henryk sienkiewicz krizari

358
Henryk Sienkiewicz - Križari U Tinjcu u krčmi k Divljem biku1 koja je pripadala opatiji, sjedilo je nekoliko ljudi i slušalo pričanje iskusnog vojnika koji se vraćao iz dalekih krajeva i govorio im o raznim doživljajima što ih je doživio na vojni i putu. Čovjek je to bio bradat, u najboljoj snazi, plećat, veoma visok, ali iznuren; kose mu bijahu vezane vrpcom ili mrežicom urešenom biserjem; nosio je kožni kaput, na kojem su se vidjele pruge utisnute u tuljcu od rožine a o boku kratak putni mač. Tik uza nj sjedio je za stolom mladić duge kose i vesela pogleda, očito njegov drug, a možda i štitonoša, jer je također bio u putnom odijelu, kožnom kaputu od oklopa ispruganom. U društvu s njima bijahu dva seoska vlastelinčića iz okolice grada Krakova i tri građana s crvenim kapama od kojih su im tanki krajevi postrance visjeli sve do lakata. Krčmar Nijemac, u plavom kaputu s visoko dignutim ovratnikom, lijevao im je iz krčaga vino u glinene pehare i radoznalo slušao ratne događaje. Ali još su radoznalije slušali građani. U to se vrijeme bijaše već znatno ublažila mržnja koja je za Lokjetekovih vremena dijelila građane od vitezova, a građetnj su dizali glavu ponosnije no u kasnijim vjekovima. Još se cijenila njihova spremnost ad concessionem pe 1 Divlji bik je ovdje

Upload: sanelicasam

Post on 26-Dec-2015

212 views

Category:

Documents


21 download

TRANSCRIPT

Page 1: Henryk Sienkiewicz Krizari

Henryk Sienkiewicz - Križari

U Tinjcu u krčmi k Divljem biku1 koja je pripadala opatiji, sjedilo je nekoliko ljudi i slušalo pričanje iskusnog vojnika koji se vraćao iz dalekih krajeva i govorio im o raznim doživljajima što ih je doživio na vojni i putu. Čovjek je to bio bradat, u najboljoj snazi, plećat, veoma visok, ali iznuren; kose mu bijahu vezane vrpcom ili mrežicom urešenom biserjem; nosio je kožni kaput, na kojem su se vidjele pruge utisnute u tuljcu od rožine a o boku kratak putni mač. Tik uza nj sjedio je za stolom mladić duge kose i vesela pogleda, očito njegov drug, a možda i štitonoša, jer je također bio u putnom odijelu, kožnom kaputu od oklopa ispruganom. U društvu s njima bijahu dva seoska vlastelinčića iz okolice grada Krakova i tri građana s crvenim kapama od kojih su im tanki krajevi postrance visjeli sve do lakata. Krčmar Nijemac, u plavom kaputu s visoko dignutim ovratnikom, lijevao im je iz krčaga vino u glinene pehare i radoznalo slušao ratne događaje. Ali još su radoznalije slušali građani. U to se vrijeme bijaše već znatno ublažila mržnja koja je za Lokjetekovih vremena dijelila građane od vitezova, a građetnj su dizali glavu ponosnije no u kasnijim vjekovima. Još se cijenila njihova spremnost ad concessionem pe 1 Divlji bik je ovdje

Page 2: Henryk Sienkiewicz Krizari

mužnjak divljeg goveda postaji tek nekoliko primjeraka turova. tura. Danas cuniarum,1 zato se po krčmama često vidjelo trgovce kako piju bratimstvo s plemićima. Činili su to veoma rado jer su bili ljudi u kojih se lakše nađe gotov groš, pa su obično plaćali za plemiće. Tako su i sada sjedili i razgovarali namigujući čas po čas krčmaru da im natoči pehare. — Vi ste, plemeniti viteže, vidjeli lijep komadić svijeta? — rekne jedan trgovac. — Malo je od onih koji sada sa svih strana idu u Krakov, vidjelo toliko — odgovori vitez. — A ne ide ih malo — nastavi građanin. — Velike svečenosti i veKka sreća za kraljevstvo! Kažu da je kralj zapovjedio da se cijela kraljičina ložnica prekrije zlatnim brokatom, vezenim biserjem i da se nad njom podigne isto takav baldahin. Bit će zabava i viteških igara kakvih još nije vidio svijet. — Kume Gamrote2, ne prekidajte viteza — rekne drugi trgovac. — Ne prekidam ga ja, kume Ejertreteru3, nego samo mislim da bi i on rado saznao što se radi, jer i sam sigurno ide u Krakov. Ja se danas ionako neću povratiti u grad, jer će prije toga zatvoriti vrata, a po noći ne da spavati gad što se krije u posteljini, pa imamo vremena za sve. — Ali vi odgovarate s dvadeset riječi na jednu. Vi bome starite, kume Gamrote! — No zato ću komad vlažnoga platna još uvijek nositi pod jednim pazuhom. — O da, takvoga, kroz koje se vidi kao kroz sito. Daljnje zadirkivanje dovrši putujući vojnik koji reče: — Sigurno je da ću ostati u Krakovu; čuo sam za viteške igre pa ću u njima rado okušati svoje sile; a i ovaj je moj sinovac, iako još mlad i golišav, već vidio pokoji bojni oklop oboren na zemlji.

Page 3: Henryk Sienkiewicz Krizari

Gosti pogledaju u mladića; on se veselo nasmiješi i, zabacivši rukom svoje duge vlasi za uši, podigne lagano na usta pehar s pivom. 1 To jest: da dadu novaca. Op. prev. 2 Općeniti naziv ili bolje prišvarak. Op. aut. 3 Isto kao 2. A stari vitez nadoda: — Uostalom, kad bismo se i htjeli vratiti, nemamo gdje. — Kako to? — zapita jedan plemić. — Odakle ste i kako vas zovu? — Ja se zovem Ma tko iz Bogdanca, a ovaj mladić, sin moga rođenoga brata, zove se Zbiško. Grb nam je tupa potkova, a lozinka: Grad! — A gdje je vaš Bogdanac? — Radije pitajte, gospodine brate, gdje je bio, jer ga više nema. Još za vojne Grimalčika s Nalečima spaHše naš Bogdanac tako da je ostao samo stari dom; šta je bilo, odnesoše, a sluge se razbježaše. Ostade gola zemlja jer su i kmetovi u susjedstvu otišli dalje u pustoš. Ja sam s bratom, ocem ovoga mladića, ponovo sazidao dvor, ali nam ga je druge godine odnijela voda. Zatim je brat umro, a kad je umro, ostao sam sam sa sirotom. Onda sam pomislio: tu ja neću ostati! A u ono su vrijeme govorili o vojni i o tom da Jaško iz Olešnice, kojega je kralj Vladislav poslao k Mikolaju iz Moskožova u Vilnu, potajno traži vitezove za Poljsku. Poznavajući prečasnoga opata i našega rođaka Janka iz Tulče, založio sam mu zemlju, i za dobivene novce kupio oružje i konje i valjano se opremio za rat; dječačića, komu je bilo dvanaest godina, posadio sam na kljusinu, pa hajde k Jašku iz Olešnice. — S mladićem? — On nije onda još bio ni mladić, ali je ipak bio snažan dječak. Već u dvanaestoj godini znao je luk pritisnuti na zemlju, pa ga poduprijeti trbuhom i tetivu nategnuti tako da je ne bi ljepše nategnuo nijedan od onih Engleza što smo ih vidjeli pod Vilnom. — Tako je bio jak? — Šljem je za mnom nosio, a kad mu je prošlo trinaest godina, i štit. — Vojevanja vam ondje nije nedostajalo? — Zbog Vitolda. Knez je bio kod križara, pa se svake godine pod Vilnom spremao na Litvu. S njim su išli razni ljudi: Nijemci, Francuzi, Englezi, koji umiju najbolje baratati lukom. Česi, Švicarci i Burgunđani. Sume su sjekli, kule su uz ceste gradili. Na kraju su Litvu ognjem i mačem poharali tako strašno da je cijeli narod, koji u toj zemlji obitava, htio otići i potražiti drugu, makar na kraju svijeta, makar i među Belijalovom djecom, samo da je od Nijemaca daleko. — I ovdje smo čuli da su svi Litvini htjeli otići sa ženama i djecom, ali nismo vjerovali. — A ja sam to gledao. Hej, da nije bilo Mikolaja iz Moskožova i Jaška iz Olešnice i ne hvalim se — da nije bilo nas, ne bi već bilo Vilne. — Znamo. Vi je niste predali. — Nismo. A sad slušajte pažljivo što ću vam reći, jer sam iskusan čovjek i stari vojnik. Još su stari govorili o zubatoj Litvi.. i to je istina! Oni se dobro biju, ali se s vitezovima ne mogu na polju mjeriti. Gdje Nijemcima konji u močvari propadaju ili gdje je gusta šuma.. to je nešto drugo! — Nijemci su dobri vitezovi — reknu građani. — Oni stoje kao zid, momak uz momka u svojim željeznim oklopima tako prekriveni da jedva psubratu oči kroz očnice vidiš. I tako idu naprijed. A Litva udari i razaspe se kao pijesak; a što se razaspe, preko toga pređu Nijemci kao preko mosta i sve pogaze. Nisu među križarima sami Nijemci, jer štogod ima naroda na svijetu, služi kod križara. A hrabri su! Cesto sagne vitez glavu naprijed, pa istakne preda se koplje i sam samcat još prije bitke nasrne na cijelu vojsku, kao jastreb na jato. — Kriste! — klikne Gamrot. A koji su najbolji? — Kako u čemu. Lukom barata najbolje Englez; on svojom strijelom probije svaki oklop, a goluba pogodi na sto koraka. Česi strašno sijeku sjekirama. Dvosjeklim mačem bore se najbolje Nijemci. Svicar razbija rado željeznim topuzom šljemove; no najveći su vitezovi oni koji dolaze iz francuske zemlje. Takav se bori i pješice i na konju, a uz to ti dovikuje strašno ratoborne

Page 4: Henryk Sienkiewicz Krizari

riječi kojih ipak ne razumiješ, jer je to takav govor kao da udaraš u kositrenu posudu; ljudi su ipak jako pobožni. Poručili su nam po Nijemcima da pogane Saracene branimo od kršćana, i ujedno se obvezali da će to dokazati viteškim megdanom. Takav sud božji ima da se održi između četvorice naših i četvorice njihovih vitezova, a sastat će se na dvoru Vaclava, kralja rimskoga i češkoga.1 1 Historično. Op. aut. JLQ... Tad obuze još veća radoznalost trgovce i vlastelinčiće, pa preko pehara ispruže svoje vratove prema Matku iz Bogdanca i zapitaju: — A koji su bili od naših? Recite brzo! Matko podigne pehar na usta, napi je se i odgovori: — Ej, ne bojte se za njih! To je Jan iz Vloscove, kaštelan dobrožinski, to je Mikolaj iz Vasmuntova, to je Jaško iz Zdakova i Jaroš iz Cehova; sve sami dični vitezovi i hrabri muževi. Dođe li do koplja, do mača ili do sjekire... neće im biti novost. Ljudske će oči imati u šta da gledaju i uši što da čuju jer, kako rekoh, Francuzu i grlo nogom pritisneš, a on ti još viteške riječi dobacuje. Pomogao mi tako Bog i sveti krst, Francuzi će čavrljati, a naši će ih potući. — To će nam biti na slavu, samo da Bog blagoslovi! — rekne jedan plemić. — I sveti Stanislav! — nadoda drugi. Zatim se okrene k Matku i stane pitati dalje: — No pripovijedajte! Hvalili ste Nijemce i druge vitezove da su hrabri i da Litvu lako biju. A zar im je s vama bilo lakše? Zar su na vas rado išli? Kako je Bog dao? Hvalite i naše! Ali Matko iz Bogdanca nije bio hvališa, jer je odgovorio skromno: — Oni koji su upravo došli iz dalekih krajeva, smjelo su na nas udarili, ali kad su to pokušali po drugi put, nisu udarali s istim srcem, jer smo mi ljudi žilavi, pa su se u tu žilavost već često spotaknuli: Vi prezirete smrt, kažu, ali pomažete Saracene pa ćete zato i propasti! A mi smo bili još bješnji, jer to nije istina. Kralj i kraljica su Litvu pokrstili i svatko ondje priznaje Krista, iako ga baš svatko i ne razumije. Zna se također da je i naš milostivi gospodar, kad su đavla u crkvi u Plocku na zemlju bacili, zapovjedio da mu zapale svjećicu, pa su mu istom svećenici morali reći da se to ne smije činiti. A šta zna priprosti čovjek! Mnogi veli samom sebi: Knez je zapovijedio da se pokrstim, pa sam se pokrstio; knez je zapovjedio da mu se klanjam, pa mu se i klanjam; ali zašto da poganskim vrazima ne bacim malo kruha, ili da im ne dam pečene repe, ili da im ne odlijem pjene s piva? Ne učinim li toga, pokrepat će mi konji, ili će mi ošugaviti krave, ili ću od njih dobiti krvavo mlijeko, ili će žetva biti slaba. I mnogi tako rade i zbog toga pod sumnju padaju. Ali .................,.......,21... oni to rade iz neznanja i iz straha pred vragovima. Tim je vragovima nekoć bilo dobro. Imali su svoje gajeve, velike kuće i konje za jahanje i brali su desetinu. A sad su gajevi posječeni, a jesti nema šta... zvona po gradovima zvone, pa se ta gamad u najgušće šume posakrivala i ondje strašno urliče. Pođe li Litvin u šumu, potegne ga u grmu jedan ili drugi za kožuh i rekne: Daj! Neki im i daju, ali ima i smjelih momaka koji neće ništa da daju, nego ih još hvataju. Jedan je nasuo pržena graha u volovski mjehur, pa mu je u nj odmah trinaest vragova unišlo. I sam sam vidio taj mjehur, od kojeg je već izdaleka strašan smrad čovjeku u nos udarao, jer su tako oni prokleti duhovi pokazivali svoj strah pred svetom vodom. — A tko je izračunao da ih je bilo trinaest? — zapita brižno trgovac Gamrot. — Izračunao je Litvin koji je vidio kako su unilazili. Vidjelo se da su u mjehuru, to se već po samom smradu opažalo i zato nije nitko htio uzice odvezati. — Čudno je to, čudno! — klikne jedan plemić. — Ja sam se nagledao dosta velikih čudesa; treba reći da je to narod dobar, ali je sve kod njih osobito. Čupavi su i jedva da se koji knez češlja; jedu samu pečenu repu i stavljaju je u svako jelo, jer kažu da im od nje raste snaga. U svojim kolibama žive zajedno sa stokom i zmijama, a u piću i jelu ne poznaju mjere. Do udatih žena ništa ne drže, ali djevice jako štuju i veliku im moć priznaju: kome prava djevica osušenim crijevom natare život, toga mine svaka bolest.

Page 5: Henryk Sienkiewicz Krizari

—Meni ne bi bilo žao ni da obolim, ako su djevojke lijepe! — kliknu kum Ejertreter. — Za to zapitajte Zbiška — odgovori Matko iz Bogdanca. A Zbiško se nasmija tako da se klupa pod njim potresla. — Ima ih krasnih! — odgovori. — Zar Ringala nije krasna? — Kakva je to Ringala? Čarobnica neka, što li? Brzo! — Kako to? Zar niste čuli za Ringalu? — zapita Matko. — Nismo čuli ni riječi. — To je sesitra kneza Vitolda, a žena Henrika, kneza mazovskoga. — Ne govorite! Kakvoga kneza Henrika? Jedan je mazovski knez toga imena bio elektor1 plocki, ali je umro. — To je bio on. Iz Rima su mu imali doći dispense, ali mu ih je prije smrt dala, jer je svojim postupkom, očito, uvrijedio Boga. Ja sam tada od Jaška iz Olešnice bio poslan s pismom knezu Vitoldu, a uto je od kralja u Ritersverder došao knez Henrik, elektor plocki. Već je onda Vitoldu bila omrznula vojna, ponajviše zato što nije mogao dobiti Vilne; a našemu kralju su bila dodijala rođena braća i njihova raskalašenost. Videći kralj u Vitolda veći um nego u svih svojih rođaka, poslao je k njemu biskupa s porukom da ostavi križare i njemu se prikloni, pa će mu za to predati Litvu. A Vitold je rado saslušao poslanika. Bilo je i gozba i viteških igara. Elektor je rado sjedao na konja, premda drugi biskupi to ne čine, i volio je da na megdanu pokazuje svoje viteštvo. A jaki su već po rodu svi knezovi mazovski; ta zna se da čak i djevojke njihove krvi posve lako prelome potkovu. I zato je knez jednom iz sedla bacio tri viteza, a drugi put petoricu; od naših je svalio mene, a pod Zbiškom je konj kod nasrta sjeo na stražnje noge. Sve je nagrade dobivao iz ruku krasne Ringale pred kojom je klečao u punoj opremi. I tako su se zavoljeli ona i on, da su ga na gozbama od nje za vrat vukli klerici koji su s njim bili došli, a nju je brat Vitold korio. Napokon je knez rekao: Sam ću sebi dati dispense, pa će mi ih već papa, ako ne rimski, a ono avinjonski, potvrditi; a vjenčanje mora biti odmah inače ću izgorjeti! Bila je to velika uvreda božja, ali se Vitold, da ne uvrijedi kraljevskoga poslanika, nije htio protiviti, i tako se vjenčanje obavilo. Zatim smo pošli u Suraž, pa onda u Sluck, na veliku žalost našega Zbiška koji je kneginju Ringalu po njemačkom običaju odabrao gospodaricom svoga srca i zavjetovao joj vječnu vjernost. — Da — progovori naglo Zbiško — istina je! Ali kasnije su ljudi govorili da je kneginja Ringala, opazivši da joj ne doliči biti ženom izabranoga biskupa premda se oženio, on nije htio napustiti svojih duhovnih dužnosti i da nad takvim stadom ne može biti božjega bla 1 Izabrani biskup. Op. prev. 12 goslova, otrovala svoga muža. A čim sam ja to čuo, zamolio sam nekog svetog pustinjaka, kod Lublina, da me od moga zavjeta odriješi. — To je, istina, bio pustinjak — rekne sa smijehom Matko — no da li je baš svet, to ne znam, jer smo ga u petak zatekli u šumi kako sjekirom razbija medvjeđe kosti i sisa moždinu da mu je sve u grlu titrala. — Ali je rekao da moždina nije meso i da je, osim toga, izmolio tu povlast jer da po toj moždini ima u snu čudna viđenja i može sutradan prorokovati sve do podneva. — No, no! — odgovori Matko. — A krasna Ringala je udovica i može te pozvati u svoju službu. — Uzalud bi me zvala; ja ću sebi izabrati drugu gospodaricu kojoj ću služiti do smrti, a onda ću sebi naći i ženu. — Nađi prije viteški pojas! — O da! Ta zar neće biti viteških igara kad kraljica rodi? A prije toga i poslije toga neće kralj samo jednog opasati viteškim pojasom. Ja ću se pobiti sa svakim. Ni knez me ne bi bio svalio da mi konj nije sjeo na stražnje noge. — Tamo će biti boljih od tebe. Nato stanu vlastelinčići iz okoline Krakova govoriti: — Za miloga Boga! Pred kraljicom se neće boriti takvi momci kao što si ti, nego vitezovi najslavniji na svijetu. Borit će se Zaviša iz Garbova i Farurej, i Dopko iz Olešnice, i Povala iz

Page 6: Henryk Sienkiewicz Krizari

Tačeva, i Paško Zlodzej iz Biskupica, i Jaško Nišan, i Abdank iz Gore, i Andrija iz Brohočica, i Kristin iz Ostrova, i Jakov iz Kobiljana... Gdje ćeš se ti s njima mjeriti, kad se s njima ne može nitko mjeriti, ni kod nas ni na češkom ni na ugarskom dvoru. Sto veliš? Jesi li ti od njih bolji? Koliko ti je godina? — Osamnaest — odgovori Zbiško. — To će te svaki među prstima zgnječiti. — Vidjet ćemo. A Matko rekne: — Čuo sam da kralj bogato nagrađuje vitezove koji se vraćaju iz litvanske vojne. Govorite, koji ste odanle, je li to istina? — Bogami, istina je! — odgovori jedan plemić. — Po čitavom je svijetu poznata kraljeva darežljivost, samo se sada neće do njega lako doći jer su u Krakov navalili silni gosti koji dolaze na kraljičin porod i na krstit 14 ke, da tako iskažu čast i poklon našem kralju. Ima doći kralj ugarski, a doći će, kako kažu, i car rimski, i knezova, grofova i vitezova poput maka, jer se svaki nada da neće otići praznih ruku. Govorili su da će doći čak i sam papa Bonifacij, koji također treba milosti i pomoći našega gospodara proti svome neprijatelju u Avinjonu. U takvoj vrevi bit će težak pristup kralju; ali tko mu pristupi i padne pred noge, taj će dobiti zasluženu nagradu. — E pa onda ću pristupiti jer sam pošteno služio, a ako bude rata, i opet ću poći. Nešto sam zadobio plijenom, a nešto sam kao nagradu primio od kneza Vitolda, pa baš nema bijede; ali već dolaze staračke godine, a kad snaga iziđe iz kostiju, čovjek želi da ima svoj mirni kutić. — Kralj voli one koji su se iz Litve pod Jaškom iz Olešnice povratili; svi se oni sada pošteno goste. — Vidite li! A ja se nisam odmah povratio, negr sam još i dalje vojevao. Morate, naime, znati da su sf. vez između kralja i Vitolda Nijemci skupo platili. Kne: je lukavo dobio taoce, pa onda: hajde na Nijemce! Kuk, je srušio, popalio, vitezove potukao i mnogo ljudi um štio. Nijemci su se htjeli osvetiti, zajedno sa Svidrigjelom, koji je k njima pobjegao. Tako je ponovo bio veliki voj ni pohod. I sam je meštar Kondrat na nj pošao s mnogo ljudi. Vilnu su opsjeli, pokušali su s ogromnih kula zidint probušiti, pokušali su je izdajom zauzeti, ali nisu posti gli ništa. A na povratku ih je palo toliko da ih se m polovica nije vratila. Izišli smo još u polje proti Ulriku iz Jungingena, meštrovu bratu, gospodaru sambijskom. Ali se i on kneza prestrašio i kukavno pobjegao, pa je odonda mir i grad se nanovo zida. Jedan je sveti redovnik, koji je po rastaljenom željezu mogao bos ići, prorekao: odsada pa dok bude svijeta, neće nikad više nijedan oružani Nijemac pod Vilnu! Ali ako tako bude, čije su to ruke učinile? To rekavši, pruži Matko iz Bogdanca preda se svoje šake, široke i neobično jake, a drugi počnu klimati glavama i progovore: — Da, da! Pravo veli! Da! Dalji razgovor prekide buka što je dopirala kroz prozore koji bijahu otvoreni, jer je noć bila ugodna i topla. Izdaleka su čuli štropot, ljudske glasove, rzanje konja i pjevanje. Svi su se začudili, jer je već bilo kasno i mjesec je već visoko stajao na nebu. Gospodar Nijemac iziđe napolje iz krčme, ali gosti još nisu dospjeli da do dna ispiju svoje pehare, a on se brzo vrati i reče: — Nekakav dvor dolazi! Odmah se zatim pojavi na vratima momčić u modrom kaputu i s nabranom crvenom kapom na glavi. Stane, pogleda u prisutne i, ugledavši krčmara, rekne: — Otarite stol i donesite svjetlo: kneginja Ana Danuta dolazi amo na počinak! To rekavši, ode. U krčmi nastane komešanje: krčmar počne vikati na čeljad, a gosti pogledaju začuđeno jedan u drugoga. — Kneginja Ana Danuta — progovori jedan građanin — to je kći Kjejstutova, a žena Januša Mazovskoga. Ona je već dvije nedjelje u Krakovu pa je samo zato otišla u Zator da posjeti svoga brata kneza Vaclava, a sad se sigurno vraća. — Kume Gamrote — rekne drugi građanin — hajdemo na sijeno u staju: to je za nas previsoko društvo.

Page 7: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ne čudim se što putuje noću — rekne Matko — jer je po danu sparina; ali zašto dolaze u krčmu kad im je pod nosom samostan? Okrene se onda k Zbišku: — To je rođena sestra krasne Ringale, razumiješ li? A Zbiško odgovori: — A mora da je s njima i lijep broj mazovskih gospođica, hej! II Međutim uđe na vrata kneginja, žena srednjih godina, nasmješljiva lica, odjevena u crven plašt i zelenu haljinu, opasana pozlaćenim pojasom koji se spuštao niz bedra i bio s donjeg kraja sapet velikim kolutom. Za gospodaricom su ušle dvorske gospođe, neke starije, a neke još vrlo mlade, s vijencima od ruža i ljiljana na glavi i većina s lutnjama u ruci. Bilo je i takvih koje su nosile cijele kite cvijeća, nabranog, očito, na putu. Odmah se napuni sva isoba, jer iza. gospođa dođoše mnogi dvorjaini i mladi dječaci. Svi su ušli vesela lica, razgovarajući glasno i pjevuckajući, kao da su opojeni krasnom noći i jasnim svjetlom mjeseca. Među dvorjanima bijahu i dva pjevača, jedan s lutnjom, a drugi s guslama za pojasom. I jedna je djevojčica, još posve mlada, mož da joj je bilo tek dvanaest godina, nosila za kneginjom malu lutnju, urešenu mjedenim čavlima. — Hvaljen Isus Krist! — pozdravi kneginja i stane usred sobe. — Na vi jeke vjekova. Amen! — odgovore svi i duboko se poklone. — A gdje je krčmar? Čuvši te riječi, stupi Nijemac naprijed i klekne po njemačkom običaju. — Mi ćemo ostati ovdje, da otpočinemo i da se okrijepimo — rekne gospođa. — Ali požurite jer smo gladni. Građani su već bili otišli, pa sad krenu i ona dva plemića, a s njima Matko iz Bogdanca i mladi Zbiško, i zato se smjerno pokloniše i htjedoše izići ne želeći da smetaju kneginjinu dvoru. Kneginja ih zaustavi. — Vi ste plemići, pa nam nećete smetati. Upoznajte se s našim ljudima! A odakle vas je Bog doveo? — Oni joj odmah kazaše svoja imena, svoje grbove 1 sela po kojima su se zvali. A gospođa, začuvši od Matka odakle dolaze, pljesne rukama i rekne: — To se baš dobro desilo! Pripovijedajte nam o Vilni, o mom bratu i sestri. Hoće li knez Vitold doći na kraljičin porod i na krstitke? — Htio bi, ali ne zna hoće li moći; zato je srebrnu kolijevku po knezovima i boljarima poslao kraljici na dar. S tom sam kolijevkom došao i ja sa svojim sinovcem, čuvajući je na putu. — A je li ta kolijevka ovdje? Htjela bih da je vidim. Je li sva od srebra? — Jest, ali je ovdje nema. Odvezli su je u Krakov. — A što vi radite u Tinjcu? — Navratili smo se amo k samostanskom prokuratoru, našemu rođaku, da predamo časnim redovnicima na čuvanje što smo zadobili u vojni i što nam je darovao knez. — Bog vas blagoslovio. Je li dobar plijen? Ali recite mi zašto brat ne zna da li će doći? — Jer se sprema na Tatare. — Znam ja to; samo me muči što kraljica nije prorekla sretnoga svršetka tom bojnom pohodu, a što ona prorekne, to se i izvrši. Matko se nasmiješi. 2 Križari in — Ej, naša je gospodarica sveta, to se ne da poreći, ali s knezom Vitoldom polazi sva sila naših vitezova, dobrih junaka, kojima nitko ne može odoljeti. — A vi nećete poći? — Zasada sam s drugima poslan da čuvam kolijevku;, već je pet godina što sa sebe nisam skidao oklopa — odgovori Matko pokazujući na pruge što ih je na njegovu prsluku utisnuo oklop — ali nek samo započnu pa ću poći; a ako ne pođem sam, poslat ću ovog mog sinovca gospodinu Spitku iz Melstina jer će pod njegovim vodstvom poći svi naši vitezovi Kneginja pogleda na lijepi lik mladoga Zbiška, no dalji razgovor prekine dolazak samostanskog redovnika koji pozdravi kneginju i počne joj smjerno govoriti, zašto nije poslala glasnika, da najavi

Page 8: Henryk Sienkiewicz Krizari

njezin dolazak, i zašto se nije svratila u samostan kad u običnoj krčmi nije dolično mjesto njezinu gospodstvu. U samostanu ima dosta soba i drugih prostorija u kojima i priprosti čovjek nađe zakloništa, a kako ne bi takva gospođa, supruga kneza, čiji su rođaci i preci učinili toliko dobra opatiji. Kneginja mu odgovori veselo: — Mi smo se ovamo samo načas svratili, a već ranom zorom moramo u Krakov. Naspavali smo se po danu pa putujemo po noći radi hladovine. Već su zapjevali pijetli pa nisam htjela buditi pobožnih samostanaca, osobito s ovakvim društvom koje više misli na pjevanje i ples nego na počinak. A kako je redovnik ipak navaljivao, ona nadoda: — Ne, mi ćemo ostati ovdje. Vrijeme će nam brzo proći slušajući svjetske pjesme; ali na jutarnju ćemo službu doći u crkvu da dan s Bogom započnemo. — Bit će misa za dobrobit milostivoga kneza i milostive kneginje — rekne redovnik. — Knez, moj suprug, doći će istom za četiri ili pet dana. — Gospodin Bog može i izdaleka udijeliti sreću; međutim neka bude nama ubogim samostancima dopušteno da bar vina donesemo iz samostana. — Rado ćemo ga primiti — odgovori kneginja. A kad je redovnik otišao, počne govoriti: — Hej, Danušo, Danušo! Popni se na klupu i razl veseli nam srce onom pjesmicom koju si nam pjevala Zlatoru. Dvorjani to čuju pa brzo postave klupu nasred sobe. Oba pjevača sjednu svaki na jedan njezin kraj, a između njih stane djevojčica koja je za kneginjom nosila malu lutnju, urešenu mjedenim čavlima. Na glavi je imala vijenac, a kose su joj padale na ramena; suknja joj je bila modre boje i na nogama je nosila crvene cipelice s dugim šiljcima. Stojeći na klupi izgledala je kao malo dijete, ali veoma krasno, baš kao kakva sličica u crkvi ili u božjim jaslicama. Bijaše očito da nije tako prvi pui stajala i pjevala kneginji, jer se na njoj nije opažala ni najmanja smetenost. — Pjevaj, Danušo, pjevaj! — viknu dvorska gospođa. A ona uzme lutnju, podigne glavu kao ptičica koja hoće da zapjeva i, zažmirivši očima, počne srebrnim glasom: Da ja imam krila Kao guska bijela, Za Jaškom u Slesku Ja bih poletjela.. Pjevači su je odmah stali pratiti, jedan na guslama, a drugi na većoj lutnji. Kneginja, koja je nadasve voljela svjetske pjesme, počela je klimati glavom, a djevojčica je pjevala dalje, glasom tananim, djetinjim i svježim, kao što u proljeću pjevaju ptičice u šumi: Sjela bih na trgu Riječ mu rekla jednu: Pogledaj Jašulko Siroticu bijednu! I opet su je pratili pjevači. A mladi Zbiško iz Bogdanca, koji je od svoga djetinjstva bio vikao ratu i njegovim surovim prizorima, još nikad u životu nije vidio nešto slično. Potapka po ramenu Mazurca koji je stajao kraj njega i zapita ga: — Kakva je to djevojčica? — Ta je djevojčica iz kneginjina dvora. U nas ima dosta pjevača koji dvor razveseljuju, ali je ona najmilija pjevačica i kneginja ne sluša ničijih pjesama tako rado. — Tome se ne čudim. Ja sam pomislio da je pravi anđeo i ne mogu je se nagledati. Kako je zovu? 18 ia — A to niste čuli... Danuša. Njezin je otac Jurand iz Spihova, vlastelin moćan i hrabar koji pripada našem odličnom plemstvu. — Hej, takve djevojčice nisu još vidjele ljudske oči. — Svi je vole, i zbog pjesme, i zbog ljepote. — A tko je njezin vitez? — Ta ona je još dijete!

Page 9: Henryk Sienkiewicz Krizari

Dalji razgovor prekine Danušina pjesma. Zbiško je postrance gledao njezine sjajne kose, njezinu podignutu glavu, zaklopljene joj oči i cijeli umilni lik, obasjan svjetlom voštanica i mjesečinom što je ulazila kroz prozor, pa se divio sve više i više. Činilo mu se da ju je već negdje vidio, ali nije znao da li u snu ili negdje u Krakovu, na crkvenom prozoru. Potapka nanovo dvorjanina i zapita ga šapatom: — Je li ona s vašega dvora? — Njezina mati je došla iz Litve s kneginjom Anom Danutom koja ju je udala za grofa Juranda iz Spihova. Bila je lijepa i moćnoga roda, milija gospođi kneginji od svih drugih, a i sama je voljela kneginju. Zato je i kćerci dala njezino ime: Ana Danuta. Ali prije pet godina, kad su Nijemci kod Zlotorije navalili na naš dvor, umrla ij je od straha. Tad je kneginja uzela djevojčicu i odonda se za nju brine. Njezin otac dolazi često na dvor i rado gleda kako mu je dijete zdravo i odgaja se u kneginjinoj milosti. Samo, kolikogod je puta pogleda, toliko puta mu se oči zaliju suzama. Sjeti se svoje pokojnice, pa onda odlazi da se Nijemcima osvećuje za svoju ljutu nevolju. On je svoju ženu ljubio tako kako još nitko nije ljubio u svoj Mazoviji, i već je zbog nje svu silu Nijemaca pobio. A ZbiSku blijesnu oči u isti trenutak i žile mu nabreknu na čelu. — Dakle, njezinu su majku Nijemci ubili? — zapita. — I jesu i nisu. Sama je umrla od straha. Pet godina je bio mir, nitko nije na rat ni mislio i svatko je posvuda bezbrižno prolazio. Knez je pošao da u Zlotoriji sagradi kuću, i to bez vojske, samo sa svojim dvorom, kao što je već običaj u miru. A uto provališe izdajnici Nijemci, bez objave rata, bez svakog uzroka. Samoga su kneza svezali i odveli, ne misleći ni na kaznu božju, ni na to da su ih njegovi pređi mnogim dobročinstvima obasuli. Ljude su mu pobili. Dugo je knez kod njih sjedio u sužanjstvu pa su ga od straha pustili istom kad 20 im se kralj Vladislav zaprijetio ratom. Kod tog je njihovog napadaja umrla Danušina majka jer joj je srce unišlo u grlo i zagušilo je. — A vi ste, gospodine, bili pri tom? Kako vas zovu, zaboravio sam? — Ja se zovem Mikolaj iz Dlugoljasa, a nadimak mi je Obuh. Bio sam kod napadaja. Vidio sam kako je Danušinu majku neki Nijemac, s paunovim perjem na šljemu, htio podići na sedlo i kako je problijedjela kad je ugledala konopac. A mene su ošinuli helebardom, od čega još i sada znak nosim. To rekavši, pokaže duboku brazgotinu na lubanji koja mu je ispod kose dopirala sve do obrva. Načas nastade šutnja. Zbiško se ponovo zagleda u Danušu. Zatim zapita: — I rekli ste, gospodine, da ona nema viteza? Ali nije dočekao odgovora jer je u taj tren pjevanje prestalo. Jedan od pjevača, čovjek debeo i težak, ustane naglo i tako se klupa nagne na jednu stranu. Danuša se zaljulja i raširi ruke, ali još prije nego što je mogla pasti ili skočiti, priskoči Zbiško kao ris i dočeka je na ruke. Kneginja u prvi čas vrisne od straha, a onda se nasmiješi veselo i poviče: — To je vitez Danušin! Zdravo, viteže, daj nam našu milu pjevačicu! — Smjelo ju je prihvatio! — začuju se glasovi nekih dvorjana. A Zbiško pođe kneginji, držeći na rukama Danušu koja ga je jednom rukom bila zagrlila oko vrata, a drugom je iznad glave držala lutnju od straha da se ne potare. Lice joj bijaše veselo i nasmiješeno premda i malko prestrašeno. Uto dođe mladić do kneginje i postavi pred nju Danušu, pa klekne, podigne glavu i progovori sa smjelošću, neobičnom za njegove godine: — Neka bude po vašim riječima, milostiva gospođo! Vrijeme je ovoj divnoj gospođici da ima svoga viteza; a vrijeme je i meni da imam svoju gospodaricu, kojoj ću se klanjati zbog kreposti, i ljepote. Zato ću joj se s vašom dozvolom zavjetovati i do smrti joj u svakoj prigodi ostati vjeran. Na kneginjinu se licu pokaza udivljenje, ali ne zbog Zbiškovih riječi, nogo samo zbog toga što se sve tako .21

Page 10: Henryk Sienkiewicz Krizari

iznenada dogodilo. Običaj viteškoga službovanja nije, doduše, bio poljski, ali je u Mazoviji, koja je bila na njemačkoj granici i kamo su često dolazili vitezovi iz dalekih krajeva, bio bolje poznat nego u drugim pokrajinama pa su ga se dosta često držali. I kneginja je za nj čula već odavna, još na dvoru svoga velikoga oca, gdje su svi zapadni običaji bili smatrani pravim uzorom za viteške bojovnike i zato nije u Zbiškovoj želji našla ništa što bi moglo uvrijediti ili nju ili Danušu. Cak se uzradovala što srcu joj mila dvorjanka počinje na sebe svraćati viteška srca i oči. Zato se razdragana lica okrene k djevojčici: — Danuško! Danuško! Hoćeš li da imaš svoga viteza? A Danuša sa svojom spuštenom kosom poskoči u svojim crvenim cipelicama tri puta uvis, pa zagrli kneginju oko vrata i usklikne s takvom radošću, kao da joj je tko dao igračku kojom se mogu zabavljati samo stariji ljudi: — Hoću, hoću, hoću.. Kneginji navrle od smijeha suze na oči, a s njom se smijao čitav dvor; izvuče se na kraju iz Danušinih ruku i rekne Zbišku: — Aj, zavjetuj se. Zavjetuj se! A što ćeš joj priseći? A Zbiško, koji je usred smijeha sačuvao svoju ozbiljnost, odgovori odlučno, ne dižući se sa zemlje: — Zavjetujem se da ću, čim dođem u Krakov, u krčmi objesiti svoj štit, a na njemu napis koji će mi sastaviti pismeni klerik: da je gospođica Danuta Jurandova najljepša i najkreposnija između svih gospođa što ih ima u svim kraljevstvima. A tko se tome usprotivi, s njim ću se boriti dotle, dok jedan od nas ne pogine, osim ako ne pođe radije u ropstvo. — Dobro! Vidim da znaš viteške običaje. A šta dalje? — Dalje, budući da sam doznao od gospodina Mikolaja iz Dlugoljasa da je majka gospođice Jurandove krivnjom jednoga Nijemca s paunovim perjem na šljemu ispustila svoju dušu, zavjetujem se da ću nekoliko takvih paunovih perjanica s njemačkih lubanja skinuti i svojojgospodarici pred noge položiti. Nato se kneginja uozbilji i zapita? — Ne zavjetuješ li se samo za šalu? A Zbiško odgovori: — Tako mi pomogao Bog i sveti križ, ja ću taj svoj zavjet ponoviti i u crkvi pred svećenikom. 22 — Hvale je vrijedno boriti se s ljutim neprijateljem našega plemena, ali mi te žao jer si mlad, pa lako možeš poginuti. Uto stupi naprijed Matko iz Bogdanca. Sve dotle je, kao stariji čovjek, samo slijegao ramenima, ali mu se sada činilo da mora progovoriti: — Zato se ne bojte, milostiva gospođo. Smrt može u borbi svakoga snaći, a za plemića je, bio on star ili mlad, takva smrt slavna. Ali tom dječaku nije nepoznat rat, jer iako ima malo godina, ipak se već prilično često borio i pješice i na konju, i sjekirom i kopljem, i dugim i kratkim mačem, i sa štitom i bez njega. To je nov običaj da se vitez zavjetuje djevojci koju rado gleda, ali što je Zbiško svojoj obećao paunove perjanice, to mu ne zamjeram. On je već tražio Nijemce, pa neka ih opet potraži, a ako pri tom nekoliko lubanja pukne, bit će mu to samo na slavu. — Dakle, vidim, da nemam posla s djetetom — rekne kneginja, a onda se okrene Danuši: — Sjedni na moje mjesto, kao prva osoba danas, ali se samo ne smij jer se to ne pristoji! Danuša sjedne na kneginjino mjesto i htjede da bude ozbiljna, ali su joj se modre oči smiješile Zbišku koji je pred njom klečao, te se nije mogla suzdržati a da ne maše nogama od veselja. — Daj mu svoju rukavicu — reče joj kneginja. Danuša skine rukavicu i pruži je Zbišku koji je prihvati s velikim štovanjem i pritisne na usta: — Pričvrstit ću je na svoj šljem; tko za njom posegne, teško njemu! Zatim poljubi Danuši ruke i noge, pa ustane. Ali odmah ga ostavi dotadašnja ozbiljnost, a srce mu ispuni velika radost što će ga odsada na dvoru smatrati odraslim čovjekom, pa stane mahati Danušinom rukavicom i klikne napola veselo, a napola zanosno: — Čekajte, pasja braćo s paunovim perjanicama! Čekajte! U taj čas uđe u krčmu onaj isti redovnik koji je ondje bio već prije, a s njim i dvojica drugih, starijih. Samostanske sluge donesoše za njima pletene košare, a u njima bačvice s vinom i razna, na

Page 11: Henryk Sienkiewicz Krizari

brzu ruku priređena jela. Redovnici pozdrave kneginju i smjerno joj spočitnu što nije svratila u opatiju; a ona im razjasni po drugi put da se s cijelim dvorom naspavala po danu, pa radi hla 23 dovine putuje po noći, te joj počinka ne treba, i jer nije htjela buditi prečasnoga opata ni časnih samostanaca, svratila je radije u krčmu da samo malko protegne noge. Iza mnogih uljudnih riječi ostadoše napokon pri tome da će se kneginja s dvorom poslije rane mise malko okrijepiti i otpočinuti u samostanu. Prijazni redovnici pozovu zajedno s Mazurcima i krakovske građane iMatka iz Bogdanca koji je ionako htio poći u opatiju da u samostanu ostavi sve ono što je zadobio u ratu ili primio na dar od veledušnoga Vitolda, a odredio za otkup Bogdanca. Ali mladi Zbiško nije čuo poziva, nego je skočio do svojih i stričevih kola koja bijahu pod stražom njihovih slugu, da se preodjene i da se u pristojnoj odjeći predstavi Danuši i kneginji. Uzevši s kola potrebne stvari dade ih odnijeti u sluzinsku sobu i počne se ondje preodijevati. Zagladivši sprijeda kosu, sveže je svilenom mrežom, na kojoj je bilo krasno jantarovo zrnje, a sprijeda pravo biserje. Zatim obuče jaku od bijele svile, izvezenu zlatnim grifonima i dolje lijepo porubljenu; preko nje se opaše dvostrukim pozlaćenim pojasom na kojem je visio mali nož u srebrom okovanom toku od slonove kosti. Sve je to bilo novo, sjajno i čisto od krvi, premda bijaše oteto mladom frizijskom vitezu koji je služio kod križara. Zatim obuče Zbiško prekrasne hlače, koje su na jednoj nogavici imale po dužini crvene i ze lene pruge, a na drugoj ljubičaste i žute, a obje su se na gornjoj strani svršavale u šarene kocke. Obuvši napo kon grimizne cipele s dugim šiljcima, prekrasne i posve nove, ode u veliku sobu. Kad se pojavio na vratima, svi su mu se, očitoj zadivili. Kneginja, videći sada kakav se otmjeni vitez' zavjetovao miloj Danuši, uzradovala se još više; a Danuša poskoči u prvi čas k njemu kao srna. Ali zadrži je ili mladićeva ljepota ili glasno udivljenje dvorjana, i ona se zaustavi jedan korak pred njim, obori naglo oči,, sklopi ruke i počne okretati palce sva smetena i rumena.! A za njom pristupe drugi: sama gospoda, dvorjanif i dvorjanke, pjevači i redovnici, svi su ga htjeli što bolje pogledati. Mazovske djevojke stanu u nj gledati kao čudo, žaleći svaka što nije nju odabrao; starije su prc matrale njegovu skupocjenu odjeću. Tako se oko njega sakupilo kolo radoznalih ljudi; a Zbiško je stajao u sre dini s ponosnim smiješkom na svom mladom licu i okretao se na svom mjestu da ga što bolje vide. — Tko je to? — zapita jedan redovnik. — To je mladi vitez, sinovac ovoga plemića — odgovori kneginja pokazujući na Matka koji se maloprije Danuši zavjetovao. A redovnici se nisu čudili jer takav zavjet nije ni na šta obavezivao. Vitezovi su se često zavjetovali udstim ženama, a kod znamenitih rodova, kod kojih je bio poznat taj zapadni običaj, imala je svaka svoga viteza. Ako se vitez i zavjetovao gospođici, nije zato postao njezin zaručnik, nego je ona obično polazila za drugog muža. Vitez joj je, ukoliko je bio stalna značaja, i nadalje ostajao vjeran, premda se i sam oženio drugom. Redovnici su se više čudili mladosti Danušinoj, ali ne baš jako, jer su u to vrijeme i šesnaestogodišnji mladići postajali kaštelani. I sama kraljica Jadviga imala je samo petnaest godina kad je došla iz Ugarske, a i trinaestogodišnje djevojčice polazile su već za muža. U taj su čas, uostalom, više gledali u Zbiška nego u Danušu, i slušali riječi junačkoga Matka koji je bio ponosan na svoga sinovca i stao pripovijedati kako je mladić došao do tako krasne odjeće. — Prije godinu dana i devet sedmica — govorio je — pozvali su nas u goste saksonski vitezovi. Kod njih je u gostima bio i neki vitez iz daleke Frizije, zemlje koja se nalazi tamo negdje na moru. Imao je uza se sina, tri godine starijega od Zbiška. Jednom prilikom se taj sin na gozbi počeo nepristojno rugati Zbišku da nema ni brkova ni brade. A Zbiško, kako je uvredljiv, nije to rado slušao pa ga je napokon pograbio za njušku i počupao mu iz nje sve dlake, zbog čega smo se kasnije pobili na život i na smrt. — Kako to da ste se i vi pobili? zapita gospodin iz Dlugoljasa. — Tako, jer se otac zauzeo za sina, a ja za Zbiška, pa smo se pobili nas četvorica, pred gostima, na utoptanoj zemlji. A ugovor je bio, da onaj koji pobijedi, dobije i kola i konje i sluge pobijeđenoga. I Bog nam je dao sreću. Pobijedili smo one Frižane, premda teškom mukom, jer su bili i smjeli i jaki. Zadobili smo krasan plijen: četvera kola, pred svakima po dva konja, četiri velika pastuha,

Page 12: Henryk Sienkiewicz Krizari

devet sluga, dvije odabrane bojne odore kakvih bi kod nas malo našao. Šljemove smo doduše razbili u boju, ali nas je Gospod nečim drugim razveselio: 24 .25 golema je škrinja bila puna prekrasne odjeće, među kojom je bilo i odijelo u koje se Zbiško sada obukao. Nato su vlastelinčići iz krakovske okolice i svi Mazu rci počeli sa još većim štovanjem gledati strica i sinovca; a gospodin iz Dlugoljasa reče: — Vi ste, kako vidim, smjeli i neustrašivi momci. — Sad vjerujemo da će se taj mladić domoći paunovih perjanica. A Matko se nasmijao pri čemu je na njegovu ozbiljnu licu zaista bilo nešto grabežljivo. Samostanske sluge izvade uto iz pletenih košara vina i jela, a sluškinje donesu zdjele pune vruće kajgane s kobasicama i po cijeloj se sobi raširi jak i ugodan miris svinjske masti. Videći to, osjete svi želju za jelom pa pođu k stolu. Ipak nitko nije sjeo prije kneginje, a ona sjedne u sredinu pa rekne Zbišku i Danuši da sjednu pored nje, jedno drugom nasuprot, i još nadoda Zbišku: — Pravo je da jedeš iz jedne zdjele s Danušom, ali joj nemoj pod klupom stajati na noge, niti je gurkati koljenom kao što rade drugi vitezovi, jer je još premlada. Nato on odgovori: — Ja to neću uraditi, milostiva gospođo, nego istom za dvije ili tri godine, kad mi Gospod dozvoli da ispunim svoj zavjet i kad ta jagodica sazre; a na noge joj ne mogu stajati sve da i hoću, jer joj vise u zraku. — To je istina — rekne kneginja — ali mi je ipak drago što vidim da poznaješ pristojnost. Zatim nastade tišina jer svi počeše jesti. Zbiško je vadio najljepše komadiće kobasica i davao ih Danuši, ili joj ih je naprosto stavljao u usta; a ona je bila veoma radosna što je dvori tako krasan vitez, pa je jela i punih obraza žmirkala očima i smješkala se sad njemu sad kneginji. Kad su zdjele odnesene, počeše samostanske sluge točiti slatko i mirisavo vino, muškarcima obilno, a ženama pomalo; ali Zbiškovo se viteštvo pojavi istom onda kad na stol donesoše pune košarice oraha koje su poslali iz samostana. Bilo je i lešnjaka koji su bili vrlo rijetki i skupi jer su ih dopremali izdaleka; na njih su se svi bacili s velikom pohlepom tako da se u cijeloj sobi čulo kako pucaju lupine smrskane zubima. Ali svatko bi se prevario tko bi držao da Zbiško misli samo na sebe, jer je on kneginji i Danuši radije 26 pokazivao svoju silu i vještinu, nego da se lakomošću u njihovim očima ponizi. Uzimajući svaki put punu šaku lešnjaka ili oraha, nije ih metao među zube, kao što su radili drugi, nego ih je stisnuo svojim željeznim prstima, smrskao i davao Danuši jezgru izvađenu iz ljuske. On je čak za nju izmislio i zabavu: na polustisnutu je pesnicu stavljao prazne lupine, pa ih je onda svojim jakim dahom otpuhavao sve do stropa. Danuša se tomu smijala tako, te mu je kneginja, od straha da sa djevojčica ne zadavi, morala zapovjediti da se okani te zabave; ipak, videći djevojčino radosno lice, zapita je: — No, Danuško, je li lijepo imati svoga viteza? — Oj, vrlo lijepo! — odgovori djevojčica. Zatim ispruži svoj ružičasti kažiprst, pa se njime dotakne Zbiškove svilene jake, trgne prst odmah natrag i zapita: — Hoće li on i sutra biti moj? — I sutra i u nedjelju i sve do smrti! — odgovori Zbiško. Večera se odužila; iza oraha su donijeli slatke kolače pune grožđica. Neki su dvorjani htjeli plesati, a drugi su htjeli slušati kako Danuša i pjevači pjevaju, ali Danuši su se potkraj počele zaklapati oči, a glavica joj se naklanjala na obje strane: još je par puta pogledala u kneginju, pa u Zbiška, još je par puta svojim ručicama protrla vjeđe, pa odmah zatim zaspala naslonivši se s velikim pouzdanjem na rame svoga viteza.

Page 13: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Spava li? — zapita kneginja. — Eto ti te tvoje dame! — Ona mi je milija u snu nego druga u plesu! odgovori Zbiško sjedeći ravno i nepomično, samo da je ne probudi. Ali nje nije probudila ni igranka ni pjevanje pjevača. Jedni su davali takt glazbi, drugi su udarali po zdjelama, a što je buka bila veća, Danuša je čvršće spavala; otvorenih usana kao ribica. Probudila se istom kad su na glas pjetlova i samostanskih zvona svi ustali i zaviknuli: — Na jutarnju! Na jutarnju! — Pođimo pješice, u slavu Boga! — rekne kneginja. I uzevši za ruku probuđenu Danušu, izađe prva iz gostionice, a za njom pođe cijeli dvor. Noć je već blijedjela. Na istoku se vidjelo jasno svjetlo, zeleno odozgo, rumeno odozdo, a pod njim kao da je bila zlatnožuta stazica koja se širila sve više i više. Na zapadu kao da je mladi mjesec uzmicao pred tim svjetlom. Osvit je bivao sve rumeniji, jasniji. Svijet se budio, sav mokar od svježe rose, radostan i otpočinut. — Bog je dao lijepo vrijeme, ali će sparina biti strašna — rekoše dvorjani. — Ništa za to! — umiri ih gospodin iz Dlugoljasa. — Naspa'vat ćemo se u opatiji, pa ćemo podveče poći u Krakov. — Sigurno opet na gozbu. — Ondje su'sad svaki dan gozbe, a poslije poroda i poslije viteških igara bit će još veće. — Vidjet ćemo kako će se ponijeti Danušin vitez. — Ej, to su junački momci! Jeste li čuli kako su se borili u onom boju učetvero? — Možda će se pridružiti našemu dvoru, jer se, eno, nešto dogovaraju. A oni su se, doista, dogovarali, jer starom Matku nije bilo baš osobito po volji ono što se dogodilo, pa je zato zaostao na kraju povorke da se slobodnije porazgovori: — Uistinu, to nije ništa. Ja ću se nekako progurati do kralja, makar i s ovim dvorom, pa ću možda što i dobiti. Silno sam poželio kakavgod dvor ili zamak. No, to ćemo vidjeti. Bogdanac ću svakako otkupiti, jer što su držali naši očevi, to moramo držati i mi. Ali otkuda ću uzeti ljude? Što je opat dao, to će i natrag uzeti, a zemlja bez ljudi ne vrijedi ništa. A sad pazi što ću ti reći: ti sa zavjetuj komu hoćeš i kako hoćeš, ali pođi s gospodinom iz Melstina knezu Vitoldu, pa na Tatare. Ako se dignu prije kraljičina poroda, ne čekaj ni na nj ni na viteške igre, nego pođi jer se ondje možeš okoristiti. Ti znaš kako je knez Vitold darežljiv, a tebe već pozna. Budeš li se iskazao, obilno će te nagraditi. A nadasve, dade li Bog sreće, možeš sužnja dobiti bez mjere. Tatara ima kao mrava. U slučaju pobjede dopadne ih po šezdeset na čovjeka. Matko, koji je bio pohlepan za zemljom i kmetovima, progovori sada mnogo življe: — Bogami! Da dotjeraš kakvih pedesetak momaka i smjestiš na Bogdancu, napučio bi se pusti kraj. Porasli bismo obojica. A ti znaj da ih nigdje ne mož?š sabrati toliko koliko ondje! Ali Zbiško zaklima glavom. — O da, samih konjušara koji jedu konjske lešine, a ne poznaju pluga! Što bi oni u Bogdancu...? A pored toga sam tri njemačke perjanice zavjetovao. Gdje ću ih naći među Tatarima? — Zavjetovao si jer si lud, pa ti je lud i zavjet! — A moja viteška riječ? Kako? — A kako je bilo s Ringalom? — Ringala je otrovala kneza, pa me pustinjak odriješio! — Pa će te u Tinjcu opat odriješiti. Opat je veći od pustinjaka; a onaj je bio većma sličan razbojniku nego redovniku. — Ali ja neću. Matko stane i zapita s vidljivim gnjevom: — No, što će, dakle, biti? — Otiđite sami k Vitoldu; ja neću da idem. — Ti slugo! A tko će se pokloniti kralju? I zar ti nije žao mojih kostiju?

Page 14: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Na vaše se kosti može srušiti drvo, pa ih još neće polomiti. Pa da mi je i vas žao, neću sa Vitoldom. — A šta ćeš raditi? Hoćeš li ostati kao sokolar ili pjevač kod mazovskog dvora? — Pa zar je sokolar nešto zla? Ako vam je draže mrmljati nego mene slušati, a vi mrmljajte! — Kamo ćeš poći? Zar ti nije ništa stalo do Bogđanca? Hoćeš li svojim noktima po njemu orati? Bez ljudi? — Nije tako! Krasno li ste smislili s Tatarima! Zar ste zaboravili što su rekli Rusini: da ćeš Tatara naći koliko ih mrtvih leži u polju, a sužnja nitko ne dobije jer ne može Tatara na stepi stići. Na čemu ću ga stizati? Na onim teškim konjima što smo ih od Nijemaca uzeli? Vidite li! A šta ću zaplijeniti? Ušljive kožuhe i ništa više. Onda ću se istom kao siromah u Bogdanac povratiti. Zar mislite da će me takvog uzeti za kaštelana? Matko zašuti, jer je u Zbiškovim riječima bilo mnogo istine; istom časak kasnije rekne: — AH bi te knez Vitold nagradio! — Da, ta vi znate: on da jednomu previše, a drugomu ništa. — Dakle, reci kamo ćeš poći? — K Jurandu iz Spihova. Matko podigne od ljutine pojas na svom kožnom kaputu i rekne: 28 — Dao Bog oslijepio! — Poslušajte! — odgovori posve mirno Zbiško. — Govorio sam s Mikolajem iz Dlugoljasa i on mi je rekao da se Jurand želi osvetiti Nijemcima za svoju ženu. Poći ću da mu pomognem. Prvo, i sami ste mi rekli da se već umijem s Nijemcima boriti, jer poznam i njih i njihove navike. Drugo, ondje ću prije naći one paunove perjanice; a treće, i sami znate da paunovu perjanicu na svom šljemu ne nosi običan vojnik, pa ako mi Isus dade perjanica, dat će mi i plijena. Na kraju: tamošnji suzanj nije Tatar. Ne dao Bog Tatarina naseliti! — Jesi li ti, momče, pamet izgubio? Sad nema rata i bogzna kad će ga biti! — O da! Medvjedi su sklopili mir s pčelarima, pa ne ruše saće i ne jedu meda! Ha, ha! A zar je to nama novo: iako ne ratuju velike vojske, makar je kralj s ministrom na pergamenat utisnuo svoj pečat, na granici je ipak velik metež. Zaplijene jedni drugima koješta, pa se za jednu kravu više sela spali, a zamci se opsjedaju. A otimanje dječaka i djevojaka? A pljačkanje trgovaca po drumovima? Sjetite se starijih vremena o kojima ste mi sami pripovijedali. Zar je bilo rđavo onom Naleču koji je uhvatio četrdeset vitezova što su išli križarima, pa ih bacio u tamnicu i nije ih pustio sve dok mu sam meštar nije poslao puna kola srebrenjaka? Ni Jurand iz Spihova ne radi ništa drugo, i na granici ima uvijek dosta posla. Časak su išli šuteći; uto se posve razdani i sunčani traci obasjahu pećine na kojima bijaše sagrađena opatija. — Bog može svagdje usrećiti — rekne napokon Matko udobrovoljenim glasom — zamoli ga da te blagoslovi! — Da, sve je samo njegova milost! — I misli na Bogdanac, jer me nećeš uvjeriti da ti radi Bogdanca želiš k Jurandu iz Spihova, a ne radi one brbljave patke. — Ne govorite tako jer ću se rasrditi. Rado je vidim, ne poričem; druga je to služba nego za Ringalu. Jeste li ikada vidjeli ljepšu? — Što će mi njezina ljepota? Radije se njome ženi, čim doraste, ako je kći moćnoga plemića. A Zbišku se ozari lice mladim, veselim smiješkom. — Može i to biti. Neću ni druge gospodarice ni druge žene! Kad vam kosti oslabe, još ćete svoje unuke od mene i od nje tetošiti. Nato se nasmiješi i Matko i rekne već posve udobrovoljen: Grad! Grad... Pa nek ih i bude kao zrna grada. Na starost radost, a poslije smrti spasenje! To nam, Isuse daj..! III

Page 15: Henryk Sienkiewicz Krizari

Kneginja Danuta, Matko i Zbiško bili su već prije u Tinjcu, ali je u pratnji bilo i takvih dvorjana koji su ga sad vidjeli prvi put, i ti su, podižući oči, s udivljenjem promatrali krasnu opatiju, jake zidine podignute nad moćnim pećinama, zgrade koje su stajale na vanjskim izbočinama ili iza nasipa, obasjane jasnim svjetlom jutarnjega sunca. Po tim jakim zidinama, lijepim zgradama i prostorijama određenim za razne užitke, po bujnim vrtovima i dobro obrađenim poljima moglo se na prvi mah ocijeniti veliko i neizmjerno bogatstvo kojemu nisu bili vični i kojemu su se morali diviti ljudi iz siromašne Mazovije. Bilo je, doduše, starih i bogatih benediktinskih opatija i po drugim krajevima kao, na primjer, u Ljubuši nad Odrom, u Plocku, u Velikoj Poljskoj, u Mogilni i u drugim mjestima, ali se nijedna nije mogla mjeriti s tinjskom koja je imala veći posjed od mnoge samostalne kneževine, a njezini dohoci mogli su pobuditi zavist u mnogih kraljeva ondašnjeg vremena. Dvorjani su se divili sve više i više, a neki nisu pravo vjerovali svojim očima. Međutim je kneginja, da prikrati put i da podstrekne radoznalost svojih gospođa, počela moliti jednog samostanca da pripovijeda starodavnu i strašnu priču o Valgjeru Silnom koju je već jednom nepotpuno bila čula u Krakovu. Čuvši to, gospođe se, idući uzbrdo i nalik na šareno cvijeće, stisnuše oko svoje gospodarice obasjane zlatnim zrakama sunca. — Neka o Valgjeru priča brat Hidulf kojemu se on jedne noći ukazao — rekne jedan samostanac pogledavši u svog druga, čovjeka već vrlo stara koji je malko prignut išao kraj Mikolaja iz Dlugoljasa. — Zar ste ga vidjeli svojim očima, pobožni oče? — zapita kneginja. 30 JI. — Jesam — odgovori tiho redovnik. — Ima takvih časova kad s božjom voljom može da ostavi pakleno podzemlje i da se pokazuje svijetu. — Kada to biva? Redovnik pogleda u svoja dva druga i ne odgovori ni riječi jer je bila predaja da se Valgjerov duh pojavljuje onda kad se u samostanu iskvare sveti običaji i kad redovnici misle na razne svjetovne užitke više nego što treba. To nije nijedan htio glasno priznati, premda se govorilo da njegova pojava nagovještava rat ili kakvu drugu nesreću, i zato brat Hidulf nakon kratke šutnje rekne: — Njegova pojava ne znači ništa dobra. — Ni ja ga ne bih željela vidjeti — progovori kneginja — ali zašto je on u paklu kad se, kako sam čula, osvetio samo za tešku nepravdu? — Pa da je i sav svoj život bio krepostan — odgovori strogo redovnik — bio bi proklet jer je živio za poganskih vremena, te nije bio svetim krstom opran od istočnoga grijeha. Na te se riječi bolno stegnu kneginjine obrve jer je saleti misao da je i njezin veliki otac, kojega je ljubila svom dušom, umro u. poganskom praznovjerju pa je zato irnao gorjeti svu vječnost. — Mi slušamo — rekne za časak. A brat Hidulf počne pripovijedati: — Bio je za poganskih vremena moćan knez kojega su svi zbog njegove veličine zvali Valgjerom Silnim. Sav ovaj kraj, kamogod dopire oko, pripadao je njemu, a u boj je osim pješaka vodio po sto kopljanika, i svi su knezovi na, zapad sve do Opole, a na istok sve do Sandomira, bili njegovi vazali. Njegovog blaga nije nitko mogao sračunati, a u Tinjcu je imao punu kulu novaca, kao što sada u Malborgu imaju križari. — Znam da imaju! — prekine ga kneginja Danuta. — A bio je kao div — nastavi redovnik — i hrašće je s korijenjem čupao, a u ljepoti se, u sviranju na lutnji i u pjevanju nije s njim nitko na svijetu mogao takmičiti. I kad je jednom bio na dvoru francuskoga kralja, zaljubila se u njega kraljevna Helgunda koju je njezin otac na slavu božju htio dati u samostan. Pobjegla je s njim u Tinjac, gdje su oboje živjeli u divljem braku jer ih nijedan svećenik nije htio kršćanski vjenčati. A u Vislici je bio Vislav Lijepi iz porodice kralja Popjela. Taj je 32

Page 16: Henryk Sienkiewicz Krizari

jednom u Valgjerovoj odsutnosti pustošio tinjski kraj. Njega je uhvatio Valgjer i odveo u Tinjac u sužanjstvo, ne mareći što je svaka žena, čim bi ugledala Vislava, odmah bila spremna da ostavi i majku i muža, samo da ugasi svoju ljubavnu žeđu. Tako se dogodilo i s Helgundom. Odmah je za Valgjera izmislila takve okove da ih on nije mogao raskinuti, premda je bio orijaš i čupao drveće, pa ga je predala Vislavu koji ga je odveo u Vislicu. Ali Ringa, Vislavova sestra, čuvši u podzemlju Valgjerovo pjevanje, odmah ga je zavoljela i oslobodila ga iz podzemlja. On je Vislava i Helgundu posjekao mačem, ostavio njihova tjelesa gavranima i vratio se s Ringom u Tinjac. — Pa zar nije pravo uradio? — zapita kneginja. A brat Hidulf rekne: — Da je primio krst i Tinjac poklonio benediktincima, bio bi mu Bog, možda, grijehe oprostio; ali to nije učinio, pa ga je zemlja proždrla. — Zar su benediktinci već onda bili u ovom kraljevstvu? — Benediktinaca nije onda u ovom kraljevstvu bilo jer su ovdje živjeli sami pogani. — Pa kako je onda mogao primiti krst i pokloniti njima Tinjac? — Nije mogao... i baš zato je bačen u pakao na muke vječne — odgovori svečano redovnik. — Tako je! Pravo veli! — začuje se nekoliko glasova. Uto se približiše glavnim samostanskim vratima kod kojih je kneginju čekao opat na čelu velikog broja plemića i redovnika. Svjetskih ljudi: ekonoma, advokata, prokuratora i raznih samostanskih činovnika bilo je uvijek u samostanu priličan broj. Mnogi su seljački plemići, pa i moćni vitezovi, dobivali po poljskom običaju suviše samostanske zemlje u leno i ti su, kao vazali, rado boravili na dvoru svoga suverena, gdje su pred velikim oltarom dobivali darova i svakovrsnih dobročinstava, a sve to za kakvu malu uslugu, sretno izrečenu riječ, ili zbog dobre volje moćnog opata. Polazeći na svečanost u prijestonicu, mnogi su takvi vazali došli s raznih strana; a oni koji zbog prevelike množine stranaca nisu mogli naći svratišta u Krakovu, smjestili su se u Tinjcu. Zato je abas centum villarum1 mogao kneginju pozdraviti s mnogobrojnijim društvom nego obično. 1 Opat stotine sela. Op. prev. , 3 Križari Bijaše to čovjek visok, mršava i razumna lica, ćelave glave na tjemenu, a niže, iznad ušiju, okružene vijencem prosjede kose. Na čelu je imao brazgotinu od rane, dobivene, očito, za mladih viteških dana, a oči su mu bile pronicave, te su oštro gledale ispod crnih obrva. Bio je odjeven u mantiju, kao i drugi redovnici, ali nad njom je imao crni plašt, postavljen grimizom, a oko vrata zlatni lanac na kojem je visio zlatni, dragim kamenjem urešeni križ, znak opatske časti. Sva je njegova vanjština odavala čovjeka umna, vična razgovoru i sigurna u sama sebe. Ipak je kneginju primio uljudno, čak ponizno, jer je znao da je njezin muž potjecao iz istoga roda mazovskih knezova iz kojeg su poticali i kraljevi Vladislav i Kazimir, a po ženskoj lozi i sadašnja kraljica, vladarica jedne od najvećih država na svijetu. Stupivši preko praga na vratima, prignuo je duboko glavu, i rekao blagoslovivši kneginju Anu Danu tu i cijeli njezin dvor malom zlatnom kapsulom, koju je držao među prstima desne ruke: — Dobro došli, milostiva gospođo, u naš ubogi samostanski dom! Nek te sveti Benedikt iz Mursije, sveti Mavro, sveti Bonifacij i sveti Benedikt iz Anjane, kao i sveti Jan iz Ptolomeje, patroni naši, koji žive u svjetlosti vječnoj, obdare zdravljem i srećom, i nek te sedam puta blagoslove svaki dan i svaki čas tvoga života. — Morali bi biti gluhi, kad ne bi uslišali riječi tako velikog opata — odgovori prijazno kneginja — to više što smo ovamo došli na misu, pod kojom ćemo se preporučiti njihovoj zaštiti. Iza tih riječi pruži mu ruku, a on klekne na jedno koljeno i poljubi je viteški, pa onda uđoše zajedno na vrata. S misom su, očito, samo na njih čekali, jer su u isti čas zazvonila sva zvona; trubači zatrubiše kod crkvenih vrata u čast kneginji u velike trublje, a drugi udariše u goleme bubnjeve, načinjene od crvene mjedi i presvučene kožom, da je sve gromko odjekivalo. Kneginje, koja se nije rodila u kršćanskom kraju, silno se doimala svaka crkva, a ova tinjska to više što se s njom u ljepoti moglo mjeriti samo malo njih. Mrak je ispunjao dubinu svetišta samo su pred velikim oltarom podrhtavali traci svjetla, pomiješani s blijeskom svijeća, koje su osvjetljavale pozlaćene kipove i rezbarije. Re

Page 17: Henryk Sienkiewicz Krizari

dovnik, obučen u crkveni ornat, iziđe da služi misu. pokloni se kneginji i započe. Odmah se raširi dim od tamjana, a oblaci, koji prekriše oltar i svećenika, stadoše se u malim kolutima dizati uvis povećavajući otajstvenost veličajne crkve. Ana Danuta prigne glavu, podupre lice obim rukama i počne skrušeno moliti. A kad se oglasiše orgulje, u ono doba još vrlo rijetke po crkvama, te se stadoše razlijegati čas potresnom grmljavinom, čas anđeoskim glasovima, a čas slavujevom pjesmom, podiže kneginja svoje oči uvis, a na licu se osim nabožnog straha pojavi i beskrajni sjaj. Onomu, koji ju je promatrao, moglo se pričiniti da je to kakva nadahnuta žena koja u svom čudnom viđenju gleda otvoreno nebo. Tako se molila, u poganstvu rođena, kći Kjejstutova koja je, doduše, u svagdanjem životu, poput svih drugih ljudi tadanjega vremena, iskreno i pouzdajući se spominjala ime božje, ali je ipak u gospodnjemu domu s djetinjom plahošću i poniznošću podizala oči k njegovoj tajnoj i neizmjernoj moći. A isto tako pobožno, premda s manje odanosti, molio se i sav dvor. Zbiško je klečao pred oltarom među Mazurcima, jer su samo dvorjanke s kneginjom otišle za ogradu, i preporučao se zaštiti božjoj. Časom bi pogledavao Danušu, koja je spuštenih očiju sjedila kraj kneginje, i pomišljao da je posve pravo što je postao vitezom takve djevojčice, ali da joj nije istom kakavgod zavjet zavjetovao. I zato se sada, kad mu se iz glave izvjetrilo pivo i vino što ga je pio u krčmi, nemalo prestrašio kako će svoj zavjet ispuniti. Rata nije bilo. U metežu na granici bilo se prilično lako namjeriti na kakvog oružanog Nijemca, pa mu slomiti kosti i sam izgubiti glavu. Tako je rekao i Matku. Samo što svaki Nijemac, mislio je sada, ne nosi perjanicu od paunova ili nojeva perja na svom šljemu. Od križarskih gostiju, možda, samo grofovi, a od križara možda samo komturi, i to ne svaki. Ako ne bude rata, mogu proći godine i godine prije nego što on svoje tri perjanice zadobije. Sad mu je uz to sunulo u glavu da još uvijek nije opasan viteškim pojasom, pa da zato može samo neopasane momke izazivati na junački megdan. Nadao se, doduše, da će viteški pojas dobiti iz kraljevih ruku za vrijeme bojnih igara koje će se održavati iza krštenja, ali šta onda? Po ći će k Jurandu iz Spihova, pa će mu pomagati i potući toliko prostih vojnika koliko bude mogao, i to će biti sve. Ali križarski vojnici nisu vitezovi s perjanicama od paunova perja na glavi. I videći u toj neizvjesnosti i tjeskobi da bez velike milosti božje neće mnogo učiniti, počne se moliti: — Daj, Isuse, rat s Nijemcima i križarima, koji su neprijatelji ovoga kraljevstva i svih naroda što našim jezikom tvoje sveto ime ispovijedaju. I nas blagoslovi, a njih zatri, jer radije služe paklenom starješini nego tebi, te nas zato mrze u svom srcu i strašno se ljute što je naš kralj s kraljicom Litvu pokrstio i oštro im zabranio da dvoje kršćanske sluge mačem uništavaju. I za tu ib srdžbu kazni... A ja, grijesni Zbiško, kajem se pred tobom i od tvojih pet rana svetu pomoć tražim da mi tri odlična Nijemca s perjanicama od paunova perja što prije pošalješ i da mi u svom neizmjernom milosrđu dozvoliš da ih do smrti datučem. I sve to samo zbog toga što sam te perjanice gospođici Danuši, Jurandovoj kćeri, a tvojoj službenici obećao i na svoju vitešku riječ zavjetovao. A štogod se kod ubijenih nađe, od svega toga ću jednu desetinu vjerno tvojoj svetoj crkvi predati, da i ti slatki Isuse, budeš od mene imao koristi i slavu, i da se uvjeriš da sam ti sve to od srca, a ne samo isprazno obećao. I kao što je to istina, tako mi ti pomozi! Amen. Ali što se više molio, to se u njemu od pobožnosti sve više topilo srce, pa je još i nov zavjet nadodao: da će odmah, čim iz zaloga iskupi Bogdanac, crkvi pokloniti sav vosak što ga pčele kroz cijelu godinu u svojim ulištima načine. Nadao se da se stric Matko neće tomu usprotiviti, a Isus će se sigurno obradovati vosku za svijeće i, želeći da ga što prije dobije, prije će mu i pomoći. Ta mu se misao pričini tako dobrom da mu je radost ispunila svu dušu: sad je bio potpuno uvjeren da će biti uslišan i da će rat odmah buknuti, pa ako i ne bukne, da će ipak svoje polučiti. I u rukama je i u nogama osjetio tako veliku snagu da bi u taj trenutak bio posve sam na cijelu četu navalio. Pomislio je čak da bi poslije toga svoga zavjeta Bogu mogao Danuši još dva Nijemca pridodati! Dotle ga je doveo mladenački zanos, ali je u isti čas ipak prevladao razbor jer se uplašio da prevelikim željama ne proigra strpljivost božju. Ipak je njegovo pouzdanje poraslo još više, kad je poslije mise i poslije dugog počinka kojemu se bio pre

Page 18: Henryk Sienkiewicz Krizari

dao cijeli dvor, čuo kod doručka razgovor između opata i kneginje Ane Danute. Gotovo sve tadašnje žene kraljeva i knezova bijahu vrlo prijazne prema križarima, nešto zbog svoje pobožnosti, a nešto i zbog toga što su im meštri toga reda davali bogate darove. Cak je bogoljubna Jadviga, dok je bila živa, otklanjala od njih moćnu ruku svoga kraljevskog supruga. Samo ih je Ana Danuta mrzila svom dušom jer su njezinom rodu nanijeli mnoge okrutne nepravde. I kad ju je opat zapitao za Mazoviju i tamošnje prilike, počela se gorko tužiti na križarski red: — Kako može da bude u kneževini koja ima takve susjede? Naoko je doduše mir: izmjenjuju se pisma i poslanici, ali kraj svega toga ne možeš da budeš siguran nijedan trenutak. Tkogod večerom na granici liježe na počinak, taj nikada ne zna neće li se probuditi u negvama, ili s oštrim mačem u grlu, ili sa zapaljenim krovom nad glavom. Od izdaje ne čuvaju ni prisege, ni pisma, ni ugovori. Drukčije se nije dogodilo ni pod Zlotorjom, odakle su za vrijeme najdubljega mira kneza odveli u sužanjstvo. Križari su govorili da ona kula može za njih postati strašna. Ali kule se grade za obranu, a ne za napadaj; a koji knez nema pravo da ih na svojoj zemlji sagradi ili da ih popravi? Njihovu redu nije po volji ni slabi ni jaki, jer slaboga preziru, a moćnoga gledaju da upropaste. Tko im učini dobro, tomu vraćaju zlo. Postoji li na svijetu još koji red koji je u drugim kraljevstvima dobio toliko dobročinstava koliko su ih oni dobili od knezova poljskih? Pa kako su im se odužili? Samo mržnjom, samo otimanjem zemalja, samo ratom i izdajstvom. Uzalud se potužiti, uzalud ih i samoj apostolskoj stolici prijaviti, jer oni u svojoj zlobnoj tvrdoglavosti ne slušaju čak ni rimskog pape. I sad su poslali poslanstvo da bude kod kraljičina poroda i kod krštenja, ali samo zato što hoće da od sebe odvrate gnjev moćnoga kralja za sve ono što su u Litvi počinili. A u svojim srcima jednako misle na propast kraljevstva i cijeloga plemena poljskoga. Opat je pozorno slušao, povlađivao i progovorio: — Znam da je u Krakov na čelu poslanstva pošao komtur Lihtenštajn, brat križar znamenita roda, veoma poštovan zbog svoje hrabrosti. Možda ćete ga, milostiva gospođo, ovdje slučajno vidjeti jer mi je jučer poručio da će doći amo u Tinjac da se pomoli kod naših relikvija. Začuvši to, počne se kneginja opet tužiti: — Kažu ljudi, a dao Bog da je istina, da za kratko vrijeme mora buknuti veliki rat u kojem će na jednoj strani biti poljsko kraljevstvo i svi narodi koji govore nama sličnim jezikom, a na drugoj križarski red i svi Nijemci. O tom ratu postoji proročanstvo neke svete... — Brigite — prekine je učeni opat — koja je prije osam godina u broj svetih uvrštena. Pobožni Petar iz Ailvostra i Matej iz Linkeipinga popisali su njezina objavljenja, u kojima je veliki rat doista predskazan. Zbiško je zadrhtao od radosti na te riječi, pa se nije mogao suspreći, nego je zapitao: — A hoće li biti skoro? Opat, u razgovoru s kneginjom, nije čuo toga pitanja, a možda se samo i pričinio da ga ne čuje. A kneginja je govorila dalje: — Mladi se vitezovi i kod nas vesele tom ratu, ali stariji i pametniji govore ovako: Mi se, vele, ne bojimo Nijemaca, premda im je velika moć i snaga, ni njihovih mačeva i sulica; ali se, vele, bojimo križarskih relikvija, jer je pred njima nemoćna svaka moć ljudska. Tu pogleda Ana Danuta sa strahom opata i nadoda tišim glasom: — Ako oni doista imaju komadić drveta od svetoga križa, kako da se s njima ratuje? — Poslao im ga je kralj francuski — odgovori opat. Nastade kratka šutnja, a onda progovori Mikolaj iz Dlugoljasa, nazvan Obuhom, čovjek iskusan i uman: — Ja sam bio u sužanjstvu kod križara — rekne — i vidio procesiju kod koje su nosili tu veliku svetinju. Ali, osim toga, imaju u samostanu u Oliviji još i mnogo drugih znamenitih relikvija bez kojih ne bi njihov red bio došao do tolike moći. Nato podigoše benediktinci glavu k Mikolaju i zapitaše s velikom radoznalošću: — Recite, koje? — Imaju komadić haljine presvete Bogorodice — odgovori plemić iz Dlugoljasa — imaju zub Marije Magdalene i šiblja iz ognjenoga grma u kojemu se sam Bog otac Mojsiji pokazao, imaju

Page 19: Henryk Sienkiewicz Krizari

ruku svetoga Liberija i toliko svetih kostiju da ih ne bi mogao na prste svojih ruku i nogu nabrojiti... — Pa kako da se s njima ratuje? — ponovi dubokim uzdahom kneginja. A opat namršti svoje umno čelo, pa posuti časak i progovori: — Teško je s njima ratovati već i zato što su redovnici i što križ na svojim plaštevima nose: ali ako su prevršili svaku mjeru u svojim grijesima, bit će i tim relikvijama boravak među njima razoran, i ne samo što im neće snagu povećati nego će im je još i oduzeti zato da u pobožnije ruke dopadnu. Neka Bog poštedi kršćansku krv, ali ako nastane veliki rat, imamo i mi u našemu kraljevstvu relikvija koje će za nas ratovati. Glas 0 objavljenju svete Brigite veli: Učinio sam ih korisnim pčelama i utvrdio ih na granici kršćanskih zemalja. Ali oni su ustali protiv mene. Jer se ne brinu za dušu i ne žale života puka koji je izišao iz praznovjerja 1 došao u katoličku vjeru i k meni. I učinili su od njega roblje i ne uče ga božjim zapovijedima, već mu oduzimaju svete sakramente i udaraju ga još na veće paklene muke nego da je ostao u poganstvu. A ratove vode samo zato da ugode svojoj pohlepi. Zbog toga će nadoći čas kad će im biti polomljeni zubi i odsječena desna ruka, a desna noga će im ohromiti da bi upoznali grijehe svoje. — Dao Bog! — klikne Zbiško. I drugi se vitezovi i redovnici ojunače na te riječi proročanstva, a opat se okrene kneginji i rekne: — Pouzdajte se zato u Boga, milostiva gospođo, jer će prije biti izbrojeni njihovi dani nego vaši; međutim, primite dobrostivim srcem ovu kapsulu u kojoj je palac noge svetoga Ptolomeja, jednoga od naših patrona. Kneginja pruži ruku koja joj je podrhtavala od sreće pa klekne, primi kapsulu i prinese je odmah ustima. Radost svoje gospodarice dijelili su dvorjani i dvorjanke jer nitko nije sumnjao da će iz toga dara pasti blagoslov i božja milost na njih sve, a možda i na cijelu kneževinu. I Zbiško je bio sretan jer mu se činilo da rat mora buknuti odmah iza krakovskih svečanosti. Bilo je već dobrano minulo podne kad je kneginja sa svojom pratnjom pošla iz gostoljubivoga Tinjca u Krakov. Cesto puta su tadašnji vitezovi, polazeći u veće gradove ili gradiće da posjete znamenite osobe, stavljali na se potpunu bojnu odoru. Bio je, istina, običaj skinuti je 39 1 odmah na vratima, jer ih je gospodar pozivao u dvor ovim riječima: Skinite oružje, plemeniti gospodine, jer ste došli k prijateljima, ali je ipak bojni ulaz bio svečaniji i dizao vrijednost viteza. Zbog toga se odjenuše Matko i Zbiško u prekrasne oklope i naramenice, otete od frizijskih vitezova, sjajne i jasne i samim zlatnim koncima urešene. Mikolaj iz Dlugoljasa, koji je u svom životu vidio mnogo svijeta i puno vitezova te bio velik poznavalac bojnih stvari, uvidio je odmah da su te oklope skovali milanski, na svijetu najslavniji kovači, pa su ih mogli nabaviti samo najbogatiji vitezovi, a vrijedili su cijeli imetak. Iz toga je zaključio da su oni Frižani morali biti znameniti ljudi u svom narodu i zato je s to većim divljenjem počeo pogledavati na Matka i Zbiška. Ali njihovi šljemovi, premda ne bijahu baš posljednji, nisu bili tako bogati; nasuprot tome veliki su konji, krasno opremljeni, među dvorjanima pobudili zavist i divljenje. A Matko i Zbiško, sjedeći na razmjerno visokim sedlima, gledali su odozgo na cijeli dvor. Svaki je od njih držao u ruci dugo koplje, svaki je imao mač o boku i sjekiru na sedlu. Štitove su, radi veće udobnosti, ostavili na kolima, ali su i bez njih obojica izgledali kao da polaze u bitku, a ne u grad. Obojica su jahala u blizini kočije u kojoj je na stražnjem sjedalu sjedila kneginja s Danušom, a sprijeda ugledna dvorjanka Ofka, udova iza Kristina iz Jažapkova, i stari Mikolaj iz Dlugoljasa. Danuša je s velikom radoznalošću promatrala željezne vitezove, a kneginja je od časa do časa vadila iz svojih njedara kutiju s moćima svetog Ptolomeja i prinosila je k ustima. — Strašno sam radoznala kakve su kosti unutra — rekne napokon — ali je neću sama otvoriti da sveca ne uvrijedim. Otvorit će je biskup u Krakovu. Nato joj ozbiljni Mikolaj iz Dlugoljasa odgovori: — Ej, bolje je to iz ruku ne puštati, jer je stvar veoma vrijedna.

Page 20: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Možda imate pravo — rekne nakon kratke stanke kneginja pa onda nadoda: — Već me odavno nije nitko tako obradovao kao časni opat ovim darom, kao i time što je moj strah pred križarskim relikvijama umanjio. — Govorio je mudro i istinito — progovori Matko iz Bogdanca. — Oni su i pod Vilnom imali razne relikvije, to više što su htjeli pokazati svojim gostima da ratuju s poganima. Ali šta? Naši su uvidjeli da je tre 40 balo samo pljunuti u šaku i zamahnuti sjekirom oko uha, pa je odmah pucala i kaciga i lubanja. Sveci pomažu.. grijeh bi bio drukčije govoriti... ali samo pravednicima koji u boj idu za dobru stvar i u božje ime. Zato i mislim, milostiva gospođo, ako dođe do velikog rata, pa ako i svi Nijemci budu pomagali križarima, mi ćemo ih potući do nogu jer je naš narod veći i jer je Gospod u naše kosti ulio veću snagu. A što se tiče relikvija, zar i kod nas u svetokriškom samostanu nema drveta od svetoga krsta? — To je istina, kao što mi je Bog drag — rekne kneginja. — No ono će kod nas u samostanu ostati, a oni svoje u času nužde sa sobom nose. — Svejedno! Za božju moć nema daljine. — Je li to istina? Recite, kako je? — zapita kneginja okrenuvši se k mudromu Mikolaju iz Dlugoljasa, a on odgovori: — O tome će i svaki biskup rado posvjedočiti. Do Rima je daleko, a papa ipak svijetom vlada, a kolika je tek božja moć! Te riječi konačno umire kneginju, pa počne govoriti o Tinjcu i njegovoj divoti. Mazurci se nisu divili samo bogatstvu opatije nego i blagostanju cijeloga kraja kroz koji su prolazili. Naokolo bijahu gusta i imućna sela a uz njih vrtovi, puni krasnih voćaka, lipove šume, rodina gnijezda na lipama, a pod njima ulišta s drvenim krovovima. Uzduž puta sterala su se s jedne i druge strane žitna polja. Vjetar bi časom zatalasao još zeleno more klasova, a između njih su, gusto kao zvijezde na nebu, titrali modri različci i jasnocrveni makovi. Daleko za poljima crnjela se ponegdje borova šuma, a ponegdje su oči opažale hrastove i johe obasjane jasnim suncem, pogdjegdje zelene livade pune trave i crnih vrana nad njima. I opet su se vidjeli brežuljci okićeni kućama, i opet nove livade; očito je u toj zemlji narod mnogobrojan i radin, odan plugu; dokle je god dopirao pogled, vidio se kraj kojim kao da teče med i mlijeko, a i narod koji živi u miru i sreći. — Ovo je Kazimirovo, kraljevsko gospodarstvo — rekne kneginja — tu bi ljudi htjeli živjeti, a ne umirati. — I Gospod se smiješi takvoj zemlji — odgovori Mikolaj iz Dlugoljasa — i blagoslov božji je nad njom; ali kako da i bude drukčije: kad ovdje počnu zvoniti zvona, nema kutića do kojega ne bi dopro njihov glas. Ta zna se da toga ne mogu podnijeti zli dusi, već moraju bježati u gluhe šume čak na ugarskoj granici. — Zato mi je i čudno — progovori gospođa Ofka, udovica iza Kristina iz Jažapkova — da se Valgjer Silni, o kojemu su nam redovnici govorili, može pokazivati u Tinjcu, gdje sedam puta na dan zvona zvone. Ta primjedba smete na časak Mikolaja koji odgovori nakon kratka promišljanja: — Promisli božje su, prvo, nedokučive, a, drugo, znajte da on za svaki put dozvolu dobije. — Neka bude kako mu drago, ali mi je ipak milo što nismo u samostanu prenoćili. Umrla bih, po svoj prilici, od straha kad bi se takav pakleni div pokazao. — Hej, to se ne zna, jer kažu da je veoma krasan. — Pa da je i najkrasniji, ja neću cjelova od čovjeka kojem sumpor iz usta zaudara. — A kako znate da bi vas on odmah htio poljubiti? Kneginja, a za njom gospodin Mikolaj i oba viteza iz Bogdanca stanu se na te riječi smijati. Smijala se, ne znajući ni sama zašto, i Danuša; a Ofka iz Jažapkova okrene srdito lice k Mikolaju iz Dlugoljasa i rekne: — Voljela bih njega nego vas.

Page 21: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ej, ne zovite vuka iz šume — odgovori veselo Mazurac — jer se taj zloduh često i po putu između Krakova i Tinjca povlači, a osobito podveče, pa šta ako vas čuje i ako vam se ukaže u liku gorostasa! — Na psa urok! — odgovori Ofka. Ali u taj čas Matko iz Bogdanca, koji je sjedio na visoku konju, pa je mogao vidjeti dalje nego drugi koji su sjedili u kočiji, pritegne uzde i rekne: — O, za ime božje, šta je ono? — Sta? — Nekakav div tamo s brežuljka prema nama jaše. — Riječ je postala tijelom! — klikne kneginja. — Ne govorite istom štogod! No Zbiško se podigne na stremenu i rekne: — Doista, orijaš.. Valgjer, nitko drugi! Nato zaustavi kočijaš od straha konje i počne se, ne puštajući iz ruku uzda, krstiti jer je već i on sa svog sjedala opazio na brežuljku golemi lik jahača. Kneginja se podigne i odmah se spusti na svoje mjesto prestravljena lica, a Danuša sakrije glavu u njezino krilo. Dvorjanke, dvorjani i pjevači, koji su jahali za kočijom, sakupiše se oko nje začuvši zlokobno ime. Mu .4a. škarci su se, doduše, smijali, ali im se strah zrcalio u očima, a žene su problijedjele; samo je u Mikolaja iz Dlugoljasa, koji je iz mnoge peći jeo kruha, lice ostalo posve mirno, pa da umiri kneginju, rekne: — Ne bojte se, milostiva gospođo! Ta sunce još nije zašlo, a da je i noć, zaštitio bi vas od Valgjera sveti Ptolomej. Nepoznati jahač je, međutim, došao na vrh brežuljka, zaustavio konja i stajao nepomično. On se vidio čitav u zadnjem sunčanom svjetlu... i doista se činilo da njegov lik jako nadmašuje ljudski. A prostor između njega i kneginjine pratnje nije bio veći od tri stotine koraka. — Zašto je stao? — rekne jedan od pjevača. — Jer smo i mi stali — odgovori Matko. — On pogledava k nama kao da nekoga hoće da sebi odabere — progovori drugi pjevač. — Da znam da je čovjek, a ne zloduh, otišao bih k njemu i udario ga lutnjom po glavi. Ženske su se već silno prestrašile i počele glasno moliti; no Zbiško, koji je htio da pokaže svoju smjelost pred kneginjom i Danušom, rekne: — A ja ću i ovako poći. Šta je meni do Valgjera! Nato Danuša zavikne kroz plač: Zbiško! Zbiško! ali on obode konja i odjaše veoma brzo, posve siguran da će i pravoga Valgjera, ako se na nj namjeri, naskroz probosti svojim kopljem. A Matko, u kojega je bio oštar vid, rekne: — On izgleda kao div jer stoji na visini. Doista je visok, ali običan čovjek... i ništa drugo. Idem i ja; neću dopustiti da dođe do svađe između njega i Zbiška. Međutim je Zbiško jašući upropanj pomišljao bi li odmah naperio svoje koplje ili bi prije izbliza pogledao tko je taj čovjek što stoji na brijegu. I odluči da će najprije pogledati i odmah se uvjeri da je ta misao bolja, jer je neznanac bivao sve manji što mu se on više približavao. Čovjek je bio visok i sjedio je na ogromnom konju, koji bijaše još veći od Zbiškovoga, ali nije nadilazio ljudske mjere. Bio je pored toga bez oklopa, s baršunastom kapom na glavi, i to u obliku zvona, a na sebi je imao širok bijeli plašt ispod kojeg se vidjelo zeleno odijelo. Stojeći na brijegu podigao je glavu i molio se. Bio je, očito, zaustavio konja da izmoli večernju molitvu. Ej, kakav li je to Valgjer! pomisli mladić. I dojaše tako blizu da je gotovo mogao doseći neznančevo koplje, a ovaj se, videći pred sobom krasno opremljena viteza, prijazno nasmiješi i rekne: — Hvaljen Isus! — Na vijeke vjekova. — Nije li tamo dolje dvor kneginje mazovske?

Page 22: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Jest. — Vi dolazite iz Tinjca? Ali nato ne dobi odgovora jer se Zbiško presenetio tako da nije ni čuo pitanja. Časkom je stajao kao da se okamenio ne vjerujući svojim očima. Dvjesta, trista koraka iza nepoznatog čovjeka ugledao je nekoliko vitezova na konju; pred njima je jahao vitez u sjajnom oklopu, bijelom suknenom plastu s crnim križem i ocjelnoj kacigi ukrašenoj s prekrasnom perjanicom od paunova perja. — Križar! — šapne Zbiško. I odmah pomisli da mu je Bog uslišao molitvu pa mu u svom milosrđu šalje Nijemca za kojega se u Tinjcu molio, pa se mora okoristiti tom milošću. Ne kolebajući se ni časak, još prije nego što mu je sve to projurilo glavom, prije nego što se prenuo iz svoje presenećenosti podigne se Zbiško na sedlu, položi koplje konju među uši, zavikne svoj bojni usklik: Grad! Grad! i navali uzagrapce na križara. A ovaj se preseneti također pa zaustavi konja. I ne naperivši koplja, koje je bilo u stremenu, gledao je preda se ne znajući da li to na nj netko navaljuje. — Naperi koplje! — doviknu mu Zbiško udarajući ždrijepca svojim željeznim ostrugama. — Grad! Grad! Prostor što ih je dijelio poče se smanjivati. Videći križar da je napadaj zaista namijenjen njemu, obode konja i podigne oružje... i već se Zbiškovo koplje imalo zabiti u njegova prsa, kadli ga najednom neka čvrsta šaka prelomi pri samom dršku, baš kao kakvu trstiku. Ta ista šaka pograbi zatim uzde Zbiškova ždrijepca tako silno da se sa sve četiri noge zario u zemlju i ostao kao ukopan na mjestu. — Mahniti čovječe, šta radiš? — začuje se strašan dubok glas. — Navaljuješ na poslanika i vrijeđaš kralja! Zbiško se obazre i prepozna onog istog orijaškog muža kojeg su držali za Valgjera i koji je maloprije prestrašio kneginjine dvorjanke. — Pusti me na Nijemca! Tko si ti? — vikne Zbiško mašajući se za sjekirom. — Ostavi sjekiru! Tako ti Boga, ostavi sjekiru, velim ti, jer ću te baciti s konja! — zavikne još strasnije neznanac. — Uvrijedio si kraljevo veličanstvo, pa ćeš doći pred sud! Zatim se okrene k ljudima što su jahali za križarom i vikne: — Amo! Međutim dojaše i Matko, a lice mu je bilo zlokobno i uznemireno. Znao je i on posve dobro da je Zbiškov postupak mahnit i da se iz toga događaja mogu za nj izleći velike neprilike, ali je ipak bio spreman na boj. U čitavoj pratnji neznanog viteza i križara bijaše jedva petnaest ljudi, od kojih su neki bili oboružani strelicama, a drugi kopljima, pa su se s njima dva potpuno oklopljena viteza mogla upustiti u borbu, i to ne bez nade na pobjedu. Matko pomisli također da bi mogli, ako im zaista prijeti sud, lijepo umaći probivši se kroz te ljude, pa se onda negdje sakriti i pričekati dok bura ne mine. I odmah mu se smrklo lice kao psu kad se sprema da pograbi vuka; dojaše između Zbiška i nepoznatog muža i zapita mašivši se za svoj mač: — Tko ste vi i odakle vam vaše pravo? — Pravo je moje odatle — odgovori neznanac — što mi je kralj zapovjedio da bdijem nad sigurnošću ove okolice, a zovem se Povala iz Tačeva. Na te riječi pogledaše Matko i Zbiško u viteza, pa spustiše već napola izvađene mačeve u korice i oboriše glave. Nisu se prestrašili, nego su prignuli čelo pred čuvenim i dobro im poznatim imenom Povale iz Tačeva, plemića znatna roda i moćna gospodina koji je posjedovao mnogo zemalja kod Radoma, i u isti mah spadao među najslavnije vitezove u poljskoj kraljevini. Pjevači su o njemu pjevali pjesme kao o uzoru časti i moći slaveći njegovo ime s imenima Zavise iz Garbova, Farureja, Skarka s Gore, Dopka iz Olešnice, Jaška Našana, Mikolaja iz Moskožea i Zindrama iz Maškovica. A u taj čas je u neku ruku predstavljao osobu kraljevu, pa je ustati na nj značilo isto što i staviti glavu pod krvničku sjekiru. Razabravši se, progovori zato Matko glasom punim poštovanja: — Čast i poklon vama, gospodine, vašoj slavi i moći.

