honore de balzac - hrlektire.comnaslov originala: honore de balzac le pere goriot izdavač katarina...

of 242/242

Post on 29-Jul-2020

12 views

Category:

Documents

0 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • Naslov originala: Honore de Balzac

    LE PERE GORIOT

    Izdavač KATARINA ZRINSKA Zagreb, Palmotićeva 60

    tel/fax 432-876

    Za izdavača: Daroslav Mujačić Urednica: Blaženka Mujačić

    Prilagodila za hrvatsko izdanje: Mira Caušević

    Tisak:Čvorak d.o.o.

    CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalne i sveučilišne biblioteke, Zagreb

    UDK 840 - 2 = 862

    BALZAC, Honore deOtac Goriot / Honore de Balzac ; [preveo D, Milačić ]

    izd. - Zagreb,: "Katarina Zrinska",1996. - 242 str.; 20 cm

    Prijevod djela: Le Pčre Goriot

    ISBN 953-6188-81 -3

  • HONORE DE BALZAC

    OTAC GORIOT

    KATARINA ZRINSKA ZAGREB, 1996

  • Ima već četrdeset godina kako stara gospođa Vauquer, rođena Conflans, drži u Parizu pansion za srednji stalež u ulici Neuve-Sainte-Genevieve između Latinske četvrti i predgrađa Saint-Marceau. U toj kući, koja je bila poznata pod imenom Pansion Vauquer primani su i muškarci i žene, i mladi i stari. Nitko, međutim, nije ružno govorio o naravima stanara ovog zavoda koji je bio dostojan svakog poštovanja. Ali ima već trideset godina kako se mlađi svijet ne viđa u ovoj kući, a ako bi se u njoj i nastanio koji mladić, značilo bi da je od svoje obitelji primao vrlo siromašna izdržavanja. Ipak, 1819. godine, u vrijeme kad počinje ova drama, stanovala je tu jedna sirota djevojka. Iako je riječ drama izvikana zbog pretjerane i pogrešne upotrebe u ovo doba tužne književnosti, potrebno ju je upotrijebiti ovdje, ne zato što će ponetko, kad bude upoznao ovaj događaj, proliti koju suzu intra muros et extra*. Da li će ovu priču razumjeti i svijet izvan Pariza? U to se može posumnjati. Izvjesna svojstva ovog događaja, punog zapažanja i lokalne boje, mogu pravilno ocijeniti samo oni koji žive između brežuljaka Montmartrea i uzvisina Montrougea, u ovoj čuvenoj dolini, punoj ruševina sklonih padu i jaraka pocrnjelih od blata; u dolini koja obiluje istinskim patnjama, često i lažnim radostima, a tako je silno uzrujana da je samo nešto pretjerano može trajnije uzbuditi. Pri svemu tome, u njoj se ov- dje-ondje pokažu i patnje koje mnoštvo poroka i vrlina čine

    * Unutar i izvan zidova (lat.)

    5

  • veličanstvenim:pred njima sebičnost i koristoljublje popuste i umilostive se;ali sve to podsjeća na slatki plod koji se brzo pojede. Kola civilizacije, slična kolima idola u Jaggermatu*, jedva ako uspore kretanje kad naiđu na neko biće koje je teže smrviti od ostalih, a koje se ispriječilo pred njihovim kotačima, pregaze ga začas i gordo nastave svoj put. Tako ćete postupiti i vi koji držite ovu knjigu u gospodskim rukama, sjest ćete u mek naslonjač govoreći:”Ovo će me možda zanimati. ”Kad budete upoznati s nesrećama koje je otac Goriot potajno preživio, ručat ćete slatko, bacit ćete krivicu na pisca zato što vas nije uzbudio, optužujući ga da je pjesnik i da pretjeruje. Ali zapamtite dobro:ova drama nije ni izmišljotina ni roman. Ali is true**, ona je toliko istinita da svatko može uočiti njene bitne elemente, možda čak i u svom srcu. Kuća u kojoj je smješten ovaj pansion pripada gospođi Vau- quer. Nalazi se u donjem dijelu Ulice Neuve-Sainte-Genevieve, na ovom mjestu gdje se zemljište spušta prema ulici Arbalete tako strmom i neravnom nizbrdicom da konji tuda rijetko prolaze. To pajačava tišinu koja vlada u ovim ulicama zbijenim među Val-de-GraceomiPantheonom, dvama spomenicima, koji mijenjaju okolnu svjetlost, jer joj daju neke žute tonove i sve zamračuju tamnim sjenkama koje padaju s njihovih kupola. Ovdje su ulice suhe, po jarcima nema ni blata ni vode, a pored zidova raste trava. Tu i najbezbrižniji čovjek postaje tužan, kao i svi prolaznici, tandrkanje kola predstavlja pravi događaj, kuće su sumorne, a zidovi podsjećaju na tamnice. Ako bi ovamo zalutao neki Pariža- nin, on bi svuda naišao samo na pansione i zavode, bijedu i nemoć, starost koja umire i veselu mladež koja silom radi. Nijedan kraj Pariza nije grozniji, niti, recimo slobodno, manje poznat. Naročito Ulica Neuve-Sainte-Genevieve sliči brončanom okviru koji jedino i odgovara ovoj priči za koju treba dobro pripremiti

    * Idol iz Jaggermata (Hindustan) je kip Višnua, indijskog boga, simbola djelatnosti i stvaralaštva u prirodi. Na njegov blagdan pod kotače kola pojedinci su se bacali vjerujući da će se za nagradu roditi u višoj kasti.

    ** Sve je istinito (engl.)

    6

  • čitatelje sumornim bojama i ozbiljnim mislima; isto kao što poslije svake stepenice, kad putnik silazi u katakombe, svijetlost postaje sve slabija, a glas vodičev sve manje zvonak. Točna usporedba! Tko može presuditi što je groznije, ljudi okorjela srca ili prazne lubanje?

    Prednja strana pansiona okrenuta je malom vrtu, tako da zgrada pod pravim kutom izlazi na Ulicu Neuve-Sainte-Genevieve, gdje izgleda kao presječena u svojoj dubini. Uzduž ove fasade, između kuće i vrta, nalazi se jarak ispunjen šljunkom, širok jedan hvat, a kraj njega aleja posuta pijeskom, po čijim su rubovima postavljene velike plave i bijele porculanske vaze s geranijama, oleandrima i mogranjima. U ovu aleju ulazi se kroz široka vrata iznad kojih se nalazi ploča s natpisom PANSION VAUQUER, a ispod toga: Stan, hrana i ostalo za oba spola, itd. Danju, kroz vrata s rešetkama, na kojima se nalazi zvonce piskavog glasa, vidi se na kraju staze, na zidu prema ulici, hodnik na svodove koji je oslikao, oponašajući zeleni mramor, neki slikar iz ove četvrti. U prividnom udubljenju ove slike nalazi se kip boga ljubavi. Promatrajući ovaj oronuli kip, ljubitelj simbola pomislit će da on označava onu parišku ljubav koja se liječi tu sasvim blizu*. Natpis na postolju, gotovo napola izbrisan, pokazuje da je ovaj ukras postavljen 1777, u oduševljenju koji je izazvao Voltaireov povratak u Pariz:

    Ma tko da si, ovo je tvoj gospodarOn je to bio, sad je, i bit će.U prvi sumrak skidaju se vrata s rešetkama i stavljaju se pu

    na daščana vrata. Vrt, širok onoliko koliko je fasada duga, ograđen je uličnim zidom i zajedničkim zidom susjedne kuće, obrasle u bršljan koji je potpuno skriva i svojim izgledom, naročito živopisnim za Pariz, privlači poglede prolaznika. Svaki od ovih zidova ima brajdu s vinovom lozom čiji su zakržljali i prašnjavi plodovi povod čestih strepnji gospođe Vauquer i predmet njenih

    * U bolnici Salpetriere

    7

  • razgovora sa stanarima. Uzduž svakog zida prolazi po jedna uzana staza koja vodi u hlad pod lipama. Iako je po rođenju plemki- nja, riječ lipa gospođa Vauquer tvrdoglavo izgovara ljipa, iako je njeni gosti upozoravaju na gramatičku nepravilnost. Između dvije usporedne staze nalazi se četvrtasta aleja, zasađena artičokama, a rubovima njenim raste poneka potkresana voćka, loboda, loćika i peršin. U hladu pod lipama stoji okrugli zeleni stol sa stolicama. Tu za vrijeme velikih vrućina sjede stanari kojima imovno stanje dozvoljava da piju kavu i naslađuju se na paklenoj žezi. Kuća ima tri kata i mansardu, sazidana je od sitnog kamena i obojena onom žutom bojom koja daje odvratan izgled gotovo svim kućama u Parizu. Svaki kat ima po pet prozora s malim okvirima i rebrenicama koje nikad nisu podjednako podignute, kao da su u nekoj svađi. Prema ulici kuća ima dva prozora koji su u prizemlju ukrašeni željeznim šipkama u obliku rešetke. Iza zgrade nalazi se dvorište široko oko dvadeset stopa, gdje u slozi žive svinje, kokoši i pitomi zečevi, a u dnu dvorišta uzdiže se spremište za drva. Između ovog spremišta i kuhinjskog prostora visi mreža za komarce ispod koje se slijeva masna voda iz kuhinje. Prema Ulici Neuve-Sainte-Genevieve dvorište ima mala vrata kroz koja kuharica izbacuje smeće i ispire ovo blato velikom količinom vode, izlažući se pri tome opasnosti od kakve zaraze.

    Po prirodi svojoj, prizemlje je bilo namijenjeno za potrebe pansiona i sastoji se od glavne sobe koju osvjetljavaju dva prozora s ulice i u koju se ulazi kroz staklena vrata. Ovaj salon vezanje sa blagavonicom koju od kuhinje razdvaja stubište čije su stube od drveta i obojenih i uglačanih cigala. Ništa nije tako tužno pogledati kao ovaj salon s naslonjačima i stolicama koje su presvučene tkaninom od kostrijeti s tamnim i svijetlim prugama. U sredini je okrugli stol s mramornom pločom u stilu Svete Ane, a na njemu poslužavnik kakav se danas svuda viđa, od bijelog porculana sa zlatnim ukrasima napola izbrisanim. Ova soba, s dosta lošim podom, obložena je drvetom u visini lakata. Ostali dio zidova prekriven je sjajnim papirom za tapetiranje s važnim događajima

    8

  • iz Telemaquea*, čiji su glavni likovi izrađeni u boji. Slika između prozora sa željeznim šipkama predstavlja gozbu koju je Kalipsa priredila Uliksovom sinu. Ima već četrdeset godina kako mladi stanari započinju šale povodom ove slike, misleći da će se uzdići iznad svog stanja ako se rugaju svom sirotinjskom ručku. Kamin od kamena, čije uvijek čisto ognjište pokazuje da se u njemu vatra loži samo u svečanim danima, ukrašen je dvjema vazama koje su pune izblijedjelog umjetnog cvijeća i vrlo neukusnim satom od plavičastog mramora. Ova glavna soba zaudara vonjem za koji nema imena u ljudskom jeziku, a koji bi trebalo nazvati pansion- skim zrakom. To je zadah ustajalosti, plijesni i užeženosti; hladan je, vlažan je, uvlači se u odijelo; to je zadah sobe u kojoj se ruča; smrdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Možda bi se ovaj zadah mogao opisati kad bi se pronašao način za mjerenje bitnih i gadnih količina koje on dobiva od katarnih i sui generis** zadaha svakog stanara, bio on mlad ili star. Pa ipak, i pored svih ovih grozota, ako biste ovaj salon usporedili s blagovanicom koja je dio njega, učinilo bi vam se da je gospodski i mirisan kao kakav budoar. Ova blagovaonica, potpuno obložena drvetom, bila je nekada obojena, ali se boja više ne raspoznaje, jer su preko nje naslagani slojevi prljavštine tako da stvaraju neke neobične slike. Na zamazanim ormarima nalaze se krnje i zamagljene boce, sal- vetski prsteni od sjajnog metala i gomila tanjura od debelog porculana iz Toumaia, s plavo obojenim rubovima. U jednom uglu nalazi se kutija s numeriranim pregradama u kojoj se čuvaju salvete svakog stanara, koje su ili uprljane jelom ili umrljane vinom. Ima tu i namještaja koji se ne može uništiti, koji je odasvud izbacivan i sad je tu smješten kao što su u bolnici za neizlječive smješteni otpaci civilizacije. Tu možete vidjeti i barometar s kapucinom koji se pojavljuje kad pada kiša, grozne gravure zbog kojih čovjek izgubi apetit, sve u lakiranim drvenim okvirima pozlaćenih rubova; zidni sat od kornjačine kore sa umecima od bakra;

    * Les Aventures de Telemaque (Telemahovi doživljaji), epski roman** Svoje vrste (lat.)