Page 23: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Poklon i vama, gospodine — odgovori Povala — premda bi mi bilo draže da se nisam s vama upoznao u tako teškoj prilici. — Kako to? — zapita Matko. A Povala se okrene k Zbišku: — Sto si ti to, mladiću, krasna učinio? Na javnoj si cesti pred kraljevim gradom navalio na poslanika! Znaš li što te čeka? — Navalio je na poslanika jer je mlad i lud i zato mu je to bilo lakše učiniti nego promisliti — rekne Matko. — Ali nećete ga suditi prestrogo kad vam sve pripovjedim! — Ja ga neću suditi. Moja je dužnost samo da ga vežem. — Kako? — prekine ga Matko i pogleda mrkim pogledom sve ljude. — To je kraljeva zapovijed. Iza tih riječi nastade potpuna tišina. — On je plemić — progovori napokon Matko. — Neka onda dade svoju poštenu riječ da će se sam staviti pred sud. — Dajem poštenu riječ! — klikne Zbiško. — Dobro. Kako vas zovu? Matko mu rekne ime i grb. — Ako ste od dvora Januševe kneginje, zamolite je da se zauzme za vas kod kralja. — Mi nismo s njezinoga dvora. Dolazimo iz Litve, od kneza Vitolda. Kamo sreće da se nismo ni na kakav dvor namjerili! Zbog toga je mladića i snašla ova nesreća. I tu počne Matko pripovijedati što se dogodilo u krčmi, kako su se sreli s dvorom i kako se Zbiško zavjetovao. Na kraju se naglo rasrdi na Zbiška, koji je bio kriv što su zapali u tako nezgodan položaj, pa se okrene k njemu i vikne: — Kamo sreće da si pao pod Vilnom! Sta U si ti, kavgadžijo, mislio? — Pah — rekne Zbiško — poslije zavjeta zamolio sam Gospoda da mi pošalje nekog Nijemca, i dar sam mu obećao, pa kad sam ugledao paunovo perje i plašt s crnim križem, odmah je neki glas progovorio u meni: Udri na Nijemca jer je to čudo! Pa i navalio sam... a tko ne bi navalio? — Slušajte! — progovori Povala. — Ja vam ne želim zla; vidim jasno da je taj mladić pogriješio više iz svoje mladenačke lakoumnosti nego iz kakve zlobe. I rado bih mu progledao kroz prste i od jahao dalje kao da se ništa nije dogodilo. Ali to bih mogao učiniti samo onda kad bi ovaj komtur obećao da se neće kralju potužiti. Zamolite ga za to možda će i njemu biti žao mladića. — Radije ću pred sud nego da se poklonim križaru! — vikne Zbiško. — To ne doliči mojoj plemićkoj časti. Na to ga Povala iz Tačeva pogleda strogo i rekne: — Zlo radiš. Stariji znaju bolje od tebe šta doliči viteškoj časti. I za mene su ljudi čuli pa ti velim da se ne bih stidio zamoliti za oproštenje kad bih tako što učinio. I Zbiško se zastidi, ali ipak pogleda naokolo i rekne: — Ovdje je zemlja ravna, pa bi je trebalo malo utoptati. Prije nego što zamolim Nijemca bilo bi mi draže da se s njim pobijem na konju ili pješice, na smrt ili suzan jstvo. — Luđače! — dovikne mu Matko. — Kako bi se ti mogao pobiti s poslanikom? Niti ćeš se ti boriti s njime, ni on s takvim deranom! Tad se okrene k Povali: — Oprostite, plemeniti gospodine! Taj mi je momčić dokraja podivljao u ratu, pa će biti bolje da ne govori s Nijemcem jer će ga još uvrijediti. Ja ću s njim govoriti; ja ću ga moliti, pa ako se taj komtur poslije svega toga bude htio pobiti, sam ću mu izići na megdan. — To je vitez velikog roda koji neće sa svakim na megdan — odgovori Povala. — Kako? Zar ja ne nosim pojasa i ostruga? Sa mnom može na megdan i sam knez. — To je istina; ali mu ne recite na šta sam vas ja naputio jer se bojim da vas ne bi uslišao. Ali neka vam u tome Bog pomogne. — Idem da ti dadem dobar primjer — rekne Matko Zbišku — a ti počekaj! Rekavši to, približi se križaru koji je nekoliko koraka dalje nepomično sjedio na svom poput deve visokom konju, sličan hladnom željeznom kipu, te je s najvećom ravnodušnošću slušao dosadašnji razgovor. Matko je za dugih ratnih godina naučio nešto njemački, pa je sada stao komturu tumačiti u njegovu jeziku šta se dogodilo, bacajući svu krivnju na veliku mladost i žestinu svog

Page 24: Henryk Sienkiewicz Krizari

47... sinovca, kojem se pričinilo da mu je sam Bog poslao viteza s paunovim perjem. Zamolio ga je napokon da oprosti Zbišku. A komturovo se lice nije ni ganulo. Ponosno je dignuo glavu i gledao u Matka svojim ocjelnim očima tako oštro, a u isti čas i tako prezirno kao da ne gleda viteza ili čovjeka, nego kolac u plotu. To je opazio gospodar Bogdanca i, premda su mu riječi sveudilj bile uljudne, počela se duša u njemu uzrujavati; govorio je sve živahnije a obrazi su mu se zarumenjeli. Vidjelo se da se pred tom hladnom ohološću silno bori sam sa sobom da ne škrine zubima i srdito ne plane. To opazi i Povala, a kako je imao dobro srce, odluči da mu priitekne u pomoć. I on je, tražeći za mladih godina na ugarskom, austrijskom, burgundskom i češkom dvoru razne viteške zgode, bio naučio nešto njemački, pa zato dovikne na tom jeziku mirnim i hotice šaljivim glasom Maitku: — Ne vidite li, gospodine, da plemeniti komtur misli da sav taj slučaj ne zaslužuje nijedne jedine riječi. Mladi momci nisu bez pameti samo u našoj kraljevini, nego svuda po svijetu, a takav vitez ne ratuje s djecom ni mačem ni pravom. Na te riječi zasuče Lihtenštajn samo svoje plave brkove, ali ne rekne ni riječi, nego potjera konja kraj Zbiška i Matka. A njima podigne strašni gnjev kosu pod šljemovima i ruke im se maše za mačem. — Čekaj, križarski lupežu — progovori kroz zube stariji vitez iz Bogdanca — sad ti se ja zavjetujem da ću te već naći kad ne budeš više poslanik. A Povala, kojemu se srce također počelo zalivati krvlju, rekne: — O tom kasnije. Neka se sada kneginja zauzme za vas, jer inače zlo po mladića. To rekavši, odjaše za križarom, pa ga zaustavi i onda su dva tri časa živo razgovarali. I Matko i Zbiško opaziše da njemački vitez nije u Povalu gledao tako čudno kao u njih, a to ih je još više raspalilo. Za časak se Povala vrati k njima, pričeka da se križar udalji, pa rekne: — Govorio sam za vas, ali je to tvrdoglav čovjek. Veli da se neće potužiti samo onda ako učinite šta on hoće. — A šta hoće? .48 — Rekao mi je ovo: Ja idem da pozdravim mazovsku kneginju, a oni, veli neka dođu, neka siđu s konja, neka snime svoje šljemove i neka me gologlavi sa zemlje zamole za oproštenje. Tu Povala oštro pogleda u Zbiška i nadoda: — To je teško ljudima plemenita roda... ja to pojmim, ali mora da bude, jer ako to ne učiniš, tko zna šta te čeka: možda krvnički mač. Matkovo i Zbiškovo lice bijaše kao od kamena. Nastade kratka šutnja. — No, što je? — zapita Povala. A Zbiško odgovori mirno i tako ozbiljno, kao da je u taj trenutak postao stariji za dvadeset godina: — A šta! Božja je moć nad ljudima! — Kako to? — Tako! Da imam dvije glave i da mi krvnik ima obje odsjeći, imao bih ipak samo jednu čast koju neću da osramotim. Nato kimne Povala, pa se okrene k Matku i zapita ga: — A šta vi velite? — Ja velim — odgovori ozbiljno Matko — da sam toga mladića Od malih nogu odgojio... Na njemu stoji sada naš rod, jer sam ja star, ali toga on učiniti ne može, pa da mora i poginuti. Tu zadršće njegovo strogo lice i najednoć se u njemu probudi ljubav prema sinovcu takvom silom da ga je krepko zagrlio svojim željeznim rukama i uskliknuo: — Zbiško! Zbiško! A mladi se vitez zadivi, pa odvrati stricu zagrljaj i rekne: — Aj, nisam ni znao da me vi tako volite! — Vidim da ste pravi vitezovi — rekne ganuti Povala i jer mi je mladić dao svoju poštenu riječ da će se sam javiti, neću ga voditi u zatvor; takvim se ljudima, kao što ste vi, može vjerovati. Nadajte

Page 25: Henryk Sienkiewicz Krizari

se samo dobru. Nijemac će se malko pozabaviti u Tinjcu, a ja ću dotle vidjeti kralja i sve mu prikazati tako da se što manje naljuti. Sreća je što sam prelomio koplje, prava sreća! A Zbiško rekne: — Ako mi već glava mora pasti, žao mi je što križaru nisam polomio kosti! — Ti znaš braniti svoju čast, ali ipak ne razumiješ da si osramotio cijeli naš narod! — odgovori mu Povala nestrpljivo. Križari 49 — Razumijem, razumijem — rekne Zbiško — i baš zato mi je žao. A Povala se okrene k Matku: — Znajte, gospodine, ako se taj mladić nekako izvuče, morate mu na glavu metnuti kapu kao što je meću sokolu, jer inače neće umrijeti naravnom smrću. — Mogao bi se izvući kad biste vi, gospodine, htjeli pred kraljem zatajiti šta se dogodilo. — A šta da učinim s Nijemcem? Ta jezika mu ne mogu vezati. — Istina! Istina! Tako govoreći povrate se kneginjinu dvoru. Povalini ljudi, koji su dotle bili pomiješani s ljudima komtura Lihtenštajna, jahali su sada za njim. Izdaleka se među mazurskim kapama vidjela križareva visoka perjanica od paunova perja i njegov sjajni šljem koji se ljeskao na suncu. — Čudna je križarska ćud — progovori zamišljeno vitez iz Tačeva. — Kad je križaru teško, tad je skroman kao franciskan, pokoran kao janje i sladak kao med, tako da boljeg čovjeka nećeš na svijetu naći. Ali čim osjeti za sobom kakvu moć, nitko se od njega većma ne uzoholi i kod nikoga nećeš naći manje smilovanja. Kao da im je Isus u grudi usadio kamen mjesto srca. Ja sam obašao razne narode i često vidio kako je pravi vitez poštedio drugoga slabijega govoreći sam sebi: Neće mi služiti na čast ako dotučena onoga koji već leži na zemlji. A križar je baš tada najbješnji. Udri ga po gubici i ne puštaj ga k sebi, jer inače zlo po tebe! Takav je i ovaj poslanik! Nije htio da ga samo zamolite, nego da se i osramotite. Ali milo mi je što to neće doživjeti. — Toga on neće dočekati! — klikne Zbiško. — Pazite da pred njim ne budete bojažljivi, jer bi ga to odmah razveselilo. Iza tih riječi odjahaše kneginjinoj pratnji i pridružiše se njezinim ljudima. Cim ih je križarski poslanik ugledao, odmah je stao gledati prezirno i podrugljivo, ali oni su se držali kao da ga i ne vide. Zbiško je bio uz Danušu i počeo joj veselo govoriti da se s uzvisine već posve dobro vidi Krakov; a Matko je jednom od pjevača pripovijedao o neobičnoj snazi starog viteza iz Tačeva koji je Zbiškovo koplje prelomio kao slab prutić. — A zašto ga je prelomio? — zapita pjevač. M., — Momak je navalio na Nijemca, ali samo od šale. Pjevaču, koji je bio plemić i ozbiljan čovjek, činilo se da ta šala nije bila umjesna, ali videći da Matko o njoj govori tako lako, nije na nju više mislio. A Nijemca je počela, međutim, obuzimati zlovolja. Par puta je pogledao u Matka pa u Zbiška, ali je na kraju uvidio da oni neće sići s konja i da hotice gledaju mimo. Odmah mu je u očima sijevnulo poput munje i odmah se počeo opraštati. A kad je odlazio, nije se gospodar iz Tačeva mogao suspreći da mu na rastanku ne kaže: — Jašite bez straha, moćni viteže! Kraj je miran i nitko vas neće napasti, osim možda kakav lakoumni dječak. — Premda su čudni običaji u ovom kraju, nisam tražio vaše obrane, nego vaše društvo — odvrati Lihtenštajn — pa mislim da ćemo se još sastati i na ovdašnjem dvoru i gdje drugdje. U posljednjim riječima kao da je odzvanjala prikrivena prijetnja, i zato mu Povala odgovori ozbiljno: — Dao to Bog! Rekavši to, pokloni se i odjaše, pa onda slegne ramenima i rekne poluglasno, ali ipak tako da su ga najbliži čuli:

Page 26: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Huljo! Najradije bih te svojim kopljem digao sa sedla i dok ne izmoliš tri očenaša držao u zraku! I počne govoriti s kneginjom koju je dobro poznavao. Ana Danuta ga je pitala šta radi na cesti, a on joj odgovori da po kraljevoj zapovijedi pazi na mir u okolici, u kojoj bi lako moglo doći do kakve kavge, jer toliki gosti dolaze u Krakov. I za dokaz pripovjedi sve što se dogodilo maloprije. Mislio je, međutim, da će imati dosta vremena da kneginju zamoli da se zauzme za Zbiška onda kad bude nužda, pa i u želji da joj ne kvari dobro raspoloženje, nije tom događaju davao nikakve važnosti. I tako se kneginja smijala što je Zbišku toliko stalo do paunova perja, a drugi su se divili gospodaru Tačeva kad su čuli da je prelomio Zbiškovo koplje, i da je to posve lako uradio jednom rukom. A Povala je bio malo tašt, pa se u svom srcu radovao i napokon počeo pripovijedate o svojim junačkim činima koji su proslavili njegovo ime, osobito u Burgundiji na dvoru Filipa Smjelog. Jednom je ondje na turniru nekom ardenskom vitezu prelomio koplje, pa ga onda obu .11. 1 hvatio oko pasa, podigao sa sedla i bacio u zrak koliko je koplje visoko, premda je taj ardenski vitez bio sav u željezu. Filip Smjeli darovao mu je za to zlatan lanac, a od kneginje je dobio baršunastu cipelicu koju otada nosi na svom šljemu. Slušajući to, svi su se silno čudili, osim Mikolaja iz Dlugoljasa koji rekne: — Nema više u današnje raznježeno vrijeme takvih muževa kakvih je bilo za moje mladosti ili takvih o kakvima mi je pripovijedao moj otac. Pođe li sada kojem plemiću za rukom da probije oklop ili da nategne luk bez zapora ili da među prstima svine željezni bat, drže ga već silnim junakom i uznose nad sve druge. A nekad su to činile i djevojke. — Ja ne poričem da su ljudi nekad bili mnogo jači — odgovori Povala — ali i danas ima krepkih momaka. Mene je Isus obdario velikom snagom, pa ipak ne slovim kao najjači u našoj kraljevini. Jesi li već gdjegod vidio Zavišu iz Garbova? Taj bi me pobijedio. — Vidio sam ga. Pleća su mu široka kao promjer krakovskoga zvona. — A Dopka iz Olešnice? On je jednom na turniru što su ga križari priredili u Torunju pobijedio dvanaest vitezova i proslavio i sebe i naš narod. — Ali naš je Mazurac Staško Ciolek, gospodine, bio jači i od vas i od Zavise i od Dopka. O njemu su pripovijedali da je u šaku uzeo svježi prutić i sok iz njega istisnuo.1 — I ja ću sok istisnuti! — klikne Zbiško. I prije nego što ga je tko zamolio da to pokuša, skoči na rub puta, otkine prilično debelu granu i stisne je pri kraju pred očima kneginje i Danuše tako čvrsto da je sok, zaista, počeo kapati na zemlju. — Aj, Isuse! — klikne nato Ofka iz Jažapkova. — Ne odlazite u rat jer bi bila šteta kad bi takav čovjek poginuo prije ženidbe. — Da, bila bi šteta! — ponovi Matko smrknuvši se naglo. Mikolaj iz Dulgoljasa se počne smijati, a s njime i kneginja, dok su drugi glasno hvalili Zbiskovu snagu, jer su u to vrijeme željeznu ruku cijenili nad sva druga svoj stva. Gospođe su klicale Danuši: Raduj se! A njoj je to bilo drago, premda nije dobro razumjela šta bi mogla imati od onog stisnutog drveta. Zbiško je zaboravio posve na križara i ponosno gledao oko sebe. Mikolaj iz Dlugoljasa je htio da ga malko otrijezni, pa mu rekao: — Uzalud se hvastaš svojom snagom; ima i boljih od tebe. Ja to nisam vidio, ali je moj otac bio svjedok nečeg ljepšeg što se dogodilo na dvoru Karla, cara rimskog. K njemu je u posjet došao naš kralj Kazimir s mnogo dvorana, među kojima je bio i Staško Ciolek, sin vojvode Andreja, znamenit zbog svoje snage. Jednom se počeo hvaliti cesar da među svojim ljudima ima nekog Ceha koji obujni medvijeda i na mjestu ga zdrobi. Zatim su priredili predstavu i Ceh je zaista dva medvjeda rukama udavio. Naš se kralj veoma uplaši da ne ode osramoćen, pa reče: Ali moj me Ciolek meće osramotiti. Nato odrediše da se oni za tri dana porvaju. Sakupilo se mnogo gospode i slavnih vitezova i za tri dana se Ceh s Ciolekom porvao u gradskom dvorištu: ali borba nije dugo potrajala jer tek što su se pograbili, Ciolek je Cehu polomio krsta i sva rebra te ga jedva živa, uz veliku

Page 27: Henryk Sienkiewicz Krizari

kraljevu hvalu, iz ruku ispustio. Prozvan je od toga vremena Lomignjatom. Jednom je sam samcat digao veliko zvono kojega ni dvadeset ljudi nije moglo s mjesta maknuti.1 — A koliko mu je bilo godina? — zapita Zbiško. — Još je bio mlad! Međutim se Povala iz Tačeva, jašući kneginji s desne strane, iprignuo nekako k njezinu uhu i priznao joj potpunu istinu o nedavnom događaju te je ujedno zamolio da ga podupre kad se bude zauzeo za Zbiška koji bi za svoj čin mogao teško odgovarati. Kneginja, kojoj se Zbiško sviđao, primi s tugom tu vijest i jako se uznemiri. — Biskup krakovski me voli — rekne Povala — pa ću ga, možda, namoliti, kao i kraljicu; ali što bude više zagovornika, to će po mladića biti bolje. Ako se kraljica za nj zauzme, neće mu nijedna vlas s glave pasti — rekne Ana Danuta — jer kralj, i zbog pobožnosti i zbog miraza, veoma štuje kraljicu, a osobito sada kada je s nje skinuta sramota neplodnosti. A u Krakovu je i kraljeva najmilija sestra, kneginja 1 Povijesna činjenica. Op. aut. 1 Povijesna činjenica. Op. aut. Zjemovitova, pa se i njoj obratite! I ja ću učiniti što budem mogla, ali ona mu je rođena sestra, a ja sam mu samo sestrična. — Kralj ljubi i vas, milostiva gospođo! — Ej, ne tako kao nju! — odgovori dosta tužno kneginja. — Meni dade kopču, a njoj cijeli lanac; meni lisičju kožu, a njoj sobolovinu. Nikoga od svih svojih rođaka ne voli kralj tako kao Aleksandru. Nema dana da ona praznih ruku od njega otiđe. Tako govoreći, približiše se Krakovu. Njihova se pratnja, mnogobrojna već od samoga Tinjca, još više povećala. Sretali su zemljake, koji su išli u grad na čelu svojih momaka, sad u bojnim odorama, a sad u ljetnoj odjeći i pod slamnatim šeširima. Neki su j anali na konjima, a neki su se, s kćerkama i ženama koje su htjele da vide već odavno naviještene bojne igre, vozili na kolima. Mjestimice su čitavoj povorci zakrčili put vozovi trgovaca, koji nisu mogli mimo Krakova a da u tom gradu ne potraže svoju korist. Na vozovima su vozili so, vosak, žito robu, kožu, konoplju i drvo. Drugi su dolazili iz grada s bačvama piva i raznom robom. Krakov se već vidio posve dobro: kraljevski, gospodski i gradski vrtovi, koji su na sve strane okruživali grad, a za njima gradski zidovi i crkveni zvonici. Što su dolazili bliže, vreva je bivala sve veća, a kroz gradska se vrata jedva moglo prolaziti. — To je grad! Nema, možda, takvoga na svijetu! — progovori Matko. — Baš kao da je sajam! — rekne jedan pjevač. — Je li već odavno što ste bili ovdje, gospodine? — Jest! Dolazimo iz divljih krajeva, pa se divim kao da ga prvi put vidim. — Kažu da je Krakov silno porastao otkada je u njemu zasjeo kralj Jagjel. To je bila istina. Otkako je na kraljevski prijesto stupio veliki knez Litve, bili su neizmjerni krajevi litvinski i ruski otvoreni kraljevskoj trgovini, pa je uslijed toga u gradu dan na dan bilo sve više i više pučanstva, kuća i bogatstva, i grad je postao jednim od najznatnijih na svijetu. — I križarski su gradovi veoma znatni — progovori opet isti pjevač. — Samo da ih se domognemo! — odgovori Matko. — Bilo bi dosta plijena. Povala je dotle mislio na nešto drugo, to jest na to da mladi Zbiško, kriv radi svoje lude žestine, ide baš ljutu vuku u ždrijelo. Gospodaru Tačeva, strogom i neumoljivom u ratu, u snažnim je grudima kucalo pravo golubinje srce a kako je bolje od drugih znao šta očekuje krivca, bilo mu ga jako žao. — Ja sve smišljam i promišljam — uzme nanovo govoriti kneginji — da li bih rekao kraljici šta se dogodilo ili ne. Ako se križar ne potuži, neće nikakve rasprave ni biti; ali ako se kani potužiti, bilo bi, možda, bolje da joj prije sve kažemo da se kralj ne zanese prenaglim gnjevom. — Kad križar može koga upropastiti, sigurno će to i učiniti — odgovori kneginja — ali ja ću prije toga reći mladiću da se pridruži našem dvoru. Možda kralj neće baš prestrogo kazniti našeg dvoranima. To rekavši, pozove Zbiška koji skoči s konja saznavši o čemu se radi, pa joj obujmi noge i pristane s najvećom radošću da će biti njezin dvoranin, ne toliko zbog veće sigurnosti, koliko zbog toga što će na taj način bili bliže Danuši. Uto Povala zapita Ma tka:

Page 28: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Gdje ćete stanovati? — U krčmi. — U krčmama nema već ni jednoga mjesta. — Onda ćemo poći k znancu, trgovcu Amileju; možda će nas on primiti na konak. — A ja vam velim: dođite k meni u goste! Vaš bi se sinovac mogao s dvoranima gospođe kneginje nastaniti u kraljevskom dvoru, ali će mu biti bolje da ne bude kralju pod rukom. Sta se učini u prvom gnjevu, to se ne učini u drugom. Pri tom biste morali razdijeliti svoj živež, kola i sluge, a za to treba vremena. Znajte, kod mene će vam biti dobro a i sigurniji ćete biti. Matko se, istina, malko uznemirio zbog toga što Povala tako misli o njihovoj opasnosti, ali se najsrdačnije zahvali, i oni uđoše u grad. Gledajući čudesa što ih okružuju, zaboraviše, i on i Zbiško, na sve svoje brige. U Litvi i na granici vidjeli su samo pojedine kule, a od znatnijih gradova jedinu Vilnu, zlo građenu i popaljenu, svu u pepelu i blatu, a tu su često kamene trgovačke kuće bile ljepše i veće od tamošnjeg velikog kneževskog dvora. Mnoge su kuće, doduše, bile drvene, ali su i one imale prekrasne krovove i zidove, a napose ukusne staklene pro 55 zore obrubljene olovom, od kojih su se tako odbijali traci večernjeg sunca, te ti se činilo da je u kući požar buknuo. U ulicama blizu glavnog trga bijaše puno kuća od crvene opeke ili od samog kamena, s visokim krovovima i crnim krstovima po zidovima. Jedne su stajale do drugih, kao vojnici u bojnom redu, neke široke, a neke uske, ali lijepe, s nadsvodenim ulazom, često sa znakom božje muke ili s likom presvete Bogorodice nad vratima. Bilo je ulica u kojima bijahu po dva reda kuća, nad kojima se vidio samo komadić neba; ulica je bila sva popločena kamenjem, a na obje strane, dokle je god moglo oko doseći, bijahu sami dućani, puni i prepuni svakovrsne robe, često veoma krasne i posve nepoznate, na koju je ratu i plijenu navikli Matko pogledavao lakomim okom. No obojica se još više zadiviše javnim zgradama: crkvi blažene djevice Marije na Rinku, gradskoj vijećnici s ogromnom pivnicom, u kojoj se prodavalo švidničko pivo, kao i drugim crkvama, pa trgovinama suknom, pa ogromnom mercatoriumu, određenom za strane trgovce, pa zgradi u kojoj je gradska vaga, pa brijačnicama, pa radionicama u kojima su topili mjed i vosak, zlato i srebro, pa cijelim brdima bačava kraj tako zvanoga Šrotamta, jednom riječju obilju i bogatstvu kojih nije mogao ni zamisliti čovjek koji ne poznaje grada, pa makar bio i imućniji vlastelin kakva gradića. Povala odvede Matka i Zbiška u svoj dom u ulici svete Ane, pa zapovjedi da im se da prostrana soba, preporuči ih svojoj čeljadi i pođe na kraljevski dvor iz kojega se povrati prilično kasno po noći. Zajedno s njim dođe i nekoliko njegovih prijatelja i, uživajući obficie1 vina i mesa, častili su se veselo, samo što je sam gospodar bio veoma zabrinut; a kad su gosti napokon otišli k svojim kućama, rekne Matku: — Govorio sam s jednim kanonikom koji se razumije u pismo i pravo, pa mi je rekao da uvredu poslanika očekuje sud na život i smrt. Molite zato Boga da se križar ne potuži... Čuvši to, pođoše oba viteza na počinak, ali ne baš vesela srca, premda su kod gozbe bili malko prevršili pravu mjeru. Matko nije mogao zaspati. Pošto bijahu legli, zovne svoga sinovca: I 1 Obilno. 56 Zbiško! Sta je? — Razmotri li se tu stvar kako treba, čini mi se da ti nema spasa. — Mislite li? — zapita Zbiško pospanim glasom. I okrenuvši se k zidu, zaspe tvrdo, jer je bio umoran od puta. Drugi dan pođoše oba viteza iz Bogdanca zajedno s Povalom na ranu misu u katedralu, i radi pobožnosti i zbog toga da vide dvor i goste koji su se sakupili na dvoru. Povala je već na putu sreo mnogo znanaca, a među njima više slavnih vitezova iz domaćih krajeva i iz inozemstva; njih je s udivljenjem promatrao mladi Zbiško obećavajući sebi u duši da će ih oponašati u junaštvu i u svakoj kreposti, ako se zavrzlama s Lihtenštajnom po nj dobro svrši. Jedan od tih vitezova, Toporčik, rođak krakovskog kaštelana, ispripovjedi im novost o povratku skolastika Vojtjeha

Page 29: Henryk Sienkiewicz Krizari

Jastrepca iz Rima, koji je bio kod pape Bonifacija IX s kraljevskim pismom da papu pozove na krstitke u Krakov. Bonifacij je lijepo primio taj poziv, ali je ipak izrazio svoju sumnju da će mu se osobno odazvati, pa je ovlastio poslanika da u njegovo ime drži na krstu dijete koje se ima poroditi i ujedno je zamolio da se zbog njegove osobite milosti za obje kraljevine djetetu dade ime Bonifacij ili Bonifacija. Govorilo se također o skorom dolasku ugarskog kralja Sigismunda kojeg su zastalno očekivali jer je on dolazio i pozivan i nepozvan, osobito kad je bilo kakvih svečanosti i bojnih igara, kod kojih je veoma rado sudjelovao želeći da bude slavljen po svijetu, i kao vladar, i kao pjevač, i kao jedan od prvih vitezova. Povala, Zaviša iz Garbova, Dopko iz Olešnice, Našan i drugi njima ravni muževi spominjali su se smiješkom kako ih je kralj Vladislav kod prijašnjih posjeta kralja Sigismunda potiho molio da na turniru preoštro ne potjeraju ugarskoga gos ta, čija je taština, poznata po čitavom svijetu, bila tako velika da su mu kod svakog neuspjeha navrle suze na oči. No sve su vitezove ponajviše zanimali Vitoldovi pokloni. Pripovijedala su se cijela čudesa o krasoti kolijevke, salivene od samoga srebra, koju su od Vitolda i njegove žene Ane dovezli na dar litvanski knezovi i boljari. Sakupile su se, kao obično prije svete mise, gomile ljudi koji su pripovijedali razne novosti. Matko je u jednoj od tih gomila čuo za kolijevku i počeo gromkim glasom opisivati JU. i divotu toga dara, ali je još više pripovijedao o velikoj pripremi kneza Vitolda protiv Tatara, jer su ga o njoj upravo obasuli pitanjima. Sve je već bilo gotovo, golema je vojska pošla na istok, u Rusiju, pa ako rat bude sretan, proširit će se vrhovno gospodstvo kralja Jagjela gotovo na pola svijeta, sve do nepoznatih dubina azijatskih, sve do granica Perzije i sve do Arala. Matko, koji je prije bio u Vitoldovoj blizini i mogao znati njegove namjere, umio je o njima pripovijedati tako lijepo i tako živo da se oko njega, još prije nego je zazvonilo na misu, sakupio pred ulazom u katedralu veliki krug radoznalih ljudi. — Radilo se — govorio je — naprosto o križarskoj vojni. Sam Vitolđ, premda ga zovu velikim knezom, vlada nad Litvom u ime kralja Jagjela, te je samo njegov namjesnik, i zato će sva zasluga pripasti kralju. Kakva će to slava biti za novo pokrštenu Litvu i za moć Poljske, kad njihova hrabra vojska ponese sveti križ u krajeve gdje se samo pogrdnim riječima spominje spasiteljevo ime, i u koje još dosada nije stupila noga nijednog Poljaka, a ni Litvina! Prognani Tohtamiš, kad ga poljska i litvinska vojska iznova posadi na oteto mu kapčačko prijestolje, priznat će se sinom kralja Vladislava i poklonit će se, kao što je obećao, zajedno sa čitavom Zlatnom Hordom svetomu krstu. Svi su slušali pažljivo te riječi, ali mnogi nisu razumjeli posve dobro o čemu se radi, komu Vitold ima pomoći i protiv koga ratovati, pa su neki počeli pitati: — Recite nam jasnije s kim će biti rata? — S kim? S Timurom Hromim! — odgovori Matko. Začas nastade šutnja. Do ušiju zapadnih vitezova dopirala su, doduše, dosta često imena Zlatnih, Modrih, Azovskih i raznih drugih Horda, ali im tatarske prilike i sukobi među pojedinim Hordama nisu bili dobro poznati. Ne bi se našao, međutim, nijedan čovjek u čitavoj Evropi koji nije čuo o strašnom Timuru Hromom, ili Tamerlanu, čije ime se spominjalo s jednakim strahom kao nekoć ime Atilino. Ta on bijaše gospodar svijeta i gospodar vremena, vladar nad dvadeset i sedam osvojenih država, vladar moskovske Rusije, vladar Sibirije, Kine i Indije, Bagdada, Ispahana, Alepa i Damaska; njegova je sjena padala preko arapskog pijeska na Egipat, a preko Bospora na carstvo grčko — zatornik ljudskoga roda, koji sa. je gradio ogromne piramide od ljudskih lubanja, pobjednik u svim bitkama, nepobijeđeni gospodar duša i tjelesa. On je Tohtamiša posadio na prijestolje Zlatne i Modre Horde i priznao sinom. Ali kad se njegova država proširila od Urala do Krima preko više zemalja nego što ih je bilo u svoj ostaloj Evropi, htio je sin da bude nezavisan vladar, i zato je jednim prstom strašnoga oca bio zbačen s prijestolja, pa je pobjegao k litvanskomu gospodaru da ga moli za pomoć. I Vitold mu je, zaista, obećao da će ga

Page 30: Henryk Sienkiewicz Krizari

opet odvesti na njegovo prijestolje, ali da to učini, valjalo mu se ponajprije ogledati sa Šepavcem, gospodarom svijeta. Zbog toga se njegovo ime silno dojmilo slušalaca, stoga je nakon kratke šutnje jedan od najstarijih vitezova, Vojtjeh iz Jaglova, rekao: — Neće istom s kim god biti rat. — Ali da bi barem bio za hasnu — progovori ozbiljno Mikolaj iz Dlugoljasa. — Jer ako tamo iza deset zemalja bude Tohtamiš ili kakav god Kutluk gospodovao nad Belialovim sinovima, što je nama do toga? — Tohtamiš bi primio kršćansku vjeru — odgovori Matko. — Primio je ili ne primio, zar se može vjerovati onim psima koji ne priznaju Krista? — Ali za Kristovo ime valja i poginuti — odgovori Povala. — I za vitešku čast — nadoda Toporčik, rođak kaštelanov. — Ima ih i među nama koji će poći. Gospodin Spitko iz Melstina ima mladu i ljubljenu ženu, pa je ipak već otišao k Vitoldu. — Ta to nije ni čudo — primijeti Jaško iz Našana — jer da imaš i najteži grijeh na duši, otpust ti je za takvu vojnu siguran i spas nesumnjiv. — A slava na vijeke vjekova — rekne i opet Povala iz Tačeva. — Rat je rat, a kad nije istom s kim god, tad je još bolje. Timur je osvojio svijet i ima dvadeset i sedam kraljevina pod sobom. To veća bi bila slava za naš narod da ga satremo. — Pa zašto ne? — odgovori Toporčik. — Da ima i sto kraljevina, neka ga se boje drugi, a mi ne! Dobro govorite! Samo kad bih sabrao deset tisuća dobrih kopljanika, sav bih svijet prošao. 59 — A koji narod ima da Hromoga šatre, ako ne naš..? Tako su govorili vitezovi, a Zbiško se čudio što ga ioš nikada nije snašla volja da pođe s Vitoldom u dvije stepe, već je iza boravka u Vilni htio vidjeti Krakov, kraljevski dvor i sudjelovati kod viteških igara, a sad je pomišljao da ga tu, možda čeka sramota i sud, dok bi ga tamo, u najgorem slučaju, zadesila slavna smrt... A stoljetni Vojtjeh iz Jaglova, kojemu se od starosti tresao vrat, ali je zato bio još bistre glave, Teče kao da hladnom vodom gasi strast vitezova: — Vi ste ludi. Zar nijedan od vas nije čuo da je lik Kristov progovorio kraljici, a kad je s njom sam Otkupitelj tako prisan, zašto da joj bude manje milostiv Sveti duh koji je treća osoba u presvetom Trojstvu. Zato ona i vidi buduće događaje kao da se pred njom zbivaju, pa je rekla ovo.. Tu zašuti i potrese na časak glavom, pa onda nastavi: — Zaboravio sam što je rekla, ali ću se odmah sjetiti. — I počne se domišljati, a drugi su napregnuto čekali, jer je bilo opće mišljenje da kraljica vidi buduće događaje. — Aha — progovori napokon — već sam se sjetio! Kraljica je rekla: kad bi svi naši vitezovi pošli s knezom Vitoldom na Hromoga, poganska bi moć bila satrvena. Ali to ne može biti jer su kršćanski gospodari nesložni među sobom. Treba čuvati granicu i od Ceha i od Ugara i od križarskoga reda jer se ni u koga ne možemo pouzdati. A ako samo nešto Poljaka pođe s Vitoldom, pobijedit će ga Timur Sepavac ili koji njegov vojvoda, jer je u njih vojnika kao pljeve. — Ali sada je mir — progovori Toporčik — pa će i sam križarski red pružiti izdašnu pomoć Vitoldu. Križari već zbog sramote ne mogu postupiti drugačije, jer moraju pokazati svetomu ocu svoju spremnost da se bore s poganima. Kažu i dvorski ljudi da Kuno Lihtenštajn nije ovamo došao samo na krstitke, već da se o tome s kraljem posavjetuje. — Ah, evo ga! — klikne u čudu Matko. — Istina? — rekne Povala i obazre se. — Bogami, to je on! Samo je kratko vrijeme bio kod opata; sigurno je odmah drugi dan iz Tinjca otišao. — Nekako se požurio — odgovori zabrinuto Matko. Uto prođe Kuno Lihtenštajn kraj njih. Matko ga je prepoznao po krstu koji je bio ušiven na njegovu plastu; ali on nije prepoznao ni njega ni Zbiška, jer su bili pod

Page 31: Henryk Sienkiewicz Krizari

šljemovima kad ih je vidio, a ispod njih se i onda kad su otvoreni, vidi samo nešto lica. Prolazeći kraj njih, kimnuo je glavom Povali iz Tačeva i Toporčiku, a onda je zajedno sa svojim paževima stao odlučnim i veličanstvenim korakom ulaziti uza stube u katedralu. Uto zazvone zvona i prestrašiše jato vrana i golubova, što su se gnijezdili po zvonicima, i ujedno objave da će sveta misa odmah započeti. Matiko i Zbiško uđu zajedno s drugima u crkvu. Bili su nekako uznemireni zbog brzog dolaska Lihtenštajnova. Dok je stariji vitez neprestano bio uznemiren, mlađi je promatrao pažljivo cijeli kraljevski dvor. Zbiško nije još nikada u svom životu vidio ništa tako sjajna kao što bijaše ta crkva i taj skup ljudi. Desno i lijevo okruživali su ga najznamenitiji muževi cijele kraljevine, slavni u vijeću i u boju. Mnogi, čiji je razum utanačio brak velikoga kneza litvanskoga s krasnom i mlađahnom poljskom kraljicom, bijahu većinom mrtvi, no nekoji su još živjeli i te su svi promatrali s neobičnim štovanjem. Mladi se vitez nije mogao nagledati muževne spodobe Jaška iz Tenčina, krakovskoga kaštelana, u kojoj se zrcalila i stroga ozbiljnost i nepristrana pravednost; promatrao je mudra i ozbiljna lica drugih velikaša, ili mrka viteška lica s kosom odrezanom ravno iznad obrva, koja im se u dugim uvojcima spuštala niz vrat i niz leđa. Nekoji su imali mrežice na glavama, a nekojima su samo vrpce podržavale kosu. Strani gosti, poslanici kralja rimskoga, češki, ugarski i austrijski, bijahu tako sjajno odjeveni da su im se svi divili; knezovi i boljari litvanski, koji su obično bili uz kralja, nosili su usprkos ljetu i vrućim danima šubare podstavljene skupocjenim krznom; knezovi ruski, u bogatim i širokim odorama, izgledali su uz pozlaćene crkvene stijene kao bizantski likovi. Ali s najvećom radoznalošću čekao je Zbiško na dolazak kralja i kraljice, probijajući se što je više mogao k pregradi za kojom su se u blizini oltara vidjela dva jastuka od crvenoga grimiza, jer su kraljevski supruzi svetu misu uvijek slušali na koljenima. I nije dugo čekao: kralj je došao prvi na vrata sakrstije i prije nego što je stupio pred oltar, mogao ga je svatko dobro promotriti. Kosa mu bijaše crna, duga i malko neuredna, te mu je padala na čelo, a postrance je bila zadjenuta za uši; lice mu bijaše zagasito i posve obrijano, nos zavinut i dosta šiljast; oko usta je imao nabora, oči crne, malene, svijetle, kojima je brzo pogledavao na sve strane, kao ..St. da još prije nego što će stupiti pred oltar želi dobro promjeriti sve ljude u crkvi. Njegovo je lice imalo dobrostiv, ali ujedno i nujan izraz čovjeka kojeg je sreća uzdigla nad svaku njegovu nadu, pa neprestano mora misliti na to da li su svi njegovi čini dobri i bojati se zlobna ogovora. I baš radi toga zrcalila se na njegovu licu i u njegovim kretnjama neka nestrpljivost. Lako je bilo pogoditi da njegov gnjev mora biti nagao i strašan, i da je to zaista onaj knez koji je u svoje vrijeme, ozlojeđen spletkama križara, doviknuo njihovom poslaniku: Ti dolaziš k meni s pergamenom, a ja ću k tebi s kopljem! Ali sada je tu prirođenu žestinu ublaživala velika i iskrena pobožnost. Nisu bili ganuti samo nedavno pokršteni knezovi litvanski gledajući kralja u crkvi, već i od svojih djedova i pradjedova pobožni poljski velikaši. Često bi kralj, odgurnuvši jastuk, klečao zbog veće pobožnosti na golom kamenju; često je uvis dizao ruke i držao ih tako sve dok mu nisu same klonule od umora. Slušao je najmanje po tri mise svaki dan i slušao ih uvijek najpažljivije. Otkriće kaleža i glas zvona o podizanju ispunjavaše njegovu dušu najvećim zanosom, ushitom, slašću i strahom. Iza svršene mise izlazio je iz crkve kao da se probudio iza sna, miran i udobrovoljen, i njegovi su dvorani brzo uvidjeli da je to najprikladnije vrijeme da ga zamole za oprošten je ili za kakav dar. I Jadviga dođe na vrata sakrstije. Čim su je ugledali vitezovi kod pregrade, odmah su kleknuli, premda misa još nije bila započela, iskazujući joj tako i nehotice čast kao kakvoj svetici. I Zbiško je kleknuo, jer između svih onih ljudi nije nitko sumnjao da je pred njim zaista svetica i da će njezina slika jednom krasiti crkvene oltare. U posljednjih je nekoliko godina strog i pokornički život Jadvigin bio uzrokom što su joj osim časti, koja ide kraljicu, iskazivali gotovo vjersko poštovanje. Od usta do usta pronosio se, među gospodom i pukom, glas o čudesima što ih čini kraljica. Govorilo se da sam njezin dodir liječi bolesnike: ljudi koji nisu mogli micati rukama i nogama dobivali su svoju staru snagu dotaknuvši se kraljičine haljine. Vjerodostojni svjedoci su uvjeravali da su čuli na svoje uši kako joj jednom sam Krist progovara s oltara. Na koljenima su je štovali

Page 32: Henryk Sienkiewicz Krizari

strani vladari, štovao ju je i bojao se da je ne uvrijedi dopače i sam gordi red križarski. Papa Bonifacije IX nazivao ju je bogoljubnom i odabranom kćerkom svete crkve. Svijet je gledao na njezine čine i pamtio da je to dijete Anžuvinaca i poljskih Pjasta, da se ta kćerka moćnog Ljudevita, odrasla na najsjajnijem dvoru, a kasnije najkrasnija djevica na zemlji, odrekla svoje sreće, odrekla svoje prve djevičanske ljubavi, i kao kraljica pošla za divljega kneza litvanskoga, da zajedno š njime podloži svetom križu zadnji poganski narod u Evropi. I što nije mogla polučiti snaga svih Nijemaca, moć zakona, križarska vojna i more prolivene krvi, to je postigla jedna njezina riječ. Nikada nije slava apostolska obasjala mlađe i ljepše čelo, nikada nije apostolstvo bilo polučeno s takvom požrtvovnošću, nikada nije ženska ljepota bila spojena s takvom anđeoskom dobrotom i tako tihom odanošću. 0 njoj su pjevali pjevači na svim dvorovima Evrope. U Krakov su dolazili vitezovi iz najudaljenijih zemalja da vide tu poljsku kraljicu; kao zjenicu oka ljubio ju je njezin narod kojemu je svojim brakom s Jagjelom povećala moć i slavu. Samo je jedna velika tuga lebdjela nad njom i nad narodom što Bog toj svojoj odabranici mnogo godina nije dao potomstva. A kad je napokon minula i ta nevolja, proletjela je radosna vijest o isprošenom blagoslovu kao munja od Baltičkog do crnog mora i Karpata i obradovala sve ljude ogromne države. Osim križarske stolice svi su je inozemni dvorovi radosno primili. U Rimu se otpjevao Te Deum, a u poljskim se zemljama učvnstilo mišljenje da se ono što Sveta gospođa zamoli od Boga, nesumnjivo ispuni. 1 dolazili su k njoj ljudi s molbama da im izmoli zdravlje, dolazili su poslanici iz raznih krajeva i zemalja da im po potrebi isprosi kišu, lijepo vrijeme za žetvu ili sretnu kosidbu, dosta meda ili obilje riba u jezerima i množinu zvjeradi u šumama. Strašni vitezovi u pograničnim kulama i gradićima, koji su se po njemačkom običaju bavili razbojništvom ili su međusobno ratovali, stavljali su na puku njezinu riječ svoj mač u korice, otpuštali sužnje bez otkupa, vraćali oteta stada i pružali ruke na pomirbu. Svaka nevolja, sva sirotinja dolazila je pred vrata kraljevskog dvora. Njezin je čist duh prodirao u ljudska srca, ublaživao sudbu nevoljnika, moć gospode i strogost sudaca i dizao se poput svjetla sreće, poput anđela pravednosti i mira nad čitavom kraljevinom. Svi su s uzrujanim srcem očekivali dan božjeg blagoslova. 63. Vitezovi su oštro promatrali kraljičin stas, da po njemu zaključe kako će još dugo morati čekati na budućeg nasljednika ili nasljednicu prijestolja. Knez biskup krakovski, Viš, koji je bio najiskusniji liječnik u kraljevini i ujedno vrlo slavan u inozemstvu, rekao je da neće još biti poroda, pa ako su se na nj ipak spremali, bilo je to samo zbog toga što je u onom vijeku bio običaj da svečanosti započnu što prije i da potraju po više tjedana. I premda je kraljica bila malko prignuta, stas joj je još uvijek bio vrlo vitak. Haljina joj je bila posve prosta. Odgojena na najsjajnijem dvoru i najkrasnija između svih tadašnjih kneginja, voljela je nekoć skupocjene tkanine, lance, biserje, zlato, prstenje i zlatne narukvice, a sad je već nekoliko godina nosila redovničko ruho, pa čak i prekrivala lice, jer se bojala da misao o vlastitoj ljepoti ne pobudi u njoj svjetske taštine. Uzalud je Jagjelo, saznavši za njezino promijenjeno stanje, u svojoj prevelikoj radosti zaželio da se njezina ložnica uresi zlatom, biserjem i draguljima. Ona mu je odgovorila da se već odavno odrekla svega sjaja, a znade da čas poroda može često biti i časom smrti, pa da zato ne smije usred dragulja, već u tihoj pokori primiti milost koju joj Bog šalje. Zlato i dragulje upotrijebiše zato za akademiju, a ujedno poslaše nekoliko upravo pokrštenih litvanskih mladića na strana sveučilišta. Kraljica pristade samo na to da promijeni redovničko ruho, i od onoga časa kad se potpuno uvjerila o svom materinstvu, nije više zastirala lice misleći posve pravo da joj više ne doliči ruho pokajnice... S najvećom ljubavlju pogledaše sada sve oči na njezino divno obličje, kojem ni zlato ni drago kamenje nije moglo povećati ljepote. Kraljica je od sakristijskih vrata polagano išla k oltaru, podigavši oči uvis i držeći u jednoj ruci molitvenik, a u drugoj krunicu. Zbiško ugleda ljiljanske obraze, nebeske zjenice, crte upravo anđeoske, pune mira, dobrote, milosrđa... i srce mu je počelo jače kucati. On je znao da po božjoj zapovijesti mora ljubiti i svoga kralja i svoju kraljicu, pa ih je i ljubio, ali sad mu se srce najednom napunilo velikom ljubavlju koja ne nastaje na zapovijed, nego

Page 33: Henryk Sienkiewicz Krizari

bukne sama od sebe poput plamena, te je u njoj zajedno i najveće štovanje i poniznost i požrtvovnost. Zbiško bijaše mlad i žestok vitez, pa ga snađe živa želja, da joj kakogod pokaže tu ljubav i vjernost odanog viteza, da štogod za nju učini, da kamogod poleti, nešto osvoji, a da pri tom i sam izloži svoj vrat. Poći ću s knezom Vitoldom, rekne sam sebi, jer kalco da inače poslužim svetoj gospođi, kad nigdje u blizini nema rata? Nije ni pomislio da bi joj mogao poslužiti drukčije nego mačem, kopljem ili sjekirom, i zato je bio spreman da sam samcat navali na čitavu silu Timura Hromog. Htio je da odmah sjedne na konja i nešto započne; ali šta? To nije ni sam znao. Samo je znao da se više ne može suspreći, da ga svrbe prsti i da mu gori sva duša. Ponovo je posve zaboravio na opasnost koja mu prijeti. Zaboravio je načas i na Danušu, a kad ga je na nju sjetilo dječje pjevanje koje se najednom stalo razlijegati po čitavoj crkvi, osjetio je da je to nešto posve drugo. Danuši je obrekao vjernost, obrekao tri Nijemca, pa će to i održati, no, kraljica je iznad svih drugih žena; kad je pomislio kako bi se htio pobiti za kraljicu, vidio je pred sobom same oklope, šljemove, nojeve i paunove perjanice i istog je trenutka osjetio da je sve to bilo premalo, prema njegovoj želji. Nije s nje skidao očiju pomišljajući u sebi kako bi joj iskazao štovanje osobitom molitvom, jer je držao da se za kraljicu ne može makar kako moliti. Znao je izgovoriti: Pater noster, qui es in coelis, sanctificetur nomen Tuum, jer ga je to naučio neki franjevac u Vilni, no možda ni sam taj redovnik nije više znao, a možda je i Zbiško ostalo zaboravio, tek nije umio izmoliti cijeli očenaš. I sad je samo ponavljao neke riječi koje su u njegovoj duši značile: Daj našoj ljubljenoj gospođi i zdravlje i sreću.. i brini se za nju više nego za sve druge. Molio je to čovjek kojemu je nad glavom visio sud i kazna, i zato u cijeloj crkvi nije bilo srdačnije molitve Poslije svršene mise pomisli Zbiško kako ne bi žalio ni da konac svijeta dođe, samo da mu je stupiti pred kraljicu, pasti pred nju i obujmiti joj noge; ali iza prve mise bude čitana druga, pa treća, a zatim otiđe kraljica u svoje odaje jer je obično postila do podneva i navlas nije sudjelovala kod veselih doručaka, kod kojih su kralja i njegove goste zabavljali dvorski luđaci i čarobnjaci. Uto sa pred Zbiškom pojavi stari vitez iz Dlugoljasa i pozove ga kneginji. — Ti ćeš kod doručka posluživati mene i Danušu kao moj dvoranin — rekne mu kneginja — pa će ti se možda 5 Križari 65 pružiti prilika da uđeš u volju kralju kakvom zgodnom riječi ili kakvim lijepim činom, kojim ćeš pridobiti njegovo srce. Ako te križar prepozna, neće se, možda, potužiti kad bude vidio da mene poslužuješ kod kraljeva stola. Zbiško poljubi ruku kneginji, pa se onda okrene k Danuši; premda je bio vičniji bitkama i rata negoli dvorskim običajima, ipak je dobro znao što doliči pravom vitezu kad ujutro ugleda gospođu svojih misli, zato malko uzmakne i klikne prekrstivši se: — U ime Oca i Sina i Svetoga duha! A Danuša zapita pogledavši ga svojim modrim očima: — Zašto se Zbiško krsti kad je već prošla misa? — Zato što se ove noći, krasna gospođice, tako povećala tvoja ljepota, da sam se začudio! Ali Mikolaj iz Dlugoljasa nije kao star čovjek volio novotarija ni stranih viteških običaja, pa zato slegnu ramenima i rekne: — Čemu samo uzalud gubiš vrijeme i hvališ njezinu ljepotu? Ta to je žabica koja se jedva vidi na zemlji! Nato ga Zbiško odmah ljutite pogleda i rekne: — Ne zovite je žabicom i znajte: da vam je manje godina, dao bih odmah utoptati zemlju za dvorom, pa i pobio se s vama na život ili smrt! — Šuti, dječače! Još bih ti danas dao dobar savjet! — Šuti! — ponovi i kneginja. — Mjesto da misliš na svoju glavu, tražiš još svađu! Bilo bi mi draže da sam za Danušu našla ozbiljnijeg viteza. Ali velim ti, ako se hoćeš svađati, odlazi kamo hoćeš jer ovdje takvih ne treba!

Page 34: Henryk Sienkiewicz Krizari

Zbiško se zastidi na te kneginjine riječi i zamoli je za oproštenje. Pri tom pomisli da gospodin Mikolaj iz Dlugoljasa ima, možda, odrasla sina, pa će ga već jednom izazvati na megdan pješice ili na konju, jer mu žabice nije mogao oprostiti. Međutim odluči da će u kraljevskim odajama mirovati kao kukavica i neće izazivati nikoga dogod mu to bude dopuštala viteška čast. Jer trublje oglasi da je doručak pripremljen, a kneginja Ana uze za ruku Danušu i pođe u kraljevske odaje pred kojima su stajali vitezovi i dostojanstvenici i čekali na njezin dolazak. Kneginja Zjemovitova bijaše unišla već prije, jer je kao kraljeva rođena sestra imala odlično mjesto kod stola. Začas se soba napuni stranih gostiju i pozvanih gradskih vitezova i dostojanstvenika. Kralj je sjedio na pročelju imajući uza se biskupa krakovskoga i Vojtjeha Jastrepca, koji je kao papin poslanik sjedio nadesno od kralja, premda je po časti bio niži od prelata. Obje su kneginje sjedile na susjednim mjestima. Uz Anu Danutu razvaganio se na širokom stolcu bivši nadbiskup gnjeznjanski, knez Jan, potomak šleskih Pjastovića, sin Boleslava III, kneza Opolskog. Zbiško je o njemu čuo na Vitoldovu dvoru pa ga je sada, stojeći za kneginjom i Danušom, odmah prepoznao po neobično bujnoj kosi zbog koje mu je glava bila veoma nalik na crkveni škropionik. Zato su ga na dvorovima poljskih knezova i zvali Kropidlom, a križari su mu davali ime Grapidla. Bio je to čovjek veoma veseo i lakouman. Dobivši protiv kraljeve volje pallium gnjeznjamske nadbiskupije, htio ju je zaposjesti oružanom rukom, ali je zato bio lišen časti i prognan, pa se združio s križarima koji su mu u Primorju dali ubogu kamensku biskupiju. Uvidjevši istom tada da je bolje živjeti s moćnim kraljem u prijateljstvu, izmoli od njega oproštenje, pa se vratio i čekao da se isprazni koja stolica nadajući se da će je dobiti iz ruku svoga dobroćudnog gospodara. I zato se brinuo za budućnost, pa je gledao da duhovitim dosjetkama pridobije za se kraljevo srce. Ipak je još uvijek bio prijatelj križarima, pa je i na dvoru kralja Jagjela, gdje su ga drugi vitezovi i dostojanstvenici gledali poprijeko, tražio Lihtenštajnovo društvo i rado uza nj sjedio kod stola. Tako je bilo i sada. Zbiško stojeći za stolcem kneginje bijaše tako blizu križara da ga je mogao rukom doseći. I sad su ga prsti nehotice zasvrbjeli, ali se ipak savladao i odbacio sve zle msili. Ipak se nije mogao suspregnuti a da od časa do časa oštrim pogledom ne pogleda malko ćelavu plavokosu glavu Lihtenštajnovu, njegov vrat, pleća i ramena razmišljajući pri tom bi li imao mnogo posla kad bi se s njim pobio u bici ili dvoboju. I pričinilo mu se da ne bi baš mnogo, jer premda su se križarove lopatice jako isticale ispod sive odjeće od tankog sukna, ipak je on bio pravi slabić prema Povali, prema Kšonu iz Kozjeglave ili mnogim drugim vitezovima što su sjedili za kraljevim stolom. Njih je s udivljenjem i zavišću pogledavao Zbiško, ali je ipak ponajviše promatrao kralja koji se obazirao na sve strane i svaki čas prstima zadijevao kosu za uši kao da je nestrpljiv što doručak još nije započeo. Njegov se pogled začas zaustavio i na Zbišku, i onda je mladi vitez osjetio neki neobičan strah, a kad je pomislio da bi jednom 67 morao stajati pred kraljevim gnjevnim licem, obuzeo ga je strašan nemir. I prvi puta je ozbiljno pomislio na svoju krivnju i na kaznu koja bi ga mogla stići, jer mu se sve to dosada činilo nejasno i daleko, dakle i nevrijedno da se zbog toga brine. Nijemac, međutim, nije ni slutio da mu je tako blizu vitez koji ga je onako drsko napao na putu. Uto započe doručak. Donesoše vinsku juhu, začinjenu jajima, cimetom, đumbirom i šafranom tako jako da je od nje zamirisala sva soba. U isti mah poče dvorski luđak Cjarušek, koji je sjedio na stočiću pred vratima, oponašati pjev slavuja, što je očito veselilo kralja. A dotle je drugi luđak išao za slugom koji je nosio jelo, pa se zaustavljao iza gostiju i oponašao zuj pčela tako dobro da je mnogi ostavljao svoju žlicu i tjerao pčelu od sebe. Vidjevši to, smijali su se drugi gosti. Zbiško je posluživao kneginju i Danušu, ali kad se i Lihtenštajn počeo udarati rukom po svojoj ćelavoj glavi, zaboravio je na svaku opasnost i stao se smijati da su ga oblile suze, a mladi litvanski knez Jamont, koji je stajao kraj njega, pomagao mu je u tom tako srdačno da je prosuo jelo iz zdjele. Križar na kraju opazi varku, pa segne u džep, okrene se biskupu Kropidlu i rekne mu nekoliko njemačkih riječi koje je biskup odmah preveo na poljski:

Page 35: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Plemeniti gospodin ti ovo veli — rekao je okrenuvši se k luđaku: — Evo ti dva dukata, ali mi ne zuji tako blizu jer pčele tjeraju, a trutove tuku... Nato luđak spremi dva dukata što mu ih je dao križar i koristeći se slobodom koju su luđaci uživali na svim dvorovima, odgovori: — Mnogo meda ima u dobžinskoj zemlji1 i zbog toga su je i pojeli trutovi. Potući ih, kralju Vladislave! — Evo ti i od mene groš jer si dobro odgovorio — rekne Kropidlo — samo pamti da pčelar prebije vrat kad se slome ljestve. Oštre žalce imaju oni malborški trutovi što su posjeli Dobžin, pa je opasno navaljivati na njihove košnice. — Ah, da! — klikne Zindram iz Maškova, krakovski mačonoša. — I oni se mogu potjerati! — Cim? — Prahom. 1 Dobžinsku zemlju su na temelju bespravnog ugovora s Vladislavom Opoličkom bili zaposjeli križari. Op. aut. — Ili se košnice mogu sasjeći sjekirom! — rekne ogromni Paško Zlođej iz Biskupica. Zbišku je raslo srce jer je mislio da takve riječi nagovješćuju rat. Ali razumio ih je i Kuno Lihtenštajn koji je bio naučio poljski boraveći dugo u Torunju i Helmnju, pa samo iz oholosti nije htio govoriti tim jezikom. Razdražen riječima Zindrama iz Maškova, upilji u nj svoje sive oči i progovori: — Vidjet ćemo. — Vidjeli su naši očevi pod Plovcama, a i mi smo vidjeli pod Vilnom — odgovori Zindram. — Pax vobiscum! — klikne Kropidlo. — Pax! Pax! Cim svećenik Mikolaj iz Kurova napusti biskupiju kujavsku, pa mene milostivi kralj imenuje mjesto njega, izreći ću vam tako krasnu propovijed o ljubavi među kršćanskim narodima da ću vas ganuti u dno duše. Što li je mržnja, ako ne ignis1, i to pravi ignis infernalis2, oganj tako strašan da ga ne može ugasiti voda, nego ga valja zalijevati vinom. Dajte vina! Pođimo na ops, kao što je govorio ubogi biskup Zaviša od Kurozveka. — A iz opsa ravno u pakao, kao što je to rekao vrag! — nadoda luđak Cjarušek. — Neka te odnese! — Bit će neobičnije odnese li vas! Još nije nitko vidio vraga sa škropionikom, ali mislim da će nam se sada svima pružiti taj užitak. — Ali prije će još tebe poškropiti. Vina dajte i neka živi ljubav među kršćanima! — Među pravim kršćanima! — ponovi s osobitim naglasom Kuno Lihtenštajn. — Kako? — zapita krakovski biskup Viš i podigne glavu. — Zar vi niste i sada u pravoj kršćanskoj kraljevini? Zar naše crkve nisu starije, nego one u Malborgu? — Ne znam — odgovori križar. Kralj je bio jako osjetljiv kad se radilo o kršćanstvu. Njemu'se pričini da križar neizravno nišani na njega, pa mu se zato obrazi prekriše crvenim pjegama, a oči sijevnuše. — Sto to? — zapita strogim glasom. — Nisam li ja kršćanski kralj? — Kraljevina je kršćanska — odvrati hladno križar ali su običaji u njoj poganski. 1 Oganj. 2. Pakleni oganj. Nato ustadoše strašni vitezovi: Martin iz Vrocimovica, po grbu Polukoza, Florijan iz Koritnice, Bartoš iz Vođinka, Domarat iz Kobiljana, Povala iz Tačeva, Paško Zlođej iz Biskupica, Zindram iz Maškovica, Jakša iz Targoviska, Kšon iz Kozjeglave, Sigismund iz Bobove i Staško iz Harbimovica, sve sami moćni i slavni muževi, pobjednici u mnogim bitkama, u mnogim bojnim igrama i, rumeneći se od gnjeva i blijede i škripeći zubima, stadoše govoriti jedan drugome: — Jao nama, gost je pa ne može da bude pozvan na dvoboj. A Zaviša Crni, Sulimčik, najslavniji među najslavnijima, uzor viteštva, okrene smrknuto čelo k Lihtenštajnu

Page 36: Henryk Sienkiewicz Krizari

i rekne: — Ja te ne poznam, Kuno! Kako možeš kao vitez vrijeđati slavan narod, a znadeš da ti kao poslaniku ne prijeti nikakva kazna? Ali Kuno izdrži mimo strašne poglede, pa progovori opet slobodno, pobjedonosno: — Naš red je, prije nego što je došao u Prusku, ratovao u Palestini, ali su ondje čak i Saraceni štovali poslanike. Samo ih vi ne štujete... i zato sam vaš običaj nazvao poganskim. Nato je nastao još veći nemir. Oko stola su se ponovo čuli usklici: Jao! Jao! Ali su se i utišali kad je kralj kojem se na licu zrcalio gnjev, po litvanskom običaju pljesnuo nekoliko puta rukama. Odmah ustade stari Jaško Topor iz Tenčina, kaštelan krakovski, sijed i dostojanstven, kojeg su se svi bojali zbog njegove časti, i rekne: — Plemeniti viteže iz Lihtenštajna, ako vas je kao poslanika zadesila kakva neprilika, govorite pa će se sigurno udovoljiti strogoj pravdi. — To mi se nije dogodilo ni u jednoj drugoj kršćanskoj državi — odgovori Kuno. — Jučer me na putu u Tinjac napao jedan vaš vitez, i premda je po krstu na mojem plastu imogao lako vidjeti tko sam, nasrnuo je na moj život. Čuvši te riječi, Zbiško silno poblijedi, pogleda nehotice u kralja kojemu je lice bilo upravo strašno. Jaško iz Tenčina se zamisli i rekne: — Je li to moguće? — Zapitajte gospodina iz Tačeva koji je bio svjedok toga događaja. Svi svrate oči na Povalu koji je par časaka stajao smrknut spuštenih obrva, a zatim rekne: — Tako je! Čuvši to, vitezovi počnu klicati: — Sramota! Sramota! Dao Bog da se zemlja pod takvim čovjekom provali! — I od stida su se jedni udarali šakom u prsa, a drugi su prstima gurkali zdjele po stolu ne znajući kamo da pogledaju. — Zašto ga nisi ubio? — zagrmi kralj. — Jer njegova glava pripada sudu — odgovori Povala. — Jeste li ga zatvorili? — zapita kaštelan Topor iz Tenčina. — Ne jer je prisegao na svoju vitešku čast da će se sam javiti. — I neće se javiti! — klikne zlobno Kuno i podigne glavu. Uto se začuje mladi, snuždeni glas nedaleko iza križarevih leđa: — Ne dao Bog da bih ja volio sramotu od smrti. To sam učinio ja: Zbiško iz Bogdanca. Iza tih riječi poskočiše vitezovi k nesretnom Zbišku, ali ih zaustavi grozni pogled kralja, kojemu su se zaiskrile oči, pa je viknuo promuklim, hrapavim glasom, sličnim škripanju kola kad se voze preko kamenja: — Odsijecite mu glavu! Odsiječite mu glavu! Neka križar njegovu glavu pošalje u Malborg svojemu meštru! Zatim dovikne mladomu litvanskom knezu, sinu smolenskoga namjesnika, koji je stajao u blizini: — Pograbi ga, Jamonte! Prestravljen kraljevim gnjevom položi Jamont svoju drhtavu ruku na Zbiškovo rame, a ovaj okrene svoje blijedo lice k njemu i rekne: — Neću pobjeći! A bjelobradi krakovski kaštelan, Topor iz Tenčina, podigne ruku u znak da želi govoriti i, kad se sve utišalo rekne: — Milostivi kralju! Neka se ovaj komtur uvjeri da naša pravica kažnjava smrću povredu poslanika, a ne tvoja žestina. Inače bi zaista, mogao misliti da nema ta šćanske pravde u tvojoj kraljevini. Ja ću održati sud nad krivcem. Posljednje je riječi izustio uzdignutim glasom ne dopuštajući očito ni pomisli da se taj glas neće čuti, pa zatim dovikne Jamontu: 71 — Odvedi ga u zatvor. A vi ćete svjedočiti, gospodine iz Tačeva.

Page 37: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ispripovjedit ću svu krivnju toga mladića koje ne bi počinio nijedan zreli muž među nama — odgovori Povala gledajući mrko u Lihtenštajna. — Pravo veli! — progovoriše drugi. — Ta to je još dječak! Zašto je nas sve radi njegove pogreške osramotio? Začas nastade tišina. Svi su mrko gledali u križara, a međutim je Jamont odveo Zbiška da ga preda strijelcima koji su stajali na straži pred dvorom. On je u svom mladom srcu žalio sužnja, jer ga je na to navodila prirođena mržnja na Nijemce. A budući da je bio Litvin, i kao takav vičan slijepo ispunjavati volju velikoga kneza i sada prestrašen kraljevim gnjevom, stao je putem šaptati mladome vitezu nagovarajući ga živo: — Čuj što ću ti reći: objesi se! Da, to će biti najbolje: objesi se! Kralj se strašno naljutio; krvnik će ti ionako odrubiti glavu. Zašto da ga ne razveseliš? Objesi se, druže! U nas je takav običaj. Zbiško, gotovo bez svijesti od stida i straha, kao da nije ispočetka razumio kneževićevih riječi; kad ih je napokon pojmio, trgnuo se iz svojih misli. — Što to veliš? — Objesi se! Zašto da ti sude? Kralja ćeš razveseliti! — ponovi Jamont. — Objesi se ti sam! — klikne mladi vitez. — Tebe su, doduše, pokrstili, ali je koža na tebi ostala poganska pa ne znaš da je kršćaninu grijeh takva šta učiniti. A knežević slegnu ramenima: — Ta to neće biti od dobre volje. I onako će ti glavu odrubiti. Zbiško pomisli da bi zbog tih riječi morao mladoga velikaša odmah pozvati na megdan pješice ili'na konju, na mač ili sjekiru, ali zatomi u sebi tu želju sjetivši se da za to nema više vremena. I spusti tužno glavu, a Jamont ga predade u ruke dvorskih strijelaca. A u dvorani se, međutim, pozornost svih prisutnih svratila na drugu stranu. Videći Danuša šta se događa, prestrašila se ispočetka tako da joj je dah zastao u prsima. Lišće joj je problijedjelo kao platno, a oči se ukočile od preneraženja, pa je nepomično gledala u kralja, kao kip od voska u crkvi. Kad je napokon čula da se njezinom Zbišku ima odsjeći glava, kad su ga pograbili i izveli iz sobe, obuzela ju je neizmjerna tuga; obrve i usta joj se počeše tresti, te joj nije pomogao ni strah pred kraljem, ni napor kojim je stiskala zube, nego je najednom briznula u tako glasan i očajan plač da su se k njoj okrenula sva lica, a kralj zapita: — Tko je to? — Milostivi kralju! — progovori kneginja Ana. — To je kći Juranda iz Spihova kojoj se taj nesretni mladi vitez zavjetovao. Zavjetovao joj je tri paunove perjanice, i kad je takvu perjanicu ugledao na šljemu ovoga viteza, pomislio je da mu ga je sam Bog poslao. Nije on to učinio iz zlobe, gospodaru, već iz ludosti, pa mu radi toga budi milostiv i nemoj ga kazniti, za to te na koljenima molim. Rekavši to, ustane, primi Danušu za ruku i pristupi s njom kralju, koji odmah uzmakne. Ali one kleknu pred njim, a Danuša mu rukama obujmi noge i zavapi: — Oprosti Zbišku, kralju, oprosti Zbišku! I u svom zanosu i ujedno u strahu sakrije svoju zlatnu glavicu u nabore kraljeve sive odjeće, ljubeći mu pri tom koljena i dršćući poput lista. Kneginja Ana Zjemovitova klekne s druge strane, pa sklopi ruke i pogleda smjernim pogledom kralja, kojemu se jako zabrinulo lice. I uzmicao je zajedno sa svojim stocem, ali se nije mogao oteti Danuši nego je samo mahao rukama kao da se od njih brani. — Dajte mi mira! — klikne. — On je osramotio cijelo kraljevstvo! Neka mu odrube glavu! Ali male ručice obuhvaćale su sve jače njegova koljena, a djetinji glasić vapio sve žalosnije: — Oprosti Zbišku, kralju, oprosti Zbišku! Uto se začuju i glasovi vitezova: — Jurand iz Spihova je slavan vitez, strah i trepet Nijemaca! — A i onaj se mladić već veoma proslavio pod Vilnom! — nadoda Povala. No kralj se branio dalje, premda je bio ganut Danušinim ponašanjem. — Dajte mi mira! On nije skrivio meni i ja ne mogu oprostiti. Neka mu oprosti križarski poslanik, pa ću mu oprostiti i ja; a ako ne, neka mu odrube glavu! — Oprosti mu, Kuno! — rekne Zaviša Crni Sulimčik. — To ti neće ni sam meštar zamjeriti! — Oprosti mu, gospodine! — kliknu obje kneginje.

Page 38: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Oprosti mu, oprosti! — ponove glasovi vitezova. 79. 73 Kuno zatvori oči i podigne glavu, kao da se naslađuje time što ga mole obje kneginje i tako znameniti vitezovi. Ali se naglo promijeni: spusti glavu, prekrsti ruke na prsima, postane ponizan i progovori tihim, smirenim glasom: — Krist, naš Spasitelj, oprostio je razbojniku na krij žu i svojim neprijateljima.. — Tako govori pravi vitez! — klikne biskup Viš. — Pravi! Pravi! — Pa kako da ne oprostim ja — nastavi Kuno — koji nisam samo kršćanin već i redovnik? Zato mu opraštam iz dna duše i kao Kristov sluga i kao redovnik! — Slava mu! — klikne Povala iz Tačeva. — Slava! — ponove drugi. — Ali — rekne križar — ja sam tu poslanik među vama i predstavljam veličanstvo cijeloga reda, a naš je red red Kristov. Itko uvrijedi mene kao poslanika, uvrijedio je red, a tko je uvrijedio red, uvrijedio je samoga Krista, pa ja ne mogu takve krivice oprostiti pred Bogom i ljudima, i ako je oprosti vaše pravo, neka to saznaju sva kršćanska gospoda. Iza tih riječi nastane gluha tišina. Časak se čulo samo škripanje zubi, teško disanje zatomljena gnjeva i plakanje Danušino. Do večeri su se sva srca priklonila k Zbišku. I oni vitezovi koji su prije bili spremni da ga na jedan jedini kraljev mig raznesu mačevima, pomišljali su sada kako da mu pomognu. A kneginje odlučiše zamoliti kraljicu, neka sklone Lihtenštajna da odstupi od svakoga suda, ili neka napiše pismo velikom meštru križarskoga reda, moleći ga neka naredi svome poslaniku da se odrekne svake kazne. Uspjeh je bio siguran, jer je Jadviga uživala tako neobično štovanje da bi veliki meštar bio na se navukao gnjev pape i zlovolju svih kršćanskih knezova kad bi joj odbio tu molbu. Ali to nije bilo vjerojatno i zbog toga što je Konrad fon Jungingen bio miroljubiv i mnogo blaži od svojih predšasnika. Ali na nesreću naredi Viš, biskup krakovski, koji bijaše ujedno kraljičin glavni liječnik da joj ne smiju spomenuti ni jedne riječi o cijeloj toj stvari. — Ona nikada rado ne sluša o smrtnim kaznama — govorio je — pa makar se radilo i o prostom razbojniku, ona to odmah uzme k srcu; a kako bi joj tek bilo kad se radi o vratu mladića koji potpuno zaslužuje njezino milosrđe. Svaki bi joj nemir mogao naškoditi, a njezino zdravlje vrijedi za cijelu kraljevinu mnogo više nego deset viteških glava! — Napokon je izjavio da će on, ako se tko usudi da usprkos njegovim riječima uznemiri kraljicu, na tog navući strašan gnjev kraljev i da će ga osim toga kazniti crkvenim prokletstvom. Na tu se izjavu prestraše obje kneginje i odluče šutjeti pred kraljicom, ali ujedno moliti kralja dotle dok im ne usliša molbe. Svi dvorani i svi vitezovi bijahu sada na Zbiškovoj strani. Povala iz Tačeva izjavi da će priznati potpunu istinu, ali da će svjedočiti u prilog mladiću i sav događaj prikazati kao dječakovu lakoumnost. Uza sve to je svatko znao, a kaštelan Jaško iz Tenčina je glasno izjavljivao, da će se morati zadovoljiti stroga pravda ako križar ostane kod svog zahtjeva. Sve je to samo još jače uzbunilo viteška srca protiv Lihtenštajna i mnogi je pomišljao, pa čak i glasno govorio: — On je poslanik i ne može da bude pozvan na odgovornost, ali kad se vrati u Malborg, neće dati Bog da pogine naravnom smrću! — A to nisu bile isprazne prijetnje, jer vitezovi koji su nosili pojas, nisu smjeli nijedne riječi izustiti u vjetar, nego je svaki morao ispuniti ono što je obećao. Strašni Povala pokaza se pri tom kao najogorčeniji jer je u Tačevu imao dragu kćerku Danušine dobi, pa su radi toga Danušine suze neobično dirale njegovo srce. On posjeti još isti dan Zbiška u podzemnom zatvoru, pa mu reče da bude dobre volje, i javi mu kako su za nj molile obje kneginje i kako je zbog njega plakala Danuša... A kad je Zbiško saznao da se djevojčica zbog njega bacila pred kraljeve noge, bio je time tronut do suza i jer nije znao kako da joj izrazi svoju zahvalnost, samo je rekao otirući rukom oči:

Page 39: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ej, neka je Bog blagoslovi, a meni što prije dopusti da se za nju pobijem pješice ili na konju! Ja sam joj obećao premalo Nijemaca; trebao sam joj obećati toliko koliko ima godina. Samo neka me Gospod izbavi iz ovog zatvora, ja neću prema njoj biti škrt! I podigne uvis oči pune iskrene zahvalnosti. — Obećaj najprije štogod kojoj crkvi — rekne mu gospodar Tačeva — jer ćeš se sigurno izvući, ako se Bogu svidi tvoje obećanje. A zatim slušaj: tvoj je stric otišao k Lihtenštajnu, pa ću još i ja poći. Neće ti biti sramota ako ga budeš molio da ti oprosti tvoj grijeh, jer 75 si, zaista, pogriješio, a pored toga nećeš moliti samoga Lihtenštajna, već križarskoga poslanika. Jesi li na to spreman? — Kad mi to veli takav vitez, kao što je vaša milost, učinit ću; ali ako bude tražio da ga zamolim onako kao što je zahtijevao na putu u Tinjac, neka mi radije odrube glavu. Za mnom će ostati moj stric i on će me već osvetiti kad se svrši njegovo poslanstvo. — Vidjet ćemo šta će reći Matku — rekne Povala. A Matko je zaista naveče bio kod Nijemca koji ga je primio uvredljivo; nije zapovjedio ni da zapale svjetlo, već je u mraku s njime razgovarao. I zato se stari vitez od njega vratio sav smrknut kao noć i otišao kralju. Kralj ga je primio dobrostivo, jer se već bio posve umirio, a kad je Matko kleknuo, odmah mu je rekao da ustane i zapitao ga šta želi. — Milostivi gospodaru — odgovorio je Matko — gdje je grijeh, tu mora da bude i kazna, jer inače ne bi bilo nikakve pravde na svijetu. I moja je krivnja što nisam ublaživao mladićeve prirođene žestine, već sam je još i hvalio. Tako sam ga odgajao, a kasnije ga je odgajao rat. Moja je to krivnja, milostivi kralju, jer sam mu uvijek govorio: Ponajprije udri, pa onda pogledaj koga si umlatio! To je bilo dobro u ratu, ali je zlo na dvoru. Ipak je to momak kao suho zlato, posljednji svog roda, i strašno ga žalim. — Mene je osramotio, kraljevstvo je osramotio — rekne kralj — pa zar da ga za to medom namažem? A Matko zašuti, jer mu je nešto najednom stislo grlo kad se sjetio Zbiška, te progovori tek za nekoliko časaka drhtavim i uzbuđenim glasom: — Ja nisam ni znao da ga tako volim; to se pokazalo tek sada, kad nas je nesreća snašla. Ali ja sam star, a on je posljednji našega roda. Ne bude li njega, neće biti ni nas. Milostivi kralju i gospodaru, smilujte se našem rodu! Tu je Matko i opetkleknuo, te podigao uvis svoje ratom izmorene ruke i progovorio kroz suze: — Mi smo obranili Vilnu i Bog nam je dao krasan plijen, pa komu da ga ostavim? Ako križar zahtijeva kaznu, gospodaru, neka bude kazna, ali mi dozvolite da je ja platim svojom glavom. Sta će mi život bez Zbiška! On je još mlad, pa neka iskupi zemlju i rasplodi svoje potomstvo, kao što je Bog čovjeku zapovjedio. Križar neće pitati čija je glava pala, samo neka padne! Zbog toga neće WHt na naš rod pasti nikakva sramota. Čovjeku je teško poći u smrt, ali ako dobro promisli, uvijek je bolje da pogine jedan čovjek nego da mora poginuti cijeli rod. Tako govoreći, obujmi kraljeve noge, a kralj počne žmirkati očima što je kod njega bio znak da je silno dirnut, i napokon rekne: — Toga neće biti; ja nikad neću zapovjediti da se opasanom vitezu odrubi glava bez njegove krivnje, toga neće biti! — I to ne bi bilo pravedno! — nadoda kaštelan. — Pravda ima da snađe krivca, ali ona nije neman koja ne gleda čiju krv pije. A vi imajte na umu da bi baš tada na vaš rod pala sramota, jer kad bi vaš sinovac pristao na to što govorite, to bi svi i njega i njegovo potomstvo smatrali ljudima bez časti. Nato će Matko: — On ne bi pristao. Ali kad bi se to dogodilo bez njegova znanja, sigurno bi me kasnije osvetio kao što ću i ja osvetiti njega. — Ha — rekne Tenčinski — nagovorite križara neka odustane od kazne! — Već sam bio kod njega.

Page 40: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Pa što je? — zapita kralj ispruživši vrat. — Što je rekao? — Rekao mi je ovo: Vi me na putu u Tinjac niste htjeli zamoliti za oproštenje, a sada neću ja. — A zašto vi niste htjeli? — Jer je od nas zahtijevao da siđemo s konja i da ga pješice zamolimo. Kralj zadjene kosu za uši i htjede nešto odgovoriti, ali dođe dvoranin i najavi Lihtenštajna koji je molio da smije ući. Čuvši to, pogleda Jagjelo ponajprije u Jaška iz Tenčina, pa onda u Matka, i rekne im da ostanu, možda u nadi, da će mu pred njima poći za rukom da izravna tu stvar svojim kraljevskim ugledom. Uto uđe križar, pokloni se kralju i rekne: — Milostivi gospodaru, ovo je napisana pritužba o nepravdi koja me u vašoj kraljevini zadesila. — Pritužite se njemu — odgovori kralj pokazujući na Jaška iz Tenčina. A križar nastavi gladajući kralju ravno u lice: — Ja ne poznam vaših pravica ni sudova, ali znam da se križarski podanik može pritužiti pred samim kraljem. Male oči kralja Jagjela zažmigaju od nestrpljivosti, ali on ipak ispruži ruku da prihvati pritužbu i preda je Tenčinskomu. A ovaj je razmota i počne je čitati, no što ju je dalje čitao, lice mu je bivalo sve mračnije i srditi je. — Gospodine — rekne napokon — vi navaljujete na život toga mladića kao da je on strašan čitavom vašem redu. Zar se vi križari bojite i djece? — Mi se križari ne bojima nikoga! — odgovori ponosno komtur. A stari kaštelan nadoda: — Pa ni samoga Boga. Povala iz Tačeva pokuša sutradan pred kaštelanskim sudom što je više mogao umanjiti Zbiškovu krivnju. Ali uzalud je njegov čin pripisivao prevelikoj mladosti i neznanju, uzalud je govorio da bi čak i stariji čovjek, kad bi kome zavjetovao tri paunove perjanice i zamolio Boga da mu ih pošalje, mogao pomisliti da je to, zaista, odluka božja kad bi takvu perjanicu najednom ugledao pred sobom. Ali jedne činjenice nije čestiti vitez mogao poreći, a to je: da bi Zbiškovo koplje bilo probilo križareva prsa da nije bilo njega. A Kuno je dao pred sud donijeti oklop što ga je onaj dan nosio na sebi; pokazalo se da je bio od posve tanke kovine, nosio ga je samo za velikih svečanosti, i tako slab da bi ga Zbiško, uzme li se u obzir njegova neobična snaga, bio skroz naskroz probo i tako poslanika lišio života. Zatim je bio pitan Zbiško da li je mislio ubiti križara, a on nije htio to zatajiti: — Ja sam mu doviknuo izdaleka — rekao je — da naperi svoje koplje, jer sebi živ sigurno ne bih dao skinuti šljem s glave; ali da mi je i on doviknuo izdaleka da je poslanik, bio bih ga ostavio na miru. Te su se riječi svidjele vitezovima, koji su se iz saučešća za mladića bili na sudu sakupili u velikom broju, i odmah su se začuli pojedini glasovi: — Istina! Zašto se nije oglasio? — Ali kaštelanovo lice ostade ozbiljno i hladno. Zapovjedivši svima da šute, šutio je i sam par časaka; a onda upre u Zbiška svoje pronicave oči i zapita ga: — Možeš li priseći na Isusovu muku da nisi na njemu vidio plašta i križa? — O, ne! — odgovori Zbiško. — Da nisam vidio križa, bio bih pomislio da je to koji naš vitez, a na našega ne bih bio navalio. — A kako se mogao pred Krakovom desiti koji drugi križar a da nije poslanik ili čovjek iz poslanikove pratnje? Na to Zbiško nije rekao ništa jer nije ništa ni mogao reći. Svima je sada bilo posve jasno da bi, na vječnu sramotu poljskoga naroda, u tom trenutku pred sudom ležao ne samo poslanikov oklop nego i sam poslanik s probodenim prsima, da nije bilo gospodina iz Tačeva — pa su već i oni, koji su svom dušom pristajali uz Zbiška, dobro pojmili da osuda za nj ne može biti povoljna. I zaista je kaštelan začas progovorio: — Jer u svojoj naglosti nisi promislio na koga navaljuješ, i jer si to učinio bez zle namjere, naš će ti Otkupitelj oprostiti, ali se ipak preporuči presvetoj Bogorodici, nesretnice, jer ti to zakon ne može oprostiti!

Page 41: Henryk Sienkiewicz Krizari

Premda se nadao sličnim riječima, Zbiško je malko problijedio kad ih je čuo, ali je odmah zabacio svoju bujnu kosu, pa se prekrstio i odgovorio: — Neka se vrši volja božja, iako mi je teško! Zatim se okrene k Matku i migne mu očima na Lihtenštajna, kao da ga preporuča njegovoj pameti, a Matko kimne glavom u znak da je razumio i da će to već zapamtiti. Taj je mig i taj pogled razumio i sam Lihtenštajn, i premda mu je u prsima bilo hrabro i muževno srce, prošli su ga ipak u taj trenutak hladni trnci od glave do pete. Križar je znao da će se između njega i toga staroga viteza, kojega pod šljemom nije mogao dobro vidjeti, odsada raditi o životu i smrti, i kad bi se pred njim htio sakriti, da mu to neće biti moguće, već da će se s njim morati pobiti, kad više ne bude poslanik, pa makar i u samom Malborgu. Kaštelan ode međutim u drugu sobu, da Zbiškovu osudu kaže vještu pisaru u pero. Dotle je ovaj ili onaj vitez pristupao križaru i govorio mu: — Dao Bog da i tebi bude na zadnjemu sudu tako lijepo suđeno! Zar žeđaš za tom krvlju? No Lihtenštajnu je bilo samo do toga, šta misli Zaviša koji je bio nadaleko poznat zbog svojih bojnih djela, kao i zbog toga što je tačno poznavao sve viteške običaje i što ih se strogo držao. I u najzamršenijim poslovima, u kojima se radilo o viteškoj časti, dolazili su k njemu iz daleka i nitko mu nije smio protusloviti, ne samo zbog toga što je s njim bilo teško dijeliti megdan, nego i zbog toga što je bio štovan kao ogledalo časti. Svaka njegova prijekorna ili pohvalna riječ pronijela se brzo među vitezovima Poljske, Ugarske, Češke i Njemačke, pa se po njoj sudilo o dobroj ili zloj slavi toga viteza. K njemu pristupi Lihtenštajn i kao da ga je htio uvjeriti da je njegov postupak bio dobar, progovori: — Samo naš veliki meštar zajedno s kapitolom m©gao bi mu se smilovati, a ja ne mogu. — Vaš se meštar nema miješati u naše pravo; tu se ne može smilovati on, već samo naš kralj — odgovori Zaviša. — Ali ja sam kao poslanik morao zahtijevati kaznu. — Najprije si bio vitez, pa onda poslanik, Lihtenštajne! — Zar misliš da sam povrijedio vitešku čast? — Ti poznaješ naše viteške knjige i znadeš da dvije životinje moraju oponašati vitezovi: lava i janje. A koju si od njih ti u ovom slučaju oponašao? — Ti nisi moj sudac. — Pitao si me, jesi li povrijedio vitešku čast, pa sam ti odgovorio kako mislim. — Zlo si mi odgovorio pa to ne mogu da progutam. — Tebe će zadaviti tvoja zloća, a ne moja. — Ali meni je naložio sam Krist da više pazim na veličanstvo reda nego na tvoju pohvalu. — On će i suditi svima nama. Dalji razgovor prekine dolazak kaštelana i pisara. Znalo se da će osuda biti strašna i zato nastane duboka tišina. Kaštelan sjedne na svoje mjesto za stolom, uzme u ruku raspelo i zapovjedi Zbišku da klekne. Pisar stane latinskim jezikom čitati osudu. Ni Zbiško, ni drugi vitezovi nisu ga razumjeli, ali su se ipak domišljali da je to smrtna osuda. Kad je bilo dovršeno čitanje, udario se Zbiško nekoliko puta u prsa, ponavljajući: — Bože, budi milostiv meni grešniku! Zatim je ustao i bacio se u naručaj Matku koji mu je bez ijedne riječi stao cjelivati glavu i oči. A naveče je istoga dana glasnik uz jek trubalja oglasio vitezovima, gostima i građanima na sva četiri ugla glavnoga trga da se plemenitomu Zbišku iz Bogdanca ima po kaštelanskoj osudi glava odrubiti mačem... 80 Ali Matko je izmolio da se kazna ne izvrši prebrzo što mu je lako pošlo za rukom, jer se tadašnjim osuđenicima ostavljalo dosta vremena da rasporede svoj imetak, da se oproste sa svojom rodbinom i da se izmire s Bogom. Ni sam Lihtenštajn nije zahtijevao da se što prije izvrši smrtna osuda jer je zakon bio potpuno zadovoljen, pa je znao da više ne smije razdraživati moćnoga vladara kojemu nije bio poslan samo zato da bude kod krštenja, nego i zato da konačno utanači sve o dobžinskoj

Page 42: Henryk Sienkiewicz Krizari

zemlji. No najvažniji uzrok bijaše zdravlje kraljičino. Biskup Viš nije htio ni čuti o smaknuću prije poroda, sudeći posve pravo, da se takav događaj ne bi mogao zatajiti pred kraljicom koja bi zbog njega mogla pasti u turbaciju i teško se razboljeti. I tako je Zbišku preostajalo možda još i nekoliko mjeseci života, da sve lijepo uredi i da se oprosti sa svojim znancima. Matko ga je svaki dan posjećivao i tješio kako je najbolje znao. Razgovarali su se žalosno o neotklonivoj smrti Zbiškovoj, a još žalosnije o tome kako njihov rod može izginuti. — Nema druge, morat ćete se oženiti — reče jednom Zbiško. — Volio bih naći gdjegod kakva rođaka — odgovori zaplakani Matko. — Kako da mislim na ženidbu kad tebi imaju glavu da odrube. Pa kad bih se napokon i morao oženiti, ne bih to učinio prije nego što Lihtenštajna ne izazovem na viteški megdan i tebe ne osvetim. Zato se ti ne boj! — Bog vam platio! Neka mi ostane barem ta utjeha! Ali ja sam znao da mu vi nećete oprostiti. Kako ćete to učiniti? — Kad se dovrši njegovo poslanstvo, bit će ili rat ili mir, razumiješ li? Ako bude rat, poslat ću mu izazov da se prije bitke sa mnom pobije. — Na utoptanoj zemlji? — Na utoptanoj zemlji, pješice ili na konju, ali samo na smrt, a ne na suzanjstvo. A bude li mir, otići ću u Malborg i udariti kopljem o gradska vrata, pa reći trubaču da zatrubi, da ga izazivam na smrt. Onda mi neće umaći. — Sigurno neće i vjerujem da ćete mu vi već dati po repu. — Po repu? Ne bih dao Zavisi ni Pašku ni Povali; ali ne hvalim se, dat ću po repu i dvojici takvih kao što 6 Križari .fll je on. Neće ga više vidjeti njegova križarska mati! Zar nije mnogo jači bio onaj frizijski vitez? A kad sam ga tresnuo po šljemu gdje mi se sjekira zaustavila? Zaustavila se na zubima. Zar nije? Zbiško nato zadovoljno uzdahne i rekne: — Bit će mi lakše poginuti. I obojica stanu uzđisati, a zatim je stari plemić počeo govoriti tronutim glasom: — Ti se ne boj! Tvoje kosti neće tražiti jedna drugu na zadnjem sudu. Odredio sam da ti naprave hrastovi lijes da ni kanonici Blažene djevice Marije nemaju ljepših. Ti nećeš poginuti kao prosjak. Neću dopustiti ni toga da te pogube na istom suknu na kojem pogubljuju građane. Već sam se pogodio s Amilejem da dade posve novo i tako dobro da bi bilo dobro i za kraljev kožuh. I misa ti neće nedostajati, ne boj se! Nato se obradovalo Zbiškovo srce, pa se prignuo nad stričevu ruku i ponovio: — Bog vam platio! Ipak ga je katkad uza sve utjehe obuzimao Silan nemir; kad je Matko jednom došao k njemu, jedva ga je pozdravio i odmah zapitao gledajući kroz rešetku u zidu: — A kako je vani? — Krasno vrijeme, kao zlato, a sunce grije da je cijelome svijetu milo. Nato Zbiško skrsti obje ruke, spusti glavu i progovori: — Ej, moćni Bože! Da mi je sada sobom konja i jezditi po širokim poljima! Zao mi je umrijeti ovako mlad! Strašno mi je žao! — Ljudi umiru i s konjem! — odgovori Matko. — Da! Ali ih nekoliko i sami prije toga pobiju! I poče pitati o vitezovima što ih je vidio na kraljevskom dvoru: o Zavisi, o Farureju, o Povali iz Tačeva, o Lisu iz Targoviska i o svima drugima: što rade, čim se bave i kako im prolazi vrijeme? I radoznalo je slušao Matkove riječi, koji mu je pripovijedao kako već u rano jutro skaču pod oklopima preko konja, kako trgaju konopce, kako se bore mačem i sjekirom tupe oštrice, i kako se poslije časte i kakve pjesme pjevaju. Zbiško je htio da k njima poleti svim srcem i svom dušom, a kad je saznao da Zaviša odmah poslije krštenja odlazi nekamo dolje u Ugarsku na Turke, nije se mogao suspreći da ne klikne: — O, da me pustite s njim! Barem bih poginuo u borbi s poganima!

Page 43: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ali to nije moglo biti. Međutim dogodilo se nešto drugo. Obje mazovske kneginje nisu prestale misliti na Zbiška koji ih je osvojio svojom mladošću i ljepotom. Na kraju je kneginja Aleksandra Zjemovitova smislila da pošalje pismo velikome meštru. Meštar nije mogao, doduše, promijeniti osude izrečene po kaštelanu, ali se mogao zauzeti za mladića kod kralja. Sam Jagjelo nije, uistinu, smio da pomiluje krivca jer se radilo o napadaju na poslanika, ali je ipak bilo sigurno da će ga pomilovati ako ga za to zamoli sam meštar. I nada se ponovo pojavila u srcu obiju gospođa. Kneginja Aleksandra, koja je bila veoma sklona križarskim vitezovima, uživala je i sama kod njih veliko poštovanje. Često su joj iz Malborga dolazili bogati darovi i listovi u kojima ju je meštar nazivao časnom i bogoljubnom dobrotvorkom i osobitom zagovornicom križarskoga reda. Njezine su riječi mogle veoma mnogo, te je bilo veoma vjerojatno da neće biti uzaludne. Radilo se samo o tekliću koji bi velikom revnošću gledao da što prije preda pismo i da se s odgovorom vrati što brže. Čim je za to čuo stari Matko, prihvatio se toga bez oklijevanja. Kaštelan je na njegovu molbu odredio rok do kojega će pričekati s izvršenjem kazne. Pun nade spremio se Matko još isti dan na odlazak, pa je onda otišao k Zbišku da mu javi tu sretnu vijest. Zbiško se u prvi mah obradovao kao da su se već otvorila vrata njegova zatvora. Ali kasnije se ipak zamisli i rekne: — Tko će tamo od Nijemaca šta dobra dočekati! Lihtenštajn je mogao također moliti kralja za milost, i još bi pri tom bio dobro prošao jer bi se bio uklonio osveti, a ipak to nije htio učiniti. — On je bio uvrijeđen, zato što ga na putu u Tinjac nismo htjeli moliti. O meštru Konradu ne govore ljudi zlo. Uostalom, nećemo pri tom ništa izgubiti. — Sigurno — odgovori Zbiško — ali mu se ondje previše ne klanjajte. — Šta da se klanjam? Odnijet ću mu pismo kneginje Aleksandre, to je sve! — Ha, kad ste tako dobri, neka vam Bog pomogne! Najednom pogleda u strica i rekne: — Ali ako mi kralj oprosti, bit će Lihtenštajn moj, a ne vaš. Zapamtite to! — Još nisi slobodan, pa ništa ne govori! Imaš već dosta ludih zavjeta — odgovori ljutito starac. Zatim se obojica zagrle... i Zbiško osta sam. I nada i neizvjesnost obuzeše njegovu dušu; ali kad je došla noć, a s njom oluja na nebu, kad su kroz okno proviđeno rešetkom počele sijevati žarke munje a zidovi se potresli od gromova, kad je napokon vjetar prodro sa zviždukom u tamnicu i ugasio malo svjetlo kraj njegova loga, izgubio je Zbiško u onoj tami opet svu nadu, te nije čitavu noć mogao ni oka stisnuti. — Ja se neću oteti smrti — mislio je — i sve mi o neće ništa pomoći. Sutradan je k njemu došla sama kneginja Ana Januševa, a uz nju i Danuša sa svojom lutnjom za pašom. Zbiško je kleknuo pred njih; premda je bio sav slomljen, jer nije obnoć ništa spavao, i premda ga je morila nesreća i neizvjesnost, ipak nije zaboravio svoju vitešku dužnost, već reče Danuši kako se divi njezinoj ljepoti. A kneginja ga je pogledala tužnim pogledom i rekla: — Ne divi joj se, jer ako Matko ne donese dobroga odgovora, ili ako se uopće ne vrati, divit ćeš se ti za kratko vrijeme u nebu mnogo ljepšim stvarima, moj siroti mladiću! Zatim je zaplakala, razmišljajući o nesretnoj kobi mladoga viteza, a i Danuša je odmah briznula u plač. Zbiško je opet kleknuo pred njih; i njegovo se srce smekšalo od njihovih suza kao vosak na ognju. On nije Danuše ljubio kao što muž ljubi ženu, ali je ipak osjećao da je ljubi svom dušom i da mu je na njezin pogled u prsima tako kao da je posve drugi čovjek, manje surov i ratoboran, pun neke slatke ljubavi. Na kraju ga obuze velika žalost što je mora ostaviti i što neće moći ispuniti svojih zavjeta. — Ja neću moći da ti pred noge položim paunove perjanice, moja siroto! — progovorio je. — Ali ako dođem pred lice božje, reći ću ovako: Oprosti mi, Gospodine, moje grijehe, a što je god dobra na svoj zemlji, ne daj toga nikomu drugomu, nego samo gospođici Jurandovoj iz Spihova! — Tek ste se nedavno upoznali — rekne kneginja. — Ne dao Bog da to bude uzaludno! Zbiško se sjeti svega, što se dogodilo u krčmi kod Tinjca i ražalosti se dokraja. Napokon zamoli Danušu da mu zapjeva onu istu pjesmicu koju je pjevala kad ju je prihvatio s klupe i ondio pred kneginju.