    9

  • tu je i zelena peć, zatim svjetiljke, izum fizičara Arganda, u kojima se prašina miješa s uljem, dugačak stol prekriven stolnjakom od voštana platna koji je toliko mastan da kakav šaljivčina može na njemu napisati svoje ime prstom umjesto olovkom, klecave stolice, male i bijedne hasure od rogožine, koja se stalno odmotava a neprestano traje, zatim nekakve grijalice s polomljenim rupama, s pokvarenim potpornjima u kojima se drvo pougljenjuje. Da bi se pokazalo koliko je ovo pokućstvo staro, otrcano, trulo, nesigurno, crvotočno, klecavo, krnje, rashodovano, dotrajalo, trebalo bi nastaviti ovaj opis koji bi čitatelje jako udaljio od samog predmeta, što ne bi oprostili oni koji su nestrpljivi. Crveni pod pun je udubljenja koja su nastala usred trljanja i bojenja. Ukratko, ovdje vlada bijeda bez poezije; bijeda štedljiva, usredotočena, istrošena. Ako na njoj još nema blata, ima mrlja; ako nije poderana i u krpama, raspast će se od truleži.

    Prava slika ove sobe dobije se tek onda kada, oko sedam sati ujutro, mačak gospođe Vauquer uđe prije svoje gazdarice, počne skakati po ormarima, njuška mlijeko u zdjelama koje su pokrivene tanjurima i stane presti. Odmah zatim pojavi se udovica, s kapom od tila ispod koje viri pramen loše namještene vlasulje, vukući svoje iskrivljene papuče. Njeno staračko i punačko lice, s nosom koji sliči na kljun papagaja; male i bijele ruke, tijelo debelo kao u kakvog crkvenjaka, ispale i lelujave grudi, sve je to u skladu s ovom prostorijom, u kojoj se ogleda nevolja, gdje se ugnijezdila špekulacija, i čiji topli i smrdljivi zrak gospođa Vauquer udiše bez gađenja. Njeno lice, svježe kao prvi jesenski mraz, njene oči, okružene borama, koje se čas smiješe kao oči plesačice, a čas dobiju gorak i namršten izraz zelenaša, ukratko, cijela je njezina pojava istinska slika pansiona, kao što je pansion vjerno ogledalo njene osobe. Tamnica se ne može zamisliti bez čuvara. Blijeda punoća ove male žene proizvod je ovakvog života, kao što je tifus posljedica zaraznih isparavanja. Njena donja suknja od pletene vune, duža od gornje koja je napravljena od neke stare haljine a iz koje viri vata kroz poderane šavove tkanine, slika je salona, blagovaonice i vrta; po njoj se može pogoditi kakva je kuhinja i

    10

  • naslutiti kakvi su stanari. Kad je ona tu, slika je potpuna. Gospođa Vauquer ima oko pedeset godina i sliči na sve žene koje je zadesila nesreća. Oči su joj staklaste, ima čedan izgled kakve svodilje koja će se i posvađati samo da je bolje plate; uz to spremna na sve da bi olakšala svoju sudbinu, spremna da izda Georgesa i Pichegru- ja* samo ako je još moguće izdati Georgesa ili Pichegruja. Ipak, ona je u osnovi dobra žena, govore njezini stanari koji, slušajući je kako jadikuje i kašlje kao oni, vjeruju da nema ništa. Sto je bio gospodin Vauquer? Ona nikad nije govorila o pokojniku. Kako je izgubila svoje imanje? Zadesile su ga nesreće, odgovarala je ona. Prema njoj se ružno pokazao i ostavio joj samo oči da plače, ovu kuću da se od nje uzdržava i pravo da nikoga ne žali, jer je sama, govorila je ona, propatila sve moguće patnje. Kad bi čula gazdaricu da silazi sitnim koracima, kuharica, debela Sylvie, požurila bi poslužiti doručak onim gostima koji stanuju u kući.

    Oni koji nisu stanovali u pansionu, obično su bili pretplaćeni samo na ručak koji je stajao trideset franaka mjesečno. U to doba, kada počinje ova priča, bilo je njih sedmero koji su stanovali u pansionu. Na prvom katu bila su dva najbolja stana. U lošijem je živjela gospođa Vauquer, a drugi je pripadao gospođi Couture, udovici jednog republikanskog činovnika. Pored nje je živjela, kao pored majke, jedna vrlo mlada djevojka, koja se zvala Victo- rine Taillefer. One su plaćale za stan i hranu tisuću osam stotina franaka. Na drugom katu bila su dva stana; u jednom je živio neki starac zvani Poiret; u drugom je stanovao neki čovjek koji je imao četrdeset godina, nosio crnu vlasulju, bojio zaliske, izdavao se za bivšeg trgovca, a zvao se gospodin Vautrin. Treći kat imao je četiri sobe, od kojih su dvije bile iznajmljene: jedna nekoj staroj djevojci koja se zvala gospođica Michonneau; druga nekom bivšem tvomičaru rezanaca, makarona i škroba, koji je pristajao da ga zovu otac Goriot. Ostale dvije sobe bile su namijenjene pticama selicama, onim siromašnim studentima, koji kao otac

    * Georges Cadonal i Charles Pichegru - sudjelovali u zavjeri protiv Napole- ona

    11

  • Goriot i gospođica Michonneau, nisu mogli platiti stan i hranu više od četrdeset pet franaka mjesečno, ali za njima gospođa Vau- quer nije čeznula zato što su jeli puno kruha, i uzimala ih je samo kad je morala. Sad je u jednoj od ovih dviju soba stanovao neki mladič koji je iz okoline Angoulemea došao u Pariz da tu uči pravo. Njegova mnogobrojna obitelj izlagala se najvećoj oskudici samo da bi mu mogla slati tisuću dvjesto franaka godišnje. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od onih mladića koje je nevolja navikla na rad, koji još u ranoj mladosti shvaćaju nade koje njihovi roditelji polažu u njih i pripremaju sebi lijepu budućnost odmjeravajući još tada značaj svojih studija, koje prilagođavaju težnjama i potrebama budućeg društva, da bi ga oni prvi iskoristili. Bez njegovih radoznalih zapažanja i umješnosti da se snađe u pariškim salonima, ova pripovijetka ne bi bila oživljena istinskim tonovima koji su bili proizvod njegove oštroumnosti i njegove želje da prodre u tajne jednog strašnog stanja koje su brižljivo prikrivah i oni koji su ga stvorili i onaj koji ga je podnosio.

    Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije pot- krovne sobice u kojima su spavali kućni sluga Christophe i kuharica, debela Sylvie. Pored ovih sedam stalnih stanara, gospođa Vauquer je imala svake godine, ali samo na ručku, po osam studenata prava i medicine i po dva-tri stanovnika ovog kraja. Za vrijeme ručka u blagovaonici je bilo po osamnaest osoba, a moglo je stati i dvadesetak; ali ujutro, bilo je samo njih sedmero i oni su doručkovali kao obitelj. Svi su silazili u papučama, pravili povjerljive opaske o oblačenju i izgledu onih koji nisu stanovali u pansionu, prepričavali sinoćnje događaje, govoreći slobodno kao prisni prijatelji. Ovi su stanari bili maze gospođe Vauquer koja je svakom od njih odmjeravala usluge i pažnje astronomskom točnošću prema sumi koju je plaćao. Ove osobe, koje su samo pukim slučajem zajedno okupljene, rukovođene su istim motivom. Dva stanara s drugog kata plaćala su svega po sedamdeset dva franka mjesečno. Ova jeftinoća koja se može naći samo u predgrađu Saint-Marceau, između Bourbe i Salpetriere, nagovještava da su svi ovi stanari osim gospođe Couture, jedva izlazili

    12

  • na kraj. Zato se žalosna slika unutrašnjosti ove kuće ogledala na odijelu njenih pohabanih stanara. Ljudi su nosili kapute neodređene boje, cipele kakve se bacaju u otmjenim naseljima, istrošeno rublje i sasvim iznošeno odijelo. Žene su imale starinske haljine, prebojene, izbijedjele, stare iskrpane čipke, rukavice sjajne uslijed duge upotrebe, ogrlice uvijek mrke boje i istegnute šalove. Iako im je ovakva bila odjeća, gotovo svi su imali čvrsta i snažna tijela koja su izdržala sve životne bure, lica hladna i gruba, izlizana kao lik novca povučena iz opticaja. U njihovim uvelim ustima bljeskali su zubi gladnica. Na njima su se ocrtavale nekadašnje ili sadašnje drame, ne drame koje se prikazuju na osvijetljenoj pozornici, između dekoracija; nego žive, nijeme, ledene i svagdašnje drame koje potresaju srce.

    Stara gospođica Michonneau nosila je nad svojim umornim očima neki prljavi štit od zelene svile, obrubljen mesinganom žicom, od kojeg bi se uplašio i Anđeo sažaljenja. Njezin šal sa tankim i opuštenim resama kao da je pokrivao neki kostur, toliko su bili ćoškasti oblici koje je on skrivao. Kakva li je sila oduzela ovom stvorenju njegov ženski oblik? Morala je nekad biti lijepa i stasita. Da nije to učinio neki porok, neka žalost ili lakoumnost? Da nije previše voljela? Je li bila prodavačica haljina i nakita ili obična bludnica? Da sada ne ispašta uspjehe svoje obijesne mladosti, utonule u zadovoljstvu, likom od kojeg bježe prolaznici? Čovjeka hvata jeza od njezinog tupog pogleda, dok joj zgrčeno lice ima prijeteći izgled. Glas joj je piskav kao u zrikavca kad pred zimu zriče u gnnu. Govorila je daje njegovala nekog starog gospodina koji je bolovao od upale mjehura i kojega su napustila njegova rođena djeca, jer su vjerovala daje ostao bez ičega. Taj starac joj je ostavio tisuću franaka godišnje doživotnog prihoda, koji su joj povremeno osporavali njegovi nasljednici i stalno je klevetali. Iako su strasti sasvim upropastile njeno lice, ipak je na koži bilo izvjesnih tragova bjeline i finoće na osnovu čega se može pretpostaviti da je njeno tijelo sačuvalo nešto od svoje ljepote.

    Gospodin Poiret bio je kao kakva mašina. Kad se otegne, kao siva sjenka nekom stazom Botaničkog vrta, sa starom i mekom

    13

  • kapom na glavi, jedva držeći u ruci štap s okruglom drškom od požutjele slonove kosti, s lepršavim i izblijedjelim rubovima kaputa koji je slabo skrivao gotovo prazne hlače, s plavim čarapama na nogama koje su klecale kao u pijanice, sa sivkastim prslukom i čipkom od grubog i nabranog muslina koja nije potpuno pristajala uz kravatu vezanu oko njegovog izduženog vrata, mnogi su se pitali da li ova neobična utvara pripada smjelom rodu Jafe- tovih* potomaka koji vragolasto oblijeću oko žena po Talijanskom bulevaru. Kakav li ga je to rad mogao tako smežurati? Koja li se strast ogledala na njegovom čvomatom licu koje bi izgledalo nevjerojatno kad bi se naslikalo kao karikatura? Sto je on bio? Možda činovnik Ministarstva pravde u odjelu u koji krvnici šalju račune za velove koji se stavljaju na glave oceubojica, za korpe u koje padaju glave pogubljenih, za uzice za noževe. Možda je bio vratar kakve klaonice, podnazornik staranja o narodnom zdravlju. Ukratko, izgleda daje taj čovjek bio jedan od magaraca našeg velikog društvenog mlina, jedan od onih bezazlenih pariških radnika koji ne poznaju čak ni svoje varalice, neki stožer oko kojega su se okretale opće nesreće i javne gadosti, napokon, jedan od onih ljudi za koje kažemo kad ih ugledamo: ipak su i ovakvi potrebni. Otmjeni Pariz ne zna ni da postoje ova lica pre- blijedjela uslijed duševnih ili tjelesnih patnji. Ali Pariz je pravi ocean. I kad spustite u njega dubinomjer, nećete doznati koliko je dubok. Prijeđite ga unakriž, opišite ga. Ipak, ma kako brižljivo to uradili, ma koliko bilo ispitivača tog mora i ma koliko oni bili zainteresirani, uvijek će se u njemu naći kutaka za koje nitko ne zna, nepoznatih pećina, cvijeća, bisera, čudovišta i nevjerojat- nosti koje su zaboravili književni gnjurci. Pansion Vauquer spada u ta rijetka čudovišta.

    Dva se lica u njemu upadljivo izdvajaju od ostalih stanara i gostiju. Iako je Victorine Taillefer imala bolesno blijedu boju nalik na boju malokrvnih djevojaka, iako je svojom stalnom snuždenošću, svojim snebivanjem, sirotinjskim i slabunjavim

    * Jafet (Židov.) po Bibliji treći sin Noin

    14

  • izgledom, vezana za opće nevolje i jade koji čine osnovu ove slike, ipak njezino lice nije bilo staro, dok su joj pokreti bili hitri a glas živahan. Ova mlada nesretnica sličila je na biljku požutjel- og lišća, koja je nedavno presađena na mjesto gdje ne može uspijevati. Njezino cmpurasto lice, žućkasto-riđa kosa i vrlo tanak struk izražavali su onu ljupkost koju su modemi pjesnici uočili na malim kipovima srednjeg vijeka. Njezine grahoraste oči pokazivale su kršćansku blagost i pomirenje sa sudbinom. Kroz jednostavne i jeftine haljine ocrtavao se njezin mladi stas. U usporedbi sa ostalima, ona je bila lijepa. Da je bila sretna, bila bi zanosna: sreća je poezija žena, kao stoje haljina njihov ukras. Daje radost koja se osjeti na plesu ozarila rumenilom njeno blijedo lice; da su slasti otmjenog života popunile i zarumenile njezine već malo upale obraze; daje ljubav oživjela njezine sjetne oči, Victorine bi se mogla natjecati s najljepšim djevojkama. Njoj je nedostajalo ono što preporađa svaku ženu: lijepe haljine i ljubavna pisma. Njezina bi povijest mogla poslužiti za predmet kakve knjige. Otac joj je vjerovao da ima razloga daje ne prizna za svoju kćer, nije je htio zadržati kraj sebe, davao joj je samo šest stotina franaka godišnje, a s imanjem je učinio tako da gaje mogao cijelog prenijeti na sina. Gospođa Couture, daljnja rođakinja Victorinine majke, koja je kod gospođe Couture i umrla od očajanja, brinula se o sirotici kao daje bila njezino dijete. Nažalost, sav imetak udovice komesara republikanske vojske bio je samo udovičko izdržavanje i mirovina; i tako je neiskusna i sirota nesretnica mogla ostati na ulici poslije njezine smrti. Ova dobra žena vodila je Victorinu svake nedjelje u crkvu na misu, a svakih petnaest dana na ispovijed, da bi, za svaki slučaj, stvorila od nje pobožnu djevojku. Imala je pravo. Samo je vjera mogla spasiti ovu odgurnutu djevojčicu koja je voljela svog oca i odlazila mu uvijek o Novoj godini s oproštajem svoje majke; ali je uvijek nailazila na vrata neumoljivo zatvorena. Njezin brat, jedini posrednik između nje i oca, nije došao ni jedan jedini put da je posjeti u posljednje četiri godine, niti joj je slao kakvu pomoć. Ona je zaklinjala Boga da otvori oči njezinom ocu, da umilostivi srce njezinog brata, i

    15

  • molila se za njih ne optužujući ih. Gospođa Couture i gospođa Vauquer nisu nalazile dovoljno pogrdnih riječi da bi nazvale pravim imenom ovako nečovječno postupanje. Kad su proklinjale toga bezdušnog milijunaša, Victorine je šaputala blage riječi, slične gukanju ranjenog goluba koji svojim bolnim kricima izražava ljubav.

    Eugene de Rastignac imao je pravo južnjačko lice, bijelu kožu, crnu kosu i plave oči. Njegov stas, skromno držanje i ponašanje odavali su sina iz plemićke obitelji u kojoj je vrlo lijepo odgojen. Iako je štedio svoje odijelo i radnim danom nosio odijelo od prošle godine, ipak se ponekad mogao pojaviti obučen kao otmjeni mladići. Svakodnevno je nosio neki stari kaput, loš prsluk, ružnu crnu i već izblijedjelu đačku kravatu koju je loše vezao; takve su mu bile i hlače, a čizme zakrpljene.

    Vautrin, čovjek od svojih četrdeset godina, obojenih zalisa- ka, služio je kao neki prijelaz između ovih dviju osoba i ostalih. Pripadao je onim ljudima za koje narod kaže: prava ljudina! Imao je široka ramena, snažna prsa, nabrekle mišiće, ruke razvijene, četvrtaste i oko zaglavaka jako obrasle gustim dlakama riđe boje. Njegovo lice, izbrazđano preranim borama, pokazivalo je znake grubosti koja je bila u suprotnosti s njegovim ljupkim ophođenjem. Njegov dubok glas, u skladu sa priprostom veselošću, nije bio neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. Ako neka brava nije ispravna, on je odmah skine, popravi, podmaže, dotjera i opet namjesti, govoreći: “Razumijem se ja u to”. Uostalom, on je o svemu ponešto znao, o lađama i morima, o Francuskoj i drugim zemljama, o poslovima i ljudima, o događajima i zakonima, o hotelima i zatvorima. Ako bi se netko i suviše jadao, on bi mu odmah pritekao u pomoć. Nekoliko puta posuđivao je novac gospođi Vauquer i nekim drugim stanarima; ali nitko nije smio ni pomisliti da mu ne vrati dug, jer je on, i pored dobroćudnog izgleda, ulijevao strah svojim pronicljivim i odlučnim pogledom. Način na koji je štrcao pljuvačku odavao je vrlo hladnokrvnog čovjeka koji ne bi ustuknuo ni pred zločinom samo da se oslobodi opasnosti. Njegov pogled, sličan pogledu strogog suca, kao da je

    16

  • prodirao u suštinu svih pitanja, svih savjesti i svih osjećaja. Imao je običaj izlaziti poslije doručka, vraćao se na ručak, zatim ponovno izlazio i provodio cijelu večer izvan kuće; vraćao se oko ponoći, otvarajući vrata ključem koji mu je povjerila gospođa Vauquer. Samo je on imao tu povlasticu. Ali bio je u najboljim odnosima s udovicom koju je nazivao mamicom grleći je oko struka; ona, međutim, nije mnogo cijenila ovo njegovo umiljavanje! Jadnica je mislila daje to lako uraditi, međutim, samo je Vautrin svojim dugim rukama mogao obuhvatiti njezin opsežni obujam. Bio je uobičajio da velikodušno plaća petnaest franaka mjesečno za crnu kavu s rakijom, koju je pio poslije jela. I manje površni ljudi nego što su ovi mladići koje je zahvatio vrtlog pariškog života ili ovi starci ravnodušni prema svemu što se njih osobno ne tiče, ne bi olako prešli preko neodređenog dojma koji je na njih ostavljao Vautrin. On je ili znao ili naslućivao poslove svih njih, dok nitko nije mogao proniknuti što on misli niti čime se bavi. Mada je svoju prividnu dobroćudnost, svoju stalnu us- lužnost i svoju veselost postavio kao neku pregradu između ostalih i sebe, često se otkrivala strašna zagonetka njegova karaktera. Cesto se na osnovi kakve zajedljive dosjetke, dostojne satiričara Juvenala* kojom je volio ismijati zakone, ošinuti otmjeni svijet, pokazati njegovu nedosljednost, moglo pretpostaviti da je ozlojeđen društvenim poretkom i da se na dnu njegovog života brižljivo krije neka tajna.

    Možda je i nesvjesno pažnju gospođice Taillefer privlačila snaga četrdesetogodišnjeg Vautrina i ljepota mladog studenta, te su obojica bili predmet njenih potajnih pogleda i skrivenih misli ali izgleda da ni jedan ni drugi nisu mislili na nju, iako je svakog dana sreća mogla izmijeniti njezino stanje i učiniti je bogatom udavačom. Uostalom, nitko se ovdje nije ni trudio da provjeri da li su nesreće na koje su se pojedini žalili bile lažne ili istinite. Zbog svojih međusobnih položaja svi su bili jedni prema drugima i ravnodušni i nepovjerljivi. Znali su da se uzajamno ne mogu

    * Juvenal, Decim, Junije, veliki satiričar rimske književnosti (oko 60-140. g.pos. Kr.); crnim bojama opisuje naličje tadašnjeg Rima

    17

  • pomagati, a svi su redom, pričajući o svojim nevoljama, iscrpili sažaljenje ostalih. Nalik na stare supružnike, oni nisu imali više što reći jedni drugima. Između njih su postojali samo odnosi mehaničkog života, okretanje nepodmazanih kotača. Svi su oni prolazili mimo ulicom pored kakvog slijepca i slušah bez uzbuđenja opis kakve nesreće, dok je smrt za njih značila kraj svih nevolja. Zato su bih ravnodušni i pred najstrašnijim smrtnim mukama. Najsretnija među ovim neutješenim stvorenjima bila je gospođa Vauquer, koja je bila kao vladarka u ovom sirotinjskom domu. Samo je ona smatrala veselim gajem ovaj mah vrt koji je zbog tišine i hladnoće, zbog suše i vlage, izgledao prostran kao kakva stepa. Samo je za nju imala draž ova žuta i sumorna kuća koja je zaudarala na bakarnu hrđu stola. Ove ćelije pripadale su njoj. Ona je hranila ovo roblje, osuđeno na stalne nevolje, koje je osjećalo prema njoj neko strahopoštovanje. Gdje bi ovi jadnici na drugom mjestu u Parizu našli za iste pare zdravu i obilnu hranu i stan koji su mogli sami učiniti ako ne otmjenim i udobnim, a ono bar čistim i zdravim? Zato, kad bi ona, prema nekom ispala i očigledno nepravedna, taj se ne bi požalio.

    Ovakav skup ljudi sadrži uglavnom bitne elemente cijelog jednog društva. I ondje se, među ovih osamnaest lica, našlo, kao u školi i društvu, jedno nesretno i odgurnuto stvorenje, jedan mučenik kojem su se svi rugah. Na početku druge godine ova osoba postala je za Eugena de Rastignaca najupadljivija od svih onih među kojima je bio osuđen provesti još dvije godine. Taj patnik bio je otac Goriot, negdašnji tvomičar rezanaca. Slikar bi, kao i povjesničar, prenio na njegovu glavu svu svjetlost slike. Zašto se taj prezir, pomiješan s mržnjom, to proganjanje pomiješano sa sažaljenjem i to nepoštovanje nesreće, sručilo baš na ovog najstarijeg stanara? Da nije za to sam dao povoda svojim smiješnim ili čudnim postupcima koji se teže opraštaju nego poroci? Ova su pitanja u tijesnoj vezi s mnogim društvenim nepravdama. Možda je u ljudskoj prirodi da se sve svaljuje na onoga koji sve podnosi iz istinske poniznosti, slabosti ili ravnodušnosti. Zar svi mi ne volimo pokazati svoju snagu na račun

    18

  • nekoga ili nečega? I najnemoćnije biće, kakav ulični deran, po najvećem mrazu, zvoni redom na svim vratima ili se diže na prste da napiše svoje ime na nekom čistom spomeniku.

    Otac Goriot, starac koji je imao otprilike šezdeset devet godina, smjestio se u pansion gospođe Vauquer 1813. godine, nakon što je prestao raditi. Prvo je bio u stanu u kojem je sada gospođa Couture, i plaćao je cijeli pansion tisuću dvjesto franaka godišnje, kao čovjek kojem je svejedno da li će imati pet zlatnika više ili manje. Gospođa Vauquer je malo uredila tri sobe ovog stana zahvaljujući novcu koji je dao otac Goriot, za koji je, kažu, kupila žute pamučne zavjese, prelakirane drvene naslonjače presvučene utrehtskim baršunom, nekoliko običnih slika i tapete kakve se ne stavljaju ni po izvangradskim gostionicama. Zbog ove podvale, koju je on lako dopustio i ravnodušno primio, otac Goriot, kojega su tada s poštovanjem nazivali gospodin Goriot, smatran je za glupaka koji se ništa ne razumije u poslove. Goriot je došao dobro opskrbljen odijelima, s divnom opremom trgovca koji se ničega ne odriče napuštajući trgovinu. Gospođa Vauquer divila se njegovim košuljama od polubatista, kojih je bilo osamnaest, i čija je finoća još više padala u oči jer je tvomičar rezanaca nosio u čipki na prsima dvije igle ukrašene krupnim dijamantima spojene lančićem. Obično je nosio kaput plavičaste boje, mijenjao svaki dan prsluk od bijelog pikea, ispod kojeg se ljuljao njegov kruškasti i ispupčeni trbuh, na kojem je odskakivao debeli zlatni lanac, načičkan sitnim ukrasima. U njegovoj zlatnoj kutiji za duhan nalazio se medaljon pun kose zbog čega se, na prvi pogled, moglo pomisliti da su to uspomene sretnih ljubavi. Kad ga je gazdarica obijedila daje ženskar, njegovim usnama prijeđe veseli osmijeh koji ozari lice kakvog malograđanina kad mu pohvale ono što najviše voli. Njegovi armari (on je izgovarao ormari kao običan puk) bili su puni domaćeg srebrnog suda. Udovičine oči sjajile su dok mu je s uživanjem pomagala vaditi i redati razne žlice za sipanje i jelo, stolni pribor, uljanice, zdjele, pozlaćene poslužavni- ke sa šalicama za kavu, i druge stvari, više ili manje lijepe i dosta teške, koje nije htio prodati. Ovi su ga pokloni podsjećali na