Page 44: Henryk Sienkiewicz Krizari

I premda Danuši nije bilo do pjevanja, podigne svoju glavicu uvis i, zatvorivši oči kao ptičica, započne: Da ja imam krila Kao gmska bijela, Za Jaškom u Šlesku Ja bih poletjela.. Sjela bih na trgu Riječ mu rekla jednu Pogledaj Jašulko... Ali, odjednom joj ispod spuštenih vjeđa brižnu obilne suze... i nije više mogla pjevati. A Zbiško ju je podigao isto tako kao nekoć u krčmi kod Tinjca, i stao s njom hodati po sobi, ponavljajući zanosno: — Ja neću u tebi tražiti samo svoju gospodaricu. Ako me Bog izbavi i ako roditelji dopuste, kad dorasteš, djevojka, uzet ću te za ženu. Hej! Danuša ga zagrli oko vrata i sakrije svoje zaplakano lice na njegovo rame, a njegova žalost postade sve veća, i prodirući iz dubine blage slavenske ćudi, pretvori se u njegovoj priprostoj duši doskora u priprostu pjesmu: Ja ću tebe uzet, djevo, Uzet ćuteja... Uto se dogodi nešto, kraj čega je sve drugo izgubilo svako značenje u ljudskim očima. Predveče, dne 21. lipnja, raširi se po dvoru vijest da je kraljici iznenada pozlilo. Pozvani liječnici ostadoše zajedno s biskupom Višem cijelu noć u njezinoj sobi, a međutim se saznalo od dvoranki da će kraljica po svoj prilici prerano roditi. Krakovski kaštelan Jaško Topor iz Tenčina posla još iste noći vjesnike kralju koji je bio odsutan. Drugi se dan već rano ujutro raširi zla vijest po gradu i po čitavoj okolici. Bijaše nedjelja, pa je pučanstvo napunilo sve crkve u kojima su svećenici odredili molitve za kraljičino zdravlje. Posvuda zavlada zabrinutost. Poslije službe božje pođoše viteški gosti, koji bijahu došli na svečanost, plemići i građanska deputacija, u kraljevski dvor, a cehovi i bratstva iziđoše sa svojim zastavama. Oko podne opkoliše Va vel velike hrpe ljudi među kojima su kraljevski strijelci održavali red zapovijedajući im da šute i budu mirni. Grad je bio posve pust i samo su od časa do časa kroz prazne ulice prolazile povorke okolišnih seljaka koji su također bili saznali za bolest svoje obožavane gospodarice i dolazili pred kraljevski dvor. Napokon se pojave na glavnini vratima biskup i kaštelan, a s njima katedralni kanonici, kraljevski dostojanstvenici i vitezovi. Oni se raziđu među svjetinom i ponove strogu zapovijed da nitko ne viče jer bi to moglo naškoditi visokoj bolesnici. Objaviše zatim svima da je kraljica porodila kćerku. Ta vijest ispuni radošću sva srca, osobito kad se saznalo da je uzvišena gospođa zaista rodila prerano, ali da ipak nema nikakve opasnosti ni za nju ni za dijete. Ljudi se počeše razilaziti jer se pred kraljevskim dvorom nije smjelo vikati, a svatko je htio da dade od uska svojoj radosti. I kad su se napunile ulice što vode na glavni trg, začuše se odmah pjesme i veseli usklici. Nikome nije bilo žao ni to što je na svijet došla kćerka. — Zar je bilo zlo — govorili su — što kralj Ljudevit nije imao sinova i što je kraljevstvo ostalo Jadvigi? Njenom udajom za Jagjela podvostručila se moć naše države. Tako će biti i sada. Gdje će se naći takva baštinica, kao što će biti naša kraljevna kad ni rimski cesar, ni koji drugi kralj ne posjeduje tako velike države, tako prostranih zemalja i tako mnogo vitezova! Otimat će se za njezinu ruku najmoćniji vladari na zemlji, klanjat će se kralju i kraljici, dolazit će u Krakov, a mi trgovci imat ćemo od toga najveću korist a da i ne govorimo o tome da će se i opet kakva država, češka ili ugarska, sjediniti s našom kraljevinom. — Tako su među sobom govorili trgovci i radost je svakim časom bivala sve veća. Ljudi su se častili u privatnim kućama i u krčmama, a na Rinku su zaplamsale mnoge svjetiljke i baklje. Potkrakovski kmetovi, kojih je veoma mnogo došlo ugrad, utaborili su se po predgrađima pokraj svojih kola. Židovi su živo razgovarali pred sinagogom na Kazimježu. Do kasne noći, gotovo do osvita, bijaše veoma živo na trgu, osobito oko vijećnice i gradske vage, baš kao u vrijeme velikih sajmova. Ljudi su pronosili razne vijesti, slali su po njih u dvor i jatili se oko onih koji su se vraćali s novim vijestima. Najgora od njih bijaše ta da je knez biskup Petar pokrstio dijete još iste noći, iz čega se zaključivalo da je veoma slabo. Iskusne građanke pripovijedale su me Sfi đutim o slučajevima kad su djeca, rođena napola mrtva, ojačala istom poslije krštenja. Svi su se pored toga hrabrili nadom koju im je davalo ime što ga je dobilo dijete. Govorilo se da nijedan Bonifacij i nijedna Bonifacija ne može umrijeti odmah poslije poroda jer im je određeno da moraju

Page 45: Henryk Sienkiewicz Krizari

učiniti nešto dobra, a u prvim godinama, pogotovo u prvim mjesecima svoga života, ne može dijete činiti zla ni dobra. Drugi dan dođoše iz dvora nepovoljne vijesti i o materi i o novorođenčetu i uzbudiše cijeli grad. U crkvama je čitav dan bila stiska kao u vrijeme otpusta. Bilo je mnogo zavjeta za zdravlje kraljice i kraljevne. Bilo je ganutljivo vidjeti mnoge seljake kako žrtvuju četvrtake žita, janjiće, kokoši, vijence sušenih gljiva i mjerice oraha. Bilo je i znatnih žrtava od vitezova, trgovaca i obrtnika. Izaslanici su bili poslani u razna prošteništa. Astrolozi su promatrali zvijezde. U samom Krakovu održana je svečana procesija kod koje bijahu sva bratstva i svi cehovi. Sav je grad bio okićen zastavama. Održana je i procesija djece, jer su svi sudili da će nevine dječje molitve najlakše izmoliti božju milost. Kroz gradska su vrata dolazile neprestano nove povorke ljudi iz okolice. I tako je prolazio dan za danom, a zvona su neprestano zvonila, ljudi su molili u crkvama i polazili u procesije. Ali kad je prošla nedjelja dana, a uzvišena bolesnica i dijete bijahu još na životu, stala je utjeha i nada ispunjati sva srca. Ljudi su smatrali nemogućim da Bog prije reda uzme k sebi kraljicu, koja bi nedovršeno ostavila svoje veliko djelo, učinivši za nj već toliko, i apostolku koja je, žrtvujući vlastitu sreću, privela kršćanstvu posljednji poganski narod u Evropi. Učenjaci su spominjali što je sve učinila za akademiju; duhovnici što za slavu božju; državnici što za mir među kršćanskim vladarima; pravoznanci što za pravednost; siromasi što;i sirotinju; i nitko nije mogao pojmiti da bi se prerano mogao okončati život tako potreban kraljevstvu i cijelome svijetu. Uto oglasiše 13. srpnja žalobna zvona da je umrlo dijete. I opet se napuni sav grad i nemir obuze sve ljude, a svjetina stade opet okruživati Vavel raspitujući se za kraljičino zdravlje. Ali sada nije nitko dolazio s dobrom viješću. Lica gospode što su odlazila u dvor ili izlazila iz njega, bijahu baš obratno svakim danom sve zabrinutija. Govorilo se da svećenih Stanislav iz Skarbimježa, meštar 87 slobodnih nauka u Krakovu, više ni ne odlazi od kraljice koja se svaki dan pričešćuje. Govorilo se također da se njezina soba iza svake svete pričesti napuni divnim nebeskim svjetlom. Neki su ga, dapače, vidjeli kroz prozor, ali je to samo još više ražalostilo sva srca odana kraljici, kao znak da za nju već započinje život nadzemaljski. Neki ipak nisu vjerovali da bi se mogla dogoditi tako strašna nesreća i ti su se tješili nadom da će se pravedno nebo zadovoljiti jednom žrtvom. Uto se rano u petak 17. srpnja pronese među ljudima vijest da kraljica umire. Tko je god bio živ, pohrlio je pred dvor. Grad je opustio tako da su u njemu'Ostali sami bolesnici, jer su i matere s posve malom djecom otrčale pred kraljevska vrata. Svi dućani bijahu zatvoreni, nitko nije mislio na jelo. Bio je obustavljen svaki posao, a mjesto toga se pod Vevelom crnjelo more ljudi koji su bili uznemireni i uzrujani, ali su šutjeli. Uto zazvoni, u jedan sat poslije podne, veliko zvono na zvoniku katedrale. Ispočetka se nije znalo šta to znači, ali je zla slutnja počela dizati ljudima kosu na glavi. Sve glave i sve oči obratiše se k prvostolnoj crkvi s koje se neprestano čulo veliko zvono, a za njim počeše tužno zvoniti i druga zvona u gradu; u crkvi otaca franjevaca, u crkvi presvetoga Trojstva, u crkvi blažene djevice Marije i tako daleko, kako je grad bio dug i širok. I napokon su svi pojmili šta znače ti žalobni zvuči, a ljudske su se duše napunile takvim nemirom i takvom boli kao da ocjelni batovi crkvenih zvona udaraju u srca prisutnih ljudi. Najednom se na tornju pojavi crna zastava s velikom mrtvačkom glavom pod kojom su se bijeljele dvije unakrsrt složene ljudske kosti. Odmah nastade sveopće očajanje. Kraljica je svoju dušu predala Bogu. Pred dvorom se stao razlijegati očajan plač sto tisuća ljudi miješajući se s turobnim glasom crkvenih zvona. Neki se baciše na zemlju, neki počeše na sebi trgati odjeću i razdirati sebi lice, neki su u nijemoj stravi gledali na zidine, neki su opet jecali prigušeno,, a neki su pružali ruke k crkvi ili kraljičinoj sobi zazivajući kakvo čudo ili božje milosrđe. Ali bilo je i gnjevnih glasova koji su u svom strašnom očaju hulili sve na svijetu. — Zašto nam je ugrabljena naša draga kraljica? Što su koristile naše procesije, naše molitve i naše želje? Mili su im bili srebrni i zlatni zavjetni darovi, a mi za sve to nismo dobili ništa! Sve RR

Page 46: Henryk Sienkiewicz Krizari

su uzeli, a nisu ništa dali! — Drugi su samo plakali i neprestano ponavljali: — Isuse! Isuse! Isuse! — Ljudi su htjeli unići u dvor da još jednom vide krasno lice svoje predrage gospodarice. Nisu ih pustili, ali im je bilo obećano da će tijelo doskora biti izloženo u crkvi pa će ga onda svatko vidjeti i moliti kod njega. Istom podveče stali su se uzbuđeni ljudi vraćati u grad govoreći o zadnjim časovima dobre kraljice, o pokopu i o čudesima koja će se, zastalno, dogoditi kod njezina tijela i na njezinu grobu. Govorilo se rtakođer da će kraljica odmah poslije smrti biti proglašena svetom; a kad su neki počeli sumnjati može li se to dogoditi, stali su se drugi žestiti i groziti Avinjonom. Teška tuga pade na grad i na cijeli kraj i ne pričini se samo puku, nego i svim drugima da je s kraljicom za kraljevstvo ugasnula sretna zvijezda. I među samom krakovskom gospodom bijaše muževa koji su pred sobom vidjeli crnu budućnost. Svi su se počeli pitati: šta će sada biti? Ima li Jagjela poslije kraljičine smrti pravo da i nadalje vlada nad kraljevinom ili se mora vratiti u svoju Litvu i zadovoljiti se velikokneževskim prijestoljem. Neki su predviđali... i kao što se pokazalo, ne baš posve krivo... da će on sam odstupiti i da će u tom slučaju od poljske krune otpasti prostrane zemlje, pa će opet nastati nove navale iz Litve i krvave odmazde poljskih žitelja, križarski red će ojačati, ojačat će i rimski cesar i ugarski kralj, a poljska kraljevina, do jučer jedna od najmoćnijih država na svijetu, past će u propast i sramotu. Trgovci, kojima su dosada bili otvoreni prostrani krajevi litavski i ruski, pravili su pobožne zavjete, samo da Jagjelo ostane poljski kralj, ali se ipak i u tom slučaju očekivao rat s križarskim redom jer se znalo da ga je dosada otklanjala sama kraljica. Ljudi su se sada sjećali kako je ona, upozorena na pohlepnu grabežljivost križara, jednom proročanski rekla: — Dok ja budem živa, dotle ću od vas otklanjati moćnu ruku i opravdani gnjev moga muža; ali pamtite da će vas poslije moje smrti stići kazna za sve vaše grijehe! Oni se nisu, doduše, u svojoj oholosti i u svojoj zaslijepljenosti bojali rata jer su računali na to da poslije kraljičine smrti neće glas o njezinoj svetosti priječiti dobrovoljce iz zapadnih krajeva da im odmah priskoče u pomoć, pa će stići na tisuće vojnika iz Njemačke, Burgundije, Francuske i još daljih zemalja. Ali Jadvigina smrt 89 bijaše ipak tako znamenita da križarski poslanik Lihtenštajn nije ni čekao na povratak odsutnoga kralja, nego je još prije otišao u Malbotrg da sam što brže velikome meštru i kapitolu donese tako važnu, a donekle i strašnu vijest. Ugarski, austrijski, cesarski češki poslanici otišli su također odmah za njim ili su poslali vjesnike svojim vladarima. Jagjelo se vrati u Krakov u teškom očaju. U prvi čas izjavi svoj gospodi da neće dalje kraljevati bez kraljice već da će otići na svoje djedinstvo u Litvu; a zatim je od prevelike žalosti pao u potpun nehaj, pa nije htio rješavati nikakvih poslova, nije odgovarao na pitanja, a načas se strašno ljutio na sama sebe što je otišao i što nije bio prisutan kod kraljičine smrti, što se nije s njom oprostio i što nije čuo njezinih posljednjih riječi i želja. Uzalud su ga Stamislav iz Škartom ježa i biskup Viš uvjeravali da se kraljica razboljela nenadano i da bi po ljudskom sudu imao dosta vremena da se k njoj vrati da je porod uslijedio u pravo doba. To ga nije nimalo utješilo ni umirilo. — Bez nje nisam kralj — odgovorio je biskupu — nego samo pokajni grešnik, za kojeg nema utjehe! — Zatim je oborio oči k zemlji i nitko nije mogao iz njega izmamiti nijedne riječi. Međutim, stadoše svi misliti na kraljičin pokop. Iz svih krajeva počeše dolaziti nove skupine gospode, plemića i seljaka, a osobito siromaha, jer su se nadali obilnoj milostinji kod pogrebnih svečanosti koje su imale potrajati cijeli mjesec. Kraljičino tijelo bijaše postavljeno na visoki odar u katedrali, koji je bio udešen tako da je gornja strana lijesa, gdje je počivala kraljičina glava, bila mnogo viša od donje. Bilo je to navlas učinjeno zato da ljudi mogu bolje vidjeti kraljičino lice. U katedrali su se naprestano služile svete mise; uz odar je gorjelo na tisuće voštanih svijeća, a usred toga blijeska i cvijeća ležala je Ona, spokojna nasmiješena, slična mističnoj bijeloj ruži, a ruke joj bijahu unakrst složene na prsima. Puk je u njoj gledao sveticu, k njoj su dovodili kljaste ljude i bolesnu djecu... i najednom bi se usred crkve čuo usklik koje majke koja je na licu svog bolesnog

Page 47: Henryk Sienkiewicz Krizari

djeteta opazila rumenilo, znak zdravlja, ili krik kojeg paralitika koji je iznenada u svojim obamrlim zglobovima osjetio novu snagu. I tad je ljudska srca obuzelo straho počitanje, a vijest o čudu pronijela se po crkvi, po gradu, po dvoru, i sve je veći bivao broj nemoćnika koji su se samo od čuda mogli nadati izlječenju. Zbiško je, međutim, bio potpuno zaboravljen. Tko je jz tako golemu nesreću mogao da misli na priprostog plemićkog mladića i na njegov zatvor u kraljevskom dvoru! Zbiško je ipak od svojih stražara saznao za kraljičinu bolest i slušao vrevu ljudi pred dvorom; a kad je čuo njihov plač i glas zvona, zaboravio je na svoju vlastitu sudbinu i stao iz dna duše oplakivati smrt obožavane gospođe. Pričinilo mu se kao da se zajedno s njom ugasilo nešto i za njega, i da iza njene smrti ne dolikuje nikome više da živi na ovome svijetu. Priprave za pokop, glas crkvenih zvona, pjevanje, procesije i žamor svjetine — sve je to cijeli tjedan dopiralo do njegovih ušiju. U to je vrijeme postao još tužniji, te nije mogao ni da jede, ni da spava, nego je samo u svom podzemnom zatvoru hodao kao divlja zvijer u krleci. Bila mu je nesnosna samoća; bilo je dana kad mu njegov stražar nije donio ni kruha ni vode, tako su svi bili zaokupljeni kraljičinim pokopom. Otkako je ona preminula, nije ga nitko pohodio: ni kneginja, ni Danuša, ni Povala iz Tačeva koji mu je nekoć pokazivao toliko sklonosti, pa ni trgovac Amilej, Matkov znanac. Zbiško je grozničavo pomišljao kako će ga svi zaboraviti ako je nestalo Matka. Katkad bi mu sunulo u glavu da ga je, možda, zaboravila i sama pravda, pa će do smrti morati trunuti u svojoj tamnici. I tada se molio za smrt. Pošto je od kraljičina pokopa prošao jedan mjesec pa započeo drugi, stao je napokon sumnjati i o Matkovu povratku. Matko mu je obećao da će se žuriti, da neće štedjeti konja. Malborg nije na kraju svijeta. Za dvanaest tjedana moglo se onamo otići i odande povratiti, osobito ako se nekome žuri. — Ali možda se ni njemu ne žuri! mislio je tužno Zbiško. — Možda je gdjegod na putu vidio kakvu ženu pa će je odvesti u Bogdanac da dočeka svoje vlastito potomstvo, a ja ću ovdje dovijeka očekivati božju milost. Nije više na kraju vodio nikakva računa o vremenu, prestao je razgovarati sa stražarom i samo po paučini koja je sve obilnije prekrivala željeznu rešetku na prozoru, razabirao da je nastupala jesen. Sada je cijele sate sjedio na svom logu poduprijevši ruke o koljena i držeći prste u kosi koja mu je obilno prekrila ramena, i u po 19... 91 lusnu, u polumrtvilu nije podizao glave ni kad bi što progovorio stažar koji mu je donio jelo. Ali jednoga dana zaškrinu vrata, a poznati glas mu dovikne s praga: — Zbiško! — Striče! klikne Zbiško i skoči s postelje. Matko ga zagrli, pa mu onda prihvati glavu obim rukama i stane je cjelivati. A mladićevo srce obuzme takva tuga i tjeskoba da je na stričevim prsima zaplakao kao malo dijete. — Mislio sam da se više nećete vratiti — rekne jecajući. — Pa baš i nije mnogo nedostajalo — odgovori Matko. Istom sada podigne Zbiško glavu i pogledavši u njega, klikne: — A šta vam se dogodilo? I začuđeno se zagleda u iznemoglo, propalo i kao platno blijedo lice staroga vojnika, u prignut mu lik i sijedu kosu. — Sto vam se dogodilo? — ponovi. Maitko je sjedio na postelji i teško disao. — Sta se dogodilo? — progovori napokon. Cim sam prešao preko granice, nastrijelili me Nijemci u šumi. Bili su to vitezovi razbojnici, znaš li! Još mi je i sada teško disati... Bog mi je poslao pomoć, inače me ne bi ovdje vidio. — Tko vas je obranio? — Jurand iz Spihova — odgovori Matko. Nastade kratka šutnja.

Page 48: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Oni su napali na me, a on je kasnije navalio na njih. Jedva mu ih je polovica pobjegla. Mene je odveo u svoj gradić i tamo sam se u Spihovu tri sedmice borio sa smrću. Bog mi nije dao da umrem i, premda mi je još zlo, ipak sam se vratio. — Vi niste dakle ni bili u Malborgu? — As čim da idem? Opljačkali su me do kože i pismo su mi s drugim stvarima oduzeli. Vratio sam se da kneginju Zjemovitovu zamolim za drugo pismo, ali je na putu nisam sreo i ne znam da li ću je još naći, jer i ja moram na drugi svijet. To rekavši, pljune na svoj dlan pa ga pruži Zbišku i pokaže mu na njemu čistu krv: — Vidiš li? I za časak nadoda: — Budi volja božja! Nekoliko su časaka šutjeli obojica pod bremenom brižnih misli, a onda rekne Zbiško: — Vi, dakle, često pljujete krv? — Kako da ne pljujem kad mi je šiljak strelice na pol pedlja među rebrima zaostao! Pljuvao bi i ti, ne boj se! AH kod Juranda iz Spihova bilo mi je već mnogo bolje, ali sam se sada opet strašno izmučio jer je put veoma dug, a ja sam brzo jahao. — Ej, pa zašto ste se žurili? — Jer sam ovdje htio zateći kneginju Aleksandru i od nje uzeti drugo pismo. A Jurand iz Spihova rekao mi je ovo: Idite — veli — i vratite se s pismom u Spihov. Ja — veli — aimam u tamnici nekoliko Nijemaca pa ću jednoga na vitešku riječ osloboditi, da to pismo odnese meštru. A on ih zaista zbog smrti svoje žene ima više u tamnici i rado sluša, kako obnoć nariču i svojim negvama zvekeću, jer je čovjek veoma osvetoljubiv. Razumiješ li? — Razumijem. Samo se čudim što ste prvo pismo izgubili. Kad je Jurand talko brzo uhvatio one koji su. na vas napali, to je i pismo moralo biti kod njih. — Nije ih sve pohvatao. Pobjeglo ih je pat. Takva je već naša kob. To rekavši zakašlje Matiko, i opet ispljune nešto krvi i zajeca malko od teške boli u prsima. — Teško su vas nastrijelili — rekne Zbiško. — A kako to? Iz zasjede? — Iz grmlja tako gusta da se na jedan korak nije ništa vidjelo. A ja sam jahao bez oklopa jer su mi trgovci rekli da nema opasnosti; tako sam pao u stupicu. — Tko je bio na čelu razbojnika? Križar? — Nije redovnik, ali Nijemac, Helminjčik iz Lenca, čuven sa svojih razbojstva i otimačina. — Sto se s njim dogodilo? — Kod Juranda je na lancu. Ali i on ima u svojoj tamnici dva plemenita Mazurca koje će za sebe dati. I opet nastade šutnja. — Mili Isuse — rekne napokon Zbiško — to će i Lihtenštajn i onaj iz Lenca ostati na životu, a mi moramo da poginemo bez osvete. Meni će odrubiti glavu, a vi nećete, po svoj prilici, ni zime preživjeti. — Da, neću je ni dočekati. Da bar mogu tebe spasiti! — Jeste li već ovdje bili kod koga? 92 — Bio sam kod krakovskoga kaštelana. Kad sam doznao da je Lihtenštajn otišao, pomislio sam da će ti oprostiti. — Lihtenštajn je, dakle, otišao? — Odmah poslije kraljičine smrti... u Malborg. Bio sam kod kaštelana, a on mi je rekao ovo: Vašem sinovcu nećemo glavu odrubiti zato da se ulaskamo Lihtenštajnu, nego zato što je takva osuda; a da li je Lihtenštajn ovdje ili ne, to je svejedno. Pa da taj križar i umre, ne bi to ništa promijenilo stvar, jer zakon ostaje zakon, a nije kao kakav kožuh koji se može po volji preokrenuti. Njega — veli — može pomilovati sam kralj, nitko drugi. — A gdje je kralj? — Otišao je poslije ukopa čak u Rusiju.

Page 49: Henryk Sienkiewicz Krizari

— No, onda, nema pomoći. — Nikakve. Kaštelan mi je još rekao: Žao mi ga, jer me i kneginja Ana za nj moli, ali kad ne mogu, ne mogu. — A je li kneginja Ana još ovdje? — Bog joj platio! To je dobra gospođa. Još je ovdje, jer se gospođica Jurandova razboljela, a kneginja je njeguje kao svoje rođeno dijete. — O, zaboga! Dakle i Danušku je bolest napala? A šta joj je? — Zar ja znam! Kneginja veli da ju je netko urekao. — Sigurno Lihtenštajn! Nitko drugi, nego Lihtenštajn! — Možda i on. Ali šta ćeš mu učiniti? Ništa! — Zato su me svi ovdje zaboravili jer je i ona bila bolesna. Iza tih riječi počne Zbiško velikim koracima hodati po samici, napokon prihvati Matkovu ruku, poljubi je i progovori: — Platio vam dobri Bog za sve jer ćete radi mene umrijeti; ali kad ste već bili čak u Pruskoj, učinite mi još jednu ljubav, dok baš posve ne oslabite. Otiđite kaštelanu i zamolite ga da me na moju vitešku riječ pusti barem na dvanaest nedjelja. Onda ću se vratiti, pa neka mi odrube glavu, ali ovako ne može da bude: da mi bez ikakve osvete poginemo. Znajte: ja ću otići u Malborg i odmah izazvati Lihtenštajna. Drukčije ne može da bude! Njegova smrt ili moja! Matko protare čelo. — Otići ću, no hoće li ti kaštelan to dopustiti? — Dat ću mu svoju vitešku riječ. Samo dvanaest nedjelja, više mi ne treba. — Sto to govoriš: samo dvanaest nedjelja! A ako budeš ranjen, pa se ne vratiš, šta će pomisliti? — Vratit ću se, pa makar i četveronoške. Ali ne bojte se! I znajte, možda će dotle doći kralj iz Rusije, pa ćemo ga opet zamoliti za milost. — Istina — rekne Matko, ali začas nadoda: — Kaštelan mi je rekao još i ovo: Mi smo zaboravili na vašeg sinovca zbog kraljičine smrti, ali sada se mora i to svršiti. — Ej, već će mi dozvoliti — odgovori živo Zbiško. — Ta on zna da će mu plemić održati riječ; a da li će mi glavu odrubiti sada ili poslije svetoga Mihajla, to mu je svejedno! — Ha, poći ću k njemu još danas. — Danas otiđite k Amileju i legnite malko. Neka vam na ranu metnu kakav melem, a sutra pođite kaštelanu. — No, zbogom! Zagrliše se i Matko pođe k vratima, ali se još jednom zaustavi na pragu i namršti čelo kao da se nečega iznenada sjetio. — Ta ti još uvijek ne nosiš viteškoga pojasa, pa će ti Lihtenštajn reći da se s neopasanim vitezom neće pobiti, a šta ćeš onda učiniti? Zbiško se prestraši, ali samo načas, a onda rekne: — A kako biva u ratu? Zar uvijek samo opasani vitez opasanoga viteza odabire? — Rat je rat, a viteški je megdan nešto drugo. — To je istina... ali počekajte, valja se domisliti. Evo, gledajte, ja sam se domislio. Mene će knez Januš opasati. Kad ga kneginja i Danuška zamole, dat će mi pojas. A ja ću se putem u Mazoviju odmah i sa sinom Mikolaja iz Dlugoljasa pobiti. — Zašto? Jer je Mikolaj... znajte, onaj, koji je uz kneginju i koga zovu Obuhom... Danušku nazvao žabicom. Matko ga pogleda u čudu, a Zbiško htjede da mu bolje razjasni o čemu se radi, pa nastavi: — Ja mu toga ne mogu oprostiti, ali se s Mikolajem ipak neću pobiti, jer mu već ima kojih osamdeset godina. Nato će Matko: — Slušaj, momče! Zao mi je tvoje glave, ali mi nije žao tvoje pameti, jer si glup ko vo. — A zašto se vi ljutite? Matko ne odgovori ništa i htjede da iziđe, ali Zbiško priskoči k njemu:

Page 50: Henryk Sienkiewicz Krizari

— A kako je Danuški? Je li već zdrava? Ne srdite se tek za štogod! Ta već vas nije tako dugo bilo. Iznova se prigne nad starčevu ruku, a starac slegne ramenima, ali odgovori već mnogo blaže: — Gospođica Jurandova je zdrava, samo što je još iz sobe ne puštaju. Budi zdrav! Zbiško ostade sam, ali kao preporođen i u tijelu i u duši. Bijaše mu ugodno misliti da će pred sobom imati još tri mjeseca života, da će poći u daleke krajeve, pa naći Lihtenštajna i s njim se pobiti na smrt. Na samu misao o tome ispunila mu je radost grudi. Krasno li će mu biti dvanaest tjedana na konju, jahat će po širokom svijetu, da se ogleda na megdanu i da ne pogine bez osvete. A onda... neka se dogodi što mu drago, ta za to ima još dosta vremena. Kralj se može vratiti iz Rusije i oprostiti mu njegovu krivnju, može nastati rat koji su svi već odavna prorekli; a možda će i sam kaštelan, kad ga poslije tri mjeseca ugleda kao pobjednika oholog Lihtenštajna, reći: Odlazi sada u gajeve i šume...! Ta Zbiško je znao posve dobro da mu nitko ne želi zla, osim samoga križara, pa ga je i sam strogi krakovski gospodin samo pod silu osudio na smrt. I nada mu je bivala sve veća, jer nije sumnjao da će mu ta tri mjeseca odobriti. Mislio je dapače da će mu dati i više, jer stari gospodin iz Tenčina neće sigurno ni pomisliti da plemić ne bi održao zadane riječi. A kad je Matko drugi dan navečer unišao u zatvor, priskoči Zbiško odmah k njemu i zapita ga: — Je li odobrio? Matko sjedne na postelju, jer od velike slabosti nije mogao da stoji, pa uzdahne teško i rekne: — Kaštelan mi je rekao ovo: Ako morate podijeliti imetak, pustitt ću vašega sinovca na vitešku riječ na jednu ili dvije sedmice, ali na dulje ne. Zbiško se preseneti tako da nekoliko časaka nije mogao izustiti ni riječi. — Na dvije sedmice? — zapita časak kasnije. — Ta za dvije sedmice ne bih ja mogao doći ni do granice... Šta je to? Zar niste kaštelanu rekli zašto ja želim da idem u Malborg? flfi — Za tebe nisam molio samo ja, nego i kneginja Ana. — No, pa šta je? — Sta je? Starac joj je rekao da mu nije do tvojega vrata, pa da te i sam žali. Kad bih za to mogao naći kakvu zakonsku osnovu — veli — pa makar i izliku, rado bih ga pustio; ali kad ne mogu, ne mogu. Neće biti dobro u našoj kraljevini — veli — ako ljudi počnu pred pravdom zatvarati oči i popuštati iz prijateljstva; ja to neću učiniti, pa da se radi o mom rođaku Toporčiku ili čak i o mom rođenom bratu. Takvi se ljudi ne daju umekšati. A on je još rekao i ovo: Mi se ne moramo obazirati na križare, ali se ne smijemo pred njima osramotiti. Šta bi pomislili i oni i njihovi gosti koji k njima dolaze iz cijelog svijeta, kad bi ja na smrt osuđenog plemića pustio zato da k njima pođe u boj? Zar bi vjerovali da će zaista biti kažnjen i da u našoj kraljevini ima kakve pravice? Ja volim odsjeći jednu glavu, nego da kralja i kraljevinu izručim smrti. Nato mu je rekla kneginja da joj je veoma čudna takva pravica od koje čak ni kraljeva rođakinja ne može izmoliti čovjeka; no starac joj je odgovorio: I u kraljevoj je ruci samo milost, ali nije bespravlje. Zatim su se stali prepirati, jer se kneginja naljutila: A vi barem ne dajte — veli — da strune u zatvoru! A kaštelan na to: Dobro! Sutra ou zapovjediti da na trgu prirede stratište. I tako su se razišli. A tebe, nesretnice, neka sada sam Gospod spasi! Nastade duga šutnja. — Kako? — progovori gluhim glasom Zbiško. — Zar će to odmah biti? — Za dva ili za tri dana. Sta sam mogao, to sam učinio. Pao sam pred kaštelanove noge, molio sam ga da ti se smiluje, a on samo svoje: Pronađi kakvu zakonitu ustanovu ili barem izliku. A šta ću ja pronaći? Bio sam kod svećenika Stanislava iz Skarbimježa, da k tebi dođe sa svetim sakramentom. Neka te barem zapadne slava, da te ispovjedi onaj isti koji je ispovijedao i samu kraljicu. Ali nisam ga našao kod kuće jer je bio kod kneginje Ane. Možda kod Danuške? Ah, da! Djevojčica je već zdrava. Poći ću k njemu već sutra prijepodne. Kažu, ako te on ispovjedi, spas ti je duše tako siguran kao da ga imaš u torbi. 7 Križari

Page 51: Henryk Sienkiewicz Krizari

Zbiško sjedne, podupre lakte o koljena i spusti glavu tako da mu je kosa prekrila cijelo obličje. Stari ga je dugo promatrao, pa napokon rekne: Zbiško! Momak podigne lice na kojemu je bilo više gnjeva i srdžbe nego boli. Šta je? — Slušaj me dobro, možda sam nešto izmudrio. Rekavši to, približi mu se još više i počne upravo šaptati: — Ti si čuo o knezu Vitoldu, kako ga je jednom naš sadašnji kralj zatvorio u Krevju, pa je iz zatvora pobjegao u ženskom odijelu. Ovdje nema nikakve žene, ali uzmi moj kaput, uzmi moju kabanicu i iziđi, razumiješ li? Neće te zaustaviti, to je sigurno. U oči ti neće gledati. Mene su vidjeli jučer, kad sam izlazio, i nijedan me nije bolje promotrio. Šuti i slušaj: sutra će naći mene, pa šta onda? Odrubit će mi glavu! Pa neka im bude to veselje, kad me već ionako za dva ili tri tjedna očekuje smrt. A ti, kad iziđeš odavde, sjedni na konja i otiđi knezu Vitoldu. Kad mu se budeš poklonio i rekao mu tko si, primit će te, pa će ti biti kod njega kao da si kod nogu samoga gospodina Boga. Ovdje ljudi pripovijedaju da su njegovu vojsku uništili Tatari. Ne zna se da li je to istina, ali može biti, jer je to pokojna kraljica prorekla. Ali ako je to istina, trebat će knez još više hrabrih vitezova pa će te rado primiti. A ti ga se drži, jer ne možeš na svijetu naći ljepše službe. Izgubi li neki vladar bitku neminovna ga propast čeka, no knez je Vitold tako žilav da je poslije izgubljene bitke obično još moćniji. I veoma je široke ruke, a naše ljude veoma voli. Javi mu sve šta se dogodilo. Reei mu da si s njim htio poći na Tatare, ali nisi mogao jer si sjedio u zatvoru. Dat će Bog, pa će te obdariti ljudima i zemljom i opasat će te kao viteza i kod kralja će se za tebe zauzeti. To će biti dobar zagovornik, vidjet ćeš, zar ne? Zbiško je nijemo slušao, a Matka kao da su zanijele vlastite riječi, pa nastavi: — Ti nećeš poginuti tako mlad, nego ćeš se povratiti u Bogdanac. A ako se povratiš, moraš se odmah oženiti, na daš rod ne izgine. Istom kad budeš imao djece, možeš Lihtenštajna izazvati na dvoboj, ali prije toga nemoj tražiti osvete, jer bi te mogli nastrijeliti gdjegod u Pruskoj, OR, baš kao i mene, pa ti više ne bi bilo nikakve pomoći. Uzmi sada kaput, uzmi kabanicu i odlazi u ime božje! Iza tih riječi Matko ustane i počne se razodijevati, ali i Zbiško odmah ustane, pa ga zadrži i rekne: — Ja neću učiniti toga što vi od mene tražite, tako mi pomogao Bog i sveti krst! — Zašto? — zapita u čudu Matko. — Jer neću učiniti. A Matko ga pogleda presenećeno i gnjevno. — Bilo bi bolje da se nisi ni rodio. — Vi ste već rekli i kaštelanu — rekne Zbiško — da ćete svoju glavu dati za moju. — Odakle ti to znadeš? — Rekao mi je gospodin iz Tačeva. — Pa što onda? — Pa što onda? A nije li vam kaštelan rekao da bi to osramotilo i mene i cijeli naš rod? Pa zar ne bi bila još veća sramota da odavde pobjegnem i vas umjesto sebe za osvetu ostavim? — Za kakvu osvetu? Što će meni učiniti zakon, kad i tako moram umrijeti? Budi pametan, tako ti milosrđa božjega! — Ne, tim više! Neka me Bog kazni ako vas stara i bolesna ostavim. Koje li sramote! Nastade šutnja, te se samo čulo kako Matko teško diše i kako jedan drugog dozivaju stražari što su stajali pred vratima. A vani je već bila duboka noć. — Slušaj — progovori napokon Matko slomljenim glasom — nije bila sramota knezu Vitoldu što je tako pobjegao iz Krevja, pa neće biti ni tebi. — Ej — odgovori nekako tužno Zbiško — znajte, knez Vitold je veliki knez, koji je iz kraljevih ruku dobio krunu, bogatstvo i gospodstvo, a ja sam siromašni plemić, koji samo svoje poštenje ima. I začas klikne kao da se najednom naljutio:

Page 52: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Pa zar ne znate, ja vas tako ljubim da ne dam vaše glave za svoju? Nato se Matko digne na svoje drhtave noge, ispruži preda se obje ruke... i, premda su tadašnji ljudi bili jako tvrdi, kao da su iz željeza iskovani, vikne tronutim i očajnim glasom: — Zbiško.. 99 Drugi dan počeše sudski momci dovoziti na trg grede i daske za stratište koje se imalo podići nasuprot glavnim vratima gradske vijećnice. A kneginja se još uvijek savjetovala s Vojtjehom Jastrepcem, Stanislavom iz Skarbimježa i drugim učenim kanonicam koji su jednako poznavali r pisano i običajno pravo. Nato su je ponukale riječi staroga kaštelana koji je izjavio da bi odmah pustio na slobodu Zbiška kad bi mu se za to našla kakva pravna ustanova ili barem izlika. Vijećalo se dugo i živo, ne bi li se moglo štogod pronaći i kad je svećenik Stanislav pripravio Zbiška na smrt i dao mu posljednju pomast, povratio se iz zatvora opet u vijeće, koje je potrajalo gotovo do zore. Uto dođe i dan smaknuća. Svijet je od rana grnuo na trg, jer je plemićka glava pobuđivala mnogo veću radoznalost nego obična, a i vrijeme je bilo prekrasno. Među ženama se pronijela vijest o velikoji mladosti i neobičnoj ljepoti osuđenikovoj, pa je cijeli put koji je vodio od dvora procvao cijelim Skupinama pristalih građanki, kao šarenim cvijećem; na prozorima i na izbečenim, doksatima na trgu vidjele su se kapice, zlatne i baršunaste vrpce udatih žena, ili posve otkrivene glave mladih djevojaka ukrašenesamo vijencima od ljiljana ili ruža. Gradski dostojanstvenici bijahu talkođer došli, da istaknu svoju važnost, premda se stvar nije njih ticala pa su se postavili kraj stratišta, zajedno s vitezovima, koji su u velikom broju stajali u blizini stuba, da tako iskažu svoje sažaljenje bijednome mladiću. Za njima se gurala svjetina, sastavljena od manjih trgovaca i obrtnika, u odjeći njihovih cehovskih boja. Djeca i đaci, potiskivani sa svih strana, vrzli su se poput muha po toj svjetini, ulazeći svagdje gdje se pokazalo samo malo mjesta. Nad tom gustom gemilom ljudskih glava dizalo se stratište, pokriveno novim suknom, a na njemu su stajala tri čovjeka: krvnik, jak i strašan Nijemac, odjeven u crveni kaput i u isto takvu kabanicu, s teškim dvosjeklim mačem u ruci, i njegova dva pomoćnika golih ramena i s konopcima za pojasom. Do njihovih je nogu stajao panj i lijes, podstavljen također sutonom. Na zvoniku blažene djevice Marije zvonila su zvona ispunjajući cio grad svojom jekom i plašeći jata vrana i golubova. Ljudi su pogledavali ili na put što je vodio iz dvora, ili na stratište na kojem je stajao krvnik s golim mačem što se ljeskao na suncu, ili napokon na vitezove koje su građani uvijek promatrali s 100 udivljenjem i radoznalošću. A sada su i imali šta gledati, jer su oko stratišta stajali najslavniji junaci. I divili su se širokim plećima i neobičnoj snazi Zavise Crnoga, njegovoj bujnoj kosi što mu je padala na ramena; divili su se krepkom četverouglastom liku i snažnim nogama Zindraima iz Maškovica, i golemom gotovo nadljudskom uzrastu Paška Zlođjeja iz Biskupica, i groznom licu Bartoša iz Vođinka, i ljepoti Dopka iz Olešnice, koji se osobito proslavio među Ugrima u Košicarna, i Kšona iz Kozjeglave, i Lisa iz Targoviska, strašnog u ručnom rvanju, i Staška iz Harbimovica, koji je konja stizao u trku. Veliku je pažnju svraćao na seiMatko iz Bogdanca sa svojim bijednim licem, a podupirali su ga Florijan iz Koritnice i Martin iz Vrocimovica. Svi su mislili da je to otac osuđenikov. Ali s najvećom su radoznalošću promatrali Povalu iz Tačeva koji je stajao u prvome redu i na svojim snažnim rukama držao Danušu, odjevenu u posve bijelu haljinu sa zelenim vijencem u plavoj kosi. Ljudi nisu znali što to znači i zašto ta bijelo odjevena djevojčica ima da gleda smrt osuđenikovu. Jedni su govorili da mu je to sestra, drugi su u njoj naslućivali odabranu gospodaricu mladoga viteza, ali ni ti nisu sebi mogli razjasniti zašto je odjevena u bjelinu i zašto prisustvuje smrtnoj kazni. Međutim su je svi iskreno žalili videći njezino krasno lice, slično rumenoj jabuci, zaliveno suzama. I mnogi su počeli koristi kaštelanovu neumoljivost i preveliku strogost zakona, a ti su se ukori pretvarali u grozno mrmljanje, i napokon su se ovdje i ondje čuli glasovi da bi se smaknuće moralo odgoditi kad bi se srušilo stratište. Svijet je bivao sve glasniji i uzrujaniji. Pronosilo se od usta do usta da bi kralj, da nije odsutan, sigurno pomilovao mladića koji — kao što su svi uvjeravali — nije ništa skrivio.

Page 53: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ali sve se utišalo kad su daleki usklici navijestili dolazak kraljevskih strijelaca i kopljanika, među kojima je išao osuđenik. I doskora se cijela ta povorka pojavila na trgu. Pred njom je stupalo bratstvo ukopnika koji su bili odjeveni u crne i duge plašteve, a imali su na licu crne krinke s ovećim otvorima za oči. Svijet se bojao tih ozbiljnih likova i zašutio je odmah čim ih je ugledao. Za njima je išla četa strijelaca u kojoj su bili' sami odabrani Litvini, odjeveni u čistu risovinu. Bila je to četa kraljevske tjelesne straže. Za tom su četom stupali drugi ko pijanici, a u njihovoj sredini, između sudskog pisara, koji je imao pročitati osudu, i svećenika Stanislava iz Skarbimježa, koji je nosio raspelo, koračao je Zbiško. Sve se oči obratiše sada na njega, a sa svih prozora i doksata prignuše se djevojke i žene. Zbiško je bio odjeven u svoju na megdanu osvojenu bijelu jaku, na kojoj bijahu zlatom izvezeni orlovi i zlatne rojte, i u toj je svečanoj odori izgledao kao kakav knežević ili kao kakav mladić iz velike porodice. Po njegovu uzrastu, po njegovim jakim plećima i širokim prsima činilo se da je već zreo muž, ali na tom muževnom liku bijaše upravo djetinjska glava i mlađahno obličje, s posve malim brkovima nad usnama, i ujedno krasno lice kraljevskoga paža sa zlatnom kosom, podstriženom ravno nad obrvama i spuštenom na ramena. Išao je čvrstim i sigurnim korakom, ali mu je čelo bilo blijedo. Časom je pogledavao na puk, nekako kao kroz san, a časom je dizao oči k crkvenom zvoniku, k jatu vrana i k uznjihanom zvonu koje mu je naviještalo zadnju uru; časom mu se na licu odražavalo udivljenje što su sve te krasne djevojke i žene, što je sva ta svečanost, što je sve to samo zbog njega. Na trgu je već izdaleka ugledao stratište i na njemu crveni lik krvnikov. I onda je zadrhtao i prekrstio se, a svećenik mu je odmah pružio raspelo da ga poljubi. Nekoliko koraka dalje pade mu pred noge kitica makova cvijeća koju mu je dobacila mlada djevojka iz puka. Zbiško se prigne i podigne je, pa se prijazno nasmiješi djevojci koja brižne u glasan plač. A on pomisli, očito, da pred tom svjetinom i pred tim ženama koje su s prozora mahale rupcima mora umrijeti odvažno i za sobom ostaviti spomen hrabroga momka, pa zato sabere svu svoju snagu i volju, zabaci natrag svoju kosu, podigne glavu još više i pođe tako ponosno kao što ide pobjednik poslije svršenih viteških igara kad polazi po svoju nagradu. Ipak su svaki čas morali stati jer je pred njima bivalo sve više svijeta koji im se nije hitio ukloniti. Uzalud su litvanski strijelci, idući u prvom redu, vikali svaki čas: — Eyk šalin! Eyk šalin!1 — Ljudi nisu htjeli da razumiju što znače te riječi, pa jt posvuda bivalo sve tjesnije. I premda je među tadašnjim krakovskim pučanstvom bilo dvije trećine Nijemaca, ipak su se na sve strane razlijegale strašne kletve protiv križara: — Sramota, sramota! Nestalo tih križarskih vukova S puta! S puta! koji djecu šalju na stratište! To je sramota za kraljevstvo i za kralja! — Litvini, videći otpor, skinu napete lukove s ramena i počnu pogledavati u svjetinu ispod oka, ali ipak nisu smjeli navaliti na nju bez zapovijedi. A kapetan pošalje naprijed kopljanike jer su kopljanici mogli lakše prokrčiti put i tako dođoše do vitezova koji su stajali oko stratišta. Vitezovi im dadu mjesta bez otpora. Prvi pristupe k stratištu kopljanici, a za njima je išao Zbiško sa svećenikom i pisarom. Uto se dogodi nešto čemu se nitko nije nadao. Između vitezova istupi naglo Povala s Danušom u naručju i vikne: — Stoj! — tako gromkim glasom da se odmah zaustavila cijela povorka, kao da je ukopana u zemlju. Ni kapetan ni makoji vojnik nije se htio protiviti gospodinu i opasnom vitezu kojega su svaki dan vidjeli na dvoru i često u pouzdanu razgovoru s kraljem. Na kraju viknu i drugi isto tako znameniti vitezovi: — Stoj, stoj! — a gospodin iz Tačeva pristupi k Zbišku i preda mu bijelo odjevenu Danušu. Zbiško pomisli da se s njom ima oprostiti, pa je zagrli i pritisne na prsa; ali Danuša, mjesto da se pri vine k njemu i da ga obujmi rukama, skine brzo sa svoje kose ispod zelenoga vijenca bijelu koprenu i pokrije njome čitavu glavu Zbiškovu, a ujedno vikne iz sve snage svojim rasplakanim djetinjim glasom: Ti si moj! Ti si moj! On je njezin! — začuju se jaki glasovi vitezova. — Kaštelanu! A njima odgovore gromki usklici iz puka: Kaštelanu! Kaštelanu!

Page 54: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ispovjednik podigne uvis oči, sudski pisar se smete, kapetan i kopljanici spuste oružje, jer su svi znali šta se dogodilo. Bio je to stari običaj, jak kao i zakon, poznat u Pothalu, u Krakovu, pa i u drugim krajevima: kad nevina djevojka na čovjeka osuđenoga na smrt baci svoju koprenu u znak da će poći za nj, time ga spašava od smrti i kazne. Taj su običaj poznavali i vitezovi i seljaci, poznavao ga je poljski puk, a čuli su za njegovu moć i Nijemci koji su već odavno prebivali u poljskim mjestima i gradovima. Videći to, klonuo je stari Matko od ganuća; vitezovi su odmah na stranu potisnuli strijelce i okružili Zbiška i Danušu, a uzbuđeni i uzradovani je svijet vikao sve jače: Kaštelanu! Kaštelanu! I ljudi su brzo po J03. jurili naprijed baš kao silni valovi morski. Krvnik i njegovi pomoćnici pobjegoše što brže sa stratišta. Nastade veliki metež. Svima je bilo jasno da bi u gradu nastao strašan nemir kad bi se Jaško iz Tančina sada opiro posvećenome običaju. Sav puk poput lave navali na straitište. U tren oka skidoše sukno i rastrgaše ga na komadiće, a onda stadoše grede i daske popuštati pod snažnim rukama ili pucati pod oštrim sjekirama i za par časaka nije više na trgu bilo stratištu ni traga. Zbiško pođe natrag u dvor držeći još uvijek na rukama Danušu, ali sada kao pravi pobjednik, jer su oko njega išli vesela lica prvi vitezovi cijele kraljevine, a sa strana, sprijeda i straga okružavalo ih je na tisuće žena, muževa i djece, vičući u sav glas, pjevajući, pružajući ruke k Danuši i slaveći njihovu hrabrost i ljepotu. S prozora su im svojim bijelim ručicama pljeskale bogate građanke i posvuda su se vidjele suzne oči. Kiša vijenaca od samih ljiljana i ruža, kiša krasnih vrpca i dapače zlatnih pasova padala je sretnome mladiću pred noge, on je, sav jasan kao sunce, s prezahvalnim srcem svaki čas podizao uvis svoju bijelu gospođicu i svaki čas joj je oduševljeno ljubio koljena, a to je tako ganulo građanske djevojke, te su neke stale grliti svoje ljubavnike uvjeravajući ih da će također biti oslobođeni ako budu osuđeni na smrt. I Zbiško i Danuša postadoše dragom djecom vitezova, građana i cijeloga puka. Stari Matko, kojeg su ispod ruke vodili Florijan iz Koritnice i Martin iz Vrocimovica, zamalo da nije sišao s uma od radosti i ujedno od čuda što mu to sredstvo spasa ipak nije palo na um. Povala iz Tačeva pripovijedao je u onoj silnoj vrevi svojim jakim glasom vitezovima kako su taj način spasa izmislili, ili bolje, kako su ga se u svom sijećanju s kneginjom sjetili Vojtjeh Jastrebac i Stanislav iz Skarbimježa, vješti pisanom i običajnom pravu; a vitezovi su se čudili njegovoj jednostavnosti, govoreći među sobom da toga običaja nije po svoj prilici nitko upamtio zato što već odavno nije u gradu bio proveden. No ipak je sve još uvijek ovisilo o kaštelanu. Puk i vitezovi pođoše u dvor u kojem je za kraljeve odsutnosti prebivao krakovski gospodin i odmah odoše sudski pisar, svećenik Stanislav iz Skarbimježa, Zaviša, Farurej, Zindram iz Maškovica i Povala iz Tačeva k njemu da mu razjasne moć običaja i da ga sjete kako je sam govorio da bi odmah oslobodio osuđenika, kad bi za to mogao naći JM. kakvu pravnu ustanovu ili barem izliku. A zar je moglo biti ljepšeg prava od starodrevnog običaja koji se nikada nije prekršio? I gospodin iz Tenčina odgovori im zaista, da taj običaj više doliči prostome puku i pothalskim razbojnicima, nego plemstvu, ali da ipak i sam toliko poznaje zakon da mora priznati njegovu moć. Pri tom je rukom prekrio svoju sijedu bradu i nasmiješio se ispod prstiju jer mu je sve to i samome bilo veoma drago. Napokon iziđe pred dvor uz kneginju Anu Danutu, praćen od nekoliko svećenika i vitezova. Čim ga Zbiško opazi, podigne uvis Danušu, a on položi svoju hrapavu ruku na njezinu zlatnu kosu po je tako zadrži koji časak i onda klimne svojom sijedom glavom ozbiljno i dobrostivo. Svi su razumjeli taj znak i dvorski su se zidovi potresli od gromkih usklika. — Bog ti pomogao! Živio dugo, pravedni gospodine! Živi i sudi nam! — klicalo se sa svih strana. Zatim su i opet pozdravili Danušu i Zbiška, a oni su u tili čas pali do nogu dobre kneginje Ane Danu te kojoj je Zbiško imao da zahvali svoj život, jer se ona s učenim ljudima domislila njegovu spasu i naučila Danušu šta ima da učini. — Živjeli mladenci! — vikne Povala iz Tačeva videćd kako oni kleče pred kneginjom. — Živjeli! — ponove svi drugi.

Page 55: Henryk Sienkiewicz Krizari

Sijedi kaštelan se okrene kneginji i rekne: — Ali sada se, milostiva kneginjo, moraju odmah zaručiti jer tako zahtijeva taj običaj. — Ja ću ih zaručiti odmah — odgovori vesela lica dobra gospođa — ali neću dopustiti da se vjenčaju bez privole njezinoga oca, Juranda iz Spihova. VI Kod trgovca Amileja vijećali su Matko i Zbaško o tome šta da učine. Stari vitez se nadao skoroj smrti a kako mu je smrt proricao i dobar poznavalac rana, franjevac otac Cibek, htio se vratiti u Bogdanac da bude pokopan kod svojih otaca, na groblju u Oštrovju. Ali mu ondje ipak nisu ležali svi oci. U ratu su se služili lozinkom: Grad! a u grbu su nosili tupu potkovu odlikujući se tako od drugih plemića, koji nisu imali svoga grba. Godine 1331, u bici kod Plovaca, postrije ljali su njemački strijelci u jednoj močvari sedamdeset i četiri vojnika iz Bogdanca, te se spasio samo jedan, Vojtjeh, s pridjevkom Bivol kojemu je kralj Vladislav Lokijetek poslije njemačkoga poraza posebnim privilegijem potvrdio grb i zemlju u Bogdancu. Kosti njegovih drugova ostale su na bojnom polju kod Plovaca, a Vojtjeh se brzo vratio kući, ali samo zato da vidi potpunu propast svoga roda. Dok su, naime, muževi iz Bogdanca ginuli pod strijelama Nijemaca, navalili su razbojnički vitezovi obližnje Sleske na gnijezdo, pa su spalili sve zgrade, a ljude sasjekli ili odveli u sužanjstvo da ih zatoče u dalekim krajevima Njemačke. Vojtjeh je ostao sam samcat u staroj djedovskoj kući koju je, začudo, poštedio oganj, kao vlasnik prostranih, ali pustih zemalja što su prije pripadale cijelome rodu. Oženio se poslije pet godina i dobivši dva sina, Jaška i Matka, poginuo je od bivola u lovu. Sinovi su rasli pod paskom svoje matere, Kahne iz Spaljenice koja je na šleskim Nijemcima osvetila davnu krivicu u dva bojna pohoda, pa poginula u trećemu. Kad je Jaško odrastao, uzeo je za ženu Jagjenku iz Mocazeva, s kojom je porodio Zbiška; a Matko je ositao neoženjen, pa je upravljao gospodarstvom i odgajao svoga sinovca ukoliko su mu to dopuštali bojni poslovi. Ali kad su u domaćoj vojni između Naleča i Gžimalita i po drugi put bile spaljene sve zgrade u Bogdancu, a kmetovi odvedeni u sužanjstvo, nije ih osamljeni Matko mogao nanovo podići. Namučivši se mnogo godina, ostavio je napokon zemlju svom rođaku opatu, a sam je s još malenim Zbiškom otišao u Litvu na Nijemce. Ipak nije nikada puštao iz očiju Bogdanca. U Litvu je otišao najviše zato da stekne što više plijena, pa da se onda vrati, iskupi zemlju, da je napuči težacima, podigne svoj zamak i u njemu smjesti Zbiška. Tako je i sada, kad je Zbiško bio sretno spašen, na to mislio i s njime se kod trgovca Amileja o tome dogovarao. Zemlju su imali za šta iskupiti. Od plijena, od otkupa, koje su im morali dati zasužnjeni vitezovi, i od darova kneza Vitolda bili su sakupili svega u izobilju. Ali najveću im je korist donijela ona borba na život i smrt sa frizijskim vitezovima. Sami oklopi što su ih s njih skinuli predstavljali su u ono vrijeme pravi imetak; a osim oklopa i oružja uzeli su im i kola i konje, odjeću, ljude, no 1Q6. vac i svu bogatu ratnu opremu. Sada je mnogo od toga plijena kupio trgovac Amilej, a među ostalim i dva divna flandrijska sukna, što su ih bogati frizijski vitezovi imali na svojim kolima. Matko je prodao i svoj dragocjeni oklop misleći da će skoro umrijeti, pa mu više neće trebati. Kovač oružja, koji ga je kupio, prodao ga je drugi dan Martinu iz Vrocimovica, što je u svom grbu imao lik polukoze, i to s velikim dobitkom, jer su tada milanski oklopi bili u mnogo većoj cijeni od svih drugih na svijetu. Zbiško je žalio za tim oklopom iz dna duše. — Ako vam Bog povrati zdravlje? — rekao je stricu — gdje ćete naći drugi jednak tome? — Gdje sam našao i taj: na nekom drugom Nijemcu — odgovorio mu je Matko. — Ali ja neću umaći smrti. 2eljezo se među mojim rebrima rascijepilo, pa će zauvijek ostati u meni. Sto sam ga jače hvatao i kušao noktima izvući, to je dublje ulazilo u moje tijelo. A sada nema više nikakve pomoći. — Vi biste morali popiti jedan ili dva kablića medvjede masti!

Page 56: Henryk Sienkiewicz Krizari

Da! I otac Cibek veli da bi to bilo dobro, jer bi željezo možda kakogod iz mene izišlo. Ali odakle da je dobijem? A u Bogdancu bih samo uzeo sjekiru pa pod košnicom obnoć vrebao. — Pa pođimo u Bogdanac. Samo mi nemojte negdje na putu umrijeti! — Znam ja, kamo bi ti rado: na dvor kneza Januša ili k Jurandu iz Spihova, da pođeš na helminjske Nijemce. — Ja to ne poričem. Rado bih s kneginjinim dvorom pošao u Varšavu ili u Cjehanov, ali samo zato da što duže budem uz Danušu. Sada ne mogu da budem bez nje, jer to nije samo moja gospodarica, nego i moja ljubav. Tako je rado gledam da me odmah prođu trnci kad samo na nju pomislim. Za njom ću poći i na kraj svijeta, ali se sada moram najprije pobrinuti za vas. Vi niste napustili mene, pa ni ja neću napustiti vas. Moramo u Bogdanac, pa ćemo u Bogdanac. — Ti si dobar momak! — rekne mu Matko. — Bog bi me kaznio kad bih prema vama bio drukčiji. Znajte, kola su već spremna, a u jedna sam dao za vas prostrijeti sijena. Amilejova žena vam je dala perinu, samo ne znam hoćete li na njoj moći od vrućine izdržati. Poći ćemo zajedno s kneginjom i njezinim dvo 107 rom da vam ne uzmanjka njega. Oni će kasnije otići u Mazoviju, a mi kući, i pomogao nam Bog! — Samo da još poživim toliko dok se naš zamak sagradi — rekne Matko — jer znam da ti poslije moje smrti nećeš mnogo misliti na Bogdanac. — Kako ne bih mislio! — Tebi će u glavi biti samo boj i ljubav. — A zar vama nije bio boj u glavi? Ja sam dobro promislio što moram učiniti, pa ću najprije sagraditi jak zamak i okružiti ga bedemom i opkopima. — Zar ti to misliš? — zapita radoznalo Matko. — No, a kad zamak bude gotov? Govori! — Kad zamak bude gotov, poći ću na kneževski dvor u Varšavu ili u Cjehanov. — Poslije moje smrti? — Ako prije umrete, poslije vaše smrti, ali ću vas prije lijepo pokopati; a ako vam Isus Krist povrati zdravlje, ostat ćete u Bogdancu. Meni je kneginja obećala da ću ondje od kneza dobiti viteški pojas. Inače se Lihtenštajn ne bi htio sa mnom pobiti. — Iza toga ćeš, dakle, poći u Malborg? — U Malborg ili na kraj svijeta, samo da Lihtenštajna nađem. — To iti ne branim. Tvoja smrt ili njegova! — Ja ću vam već njegove rukavice i njegov pojas donijeti u Bogdanac, ne bojte se! — Samo se čuvaj izdaje! Kod njih je izdaja u običaju. — Ja ću zamoliti kneza Januša da pošalje poslanstvo k velikom meštru. Sada je mir. S poslanstvom ću i ja poćiu Malborg, gdje uvijek ima mnogo viteških gostiju. 1 znajte, ponajprije ću izazvati Lihtenštajna, a onda ću pogledati koji ima paunske perjanice na šljemu, pa ću i njih izazvati, sve po redu. Bogami, dade li mi Gospod pobjedu, odmah ću i svoj zavjet ispuniti. Tako govoreći, smiješio se Zbiško sam svojim mislima, a pri tom mu je lice bilo kao u djeteta koje pripovijeda šta će učiniti kad odraste. — E — rekne Matko kimajući glavom — kad bi ti pobijedio tri viteza iz znamenitih rodova, ne bi samo ispunio svoj zavjet, nego bi još i plijen od njih uzeo, mili Bože! — Kakva tri! — klikne Zbiško. — Ja sam već u zatvoru rekao sam sebi da neću biti škrt prema Danuši. Dobit će ih koliko prstiju ima na rukama, a ne tri! JM, Matko slegne ramenima. — čudite se i nemojte vjerovati — nastavi Zbiško — a ja ću onda iz Malborga otići k Jurandu iz Spihova. Kako da mu se ne poklonim, kad je on Danuškim otac? I s njim ću udariti na helminjske Nijemce. Sami ste prije govorili da većega vukodlaka za Nijemce nema u svoj Mazoviji. — A ako ti on Danuške ne bude htio dati? — Zašto ne bi dao? On traži svoju osvetu, a ja svoju. Kao da će sebi boljega naći? Uostalom, kad je kneginja privoljela na zaruke, neće se ni on protiviti.

Page 57: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ja već vidim — rekne Matko — da ćeš ti sve ljude odvesti iz Bogdanca, da budeš imao pratnju, kao što doliči vitezu, a zemlja će ostati bez težačkih ruku. Dok ja budem živ, neću ih dati; ali kad umrem, već vidim da ćeš ih uzeti. — Gospod će se pobrinuti za moju pratnju, a jer je i Janko iz Tulče moj rođak, neće mi je nedostajati. Uto se otvore vrata, i kao za dokaz da će se Bog, zaista, pobrinuti za Zbiškovu pratnju, uđu dva čovjeka crne, zagasite puti, odjeveni u žute kaftane slične židovskima, s crvenim kapama i u neizmjerno širokim hlačama. Oni stanu na pragu, podignu ruku na čelo, na usta i na prsa i poklone im se do zemlje. — Kakvi su to otpadnici? — zapita Matko. — Tko ste vi? — Mi smo vaši robovi — odgovori lošim poljskim jezikom jedan došljak. — Kako to, kako? Tko vas je poslao? — Poslao nas je gospodin Zaviša na dar mladome vitezu, da budemo njegovi robovi. — O, zaboga, dva momka više — klikne radosno Matko. — A od kog ste naroda? — Mi smo Turci. — Turci? — ponovi Zbiško. — Imat ću dva Turčina u svojoj pratnji. Jeste li kada vidjeli Turčina? I priskočivši k njima, stane ih okretati rukama i ogledavati kao kakve neobične prekomorske stvorove. A Matko rekne: — Vidio, ne vidio, ali sam čuo da gospodin iz Garbova ima u svojoj službi Turaka što ih je zasužnjio vojujući na Dunavu kod rimskoga cesara Sigismunda. No, pa što je? To ste vi pasja braća pogani? 109 — Gospodar nam je rekao da će nas pokrstiti — rekne jedan od robova. — A zar se ne mislite otkupiti? — Mi smo izdaleka, s azijatske obale, iz Bruse. Zbiško koji je radoznalo slušao sve vojne pripovijesti, a osobito kad se radilo o djelima preslavnoga Zavise iz Garbova, počne ih pitati kako su pali u sužanjstvo. Ali u pripovijedanju sužanja nije bilo ništa neobična: Zaviša je na njih nekoliko desetaka bio prije tri godine navalio u nekom klancu, pa ih je dijelom poubijao, a dijelom pohvatao, a zatim dosta njih porazdavao. Zbišku i Matku bijahu srca puna radosti videći tako znatan dar, osobito zbog toga što je za ljude u ono vrijeme bilo jako teško, pa su zato predstavljali pravi imetak. Uto dođe i sam Zaviša s Povalom iz Tačeva i Paškom Zlođjejem iz Biskupica. A kako su svi oni radili o Zbiškovu spasu i bilo im drago što su u tome uspjeli, to mu je svaki dao na uspomenu kakav dar. Velikodušni gospodin iz Tačeva poklonio mu je pokrovac za konja, širok i bogat, opšiven na prsima zlatnim rojitama, a Paško ugarski mač vrijedan nekoliko grivana. Zatim dođoše Lis iz Targoviska, Farurej i Kšon iz Kozjeglave s Martinom iz Vrocimovica, a napokon dođe i Zindram iz Maškovica, svaki s punim rukama. Zbiško ih dočeka oduševljena srca, dvostruko obradovan: i darovima i time što su mu najslavniji vitezovi u kraljevstvu iskazivali svoju prijaznost. A oni su ga pitali kad će otići i kakvo je Matkovo zdravlje. Preporučili su pri tom, kao mladi, ali iskusni ljudi, razne masti i ljekarije, od kojih rane divno zacjeljuju. Matko im je samo preporučivao Zbiška, jer se sam spremao na drugi svijet. Teško je živjeti sa željeznim šiljkom ispod rebara. Tužio se da neprestano pljuje krv i da ne može jesti. Mjerica oljuštenih oraha, dva pedlja kobasice i zdjela kajgane: to mu je svagdašnja hrana. Otac Cibek puštao mu je krv nekoliko puta da mu tako ublaži vrućicu i povrati tek, ali mu ni to nije pomoglo. Bio je ipak tako obradovan darovima za svoga sinovca da se u taj čas osjećao zdravijim, a kad je trgovac Amilej zapovjedio da se u počast takvim gostima u sobu donese barilo vina, sjeo je zajedno s njima uza stol. Nastade razgovor o Zbiškovu spasu i njegovim zarukama s Danuškom. Vitezovi su bili uvjereni da se Jurand iz Spihova neće usprotiviti volji kneginje, osobito ako Zbiško 110 osveti uspomenu Danuškine matere i održi svoj zavjet što se tiče paunskih perjanica.

Page 58: Henryk Sienkiewicz Krizari

— No, što se tiče Lihtenštajna — rekne Zaviša — ne znam hoće li ti se htjeti staviti jer je član reda, a osim toga i jedan od njegovih starješina. Da, kazivali su mi ljudi iz njegove pratnje da će s vremenom postati i veliki meštar, samo ako pozivi. — Ako vas odbije, bit će to za nj velika sramota — progovori Lis iz Targoviska. — Neće — odgovori Zaviša — jer nije svjetski vitez, a redovnici se ne smiju pojedince u megdan upuštati. — A ipak se dosta često upuštaju. — Jer su se običaji u njihovom redu pokvarili. Oni čine razne zavjete, ali samo zato da ih na sablazan cijeloga kršćanskoga svijeta prekrše. Ali na megdan neće izići križar, a komtur baš nikako. — Ha, možda ćeš ga na vojni naći. — Ali sada govore da neće biti rata — rekne Zbiško — jer se križari boje našega naroda. Nato rekne Zindram iz Maškovica: — Neće baš dugo potrajati taj mir. Vuk ne može biti pitom jer mora od tuđega živjeti. — A, međutim, ćemo se uhvatiti ukoštac s Timurom Hromim — oglasi se Povala. — Ediga je potukao kneza Vitolda, to je već sigurno. — Sigurno. I vojvoda Spitko se nije vratio — potvrdi Paško Zlođjej iz Biskupica. — I mnogo je litvanskih knezova ostalo na bojištu. — Pokojna kraljica je prorekla da će tako biti — rekne gospodin iz Tačeva. — Ha, pa ćemo možda i mi morati na Timura! Tako pređe razgovor na litvansku vojnu protiv Tatara. Nije više bilo nikakve sumnje da je knez Vitold, prenagli, a ne hladnokrvni vojskovođa, bio hametom potučen kod Vorskle, pa je u toj bici palo mnogo ruskih i litvanskih boljara, a s njima i nekoliko vitezova poljskih, kao i križarskih. Muževi sakupljeni kod Amilej a žalili su napose zlu kob mladoga Spitka iz Melstina, najvećega gospodina u kraljevstvu koji je na tu vojnu otišao kao dobrovoljac i poslije bitke nestao bez traga. Kovali su u zvijezde njegov upravo viteški postupak: on je od neprijateljskoga vođe bio dobio kalpak da ga zaštiti od svake opasnosti, ali ga on nije htio staviti na glavu u bici, voleći više slavnu smrt, nego život po milosti poganskog vlada 111 ra. No još uvijek nije bilo sigurno je li poginuo ili je pao u sužanjstvo. Iz sužanjstva se imao čime iskupiti, jer mu je bogatstvo bilo neizmjerno, a povrh toga mu je kralj Vladislav dao cijelo Podolje u leno. No poraz Litvina je mogao biti poguban i za cijelu Jagjelovu državu, jer nitko nije pravo znao neće li Tatari, zaneseni pobjedom nad Vitoldom, provaliti u zemlje i gradove koji su potpadali pod veliku kneževinu. U tom slučaju bilo bi u rat uvučeno cijelo kraljevstvo. Mnogi vitezovi, koji su kao Zaviša, Farurej, Dopko, pa dapače i Povala, obično tražili posla i bojnih zgoda na inozemnim dvorovima, nisu navlas odlazili iz Krakova, ne znajući šta će donijeti bliska budućnost. Kad bi Tamerlan, gospodar dvadeset i sedam kraljevina, podigao cijeli mongolski svijet, tad bi opasnost mogla biti strašna. A bilo je ljudi koji su predviđali da će se to dogoditi. — Bude li baš potrebno, pa ćemo se i sa samim Šepavcem omjeriti. Neće mu biti tako lako s našim narodom, kao što je bilo sa svima onima koje je pobijedio i podjarmio. Nama će, pored toga, i svi kršćanski knezovi priteći u pomoć. Nato progovori Zindram iz Maškovica, koji je silno mrzio križarski red, vrlo žestoko: — Za knezove ne znam, ali križari su spremni da se združe s Tatamma i navale na nas s druge strane. — To će biti rat! — klikne Zbiško. — Ja ću na križare! Ali drugi vitezovi počnu prigovarati. Križari ne znaju straha božjega i gledaju samo svoju korist, no ipak neće pomagati poganima protiv kršćanskog naroda. Timur ratuje pored toga negdje daleko u Aziji, a tatarski vođa Ediga izgubio je u posljednoj bici toliko ljudi da se i sam od svoje pobjede prestrašio. Knez Vitold se oporavio i svoje gradove dobro utvrdio, pa ako sada i nije poslužila sreća Litvine, za njih neće biti novost potući Tatare. — Nas ne čeka borba s Tatarima, nego1 s Nijemcima, i to na život i smrt — rekne Zindram iz Maškovica. — Ako ih ne satremo, doći će nam po glave.

Page 59: Henryk Sienkiewicz Krizari

Zatim se okrene k Zbišku: — A najprije će izginuti Mazurci. Tamo ćeš već naći posla, ne boj se! — Ej, da mi je stric zdrav, odmah bih onamo pošao. — Pomogao ti Bog! — rekne Povala i podigne pehar. — U zdravlje tvoje i Danuškino! .112 — A na propast Nijemaca! — nadoda Zindram iz Maškovica. I stanu se opraštati. A uto dođe dvoranin kneginje sa sokolom u ruci, i poklonivši sa svim vitezovima, okrene se s nekim čudnim smiješkom k Zbišku: — Gospođa kneginja mi je zapovjedila da vam kažem — rekne — da će još prenoćiti u Krakovu, pa drugo jutro rano krenuti na put. — Dobro! — odgovori Zbiško. — Ali čemu to? — Zar je tko obolio? — Nije, nego kneginja ima gosta iz Mazovije. — Je li došao sam knez? — Nije knez, nego Jurand iz Spihova — odgovori dvoranin. Začuvši to, smete se Zbiško strašno, a srce mu počne u prsima udarati kao kad mu je bila pročitana smrtna osuda. VII Kneginja se Ana nije mnogo začudila dolasku Juranda iz Spihova jer se često događalo da ga je usred neprestanih bojeva sa susjednim njemačkim vitezovima najednom obuzimala čežnja za Danuškom. I onda je ođilazio iznenada, bilo u Varšavu, bilou Cjehanov, bilo onamo gdje se baš nalazio dvor kneza Januša. A kad bi vidio svoje dijete, obuzela bi ga strašna žalost jer je Danuša svake godine bivala sve više nalik svojoj materi, pa mu se uvijek činilo da vidi svoju pokojnicu, i to onakvu kakvu je nekoć upoznao kod kneginje Ane u Varšavi. Ljudi su pomišljali da će mu od te tuge na kraju pući željezno, samo osveti odano srce. Kneginja ga je često nagovarala neka ostavi svoj krvavi Spihov te ostane kod nje i kod Danuše. I sam knez, cijeneći njegovu hrabrost i njegov ugled i bojeći se raznih neprilika u koje su ga mogli uplesti neprestani bojevi na granici, bijaše mu ponudio čast mačonoše. Ali sve uzalud. Baš kad bi gledao Danušu, otvarale su se u njemu stare rane. Po nekoliko dana nije ni jeo, ni spavao, ni govorio. Srce mu se, očito, stalo buniti i zalijevati krvlju, pa bi na kraju nestao s dvora i vratio se u svoje spihovske močvare da svoj gnjev i svoju žalost utopi u krvi. Tada su ljudi govorili: Teško Nijem 8 Križari 113 spodaricu, veoma voli jer je njezinu dvoranku uzeo za ženu, a sada se njegova kći odgaja kod nas. Zbiško odahne. — Vi velite da se kneginjinoj volji neće usprotiviti? — Ja znam šta biste vi htjeli saznati, pa ću vam i reći što sam čuo. Kneginja je s njim govorila o vašim zarukama jer se to nije moglo zatajiti; ali ne znam što je on na to rekao. Razgovarajući tako, dođoše i do vrata. Kapetan kraljevskih strijelaca, onaj isti koji je Zbiška vodio na smrt, klimne mu sada prijazno glavom; a oni prođu kraj straže u dvorištu i odu nadesno, gdje je prebivala kneginja. Dvoranin, ugledavši pred vratima paža, zapita: — A gdje je Jurand iz Spihova? — U velikoj sobi s kćerkom. — To je ondje — rekne dvoranin pokazujući na vrata. Zbiško se prekrsti, podigne zastor na otvorenim vratima i uniđe uzburkana srca. Ali nije odmah opazio Juranda s Danušom, jer soba ne samo da je bila velika nego i mračna. Istom časak kasnije ugleda zlatnu glavu djevojčice koja je sjedila na koljenima svog oca. Ni oni nisu čuli kad je on unišao, pa je zato stajao kraj zastora, nakašljao se i napokon progovorio: — Hvaljen Isus! — Na vijeke vjekova! — odgovori Jurand i ustane. U isti čas priskoči Danuša k mladome vitezu, i za

Page 60: Henryk Sienkiewicz Krizari

obje ga ruke uhvati i klikne: — Zbiško! Tata je došao! Zbiško joj poljubi ruke, ustane, pristupi zajedno s njom k Jurandu i rekne: — Došao sam da vam se poklonim. Znate li tko sam? I prigne se duboko raširivši ruke kao da će mu obujmiti noge. No Jurand ga uhvati za ruke, okrene ga k svjetlu i počne promatrati. Zbiško bijaše već nešto smjeliji, pa pogleda radoznalo Juranda i opazi pred sobom muža golema uzrasta, plave kose i isto tako plavih brkova, kozičava lica i samo s jednim sivim okom. Njemu se pričini da će ga to oko proburaziti do dna, pa se opet smete; nije znao šta da rekne i želeći da ipak prekine tu neugodnu šutnju, zapita: — Vi ste, dakle, Jurand iz Spihova, Danušin otac? Ali on mu pokaže samo rukom na hrastovu klupu, na koju i sam sjedne i, ne odgovorivši ni riječi, dalje ga promatrao. 116 Zbiška ostavi napokon strpljivost. — Znajte — progovori — da mi je neugodno ovako sjediti kao na sudu. Istom tada rekne Jurand: • — Ti si navalio na Lihtenštajna? — Da! — odgovori Zbiško. U oku gospodina iz Spihova blijesne neko čudno svjetlo i njegovo se grozno lice ponešto razvedri. Začas pogleda u Danušu i nanovo zapita: — I to zbog nje? — Da zbog koga? Moj stric bi vam mogao reći kako sam joj se zavjetovao da ću s njemačkih šljemova poskidati paunske perjanice. Ali neće ih biti samo tri, nego barem koliko prstiju ima na obim rukama. Osim toga ću vašoj osveti pomoći jer je to za Danušinu majku. — Teško njima — vikne Jurand. I opet zašute. A Zbiško primijeti da pogađa u Jurandovo srce iskazujući svoju mržnju na Nijemce, pa rekne: — Ja im neću oprostiti, umalo zbog njih nisam izgubio glavu. Okrene se k Danuši i nadoda: — Ona me spasila. — Znam — rekne Jurand. — I ne ljutite se zbog toga? — Budući da si joj se zavjetovao, to joj i služi jer je to viteški običaj. Zbiško se malo umiri, ali začas progovori s očitim nemirom: — Znajte, ona mi je svojom koprenom prekrila glavu. Čuli su svi vitezovi, čuo je i franjevac koji je bio uza me s križem kako mi je rekla: Ti si moj! I to je sigurno da neću biti do smrti nijedne druge, tako mi Bog pomogao! Iza tih riječi nanovo klekne i, želeći pokazati da pozna viteške običaje, poljubi cipele Danuši koja je sjedila na kraju klupe, a zatim se okrene Jurandu i upita: — Jeste li vidjeli još koju ovakvu? Šta? A Jurand se prihvati za glavu svojim velikim rukama, zaklopi oči i gluho odgovori: — Jesam, ali su mi je Nijemci ubili. — Dakle čujte — rekne gorljivo Zbiško — ista nas nepravda tišti i ista osveta. I naše su iz Bogdanca, kad su im konji u močvaru propali, ti psi svojim strelicama postrijeljali. Vi nećete nikog boljega od mene naći za svoj posao. Ta to mi nije nikakva novost! Pitajte strica! Na koplja ili na sjekire, na duge ili na kratke mačeve, meni je svejedno! A je li vam stric pripovijedao o onim Frizijcima? Ja ću vam klati Nijemce kao janjce; a što se tiče vaše djevojčice, evo, na koljenima vam obećajem da ću se za nju biti i sa samim paklenim starješinom, te je neću odstupiti nikome na zemlji ni za stada ni za kakav imetak, pa da mi dadu najljepši zamak sa staklenim prozorima, bez nje ga uzeti neću, a za njom ću i na kraj svijeta otići.

Page 61: Henryk Sienkiewicz Krizari

Jurand je nekoliko časaka sjedio držeći glavu obim rukama, ali se napokon trgne kao iza sna i progovori sumorno i tužno: — Ti si mi se svidio, momče, ali ti je ne dam, jer ti nije suđena, sirota! Kad je to Zbiško čuo, zanijemi i pogleda u Juranda izbuljenim očima a da nije bio kadar progovoriti ni riječi. Ali Danuša mu priskoči u pomoć. Zbiško joj je bio veoma drag i veoma joj se sviđalo da je više ne smatraju žabicom, već zrelom djevojkom. Godile su joj i zaruke i razne slastice što joj ih je mladi vitez svaki dan donosio. Kad je, dakle, čula da joj sve to kane oduzeti, skočila je brzo s klupe, sakrila glavu na koljena svoga oca i kliknula: — Tatice, tatice! Ja ću plakati! A on ju je očito ljubio nadasve jer je nježno položio ruku na njezinu glavu. Na licu mu nije bilo ni gnjeva ni mržnje, nego se na njemu ogledala samo tuga. A Zbiško se ponovo osmjeli i rekne: — Kako to? Zar ćete se božjoj volji usprotiviti? Nato će Jurand: — Ako bude božja volja, ti ćeš je i dobiti, ali ti ja svoje privole ne mogu dati. Ah, rado bih privolio, ali ne mogu... Iza tih riječi podigne Danušu, uzme je na ruke i pođe k vratima; a kad mu je Zbiško htio zakrčiti put, stane načas i rekne: — Ja se neću protiviti da joj viteški služiš, ali me više ne pitaj. Ništa ti ne mogu reći. I ode iz sobe. VIII Drugi se dan nije Jurand nimalo uklanjao Zbišku niti mu je branio da Danuši putem iskazuje razne usluge koje joj je kao njezin vitez morao iskazivati. Premda je u svom srcu bio veoma zabrinut, Zbiško je više puta opazio kako ga ozbiljni gospodin iz Spihova promatra milo i s nekom tugom što mu je morao dati onako okrutan odgovor. Jurand je, povrh toga, svaki čas pokušavao da mu se približi i da s njime započne kakav razgovor. Putem, poslije odlaska iz Krakova, nije to bilo teško, jer su obojica pratili kneginju na konju. Jurand, obično veoma mučaljiv, razgovarao je sada prilično rado; ali kad je Zbiško htio da nešto sazna o zaprekama koje ga dijele od Danuše, prestao je odmah govoriti i lice mu se smrklo. Zbiško je mislio da kneginja zna sve, zato je ugrabio pogodan trenutak ne bi li od nje što saznao, ali ni ona nije mogla mnogo reći. To je još tajna — odgovori mu. — Govorio mi je o tome sam Jurand, ali me ujedno zamolio da ga dalje ne pitam. Sigurno je vezan kakvom prisegom, kao što biva među ljudima. Možda će ipak dati Bog da sve s vremenom iziđe na javu. — Meni bi bez Danuške bilo na svijetu kao psu na konopcu ili kao medvjedu u jami — odgovori Zbiško. — Nikakve radosti niti utjehe. Ništa, nego samo jecanje i uzdasi. Otišao bih s knezom Vitoldom u Tavan da me ubiju Tatari. Ali prije moram strica odvesti kući, pa onda skinuti paunove perjanice s njemačkih šljemova, kao što sam se zavjetovao. Možda će me pri tom ubiti, a to mi je milije nego da gledam kako mi drugi otima Danušku. Kneginja ga pogleda svojim dobrim modrim očima i zapita u čudu: — I ti bi to dopustio? — Ja? Dok u meni bude daha, neće toga biti! Osim da mi usahne ruka i da ne može držati sjekire! — Dakle, vidiš! — To mi je osim vaše milosti, plemenita gospođo, jedina utjeha. — Moju milost imaš, a Danuška te neće ostaviti. Još sam joj jučer rekla: Danuško, a hoćeš li ti ostaviti Zbiška? A ona mi je odgovorila: Ja ću biti Zbiškova ili ničija. 119 To je još zelena jagoda, ali ako što rekne, to i održi, jer je plemićko dijete, a ne istom kakvagod. I mati joj je bila isto takva. — Dao Bog! — rekne Zbiško. — Samo pazi da joj i ti budeš vjeran,, jer je mnogi mladi momak veoma nestalan; obeća vjernu ljubav, pa stane odmah trčati k drugoj da ga ni na konopcu ne možeš zadržati! Govorim ti istinu! — Neka me Gospod prije kazni! — klikne gorljivo Zbiško.

Page 62: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Eto, na to pazi! Ali kad strica odvedeš kući, dođi na naš dvor. Tu će ti se već pružiti prilika da dobiješ ostruge pa ćemo onda vidjeti šta će Bog dati. Danuška će dotle dozreti i božju volju doznati. Ona te već i sada, moram priznati, veoma voli, ali još uvijek ne onako tao što ljube odrasle djevojke. Možda će ti se s vremenom i Jurand prikloniti svojom dušom, jer vidim da te voli. Poći ćeš i u Spihov i zajedno s Jurandom na Nijemce, pa se može dogoditi da mu iskažeš kakvu uslugu i da ga posve pridobiješ za se. — Milostiva kneginjo, baš sam i mislio da tako učinim, ali će mi to s vašom pomoću biti mnogo lakše. Taj je razgovor veoma ohrabrio Zbiška. Ali već na prvoj postaji oslabi stari Matko tako da je morao ostati i pričekati dok se barem malo oporavi za dalji put. Dobra kneginja Ana Danuta ostavi mu sve meleme i ljekarije što ih je imala uza se, jer je sama morala poći dalje, pa su se oba viteza iz Bogdanca morala rastati s njezinim dvorom. Zbiško je ponajprije pao pred noge kneginji kako je dug i širok, pa onda Danuši, prisegao joj još jednom svoju vjernu vitešku službu, obećao uskoro doći u Cjehanov ili u Varšavu, obuhvatio je na kraju svojim snažnim rukama i podigao uvis govoreći tronutim glasom: — Sjećaj se mene, cvjetiću moj najmiliji, sjećaj se, ribice moja zlatna! A Danuša ga je zagrlila baš onako kako mlađa sestra grli miloga brata, pritisnula svoj tupi nosić o njegovo lice i ronila suze velike poput graha, neprestano ponavljajući: — Ja neću u Cjehanov bez Zbiška, neću u Cjehanov! To je vidio Jurand, ali se nije naljutio, nego se i sam veoma srdačno oprostio od mladića i kad je već sjedio na konju, okrenuo se još jednom k njemu i rekao: 120 J.,.i.J.li, — Ostaj zbogom i nemoj mi ništa zamjeriti. — Kako da vam zamjerim kad site Danuškin otac! — odgovorio je iskreno Zbiško. I priskočio mu je do stremena, a Jurand mu je stisnuo ruku i rekao: — Dao ti Bog sreću u svemu! Razumiješ li? I nato je odjahao. A Zbiško je razumio kakvo su veliko značenje imale njegove posljednje riječi, pa se vratio kolima na kojima je ležao Matko i progovorio: — Znate li da bi on već i sada pristao, ali mu nešto zabranjuje. Vi ste bili u Spihovu i imate bistar razum, pa nastojte saznati što je to. Ali Matko je bio, uistinu, bolestan. Vrućica, što ju je dobio od rane, povećala se do večeri tako jako da je počeo gubiti svijest. Mjesto da odgovori Zbišku, pogleda ga kao u čudu i zapita: — A gdje tu zvone? Zbiško se prestraši. Pade mu na um — kad bolesnik čuje zvona, to je znak da mu se bliži smrt. Pomisli da bi starac mogao umrijeti bez svećenika, bez ispovijedi, pa tako dospjeti, ako i ne u sam pakao a ono na duge vjekove u čistilište, zato odluči da ga odmah odveze dalje, ne bi li što prije došli do kakve župe u kojoj bi Matko mogao primiti posljednju pomast. I zato su putovali čitavu noć. Zbiško je sjedio na kolima sa sijenom na kojima je ležao bolesnik i bdio nad njim sve do bijeloga dana. Od časa do časa bi ga napojio vinom, kojim ih je za taj put opskrbio trgovac Amilej. Žedni Matko je pio požudno, jer mu je vino vidljivo blažilo strašne boli. Ali iza druge je mjerice izgubio svijest, a iza treće čvrsto zaspao, pa se Zbiško svaki čas k njemu sagibao da vidi nije li već umro. I na tu ga je misao obuzimala silna žalost. Sve dok nije dospio u zatvor u Krakovu nije pravo ni pomislio koliko voli strica koji mu je u životu bio otac i mati. Ali sada je to znao dobro i osjećao u isti mah da će poslije njegove smrti biti strašno osamljen na svijetu, bez rođaka, osim onoga opata koji je držao u zalogu Bogdanac — bez pomoći i bez prijatelja. Uz to mu je padalo na um da će i Matko, ako umre, umrijeti krivnjom Nijemaca, zbog kojih i on sam umalo što nije izgubio glavu, od kojih su poumirali svi njegovi pređi i Danušina mati i mnogo mnogo nevinih ljudi koje je poznavao ili o njima čuo od svojih znanaca i sad se svemu tome stao silno čuditi. Zar 121

Page 63: Henryk Sienkiewicz Krizari

u cijelom tom kraljevstvu, govorio je sam sebi, nema čovjeka kojemu nisu nanijeli nepravdu i koji im se ne želi osvetiti? Sjetio se Nijemaca s kojima je ratovao pod Vilnom i pomislio da sigurno ni Tatari od njih ne ratuju groznije i da takvog naroda kao oni po svoj prilici nema na čitavom svijetu. Osvit mu je prekinuo te misli. Dan je nastajao jasan, ali hladan. Matku je očito bilo bolje, jer je đisao mirnije i pravilnije. Probudio se istom kad je sunce već dobrano prigrijal, pa je otvorio oči i rekao: — Meni je lakše. A gdje smo? — Odmah ćemo doći u Olkuš. Znate, onamo gdjesrebro kopaju i predaju ga u državnu blagajnu. — Kad bismo imali sve srebro što ga zemlja krije, tad bismo mogli podići Bogdanac. — Vidi se da vam je bolje — odgovori Zbiško sa smiješkom. — Ej, bilo bi dovoljno i za zamak! Ali mi ćemo poći u župni dvor jer će nas ondje i gostoljubivo primiti i vi ćete se moći ispovijediti. Sve je u božjim rukama ali je ipak najbolje kad je sve u redu. — Ja, griješni čovjek... rado ću se pokajati — odgovori Matko. — Snilo mi se u noći da mi vragovi gule kožu s tabana, a njemačkim su jezikom međusobno razgovarali. Bog je dobar, pa mi je ilaikše. A jesi li i ti malo spavao? — Kako sam mogao spavati kad sam vas čuvao? — A ti prilegni malo! Kad stignemo u mjesto, ja ću te probuditi. — Ali meni nije do spavanja! — A šta ti brani? Zbiško pogleda strica očima djeteta. — Ta šta, ako ne ljubav? Već su me bokovi zaboijeli od uzdisanja, ali ću malo sjesti na konja pa će mi već biti lakše. I odmah siđe s kola i sjedne na konja; doveo mu ga je Turčin, darovan od Zavise. Matko se premjesti s jedne strane na drugu, ali je očito mislio na nešto drugo, a ne na svoju bolest, jer je klimnuo glavom, na kraju mljacnuo ustima i progovorio: — Ja se čudim, čudim i ne mogu da se načudirn kako si ti za ljubavlju tako pomaman; otac ti nije bio fekav, a ni ja nisam. A Zbiško, umjesto da mu odgovori, podigne se na sedlu, podupre se o bokove, podigne glavu uvis i zapjeva iza svega grla: — Plakao sam kasno, plakao sam rano, Gdje li si mi sada, čedo milovano! AV mi ne pomaže da isplaćeni oči, Jer te više nikad neću vidjet moći! Ej...! I to ej razlijegne se po šumi, odbije se od drveća na cesti, odazove se napokon dalekom jekom i zatihne u guštari. A Matko se prihvati za bok u kojemu ga je mučilo njemačko željezo i rekne malo stenjući: — Prije su ljudi bili pametniji, razumiješ li? Časak se kasnije ipak zamisli, kao da se sjeća davnih vremena, pa nadoda: — Premda su mnogi i prije bili jako glupi. Ali uto iziđoše iz šume, za kojom ugledaše rudarske kolibe, a iza njih nazupčane zidine Olkuša što ih je podigao kralj Kazimir, i župni zvonik što ga je sazidao Vlatiislav Lokijetek. IX Kanonik crkve ispovjedi Matka i pozove ih gostoljubivo na noćište tako da su otišli tek drugi dan ujutro. Iza Olkuša skrenuše prema Sleskoj, te su uz samu njezinu granicu putovali do Velike Poljske. Put je većinom išao pustim krajem po kojem se za sunčanog zapada često razlijegalo urlikanje divljih bikova i tura, slično podzemnoj grmljavini, a noću su iz šumskog grmlja sijevale vučje oči. Ali veća je opasnost nego od divlje zvjeradi prijetila na tom putu putnicima i trgovcima od njemačkih ili ponijemčenih vitezova iz Šleske, a njihovi su se gradići dizali ovdje i ondje na granici. U vojni s Opolčikom Naderspanom, kojem su protiv kralja Vladislava pomagali njegovi šleski rođaci, poljske su ruke, doduše, porušile veći dio tih gradića, ali su putnici ipak morali uvijek biti na oprezu i ne puštati oružja iz ruku, naročito poslije sunčanog zapada. 123

Page 64: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ipak su putovali mirno tako da je Zbišku već počelo bivati dosadno. Kad su još bili samo dan puta daleko od Bogdanca, začuli su po noći za sobom topot i rzanje konja. — Nekakvi ljudi dolaze za nama — rekne Zbiško. Matko, koji nije spavao, pogleda na zvijezde i odgovori kao iskusan čovjek: — Osvit nije daleko. Razbojnici ne bi navaljivali na kraju noći, jer im je prije dana vrijeme da pođu kući. Zbiško ipak zaustavi kola, postavi ljude preko ceste licem prema onima koji dolaze, a sam stupi naprijed i stane čekati. Za dva ili tri časa ugleda u sumračju nekoliko konjanika. Jedan je od njih jahao na čelu, nekoliko koraka pred drugima, ali očito nije imao nakane da se krije, jer je pjevao u sav glas. Zbiško nije mogao razabrati riječi, ali mu je do ušiju dopiralo veselo: Oj! Oj! kojim je neznanac dovršavao svaku kiticu pjesme. — Naši su! — rekne Zbiško sam sebi. Ali začas ipak vikne: — Stoj! — A ti sjedni! — odgovori šaljivi glas. — Tko ste vi? — A tko ste vi? — Zašto nas slijedite? — A zašto nam vi priječite put? — Odgovaraj, jer je luk napet. — A u nas odapet... Strijeljaj! — Odgovaraj ljudski, jer će te snaći bijeda! Zbišku odgovori vesela pjesma: Jedna bijeda s drugom bijedom Idu na put vlesat redom Oj, oj, oj.. Našta li ini ples taj vrijedi, ptes je dobar i u bijedi... Oj, oj, oj... Čuvši taj odgovor, začudi se Zbiško, ali uto pjesma prestane, a isti glas zapita: — A šta radi stari Matko? Diše li još? Matko se pridigne na kolima i rekne: — Tako mi Boga, to su naši! A9A A Zbiško potjera konja naprijed: — Tko pita za Matka? — Ta susjed Zih iz Zgorjelica. Već cijelu sedmicu idem za vama i zapitkujem ljude na cesti. — Striče, striče! To je Zih iz Zgorjelica! — vikne Zbiško. I pozdrave se radosno, jer je Zih zaista bio njihov susjed, a i čovjek dobar i svima drag zbog svoje vesele naravi. — No kako ste? — zapita rukujući se s Matkom. — Jeste li još uvijek vragoljan ili niste? — Ah, nisam! — odgovori Matko. — Ali rado vas vidim. Mili Bože, da sam samo već u Bogdancu. — A šta vam je? Kao što sam čuo nas.trijeliU su vas Nijemci. — Nastrijelili, ti psi! Željezo mi je među rebrima zaostalo. — O, zaboga! Ali šta je? Jeste li se pokušali napiti medvjeđe masti? — Vidite li! — rekne Zbiško. — Svatko vam medvjeđu mast preporučuje. Brže u Bogdanac! Odmah ću prve noći otići sa sjekirom do košnica. — Možda će je imati Jagjenka, a ako ne, poslat ću je neka potraži. — Kakva Jagjenka? Ta vašoj je bilo ime Malgohna? — zapita Matko. — Oo! O, ta Malgohna! Na svetoga Mihajla bit će treća jesen otkako je Malgohna u posvećenoj zemlji. Bila je to snažna žena, gospodine, dao Bog pokoj njezinoj duši! Ali i Jagjenka se u nju uvrgla, samo što je još mlada... Za dolinom stoji raka.... Kakva mati, kći je taka.. Oj, oj, oj..