    19

  • svečane dane njegovog domaćeg života. “Ovo je, ” govorio je on gospođi Vauquer zaključavajući pozlaćeni poslužavnik i vrč na čijem su poklopcu bile izrađene dvije grlice kako se ljube, “prvi poklon koji sam dobio od svoje žene na dan godišnjice našeg vjenčanja. Sirotica! Ovo je kupila za novac koji je uštedjela kao djevojka. Vidite li, gospođo radije bih kopao zemlju svojim noktima nego što bih se odvojio od ovoga. Hvala Bogu što ću svakog jutra, sve do kraja svojeg života, moći piti kavu iz ove posude. Ne mogu se požaliti, osiguran sam za dugo.” Napokon, gospođa Vauquer je lijepo vidjela svojim svračjim očima državne obveznice, od kojih je divni otac Goriot mogao imati godišnje otprilike osam do deset tisuća franaka prihoda. Od tog dana, gospođa Vauquer, rođena de Conflans, koja je stvarno imala četrdeset osam godina, a priznavala svega trideset devet, poče nešto smišljati. Iako je suzni ugao u očima oca Goriota bio izvmut, podbuhao i opušten, zbog čega je morao često brisati oči, ona je smatrala da je on čovjek ugodne vanjštinje i na svom mjestu. Uostalom, njegovi mesnati i razvijeni listovi na nogama nagovještavali su, kao i njegov dugi četvrtasti nos, moralne osobine koje je, kako izgleda, voljela udovica, a koje su bile u skladu s bezazleno glupim i okruglim starčevim licem. Bila je to osoba snažnog tjelesnog sastava, s jako razvijenim osjećajnim živo tom. Njegova kosa, koju je svakog jutra naprašivao brijač Politehničke škole, bila je razdijeljena u obliku golubljih krila, s frizurom koja mu je uljepšavala lice. Iako je bio priprost, bio je nagizdan, pušio je do mile volje, kao čovjek koji je siguran da će uvijek imati kutiju za cigarete punu najboljeg duhana, te je one večeri, kad se gospodin Goriot uselio kod nje, gospođa Vauquer legla i, kao jarebica u slanini, topila se na vatri želje, koja ju je svu obuzimala, da se oslobodi mrtvačkog plašta Vauquerova i da uskrsne u Goriotu. I tako ona zaželi da se udomi, da proda pansion, da ide pod ruku s ovim otmjenim građaninom, da postane ugledna žena u svojoj četvrti, da po njoj skuplja priloge za sirotinju, da nedjeljom pravi izlete u Choisy, Soisy, Gentilly, zatim, da ide u kazalište kad god zaželi, i to u ložu, da više ne očekuje besplatne ulaznice koje je u

    20

  • srpnju dobivala od svojih stanara; sanjala je o sredi skromnih pariških obitelji. Nikome nije odala da ima četrdeset tisuća franaka koje je uštedjela paru po paru. Ona je zasigurno smatrala daje u imovnom pogledu vrlo dobra partija. “Sto se ostalog tiče, sigurno vrijedim koliko otac!“-mislila je ona u sebi prevrćući se u krevetu da bi samu sebe uvjerila u draži koje su se svakog jutra debeloj Sylvii činile uvelima. Počevši od ovog dana, za oko tri mjeseca, udovica Vauquer je koristila brijača gospodina Goriota, pravila manje izdatke na haljine, opravdavajući to potrebom da svojoj kući da izgled pristojnosti, koji priliči uglednim osobama. Gledala je na svaki način da izmijeni svoje stanare, govoreći na sav glas da će ubuduće primati samo najotmjeniji svijet u svakom pogledu. Ako bi se pojavio neki nepoznat čovjek, ona bi se hvalila pred njim kako je gospodin Goriot, jedan od najpoznatijih trgovaca u Parizu, izabrao baš njezin pansion. Razdijelila je oglase s naslovom: PANSION VAUQUER. “To je, ” pisalo je, ” jedan od najstarijih i najuvaženijih građanskih pansiona u Latinskoj četvrti, s pogledom na dolinu Gobelins koja se vidi s trećeg kata i divnim vrtom sa alejom lipa.” Ona je zatim govorila o čistom zraku i samoći. Ovaj oglas domami u pansion gospođu groficu de T Ambermesnil, ženu od svojih trideset šest godina koja je, kao udovica generala koji je pao na bojnom polju, očekivala da joj se sredi imovina. Gospođa Vauquer poklanjala je sad više pažnje hrani, ložila je u salonu gotovo pola godine, i tako doslovce ispunjavala svoje obećanje da je morala dodati od svoje gotovine. Zato je grofica govorila gospođi Vauquer, oslovljavajući je sa ”draga prijateljice", da će joj dovesti barunicu de Vaumerland i udovicu pukovnika Picquoiseaua, dvije svoje prijateljice kojima je istjecao rok u jednom pansionu u Maraisu, koji je bio skuplji od pansiona Vauquer. Ove će gospođe, uostalom, moći vrlo lijepo živjeti kad Ministarstvo vojske završi njihovu stvar. “Ali, ” govorila je ona, “tamo se ništa ne završava.”

    Obje su udovice odlazile zajedno poslije ručka u sobu gospođe Vauquer i tamo ćaskale, pile po koju čašicu likera i jele slatkiše ostavljene za gazdaricu. Gospođa de T Ambermesnil složila se u

    21

  • mnogome s namjerama gospođe Vauquer prema ocu Gori otu, izvrsnim namjerama koje je ona, uostalom, naslutila još prvog dana; po njenom mišljenju, bio je to savršen čovjek.

    “Ah, draga moja gospođo,” govorila joj je udovica, “to je čovjek zdrav kao moje oko, potpuno očuvan, koji ženi može pružiti još dosta zadovoljstva. ”

    Grofica hrabro stavi gospođi Vauquer neke primjedbe o njezinim haljinama koje nisu bile u skladu s njenim željama. “Trebate objaviti ratno stanje,” govorila je grofica. Poslije mnogih pro- računavanja, obje udovice odoše zajedno u Palais-Royal, gdje u Galeriji de Boa kupiše šešir s perjem i jednu kapu. Grofica gotovo silom odvede svoju prijateljicu u radnju Petite Jeannette i tu izabraše jednu haljinu i pojas. Kada sve ovo streljivo bi upotrijebljeno, i udovica se naoruža, ona je u svemu bila nalik na poznatu sliku na naslovu kavane Bief-a-la-maud*. Ipak se toliko izmijenila u svoju korist da se osjećala obveznom prema grofici i, mada nije bila darežljiva, zamoli je da primi na dar jedan šešir od dvadeset franaka. U stvari, ona je računala daje zamoli da iskuša Goriota i daje pohvali pred njim. Gospođa de 1’ Ambemiesnil zauzela se prijateljski za ovu stvar i prikliještila starog tvomičara rezanaca kad se uspjela sastati s njim, ali, pošto se uvjerila da je stidljiv, da ne kažemo otporan prema njezinim pokušajima da ga osvoji za sebe osobno, otišla je od njega ogorčena zbog njegove grubosti.

    “Anđele moj,” reče ona svojoj dragoj prijateljici, “ništa nećete uraditi s onim čovjekom! On je krajnje nepovjerljiv, škrtac, stoka, glupan od kojega biste imali samo neprilike.”

    Između gospodina Goriota i gospođe grofice de P Ambermes- nil došlo je i do takvih riječi da ga grofica više nije htjela ni pogledati. Sutradan ona ode, zaboravivši platiti stan i hranu za šest mjeseci, a ostavi jednu otrcanu haljinu koja nije vrijedila više od pet franaka. I pored svih upornih traganja, gospođa Vauquer nije uspjela u Parizu išta doznati o grofici de V Ambermesnil. Ona je često govorila o tom žalosnom događaju, žalila se na svoje suviše* Špikana govedina

    22

  • veliko povjerenje, mada je, u stvari, bila nepovjerljivija od mačke; ali bila je kao mnogi drugi koji se plaše i svojih rođaka, a povjeravaju se onome koji prvi naiđe. Čudna, ali istinita moralna činjenica, čiji korijen nije teško pronaći u ljudskom srcu. Možda neki ljudi nemaju ništa više dobiti od onih s kojima žive; kada im otkriju svoju praznu dušu, oni osjećaju da ih njihova okolina potajno, oštro i s pravom osuđuje, ali, osjećajući potrebu za laskanjem koje im nedostaje, ili sagorijevajući od želje da se pokažu bolji nego što jesu, oni se nadaju da će na prepad zadobiti poštovanje ili osvojiti srce nepoznatih lica, makar ih izgubili jednog dana. Konačno, ima rođenih koristoljubaca koji ne čine nikakva dobra ni prijateljima ni bližnjima baš zato što na to imaju pravo, međutim, čineći usluge nepoznatima, oni zadovoljavaju svoje samoljublje; ukoliko su im ljudi bliži, utoliko ih manje vole; a što su dalje od njih, sve su us- lužniji prema njima. Gospođa Vauquer imala je bez sumnje obje ove osobine sitnih, licemjernih i odvratnih ljudskih priroda.

    “Da sam ja bio ovdje”, govorio je tada Vautrin, “ta vas nesreća ne bi zadesila! Ja bih vam kazao tko je ta lakrdijašica. Poznajem ja dobro te njuške”.

    Gospođa Vauquer, kao i svi ograničeni umovi, imala je običaj da ne izlazi iz kruga događaja niti da im traži uzroke. Voljela je okrivljavati druge zbog svojih vlastitih grešaka. Poslije ovog gubitka ona je povjerovala da je čestiti tvomičar rezanaca kriv za njezinu nesreću, i otada je počela, kako je govorila, trijezniti se na njegovu štetu. Kada se uvjerila da su uzaludna sva njena nastojanja da ga osvoji i suvišni svi izdaci za reprezantaciju, ona je ubrzo pronašla i pravi razlog svemu tome. Tada je uvidjela da njezin stanar, kako je sama govorila, živi na svoj način. Najzad, postade joj jasno da je njezina slatka nada bila neosnovana i da nikada ništa neće izvući od tog čovjeka, kako se odlučno izrazila grofica, koja se kako izgleda, dobro razumjela u te stvari. Neminovno, njezina mržnja postade jača nego što je bilo njezino prijateljstvo. Ona ga nije zamrzila zato što ga je voljela, već zato što su propali njezini snovi. Ljudsko srce ima granica u ljubavi, no nema u mržnji. Ali otac Goriot je bio njezin stanar, i zato je

    23

  • udovica morala savladavati izljeve svog uvrijeđenog samoljublja, prikrivati uzdahe zbog ovog razočarenja i gušiti želju za osvetom, kao redovnik kad ga uvrijedi starješina. Sitni umovi zadovoljavaju neprestanim malenkostima i svoja dobra i loša osjećanja. Udovica se posluži svojom ženskom zlobom u smišljanju načina potajnog mučenja svoje žrtve. Počela je ukidanjem dodataka koje je uvela u ishranu. “Nemoj više iznositi ni krastavac ni srdele: to ništa ne valja!” reče ona Sylviji onog jutra, kad se vratila na svoj stari red. Gospodin Goriot je bio čovjek koji se s malim zadovoljava, kod njega je štedljivost, neophodna ljudima koji sami stječu svoju imovinu, prešla u naviku. Juha, kuhano meso, obrok povrća, to je bio i ostao njegov najmiliji ručak. Zato je gospođi Vauquer bilo teško kinjiti svog stanara kojega nije mogla ničim naljutiti. Očajna što je naišla na takvog čovjeka, počela ga je omalovažavati i uspjela je da ga zamrze i njezini stanari koji radi razonode, poslužiše njezinoj osveti. Pri kraju prve godine udovica je postala toliko nepovjerljiva da se pitala zašto je stanovao kod nje, plaćajući joj tako malo prema svojem imovnom stanju, ovaj trgovac koji je imao godišnje sedam do osam tisuća franaka prihoda, divno srebro i nakit lijep kao u kakve bogato plaćene ljubavnice. Prve godine Goriot je gotovo svaki tjedan dva puta ručao negdje u gradu, pa onda, malo pomalo, samo dva put mjesečno. Ovi su izostanci gospodina Goriota išli i previše u račun gospođi Vauquer te je zato postala nezadovoljna zbog njegovog sve točnijeg dolaženja na ručak. Ona je ovu promjenu pripisivala postepenom smanjenju imetka i želji da prkosi svojoj gazdarici. Jedna od najružnijih navika ovih sitnih duša jest to, što misle da i drugi imaju njihove nedostatke. Na svoju nesreću, krajem druge godine, gospodin Goriot potvrdi glasove koji su se pronosili o njemu, tražeći od gospođe Vauquer da prijeđe na drugi kat i da ubuduće plaća za stan i hranu devet stotina franaka godišnje. Toliko je morao štedjeti da cijele zime nije naložio vatru u svojoj sobi. Udovica Vauquer zatraži da joj se plaća unaprijed; gospodin Goriot odmah pristade, i od tog dana gospođa Vauquer poče ga zvati otac Goriot. Svi su se