Page 65: Henryk Sienkiewicz Krizari

... A ja sam Malgohni govorio: Ne penji se na jelu, pedeset ti je godina! Ali ne! Ipak se popela, a grana se prelomila i buh! Velim vam da se sva u zemlju zabila, ali je ipak tek treći dan izdahnula. — Bog joj se smilovao! — rekne Matko. — Sjećam se, sjećam... kad se podbočila o bokove i počela mjeriti očima, tad su se momci u sijeno sakrivali. A kakva je bila vrsna gospodarica! Dakle je s jele pala? Vidite li, ljudi! 125 — Pala je kao šiška pred zimu. Oj, to je bila žalost! Znajte, poslije sahrane sam se tako opio od žalosti da me tri dana nisu mogli probuditi. Mislili su da sam i ja parnuo. A šta sam kasnije suza prolio, ne bi ih ni u čabru odnijeli! Ali je i Jagjenka vješta gospodarstvu. Sve je sada na njezinim leđima. — Jedva da je se sjećam. Kad sam otišao, nije bila veća od ručice sjekire. Ispod konja je mogla proći a da mu se ne dotakne glavom trbuha. Da, tome je već odavno, pa je morala ponarasti. — Na svetu Agnezu navršila je petnaest godina, ali je ni ja već gotovo godinu dana nisam vidio. — A šta se s vama dogodilo? Odakle se vraćate? — S vojne. Pa zar mi je nužda da sjedim kod kuće, kad imam Jagjenku? Premda je bio bolestan, na spomen o ratu Matkonaćuli radoznalo uši i zapita: — Jeste li možda s knezom Vitoldom bili kod Vorskle? — Da, bio sam — odgovori veselo Zih iz Zgorjelica. — Ali gospodin onu Bog nije dao sreću: doživjeli smo strašan poraz, Ediga nas je strašno potukao. Ponajprije su nam postrijeljali konje. Tatari se ne bore izbliza kao kršćanski vitezovi, nego samo izdaleka strijeljaju. Ti navališ na njega, a on ti se makne, pa i opet strijelja. Radi s njim šta hoćeš! Vidite, vitezovi su se u našoj vojsci silno hvalili i govorili ovako: Mi nećemo ni koplja baciti ni mača izvaditi, nego ćemo samo na kopitima te kukavice raznijeti! Tako su se oni hvalili, ali kad su strijele stale letjeti, postalo je sve tamno, a poslije bitke jedva je po jedan od desetorice ostao živ! Vjerujete li rni? Više od polovice vojske, sedamdeset litvanskih i ruskih knezova ostalo je na bojištu, a koliko boljara i drugih dvorana, ali kako oni kažu otroka, to ne bi ni za dvije nedjelje prebrojali. — Čuo sam — prekine ga Matko. — I naših je vitezova mnogo palo. — Da, pa čak i deset križara, jer su i oni morali Vitoldu pomoći. A i naših veoma mnogo. Kako znate, gdje drugi gledaju na sebe, tu naši ne gledaju. Veliki knez se najviše pouzdavao u naše vitezove i nije u bici htio imati druge straže oko sebe, nego samo Poljake. Hi, hi, i svi su oko njega popadali, a njemu ništa! Pao je gospodin Spi tko iz Mjelstina, i mačonoša Bernat i peharnik Miko 126 laj iz Prokopa, i Preslav, i Dobrogost, i Jaško iz Lazevica, i Pilik iz Dubrave, i Pjeterko iz Miloslavlja, i Sepjecki, i Oderski, i Tomko Lagoda. Tko bi ih sve nabrojio! A neki su bili tako puni strelica da su poslije smrti izgledali kao ježevi, pa ih je bilo smiješno gledati. I tu se, zaista, nasmije kao da pripovijeda najveseliju pripovijest; najednom zapjeva: — Upoznat ćeš ljute Tatare Kad ti koji kožu natare! — No, a što zatim? — zapita Zbiško. — Zatim je uzmaknuo veliki knez, ali se odmah i sabrao, kao što je to već njegov običaj. Sto ga jače prigneš, to on više odskoči, baš kao ljeskov prut. Onda smo pohitjeli k tavanskome gazu, da branimo prijelaz. U pomoć nam je došla i šaka novih vitezova iz Poljske. No, pa ništa! Dobro! Drugi dan stigao nas je Ediga sa svom silom Tatara, ali nije ništa napravio. Ej, bilo je veselo! Cim on preko gaza, a mi njega hrsk! Nije nikako mogao. A mi smo ih potukli i pomlatili dosta. Ja sam ih ulovio petoricu, pa ih vodim sa sobom u Zgorjelice. Pogledajte po danu kakve njuške imaju ti psi. — U Krakovu su govorili da i kraljevstvo može zahvatiti rat. — Zar je Ediga glup? Vidio je on dobro kakvi su naši vitezovi, a zna da su najbolji ostali kod kuće, jer kraljici nije bilo po volji da Vitold na svoju ruku započinje rat. Ej, lukav je on, stari Ediga! Odmah je opazio, još u Tavanu, da knezu raste snaga, pa je otišao daleko, daleko u devetu zemlju! — A vi ste se vratili? — Vratio sam se. Tamo nema posla. I u Krakovu sam čuo da site otputovali malo prije mene. — Zato ste i znali da smo to mi? — Znao sam da ste vi jer sam posvuda pitao za vas. Tad se okrenu k Zbišku:

Page 66: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ej, moj Bože, ja sam te posljednji put vidio još posve malena, a sada i u mraku razabirem da si jak kao bi vol. I odmah si me htio pozdraviti strijelom. Vidi se da si bio u ratu. — Ja sam od malih nogu u ratu odgojen. Neka vam kaže stric, nedostaje li mi iskustva. — Stric mi ne treba ništa kazati. Vidio sam u Krakovu gospodina iz Tačeva koji mi je o tebi pripovijedao. 127 Ali možda ti onaj Mazurac neće dati djevojke, a ja ne bih bio tako nemilosrdan, jer mi se sviđaš. Ti ćeš zaboraviti na nju čim vidiš moju Jagjenku. To ti je repa! — Aj, nije istina! Neću je zaboraviti pa da vidim i deset takvih kao što je vaša Jagjenka. — S njom ću dati i Močidol, gdje je moj mlin. A kad sam odlazio, paslo je na livadama deset dobrih kobila sa ždrijepcima. Mnogi će mi se još za Jagnu pokloniti, ne boj se! Zbiško htjede odgovoriti: — Ali ne ja! — ali Zih iz Zgorjelica zapjeva i opet: Ja ću se pokloniti vama, A vi Jagnu dajte nama, dao Bog! — Vama je uvijek veselje i pjevanje na pameti — progovori Matko. — Pah, a što blažene duše na nebu rade? — Pjevaju. — No, dakle vidite! A osuđene plaču. Ja volim poći k onima koje pjevaju, nego k onima koje plaču. Tada će sveti Petar reći ovako: Treba ga pustiti u raj jer bi inače taj veseljak pjevao i u paklu, a to se ne pristoji. Gledajte, već sviće. I zaista je nastajao dan. Začas dođoše na široku poljanu na kojoj je već bilo posve vidno. Na jezeru, koje je zauzimao veći dio poljane, hvatali su nekakvi ljudi ribu; ali čim su vidjeli oboružane muževe, ostavili su mreže i izišli iz vode, pa pograbili svoje pritke i razno oruđe i stali u red spremni na boj. — Oni misle da smo mi razbojnici — rekne Zih i srdačno se nasmije. — Ej, ribari! A čiji ste vi? A oni su još nekoliko časaka šutjeli gledajući nepovjerljivo, dok na kraju nije najstariji između njih prepoznao vitezove i odgovorio: — Gospodina opata iz Tulče. — Našega rođaka — rekne Matko — koji Bogdanac drži u zakupu. To mora da je njegova šuma, ili ju je po svoj prilici tek nedavno kupio. — Da, kupio ju je, siromah — odgovori Zih. — On se za nju borio s Vilkom iz Brzozove i napokon ju je dobio. Pred godinu dana imali su se za čitav taj kraj pobiti na konjima, na koplja i na duge mačeve, ali ne znam kako se to svršilo jer sam prije otišao. 128 — Ali mi smo rođaci, pa se s nama neće natezati, nego će nam, možda, još štogod i otpustiti od zaloga. — Možda. Od njega se po dobru može sve dobiti. Viteški je to opat kojemu nije ništa nova da svoju glavu pokrije šljemom. A i veoma je pobožan i veoma lijepo služi službu božju. Sigurno se sjećate kako sve lastavice izlete iz svojih gnijezda ispod krova kad zapjeva kod mise. No, a sve u slavu božju. — Kako da se ne sjećam! I na deset koraka je svojim dahom svijeće gasio na oltaru. Je li kojiput došao u Bogdanac? — Dakako, jeste. Petoricu je novih težaka naselio sa ženama na iskrčenoj zemlji. Dolazio je i k nama u Zgorjelice, jer mi je on, kako znate, krstio Jagjenku koju često obiđe i zove je svojom kćerkom. — Dao Bog da mi težake ostavi — rekne Matko. Tu razgovor utihne načas, jer se nad tamnom šumom i nad rumenom zorom podiglo jasno sunce i obasjalo okolicu. Vitezovi ga pozdrave svojim običnim pozdravom: Hvaljen Isus! pa se prekrste i stanu moliti svoju jutarnju molitvu. Zih dovrši prvi i, udarivši se nekoliko puta u prsa, progovori svojim drugovima:

Page 67: Henryk Sienkiewicz Krizari

— A sad ću vas dobro pogledati. Ej, promijenili ste se obojica. Vi, Matko, morate najprije ozdraviti. Jagjenka će vas njegovati; u vašem dvoru nema žena. Ta još vam je željezo među rebrima, a to nije dobro. Tad se okrene k Zbišku: — Pokaži se i ti! Oj, svemogući Bože! Sjećam te se dok si još bio malen, kako si se uz kožuh penjao drvarima na leđa, a sada, kad si ponarastao, kakav si vitez! Pravi pravcati gospodičić, ali i plećati momak. Takav se i s medvjedom može porvati. — Sto je njemu medvjed! — rekne nato Matko. — Bio je još mlađi nego sada kad ga je onaj Frizijac nazvao golobracem i premda se to nije pristojalo, on mu je svu bradu iščupao. — Znam — prekine ga Zih. — A onda ste se pobili i sve ste im oduzeli. Sve mi je pripovijedao gospodin iz Tačeva: Ode Nijemac s čašću lijepom, Pokopan je s praznim džepom! Oj, oj, oj... 9 Križari 129 I počne promatrati Zbiška zadovoljnim očima, a i on je pozorno promatrao njegov dugi i jaki stas, njegovo mršavo lice s velikim nosom i njegove okrugle i nasmješljive oči. — O — rekne — uz takva susjeda neće biti žalosti, samo da Bog stricu povrati zdravlje. — Ljepše je imati vesela susjeda jer s veselim ne može biti svađe — odgovori Zih. — A sada čujte šta ću vam po dobru i po kršćanski reći. Vi niste već odavno bili kod kuće i nećete nikakva kućanstva u Bogdancu naći. Ja ne govorim o gospodarstvu, jer je opat dobro gospodario: nešto šume iskrčio i nove je težake naselio. Ali samo katkada dolazi, pa je smočnica sigurno prazna, jedva da je ondje i kakva postelja, a bolesniku treba njege. Već znate, šta? Idite sa mnom u Zgorjelice. Ostanite jedan mjesec ili dva, to će mi biti drago, a dotle će Jagjenka sve u Bogdancu prirediti. Samo se oslonite na nju i neka vas glava ni za šta ne boli. Zbiško će odlaziti da pomaže gospodarici, a ja ću vam i gospodina opata dovesti u Zgorjelice da se s njim naredite. Vas će, Matko, djevojka njegovati kao oca, a u bolesti je žensko čeljade najljepše. No, budite moji gosti i učinite kao što vas molim. — Poznato je da ste vi dobar čovjek i da ste to uvijek bili — odgovori dirnuto Matko — ali vidite, ako već moram umrijeti od željezne oštrice što mi pod rebrima sjedi, to bih najradije umro na svom smetištu. A, eto, može čovjek i kod kuće da sve prigleda, ako je i bolestan, i da se za koješta pobrine. Ako je Bog odredio da odem na drugi svijet, tome nema pomoći. Bude li njega veća ili manja, ipak se nećeš izvući. A i najgora je postelja draga onome koji je nekoliko godina spavao na zemlji. Ali za vašu sam vam ponudu od srca zahvalan; ako vam se ja ne odužim, dat će Bog pa će vam se Zbiško odužiti. Zih iz Zgorjelica, koji je zaista bio poznat sa svoje dobrote i uslužnosti, stane opet moliti i nagovarati, ali Matko ostade pri svome: ako mu valja umrijeti, umrijet će na svom ognjištu. Bilo mu je teško bez tog Bogdanca već mnogo godina pa ga se sada, kad mu je tako blizu, neće odreći ni za šta, makar mu ondje bilo i zadnje noćište. Bog je ionako milosrdan što mu je dopustio da se do njega dovuče. Otare šakom suze, što su mu navrle na oči, pa se obazre naokolo i rekne: — Ako je ovo šuma Vilka iz Brzozove, to ćemo već poslijepodne prispjeti. — Nije više Vilka iz Brzozove, već opatova — primijeti Zih. Nato se nasmiješi bolesni Matko i začas odgovori: — Ako je opatova, bit će, možda, jednom i naša. — Ta maloprije ste govorili o smrti — rekne veselo Zih a sad biste je već htjeli od opata u baštinu dobiti. — Neću je baštiniti ja, već Zbiško. Dalji razgovor prekine im glas rogova u šumi, koji se oglasi daleko pred njima. — Tko to ovdje lovi? — progovori. — Počekajte! — Možda opat. Bilo bi dobro da se s njim sastanemo. — Šutite, šutite! Tad se okrene k pratnji.

Page 68: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Stoj! Svi stanu. Rogovi se oglasiše bliže, a začas se začuje lavež pasa. — Stoj! — ponovi Zih. — K nama idu. Zbiško skoči s konja i vikne: — Dajte mi luk! Možda će zvijer na nas nabasati. Brzo, brzo! I uzevši luk od momka, podupre ga o zemlju, pritisne trbuhom, prigne se, zgrbi leđa poput luka, prihvati obima rukama tetivu i zapne je u tren oka o željeznu kvačicu, pa stavi na nju strijelu i skoči naprijed u šumu. — Napeo ga je, napeo bez zapora! šapne Zih čudeći se toj neobičnoj snazi. — Ho, jak je to momak! — odgovori zadovoljno Matko. Uto se glas rogova i lavež pasa oglasi još bliže i naglo se na desnoj strani šume razlijegne teški topot, šum slomljenih grana i grančica, a iz guštare bane na cestu stari i bradati tur s ogromnom, nisko spuštenom glavom, krvavih očiju i isplažena jezika, bijesan i strašan. Nabasavši na zapreku na putu, preskoči je jednim skokom, padne na prednje noge, ali se odmah digne i već htjede da se sakrije u guštaru na drugoj strani puta, kad li naglo zazuji zlokobna tetiva na luku, začu se fijuk strijele, a zvijer se odmah propne, zavrti, zarikne strašno i padne na zemlju kao gromom ošinuta. Zbiško izađe iza drveta, napne nanovo luk i približi joj se, spreman da opet strijelja; a tur je ležao na tlu i rovao stražnjim nogama po zemlji. 130 Pogledavši ga časak, okrene se mladić mirno k drugima i dovikne im izdaleka: — Pogođen je i ostao bez snage! — A, proslavio se! — odgovori mu Zih prekrstivši se. — Od jedne strijele! — Pah, bilo je blizu, a hitac je bio silan. Pogledajte, niju mu samo oštrica nego polovina strijele zašla pod lopaticu. — Lovci mora da su već blizu, pa će ti ga sigurno oduzeti. — Ja ga ne dam! — odgovori Zbiško. — Ubijem je na putu, a put ničiji nije. — A ako to opat lovi? — Ako je to opat, neka ga uzme. Iz šume, međutim, istrče najprije psi, njih nekoliko. Ugledavši zvijer, bace se na nju sa strašnim štektanjem, smotaju se na njoj u klupko i počnu se odmah među sobom grlati. — Odmah će doći i lovci — rekne Zih. — Gledajte, evo ih, samo što su malo naprijed izišli iz šume i još ne vide zvijeri. Hop, hop! Ovamo, ovamo! Lezi, lezi! Ali najednom zašuti, natkrije oči rukom i začas vikne: — Zaboga, što je to? Jesam li oslijepio ili mi se pričinja.. — Jedan je na vranom konju pred svima drugima — rekne Zbiško. A Zih klikne najednom: — Mili Isuse, ta to je, možda, Jagjenka! I odmah stane vikati: — Jagno! Jagno! I pohrli naprijed, ali još prije nego što je nagnao konja u trk, ugleda Zbiško najčudniji prizor na svijetu: na hitru vrancu jahala je k njemu, sjedeći kao muškarac, djevojka s lukom u ruci i kopljem na leđima. Raspuštena joj je kosa pokrivala vitki vrat, lice joj je bilo rumeno poput zore, na grudima razgaljena košuljica, a nad njom vuneni rubac. Dojahavši naprijed, zaustavi na mjestu konja; nekoliko trenutaka zrcalilo joj se na licu nepovjerenje, čudo i veselje; ali je napokon morala povjerovati svojim očima, pa zavikne tankim, još donekle djetinjastim glasom: — Tatice, tatice najmiliji! I u tren oka skoči s konja, a kad je i Zih skočio na zemlju da je pozdravi, baci mu se na prsa i zagrli ga oko vrata. Zbiško je dugo čuo samo poljupce i dvije riječi: Tatice! Jagulo! Tatice! Jagulo! ponavljane u radosnom zanosu. Priđoše i obje pratnje, pridođe na kolima i Matko, a oni su još uvijek ponavljali: Tatice! Jagulo! i još su se uvijek grlili i ljubili. A kad su se već zasitili tih usklika i poljubaca, stane ga Jagnjenka pitati: — Vi se vraćate iz rata? Jeste li zdravi?

Page 69: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Da, iz rata. A zašto da ne budem zdrav? A ti? A dječaci? Mislim da su zdravi. Zar ne? Jer inače ne bi ti letjela po šumi. Ali šta ti tu radiš djevojko? — Ta vidite i sami: lovim — odgovori sa smijehom Jagjenka. — U tuđoj šumi? — Opat mi je dao dozvolu. Još mi je poslao momke vješte lovu i pse. Okrene se ona k svojoj čeljadi. — Otjerajte mi te pse, jer će još svu kožu razderati. Zatim će Zihu: — Oj, kako mi je drago što vas vidim! Kod nas je sve dobro. — A zar meni nije drago? — odgovori Zih. — Djevojko, daj mi još jedan poljubac! I počnu se nanovo cjelivati, a kad su bili gotovi, rekne Jagna: — Do kuće je još veoma daleko, tako smo se za tom beštijom zaletjeli. Gonili smo je dvije milje, pa su nam se već i konji umorili. Ali to je tur, jeste li ga vidjeli? U sebi ima moje tri strijele, a od posljednje je morao pasti. — On je pao od posljednje, ali ne od tvoje: ovaj ga je mladi vitez ustrijelio. Jagjenka zadigne rukom kosu što joj bijaše na oči pala, pa pogleda bistro, mada ne baš previše radoznalo, u Zbiška. — Znaš li tko je to? — zapita je Zih. — Ne znam. — Nije ni čudo što ga ne prepoznaješ, veoma je narastao. Ali ćeš, možda, prepoznati staroga Matka iz Bogdanca? — Zaboga, to je Matko iz Bogdanca! — klikne Jagjenka. I pristupivši kolima, poljubi Matka u ruku. — Jeste li to vi? 133 .A..,. — Da, ja sam. Samo sam na kolima jer su me Nijemci nastrijelili. — Kakvi Nijemci? Ta zar nije bio rat s Tatarima? Ja to znam; silno sam molila taticu da me povede sa sobom. — Bio je rat s Tatarima, ali mi nismo bili u tom ratu, jer smo prije toga, i ja i Zbiško vojevali u Litvi. — A gdje je Zbiško? — Dakle, nisi prepoznala Zbiška? — rekne sa osmijehom Matko. — Ovo je Zbiško? — klikne djevojka i pogleda nanovo u Zbiška. — Dakako! — Poljubi ga kao znanca! — klikne veselo Zih. Jagjenka se živo okrene k Zbišku, ali se naglo lecne i prekrije rukom oči i rekne: — Ali mene je stid! — Ta mi se poznamo od malih nogu! — progovori Zbiško. — Pa, poznamo se dobro. Sjećam se ja, sjećam! Ima tome osam godina što ste došli k nama sMatkom, a moja pokojna mamica nam je dala oraha s medom. Ali čim su naši stari izišli iz sobe, vi ste me odmah udarili šakom u nos, pa ste orahe sami pojeli. — To on ne bi učinio sada — rekne Matko. — Bio je kod kneza Vdtolda, bio je u Krakovu na kraljevskom dvoru i pozna dvorske običaje. Ali Jagjenki pade nešto drugo na um, pa se okrene k Zbišku i zapita: — Vi ste, dakle, ubili bivola? — Ja. — Pogledajmo gdje se zadjela strijela. . — Nećete je vidjeti, jer mu je posve ušla pod lopaticu. — Budi mirna i ne svađaj se — rekne Zih. — Vidjeli smo svi kako ga je ustrijelio, a vidjeli smo još i nešto ljepše: kako je luk nategnuo u tren oka i bez zapora. Jagjenka pogleda i treći puta u Zbiška, ali sada s udivljenjem.

Page 70: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Vi ste nategnuli luk bez zapora? — zapita ga. Zbiško primijeti u njezinom glasu kao da mu pravo ne vjeruje, te podupre o zemlju luk koji prije bijaše spustio i nategne ga u tren oka tako da je zaškrinuo želje 134 zni obruč; zatim htjede pokazati da pozna dvorske običaje, pa klekne na jedno koljeno i pruži luk Jagjenki. Ali djevojka, mjesto da ga uzme iz njegovih ruku, zacrveni se naglo ne znajući ni sama zašto i stane pod vratom popravljati svoju košuljicu što joj se bila otvorila od brzog jahanja. X Druga dan poslije dolaska u Bogdanac stanu Matko i Zbiško pregledavati svoj stari posjed i brzo se uvjere da je Zih iz Zgorjelica imao pravo kad im je rekao da će im ispočetka koješta nedostajati. S gospodarstvom je još bilo kakotako. Nešto oranica obradili su prijašnji. kmetovi ili ih je opat nanovo zasijao. Nekad je u Bogdancu bilo mnogo više obrađene zemlje, ali od onoga vremena kad je rod Gradovaca u bici kod Plovaca izginuo gotovo do kraja, nije bilo dosta težačkih ruku, a poslije napadaja šleskih Nijemaca i poslije vojne Grzimalčika s Nalečima, veoma plodne bogdanačke zemlje većim su dijelom obrasle grmljem i šumom. Matko sebi sam nije mogao pomoći. Uzalud je pred nekoliko godina pozvao nekoliko slobodnih kmetova i htio im prepustiti pustu zemlju, jer su oni voljeli sjediti na svom vlastitom zemljištu nego da krče tuđe. Ipak je primamio nekoliko beskućnika, a u raznim je vojnama zarobio nekoliko suzan ja, pa ih oženio i smjestio u male kolibe i na taj se način počelo selo nanovo dizati. Ali to mu je bilo teško i, kad mu se pružila prilika, založio je Matko cijeli Bogdanac sudeći već unaprijed da će moćni opat mnogo lakše obrađivati zemlju, a da će, međutim, on i Zbiško u ratu steći i novaca i ljudi. I zaista je opat dobro gospodario. On je težake u Bogdancu povećao za pet obitelji, povećao broj stoke i konja, a podigao i hambar, obore i staje. Za dvor se, međutim, nije mnogo brinuo jer nije stalno boravio u Bogdancu. Matko je katkada pomišljao da će svoj dom naći opkoljen jamama i opkopom. Našao je kad se vratio sve onako kao što je bio i ostavio, možda samo s tom razlikom da se krov bio nešto nakrivio, a zidovi se pričinjali niži, jer su se bili malo slegli i propali u zemlju. 135 U dvoru bijaše golem trijem, dvije velike sobe s komorom i kuhinjom. U sobama bijahu okna od svinjskih mjehura, a na sredini svake ognjište s temeljem od gline, s kojega se dizao dim i odlazio kroz pukotine na stropu. Taj je strop bio posve crn, pa je u boljim vremenima služio i mjesto sušnice, jer su na prečkama, koje su bile zabijene u stijene, u to vrijeme visjele butine od vepara, medvjeda, jelena i srna, pa cijele četvrti volova i ovaca, kao i čitavi redovi kobasica. U Bogdancu bijahu sada te prečke puste, baš kao i police postavljene uza stijene na kojima su u drugim dvorovima stajale zdjele od kositra i gline. Samo donji zidovi nisu bili posve goli, jer je Zbiško zapovjedio svojim ljudima da na njih objese oklope, šljemove, kratke i duge mačeve, pa onda lukove, strijele, sulice, viteška koplja i napokon štitove, sjekire i konjska pokrivala. Oružje je bilo crno od dima, pa se moralo svaki čas čistiti, ali je zato sve bilo pri ruci a, osim toga, nisu crvi rastakali drvo na kopljima, lukovima i sjekirama. A sve skupocjene stvari dao je Matko odnijeti u komoru, u kojoj je spavao. U prednjim sobama bijahu pred prozorima veliki stolovi od hrastovih dasaka, kao i klupe, na koje su gospodari sjedali k jelu zajedno sa slugama. Ljudima, koji nisu za duge vojne bili vikli nikakvom raskošu, nije trebalo mnogo udobnosti; ali u Bogdancu nije bilo ni hljeba, ni brašna, ni drugih kućnih potreba, a naročito posuđa. Težaci su donosili šta su mogli; a Matko je najviše računao na to da će mu u pomoć priskočiti susjedi, kao što već biva u takvim slučajevima, i zaista se nije prevario, a najmanje u Zihu iz Zgorjelica. Drugi dan poslije dolaska sjedio je starac na kiadi pred svojim domom da se naužije krasnog jesenskog vremena, kadli putem na onom istom vrancu konju do jaše Jagjenka. Sluga, koji je kraj plota cijepao drva, htjede joj pomoći da sjaše, ali ona skoči u tili čas na zemlju i pristupi k Matku, malo usopljena od prebrza jahanja i rumena kao jabuka. — Hvaljen Isus! Došla sam da vam donesem pozdrav od tatice i da vas zapitam za zdravlje.

Page 71: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Nije gore nego što mi je bilo na putu — odgovori Matko — čovjek se barem naspava na svom vlastitom smetištu. — Ali vi sigurno imate dosta neprilika, a bolesniku treba njege. — Ja sam tvrd čovjek. U početku nema ugodnosti, ali nema ni glada. Dali smo zaklati vola i dvije ovce, pa imamo dosta mesa. I žene su nam donijele nešto brašna i jaja, ali prilično malo, a najviše nam manjka posuđa. — Ja sam dala natovariti dvoja kola. Na jednima su dvije postelje i posuđe, a na drugima raznovrsni žitak: meso i brašno, slanina i sušene gljive, po jedna bačvica piva i meda i čega je god bilo u kući, od svega pomalo. Matko, koji se radovao svakoj tekovini u kući, digne ruku, pa pogladi Jagjenku po glavi i progovori: — Platio dobri Bog tebi i tvojemu ocu. Čim se sredimo, vratit ćemo. — Zaboga, zar smo mi Nijemci da nazad uzmemo ono što damo. — No to će vam još više Bog platiti. Pripovijedao mi je tvoj otac kakva si gospodarica. Ti si, dakle, gotovo godinu dana upravljala cijelim Zgorjelicama? — Da... Ako budete još što trebali, a vi nekoga pošaljite, samo nekoga tko će znati šta treba, jer bi mogao doći kakav glupi sluga, te ne bi ni znao po što ste ga poslali. Uto se Jagjenka stane nešto ogledavati, a Matko to opazi, pa se nasmiješi i zapita: — Za kime se ti to ogledavaš? — Ja se ne ogledavam ni za kim! — Poslat ću Zbiška da se mjesto mene zahvali tebi i Zihu. A je li ti se Zbiško svidio? šta? — A, nisam ga gledala! — A ti ga pogledaj sada, upravo dolazi. I zaista je Zbiško dolazio s vodopoja i pospješio korak kad je ugledao Jagjenku. Bio je odjeven u kaput od losovine i imao okruglu puhovu kapu na glavi, kao što se obično nosila pod šljemom; kosa mu, ravno odrezana nad obrvama, ne bijaše svezana vrpcom, nego se u zlatnim uvojcima spuštala na ramena; a on je dolazio brzo, pristao i stasit, potpuno sličan mladiću iz kakve velike porodice. Jagjenka se posve okrene k Matku, ne bi li time pokazala da je došla samo k njemu, a Zbiško je pozdravi veselo, pa joj prihvati ruku i prenese k svojim usnama mada se djevojka branila. — Zašto mi ljubiš ruku? — zapita ga ona. — Ta zar sam ja pop? 136 137 — Ne branite se! Takav je običaj. — Pa da ti poljubi i drugu za ono što si dovezla — primijeti Matko — ne bi bilo previše. — A što je dovezla? zapita Zbiško i pogleda na put na kojem nije vidio ništa, osim vranog konja koji je bio privezan uza stup. — Kola još nisu došla, ali će doći — odgovori Jagjenka. Matko počne nabrajati šta je dovezla ne ispuštajući ništa, a kad je spomenuo i dvije postelje, Zbiško će: — Ja bih rado ležao na prostoj koži, ali sam vam ipak zahvalan što ste i na me mislili. — Nisam ja, nego tatica — odgovori djevojka i veoma se zarumeni. — Ako volite ležati na koži, tome nema zapreke. — Volim na čemu se desi. Cesto je bivalo na polju, poslije bitke, da sam spavao i s ubijenim križarom pod glavom. — Zar ste vi gdjegod ubili križara? Sigurno niste! Mjesto odgovora stane se Zbiško smijati. A Matko klikne: — Boj se Boga, djevojko, ti ga ne poznaš! On nije ništa drugo ni radio, nego udarao po Nijemcima da je sve grm jelo. Na koplja, na sjekire, na sve spreman! A kad Nijemca ugleda izdaleka, navalit će na nj pa da ga i na konopcu držiš. U Krakovu je dapače htio ubiti poslanika Lihtenštajna, pa mu za to malne i glavu nisu odrubili. Takav je to momak! Pripovijedat ću ti i o dvojici Frizijaca kojima smo oduzeli bojno oružje i tako obilan plijen da bismo za polovicu plijena mogli otkupiti Bogdanac.

Page 72: Henryk Sienkiewicz Krizari

Sad stane Matko pripovijedati o megdanu s Frizijcima, pa onda o drugim zgodama što su ih doživjeli i junačkim činima što isu ih izveli. Borili su se iza zidina ina otvorenom polju s najvećim vitezovima što ih je samo bilo u inozemnim krajevima. Udarali su na Nijemce, na Francuze, na Engleze i na Burgunđane. Bili su u takvim bitkama, u kojima su se i konji i ljudi i oružani Nijemci sa svojim perjanicama pomiješali u jedno veliko klupko. I šta sve nisu vidjeli! Vidjeli su križarske kule od crvene cigle, litvanske drvene dvorove i crkve kakvih nema oko Bogdanca, i gradove i velike guštere kojima su po noći lutali litvanski poganski bogovi, istjerani iz svojih 138 hramova, i razna druga čudesa; i svagdje, gdjegod je došlo do bitke, bio je Zbiško prvi, tako da su mu se divili i najveći vitezovi. Jagjenka je sjela na kladu kraj Matka i slušala ga otvorenih usta, klimajući glavom sad Matku sad Zbišku, i pogledavala u mladoga viteza sa sve to većim divljenjem. A kad je Matko napokon dovršio, usklikne: — Ah, da sam muškarac! Zbiško ju je za vrijeme pripovijedanja pažljivo promatrao, ali je u taj čas, očito, mislio na nešto drugo jer je nenadano rekao: — Ala ste vi krasna djevojka! A Jagjenka mu odgovori napola nehajno napola tužno: — Vi ste vidjeli i krasnijih od mene. Zbiško joj je ipak mogao iskreno odgovoriti da baš nije vidio mnogo takvih, jer je iz Jagjenke zaista izbijao blijesak zdravlja, mladosti i snage. Stari opat nije uzalud govorio o njoj da je lijepa kao jagodica i stasita kao jela. Sve je na njoj bilo krasno: i vitki stas i široka ramena, kao iz kamena isklesana prsa, crvena usta i modre oči, koje su bistro gledale. Bila je i brižnije odjevena nego onda u šumi, u lovu. Oko vrata je imaila krasan đerdan, sprijeda otvoren zobunčić opšiven zelenim suknom, ispruganu platnenu suknjicu i nove cipele. I sam je stari Matko opazio to svečano ruho, pa ju je dobro pogledao i zapitao: — A zašto si se ti tako obukla, kao za proštenje? A ona, mjesto da mu odgovori, povikne: — Idu kola, idu... I kad su se kola dovezla, priskoči k njima, a Zbiško je pošao za njom. Skidanje stvari potrajalo je do sunčanog zapada, na veliko zadovoljstvo staroga Matko koji je svaku stvar veoma pažljivo ogledavao i za svaku pohvalio Jagjenku. Već je bio potpuni mrak kad se djevojka počela spremati kući. Kad je htjela sjesti na konja, prihvatio ju je Zbiško naglo i još prije nego što je mogla progovoriti koju riječ, podigao uvis i stavio u sedlo. A ona je silno porumenjela, pa se okrenula k njemu i prošaptala: — Vi ste jak momak! A on nije opazioa u mraku kako se ona smela i zacrvenjela pa se samo nasmijao i zapitao je: — A ne bojite li se zvjeradi? Sada je već noć. — Na kolima je moje koplje, dajte mi ga. Zbiško ode kolima, uzme koplje i pruži ga Jagjenki: 139 — Zdravi bili! — Zdravi! — Bog vam platio! Doći ću sutra ili prekosutra u Zgorjelice da se zahvalim Zihu i vama za susjedsku uslugu. — Dođite! Bit će nam drago! Naprijed! Ona potjera konja i iščezne začas u obližnjem grmlju. Zbiško se vrati k stricu. — Vrijeme je da odete u kuću. Ali Matko odgovori ne mičući se s klade: — Ej, kakva je to djevojka! Sve se od nje zasjalo! — Da, uistinu! Nastade kratka šutnja. Činilo se da Matko o nečem razmišlja. Gledao je u zvijezde koje se počeše pomaljati, a onda rekne kao da govori samome sebi:

Page 73: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ona se zna i lijepo obući i krasno gospodariti, premda nema više od petnaest godina. — Da, da! — potvrdi Zbiško. — A stari Zih je ljubi kao oko u glavi. — Rekao je da će joj i Močidol dati, a na paši je i mnogo kobila sa ždrijepcima. U močidolskoj šumi su sigurno nepregledne močvare? — Da, ali su u njima i mnoga dabrova duplja. I opet nastade šutnja. Matko pogleda ispod oka u Zbiška, a onda zapita: — Što si se tako zamislio? Na šta misliš? — Eto vidite, uz Jagjenku sam se tako sjetio Danuške da me u srcu zaboljele — Hajdemo u kuću! — rekne na to starac. — Već je kasno. Zatim teškom mukom ustane i podupre se o Zbiška koji ga odvede u sobu. Zbiško pođe odmah drugi dan u Zgorjelice jer je to Matko veoma želio. Ujedno je nagovorio svoga sinovca da sa sobom povede dva momka i da se lijepo obuče da tako Zihu iskaže počast i da mu se svečano zahvali. Zbiško ga posluša i obuče se kao da će na kakvu slavu, svoju jaku od bijeloga atlasa, opšivenu zlatnim rojtama i izvezenu zlatnim orlovima. Zih ga dočeka otvorenih ruku, s pjesmom i veseljem; a Jagjenka stupi preko praga i stade kao ukopana. Zamalo nije iz ruke ispustila pehar s vinom opazivši mladića, jer bijaše pomislila da je to nekakav kraljević došao k njima. Odmah je izgubila svu svoju smjelost i sjedila posve tiho podižući samo katkad 140 oči kao da se želi probuditi iza zna. A Zbiško, koji u tome nije bio dovoljno iskusan, pomisli da ga ona, bogzna zašto, nerado gleda, pa je zato govorio samo sa Zihom hvaleći njegovu susjedsku uslužnost i diveći se zgorjeličkom dvorcu koji zaista ni u čemu nije ličio na dvor u Bogdancu. Tu se posvuda vidjelo obilje i bogatstvo. U odajama bijahu prozori pokriveni pločama od rogova, ostruganima i uglađenima tako tanko da su bile prozračne poput stakla. U sredini soba nisu bila ognjišta, već veliki kamini s lovačkim uresom po uglovima. Pod bijaše od čistih javorovih dasaka, po stijenama razno oružje i množina zdjela sjajnih poput sunca, kao i mala, lijepo izrezbarena polica za pribor, na kojoj je stajao cijeli red žlica, među njima i dvije od srebra. Ponegdje su visjeli i sagovi, oteti u ratu ili kupljeni od putujućih trgovaca. Pod stolovima su ležale goleme kože divljih bikova, bi vola i jelena. Zih je veselo pokazivao svoje bogatstvo govoreći svaki čas da tu gospodari Jagjenka. On odvede Zbiška i u pokrajnu komoru, u kojoj je sve mirisalo od rutvice i bosiljka i u kojoj su visile same ovčje i lisičje kože, sama kunovina i dabrovina. Pokazao mu je i sirnik, i med, i vosak, i vreće s brašnom i suhim kruhom, i konoplju, d osušene gljive. Odvede ga na kraju u hambare, obore i staje, u kojima je vidio razna kola, lovačko oruđe, mreže, i tako je njegove oči zaslijepio svojim bogatstvom da je Zbiško, kad se vratio na večeru, očito pokazivao svoje udivljenje. — Ja bih htio živjeti, a ne umrijeti u vašim Zgorjelicama! — rekne. — U Močidolu je gotovo isto tako — odgovori Zih. Sjećaš li se Močidola? On je bliže Bogdancu. Nekada su se naši očevi čak svađali za granicu i izazivali na megdan, ali ja se neću svađati. Tu se kucne sa Zbiškom kupom medovine i zapita: — A možda bi ti htio štogod zapjevati? — Ne — odgovori Zbiško — radije vas slušam. — Vidiš, Zgorjelice će dobiti medvjedići. Samo da se još zbog njih kadgod ne pokolju! — Kakvi medvjedići? — Ta moji dječaci, Jagjenkina braća. — Ej, njima neće biti potrebno da svoje šape sisaju preko zime. — O ne! Ali ni Jagjenki neće u Močidolu ništa pofaliti. — Sigurno neće! — Ali zašto ne jedeš i ne piješ? Jagjenko, nalij i njemu i meni! — Ja jedem i pijem koliko mogu. — Kad više ne budeš mogao, a ti se raspaši. To je krasan pojas! Vi ste u Litvi sigurno dobili krasan plijen.

Page 74: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Mi se ne tužimo — odgovori Zbiško upotrijebivši priliku da istakne kako ni gospodari Bogdanca nisu siroti plemići. — Jedan dio plijena prodali smo u Krakovu i dobili četrdeset grivana srebra. — Zaboga, ta za to se može kupiti čitavo selo! — Među inim je bio i jedan milanski oklop što ga je prodao stric nadajući se smrti, a vi znate... — Znadem. Kad je tako, vrijedno je ići u Litvu. I ja sam jednom htio, ali sam se bojao. — Koga? Križara? — Ej, tko bi se njih bojao? Dok te ne ubiju, ne trebaš ih se bojati, a kad te ubiju, nemaš više vremena za strah. Ja sam se bojao onih poganskih bogova ili vragova. Ima ih po šumama, baš kao mravi. — A gdje da i budu kad su im hramove popalili? Nekad su imali svega dosta, a sad se samo gljivama i mravljim jajima hrane. — Jesi li ih i ti vidio? — Ja ih sam nisam vidio, ali sam čuo da su ih vidjeli drugi. Mnogi pruži iza drveta svoju dlakavu šapu, da mu se štogod dade. — To je isto rekao i Matko — oglasi se Jagjenka. — Da, da! To je pripovijedao i tebi i meni na putu — nadoda Zih. — Pa to baš nije ni čudo! Ta i kod nas, gdje je sav kraj već odavna kršćanski, katkada se na obalama smiju, pa i u kući je bolje da im se gdjegod u kutu, premda naši svećenici na to viču, ostavi malko jela, jer inače tako grebu po zidu da ne možeš ni oka stisnuti. Jagjenko, kćerko, postavi pred prag zdjelu! Jagjenka uzme glinenu zdjelu, punu valjušaka sa sirom, i postavi je pred prag, a Zih rekne: — Svećenici viču i kažnjavaju! Ali Isusova slava neće zbog nekoliko valjušaka biti manja, a domaći duh će te, kad je sit i napojen, i od ognja i od lupeža sačuvati. Zatim se okrene k Zbišku: — A ne bi li skinuo pojas i malko zapjevao? — Zapjevajte vi! Vidim da već odavna imate volju, ili će nam, možda, gospođica Jagjenka štogod zapjevati. — Svi ćemo pjevati po redu — klikne obradovani Zih. — U kući je momak koji nas može pratiti na drvenoj fruli. Dozovite ga! Dozvaše momka, koji sjedne na mali tronog, pa prinese sviralu na usta i položi na nju prste, gledajući u sve prisutne i čekajući koga će pratiti. A oni se stanu prepirati, jer nitko nije htio da bude prvi. Na kraju rekne Zih Jagjenki da dadne dobar primjer; a Jagjenka, premda se jako stidjela pred Zbiškom, ustane s klupe, složi ruke pod pregačom i započne: Da ja imam krila Kao guska bijela, Za Jaškom u Slesku Ja bih poletjela.. Zbiško najprije raskolači oči, a onda skoči na noge i vikne gromkim glasom: — A odakle vi to znate pjevati? Jagjenka ga pogleda u čudu. — Pa to svi pjevaju. Šta vam je? A Zih, koji je mislio da je Zbiško pripit, okrene k njemu svoje veselo lice i rekne: — Otpaši pojas, pa će ti odmah biti lakše! No Zbiško je par trenutaka stajao promijenjena lica, a onda se svlada i rekne Jagjenki: — Oprostite mi. Nečega sam se nenadano sjetio. Pjevajte dalje. — A možda vam je neugodno slušati? — O, nije! — odgovori on drhtavim glasom. — Ja bih to slušao cijelu noć. Iza tih riječi sjedne, pa prekrije lice rukama i zašuti da ne izgubi ni jedne jedine riječi. Jagjenka zapjeva drugu kiticu, a kad ju je dovršila, opazi veliku suzu kako se spušta niz Zbiškovu ruku. Odmah sjedne uz njega, pa ga stane gurkati laktom: — No? Šta vam je? Ja neću da vi plačete. Govorite, šta vam je? — Ništa, ništa! — odgovori teško uzdahnuvši Zbiško. — Nije vrijedno da se o tome govori. Šta je bilo, to je prošlo. Sada mi je već lakše.

Page 75: Henryk Sienkiewicz Krizari

— A možda biste pili slatkoga vina? — Čudne li djevojke! — klikne Zih. — A zašto jedno drugome govorite: vi? Reci mu: Zbiško, a ti njoj: Jagjenko! Ta poznajete se od malih nogu! 143 Zatim se okrene kćerci: — Ništa zato što te jednom udario. Sada više neće! — Neću! — rekne veselo Zbiško. — Neka zato ona sada mene udari, ako ju je volja. Nato Jagjenka htijući ga do kraja razveseliti stisne šaku, pa se nasmije i stane Zbiška tobože tući. — Evo ti za moj razbijeni nos! Evo ti! Evo ti! — Vina! — vikne razdragani vlasnik Zgorjelica. Jagjenka skoči u komoru i donese začas kamenu posudu s vinom, dvije prekrasne srebrne kupe u obliku cvijeta, radove vratislavskih zlatara, i nekoliko sirčića koji su već izdaleka mirisali. Ziha kojemu je vino već udarilo u glavu sve to još više obraduje, pa prihvati kamenu posudu, pritisne je na svoja prsa i, praveći se kao da to Jagjenku drži, progovori: — Oj, ti moja kćerko! Oj, ti uboga siroto! Šta ću ja bijedni siromah u Zgorjelicama započeti kad mi te odvedu? — A doskora će je i odvesti! — klikne Zbiško. Ali Zih prijeđe u tren oka od ganuća k smijehu: — Hihi! Djevojčici je istom petnaest godina i već je nešto vuče k momcima! Cim samo kojega izdaleka vidi, već koljenom o koljeno tare! — Tatice, ja ću otići! rekne Jagjenka. — Nemoj! Ljepše je kad si ovdje! Zatim namigne potajno na Zbiška. — Amo zalaze dvojica: jedan je mladi Vilk, sin staroga Vilka iz Brzozove, a drugi je Čtan iz Rogova. Da te nađu ovdje, odmah bi stali na te režati, kao što reže jedan na drugoga. — Oh, da! — rekne Zbiško. Zatim se okrene k Jagjenki i govoreći joj: ti, kao što je želio Zih, zapita: — A koga ti voliš? — Nikoga. — Vilk vije na drugu stranu! — Neka vije! — A Ctan? Jagjenka se nasmije: — Čtan — progovori okrenuvši se k Zbišku — ima takvu čupu na licu, baš kao ovan, da mu se ni oči ne vide, a sala je na njemu koliko na medvjadu. A Zbiško se udari po glavi, kao da se nečega naglo sjetio i rekne: — Ali... kad ste već tako dobri, još ću vas za nešto zamoliti: nemate li možda malko medvjeđe masti, jer je stric treba za lijek, a u Bogdancu je nisam mogao dobiti. — Bilo je — odgovori Jagjenka — ali su je momci odnijeli na dvorište da namazu lukove pa su je psi do kraja pojeli. — I ništa nije ostalo? — Do kraja su je polizali. — Hm, nema, dakle, druge, nego ću je morati u šumi potražiti. — Upriličite hajku, jer medvjeda ima dosta; a ako treba lovačkog oruđa, dat ću vam ga. — Zar da tako dugo čekam? Poći su po noći do košnica. — Uzmite mojih pet lovaca. Među njima su veoma vješti momci. — Neću jer bi mi još zvjerad poplašili. — Pa kako onda? Hoćete li poći s lukom? — A što bih s lukom radio po noći? Ta sada ni mjesec ne svijetli. Uzet ću dvozube vile i dobru sjekiru, pa ću sutra poći sam. Jagjenka je časak šutjela, a na licu joj se pojavi nemir. — Lanjske godine je od nas — progovori — pošao lovac Bezduh pa ga je medvjed razderao. To je veoma opasno, jer se on čim ugleda po noći samog čovjeka, a osobito kod košnica, odmah uspravi na stražnje noge. — Kad bih pobjegao, ne bih ga mogao pograbiti — odgovori Zbiško.

Page 76: Henryk Sienkiewicz Krizari

Uto se naglo probudi Zih, koji je bio zadrijemao, i zapjeva: — A ti, Kuba, radiš glatko A ja Matek pjevam slatko! Ti ćeš s kosom na košenje, A ja s Kašjom na noćenje! OJ, oj! Zatim će Zbišku: — Znaš li? Njih su dvojica: Vilk iz Brzozove i Čtan iz Rogova.. a ti... Ali Jagjenka, bojeći se da Zih ne rekne još što, pristupi brzo k Zbišku i zapita: — A kad ćeš poći? Sutra? 10 Križari — Sutra, kad zapadne sunce. — A do kojih košnica? — Do naših kod Bogdanca, nedaleko vaših međaša, kraj rađikovskoga blata. Rekli su mi da ću ih tamo lako naći. XI Zbiško je, zaista, pošao, kao što je i rekao, jer je Matku bilo sve gore i gore. Isprva ga je podržavala radost i prva briga oko domaćinskih poslova, no već treći dan mu se vratila vrućica i bol u boku s takvom snagom da je morao leći. Zbiško je najprije otišao po danu, pregledao košnice, vidio da je u blizini golem trag po blatu, pa se dogovorio s pčelarom Vaverkom, koji je po noći spavao u obližnjoj kolibici s parom izvrsnih pothalskih pasa, a sad se upravo htio vratiti u selo zbog hladnih jesenskih večeri. Obojica srušiše kolibicu, odvedoše pse, proliše ovdje i ondje malo meda po panjevima, ne bi li miris domamio zvijer, a onda se Zbiško vrati kući i počne se soremati za lov. Da mu bude toplije, navuče na sebe kožuh bez rukava; na glavu stavi željeznu kapu od žice, da mu medvjed ne uzmogne oderati kožu s glave, i najzad uzme dobro okovane dvozube željezne vile i široku ocjelnu sjekiru, koja je imala mnogo duže držalo nego što ga imaju obične sjekire. Cim je pala večer, bio je već na svom mjestu, pa se prekrstio, sjeo i stao čekaiti. Rumeni traci večernjeg sunca blistali su kroz granje šumskoga drveća nad kojim su se krilile vrane, graktajući i udarajući krilima; ponegdje su k vodi trčali zečevi, šušteći po žutom grmlju i uvelom lišću, a časkom je kroz guštaru protrčala brza kuna. Po šumi se čulo cvrkutanje ptica koje se sve više i više utišavalo. Ni o samom sunčanom zapadu nije u šumi bilo mira. Nedaleko Zbiška s velikim štropotom prođe čopor divljih svinja, a zatim projuriše u dugom redu jeleni, držeći jedan drugome glavu iza repa. Suho je granje pucalo pod njihovim papcima, a oni su, crveneći se pod večernjim suncem, jurili k močvari, gdje im je obnoć bilo lijepo i dobro. Tamno se rumenilo na kraju prosulo po nebu. a pod njim se činilo, kao da vršci drveća gore u ognju, i polako se sve stalo smirivati. Šuma je počela spavati. Mrak se dizao sa zemlje i dizao se gore k jasnom rumenilu koje se počelo gubiti, blijedjeti, crnjeti se i gasnuti. — Sad će biti tiho sve dok vuci ne počnu zavijati — pomisli Zbiško. Ipak mu je bilo žao što nije ponio luk jer je posve lako mogao ustrijeliti jelena ili divlju svinju. Međutim su od močvare neprestano dolazili nekakvi prigušeni glasovi, slični teškom stenjanju i uzdisanju. Zbiško je plaho i nesigurno pogledavao k toj močvari, jer je seljak Rađik koji je tu stanovao u kolibi od blata, odjednom iščeznuo zajedno sa svojom obitelju kao da je u zemlju propao. Jedni su govorili da su ih poubijali razbojnici; ali je bilo i ljudi koji su kasnije pokraj kolibe vidjeli neke čudne tragove, ni životinjske ni ljudske, i koji su zbog toga klimali glavom, pa čak i pomišljali ne bi li doveli iz Kšešnje svećenika da blagoslovi tu kolibu. Da toga nije, doduše, došlo jer se nije našao nitko tko bi ondje htio prebivati pa je kolibu, to jest blato, razmočila i srušila kiša, a odonda nije to mjesto bilo na dobru glasu. Na to se nije osvrtao pčelar Vavrek koji je tu po ljetu noćivao u svojoj kolibici, ali se i o rtom Vavreku svašta govorilo. Imajući uza se sjekiru i vile, Zbiško se nije bojao divlje zvjeradi, ali je s nekim nemirom pomišljao na nečiste duhove, pa mu je bilo drago kad su oni glasovi na kraju ipak umuknuli. S vremenom nestade i zadnjega svjetla, te nasta potpuna noć. I vjetar prestade pa se nije čuo ni šum drveća. Katkad je pala pokoja šaška i udarivši u noćnoj tišini o zemlju snažno odjeknuh; no najzad sve takoutihneda je Zbiško mogao čuti svoj vlastiti dah.

Page 77: Henryk Sienkiewicz Krizari

I tako je prolazilo vrijeme, a on je ponajprije razmišljao o medvjedu koji je mogao nadoći, pa onda o Danuši koja je s mazurskim dvorom otišla u daleke strane. Sjetio se kako ju je podigao uvis u času rastanka s kneginjom i kako su njezine suze kapale po njegovu licu; sjetio se njenih krasnih obraza, njene zlatne glavice, njezinog vijenca i pjevanja, crvenih joj cipelica s dugim šiljcima, koje je na odlasku poljubio; sjetio se svega što se dogodilo od onoga trenutka kad su se upoznali — pa ga obuze takva tuga što je nema u blizini, i takva čežnja za njom, te je zaboravio da je u šumi, da čeka na divlju zvijer, pa mjesto toga poče govoriti u sebi: — Ja ću poći k tebi jer ne mogu živjeti bez tebe. I on osjeti da mora u Mazoviju, inače će svisnuti u Bogdancu. Pade mu na um Jurand i njegov čudni otpor, pa pomisli kako mora što prije poći ne bi li saznao kakva je to tajna, kakva zapreka, i ne bi li je kakav izazov na život i smrt mogao ukloniti. Pričini mu se na kraju da mu Danuša pruža ruke i kliče: — Hodi, Zbiško, hodi! — pa kako da on k njoj ne pođe! I nije spavao... a vidio ju je tako izrazito kao u snu. Danuša se vozi uz kneginju, prebire prstićima po lutnji, pjeva i misli na njega. Misli da će ga doskora vidjeti, a možda se i obazire da li on za njima uzagrepce ne jaše.. a on je međutim u crnoj šumi. Tu se Zbiško prene, ali ne samo zbog toga što se sjetio crne šume, već i zbog toga što mu se pričinilo da u daljini čuje neki štropot. Odmah stegne čvršće vile u svojim šakama, pa naćuli uši i stane prisluškivati. Stropot se sve više približavao i za malo je vremena već bio posve jasan. Pod nečijom je širokom stopom pucalo suho granje, šuštalo žuto i uvelo lišće. Nešto se primicalo. Časom je štropot prestajao, kao da je zvijer stala kod drveća, i tad je nastala takva tišina da je Zbišku počelo zvoniti u ušima, a zatim su se začuli jaki i odmjereni koraci. U svemu je tome bilo toliko opreza da se Zbiško začudio. Stari se sigurno boji pasa koji su tu bili u kolibi, rekne u sebi no to je možda i vuk koji me nanjušio. Uto se koraci opet utišaju. Zbiško je ipak pažljivo slušao, jer se nešto zaustavilo kakvih dvadeset ili trideset koraka za njim i kao da je sjelo. On se obazre par puta, ali, iako je prilično jasno razabirao panjeve u tmini, nije ipak ništa mogao vidjeti. Nije bilo druge nego da čeka. I tako je čekao prilično dugo, dok se nije začudio i po drugi puta. Medvjed ne bi došao da ovdje spava kod košnica; a vuk bi me već nanjušio i ne bi čekao do jutra. I najednom ga prođu trnci od glave do pete. A šta ako je kakva sablast izišla iz močvare pa mu se približava straga? Šta ako ga iznenada svojim hladnim rukama obujmi kakav utopljenik, ili ako mu u lice pogledaju zelene oči vukodlaka, ako mu se kakvo strašilo nasmije iza leđa, ili ako se pred njim pojavi mrtvačka glava na paučjim nogama? I on osjeti kako mu se pod željeznom kapom počinje ježiti kosa na glavi. Ali časak se kasnije oglasi štropot pred njim, i to još jasnije nego prije. Zbiško odahne. Sad je pomislio da ga je divlja zvijer obišla, pa mu se približava sprijeda. To mu je bilo milije. On stegne čvrsto svoje vile, pa se tiho digne i stane čekati. Uto začuje nad glavom šum drveća i osjeti na licu zapah vjetra, koji je zaduvao od močvare, a ujedno dopre do njegova nosa vonj medvjeda. Sad nije bilo ni najmanje sumnje: dolazio je brundo! Zbiška odmah prođe strah, podigne glavu i napregne svoj vid i sluh. Približiše se teški i odmjereni koraci, a vonj postade još oštriji; doskora začuje soptanje i mrmljanje. Samo da nisu dva! pomisli Zbiško. U isti trenutak opazi pred sobom veliku i tamnu spodobu divlje zvijeri koja ga, idući s vjetrom, nije nanjušila do posljednjeg časa, to više što ju je zavaravao miris meda prolivenog po panjevima. — Zdravo, djede! — klikne Zbiško pa iziđe iza stabla. Medvjed rikne kratko, kao da ga je presenetio taj nenadani susret, ali je već bio odviše blizu, a da bi se mogao spasiti bijegom, zato se odmah digne na stražnje noge i raširi prednje, kao da ga želi zagrliti. Na to je Zbiško i čekao: on sabere svu svoju snagu, skoči kao munja i zabode željezne vile svom silom svojih snažnih ruku divljoj zvijeri u prsa. Cijela se šuma strese od strašnoga urlika. Medvjed pograbi prednjim šapama vile, trseći se da ih istrgne, ali nije mogao, i osjetivši silnu bol, zaurla još strasnije. Htijući da dosegne Zbiška, nasloni

Page 78: Henryk Sienkiewicz Krizari

se na vile i nabode se na njih još dublje. Zbiško nije znao da li su vile prodrle dosta duboko i zato nije htio da ispusti drška. Čovjek i zvijer počeše se vući i natezati; a šuma se tresla od bijesna i očajna urlikanja. Zbiško se nije mogao mašiti za sjekirom, dok straga zaoštreni držak od vila ne zabije u zemlju; a medvjed ga je čvrsto pograbio svojim šapama, pa je motao i njime i Zbiškom i kao da je znao o čemu se radi, nije se dao srušiti usprkos užasnoj boli koju su mu zadavale oštre vile. Tako se produžavala strašna borba, a Zbiško je osjećao da mu snaga malaksava sve više i više. Mogao je pasti 149 i tad bi zastalno poginuo, zato sabere sve sile i ispruži ruke, raširi noge i prigne leđa poput luka da ne padne nauznak, i promrmlja kroz stisnute zube: — Moja smrt ilitvoja.. Na kraju ga obuze takav gnjev i bijes da bi u tom trenutku bio radije poginuo nego zvijer ispustio. Ali uto zapne nogom o korijen, pa se zanjiše i bio bi pao da se u taj čas nije pred njim pojavila nekakva tamna spodoba; i druge vile probodu medvjeda, a u isti mah dovikne mu neki pronicavi glas tik nad uhom: — Sjekirom.. Zbiško se u žestini borbe ni načas ne obazre otkuda mu je došla nenadana pomoć, nego je brzo pograbio sjekiru i njom zadao medi strahovit udarac. Vile se slomiše pod zadnjim trzajima i pod velikom težinom divlje zvijeri koja se sruši na zemlju kao da ju je grom udario, i poče strašno hroptati. Ali doskora umukne. Nastade tišina prekidana samo glasnim disanjem Zbiška koji se morao nasloniti o stablo, jer su se noge tresle pod njim. Tek sada podigne glavu i pogleda u tamnu spodobu pred sobom, prestraši se pomislivši da to možda i nije čovjek. — Tko si ti? — zapita nemirno. — Jagjenka! — odgovori mu itanki ženski glas. Zbiško zanijemi od čuda ne vjerujući svojim ušima. Ali njegova sumnja ne potraja dugo, jer se Jagjenkin glas ponovo oglasi: — Sad ću ukresati oganj.. Odmah se začuje udarac kresiva o kremen, iskre se prospu, a pod njihovim časovi tim blijeskom opazi Zbiško bijelo čelo, tamne obrve i rumena usta mlade djevojke, koja je puhala u zapaljenu gubu. On istom sada pomisli da je ona došla u ovu šumu da mu priskoči u pomoć, da se bez nje mogao zlo provesti... i on osjeti prema njoj tako veliku zahvalnost da ju je obujmio oko pasa i poljubio u oba obraza. A njoj padne i kresivo i guba na zemlju. — Daj mi mira! Što to radiš? — vikne ona prigušenim glasom, ali ne ukloni svoje lice, nego se dapače svojim usnama i nehotice dodirne Zbiškovih usta. A on je pusti i rekne: — Bog ti platio! Ne znam što bi mi se bez tebe bilo dogodilo. A Jagjenka se prigne u tami, potraži gubu i kresivo i stane mu objašnjavati: — Ja sam se bojala za tebe! I Bezduh je pošao s vilama i sjekirom, ali ga je medvjed razderao. Sačuvaj nas Bože! Matko bi bio očajan, a i bez toga jedva diše... Zato sam uzela vile i pošla. — To si ti prolazila tamo između drveća? — Da. — A ja sam mislio da je zloduh. — I ja sam se bojala. Ovuda kraj rađikovskoga blata nije po noći bez ognja baš najsigurnije. — A zašto se nisi oglasila? — Jer sam se bojala da ćeš me otjerati. Rekavši to, počne nanovo kresati, položi na gubu malko suha lana koji odmah plane jasnim plamenom. — Imam dvije tri ješke — rekne — a ti naberi brzo suharja pa će biti ognja. I, doista, začas veselo zaplamsa oganj i rasvijetli svojim plamenom veliko i čupavo tijelo medvjeda koji je ležao u lokvi krvi.

Page 79: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Haj, ogromne li zvijeri! — klikne s nekim ponosom Zbiško. — Gle, glava mu je potpuno rascijepljena! O, Isuse! To rekavši, prigne se i opipa rukom medvjeđe truplo da se osvjedoči ima li dosta sala na njemu, zatim se ponovo digne i veselo rekne: — Bit će masti za dvije godine! — A vile su slomljene, gledaj! — To i jest nesreća! Sto ću kod kuće reći? — Zašto? — Zato što me tatica sigurno ne bi bio pustio u šumu, pa sam morala čekati da svi legnu. I začas nadoda: — Ne reci nikome da sam bila ovdje, da mi ne zamjere. Ali ja ću te otpratiti kući. Mogli bi na te navaliti vuci, a ti nemaš vila. — No.. dobro! I tako su se neko vrijeme razgovarali uz blijesak gnja, nad trupom medvjeda, slični ikrasinim i mladim šumskim stvorovima. Zbiško pogleda u lijepo Jagjenkino lice, osvijetljeno jasnim plamenom i rakne s iskrenim divljenjem: 150 151 — Ali takve djevojke, kao što si ti, nema više na svijetu. Ti bi morala u rat poći. A ona mu časkom pogleda u oči pa odgovori nekako tužno: — Ja znam... ali mi se zato nemoj smijatil XII Jagjenka je sama otopila lonac medvjeđe masti, a Matko je požudno popio prvu mjericu jer je bila svježa, nezagorena i mirisala po rutvici koju je u nju pomiješala mlada djevojka, vješta raznim ljekarijama. Matko je odmah bio bodriji i stao se nadati da će ozdraviti. — Toga mi je trebalo — govorio je. — Kad čovjek udeblja, možda će i taj pasji šiljak iz njega izići. Slijedeće mjerice nisu mu bile tako slasne kao prva, ali ih je ipak popio. A Jagjenka ga je tješila govoreći: — Sigurno ćete ozdraviti. I Biladu iz Oštroga zašao je komad željeza duboko u meso i od masti mu je izašao. Samo kad se rana otvori, morat ćete je mazati dabrovom mašću. — A imaš li je? — Imam. A bude li trebalo svježe, poći ću sa Zbiškom do jazbina. Za dabrove je lako. Ali ne bi škodilo ni da štogod obećate kojem svecu, i to nekom od onih koji štite od rana. — I ja sam već na to mislio, samo što dobro ne znam: kojemu? Sveti Juraj je zaštitnik vitezova: on čuva vojnika od nesreće i daje mu snagu u svakoj potrebi, a pripovijedaju da se vrlo često i sam bori na pravednoj strani i krivce potuče. Ali tko se sam rado bije, taj se nerado miješa u tuđe poslove, pa ako je za tu stvar određen neki drugi, neće mu on stajati na putu. Svaki svetac ima na nebu svoj djelokrug i svoj posao, to se zna! I nijedan ne smeta drugome jer bi se iz toga mogle izleći razne neprilike, a ni svecima ne bi dolikovalo da se svađaju i tuku.. Tu su Kuzma i Damjan, također veliki sveci; njima se liječnici mole da na svijetu ne iščeznu bolesti, inače ne bi imali šta jesti. Još je i sveta Apolonija za zube i sveti Liborij za kamence, ali to je nešto drugo! Doći će opat pa će mi reći na koga da se obratim, jer ni svakom kle 152 riku nisu poznate sve božje tajne, te ih ne razumije ni svaki onaj koji ima ostriženu glavu. — A kako bi bilo da se zavjetujete samom Isusu Kristu? — Nema sumnje da je on nad svima. Ali to bi bilo kao da mi, na primjer, tvoj otac ubije momka, a ja da pođem kralju u Krakov da mu se potužim. Sto bi mi rekao kralj? Ja sam gospodar nad cijelim kraljevstvom, a ti dolaziš k meni s tvojim momkom! Zar nemaš drugih vlasti? Zar ne možeš otići u grad k mojem kaštelanu i posredniku? Isus Krist je gospodar nad cijelim svijetom, razumiješ li, a za manje stvari su sveci.

Page 80: Henryk Sienkiewicz Krizari

— A ja vam velim — rekne Zbiško koji je došao pod konac toga razgovora — zavjetujte se našoj pokojnoj kraljici i hodočastite u Krakov k njezinome grobu. Zar se ondje malo čudesa pred našim očima dogodilo? Zašto da tražite tuđe svece, kad imate svoju gospođu, ljepšu od svih drugih? — Ah, samo kad bih znao da je ona za rane! — No, pa da i nije za rane! Na nju se neće smjeti potužiti nijedan svetac, a ako se i potuži, bit će još i ukoren od Gospoda Boga, jer ona nije obična žena, nego kraljica poljska... — Koja je posljednji poganski narod u kršćansku vjeru privela. To si mudro rekao — prekine ga Matko. — Ona sigurno visoko sjedi tamo u božjem vijeću, pa joj nitko ne može ništa prigovoriti. Učinit ću kao što si mi rekao samo da mi je ozdraviti! Taj se savjet svidio Jagjenki, koja se nije mogla nadiviti Zbiškovu razumu; a Matko se iste večeri svečano zavjetovao i stao još požudnije piti medvjeđu mast nadajući se dan na dan da će sigurno ozdraviti. Za tjedan dana počeo je ipak gubiti tu nadu. Govorio je da mu se burka u želucu i da mu na koži kraj zadnjeg rebra nešto raste, kao neka oteklina. Za deset dana bilo mu je još gore: oteklina je narasla i zacrvenila se, a sam je Matko veoma oslabio i kad je još nadošla vrućica, opet se počeo pripravljati na smrt. Ali jedne noći probudi naglo Zbiška: — Zapali brzo luč — rekne — jer se nešto događa sa mnom, samo još ne znam da li dobro ili zlo. Zbiško skoči brzo na obje noge, ali ne nakreše oganj, nego bržebolje raspiri u velikoj sobi vatru na ognjištu, Pa zapali smolastu luč i vrati se u komoru. 153 — Šta vam je? — Šta mi je? Nešto mi je probolo oteklinu, sigurno željezni šiljak! Ja ga vučem i vučem, ali ga ne mogu izvući, već samo osjećam kakom mi se miče pod prstima. — To je željezni šiljak i ništa drugo! Pograbite ga dobro prstima i povucite! Matko se stane okretati i stenjati od boli prodirući sve dublje prstima, dok nije dobro pograbio tvrdi predmet, pa ga napokon trgnuo i izvukao. — O, Isuse! — Jeste li? — zapita Zbiško. — Jesam. Svega me studeni znoj oblio. Ali evo ga: pogledaj! To rekavši, pokaže Zbišku dugoljasti šiljak koji se bio otkinuo od strijele, i već mu nekoliko mjeseci sjedio u tijelu. — Hvala Bogu i kraljici Jadvigi! Sad ćete ozdraviti. — Možda će mi biti lakše, ali me strašno boli — rekne Matko pritišćući oteklinu iz koje počne obilato teći krv pomiješana s gnojem. Sad će toga gada biti u čovjeku manje, pa će i bolest popustiti. Jagjenka mi je rekla da ranu treba mazati dabrovom mašću. — Po dabra ćemo odmah sutra. Matku je već drugi dan bilo mnogo bolje. Spavao je veoma dugo, a kad se probudio, tražio je odmah da jede. Na medvjeđu mast nije više mogao ni gledati, ali su mu zato napravili kajganu od dvadeset jaja, jer se Jagjenka bojala da mu ih isprži više. A on je sve pohlepno pojeo založivši uz to pola hljeba i popivši vrč piva. Potom zaželi da mu dovedu Ziha jer je bio veoma veseo. Zbiško posla po Ziha jednoga od Turaka što mu ih je poklonio Zaviša, i Zih je odmah sjeo na konja i dojahao poslije podne, upravo kad su se mladi spremali na Odstajano jezero po dabra. Ispočetka je uz medovinu bilo smijeha, šale i pjevanja bez mjere, a kasnije su starci počeli razgovarati o djeci i hvaliti svaki svoje. — Kakav li je momak moj Zbiško? — govorio je Matko. — Ta nema mu ravna na svijetu! Odvažan je i hitar kao ris i svemu je vješt! Znajte, kad su ga u Krakovu vodili na smrt, naricale su djevojke na prozorima kao da ih tko straga šilom bode, i to kakve djevojke: viteške i kaštelanske kćeri, a da ni ne spominjem krasnih građanskih djevica. 154 — Pa neka budu i kaštelanske i krasne, ali od moje Jagjenke nisu ljepše! — odgovorio je Zih iz Zgorjelica.

Page 81: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ta zar vam ja velim da su ljepše? Umiljatije djevojčice od Jagjenke ne možeš naći. — Ni ja ne prigovaram ništa Zbišku: ta on luk i bez za pora nategne! — I medvjeda posve sam svlada. Jeste li vidjeli kako ga je raskolio? Cijelu mu je lubanju, a uz to još i plećku, odvalio. — Jest, odvalio je, ali ga nije ubio sam, već mu je i Jagjenka pomogla. — Pomogla? O tome mi nije ništa rekao. — Jer joj je obećao... Djevojku je stid što je išla po noći u šumu. Ali meni je odmah rekla kako je bilo. Druge rado izmišljaju, ali ona neće zatajiti istine. Da vam kažem iskreno, to mi je bilo drago jer tko zna... Htio sam je karati, ali md je rekla ovo: Ako ja sama ne sačuvam svoje nevinosti, nećete je, tatice, ni vi sačuvati. Ali ne bojte se, Zbiško zna šta je viteška čast. — Dakako. Pa i maloprije su sami otišli. — Ali će se još prije večeri vratiti. Po noći je vrag najgori, a djevojka se,ne treba stidjeti budući daje tamno. Matko promisli časak, a onda rekne kao samom sebi: — Oni se ipak rado gledaju. — Da. Samo da se on nije zavjetovao onoj drugoj! — To je, kao što znate, viteški običaj. Koji mladić nema svoje gospodarice, toga drugi smatraju prostakom. On joj je zavjetovao paunove perjanice, mora ih skinuti s njemačkih glava, jer je tako prisegao na svoju vitešku čast; on se mora ogledati i s Lihtenštajnom, ali od drugih ga zavjeta može opat odriješiti. — Opat će doći za koji dan. — Mislite li? — zapita Matko, a onda nastavi: — Uostalom, šta će mu taj zavjet kad mu je Jurand već rekao da mu svoje djevojke ne da! Da li ju je obećao drugome ili ju je posvetio službi božjoj, ja to ne znam, ali je odlučno rekao da je ne da... — Jesam li vam rekao — zapita Zih — da opat tako veli Jagjenku, kao da mu je u rodu? Posljednji put joj je rekao ovo: Ja imam rođaka samo po tankoj krvi, pa ćeš zato iza mene više baštiniti ti nego oni. Nato Matko pogleda uznemireno, čak i zlobno Ziha, a onda progovori: — Vi valjda nećete učiniti nažao.. 155 — Uz Jagjenku ću dati i Močidol rekne prijazno Zih. — Odmah? — Odmah. Drugoj ga ne bih prepustio, a njoj ću prepustiti. — Bogdanac je ionako napola Zbiškov, a ako mi Bog dade zdravlja, još ću mu i prigospodariti kako valja. Volite li vi Zbiška? Nato Zih zažmiga očima i odgovori: — Zlo je to što se Jagjenka, čim ga tko spomene, odmah okrene zidu. — A kad se spomenu drugi? — A kad spomenem koga drugoga, odmah me pogleda i zapita: Šta, šta? — Dakle, vidite! Dao Bog da Zbiško uz takvu djevojku zaboravi na onu drugu. Ja sam star, pa bih također zaboravio.. Hoćete li medovine? — Hoću. — No opat je mudar čovjek! Među opatima se nađe, kao što znate, i svjetskih ljudi; ako i ne sjedi među svojim fratrima, ipak je svećenik, a svećenik radi sve bolje od obična čovjeka jer znade čitati i jer je u vezi sa Svetim duhom. To što ste voljni da Močidol odmah prepustite djevojci, to je lijepo. A ja ću, ako mi Gospod Bog vrati zdravlje, gledati da odmamim što više kmetova od staroga Vilka iz Brzozove. Svakome ću dati po komad dobre zemlje, ta u Bogdancu je ima dovoljno. Neka se na Božić poklone Vilku, onda neka k meni dođu. Ili zar im to nije slobodno? S vremenom ću i kaštel u Bogdancu sazidati, jaku kulu s nasipom oko nje. Neka Zbiško i Jagjenka gospodare nad jednom polovicom. Mislim da ni na snijeg nećemo dugo čekati. Neka se samo priuče jedno na drugo, pa će momak zaboraviti onu drugu. Neka zajedno gospodare. Ali šta da još govorimo! Biste li mu vi dali Jagjenku ili ne biste?

Page 82: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Dao bih. Ta zar nismo već odavna ugovorili da je jedno baš stvoreno za drugo, a Močidol i Bogdanac za naše unuke. — Grad! — klikne veselo Matko. — Dao Bog da ih bude kao grada! Opat će ih krstiti. — Dao Bog! — klikne veselo i Zih. — Ali ja vas već odavna nisam vidio tako dobre volje. — Jer mi je lakše na srcu. Željezo je izišlo, a za Zbiška se ne bojte! Jučer kad je Jagjenka sjedala na konja, 156 znate, popuhnuo je vjetar... Ja sam zapitao Zbiška: Jesi li vidio? a on se sav smeo. I to sam opazio da su ispočetka veoma malo razgovarali; a sada, kad su god zajedno, samo jedno drugome vrat okreće i tako čavrljaju... čavrljaju! Hoćete li još piti? Hoću. — U zdravlje Zbiška i Jagjenke! XIII Stari Matko se nije varao kad je tvrdio da se Zbiško i Jagjenka rado sastaju i čeznu jedno za drugim. Jagjenka je pod izlikom da posjećuje bolesnoga Matka, dolazila često u Bogdanac, s ocem ili sama, a Zbiško je iz zahvalnosti odlazio u Zgorjelice, pa je tako među njima nastalo s vremenom srdačno prijateljstvo. Počeli su se voljeti i rado zajedno čavrljati, to jest govoriti o svemu što se njih moglo ticati. Bilo je i malo uzajamnog udivljenja u tom prijateljstvu, jer se mladi i krasni Zbiško, koji se već proslavio u ratu i na junačkim megdanima, te bio i na kraljevskom dvoru, pričinjao mladoj djevojci u usporedbi s Ctanom iz Rogova ili Vilkom iz Brzozove kao pravi pravcati vitez i malne kraljević, a on se opet svaki čas morao diviti njezinoj ljepoti. Zbiško je, istina, neprestano mislio na Danušu, ali je često, kad je u šumi ili kod kuće nenadano pogledao u Jagjenku, nehotice rekao sam sebi: Hej, kakva je to košuta! A kad bi je obujmio oko pasa, pa je dizao na konja i osjećao pod svojim rukama njezino čvrsto, kao iz kamena isklesano tijelo, obuzimao ga je čudan nemir i od glave bi ga do pete prolazili trnci, kao što je govorio Matko, a ujedno bi mu nešto prostrujilo kroz sve kosti i umaralo ga kao težak san. Jagjenka, po svojoj naravi ponosna, podrugljiva, pa čak i zlobna, bila je pred njim sve pokornija, gotovo kao kakva sluškinja koja mu je samo gledala u oči, da mu ugodi i da ga posluži; a on je vidio tu njenu veliku odanost, pa joj je bio zahvalan, i bivalo mu sve ugodnije u njenoj blizini. Sastajali su se na kraju, naročito od onoga časa kad je Matko počeo piti medvjeđu mast, gotovo svaki dan; a kad mu je željezni šiljak izišao iz rane, pošli su zajedno na dabre po svježu mast, koju je on trebao za lijek. 157 I tako su uzeli svoje lukove, sjeli na konje i pošli prema Močidolu, Jagjenkinom mirazu, pa onda u šumu gdje su jednom momku predali konje i pošli dalje pješice, budući da se kroz gustu šumu i preko močvare nije moglo jahati. Putem pokaže Jagjenka na trstikom obraslu livadu. i iza nje crnu šumu pa rekne: — To je šuma Ctana iz Rogova. — Onoga koji bi te rado uzeo? Ona se nasmije: — On bi me uzeo samo kad bih se ja dala! — Lako ćeš se ti od njega obraniti, jer tu je Vilk koji mu, kao što sam čuo, zube pokazuje. Samo se čudim što se još nisu na dvoboj izazvali. — Jer im je tatica polazeći u rat rekao ovo: Ako se pobijete, neka mi nijedan pred oči ne dolazi. Pa šta su mogli učiniti? Kad su u Zgorjelicama, jedan na drugoga reži, a onda zajedno piju u krčmi u Kšešnji, dok se ne sruše pod klupu. — Glupi momci! — Zašto? — Kad Ziha nije bilo kod kuće, morao je jedan ili drugi navaliti na Zgorjelice, pa te silom oteti. Šta bi Zih učinio kad bi te, vrativši se kući, našao s djetetom na ruci? Ali Jagjenkine se modre oči zaiskre odjednom:

Page 83: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ti misliš da bi im se ja predala? A zar u Zgorjelicama nema ljudi i zar ja ne znam baratati kopljem i lukom? Neka samo pokušaju! Ja bih i jednoga i drugoga otjerala kući, pa bih još i sama na Rogov ili na Brzozovu navalila. Tatica je znao da može bez straha u rat poći. I tako govoreći, namršti svoje prekrasne obrvice i mahne tako strašno svojim lukom da se i Zbiško nasmijao i progovorio: — No, ti si morala vitez, a ne djevojka biti. A ona mu, umirivši se, odgovori: — Čtan me čuvao od Vilka, a Vilk od Ctana; a na kraju bila sam i pod opatovom zaštitom, a opatu se nitko ne smije zamjeriti. — O da! — klikne Zbiško. — Tu se svi boje opata. A ja se, tako mi sveti Juraj pomogao, kao što ti govorim istinu, ne bih bojao ni opata, ni Ziha; ni zgorjeličkih momaka, a ni tebe, nego bih te ipak oteo. Nato se Jagjenka zaustavi na mjestu, pogleda u Zbiška i zapita čudnim, mekim i umiljatnim glasom: — Zbilja bi me oteo? 158,.. Zatim otvori usta i stane čekati odgovor, sva rumena kao zora. Ali on je očito mislio samo na ono što bi on učinio na mjestu Ctana i Vilka, jer strese svojom zlatnom kosom i nastavi: — Kako da se djevojka bori s momcima kad se ionako mora udati! Ne nađe li se treći, morat ćeš jednoga od njih dvojice uzeti. Zar ne? — Nemoj mi ti tako govoriti! — odgovori mu djevojka tužno: — Nego kako? Ja nisam ovdje bio već odavna, pa ne znam, postoji li neki drugi momak oko Zgorjelica koji ti se više sviđa. — Hej! — uzdahne Jagjenka! — Daj mi mira! I išli su dalje šuteći i provlačeći se kroz sve veću guštaru, zato što je i grmlje i drveće bilo bujnije ovijeno divljim hmeljem. Zbiško je išao naprijed rastavljajući i lomeći zeleno granje, a Jagjenka je stupala za njim, s lukom na leđima, baš kao kakva božica lova. — Za ovom je guštarom — rekne — duboki jarak, ali ja znam mjesto gdje je prijelaz. — Imam čizme do koljena, pa ćemo lako prijeći — odgovori Zbiško. I zaista dođoše za nekoliko časaka do jarka. Jagjenka, poznavajući posve dobro močidolsku šumu, nađe brzo prijelaz, ali je voda bila nabujala od kiše i zato dosta duboka. I ne pitajući, Zbiško djevojku odmah podigne na ruke. — Ja ću prijeći sama — rekne Jagjenka. — Drži se za moj vrat! — odgovori joj Zbiško. I pođe smjelo preko vode pipajući na svakom koraku da ne bi izgubio tlo pod nogama, a djevojka se po njegovoj zapovijedi privine uza nj i kad su bila blizu druge obale rekne: — Zbiško! — Staje? — Ja neću poći ni za Ctana ni za Vilka! A on je uto prenese, pa je spusti tiho na zemlju i rekne ponešto uzrujanim glasom: — Dao ti Bog najljepšega! Neće mi biti krivo! Do Odstajanoga jezera nije bilo daleko. Sad je Jagjenka išla naprijed pa se svaki čas obazirala i, stavljajući prst na usta tražila od Zbiška da bude miran. Išli su izme đu divlje loze i vrba po mokrom i niskom tlu. Sdesne strane dopirali su do njih ptičji glasovi kojima se Zbiško divio, jer je već bilo vrijeme selidbe. — Ondje je otvoreno mjesto — šapne Jagjenka. — Tu zimuju dvije patke, ali se i po velikoj zimi voda smrzne samo uz obalu. Pogledaj kako se dimi! Zbiško pogleda kroz divlju lozu i opazi pred sobom kao neku maglu: bilo je to Odstajano jezero. Jagjenka ponovo stavi prst na usita i začas bijahu kod jezera. Djevojka se prva posve tiho popne na staru vrbu prignutu nad vodom, a Zbiško pođe za njom. Zatim su dugo vremena ležali posve mirno ne videći zbog magle ništa pred sobom; i slušali su samo nad svojim glavama graktanje vrana i kliktanje čaplja. Na kraju zaduva vjetar, zanjiše divlju lozu na staroj vrbi i ustalasa malko crnu i pustu površinu jezera.

Page 84: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Vidiš li šta? — šapne Zbiško. — Ne vidim. Šuti... Začas utihne vjetar i nastane potpuna tišina. Uto se na površini vode zacrni jedna glava, pa druga, a najzad se, mnogo bliže, spusti s obale u vodu velik dabar sa svježom grančicom u zubima i počne plivati između pataka dignuvši gubicu uvis i turajući granu pred sobom. Zbiško, ležeći na panju niže Jagjenke, coazi najednom kako je ona podigla ruke i kako je naprije ispružila glavu: očito je nišanila u zvijer koja je, ne slutH opasnost, mirno plivala dalje. Napokon zazuji tetiva na luku, a u isti čas Jagjenka poviče: — Pogođen je! Pogođen.. Zbiško se digne u tren oka i pogleda kroz divlju lozu na vodu: dabar bi časkom zaronio pod vodu, a časkom izlazio na površinu okrećući se pri tom i pokazujući svoj bijeli trbuh. — Pogođen je, pogođen! Odmah će se umiriti! — rekne Jagjenka. Imala je pravo. Dabar je plivao sve slabije, dok napokon nije ostao na vodi okrenuvši trbuh uvis. — Idem po njega — rekne Zbiško. — Ne idi! Tu kraj obale ima mnogo mulja, nekoliko stopa. Tko ne pozna mjesto, taj bi se sigurno utopio. — Pa kako ćemo po nj — On će još večeras biti u Bogdancu, neka te za to ne boli glava! A sada je vrijeme da pođemo kući. ,160 — Baš si ga dobro ustrijelila! — Ah, ta to nije prvi! — Druge djevojke boje se i pogledati u luk, a ti si takva da bih s tobom sav svoj vijek lutao po šumi! Čuvši tu pohvalu, Jagjenka se veselo nasmiješi, ali ništa ne odgovori. Oboje se stanu vraćati istim putem. Zbiško počne pitati za dabrova duplja, a Jagjenka mu odgovori koliko je dabrova u Močidolu, a koliko u Zgorjelicama i kako uz obalu u vodi žive. Najednom se udari dlanom po bedru. — Ah — klikne — zaboravila sam svoje strelice na vrbi. Čekaj! I još prije nego što joj je on mogao odgovoriti da će sam poći po njih, otrči kao srna natrag i iščezne mu začas ispred očiju. Zbiško je čekao i čekao i napokon se stao čuditi zašto je tako dugo nema. — Možda je izgubila strelice, pa ih traži — rekne sam sebi. — Idem pogledati nije li joj se šta dogodilo. No istom je napravio nekoliko koraka, kadli se djevojka pojavi pred njim, s lukom u ruci, vesela, nasmiješena lica i s dabrom na leđima. — Zaboga — klikne Zbiško — kako si ga izvukla? — Kako? Unišla sam u vodu i to je sve! Nije mi to prvi put; a tebe nisam htjela pustiti, jer tko ne umije plivati, taj odmah propadne u mulj. — A ja sam te ovdje čekao kao kakav glupan! Lukava si ti djevojka. — No pa šta je? Valjda sam se trebala pred tobom svući, zar ne? — Dakle, nisi ni strelica zaboravila? — Nisam, nego sam te htjela od obale odvući. A, da sam pošao za tobom, bio bih vidio pravo čudo. Imao bih se čemu diviti! Ej! — Šuti! — Tako mi Boga, baš sam bio pošao. — Šuti! A časak kasnije, samo da promijeni razgovor, rekne: — Ižraiči mi perčin jer mi strašno moči leđa. Zbiško prihvati jednom rukom perčin blizu glave, a drugom ga stane žmikati govoreći: Bit će najbolje da ga raspleteš, pa će ga vjetar odmah osušiti. 1.1 Križari

Page 85: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ali ona nije htjela da to učini zbog guštare kroz koju su se morali provlačiti. Zbiško zabaci dabra na leđa, a Jagjenka pođe naprijed i rekne: — Matko će sada brzo ozdraviti. Za rane nema ništa bolje od medvjeđe masti i dabrove izvana. Za dva tjedna moći će već sjesti na konja. — Dao Bog! — odgovori Zbiško. — Ja na to čekam kao na svoj spas. Ne mogu nikako od bolesnika, a teško mi je ovdje sjediti. — Teško ti je ovdje sjediti? — zapita Jagjenka. — A zašto? — Zar ti Zih nije ništa govorio o Danuši? — Nešto mi je govorio.. Znam.. ona te prekrila svojom koprenom... znam! Rekao mi je, također, da se svaki vitez zavjetuje da će služiti svojoj gospodarici... Ali mi je ujedno rekao da takva služba ne znači ništa.. da su, naime, neki i oženjeni, pa ipak takvoj gospodarici služe... A šta je ta Danuša? Zbiško... Reci mi, šta ti je ta Danuša? I privinuvši se uza nj digne oči i zagleda mu se s velikim nemirom u lice; ali on se ni najmanje ne obazre na njezin uzrujan i zabrinut pogled, nego rakne: — To je moja gospodarica, ali i moja najmilija ljubav. To nisam rekao nikome, ali kažem tebi, kao svojoj sestri jer se poznajemo od malih nogu. Ja bih za njom pošao preko devet rijeka i preko devet mora, k Nijemcima i Tatarima; takve više nema na čitavom svijetu. Neka stric sjedi u Bogdancu, a ja ću što prije otići k njoj. Sto mi je bez nje Bogdanac, što imanje, što stoka, što opatovo bogatstvo! Sjest ću na konja i poći u rat, i neka mi pomogne Bog kao što ću ja ispuniti ono što sam joj obećao, ako sam prije ne poginem! — Ja to nisam znala — odgovori gluho Jagjenka. A Zbiško joj stane pripovijedati kako se u Tinjcu upoznao s Danušom, kako joj se odmah zavjetovao i sve što se dogodilo poslije toga, kako je dospio u zatvor, kako ga je Danuša spasila, što mu je Jurand odgovorio, kako za njom čezne i kako mu je drago, što će, čim Matko ozdravi, otići k svojoj dragoj djevojci da ispuni sve ono što joj je obećao. Prestao je pripovijedati istom kad je ugledao momka koji ih je s konjima čekao na kraju šume. Jagjenka zajaše odmah na konja i stane se opraštati od Zbiška. — Neka momak pođe s dabrom za tobom, a ja ću se vratiti u Zgorjelice. — Nećeš dakle u Bogdanac? Zih je ondje. — Neću. Tatica se već vratio i meni je rekao da se vratim. — No, Bog ti platio za dabra! — Zbogom! I začas ostade Jagjenka sama. Vraćajući se preko livade kući, obazirala se još uvijek za Zbiškom, a kad je napokon iščeznuo za drvećem, pokrila je oči rukom kao da se brani od sunčanog blijeska. Ali doskora joj počnu ispod ruke teći velike suze i poput graha padati jedna za drugom na sedlo i na konjsku grivu. XIV Poslije razgovora sa Zbiškom nije se Jagjenka tri dana pokazivala u Bogdancu, ali se četvrti dan pojavila s viješću da je opat došao u Zgorjelice. Matka je malo uznemirila ta vijest. On je, doduše, imao čime isplatiti založnu svotu, pa je čak izračunao da će mu još dosta ostati da poveća broj težaka, da pribavi blago i druge gospodarske potrebe, no ipak je mnogo u cijelom tom poslu ovisilo o milosti bogata rođaka koji je po svojoj volji mogao odvesti ljude što ih je bio naselio, ili ih ostaviti, pa tako umanjiti ili povećati vrijednost imanja. Zato je Matko potanko ispitivao Jagjenku o opatu, kakav je došao: veseo ili zlovoljan, što je o njima govorio i kad će doći u Bogdanac? A ona mu je oprezno odgovarala na njegova pitanja gledajući da ga u svemu ohrabri i umiri. Govorila je da je opat došao zdrav i veseo, s velikom pratnjom, u kojoj je, osim oružanih momaka, bilo i nekoliko lutajućih klerika i pjevača, da pjeva sa Zihom i rado sluša ne samo duhovne već i svjetske pjesme. Rekla je također da je veoma zabrinut za Matka i da je pažljivo slušao Zihovo pripovijedanje o Zbiškovim doživljajima u Krakovu. — Vi sami najbolje znate što vam je učiniti — rekla je na kraju mudra djevojka — ali ja mislim da bi Zbiško

Page 86: Henryk Sienkiewicz Krizari

morao odmah poći i pozdraviti starijega rođaka ne čekajući da on prvi dođe u Bogdanac. Matku se svidio taj savjet, pa je zato pozvao Zbiška i rekao mu: — Obuci se što ljepše i pođi se pokloniti opatu, pa mu iskazi svu čast, da i on tebe zavoli. Nato se okrene k Jagjenki: — Ja se ne bih čudio da si glupa, jer si ženskinja, ali da imaš takav razum, tome se čudim. Reci mi, kako ću opata najljepše ugostiti i čime ću ga razveseliti kad dođe ovamo? — Sto se tiče jela, reći će i sam što voli jesti; on voli dobra jela, ali ako u njima bude mnogo šafrana, bit će najzadovoljniji. Matko se prihvati za glavu kad je to čuo. — Odakle ću mu ja šafran pribaviti? — Donijela sam vam ga — odgovori Jagjenka. — Dao Bog da bi se takve djevojke i na kamenju rađale! — klikne obradovani Matko. — Očima si mila, i dobra si gospodarica, pametna si, i s ljudima prijazna! Ej, da sam mlad, odmah bih te uzeo! Nato pogleda Jagjenka u Zbišku, pa tiho uzdahne i nastavi: — Donijela sam i kocke i sukno, jer se on iza svakog jela rado kocka. — To je običavao i prije, a pri tom se strašno ljutio. — On se još i sada ljuti, pa često baci kocke na zemlju i odmah iziđe napolje. Ali se zatim vrati nasmijan i sam se prvi začudi svojoj srdžbi. Ta vi ga već poznate! Samo mu se nitko ne smije protiviti i nema boljeg čovjeka na svijetu. — A tko bi mu se i protivio kad je on pametniji od svih drugih! Tako su oni razgovarali dok se, Zbiško u svojoj komori oblačio. Napokon iziđe tako krasan da je Jagjenka bila sva presenećena, baš kao kad je u svojoj bijeloj jaki prvi puta došao u Zgorjelice. Ali sad se strašno rastužila pomislivši da ta njegova ljepota nije za nju, jer on već drugu ljubi. A Matko je bio veseo jer se nadao da će se Zbiško sigurno svidjeti opatu, pa opat neće kod otkupa praviti nikakvih neprilika. Ta ga pomisao razveselila toliko da je odlučio sam poći u Zgorjelice. .JML — Zapovjedi da se za me prirede kola — rekne Zbišku — jer ako sam se iz Krakova mogao sve do Bogdanca dovesti sa željeznim šiljkom među rebrima, moći ću i sada bez željeznog šiljka do Zgorjelica. — Samo da vam ne pozli! — rekne Jagjenka. — Ej, neće mi biti ništa; već u sebi osjećam staru snagu. Pa ako mi i pozli, vidjet će opat kako sam požurio k njemu, pa će ga to još više udobrovoljiti. — Meni je milije vaše zdravlje nego njegova dobrota — odazove se Zbiško. Ali Matko ostade kod svoje riječi. Putem je malo stenjao, ali je ipak neprestano podučavao Zbiška kako da se vlada u Zgorjelicama, a naročito ga je upućivao da se u svemu pokori moćnome rođaku koji nije trpio nikakva prigovora. Došavši u Zagorjelice, nađoše Ziha i opata u trijemu kako promatraju božji svijet i piju vino. Iza njih je na klupi, uza zid, sjedilo šest ljudi opatove pratnje, a među njima bijahu dva pjevača i jedan hodočasnik, koji se mogao lako prepoznati po tikvici za pašom i školjkama na svojoj tamnoj odjeći. Drugi su bili slični klericima, jer su im glave bile na tjemenu gole, ali su ipak nosili svjetsko odijelo, a uz bok su im visili mačevi. Ugledavši Matka, koji se dovezao kolima, poskoči živo Zih, a opat ostade na mjestu, očito zbog svećeničke časti, pa počne samo nešto govoriti svojim klericima, od kojih je još nekoliko izišlo kroz otvorena vrata iz sobe. Zbiško i Zih onemoćala Matka, uhvativši ga ispod ruku, uvedoše u trijem. — Još uvijek pravo ne mogu — rekne Matko poljubivši opata u ruku — ali sam ipak došao da se poklonim vama, svome dobrotvoru, da vam se zahvalim za gospodarstvo u Bogdancu i da vas zamolim za vaš blagoslov koji je grešnome čovjeku najpotrebniji. — Čuo sam da ste već nešto ozdravili — rekne opat gladeći ga po glavi — i da ste se zavjetovali da ćete k grobu naše kraljice hodočastiti. — Nisam znao kojem svecu da se zavjetujem, pa sam se njoj zavjetovao.

Page 87: Henryk Sienkiewicz Krizari

— I dobro ste učinili! — klikne zanosno opat. — Ta ona je bolja od svih drugih i nitko joj ne smije ništa prigovoriti! I u isti mu se čas pojavi gnjev na licu, obrazi mu se napune krvlju, a oči mu se zaiskre. Svi su poznavali tu njegovu žestinu, a Zih se nasmije i vikne: — Udri, tko vjeruje u Boga! A opat glasno dahne i promjeri srdito sve prisutne, a onda se i sam najednom nasmije, kao što se prije naljutio, pa pogleda u Zbiška i zapita: — To je vaš sinovac i moj rođak? Zbiško se prigne i poljubi ga u ruku. — Vidio sam ga, dok je još bio malen, pa ga ne bih prepoznao! — progovori opat. — Daj se pokaži! I stane ga ogledavati od pete do glave pronicavim očima; napokon rekne: — Veoma je krasan! Ta to je gospođica, a ne vitez! Nato Matko: — Tu su gospođicu Nijemci pozvali na ples, ali koji ju je god pozvao, taj je pao i nije više ustao. — I luk bez zapora napne! — klikne najednom Jagjenka. Opat se okrene k njoj: — A šta se ti javljaš? A ona se zarumeni tako da su joj i vrat i uši zacrvenjeli pa odgovori silno zbunjena: — Jer sam to vidjela.. — Pazi da te slučajno ne nastrijeli, jer bi od toga morala tri četvrti godine trpjeti. Nato se pjevači, hodočasnik i skitnički klerici nasmiju tako gromko da se Jagjenka do kraja smela. Sad se opat nada njom sažalio, podigao ruku i pokazao joj ogromni rukav svoje mantije rekavši: — Skrij se, djevojko, jer će ti krv iz obraza briznuti. Međutim Zih Matka posadi na klupu i zapovjedi da donesu vina, po koje skoči Jagjenka. A opat pogleda u Zbiška i progovori: — Dosta je šale! Ja te nisam s djevojčicom sravnio zbog sramote, već zbog tvoje ljepote, kojoj ne bi nijedna djevojka mogla prigovoriti. Ali znam da si slavan momak! Cuo sam i za tvoje junačke čine pod Vilnom, i za Frizijce i za događaje u Krakovu. Zih mi je pripovijedao sve, razumiješ li? Tu pogleda pronicavo u Zbiškove oči, pa začas ponovo progovori: — Prisegao si da ćeš skinuti tri paunove perjanice, pa ih i potraži! I Bogu je milo i hvale vrijedno progoniti ififi neprijatelje našeg plemena. Ali ako si se uz to zavjetovao još i za što drugo, znaj da te mogu odriješiti od tih drugih zavjeta jer imam takvu moć. — Ej — rekne Zbiško — kad čovjek štogod Gospodu u svojoj duši obeća, kakva bi ga moć mogla od toga odriješiti? Čuvši to, Matko pogleda plaho u opata, no ovaj je očito bio dobre volje, jer nije planuo gnjevom, već je samo prstom Zbišku zaprijetio i rekao: — Baš si mudračina! Pazi da ti se ne dogodi isto što i Nijemcu Bejhardu. — A šta mu se dogodilo? — zapita Zih. — Spalili su ga na lomači. — A zašto? — Jer je izjavio da i svjetski čovjek može božje tajne pojmiti isto tako kao i duhovna osoba. — Strašno su ga kaznili! — Ali i pravedno — zagrmi opat — jer se o Svetoga duha ogriješio. Ta šta vi mislite? Može li svjetski čovjek išta od božjih tajni pojmiti? — Ne može! — odgovore u zboru svi klerici. — A vi, svirači, šutite — rekne opat — jer niste nikakvi duhovnici premda su vam glave ostrižene. — Mi nismo ni svirači ni skitnice nego dvorani vaše milosti — odgovori jedan od njih pogledavajući u isto vrijeme u veliku bačvu iz koje je izdaleka dolazio miris slada i hmelja.

Page 88: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Gledajte! Taj govori kao iz bačve! — klikne opat. — Ej, ti zvekane! A zašto pogledavaš u bačvu? U njoj nećeš naći latinštine! — Ja i ne tražim latinštine, nego piva, kojega nikako da nađem. Opat se opet okrene k Zbišku, koji je s udivljenjem promatrao te dvorane, pa rekne: — Sve su to clerici scholares premda bi svaki volio baciti knjigu, pograbiti lutnju i s njom se povlačiti po svijetu. Ja sam ih uzeo k sebi i uzdržavam ih, jer šta drugo da uradim? To su pravi nitkovi i potepusi, ali znaju dobro pjevati, a imaju nešto pojma i o službi božjoj, pa mi pomažu u crkvi, a mogu se u njih pouzdati, jer su neki od njih baš hrabri momci. Ovaj hodočasnik veli da je bio u svetoj zemlji, ali bi ga uzalud pitao za kakva mora i krajeve; on to ne zna, ni kako je ime grčkom caru ni u kojem gradu prebiva. .167. 111. akt — Znao sam — progovori hrapavim glasom hodočasnik — ali sam sve zaboravio kad me groznica na Dunavu stala tresti. — Ja se najviše divim mačevima — rekne Zbiško — jer ih nisam nikada vidio kod putujućih kierika. — To im je slobodno nositi — rekne opat — jer još nisu posvećeni, a što i ja mač o boku nosim, to nije čudo. Pred godinu sam dana pozvao Vilka iz Brzozove na megdan na utoptanoj zemlji zbog one šume kroz koju ste došli do Bogdanca. Ali mi se nije odazvao. — Kako se mogao pobiti s duhovnikom? — progovori Zih. Nato se ražesti opat, udari šakom o stol i vikne: — Kad sam pod oklopom, nisam svećenik, nego plemić.. A on mi se nije odazvao, jer je više volio sa svojim momcima navaliti obnoć na Tulču. Eto, zašto i ja nosim mač o boku... Omnes leges omniaque iura vim vi repellere cunctisque esse defensare perm'ittunt.1 Eto zašto sam i njima dao mačeve. Čuvši latinski zašutješe Zih, Matko i Zbiško i prignuše glavu pred opatovom mudrošću. Nijedan nije razumio nijedne riječi; a on ih je još koji čas mjerio gnjevnim očima, pa najzad rekne: — Tko zna, neće li on i ovdje na me navaliti? — O, neka samo navali! — kliknu putujući klerici mašajući se za mač. — Da samo hoće! Ta i meni je već dosadno bez boja. — On to neće učiniti — rekne Zih — nego će prije doći da vam se lijepo pokloni. Šume se već odrekao, a sada se radi o njegovu sinu. Znajte... Ali on to neće dočekati! Međutim se opat umiri i rekne: — Vidio sam mladoga Vilka kako je sa Čtanom iz Rogova pio u krčmi u Kšešnji. Nisu nas odmah prepoznali, jer je bilo tamno, pa su se i dalje dogovarali o Jagjenki. Tu se okrene k Zbišku: — I o tebi. — A šta su oni htjeli od mene? — Oni nisu od tebe ništa htjeli, samo im nije pravo što je u blizini Zgorjelica još i treći. Zato je Ctan kazao i Svi zakoni i sva prava dopuštaju da se sila suzbija silom i da se svatko1 brani. Vilku: Kad mu izgrebem kožu, neće više biti lijep. A Vilk je rekao: Možda će nas se pobojati, a ako ne, polomit ću mu odmah kosti! Zatim su se stali međusobno uvjeravati da ćeš ih se ti prestrašiti. Čuvši to, pogleda Matko u Ziha, a Zih u Matka, i na licu obojice zatitra lukav i radostan smiješak. Oni nisu znali da li je opat uistinu čuo taj razgovor ili ga je samo izmislio da njime bočne Zbiška; no zato je bilo jasno obojici, a osobito Matku koji je dobro poznavao Zbiška, da na svijetu nije bilo zgodnijega načina da se mladić predobije za Jagjenku. A opat promišljeno nadoda: — Zaista su to hrabri momci! Zbiško se ni najmanje ne uzruja, već samo zapita Ziha nekim čudnim i neobičnim glasom: — Nije li sutra nedjelja? — Jeste.