    24

  • naprezali da saznaju uzroke ovog pada. Ali to nije bilo lako! Kao što je rekla lažna grofica, otac Goriot je bio povučen i šutljiv. Po logici šupljoglavaca, a oni svi brbljaju zato što pričaju samo trice, oni koji ne govore o svojim poslovima, bave se lošim stvarima. I tako ovaj ugledni trgovac postade sada varalica; ovaj smiješni udvarač bi proglašen za starog lupeža. Čas su govorili s Vautri- nom, koji se u ono vrijeme nastanio u pansionu Vauquer, da je otac Goriot igrao na burzi i, prema dosta sočnom izrazu financijskog jezika, lihvario s državnim obveznicama na kojima je ranije izgubio sve što je imao. Čas su tvrdili da je pripadao onim manjim kockarima koji idu svaku večer bacati kocku i dobiju po deset franaka. Čas je opet bio smatran za špijuna glavne policije; ali Vautrin je tvrdio da za to nije dovoljno prepreden. Govorilo se da je otac Goriot tvrdica koji posuđuje novac na kratke rokove i da igra na lutriji. Pripisivali su mu sve i najtajanstvenije mane koje kod ljudi uzrokuju porok, bestidnost i nemoć. Ali, ma koliko su njegovo vladanje i poroci bili loši, gazdarica nije prema njemu osjećala toliku nelagodu da bi mu morala otkazati stan i hranu, jer je uredno plaćao. Osim toga, bio je i koristan, jer su svi na njemu izražavah svoje dobro ih loše raspoloženje, bilo šalama ih ispadima. Mišljenje koje je o njemu imala gospođa Vauquer bilo je najvjerojatnije i svi su ga usvojih. Ona je govorila da je taj dobro uščuvan čovjek, zdrav kao njeno oko, čovjek s kojim bi se moglo još ugodno poživjeti, u stvari razvratnik čudnih sklonosti. Evo na čemu je udovica Vauquer zasnivala svoje klevete. Nekoliko mjeseci poslije bijega zlokobne grofice koja je umjela živjeti pola godine na njezin račun, jednog jutra, dok još nije ustala, čula je na stubama šuštanje svilene haljine i sitne korake neke mlade i lake žene koja uleti kod Goriota kroz vrata koja se oprezno otvoriše. Odmah zatim dođe k njoj debela Sylvie rekavši joj kako se neka djevojka, suviše lijepa da bi mogla biti poštena, obučena kao kakva boginja, u čistim svilenim cipelama, neprimjetno provukla do kuhinje i pitala za stan gospodina Goriota. Gospođa Vauquer i njezina kuharica odoše prisluškivati i uspješe čuti po

    25

  • koju njezinu riječ izgovorenu za vrijeme ovog podužeg posjeta. Kad je gospodin Goriot ispraćao svoju damu, debela Sylvie brzo zgrabi košaru, kao da će na tržnicu, i pođe za ljubavnim parom.

    “Gospođo”, reče ona svojoj gazdarici po povratku, “ipak mora biti da je gospodin Goriot đavolski bogat čovjek kad ih može ovako izdržavati. Zamislite samo, na uglu Ulice Estrapade, čekala su divna kola u koja je ušla ona ženska. ”

    Za vrijeme ručka, gospođa Vauquer ode navuci zavjesu da Goriotu ne bi smetalo sunce koje mu je udaralo u oči.

    “Vi ste ljubimac ljepotica, gospodine Goriot, sunce vas traži”, reče ona ciljajući na jutarnji posjet. “Ali bar imate ukusa, baš je vrlo lijepa”.

    “To je bila moja kći”, odgovori on s izvjesnim ponosom, ali svi su to shvatili kao uobraženost starca koji čuva svoj ugled.

    Poslije mjesec dana gospodin Goriot primi i drugi posjet. Njegova kći koja je prvi put bila odjevena u prijepodnevnu haljinu, sad je došla poslije ručka, obučena kao za izlazak u društvo. Oni koji su razgovarali u salonu, vidjeli su da je lijepa i plava, vitka stasa, ljupka i suviše otmjena da bi mogla biti kći jednoga oca Goriota.

    “Ovaj ima dvije!” reče debela Sylvie koja je nije prepoznala.Poslije nekoliko dana dođe njegova druga kći, visoka, stasita,

    smeđa, cme kose i živog pogleda, i potraži gospodina Goriota.“Evo i treće!” reče Sylvie.Ova druga kći, koja je prvi put posjetila oca prije podne, dođe

    poslije nekoliko dana uvečer, u balskoj haljini i u kolima.“Ovo je četvrta!” graknuše gospođa Vauquer i debela Sylvie,

    koje nisu zapazile nikakvu sličnost između ove otmjene gospođe i one žene koja je prvi put došla prije podne, jednostavno odjevena.

    Goriot je tada još plaćao tisuću i dvjesto franaka za stan i hranu, i gospođa Vauquer je smatrala daje sasvim prirodno što jedan bogat čovjek ima četiri ili pet ljubavnica, a uz to da je i veoma vješt čovjek kad ih predstavlja kao svoje kćerke. Ona se

    26

  • nije nimalo ljutila što ih je pozivao u Pansion Vauquer. Ali, budući su ovi posjeti objašnjavali ravnodušnost njezinog stanara prema njoj, ona početkom druge godine dozvoli sebi da ga nazove starim mačkom. Naposljetku, kad je njezin stanar počeo plaćati po devet stotina franaka godišnje, vidjevši jednu od tih gospođa kako odlazi, ona ga drsko zapita što on namjerava napraviti od njezine kuće. Otac Goriot odgovori daje to njegova starija kći.

    “Pa vi kao da imate trideset i šest kćeri?” reče jetko gospođa Vauquer.

    “Samo dvije, ” odgovori stanar blago kao propali čovjek kojega je bijeda učinila sasvim pokornim.

    Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke, preselivši se na treći kat i plaćajući četrdeset pet franaka mjesečno za stan i hranu. Odreče se i duhana, otpusti brijača i prestade prašiti kosu. Kad se prvi put pojavi nenaprašen, njegova gazdarica uz- viknu od čuda kad vidje kako mu je kosa sivo prljava i zelenkasta. Njegovo lice, uslijed patnje čiji uzrok nitko nije znao, postajalo je neprimjetno, iz dana u dan, sve tužnije i izgledalo očajnije od svakog drugog lica za stolom. Nije više bilo nikakve sumnje, otac Goriot je bio stari razvratnik čije je oči spasio samo iskusan liječnik od štetnog djelovanja lijekova koje su iziskivale njegove razne bolesti. Kosa mu je bila tako gadne boje zato što je živio raskalašenim životom i što je uzimao štetne lijekove koji su mu pomagali da nastavi takav život. Njegovo tjelesno i duševno stanje davalo je povoda za takva lupetanja. Kad mu se rublje poderalo, on kupi prosto pamučno platno da njime zamijeni svoje divne košulje. Njegovi dijamanti, zlatna kutija za cigarete, lanac, nakit, nestajali su jedno za drugim. Nije više oblačio kaput svijetlosmeđe boje i skupa odijela, nego je sada nosio, i zimi i ljeti, kaput od grubog smeđeg sukna, prsluk od kozje dlake i sive vunene hlače. Bio je sve mršaviji; listovi na nogama splasnuše; puno lice zadovoljnog lihvara posta smežurano; čelo mu se nabora, a vilice ispadoše tako da četvrte godine stanovanja u Ulici Neuve-Sain- te-Genevieve nije više sličio na samog sebe. Dobri tvorničar

    27

  • rezanaca, koji je imao šezdeset dvije godine i izgledao kao da nema ni četrdeset, krupni i debeli trgovac, krepak a i priprost, čija je nestašna pojava razveseljavala prolaznike, koji je imao nečeg mladenačkog u osmijehu, sad je sličio na ishlapjelog, nemoćnog i bijednog starca od sedamdeset godina. Njegove plave i žive oči potamnješe, uvenuše, a iz njihovih pocrvenjelih rubova kao daje tekla krv. Jedni su se grozili kad bi ga vidjeli, a drugi su ga sažal- jevali. Mladi studenti medicine, primijetivši da mu se donja usna opustila i odmjerivši mu vrh ugla na licu, izjaviše, poslije mnogih zadirkivanja kojima se on nije odupirao, daje obolio od kretenizma. Jedne večeri, kad mu je gospođa Vauquer kazala podrugljivo: “Vaše vas kćeri ne obilaze više?” dovodeći u sumnju njegovo očinstvo, otac Goriot se trgnu kao da ga je gazdarica opekla usijanim željezom.

    “Dolaze ponekad, ” odgovori on uzbuđenim glasom.“A, a, još ih viđate!” povikaše studenti. ” Živio otac Goriot!”Ali starac nije čuo šale na račun svog odgovora jer je ponovno

    utonuo u misli; međutim površni promatrači shvatili su to kao staračku zatupljenost koja je nastala uslijed njegove maloumnosti. Da su ga dobro poznavali, možda bi se jače zainteresirali za problem njegovog tjelesnog i duševnog stanja, ali ništa nije bilo teže od toga. Iako je bilo lako doznati da li je Goriot zaista bio tvomičar rezanaca i koliko je bilo njegovo bogatstvo, stariji ljudiVmp i/a '7ctr~)ima 1 a ni

  • mjesečno, niti bi se odijevao kao kakav bijednik. ” Ništa nije opovrgavalo ove zaključke i tako, krajem studenog 1819, kad se odigrala ova drama, svatko je u pansionu imao jasno određeno mišljenje o bijednom starcu. On nikad nije imao ni žene ni kćeri: raskalašeni život stvorio je od njega puža mekušca u ljudskom obliku, iz roda puževa s kućicom kao kapom i štitnikom od sunca, govorio je jedan činovnik Muzeja i stalni gost na ručku. Uz Goriota, Poiret je bio pravi orao i otmjen čovjek. Poiret je govorio, razmišljao, odgovarao, a u stvari, i kad je govorio, razmišljao ili odgovarao, on nije ništa kazivao, jer je navikao da drugim riječima ponovi ono što su drugi rekli, ali je sudjelovao u razgovoru, bio je živ i izgledao je osjetljiv, dok je otac Goriot, opet prema riječima čovjeka iz Muzeja, stalno bio na točki mržnje.

    Eugene de Rastignac bio je u onom duševnom raspoloženju koje je urođeno sposobnijim mladićima ili onima koji se u teškim prilikama odjednom pokažu ljudima velike vrijednosti. Tijekom prve godine svog boravka u Parizu, nije imao mnogo raditi za ispite te je imao vremena uživati u nasladama osjetilnog Pariza. Studenti nikad nemaju previše vremena ako hoće ići u sva kazališta, ući u sve tajne Pariza, upoznati lijepo ponašanje, naučiti jezik i privići se na naročita pariška zadovoljstva; obići dobra i loša mjesta, ići na predavanja koja ih zanimaju i razgledavati bogatstva muzeja. Student se tada oduševljava i sitnicama koje mu izgledaju vrlo krupne. Pronađe čovjeka kojega osobito cijeni, na primjer kakvog profesora na College de France, kojega plaćaju da bude na razini svojih slušatelja. Uređuje se zbog žena s prvih galerija Komične opere. U tom postepenom upoznavanju, on postaje sve zreliji, povećava se njegovo životno iskustvo i počinje shvaćati kako su naslagani ljudski slojevi koji sačinjavaju društvo. Ako se u početku samo divio kolima koja su jednog lijepog sunčanog dana projurila Elizejskim poljanama, ubrzo će zaželjeli da ih ima. Kad je, poslije prvih ispita iz filozofije i prava, pošao provesti praznike kod svojih roditelja, Eugene je, neprimjetno bio prošao kroz te pripreme za život. Nestalo je njegovih dječačkih sanjarija i provincijskih shvaćanja. Njegova izmijenjena

    29

  • sposobnost rasuđivanja i njegova pretjerana slavohlepnost otvoriše mu oči u roditeljskom domu, u krilu obitelji. Njegovi roditelji, dva brata, dvije sestre i jedna tetka, čija se imovina sastojala od pomoći koju je primala s nekoliko strana, živjeli su na malom posjedu Rastignac. Ovo imanje donosilo je godišnje oko tri tisuće franaka prihoda, ali samo onda kad vinograd dobro rodi. Međutim, trebalo je Eugeneu slati tisiću i dvjesto franaka svake godine. Kad je uvidio ovu stalnu oskudicu koju su od njega hrabro krili, i nehotice je stao uspoređivati svoje sestre, koje su mu u djetinjstvu izgledale tako lijepe, s Parižankama, koje su bile oličenje idealne ljepote, i tada je uočio svu neizvjesnost budućnosti ove velike obitelji koja je u njega polagala sve svoje nade, i primijetio štednju na svakoj sitnici; kad je zapazio da obitelj pije kominu, i još mnoge druge stvari koje nije potrebno spominjati, onda Eugene silno zaželi da se istakne i da uspije po svaku cijenu. Kao što se događa kod svijetlih karaktera, on je htio sve to postići samo svojom vlastitom zaslugom. Ali bio je izrazito južnjačkog duha; na djelu, njegove odluke naišle su na ona kolebanja koja obuzimaju mladiće kad se nađu na morskoj pučini, ne znajući ni na koju će stranu ni pod kojim kutom razapeti jedra. Ako se u početku mislio sav posvetiti radu, uskoro, primoran oskudicom da se obrati nekome za pomoć, on zapazi koliko žene imaju utjecaja na društveni život i zato odluči iznenada ući u svijet, ne bi li u njemu stekao koju zaštitnicu: a zar da ih ne osvoji duhoviti i vatreni mladić koji je uz to bio otmjen i nadaren nekom razdražljivom ljepotom koja se ženama naročito sviđa? Ove su ga misli spopadale usred polja, za vrijeme šetnji na koje je nekada veselo odlazio sa svojim sestrama koje su primjećivale da se jako promijenio. Njegova tetka, gospođa de Marcillac, koja je nekada odlazila na dvor, imala je poznanstva u najvišim plemićkim redovima. U uspomenama kojima ga je njegova tetka tako često uspavljivala, ambiciozni mladić odjednom otkri mogućnosti za uspjehe u društvu, koji su isto toliko značajni koliko i uspjesi na pravnom fakultetu. Zato je poče ispitivati o rodbinskim vezama koje bi se još mogle obnoviti. Pošto je pregledala obiteljsko rodbinsko stablo, starica nađe

    30

  • da će među sebičnim i bogatim rođacima koji bi mogli biti korisni njezinom nećaku, gospođa de Beauseant biti najpristupačnija. Ona po starinski napisa toj mladoj ženi pismo i preda ga Euge- neu, rekavši mu da će, ako naiđe na dobar prijem kod vikontese, pomoću nje upoznati i ostale njene rođake. Rastignac posla pismo svoje tetke gospođi de Beauseant. Vikontesa mu odgovori pozivom na sutrašnji ples.

    Tako je uglavnom izgledao ovaj građanski pansion krajem studenog 1819. Nekoliko dana kasnije, poslije plesa kod gospođe de Beauseant, Eugene se vrati kući oko dva sata poslije ponoći. Da bi nadoknadio izgubljeno vrijeme, smjeli student se zaklinjao za vrijeme plesanja da će raditi do zore. Spremao se da prvi put probdije noć u ovom tihom kraju, jer je sjaj otmjenog svijeta pobudio u njemu neku lažnu volju za radom. Nije večerao kod gospođe Vauquer. Stanari su zato vjerovali da će se tek u svanuće vratiti s plesa, kao što se ponekad vraćao sa studentskih zabava u Pradu i s plesova u Odeonu, s iskrivljenim cipelama i blatnim svilenim čarapama. Prije nego što je navukao zasun na vrata, Christophe ih je otvorio da bi pogledao van. Baš tada naiđe Rastignac koji je mogao nečujno ući u svoju sobu pošto je Christophe, idući za njim, pravio užasnu buku. Eugene se presvuče, obuje papuče, dohvati neki stari kaput, potpali treset, i poče se brzo spremati za rad; zbog lupe Christopheovih cipela nitko ne ču njegove tihe pripreme. Prije nego što će se zadubiti u svoje pravničke knjige, Eugene ostade zamišljen nekoliko trenutaka. Uvjerio se da je gospođa vikontesa de Beauseant jedna od kraljica mode u Parizu i da njezina kuća važi za najprijatniju kuću u predgrađu Saint- Germain. Ona je bila, uostalom, i po svom imenu i po svom bogatstvu, jedna od najvećih plemkinja. Zahvaljujući svojoj tetki de Marcillac, siromašni student lijepo je primljen u ovoj kući, mada nije bio svjestan značenja ove blagonaklonosti. Pristup u ove pozlaćene salone smatran je kao neka povelja o visokom plemstvu. Ušavši u ovo društvo, u koje je bilo najteže ući, on je samim tim stekao pravo da ide svuda. Opsjednut ovim sjajnim skupom, Eugene se, poslije prvih riječi koje je progovorio sa vikontesom,

    31

  • zadovolji time što je u mnoštvu pariških boginja kojima je vrvje- lo ovo otmjeno društvo, izabrao jednu od onih žena koje mora zavoljeti svaki mladić. Grofica Anastasie de Restaud, visoka i lijepo razvijena, smatrana je za ženu koja ima najljepši stas u Parizu. Zamislite samo krupne cme oči, divne ruke, lijepo oblikovane noge, žive pokrete, ženu koju je markiz de Ronquerolles nazvao konjem najčistije pasmine. Ova svojstva, nisu išla na štetu drugih; tijelo joj je bilo zaobljeno, a ipak nije bila debela. Izrazi: konj najčistije pasmine, rasna žena, počeli su zamjenjivati nebeske anđele i maglovite slike iz Osijanovih pjesama i cijelu onu starinsku ljubavnu mitologiju koju je dandizam potisnuo. Ali za Ras- tignaca gospođa Anastasie de Restaud bijaše žena o kojoj je sanjao. Dva puta se upisao na lepezi u listu njenih plesača i tako je mogao razgovarati s njom za vrijeme prvog plesa.

    “Gdje bih se mogao sastajati s vama, gospođo?” zapita je on iznenada onom strastvenom žestinom koja se toliko sviđa ženama.

    “Pa, u Bulonjskoj šumi, u Veselom kazalištu, u mojoj kući, svugdje”, odgovori ona. I odvažni južnjak učini sve da se približi ovoj divnoj grofici ukoliko se jedan mladić može približiti nekoj ženi plešući dvaput s njom. Kad je rekao da je rođak gospođe de Beauseant, ova gaje žena, koja mu se učini velika gospođa, pozvala da je posjeti. Sudeći po njezinom posljednjem osmijehu, Rastignac povjeruje daju je neophodno potrebno posjetiti. Imao je sreću upoznati jednog čovjeka koji se nije rugao njegovom neznanju, a to je bio nedostatak koji su tada poznati razmetljivci smatrali za neoprostiv grijeh, uobraženi razmetljivci , kao što su Maulincourt, Ronquerolles, Maxim de Trailles, de Marsay, Aju- da-Pinto, Vandenesse, povezani s najotmjenijim ženama, kao što su lady Brandon, vojvotkinja de Langeais, grofica de Kergarou- et, gospođa de Serizy, vojvotkinja de Carigliano, grofica Ferraud, gospođa de Lanty, markiza d’ Aiglemont, gospođa Firmiani, markiza de Listomere i markiza d’ Espard, vojvotkinja de Mau- frigneuse i vojvotkinja Grandlieu. Na svoju sreću, dakle, neiskusni student naiđe na markiza de Montriveaua, ljubavnika vojvotkinje de Langeais, generala bezazlenog kao dijete, koji mu reče da

    32

  • grofica de Restaud stanuje u ulici Helder. Biti mlad, biti željan svijeta, čeznuti za ženom i vidjeti kako mu se otvaraju vrata dviju kuća! Moći odlaziti u predgrađe Saint-Germain kod vikontese de Beauseant, i u Chaussee-d’Antin kod grofice de Restaud! Zaviriti u sve pariške salone i vjerovati da si toliko lijep mladić da možeš naći neku zaštitnicu! Osjećati u sebi toliko samopouzdanja da smiješ bez straha hodati po zategnutoj žici, po kojoj treba ići sigurno kao kakav iskusni akrobat, i naći u dražesnoj ženi najbolji oslonac! S takvim mislima i pred tom ženom koja mu se prikazivala kraj vatre od treseta kao kakvo božanstvo, između Građanskog zakonika i bijede, tko ne bi kao Eugene mislio o budućnosti i uljepšavao je uspjesima? On se toliko opio svojom budućom srećom daje vjerovao daje pored gospođe de Restaud, kad neki bolni uzdah narušavajući noćni mir odjeknu u srcu mladog studenta, kao jauk kakvog samrtnika. On polako otvori vrata i kad iziđe u hodnik, primijeti svijetli trak ispod vrata oca Gorio- ta. Eugene se uplaši da nije pozlilo njegovom susjedu, primakne se do ključanice, pogleda unutra i spazi starca kako nešto radi. Ali njegov mu se posao učini toliko zločinački da je smatrao za svoju dužnost prema društvu da dobro pripazi što to noću potajno radi taj samozvani tvomičar rezanaca. Otac Goriot, koji je, bez sumnje, za prečke preokrenutog stola pričvrstio jedan poslužavnik i zdjelu od pozlaćenog srebra, umotavao je oko tih bogato ukrašenih predmeta neko uže i stezao ga tako jako, kao daje uvijajući te predmete, namjeravao od njih napraviti šipke. “Dođavola! Kakav je ovo čovjek!” pomisli Rastignac vidjevši žilave mišiće ovoga starca koji je pomoću užeta nečujno gnječio srebro kao da je od tijesta. Da li je ovo lopov ili lopovski jatak koji se pravi da je budala, nemoćan, i živi kao pravi prosjak, samo da bi što sigurnije obavljao svoj posao?” reče u sebi Eugene i uspravi se za trenutak. Zatim ponovno pogleda kroz ključanicu. Otac Goriot, koji je odmotao uže, uzme izgnječeno srebro, metnu ga na stol preko pokrivača kojeg je raširio i počne ga valjati kako bi zaoblio šipku. Sve je to uradio nevjerojatno lako. “Pa on je jak kao poljski kralj August”, pomisli Eugene kad je šipka postala gotovo

    33

  • sasvim obla. Otac Goriot bolno pogleda svoje djelo, suze mu grunuše iz očiju, ugasi svijeću koja mu je svijetlila dok je savijao ovo pozlaćeno srebro, i Eugene ču kad otac leže u krevet uzdahnuvši. ” Lud je”, pomisli student.

    “Siroto dijete!” reče glasno otac Goriot.Poslije ovih riječi, Rastignac zaključi daje bolje ništa ne go

    voriti o ovom događaju i ne osuđivati olako svog susjeda. Baš kad je htio ući u svoju sobu, začuje neki neobičan šum što je morao dolaziti od ljudi koji se nečujno penju uz stube. Eugene osluhnu. Zaista se čulo kako naizmjenično dišu dva čovjeka. Iako nije čuo ni škripu vrata ni ljudske korake, on odjednom primijeti slabu svjetlost na drugom katu, u sobi gospodina Vautrina. “Ovoliko tajni u jednom skromnom pansionu!” pomisli on. Siđe niz stube, osluhnu i do njegovih ušiju dopre zveket zlatnika. Ubrzo zatim ugasi se svjetlost, a disanje se čulo i dalje, ali bez škripe vrata. Potom, kako su ona dva čovjeka sve niže silazila, šum je bio sve slabiji.

    “Tko je to?” viknu gospođa Vauquer otvarajući prozor na svojoj sobi.

    “Ja se vraćam, mamice Vauquer”, odgovori Vautrin svojim snažnim glasom.

    “Čudnovato! Christophe je navukao zasune”, reče u sebi Eugene ulazeći u svoju sobu.

    U Parizu, čovjek ne treba spavati, pa da sazna što se dešava oko njega. Pošto su ga ovi sitni događaji udaljili od njegovih razmišljanja o slavi i ljubavi, on počne raditi, ali sumnje koje su nastale u njemu o ocu Goriotu, i još više, pomisao na gospođu Res- taud, koja mu se s vremena na vrijeme ukazivala kao vjesnik sjajne budućnosti, smetahu mu; zato leže i zaspa kao zaklan. Od deset noći koje mladići odrede za rad, oni sedam noći prospavaju. Noću mogu raditi samo oni koji imaju više od dvadeset godina.

    Sutradan ujutro Pariz je bio pokriven onom gustom maglom koja ga tako obavije tamom da ni najtočniji ljudi ne znaju koje je vrijeme. Propuštaju se poslovni sastanci. Svatko misli daje osam

    34

  • sati kad izbije podne. Bilo je već devet i pol sati, a gospođa Vau- quer još nije ustala. Christophe i debela Sylvie, koji isto tako bjehu zakasnili, pili su sada spokojno bijelu kavu s vrhnjem koje je bilo namijenjeno stanarima, a koje je Sylvie poslije toga dugo kuhala, pa gospođa Vauquer nije mogla primijetiti to njeno lukavstvo.