Page 89: Henryk Sienkiewicz Krizari

— I vi ćete poći na svetu misu? — Da. — Kamo? U Kšešnju? — Tamo nam je najbliže. Da kamo bismo išli? — E, pa dobro! XV Zbiško dostigne Ziha i Jagjenku, koji su u društvu opata i njegovih klerika išli u Kšešnju, pa im se pridruži i pođe s njima, jer mu je bilo do toga da uvjeri opata kako se ne boji ni Vilka iz Brzozove ni Čtana iz Rogova i ne kani se pred njima sakrivati. I opet ga je u prvi čas zadivila Jagjenkina ljepota. On ju je, doduše, i u Zgorjelicama i u Bogdancu dosta često vidio odjevenu u svečano ruho, ali još nikada tako kao danas kad je išla u crkvu. Haljina joj je bila od crvenog sukna obrubljena hermelinom, na rukama je imala crvene rukavice, a na glavi zlatom izvezenu kapu ispod koje su joj niz leđa padale dvije debele pletenice. I nije na konju sjedila kao muškarac, nego na visokom sedlu s naslonom i klupčicom pod nogama koje su se jedva mogle vidjeti ispod duge i veoma nabrane suknje. Zihu, koji je dozvoljavao djevojci da kod kuće nosi kožuh i cipele od teleće kože, bilo je do toga da pred crkvom svatko vidi da to nije došla kći kakvog 168 169 običnog plemića, nego gospođica iz ugledne viteške kuće. Zato su joj konja vodila dva dječaka odjevena odozdo u usko, a odozgo u široko odijelo, kakvo su obično nosili paževi. Iza nje su jahala četiri dvorska momka, a za njima opatovi klerici s lutnjama i mačevima o boku. Zbiško se silno divio svoj povorci, a osobito Jagjenki koja je izgledala kao kakva slika, i opatu koji mu se u svojoj crvenoj odori s ogromnim rukavicama pričinjao kao kakav putujući knez. Najčednije od svih bijaše odjeven sam Zih, koji je ljubio vanjski sjaj kod drugih, a za sebe je ostavljao samo pjevanje i veselje. Sastavši se, jahali su uporedo opat, Jagjenka, Zbiško i Zih. Opat je ispočetka rekao svojim pjevačima da pjevaju nabožne pjesme, a kad mu ih je bilo dosita, počeo je razgovarati sa Zbiškom koji je sa smiješkom pogledavao na njegov veliki mač sličan njemačkim dvooštrim posjeklicama. — Vidim — progovori opat — da se diviš mome maču; znaj, dakle, da sinodi dozvoljavaju duhovnicima nositi mačeve, pa dapače i baliste i katapulte,1 kad sam na putu, a mi smo sada na putu. Uostalom, kad je sveti otac zabranio svećenicima da nose oružje, sigurno je mislio samo na ljude nižega staleža jer je plemića Bog stvorio za oružje i tko bi mu ga htio oduzeti, taj bi se usprotivio njegovim vječnim odredbama. — Ja sam vidio mazovskog kneza Henrika kako se borio na turniru — odgovori Zbiško. — To mu se i ne može zamjeriti što se borio — rekne opat i podigne uvis svoj kažiprst — nego što se oženio, i to vrlo nesretno, jer je uzeo fornicariam bibulam mulierem,2 koja, kako vele, Bacchum od mladosti adorabat,3 a uz to je i adultera4 bila, pa se iz toga nije moglo izleći ništa dobra. Tu zaustavi konja i stane podučavati još ozbiljnije: — Kad se budeš htio ženiti, ili uzeti uxorems, moraš gledati da bude bogobojazna, dobra ponašanja, štedljiva i pristala, što ti sve osim crkvenih otaca preporuča još i poznati poganski mudrac imenom Seneka. A kako ćeš znati da li si dobro pogodio, ako ne poznaš gnijezda iz kojega uzimaš svoju drugaricu? Jer drugi veliki mudrac veli: Pomus non cadit absque arbore...1 Kakav vo, takva je i koža; kakva mati takva je i kći. A iz toga se, grešni čovječe, nauči ovo: da ženu ne itražiš daleko, već blizu, jer ako dobiješ zlu i razvratnu, često ćeš zbog nje zaplakati, kao što je zaplakao i veliki filozof kad mu je njegova supruga u svom gnjevu izlila na glavu acquam sordidam. — In secula seculorum, amen!3 — viknu jednim glasom putujući klerici odgovarajući tako opatu, ali ne pazeći da li mu odgovaraju po njegovoj volji. Svi su najpozornije slušali opatove riječi diveći mu se kako je rječit i kako se razumije u pismo, a on nije govorio samo Zihu, nego još više Zbišku i Jagjenki, kao da njih želi podučiti. Jagjenka je dobro pojmila o čemu se radi, jer je ispod svojih dugih trepavica pronicavo pogledavala u mladog

Page 90: Henryk Sienkiewicz Krizari

momka namrštenih obrva i spuštene glave, koji je izgledao kao da duboko promišlja o onom što je čuo. Čas kasnije krene povorka dalje, ali su svi šutjeli; istom kad su ugledali Kšešnju, prihvati opat svoj pojas i povuče ga natrag tako da je lako mogao potegnuti mač, pa rekne: — A i stari će Vilk iz Brzozove sigurno doći s lijepom pratnjom. — Sigurno potvrdi Zih premda su ljudi govorili da je obolio. — A jedan je od mojih klerika čuo da će na nas navaliti pred krčmom, poslije službe božje. — On to neće učiniti bez izazova, a osobito poslije svete mise. — Neka ga sam Bog opameti! Ja ne tražim ni s kim boja i podnosim strpljivo sve nepravde. Tad se obazre na svoje svirače i rekne: — Ne vadite mačeva i pamtite da ste duhovnici. Ako ih oni prvi izvade, a vi udri po njima! Zbiško, jašući uz Jagjenku, zapita za ono do čega mu je bilo najviše stalo: — Čtana ćemo i mladoga VAlka sigurno naći u Kšešnji — progovori. — Pokazat ćeš mi ih izdaleka, da vidim koji su. — Dobro, Zbiško! — odgovori mu Jagjenka. 1 Sprava za bacanje kamenja. 2 Raskalašenu i puču odanu ženu. 3 Baccha tj. vino je štovala. Preljubnica. 5 Supruga. 1 Jabuka ne pada daleko od stabla. 2 Blatnu vodu. 3 Na vijeke vjekova, amen. 170 171 — Oni te prije mise i poslije mise sigurno čekaju. A šta onda rade? — Udvaraju mi kako znadu. — Ali ti danas neće udvarati, razumiješ li? A ona mu opet odgovori posve pokorno: — Dobro, Zbiško! Dalji razgovor prekine im glas drvenih klepetala jer u Kšešnji još nije bilo zvona. Začas dospješe k svom cilju. Između ljudi, koji su pred crkvom čekali na svetu misu, iziđu odmah mladi Vilk i Čtan iz Rogova, ali ih Zbiško preteče, pa skoči s konja još prije nego što su oni mogli prići, prihvati Jagjenku oko pasa i skine je sa sedla, a onda je uhvati za ruku i povede k crkvi gledajući ih izazovnim pogledom. Kad su unišli u crkvu dočeka ih ovo. Obojica pohrliše k škropionici, obojica zamočiše u nju ruku i pružiše je djevojci. Ali to isto učini i Zbiško, a ona se dotakne njegovih prstiju, pa se prekrsti i pođe s njim naprijed. Sad se nije samo mladi Vilk, nego i Čtan iz Rogova, u kojeg je bio ograničen um, domislio da je sve to učinjeno navlas, i obojicu obuze tako divlji gnjev da im se kosa pod vrpcama počela kostrušiti. Ipak su imali još toliko svijesti da u svom gnjevu nisu htjeli u crkvu bojeći se božje kazne; mladi Vilk izađe napolje i potrči kao lud između drveća, preko groblja, ne znajući ni sam kamo će. I Otan potrči za njim ne znajući također kamo ide. Zaustaviše se istom kod plota, gdje je ležalo veliko kamenje pripravljeno za zidanje zvonika koji se imao podići u Kšešnji. Tu pograbi Vilk, želeći da u sebi zatomi svoj veliki gnjev, ogromni kamen i stane ga drmati svom silom, a kad je to vidio Čtan, pograbi ga i on i začas ga obojica bijesno valjahu preko cijelog groblja, sve do crkvenih vrata. Ljudi su ih gledali u čudu i mislili da su se oni zavjetovali da će tako pripomoći gradnji zvonika. A njih umiri donekle taj posao, pa su se obojica posve osvijestili, samo što su još bili blijedi od napora, te su teško disali i pogledavali jedan drugoga nesigurnim pogledom. Šutnju prvi prekine Čtan iz Rogova: — No, šta je..? — zapita. — A šta? — odgovori mu Vilk. — Hoćemo li ga odmah napasti? — Kako da ga napadnemo u crkvi?

Page 91: Henryk Sienkiewicz Krizari

172 — Ne u crkvi, nego poslije mise. — On je sa Zihom i opatom. A zar si zaboravio šta je rekao Zih, da će nas obojicu potjerati iz Zgorjelica ako se potučemo. Da nema toga, bio bih ti već odavna polomio rebra. — I ja tebi! — odgovori Čtan i stisne svoje ogromne šake. I oči im se zlokobno zaiskre, ali se obojica odmah dosjete da sada moraju biti složni više nego ikada. Oni su se često bili, ali su se uvijek i pomirili poslije boja, jer iako ih je rastavljala ljubav prema Jagjenki, ipak nisu mogli živjeti jedan bez drugoga, nego su uvijek jedan za drugim čeznuli. A sada su imali zajedničkog neprijatelja i znali posve dobro da im je taj neprijatelj veoma opasan. čtan zapita začas: — Šta da učinimo? Hajdemo na misu, a onda što Bog da! Čtan iz Rogova zadovolji se tim pametnim odgovorom i rekne: — Možda će nas nadahnuti Gospod Bog. — I blagosloviti — nadoda Vilk. — To je i pravo. I uđu u crkvu i slušajući svetu misu malo se umire. Nisu izgubili glavu ni kada je Jagjenka poslije mise ponovo primila svetu vodu iz Zbiškove ruke. Pred vratima groblja su se poklonili Zihu i Jagjenki, pa čak i opatu, premda je bio neprijatelj starome Vilku iz Brzozove. Na Zbiška su, doduše, gledali ispod oka, ali ga nijedan nije izazvao, premda su im srca u prsima pucala od boli, gnjeva i ljubomore, jer im se Jagjenka još nikada nije pričinila tako lijepa i tako slična pravoj kraljevni. Istom kad se svečana povorka stala vraćati i kad su izdaleka čuli veselu pjesmu putujućih klerika, počeo je Čtan otirati znoj sa svojih čupavih obraza i soptati kao konj, a Vilk je zaviknuo zaškrinuvši zubima: — U krčmu! U krčmu! Zlo mi je! Zatim su se dosjeitili što im je maloprije olakšalo tešku bol, pa su opet pograbili onaj ogromni kamen i odvaljali ga natrag na prijašnje mjesto. A Zbiško je jahao kraj Jagjenke slušajući pjesme opatovih svirača; ali kad su prevalili jedva nekoliko stotina koraka, zaustavi najednom konja i rekne: — Ah, imao sam platiti misu za stričevo zdravlje, pa sam zaboravio; zato ću se vratiti. 173 — Ne vraćaj se! — klikne Jagjenka. — Poslat ćemo iz Zgorjelica. — Vratit ću se, a vi me ne čekajte! Zbogom! — Zbogom — rekne opat. — Idi! I lice mu se razveseli, a kad im se Zbiško izgubio iz očiju, gurne malo Ziha i rekne: — Razumijete li? — A šta da razumijem? — On će se u Kšešnji pobiti s Vilkom i Ctanom, kao što je amen u očenašu, a ja sam to i htio i na to sam ga nahuškao. — To su bijesni momci. Mogu ga još i izraniti, a šta onda? — A šta onda? Ako se pobije za Jagjenku, kako će dalje misliti na Jurandovu kćerku? Onda će Jagjenka biti njegova gospođa, a ne ona; a ja to i hoću, jer je on moj rođak i jer mi se svidio. — A njegov zavjet? — Ja ću ga od njega odriješiti. Zar niste čuli da sam mu to već obećao? — Vaša će glava sve urediti — odgovori Zih. Opata razveseli ta pohvala, a onda se okrene k Jag jenki i zapita je: — Zašto si tako zabrinuta? A ona se prigne na sedlu, prihvati opatovu ruku, prinese je k ustima i rekne: — Dragi kume, a ne biste li nekoliko vaših svirača poslali u Kšešnju? — Zašto? Opili bi se u krčmi i to bi bilo sve. — Ali možda bi mogli i kakvu svađu spriječiti! Opat joj pogleda oštro u oči i najednom će ozbiljno: — A ako ga ondje ubiju?

Page 92: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Neka onda ubiju i mene! — klikne Jagjenka. I gorka žalost što joj se iza onog razgovora sa Zbiškom skupila u prsima, provali sada naglim potokom suza. Videći to, obujmi opat desnom rukom djevojku tako da ju je posve prekrio svojim ogromnim rukavom i rekne: — Ne boj se, kćerko, ni za šta? Oni se mogu posvaditi, ali su ipak plemići, pa neće na nj zajedno navaliti, nego će ga po viteškom običaju pozvati na megdan, a on će se već nekako izvući, makar se morao i s obojicom ogledati. A što se tiče kćeri Jurandove, za koju si čula, to ti samo velim da drvo za tu njenu ložnicu još nije ni u jedno šumi poraslo. — Kad mu je ona milija, ne marim ni ja za njega! — odgovori kroz zube Jagjenka. — Pa zašto onda plačeš? — Jer se bojim za nj. — Eto, to je ženski razum! — rekne opat sa smijehom. Zatim se prigne k Jagjenkinu uhu i nastavi: — Zapamti, djevojko, ako te i uzme, ipak će često morati na megdan, jer je plemić. Tu se prigne još niže i nadoda: — A on će te uzeti, i to doskora, kao što je Bog na nebu! — Kako bi me uzeo! — odgovori Jagjenka. Ali se u isti mah nasmiješi kroz zube i pogleda u opata, kao da ga pita odakle on to zna. A Zbiško se, međutim, vratio u Kšešnju i odjahao odmah k svećeniku, jer je zaista htio platiti misu za Matkovo zdravlje; kada je obavio taj posao, otišao je ravno u krčmu u kojoj se nadao naći mladoga Vilka iz Brzozove i Čtana iz Rogova. I zaista ih nađe obojicu, a osim toga i mnogo ljudi, i novih i starih plemića, i kmetova i nekoliko čarobnjaka koji su se producirali u raznim njemačkim čarolijama. U prvi mah nije mogao nikoga prepoznati jer su prozori od volovskih mjehura propuštali u krčmu malo svjetla. Istom kad je domaći sluga u peć bacio pregršt drva, ugledao je u kutu za bačvama piva rutavi obraz Ctana, te mrko i srdito lice Vilka iz Brzozove. Odmah je polako pošao k njima gurajući na stranu ljude i kad je došao do njih, udario je šakom po stolu tako da je u krčmi sve zagrmjelo. A oni su odmah skočili i počeli namještati svoje kožnate pojase; ali još prije nego što su mogli trgnuti svoje mačeve, baci im Zbiško na stol rukavicu i govoreći kroz nos, kao što su vitezovi obično govorili kod izazova, progovori ove neobične i neočekivane riječi: — Ako koji od vas dvojice ili od drugih viteških ljudi u ovoj sohi poriče da je najljepša i najkreposnija djevica na svijetu gospođica Danuta Jurandova iz Spihova, pozivljem ga na megdan pješice ili na konju, do prvoga pada ili do zadnjega daha. Začudiše se i Vilk i Čtan, baš kao što bi se bio začudio i opat da je nešto slično čuo, te nisu nekoliko časaka mogli ni riječi progovoriti. Kakva je to gospođica? Ta njima je 174 ,.175 bilo do Jagjenke a ne do nje! A ako tome momku nije do Jagjenke, šta on hoće od njih? Zašto ih je naljutio pred crkvom? Zašto je došao ovamo i zašto s njima traži kavgu? Od tih pitanja miješala im se u glavi takva kaša da su širom razjapili usta, a Ctan je tako izbuljio oči kao da pred sobom nema čovjeka, nego kakvo njemačko čudo. Ali pametniji Vilk, koji je donekle poznavao viteške običaje i znao da vitezovi često drugim ženama zavjetuju svoju službu, a s drugima se žene, pomisli da je možda i u ovom slučaju tako, pa kad mu se već pruža prilika da se zauzme za Jagjenku, da se tom prilikom mora i okoristiti. Zato se izvuče iza stola, stupi naprijed i smrknuta se lica približi k Zbišku i zapita: — Kako, pasji brate, a zar nije Jagjenka Zihova najljepša? Za njim stupi naprijed i Čtan, a ljudi se stanu kupiti oko njih jer je već svima bilo jasno da se to neće kakogod svršiti. XVI Vrativši se kući, poslala je Jagjenka odmah momka u Kšešnju da sazna nije li u krčmi bilo kakve tučnjave ili nije li tko koga izazvao. Ali taj je momak, dobivši na put nešto novaca, stao piti sa

Page 93: Henryk Sienkiewicz Krizari

svećenikovim slugama i nije mislio na povratak. Drugi, koji je bio poslan u Bogdanac da Matku najavi opatov dolazak, vrati se odmah i reče da je vidio Zbiška kako se kocka sa starim plemićem. To je donekle umirilo Jagjenku. Ona je dobro poznavala Zbiškovu bojnu vještinu, pa se nije bojala da ga tko izazove, nego da se u krčmi ne dogodi kakva teška nesreća. Ona je također zaželjela da zajedno s opatom pođe u Bogdanac, ali se opat tome usprotivio jer je s Matkom želio porazgovoriti o založnoj pogodbi i o drugoj, još mnogo važnijoj stvari, kod koje nije htio da bude i Jagjenka. Napokon je podnoć pošao. Saznavši za sretni povratak Zbiška, bio je izrsne volje i naložio svojim putujućim klericima da pjevaju i viču tako da se tresla sva šuma, a u samom su Bogdancu kmetovi gledali iz svojih koliba da li gdje ne gori ili je, možda, neprijatelj navalio. No napri 110 jed je išao hodočasnik sa svojom zavrnutom palicom i umirivao ih da to dolazi ugledni i visoki duhovnik, a oni su mu se klanjali i neki su se čak krstili znakom svetoga križa; a kad je opat vidio kako ga svi štuju, bio je veoma veseo, radovao se božjem svijetu i osjećao u svom srcu veliku sklonost k svim ljudima. Čuvši viku i pjevanje, Matko i Zbiško iziđoše na vrata da ga dočekaju. Neki su klerici već bili s opatom u Bogdancu, ali je bilo i takvih koji su se tek nedavno priključili njegovu društvu, pa ga nisu još vidjeli. Ti su se razočarali kad su ugledali ubogi dom koji se nije nikako mogao uporediti s bogatim dvorom u Zgorjelicama. Ipak ih je donekle utješio dim što se izvijao kroz slamnati krov, a još više su se razveselili kad su unišli u sobu, pa osjetili miris šafrana i tečnih jela i ujedno ugledali dva stola puna raznih zdjela koje su, doduše, još uvijek bile prazne, ali tako ogromne da su se svačije oči morale uzradovati videći ih. Na manjem stolu stajao je tanjur za opata i divno izrađeni pehar, a oba su potjecala od plijena dobivena od frizijskih vitezova. Matko i Zbiško ga odmah zamole da sjedne k stolu, ali im opat, koji se na polasku iz Zgorjelica dobro najeo, odbije tu molbu, tim više što mu je bilo do nečeg posve drugoga. On je od prvog trenutka oštro i radoznalo pogledavao u Zbiška, kao da se htio osvjedočiti nema li na njemu kakvih tragova borbe, a kad je vidio da je u mladića posve mirno lice, postao je nestrpljiv i nije duže mogao obuzdati svoje radoznalosti. — Hajdemo u komoru — rekne — da porazgovorimo o zalogu. Ne prigovarajte jer ću se rasrditi! Tad se okrene k svojim klericima i zagrmi: — A vi sjedite tiho i nemojte prisluškivati na vratima! Rekavši to, otvori vrata komore, u kojoj se jedva mogao smjestiti, i uđe, a za njim uđu Zbiško i Matko. A kad su sjeli na škrinje, okrene se opat k mladom vitezu. — Jeli li bio u Kšešnji? — Jesam. — No pa šta je bilo? — Platio sam misu za stričevo zdravlje i to je sve. Opat se nestrpljivo pomakne na škrinji. Ha pomisli nije se pobio ni s Ctanom ni s Vilkom; možda ih nije bilo, a možda ih nije ni potražio. Prevario sam se! 177 I naljuti se što se prevario i što se nije ispunila njegova nada, pa mu odmah zacrvenjelo lice i silno je počeo soptati. — Govorimo o zalogu! — progovori začas. — Imate li novaca! Jer ako nemate, vaše je imanje moje! Nato ustade Matko, koji je dobro znao kako se s njim mora postupati, otvori škrinju na kojoj je sjedio, izvadi iz nje već pripravljenu vrećicu s novcem i rekne: — Mi smo ljudi siromašni, ali imamo novaca, pa ćemo platiti što smo dužni kako stoji u pismu i kako sam znakom svetoga križa potvrdio. A ako hoćete da vam još nadoplatimo i za kamate i za gospodarstvo, nećemo se protiviti, nego ćemo platiti što budete zahtijevali i još ćemo vam se kao našem dobrotvoru pokloniti.

Page 94: Henryk Sienkiewicz Krizari

Rekavši to, baci mu se pred koljena, a za njim to isto učini i Zbiško. Opat, koji se nadao prigovorima i svađi, bijaše time veoma iznenađen, a ujedno mu to nije bilo baš drago, jer je kod obračuna htio malo zanovijetati, a sad mu to nije bilo moguće. I zato rekne predajući založno pismo na kojem je Matko bio potpisan znakom svojega krsta: — Što mi govorite o nadoplaćivanju? — Jer nećemo da nam se išta daruje — odgovori brzo Matko znajući da će im opat dati to više što oni budu manje tražili. I zaista, opat se odmah smrkne: — Gle ti njih! Oni neće da im njihov rođak ma šta daruje! Kako li su ponosni! Ali ja nisam preuzeo pustoši, pa vam je neću ni predati; a ako me volja da tresnem ovom vrećicom pa ću i tresnuti! — Vi to nećete učiniti! — klikne Matko. — Neću? A što je meni do vašeg zaloga? Što mi je do vaših novaca? Ja sam vam pomogao jer sam tako htio; a ako me bude volja da svoje novce ostavim na putu, vi me u tome ne možete spriječiti. Evo, pa to ću i učiniti! Rekavši to, razveže vrećicu i tresne njom o pod tako da su se novci iz nje prosuli. — Bog vam platio! Bog vam platio, oče i dobrotvore! — klikne Matko koji je samo na taj trenutak čekao. — Od drugoga ne bih uzeo, ali uzimam od rođaka i duhovnika! A opat pogleda strašno u njega i Zbiška, pa rekne: — Ja znam što radim iako se žestim; držite što ste dobili jer, velim vam, više prebijene pare nećete vidjeti. — Mi se ni ovome nismo nadali. — Ali znajte da će sve što ostane iza mene Jagjenka dobiti. — I zemlje? — zapita naivno Matko. — I zemlje! — vikne opat. Nato se produži Matkovo lice, ali se ipak svlada i rekne: — Ej, zar da vi mislite na smrt! Dao Bog i sto godina poživjeli, pa i više, i uz to se u znatnoj biskupiji skrasili. — Dao Bog! Zar sam ja gori od drugih? — odgovori opat. — Ne gori, nego bolji. Te riječi umire posve opata, to više što je njegov gnjev obično bio veoma kratkotrajan. — No — progovori — vi ste moji rođaci, a ona mi je samo krsno kumče, ali ja volim i nju i Ziha već mnogo godina. Boljeg čovjeka od Ziha nema na svijetu, kao ni ljepše djevojke od Jagjenke! Sto im tko može prigovoriti? I pogleda ih izazovnim pogledom, no Matko ne samo da im nije ništa prigovorio, nego je pače živo potvrdio da boljeg susjeda nema u cijeloj kraljevini. — A što se tiče djevojke — rekne — ne bih ni rođene kćeri ljubio više nego što nju ljubim. Ta njoj moram zahvaliti što sam ozdravio i toga joj neću do smrti zaboraviti. — Bit ćete izgubljeni i jedan i drugi, ako zaboravite — rekne opat — a ja ću vas prvi zato prokleti. Ja vam neću učiniti krivo jer ste moji rođaci; zato sam i izmislio način da ono što ostane iza mene bude i Jagjenkino i vaše, razumijete li? — Dao Bog da se to dogodi! — odgovori Matko. — Mili Isuse! Ja bih onda rado pješice pošao do kraljičina groba u Krakovu i na Lisje gore da se poklonim drvetu svetoga krsta. Opat se uzraduje iskrenosti kojom je govorio Matko, pa se nasmiješi i rekne: — Djevojka ima pravo da probire jer je i lijepa i miraz joj je velik i rod znamenit. Što će njoj Čtan ili Vilk kad joj ni vojvodski sin ne bi bio previsok. Ali kad bih 118 ja ma koga za nju zaprosio, znam da bi ona za njega i pošla, jer me veoma voli i jer zna da joj želim samo dobro. — Dobro će biti onome koga s njom oženite — rekne Matko. Na to se opat okrene k Zbišku: — A šta ti veliš? — Ja mislim isto tako, kao i stric.

Page 95: Henryk Sienkiewicz Krizari

Plemenito opatovo lice razvedri se još više, on udari Zbiška šakom po ramenu tako da se razlijeglo po svoj komori i zapita ga: — A zašto nisi pred crkvom ni Ctana i Vilka pustio k Jagjenki? A? — Da ne misle da ih se bojim, pa da to ne mislite ni vi. — Ali si joj pružio i posvećenu vodu. — Jesam. Opat ga pogleda po drugi puta: — A ti je uzmi! — Uzmi je — ponovi poput jeke Matko. Nato zadjene Zbiško pod mrežicu svoju kosu i odgovori posve mirno: — Kako da je uzmem, kad sam se pred oltarom u Tinjcu zavjetovao Danuši Jurandovoj? — Zavjetovao si joj paunove perjanice, pa ih i potraži, a Jagjenku odmah uzmi. — Ne — odgovori Zbiško — jer sam se Danuši kasnije, kad je na me bacila svoju koprenu, zavjetovao da ću je uzeti za ženu. U opatovo lice brižne krv, uši mu pomodre, a oči mu počnu sipati iskre; on pristupi k Zbišku i rekne mu od gnjeva promuklim glasom: — Tvoj je zavjet pljeva, a ja sam vjetar, razumiješ li? Eto! I puhne mu u glavu tako jako da mu je odletjela vrpca, a kosa se prosula po zatiljku i ramenima. Zbiško se odmah smrkne, pogleda opatu ravno u oči i rekne: — U mom je zavjetu moja čast, a nad mojom čašću sam ja stražar! Čuvši to, opat, koji nije bio vičan protivljenju, izgubi dah tako da nekoliko trenutaka nije mogao progovoriti ni riječi. Nastade zlokobna šutnja koju napokon prekine Matko: 180 I — O Zbiško — za vikne — opameti se! Sta ti je? A opat podigne ruku, pa pokaže na mladića i stane vikati: — Šta mu je? Ja znam šta mu je: u njega nije ni viteška ni plemićka duša, nego zečja. To mu je da se boji Ctana i Vilka! Zbiško, koji nije ni načas izgubio svoje hladnokrvnosti, slegne samo ramenima i odgovori: — O, da! Ja sam im porazbijao lubanje u Kšešnji. — Boj se Boga! klikne Matko. Opat je neko vrijeme gledao u Zbiška razrogačenim očima. U njemu se s gnjevom borilo čuđenje, no pri tom mu je i prirođeni bistri um počeo govoriti da bi se mogao za svoju svrhu okoristiti time što se Zbiško pobio s Vilkom i Ctanom. Zato malo odahne i vikne na mladića: — Zašto mi nisi to rekao? — Jer me bilo stid. Ja sam mislio da će me oni izazvati kao što doliči pravim vitezovima, no to su razbojnici, a ne vitezovi. Prvi je Vilk istrgao dasku iz stola, a Ctan je istrgao drugu, pa na mene! Sta sam mogao učiniti? Pograbio sam klupu, no... a sve drugo znate! — Jesu li još živi? — zapita Matko. — Jašu, samo su se onesvijestili. Ali su još u mojoj prisutnosti počeli disati. Kad je opat to čuo, proitare čelo, ustane naglo sa škrinje na kojoj je sjedio i klikne: — Počekaj! Ja ću ti sada nešto reći! — A šta ćete mi reći? — zapita ga Zbiško. — Reći ću ti: ako si se ti pobio za Jagjenku i ako si ljudima za nju lubanje porazbijao, da si sada uistinu njen vitez i ničiji drugi, pa je moraš i uzeti. To rekavši, podboči se i stane slavodobitno promatrati Zbiška, no mladić se samo nasmiješi i rekne: — Ej, znao sam ja posve dobro zašto ste me vi htjeli na njih nahuckati, ali vam to nije pošlo za rukom. — Kako da mi nije pošlo za rukom? Govori! — Jer sam im ja rekao da moraju priznati da je najljepša i najkreposnija djevojka na svijetu Danuša Jurandova a oni su se živo zauzeli za Jagjenku. Eto, zbog toga smo se potukli.

Page 96: Henryk Sienkiewicz Krizari

..HL I Čuvši to, opat ostade nekoliko časaka na svom mjestu kao da se skamenio. Samo se po strašnom žmirkanju njegovih očiju moglo razabrati da je još na životu. Ali najednom se okrene, otvori nogom vrata, skoči iz komore, uđe u sobu, pograbi svinutu palicu iz ruke hodočasnika, pa stane njom tući svoje svirače vičući kao ranjeni bivol: — Na konja, lupeži! Na konja, pasje vjere! Moja noga neće više stupiti u ovu kuću! Na konja tko vjeruje u Boga! Na konja! I opat provali vrata i iziđe u dvorište, a preneraženi lutajući klerici za njim. I požurivši do staje, stanu odmah sedlati konje. Uzalud je Matko trčao za opatom, uzalud ga je molio i prisizao mu da nije ništa kriv, sve mu to nije nište pomoglo. Opat je kleo i proklinjao kuću, ljude i polja, a kad su mu doveli konja, skočio je brzo na nj i pojurio smjesta, a vjetar mu je širio rukave, te je bio posve sličan ogromnoj crvenoj ptici. Klerici su u strahu trčali za njim, baš kao stado koje hrli za svojim predvodnikom. Matko je nekoliko časaka gledao za njima, dok nisu iščeznuli u šumi, pa se onda vrati u sobu i rekne Zbišku klimajući zabrinuto glavom: — Ah, šta si to učinio? — Toga ne bi bilo da sam prije otišao, a što to nisam učinio, bilo je samo zbog vas. — Kako zbog mene? — Jer vas nisam htio ostaviti dok ste bili bolesni. — A šta će sada biti? — A sada ću otići. — Kamo? — U Mazoviju k Danuši... i da potražim paunove perjanice... među Nijemcima. Matko zašuti na nekoliko časaka, pa rekne: — On nam je dao pismo, ali je zalog zapisan i kod duhovnog suda. Sada nam neće pokloniti ni pare. — Pa neka ne pokloni! Vi imate dosta novaca, a ja ih na put ne trebam. Ta svi će me rado primiti i konjima će dati da žderu; a dok budem imao oklop na prsima i mač o boku neće me biti strah. Matko se zamisli i stane promišljati o svemu što se dogodilo. Ništa se nije desilo po njegovoj zamisli ni po njegovu srcu. I on je sam iz dna duše želio Jagjenku za Zhiška, ali je znao također da iz tog brašna ne može biti 182 pogače i da je zbog opatova gnjeva, zbog Ziha i Jagjenke, kao i zbog tučnjave s Vilkom i Ctanom mnogo bolje da Zbiško ode, nego da bude povodom još i daljih svađa i neprilika. — Ha — rekne napokon — ti ionako moraš potražiti nekoliko križarskih lubanja, pa zato nema druge, nego odlazi! Neka sve bude po volji našeg dragog gospodina Isusa! Ali ja moram odmah u Zgorjelice: možda ću kako Ziha i opata udobrovoljiti. Ziha mi je napose žao. Tu pogleda Zbiška u oči i zapita najednom: — A zar tebi nije žao Jagjenke? — Neka joj Bog da zdravlje i sve najbolje! — odgovori Zbiško. o h—I Q i—I o I Matko je strpljivo čekao nekoliko dana, neće li mu doći kakva vijest iz Zgorjelica ili neće li se opat udobrovoljiti. Na kraju mu dosadilo i to čekanje i ta neizvjesnost, pa odluči da će sam poći k Zihu. Sve što se dogodilo, desilo se bez njegove krivnje, ali je ipak htio vidjeti je li mu Zih što zamjera, jer je za opata bio siguran da će se on odsada silno ljutiti na nj i na Zbiška.

Page 97: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ipak je htio učiniti sve što je u njegovoj moći da ublaži tu srdžbu, pa je na putu promišljao o tome što će kome u Zgorjelicama reći, da ukloni svaku mržnju i sačuva staro susjedsko prijateljstvo. Misli su mu se nekako čudno rojile u glavi, pa mu je bilo drago što je Jagjenku zatekao samu, a ona ga je primila po starom običaju, pokloni vši mu se i poljubivši ga u ruku, jednom riječju: veoma prijazno, makar i ponešto tužno. — A je li ti otac kod kuće? — zapita je. — Jest, samo što je s opatom otišao u lov, ali će se uskoro vratiti. Iza tih ga riječi odvede u sobu u kojoj su sjeli i šutjeli duže vremena dok nije djevojka zapitala prva: — Je li vam samom dosadno u Bogdancu? — Jest — odgovori Matko. — Dakle, već znaš da je Zbiško otišao? Jagjenka uzdahne tiho: — Znadem. Znala sam onaj isti dan pa sam pomislila da će barem doći da se oprosti, ali nije došao. — Kako je mogao doći! — rekne Matko. — Ta opat bi ga bio rastrgao nadvoje, a ni tvoj ga otac ne bi rado vidio. A ona klimne glavom i odgovori: — Ej, ja ne bih bila dopustila nikome da mu nanese kakvu krivicu. To je dirnulo Matka, premda je imao tvrdo srce, pa se prigne k djevojci i rekne: — Bog s tobom, djevojko! Ti si žalosna, ali sam žalostan i ja. Velim ti, ni opat, ni rođeni otac te ne voli više od mene. Ta rado bih bio od one rane umro koju si mi ti izliječila samo kad bi on uzeo tebe, a ne koju drugu. A Jagjenku obuze takva tuga i tjeskoba u kojoj čovjek ne može ništa zatajiti, pa rekne: — Ja ga neću više nikada vidjeti, a ako budem, vidjet ću ga s Jurandovom... ali bih više voljela da mi oči od plača iscure. I podigavši svoju pregaču, zastre njome oči koje joj se suzama napuniše. A Ma tko: — Umiri se! On je otišao jer je morao otići, ali se s Jurandovom neće vratiti. — Kako da se neće s njome vratiti! — progovori ispod pregače Jagjenka. — Zato što mu Jurand neće dati svoje djevojke. Nato Jagjenka naglo otkrije svoje lice, pa se okrene k Matku i zapita živo: — I on mi je to rekao. A je li to istina? — Istina je kao što je Bog na nebu. — A zašto? — Tko bi to znao. Možda ga veže kakav zavjet, a tu nema pomoći. Zbiško mu se svidio, jer mu je obećao da će mu u njegovoj osveti pomagati, ali ni to nije pomoglo. Uzaludno je bilo i to što ju je kneginja Ana za nj prosila. Jurand nije htio slušati ni molbe, ni nagovora, ni zapovijedi. Rekao je da ne može i vidi se da je uzrok, zaista, takav da uistinu ne može; a to je čovjek postojan koji neće poreći ono što je jednom rekao. A ti, djevojko, ne gubi nade i umiri se. Momak je, zaista, morao otići. U crkvi joj je paunske perjanice zavjetovao. I ona ga je svojom koprenom prekrila u znak da ga želi za muža uzeti; bili bi mu inače glavu odsjekli pa joj zato mora biti zahvalan i o tome ne treba gubiti riječi. Ona neće biti njegova, ako Bog da, ali je on zato ipak njezin. Zih mu zamjerava, opat će mu se sigurno osvetiti, a i ja se na nj ljutim, ali što je on mogao učiniti. Onoj drugoj je obavezan i morao je otići. Zato je i plemić. Ja samo velim, ako 188 ga negdje Nijemci ne umlate, vratit će se kao što je otišao.. i neće se vratiti samo k meni starome ili samo u Bogdanac, nego upravo k tebi, jer te jako zavolio. — Kako me je zavolio? — upita Jagjenka. I ujedno se privine k Matku, pa ga gurne laktom i zapita: — A odakle vi to znate? A? Sigurno to nije istina? — Odakle znam? — odgovori Matko. — Odatle što sam vidio kako mu je bilo teško otići. I još je bilo ovako: kad je već morao otići, ja sam ga zapitao: A nije li ti žao Jagjenke? A on mi je odgovorio: Neka joj Bog da zdravlje i sve najbolje! I odmah je stao tako uzdisati kao da ima lovački mijeh u trbuhu. — To sigurno nije istina — ponovi tiše Jagjenka — ali pripovijedajte dalje!

Page 98: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Kao što mi je Bog drag, istina je! Ta ni ona mu se tamo neće više tako sviđati, jer i sama znaš da od tebe nema jedrije i ljepše djevojke na čitavome svijetu. On je i sam osjećao da ga k tebi privlači božja volja, ne boj se, možda i više nego tebe k njemu. — Ah, kad bi tako bilo! — klikne Jagjenka. I sjetivši se što je maloprije rekla, opet prekrije rukavom svoje lice crveno poput jabuke, a Matko se nasmiješi pa pogladi rukom brkove i rekne: — Ej, da sam ja mlad! Ali ti se utješi; već vidim kako će biti: on je otišao pa će na mazovskom dvoru dobiti viteške ostruge jer je ondje granica blizu i za križare nije teško. Ja znam da i među Nijemcima ima hrabrih vitezova, a željezo neće od njegove kože odskočiti, ali ipak mislim da ga neće tako lako svladati, budući da je on boju silno vješt. Sjeti se kako je Čtana iz Rogova i Vilka iz Brzozove u tren oka smlatio premda su to, kako kažu, hrabri momci i jaki kao medvjedi. On će donijeti svoje paunske perjanice, ali neće dovesti Jurandove kćeri. I ja sam govorio s Jurandom i znam kako je. A što će biti onda? Onda će se vratiti ovamo; gdje bi se inače mogao vratiti. — Ali kad će se vratiti? — Eto, ako ga budeš čekala, neće ti biti krivo. A zasada ponovi opatu i Zihu ovo što sam ti rekao, možda će se manje ljutiti na Zbiška. — Kako da im to reknem? Tatica je više smućen negoli ljut, ali pred opatom se Zbišfco ne smije ni spomenuti. 1R9 On je ispsovao i taticu i mene zbog onog momka kojega sam poslala Zbišku. — Zbog kakvog momka? — Znajte: tu je kod nas bio neki Ceh što ga je tatica zarobio pod Boleslavcem, dobar i vjeran momak. Zvao se Hlava. Tatica mi ga je dao da me poslužuje. U svom je zavičaju bio plemić, a ja sam ga lijepo opremila i poslala Zbišku da mu služi i da mu se nađe u nesreći i da me o njoj, ne dao Bog, obavijesti. Dala sam mu i novaca na put, a on mi je prisegao na spas svoje duše da će do smrti vjerno služiti Zbišku. — Moja si ti djevojka! Bog ti platio! A Zih se nije protivio? — Kako da se nije protivio? Ispočetka nije htio ni čuti i tek kad sam mu pred noge pala, ostalo je na mojem. S taticom nema mnogo okapanja; ali kad je to opat doznao od svojih putujućih pjevača, stao je psovati da se sva soba tresla, a tatica je pobjegao napolje. Tek podveče se opat smilovao mojim suzama i još mi je krunicu poklonio. Ali ja sam sve rado pretrpjela, samo da Zbiško ima veću pratnju. — Kao što mi je Bog drag, tako ne znam da li više volim njega ili tebe; ali on je i bez toga poveo znatnu pratnju, a ja sam mu dao i novaca, premda ih nije tražio... Ali Mazovija nije za morem! Dalji im razgovor prekine lavež pasa, zvuk trublja i lovačkih rogova pred kućom. Čuvši to, rekne Jagjenka: — Tatica i opat se vraćaju iz lova. Iziđimo na trijem, jer će biti bolje da vas opat ugleda izdaleka, a ne posve iznenada u sobi. Iza tih riječi izvede Matka na trijem s kojega ugledaše na snijegu u dvorištu hrpu ljudi, konja i pasa, te sulicama ili strelicama ustrijeljene vukove i jelene. Ugledavši Matka, opat baci na njegovu stranu koplje, ne zato da ga pogodi, nego da tako pokaže kako se ljuti na ljude iz Bogdanca. Ali Matko mu se pokloni već izdaleka, skinuvši kapu kao da nije ništa opazio; a Jagjenka nije, uistinu, ništa primijetila jer ju je prije svega presenetilo što u lovačkoj povorci vidi i svoja dva snuboka. — To su Čtan i Vilk! — klikne. — Morali su se s taticom negdje sastati! A Matka zapeče stara rana kad ih je ugledao. Odmah mu sune u glavu misao da bi jedan od njih mogao dobiti Jagjenku, a s njom i Močidol, opatove zemlje, šume i no 190...... vce. I srce inu obuzme žalost i mržnja, osobito zato, što je časak kasnije vidio još nešto nova. Premda se opat nedavno htio pobiti s ocem Vilka iz Brzozove, priskoči Vilk sada k opatovu stremenu da mu pomogne sići s konja, a opat se silazeći prijazno podupre o njegovo rame. Opat će se sa starim Vilkom pogoditi, pomisli Matko, da mu s djevojkom preda i šumu i zemlje. Ali tu mu neugodnu misao prekine glas Jagjenke koja u isti čas rekne:

Page 99: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Oni su se već oporavili od Zbiškovih udaraca, ali neće im se ispuniti želje, pa dolazili ovamo svaki božji dan. Matko je pogleda: njezino je lice bilo crveno od gnjeva, ali i hladno, a modre su joj se ooi iskrile od srdžbe premda joj je bilo dobro poznato da su se Vilk i Čtan za nju borili u krčmi i da su samo zbog nje dobili batina. A Matko joj rekne: — Ah, ti ćeš učiniti ono što ti rekne opat. A ona će na to smjesta: — Opat će učiniti ono što ja budem htjela. Mili Bože — pomisli Matko, i taj je glupi Zbiško ostavio takvu djevojku! II A međutim se glupi Zbiško teška srca rastao s Bogdancem. Prije svega mu je bilo nekako čudno i neugodno bez strica s kojim se dosada još nikada nije rastajao i na koga je bio tako navikao da sada nije ni sam dobro znao kako će mu biti bez njega i na putu i na vojni. Bilo mu je zatim žao i Jagjenke; jer mada je govorio sam sebi da ide k Danuši koju ljubi svom dušom, ipak mu je uz Jagjenku bilo tako dobro da je tek sada osjetio kako je uz nju bio radostan, a kako će bez nje biti tužan. I sam se začudio svojoj žalosti i ta ga je žalost čak i uznemirila. Da je za Jagjenkom žalio kao što brat žali za sestrom, bilo bi mu posve drukčije. No on je opazio da čezne za tim da je obujmljuje oko pasa i posađuje na konja, da je skida sa sedla, da je prenosi preko vode, da joj žmiče perčine, da uz nju hoda po šumi, da je gleda i da s njom razgovara. Na to je bio posve navikao, i to mu je bilo tako milo da se sada, kad je na to pomislio, posve smutio i posve zaboravio da polazi na dugi put čak u Mazoviju! Umjesto toga mu je pred očima sijevnuo trenutak kad mu je Jagjenka u šumi priskočila u pomoć, da mu pomogne u borbi s medvjedom. I pričini mu se kao da je to bilo jučer i kao da su jučer išli na dabre k Odstajanome jezeru. On je, istina, nije vidio kad se spustila u vodu po dabra, ali mu se sada činilo kao da je vidi i odmah su ga stali prolaziti trnci, kao što su ga prolazili kad je vjetar malo podigao Jagjenkinu suknju. Zatim se sjeti kako je u svečanom ruhu jahala u crkvu u Kšešnju i kako se čudio što mu se tako priprosta djevojka odjednom čini kao kakva gospođica veoma visokog roda. Sve je to učinilo da mu je u srcu bilo nekako čudno, i ugodno i neugodno u isti mah; a kad je još pomislio da je s njom mogao činiti što hoće, kako ju je sve k njemu privlačilo, kako mu je ona gledala u oči i kako se k njemu privijala, jedva se držao na konju. Da sam je barem zagrlio i poljubio negdje na putu, govorio je sam sebi, možda bi sve to bilo popustilo. Ali je odmah osjetio da to nije istina i da ništa ne bi bilo popustilo jer ga je na samu pomisao o takvu zagrljaju počela obuzimati vrućina iako je bilo prilično hladno. Na kraju se prestraši tih uspomena sličnih silnoj čežnji pa ih otrese sa svog srca kao što se suhi snijeg ostrese s kabanice. Ja idem k Danuši, k mojoj najmilijoj! rekne sam sebi. I odmah osjeti da je to posve druga ljubav, pobožnija. ljubav koja mu ne pali krv. I što su mu se u stremenima više smrzavale noge i što mu se pod hladnim vjetrom više ledenila krv, to su sve njegove misli više letjele k Danuši Jurandovoj. Njoj je on, uistinu, bio obavezan. Da nije bilo nje, bila bi njegova glava već odavna pala na krakovskom trgu. Istom kad je ona pred građanima i vitezovima kliknula: Ti si moj! istom ga je onda istrgnula iz krvničkih ruku... i od tog trenutka pripada on njoj kao što rob pripada svome gospodaru. On nije uzeo nju nego je ona uzela njega, a sada ništa ne pomaže što se Jurand tome protivi. Ona bi ga jedina mogla otpustiti, kao što gospodar može otpustiti svog slugu, premda on ni tada ne bi otišao daleko, jer ga veže i njegov vlastiti zavjet. Ipak pomisli kako ga ona neće otpustiti, nego će s njim radije otići s mazovskog dvora, pa makar i na kraj svijeta, i pomislivši to, stane je u 192 svojoj duši uzvisivati na štetu Jagjenki kao da je tobože Jagjenkina krivnja što se u njemu počelo srce kolebati. Nije se ni sjetio da je Jagjenka izliječila starog Matka, a ni da bi mu bez njene pomoći medvjed bio još one noći zderao kožu s glave — hotimice se srdio na Jagjenku misleći da će se tako odužiti Danuši i tako opravdati u svojim vlastitim očima. Uto dođe Čeh Hlava kojega je poslala Jagjenka. Za sobom je vodio prekrasno opremljena konja.

Page 100: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Hvaljen Isus! — rekne klanjajući se duboko. Zbdško ga je par puta vidio u Zgorjelicama, ali ga nije prepoznao, stoga odgovori: — Na vi jeke vjekova. A tko si ti? — Vaš momak, slavni gospodine! — Kako to... moj momak? Ono su moji momci — rekne Zbiško pokazujući na dva Turčina što mu ih je darovao Zaviša Sulimčik, i na dva jaka momka koja su jahala za njim vodeći viteške konje — ono su moji momci, a tko je poslao tebe? — Gospođica Jagjenka Zihova iz Zgorjelica. — Gospođica Jagjenka? Zbiško se još u svom srcu ljutio na Jagjenku i bio prema njoj jako zlovoljan, zato rekne: — Vrati se kući i u moje ime zahvali gospođici na toj ljubavi, jer te ja neću. Ali Čeh odmahne glavom. — Neću, gospodine! Mene su vama poklonili, a ja sam, osim toga, prisegao da ću vam služiti do smrti. — Ako su te meni poklonili, ti si, znači, moj sluga. — Jesam, gospodine! — Ja ti, dakle, zapovijedam da se vratiš. — Ali ja sam prisegao, a premda sam sužanj od Boleslavca i siromah, ipak sam plemić. Zbiško se naljuti: Odlazi! Što je to? Zar ćeš mi služiti protiv moje volje, što li? Odlazi ili ću zapovjediti da mi nategnu luk. Ali Čeh izvadi posve mirno suknenu kabanicu podstavljenu vučjom kožom i preda je Zbišku i rekne: — Gospođica Jagjenka vam je i ovo poslala, gospodine! — Hoćeš li da ti polomim kosti? — zaptita Zbiškc uzimajući koplje iz ruke svojeg momka. — I kesu novaca k tome! odgovori Čeh. 13 Križari ... ..,.,.,......, 1Q3 Zbiško naperi koplje, ali se sjeti da je momak, istina, sužanj, ali ipak plemićkog roda, a kod Ziha je ostao, očito, samo zato što se nije imao čime iskupiti; pa zato i spusti koplje. A Čeh mu se prigne do stremena i rekne: — Ne ljutite se, gospodine! Ako mi ne dozvolite da idem s vama, ići ću za vama jednu ili dvije postaje, ah ću ići jer sam to prisegao na spas svoje duše. — A ako ja zapovjedim da te ubiju ili da te svezu? — Ako vi zapovjedite da me ubiju, neće to biti moj grijeh; a ako zapovjedite da me svezu, ostat ću na mjestu dok me ne razvežu dobri ljudi ili dok me ne izjedu vuci. Zbiško mu ne odgovori nego odjaše naprijed, a za njim pođu i njegovi ljudi. Ceh je s lukom na leđima i sa sjekmram na ramenu jahao straga umotavši se u svoju dlakavu kabanicu, jer je stao duvati oštar vjetar, noseći krupan snijeg. l Mećava je bivala sve veća. Turci su drhtali u svojim kožusima, a Zbiškovi su momci počeli sakrivati ruke. On sam nije bio dovoljno toplo odjeven, stoga je svaki čas pogledavao na vučju kabanicu što ju je donio Hlava, tt uskoro rekne Turčinu da mu je doda. I zamotavši se posve u nju osjeti brzo kako mu se ugodna toplina širi po cijelom tijelu. Osobito mu je dobro došla kapuljača što mu je zaklanjala oči i veći dio lica, tako da mu vjetar nije baš mnogo smetao. I nehotice pomisli da je Jagjenka, zaista, čestita djevojka; odjednom zaustavi konja jer ga snađe želja da zapita Čeha o njoj i o svemu što se u Zgorjelicama dogodilo. Zato namigne na momka i rekne: — A zna li stari Zih da te je gospođica poslala k meni? — Zna — odgovori Hlava. — I nije se protivio? — Jest.

Page 101: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Pripovijedaj kako je to bilo! — Gospodin je hodao po sobi, a gospođica za njim On je vikao, a gospođica ništa... samo kad se s njoj okrenuo, a ona pred njega na koljena. I ni riječi. Na kraju reče gospodin: Jesi li oglušila, te mi ništa ne od govaraš na moje razloge? Progovori jer ću ti na kraju dozvoliti, a kad dozvolim, opat će mi glavu razbiti! Sad ,194 je tek gospođica vidjela da će biti po njezinoj volji, pa mu je s plačem stala zahvaljivati. A gospodin ju je korit što ga je nagovorila, tužeći se da sve mora biti onako kako ona hoće i na koncu reče: Obećaj mi da nećeš ni načas otići da se s njime oprostiš, inače ne! Nato s. gospođica jako smela, ali je obećala i gospodinu je to bili. veoma drago, jer su se on i opat strašno bojali toga da je ne snađe želja da još jednom vidi vašu milost. Ali n, to još nije sve, naime, gospođica je kasnije htjela da budu dva konja, a gospodin joj je to branio; gospođica je htjela da vam pošalje i vučju kabanicu i kesu s novcima, a gospodin se protivio. Ali što mu je to hasnilo! Ti njoj padne na um spaliti i samu kuću, gospodin bi i na to pristao. Zato evo i drugog konja i vučje kabanice i kese s novcima. Čestita djevojka! pomisli u duhu Zbiško i začas zapita glasno: — As opatom zaista nije bilo neprilike? Čeh se nasmiješi kao razuman momak, koji shvaća što se oko njega dešava, pa rekne: — Oni su sve to učinili potajno od opata, a ja ne znam što se dogodilo kad je on za to saznao, jer sam već prije otišao. Opat kao opat! On vikne katkad i na gospođicu, ali je onda neprestano slijedi očima i gleda nije li joj učinio krivo. Ja sam i sam vidio kako se jednom na nju izvikao, a onda je otišao k svojoj škrinji i donio iz nje takav lanac da se ljepši ni u Krakovo ne može dobiti, pa joj rekao. Na...! Izići će ona na kraj s opatom jer je ni rođeni otac ne voli više od njega. — Zaista je tako? — Kao što je Bog na nebu. Tada su zašutjeli i jahali dalje u snježnoj vijavici. Najednom Zbiško zaustavi konja jer se iz šume začuo nekakav tužni glas napola prigušen šumom drveća: — Kršćani, izbavite božjeg slugu iz nevolje! I u isti mah dotrči na cestu čovjek, odjeven u odjeću napola duhovnu, a napola svjetsku, pa stane pred Zbfškom i zavapi: — Bio ti ma tko, gospodine, pomozi čovjeku i svome bližnjemu u teškoj nevolji! — Sto ti se dogodilo i šta hoćeš? — zapita ga mladi vitez. Ja sam božji sluga, premda nisam zaređen. Jutros mi je pobjegao konj koji je nosio kovčežiće sa svetim 105 moćima. I tako sam ostao sam, bez oružja, a veče se približava i opasno je čekati da se ljuta zvijer oglasi u šumi. Poginut ću ako me ne spasite. — Kad bi ti poginuo mojom krivnjom — odgovori Zbiško — morao bih ja odgovarati za tvoje grijehe. Ali po čemu ću znati da govoriš istinu i da nisi kakav lupež ili skitnica, kakvih ima mnogo po javnim cestama? — Poznat ćeš po kovčezima, gospodine! Mnogi bi dao kesu punu dukata da dobije ono što je u njima; ali ja ću tebi iz njih nešto dati i zabadava, samo ako mene i moje kovčežiće uzmeš sa sobom. — Ti veliš da si sluga božji, a ne znaš ni da se pomoć bližnjemu ukazuje zbog nebeskih, a ne zbog zemaljskih nagrada. Ali kako si sačuvao svoje kovčežiće, kad ti je pobjegao konj što ih je nosio? — Konja su mi, prije nego što sam ga našao, vuci u šumi razderali, a kovčezi su ostali pa sam ih dovukao do puta da tu čekam na smilovanje i pomoć dobrih ljudi. To reče i htijući dokazati da govori istinu, pokaza na dva crvena kovčega što su ležala pod stablom. Zbiško ga je promatrao dosta sumnjičavo, jer mu se činilo da čovjek nije baš osobito pošten, a uz to mu je govor, premda čist, zanosio na daleke strane. Ipak se ne ogluši o njegovu molbu, već mu je dozvolio da sa svojim kovčezima, koji su bili veoma laki, sjedne na konja što ga je za sobom vodio Čeh. — Neka Bog umnoži tvoje pobjede, moćni viteže! — rekne neznanac. A zatim, videći Zbiškovo mladenačko lice, nadoda poluglasno: — A isto tako i tvoje dlake na bradi!

Page 102: Henryk Sienkiewicz Krizari

Časak kasnije je jahao uz Čeha. Neko vrijeme nisu mogli razgovarati jer je silno puhao vjetar i jer je stražno šumjelo drveće u šumi; ali kad se malko umirilo, začuo je Zbiško za sobom ovaj razgovor: — Ja se neću s tobom prepirati da li si bio u Rimu, ali mi izgledaš kao kakav pivopija — rekne Čeh. — Čuvaj se vječne propasti — odgovori neznanac — jer to govoriš čovjeku koji je prošloga Uskrsa jeo natvrdo kuhana jaja sa samim svetim ocem. Ne govori mi po takvoj zimi o pivu, osim o ugrijanom; ali ako imaš pri sebi kakvu čuturu s vinom, daj mi dvatri gutljaja, a ja ću ti otpustiti mjesec dana čistilišta. — Ti nisi zaređen, čuo sam kako to sam kažeš, pa kako ćeš mi otpustiti mjesec dana čistilišta? UI6 — Ja nisam zaređen, ali mi je glava ostrižena, za što sam dobio dozvolu, pa eto i oproste i relikvije nosim. — U tim drvenim kovčezima? — zapita Čeh. — U ovim drvenim kovčezima. A kad biste vi vidjeli, što sve imam, pali biste na nos, i to ne samo vi, nego i sve drveće zajedno s divljom zvjeradi. Ali Čeh, koji je bio veoma razborit momak, pogleda u nj sumnjičavim pogledom i rekne: — A vuci su ti pojeli konja? — Jesu, zato što su u srodstvu s vragovima, ali su onda i popucali. Jednoga sam svega raspuknutog svojim očima vidio. Ako imaš vina, a ti daj; vjetar je, doduše, prestao, ali sam se prilično smrznuo sjedeći kraj ceste. Čeh mu ipak nije dao vina; zatim su jahali šuteći dok nije prodavač relikvija sam počeo pitati: — Kamo vi idete? — Daleko. Ali zasad u Sjeradž. Hoćeš li i ti s nama? — Ta moram. Prespavat ću u staji, a sutradan će mi pobožni vitez, možda, pokloniti konja pa ću poći dalje. — Odakle ste vi? — Ispod pruske gospode, od Malborga. Začuvši to, Zbiško okrene glavu i klimne neznancu neka mu se približi. — Ti si od Malborga? rekne. Odakle dolaziš? — Od Malborga. — Ali po svojoj prilici nisi Nijemac, jer dobro našim jezikom govoriš. A kako ti je ime? — Ja sam Nijemac, a zovem se Sanderus; vašim jezikom govorim zato što sam se rodio u Torunju, gdje sav narod tako govori. Kasnije sam boravio u Malborgu, ali je i ondje bilo isto tako. Ta i braća redovnici vaš jezik razumiju. — A jesi li već odavna otišao iz Malborga? — Ja sam, gospodine, bio u Svetoj zemlji, pa onda u Carigradu i u Rimu, odakle sam se preko Francuske vratio u Malborg; a iz Malborga sam pošao u Mazoviju, noseći svete relikvije koje pobožni kršćani kupuju za spas svoje duše. — A jesi li bio u Plocku ili u Varšavi? — Bi osam u oba mjesta. Dao Bog zdravlja obim knezovima. Kneginju Aleksandru ne ljube uzalud i pruska gospoda, jer je to bogoljubna žena, premda ni kneginja Ana Januševa nije gora. — Jesi li u Varšavi vidio dvor? I — Nisam ga zatekao u Varšavi, nego u Cjehanovu, gdje su me obje kneževske obitelji, kao slugu božjega, gostoljubivo primile i obilno za put obdarile. Ali sam i ja njima ostavio relikvije koje će im donijeti božji blagoslov. Zbiško ga je htio zapitati za Danušu, ali se nije usudio uslijed nekog čudnog stida. Uviđao je da bi to bilo isto što i povjeriti svoju ljubav neznancu, čovjeku priprosta porijekla koji mu je uz to bio prilično sumnjiv i koji je mogao biti običan pustolov. Zato ga zapita časak kasnije: — A kakve li to relikvije po svijetu nosiš? — Nosim relikvije i otpuste, a ti su otpusti razni: oni su potpuni, ili na pedeset godina, ili na trista, ili na dvjesta, ili na manje, i jeftini, da ih siromašniji ljudi mogu kupiti i time svoje muke u čistilištu

Page 103: Henryk Sienkiewicz Krizari

skratiti. Ja imam otpuste za prošle i za buduće grijehe; ali ne mislite, gospodine, da novce što ih za njih dobijem, zadržavam za sebe. Komadić crnog kruha i malko vode, to je meni dosta, a sve drugo što sakupim, šaljem u Rim da se s vremenom sakupi za novu križarsku vojnu. Po svijetu, doduše, ide mnogo varalica, kod kojih je sve krivotvoreno: i otpusti, i relikvije, i pečati, i isprave... Takve progoni Sveti otac punim pravom svojim svetim pismima; ali meni je sjerađski prior učinio vrlo krivo i nanio veliku nepravdu, jer su moji pečati istiniti. Pogledajte vosak, gospodine, pa recite i sami. — A što je učinio sjerađski prior? — Ah gospodine! Dao Bog da nije istina što mislim, naime da je VUklifovim heretičkim naukom zaražen. Ali ako vi idete u Sjerađ, kao što mi je rekao vaš momak, neću mu se ni pokazati, samo da ga ne dovedem u napast da huli na moje svetinje. — A kakve ti to imaš svetinje? — Takve da se o njima s pokrivenom glavom ni govoriti ne može; ali ovaj čas, imajući i za to otpust, gospodine, dajem vam dozvolu da ne skidate kapuljaču jer je vjetar ponovo počeo duhati. Čega ja nemam? Imam kopito magarca na kojemu je prečista Bogorodica jahala u Egipat, a koje se pronašlo kod piramida. Kralj aragonski davao mi je za nj pedeset dukata od dobroga zlata. Imam pero iz krila arhanđela Gabrijela što ga je izgubio kod blagovijesti; imam dvije glave prepelica poslanih Izraelićanima u pustinji; imam ulja u kojem su pogani htjeli skuhati svetoga Ivana... i prečku ljestava o kojima je sanjao Jakov... i nekoliko suza Manije Egipćanke i nešto rđe s ključeva svetoga Petra. Ali sve ne mogu da nabrojim jer sam ozebao, a vaš mi momak, gospodine, nije htio dati vina. — To su velike relikvije, ako su prave. — Ako su prave? Gospodine, uzmi koplje iz ruke svojega momka i naperi ga, jer je u blizini đavao, koji ti daje takve misli. Drži ga od sebe, gospodine, barem toliko daleko koliko ti je koplje dugo. I nećeš li da te zadesi kakva nesreća, kupi od mene otpust za taj grijeh, inače će ti za tri tjedna umrijeti osoba koju najviše ljubiš na svijetu. Zbiško se prestraši te prijetnje. Na um mu pade Danuša, pa odgovori: — Ta nisam ja onaj, koji ti ne vjeruje, nego dominikanski prior u Sjerađu. — Gospodine, sami pogledajte vosak na mojim pečatima; a sam Bog zna dali je prior još živ; božja je pravda veoma brza. Ali kad su stigli u Sjerađ pokazalo se da je prior još živ. Zbiško pođe odmah k njemu da mu preda novac za dvije mise, od kojih je jedna imala biti za zdravlje Matka, a druga za paunske perjanice po koje je išao Zbiško. Prior je bio stranac, kao i mnogi drugi ljudi u tadašnje vrijeme u Poljskoj, rodom iz Cilije, ali je već četrdeset godina živio u Sjerađu te je dobro govorio poljski i bio velik neprijatelj križara. I zato čim je čuo za Zbiškov naum, rekne: — Njih će stići još veća kazna božja, ali te ipak ne odgovaram od onoga što si naumio prije svega zbog toga što si tako prisegao, a zatim zbog onoga što su oni počinili ovdje u Sjerađu, te im se nikada poljska ruka neće dovoljno osvetiti. — A šta su počinili? — zapita Zbiško koji je htio doznati sve križarske zločine. Nato podigne stari prior ruke i počne glasno moliti za vječni pokoj duša, a onda sjedne na stolac držeći oči zatvorene, kao da želi sabrati davne uspomene; na kraju progovori: — Amo ih je doveo incentij iz Samotura. Meni je onda bilo dvanaest godina, upravo sam bio došao iz Oilije, odakle me sa sobom doveo moj ujak, kustos Pecold. Križari su po noći napali na mjesto i odmah ga zapalili. Mi smo sa zidina gledali kako na trgu muževe, žene t dje 199 cu ubijaju mačevima ili ih jož žive bacaju u oganj. Ja sam vidio i nekoliko ubijenih svećenika; oni nisu praštali nikome. A desilo se da je prior Mikolaj, koji je bio rodom iz Elbanga, poznavao komtura Hermana, glavnog zapovjednika križarske vojske. On je sa starijom braćom došao pred toga ljutoga viteza; kleknuvši pred njega, stao ga je zaklinjali na njemačkom jeziku da se smiluje kršćanskoj krvi, a Herman mu je odgovorio: Ja te ne razumijem, a onda je zapovjedio da i dalje ljude ubijaju. Tada su poubijali i redovnike, a s njima i mog ujaka Pecolda, a samoga su Mikolaja konju za rep privezali. Ujutro nije u mjestu bilo živa čovjeka, osim križara i mene, koji sam se pred

Page 104: Henryk Sienkiewicz Krizari

njima uspio sakriti. Bog ih je za to već kaznio kod Plovaca, ali njima je na srcu propast ovoga kraljevstva i tjerat će mak na konac dok ih posve ne smrvi božja ruka. — Kod Plovaca su — odgovori Zbiško — poginuli gotovo svi muškarci moga roda, ali mi ih nije žao jer je Bog kralju Lokijetku dao onako sjajnu pobjedu u kojoj je palo dvadeset tisuća Nijemaca. — Ti ćeš dočekati još veći rat i još veće pobjede — rekne prior. — Amen! — odgovori Zbiško. Nato stanu govoriti o nečem drugom. Mladi vitez zapita priora o prodavaču relikvija kojega je našao na cesti i dozna da se mnogo takvih pustolova povlači svijetom varajući lakovjerne ljude. Opat mu također rekne da ima papinskih bula koje nalažu biskupima da progone takve prodavače, a one koji nemaju istinskih prava i pravih pečata da ih odmah osude. Pa tako su i isprave te skitnice prioru sumnjive, htio ga je odmah predati biskupovu sudu, pa ako bi se pokazalo da je, zaista, ovlašten davati otpuste, ne bi mu se ništa dogodilo. Ali on je radije pobjegao bojeći se, možda, da ne zakasni na svom putu — ali je tim svojim bijegom pao u još veću sumnju. Na kraju razgovora pozove prior Zbiška da otpočine i prenoći u samostanu, ali Zbiško nije mogao na to pristati jer je pred krčmom htio objesiti kartu s pozivom na borbu pješice ili na konju, i to za sve vitezove koji bi se usudili poreći da je gospođica Danuša Jurandova najljepša i najkreposnija djevica u svoj kraljevini, a takav se poziv nije nikako mogao izvjesiti na samostanskim vratima. Ni proir ni drugi svećenici nisu mu htjeli tu kartu napisati, pa je mladi vitez zapao u veliku brigu i nije znao šta da čini. Istom kad se vratio u krčmu, pade mu na um da za pomoć zamoli prodavača otpusta. — Prior uistinu ne zna da li si ti varalica — rekne mu — jer veli ovako: Sta bi se on imao bojati biskupova suda ako ima istinite isprave? — Ja se ne bojim biskupa — odgovori Sanderus — nego redovnika koji se u pečate ne razumiju. Upravo sam htio otići u Krakov, ali nemam konja, pa moram čekati da mi ga vi poklonite. Poslat ću, međutim, pismo koje ću zapečatiti svojim pečatom. — A ja sam pomišljao, ako se pokaže da znaš pisati, bit će to znak da nisi prostak. Ali kako ćeš pismo poslati? — Poslat ću ga po kojem putniku ili redovniku. Ta zar malo ljudi ide na kraljičin grob u Krakov? — A meni ćeš kartu napisati? — Napisat ću sve, gospodine, štogod mi reknete, lijepo i jasno, pa makar i na daski. — Bit će bolje na daski — rekne obradovani Zbiško — jer se neće poderati, nego će mi i kasnije poslužiti. Kad su poslije nekog vremena momci našli i donijeli prikladnu dasku, stao je Sanderus po njoj pisati. Sto je napisao, Zbiško nije znao pročitati, ali je odmah zapovjedio da se taj poziv pribije na vrata, a pod njim da se objesi štit koji su pomno čuvali njegovi Turci. Tko kopljem udari u taj štit, taj time daje na znanje da se pozivu odazivlje. U Sjerađu nije ipak bilo takvh ljudi jer ni toga dana, a ni sutradan do podne nije štit nijedan put zazveknuo, a o podne je prilično razočarani mladić pošao na dalji put. Ali prije toga je k njemu pristupio Sanderus i rekao mu: — Kad biste vi, gospodine, izvjesili vaš štit u krajevima pruske gospode, brzo bi vas vaš momak morao lijepo oboružati. — Kako to? Ta križar ne smije kao redovnik imati svoje gospođe, koju bi ljubio, jer mu to nije dopušteno. — Ja ne znam je li im dopušteno, ali znam da ih imaju. Istina je, križar ne smije bez dozvole izići na megdan, jer je prisegao da će se samo za vjeru boriti zajedno s drugima; ali ondje osim redovnika ima i mnogo svjetskih vitezova iz dalekih strana, koji dolaze u pomoć pruskoj gospodi. Ti samo gledaju s kim da se pograbe ukoštac, a osobito francuski vitezovi. 200 201 — Ah, i ja sam ih vidio pod Vilnom, a dat će Bog pa ću ih i u Malborgu vidjeti. Meni treba paunskih perjanica, jer sam se tako zavjetovao, razumiješ li?

Page 105: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Kupite od mene, gospodine, dvije ili tri kapi znoja svetog Jurja što ih je prolio boreći se za zmajem. Nijedna druga relikvija vitezovima ljepše ne dolikuje. Dajte mi za to konja, na kojemu sam s vašim dopuštenjem jahao, a ja ću vam još priložiti i otpust za svu onu kršćansku krv koju ćete u boju proliti. — Pusti me na miru jer ću se još naljutiti. Neću uzimati tvojih stvari dok ne budem znao jesu li dobre. — Otiđite, gospodine, kao što ste rekli, na mazovski dvor knezu Janušu, pa zapitajte koliko su relikvija od mene uzeli: i sama kneginja, i vitezovi, i gospođe na pirovima na kojima sam bio. — Na kakvim pirovima? — zapita Zbiško. — Kao što je već obično pred adventom, ženili su se vitezovi jedan za drugim, jer ljudi govore da će između poljskog kralja i pruske gospode biti rata zbog dobžinjske zemlje. I mnogi veli sam sebi: Bogzna, hoću li ostati na životu, pa želi da prije toga još sretno sa svojom ženom proživi. Zbiška se veoma dojmi vijest o ratu, ali još više ono što je Sanderus spomenuo o svadbama, pa zapita: — A koje su se djevojke ondje udale? — Kneginjine dvoranke. Ne znam da li je ijedna ostala, jer sam čuo kako je kneginja rekla da će morati nove dvoranke potražiti. Čuvši to, Zbiško načas zašuti, pa onda zapita nešto promijenjenim glasom: — A je li se i gospođica Danuša Jurandova, koje ime stoji na daski, također udala? Sanderus nije odmah odgovorio, najprije zbog toga što je pomislio da će imati veću moć ako viteza ostavi u neizvjesnosti i da će ga tako lakše opljačkati. On je već prije u svojoj duši odlučio da se drži toga viteza koji ima tako znatnu pratnju i svega u izobilju. Sanderus je dobro poznavao ljude i njihove odnose. Po velikoj Zbiškovoj mladosti mogao je suditi da će to biti velikodušan gospodin koji neće paziti na svoj novac. Vidio je i onaj skupocjeni milanski oklop i goleme pastuhe kojih nije mogao imati istom tkogod, pa je rekao samom sebi da će se uz takva gospodičića na raznim dvorovima lijepo pogostiti i dobro prodati svoje relikvije, a uz to će biti siguran na putu, a na kraju će i obilno jesti i piti do čega mu je najviše i bilo stalo. I zato namršti čelo čuvši Zbiškovo pitanje, potom podigne oči, kao da napinje svoju pamet, i odgovori: — Gospođica Danu ta Jurandova... A odakle je ona? — Danuta Jurandova je iz Spihova. — Ja sam ih vidio sve, ali kako su koju zvali, toga se ne sjećam. — Ona je još posve mlada, a igra na lutnji i svojim pjevanjem kneginju veseli. — Aha.. još je veoma mlada.. i igra na lutnji... A nije li posve crna, kao baršun? Zbiško odahne. — To nije ona! Ona je bijela kao snijeg, samo na obrazima rumena.. i plavokosa. A nato Sanderus: — Samo je jedna, crna kao baršun, ostala kod kneginje, a sve druge su se poudavale. — Prije si rekao: gotovo sve, a to znači da nisu baš sve do jedne. Tako ti Boga, sjeti se tačno, ako želiš da od mene nešta dobiješ. — Za tri ili četiri dana mogao bih se sjetiti... a najmiliji bi mi bio konj koji bi nosio moje svete kovčege. — Dobit ćeš ga ako rekneš istinu. Uto progovori Čeh koji je od početka slušao taj razgovor i smijao se u šaku: — Istina će se saznati na mazovskom dvoru. Sanderus ga oštro pogleda i rekne: — Zar ti misliš da se ja bojim mazovskog dvora? — Ja ne velim da se ti bojiš mazovskog dvora, nego da nećeš ni sada ni za tri dana na tom konju otići; a pokaže li se da si lagao, nećeš otići ni na svojim nogama, jer će nam njegova milost zapovjediti da ti ih polomimo. — Tako je! — potvrdi Zbiško.

Page 106: Henryk Sienkiewicz Krizari

Sanderus pomisli, kako zbog te zapovijedi mora biti na oprezu pa odgovori: — Da sam htio lagati, bio bih odmah rekao da se udala ili da se nije udala, a ja sam rekao da se ne sjećam. Kad bi ti imao razuma, mogao bi odmah po tom mom odgovoru ocijeniti moju krepost. — Moj razum nije brat tvojoj kreposti koja može psu sestra biti. 202 .............203 — Moja krepost ne laje, kao tvoj razum; a tko laje za života, taj bi poslije smrti mogao zavijati. — Sigurno. Tvoja krepost neće poslije smrti zavijati, nego samo stenjati, jer će sebi već za života, služeći đavlu, zube otupiti. I stanu se prepirati, a Ceh je imao okretan jezik, pa je na svaku Nijemčevu riječ odgovorio dvije. Zbiško, međutim, izda zapovijedi pratnji i odmah krenuše, zapitavši prije iskusne ljude za put u Lečicu. Odmah iza Sjerađa uđoše u gustu šumu, kojom je veći dio kraja bio obrastao. Ali kroz nju je išao put, mjesta miče opkopan, a mjestimice poduprt jakim stupovima, a poticao je još iz vremena kralja Kazimira. Poslije njegove smrti bili su, istina, za rata između Naleča i Grzimalita putevi nešto propali, ali su za vrijeme kraljice Jadvige, pošto se kraljevstvo umirilo, i opet zazvečale lopate u rukama ljudi što su se bili posakrivali po močvarama, i sjekire po šumama, tako da je pod konac njenog života mogao svaki trgovac prolaziti sa svojom robom između znatnijih gradova ne bojeći se da će mu se kola slomiti na putu i propasti u močvari. Divlje zvijeri ili razbojnici mogli su, doduše, putnike napasti na cesti, ali su za sigurnost od divljih zvijeri bile podignute kolibe za noćivanje, a po danu se svatko branio oružjem; lupeža i razbojnika bilo je manje nego u susjednim krajevima. Tko je putovao dobro naoružan i s velikom pratnjom, taj se nije trebao ničega bojati. Ni Zbiško se nije bojao razbojnika ni vitezova razbojnika, čak nije ni mislio na njih, jer ga je bio obuzeo silan nemir... i svom je dušom bio na mazovskom dvoru. Hoće li svoju Danušku zateći još kao kneginjinu dvoranku ili kao ženu kojeg mazovskog viteza to nije ni sam znao, pa je od jutra do večeri razmišljao o tom pitanju. Čas mu se činilo nemogućim da je ona mogla na nj zaboraviti, ali mu je opet dolazilo na um da je možda Jurand došao na dvor iz Spihova i udao djevojku za kakva susjeda ili prijatelja. Ta on je već i prije u Krakovu govorio da Danuška nije suđena Zbišku i da mu je ne može dati; očito ju je bio obećao nekom drugomu, i na to se prisegom obavezao i sada ispunio. Kad je na to mislio, Zbiško je bio uvjeren da Danušku neće više naći kao djevojku. Zato je k sebi pozvao Sanderusa, pa ga nanovo pitao i ispitkivao, a on mu je davao sve nejasnije odgo vore. Katkad bi se gotovo sjetio Jurandove kćeri, pa je onda stavljao kažiprst na usta i pitao zamišljeno: — A nije li ta? — Ni u vinu, koje mu je, tobože, bistrilo glavu, nije Nijemac nalazio pameti i tako je mladi vitez lebdio između smrtnog straha i nade. Zbiško je putovao dalje u brizi, nemiru i neizvjesnosti. Putem nije mislio ni na Bogdanac ni za Zgorjelice, nego samo na to šta mu je učiniti. Prije svega je morao otići na mazovski dvor da sazna pravu istinu, stoga je išao žurno zadržavajući se na noćištu u raznim dvorovima, mjestima i krčmama samo toliko da mu posve ne malakšu konji. U Lečici je i opet pred vratima dao objesiti svoju dasku misleći u duši da je Danuška, pa bila djevojka ili udata, ipak gospodarica njegova srca, pa se za nju mora boriti. Ali u Lečici je malo tko umio pročitati njegov poziv, a oni vitezovi kojima su ga pročitali pismu vješti klerici, slijegali su ramenima ne poznajući tog običaja i govoreći: — To je nekakav luđak! Kako da mu to netko potvrdi ili porekne kad nije ni vidio te djevojke! — A Zbiško je išao dalje bivajući sve nestrpljiviji i žureći se sve više. On nije nikada prestao ljubiti svoju Danušku, ali u Bogdancu i u Zgorjelicama nije na nju tako često mislio zabavljajući se svaki dan s Jagjenkom i gledajući njezinu ljepotu, a sada mu je Danuša i po danu i po noći bila pred očima, na pameti i u misli. On ju je pred sobom vidio čak i u snu, zlatokosu, s lutnjom u ruci, u crvenim cipelicama i s vijencem na glavi. Ona je k njemu pružala svoje ruke, a Jurand ju je od njega odvlačio. A ranim jutrom, kad ga je san ostavljao, obuzimala ga je još veća tjeskoba nego prije — i Zbiško je nije nikada tako ljubio u Bogdancu, kao što ju je upravo sada ljubio, u času kad se bojao da ju je izgubio. Padalo mu je također na um da su je sigurno udali nasilu, ali se zato nije na nju tužio, jer je znao da je još pravo dijete koje ne može imati svoje volje. Zato se srdio na Juranda i na kneginju, a kad bi

Page 107: Henryk Sienkiewicz Krizari

pomislio na Danušina muža, odmah bi mu se srce uzburkalo, pa je strašno pogledavao na svoje momke koji su nosili oklope pod svojim kabanicama. I odlučio je u sebi da će joj i nadalje služiti, jer ako je zatekne i kao tuđu ženu, ipak mora paunovske perjanice položiti pred njezine noge. Ali u toj je odluci bilo više žalosti nego utjehe, jer, zaista, nije znao šta će kasnije započeti. Tješila ga je samo misao na velik rat. Premda nije htio živjeti bez Danuške, nije ipak htio ni umrijeti, nego je osjećao da će mu rat tako zaokupiti i dušu i pamet da će zaboraviti na sve svoje muke i neprilike. A veliki rat kao da je visio u zraku. Nije se znalo odakle su o njemu dolazile vijesti. Iako je među poljskim kraljem i križarskim redom bio potpun mir, ipak se nije ni o čemu drugome govorilo posvuda kuda je prolazio. Ljudi su slutili da se to mora dogoditi, pa su neki govorili: — Zašto smo se združili s Litvom, ako ne proti onim križarskim vucima? S njima treba već jednom svršiti da dalje ne razdiru našu. utrobu! — A drugi su kazivali: — Mahniti redovnici! Malo im je bilo Plovaca! Smrt je nad njima, a oni su još progutali dobžinjsku zemlju koju će morati s krvlju izrigati! — I svi su se spremali na boj po svim krajevima poljske kraljevine, ozbiljno, bez žurbe, kao što to obično biva kad se čovjek priprema za borbu na život i smrt, ali s gluhom odlučnošću razdražena puka koji je dugo trpio nepravdu pa se napokon spremao na strašnu odmazdu. Po svim dvorovima nalazio je Zbiško ljude koji su bili uvjereni da će još danas morati na konja — a on se tome čudio jer je i sam mislio kao i drugi, da do rata mora doći, ali ipak nije nigdje čuo da bi morao tako brzo buknuti. Vjerovao je drugima, a ne sebi, i radovao se u svom srcu videći svu onu uzrujanost koju je susretao na svakom koraku. Nigdje se ljudi nisu brinuli ni za što drugo samo za oružje i konje; svagdje je vidio samo koplja, mačeve, sjekire, sulice, šljemove, oklope, remenje za štitove i različite bojne sprave. Kovači su dan i noć udarali po usijanom željezu kujući samo teško oružje, koje bi jedva mogli podići raznježeni vitezovi sa Zapada, ali koje su posve lako nosili krepki plemići iz Velike i Male Poljske. Starci su iz svojih škrinja vadili pljesnive kese s novcem, da ih dadu svojoj djeci kad krenu u rat. Jednom je Ztaiško prenoćio kod moćnog plemića Bartoša iz Bjelave, koji je imao dvadeset i dva odrasla sina pa je svoju zemlju založio samostanu u Loviću da im kupi dvadeset i dva oklopa i isto toliko šljemova i drugog oružja za rat. I premda o tome nije ništa čuo u Bogdancu, Zbiško je mislio da će svi odmah poći u Prusku, pa je hvalio Boga što je za borbu tako dobro naoružan. Svi su mislili da je on kakav vojvodski sin; a kad je kazao ljudima da je samo običan plemić i da se takva bojna odora može kupiti od Nijemaca, samo da im treba dobro sjeki rom platiti, obuzimala je sva srca želja za ratom. I mnogi je, videći njegov oklop, stizao Zbiška na cesti i pitao ga ne bi li se za nj htio pobiti; ali Zbiško se žurio pa se zato nije htio boriti, a Ceh je natezao luk. Zbiško je čak prestao vješati svoju dasku pred krčmama jer je opazio da ga ljudi razumiju sve manje što se više udaljuje od granice i da ga sve više drže luđakom. U Mazoviji su ljudi manje govorili o ratu. Vjerovali su u to da će biti, ali nisu znali kada. U Varšavi je bio mir. Dvor je boravio u Cjehanovu koji je knez Januš poslije navale Litvina popravio, ili bolje reći nanovo podigao, budući da je otprije preostao samo utvrđeni dvorac. U varšavskom gradu primi Zbiška Jaško Soha, gradski zapovjednik, sin vojvode Abrahama koji je pao kod Vorskle. Jaško je pozvao Zbiška, jer je s kneginjom bio u Krakovu, pa ga je zato i pogostio s velikom radošću; a Zbiško ga je još prije nego što je sjeo k stolu, stao pitati za Danušu, nije li se udala zajedno s drugim dvorankama kneginje Ane. Ali Soha mu nije na to znao odgovoriti. Kneževski je dvor već od jeseni bio u cjehanovskom gradiću, a u Varšavi je ostalo samo nekoliko strijelaca na straži. Jaško je čuo da su u Cjehanovu bile razne zabave i svadbe, kao što obično biva pred adventom, ali koja se od dvoranki udala, a koja je ositala, o tome kao oženjen čovjek nije pitao. — Ipak mislim — rekne — da se Jurandova kći nije udala jer to ne bi moglo biti bez Juranda, a nisam čuo da je Jurand onamo došao. Kod kneza su u gostima dvojica križara, dva komtura, jedan iz Jansborka, drugi iz Sčitne, a s njima su još i neki strani gosti, i onda Jurand nikada ne dolazi, jer odmah pomahnita čim samo ugleda bijeli križarski plašt. Nije, dakle, bilo Juranda, pa nije bilo ni svadbe! Ali ako hoćeš, poslat ću skoroteču da o tome zapita. Zapovjedit ću mu da se što brže vrati, premda sam siguran kao što sam živ da ćeš Jurandovu još uvijek zateći kao djevojku.

Page 108: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Sam ću odmah sutra onamo, a za tu utjehu Bog ti platio! Neka samo konji otpočinu, a onda ću odmah poći, inače neću imati mira dok ne saznam pravu istinu. Ipak ti Bog platio jer mi je odmah odlanulo. Ali Jaško se nije samo time zadovoljio, nego je počeo ispitivati plemiće koji su u raznim prilikama bili na 9.07 . ii, dvoru, te vojnike, nije li koji čuo za svadbu Jurandove kćeri. I nije čuo nijedan, premda je bilo i takvih koji su bili u Cjehanovu pa čak i na nekim svadbama: — Osim ako ju je tko uzeo ovih posljednjih tjedana ili ovih posljednjih dana. — I to se moglo dogoditi. U tim vremenima nisu ljudi gubili mnogo vremena da izvedu svoju namjeru. Zbiško je, međutim, veoma utješen pošao na počinak. Ležeći već na svom logu, pomišljao je ne bi li drugi dan protjerao Sanderusa, ali se sjetio da bi mu taj pustolov, s obzirom na to da zna njemački jezik, mogao biti od koristi kad bude izazvao Lihtenštajna. Pomisli također da ga Sanderus, možda, nije prevario i premda je na nj prilično trošio, jer je po krčmama jeo i pio za četvoricu, ipak je bio uslužan i pokazivao neku odanost svom novom gospodaru. Znao je, osim toga, pisati, pa je u tome nadvisivao ne samo Čeha nego i samoga Zbiška. Zbog svega toga mu mladi vitez dozvoli da s njim pođe u Cjehanov, čemu se Sanderus veoma veselio, i to ne samo zbog hrane, već i zbog toga što je znao da ni u kakvom drugom društvu neće biti tako siguran i nigdje drugdje neće lakše prodati svoju robu. Prenoćili su još jedanput u Masjelsku; nisu išli ni odviše brzo ni odviše sporo pa su drugi dan ugledali zidine cjehanovskog zamka. Zbiško ode u krčmu da se potpuno oboruža i uniđe u zamak po viteškom običaju, pod oklopom i s kopljem u ruci, pa onda sjedne na svog golemog konja, načini u zraku znak križa i pođe naprijed. Ali još nije bio projahao ni dvjesta koraka kad ga dostigne Čeh i rekne: — Vaša milosti, za nama dolaze nekakvi vitezovi, možda križari, što li? Zbiško okrene konja i ugleda za sobom veliku povorku; na čelu joj dva viteza na jakim konjima, oba pod oklopom, svaki u bijelom plastu s crnim krstom; na šljemovima su imali visoke paunove perjanice. — Križari, za miloga Boga! — rekne Zbiško. I nehotice se digne na sedlu i položi koplje između konjskih ušiju; a kad je to vidio Čeh, pljune u šake da mu se sjekira ne omiče u rukama. I drugi Zbiškovi momci, iskusni i boju vješti ljudi, odmah se priprave... doduše ne na borbu jer služinčad nije sudjelovala kod viteških megdana, već da omjere mjesto, ako dođe do boja na konju ili da utapkaju snijegom pokrivenu zemlju ako se megdan bude dijelio pješice. Boriti se mogao jedini Čeh jer je bio plemić, ali je i on mislio da će Zbiško progovoriti prije nego što udari, stoga se silno čudio što je njegov mladi gospodin naperio koplje, a da nije nikoga izazvao. No i Zbiško se opametio za vremena. Sjetio se svog mahnitog čina kod Krakova, kad je onako lakoumno napao na Lihtenštajna, i svih nevolja što su zatim slijedile pa zato podigne koplje, preda ga Čehu i, ne vadeći mača, potjera konja k redovničkim vitezovima. Približivši im se, opazi da je s njima još i treći vitez, također s perjanicom na glavi, pa i četvrti s dugom kosom i bez oklopa, a toga je držao Mazurcem. Ugledavši ih, reče sebi: Ja nisam svojoj gospođici u zatvoru zavjetovao samo tri perjanice, nego koliko prstiju ima na rukama; ali ako to nisu poslanici ove bi još danas mogla dobiti. Ipak pomisli da to zaista moraju biti nekakvi poslanici k mazovskom knezu, pa uzdahne i pozdravi ih glasno: — Hvaljen Isus! — Na vijeke vjekova! — odgovori dugokosi konjanik bez oklopa. — Dao vam Bog sreću! — I vama, gospodine!

Page 109: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Slava svetome Jurju! — To je i naš patron. Da ste nam zdravo, gospodine, na putu! Nato se međusobno poklone, a onda im Zbiško saopći tko je, kakav mu je grb i lozinka i odakle na mazovski dvor dolazi; a dugokosi vitez odgovori da se zove Henrik iz Kropdvnice i da vodi goste knezu: brata Gotfrida, brata Rotgira i gospodina Fulka de Lorhe iz Lotaringije koji boravi kod križara pa želi da vidi mazovskoga kneza, a naročito kneginju, kćer slavnoga Kinstuta. Dok je Henrik iz Kropivnice kazivao njihova imena, sjedili su strani vitezovi mimo ma svojim konjima skinuvši svoje željezne šljemove s glave jer su po sjajnom Zbiškovom oklopu sudili da im je knez poslao u susret kojeg znamenitog viteza, a možda i rođaka ili svoga sina. A Henrik iz Kropivntice nastavi: — Komtur, ili kako bi naši rekli, starosta iz Jansburga, boravi kao gost kod kneza kojemu je pripovijedao o 11 Križari trojici svojih vitezova, kako bi rado k njemu došli,' ali ne smiju, a napose ovaj vitez iz Lotaringije jer je izdaleka pa je mislio da odmah iza križarske granice prebivaju Saraceni s kojima je vječni rat. A knez me, kao uljudan gospodin, odmah poslao na granicu da ih bez opasnosti k njemu dovedem. — Bez vaše pomoći ne bi, dakle, mogli doći? — Naš narod strašno mrzi križare, i to ne, možda, zbog njihovih napadaja jer i mi napadamo na njih, nego najviše zbog njihove himbenosti, jer ako te križar zagrli i sprijeda u usta poljubi, u isto će te vrijeme straga nožem probosti, a taj je običaj svinjski i nama Mazurcima ogavan. Da, da! Svaki od nas primi i Nijemca pod svoj krov i ne čini mu krivo, ali ga zato na putu rado dočeka. A ima i takvih koji se bore samo zato da se osvete ili da postignu bojnu slavu, koju dao Bog svakome! — Koji je među vama najslavniji? — Jedan je takav da je svakome Nijemcu bolje ugledati smrt, nego njega, a zove se Jurand iz Spihova. U mladome vitezu zadršće srce kad je čuo to ime i odmah odluči da Henrika iz Kropivnice malko potegne za jezik. — Znam — rekne — čuo sam! To je onaj kojega je kći Danuša bila dvoranka kod kneginje, dok se nije udala. I zatomljujući dah u prsima, pogleda oštro u oči mazovskog viteza, a Henrik odgovori u čudu: — A tko vam je to rekao? Ta ona je još premlada. Događa se, istina, da se i takve udaju, ali Jurandova se nije udala. Tek je šest dana što sam otišao iz Cjehanova i vidio je kod kneginje. Pa kako da se u adventu uda? Čuvši to, morao se Zbiško svladati da ga ne zagrli i da mu ne dovikne: — Bog ti platio za tu vijest! — ali se ipak suspregne i rekne: — A ja sam čuo da ju je Jurand nekome dao. — Kneginja ju je htjela dati, a ne Jurand, ali proti Jurandovoj volji nije mogla. Htjela ju je dati nekom vitezu u Krakovu koji se djevojci zavjetovao i kojeg ona ljubi. — Ona ga ljubi? — klikne Zbiško. Nato ga Henrik oštro pogleda pa se nasmiješi i rekne: — Vi me nekako čudno pitate za tu djevojku. — Ja pitam, za znance kojima idem. Zbišku se moglo samo malo lica vidjeti ispod šljema, jedva oči, nos i nešto obraza, ali su mu zato nos i obrazi bili tako crveni da mu je radoznali i podrugljivi Mazurac rekao: — Vama je lice sigurno od mraza pocrvenjelo kao uskrsno jaje. A mladić se smuti još više i odgovori: — Sigurno! Neko su vrijeme jahali šuteći, samo su konji soptali puštajući iz nozdrva paru, a onda su strani vitezovi stali razgovarati. Časak kasnije zapita Henrik iz Kropivnice: — Kako vam je ime, nisam, znate, dobro čuo? — Zbiško iz Bogdanca. — Eto gle! A i onome što se zavjetovao Jurandovoj bilo je slično ime.

Page 110: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Zar vi mislite da ću se zatajiti? — odgovori brzo i ozbiljno Zbiško. — Pa i zašto? Mili Bože, vi ste, dakle, Zbiško kojemu je djevojka svojom koprenom glavu prekrila? Poslije povratka iz Krakova nisu dvoranke govorile ni o čem drugome, nego o vama; a mnogima su i suze niz obraze tekle kad su to slušali. Dakle, to ste vi! Ej, velika će radost biti na dvoru jer vam je i kneginja veoma sklona. — Bog je blagoslovio, kao i vas, za dobru vijest! Kad su mi rekli da se Danuška udala, zamalo što nisam umro. — Kako da se uda! Bogata je to djevojka jer će dobiti cijeli Spihov; no premda je mnogo lijepih mladića na dvoru, nije joj nijedan pogledao u oči jer je svaki znao za njezin čin i za vaše zaruke. To ne bi bila dopustila ni sama kneginja. Ej, to će biti radost! Katkad su, doduše, bockali djevojku, ali kad joj je tko rekao: Neće se vratiti tvoj vitez, udarila je samo o pod nogom: Hoće, hoće! A često je i zaplakala kad joj je tko kazao da ste uzeli drugu. Te riječi dirnu Zbiška, ali se odmah naljuti na ljudsko brbljanje i rekne: — Tko je o meni tako govorio, toga ću ja izazvati! A.Henrik iz Kropivnice se nasmiješi: To su govorile žene! Hoćete li izazvati žene? Ta, valjda, nećete mačem udariti na kudjelju? Zbišku je bilo drago što mu je Bog poslao tako veselog druga, te ga je stao pitati o Danuši, zatim o običajima na mazovskom dvoru, pa opet o Danuši; napokon se sjeti svog zavjeta i ispripovjedi Henriku što je putem čuo o ratu, kako se ljudi na nj spremaju i kako ga dan na dan očekuju, i na koncu zapita ne misle li isto tako i u mazovskoj kneževini. Ali gospodin iz Kropivnice nije mislio da je rat tako blizu. Ljudi govore da drukčije ne može biti, ali je on čuo kako je jednom sam knez rekao Mikolaju iz Dlugoljasa da su križari uvukli rogove, pa bi povratili i dobžinjsku zemlju, koju su oteli, kad bi to kralj zahtijevao jer se silno boje njegove moći pa će zato sve zavlačiti dok se na kraju dobro ne priprave. — Osim toga je — rekne — knez nedavno bio u Malborgu, gdje ga je u odsustvu meštra primio veliki maršal i u njegovu počast priredio bojne igre, a sad su kod kneza križarski kom turi pa, eto, k njemu i novi gosti idu. Zašuti tad načas i nadoda: — Ljudi govore da ti križari nisu uzalud kod nas i u Plocku kod kneza Zjemovita. Oni bi htjeli da naši knezovi ne pomognu u ratu poljskom kralju, nego njima; a ako se ne budu na to dali nagovoriti da barem ostanu na miru, ali toga neće biti. — Dao Bog da ne bude! Kako biste vi ostali na miru? Ta vaši su knezovi podložni poljskome kralju. Ja mislim da nećete ostati kod kuće. — Nećemo — odgovori Henrik iz Kropivnice. Zbiš'ko pogleda qpet na strane vitezove i na njihove paunske perjanice: — I ovi po svoj prilici idu po tom poslu? — To su braća redovnici pa je moguće. Tko bi to znao? — A ovaj treći? — Treći ide zato što je radoznao. — Mora da je znameniti vitez. — Da! Za njim idu troja kola, prepuna svega, a u pratnji ima devet ljudi. Samo kad bi Bog dao da se s njime ogledam! Sve mi slina dolazi na usta. — Pa zar ne možete? — Kako? Ta knez mi je zapovjedio da ih čuvam. Ni vlas im neće pasti s glave do Cjehanova. — A da ih ja izazovem? Možda bi se htjeli sa monom pobiti? — Prije toga bi se vi morali sa mnom ogledati jer dok sam ja živ, neće od toga ništa biti. J12 Čuvši to, Zbiško pogleda prijazno u mladog plemića i rekne: — Vi znate što je viteška čast. Ja se neću s vama pobiti, jer sam vam prijatelj; ali ću u Cjehanovu, ako Bog da, već naći povoda da se pobijem s Nijemcima. — Radite u Cjehanovu što vas volja. Ondje neće proći bez bojnih igara, pa može doći i do ozbiljna boja ako to knez i komturi dozvole.