    “Sylvie, ” reče Christophe umačući prvu krišku kruha, ” gospodin Vautrin, koji je ipak dobar čovjek, opet se noćas sastajao s dvije osobe. Ako to gospođi ne bi bilo pravo, ne treba joj ništa govoriti. ”

    “Je li vam što dao?”“Dao mi je pet franaka za ovaj mjesec, kao da je htio reći:

    “šuti”.“Osim njega i gospođe Couture, koji nisu škrci, ostali bi nam

    uzeli lijevom rukom ono što su nam desnom dali na Novu godinu, ” reče Sylvie.

    “A što nam i daju!” upade Christophe, “po jedan bijedan peto- franak. Evo već dvije godine kako otac Goriot sam čisti svoje cipele. Onaj tvrdica Poiret i ne upotrebljava laštilo za obuću i prije bi ga pojeo nego što bi njime namazao svoje dotrajale cipele. Onaj slabunjavi student daje mi samo po dva franka. To nije dovoljno ni za četke, a uz to, on prodaje i svoja stara odijela. Pravi svinjac!”

    “E, ” dodade Sylvie srčući kavu, “mi imamo još ponajbolja mjesta u ovoj četvrti: lijepo se živi. Nego, Christophe, sjetih se Vautrina, je li vam tkogod govorio što o njemu?”

    “Jest. Sreo sam neki dan na ulici jednog gospodina koji me upita: “Ne stanuje li kod vas jedan debeli gospodin sa zaliscima koje boji?” Ja mu odgovorih: “Ne, gospodine, on ih ne boji. Jedan takav veseljak kao što je on, nema vremena za to.” To sam govorio gospodinu Vautrinu koji mi je na to odgovorio: “Dobro si uradio, mladiću moj! Odgovaraj uvijek tako. Ništa nije tako neprijatno kao odavanje naših slabosti. Zbog toga se mogu pokvariti i brakovi.”

    35

  • “I mene su na tržnici salijetali ne bi li me naveli da kažem jesam li ga vidjela kad presvlači košulju. Tako što! Gle, ” reče ona prekinuvši se, “na Val-de Graceu izbija deset sati manje četvrt, a nitko se ne miče.”

    “Pa oni su svi izašli! Gospođa Couture i njena djevojčica otišle su još u osam sati u crkvu Saint-Etienne da se pomole Bogu. Otac Goriot je izašao s nekakvim zamotuljkom. Student će se vratiti tek poslije predavanja, u deset sati. Vidio sam ih kako odlaze dok sam čistio stube; otac Goriot me udario onim što je nosio, nečim što je bilo tvrdo kao željezo. Ama što li to radi taj starac? Svi ga okreću kao zvrk, ali ipak on je čestit čovjek i vrijedi više od svih njih. Nije jako darežljiv, ali one gospođe, kod kojih me šalje ponekad, daju bogate napojnice i divno se oblače.”

    “Jesu li to one koje naziva svojim kćerima? Ima ih cijeli tucet.”

    “Ja sam išao samo k onim dvjema koje su ovdje dolazile. ”“Čuje se gospođa; sad će biti vike; trebam otići k njoj. Vi,

    Christophe, pripazite na mlijeko zbog mačke.”Sylvie ode svojoj gazdarici.“Kako to, Sylvie, već je deset sati manje četvrt, a vi ste me

    ostavili spavati kao zaklanu. To se još nikada nije dogodilo.”“Magla je kriva, ne vidi se prst pred okom.”“A doručak?”“E, vaši stanari kao da su se povampirili, svi su se razišli još

    sabajle.”“Govori pravilno, Sylvie,” nastavi gospođa Vauquer, ” treba

    reći u zoru.”“E, gospođo, kazat ću onako kako vi želite. Ali, ma kako bilo,

    vi možete doručkovati u deset sati. Michonnette i Poiret kao da nisu živi. Samo su oni ostali u kući i spavaju kao klade, što u stvari i jesu.”

    “Ali, Sylvie, ti ih povezuješ kao da su . . .”“Kao da su - što?” odgovori Sylvie i zasmije se blesavo. ” Oni

    su kao stvoreni jedno za drugo.”

    36

  • “Čudi me jedno, Sylvie: kako je Vautrin ušao noćas u kuću kad je Christophe prije njegovog povratka stavio zasun na vrata?”

    “Naprotiv, gospođo. On je čuo kad je gospodin Vautrin dolazio i sišao je da mu otvori vrata. A evo što ste vi pomislili. . . ”

    “Dodaj mi haljetak i požuri s doručkom. Spremi sa krumpirom onaj komad ovčetine što je preostao i iznesi nekoliko kuhanih krušaka, od onih najjeftinijih.”

    Uskoro potom, gospođa Vauquer siđe u blagovaonicu u trenutku kad je njen mačak šapom oborio tanjur kojim je bila pokrivena zdjela s mlijekom i brzo počeo lokati.

    “Sic!” viknu ona. Mačak pobježe, pa se zatim vrati i stade se umiljavati uz njezine skute. “Tako, tako, ulaguj se sada, stara ljenčino!” reče mu ona. “Sylvie! Sylvie!”

    “Ta što je, gospođo?”“Pogledajte što je mačak popio.”“Kriva je ona životinja Christophe, kojem sam rekla da pros

    tre stol. Gdje li je samo? Ali ne brinite, gospođo, to čemu uliti ocu Goriotu u kavu. Dolit ću i vode, on to neće ni primijetiti. On ni na što ne obraća pažnju čak ni na ono što jede.”

    “A kamo je otišla ta budala?” upita gospođa Vauquer postavljajući tanjure.

    “A tko bi to znao? Odlunjao je nekuda da se zabavlja s kojekim.” “Previše sam spavala”, reče gospođa Vauquer.“Ali zato je gospođa svježa kao ruža. . .”U tom trenutku zazvoni zvonce i Vautrin uđe u blagovaonicu

    pjevajući svojim punim glasom:

    Dugo sam po svijetu skitao,Gdje se sve nisam viđao. . .“O, o, dobar dan, majčice Vauquer”, reče on spazivši gazdari

    cu, koju ljubazno obgrli.“Dosta, dosta.”

    37

  • “Kažite, bezobrazniče!” nastavi on. “Kažite slobodno. Ta hoćete li već jednom reći? Eto, pomoći ću vam prostrijeti stol. Je li da sam ljubazan?”

    Udvarati se crnki i plavuši,Voljeti, uzdisati. . .“Maloprije sam vidio nešto čudnovato.”

    ... kako je Bog dao.“Sto?” zapita udovica.“Otac Goriot je u osam i po sati bio u Ulici Dauphine, kod

    zlatara koji kupuje jedaći pribor i vrpce. Prodao mu je dosta dobro jednu pozlaćenu posudu koju je vješto savio, kao da se samo time bavio.”

    “Zbilja?”“Da. Vraćao sam se kući poslije ispraćaja jednog prijatelja

    koji poštanskim kolima odlazi u inozemstvo; bio sam radoznao i sačekao sam oca Goriota da vidim što će uraditi. Vratio se u našu četvrt, u Ulicu Gres i tu je ušao u kuću čuvenog zelenaša Gobsec- ka, smjelog nitkova koji je kadar praviti domine od kostiju svog oca; to je pravi Židov, Arapin, Grk, Cincarin, čovjek kojeg nitko ne može pokrasti jer u banci čuva svoj novac. ”

    “Pa što radi taj otac Goriot?”“On ništa ne radi,” reče Vautrin, “već samo pravi štetu. Taj

    vam je glupak toliko blesav da se upropaštava zbog kćeri koje...“Evo ga!” reče Sylvie.“Christophe,” povika otac Goriot, “pođi sa mnom. ” Chris-

    tophe ode za ocem Goriotom i ubrzo se vrati.“Kamo ćeš?” zapita gospođa Vauquer svog slugu.“Da nešto poslušam gospodina Goriota. ”“Sto ti je to?” reče Vautrin i istrže iz Christopheovih ruku

    pismo na kojem je pročitao: Gospođa grofica Anastasie de Res- taud. “Kamo si pošao?” nastavi on vraćajući pismo Christopheu.

    “U Helderovu ulicu. Naređeno mi je da pismo predam osobno gospođi grofici.”

    38

  • “Što li je to u njemu?” reče Vautrin gledajući pismo prema svjetlosti; “da nije neka novčanica?” Nije. ” Zatim otvori malo kovertu. “Isplaćena mjenica!” uzviknu. “Tristo mu gromova! Baš je pažljiv naš starčić. Idi, stari nevaljalče, ” nastavi Vautrin pa ga zgrabi svojim širokim rukama i okrenu kao kakav naprstak, “dobit ćeš dobru napojnicu. ”

    Stol je bio prostrt. Sylvie je kuhala mlijeko. Gospođa Vau- quer je ložila peć. Vautrin joj je pomagao i stalno pjevušio:

    Dugo sam po svijetu skitao,Gdje se sve nisam viđao. . .

    Kad je sve bilo spremno, uđe i gospođa Couture s gospođicom Taillefer.

    “Otkuda vi tako rano, draga moja?” obrati se gospođa Vau- quer gospođi Couture.

    “Išla sam na ispovijed i pričest u crkvu Saint-Etienne-du-Mont, jer trebamo ići gospodinu Tailleferu. Sirotica, dršće kao prut”, nastavi gospođa Couture; zatim sjedne uz peć i primakne vatri svoje cipele koje su se počele pariti.

    “De, ogrijte se i vi, Victorine, ” reče gospođa Vauquer.“Lijepo je to, gospođice, što se molite dobrom Bogu da udo

    brovolji vašeg oca”, reče Vautrin i primače stolicu sirotici. “Ali to nije dovoljno. Vama je potreban prijatelj koji bi skresao u oči tom nitkovu, tom divljaku, koji ima, kako se govori, tri milijuna, a vama ne da miraz. U današnja vremena miraz je potreban lijepim djevojkama. ”

    “Siroto dijete, ” reče gospođa Vauquer. “Vaš strašni otac, dušice moja, neće dobro proći. ”

    Na ove riječi Victorine zasuziše oči, a udovica umuknu na znak gospođe Couture.

    “Samo kad bismo ga mogli vidjeti, da porazgovaramo s njim i da mu predam posljednje pismo njegove žene”, nastavi gospođa Couture. “Ne usuđujem ga se poslati poštom; on poznaje moj rukopis.. . ”

    39

  • “O, nevine, nesretne i proganjane žene!” uzviknu Vautrin, upadajući u riječ, “eto, dokle ste došle? Za koji dan umiješat ću se i ja u ovu stvar i sve će ići kako valja. ”

    “O, gospodine!” reče Victorine bacivši plačan i vatren pogled na Vautrina kojega to ne tronu, “ako biste nekako uspjeli doći do mog oca, recite mu slobodno da su mi njegova ljubav i čast moje majke draži od sveg bogatstva ovog svijeta. Ako vam pođe za rukom ublažiti njegovu strogost, pomolit ću se Bogu za vas. Budite uvjereni u zahvalnost... ”

    “Dugo sam skitao po svijetu”, zapjeva Vautrin podrugljivim glasom.

    Baš tada uđoše otac Goriot, gospođica Michonneau i Poiret koje je možda domamio miris zaprške koju je spremala Sylvie za preostalu ovčetinu. U trenutku kad je svih sedmero posjedalo za stol i pozdravljalo se, odzvoni deset sati, a s ulice se začuše studentovi koraci.. .

    “Hvala Bogu, gospodine Eugene, ” reče Sylvie, “danas ćete doručkovati u društvu”.

    Student pozdravi stanare i sjede do oca Goriota.“Desilo mi se nešto sasvim neobično”, reče on, napuni tanjur

    ovčetinom i odreže komad kruha koji je gospođa Vauquer uvijek odmjeravala okom.

    “Np$tn npnhirnnl” nnnnvi Pmrpt-------------------- r------ * * ~“A što se vi čudite, stari?” reče Vautrin Poiretu. “Gospodin je

    kao stvoren za to”.Gospođica Taillefer pogleda stidljivo mladog studenta ispod

    oka.“Kažite nam što vam se to desilo”, reče gospođa Vauquer.“Jučer sam bio na plesu kod svoje rođakinje vikontese de

    Beauseant, koja ima divnu kuću, sobe sve u čistoj svili. Priredila nam je divnu svečanost na kojoj sam se proveo kao car. . ”

    “Ević”, prekinu ga Vautrin.“Gospodine, ” žustro upade Eugene, “što ste htjeli reći?”

    40

  • “Dodao sam jedan ević, jer se carevići mnogo ljepše zabavljaju nego carevi. ”

    “Tako je: više bih volio biti bezbrižna ptica carević nego car, zato što... ” reče Poiret koji je uvijek ponavljao ono što drugi kažu.