Page 111: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ja imam dasku na kojoj je napisan izazov za svakoga koji ne priznaje da je gospođica Danuta Jurandova najljepša i najkreposnija djevica na svijetu. Ali znajte, ljudi soi se tome posvuda samo smijali. — Jer je to tuđi običaj, a da kažem istinu, i glup, pa ga naši ljudi ne poznaju, osim možda ponegdje na granici. I ovaj je vitez iz Lotaringije putem zaustavljao ljude zapovijedajući im da nekakvu njegovu gospođu moraju uzvisiti nad sve druge, ali ga nije nitko razumio, a ja nisam dopustio da dođe do boja. — Kako? On je zapovijedao da njegovu gospođu uzvise nad sve druge? Bojte se Boga! Zar on, možda, nema stida? Tu pogleda na stranog viteza kao da bi se htio uvjeriti kako izgleda čovjek koji nema stida: ali je u sebi morao priznati da Fulko de Lorhe nije ni najmanje sličan nekakvom razbijaču. Ispod šljema su, baš obratno, gledale blage oči, a lice mu je bilo mlado i puno neke tajne tuge. — Sanderus! — vikne iznenada Zbiško. — Zapovijedajte! — odgovori mu Nijemac približivši se k njemu. — Zapitaj onog viteza koja je najljepša i najkreposnija djevojka na svijetu. — Koja je najljepša i najkreposnija djevojka na svijetu? — zapita Sanderus. — Ulrika de Elner! odgovori Fulko de Lorhe. I podigavši gore oči, stane teško uzdisati; a kad je Zbiško čuo takvo svetogrđe, zastao mu je dah u prsima i on se naljuti tako jako da je odmah potjerao konja; ali još prije nego što je mogao progovoriti, zakrči mu Henrik iz Kropivnice put k strancu i rekne: — Ovdje se nećete pobiti. A Zbiško se opet okrene k prodavaču relikvija: Reci mu u moje ime da ljubi sovu. — Moj gospodar veli, plemeniti viteže, da vi Ijubfte sovu! — ponovi Sanderus poput jeke. Nato ispusti gospodin de Lorhe uzde i stane desnom rukom svlačiti svoju željeznu rukavicu, pa je onda baci u snijeg pred Zbiška, a ovaj namigne Čehu da je podigne svojim kopljem. Uto se Henrik iz Kropivnice okrene ljutito k Zbišku i rekne: — Vi se nećete pobiti, velim vam, dok ih god ja moram čuvati. Ja to neću dopustiti, ni vama ni njemu. — Ta ja nisam izazvao njega, već on mene. — Ali za sovu. Toga mi je dosta, a tko se usprotivi... Ej, znam i ja kako se pojas namješta. — Ja se neću s vama boriti. — A ipak biste morali, jer sam ja prisegao da ću onoga braniti. — Kako će dakle biti? — zapita tvrdoglavi Zbiško. — Cjehanov nije daleko. — Ali što će pomisliti Nijemac? — Neka mu kaže vaš čovjek da se ovdje ne možete pobiti i da to mora najprije vama dopustiti knez, a njemu komtur. — Ali ako nam ne dopuste? — To ćete se kasnije naći. Dosta toga razgovora! Kad je Zbiško vidio da nije druge i da im Henrik iz Kropivnice zaista ne može dozvoliti da se pobiju, pozove opet Sanderusa da objasni lotrinškom vitezu da će se pobiti tek kad stignu na cilj. De Lorhe posluša Nijemčeve riječi i klimne glavom u znak da ga je razumio, pa onda pruži Zbišku ruku i stisne triput čvrsto njegovu desnicu, a to je po viteškom običaju značilo da se jednom moraju bilo gdje pobiti. Zatim pođu naprijed k Cjehanovu, a njegove su se kuće već vidjele na obzorju rumenog neba. Do zamka su dojahali još za' vidjela, ali dok su se javili na gradskim vratima i dok su im spustili most, pala je već duboka noć. Primio ih je i pogostio Zbiškov znanac Mikolaj iz Dlugoljasa. On je zapovijedao posadi u kojoj je bilo nekoliko plemića i trista valjanih strijelaca. Zbiško je odmah doznao da kneževski dvor nije u Cjehanovu, što mu je bilo veoma krivo. Knez je na počast korritura iz ščitne i Jamborka priredio velik lov u guštari na koji je otišla i kneginja zajedno sa svojim dvorankama. Od poznatih žena nađe Zbiško samo Ofku, udovicu Kšiha iz Jažapkova, koja je bila ključarica na dvoru. Ona ga je primila vrlo lijepo jer je poslije povratka iz Krakova pripovijedala svakome, tko je to htio i ne htio čuti, o njegovoj ljubavi

Page 112: Henryk Sienkiewicz Krizari

za Danušku i o njegovoj nezgodi s Lihtenštajnom. Te su joj pripovijesti pribavile veliki ugled među mlađim dvorankama, pa je zato bila zahvalna Zbišku i sad je gledala da mladića utješi u njegovoj tuzi koja ga je obuzela zato što nije našao Danuške. — Nećeš je prepoznati — rekla mu je. — Godine pralaze, a njoj počinje haljina pod grlom pucati, jer je sada mnogo jedrija. Ona nije više onakva žabica, kao što je bila, pa te zato i ljubi drukčije nego prije. Neka joj sada samo tkogod prišapne u uho: Zbiško! odmah se lecne kao da ju je šilom ubo. Takva je već sudbina svih ženskinja i tome nema pomoći jer je to po božjoj odredbi... A reci mi je li zdrav tvoj stric? Zašto nije i on došao.. Takva je već naša sudbina.. Dosadno je, do. sadno samoj ženskinji na svijetu. Hvala Bogu što djevojka nije polomila noge jer se svaki dan penje na kulu i gleda r.a put... Svaka od nas treba prijateljstva. — Ja ću samo napasti konje i odmah ću k njoj.. makar i po noći — odgovori Zbiško. — Učini to, samo povedi odavle vodiča jer ćeš inače u guštari zalutati. I zaista Zbiško izjavi na večeri koju je za goste pripravio Mikolaj iz Dlugoljasa da će odmah poći za knezom i da moli vodiča. A umorni križari sjednu poslije večere uz goleme peći u kojima su gorjeli cijeli hrastovi panjevi i odluče da će krenuti naprijed tek drugi dan, pošto otpočinu. Ali de Lorhe zapita o čemu se radi pa izjavi da će poći sa Zbiškom, govoreći da bi inače mogao zakasniti na lov koji je svakako želio vidjeti. Zatim pristupi k Zbišku, pruži mu ruku i ponovo mu triput stisne desnicu. III Ali ni ovaj put nije između njih moglo doći do boja jer je Mikolaj iz Dlugoljasa, čuvši od Henrika iz Kropivnice o čemu se radi, od obojice uzeo časnu riječ da se bez znanja kneza i komtura neće pobiti i ujedno im Sli 215 zaprijetio da će zatvoriti gradska vrata ako se tome usprotive. Zbiško je htio da što prije vidi Danušku, pa se zato nije htio usprotiviti, a de Lorhe se rado bio kad je to bilo potrebno, ali nije bio krvolok pa je također prisegao na isvoju vitešku čast da će čekati oa kneževu dozvolu, to više što ga ne bi smio pohoditi da se tome usprotivio. Lotarinžanin se naslušao raznih pjesama o bojnim turnirima, a ujedno je i volio velike svečanosti, pa mu je bilo i do toga da se pobije pred cijelim dvorom, pred gospođama i dostojanstvenicima, jer je sudio da će se tako većina razglasiti njegova pobjeda i on će tako lakše steći zlatne ostruge. Htio je pored toga da upozna onaj kraj i ljude pa je na sve bio veoma radoznao, osobito zbog toga što mu je Mikolaj iz Dlugoljasa, koji je cijeli niz godina bio u sužanjstvu kod Nijemaca i posve dobro znao njihov jezik, pripovijedao prava čudesa o kneževim lovovima na razne životinje, nepoznate u zapadnim krajevima. O ponoći krenu on i Zbiško k Pšasnišu imajući uza se oružanu pratnju i ljude s bakljama za obranu od vukova koji su mogli hiti opasni i za nekoliko do zuiba naoružanih konjanika. Ni s ove strane Cjehanova nije manjkalo šuma koje su se nedaleko iza Pšasniša gubile u beskrajne kurpijske divljine, sastajući se na zapadu s neprolaznim šumama Podlasja i još udaljenije Litve. Donedavna su kroz te šume u Mazoviju dolazili, uklanjajući se strašnim starosjediocima, divlji Litvini koji su godine 1337. prodrli i u sam Cjehanov i uništili ga. De Lorhe je radoznalo slušao kako im o tome pripovijeda stari vodič Matko iz Turoboja jer je silno želio da se ogleda s Iitvinima koje je kao i drugi zapadni vitezovi — držaoa Saracene. On je u ove krajeve došao na križarsku vojnu, da stekne slavu i spas svoje duše, a potom je mislio da će mu i borba s Mazurcima, kao poludivljim narodom, pribaviti potpun oprost. A sada nije pravo vjerovao svojim očima kad je došao u Mazoviju,i ugledao crkve po svim mjestima, krstove na kućama, duhovnike, vitezove sa svetim znakovima na oružju, te istina jak i žestok puk spreman na borbu, ali kršćanski i ništa pohlepniji od Nijemaca, između kojih je de Lorhe već prošao. A kada su mu rekli da taj narod već od vjekova poznaje Krista, nije ni sam znao šta da misli o križarima, i kad je sa 216 znao da je već pokojna krakovska kraljica pokrstila Litvine, nije njegovu udivljenju bilo granica, baš kao ni njegovoj tuzi.

Page 113: Henryk Sienkiewicz Krizari

Stao je pitati Matka iz Turoboja da li u tim šumama, kojima se približavaju, nema kakvih zmajeva kojima ljudi moraju žrtvovati nevine djevice i s kojima bi se čovjek mogao pobiti. Matkov ga je odgovor i u tome potpuno razočarao. — U šumama ima razne divlje zvjeradi, kao što su vuci, bivoli, dabri i medvjedi, s kojima ima dosta posla — odgovorio mu je Mazurac. — Moguće da po močvarama ima i nečistih duhova, ali za zmajeve nisam čuo; a da ih i ima, ne bismo im mi sigurno davali naših djevica, nego bismo svi zajedno pošli na njih. Da, kad bi ih bilo, već bi odavno ovdašnji stanovnici nosili pojase samo od njihove kože. — Kakvi su to ljudi i zar se čovjek ne može s njima boriti? — zapita de Lorhe. — Može, samo što to nije uputno — odgovori Matko — pa ni za vitezove dolično jer su to sami seljaci. — I Švicarci su sami seljaci. A priznaju li Krista? — Drugih i nema u Mazoviji, a sve su to ljudi naši i kneževi. Ta malko prije ste vidjeli i strijelce u zamku. To su sami Kurpijci, od njih nema boljih na svijetu. — Bolji su Englezi i Škoti koje sam vidio na burgundskom dvoru. — Vidio sam ih i ja u Malborgu — prekine ga Mazurac. — Hrabri su to momci, ali ne dao Bog da se s ovdašnjim ljudima ogledaju. Kod njih dječak od sedam godina ne dobije jesti dok svoje jelo s vrha drveta strelicom ne skine. — O čemu to govorite? zapita najednom Zbiško kojem je do ušiju doprla riječ: Kurpijci. — O kurpijskim i engleskim strijelcima. Ovaj vitez kaže da engleski, a naročito škotski strijelci, sve druge nadvisuju. — Vidio sam ih i ja pod Vilnom. Da, da, i slušao sam njihove strelice kako mi zuje oko ušiju. Ondje je bilo i vitezova iz svih krajeva koji su govorili da će nas bez soli pojesti, ali su izgubili svaki tek kad su to pokušali prvi i drugi put. Matko se nasmije i ponovi Zbiškove riječi gospodinu de Lorhe. 517 — O tome su govorili na raznim dvorovima — odgovori Lotarinžanin — pa su hvalili hrabrost vaših vitezova, ali su im i zamjeravali što su pogane branili protiv krsta. — Mi smo branili narod koji se htio pokrstiti, protiv napasti i nepravde. A Nijemci žele da ih zadrže u poganstvu samo da imaju povoda za rat. — O tome će Bog suditi — rekne de Lorhe. — Možda već i doskoro — doda Matko iz Turoboja. Ali kad je Lotarinžanin čuo da je Zbiško bio kod Vilne, počne ga ispitivati, jer su se već po svemu svijetu širile vijesti o ljutom boju i o pojedinim viteškim megdanima pod tim gradom. Zapadne je ratnike osobito zanimao megdan na koji su se izazvala četiri poljska i četiri francuska viteza. I sada je de Lorhe stao s većim počitanjem gledati u Zbiška, kao u čovjeka koji je sudjelovao kod tako slavnih bojeva; u isti mah se u svom srcu radovao što se neće makar s kime pobiti. I oprezno su išli dalje dvoreći se učtivo kod odmora i časteći se uzajamno vinom kojega je de Lorhe imao mnogo na svojim kolima. A kad se u razgovoru između njega i Matka iz Turoboja pokazalo da Ulrika de Elner uistinu i nije djevojka, već četrdesetogodišnja udata žena sa šestoro djece, uzbunila se još više duša u Zbišku što se taj čudni stranac usuđuje ne samo da tu babu s Danuškom uspoređuje već da za nju još i prvenstvo traži. I on pomisli da je taj čovjek, možda, malko sulud, pa da bi za nj bilo mnogo bolje da sjedi u kakvoj tamnoj sobi nego da putuje po svijetu i na tu ga misao obuze silan gnjev. — Ne mislite li vi — rekne Matku — da mu je zao duh pomiješao pamet? A možda mu i sam đavo sjedi u glavi, kao crv u orahu, pa će na koga od nas naskočiti. Moramo biti na oprezu. Čuvši to Matko iz Turoboja, usprotivi se, istina, ali stane ipak s nekim nemirom gledati u Lotarinžanina, i na kraju rekne: — Katkad se događa da ih u opsjednutom čovjeku sjedi po sto i više, a kad im je tijesno, rado prijeđu u glave drugih ljudi. A najgori je onaj đavo kojeg im baba pošalje. Zatim se naglo okrene k vitezu:

Page 114: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Hvaljen Isus! 218 — I ja ga hvalim! — odgovori s nekim uđivljenjem de Lorhe. Matko iz Turoboja se potpuno umiri. — No, vidite li — rekne — da je u njemu zloduh, odmah bi se zapjenio ili bi ga srušio na zemlju jer sam ga iznenada izazvao. Možemo mirno dalje. I tako su mirno pošli dalje. Iz Cjehanova do Pšasniša nije baš bilo daleko, pa se put, što je dijelio ta dva mjesta, mogao po ljetu na dobru konju za dva sata prevaliti. Ali oni su jahali mnogo polaganije, jer je bila noć i jer je u šumi ležao dubok snijeg; i premda su otišli nešto iza ponoći, tek su zorom došli do kneževa lovačkog dvora koji je stajao na obronku šume iza Pšasniša. Dvor je bio usred divljine, dug, nizak, drven, sa željeznim rešetkama na prozorima od okrugla stakla. Pred dvorom ugledaše zdenac i dvije staje za konje, a oko dvora same kolibe od zelena granja i šatori od velikih koža. U nejasnom ranom svjetlu plaminjale su pred šatorima žarke vatre, a oko njih su stajali pogoniči s izvrnutim kožusima od lisičje, vučje ili medvjeđe kože. Gospodinu de Lorhu se pričini kao da pred vratima vidi same divlje životinje na dvije noge, jer su svi ti ljudi imali većinom kape načinjene od zvjerskih glava. Neki su se podupirali o svoja koplja, a neki o lukove; jedni su pleli ogromne mreže od jakih konopača, a drugi su nad žeravicom okretali velike komade divljači, određene očito za ručak. Blijesak vatre padao je na snijeg, osvjetljavajući i te divlje likove, zaslonjene ponešto dimom i parom što se dizala s pečena mesa. Iza njih su se u rumenu svjetlu vidjele goleme omorike i nove skupine ljudi, kojima se lotarinški vitez divio osobito zato što ih je bilo veoma mnogo, a on još nije vidio takvih lovačkih priprava. — Vaši knezovi — rekne — idu u lov kao na kakav bojni pohod. — Kako vidite — odgovori mu Matko iz Turoboja — imaju dovoljno i lovačkih sprava i ljudi. To su kneževi pogoniči, ali ima i drugih koji su amo došli zbog trgovine. — Šta da učinimo? zapita Zbiško. — U dvoru svi još spavaju. — Pričekat ćemo da se probude — odvrati mu Matko. — Ta, valjda, nećemo lupati na vrata i našega kneza probuditi. M9. Iza tih riječi odvede ih k ognju, uz koji im pogoniči prostru medvjeđe i bivolske kože, pa ih onda stanu častiti vrućim mesom; a kad su čuli tuđu riječ, sakupe se oko Nijemca i počnu ga promatrati. Zbiškovi ljudi rašire odmah vijest da je to vitez čak s onu stranu mora.. i odmah je oko njega bilo tako tijesno da ih je gospodin iz Turoboja morao ukrotiti kako bi stranca sačuvao od njihove prevelike radoznalosti. De Lorhe opazi među ljudima i nekoliko žena koje bijahu, većina njih, također odjevene u životinjsku kožu, ali rumene kao jabuke i neobično lijepe, pa zapita da li i one sudjeluju u lovu? Matko Turobojski mu razjasni da one ne pripadaju lovačkoj družini, ali da zajedno s pogoničima dolaze iz ženske radoznalosti, ili kao na kakav sajam, da nakupuju gradske robe i da prodaju svoje šumsko blago. Tako je uistinu i bilo. Ovaj knežev dvorac bijaše kao ognjište oko kojega su se i onda kad tu nije bilo kneza, sakupljala dva življa: gradski i šumski. Pogoniči nisu rado odlazili iz svoje guštare, jer im je bilo neobično, kad im njihovo drveće ne šumi nad glavom; a Pšandčaini su na ovaj šumski sajam dovozili svoje bačve piva, brašno samljeveno u vjetrenjačama ili vodenicima na Vegnjerki, sol koja bijaše rijetka a toj divljini, te su je svi živo tražili, remenje i druge proizvode ljudskih ruku, pa su u zamjenu uzimali kožu, skupocjena krzna, sušene gljive, orahe i razno ljekovito bilje kojeg je među Kurpijcima uvijek bilo napretek. Zbog toga je oko kneževnog dvora bio pravi sajam, osobito kad je knez bio u lovu, tada su iz radoznalosti amo dolaziti i žitelji iz najdublje guštare. De Lorhe je slušao Matkovo pripovijedanje i promatrao kneževe pogoniče koji su živjeli na svježem i zdravom zraku, te se ponajviše hranili mesom, pa su se zato svi strani putnici čudom čudili njihovoj snazi i veličini; a Zbiško je sjedio kraj ognja i neprestano gledao u vrata i prozore na dvorcu, vrpoljeći se tako da je jedva ostao na svom mjestu. Svijetlilo je samo jedno okno, očito na kuhinji, jer je dim prodirao kroz sve pukotine rđavo složenih dasaka. Sve su druge prostorije bile tamne, osvijetljene samo osvitom dana, koji se sve jače bijelio svakim časkom i srebrenio sve više i

Page 115: Henryk Sienkiewicz Krizari

više snijegom pokrivenu divljinu za dvorcem. Na malim vratima, koja bijahu na jednoj strani kuće, pokazivala se časomice služinčad u kneževim bojama idući na zdenac s vedricama po vodu. Ti su ljudi, zapitani, da li još svi spavaju, 220 odgovarali da sav dvor još uvijek počiva jer se dan prije umorio u lovu, ali da se već sprema ručak prije današnjeg polaska u lov. I zaista počne kroz prozor iz kuhinje prodirati miris šafrana i pečena mesa, pa dopre i do samog ognja. Napokon zaškrinu i otvore se glavna vrata otkrivajući unutrašnjost rasvijetljena trijema, a na stapanice iziđe čovjek, u kojem je Zbiško na prvi pogled prepoznao jednog od onih pjevača što ih je vidio među kneževom služinčadi u Krakovu. I čim ga je ugledao, nije Zbiško čekao ni na Matka iz Turoboja ni na de Lorha, već je skočio i tako brzo otrčao k dvoru da je udivljeni Lotarinžanin zapitao: — A šta se dogodilo tome mladome vitezu? Nije mu se ništa dogodilo — odgovori mu Matko iz Turoboja — on samo ljubi jednu dvoranku svijetle kneginje pa bi je rado što prije vidjeti. — Ah! — klikne de Lorhe i položi obje ruke na srce. Zatim podigne oči uvis i stane uzdisati tako tužno da je i sam Matko slegao ramenima i rekao u sebi: Zar on to uzdiše za svojom staricom? Da uistinu nije sulud? Odvede ga, međutim, u dvorac, i obojica se nađoše u prostranom predsoblju, urešenom rogovima bikova, bivola i jelena, i osvijetljenom jasnim svjetlom jer su na prostranom ognjištu gorjele suhe klade. U sredini je bio prostrt stol, a na njemu su stajali tanjuri priređeni za jelo; tu je bilo i nekoliko dvorana s kojima je Zbiško razgovarao. Matko iz Turoboja ih upozna s gospodinom de Lorhom, ali kako oni nisu znali njemački, morao ga je sam i nadalje zabavljati. Sve je više dvorana dolazilo svakim časkom, većinom jakih i stasitih plavokosih momaka koji bijahu već posve opremljeni za lov. Oni, koji su poznavali Zbiška i znali za njegove krakovske doživljaje, pozdravljali su ga kao starog prijatelja, te se vidjelo da među njima vlada potpuni mir; a drugi su ga gledali onim divljenjem kojim se obično gleda čovjek kojemu je nad vratom visio krvnički mač. Naokolo su se čuli glasovi: — Tu su! Tu je i kneginja i Jurandova, pa ćeš je odmah vidjeti i s nama u lov poći. — Uto dođoše i dva križarska gosta, brat Hugo de Danveld, starosta iz Ortelsburga ili iz Sčitna, kojemu je rođak u svoje vrijeme bio križarski maršal, i Sigfriđ de Leve, također iz zaslužne križarske porodice, kaštelan iz Jansborka. Prvi je bio još dosta mlad, ali već prilično debeo, s licem lukava pivo 221 pije i grubim, ponešto uzdignutim usnama; a drugi bijaše visok, s ponešto surovim, ali plemenitim crtama lica. Zbišku se pričini da je Danvelda vidio negdje kod kneza Vitolda, i da ga je Henrik, plocki biskup, na turniru srušio s konja, ali mu tu uspomenu smuti dolazak kneza Januša kojemu se stadoše klanjati i dvorani i križari. K njemu pristupiše komturi, de Lorhe i Zbiško, a on ih pozdravi prijazna, ali i dostojanstvena lica, na kojem ne bijaše brade, nego je bilo okruženo kosom, podstriženom ravno nad čelom, a padala mu je na ramena. Odmah zatrubiše pod prozorima trublje u znak da knez sjeda k stolu; one zagrme prvi, drugi i treći put; i tek tada se otvore velika vrata na desnoj strani sobe, a na njima se pojavi kneginja Ana, a s njom krasna, zlatokosa djevojka s lutnjom preko ramena. Cim ju je ugledao, Zbiško se protura naprijed, i sklopivši pred ustima ruke, klekne na oba koljena pun poniznosti i strahopočitanja. Na taj se prizor začu mrmljanje u dvorani jer je taj Zbiškov čin zadivio sve Mazurce, ali neke je i ogorčio. — Ah — rekoše stariji — sigurno je to naučio od kakvih prekomorskih vitezova, a možda i od samih pogana, jer ga nema ni među Nijemcima. — A mlađi pomisliše: — To nije nikakvo čudo jer on ima toj djevojci da zahvali za svoju glavu. A ni kneginja ni Danuša nije odmah prepoznala Zbiška, jer je leđima bio okrenut k ognju, a lice mu je bilo u sjeni. Kneginja pomisli u prvi čas da je to koji dvoranin skrivio štogod knezu pa moli za razgovor; ali Danuša, koja je imala oštriji pogled, stupi malko naprijed i prigne svoju zlatnu glavicu, pa vikne najednom tankim i pronicavim glasom: Zbiško!

Page 116: Henryk Sienkiewicz Krizari

A onda, ne misleći da je gleda cijeli dvor i svi strani gosti, priskoči kao srna k mladome vitezu, pa ga zagrli obim rukama i stane mu cjelivati oči, usta i obraze, privijajući se k njemu i kličući uz to od velike radosti sve dotle dok nisu svi Mazurci prasnuli u gromki smijeh i dok je nije kneginja uhvatila za ovratnik i povukla k sebi. Onda je pogledala u prisutne pa se silno smela i hitro se zaklonila za kneginju sakrivši se u nabore njene odjeće tako da joj se jedva vidio vrh glave. Zbiško obujmi noge kneginji, a ona ga pridigne i pozdravi, pa ga stane pitati za Matka: je li umro ili je još na životu, a ako je na životu nije li također došao u Mazoviju? Zbiško je gotovo besmisleno odgovarao na ta pitanja jer se sagibao na obje strane nastojeći da iza kneginje vidi Danušku koja bi načas provirila iza njezine odjeće da se zatim ponovo veoma brzo sakrije. Mazurci su se držali za bokove od smijeha nad tim prizorom, a smijao se i sam knez; a kad su na kraju donijeli zadimljena jela, okrene se obradovana gospođa k Zbišku i rekne: — Poslužuj nas, mili slugo, i dao Bog ne samo kod jela nego zauvijek. Zatim će Danuši: — A ti, dosadna muho, izlazi ispod moje odjeće jer ćeš mi je još do kraja poderati. Danuška iziđe ispod odjeće, sva smetena i rumena podižući svaki čas na Zbiška plahe, zastiđene i radoznale oči; a bijaše tako krasna da se razblažilo srce ne samo u Zbišku, već i u drugim muškarcima: križarski starosta iz Sčitna prinese par puta ruku do svojih jakih i debelih usnica, a de Lorhe se preseneti, pa podigne uvis obje ruke i zapita: — Tako vam svetoga Jakova iz Kompostele, tko je ta djevica? Nato se starosta iz Ščitna, koji je pored svoje debljine bio i veoma nizak, podigne na prste i šapne Lotarinžaninu u uho: — Đavolova kći. De Lorhe ga pogleda žmirkajući očima, pa namršti obrve i progovori kroz nos: — Nije pravi vitez koji grdi ljepotu. — Ja nosim zlatne ostruge i uz to sam križar — odgovori oholo Hugo de Danveld. A opasani su vitezovi uživali tako veliku čast da je Lotarinžanin spustio glavu; ali začas odgovori: — A ja sam rođak brabantskih knezova. — Pax! Paz!1 — rekne križar. — Čast imoćnim knezovima i prijateljima našeg reda od kojeg ćete uskoro, gospodine, primiti zlatne ostruge. Ja ne poričem da je ta djevojka veoma krasna, ali čujte tko joj je otac. Nije mu, međutim, mogao ništa ispripovijedati jer je knez Januš u taj čas sjeo k ručku, a kako je već prije od kaštelana iz Jansborka doznao o velikim rodbinskim vezama gospodina de Lorha, dade mu znak da sjedne kraj Mir! Mir! 993 njega. Njemu nasuprot sjedoše kneginja i Danuša, a Zbiško kao nekad u Krakovu stane iza njihovih stolaca da ih poslužuje. Danuška je držala glavu nisko nad svojim tanjurom jer se stidjela prisutnih ljudi, ali ju je prigibala malo na stranu da joj Zbiško može vidjeti lice. A on je radoznalo d s udivljenjem promatrao njenu malu glavicu, njeno rumeno lišće i njena obla ramena koja nisu više bila kao u djeteta, a uz to je osjećao da u njemu buja rijeka nove ljubavi koja mu zalijeva sva prsa. Ojećao je također na svojim očima, usnama i obrazima njene svježe cjelove. Nekad mu ih je ona davala kao što ih daje sestra bratu, a on ih je primao kao što se primaju od dragog djeteta. A kad ih se sada sjetio, bilo mu je kao i nedavno kod Jagjenke: trnci su ga prolazili od glave do pete, a ujedno ga je obuzimala neka mlohavost pod kojom se tajio silan žar, baš kao pod vrućim pepelom na ognjištu. Danuša mu se pričinjala kao potpuno odrasla gospođica, pa je zaista već bila potpuno odrasla i procvjetala. A pred njom su, pored toga, tako iskreno i otvoreno govorili o ljubavi da su se i njene oči otvorile pred ljubavlju, kao što se cvijetak otvori pred suncem, i zbog toga je u njoj bilo nešto čeganije bilo prije; ljepota koja više nije djetinjska i neka moćna opojnost, koja je iz nje izbijala kao svjetlo iz plamena ili kao miris iz ruže.

Page 117: Henryk Sienkiewicz Krizari

Zbiško je to osjećao, ali nije toga bio svjestan jer nije mislio ni na šta. On je zaboravio čak i na to da ih mora kod stola posluživati. Nije znao da svi dvorani gledaju u nj i u Danušu i da im se smiju. Nije vidio čak ni de Lorhova lica koje kao da se skamenilo od udivljenja, ni iizbuljenih očiju križarskoga staroste iz Sčitna koje bijiehu neprestano uiprte u Danušu, a kalko ih je osvjetljavao žarki plamen s ognjišta, izgledale su sjajne i crvene kao da su vučje. Trznuo se istom onda kad su se ponovo oglasile trublje, dajući znak da valja poći u šumu i kad je kneginja Ana Danuta, okrenuvši se k njemu, rekla: — Ti ćeš poći s nama, da ti bude što ljepše i da djevojci možeš govoriti o ljubavi, a i ja to rado slušam. Rekavši to, iziđe s Danušom da sjednu na konje. A Zbiško skoči u dvorište na kojem su već držali pripravne i osedlane konje za kneza i kneginju, za dvorane i goste. Pred dvorom nije bilo tako mnogo ljudi kao maloprije jer su goniči već otišli s mrežama i izgubili se u guštari. 224 Vatre su se ugasile, dan je već bio posve jasan, ali i studen; snijeg je škripao, a s drveća su se pod lakim zamahom vjetra sipale bijele iskre. Uskoro iziđe i knez i sjedne na konja. Imao je uza se momka s lukom i kopljem; tako dugim i teškim da je malo tko mogao njime vladati; ali knez je kopljem vladao posve lako jer je bio neobično jak, baš kao i svi drugi muževi iz roda Pjasta. U tome je rodu bivalo i takvih žena koje su, udavajući se za tuđe knezove, na svom piru savijale prstima željezne šipke. U kneževoj blizini bijahu još dva muža, da mu priskoče u pomoć ako se nađe u kakvoj neprilici; ti muževi bijahu izabrani između svih plemića varšavskog i cjehanovskog kraja, a bili su tako stasiti i snažni da ih je gospodin de Lorhe promatrao izdaleka i silno im se divio. Uto dođe i kneginja s Danušom, obje s kapuljačama od kože bijelih lasica. Neodrođena Kjejstutova kći umjela je bolje baratati strelicom negoli iglom, pa su zato i za njom nosili ukusan, ali nešto lakši luk. Zbiško klekne na snijeg i ispruži dlan, na koji stupi kneginja sjedajući na konja; a on podigne zatim Danušku kao što je Jagjenku podizao u Bogdancu, i odmah krenuše. Povorka se protegne poput duge zmije, pa krene desno od dvora vijući se i sijevajući na obronku guštare, kao šarena vrpca na tamnome suknu, i časak se kasnije stane gubiti u guštari. Već su bili daleko u šumi kadli se kneginja okrene k Zbišku i rekne: — A zašto ne govoriš? Ta ded joj štogod kaži! Ali Zbiško je šutio još nekoliko trenutaka, premda je htio progovoriti; bila ga je obuzela neka plahost, pa se oglasi tek nakon dvije ili tri Zdravomarije: — Danuško! — Sta je, Zbiško? — Ja te ljubim tako.. Tu zastane tražeći zgodne riječi koje mu je bilo teško naći; premda je pred svoju djevojku bio kleknuo, kao kakav strani vitez, premda joj je iskazivao najveće poštovanje i premda se trsio da joj ne kaže nijedne nepristojne riječi, ipak se uzalud silio da bude što uljudniji jer mu je bila prepuna duša, pa je znao samo priprosto govoriti. Zato i rekne časak kasnije: i Cimbarka, koja se udala za Ernesta Željeznoga Habsburga. Op. aut. 15 Križari 225 — Ja te ljubim tako da mi ponestaje daha! Ispod lasičje kapuljače, ona svoje modre oči i svoje nježno lice, posve rumeno od zime, podigne k njemu pa veoma brzo odgovori: — I ja tebe, Zbiško! Zatim odmah obori oči jer je već znala šta je ljubav. — Ej, zlato moje! Ej, djevojko moja! — klikne Zbiško. Ej... I nanovo zašute od sreće i od uzrujanja; ali dobra, a u isti čas i radoznala kneginja priskoči mu i opet u pomoć: — Pripovijedaj joj — rekne — kako si čeznuo za njom; a kad dođemo u grmlje, možeš je poljubiti i u usta, neće joj biti krivo jer ćeš joj tako najbolje posvjedočiti svoju ljubav.

Page 118: Henryk Sienkiewicz Krizari

A Zbiško stane pripovijedati kako je za njom čeznuo u Bogdancu njegujući Matka i boraveći među susjedima. 0 Jagjenki nije lukavi momak spomenuo ni riječi, ali je ipak govorio pravu istinu jer je sada tako žarko ljubio lijepu Danušu da ju je htio obujmiti i posaditi na svog konja, pa je držati pred sobom i pritiskati na svoja prsa. Ipak nije to smio učiniti, ali kad ih je prvo grmlje rastavilo od dvorana i gostiju, koji su jahali za njima, prignuo se k njoj i poljubio je u lice iskazujući joj tako svoju ljubav. Ali kako po zimi nema na ljeskovim lišća, opazio je to Hugo von Danveld, a i gospodin de Lorhe, a opazili su i drugi dvorani i stali govoriti među sobom: — On ju je poljubio pred kneginjom! Nema sumnje, ona će im doskora pir prirediti. — To je žestok momak, ali je i u njoj vrela Jurandova krv. — To je kremen i kresivo, mada je djevojka još dosta plaha. Pol at jat će iz njih iskre, ne boj se! On se prilijepio uz nju kao čičak uz živu kožu. Tako su oni razgovarali; a križarski starješina iz Sčitna okrene k gospodinu de Lorhu svoje zlobno i lukavo lice 1 upita ga: — Biste li vi htjeli, gospodine, da vas kakav Merlin svojom čarobnom snagom pretvori u onog mladog viteza1? — A vi, gospodine? — zapita de Lorhe. i Vitez Uter zaljubivši se u kreposnu Igernu, ženu kneza Gorlasa, primi pomoću Merlina, Gorlasov lik i porodi s Igernom kralja Artura. Op. aut. 226 Nato križar, u kojem se očito probudila živa strast, zaustavi naglo konja i klikne: — Na moju dušu! Ali se u isti čas sabere, pa prigne glavu i nastavi: — Ja sam redovnik i zavjetovao sam čistoću. I pogleda oštro u Lotarinžanina bojeći se neće li na njegovu licu opaziti posmijeh, jer je križarski red, što se toga tiče, među svijetom bio na zlu glasu, a Hugo de Danveld među redovnicima na najgorem. On je prije nekoliko godina bio pomoćnik gradskog zapovjednika u Sambiji, a tamo su na nj dolazile takve tužbe da su ga morali premjestiti u Sčitno usprkos tome što se u Malborgu nisu na slične stvari baš mnogo obazirali. Došavši zadnjih dana s tajnim nalozima na knežev dvor i ugledavši krasnu kćer Juradovu, planuo je za njom silnom strašću, kojoj nije nikakvom zaprekom bila Danušina mladost jer su se u ono vrijeme udavale još i mlađe djevojke. Ali Danveld je znao veoma dobro, kakav je njezin rod, a uz to je i Jurandovo ime zadržao u strašnoj uspomeni, pa se zato njegova strast pretvorila u divlju mržnju. A de Lorhe ga sada stane o njoj ispitivati. — Vi ste, gospodine, tu krasnu djevojku nazvali kćerkom đavola; a zašto ste je tako nazvali? Danveld mu počne nato pripovijedati pripovijest o Zlotorji: kako su kod gradnje kule sretno uhvatili kneza zajedno s njegovom pratnjom i kako je tom zgodom poginula Danušina mati, za koju se Jurand od tog časa užasno osvećivao svim vitezovima križarskog reda. I mržnja je kod te pripovijesti prodirala iz križara poput vatre jer je on za nju imao osobita povoda. I on se sam prije dvije1 godine htio ogledati s Jurandom, ali čim je ugledao strašnog bivola iz Spihova, prestrašio se prvi put u svom životu, tako da je ostavio svoja dva rođaka, plijen i ljude, pa je glavom bez obzira pobjegao u Sčitno, gdje se od straha razbolio. A kad je ozdravio, stavio ga je križarski veliki maršal pred viteški sud koji ga je, istina, riješio svake krivnje jer je Danveld prisegao na sveti krst i na svoju čast da ga je poplašeni konj odnio s bojnog polja, ali mu je otada zatvoren put k svim višim častima u križarskom redu. Križar je sve to lukavo prešutio pred gospodinom de Lorhom, pa mu je mjesto toga pripovijedao o strašnoj Jurandovoj okrutnosti i o drskoj bezobzirnosti cijelog poljskog naroda, i to tako da je sve to jedva išlo u glavu lotarinškog viteza. ...........;,,.,.,;.........,........,.....,..,., 957 — Mi smo ipak — rekne ovaj časak kasnije — među Mazurcima a ne medu Poljacima?

Page 119: Henryk Sienkiewicz Krizari

— To je posebna kneževina, ali jedan narod — odgovori mu križar — a svi jednako mrze naš red. Dao Bog da njemački mač istrijebi cijelo to pleme! — Pravo velite, gospodine! To što se taj knez, koji izgleda kao pravi poštenjak, usudio na vašoj zemlji podignuti proti vama kulu, za takvo bespravlje nisam ja čuo ni među poganima. — On je kulu podizao proti nama, ali Zlotorja leži na njegovoj, a ne na našoj zemlji. — Hvala, dakle, Isusu što vam je nad njim dao pobjedu. A kako se svršila ta vojna? — Onda nije bilo vojne. — A vaša pobjeda kod Zlotorje? — Bog nas je baš u tome pomogao što je fenez bio bez vojske, samo sa svojim dvorom i sa ženama. Nato pogleda de Lorhe u čudu križara. — Kako? Vi ste dakle u vrijeme mira napali na žene i na kneza, koji je u svojoj zemlji gradio kulu? — Za slavu križarskog reda i kršćanstva nema bezočnih djela. — A onaj se strašni vitez osvećuje samo za svoju mladu suprugu koju ste vi ubili u vrijeme mira? — Tko podiže ruku na križara, taj je sin paklene tmine. Čuvši to, gospodin de Lorhe se silno začudi, ali nije imao vremena da odgovori Danveldu, jer u taj čas dojaše na prostran, snijegom pokriven proplanak na kojemu knez siđe s konja, a za njim počnu silaziti i drugi. IV Vješti lugari stanu pod vodstvom velikog lovačkog meštra postavljati lovce u dugi red na obronku šume, i tako da su oni sami bili donekle sakriveni, a pred njima je bilo slobodno polje pa su iz svojih lukova lako mogli strijeljati. Na dvije kraće strane proplanka bijahu napete mreže za kojima su stajali goniči; ovi su morali zvjerad tjerati k strijelcima ili je, kad se zaplete u mrežu, ubijati kopljima. Nebrojeni Rurpijci, razdijeljeni na prikladne razmake, morali su sva živa stvorenja istjerati iz šumske dubine na otvorenu poljanu. Iza strijelaca je ponovo bila mreža razapeta zato da se u nju zapletu zvijeri koje bi prodrle kroz red lovaca pa da onda budu poubijane. Knez je stajao u sredini lovačkog reda u maloj provaliji koja je presijecala čitav proplanak. To mu je mjesto odabrao glavni lovački meštar Mrkota iz Mocaževa koji je znao da će tom provalijom proći najveće zvijeri iz šume. Sam knez je držao u ruci luk, uza nj je bilo na drvo naslonjeno teško koplje, a malko iza njega bijahu dva braniča sa sjekirama na ramenu, golemi ljudi slični šumskom drveću, koji su osim sjekira imali još i napete lukove, da ih pruže knezu u slučaju potrebe. Kneginja i Danuša ne siđoše s konja, jer im to sam knez nije nikada dopuštao, i to zbog opasnosti od bivola i divljih bikova od kojih su se lakše mogle braniti na konju negoli pješice. Premda ga je knez pozvao da stane nadesno uza nj, de Lorhe zamoli da smije na obranu gospođa ostati na konju. Stajao je nedaleko kneginje držeći u ruci viteško koplje, a tom koplju su se tiho ispod brka smijali Mazurci smatrajući da je to neprikladno oružje za takav lov. Zbiško je baš obratno, svoje koplje odmah zabio u snijeg, a luk skinuo s ramena pa je stajao uz Danušina konja, podizao k njoj glavu i časkom joj tiho šaptao, a časkom joj grlio noge i ljubio koljena jer sad već nije ni pred kime tajio svoje ljubavi. Umirio se tek onda kad mu je Mrkota iz Mocaževa, koji je u lovu znao viknuti i na samog kneza, ljutito zapovjedio da šuti. Uto se daleko, daleko u šumskoj dubini oglasiše kurpijski rogovi, a njima se odmah s poljane odazvaše lovačke trublje, pa onda nastade potpuna tišina. Samo je pogdjegdje zakriještala sojka na vrhu hrasta i samo su gdjegdje goniči zagraktali kao gavrani. Lovci su pažljivo gledali na pustu bijelu poljanu na kojoj je vjetar savijao grmlje prekriveno rnraznim injem i svaki je lovac nestrpljivo čekao kakva će se zvijer prva pojaviti na snijegu. Svi su bili uvjereni da će lov biti obilan jer je u šumi bilo mnogo divljih turova, bivola i vepara. Kurpijci su iz njihovih brloga istjerali i nekoliko medvjeda koji su bijesno prolazili šumskom guštarom sluteći da će se uskoro upustiti u ljuti boj, ali ne za svoj zimski stan, već za sam život.

Page 120: Henryk Sienkiewicz Krizari

Lovci su ipak morali dugo čekati jer su ljudi, koji su zvjerad tjerali k mrežama i k proplanku, zauzeli ogromni dio šume i išli tako daleko da do ušiju lovaca nije dopiralo čak ni štektanje pasa koji su odmah, čim su zatru .... 229 bile lovačke trublje, pušteni s korlata. Jedan od njih, očito pušten mnogo ranije ili se već prije toga skitao šumom, pojavi se na poljani i, pretrčavši je cijelu, prođe između lovaca držeći njušku uza zemlju. I opet je bilo sve pusto i tiho samo što su goniči glasnije zagraktali dajući time znak da će doskora započeti hajka. Iza kratka vremena pojaviše se na obronku šume vukovi, koji su feao najtankoćutniji prvi nanjušili potjeru. Bilo ih je nekoliko. Ali kad su ispali na poljanu i nanjušili ljude, vratili su se ponovo u šumu, tražeći očito koji drugi izlaz. Zatim dotrčaše na snježnu poljanu u dugom i crnom lancu moćni veprovi slični izdaleka krdu koje se na poziv svoje gospodarice približuje domaćoj staji. Ali najednom stadoše, pa počeše njušiti i prisluškivati, zatim pojuriše k mrežama, ali nabasavši na goniče, vratiše se i opet k lovcima rokćući i idući oprezno naprijed dok najednom ne zveknuše tetive na lukovima, ne zazujaše strijele, prva krv ne poli bijelu, snježnu poljanu. Odmah se začuše povici, a veprovi se razbježaše, kao da je grom u njih udario; jedni potrče slijepo preda sa, drugi pojuriše k mrežama, i dok su neki bježali pojedinačno, drugi su jurili u čoporu, miješajući se s drugim divljim zvijerima kojih bijaše već mnogo na poljani. Lovci su već posve jasno čuli glasove rogova, štektanje pasa i daleku viku ljudi koji su dolazili iz šumske dubine. Šumske zvijeri, tjerane goničima sa svih strana, napuniše doskora čitavu poljanu. Ništa tome slična nije se moglo vidjeti ni u stranim krajevima, pa čak ni u drugim poljskim zemljama u kojima nije više bilo šuma kao u Mazoviji. Križari su bivali u Litvi, gdje se znalo dogoditi da su turovi udarali na cijelu vojsku i posve je smiješali1, ali su se sada ipak čudili toj neizmjernoj količini zvjeradi, a napose se čudio gospodin de Lorhe. Stojeći uz kneginju i njezine dvorane kao ždral na straži, nije se ni sa jednom mogao razgovarati, te mu je već bilo dosadno, a i prilično jezebao pod svojim željeznim oklopom pa je zbog svega toga pomišljao da se lov izjalovio. Uto opazi pred sobom cijela stada lakonogih srna, smeđih srndaća i velikih jelena koji su se plaho ogledavali kako da pobjegnu. Kneginja, u kojoj je na taj vidik zaigrala Kjejstutova očinska krv, odapinjala je u tu rulju strelicu za strelicom kličući od radosti svaki put kad je pogođeni jelen naglo poskočio uvis da se odmah sruši i zagrebe svojim vitkim nogama i Slične slučajeve spominje Wigand iz Marburga. Op. aut. 230 po snijegu. I druge su dvoranke marljivo strijeljale jer ih je obuzela lovačka strast. Samo Zbiško nije mislio na lov, nego se rukama podbočio o Danušina koljena, pa joj gledao u oči, a ona mu je, smiješeći se stidljivim smiješkom, prstima zatvarala oči kao da ne može izdržati njegova pogleda. Ali svu pozornost gospodina de Lorha svrati uto na sebe golem medvjed koji se najednom pojavi iz šume baš u blizini lovaca. Knez ga nastrijeli strelicom, pa odmah priskoči k njemu s kopljem, a kad se zvijer, uz strašno mrmljanje, podigla na stražnje noge probode je naočigled cijelog dvora tako brzo da se nijedan od dvojice njegovih braniča nije trebao mašiti sjekire. Tada pomisli mladi Lotarinžanin da se ne bi baš mnogo gospode, kod koje je boravio na svom putu, usudilo poći na takvu zabavu i da križarski red može s takvim ljudima imati jednom teškog posla i doživjeti teških časova. Ali vidio je i drugih prizora, gdje su lovci pojedinice navaljivali na mnogo jače i bješnje zvijeri nego što su se lovile u Nižoj Lotaringiji i u njemačkim šumama. Tako jakih i pouzdanih lovaca i takvih udaraca kopljem nije gospodin de Lorhe vidio još nigdje, pa je sebi sve to, kao iskusan čovjek, objašnjavao time što se svi ti ljudi živeći u tim neizmjernim šumama, već od svog djetinjstva priučavaju luku i koplju i zato umiju njima bolje i okretnije baratati. Poljana se napokon prekri lešinama svakovrsne zvjeradi, ali lov još ni izdaleka nije bio dovršen. Naprotiv, njegov najzanimljiviji i najpogibeljniji dio imao je tek nastupiti jer su goniči potjerali nekoliko turova i bivala. Oni su se u šurni obično držali postrance, a sada su išli s drugom zvjeradi, ali nisu bili ni najmanje prestrašeni, nego strašni, te su drugima zadavali strah. Nisu išli odveć brzo, kao da u sebi osjećaju svoju veliku snagu pa su sigurni da će slomiti sve zapreke i proći. Ipak je zemlja zatutnjala pod njihovim nogama. Bradati bivoli, idući na čelu cijele povorke i držeći glave

Page 121: Henryk Sienkiewicz Krizari

nisko nad zemljom zaustavljali su se svaki čas, kao da promišljaju na koju bi stranu. Iz moćnih im pluća prodirao je strašan rik, sličan podzemnoj grmljavini, iz nozdrva im je izbijala para, a snijeg su kopali prednjim nogama, te se činilo da svojim krvavim, grivom pokrivenim očima, traže neprijatelje. Uto podignu goniči strašnu viku, kojoj se iz sredine i s oba krila odazove na stotine glasova; zaoriše rogovi i trublje, odjeknu šuma od najdaljih dubina, a u isti čas banuše na poljanu, sa strašnim lavežom, bijesni kurpijski psi. Ugledavši ih, pobjesniše u tren oka ženke koje su uza se imale mlade. Cijelo stado, koje se dotada držalo zajedno, rastrči se sada kao mahnito po svoj poljani. Jedan ogromni sivi tur, mnogo veći od bivola, potrči teškim koracima k lovcima, pa skrene na desnu stranu poljane, a kad je opazio nekoliko koračaj a pred sobom konje, zaustavi se i počne svojim rogovima parati zemlju ričući pri tom groznim glasom kao da se sprema na skok i borbu. Na taj strašni prizor podignu goniči još veću viku, a među lovcima se začuju prestravljeni glasovi: — Kneginja! Kneginja! Spasite kneginju! — Zbiško pograbi svoje u snijeg zabijeno koplje i skoči na obronak šume, a za njim skoči i nekoliko Litvina, gotovih da poginu u obrani Kjejstutove kćeri; u taj čas zveknu u rukama kneginje luk, zazuji strelica, preleti nad prignutom glavom divlje zvijeri i zabode joj se u leđa. — Pogođen je! — klikne kneginja. — Neće dalje...! Ali, njene dalje riječi zagluši tako užasan urlik da su konji klonuli na stražnje noge. Tur poleti kao vihor na samu kneginju; ali uto dojuri između drveća hrabri gospodin de Lorhe, pogrbljen na svom konju; držeći u ruci napereno koplje, te kao na kakvom turniru, nasrne na zvijer. Prisutni vidješe kako se koplje u tren oka zabolo turu u leđa, pa se odmah i slomilo poput suhe trstike; a onda iščeznu golema rogata glava pod trbuhom vitezova konja, i dok još nitko nije mogao ni zaviknuti od straha, odletješe i konj i konjanik u zrak kao lako pero. Konj pade na bok i poče u predsmrtnoj borbi udarati nogama zaplećući ih u svoja vlastiti crijeva, a gospodin de Lorhe je ležao dvatri koraka dalje nepomično na snijegu, sličan željeznom klinu. Tur se par časaka kolebao, ne bi li ih pustio na miru i nasrnuo na druge konje, ali imajući pred sobom te prve žrtve, okrene se ponovo k njima i stane gaziti nesretnoga konja. Pobješnjeo je, pa ga udarao glavom i parao mu svojim rogovima otvoreni trbuh. Iz šume potrčaše ljudi u pomoć stranom vitezu, ali Zbiško, kojemu je bilo samo do toga da obrani kneginju i Danušu, dotrči prvi i zabije oštro koplje pod lopaticu divlje zvijeri. Njegov udarac bijaše tako silan da mu je koplje pri naglom okretu tura puklo u rukama, a on je sam pao ničice u snijeg. — Poginuo je! Poginuo je! — zaviknu Mazurci koji su mu trčali u pomoć. A tur prekrije svojom glavom Zbiška i pritisne ga o zemlju. I s kneževe strane potrče njegova dva jaka braniča, ali bi ipak bili došli prekasno da ih na sreću nije pretekao Ceh Hlava, kojega je Jagjenka darovala Zbišku. On dotrči prije njih, podigne obim rukama široku sjekiru i udari njome tura usred zatiljka. Taj udarac bijaše tako strašan da je tur odmah pao kao gromom ošinut, a glava mu je bila gotovo do polovice rasječena; ali kad je pao, pritisnuo je Zbiška. Braniči dignu s njega u tren oka teško turovo tijelo, a uto i kneginja i Danuša skoče s konja i prestravljene dohrle k ranjenome mladiću. A on se, sav blijed i sav zaliven svojom i turovom krvlju, malko podigne i pokuša ustati, ali opet klone na koljena, pa se upre na desnu ruku i izusti samo jednu jedinu riječ: — Danuško.. Zatim mu navre krv na usta i on se onesvijesti. Danuša ga prihvati ispod pazuha, ali ga nije mogla držati pa vikne za pomoć. Nato ga okruže ljudi sa svih strana, stanu ga trti snijegom i ulijevati mu vino u usta; najzad glavni lovački meštar Mrkota iz Mocaževa zapovjedi da ga polože na kabanicu i da mu zaustave krv pomoću nekih šumskih gljiva. — On će ostati na životu ako su mu slomljena samo rebra, a ne i hrptenjača — rekne okrenuvši se kneginji. Međutim su druge dvoranke uz pomoć nekih lovaca pregledavale gospodina de Lorha. Lovci su ga okretali na sve strane tražeći na njegovu oklopu kakvu rupu od rogova strašnog tura, ali nisu mogli

Page 122: Henryk Sienkiewicz Krizari

pronaći posve ništa, osim tragova snijega što je bio zašao pod nabore oklopa. Bik je sav svoj bijes iskalio uglavnom na konju, koji je malko podalje ležao već mrtav, a crijeva su visila pod njegovim trbuhom; gospodin de Lorhe nije bio ranjen, nego samo onesviješten uslijed pada, a kasnije se vidjelo da mu je iščašena desna ruka. Ali čim su mu skinuli teški šljem i ulili u usta malko vina, odmah se osvijestio i otvorio oči; a kad je nad sobom ugledao dvije mlade i krasne dvoranke, rekao je njemački: — Sigurno sam već u raju i anđeli su nada mnom? Dvoranke nisu, istina, razumjele što im je rekao, ali im je bilo drago što je oživio i progovorio, pa su mu se 233, nasmiješile i podigle ga uz pomoć lovaca sa zemlje; on je osjetio silnu bol u desnoj ruci, pa zastenjao i ljevicom se podupro o jednoga anđela. Tako je stajao dvatri časa nepomično bojeći se koraknuti, jer još nije bio posve siguran na nogama. Nato je još uvijek mutnim pogledom gledao po bojištu i ugledao sivo tijelo tura, koje mu se iz blizine pričinilo još veće; ugledao je Danušku kako lomi ruke nad Zbiškom i samog Zbiška na kabanici. — Nije li mi onaj vitez priskočio u pomoć? — zapita. Je li živ? — Teško je ranjen — odgovori mu jedan dvoranin koji je znao njemački. — Ja se neću odsada boriti protiv njega, nego za nj! — rekne Lotarinžanin. Uto pristupi k njemu knez, koji je dotle stajao uz Zbiška, pa ga stane hvaliti: da je svojim smjelim činom obranio kneginju i druge žene od velike opasnosti, a možda im spasio i sam život; zato ga, osim viteške nagrade, čeka slava i kod sadašnjih ljudi i kod njihovih potomaka. — U današnje vrijeme — rekne — ide sve manje pravih vitezova po svijetu, pa zato budite moj gost što duže ili ostanite i posve u Mazoviji, jer ste već zadobili moju sklonost, a i ljubav ćete drugih ljudi veoma lako steći sličnim kreposnim djelima. Na te se riječi silno u svom srcu obraduje za slavom požudni gospodin de Lorhe; veselio se što je tako krasan viteški čin počinio i takvu hvalu stekao u ovoj dalekoj poljskoj zemlji o kojoj su na Zapadu pripovijedali sama čudesa i od prevelike radosti nije skoro osjećao nikakve boli u svojoj ozlijeđenoj ruci. Znao je da će viteza, koji se na brabanrtskom ili burgundskom dvoru uzmogne pohvaliti da je u lovu spasio život mazovskoj kneginji, obasjati slava poput žarkoga sunca. Pod uticajem tih misli htio je odmah poći k samoj kneginji i na koljenima joj zavjetovati vjernu službu, ali i kneginja i Danuša bijahu zabavljene oko Zbiška. Ovaj se i opet načas osvijestio, ali se samo nasmiješio Danuški, pa podigao ruku na svoje hladnim znojem oznojeno čelo i nanovo se onesvijestio. Iskusni lovci, videći kako su mu se pri tom zgrčile ruke, a usta mu ostala otvorena, govorili su među sobom da neće ostati na životu; ali još iskusniji Kurpijci, od kojih je mnogi na sebi nosio tragove medvjeđih šapa, veprovih zuba ili bivolskih rogova, davali su više nade tvrdeći da se turov rog zadjeo vitezu među rebra, pa je možda koje 234 i polomljeno, ali je hrptenjača cijela, inače se mladi gospodin ne bi ni jedan jedini časafc mogao podići. Pokazivali su također da je na mjestu gdje je Zbiško pao bila cijela hrpa snijega, i to ga je najviše spasilo jer mu tur nije mogao zdrobiti prsa i slomiti kralježnicu kad ga je pritisnuo o zemlju Na nesreću nije knežev liječnik, svećenik Višonjek iz Bevne, bio u lovu kao što je obično bivao jer je u to vrijeme pekao u dvoru hostiju. Čim je za to saznao Čeh, skočio je po nj, ali su Kurpijci već odnijeli Zbiška na kabanici u knežev dvorac. Danuška je htjela uza nj pješice, ali se tome usprotivila kneginja s obzirom da je put bio dalek, a po šumi ležao dubok snijeg, pa je bilo teško hodati. Križarski starješina Hugo de Danveld pomogne djevojci da sjedne na konja i jašući uz nju tik iza ljudi, koji su nosili Zbiška, rekne joj poljskim jezikom tako tiho da ga je samo ona mogla čuti: — Ja imam u Sčitnu čudotvorni melem koji sam dobio od nekog pustinjaka u hercinskoj šumi, te bih vam ga za tri dana mogao dobaviti. — Bog vas za to nagradio! — odgovori mu Danuša. — Bog zapiše svako milosrdno djelo, ali mogu li se ja i od vas nadati kakvoj nagradi?

Page 123: Henryk Sienkiewicz Krizari

— A kako bih vas ja mogla nagraditi? Križar joj se primakne s konjem i htjede nešto reći, ali se predomisli i rekne tek časak kasnije: — U našem redu ima osim braće i sestara. Jedna će od njih donijeti ljekoviti melem, pa ćemo se onda porazgovoriti o nagradi. Svećenik Višonjek pregleda Zbiškove rane i uvjeri se da mu je slomljeno samo jedno rebro, ali prvi dan nije mogao zajamčiti da će se mladi vitez oporaviti jer nije znao nije li se ranjeniku preokrenulo srce i nije li mu se prevrnula utroba. I gospodin de Lorhe je podveče oslabio tako da je morao leći, a drugi dan nije ni rukom ni nogom mogao maknuti bez velike boli u svim kostima. Kneginja i Danuša uz druge dvoranke njegovale su bolesnike i kuhale za njih različite meleme i napitke po propisu svećenika Višonjeka. Zbiško je bio teško ozlijeđen, pa mu je svaki čas navirala krv na usta, a baš je to sil 235, no uznemiravalo svećenika Višonjeka. Ipak je drugi dan bio pri bistroj svijesti, premda još uvijek jako slab; a kad je doznao od Danuše tko mu je spasio život, dozvao je k sebi svog Čeha da mu se zahvali i da ga nagradi. Pri tom je i nehotice morao pomisliti da ga je dobio od Jagjenke i da bi zastalno bio poginuo da nije bilo njezinog dobrog srca. Ta misao bijaše mu dosta teška jer je osjećao da toj plemenitoj djevojci neće nikada moći vratiti milo za drago, nego će joj zauvijek biti uzrokom nesreće i tuge. On je, doduše, više puta rekao samome sebi: Ta ja se ne mogu razdvojiti nadvoje, ali je ipak bio smućen u dnu duše, a Čeh je samo još povećao taj njegov duševni nespokoj. — Ja sam na svoju plemićku čast prisegao svojoj gospođici — rekao mu je Ceh — da ću vas čuvati pa ću to i činiti bez svake nagrade. Vi morate njoj, gospodine, a ne meni zahvaliti za svoj spas. Zbiško mu nije odgovorio, nego je samo teško uzdahnuo; a Čeh je časkom šutio pa onda ponovo rekao: — Ako mi zapovjedite da odem u Bogdanac, otići ću. Možda biste htjeli vidjeti starog gospodina, jer bogzna što će s vama biti. — A što veli svećenik Višonjek? — zapita Zbiško. — Svećenik Višonjek veli da će se sve pokazati o mlađaku, a do mlađaka su još četiri dana. — Ej, onda ne trebaš ići u Bogdanac, jer ću ili umrijeti prije nego što dođe stric ili ću ozdraviti. — A vi pošaljite barem pismo u Bogdanac. Sanderus će sve lijepo napisati, a oni će sve saznati i za vas platiti svetu misu. — Daj mi sada mira jer sam vrlo slab. Ako umrem, vrati se u Zgorjelice i reci šta se dogodilo, pa će onda platiti misu. A mene će pokopati ili ovdje ili u Cjehanovu. — Jamačno u Cjehanovu ili u Pšasnišu, jer su u šumi samo grobovi Kurpijaca, nad kojima vuci zavijaju. A čuo sam od služinčadi da će se knez za dva dana zajedno sa svojim dvorom vratiti u Cjehanov, pa onda u Varšavu. I zaista je imao pravo, jer je kneginja još isti dan zamolila kneza da smije ostati u lovačkom dvorcu s Danušom, svojim dvorankama i svećenikom Višonjekom, koji nije htio dopustiti da se Zbiško već sada preveze u Pšasniš. Gospodinu de Lorhu bijaše za dva dana mnogo bolje, pa je počeo ustajati; ali kad je saznao da gospođe ostaju, ostao je i on da ih prati na povratku i da ih brani od svake nezgode ako na njih putem navale Saraceni. Odakle su imali doći ti Saraceni, to se hrabri Lotarinžanin nije ni pitao. Tako su zaista na dalekom Zapadu nazivali Litvine, ali od njih nije nikada opasnost mogla zaprijetiti Kjejstutovoj kćeri, rođenoj sestri kneza Vitolda, a sestrični moćnoga krakovskoga kralja Jagjela. Ali, gospodin de Lorhe je dosta dugo boravio među križarima, te je usprkos svemu onome što je u Mazoviji čuo o pokrštenju Litve i o dvjema krunama na glavi jednoga vladara, ipak bio uvjeren da se od Litvina može očekivati svako zlo. Tako su mu govorili križari, a on još nije bio izgubio svu vjeru u njihove riječi. Međutim se dogodi nešto što je pogoršalo odnošaj između križarskih vitezova i kneza Januša. Dan prije kneževa odlaska dođoše braća Gotfrid i Rotgir, koji su bili ostali u Cjehanovu, a s njima dođe i neki gospodin de Fursi, donosilac neugodne vijesti za križare. Desilo se da su kod križarskoga starješine u Ljubovu bili neki strani gosti, a među njima i gospodin de Fursi, pa gospodin de Bergov i gospodin Majneger, obojica iz rodova veoma zaslužnih za križarski red. Kad su se naslušali

Page 124: Henryk Sienkiewicz Krizari

svakakvik vijesti o Jurandu iz Spihova, nisu ih se ni najmanje prestrašili, odlučili su štoviše na borbu izazvati slavnoga viteza da se uvjere je li, uistinu, onako strašan kao glas o njemu. Križarski starješina se tome, doduše, protivio, pozivajući se na mir među mazovskim knezom i križarskim redom, ali se napokom ponadao da će se tako, možda, riješiti groznoga susjeda, pa im je ne samo dozvolio da pođu na taj bojni pohod nego im je dao još i svoje oružane momke. Vitezovi poslaše izazov Jurandu koji im se odmah odazvao pod uvjetom da otprave svoje ljude, pa da se samo njih trojica i s njim i s njegova dva druga pobiju na samoj granici između Spihova i Pruske. Ali kad oni nisu btijeli da otprave svoje momke, a ni da odu od Spihova, navalio je on na njih pa rastjerao njihove oružane ljude, sam probo kopljem gospodina Majnegera, a gospodina de Bergova zasužnjio i bacio u spihovsku ipodzemnu tamnicu. De Fursti se jedini spasio; tri dana je lutao po mazovskim šumama i doznavši napokon od ugljenara da su u Cjehanovu križari, probio se do njih da se zajedno s njima potuži moćnome knezu i zamoli da on kazni Juranda i oslobodi gospodina de Bergova. Ta vijest pomuti dobar odnos između kneza i njegovih gostiju jer su ne samo pridošlice nego i Hugo de 236 237 ,,. U I Danveld i Sigfrid de Leve stali zahtijevati od kneza da već jednom udovolji zahtjevu križarskog reda i razbojnika ukloni s granice i oštro ga kazni za sve njegove grijehe. Naročito je Hugo de Danveld, koji je imao davni račun s Jurandom, te ga mučila bolna i stidna uspomena, glasno vapio za osvetom. — Mi ćemo se pritužiti našemu velikome meštru — govorio je — pa ako ne dobijemo pravdu od vaše kneževske milosti, dat će nam je on sam pa makar za tim razbojnikom stajala i sva Mazo vi ja. A knez, premda po naravi dobroćudan, rasirdi se i rekne: — Kakvu vi to pravdu tražite? Da je Jurand prvi na vas navalio, sela popalio, stada pootimao i ljude poubijao, zastalno bih ga pozvao na sud i odmjerio mu kaznu. Ali vaši su ga sami izazivali. Vaš im je starješina dao svoje oružane momke, a što je učinio Jurand? Primio je izazov, pa je samo želio da se oružani ljudi uklone. Kako da ga za to kaznim ili na sud pozovem? Vi ste dirnuli u strašnog muža, kojeg se svi boje, i svojevoljno ste izazvali nesreću na vaše glave, pa šta hoćete? Zar da mu zapovjedim da se ne brani kad se vama svidi da na nj navalite? — Na nj nisu navaliti križari, nego gosti, strani vitezovi — odgovori Hugo. — Za goste odgovara vaš red, a s njima su, osim toga, bili i ljudi iz ljubovske posade. — Zar mu je naš starješina imao prepustiti svoje goste da ih on pokolje? Nato se knez okrene k Sigfridu i relkne: — Gledajte, u šta se pretvara pravda u vašim ustima, i zar da vaše lukavštine ne vrijeđaju Boga? Ali surovi Sigfrid odgovori: — Gospodin de Bergov mora biti oslobođen jer su muževi njegova roda bili starješine križarskog reda i jer su učinili mnogo velikih usluga svetom krstu. — A smrt Majnegera mora se osvetiti — nadoda Hugo de Danveld. Čuvši to, zabaci knez na obje strane kosu, pa ustane s klupe i Nijemcima pristupi gnjevna lica; ali se časak kasnije sjeti da su oni njegovi gosti, pa se svlada, položi ruku na Sigfridovo rame i rekne: — Čujte, starješino: vi nosite krst na svom plastu, pa mi recite iskreno, pred tim krstom, je li Jurand imao pravo ili nije? — Gospodin de Bergov mora biti oslobođen — odgovori Sigfrid de Leve. Nastade kratka šutnja, a zatim knez rekne: — Bože, daj mi strpljivosti! A Sigfrid nastavi dalje glasom oštrim, sličnim britkome maču: — Ta nepravda koja nas je snašla u osobama naših gostiju, daje nam nov povod za tužbu. Otkako postoji naš križarski red, nije nam nigdje, ni u Palestini, ni u Sedmogradsikoj, ni među donedavna poganim Litvinima ni jedan muž učinio toliko zla, koliko taj razbojnik iz Spihova. Vaša kneževska milost! Mi ne tražimo kaznu i pravdu samo za jednu nepravdu, nego za tisuće,

Page 125: Henryk Sienkiewicz Krizari

samo za jednu bitku, nego za pedeset, samo za krv jednom prolivenu, nego za mnoge godine takvih zlodjela za koja b' nebeski oganj morao spaliti ono bezbožno gnijezdo zloć • i okrutnosti. Čiji ondje vapaji vape za osvetom božjom ako ne naši? Mi smo se uzalud pri tuži vali, uzalud smo tražili pravedan sud. Nikada nam nije udovoljeno. Čuvši to, zaklima knez Januš glavom i odgovori: — Ej, nekoć su se križari često gostili u Spihovu, a Jurand nije bio vaš dušmanin, dok mu nije ljubljena žena vašom krivnjom poginula. A koliko puta ste ga uvrijedili sami, htijući ga uništiti kao i sada, zato što je vaše vitezove izazivao na megdan i pobjeđivao? Koliko puta ste na nj slali razbojnike ili ste na nj strijeljali u šumi iz zasjede. Istina, on je i na vas navaljivao jer je žeđao za osvetom; ali zar niste i vi ili oni vitezovi što sjede na vašoj zemlji, navaljivali na mirne ljude u Mazoviji, otimali stada, palili sela, ubijali muževe, žene i djecu? A kada sam se prituživao velikome meštru, odgovaralo mi se iz Malborga: To su obične pogranične zadjevice! Dajte nam mira! Vama ne dolikuje da se tužite jer ste uhvatili i mene samog, bez oružja, u vrijeme mira, na mojoj vlastitoj zemlji i da vas nije bilo strah pred krakovskim kraljem, možda bih još i sada čamio u vašoj podzemnoj tamnici. Tako ste vi platili meni, koji potječem iz roda vaših dobrotvora. Dajte mi mira jer vi nemate prava govoriti o pravdi! Čuvši to, pogledaše se križari nestrpljivo jer ih je bilo stid, što je knez pred gospodinom de Fursijem spomenuo 238 239 njihovo nedjelo kod Zlotorje; a Hugo de Danveld htjede učiniti kraj tome razgovoru pa rekne: — S vašom kneževskom milosti dogodila se pogreška koju smo mi ispravili, i to zbog pravde, a ne od straha pred krakovskim kraljem; a za granične zadjevice ne može naš meštar odgovarati jer kolikogod kraljevina ima na svijetu, svagdje ima na granici i takvih zadjevica. — To ti i sam kažeš, a ipak želiš da ja Jurandu sudim. Sta hoćete? — Pravdu i kaznu. Knez stisne svoje koščate pesti i ponovi: — Bože, daj mi strpljivosti! — Neka vaša knsževska milost pomisli i na to — nastavi Danveld — da naši vitezovi navaljuju samo na svjetske ljude koji nisu Nijemci; a vaši ljudi dižu ruku na naš križarski red, pa time i samoga Spasitelja vrijeđaju. A kakve muke i kakve kazne imaju da stignu one koji vrijeđaju sveti krst? — Slušaj — rekne knez — ne pozivaj se na Boga jer ga nećeš prevariti! I položivši ruku na rame križara, potrese ga tako jako da se on odmah pokunji i progovori blažim glasom: — Ako je istina da su naši gosti prvi izazvali Juranda i da nisu htjeli odaslati svoje ljude, ne mogu im toga odobriti; ali da li je Jurand, uistinu, prihvatio taj izazov? To rekavši pogleda oštro u gospodina de Fursija, namigujući pri tom, kao da ga želi upozoriti neka ga ne opovrgne; ali ovaj nije mogao ili nije htio da laže pa odgovori: — Jurand je htio da mi uklonimo naše ljude pa da se on sam sa svoja dva druga s nama trojicom pobije. — Je li to istina? — Na moju čast! Ja i Bergov smo se s time bili složili, ali Majneger nije pristao. A knez progovori: — Starješino iz Ščitna, vi znate bolje od svih drugih da Jurand ne odbija ničijega izazova. Nato se okrene k svima i rekne: — Ako koji od vas hoće da ga izazove na megdan pješice ili na konju, dajem za to svoju dozvolu. Bude li Jurand pobijeđen i zasužnjen, bit će de Bergov bez otkupa pušten na slobodu. Više od mene ne tražite jer nećete dobiti! 240 Iza tih riječi nastane duboka tišina. I Hugo de Danveld i Sigfrid de Leve i brat Rotgir i brat Gotfrid bijahu, doduše, hrabri muževi, ali su ipak i predobro poznavali strašnog junaka iz Spihova a da bi se

Page 126: Henryk Sienkiewicz Krizari

s njime htjeli pobiti na smrt ili život. To bi, možda, bio učinio koji tuđinac iz dalekih krajeva, kao de Lorhe ili de Furai, ali de Lorha nije bilo kod tog razgovora, a de Fursi je još uvijek u dnu svoje duše bio silno prestrašen. — Ja sam ga vidio samo jedanput — promrmlja on tiho — pa neću da ga više vidim. A Sigfrid de Leve rekne: — Braći našega reda nije dopušteno da se biju pojedinačno, osim uz dopuštenje samoga meštra ili vrhovnog maršala; ali mi ne tražimo sada nikakve dozvole za boj, nego da de Bergov bude pušten iz sužanjstva, a Jurand kažnjen smrću. — Vi ne krojite pravde u ovoj zemlji! — Mi smo sve dosada podnosili to teško susjedstvo, ali naš će nam meštar već pribaviti pravdu. — Ni vi ni vaš meštar ne gospodujete nad Mazovijom. — Za meštrom stoje Nijemci i cesar rimski. — A za mnom kralj poljski kojemu je podložno mnogo naroda i zemalja. — Zar vaša kneževska milost želi rat s križarskim redom? — Da ja hoću rat, ne bih na vas u Mazoviji čekao, nego bih pošao k vama; a ti mi se ne grozi jer vas se ne bojim! — Što ima da reknem meštru? — Vaš meštar nije ni za što pitao. Reci mu što hoćeš! — Onda ćemo sami sebi pribaviti pravdu i osvetu. Nato knez podigne ruku i zaprijeti prstom pred samim licem križara. — Čuvaj se — rekne gnjevnim glasom — čuvaj se! Ja sam te pustio da izazoveš Juranda, ali ako s križarskom vojskom navališ u moj kraj, udarit ću odmah na tebe pa ćeš se ovdje naći kao sužanj, a ne kao gost. I očito je sva njegova strpljivost već bila iscrpljena jer je svom silom tresnuo kapom o stol i izišao iz sobe zalupivši vratima. Križari problijede od srdžbe, a gospodin de Fursi ih pogleda kao da je poludio. — Sta će, dakle, biti? — zapita prvi brat Rotgir. A Hugo de Danveld priskoči sa zgrčenom šakom k gospodinu de Fursi ju. — Zašto si rekao da ste Vi prvi izazvali Juranda? — Jer je to istina. — Ali ti si morao lagati! — Ja sam došao amo da se bijem, a ne da lažem. — Baš si se i bio, vjere mi! — A nisi li ti pred Jurandom pobjegao sve do Sčitna?' — Pax! — rekne de Leve. — Taj je vitez gost našega reda. — I nije pogriješio, što je onako rekao — umiješa se brat Gotfrid. — Bez suda ne bi kaznili Juranda, a na sudu bi ipak prava istina izišla na vidjelo. — Šta će, dakle, biti? — ponovi brat Rotgir. Nastade kratka šutnja, a onda progovori bijesni i surovi Sigfrid de Leve: — Treba već jednom svršiti s tim krvavim psom! — rekne. — De Bergov mora biti oslobođen iz sužanjstva. Uzet ćemo posadu iz Sčitna, iz Insbruka, iz Ljubova, sabrat ćemo helminjsko plemstvo i udariti na Juranda. Vrijeme je da s njime svršimo! Ali lukavi Danveld, koji je svaku stvar umio dobro promisliti, skrsti ruke nad glavom pa se malko zamisli i rekne: — Bez dopuštenja velikog meštra nije to moguće. — Ako nam sretno pođe za rukom, još će nas veliki: meštar i pohvaliti! — oglasi se brat Gotfrid. — A ako nam ne pođe za rukom? Ako knez sakupi svoje kopljanike i udari na nas? — Mir je među njim i našim redom, pa neće udariti. — Da, mir je, ali ćemo ga mi prvi narušiti. A ni sve naše posade neće proti Mazurcima biti dovoljno jake. — Naš će nam meštar priskočiti u pomoć, pa će biti rata. Danveld se nanovo smrkne i zamisli:

Page 127: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ne, ne! — rekne za časak. — Ako nam pođe za rukom, bit će to meštru veoma drago... Poslanici će poći knezu, pa će ga umiriti i mi ćemo proći bez kazne. Ali ako budemo pobijeđeni, neće se naš red za nas zauzeti i neće knezu navijestiti rat Zato bi trebalo drugoga meštra. Za knezom stoji kralj poljski, a s njim se naš meštar neće uhvatiti ukoštac. — Mi smo ipak uzeli zemlju dobžinjsku, pa je očito da se ne trebamo bojati Krakova. •.•. — Ali na prijevaru.. Opolčik.. Uzeli smo je, tobože, u zalog, pa i to.. Tu se obazre na sve strane i tišim glasom nadoda: — Čuo sam u Malborgu da bismo je i vratili kad bi nam zaprijetili ratom. — Ah — rekne brat Rotgir — da je ovdje među nama Markvard Salzbah ili Somberg koji su podavili Vitoldovu štenad, oni bi i Juranđu došli na kraj. Sta je Vitold? Jagjelov namjesnik! Veliki knez! A ipak se Sombergu ništa nije dogodilo! On je zadavio Vitoldovu djecu, pa mu nije bilo ništa! Među nama, zaista, nema ljudi koji se znaju u svakoj prilici snaći. Čuvši to, podupre se Hugo de Danveld laktima o sto, metne glavu među ruke i ostane tako dugo zamišljen. Najednom mu blijesnu oči. On pogladi zadovoljno svoje jake usnice i rekne: — Blagoslovljen budi časak u koji ste, pobožna braćo, spomenuli ime hrabrog brata Somberga. — A zašto? Zar ste se čemu domislili? — upita Sigfrid de Leve. — Govorite brzo! — kliknu braća Rotgir i Gotfrid. — Slušajte! — rekne Hugo. — Jurand ima kćerku jedinicu koju ljubi kao zjenicu svog oka. — Ima! Poznajemo je! Nju ljubi kneginja Ana Danuta. — Da. Dakle slušajte! Da ugrabimo tu djevojku, dao bi nam Jurand za nju ne samo Bergova, nego i sve druge sužnje, samog sebe i Spihov kao dodatak. — Tako mi krvi svetog Bonifacija prolivene u Dohumu — klikne brat Gotfrid — zaista bi i bilo tako kao što rekoste. Zatim zašute, kao da ih je prestrašila smjelost tog nauma. Istom za časakdva okrene se brat Rotgir k Sigfridu de Leveu. — Vaš je razum jednak vašoj hrabrosti — rekne — pa šta vi o tome mislite? — Mislim da je o tome vrijedno promisliti. — Djevojka je — nastavi Rotgir — ljubimica same kneginje koja je voli kao svoju rođenu kćerku. Pomislite, pobožna braćo, kakva bi graja nastala! A Hugo de Danveld se nasmije: — I sami ste rekli — progovori — da je Somberg otrovao ili udavio Vitoldovu štenad, pa šta mu se dogodilo? 243 Oni podignu viku za svaku malenkost; ali ako mi našemu meštru pošaljemo Juranda na lancu, čeka nas nagrada, a ne kazna. — Tako je — oglasi se de Leve — zgoda je veoma dobra. Knez odlazi, a kneginja Ana Danuta ostaje ovdje sama sa svojim dvorankama. Ali napasti knežev dvor u vrijeme mira ne bi bilo uputno. Knežev dvor nije Spihov. Bilo bi i opet kao u Zlotorji! I opet bi otišle tužbe m sve kraljevine i do samoga pape na nasilje našega reda; i opet bi nam se zagrozio prokleti Jagjelo, a naš meštar... ta vi ga znate: on voli da pograbi što se pograbiti dade, ali rata s Jagjelom neće! Da, podigla bi se vika po svoj Mazoviji i po svoj Poljskoj. — A dotle bi se Jurandove kosti osušile na vješalima — odgovori brat Hugo. — Ali tko vam veli da je treba ugrabiti iz ovoga dvora, od same kneginje? — Ta valjda ne iz Cjehanova, gdje osim plemstva ima i tri stotine strijelaca. — Ne. Ali zar Jurand ne može oboljeti i poslati svoje ljude po djevojku? Onda joj kneginja neće zabraniti da ode; a ako djevojka padne na putu, tko će reći vama ili meni: Ti si je ugrabio! — Učinite dakle — rekne nestrpljivi de Leve — da Jurand oboli i djevojku pozove k sebi. Nato se Hugo pobjedonosno nasmiješi i odgovori: — Ja poznam zlatara, koji je zbog zločinstva potjeran iz Malborga, pa se naselio u Ščitnu, a znade patvoriti svaki pečat; poznam i ljude, naše, doduše, podanike, ali su ipak rođeni Mazurci... Zar me još ne razumijete?

Page 128: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Razumijem! — klikne živo brat Gotfrid. A Rotgir podigne ruke i rekne: — Bog te blagoslovio, pobožni brate, jer ni Markvard Salzbah ni Somberg ne bi smislili ništa bolje. Zatim napola zatvori oči, kao da želi vidjeti nešto u daljini: — Ja vidim Juranda — rekne — kako s konopcem oko vrata stoji pred gradskim vratima u Malborgu i kako ga naši momci nogama gaze. — A djevojka će ostati služavka našega reda — nadoda Hugo. Čuvši to, pogleda de Leve Danvelda, a ovaj se ponovo udari rukom po ustima i rekne: — A sada hajdemo što brže u Ščitno. VI Prije svog odlaska u Ščitno sva četiri brata i de Fursi, dođoše da se oproste s knezom i kneginjom. Taj oproštaj nije bio baš jako prijazan, no knez nije po starom poljskom običaju htio da goste pusti iz svog doma praznih ruku, pa je svakom bratu poklonio krasnu kunovinu i grivnu srebra, a oni su to veselo primili uvjeravajući da taj novac neće, kao redovnici koji su položili zavjet siromaštva, zadržati za sebe, nego će ga razdijeliti siromasima koji će se moliti za zdravlje, sreću i slavu svijetlog kneza. Na to su se uvjeravanje nasmiješili Mazurci ispod brka, jer su dobro poznavali pohlepu križara, a još bolje njihovu neiskrenost. U Mazoviji su govorili: Kao što trgovac smrdi, tako križar laže. Knez je na njihovu zahvalnost samo mahnuo rukom, a kad su otišli, rekao je da bi po križarskim molitvama veoma teško došao u nebo. Ali još prije toga, pri oproštaju s kneginjom, u času kad joj je Sigfrid de Leve ljubio ruku, Hugo de Danveld je pristupio k Danuški, pa joj položio ruku na glavu i rekao: — Nama je naređeno da zlo vraćamo dobrim i da ljubimo naše neprijatelje, pa će zato doći sestra našeg reda i donijeti vam, gospođice, hercinski ljekoviti melem. — Kako da vam se zahvalim, gospodine? — odgovorila mu je Danuša. — Budite prijateljica križarskog reda i križara. Taj je razgovor čuo de Fursi i, jer ga je bila zanijela Danušina ljepota, zapitao je kad su već bili na putu u Sčitno: — Kakva je ono krasna djevojka s kojom ste govorili na odlasku? — Kći Jurandova! — odgovori križar. A gospodin de Fursi se začudi. — Ona koju želite ugrabiti? — Da. A kad je ugrabimo, bit će Jurand naš. — Nije baš zlo sve što potiče od Juranda. Vrijedno je biti čuvarom takve ropkinje. — Mislite U da bi bilo lalkže vojevati s njom, nego s Jurandom? — To znači da ja mislim isto tako kao i vi. Otac je neprijatelj vašeg reda, a kćeri ste govorili medene riječi i još ste joj obećali melem. 245 Hugo de Danveld, očito, osjeti potrebu da se s nekoliko riječi opravda. — Ja sam joj obećao melem — rekne — za mladoga viteza kojega je ozlijedio tur i s kojim je ona, kao što znadete, zaručena. Ako podignu viku kad ugrabimo djevojku, reći ćemo da joj nismo željeli nanijeti nikakve nepravde, nego smo joj po kršćanskom milosrđu još i lijek poslali. — Dobro — rekne de Leve — samo treba poslati pouzdanu osobu. — Ja ću poslati pobožnu ženu posve odanu našem redu. Zapovijedit ću joj da dobro gleda i sluša. Kad dođu naši ljudi, kao da dolaze od Juranda, naći će sve u redu. — Ali, takve ljude ćete teško naći. — Ne. Naš narod govori istim jezikom. A u mjestu, čak i među našim momcima ima ljudi koji su iz Mazovije pobjegli pred kaznom; istina, to su sami zločinci i razbojnici, ali ne poznaju nikakva straha i na sve su spremni. Ja ću im obećati veliku nagradu ako uspiju, a konopac oko vrata ako ne uspiju. — Ali ako nas izdaju? — Neće jer je već svaki od njih u Mazoviji zaslužio smrt i nad svakim visi smrtna kazna. Samo im treba dati prikladnu odjeću da ih budu držali za prave Jurandove momke i, što je glavno, pismo s Jurandovim pečatom.

Page 129: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Mi moramo misliti na sve — rekne brat Rotgir. — Možda će se Jurandu poslije posljednje borbe prohtjeti da vidi kneza, da se na nas potuži i da sebe opravda. Pa kad bude u Cjehanovu, otići će i k svojoj kćeri u šumski dvorac. I tako se može dogoditi da se naši ljudi, došavši po Jurandovu kćer, namjere na samoga Juranda. — Ljudi koje ću ja izabrati, pravi su pravcati lupeži, pa će znati da ih čekaju vješala ako se namjere na Juranda. O tome ovisi njihova glava. — Ipak se može dogoditi da ih pohvataju. — Onda ćemo se odreći i njih i pisma. Tko će nam dokazati da smo ih mi poslali? Napokon: neće biti vike niti će ih pohvatati; a ako Mazurci i poubijaju nekoliko lupeža, neće to biti nikakva šteta za naš red. A brat Gotfrid, najmlađi među križarima, rekne: — Ja ne razumijem te vaše politike, a ni te vaše bojazni da ne dođe na javu da je djevojka ugrabljena po 246 našem nalogu. Kad je budemo imali u rukama, morat ćemo nekog poslati k Jurandu i javiti mu: Tvoja je kći kod nas, pa ako hoćeš da je oslobodiš, predaj nam za nju de Bergova i sebe samog. Kako da učinimo drukčije? Ali onda će se doznati da smo mi dali ugrabiti djevojku. — To je istina! — rekne gospodin de Farsi kojemu se nije sviđao sav taj posao. — Zašto da tajimo ono što se mora saznati? A Hugo de Danveld se nasmije, pa se okrene k bratu Gctfridu i zapita: — Kako dugo nosite bijeli plašt? — Dovršit će se šest godina prve nedjelje poslije Presvetog trojstva. — Kad ga budete nosili još šest godina, razumjet ćete poslove našeg reda. Jurand nas pozna bolje nego vi. Njemu će se reći ovako: Tvoju kćerku čuva brat Somberg, i ako samo pisneš... sjeti se Vitoldove djece! — A poslije? Poslije će de Bergov biti slobodan i naš red oslobođen od Juranda. — Ne! — klikne brat Rotgir. — Sve je smišljeno tako mudro da i sam Bog mora blagosloviti naš pothvat. — Bog blagosivlje sve što smjera na dobro našeg reda — rekne svečano Sigfrid de Leve. Dalje su jahali šuteći, a pred njima su malko naprijed išli njihovi momci pripravljajući im put, jer je obnoć bio napao velik snijeg. Drveće je bilo prepuno inja, ali je dan bio maglovit i tako topao da su se konji znojili. Iz šume su u sela letjele vrane ispunjavajući sav zrak svojim neugodnim graktanjem. Gospodin de Fursi je malko zaostao za križarima i jahao duboko zamišljen. On je već nekoliko godina bio gost križarskog reda, te je sudjelovao i kod pohoda na Zmujdž, gdje se odlikovao velikim junaštvom i posvuda bio priman kao što samo križari umiju primati vitezove iz dalekih krajeva, pa im se posve priljubio, a budući da nije imao imetka, namjeravao je da stupi u njihove redove. Boravio je međutim u Malborgu, ili je pohađao poznate komandorije tražeći na putu razne junačke zgode i doživljaje. Došavši nedavno u Ljubov zajedno s bogatim de Bergovom i čuvši o Jurandu, zaželio je da se pobije s mužem koji je svima bio tako strašan. Dolazak gospodina Majnegera, koji je pobjeđivao u svim bojevima, 247 požurio je taj pothvat. Komtur iz Ljubova dao im je svoje ljude, ali nije svojim gostima pripovijedao samo o Jurandovoj okrutnosti, već i o njegovom vjerolomstvu, pa kad je ovaj zaželio da otprave svoje momke, nisu oni htjeli na to pristati, jer su se bojali da će ih Jurand opkoliti, pohvatati i baciti u svoje podzemne tamnice u Spihovu ako to učine. A Jurand opet, misleći da njima nije samo do viteške borbe nego i do pljačke, udari na njih i strašno ih porazi. De Fursi je vidio de Bergova srušena zajedno s konjem, i Majnegera s kopljem u trbuhu, i ljude koji su uzalud molili za milost. I sam je jedva pobjegao, pa je nekoliko dana lutao po šumama, gdje bi bio od glada poginuo ili postao plijenom divlje zvjeradi da nije slučajno došao u Cjehanov, gdje je našao braću Gotfrida i Rotgira. Iz svega toga je ostao u njemu osjećaj straha, stida, srdžbe, osvete i žalosti za de

Page 130: Henryk Sienkiewicz Krizari

Bergovom koji mu je bio dobar prijatelj. Zato se svom dušom bio pridružio pritužbi križarskih vitezova kad su zahtijevali kaznu za Juranda i slobodu za njegova nesretnog druga; a kad je pritužba ostala bez uspjeha, bio je u prvom trenutku spreman na sve, samo da se osveti Jurandu. Sad su se ipak u njegovoj duši rodile teške sumnje. Slušajući razgovor križarskih vitezova, a osobito ono, što je govorio Hugo de Danveld, morao se čudom začuditi. On je u toku godina bio već prilično upoznao križare, pa je dobro znao da oni nisu takvi kao što ih prikazuju među Nijemcima i na Zapadu. U Malborgu je ipak poznavao nekoliko pravih i strogih križarskih vitezova koji su se često i sami tužili na razvrat svoje braće, razvrat redovito nekažnjen, pa je osjećao da oni imaju pravo; ali kako je i sam bio razvratan i ostajao bez kazne, nije ništa zamjeravao ni drugima, napose zato što su gotovo svi križari bili neobično hrabri. Ta on ih je vidio pod Vilnom kako se prsima o prsa bore s poljskim vitezovima; vidio ih je kako osvajaju kule koje su nadnaravnom upornošću branile male poljske posade! Vidio ih je kako umiru pod udarcima sjekira i mačeva u zajedničkim jurišima ili u pojedinačnim megdanima. Oni bijahu okrutni i neumoljivi za Litvu, a u isti mah bijahu i veliki junaci koji su hodali u svojoj slavi kao u sunčanu sjaju. Ali sad se ipak činilo gospodinu Fursiju da Hugo de Danveld govori takve riječi i smišlja takve naume na koje se u svakom pravom vitezu mora lecnuti duša — a druga braća ne samo što mu se ne protive nego mu još očito i povlađuju. 248 Zato se čudio sve više i napokon se zamislio duboko da li mu dolikuje da kod takva posla pruži svoju ruku. Jer da se radilo samo o tome da se ugrabi djevojka, pa da se kasnije zamijeni za de Bergova, bio bi možda na to i pristao, premda ga je zanijela i za srce ujela Danušina ljepota. I da se radilo o tome da on bude njezin čuvar, ne bi ništa imao ni proti tome, premda nije bio siguran da li bi ona iz njegovih ruku otišla kakva je u njih pala. No križarima je očito bilo do nečeg posve drugoga. Oni su htjeli da preko nje u svoje ruke, zajedno s de Bergovom, dobiju i samog Juranda, obećavši mu da će je pustiti na slobodu ako im se za nju preda, pa da ga kasnije ubiju, a s njime, bez sumnje, i samu djevojku, samo da sakriju svoju prijevaru. Ta već su joj se grozili sudbinim Vitoldove djece ako se Jurand na njih potuži. Oni neće ni u čemu održati svoje riječi, mislio je u sebi gospodine de Fursi, nego će oboje ubiti; a ipak nose krst, te bi morali više od svih drugih paziti ma svoju čast! I duša se u njemu sve više bunila proti takvu nepoštenju, ali je ipak odlučio da se još jednom uvjeri jesu li njegove sumnje opravdane stoga ponovo dojaše k Danveldu i upita ga: — A ako vam se Jurand preda, hoćete li pustiti djevojku? — Kad bismo je pustili, cijeli bi svijet odmah znao da smo ih mi oboje ulovili — odgovori Danveld. — Pa što ćete učiniti s njom? Na to se Danveld prigne k njemu i pokaže mu kroz smijeh svoje žute i pokvarene zube. — Sta to pitate? Da li što ćemo s njom učiniti prije ili poslije? No, de Funsi je već znao što je htio znati, pa je zašutio; činilo se kao da se još koji časak bori sam sa sobom, najzad se digne u stremenu i rekne tako glasno da su ga sva četvorica križarskih vitezova mogla čuti: — Pobožni brat Ulrik de Juingingen, inače pravi uzor viteštva, rekao mi je jednom ovo: U Malborgu ćeš još među starima naći pravih križarskih vitezova, ali oni koji sjede na pograničnim komandorijama, našem su redu na sramotu. — Mi smo svi grešni, ali služimo našem Gospodu — odgovori Hugo. — Gdje vam je vaša viteška čast? Sramotnim djelima ne služi se Gospodu, no možda mu vi i ne služite. Tko Ml... Je vaš Gospod? Ali znajte, ne samo da vam ja u tome neću pomoći, nego vam to neću ni dopustiti. — Sto nam nećete dopustiti? — Neću vam dopustiti zločin, sramotu, izdajstvo! — A kako ćete nam to zabraniti? Vi ste u borbi s Jurandom izgubili svoju pratnju i svoja kola, pa morate živjeti samo od milosti našega reda... i još ćete umrijeti od gladi, ako vam ne pružimo komadić hljeba. I na kraju: vi ste jedan, a mi smo četvorica... kako nam, dakle, nećete dopustiti?

Page 131: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Kako vam neću dopustiti? — ponovi de Fursi. — Ja se mogu vratiti u dvorac i upozoriti kneza, mogu pred cijelim svijetom razglasiti vaš naum. Nato se križari pogledaju, a lica im se učas promijene. Osobito se Hugo de Danveld oštrim pogledom zagleda u oči Sigfrida de Levea pa se onda okrene k gospodinu de Fursi ju i rekne: — Vaši su pređi služili našem redu, a i vi hoćete da u nj stupite, ali mi ne primamo izdajica. — A ja neću da služim izdajicama. — Ej, vi nećete ispuniti svoje prijetnje. Znajte da naš red znade kazniti i one koji nisu njegovi članovi. De Fursi, kojega rasrde te riječi, izvadi svoj mač pa ga lijevom rukom prihvati za oštricu, a desnu postavi na balčak i rekne: — Tako mi ovog balčaka, koji ima znak svetoga krsta, tako mi glave svetoga Dioniza, mojeg patrona, i tako mi moje viteške časti: ja ću upozoriti mazovskog kneza i velikog meštra. Hugo de Danveld pogleda opet upitnim pogledom u Sigfrida de Levea; ovaj zatvori oči, kao da mu daje znak da na nešto pristaje. Nato progovori Danveld nekim čudnim, muklim i promijenjenim glasom: — Sveti je Dioniz mogao pod pazuhom nositi svoju odsječenu glavu, ali kad vaša jedanput padne... — Vi mi prijetite? — prekine ga de Fursi. — Ne, nego vas ubijam! — odgovori mu Danveld. I udari ga nožem u slabine tako jako da mu je šiljak izišao na protivnoj strani. De Fursi zavrisne strašnim glasom, pa htjede desnom rukom pograbiti mač koji je držao ljevicom, ali ga ispusti na zemlju; uto ga i ostala tri brata stanu bez milosti bosti u vrat, u leđa, u trbuh, dok nije pao s konja. Zatim nastade šutnja. De Fursi, krvareći strašno iz mnogih rana, ležao je na snijegu i grebao ga svojim zgrčenim prstima. Ispod olovnog neba čulo se samo graktanje vrana koje su iz gustih šuma letjele u ljudska sela. Zatim ubojice stanu razgovarati. — Naši ljudi nisu ništa vidjeli! — rekne uzrujanim glasom Danveld. . — Nisu. Oni su naprijed, ne vide se! — odgovori de Leve. — Slušajte, ovo će biti povod novoj pritužbi. Razglasimo da su nas napali mazurski vitezovi i ubili nam druga. Podignimo viku da se čuje sve do Malborga, kako knez već i na svoje goste šalje ubojice. Slušajte! Mi moramo reći da knez Januš ne samo što nije htio čuti naše pritužbe na Juranda nego je dao tužitelja ubiti. De Fursi se još zadnjim trzajem prevali nauznak na snijegu i ostane nepomičan, s krvavom pjenom na ustima i sa začuđenim pogledom u već mrtvim i široko otvorenim očima. Brat Rotgir pogleda na njega i rekne: — Gledajte, pobožna braćo, kako Bog kažnjava i sam naum izdaje. — Što smo učinili, učinili smo za dobro našeg reda — odgovori Gotfrid. — Hvala.. Ali zašuti jer se u taj čas iza njih na zaokretu puta pojavi nekakav jahač koji se brzo približavao. Ugledavši ga, Hugo de Danveld klikne: — Bio taj čovjek ma tko, mora poginuti! A de Leve, koji je, doduše, bio među njima najstariji, ali ipak imao neobično bistar vid, rekne: — Prepoznajem ga; to je onaj momak što je sjekirom ubio bika. Da, to je on! — Spremite noževe da se ne prestraši — rekne Danveld. — Ja ću i opet udariti prvi, a vi za mnom. Čeh, međutim, dojaše i zaustavi svog konja u snijegu' na udaljenosti od desetak koraka. Ugledavši u kaljuži krvi i konja bez jahača, odrazi mu se na licu čuđenje, ali potraje samo jedan trenutak. Zatim se okrene k braći: — Klanjam vam se, moćni vitezovi! — Mi smo te prepoznali — odgovori Danveld približivši mu se. — Imaš li što za nas? — Mene je poslao vitez Zbiško iz Bogdanca za kojim nosim koplje; njega je tur ozlijedio u lovu, pa nije sam mogao k vama. — Šta hoće od nas tvoj gospodar? 250 251

Page 132: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Zato što ste se nepravedno potužili na Juranda iz Spihova i tako povrijedili njegovu vitešku čast, poručuje vam moj gospodar da niste radili kao pravi vitezovi, nego da ste lajali kao psi; a kome ne bi bilo pravo zbog tih riječi, toga pozivlje na megdan, pješice ili na konju, sve do zadnjega daha pa će vam se staviti gdjegod kažete, samo ako mu božja ljubav i milost budu skloni. — Reci svome gospodaru da vitezovi našeg reda u Otkupitelj evo ime strpljivo podnose sve uvrede, a da ne mogu izići na megdan bez izričitog dopuštenja samog meštra ili velikog maršala; ali mi ćemo po to dopuštenje pisati u Malborg. Čeh pogleda opet na mrtvo tijelo gospodina de Fursija, jer je k njemu bio najviše i poslan. Zbiško je znao već prije da redovnici ne izlaze na osobni megdan, ali čuvši da je među njima i svjetovni vitez, htio je izazvati njega sudeći da će time za se predobiti Juranda. A vitez je, međutim, ležao zaklan.. kao vo među četvoricom križara. Čeh nije, doduše, znao što se dogodilo, ali kako je već od djetinjstva bio u mnogim opasnostima, naslutio je i sada pogibao. On se začudio što mu se Danveld govoreći s njime, sve više i više približava, dok su drugi odmicali u stranu, kao da ga žele opkoliti. Zbog toga je bio veoma oprezan, najviše zbog toga što uza se nije imao oružja koje u velikoj brzini bijaše zaboravio ponijeti. Međutim dođe Danveld k njemu i rekne: — Ja sam tvome gospodaru obećao ljekoviti melem, a on mi, eto, zlim uzvraća. To je, uostalom, poljski običaj; ali jer je teško ozlijeđen, pa se uskoro može naći pred, Bogom, reci mu.. Tu položi lijevu ruku na Čehovo rame. — Reci mu, da mu ja evo ovako odgovaram! U isti mah blijesne nož pred momkovim vratom; ali Čeh, koji je bio na oprezu pograbi svojom željeznom šakom Danvelda za desnu ruku još prije nego što ga ovaj mogao udariti, pa je stisne i zakrene da su kosti zapucale; a kad je čuo strašno bolni vapaj, obode konja i odleti poput strijele, da mu drugi na put nisu mogli stati. Braća Rotgir i Gotfrid skoče za njim u potjeru, ali se odmah vrate, prestrašeni strašnim vapajem Danveldovim. De Leve ga je držao ispod ramena, a on je, sav blijed u licu vikao tako da su i njihovi momci, koji su bili prilično odmakli, zaustavili svoje konje. 252 — Što vam je? — zapitaše ga braća. Ali de Leve im rekne, da odu što brže po kola jer ss Danveld nije više mogao držati na konju. Začas mu hladan znoj prekrije čelo i on se onesvijesti. Kad su prispjela kola, polože ga na slamu i krenu prema granici. De Leve ih je nagovarao da požure jer je znao da poslije svega što se dogodilo ne smiju gubiti vrijeme, napose zbog Danvelda. Sjedeći uz njega na kolima trljao mu je od časa do časa snijegom lice, ali ga ipak nije mogao osvijestiti. Tek u blizini granice otvori Danveld oči i počne se kao u čudu obazirati na sve strane. — Kako vam je? — zapita ga de Leve. — Ne osjećam boli, ali ne osjećam ni ruke — odgovori Danveld. — Odrvenila, vam se pa vam je zato i bol umiinula. U toploj sobi ćete se oporaviti; a međutim, zahvalite Bogu, što vam je malko muke olakšao. Rotgir i Gotfrid se približiše zajedno kolima: — Dogodila se nesreća — rekne prvi — šta će sada biti? — Mi ćemo reći — odgovorislabim glasom Danveld — da je onaj momak ubio de Fursija. — Okrivit ćemo ih za novu nepravdu i novi zločin — nadoda Rotgir. VII Međutim je Čeh jednim skokom dojahao do šumskog dvorca i našavši još u njemu kneza, javio mu prvome šta se dogodilo. Na sreću se nađoše dvorani koji su vidjeli da je momak bio odjahao bez oružja. Jedan mu je od njih čak doviknuo napola u šali da uzme kakav željezni bat jer će ga, inače, Nijemci umlatiti; Čeh se bojao, međutim, da će Nijemci prijeći preko granice prije nego ih stigne, pa je brzo skočio na konja onakav kakav je bio, samo u kožuhu, i pojurio za njima. To je svjedočanstvo raspršilo sve kneževe sumnje tko je mogao ubiti Fursija, ali ga je ujedno uznemirilo i razgnjevilo tako da je u prvi mah htio poslati potjeru za križarima i u lancima ih 253

Page 133: Henryk Sienkiewicz Krizari

1 poslati velikom meštru da ih kazni. Časak kasnije je i sam uvidio da ih potjera ne bi stigla prije granice, pa je rekao: — Ipak ću poslati pismo velikome meštru da sazna što oni ovdje rade. Zlo nastaje u križarskom redu. Posluh je nekad bio strašan, a sada radi svaki komtur što ga volja. To Bog dopušta, ali za dopuštenjem ide i kazna. Zatim se zamisli, pa ponovo progovori svojim dvoranima: — Ja samo ne mogu nikako razumjeti zašto su oni ubili svoga gosta... i da momak nije ođjahao bez oružja, morao bih na njega posumnjati. — Ah — rekne svećenik Višonjek — a zašto da ga ubije momak koji ga nikada prije ni vidio nije, a da je i imao oružje, kako bi sam navalio na petoricu i na njihovu mnogobrojnu pratnju? — Istina — rekne knez. — Taj im se gost morao u nečemu usprotiviti, ili, možda, nije htio lagati kako je njima bilo potrebno. Ovdje sam na svoje oči vidio, kako su mu namigivali da rekne da je Jurand prvi započeo. A Mrkota iz Mocaževa rekne: — Vraški je to momak, ako je onom psu Danveldu ruku iščašio. — On veli da je čuo kako su Nijemcu pucale kosti — odgovori knez — a kad se sjetim onoga što se dogodilo u lovu, može to biti istina. Vidi se, da su i gospodar i sluga hrabri ljudi. Da nije bilo Zbiška, bio bi tur navalio na konje. I on i Lotarinžanin su zaslužni za kneginjin spas. — To je sigurno hrabar mladić — progovori svećenik Višonjek. — Eto se i sada, gdje jedva diše, zauzeo za Juranda i izazvao one vitezove. Jurand baš i treba takvog zeta. — Jurand je u Krakovu govorio drukčije, ali sada mislim da se neće protiviti — rekne knez. — Dao to Gospod Bog! — oglasi se kneginja, koja je upravo bila došla i čula posljednje riječi. — Jurand se više ne može protiviti, samo da Bog Zbišku povrati zdravlje. Ali on mora i od nas dobiti nagradu. — Za nj će najljepša nagrada biti Danuška, a ja mislim, da će je i dobiti jer kad se zauzmu žene za neku stvar, neće ni sam Jurand proti tome moći posve ništa. — Ali zar se ja nisam pravedno zauzela? — zapita kneginja. — Da je Zbiško nestalan, ne bih ništa rekla, ali vjernijega nema, možda, na svijetu. A tako je i s 254 djevojkom. Ona ne odlazi od njega, nego ga gladi po licu, a on joj se i u svojoj boli smiješi. Ta i samoj mi svaki čas suze iz očiju poteknu! Govorim živu istinu. Takvoj se ljubavi mora pomoći, jer i Bogorodica rado gleda ljudsku sreću. — Ako bude volja božja — rekne knez — bit će još sretni. Ali istina je da su mu zbog te djevojke gotovo odsjekli glavu, a sada ga je zbog nje tur ozlijedio. — Ne govori: zbog nje — klikne živo kneginja jer ga u Krakovu nije spasio nitko drugi nego Danuška! — Istina. Ali da nije nje, ne bi on bio navalio na Lihtenštajna da mu skine perjanicu sa šljema; a ni za de Lorha se ne bi po svoj prilici bio izvrgavao onakvoj opasnosti. Uostalom, ja sam već rekao da ću im obojici dati nagradu u Cjehanovu. — Nema te stvari koju bi Zbiško vidio tako rado kao viteški pojas i ostruge. Knez se na to dobrostivo nasmiješi i odgovori: — Pa neka mu ih djevojka odnese, a kad se oporavi, tad ću se pobrinuti da se sve po starom običaju izvrši. Neka mu ih odmah odnese jer je brza radost najljepša. Čuvši to, zagrli kneginja pred dvoranima svog supruga pa mu nekoliko puta poljubi ruku; a on joj se prijazno nasmiješi i rekne: — Vidite li... No, dobra ti je misao sunula u glavu! Ta Sveti je duh i ženama malko pameti priuštio. Dozovi sada djevojku! — Danuško! Danuško! — vikne kneginja. I začas se na vratima pokrajne sobe pojavi Danuška, posve crvenih očiju od nespavanja. U rukama je nosila zdjelu, punu zadimljene kaše, koju je svećenik Višonjek stavljao na Zbiškove slomljene kosti i koju joj je stara sluškinja čas prije bila predala.

Page 134: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Dođi k meni, siroto! — rekne joj knez Januš. — Ostavi zdjelu i dođi! A kad mu je pristupila s nekom nesigurnošću, jer je pred gospodinom uvijek bila malko u strahu, privinuo ju je on dobrostivo k sebi pa je pogladio po licu rekavši: — Tebe je, dijete, zadesila nesreća, zar ne? — Da! — odgovori Danuša. I jer je nosila tugu u srcu, a suze imala u pripravi, zaplače u onaj čas, ali tiho da ne rasrdi kneza; a on je ponovo zapita: — Zašto plačeš? 255. — Zato što je Zbiško bolestan — odgovori ona i prekrije rukom oči. — Ne boj se, neće mu biti ništa. Nije li istina, dobri oče? — Ej, njemu je bliže pir, nego grob — odgovori dobri svećenik Višonjek. A knez rekne: — Pričekaj! Odmah ću ti za nj daiti lijek koji će mu pomoći, mada ga neće posve izliječiti. — Zar su križari poslali melem? — zapita živo Danuša i otkrije oči. — Radije namazi psa onim što pošalju križari nego li viteza kojeg ljubiš. Ali ja ću ti nešto drugo dati. Zatim se okrene k dvoranima i vikne: — Neka mi iz komore donesu ostruge i pojas! A kad mu ih donesoše, rekne Danuši: — Uzmi i odnesi Zbišku, pa mu reci da je od ovog čaisa opasan. Afeo umre, doći će pred Boga kao miles cinctus,1 a ako ne umre, svrššt ćemo sve do kraja u Cjehanovu ili u Varšavi. Čuvši to, obujmi Danuša kneževe noge, a onda jednom rukom pograbi viteške oznake, a drugom zdjelu i otrči u sobu u kojoj je ležao Zbiško. I kneginja pođe za njom jer je htjela da vidi njihovu radost. Zbiško je bio teško bolestan, ali čim je ugledao Danušku, okrene k njoj svoje blijedo lice i upita: — A je li se Čeh, jagodice, povratio? — Ja nosim mnogo ljepšu novost. Naš gospodin te je opasao kao viteza i evo što ti po meni šalje. To 'rekavši, položi uza nj pojas i zlatne ostruge. Zbišku se od radosti i čuđenja zažari blijedo lice; on pogleda u Danušku, pa onda u viteške znakove. Naposljetku zatvori oči i progovori: — A kako me mogao kao viteza opasati? A kad u taj čas uđe kneginja, pridigne se malko i stane joj zahvaljivati moleći milostivu gospođu da mu oprosti što joj ne može pasti do nogu; on, je, nadme, odmah pogodio da mu je samo ona pribavila toliku sreću. No ona mu rekne neka bude miran, pa pomogne Danuši svojim rukama da mu opet položi glavu na uzglavlje. Uto dođe knez, a s njim i svećenik Višonjek, Mrkota i neko Opasani vojnik. liko drugih dvorana. Knez Januš dade izdaleka znak rukom da se Zbiško nemiče, pa sjedne uz njegovu postelju i progovori: — Znajte! Ljudi se ne smiju čuditi tome da hrabre i kreposne čine čeka nagrada jer da krepost ostane bez nagrade, i ljudska bi krivica bez kazne hodala po svijetu. A jer ti nisi štedio života i jer si nas gubitkom svojeg zdravlja očuvao od velike žalosti, dopuštam ti da se opašeš viteškim pojasom i da odsada hodaš u časti i slavi. — Milostivi gospodine — odgovori Zbiško — ja ne bih žalio ni deset života.. Ali više nije mogao ništa reći, nešto zbog ganuća ali uglavnom zbog toga što mu je kneginja, znajući da mu je svećenik Višonjek zabranio govoriti, stavila ruku na usta. A knez nastavi: — Ja mislim da ti poznaješ viteške dužnosti i da ćeš te znakove časno nositi. Ti moraš služiti našem Otkupitelju kao što doliči, a vojevati proti paklenom starješini. Zemaljskom pomazaniku moraš biti vjeran, ratu se ne smiješ uklanjati, a nevinost moraš uvijek braniti i u tome ti pomogao Bog i njegova sveta muka! — Amen! — rekne svećenik Višonjek. Knez ustane, prekriži Zbiška znakom svetog krsta i na odlasku nadoda: — A kad ozdraviš, dođi ravno u Cjehanov kamo ću i Juranđa pozvati. VIII

Page 135: Henryk Sienkiewicz Krizari

Tri dana kasnije dođe obećana žena s hercinskim melemom, a s njom i kapetan strijelaca iz Sčitna s pismom na kojem bijahu potpisi braće i Danveldov pečat. U pismu su križari za svjedoke pozivali nebo i zemlju, tužeći se na krivicu što ih je zadesila u Mazoviji i tražeći pod prijetnjom božje osvete kaznu za ubistvo njihovog ljubljenog druga i gosta. Danveld je u pismo dodao i svoju pritužbu zahtijevajući, i pokornim i groznim riječima, smrt češkog momka koji mu je iščašio ruku. Knez podere pismo pred kapetanovim očima, pa mu ga baci pred noge i rekne: — Veliki meštar mi je te križarske nitkove poslao zato da me umire, a oni su me samo još više razgnjevili. 17 Križari Reci im u moje ime da su sami ubili gosta i da su htjeli ubiti momka, o čemu ću pisati velikom meštru i dodati da izabere druge poslanike ako hoće da u slučaju rata s krakovskim kraljem ne pristanem ni uza jednu stranu. — Milostivi gospodine — odgovori kapetan — imam li samo taj odgovor odnijeti moćnoj i pobožnoj braći. — Ako to nije dosta, možeš im još reći da su u mojim očima psi, a ne vitezovi. S time se i svršio taj razgovor. Kapetan je otišao, jer je knez isti dan otputovao u Cjehanov. Ostala je samo sestra s melemom kojega ipak nepovjerljivi svećenik Višonjek nije htio upotrijebiti, to manje što je bolesnik prošle noći dobro spavao, pa se ujutro probudio, istina, prilično slab, ali bez vrućice. Kad je otišao knez, otpravila je sestra odmah natrag jednog od svojih sluga, tobože po novi lijek, po jaje baziliska, koje vraća snagu i ljudima na umoru kao što je ona tvrdila; a sama je hodala po dvorcu pokorna, kljasta na jednu ruku, odjevena, doduše, u svjetsku, ali redovničkoj sličnu odjeću, s krunicom i malom hodočasničkom tikvom za pojasom. Govoreći dobro poljski, pitala je brižno domaću čeljad o Zbišku i o Danuški kojoj je poklonila jerihonsku ružu; a drugi dan, dok je Zbiško spavao, a djevojka sjedila u blagovaonici, privezala se uz nju i rekla: — Bog vas blagoslovio, gospođice! Ja sam noćas snivala da su k vama kroz padajući snijeg dolazila dva viteza, ali je jedan došao prvi i ogrnuo vas bijelim plastom, a drugi je rekao: Ja vidim samo snijeg, a nje nema, pa se vratio. A Danuša, koja je bila pospana, otvori odmah svoje modre oči i zapita: — A šta to znači? — To znači da će vas dobiti onaj koji vas najviše ljubi. — To je Zbiško! — odgovori djevojka. — Ne znam jer mu nisam vidjela lice, nego samo bijeli plašt; iza toga sam se odmah probudila jer mi gospodin Isus svaku noć šalje boli u noge, a ruke mi je već posve oduzeo. — Pa zar vam nije vaš melem pomogao? — Meni ne pomaže, gospođice, ni melem jer je težak moj grijeh; a ako želite znati kakav, reći ću vam. Danuša klimne glavom u znak da želi znati, a sestra nastavi: — U križarskom redu ima i sluškinja, žena koje, doduše, ne polažu zavjeta, pa se čak i udati mogu, ali ipak moraju po nalogu braće vršiti sve dužnosti reda. A koju zapadne takva čast i milost, dobije pobožan poljubac od brata viteza u znak da otada mora i riječju i djelom redu služiti. Ah, gospođice, i mene je imala zapasti takva velika milost, ali ja je nisam zahvalno primila u svojoj grešnoj okorjelosti, nego sam počinila veliki grijeh i zato me stigla teška kazna. — A što ste to učinili? — K meni je došao brat Danveld i dao mi bratski poljubac, a ja sam pomislila da on to čini u drugu svrhu, pa sam na nj digla svoju bezbožnu ruku. Stane se onda udarati u prsa i ponovi nekoliko puta: — Bože, budi milostiv meni grešnici! — Pa šta se dogodilo? — zapita Danuša. — Odmah mi je klonula ruka i otada sam kljasta. Bila sam mlada i luda, pa nisam znala, i tako me snašla božja kazna. Ako se ženi i pričini da joj brat redovnik hoće učiniti kakvo zlo, neka sud ostavi Bogu, a neka se sama ne usprotivi jer tko se usprotivi redu ili bratu križaru, toga stigne kazna božja. Danuša je te riječi slušala tresući se od straha, a sestra nastavi:

Page 136: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ja još nisam stara, jedva mi je trideset godina, ali mi je Bog s rukom oduzeo i mladost i ljepotu. — Da nije te ruke — odgovori Danuša — ne bi se baš mogli tužiti. Nato nastade šutnja. Najednom progovori sestra, kao da govori samoj sebi: — A ja sam snivala da vas je nekakav vitez bijelim plaštem u snijeg zaogrnuo. Možda je to bio križar! I oni nose bijele plašteve. — Ja neću ni križara ni njihovih plašteva — odgovori djevojka. Njihov dalji razgovor prekine svećenik Višonjek koji uđe u sobu i kininu vši Dan uši glavom, rekne: — Zahvali Bogu i otiđi k Zbišku. On se probudio i traži da jede. Znatno mu je bolje. Tako je, uistinu, i bilo. Zbišku je bilo bolje i svećenik Višonjek je već bio siguran da će ozdraviti, kadno mu nenadani slučaj pomrsi sve nade i sve račune. Od Juranda dođoše kneginji poslanici s pismom u kojem bijahu same zle i strašne novosti. U Spihovu je izgorio jedan 258 259 dio Jurandova dvora, a njega je samog kod spašavanja ozlijedila goruća greda. Svećenik Kaleb, koji je u njegovo ime pisao, javljao je, istina, da Jurand još može ozdraviti, ali da mu je oganj tako opalio drugo, još zdravo oko da je u njemu preostalo još samo malo svjetla, te mu prijeti potpuna sljepoća. I sad je Jurand pozivao svoju kćerku da što brže dođe u Spihov, jer je želi vidjeti prije nego što zapadne u posvemašnju tminu. Govorio je, također, da ona odsada mora ostati uza nj jer ako svaki slijepac, koji koricu kruha od dobrih ljudi prosi, ima kakvog dječačića koji ga za ruku vodi, zašto da on ostane bez te zadnje potpore i zašto da među tuđim ljudima umre? Napokon se ponizno zahvaljivao kneginji što je njegovu kćerku odgajala kao rođena mati a osim toga je obećavao da će joj jedanput doći u Varšavu, makar i slijep, da padne do nogu milostivoj gospođi i njezinoj milosti i ubuduće preporuči Danušu. Kad joj je otac Višonjek pročitao to pismo, nije kr.eginja nekoliko časaka mogla ni riječi progovoriti. Ona se nadala da će Jurand, koji je pet ili šest puta sveke godine dolazio k svojem djetetu, doći i na skorašnje svece, pa da ga onda i ona i knez pridobiju za Zbiška i isposluju njegovu dozvolu za skoro vjenčanje. A ovo pismo nije samo pomrsilo te njene namjere, već joj je otimalo i Danušu koju je ljubila kao i svoju rođenu djecu. I palo joj je na um da će Jurand, možda, za kojeg susjeda udati djevojku, i tako među svojima proživi svoje zadnje dane. Nije se moglo ni pomisliti da i Zbiško pođe u Spihov, jer su mu rebra tek počela zacjeljivati; a tko je, napokon, mogao znati kako bi on u Spihovu bio primljen? Ta kneginja je znala da mu Jurand u svoje vrijeme nije htio dati Danuše, pa je rekao i njoj samoj da mu je zbog tajnih uzroka nikad neće dati. Zato je u teškoj brizi zapovjedila da joj dovedu starješinu poslanih ljudi i njega zapita o spihovskoj nesreći i da ujedno štogod dozna o Jurandovim namjerama. I silno se začudila kad je na njen poziv došao čovjek njoj posve nepoznat, a ne stari Tolima koji je za Jurandom nosio štit i obično s njime dolazio; a taj je čovjek rekao da je Tolima u posljednjoj bici s Nijemcima ostao strašno ranjen i da se u Spihovu bori sa smrću, a Jurand je teško bolestan i moli da mu se kći što prije povrati, jer sve manje vidi i jer za nekoliko dana može potpuno oslijepiti. Poslanik je usrdno molio da mu se dopusti od mah odvesti djevojku, čim samo konji malko odahnu; no kneginja se tome odlučno protivila jer je već bila večer i jer nije htjela da i sebe, i Danušu, i Zbiška tako brzim rastankom do kraja ražalosti. A Zbiško je već znao sve i ležao u svojoj sobi kao da ga je tko sjekirom udario po glavi; a kad je k njemu došla kneginja i doviknula mu već s praga zalomivši rukama: — Nema pomoći jer joj je to otac! — ponovio je on za njom poput jeke: — Nema pomoći...! — i zatvorio oči kao čovjek koji očekuje da će odmah umrijeti. AH nije umro, premda je u srcu osjećao sve to veću žalost i premda su mu glavom prelijetale sve mračnije misli, slične tmurnim oblacima što zasjenjuju sunce i potamnjuju svaku radost na svijetu. Zbiško je, baš kao i kneginja, dobro znao da će Danuška za nj biti izgubljena ako ode u Spihov. Ovdje su ga svi voljeli, a ondje ga Jurand neće, možda, ni primiti ni saslušati, osobito ako ga veže

Page 137: Henryk Sienkiewicz Krizari

kakav zavjet ili kakav drugi uzrok, jednak vjerskom zavjetu. Pa kako bi i mogao otići u Spihov tako bolestan da se jedva na svojoj postelji mogao maknuti. Prije nekoliko dana, kad mu je knez milostivo dao zlatne ostruge i viteški pojas, mislio je da će njegovo veselje pobijediti svu bolest pa je molio iz dna duše da može što prije ustati i ogledati se s križarima; ali sad je ponovo izgubio svu nadu jer je osjećao da će mu odmah, kad nestane Danuše kraj njegove postelje, nestati i želje za životom i snage za borbu sa smrću. Nadoći će sutrašnji i posutrašnji dan, nadoći će napokon i sveci, a njega će neprestano boljeti kosti i hvaitati nesvjestica jer mu više neće biti one svjetlosti koja se po svoj sobi širila od Danuše, ni one radosti kojom ju je promatrao. Kakva li mu je slast i radost bila pitati po više puta na dan: — Jesam li ti drag? — i vidjeti zatim kako ona rukama prekriva svoje zastiđene oči pa mu odgovara: — A tko drugi? — Međutim će mu sada ostati samo bolest i briga i tuga, a ona će otići i neće se više vratiti. Suze blijesnu u Zbiškovim očima i prospu se niz lice, a onda se okrene kneginji i rekne: — Milostiva gospođo, ja mislim da Danušu nikad više u životu neću vidjeti. A gospođa mu, i sama ražalošćena, odgovori: — Ne bi bilo ni čudno da umreš od žalosti. Ali gospodin Isus je milosrdan. 280 9R1 Ipak nadoda za časakdva u namjeri da ga bar malo utješi: — Ali kad bi Jurand prije tebe umro, prešlo bi skrbništvo nad djevojkom na kneza i na mene, a mi bismo ti je odmah dali. — Kad bi on umro! — uzdahne Zbiško. Ali najednom mu nova misao padne na um, pa se malko pridigne i rekne promijenjenim glasom: — Milostiva gospođo! Uto ga prekine Danuša koja dotrči plačući i dovikne mu već s praga: — Ti već sve znaš, Zbiško! Ah, žao mi je tatice, ali mi je žao i tebe, siroto! A kad je pristupila k njemu, zagrli je Zbiško svojom zdravom rukom i rekne: — Kako li ću ja živjeti bez tebe, djevojko? Ta ja nisam zato došao preko šuma i rijeka, ja ti se nisam zato zavjetovao i vjerno služio da te sada izgubim. Ali meni ne pomaže ni plač ni žalost, pa čak ni sama smrt, jer ako i trava nada mnom poraste, neće te zaboraviti moja duša, ni u dvoru gospodina Isusa, ni u okrilju samoga Boga...! Ponavljam, nema pomoći, a ipak je mora biti, jer je bez nje zlo i naopako! Ja sam veoma slab i bolestan, ali ti padni do gospođinih nogu, jer ja ne mogu pa je zamoli neka nam se smiluje. Čuvši te riječi, priskoči Danuša kneginji, pa joj obujmi noge i sakrije svoje zaplakano lice u njenu široku suknju; a kneginja pogleda tužno i začuđeno u Zbiška. — Kako vam se ja mogu smilovati? — zapita ga. — Da dijete ne pustim k bolesnom roditelju, stigao bi me gnjev božji. Zbiško, koji se čas prije malko pridigao na postelji, klone ponovo na uzglavlje i nekoliko časa ne odgovori ni riječi jer mu je ponestalo daha. Ali uskoro složi ruke na prsima kao da će moliti. — Otpočini — rekne mu kneginja pa mi onda reci što želiš; a ti, Danuško, ustani ispred mojih nogu. — Poslušaj, ali nemoj ustati, nego moli zajedno sa mnom — progovori Zbiško. Zatim nastavi slabim i isprekidanim glasom: — Milostiva gospođo...! Jurand mi je bio protivan u Krakovu... pa će biti i ovdje; ali da me otac Višonjek vjenča s Danuškom... mogla bi zatim slobodno otići u Spihov jer mi je više ne bi nijedna sila otela. . 2fi2 Te riječi iznenade kneginju Anu tako jako da je najprije ustala, pa onda opet sjela; i kao da dobro ne razumije o čemu se radi, rekne: — Za rane božje...! Svećenik Višonjek! — Milostiva gospodo...! Milostiva gospođo! — za vapi Zbiško. — Milostiva gospođo! — ponovi za njim Danuša, pa opet obujmi kneginjine noge.

Page 138: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Kako bi se to moglo bez roditeljske dozvole? — Božji je zakon moćniji! — odgovori Zbiško. — Bojte se Boga! A Danuša će na to: — Milostiva majčice! — Istina, ja sam joj kao rođena mati — rekne kneginja — pa i Jurand je iz moje ruke dobio svoju ženu. To je istina! A kad biste vi jednom bili vjenčani, bilo bi sve svršeno. Jurand bi se, možda, i srdio, ali bi se najzad morao pokoriti knezu, svojem gospodaru. To mu se na kraju ne bi moralo ni reći, nego tek onda kad bi djevojku htio dati kome drugome ili je učiniti opaticom... A ako je položio kakav zavjet, neće biti njegova krivnja što ga neće i održati. Nitko se ne može oprijeti božjoj volji... Tako mi živoga Boga, možda je to baš i volja božja! — Drukčije ne može da bude! — klikne Zbiško. A kneginja, još sva uzbuđena, rekne: — Počekajte dok se razaberem! Da je ovdje knez, pošla bih odmah k njemu i pitala ga: Imam li dati Danušku ili ne... Ali bez njega se bojim... I daha mi je ponestalo, a ipak nemamo mnogo vremena jer djevojka mora sutra otići... O, mili Isuse! Da ode kao vjenčana žena, bio bi barem mir. Ipak se ne mogu razabrati i sve me nečega strah. A zar tebe nije strah, Danuško? Govori! — Ali ja ću, inače, umrijeti! — zavapi Zbiško. A Danuška ustane ispred kneginjinih nogu, i jer joj svijetla gospođa nije bila samo dobra nego ju je i mazila, zagrli je obim rukama oko vrata i pri vine se k njoj svom snagom. A kneginja rekne: — Bez oca Višonjeka vam ne mogu ništa reći. Skoči brzo po nj! Danuška skoči po oca Višonjeka, a Zbiško okrene kneginji svoje blijedo lice i rekne: 263 — Što mi je Gospod odredio, to će i biti; ali neka vas za ovu utjehu dobri Bog blagoslovi, milostiva gospođo! — Nemoj mi još zahvaljivati — odgovori kneginja — jer se još ne zna što će biti. I moraš mi priseći na svoju čast da nećeš zabraniti Danuški, ako bude vjenčanje, da odmah poslije toga ode k svome ocu, samo da na nju i na sebe ne navučeš božje prokletstvo. — Prisižem na svoju čast! — rekne Zbiško. — To dobro zapamti! A Jurandu neka djevojka zasad ništa ne kaže. Bit će bolje da ga ta novost ne opali poput vatre. Mi ćemo po nj poslati iz Cjehanova da dođe s Danuškom, pa ću mu onda ja sama sve reći ili ću kneza zamoliti. Kad bude vidio da nema druge, pristat će. Nisi li mu ti prije bio mrzak? — Nisam — odgovori Zbiško — čak će mu, po svoj prilici, biti i drago što ie Danuška moja. Jer, ako ju jezavjetovao, neće biti kriv što neće moći održati zavjeta. Dolazak svećenika Višonjeka s Danuškom prekine razgovor. Kneginja ga zamoli za savjet i stane mu odmah živo govoriti o Zbiškovoj namjeri; ali čim je čuo o čemu se radi, prekrsti se u čudu i rekne: — U ime Oca i Sina i Svetoga duha... Kako bih ja to mogao učiniti? Ta sada je advenat! — Zaboga, istina je! — klikne kneginja. I nastade šutnja i samo su blijeda lica pokazivala kako su riječi Višonjeka sve redom nemilo iznenadile. A začas progovori: — Da imate oprost, ne bih se protivio, jer vas iskreno žalim. Za Jurandovu dozvolu ne bih na kraju ni pitao, jer to dozvoljava gospođa kneginja, pa će za to predobiti i gospodina kneza, a oni su i otac i mati za svu našu Mazoviju. Ali bez biskupskog oprosta... ne mogu. Da je časni biskup Jakov iz Kurdvanova među nama, možda bi vam oprost i podijelio, premda je to strog svećenik, a ne takav, kakav je bio njegov predčasnik, biskup Mamfiolus, koji je na sve govorio: Bene! Bene!1 — Biskup Jakov iz Kurdvanova voli veoma i kneza i mene — primijeti kneginja. — Zato i velim da bi podijelio oprost jer za nj ima i razloga. Djevojka mora otići, a ovaj je mladić bolestan, pa može i umrijeti. Hm! In articulo mortis1... Ali bez oprosta nikako! — Ali ja bih i kasnije biskupa Jakova za oprost zamolila, a on bi mi učinio tu uslugu, pa bio ma kako strog. Ej, sigurna sam da me nebi odbio.

Page 139: Henryk Sienkiewicz Krizari

Nato rekne svećenik Višonjek koji je bio dobar i mekan čovjek: — Kiječ božjeg pomazanika velika je riječ. Mene je strah biskupa, ali je to velika riječ...! I mladić bi mogao štogod obećati prvostolnoj crkvi u Plocku. Ja ne znam... To će ipak biti grijeh dok ne dođe oprost, i to samo moj grijeh... Hm! Ali Gospod je veoma milosrdan, pa ako tko ne sagriješi zbog vlastite koristi, nego iz smilovanja nad ljudskom nevoljom, lakše će mu i oprostiti...! To će ipak biti grijeh, pa ako se biskup rasrdi, tko će mi dati oprost? — Biskup se neće rasrditi! — klikne kneginja Ana. A Zbiško rekne: — Taj Sanderus, koji je sa mnom došao, ima otpuste za sve. Svećenik Višonjek nije, možda, baš previše vjerovao u Sanderusove otpuste, ali je svakako htio pomoći Zbišku i Danuši koju je poznavao od malih nogu i veoma volio. Napokon pomisli da ga u najgorem slučaju može stići samo kakva crkvena kazna, pa se okrene kneginji i rekne: — Ja sam svećenik, ali sam i knežev sluga. Sto zapovijedate, milostiva gospođo? — Ja neću da zapovijedam, nego volim moliti — odgovori gospođa. — Ali ako Sanderus ima otpuste.. — Sanderus ih ima. Samo se radi o biskupu koji tamo u Plocku s kanonicima stroge sinode održava. — Biskupa se ne bojte! On je, kako sam čula, zabranio svećenicima da nose mačeve i lukove, ali im nije zabranio da čine dobra djela. Svećenik Višonjek podigne uvis ruke i oči: — Pa neka bude po vašoj volji! Na te riječi obuze radost sva srca. Zbiško se ponovo pridigne na postelji, a kneginja, Danuša i otac Višonjek sjednu kraj njega i počnu vijećati kako da sve obave. 1 Dobro! Dobro! i Za slučaj smrti. 264 I odlučiše da sve mora ostati tako tajno da o tome u dvoru nitko ništa ne sazna; odluče također da još ni Jurand ne smije ništa znati, dok mu sama kneginja u Cjehanovu sve potanko ne razloži. Zato je svećenik Višonjek u ime kneginje imao napisati pismo Jurandu, da odmah dođe u Cjehanov, gdje će se naći bolji lijekovi i gdje će mu manje dosađivati samoća. Napokon odlučiše da će se i Danuška i Zbiško najprije ispovjediti, a vjenčanje će se obaviti po noći kad već svi budu spavali. Zbiško pomisli da mu njegov Čeh bude svjedok kod vjenčanja, ali se odmah sjeti da ga je dobio od Jagjenke, pa se okani te misli. Ona mu se načas prikaže u pameti kao da je živa, tako da mu se pričinilo da vidi njezino rumeno lice, njene zaplakane oči i da čuje njen molećivi glas: Ne učini mi toga! Ne vrati mi zlo za dobro i nesreću za ljubav! I najednom je teško zažali jer je osjetio da će joj nanijeti veliku nepravdu iza koje ona neće naći utjehe ni pod zgorjeličkim krovom, ni u šumskoj dubini, ni u polju, ni u dvorovima opata, ni u snubljenju Čtana i Vilka. Ali on joj reče u duhu: Dao ti Bog sve dobro, djevojko, a ja ti ne mogu pomoći, premda bih ti rado i komadić neba dao! I zaista ga je posve utješilo i povratilo mu mir uvjerenje da to nije u njegovoj moći, pa je onda stao misliti samo na Danušu i na vjenčanje. Ipak nije mogao da bude bez pomoći Ceha, kojemu je, doduše, htio zašutjeti šta se ima dogoditi, ali ga ipak dade dozvati k sebi, pa mu rekne: — Ja ću se danas ispovjediti i pričestiti, i zato me obuci što ljepše kao da polazim pred samoga kralja. je to vidio Zbiško, nastavi: — Ne boj se! Ljudi se ne ispovijedaju samo prije smrti, a sada dolaze sveci, na koje će otac Višonjek s kneginjom otići u Cjehanov, pa neće svećenika biti bliže nego u Pšasnišu. — Ali vaša milost neće poći? — zapita momak. Ceh se malko prestraši i pogleda mu u lice, a kad — Poći ću ako ozdravim; ali, to je u božjoj ruci. Čeh se umiri i donese brzo onu bijelu zlatom izvezanu

Page 140: Henryk Sienkiewicz Krizari

jaku, koju je mladi vitez oblačio na velike svečanosti, i lijepa pokrivač da mu njime pokrije noge; a zatim podigne Zbiška uz pomoć dvojice Turaka, pa ga umije i počešlja mu dugu kosu koju sveže grimiznom vrpcom i napokon ga položi na postelju i, radujući se svom djelu, rekne: 266 — Samo da vaša milost može plesati, mogao bi se sada i pir prirediti! — Mogao bi se taj pir obaviti i bez plesa! — odgovori Zbiško sa smiješkom. I kneginja je u svojoj sobi promišljala kako da obuče Danušu jer je to po njenoj ženskoj prirodi bilo za nju veoma važno tako da ne bi bila nikako privoljela da njezina mezimica bude na vjenčanju u svagdanjoj odjeći. Služavke, kojima je bilo rečeno da djevojka mora pristupiti svetoj ispovijedi u boji nevinosti, lako su u škrinji našle bijelu haljinu, ali je bilo teško s nakitom za glavu. Kad je na to pomislila, kneginja je bila tako tužna da je počela naricati. — Gdje ću ja za te, siroto — govorila je — naći u ovoj pustoši vjenčani vijenac? Ovdje nema nikakva cvijeća ni lišća; samo se mahovina pod snijegom zeleni. Danuša, stojeći već s raspuštenom kosom, rastuži se također; i njoj je bilo do vijenca; ali začas pokaže na zimzelen što se vio uz dvorac i rekne: — Savijte mi nešto od toga; ništa drugog nećemo naći, a Zbiško će me uzeti i pod takvim vijencem. Kneginja nije ispočetka htjela pristati bojeći se zla znaka, ali u dvoru nije bilo nikakva cvijeća, pa je ostalo na zimzelenu. Međutim dođe otac Višonjek, koji je već bio ispovjedio Zbiška, pa ispovjedi i Danušu, a zatim nasta gluha noć. Služinčad ode poslije večere na zapovijed kneginje spavati. Jurandovi poslanici polijegaju jedni u družinskoj sobi, a drugi kod konja u staji. Doskora se pogasi oganj na ognjištu služinčadi i napokon bude posve tiho u cijelom šumskom dvorcu, te su samo psi od časa do časa lajali na vukove u šumi. Ipak bijahu prozori kod kneginje, kod oca Višonjeka i kod Zbiška neprestano rasvijetljeni i bacali su crveno svjetlo na snijeg u dvorištu. A Danuša i Zbiško su bdjeli u tišini slušajući kucanje svojih srdaca, uznemireni i obuzeti svečanošću časa koji je imao doskora nadoći. Poslije ponoći uhvati kneginja za ruku Danušu i odvede je u Zbiškovu sobu gdje ih je već čekao otac Višonjek sa svetom pričešću. U sobi je gorio veliki oganj i u njegovom je obilnom, ali ipak nejasnom svjetlu Zbiško ugledao Danušu, malko blijedu od nespavanja, bijelu, s vijencem od zimzelena na glavi, odjevenu u krasnu haljinu koja je sizala sve do zemlje. Oči joj od uzbuđenja bijahu napola zatvorene, a ruke spuštene niz suknju i tako je bila nalik 2B7 ...• V na crkvenu sliku. Zbiško joj se zadivio jer je pomislioda ne uzima za ženu zemaljsku djevojku, već neku nebesku dušicu. A to je pomislio još više kad je ona sklopljenih ruku klekla da primi svetu pričest, pa spustila glavu i posve zatvorila oči. Nije to potrajalo dugo. Uskoro je čuo glas svećenika: — Ecce agus Dei1 — i misli su mu poletjele k Bogu. U sobi se sada čuo samo svečani glas oca Višomjeka: — Domine non šutu đignus — as njim je tužno pucketalo drveće na ognju; vani je zašumio vjetar, ali se odmah i utišao. Zbiško i Danuša ostadoše nekoliko časaka nepomični, a svećenik Višonjek uze kalež i odnese ga u dvorsku kapelicu. Začas se povrati, ali ne sam, nego s gospodinom de Lorhom; a kad je vidio da su se tome svi začudili, položi prst na usta, samo da ništa ne reknu i progovori: — Mislio sam da će biti bolje ako kod vjenčanja budu dva svjedoka, pa sam zato već prije pozvao ovog viteza koji mi je prisegao na svoju čast i na ahenske relikvije da će čuvati tajnu dok bude trebalo. A gospodin de Lorhe klekne najprije pred kneginju, pa pred Danušu, a onda ustane i ne progovori ni riječi stojeći u svom sjajnom oklopu, po kojem su padali crveni pramenovi ognja, visok, nepomičan i sav zadivljen, jer se i njemu ta bijela djevojka s vijencem od zimzelena pričinila kao anđeo na visokom prozoru neke gotske crkve. A svećenik je privede k Zbiškovoj postelji, pa im položi stolu na ruke i započne običajni obred. Kneginji je jedna suza za drugom miljela niz časno lice, ali ona nije osjećala nikakva nemira u svojoj duši jer je sudila da radi dobro spajajući to dvoje lijepe i nevine djece. Gospodin de Lorhe

Page 141: Henryk Sienkiewicz Krizari

klekne po drugi puta i upre se obim rukama na balčak svog mača; izgledao je posve kao vitez koji ima neko priviđenje; a njih je dvoje ponavljalo svećenikove riječi: Ja te uzimljem, dok je oganj tiho i slatko plaminjao. Poslije dovršena obreda klekne Danuša pred knjeginju, a ona ih blagoslovi oboje pa ih preporuči nebeskim moćima i rekne: — Radujte se sada jer je ona tvoja, a ti si njen. Nato pruži Zbiško Danuši svoju zdravu ruku, a ona ga obim rukama zagrli oko vrata, i začas se samo čulo kako tiho šapću držeći usta uz usta: 1 Evo jaganjac božji. 2 Gospodine, nisam dostojan. 268 — Ti si moja, Danuško! — Ti si moj, Zbiško! Ali Zbiško nije imao dovoljno snage da podnese toliku uzbuđenost, pa je uskoro tako oslabio da je klonuo na uzglavlje i stao teško disati. Ipak se nije onesvijestio i nije se prestao smiješiti Danuši koja mu je brisala hladni znoj s lica i nije joj prestao govoriti: — Ti si moja, Danuško! — našto mu je ona samo klimala svojom zlatokosom glavicom. To je do kraja dirnulo gospodina de Lorha koji ni u kojoj zemlji nije vidio tako iskrenih srdaca, pa je zato svečano prisegao da će se i pješice i na konju pobiti sa svakim vitezom, čarobnjakom ili zmajem koji bi stao njihovoj sreći na put. To je prisegao na svoj nož, koji je imao lik krsta i kojim su vitezovi do kraja ubijali svoje pobijeđene protivnike, a pozvao je kneginju i svećenika Višonjeka da budu svjedoci te njegove prisege. A kneginja nije mogla pojmiti kako da bude pir bez ikakva veselja, pa je donijela vina koje su stali piti. Noćni su sati prolazili jedan za drugim. Zbiško svlada svoju slabost, pa zagrli ponovo Danušu i rekne: — Budući da mi te dao Gospod, ne može mi te više nitko oteti; ali mi je žao što odlaziš, jagodice moja najmilija! — Ja ću s taticom doći u Cjehanov — odgovori mu Danuša. — Samo da te ne snađe kakva bolest ili što drugo... Čuvao te Bog od svake nesreće..! Ti moraš u Spihov.. to znam...! Ej, a ja zahvaljujem Bogu i milostivoj gospođi što si već moja jer našu vezu ne može više razriješiti nijedna moć ljudska. A budući da je vjenčanje bilo tajno i po noći, i budući da su se poslije njega imali odmah rastati, obuzimala je časomice teška tuga ne samo Zbiška nego i sve druge. Razgovor je prestao. Od časa do časa gasio se i oganj, pa sii im glave ostale u tmini. Tada je svećenik Višonjek stavljao nove klade na ognjište, a kad su one tužno zapištale, kao što to obično biva kod svježeg drveća, zapitao je: — Sto želiš, nepokojna dušo? Nato mu je odgovorio pisku ti jiv glas, pa onda živi plamen, koji se odražavao na njihovim pospanim licima i na sjajnom oklopu gospodina de Lorha, rasvjetljujući u isti čas i Danuškinu bijelu haljinu i glavu ovjenčanu zimzelenom. Psi u dvorištu stanu nanovo lajati tako jako kao da laju na vukove. I što je više odmicala noć, to su svi redom sve to više šutjeli dok nije kneginja rekla: — Mili Isuse! Poslije vjenčanja morali bismo na spavanje, ali s obzirom na to da moramo bdjeti do jutra, zaigraj nam, Danuško, zadnji put prije odlaska, na lutnji, meni i Zbišku. Danuša bijaše umorna i pospana, pa htjede da se malko razbistri; otiđe stoga po lutnju i povrativši se s njom za časak sjedne kraj Zbiška. — Sta da zapjevam? — zapita. — Sta? — rekne kneginja. — A šta drugo, nego onu pjesmu koju si pjevala u Tinjcu kad te prviput Zbiško vidio. — Ej, sjećam se i neću je zaboraviti do srmti — rekne Zbiško. — Kad sam je god čuo, navrle su mi na oči suže. — Pa ću je zapjevati1 — rekne Danuška. I odmah počne prebirati po lutnji, a onda podigne kao obično glavu uvis i zapjeva:

Page 142: Henryk Sienkiewicz Krizari

Da ja imam krila Kao guska bijela Za Jaškom u Šlesku Ja bih poletjela.. Sjela bih na trgu Riječ mu rekla jednu: Pogledaj Jašulko Siroticu bijednu! Ali najednom zašuti, usne joj zadršću, a ispod spuštenih trepavica poteku joj suze niz lice. Časak ih je zadržavala, ali ih nije mogla zadržati i na kraju je zaplakala tako glasno kao što je plakala d onda kad je tu pjesmu pjevala Zbišku u krakovskom zatvoru. — Danuško, šta ti je, Danuško? — zapita je Zbiško. — Zašto plačeš? Kakav je to pir? — klikne kneginja. Sta ti je? — Ne znam — odgovori Danuša jecajući — ali mi je tako teško.. tako žao... za vama i za Zbiškom.. Svi se uznemire i stanu je tješiti objašnjavajući joj da taj rastanak neće biti tako dug i da će još s Jurandom sigurno doći u Cjehanov. Zbiško je ponovo zagrli, pa je privine k sebi i izljubi joj suze na očima, ali neka tajna tjeskoba ostade u svim srcima, i u toj su im tjeskobi prolazili noćni sati. Najednom se u dvorištu začuje takva škripa da se svi lecnu. Kneginja ustane i klikne: ' — O, zaboga! To je škripa zdenca! Napajaju konje! A svećenik Višonjek pogleda kroz okno, kroz koje je prodiralo svjetlo, i rekne: — Već sviće i već se javlja dan. Ave Maria, gratia plena..l Zatim iziđe iz sobe, pa se tren kasnije vrati i nastavi: — Dan je, ali će to biti tmuran dan. To Jurandovi ljudi napajaju konje. Čas je da pođeš na put, siroto! Na te riječi brižnu i kneginja i Danuška u plač i stanu zajedno sa Zbiškom tako naricati, kako nariču priprosti ljudi, kad se moraju rastati, to jest: u tom je naricanju bilo i plača i pjevanja, koje se iz duše priprostih ljudi izlijeva onim istim prirodnim putem kojim i suze teku iz očiju. Ej.' Ne pomaže sad plakanje, Na rastanku srno, milovanje, Neće nam pomoći suzice, Na rastanku smo, sirotice, Na rastanku.. Ej! Zbiško pri vine zadnji puta Danušku na svoja prsa i zadrži je tako dugo, dok mu nije ponestalo daha i dok je nije kneginja otrgla od njega da je opremi za put. Međutim se već posve razdanilo. U dvoru su se svi razbudili i pošli za svojim poslom. K Zbišku dođe njegov momak Čeh da ga zapita za zdravlje i da primi njegove zapovijedi. — Privuci moju postelju k prozoru — rekne mu mladi vitez. Čeh privuče posve lako postelju k prozoru, ali se začudi kad mu Zbiško rekne da ga otvori; ipak posluša tu zapovijed i pokrije ga samo svojim kožuhom jer je vani bilo hladno i tmurno, a padao je i obilan snijeg. i Zdravo Marija, milosti puna 270 Zbiško stane gledati: u dvorištu je kroz debele pahuljice snijega vidio saone, a oko njih su na mraznim injem pokrivenim konjima sjedili Jurandovi ljudi. Svi su bili oboružani, a neki su imali i oklope na svojim kožusima na kojima su se odražavali blijedi traci jutarnjeg sunca. Sva je šuma bila zasuta snijegom, a obori i plotovi nisu se vidjeli. Danuša dođe još jedanput u Zbiškovu sobu, sva pod kožuhom i lisičjom šubarom, pa ga još jednom zagrli oko vrata i još mu jedanput rekne na rastanku: — Ako i odlazim, ipak sam tvoja. A on joj je ljubio ruke, lice i oči, koje su se jedva vidjele ispod lisičje šubare, i govorio: — Bog te čuvao! Bog te pratio! Ti si moja, moja do smrti! A kad su je opet otrgli od njega, podigao se koliko je mogao, pa pružio glavu kroz prozor i gledao: i kroz snježne je pahuljice vidio, kao kroz kakvu koprenu, kako ju je kneginja dugo držala u svom zagrljaju, kako su je ljubile dvoranke i kako ju je otac Višonjek znakom svetoga krsta prekrstio na put. A ona se pred samim odlaskom još jednom okrenula k njemu i domahnula mu rukom: — Ostaj zbogom, Zbiško! — Daj, Bože, da te vidim u Cjehanovu! No snijeg je padao tako gusto, kao da želi sve sakriti i zakloniti, pa su te riječi do njih doprle tako nejasno da im se pričinilo kao da ih jedno drugome dovikuju izdaleka.

Page 143: Henryk Sienkiewicz Krizari

IX Iza obilna snijega nastadoše vrlo studeni, vedri i suhi dani. Sume su se po danu ljeskale pod sunčanim tracima, a led je prekrio rijeke i močvare. Nadođoše jasne noći koje bijahu tako mrazne da je drveće pucalo u šumi; ptice su se približile k ljudskim stanovima, a putevi su postali nesigurni zbog vukova koji su se stali skupljati u hrpe i navaljivati ne samo na pojedine ljude već i na sama sela. Seljaci su se ipak u svojim zadimljenim kućama radovali kraj ognjišta jer su se poslije ciče zime nadali dobroj godini i veselo očekivali proljeće koje je .272 imalo uskoro osvanuti. Knežev je šumski dvorac opustio. Kneginja je sa svojim dvorjanicima i svećenikom Višonjekom otišla u Cjehanov. Zbiško je već bio mnogo zdraviji, ali još uvijek nije mogao sjesti na konja, pa je ostao u dvorcu zajedno sa svojim ljudima, sa Sanderusom, sa Cehom i sa domaćom služinčadi koju je nadzirala ugledna plemkinja, upraviteljica gospodarstva. Ali duša mladog viteza čeznula je za mladom ženom. Njemu je, istina, bila neizrecivo slatka misao da je Danuša njegova i da mu je više nijedna ljudska moć ne može oteti, ali ga je ta misao, s druge strane, ispunjavala i najvećom čežnjom. Cijele je dane uzdisao za trenutkom kad će ostaviti šumski dvorac, i pomišljao na to šta mu je onda činiti, kamo će poći i kako će Juranda predobiti za se. Imao je i dosta teških časova, ali je ipak mislio da će mu budućnost biti sretna. Ljubiti Danušu i trgati paunove perjanice s njemačkih šljemova — to je imao da bude njegov život. Cesto ga je obuzimala želja da o tome porazgovori sa Cehom, kojeg je bio zavolio, ali je ipak pomislio da se Ceh, odan svom dušom Jagjenki, neće radovati razgovoru o Danuški, a sam mu nije mogao reći sve šta se dogodilo jer je to moralo ostati tajnom. Ipak je bivao svakim danom sve to zdraviji. Nedjelju dana prije Badnjaka sjeo je prviput na konja i premda je osjećao da to ne bi mogao učiniti pod oklopom, ipak mu je bilo mnogo lakše. On se nije ni nadao da će tako skoro trebati šljem i oklop, ali se tješio da će, ako bude nevolje, i za to uskoro imati dovoljno snage. U svojoj je sobi pokušavao da digne mač, i to mu je dobro polazilo za rukom, samo mu je sjekira bila preteška, ali je ipak bio uvjeren da bi njome, kad bi je pograbio obim rukama, mogao valjano zamahnuti. Napokon je dva dana prije Badnjaka zapovjedio da opreme kola i osedlaju konje, pa je rekao Cehu da će poći u Cjehanov. Vjerni se momak malko uznemirio, napose zato što je vani bilo jako studeno, ali mu je Zbiško rekao: — Ne iradi se o tvojoj glavi, Glavaču1. — Nemamo nikakva posla u ovom dvorcu; a ako se razbolim, neće mi niti u Cjehanovu nedostajati prave njege. Neću, na Glawaoz — poljski naziv za Hlava. 18 273 kraju krajeva, poći na konju, nego na saonicama, na meku sijenu i pod toplim kožama, pa ću tek pred samim Cjehanovom sjesti na konja. Tako je i bilo. Čeh je već poznavao svog mladog gospodara i znao da mu se ne smije protiviti, već da mora izvršiti njegove zapovijedi, i zato su sat kasnije krenuli. Na polasku opazi Zbiško kako se Sanderus zajedno sa svojim kovčezima smješta na saonice, pa mu rekne: — A šta si se ti uz mene prilijepio, baš kao čičak uz ovčju vunu? Ta govorio si da ćeš u Prusku. — Govorio sam da ću u Prusku — odgovori Sanderus — ali kako da posve sam onamo pođem i još po takvu snijegu? Vuci bi me pojeli prije nego što iziđe prva zvijezda, a ni ovdje ne mogu da ostanem. Idem radije u grad da ljude učvršćujem u pobožnosti, da im poklanjam svoje svete moći i da ih čuvam od đavolskih napasti, kao što sam to u Rimu obećao ocu svih kršćana. A, osim toga, veoma sam zavolio vašu milost, pa vas neću ostaviti prije nego što odem u Rim; a može se dogoditi da vam i kakvu uslugu učinim. — On je, zaista, spreman da za vas sve pojede i popije — rekne Čeh — i takvu bi vam uslugu najradije učinio. Ali ako na nas u pšasniškoj šumi navali veliki čopor vukova, bacit ću im ga za ručak jer nije ni za šta drugo prikladan. — A vi pazite da vam se vaše griješne riječi ne primrznu uz brkove — odgovori Sanderus — jer se takve sablazni mogu samo u paklenom ognju otopiti.

Page 144: Henryk Sienkiewicz Krizari

— O da! — rekne Glavač mašajući se rukom za svoje brčiće koji su jedva počeli probijati. — Prije ću pokušati da ih ugrijem pivom, ali ga tebi neću dati. — A ipak je rečeno da žednoga valja napojiti. To je novi grijeh. — Dat ću ti, dakle, vedricu vode, a zasada, evo, ovo što imam u ruci! I tako govoreći pograbi obim rukama dosta snijega i baci ga Sanderusu u lice, no ovaj se brzo ugne i rekne: — Za vas neće biti nikakva posla u Cjehanovu jer ondje imaju već dobro uvježbana medvjeda koji se snijegom nabacuje. Tako su se oni nadmudrivali i međusobno peckali. Zbiško nije ipak zabranio Sanderusu da pođe s njime jer ga je, zaista, zanimao taj čudni čovjek, a u isti mah mu se činilo da mu je, uistinu, odan. I tako krenuše iz šum skog dvorca ranim jutrom, po tako velikoj zimi da su i konje morali gunjevima pokriti. Sva je okolica ležala pod debelim snijegom. Ispod njega su se jedva vidjeli krovovi seljačkih kuća, a mjestimice se činilo kao da dim izlazi iz velike hrpe snijega i diže se tako gusto i ravno uvis da je posve sličan perjanicama na viteškim šljemovima. Zbiško se vozio na saonicama, i da štedi svoje snagu, i zbog velike studeni pred kojom se mogao lakše obraniti u hrpi sijena i pod toplim kožama. On je zapovjedio Glavaču da sjedne kraj njega i da drži u ruci luk zbog vukova, pa je s njime veselo razgovarao: — U Pšasnišu ćemo — rekne — nahraniti konje pa ćemo odmah dalje. — Do Cjehanova? — Naprijed do Cjehanova da se poklonimo našim gospodaricama i da obavimo božičnu pobožnost. — A onda, tko zna nećemo li u Bogdanac. Čeh ga pogleda u čudu. U njegovoj glavi blijesne misao nije li njegov mladi gospodar možda povukao svoju riječ Jurandovoj, a to mu se činilo tim vjerojatnije što je u šumskom dvorcu doznao da je gospodar Spihova odbio mladog viteza. To je bilo veoma drago čestitome momku, koji je, istina, i sam ljubio Jagjenku, ali je na nju gledao kao u jasnu zvijezdu na nebu, pa joj je htio izvojštiti sreću, makar i svojom vlastitom krvlju. I Zbiška je bio zavolio i samo je želio da im do smrti služi. — Dakle, vaša će milost ostati na svojoj djedovini? — rekne radosno. — Kako da ostanem na djedovini — odgovori mu Zbiško — kad sam na megdan pozvao one križarske vitezove, a još prije Lihtenštajna? Gospodin de Lorhe mi je rekao da će uskoro veliki meštar pozvati našeg kralja u Torunj u goste, pa ću se pridružiti kraljevskoj pratnji i mislim da će mi u Torunju gospodin Zaviša iz Garbova ili gospodin Povala iz Tačeva od našega gospodara isposlovati dopuštenje da se s onim redovnicima smijem oštro pobiti. A oni će na megdan sigurno i izići sa svojim momcima, pa ćeš se i ti morati pobiti. — Neka i sam postanem redovnik ako bude drukčije — rekne Čeh. Zbiško ga zadovoljno pogleda. — Baš i neće biti dobro onome koji se bude morao s tobom ogledati. Gospodin Isus ti je dao veliku snagu, ali bi ti činio zlo kad je ne bi dobro upotrijebio. Čeh klimne glavom u znak da će je dobro upotrijebiti, a Zbiško se i opet nasmiješi, ali ne više njemu, već svojim vlastitim mislima. — Stari gospodin će se radovati kad se vratimo — rekne začas Glavač — a i u Zgorjelicama će se radovati. Zbišku se pred očima pojavi Jagjenka tako jasno kao da sjedi kraj njega na saonicama. To je bivalo dosta često da je jasno vidi pred sobom čim na nju pomisli. Ne, rekne sam u sebi, ona se neće radovati jer ako se vratim u Bogdanac, vratit ću se s Danuškom, a ona neka uzme drugoga! Tu mu se pojave pred očima Vilk iz Brzozove i mladi Otan iz Rogova... i najednom se ozlovolji na misao da bi je mogao dobiti jedan od njih dvojice. Bilo bi bolje da sebi nađe koga boljega, rekne sam sebi jer je ona veoma dobra! Zatim pomisli i na to da će Matku biti veoma žao kad dozna šta se dogodilo, ali ga odmah utješi misao da je stricu u prvom redu do roda i

Page 145: Henryk Sienkiewicz Krizari

imetka što bi ga njegov rod mogao steći. Jagjenka mu je, istina, mnogo bliže, na samoj međi, ali zato Jurand ima više imetka od Ziha iz Zgorjelica pa se lako moglo predvidjeti da se Matko toj ženidbi neće dugo protiviti, to manje što već zna za ljubav svog sinovca, kao i za zahvalnost koju je Zbiško dužan Danuški. On će malko mrmljati, pa se onda udobrovoljiti i zavoljeti Danušku kao svoje rođeno dijete. I Zbiško najednom osjeti u svom srcu najveću odanost i najveću ljubav za tog strica, čovjeka surova, ali koji ga ipak ljubi kao zjenicu svog oka: u bici pazi više na nj nego na sebe, za nj otima plijen i za nj zgrće imetak. Ta njih su dvojica sami samcati na svijetu! Rođaka nemaju osim vrlo dalekih, kao što je opat, pa kad su se na koje vrijeme morali rastati, jedan bez drugoga ne zna šta da počne, a osobito starac koji za sebe samoga ništa više ni ne želi. Ej, bit će mu drago, bit će mu drago! panovaljao je u sebi Zbiško. Samo bih htio da me i Jurand primi tako kao što će me on primiti. I pokuša da zamisli šta će Jurand reći i učiniti kad dozna za vjenčanje. U toj je misli bilo i nešto nemira, ali ne baš mnogo, naročito zato što je već sve bilo gotovo. Ta Jurand ga nije mogao izazvati na borbu, a ako se bude baš mnogo protivio, moći će mu Zbiško odgovoriti ovako: — Pristanite, dok vas molim, jer je vaše pravo na Danušku ljudsko, a moje božje... i ona nije vaša već moja! — On je nedavno čuo od nekog klerika, vješta svetom pismu, da žena mora ostaviti i oca i majku, pa je zato osjećao da je njegova moć mnogo veća. Nije ipak mislio da će između njega i Juranda doći do očita neprijateljstva, već se nadao da će Juranda brzo udobrovoljiti Danušine molbe, a još više kneževe riječi; naime, Jurand je knežev podanik, a koristit će i zagovor svijetle kneginje koju on veoma voli zaito što mu je kćer odgojila. U Pšasnišu su im savjetvali da ostanu na noćištu upozoravajući ih na vukove koji su se zbog ciče zime skupljali u tako velike čopore da su navaljivali i na cijele čete ljudi. Zbiško nije htio na to pristati jer se u krčmi sastao s nekolicinom mazovskih vitezova koji su sa svojim pratnjama išli, također, knezu u Cjehanov, i s nekoliko dobro oboružanih trgovaca iz samog Cjehanova koji su se na svojim kolima vraćali iz Pruske. Budući da ih je bilo tako mnogo, nisu se trebali bojati nikakve opasnosti, pa su pošli pred noć, premda je pod večer zaurlao takav vjetar da je nastala pravao mećava. Išli su držeći se posve blizu jedni drugih, ali tako polako da je Zbiško pomislio da ni na Badnjak neće stići. Na nekim su mjestima morali raskapati snijeg jer konji nisu mogli proći. Na sreću je put kroz šumu bio takav da nisu mogli zaluitati. Ipak se već počelo mračiti kad su ugledali Cjehanov. Možda bi bili i obašli oko grada u onoj strašnoj mećavi, ni ne znajući gdje su, da nije gorio oganj na visočini na kojoj je bio sagrađen novi dvor. Nitko nije pravo znao da li je taj oganj zapaljen na Badnjak za goste ili po nekom starodrevnom običaju, ali sad nije nitko od Zbiškovih drugova na to ni mislio, već su svi htjeli da se što prije zaklone u gradu. Međutim se strašna mećava još i povećala. Studen i oštar vjetar nosio je goleme nanose, lomio drveće, zviždao i urlikao, podizao cijele hrpe snijega i prekrivao njime ljude, kola i konje udarajući u lica naših putnika kao da se prosipa oštar pijesak, te im je ponestajalo daha i nisu mogli progovoriti ni riječi. Škripa se kotača nije u onoj groznoj vijavici ni čula; čuli su se zato nekakvi tužni i očajni glasovi, kao vučje zavijanje, kao daleko rzanje konja, a časomice kao očajno ljudsko dozivanje u pomoć. Umorni su se konji počeli stiskati jedan uz drugog i ići sve polaganije. .231 — Ej, to je mećava, to je mećava! — rekne zadahtanim glasom Čeh. — Sva je sreća, gospodine, što smo pred gradom i što je zapaljen onaj oganj; inače bismo zlo prošli. — Tko je u polju, tome prijeti smrt — odgovori Zbiško; — ali ja ni ognja više ne vidim. — Jer je takva magla da ni oganj ne može kroz nju prodrijeti. A možda je vjetar raznio i drva i žeravicu. I na drugim su kolima razgovarali trgovci i vitezovi govoreći da neće više čuti sutrašnjih zvona onaj kojeg je ta mećava zatekla daleko od ljudskih stanova. A Zbiško se najednom uznemiri i rekne: — Ne dao Bog da je Jurand sada negdje na putu. Ceh je neprestano gledao pravcem gdje je svijetlio oganj, ali kad je čuo Zbiškove riječi, obazre se ipak i rekne:

Page 146: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Zar je i gospodin iz Spihova imao doći? — Da. — S gospođicom? — Oganj se sada sakrio — odgovori Zbiško. I zaista se oganj nije vidio, ali se zato na cesti uz kola i konje pojavilo nekoliko jahača. — Tko to dolazi? — zavikne oprezni Čeh i pograbi za luk. — Tko ste vi? — Kneževi ljudi poslani u pomoć putnicima. — Hvaljen Isus! — Na vi jeke vjekova. — Odvedite nas u grad! — oglasi se Zbiško. — Nije li tko zaostao? — Nije. — Odakle dolazite? — Iz Pšasniša. — A drugih putnika niste na putu vidjeli? — Nismo; ali su možda na drugim cestama. — Po svima traže ljude. Pođite za nama. Sašli ste s puta. Nadesno! I okrenuše konje. Nekoliko se časaka čuo samo silan šum vjetra. — Ima li mnogo gostiju u starom dvoru? — zapita Zbiško. Najbliži jahač nije dobro čuo pa se prigne k njemu: — Sto velite, gospodine? — Pitam, ima li mnogo gostiju kod kneza? — Ima, po starom običaju. — A gospođina iz Spihova nema? — Nema, ali ga očekuju. Ljudi su mu otišli u susret. — S bakljama? — Zar bi to po ovom vremenu bilo moguće? Ali nisu dalje mogli govoriti jer je vjetar zašumio još jače. — To je pravi đavolski pir! — oglasi se Čeh. Zbiško mu zapovjedi da šuti i ne spominje ime nečastivog. — Zar ne znaš — rekne — da je po ovakvoj svetoj noći đavolska moć slabija i da se vrazi svakamo sakrivaju? Jednog su jednom prilikom kod Sandomira našli ribari na Badnjak u svojoj mreži: držao je štuku u ustima, ali je odmah oslabio čim je čuo glas zvona, a oni su ga toljagama tukli sve do večeri. Ima i takvih napasti, ali samo s dozvolom Gospoda Boga koji želi da sutrašnji dan bude što radosniji. — Da! Mi smo već bili pred gradom, a ipak smo zašli sa ceste i možda bismo lutali do ponoći da nisu došli ovi ljudi — odgovori Glavač. — Jer se utrnuo oganj. Ušli su već i u grad. Tu su po ulicama ležale još veće hrpe snijega, tako velike da se na mnogo mjesta nisu vidjeli ni prozori i zato nisu, lutajući pred gradom, vidjeli svjetla. Ipak je tu vjetar zbog toga duvao manjom snagom. Sve ulice bijahu puste; gradski su žitelji već sjedili kod Badnjaka. Pred nekim kućama pjevali su dječaci koledske pjesme. I na trgu su vidjeli nekoliko ljudi ovijenih slamom, kako skaču kao medvjedi; inače je sve bilo pusto. Trgovci, koji su bili sa Zbiškom i s drugim plemićima, ostadoše u gradu; a oni pođoše dalje u stari dvorac u kojem je stanovao sam knez. Dvorac se pred njima jasno zasvijetlio čim su mu se približili jer je imao staklene prozore. Most je na glavnim vratima bio spušten. Bilo je uminulo vrijeme nekadašnjih litvinskih navala, a križari su, predviđajući rat s poljskim kraljem, sami itražili kneževo prijateljstvo. Jedan je od kneževih ljudi puhao u svoj rog i odmah su im otvorili vrata. Na vratima je bilo nekoliko strijelaca, ali na zidinama i opkopima ni žive duše jer je knez dozvolio stražarima da odu. Gostima je došao u susret Stari Mrkota koji je već bio na dvoru puna dva dana, pa ih je pozdravio u kneževo ime i odveo u njihove sobe u kojima su se mogli preodjeti za večeru.

Page 147: Henryk Sienkiewicz Krizari

Zbiško je Mrko tu odmah zapitao za Juranda iz Spihova, a on mu odgovori da ga još nema, ali da ga očekuju 279 jer je obećao da će zastalno doći; a da je jače obolio, bi bi ito, bez sumnje, javio. Ipak su mu u susret poslali nekoliko konjanika, jer ni najstariji ljudi ne pamte takve mećave. — Možda će, prema tome, uskoro doći. — Po svoj prilici. Kneginja je zapovjedila da se i za njih postave tanjuri na obiteljskom stolu. A Zbiško se razveseli, premda se bojao za Juranda, i progovori samom sebi: Pa da on učini ne znam što, ipak neće spriječiti da dođe moja žena, moja Danuška najmilija! I kad je to u sebi ponavljao, jedva je mogao vjerovati svojoj velikoj sreći. Pomisli zatim da mu je ona možda već sve priznala, pa ga zamolila i nagovorila da mu je odmah da. Doista, šta on može bolje da i učini? Jurand je pametan čovjek i zna da ću je ipak uzeti, pa makar mi bude i branio, jer je moje pravo jače. I dok se preodjevao, razgovarao je s Mrkotom pitajući ga za kneževo zdravlje, a naročito za kneginju koju je već u Krakovu bio zavolio kao svoju rođenu majku. Bilo mu je također veoma milo kad je saznao da su u dvoru svi zdravi i veseli, premda je kneginja veoma tužna za svojom mezimicom. A sad joj na lutnji igra Jagjenka koju također veoma voli, ali ipak ne onako kao Danušku. — Kakva Jagjenka? — upita u čudu Zbiško. — Jagjenka iz Vjelgolasa, unuka starog gospodina iz Vjelgolasa. Krasna djevojka u koju se onaj Lotarkižanta zaljubio. — Dakle, tu je i gospodin de Lorhe? — A gdje bi trebao da bude? Ovamo je došao ravno iz šumskog dvorca i sada tu sjedi jer mu je dobro. Naš knez ima uvijek gostiju. — Ja ću ga rado pozdraviti jer je ito vitez kojem nema prigovora. — I on vas voli. Ali hajdemo jer će knez odmah sjesti k stolu. I odoše. U velikoj su blagovaonici na dva ognjišta gorjeli ognji, na koje su pazili mladi momci, i već je sva soba bila puna gostiju i dvorskih ljudi. Knez dođe prvi s vojvodom i s nekoliko svojih dvorana. Zbiško klekne pred njega pa mu poljubi ruku. A on ga pomiluje po glavi pa ga malko okrene na stranu i rekne: 280 — Meni je već sve poznato. Ispočetka mi nije bilo pravo što ste to učinili bez moje dozvole, ali, uistinu, nije bilo vremena jer sam ja tada bio u Varšavi, gdje sam mislio provesti i božične blagdane. Poznata je stvar, uostalom, da se ne smiješ usprotiviti kad se žena čega lati jer nećeš ništa napraviti. Gospođa kneginja vas voli kao rođena mati, a i ja radije pristajem uz nju nego da joj se protivim, već i zbog toga da joj prištedim plač i naricanje. Zbiško klekne pred kneza i po drugi put. — Dao mi Bog da za to mogu vašoj kneževskoj milosti odslužiti. — Hvali njegovo ime što si već zdrav. Reci kneginji kako sam te prijazno primio, to će joj biti drago. Bogami: njena je radost i moja radost! I Jurandu ću za te dobru riječ reći, pa mislim da će ti dati svoju dozvolu jer i on voli kneginju. — Ako mi je i ne bude dao, ipak je moje pravo jače. — Tvoje je pravo jače i mora se ispuniti, ali bi vam božji blagoslov mogao uzmanjkati. Silom se od Juranda ne može ništa dobiti, a bez roditeljskog blagoslva nema ni božjega. Zbiško se zabrine čuvši te riječi jer na to nije dosada ni mislio. Ali u taj čas uđe kneginja s Jagjenkom iz Vjelgolasa i s drugim dvorankama, a on poskoči da se pokloni svijetloj gospođi koja ga primi još prijaznije od kneza i odmah mu spomene Jurandov skori dolazak. Eto, tanjuri su i za njih postavljeni i ljudi su im poslani u susret da ih dovedu iz te mećave. S večerom se više ne može čekaiti jer to gospodin ne voli, no oni će sigurno doći još prije nego što se večera dovrši. — A što se tiče Juranda — rekne kneginja — sve će biti po volji božjoj. Ja ću mu reći sve, ili još danas ili sutra poslije svete mise, a i knez je obećao da će svoju riječ uložiti. Jurand se zna rasrditi, ali ne na one koje ljubi, a ni na one kojima je odan.

Page 148: Henryk Sienkiewicz Krizari

Stane tada govoriti Zbišku kako se ima ponašati pred tastom da ga, ne dao Bog, ne uvrijedi i ne rasrdi. Bila je dobre volje, ali tko bi bolje poznavao svijet i vidio bistrije od Zbiška, taj bi u njenim riječima opazio i neki nemir. Možda je to bilo zbog toga što gospodar Spihova uopće nije bio pristupačan čovjek; a možda se kneginja počela brinuti što ih još nema. Mećava je postajala sve veća i veća, i svi su govorili da onaj kojeg uhvati na polju, može tamo i ostati; ali kneginji je padalo na um i nešto drugo: da je Danuška priznala ocu da se vjenčala sa Zbiškom, pa se on razgnjevio i odlučio da ne ide u Cjehanov. Ipak nije ni Zbišku htjela povjeriti tu misao, a za to nije bilo ni vremena, jer su dječaci već stali donositi jela i stavljati ih na stol. Ipak Zbiško još ugrabi zgodan trenutak, pa je zapita: — A kako će biti ako dođu, milostiva gospođo? Mrkota mi je rekao da je za Juranda spremna posebna soba, a da će momci spavati na sijenu. Kako će biti? A kneginja se nasmije, pa ga lako udari rukavicom po licu i rekne: — Šuti! Sta želiš? Vidiš li ga! I ode knezu pred kojim su sluge već držale stolac da može sjesti. Prije toga mu je jedan od njih pružio zdjelu punu raznih blagoslovljenih kolača što ih je knez imao podijeliti s gostima, dvoranima i s domaćom čeljadi. Drugu je, posve sličnu, držao pred kneginjom krasan mladić, sin kaštelana sohačevskog. Na drugoj strani stola sjedio je svećenik Višonjek, koji je imao blagosloviti večeru prostrtu na mirisnom sijenu. Uto se na vratima pojavi neki čovjek, sav pokriven snijegom i glasno vikne: — Milostivi gospodaru! — Šta je? — zapita knez kojemu nije bilo drago što ga smetaju. — Na razdanovskcm putu je snijeg posve zasuo nekakve putnike. Treba nam više ljudi da ih odgrnemo. Svi su se prestrašili kad su to čuli; a knez se zabrinuto okrene k sohačevskom kaštelanu i rekne: — Pošaljite konjanike s lopatama! Brzo! Zatim rekne vjesniku: — Ima li mnogo zasutih? — Nismo mogli vidjeti. Mećava je strašna? Konji su i kola. Velika povorka. — A ne znate li čija? — Ljudi kažu: vlastelina iz Spihova. X Čuvši tu nesretnu vijest, ne zapita Zbiško ni za kneževu dozvolu, već skoči k stajama i zapovjedi da osedlajukonje. Ceh, koji je kao rođeni plemić bio s njime u dvorani, stigne jedva da otrči u njegovu sobu i da mu donese toplu lisičju šubaru, ali ni ne pokuša zadržati svog mladog gospodara jer je bio veoma pametan i znao da bi ga samo uzalud zadržavao, a gubitak je vremena mogao biti poguban. Sjednuvši na drugog konja, uzme od stražara na vratima nekoliko baklja, i oni pođu zajedno s kneževim ljudima koji su se brzo odazvali kaštelanovoj zapovijedi. Iza vrata ih ogrne potpuna tama, ali im se učini da je mećava već nešto slabija. Bili bi, možda, odmah pred gradom zalutali da nije bilo onog čovjeka koji im je prvi dojavio nesreću i sada ih vodio sigurnije i brže zato što je uza se imao psa koji je dobro poznavao put. Na otvorenom polju ih stade vjetar jače šibati u lice, najviše stoga što su brzo jahali. Put je bio suh, ali na mjestima tako zatrpan snijegom da su ga morali odgrtati jer su im konji propadali sve do trbuha. Kneževi su ljudi zapalili baklje i posude sa smolom, pa su jahali usred dima i plamena u koji je vjetar duvao takvom silom kao da ga želi odnijeti i prosuti po širokom polju. Put bijaše dalek; oni prođoše kraj naselja u blizini Cjehanova, pa onda kraj Njedzboža, a zatim krenu prema Radzanovu. Iza Njedzboža stade bura jenjavati. Vjetar je duvao sve slabije i slabije i nije više nosio čitave oblake snijega kao prije. Nebo se razjapilo. Još je padao dosta gusti snijeg, ali je uskoro prestao. Zatim se ponegdje između tmastih oblaka pojavila i pokoja zvijezda. Konji počnu rzati, a konjanici dahnu slobodnije. Zvijezda je bivalo sve više i više i studen je stala popuštati. Poslije nekog vremena nastade potpuna tišina. Gospodin de Lorhe, koji je jahao kraj Zbiška, stane ga tješiti govoreći da je Jurand u času opasnosti nesumnjivo prije svega mislio na spas svoje kćeri, pa ako i sve druge nađu mrtve, nju će zasitalno

Page 149: Henryk Sienkiewicz Krizari

naći živu, možda kako spava pod toplim kožama. Zbiško ga je slabo razumio, a najposlije nije imao ni kada da ga sluša jer je za koji čas vodič, koji je išo pred njima, skrenu s ceste. Mladi vitez se prigne naprijed i zapita: — Zašto skrećemo s puta? — Jer ih nije snijeg zameo na putu, već eno ondje. Vidite li, gospodine, ono drveće? To rekavši, pokaže rukom na drveće što se crnjelo u daljini te se već moglo vidjeti na bijeloj snježnoj poljani jer se iza oblaka pojavio mjesec i noć je bila prilično vidna. — Sigurno su sašli s puta. — Sašli su s puta i kretali se u krugu kraj rijeke. To se lako dogodi u buri i mećavi. Išli su, išli, dok im konji nisu šuštali. — Kako site ih našli? — Pas nas je doveo. — Nema li u blizini kakvih koliba? — Ima, ali na drugoj strani rijeke. Tu je odmah Vkra. — Naprijed! Brzo naprijed! — klikne Zbiško. Ali bilo je lakše zapovjediti, nego zapovijed izvršiti. Na polju je ležao svjež i vlažan snijeg premda je bila zima, a tako dubok da su konji u nj zapadali do koljena. Zato su morali polako ići. Najednom začuju štektanje psa, a pred njima osvane debeli panj vrbe nad kojim se ljeskalo golo granje. — Oni su tamo dolje — rekne vodič — kod onog drveća; ali i tu mora nešto biti. — Nešto je zasuto pod vrbom. Posvijetlite! Nekoliko kneževih ljudi siđe s konja i posvijetli bakljama, a onda jedan vikne: — Čovjek je pod snijegom! Vidi mu se glava... evo tu! — Jest i konj! — vikne drugi. — Otkopajte ga! Lopate se stanu zabadati u snijeg i odgrtati ga na obje strane. Tren kasnije ugledaju ljudski lik kako sjedi pod drvetom spustivši glavu na prsa i navukavši kapu na lice. Jedna je ruka držala uzde konja koji je ležao postrance zarivši nozdrve u snijeg. Čovjek je očito otišao od povorke da što prije nađe ljudske stanove i dozove pomoć, a kad mu je pao konj, zaklonio se pred vjetrom pod vrbu i ondje se smrznuo. — Posvijetlite! — vikne Zbiško. Momak prinese baklju pred lice smrznutog čovjeka, ali mu se crte nisu mogle odmah razabrati. Istom kad je drugi momak podigao glavu uvis, kliknuše svi u jedan glas: — Gospodin iz Spihova! Zbiško zapovjedi dvojici ljudi da ga dignu i odnesu u najbližu kolibu, a sam otrči s ostalim momcima naprijed da spasi i druge unesrećene. Putem je mislio da će tamo naći Danušku, svoju ženu, možda mrtvu i strašno je nagonio konja koji je propadao u snijeg sve do prsiju. Na sreću nije već bilo daleko, najviše nekoliko stotina koraka. Iz tmine se začuju glasovi: Ovamo! a bili su to ljudi koji su otprije ostali kod zasutih putnika. Zbiško dođe i skoči s konja. — Lopate u šake! Dvije saonice su već bili otkopali oni koji su ostali na straži. Konji i ljudi u njima bijahu se smrzli i nije im bilo pomoći. Gdje su bili drugi zaprezi, moglo se vidjeti po višim hrpama snijega, premda sve saonice nisu bile posve pokrivene. Pred nekima su se vidjeli konji naslonjeni prsima o snijeg; smrznuli su se dok su upinjali svu snagu da krenu naprijed. Pred jednima je stajao čovjek s kopljem u ruci, sav do pojasa u snijegu, nepomičan kao stup; malo dalje bili su se momci smrznuli, pred konjima, držali su ih još uvijek za uzde. Smrt ih je, očito, zaskočila u času kad su htjeli izvesti konje iz duboka snijega. Jedan zapreg na kraju povorke nije bio nimalo zasut. Kočijaš je, prignut, sjedio sprijeda držeći ruku na ustima, a straga je ležalo dvoje ljudi: na njima i pod njima se bijelio snijeg, te se činilo kao da leže na svojoj postelji i mirno spavaju. A druge je zatekla smrt dok su se naprezali iz svih sila da se spase i da iziđu iz snijega. Nekoliko je saonica bilo izvrnutih, a na nekima bijahu slomljene glavnje. Lopate su neprestano otkopavale konjske vratove ispružene naprijed ili konjske nozdrve zari vene u snijeg i ljude u saonicama i kraj saonica, ali ni na jednima

Page 150: Henryk Sienkiewicz Krizari

nije bilo nikakve ženske. I Zbiško je odgrtao snijeg lopatom, te mu je znoj orosio čelo, pa je svaki čas pogledavao na lešine u najvećem strahu da među njima najednom ne ugleda ljubljeno lice... ali sve uzalud! Plamen je osvjetljivao samo surova i brkata lica spihovskah ratnika, ali ni Danuši, ni bilo kojoj drugoj ženskinji ni traga ni glasa. Sta je ovo? pitao se u čudu mladi vitez. I dovikivao je ljudima koji su radili malko podalje pitajući ih nisu li što otkrili; ali i oni su otkrivali same muškarce. Na kraju je posao bio gotov. Momci zapregnu pred saonice svoje konje i sjednu na njih, pa krenu s lešinama u Njedzbož da još ondje u toplu dvoru pokušaju neće li se koji od smrznutih ljudi dozvati k životu. Zbiško ostade s Čehom i dvojicom momaka. Njemu je palo na um da su se saonice s Danuškom, možda, odijelile od ostale družbe, da joj je, možda, Jurand rekao da pođe naprijed jer je, bez sumnje, imala najbolje konje, a možda ju je ostavio i u kojoj kolibi na putu. Zbiško nije ni sam .m. znao šta da počne; svakako je htio pažljivo pregledati čitavo mjesto nesreće pa se.onda vratiti na cestu. Ali na mjestu nesreće ne nađoše ništa. Pred njima su između drveća samo par puta blijesnule vučje oči, ali se ipak nisu nigdje namjerili na ljude i konje. Sva se poljana između šumice i ceste ljeskala sada pod jasnim mjesečevim svjetlom i na njenoj bijeloj površini vidjelo se mjestimice nekoliko crnih mrlja, ali i to su bili vuci koji su pred ljudima brzo pobjegli. — Vaša milosti — rekne napokon Ceh — mi ovuda uzalud hodamo i tražimo jer gospođica iz Spihova nije bila u družbi. — Na cestu! — odgovori Zbiško. — Nećemo je naći ni na cesti. Ja sam dobro gledao nije li na kojim saonicama bilo kakvih kovčega i u njima ženskih haljina. Ali nije bilo ništa. Gospođica je ostala u Spihovu. Zbiško pomisli da je to istina, ali odgovori: — Dao Bog da je kao što ti veliš. A Čeh segne još dublje u razum u svojoj glavi: — Da je bila u kojim saonicama, ne bi stari gospodin bio od nje odjahao, već bi je bio uzeo preda se na konja pa bismo je mi bili našli kraj njega. — Hajdemo onamo još jedanput! — rekne Zbiško uznemirenim glasom. Pomislio je da je možda, uistinu, tako kao što kaže Čeh. Možda nisu tražili dosta pomno! Možda je Jurand Danušu uzeo preda se na konja, a kad je konj pao, otišla je ona od oca da potraži pomoć. U tom je slučaju mogla biti gdjegod u blizini pod snijegom. Ali Glavač, kao da je pogodio te misli, ponovi: — U tom slučaju moralo bi na saonicama biti njenih haljina, jer nije moguće da je na dvor pošla samo u odjeći koju je imala na sebi. I premda je to bilo sigurno, pođoše ipak k vrbi, ali ne nađoše ni pod njom ni oko nje ništa. Juranda su već kneževi ljudi odnijeli u Njedzbož, te je naokolo sve bilo pusto. Čeh spomene još i to da bi pas, koji je doveo vodiča i našao Juranda, bez sumnje bio i gospođicu našao. Tad je Zbišku odlanulo, jer se uvjerio da je Danuška ostala kod kuće. I znao je sebi razjasniti zašto se to dogodilo: Danuša je očito sve priznala ocu, a on nije pristao na njen brak, pa ju je navlas ostavio kod kuće, a sam pošao knezu da ga zamoli za savjet i k biskupu da sve razvrgne. Na tu misao nije se Zbiško mogao oteti nekoj utjehi, dapače i radosti, kad je pomislio da je smrću Juranda nestalo svih zapreka. Jurand nije htio, ali je htio gospodin Isus, rekao je sam sebi mladi vitez, a božja je volja najmoćnija! Sada je imao poći u Spihov i uzeti Danušu kao svoju, pa onda ispuniti svoj zavjet, a taj je na samoj granici mogao ispuniti mnogo lakše nego u dalekom Bogdancu. — Volja božja! Volja božja! — ponavljao je u svojoj duši. Ali, najednom se zastidi svoje radosti, pa se okrene k Čehu i rekne: — Ipak mi ga je žao i ja to glasno ispovijedam. — Ljudi kažu da su ga se Nijemci bojali kao smrti — odgovori Čeh. A čas kasnije zapita:

Page 151: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Hoćemo li se sada vratiti u grad? — Kroz Njedzbož — odgovori Zbiško. Kad su ujahali u Njedzbož i došli pred dvor, dočekao ih je stari gospodin Zeleh. Juranda nisu više našli, ali im stari Zeleh saopći dobru vijest: — Ovdje su ga trli snijegom gotovo do kostiju — rekne — a onda su ga parili u kupelji i u njoj je počeo disati. — Zar je još živ? — zapita radosno Zbiško koji je na tu vijest zaboravio na sve svoje neprilike. — 2iv je, ali bogzna da li će ostati živ, jer se duša nerado vraća s pola puta. — A zašto su ga odvezli? — Jer su došli kneževi ljudi po nj. Štogod je u kući bilo perina, to su ga njima prekrili i odvezli. — A nije ništa rekao o svojoj kćerci? — Jedva je mogao disati, ali nije ni riječi progovorio. — A drugi? — A drugi su već kod dragog Boga. Neće siromasi biti na ponoćki, osim možda na onoj koju sam Isus na nebu priredi. — Nijedan nije oživio? — Nijedan. Dođite u sobu da ondje porazgovorlmo. Ako ih želite vidjeti, oni leže kraj ognja u družinskoj izbi. Dođite u sobu. Ali oni su se žurili i nisu htjeli unići, premda ih je stari Želeh pozivao, jer je rado lovio ljude da s njima porazgovori. Od Njedzborža do Cjehanova imali su još 286 287 dobar komad puta, a Zbiško je htio da što prije vidi Juranda i da od njega štogod dozna. I zato su po zametanoj cesti jahali što su brže mogli. A kod su stigli, bilo je već poslije ponoći i ponoćka je u dvorskoj kapelici bila gotova. Do Zbiškovih ušiju dopre rikanje volova i blejanje koza, a te su glasove po starom običaju proizvodili pobožni ljudi na uspomenu toga da se Gospodin rodio u priprostoj stajici. Poslije mise dođe kneginja k Zbišku i sva zabrinute, sva prestrašena, stane pitati: — A Danuška? — Nema je. Zar Jurand nije progovorio? On je još živ, kao što sam čuo? — Isuse milosrdni! To je božja kazna i teško nama! Jurand nije progovorio, već leži kao drvo. — Ne bojte se, milostiva gospođo! Danuška je ostala u Spihovu. — Odakle ti to znaš? — Jer ni u jednim saonicama nije bilo ženskih haljina, a ona ne bi pošla u jednoj jedinoj suknji. — To je istina kao što mi je Bog drag. I oči joj odmah radosno zasinu, a časak kasnije rekne: — Ej, mali Isuse, koji si se danas rodio, nad nama nije očito tvoj gnjev nego tvoj blagoslov. Ipak ju je uznemiravao Jurandov dolazak bez djevojke, pa zapita: — A zašto ju je samo ostavio? Zbiško joj rekne svoje slutnje koje joj se pričine vjerojatne, ali je ipak ostala zabrinuta. — Jurand će nam i sada imati da zahvali za svoj život — rekne — a ponajviše tebi jer si ga ti išao otkapati. Ta morao bi imati u prsima tvrdd kamen kad bi se još opirao. U tome je za nj i opomena božja da sa svetim sakramentom ne vojuje. Čim se samo osvijesti i progovori, odmah ću mu to reći. — Treba da se prije osvijesti jer još ne znamo zašto nije došao s Danuškom. Možda je bolesna? — Ne govori tek štogod! I tako mi je teško što je nema. Da je ona bolesna, ne bi on bio otišao. — Istina! — rekne Zbiško. I pođoše k Jurandu. U sobi je bilo vruće kao u kupelji i potpuno vidno jer su na ognjištu gorjele ogromne hrastove klade. Svećenik Višonjek je bdio uz bolesnika koji e ležao na postelji pod medvjeđim kožama, blijeda lica, od znoja vlažne kose i zatvorenih očiju. Usta mu bijahu otvorena i teško je disao, tako teško da su se na njemu dizale i spuštale kože kojima je bio pokriven. — Kako mu je? — zapita kneginja.

Page 152: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ulio sam mu čašu ugrijana vina u usta — odgovori svećenik Višonjek — i sada se oznojio. — Spava li ili ne spava? — Možda i ne spava, jer se strašno napinje. — A jeste li pokušali s njime govoriti? — Jesam ali mi ništa ne odgovara i mislim da do osvita neće progovoriti. — Pa ćemo čekati do osvita — rekne kneginja. Svećenik Višonjek je stane nagovarati da pođe na počinak, ali ga ona nije htjela poslušati. Njoj je bilo do toga da u kršćanskoj poboznosti bude što ravnija pokojnoj kraljici Jadvigi i da njeguje bolesnike, ne bi li tako svojim zaslugama otkupila dušu svog oca; i nije propuštala ništa, samo da se u prastarom kršćanskom kraju pokaže gorljivijom kršćankom od drugih i da tako zatre svaku spomen da se rodila u poganstvu. Gorjela je, osim toga, od želje da iz Jurandovih usta sazna nešto o Danuši jer je zbog nje bila još uvijek veoma zabrinuta. Sjedeći kraj njegove postelje počela je moliti krunicu, dok nije zadrijemala. Zbiško, koji još nije bio posve zdrav, a osim toga se bio umorio tim noćnim pohodom, poveo se uskoro za njenim primjerom i za jedan sat su zaspali čvrsto i možda bi spavali do bijeloga dana da ih u sam osvit nije probudio glas zvona u dvorskoj kapelici. Ali taj je glas probudio i Juranda. Otvorivši oči, sjedne na svojoj postelji i stane se ogledavati na sve strane žmirkajući pri tom očima. — Hvaljen Isus.. Kako vam je? — rekne kneginja. On još očito nije bio posve pri bistroj svijesti, jer ju je gledao kao da je ne pozna i tren kasnije progovori: — Ovamo! Ovamo...! Odgrćite snijeg! — Za ime božje: ta vi ste u Cjehanovu! — oglasi se opet kneginja. A Jurand smrkne čelo, kao čovjek koji teško sabire svoje misli, i rekne: — U Cjehanovu...? Mene čeka moje dijete... i knez... Danuško! 19 Križari I najednom zatvori oči i klone na uzglavlje. Zbiško i kneginja se prestraše da nije umro, ali se u isti čas iz njegovih grudi vine dubok uzdah, kao u čovjeka koji je zapao u tvrdi san. Otac Višonjek položi prst na usta i da znak rukom da ga ne bude, pa onda šapne: — Možda će tako prospavati cio dan. — Tako! Ali šta je to rekao? — zapita kneginja. — Rekao je da ga njegovo dijete čeka u Cjehanovu — odgovori Zbiško. — Još se nije posve osvijestio — objasni svećenik. XI Otac Višonjek se bojao da Jurand ne padne opet u vrućicu kad se po drugi put probudi, pa da ponovo nadugo ne izgubi bistrinu uma. Obeća, međutim, kneginji i Zbišku da će dm javiti kad stari vitez progovori, pa legne na počinak odmah iza njihovog odlaska. Jurand se probudi tek drugi dan Božića pred samo podne; sada je bio pri potpunoj svijesti. I kneginja i Zbiško bijahu kraj njega, a on se podigne na postelji, pa ih pogleda, prepozna i rekne: — Milostiva gospodo... Zaboga, ta ja sam u Cjehanovu! — I prespavali ste prvi dan Božića odgovori mu kneginja. — Snijeg me zasuo. A tko me je spasio? — Ovaj vdtez: Zbiško iz Bogdanca. Sjećate li se, u Krakovu... A Jurand pogleda svojim zdravim okom na mladića i rekne: — Sjećam se.. A gdje je Danuška? — Zar ona nije putovala s vama? — zapita uznemireno kneginja. — Kako je mogla sa mnom putovati kad sam ja išao k njoj? Zbiško i kneginja se pogledaju; pomisle da to još vrućica govori na Jurandova usta, a zatim gospođa rekne: — Saberite se, tako vam Boga! Zar vaša kći nije bila s vama? — Moja kći? Sa mnom? zapita začuđeno Jurand. 280

Page 153: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Svi su vaši ljudi poginuli, ali nje nismo među njima našli. Zašto ste je ostavili u Spihovu? A on ponovi još jedanput ali sada drhtavim glasom: — U Spihovu? Ta ona je kod vas, milostiva gospođo, a ne kod mene! — Ali vi ste po nju u šumski dvorac poslali svoje ljude i pismo! — U ime Oca i Sina! — odgovori Jurand. — Ja nisam po nju slao. Nato kneginja naglo problijedi: — Šta je to? — rekne. — Jeste li sigurni da bistro govorite? — Tako vam milosrđa božjeg gdje je moje dijete? — zavapi Jurand. Čuvši to, iziđe otac Višonjek brzo iz sobe, a kneginja nastavi: — Slušajte! Od vas su došli ljudi s pismom u šumski dvorac po Danušku. U pismu je stajalo da vas je kod požara ozlijedila goruća greda... da ste napola oslijepili i da želite vidjeti svoje dijete... Oni su uzeli Danušku i otišli. — Jao meni! — zavapi Jurand. — Kao što je Bog na nebu, tako ni u Spihovu nije nikakva ognja bilo niti sam ja po nju slao! Uto se vrati svećenik Višonjek s pismom koje preda Jurandu i zapita: — Nije li to rukopis vašeg svećenika? — Ne znam — A pečat? — Pečat je moj. Šta stoji u pismu? Otac Višonjek pročita pismo, a Jurand se uhvati za kosu i rekne: — Pismo je izmišljeno! Pečat je krivotvoren! Jao mojoj duši! Ugrabili su mi dijete, pa će ga pogubiti! — Tko? — Križari! — Za rane božje! Knezu treba javiti! Neka pošalje poslanike velikome meštru! — zavapi kneginja. — Isuse milosrdni, spasi je i pomozi joj! To rekavši, pobjegne vičući iz sobe. Jurand skoči s postelje i stane se žurno odijevati. Zbiško je sjedio kao okamenjen, samo su mu svaki čas stisnuti zubi strašno zaškrgutali. — Odakle znate da su je ugrabili križari? — upita svećenik Višonjek. — Priseći ću na muku božju! — Čekajte...! Može biti. Došli su se na vas potužiti u šumski dvorac.. Htjeli su vam se osvetiti... — Oni su je ugrabili! — vikne najednom Zbiško. To rekavši, istrči iz sobe, odjuri do staja i zapovjedi da se zapregnu kola i osedlaju konji ne znajući ni sam dobro zašto čini. Samo je znao da mora poći u pomoć Danuši... i to odmah... i čak u Prusku, pa je ondje izbaviti iz neprijateljskih ruku ili poginuti. Zatim se povrati u sobu, pa rekne Jurandu da će oružje i konji biti odmah u redu. Bio je siguran da će i Jurand poći s njime. Srce mu je bilo puno gnjeva, boli i tuge, ali ipak nije gubio nade jer mu se činilo da će s groznim vitezom iz Spihova sve postići i da njih dvojica mogu navaliti na svu moć križarsku. U sobi osim Juranda, oca Višonjeka i kneginje, nađe još kneza i gospodina de Lorha, te starog gospodina iz Dlugoljasa, kojega je knez također pozvao na vijećanje, kad je o svemu saznao. Učinio je to zbog toga što je bio vrlo razuman čovjek i dobro poznavao križare kod kojih je mnogo godina bio u sužanjstvu. — Valja nam raditi oprezno da svojom žestinom ne učinimo kakvu pogrešku i tako pogubimo djevojku — rekne gospodin iz Dlugoljasa. — Moramo se odmah potužiti velikome meštru; ako vaša kneževska milost da za nj pismo, ja ću s njime poći. — Ja ću pismo dati i vi ćete s njime poći — rekne knez. — Neću dopustiti da dijete pogine, tako mi pomogao Bog i Sveti krst! Meštar se boji vojne s poljskim kraljem, te mu je do toga da za sebe pridobije i mene i mog brata Semka. Sigurno nije na njegovu zapovijed ugrabljena i on će odrediti da nam se preda. — A ako je ugrabljena na njegovu zapovijed? — upita svećenik Višonjek.