    “Dakle”, nastavi student prekinuvši ga, “plesao sam s najljepšom ženom na plesu, sa jednom zanosnom groficom i naj- dražesnijim stvorom kojega sam ikad vidio. U kosi je imala bresk- vine cvjetove a za strukom divnu kitu prirodnog mirišljavog cvijeća; ali, treba je vidjeti, jer je nemoguće opisati ženu opijenu plesom. I zamislite, jutros sam, oko devet sati, sreo tu božanstvenu groficu kako ide pješke Ulicom Gres. Srce mi je zakucalo, pomislio sam. .. ”

    “Da je pošla ovamo”, reče Vautrin i ošinu ga pronicljivim pogledom. “Ona je, bez sumnje, išla onom zelenašu starcu Gobsecku. Ako ikad uđete u srce koje Parižanke, u njemu ćete naći najprije zelenaša pa onda ljubavnika. Vaša grofica zove se Anastasie de Restaud, a stanuje u Ulici Helder. ”

    Pri spomenu ovog imena, student pogleda pravo u Vautrina. Otac Goriot naglo podiže glavu i obojicu pogleda nekim svijetlim i nespokojnim pogledom koji iznenadi sve stanare.

    “Christophe je zakasnio, i ona je otišla tamo!” uzviknu bolno Goriot.

    “Pogodio sam”, došapnu Vautrin gospođi Vauquer. Goriot je jeo mehanički i ne znajući što jede. Nikad nije izgledao tako jadno i tako zamišljeno kao u tom trenutku.

    “Do vraga!. Tko vam je, gospodine Vautrin mogao kazati njeno ime?” zapita Eugene.

    “Gle! Gle!” odgovori Vautrin. “Kad otac Goriot zna kako se zove, zašto ne bih znao i ja?”

    “Gospodin Goriot!” uzviknu student.“Sto?” upita nesretni starac. “Bila je, dakle, vrlo lijepa sinoć?”“Tko?”“Gospođa de Restaud. ”

    41

  • “Pogledajte starog škrca kako su mu se užarile oči”, reče gospođa Vauquer Vautrinu.

    “Daje on ne uzdržava?” reče tiho gospođica Michonneau studentu,

    “Jest, jest, bila je previše lijepa”, nastavi Eugene kojega je otac Goriot željno gledao. “Da nije bilo gospođe de Beauseant, moja božanstvena grofica bila bi kraljica plesa; mladici su samo u nju gledali, ja sam se dvanaesti po redu upisao u listu njenih plesača, stalno je bila zauzeta. Druge su žene prosto bjesnile od srditosti. Ako je itko jučer bio sretan, to je sigurno bila ona. Imao je pravo onaj koji je kazao da nema ničeg ljepšeg od lađe s razvijenim jedrima, od konja u trku i od žene kad pleše. ”

    “Jučer je blistala na prijemu kod neke nadvojvotkinje”, reče Vautrin; “jutros je na dnu, kod nekog zelenaša: eto takve su Parižanke. Ako njihovi muževi ne mogu zadovoljiti njihovu neobuzdanu raskoš, one se prodaju. Ako se ne znaju prodati, one će rasporiti i utrobu svoje rođene majke da u njoj potraže nešto čime bi blistale. One su za sve sposobne. To je poznata stvar!”

    Lice oca Goriota, koje je sjalo kao sunčani dan dok je govorio student, zamrači se poslije Vautrinove okrutne primjedbe.

    “Dakle, ” reče gospođa Vauquer, “što vam se to dogodilo? Jeste li razgovarali s njom? Jeste li je pitali hoće li učiti pravo?”

    “Ona mene nije vidjela”, odgovori Eugene. “Ali zar nije neobično ako u devet sati ujutro sretnemo u Ulici Gres jednu od najljepših žena u Parizu, ženu koja se, vjerojatno, vratila s plesa u dva sata poslije ponoći? Tako nešto može se dogoditi samo u Parizu. ”

    “Glupost! Događaju se mnogo čudnije stvari!” uzviknu Vautrin.

    Gospođica Taillefer rastreseno je slušala ovaj razgovor jer je mislila samo na pokušaj za koji se spremala. Gospođa Couture dade joj znak da se idu obući. Kad one odoše, izađe i otac Goriot.

    “Evo, jeste li ga vidjeli?” reče gospođa Vauquer Vautrinu i ostalim stanarima. “Sad je jasno da se upropastio zbog tih žena.”

    42

  • “Nitko me ne može uvjeriti da lijepa grofica živi s ocem Gori- otom”, uzviknu student.

    “Pa nitko vas i ne uvjerava”, upade Vautrin. “Vi ste još previše mladi da biste mogli dobro poznati Pariz, kasnije čete doznati da u njemu ima ljudi sa strastima, kako to mi kažemo. .. ”

    Na te riječi, gospođica Michonneau pogleda Vautrina s mnogo razumijevanja. Kao pukovnijski konj koji je čuo zvuk trube.

    “A, a!” reče Vautrin, zaustavivši se da bi je promotrio prodornim pogledom, “da i mi nismo imali malih strasti?” Stara djevojka obori oči kao redovnica pred golim kipovima. “Dakle,” nastavi on, ti ljudi uvrte sebi u glavu neku misao i ona ih nikako ne napušta. Oni piju vodu samo s jednog izvora, i to često ustajalu; da se nje napiju, oni su u stanju prodati svoje žene, svoju djecu; prodat će i svoju dušu đavolu. Za neke je taj izvor kocka, burza, zbirka slika ili kukaca, glazba; za druge, to je žena koja im zna praviti slatkiše. Ponudite takvim ljudima sve žene na svijetu, oni će vam se jDodsmjehivati, jer žele samo onu koja zadovoljava njihovu strast. Cesto ih ta žena nimalo ne voli, zlostavlja ih, preskupo im prodaje malo zadovoljstva; pa ipak, oni ostaju uporni i založit će i posljednji pokrivač samo da bi joj dali i posljednju paru. I otac Goriot je takav čovjek. Grofica ga iskorištava zato što je šutljiv, eto, takav je taj otmjeni svijet! Jadni starac misli samo na nju. Izvan svoje strasti, kao što ste vidjeli, on je obična životinja. Ali ako samo povedete razgovor o njoj, lice će mu zasjati kao dragi kamen. Nije teško pogoditi tu tajnu. On je jutros nosio zlataru pozlaćenu srebminu i ja sam ga vidio kad je ulazio tati Gobsecku u Ulici Gres. Slušajte dalje! Kad se vratio, poslao je grofici de Restaud onog šašavog Christophea koji nam je pokazao adresu pisma u kojem je bila isplaćena mjenica. Jasno je daje stvar bila vrlo hitna, pošto je i grofica bila kod starog zelenaša. Otac Goriot je bio ljubazan i platio je za nju. Ne treba mnogo misliti pa da se vidi u čemu je stvar. To vam dokazuje, đače uče- njače, da je vaša grofica dok se smijala, dok je plesala, majmu- nirala, mahala svojim cvjetovima i podizala svoju haljinu, bila u

    43

  • velikom škripcu, kako se to kaže, misleći na neplaćene mjenice, bilo svoje, bilo svojih ljubavnika. ”

    “Vi ste probudili u meni veliku radoznalost. Sutra ću otići gospođi de Restaud”, uzviknu Eugene,

    “Da, ” reče Poiret, “treba ići sutra gospođi de Restaud. ”“Možda ćete tamo naći i oca Goriota koji će doći naplatiti

    svoju uslužnost. ”“Pa to znači da je vaš Pariz prava kaljuža”, reče Eugene s

    odvratnošću.“I to kakva kaljuža”, nastavi Vautrin. “Oni koji se u njoj uka

    ljaju vozeći se kolima, to su pošteni ljudi, a oni koji se ukaljaju idući pješice, to su lopovi. Ako vam se desi nesreća da ukradete neku sitnicu, pokazuju vas na trgu pred Palačom pravde kao kakvo čudovište. Ali ako ukradete milijun, onda će vas u salonima smatrati za poštenog čovjeka. I vi plaćate trideset milijuna franaka žandarmeriju i sudstvo da održavaju takav moral. Divota!”

    “Što, ” uzviknu gospođa Vauquer, “otac Goriot je pretopio onaj pozlaćeni pribor za doručak?”

    “Jesu li na poklopcu bile dvije grlice?” upita Eugene.“Jesu”.“Jako je volio te stvari, plakao je kad je savijao zdjelu i pladanj.

    To sam slučajno vidio”, reče Eugene.“Volio ih je kao i svoj život”, odgovori udovica.“Vidite li koliko je strastven taj starac”, reče Vautrin, “Ta

    žena umije mu podilaziti. ”Student ode u svoju sobu. Vautrin izađe. Malo kasnije gospođa

    Couture i Victorine sjedoše u kola koja im je Sylvie našla. Poiret ponudi ruku gospođici Michonneau i oni odoše prošetati po Botaničkom vrtu, gdje su ostali čitava dva sata.

    “Eto, sad su gotovo vjenčani”, reče debela Syivie. “Danas su prvi put izašli zajedno. Oboje su tako suhi da će izbijati iskre kao iz kremena, samo ako se sudare. ”

    44

  • “Teško šalu gospođice Michonneau, ” nasmije se gospođa Vauquer, “planut će kao trud. ”

    Kad se u četiri sata poslije podne vratio u svoj stan, Goriot je, pri svjetlosti dviju svjetiljki koje su se dimile, vidio kako Victo- rine uplakanih očiju priča gospođi Vauquer o neuspjelom posjetu tog jutra gospodinu Tailleferu. Taillefer, kojem je dodijao dolazak njegove kćerke i stare žene, odluči ih primiti i objasniti se s njima.

    “Draga gospođo,” pričala je gospođa Couture gospođi Vau- quer, “zamislite samo, nije Victorinu ponudio ni da sjedne, i ona je cijelo vrijeme stajala. Meni je rekao, sasvim hladno, bez srdžbe, da se ne mučimo i da mu ne dolazimo više; da gospođica, (nije rekao: njegova kći), gubi u njegovim očima što mu dosađuje (jedamput godišnje, čudovište jedno!); da se ona nema ničemu nadati budući se njezina majka udala bez miraza; jednom riječju sve same surovosti zbog kojih je nesretnica briznula u plač. Zatim je pala ocu pred noge i hrabro mu rekla da toliko navaljuje samo zbog svoje majke, da će se njemu pokoravati bez riječi, ali ga preklinje da pročita oporuku nesretne pokojnice; uzela je pismo i pružila ga svom ocu govoreći najljepše i najdirljivije riječi koje postoje, ne znam samo gdje ih je našla, kao daju je sam Bog učio, jer je siroto dijete tako lijepo govorilo da sam plakala kao luda dok sam je slušala. A znate li što je za to vrijeme radio taj grozni čovjek? Rezao je nokte, a zatim uzeo pismo namočeno suzama sirote gospođe Taillefer i bacio ga na kamin rekavši: “Dobro!” Htio je podići svoju kćerku koja gaje uhvatila za ruke da ih poljubi, ali ih on trgnu natrag. Zar to nije zločinstvo? A onaj klipan, njegov sin, nije se ni pozdravio sa sestrom kad je ušao. ”

    “Pa to su čudovišta!” uzviknu otac Goriot.“Poslije toga, ” reče gospođa, i ne obraćajući pažnju na starčev

    uzvik, “pošto se pokloniše i ispričaše zbog hitnih poslova, odoše i otac i sin. Eto, tako se završio naš posjet. Ali je bar vidio svoju kćer. Ne znam samo kako se može odreći svojeg djeteta kad potpuno sliči njemu. ”

    45

  • Hranjenici pansiona su dolazili jedan po jedan, pozdravljali se i razgovarali o onim koještarijama koje kod nekih pariških staleža sačinjavaju onaj šaljivi duh čiji je bitni element besmislica, dok mu glavna vrijednost leži u pokretu i izgovoru. Taj posebni govor stalno se mijenja, a šala koja je njegov glavni izvor ne traje ni mjesec dana. Kakav politički događaj, kakvo suđenje, neka ulična pjesma, dosjetka nekog glumca, sve to održava ovu duhovitost koja se sastoji u tome da ljudi uzmu neku misao ili neku riječ i hitro je dobacuju jedni drugima. Kako je nedavno pronađena diorama*, koja je davala jaču optičku varku nego panorama, to su se u nekim slikarskim ateljeima šalili s riječima koje završavaju na rama. Tu vrstu šale donio je u pansion Vauquer jedan mladi slikar koji se tu hranio.

    “Dakle, gospodrama Poiret, ” reče činovnik Muzeja, “kako je vaše zdravljerama?” Zatim, i ne sačekavši odgovor, obrati se gospođi Cout