Page 154: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Premda je križar, ipak je česti ti j i od mnogih drugih — odgovori knez — i kao što sam vam rekao, on bi me htio pridobiti, a ne razgnjeviti. Jagjelova moć nije šala. Ej, oni su nas zadirkivali dok su mogli, ali su sada uvidjeli da im se zlo piše ako i mi Mazurci pomognemo Jagjelu. A gospodin iz Dlugoljasa progovori: — Istina je. Križari ne čine ništa uzalud; zato mislim da su djevojku ugrabili samo zbog toga da Jurandu izbiju mač iz ruke, pa da od njega dobiju otkup ili da je za koga zamijene. Okrene se onda k gospodinu iz Spihova: — Koga imate sada u sužanjstvu? — De Bergova — odgovori Jurand. — Je li to znamenit muž? — Čini mi se da jest. Kad je gospodin de Lorhe čuo ime de Bergova, zapita za nj, a kad je saznao o čemu se radi, rekne: — To je rođak grofa Geldrije, velikog dobrotvora križarskog reda i iz zaslužna je roda za križare. — Tako je — rekne gospodin iz Dlugoljasa objasnivši drugima njegove riječi. — De Bergovi su obnosili velike časti u križarskom redu. — Zato su Danveld i de Leve o njemu onako odlučno govorili — rekne knez. — Kako je koji otvorio usta, odmah je rekao da de Bergov mora biti oslobođen. Kao što je Bog na nebu, tako su i oni djevojku ugrabili samo zato da za nju dobiju de Bergova. — Za njega će je i povratiti — rekne svećenik. — Ali morali bismo svakako znati gdje je — rekne gospodin iz Dlugoljasa. — Uzmimo da nas meštar zapita: kome imam zapovjediti da vam je preda? Sta ćemo mu odgovoriti? — Gdje je? — rekne gluho Jurand. — Oni je, bez sumnje, ne drže na granici iz straha da je ja ne bih oteo, već su je sigurno odveli daleko ili je poslali čak na more. A Zbiško progovori: — Mi ćemo je naći i osloboditi! A knez se najednom razgnjevi: — Ta su je pasja braća ugrabili iz mojeg dvorca osramotivši time i mene, a toga im neću oprostiti dok budem živ. Dosta mi je njihovih izdaja, dosta njihovih napasti! Radije bih imao i same vukodlake za susjede! Ali sada mora meštar te komture kazniti i djevojku vratiti, a k meni poslati poslanike s isprikom. Inače smo se razišli! Udari tada šakom po stolu i nadoda: — O, da! Sa mnom će poći moj brat iz Plocka. I Vitold i sva moć kralja Jagjela. Dosta je toga! I svetac bi izgubio svaku strpljivost. Već mi je dosta! 293 Svi zašutješe i pričekaju još koji časak dok se knez ne umiri; a kneginja Ana Danuta se obraduje videći da se knez tako zauzimlje za Danušu, jer je znala da je on veoma strpljiv, ali i odlučan, pa neće mirovati dok ne izvede ono što je zamislio. Zatim progovori svećenik Višonjek: — Nekad je u križarskom redu vladao posluh — rekne — i nijedan komtur nije smio bez dozvole meštra i njihova kaptola bilo što poduzeti na svoju ruku. Zato im je Bog i dao tako znatne krajeve, te ih je gotovo nad svaku drugu ljudsku moć uzvisio. Ali sada nema među njima ni posluha, ni pravednosti, ni poštenja, ni vjere. Nema ničega, osim zlobe i grabežijivosti, kao da su to vuci, a ne ljudi. Kako da slušaju zapovijedi svog meštra ili kaptola, kad ne slušaju ni božjih zapovijedi? Svaki sjedi u svojoj kuli kao kakav samostalni knez... i jedan drugom u zlu pomaže. Mi ćemo se potužiti velikom meštra, a oni će se oprijeti. Meštar će im zapovjediti da nam daju djevojku, a oni je neće dati ili će odgovoriti: Kod nas je nema, mi je nismo ugrabili. On će im reći da na to prisegnu, a oni će i priseći. Dakle, šta da učinimo? — Sta da učinimo! — rekne gospodin iz Dlugoljasa. — Neka Jurand ode u Spdhov. Ako su je ugrabili zbog Otkupa ili da za nju zamijene de Bergova, morat će to dojaviti, a neće javiti nikom drugom nego Jurandu. — Ugrabili su je oni koji su bili u šumskom dvorcu — rekne svećenik.

Page 155: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Meštar će ih staviti pred sud ili će im zapovjediti da Jurandu iziđu na megdan. — Oni moraju meni izići na magdan — klikne Zbiško — jer sam ih ja prvi izazvao. A Jurand spusti ruku s lica i upita: — Koji su to bili u šumskom dvorcu? — Bio je Danveld i stari de Leve s dvojicom braće: Gotfridom i Rotgirom — odgovori svećenik. Pritužili su se i zatražili da vam knez zapovjedi da de Bergova pustite iz sužanjstva. Knez ah je, saznavši od de Fursija da su Nijemci prvi na vas napali, odbio i otpravio. — Otiđite u Spihov — rekne knez — jer će vam se oni tamo oglasiti. To nisu dosada učinili zato što je momak ovog mladog viteza iščašio Dainveldu ruku kad im je nosio njegov izazov. Otiđite u Spihov, a kad vam se oglase, odmah mi to javite. Oni će vam vaše dijete poslati 294 za de Bergova, ali se ja ipak neću odreći osvete jer su, otevši je iz mojeg dvorca, i mene uvrijedili. Knez se opet rasrdi, jer su križari zaista već bili iscrpili svu njegovu strpljivost, pa čas kasnije nadoda: — Ej, oni su puhali i puhali u oganj, ali će na kraju i svoje gubice opaliti. — Oni će se oprijeti! — ponovi svećenik Višonjek. — Kad jednom Jurandu jave da je djevojka kod njih, neće se moći oprijeti — odgovori ponešto nestrpljivo Mikolaj iz Dlugoljasa. — Vjerujem da je ne drže na granici i da su je odveli u unutrašnjost ili čak na more, kao što je pravo rekao Jurand, ali se ipak neće oprijeti svojem meštru ako su je, zaista, oni ugrabili. A Jurand progovori nekim čudnim i ujedno strašnim glasom: — Danveld, Leve, Gotfrid i Rotgir! Još rekne Mikolaj iz Dlugoljasa da se vješti i okretni ljudi pošalju u Prusku da izvide u Ščitnu i Jansborku nije li Jurandova kći ondje, a ako nije, da izvide kamo su je odveli; zatim uze knez svoju koštanu palicu u ruku i ode da izda svoje zapovijedi, a kneginja se okrene k Jurandu da ga malko utješi: — Kako vam je? — upita ga. A on joj isprva ništa ne odgovori kao da je prečuo njeno pitanje, pa onda rekne: — Kao da me je tko dirnuo u staru ranu! — Ali uzdajte se u milosrđe božje i Bog će vam vratiti Danušku, ako im predate de Bergova. — Ta dao bih im i svoje krvi! Kneginja se kolebala ne bi li mu već sada spomenula vjenčanje, ali se ipak predomisli jer nije htjela još više ražalostiti nesretnog Juranda, a osim toga je obuze i neki potajni strah. — On će je tražiti zajedno sa Zbiškom, pa neka mu Zbiško kod prve zgode sve prizna — rekne sama sebi — a sada bi mu se u glavi moglo sve dokraja pomiješati! — Zato je radije govorila o nečem drugom. — Vi nas nemojte kriviti — rekne. — Ljudi su došli u vašim bojama, s pismom na kojem je bio vaš pečat i u kojem ste nam javljali da ste veoma bolesni, da gubite vid i da svoje dijete želite još jednom vidjeti. Kako smo se mogli usprotiviti i ne ispuniti očinske zapovijedi? A Jurand joj odgovori: — Ja ne krivim nikoga, milostiva gospođo! — Znajte i to da će vam je Bog vratiti, jer njegovo oko bdi nad njom. On će joj poslati spas kao što joj je poslao i u posljednjem lovu, kad je na nas nahrupio bijesan tur, a Gospod je nadahnuo Zbiška da nas obrani. Malo da nije i sam nastradao životom i dugo je bolovao, ali je ipak obranio i Danušku i mene, i zato mu je knez dao pojas i zlatne ostruge. Vidite li...? Nad njom je ruka božja. Ja sam mislila da će doći s vama, da ću je i opet vidjeti, moju mezimicu, a međutim.. I glas joj zadrhće i suze joj brižnu iz očiju. A iz Juranda provali dosada zatomljeni bol poput strašne bure i oluje. On se pograbi obim rukama za svoju dugu kosu, pa stane glavom udarati o stijenu vičući i naričući iza sveg grla: — Isuse! Isuse! Isuse! A Zbiško priskoči k njemu, strese ga svom silom za ramena i vikne: — Mi moramo na put! U Spihov!

Page 156: Henryk Sienkiewicz Krizari

XII — Čija je to pratnja? — upita najednom Jurand prenuvši se kod Radzanova iz svojih misli kao iza sna. — Moja — odgovori Zbiško. — A zar su moji ljudi svi poginuli? — Ja sam ih vidio mrtve u Njedzbožu. — Nema više mojih starih drugova! Zbiško mu ne odgovori ni riječi, već pođe dalje šuteći, ali brzo jer su htjeli da što prije budu u Spihovu, u nadi da će, možda, ondje zateći kakve križarske poslanike. Na njihovu je sreću bila jaka zima, pa su putevi bili smrznuti, i tako su mogli žurno putovati. Podveče progovori Juirand i ponovo stane pitati za križarske vitezove koji su bili u šumskom dvorcu, a Zbiško mu ispriča sve: i o njihovoj pritužbi, i o njihovu odlasku, i o smrti gospodina de Fursija, i o činu svog momka koji je tako strašno iščašio rame Danveldu — a u tome pričanju sjeti se napose jedne okolnosti, to jest žene koja je od Danvelda donijela u šumski dvorac ljekoviti melem. Na prvoj je postaji stao o njoj pitati Čeha i Sanderusa, ali nijedan nije pravo znao šta se s njom dogodilo. Njima se činilo da je otišla zajedno s onim ljudima što su došli po Danu 296 šu ili odmah poslije njih. Zbišku pade sada na um da je ta žena, po svoj prilici, bila poslana zato da opomene one ljude ako Jurand slučajno bude i sam u dvorcu. U tom slučaju ne bi se oni bili izdali za njegove ljude, već bi sigurno imali kakvo drugo pismo da ga predaju kneginji umjesto izmišljenog Jurandova pisma. U svemu je tome bilo paklene himbe, i mladi vitez, koji je dosada samo površno poznavao križare, pomisli prvi put da za njih nisu dovoljne samo šake, već ih i glavom valja pobijediti. Ta mu je misao bila neugodna, jer je u svojoj prevelikoj boli prije svega žeđao samo za bojem i krvlju. I sam spas Danuške prikazivao mu se kao niz ljutih borba pojedince ili u skupinama, a sad je uvidio da će, možda, mjesto osvete i razbijanja glava morati voditi medvjeda na lancu i tražiti nove puteve da spasi i pronađe Danušku. Misleći na to, ljuto je žalio što uza se nema Matka, koji je bio i lukav i domišljat i hrabar. I sam odluči da će Sanderusa poslati iz Spihova u Sčitno da pronađe onu ženu i da od nje dozna šta se dogodilo s Danušom. Govorio je samom sebi da neće biti velike štete ako ga Sanderus pokuša izdati, dok mu u protivnom slučaju može učiniti znatnih usluga jer mu je njegova trgovina otvarala svačija vrata. Ipak se prije toga želio posavjetovati s Jurandom, ali je to odgodio do Spihova, to više što je pala noć, te mu se činilo da je Jurand, sjedeći na svom visokom sedlu, usnuo od teških napora, boli i briga. Jurand je, međutim, pod teretom strašne nesreće jahao prignute glave. Vidjelo se da je samo na nju mislio, da mu je srce bilo puno tuge, ali na kraju progovori: — Meni bi bilo bolje da sam se smrznuo pod Njedzbožom! Jesi li me ti iskopao? — Jesam, s drugima. — I ti si mi u onom lovu spasio dijete? — Šta sam imao učiniti? — I sad ćeš mi pomoći? A u Zbišku se razbudi tako velika ljubav za Danušku i mržnja na križare da se podigao na sedlu i progovorio kroz stisnute zube: — Slušajte šta ću vam reći: makar morao zubima grisfti pruske zidove, poginut ću ili ću nju osloboditi. Nato su časkom šutjeli. Jurandova osvetljiva i neobuzdana ćud oglasi se također svom silom pod uticajem Zbiškovih riječi, jer je u tmini zaškrinuo zubima, pa i opet ponovio imena: — Danveld, Leve, Rotgir i Gotfrid! A u duši je mislio da će im predati Bergova ako budu tražili da im ga preda; a ako budu rekli da im još i nadoplati, nadoplatit će, pa makar im morao dati i cijeli Spihov; ali kasnije teško onima koji su podigli ruku na njegovo jedino dijete!

Page 157: Henryk Sienkiewicz Krizari

Cijele im noći nije san ni na jedan jedini trenutak zatvorio oči. Ujutro su se jedva prepoznali, tako su im se iza te jedne noći promijenila lica. Juranda gane na kraju ta Zbiškova bol i briga, pa rekne: — Ona te prekrila svojom koprenom i oslobodila od smrti, to znam. Ali zar je tako ljubiš? Zbiško mu pogleda odlučno u oči i odgovori: — Ona je moja žena. Nato Jurand zaustavi konja i pogleda u Zbiška žmirkajući od čuda očima. — Sta to veliš? — upita. — Velim da je ona moja žena, a ja sam njen muž. Vitez iz Spihova prekrije rukavicom oči kao da je obnevidio pred nenadanin udarom groma, ali ne reče ni riječi, već potjera svog konja pa odjaše na čelo povorke i tako je dalje jahao šuteći. XIII Ali Zbiško, jašući za njim, nije mogao dugo izdržati, već reče samome sebi: Volim da plane gnjevom, nego da tako šuti! I zato dojaše k njemu, udari svojim stremenom o njegov stremen i progovori: — Čujte kako je bilo. Sta je Danuška za mene učinila u Krakovu, znate; ali ne znate da su mi u Bogdancu htjeli dati Jagjenku, Zihovu kćer iz Zgorjelica. To je htio moj stric Matko, to je htio njen otac Zih, pa i naš rođak opat, bogataš, također. Ali šta da vam dugo pripovijedam? Djevojka je čestita i lijepa, a i miraz je znatan. Ali to nije moglo biti. Meni je bilo žao Jagjenke, ali još više Danuške, pa sam pošao k njoj u Mazoviju, jer vam iskreno velim da bez nje nisam mogao duže živjeti. Sjetite sa kako ste i sami ljubili, sjetite se, pa se nećete čuditi! Tu zastane Zbiško čekajući na kakvu riječ iz Jurandovih usta, a kako je on šutio, nastavi dalje: — U šumskom dvorcu dao im je Bog da sam i kneginju i Danušku spasio u lovu od tura. I odmah je kneginja rekla: Sad se Jurand neće više protiviti jer kako da te ne nagradi za takav čin? Ali ja je ni tada nisam mislio uzeti bez vaše dozvole. Da, nisam ni mogao jer me divlji tur tako ozlijedio da sam gotovo i dušu ispustio. Ali kasnije su, znajte, došli oni ljudi po Danušku da je, tobože, odvedu u Spihov a ja još nisam mogao ni s postelje ustati. Mislio sam da je nikad, više neću vidjeti. Mislio sam da ćete je u Spihovu zadržati i dati kome drugome. Ta u Krakovu ste me odlučno odbili! I već sam mislio da ću umrijeti. Ej, veliki Bože, kakva li je to bila noć! Sama muka, sama žalost! Mislio sam da mi više ni sunce neće izići kad ona ode. Vi pojmite ljudsku ljubav i ljudsku bol... I suze zadrhtaše načas u Zbiškovu glasu, ali imao je jako srce, stoga se svlada i rekne: — Ljudi su po nju došli naveče i odmah su je htjeli uzeti, ali im je kneginja zapovjedila da pričekaju do sutra. I tad mi je gospodin Isus poslao misao da se poklonim kneginji i da je zamolim za Danušku. Mislio sam da ću imati barem tu jednu utjehu ako umrem. Imajte na umu, djevojka je imala otići, a ja sam ostajao bolestan i blizu smrti. Nije dakle bilo vremena da zamolimo za vašu dozvolu. Kneza nije bilo u šumskom dvorcu, pa je kneginja kolebala na obje strane, jer nije imala s kim da se posavjetuje. Ali smilovala nam se na kraju zajedno sa svećenikom Višonjekom, pa nas je svećenik Višonjek vjenčao. Moć božja, pravo božje.. A Jurand ga prekine gluho: — I kazna božja. — A zašto da bude kazna? — upita Zbiško. — Zapamtite, oni su ljudi došli po nju prije vjenčanja pa bi je nesumnjivo odveli da vjenčanja nije ni bilo... A Jurand ne odgovori ništa, već je i dalje jahao sav zamišljen, mračna i tako skamenjena lica da se Zbiško napokon prestrašio, premda mu je bilo mnogo lakše kao čovjeku koji je na kraju izrekao tako dugo čuvanu tajnu. Sam je sebi sa sve to većim nemirom stao govoriti da se stari vitez silno razgnjevio i da će jedan drugome odsada biti kao tuđi i neprijateljski ljudi. I nato ga obuze silna malodušnost. Njemu nije još nikada bilo tako zlo otkako je bio otišao iz Bogdanca. Sad mu se činilo da nema nikakve nade da udobrovolji Juranda i, što je još gore, da spasi Danušu i da ga u budućnosti čeka samo najveća bijeda i nesreća. Ali ta malodušnost potraja samo nekoliko trenutaka, pa se odmah pretvori u srdžbu u želju za bojem i krvlju. On ne pristaje, govorio je u sebi misleći na Juranda, pa neka bude neprilike, neka bude što mu drago! I bio je spreman da skoči u oči samome Jurandu. Zaželio je da se potuče s kime god, bilo za šta, samo da zatomi svoju bol i srdžbu, samo da nađe kakvu utjehu.

Page 158: Henryk Sienkiewicz Krizari

Međutim, dođoše do krčme na raskršću nazvanom Svjetlik, gdje je Jurand na povratku s kneževa dvora u Spihov obično davao odmor svojim ljudima i svojim konjima. To je sve protiv volje učinio i sada. Začas se on i Zbiško nađu u velikoj sobi. Najednom stane Jurand pred mladog viteza, oštro ga pogleda i upita: — Ti si, dakle, zbog nje amo došao? A Zbiško mu odgovori posve iskreno: — Zar vi mislite da ću to poreći? I pogleda ravno u Jurandove oči, spreman da gnjev odvrati gnjevom. Ali na licu starog ratnika nije bilo ljutine, nego je bila samo teška i beskrajna tuga. — I moje si dijete spasio — upita začas — i mene si otkopao? A Zbiško ga pogleda u čudu i strahu da mu se možda ne miješa u glavi jer je Jurand doslovce ponovio ono isto što ga je već pitao. — Sjednite — rekne mu — jer vidim da ste još slab! Ali Jurand podigne ruku, pa je položi na Zbiškovo rame i najednom ga svom silom pritisne na prsa; a Zbiško se brzo razabere od prvog presenećen ja, pa ga žestoko zagrli, i tako su se dugo držali jer je jednog drugome privlačila zajednička nesreća. A kad su se pustili, obujmi Zbiško koljena starog viteza, pa mu odmah zatim stane suznih očiju ljubiti ruke. — Više me nećete odbiti? — upita ga. A nato Jurand odgovori: — Ja sam te odbio jer sam je bio Bogu zavjetovao. — Vi ste je zavjetovali Bogu, a Bog ju je dao meni. To je njegova volja. — Da, njegova volja! — ponovi Jurand. — Ali sada nam treba i njegovog milosrđa. — Kome će Bog pomoći, ako ne ocu koji traži svoje dijete ili mužu koji traži svoju ženu? Razbojnicima neće, sigurno, pomagati. — A ipak su je ugrabili! — odgovori Jurand. — A vi im dajte de Bergova. — Dat ću im sve štogod budu htjeli. Ali kad je pomislio na križare, probudi se u njemu stari gnjev i obuze ga kao plamen, jer odmah nadoda kroz stisnute zube: — I još ću im dodati što ne budu htjeli. — I ja sam im prisegao osvetu — odgovori Zbiško — ali sada moramo u Spihov. I počne požurivati da osedlaju konje. I kad su se konji najeli i kada su se ljudi u sobi malko ogrijali, krenu dalje premda se vani već stao spuštati mrak. Bio je, osim toga, pred njima još dalek put, a po noći bijaše ciča zima. Zato što su još uvijek bili dosta slabi, Jurand i Zbiško su se vozili na saonicama. Zbiško je pripovijedao o stricu Matku za kojim je žalio i čeznuo u duši, jer mu je sada trebala njegova hrabrost, a još više lukavost, koja je proti takvim neprijateljima još nužnija od hrabrosti. Na kraju se okrene k Jurandu i upita: — A jeste li vi lukavi. Ja to nisam. — Ni ja — odgovori Jurand. — Ja se nisam s njima borio lukavošću, već ovom rukom i bolju koju su mi zadali. — Razumijem — rekne mladi vitez. — Razumijem zato što ljubim Danušku i što su je ugrabili. Ako je, ne dao Bog.. I ne dovrši jer na tu samu pomisao osjeti u sebi neljudsko, već vučje srce. Neko su se vrijeme šuteći vozili bijelim, mjesečinom obasjanim putem, a zatim progovori Jurand kao da govori samome sebi: — Kad bi imali razloga da mi se osvete, ne bih ništa rekao! Ali ga nisu imali, tako mi Boga, nisu... Ja sam se s njima borio na otvorenom polju kad sam kao poslanik od našeg kneza išao k Vitoldu, a kod kuće sam bio kao dobar susjed susjedu... Bartoš Naleč je pohvatao četrdeset vitezova koji su išli k njima, pa ih bacio u podzemne tamnice u Kožminju. I križari su mu morali za njih nasuti pola voza novaca. A kad je k meni navratio gost Nijemac, koji je išao križarima, ja sam ga primio kao vitez viteza i još sam ga obdario. Nisam im, da snn kle, učinio krivice, a oni su meni učinili ono što ja ne bih učinio ni svom najvećem neprijatelju.

Page 159: Henryk Sienkiewicz Krizari

I strašne ga uspomene stanu mučiti sve više i više, glas mu zamre načas u prsima, pa onda progovori jecajući: — Imao sam samo nju jedinu, kao ovčicu, kao jedno srce u grudima, a oni su je uhvatili konopcem kao psa i na konopcu im je poginula... A sad dijete.. Isuse. Isuse! I nanovo zašute. Zbiško podigne k mjesecu svoje blijedo lice na kojem se zrcalilo udivljenje, pa pogleda u Juranda i upita: — Oče, zar i za njih ne bi bilo bolje da traže ljudsku ljubav, a ne osvetu? Zašto oni nanose toliku krivicu svim narodima i svim ljudima? A Jurand zalomi očajno rukama i odgovori gluhim glasom: — Ne znam.. Zbiško je nekoliko časaka razmišljao o tom pitanju, a onda mu se misao nanovo vrati k Jurandu. — Ljudi kažu da ste im se strašno osvetili! A Jurand zatomi u sebi bol, svlada se i progovori: — Jer sam im to prisegao... I Bogu sam prisegao da ću mu žrtvovati dijete koje mi je preostalo, ako mi dopusti da izvršim svoju osvetu. Zato sam te odbio. A sada ne znam: je li to bila njegova volja ili ste njegov gnjev izazvali tim vašim činom. — Ne — rekne Zbiško. — Ta već sam vam rekao da bi je oni lupeži bili oteli i da nije bilo vjenčanja. Bog je primio vašu želju, a meni je darovao Danušku jar nam bez njegove volje ne bi ništa pošlo za rukom. — Svaki grijeh je proti volji božjoj. — Grijeh jest, ali nije sakramenat. Sakramenat je božja uredba. — Zato i nema više pomoći. — A hvala Bogu, nema! Ne tužite se na to jer vam proti onim lupežima ne bi nitko pomogao tako kao što ću vam ja pomoći. Gledajte! Ja ću im već platiti za svoju dragu Danušku, a ako je živ još ma koji od onih što su ugrabili vašu pokojnicu, dajte ga samo meni, pa ćete već vidjeti! Ali Jurand klimne glavom: — Ne — odgovori ozbiljno — od njih nije živ više nijedan. Nekoliko se trenutaka čulo samo rzanje konja i udaranje konjskih kopita o smrznutu cestu. — Jednom sam u noći — nastavi Jurand — čuo nekakav glas kao da izlazi iz stijene: Dosta je osvete! Ali ja ga nisam poslušao jer to nije bio glas moje pokojnice. — A kakav je to glas mogao biti? — zapita uznemireno Zbiško. — Ne znam. U Spihovu često nešto progovara iz stijene ili samo jer ih je ondje mnogo na lancu pomrlo! — A što veli vaš svećenik? — Svećenik je posvetio moj dvor i rekao mi također da se okanim dalje osvete, ali to nije moglo biti. Ja sam im već odviše omrznuo pa su mi se i sami stali osvećivati. Čekali su me u zasjedi i pozivali na megdane. Tako je bilo i sada. Majneger i de Bergov prvi su me izazvali. — Jeste li ikada uzeli otkup? — Nikada. Od svih što sam ih uhvatio prvi će de Bergov živ otići. Razgovor prestade jer su sa široke ceste skrenuli na užu kojom su išli dosta dugo jer je jako zavijala i mjestimice se gubila u gustu šumu, a bila je tako zasuta snijegom da su jedva mogli proći. U proljeću ili ljeti poslije kiša morala je ta cesta biti upravo neprolazna. — Da li to već idemo k Spihovu? — zapita ZbiSko. — Da — odgovori Jurand. — Još imamo pred soborfc dosta šume, a onda ćemo ugledati čistinu na kojoj je moj dvorac. Čistina je sva pod močvarem ipa se k meni može samo uskim putem. Nijemci su me se već više puta htjeli dokopati ali nisu mogli, i sva sila njihovih kostiju trune po šumskim visočinama. I put se ne može tako lako pogoditi— rekne Zbiško. — Ako križari pošalju svoje ljude s pismima, kako će vas naći? — Slali su ih već više puta; ima među njima ljudi koji poznaju put. — Dao Bog da ih već nađemo u Spihovu! — rekne Zbiško.

Page 160: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ta im se želja ispunila još i prije nego što je mladi vitez i mislio, jer kad iziđoše na prostranu čistinu na kojoj je usred močvare stajao Spihov, ugledaše pred sobom dva konjanika i niske saonice na konjima su sjedila tri tamna lika. Noć bijaše vrlo jasna, pa se na snijegu mogla cijela skupina posve dobro vidjeti. Jurandu i Zbišku zakucaju jače srca. Jer tko je mogao ići u Spihov usred noći, ako ne križarski poslanici? Zbiško zapovjedi kočijašu da potjera konje, pa im se uskoro približe tako da su ih svi čuli; a ona dva konjanika, koja su očito čuvala saonice, okrenu se k njima pa skinu svoje lukove s ramena i viknu: — Werda? — Nijemci! — šapnu Zbišku Jurand. Zatim progovori glasno: — Moje je pravo pitati, a tvoje odgovarati! Tko ste vi? — Putnici. — Kakvi putnici? — Hodočasnici. — Otkuda? — Iz Ščitna. — Oni! — šapne i opet Jurand. Sad se jedne saonice posve približe k drugima, a u isti se mah pred njima pojavi šest konjanika. Bijahu to spihovski stražari, koji su i po danu i po noći čuvali prilaz kojim se ide u dvor. Uz konje su trčali strašni i golemi psi, potpuno slični vukovima. Stražari prepoznaju Juranđa i počnu glasno pozdravljati, ali se u njihovim usklicima razabiralo i divljenje što se njihov gospodar vraća tako brzo i nenadano; on je, međutim, gledao samo u poslanike, pa se ponovo okrene k njima: — Kamo idete? — zapita ih. — U Spihov. — A šta ćete ondje? — To možemo reći samo spihovskom gospodaru. Jurandu je već bilo na ustima: — Ja sam spihovski gospodar ali se ipak predomisli znajući da se s njima ne može upustiti u razgovor pred svojim ljudima. Zato ih samo zapita imaju li kakva pisma i dobivši odgovor da će oni s njime usmeno porazgovoriti, zapovjedi da svi pođu tako brzo kako samo njihovi konju budu mogli. I Zbišku je bilo samo do toga da što prije sazna o Danuši, pa nije mogao ni da misli na nešto drugo. I poče ga ostavljati strpljivost kad su im stražari još dva puta stali na put; i bio je nestrpljiv kad su preko jarka spuštali most i premda je bio veoma radoznao da vidi taj strašni utvrđeni dvor, pred kojim se Nijemci krste od straha čim bi samo čuli njegovo ime, nije sada ipak vi dio ništa osim križarskih poslanika od kojih je mogao saznati gdje je Danuša i kad će biti puštena na slobodu. A nije ni pomišljao da ga uskoro čeka strašno razočaranje. Osim konjanika koji su imali čuvati saonice bijahu u poslanstvu iz Ščitna još dvije osobe: jedna od njih bijaše ona ista žena koja je u svoje vrijeme donijela ljekoviti melem u šumski dvorac, a druga mladi putnik. Žene nije Zbiško poznavao, jer je u šumskom dvorcu nije vidio. Jurand ih oboje odvede u posebnu sobu, pa stane pred njima ogroman i strašan pod blijeskom ognja što je na nj padao s ognjišta. — Gdje je moje dijete? — zapita. A oni su sa prestrašili našavši se okom u oko pred tim strašnim mužem. Putnik je drhtao poput lista, premda mu je lice bilo odvažno, a pod ženom su podrhtavale noge. Njezin je pogled s Jurandova lica prešao na Zbiška, pa onda na sjajnu i ćelavu glavu svećenika Kaleba, da se opet svrati na Juranda kao da pita što ta dvojica tu rade. — Gospodine — progovori napokon — mi ne znamo što vi pitate, ali smo k vama poslani u veoma važnom poslu. I zato nam je onaj koji nas je poslao, zapovjedio da s vama porazgovorimo bez svjedoka. — Ja nemam pred njima nikakvih tajni — odgovori Jurand.

Page 161: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ali imamo mi, plemeniti gospodine — rekne žena—a ako im kažete da ostanu, nećemo vas zamoliti ni za šta drugo nego da nam dopustite da sutra odemo. Na Jurandovu se licu pojavi gnjev jer nije bio vičan otporu. Časkom je zlokobno stresao svojom plavom kosom, ali je ipak pomislio da se radi o Danuši, pa se svladao. Zbišku je prije svega bilo do toga da se što prije svrši taj razgovor za koji je bio siguran da će mu ga Jurand ponoviti, pa rekne: — Kad već tako mora da bude, ostanite sami! I iziđe zajedno sa svećenikom Kalebom, ali čim se našao u glavnoj sobi urešenoj štitovima i oružjem što ga je bio pootimao Jurand, pristupi Glavač k njemu. — Gospodine — rekne — to je ona ista žena. — Koja žena? — Od križara, ona koja je donijela hercinski melem. Ja sam je odmah prepoznao, a prepoznao ju je i Sanderus. — Ona je i onda došla da uhađa pa sigurno zna i sada gdje je gospođica. U 304 20 Križari — I mi ćemo to saznato — rekne Zbiško. — A poznate li i tog hodočasnika? — Ne — odgovori Samderus, Ali ne kupujte od njega otpusta, gospodine, jer je to krivi hodočasnik. Da ga stavite na muke, mogli biste od njega štošta saznati. — Čekajmo! — odvrati Zbiško. A međutim je u pokraj noj sobi, čim su se vrata zatvorila za Zbiškom i za svećenikom Kalebom, križarska sestra brzo pristupila k Jurandu govoreći: — Vašu su kćerku ugrabili razbojnici. — S krstom na plaštevima? — Ne. Ali Bog je dao pobožnoj braći da su je oslobodili i ona je sada kod njih. — Gdje je, pitam! — Pod zaštitom pobožnog brata Somberga — odgovori žena prekrstivši ruke na prsima i poklonivši se smjerno. A Jurand problijedi kao platno čuvši strašno ime krvnika Vitoldove djece. Začas sjedne na klupu, pa zatvori oči i počne rukom otirati znoj koji mu je oblio čelo. Kad je to vidio putnik, koji prije toga nije mogao zatomiti svoga straha, podupre se sada rukama, razvagani se na klupi, protegne noge i pogleda Juranda zlobinim i prezirnim pogledom. — I brat Markvart pomaže bratu Sombergu da je čuva — progovori opet žena. — Gospođica je pod sigurnom zaštitom i neće joj se dogoditi nikakvo zlo. — Što moram učiniti da mi je date? — zapita Jurand. — Morate se pokoriti redu — rekne ozbiljno hodočasnik. Čuvši to, ustane Jurand, pristupi k njemu, pa se prigne nad njim i vikne strašnim, drhtavim glasom: — Šutite! A putnik se nanovo prestraši. Znao je da može prijetiti i reći štošta, a Jurand će ipak ostati pobijeđen i slomljen, ali se ipak bojao da mu se ne dogodi štogod neugodno još i prije nego i jednu riječ progovori; zato zašuti, pa izbulji svoje okrugle i prestrašene oči u grozno lice spihovskog gospodara i ostade nepomičan, samo što mu je podbradak silno podrhtavao. A Jurand se okrene k ženi: — Imate li pismo? — Nemamo, gospodine. Nemamo pisma. Naloženo nam je da reknemo usmeno što vam imamo reći. — Dakle, govorite! 306 A pna ponovi još jednom, kao da je željela da to Jurand dobro zapamti: — Brat Somberg i brat Markvart čuvaju gospođicu i zato vi, gospodine, obuzdajte svoj gnjev. Njoj se neće dogoditi nikakvo zlo jer vam braća hoće da vrate zlo dobrim, premda ste već mnogo godina vrijeđali njihov red, samo ako se odazovete njihovim pravednim željama.

Page 162: Henryk Sienkiewicz Krizari

— A što oni hoće? — Hoće da pustite na slobodu gospodina de Bergova. Jurand uzdahne duboko. — Pustit ću im de Bergova — rekne. — I druge sužnje koje držite u Spihovu. — Ja imam dva Majnegerova i de Bergovljeva paža, osim njihovih momaka. — I njih morate pustiti na slobodu, gospodine, i lijepo ih nagraditi za njihovo sužanjstvo. — Ne dao Bog da se ja za svoje dijete cjenkam. — To su od vas i očekivali pobožni redovnici — rekne žena — ali to još nije sve što vam imam reći. Vašu su kćerku, gospodine, ugrabili ljudi koji su sigurno razbojnici, te su to sigurno učinili zbog toga da od vas dobiju veliki otkup. Bog je dozvolio pobožnoj braći da je oslobode i sada ne žele ništa više nego da im vratite njihovog druga i gosta. Ali braća znadu i vi znate, gospodine, kako ih svi u ovom kraju mrze i kako nepravedno sude sve njihove čine pa i najpobožnije. Oni su zato sigurni, čim bi ljudi doznali da je vaša kći kod njih, da bi odmah njih okrivili da su je oni i ugrabili, pa bi ih za njihovo kreposno djelo snašle samo tužbe i neprilike. O da! Tako su im već često vratili ovdašnji zli i zlobni ljudi, a pri tom je mnogo trpjela slava njihovog pobožnog reda nad kojom oni moraju osobito bdjeti, pa zato zahtijevaju još i to da vi sami i knezu ove pokrajine i svemu viteštvu jasno i glasno izjavite, što je i istina, da vašu kćerku nisu ugrabili križari, nego razbojnici, i da ste je vi od tih razbojnika morali otkupiti. — Istina je — rekne Jurand — da su moje dijete ugrabili razbojnici i da je ja od razbojnika moram otkupiti. — Nikome ne smijete drukčije reći, jer kad bi samo ijedan čovjek doznao da ste se pogađali s braćom, ili kad bi samo jedna jedina tužba otišla k velikom meštru ili kaptolu, odmah bi nastale najveće neprilike. Jurandovo se lice uznemiri. U prvom trenutku bijaše niu posve naravno što kom turi žele da sve ostane tajno, jer se boje odgovornosti i sramote, ali se sada porodi u njemu sumnja da je tu, možda, još i koji drugi uzrok kojemu se nije mogao domisliti, i zato ga obuze takav strah kakav obuzima i najodvažnije ljude kad opasnost ne prijeti njima samima, nego njihovim dragim i milim. Ipak odluči da dozna nešto više od te žene. — Komturi žele da sve ostane tajno — rekne — ali kako će ostati tajno, ako de Bergova i one druge za svoje dijete pustim na slobodu? — Vi ćete reći da ste za gospodina de Bergova uzeli otkup, da imate čime naplatiti razbojnike. — Ljudi to neće vjerovati jer nisam nikada uzimao otkupa — odgovori ozbiljno Jurand. — Dosad se nikada nije radilo o vašem djetetu — rekne odlučnim glasom žena. I opet nastade šutnja, a onda progovori hodočasnik koji se, međutim, bio ponešto osmjelio misleći da Jurand ne smije više planuti: — Takva je volja braće Somberga i Markvarta. A žena nastavi: — I još ćete reći da vam je ovaj hodočasnik, koji je došao sa mnom, donio otkup; a mi ćemo odavle otići s plemenitim gospodinom de Bergovomi s drugim suznjima. — Kako to? — rekne Jurand i namršti obrve. — Zar vi mislite da ću vam ja sužnje predaiti prije nego što mi vi predate moje dijete? — Vi ćete, gospodine, učiniti još nešto: poći ćete sami po kćerku u Sčitno kamo će vam je braća dovesti. — Ja... u Ščitno? — Jer kad bi je razbojnici ponovo ugrabili na putu, pala bi opet sumnja ovdašnjih ljudi na pobožne vitezove, i zato će vam je oni samo u vaše ruke predati. — A itko mi jamči da ću se vratiti ako pođem u vučje ždrijelo? — Krepost braće, njihova pravednost i pobožnost. Jurand poče hodati po sobi. On je već stao naslućivati izdaju i bojati je se, ali je ujedno osjećao da križari mogu staviti uvjete kakve ih volja i da je pred njima posve nemoćan.

Page 163: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ipak mu sune u glavu neki izlaz, jer naglo stade pred putnikom, pa ga oštro pogleda, a onda se okrene k ženi i rekne: — Dobro. Ja ću poći u Sčitno. Vi i ovaj čovjek, koji ima na sebi hodočasničko ruho, ostat ćete ovdje do mog povratka. — Gospodine, vi ne vjerujete križarima — reče hodočasnik — pa kako da oni povjeruju vama da ćete pustiti nas i de Bergova, kad se vratite? Jurandovo lice problijedi od gnjeva i nastade grozan čas; činilo se da će hodočasnika pograbiti za prsa i baciti ga pod noge; ali Jurand zatomi u sebi gnjev pa uzdahne duboko i odlučno: — Bio ti ma tko, ne iskušavaj moje strpljivosti, da se ne pokaješ. A hodočasnik se okrene k sestri: — Govorite što vam je naređeno. — Gospodine — rekne žena — mi se ne bismo usudili da ne povjerujemo vašoj prisezi na mač i na vašu vitešku čast, ali ni nama ne dolikuje da polažete prisegu pred priprostim ljudima, a ni nas nisu poslali po vašu prisegu. — Pošto su vas, dakle poslali? — Nama rekoše pobožna braća da se imate, ne govoreći nikome ništa, pojaviti u Sčitnu s gospodinom de Bergovom i s drugim suznjima. Nato se stanu dizati Jurandove ruke, a prsti mu se zgrče poput pandža grabežljive ptice; naposljetku stane pred ženu, prigne se k njoj kao da joj je nešto htio prišapnuti u uho, i rekne: — A zar vam ne rekoše da ću ja i vama i de Bergovu slomiti na točku kosti u Spihovu? — Vaša je kći u moći naše braće, a pod paskom Somberga i Markvarta — odgovori s naglaskom sestra. — To su lupeži, krvnici, razbojnici! — plane Jurand. — Koji će nas osvetiti i koji su nam na odlasku rekli ovo: Ako ne bude htio ispuniti sve naše zapovijedi, bilo bi bolje da mu je kći umrla kao što su umrla i Vitoldova djeca. Birajte! — I znajte da ste u moći naših komtura — oglasi se hodočasnik. — Oni vam neće učiniti krivo i starješina iz Ščitna šalje vam po nama svoju poštenu riječ da ćete se slobodni vratiti iz njegova grada; ali pobožni vitezovi žele da se zbog svega ovoga što ste im učinili poklonite pred križarskim plaštem i da za milost zamolite svoje pobjed 309 nike. Oni će vam oprostiti, ali prije toga žele da malko upokore vaš gordi ponos. Vi ste ih proglašavali izdajicama i krivoratnicima, pa zato morate moliti. Vi ste ih gazili, pa sada morate priseći da se vaša ruka neće nikada više podići na bijeli plašt. — Tako žele komturi — nadoda žena — as njima Markvart i Somberg. Nastade časak smrtne tišine. Samo se činilo da neka čudna jeka između drvenih stijena gluho ponavlja: Markvart.. Somberg! Izvana su se čuli poklici Jurandovih strijelaca što su stajali na straži oko dvora. Hodočasnik i služavka križarskog reda pogledavahu nekoliko časaka sad jedno na drugo, a sad na Juranda koji je sjedio prislonjen uz stijenu, nepomičan i s licem u sjeni što je padala s kože prevješene preko prozora. Njemu je bila ostala u glavi samo jedna misao, da će mu križari zadaviti dijete ako ne učini ono što oni zahtijevaju; a ako to učini, možda ipak neće spasiti ni Danuše ni sebe. I nije znao kako da sebi pomogne, kako da iziđe iz tog škripca. Osjećao je kako ga gnjete nemilosrdna premoć. U svojoj je duši već vidio željezne križarske ruke na Danušinu vratu; poznavajući ih posve dobro, nije sumnjao ni časa da će je ubiti i zakopati u jarku pred gradom, pa će sve to pod prisegom zanijekati, i tko će im onda dokazati da su je baš oni ugrabili? Jurand je, doduše, imao njihove poslanike u svojim rukama, pa ih je mogao odvesti knezu i mukama iz njih istisnuti priznanje; ali su i križari imali Danušu, pa su je također mogli staviti na muke. I na trenutak mu se pričini kao da mu njegovo dijete iz daljine pruža ruke moleći ga za spas. Kada bi barem znao zastalno da je ona u Ščitnu, mogao bi još te iste noći krenuti na granicu, pa navaliti na nepripravne Nijemce, osvojiti gradić i osloboditi svoje dijete — no Danuša možda nije, nije sigurno čak ni bila u Ščitnu. Još mu je poput munje blijesnulo glavom da bi mogao zasužnjiti ženu i hodočasnika, pa ih odvesti k velikom meštru, a veliki meštar bi, možda, od njih istisnuo potpuno priznanje i zapovjedio

Page 164: Henryk Sienkiewicz Krizari

da mu predaju njegovu kćerku, ali je ta munja odmah ugasnula kao što se i zapalila. Ta ti su ljudi mogli reći velikom meštru da su k njemu došli otkupiti de Bergova i da o nikakvoj djevojci ništa ne znaju. Ne, ni taj put ne vodi ni do čega — ali koji vodi? Pomišljao je također, ako pođe u Ščitno da će ga možda 310 okovati i baciti u podzemnu tamnicu, a Danušu ipak neće pustiti, makar i samo zato da se ne sazna da su je oni ugrabili. A međutim lebdi smrt nad njegovim jedinim djetetom, nad posljednjom dragom mu glavom... I na kraju su mu se sve misli stale zaplitati, a njegova bol bijaše tako velika da je sav otupio, kao da se skamenio. I sjedio je nepomično kao da mu je tijelo bilo mrtvo ili od kamena. Da je htio u taj čas ustati, ne bi mogao. Međutim dosadi hodočasniku i ženi dugo čekanje, pa ova ustane i rekne: — Odmah će svanuti, zato nam dozvolite, gospodine, da odemo, jer nam treba počinka. — I okrepe poslije duga puta — doda hodočasnik. Zatim se oboje poklone Jurandu i odu. A on je i dalje ostao nepomičan, kao da je zaspao ili umro. Ali začas se otvore vrata i na njima se pokaže Zbiško, a za njiim svećenik Kaleb. — Šta su vaim rekli poslamici? Sta hoće? — zapita mladi vitez pristupivši Jurandu. Jurand se lecne, ali ne odgovori ništa, nego stane žmirkati kao čovjek koji se probudio iz tvrdog sna. — Gospodine, niste li bolesni? — progovori svećenik Kaleb koji je bolje poznavao Juranda i pomislio da se s njim događa nešto čudno. — Nisam — odgovori Jurand. — A gdje je Danuška — zapita opet Zbiško — i što su vam o njoj rekli? Zašto su došli? — Donijeli su otkup — odgovoni brzo Jurand, — Za Bergova? — Za Bergova. — Kako to za Bergova? Šta vam je? — Ništa. Ali u njegovu je glasu bilo nešto tako neobično i neprirodno da je obojicu najednom obuzeo neki strah, osobito zbog toga što je Jurand govorio samo o otkupu, a ne o zamjeni de Bergova za Danušu. — Tako vam Boga — klikne Zbiško — gdje je Danuška? — Nema je kod križara, ne! — odgovori pospanim glasom Jurand. I najednom se kao mrtav sruši s klupe na pod. XIV Poslanici su sutradan ponovo govorili s Jurandom, pa su nekoliko časova kasnije otišli povevši sa sobom de Bergova, dva paža i nekoliko suzan ja. Zatim je Jurand k sebi pozvao oca Kaleba kojem je kazivao u pero pismo knezu s porukom da Danušu nisu ugrabili vitezovi križarskog reda, ali da je otkrio njezino skrovište, te ima nade da će je već za nekoliko dana naći. Isto je ponovio i Zbišku, koji je od posljednje noći bio gotovo mahnit od straha i presenećenja. Stari vitez nije htio odgovoriti ni na jedno njegovo pitanje, već mu je samo rekao da strpljivo čeka i da za Danuškino izbavljenje ništa ne poduzimlje jer je to veoma težak posao. Podveče se i opet zatvorio s ocem Kalebom, koji je morao napisati njegovu posljednju volju, pa se onda ispovjedio, a kad je primio svetu pričest, pozvao je preda se Zbiška i starog Tolimu koji je uvijek šutio i pratio ga u svim vojnama i bojnim pohodima, a u vrijeme mira gospodario u Spihovu. — Ovo je — rekne okrenuvši se k starcu i govoreći veoma glasno kao da govori čovjeku koji dobro ne čuje — muž moje kćeri. On se s njom vjenčao na kneževu dvoru; na to sam i ja pristao. On će poslije moje smrti biti gospodar mog dvora, mojih zemalja, šuma, gajeva, ljudi i svega što se bude našlo u Spihovu. Čuvši to, začudi se Tolima i stane svoju četverouglastu glavu okretati sad k Zbišku, a sad k Jurandu; ali ne rekne ni riječi, on nije gotovo nikada govorio, nego se samo prigne pred Zbiškom i lako mu obujmi koljena. A Jurand nastavi:

Page 165: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Tu je moju posljednju volju napisao svećenik Kaleb, a pod pismom je na vosku moj pečat; ti ćeš pak posvjedočiti da si to od mene čuo i da sam zapovjedio da ovog mladog viteza imaju ovdje slušati svi isto tako kao i samog mene. I što u riznici ima novaca i plijena, to ćeš mu pokazati, pa ćeš mu sve do svoje smrti vjerno služiti, i u miru i u ratu. Jesi li čuo? Tolima prinese ruku ustima, klimne glavom i zatim se na dani znak pokloni pred Jurandom i ode; a stari se vitez okrene k Zbišku i rekne odlučno: — Onim što je u riznici možeš zasititi i najveću lakomost i otkupiti ne jednog, nego sto suzan ja. Zapamti to! A Zbiško zapita: — Ali zašto mi već predajete Spihov? 312 — Ja ti predajem mnogo više nego Spihov, jer ti dajem svoje dijete. — I čas nam je smrti nepoznat — rekne svećenik Kaleb. — Da, nepoznat — ponovi tužno Jurand. — Ta tek nedavno me snijeg zameo, i premda me dragi Bog spasio, nema u meni više stare snage. — Tako vam Boga — klikne Zbiško — što vam se to od jučer dogodilo te radije govorite o smrti nego o Danuši. Tako vam Boga! — Danuška će se vratiti, ona će se vratiti — odgovori Jurand — jer nad njom sam Bog bdije. Ali kad se vrati, čuj me! Odvedi je u Bogdanac, a Spihov predaj Tolimi. To ti je vjeran čovjek, a ovdje je opasno susjedstvo. Ondje ti je neće ugrabiti, ondje će biti sigurnija. — Ej — vikne Zbiško — ta vi već govorite kao s drugog svijeta! Sta je to? — Jer sam već napola bio na drugom svijetu, a sad mi se čini kao da me neka čudna bolest obuzela. Meni je do moje kćeri jer samo nju imam. A ti je, to znam, veoma ljubiš. Tada izvadi iza pasa svoj kratki nož nazvan mizerikordija, okrene držak k Zbišku i progovori: — Prisegni mi još na ovaj krst da je nikad nećeš rastužiti, nego da ćeš je vazda ljubiti. A Zbišku navale suze na oči, pa odmah klekne na koljena, položi ruku na držak noža i za vapi: — Prisižem na svetu muku da je nikada neću rastužiti, nego ću je vazda ljubiti. — Amen! — rekne svećenik Kaleb. — I ti si sada moje dijete! Zatim se raziđu jer je već bila duboka noć, a već više dana nisu dobro počivali. Zbiško je drugi dan ustao u sam osvit. Dan prije se, uistinu, bio prestrašio da Juranda ne snađe kakva bolest, pa se sada želio osvjedočiti kako je stari vitez proveo noć. Pred vratima Jurandove sobe namjeri se na Tolimu koji je upravo iz nje izlazio. — Kako je gospodinu? Je li zdrav? — zapita ga. A Tolima se malko prigne, pa onda prinese ruku na uho i rekne: — Sta veli vaša milost? 313 — Ja pitam: kako je gospodinu? — ponovi glasnije Zbiško. — Gospodin je otišao? — Kamo? — Ne znam. Pod oklopom. XV Osvit je stao bijeliti drveće, grmlje i kamene stupove, rastresene ovdje i ondje po polju, kadno se najmljeni provodnik idući kraj Jurandova konja zaustavi i rekne: — Dozvolite mi da odahnem, gospodine viteže, jer sam se usopio. Hladno je i maglovito, ali već nije daleko. — Odvest ćeš me do puta, pa ćeš se onda vratiti — odgovori Jurand. — Put je nadesno za šumicom, a gradić ćete ugledati odmah s visočine. To rekavši, stane čovjek trti ruke; bio je ozebao na jutarnjoj svježini; a zatim sjedne na kamenje jer se pri tom poslu bio još više zasopio. Ane znaš je li komtur u gradiću? — zapita Jurand.

Page 166: Henryk Sienkiewicz Krizari

— A gdje bi bio, kad je bolestan. — Sta mu je? — Ljudi kažu da su ga poljski vitezovi izmlatili — odgovori stari čovjek. I u njegovu se glasu čulo neko potajno zadovoljstvo. On je bio križarski podanik, ali se njegovo mazursko srce radovalo svakom uspjehu poljskih vitezova. I začas nadoda: — Ej, moćni su naši gospodari, ali im je s Poljacima teško. Ali odmah zatim pogleda plaho u viteza, kao da se želi osvjedočiti neće li ga snaći kakvo zlo za te riječi koje su mu se i nehotice izmakle, pa rekne: — Vi govorite naški, vi niste Nijemac? — Nisam — odgovori Jurand — ali vodi me dalje. Čovjek ustane i počne nanovo ići uz konja. Putem je svaki čas turao ruku u svoju torbu, pa vadio iz nje još nesamljeveno žito i stavljao ga u usta; a kad je tako utažio svoj prvi glad, stane objašnjavati zašto jede sirovo zrnje, premda ga Jurand nije slušao jer je bio zabavljen samo svojom nesrećom. — Hvala Bogu i za to — rekne. — Težak je život pod našom njemačkom gospodom. Oni uzirnlju od brašna toliki danak da čovjek mora jesti zrnje s pljevom, kao marva. Gdjegod u kući nađu žrvanj, ondje vežu čovjeka, pa uzmu sve, tako da ni ženama ni djeci ne ostane ništa. Oni se ne boje ni Boga ni svećenika. Ta i vilborskog opata su, koji ih je za to ukorio, svezali na lanac. Oj, teško je pod Nijemcem! Ako čovjek zrnja među dva kamena samelje, onda tu šaku brašna čuva za svetu nedjelju, a u petak mora jesti samo zrno, baš kao ptica. Ali hvala Bogu i za to, a prije žetve i toga ponestane. Loviti ribu nije nam slobodno, a ne smijemo ni zvijeri ubijati. Kod nas nije tako kao u Mazoviji. Tako je naricao kožarski podanik govoreći napola samome sebi, a napola Jurandu. Uto pnijeđoše čistinu prekrivenu snijegom i uđoše u šumu koja bijaše pod raznim svjetlom sva siva i u kojoj je bilo veoma studeno. Uto se potpuno razdani, inače bi Jurandu bilo teško jahati šumskom stazom koja se penjala uvis i bila tako uska da se mjestimice njegov golemi konj jedva probijao kroz gusto grmlje. No šumi bude uskoro kraj i za nekoliko časova iziđu oni na malu visočinu koju je po sredini presijecao bolji put. — Evo puta, gospodine — rekne vodič — sad ćete pogoditi i sami. — Pogodit ću — odgovori Jurand. — Vraćaj se, čovječe, kući. I mašivši se rukom u kožnatu tobru obješenu sprijeda na sedlu izvadi iz nje srebrni novac i pruži ga vodiču. Čovjek koji je bio vičan samo na to da mu križarski vitezovi sve uzimaju, a ne da mu daju, nije pravo vjerovao svojim očima, pa prihvati novac, prigne glavu k Jurandovu stremenu i obujmi ga rukama. — O Isuse i Marijo! — klikne. — Platio Bog vašoj velemožnosti. — Ostaj zbogom. — Neka vas božja pomoć prati! Ščitno je pred vama. To rekavši, prigne se još jednom k stremenu i ode. Jurand ostane na visočini sam i pogleda u pravcu što ga je pokazao seljak, u jutarnju maglu koja mu je zaklanjala vidik. Za tom se maglom krio zlokobni gradić kojemu ga je, eto, dovela sila i nevolja. Blizu je već, blizu, pa će se ispuniti ono što se ima da ispuni... Na tu misao porodi se u Jurandovu srcu nemir i briga za Danušku; i uza svu spremnost da je po svaku cijenu izbavi iz đušmamskih ruku, pridruži se još i novo, dosad posve nepoznato čuvstvo pokornosti. Eto, to je on, Jurand, pred čijim su imenom drhtali pogranični komturi, a sada na njihovu zapovijed dolazi pognute glave. On, koji je toliko njih pobijedio i zgazio, osjećao je sada da je pobijeđen i zgažen. Nisu ga, doduše, pobijedili na otvorenu polju ni svojom moći i viteškom snagom, ali je ipak osjećao da je pobijeđen. I to je za nj bilo nešto tako nečuveno, te mu se činilo kao da se sav svijet preokrenuo. On je išao da se pokloni križarima, on, koji bi se, da nije Danuše, sam samcat potukao sa svom njihovom silom. Ili zar se nije događalo da su pojedini vitezovi, imajući da biraju između sramote d smrti udarali na cijelu vojsku? A on je slutio da ga može sramota snaći, a kad je na to pomislio, počela mu u srcu bol zavijati, kao što vuk zavija kad u sebi osjeti strelicu.

Page 167: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ali bio je to čovjek koji nije imao samo tijelo nego i dušu od željeza. On je umio slomiti druge, pa i samoga sebe. Neću se ni maci, rekne u sebi dok ne svladam svoju srdžbu kojom bih svoje dijete mogao upropastiti, a ne izbaviti. I odmah se stane boriti sa svojim gordim srcem, sa svojom žestinom i željom za bojem. Da ga je tko vidio na onoj visočini, pod oklopom, kako nepomično sjedi na svom golemom konju, bio bi rekao da je to nekakav div, saliven iz željeza, a ne bi znao da taj nepomični vitez bije u sebi najteži boj što ga je ikada koji čovjek bio u svom životu. No on se sam sa sobom borio, dok se nija posve svladao i dok nije osjetio da ga njegova ponosna volja neće zavesti. Uto se razrijedi magla; premda još nije bilo posve jasno, pojavi se ipak iza nje nešto tamno. Jurand pogodi da su to zidovi šćitnovskog grada, ali se još ne mače s mjesta, nego se počne moliti tako toplo i gorljivo, kao što se moli čovjek kojemu je na svijetu preostalo još samo božje milosrđe. A kad je na kraju potjerao konja, osjeti da mu je srcem ovladala neka utjeha. Bio je spreman podnijeti sve što ga je moglo snaći. Na um mu pade sveti Juraj koji je bio podvrgnut raznim sramotnim kušnjama, a ipak nije izgubio svoje časti, već je dobio mjesto o desnu samoga Boga i bio imenovan patronom svega viteštva. Jurand je često slušao različite njegove zgode i nezgode od hodočasnika koji bijahu došli iz dalekih strana, pa je sada tom uspomenom krijepio svoje srce. Uz to se stane u njemu buditi čak i nada. Križari su, dodaše, bili na glasu kao ljudi vrlo osvetljivi, zato nije sumnjao da će mu se oni osvetiti za sve jade koje im je zadao, za sramotu koja ih je snašla iza svakog boja, i za strah u kojem su pred njim toliko godina živjeli. Baš ga je to i najviše bodrilo. Mislio je da su mu Danušku ugrabili samo zato da njega dobiju u svoje šake, pa kad ga dobiju, šta će im ona? Da! Njega će odmah okovati. Sigurno ga neće držati blizu Mazovije, već će ga poslati u neki udaljeni gradić, gdje će, možda, do kraja života čamiti u podzemnoj tamnici, ali će zato Danušu pustiti na slobodu. Pa ako i dođe na javu da su ga na prijevaru uhvatili i uništili, neće im to zamjeriti ni njihov veliki meštar ni kaptol, jer je on, Jurand, zaista bio strašan križarima i prolio više njihove krvi nego ikoji drugi vitez na svijetu. A baš, obratno, možda bi ih i sam veliki meštar kaznio zato što su ugrabili nevinu djevicu i uz to mezimicu kneza čiju je sklonost silno želio u predvečerje strašnog rata s poljskim kraljem. I nada mu je bivala sve to veća. Časom mu se činilo posve sigurnim da će se Danuša vratiti u Spihov, pod Zbiškovu moćnu zaštitu. A mladić je hrabar, pomisli, pa neće dati nikome da joj učini štogod nažao! I stane se s nekim zadovoljstvom sjećati svega što znade o Zbišku: kako se s Nijemcima borio pod Vilnom, kako im je izlazio na megdan, kako je pobijedio one Frižane koje bijaše izazvao na dvoboj sa svojim stricem, kako je nasrnuo na Lihtenštajna, kako je od tura obranio njegovo dijete i izazvao onu četvoricu križara kojima sigurno neće oprostiti. Podigne oči uvis i rekne: — Ja sam je, Bože, poklonio tebi, a ti Zbišku! I bude mu još lakše, jer je sudio: kad ju je već Bog poklonio mladiću, neće dopustiti Nijemcima da je kod sebe zadrže, pa će je sigurno izbaviti iz njihovih ruku, makar se sva križarska moć tome opirala. Zatim stane ponovo misliti o Zbišku: Da, on nije samo hrabar, nego i dobar, kao zlato. On će je paziti i milovati, a ti Isuse, daj joj sve najbolje; a meni se čini da uza nj neće žaliti ni za kneževskim dvorom ni za očinskom ljubavlju! Na tu se misao ovlaže najednom Jurandove oči, a srce mu obuzme silna tjeskoba. Htio je još jednom u životu vidjeti svoje dijete i umrijeti u Spihovu kod njih dvoje, a ne SIR 317 u tamnoj tamnici križarskoj. Ali neka se vrši volja božja! Sčitno se već moglo vidjeti. Zidovi su se u magli isticali sve to jasnije i već je bio blizu. Da, neka bude volja božja! Večer života već je blizu. Nekoliko godina više ili manje, svejedno! Ej, htio bih još pripaziti na svoju djecu, ali sam se dosta naživio. Što sam imao da doznam, to sam doznao; kome sam imao da se osvetim, tome sam se osvetio. A sada šta? Volim Bogu, nego svijetu; a što treba da pretrpim, to ću i pretrpjeti. Danuška i Zbiško me neće zaboraviti, ma kako im dobro bilo. Sigurno će me često spomenuti govoreći: 'Gdje je on sada? Je JI još živ ili je već kod drugoga

Page 168: Henryk Sienkiewicz Krizari

Boga...' Oni će za me propitkivati, pa će možda i saznati. Križari su pohlepni za osvetom, ali su pohlepni i za otkupom, a Zbiško neće ništa požaliti, da mi makar kosti otkupi. I misu će za me, bez sumnje, često platiti. Oboje imaju dobro i plemenito srce, i zato ih ti, Bože, i ti, Majko najsvetija, blagoslovi! Put je bivao sve širi, a i sve puniji ljudi. U grad su išla kola s drvima i slamom. Pastiri su tjerali blago. S jezera su na saonicama vozili smrznutu ribu. U samom su mjestu četiri strijelca vodila na lancu čovjeka, po svoj prilici na sud zbog kakva prestupka, jer su mu ruke bile svezane na leđima, a na nogama je imao negve koje su se vukle po snijegu, te je jedva mogao hodati. Iz zadahtanih mu je nosnica izbijala para, a oni su ga tjerali i pjevali. Ugledavši Juranda, počeli su ga radoznalo promatrati čudeći se golemom jahaču i konju; a kad su opazili zlatne ostruge i viteški pojas, spustili su u znak počasti i poštovanja svoje lukove k zemlji. U mjestu je bilo još živahnije, ali su se ljudi oružanome mužu žurno sklanjali s puta, a on projaše kroz glavnu ulicu i skrene k utvrđenom gradiću, koji je još bio u magli, te se činilo kao da spava. Ali naokolo nije sve spavalo, napose nisu spavale vrane i gavrani kojih se cijelo jato spustilo pred gradska vrata grakćući i polijećući. Dojahavši bliže, opazi Jurand zašto su dolijetale te zlokobne ptice. Kraj puta kojim se išlo u grad bijahu podignuta velika vješala, a na njima su visila tjelesa četvorice mazurskih križarskih ljudi. Nije bilo ni najmanjeg vjetra, pa se lešine nisu micale, nego se činilo kao da gledaju u svoje vlastite noge, i samo su se zanjihale onda kad bi im crne ptice sjele na glavu ili na ramena hvatajući se za konopac i ikljujući im lubanju. ....318......,,........ Neki su sigurno već odavna vasili, jer su im tjesela bila posve gola, a noge vrlo protegnute. Kad se Jurand približio, odletjelo je cijelo jato s velikim šumom, ali se odmah povratilo i stalo nanovo sjedati na vješala. Jurand projaše kraj njih načinivši znak krsta, pa se približi opkopu, stane na mjestu na kojem je iznad jarka bio podignut most i puhne u svoj rog. Zatim puhne po drugi i treći put, pa stane čekati. Na zidinama nije bilo ni žive duše i iza vrata se nije čuo nikakav glas. Začas se ipak otvori mali prozor, uzidan kraj gradskih vrata i na njemu se pojavi bradata glava njemačkog vojnika. — Wer da? — zapita hrapav glas. — Jurand iz Spihova! — odvrati vitez. Iza tih se riječi zatvori prozor nanovo i nastane tišina. Vrijeme je prolazilo. Iza gradskih vrata nije se čulo posve ništa, samo je od vješala dopiralo graktanje crnih ptica. Jurand je stajao dosta dugo, a onda podigne svoj rog i puhne u nj ponovo. Odgovori mu tišina. Tada uvidi da to on mora čekati pred vratima zbog križarske obijesti kojoj nema granica za pobijeđena protivnika, da mora čekati zato da ga ponize, kao prosjaka. I pomisli da će sigurno tako čekati sve do večeri ili još i duže. I u prvi trenutak zavri u njemu sva krv, obuzme ga silna želja da siđe s konja, da pograbi ogromni kamen što je ležao pred jarkom, pa ga baci u vrata. Tako bi u drugom slučaju bio učinio i on i svaki drugi mazovski ili poljski vitez, pa neka neprijatelji onda iziđu i pobiju se s njim. Ali sjetivši se zašto je amo došao, predomisli se i ponovi u sebi: Zar se nisam žrtvovao za svoje dijete? I stane čekati. Međutim se na zidinama počne nešto crnjeti. Počnu se javljati krzneni šeširi, tamne kape i željezni šljemovi ispod kojih su staroga viteza pogledavale radoznale oči. Svaki čas ih je dolazilo sve više jer je za svu posadu bio neobičan prizor kako taj ogromni Jurand posve sam čeka pred gradskim vratima. Tko ga je nekad ugledao pred sobom, ugledao je smrt, a sada ga je mogao gledati bez svake opasnosti. Glave su se dizale sve više i napokon su sve zidine blizu gradskih vrata bile pune vojnika. Jurand pomisli da ga jamačno i križarski vitezovi gledaju kroz 319 prozore kule što je stajala uz vrata, pa podigne oči uvis, ali su prozori na kuli bili duboko uzidani u zid i kroz njih se nije moglo vidjeti osim u daljinu. Zato se ljudi, koji su ga prije sa zidina tiho gledali, počnu oglašivati. Ovaj je i onaj izustio njegovo ime, ovdje i ondje čuo se smijeh, hrapavi su

Page 169: Henryk Sienkiewicz Krizari

glasovi stali vikati kao na vuka, sve glasnije i sve smjelije, kad im to nije nitko branio, počeli su se, napokon, na starog viteza nabacivati snijegom. A on je, kao nehotice, naprijed potjerao konja i odmah su snježne grude prestale letjeti, a glasovi su umuknuli i neke se glave čak i sakrile za zidine. Uistinu je moralo biti strašno Jurandovo ime. Ali sjetili su se, na kraju, da ih od tog strašnog Mazurca dijeli opkop i zid, pa su surovi vojnici opet stali na nj bacati ne samo grude snijega, već i leda, i blata, i kamenja koje se odbijalo od njegova oklopa i pokrova na konju. Ja se žrtvujem za svoje dijete! ponavljao je u sebi Jurand. I opet je čekao. Dođe podne, a zidine opustješe, jer su vojnike pozvali na objed. A oni koji su morali ostati na straži, jeli su na samim zidinama; a kad su se najeli, pozabavili su se opet time da su na nesretnog viteza pobacali oglodane kosti. Uz put su se stali šaliti i pitati međusobno, koji bi se usudio da pođe dolje i da ga udari šakom po vratu ili kopljem po leđima. A drugi su mu dovikivali, vrativši se s objeda, da se može objesiti ako mu je dosadilo čekati; na vješalima je ostala slobodna kvaka s pripravljenim konopcem. I u takvom pogrdnom dovikivanju, u obijesnom nabacivanju kamenjem i snijegom, u smijehu i proklinjanju prođoše popodnevni časovi. Kratki zimski dan naginjao je sve to više k večeri, a most je neprestano visio u zraku i vrata su ostala zatvorena. Predveče se digne vjetar, pa razagna maglu, očisti nebo i otkrije zvijezde. Snijeg postade modar, pa onda ljubičast. Nije bilo mraza, ali noć je bila vedra. Osim stražara, svi su ponovo otišli sa zidina, a vrane i gavrani odletjeli su sa vješala u šumu. Na kraju pocrni nebo i nastade potpuna tišina. Prije noći mi neće otvoriti vrata pomisli Jurand. I dođe mu na um da se vrati u mjesto, ali se odmah i okani te misli. Hoću da ostanem ovdje, rekne samome sebi. Ako se vratim, neće me pustiti kući, nego će me opkoliti i uhvatiti, pa će onda reći da mi nisu ničim obvezani, jer su me silom svladali; a da i sretno umaknem, ponovo bih se morao vratiti. Neizmjerna ustrajnost poljskih vitezova u podnošenju zime, glada i napora, kojoj su se divili svi kroničari, dopuštala im je da izvršuju i takve čine za koje nisu bili dorasli mekoputni ljudi sa Zapada. Jurand je tu ustrajnost posjedovao u još većoj mjeri od drugih; i premda ga je već odavna mučio glad, a večernja mu studen prodirala kroz kožuh prekriven oklopom, ipak je odlučio čekati, pa makar pred vratima i poginuo. Ali najednom začuje još prije nego što je pala potpuna noć, korake iza svojih leđa. On se obazre: k njemu su od mjesta dolazila šestorica ljudi, oboružani kopljima i sulicama, a među njima je u sredini išao sedmi podupirući se mačem. Možda će njima otvoriti vrata, pa ću s njima unići, pomisli Jurand. Oni neće pokušati da me uhvate silom ili da me ubiju, jer ih je malo; a ako ipak na me navale, bit će to znak da neće ništa održati, i onda jao njima! To pomislivši, podigne svoju ocjelnu sjekiru što mu je visila uz sedlo, tako tešku da bi je običan čovjek obim rukama jedva podigao, i potjera k njima svog konja. Ali oni nisu mislili na nj navaliti. Baš obratno, momci su odmah zabili sulice i koplja u snijeg, a kako noć nije još bila posve tamna, vidio je Jurand da nešto odostrag drže u rukama. A onaj sedmi, po svoj prilici, njihov starješina, pruži prema njemu brzo svoju lijevu ruku, pa je podigne uvis i zapita: — Vi ste, viteže, Jurand iz Spihova? — Jesam. — Hoćete li poslušati zašto sam poslan? — Slušam. — Silni i pobožni komtur von Danveld zapovjedio mi je da vam kažem da vam se neće otvoriti vrata dogod ne siđete s konja. Jurand ostade časkom nepomičan, zatim siđe s konja kojemu odmah priskoči jedan momak. — Vi nam morate predati i oružje — progovori opet čovjek s mačem. Gospodin se iz Spihova pokoleba. Ta oni će, po svoj prilici, navaliti na nj kad bude bez oružja, pa će ga zatući kao zvijer, ili će ga pograbiti i baciti u podzemnu tam 21 Križari.

Page 170: Henryk Sienkiewicz Krizari

321 niču... Ali, pomisli, kad bi to smjerali bilo bi ih mnogo više došlo. Jer kad bi na nj navalili, ne bi mu oklop odmah mogli probosti, a on bi, međutim, prvome oteo oružje i protjerao ih sve redom još prije nego što bi im stigla pomoć. Ta oni su ga dobro poznavali. Pa makar iz mene istočili svu krv, rekne samome sebi, ja po drugo nisam ni došao. To pomislivši baci preda se sjekiru pa i mač i mali nož i stane čekati. Oni uzmu sve, a onda se onaj čovjek koji je s njim govorio udalji od njega nekoliko koraka, pa se zaustavi i progovori čvrstim, odlučnim glasom: — Za sve krivice koje si nanio križarskome redu, moraš po komturovoj zapovjedi na se nadjeti ovu platnenu vreću koju ćemo ti ostaviti, moraš na vrat objesiti tok mača vezan konopcem i pokorno čekati pred vratima, dok ti ih komturova milost ne otvori. Tren kasnije ostane Jurand sam u tmini i tišini. Na snijegu se pred njim crnjela pokornička vreća s konopcem, a on je dugo stajao osjećajući da mu se nešto lomi u duši, da nešto gine i umire u njemu i da začas neće više biti vitez, da neće biti Jurand iz Spihova, nego nevoljnik i sužanj bez imena, bez slave i časti. I prođe još mnogo vremena prije nego što se približio k pokorničkoj vreći i progovorio: Što drugo mogu da uradim? Ti, Isuse, znadeš da će oni zadaviti moje nevino dijete ako ne učinim sve što mi zapovijedaju. Ti znadeš i to da ja to za svoj život ne bih učinio. Gorka je sramota, gorka, ali su i tebe prije smrti osramotili. Dakle: u ime Oca i Sina... Zatim se prigne i nadjene na se vreću u kojoj bijahu ostavljeni otvori za glavu i ruke, a onda objesi o vrat tok mača vezan konopcem i odvuče se k vratima. Ne nađe ih otvorena, ali mu je sada već bilo svejedno da li će otvoriti prije ili kasnije. Zamak je stajao u noćnoj tišini i samo su se stražari čas po čas oglašavali na zidinama. Visoko gore na kuli kraj gradskih vrata svijetlio je jedan prozor, a ostalo je sve bilo tamno. Noćni su sati prolazili jedan za drugim, a na nebu se pojavio mlađak i osvijetlio mrke gradske zidine. Bila je takva tišina da je Jurand mogao čuti kako mu srce kuca. Ali on se bio posve skamenio, kao da su mu dušu izvadili, i nije više znao ni za šta. U njemu je ostala još samo jedna misao, da je prestao biti vitez Jurand iz Spihova, ali tko je i što je, to nije znao. Na trenutke mu se 322 usred noći pričinjalo kao da k njemu od onih vješala, što ih je prije vidio, tiho po snijegu dolazi smrt. Najednom se lecne i potpuno razbudi: O, Isuse milosrdni, šta je to? S visokog prozora kule uz gradska vrata začu ju se tihi, ispočetka jedva čujni glasovi lutnje. Idući u Ščitno, Jurand je bio siguran da u tom gradu nema Danuške, a ipak su mu ti zvuči lutnje usred noći odmah preokrenuli srce. Njemu se pričini da on dobro pozna te zvukove i da to ne svira nitko drugi, nego ona... njegovo dijete, njegovo milovanje! I on padne na koljena, pa sklopi ruke na molitvu i stane slušati drhćući kao u vrućici. A uto zapjeva djetinji i neizrecivo tjeskobni glasić: Da ja imam krila Kao guska bijela, Za Jaškom' u Slesku Ja bih poletjela... Jurand se htjede odazvati, kliknuti ljubljeno ime, ali mu riječi zapnu u grlu, kao da ga je stisnuo željezni obruč. Nagla bujica boli, suza, tjeskobe i nevolje nakupi mu se u prsima i on klone licem u snijeg i stane u svom zanosu vapiti k nebu, kao u djetinjoj molitvi: — O, Isuse, daj da još čujem svoje dijete! O, Isuse...! I trnci prođu cijelim njegovim golemim tijelom. A gore na kuli zapjeva nanovo tjeskobni glasić u nepomućenoj noćnoj tišini: Sjela bih na trgu Riječ mu rekla jednu; Pogledaj Jašulko Siroticu bijednu! Ujutro je surovi, bradati njemački vojnik gurnuo u rebro viteza koji je ležao pred vratima. — Na noge, pseto! Vrata su otvorena i komtur zapovijeda da dođeš pred njega. Jurand se probudi kao iza sna. Nije vojnika pograbio za grlo, nije ga smrvio željeznim rukama, a lice mu je bilo mirno, gotovo pokorno. On ustane i, ne progovorivši ni riječi, pođe za vojnikom kroz vrata.

Page 171: Henryk Sienkiewicz Krizari

No čim je kroz njih prošao, začuo se za njim zveket lanaca i pomični se most počne dizati uvis, a na vrata pade teška željezna prečka... 323 I Našavši se u gradskom dvorištu, nije Jurand odmah znao kamo bi pošao, jer ga je sluga, koji ga je uveo kroz vrata, odmah ostavio i otišao k stajama. Na zidinama su, istina, stajali vojnici, i pojedinci i više njih zajedno, ali su im lica bila tako mrka, a pogledi tako prezirni da je vitezu bilo lako pogoditi da mu neće puta pokazati; ako mu i odgovore na pitanje, odgovorit će samo prezirno i grubo. Neki su se smijali, pozivajući ga k sebi prstima, a neki su se opet počeli na njega nabacivati snijegom, baš kao i jučer. A on opazi vrata nad kojima je bio iz kamena isklesani Isus na križu, pa pođe k njima misleći da će ga netko svratiti s krivoga puta ako su komtur i starješina u drugom dijelu grada ili u drugim sobama. Tako je i bilo. Kad se Jurand približio k tim vratima, otvoriše im se naglo obje polovice, a pred njim se pojavi mladić ošišane glave kao u klerika, ali odjeven u svjetsko ruho; mladić zapita: — Jeste li vi, gospodine, Jurand iz Spihova? — Jesam. — Pobožni komtur mi je zapovjedio da vas dovedem. Pođite za mnom! I povede ga kroz veliki hodnik k stubama. Kod stuba se zaustavi, pogleda Juranda oštrim pogledom i zapita nanovo: — Nemate li uza se nekakva oružja? Dobio sam zapovijed da vas pretražim. Jurand podigne uvis obje ruke tako da je provodnik mogao posve dobro pregledati cijelo njegovo tijelo, i odgovori 327. — Jučer sam predao sve. A vodič snizi glas i rekne upravo šaptom: — Čuvajte se da ne planete gnjevom, jer ste pod strašnom moći i premoći. — Ali i pod voljom božjom — odgovori Jurand. To rekavši, pogleda ozbiljno u vodiča, pa ugledavši u njegovu licu nešto slično samilosti i sažaljenju, rekne: — Učtivost ti gleda iz očiju, momče. Hoćeš li mi iskreno reći što ću te zapitati? — Požurite se, gospodine! — rekne provodnik. — Hoće li oni za me dati moje dijete? — Zar je ovdje vaše dijete? — Moja kćerka. — Ona gospođica u kuli kraj vrata? — Da. Oni su mi obećali da će je pustiti ako im se predam. Vodič mahne rukom u znak da ništa ne zna, ali mu se na licu pojavi nemir i sumnja. A Jurand zapita jošte: — Je li istina da je čuvaju Somberg i Markvart? — Te braće nema u gradu. Odvedite je ipak, gospodine, prije nego što ozdravi starješina Danveld. Čuvši to, zadršće Jurand, ali više nije imao vremena da još što pita jer dođoše pred dvoranu u prvom katu, u kojoj je Jurand imao da stane ipred lice ščitnovskoga starješine. Momak otvori vrata i pođe natrag k stubama. Vitez iz Spihova uđe i nađe se u velikoj sobi, vrlo tamnoj, jer je kroz prozore, optočene mnogim olovom, dolazilo malo svjetla, a osim toga je zimski dan bio vrlo tmuran. Na drugom kraju sobe gorio je, istina, u velikoj peći oganj, ali je sirovo drvo davalo malo plamena. Tek malo kasnije, kad su mu se oči priučile na polumrak, opazi Jurand u dubini stol i vitezove, gdje sjede oko njega, a dalje iza njihovih leđa cijelu hrpu oboružanih momaka i mrkih slugu među kojima je gradski luđak na lancu držao ukroćenog medvjeda.

Page 172: Henryk Sienkiewicz Krizari

Jurand se nekoć sastao s Danveldom, a zatim ga dvaput vidio, kao poslanika, na dvoru mazovskog kneza, ali je od toga već prošlo nekoliko godina; ipak ga je odmah prepoznao u onom polumraku, i po debljini i po licu, a napokon i po tom što je sjedio u sredini stola, na velikom 328, srtocu, držeći na naslonu povezanu ruku. Kraj njega na drugoj strani sjedio je stari Sigfrid de Leve iz Insburka, neumoljivi neprijatelj poljskoga roda, a Juranda iz Spihova napose; a na lijevoj bijahu mlađa braća Gotfrid i Rotgir. Danveld ih je navlas pozvao da vide njegov trijumf nad groznim neprijateljem i da se ujedno naslade plodom izdaje koju su zajedno smislili i kojoj su znatno pripomogli. Oni su sjedili udobno, odjeveni u meke odjeće od tamnoga sukna s lakim mačevima o boku, veseli i ponosni, promatrajući Juranda s porugom i neizmjernim prezirom, koji su uvijek osjećali u svom srcu za sve slabe i pobijeđene. Dugo potraja šutnja, jer su se oni doista htjeli nagledati muža kojega su se prije toga naprosto bojali, a koji je sada pred njima stajao, spuštene glave, odjeven u surovu pokorničku vreću, s konopcem oko vrata na kom je visio tok mača. Osim toga, očito su željeli da što veći broj ljudi vidi njegovo poniženje, jer je kroz pobočna vrata što su vodila u druge sobe dolazio svatko tkogod je htio, pa se dvorana gotovo do polovine napunila oružanim muževima. Svi su s neizmjernom radoznalošću promatrali Juranda, razgovarajući glasno o njemu. A on se videći ih, opet ponadao jer je pomislio u sebi: Da Danveld ne misli održati ono što je obećao, ne bi biio pozvao tolike svjedoke. Uto mahne Danveld rukom i utiša razgovor, pa dade znak jednom pažu koji pristupi k Jurandu, prihvati rukom konopac što mu je visio oko vrata i privuče ga nekoliko koraka bliže k stolu. A Danveld pogleda slavodobitno u sve prisutne i rekne: — Gledajte kako moć našega reda pobjeđuje zloću i gordost — Dao tako Bog uvijek! — odgovore prisutni. I opet nastade šutnja, a onda se Danveld obrati k sužnju: — Ti si ujedao naš red kao bijesan pas, pa je zato Bog odredio da kao pas stojiš pred nama, s konopcem oko vrata i čekaš milost i smilovanje. — Ne uspoređuj me s psom, komture — odgovori Jurand — jer oduzimaš čast onima koji su se sa mnom borili i od moje ruke poginuli. 39.9, Na te riječi začu se žamor među oboružanim Nijemcima, a nije se znalo da li ih je razgnjevio taj smjeli odgovor ili ih je lecnula njegova istinitosit. A komturu nije bilo drago što se tim pravcem okrenuo razgovor, pa rekne: — Gledajte, još nam i tu pljuje u oči oholo i drsko! A Jurand podigne uvis ruke, kao čovjek koji se poziva na svjedočanstvo samih nebesa, i odgovori klimajući glavom: — Bog vidi da je moja oholost ostala s onu stranu vrata. Bog vidi i Bog će suditi niste li osramotili sami sebe sramoteći moj viteški stališ. Samo je jedna viteška čast koju mora štovati svatko tko je opasan viteškim pojasom. Danveld namršti obrve, ali u taj čas počne gradski luđak zveketati lancem na kojem je držao medvjeda i vikne: Propovijed! Propovijed! Došao je propovjednik iz Mazovije! Slušajte propovijed! Zatim se okrene k Danveldu. — Gospodine — rekne — kad je zvonar svojim zvonom prerano na propovijed probudio grofa Rozenhajma, zapovjedio mu je grof da mora pojesti konopac zvona cd uzla do uzla, pa kako i ovaj propovjednik ima konopac oko vrata, zapovjedite rnu da ga pojede prije nego što dovrši svoju propovijed! I to rekavši, pogleda plaho u komtura, jer nije bio siguran hoće li se ovaj nasmijati ili će zapovjediti da ga izbatinaju za neumjesne riječi. Ali križari, uljudni, učtivi i pokorni kad u sebi nisu osjećali dosta snage, nisu poznavali nikakve mjere pred pobijeđenima — pa zato i Danveld ne samo što je glavom klimnuo luđaku u znak da mu dozvoljava svaku porugu nego je i sam progovorio s tako nečuvenom surovošću da se na licu nekih mladih paževa odrazilo čuđenje.

Page 173: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ne tuži se da te sramotimo — rekne — jer da te učinimo i čuvarom pasa, bolji je naš čuvar pasa nego vaš vitez! A osmjeljeni luđak stane vikati: — Donesi češagiju i iščeši medvjeda, a on će ti svojom capom počešljati čupu! Nato se ovdje i ondje1 začuje smijeh, a nekakav se glas oglasi iza leđa križarske braće: — Ti ćeš po ljetu na jezeru kositi trstiku! — I loviti rake i smrdljivo meso! — vikne drugi. A treći nadoda: — A dotle tjeraj vrane od vješala! Neće ti ponestati posla! Tako su se oni rugali nekoć strašnom Jurandu. Gomilu na kraju obuze radost. Neki su otišli od stola i približili se k sužnju, pa ga promatrali izbliza govoreći: — Ovo je onaj divlji vepar iz Spihova kojem je naš komtur izbio zube! Sigurno ima pjenu u ustima, pa ibi rado koga ugrizao, ali ne može! — Danveld i drugi križari, koji su ispočetka htjeli svim prisutnim pružiti kao neki svečani prizor suda, videći da je sve okrenulo drukčije, ustadoše sa svojih mjesta i pomiješaše se s onima koji bijahu pristupili k Jurandu. To nije bilo pravo starome Sigfridu iz Insburka, ali mu sam komtur reče: — Ne mrgodite se, bit će još ljepše zabave! — I oni stanu ogledavati Juranda. Ovo je, zaista, bila vrlo rijetka prilika, budući da je svaki križarski vitez ili vojnik koji ga je prije vidio tako izbliza, obično zaklopio oči zauvijek. Neki su govorili: — Plećat je, premda ima kožuh pod vrećom; mogli bismo ga oplesti slamom i voditi po sajmovima. — A drugi su stali zahtijevati piva, da im taj dan bude još veseliji. I zaista, zazvone za časak puni vrčevi, a tamna se dvorana napuni zadahom pjene što se dizala ispod poklopca. Razveseljeni komtur rekne: — Baš je tako dobro! Neka on ne misli da je njegova sramota velika stvar! — I nanovo stanu pristupati k njemu, pa ga u podbradak udarati vrčevima, govoreći; — Sigurno bi rado pio, mazurska gubico! — Neki su pivo izlijevali na dlan i prskali mu ga u oči, a on je među njima stajao sav slomljen i ponižen, dok napokon nije pristupio k starom Sigfridu i, očito, osjećajući da dugo neće izdržati, vikne tako glasno da je nadvikao sav žamor u dvorani: — Tako vam Otkupitelj evih muka i spasa vaše duše, dajte mi moje dijete, kao što ste obećali! I htjede prihvatiti desnu ruku staroga komtura, no ovaj mu se brzo ugne i rekne: — Dalje, robe! Sto hoćeš? — Ja sam iz ropstva pustio de Bergova i došao sam jer ste obećali da ćete mi dati moje dijete, koje je ovdje. — Tko ti je to obećao? — zapita Danveld. — Ti, komture, ako imaš savjesti i poštuješ zadanu riječ. — Ti nemaš za to svjedoka, ali mi ne treba svjedoka, ako je bilo na čast i poštenu riječ. — Na tvoju čast! Na čast reda! — klikne Jurand. — Onda će ti tvoja kći biti predana! — odgovori Danveld. Zatim se okrene k prisutnima i rekne: — Sve što ga je ovdje snašlo, sve je to samo nevina šala prema njegovim zlim djelima. Ali mi smo obećali da ćemo mu povratiti kćerku ako se sam stavi i ponizi pred nama. Znajte, križarska riječ ima biti stalna kao i riječ božja, i zato onu djevojku koju smo oteli razbojnicima puštamo na slobodu, a poslije dolične pokore za sve grijehe proti našem redu dozvolit ćemo i njemu da se povrati kući. Mnogi su se začudili tim riječima jer su znali da Danveld već odavno mrzi Juranda, pa se nisu nadali takvoj blagosti. Zato su ga i stari Sigfrid i Rotgir i brat Gotfrid čudno pogledali, namrštivši čelo, a on se pričini kao da toga ne vidi i rekne: — Mi ćemo ti kćerku otpraviti pod stražom, a ti ćeš ostati ovdje, dok se naša straža ne povrati i dok nam ne isplatiš otkup. I sam je Jurand bio donekle presenećen jer je već bio izgubio svaku nadu da će Danuši išta koristiti njegova žrtva, pa zato pogleda Danvelda gotovo zahvalnim pogledom i rekne: — Bog ti platio, komture! — Upoznaj Kristove vitezove! — rekne Danveld. A nato Jurand:

Page 174: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Od njega je sve milosrđe! Budući da već dosta dugo nisam vidio svoje dijete, dozvolite mi da vidim djevojku i da je blagoslovim. — Dobro, ali ne nasamu, nego pred svima, da budu svjedoci naše milosti i vjere. To rekavši, zapovjedi najbližemu pažu da dovede Danušu; a sam pristupi k de Leveu, Rotgiru i Gotfridu, koji ga okruže, pa s njima stane živo razgovarati. — Ja ti se ne protivim, premda nisi prije imao takve nakane — rekne stari Sigfrid. A žestoki Rotgir, poznat sa svoje hrabrosti i okrutnosti, rekne: — Kako to? Zar ćeš pustiti ne samo djevojku nego i toga đavolskoga psa da nas nanovo ujeda? — Neće ujedati! — klikne Gotfrid. — Eh, platit će otkup! — odgovori nehajno Danveld. — Ako ti dade sve što ima, za dvijetri godine će opet toliko napljačkati. — Ja se ne protivim zbog djevojke — ponovi Sigfrid — ali će radi toga vuka još često naše ovce zaplakati. — A naša riječ? — zapita sa smiješkom Danveld. — Prije si drukčije govorio. Danveld slegne ramenima. — Zar ste imali malo zadovoljštine? — zapita. — Hoćete li više? A drugi okruže nanovo Juranda i pod dojmom slave koja je zbog Danveldova blagoga postupka pala na sve križare, stanu mu govoriti u oči: — Nu, lomignjate — rekne mu kapetan gradskih strijelaca — bi li tako postupili tvoji pogani drugovi s našim vitezovima? — Zar si zato pio našu krv? — A mi ti za kamen vraćamo hljebom! Ali Jurand nije mario ni za porugu, ni za prezir što je bio u njihovim riječima, jer mu je srce bilo sabrano, a pogled miran. Mislio je da će začas ugledati Danušu i da će je doista vidjeti po njihovoj milosti, pa je zato gotovo skrušeno gledao u njih i napokon rekao: — Istina je, istina! Bio sam vam strašan... ali ne po izdaji! Uto nekakav glas na drugom kraju dvorane najednom viknu: — Vode djevojku! — i odmah nastade u svoj sobi tišina. Vojnici stupe na obje strane, a ko nijedan od njih nije vidio Jurandove kćeri, a većina nije ni znala da je ona u gradu, jer je Danveld sve radio tajno, to su im oni koji su sve znali počeli sada šaptati o njezinoj divnoj ljepoti. I zato su se sve oči obratile k vratima kroz koja je ona imala unići. Uto se najprije pojavi paž, za njim svima poznata služavka reda, a za njom je išla djevojka odjevena u bjelinu, s raspuštenom kosom svezanom na čelo. I najednom se razlijegne gromki smijeh po dvorani. Jurand, koji u prvom trenutku bijaše poskočio k svojoj kćerci, lecne se naglo i stane blijed poput platna gledaju ći u čudu u šiljatu glavu, u modra usta i u glupe oči ružne grdobe koju su mu doveli mjesto Danuše. Stari Sigfrid, Rotgir i Gotfrid brzo se pogledaju, čudeći se Danveldovoj lukavosti, ali nijedan od njih nije imao vremena da što progovori, jer je Jurand viknuo strašnim glasom: — Ona je u Ščitnu! Ona je u ščitnu! Ja sam je čuo kako pjeva! Ja sam čuo glas moga djeteta! Nato se Danveld okrene k prisutnima i rekne mirno i slavodobitno: — Pozivam vas sve za svjedoke, a osobito tebe, Sigfride iz Insburka, i vas, pobožna braćo Rotgire i Gotfriđe, da mu, prema poštenoj riječi i svom obećanju, predajem ovu djevojku za koju su oni irazboj'niici rekli da je kći Juranda iz Spihova. Ako ovo nije ona, nije naša krivnja, nego volja našega Gospodina koji je na taj način predao Juranda u naše ruke. Sigfrid i dva mlađa brata kimnu glavom u znak da čuju i da će to posvjedočiti u potrebi. Zatim se opet brzo pogledaju, jer je to bilo mnogo više nego što su se i sami nadali: uhvatiti Juranda, ne dati mu djevojke, a ipak održati obećanje... Tko bi to drugi bio tako udesio! A Jurand se baci na koljena i počne zaklinjati Danvelda svima relikvijama u Malborgu, pa onda prahom i glavom njegovih predaka, da mu povrati njegovo pravo dijete i da ne radi kao vjerolomac i izdajica koji krši svoju prisegu i svoje obećanje. U njegovu je glasu bilo toliko očaja i istine da su

Page 175: Henryk Sienkiewicz Krizari

se neki počeli domišljati prijevari, a drugi su pomišljali da je, doista, kakav čarobnik promijenio djevojčin lik. — Bog vidi tvoju izdaju! — vikao je Jurand. — Tako ti rana Otkupiteljevih! Tako ti tvog smrtnog časa, daj mi moje dijete! I podigavši se, prigne se pred Danveldom kao da mu je htio obujmiti koljena; oči su mu se ljeskale kao u ludilu, a glas mu je podrhtavao od tuge, očaja, straha i grožnje. A kad je Danveld čuo da ga on pred svima okrivljuje izdajom i vjerolomstvom, počne soptati nosnicama i najzad mu gnjev poput plamena zažari lice i u želji da do kraja ponizi nesretnika, pristupi brzo k njemu, prigne se k njegovu uhu i šapne mu kroz stisnute zube: — Ako ti je povratim, povratit ću ti je s mojim kopiletom! 334 Ali u isti trenutak rikne Jurand kao bik, pograbi obima rukama Danvelda i podigne ga uvis. U dvorani se začuje očajni vrisak: — Smiluj mu se! — a onda baci komturovo tijelo s tako strašnom silom o kameniti pod da je mozak iz razbijene lubanje poprskao Sigfrida i Rotgira koji su stajali u blizini. Jurand skoči k najbližoj stijeni na kojoj je visilo oružje i pograbivši veliki dvooštri mač, navali poput oluje na Nijemce, skamenjene od užasa. Bili su to ljudi, vični boju, klanju i krvi, a ipak su im srca klonula. Kad su se osvijestili od prvoga presenećenja razbježali su se na sve strane kao što stado ovaca bježi pred vukom koji ubija jednim ugrizom svojih zubi. U dvorani su se razlijegali usklici čuđenja, topot ljudskih nogu, štropot prevrnutih stolaca, vapaj paža i rik medvjeda, koji se oteo luđaku i počeo penjati na visoki prozor, i pomiješali s očajnom vikom za oružjem, za štitovima, mačevima i lukovima. Napokon blijesne oružje i nekoliko oštrih mačeva sine pred Jurandom, ali on nije gledao ni na šta, nego je kao sulud skočio na njih i započe divlja, nečuvena borba, sličnija klanju, nego pravom boju. Mladi i žestoki brat Gotfrid stane prvi na put Jurandu, no ovaj mu poput munje odrubi glavu zajedno s ramenom i rukom; za njim od Jurandove desnice pade kapetan gradskih strijelaca, gradski ekonom von Braht i Englez Hjuges, koji nije pravo ni znao o čemu se radi, već je žalio Juranda i pograbio za oružje istom onda kad je poginuo Danveld. A drugi se, videći strašnu snagu mahnitoga muža, sabiju u hrpu da mu se zajedno opru, ali je tako još strasniji bio njihov poraz, jer je on s naježenom kosom na glavi, sav obliven krvlju i dišući krvlju, sav zadahtan, slijep i bijesan, trgao, lomio, i strašnim udarcima svoga mača sjekao tu gustu hrpu obarajući ljude na krvavi pod, kao što bura obara grmlje i drveće. I nanovo nastade trenutak sveopćega straha; činilo se da će taj strašni Mazurac sam samcat pobiti i poubijati sve te ljude. I kao što velik čopor pasa ne može bez pomoći strijelaca svladati divljega vepra, tako se ni ti oboružani Nijemci nisu mogli mjeriti s njegovom mahnitom snagom, u borbi koja je njima donosila samo smrt i propast. Raziđite se! Opkolite ga! Udarite na nj s leđa! — vikne stari Sigfrid de Leve. 335 I I ljudi se razbježaše po dvorani, kao što se razleti jato ptica na polju kad se na njih s visine spusti oštrokljuni jastreb; ali ga nisu mogli opkoliti jer ih je on u svom bojnom bjesnilu stao tjerati uz stijene, mjesto da traži zgodan položaj za obranu. Koga je stigao, taj je ginuo, kao da je gromom pogođen. Sramota, očaj i prevarena nada, pretvoriše se u strašnu žeđ za krvlju, i podesetorostručiše njegovu groznu, prirođenu snagu. Teškim mačem, za koji su i najjačem čovjeku među križarima trebale obje ruke, mahao je on jednom rukom kao perom. Njemu nije bilo do života, nije bilo do spasa, nije čak bilo ni do pobjede, nego mu je samo bilo do osvete, i kao što vatra ili nabujala rijeka slijepo ništi sve što joj stane na put, tako je i on, mahnit i strašan, slijepo rušio, lomio, gnjeo, gazio i ubijao sve živo pred sobom. Nisu ga mogli pograbiti s leđa, jer ga ispočetka nisu mogli stići, a uz to su se vojnici bojali da mu se približe straga znajući da ih nijedna ljudska moć ne bi obranila od smrti kad bi se on okrenuo. A neki su se prestravili do kraja, pomislivši da običan čovjek ne bi mogao počiniti tolike nevolje, već da imaju posla s mužem kojemu pomažu neke nadljudske sile. Uto pobjegne stari Sigfrid, a s njim i brat Rotgir, na galeriju, podignutu nad velikim prozorima dvorane, i stanu zvati druge da dođu za njima, a ovi im se odazovu tako žurno da su se međusobno

Page 176: Henryk Sienkiewicz Krizari

gnjeli na uskom ulazu želeći da se što prije popnu gore i da odanle udaraju na junaka s kojim kao da je svaka druga borba bila nemoguća. Napokon zatvore zadnja vrata, kojima se išlo gore na galeriju, a Jurand ostade sam dolje u dvorani. S galerije se razlijegnu usklici radosti i trijumfa, i odmah stanu na viteza letjeti teške hrastove klupe i željezni kolutovi za baklje. Jedna ga pogodi u čelo nad obrvama i lice mu zalije krvlju. Ujedno se dolje otvore velika vrata i s galerije dozvani vojnici provale vičući u dvoranu, oboružani kopljima, sulicama, lukovima, sjekirama, strelicama, toljagama, konopcima i svakakvim oružjem koje su u brzini pograbili. A mahniti Jurand otare lijevom rukom krv s lica, da mu ne mrači vida, pa se osovi i nahrupi na gomilu. U dvorani se nanovo začuje uzdisanje, zveket željeza, škrgutanje zubi i očajno stenjanje na smrt ranjenih ljudi. 336 II U toj je istoj dvorani te večeri sjedio za stolom stari Sigfrid de Leve, koji je odmah poslije Danveldove smrti preuzeo zapovjedništvo nad Ščitnom, a kraj njega bijahu brat Rotgir i vitez de Bergov, nekadanji sužanj Jurandov, i dva plemenita mladića, dva novaka, koji su uskoro imali primiti bijeli plašt. Zimski je vjetar duvao u prozore, potresao olovom obrubljenim oknima, titrao plamenom bakalja u željeznim kolutovima i natjeravao čas po čas pramenove dima u dvoranu. Među braćom je vladala tišina, premda su se okupili na vijećanje. Svi su čekali riječ staroga Sigfrida, a i ovaj je čekao posve mirno i zamišljeno, poduprvši se laktima o stol i naslonivši na obje ruke svoju sijedu glavu, dok mu je lice bilo u sjeni i dok su mu se tužne misli rojile u duši. — O čemu da vijećamo? — zapita napokon brat Rotgir. Sigfrid podigne glavu, pogleda u nj i, prenuvši se iz svojih misli, rekne: — O našemu porazu, o tom što će reći veliki meštar, i o tome da iz našega postupka ne nastane nikakva šteta za naš red. Zatim ponovo zašuti, ali se za časak ogleda naokolo i ponjuši nosom: — Ovdje se još osjeća krv. — Ne, komture — odgovori mu Rotgir — ja sam zapovjedio da operu pod i da dvoranu okade sumporom. Ovdje se osjeća sumpor. A Sigfrid ih pogleda čudnim pogledom i rekne: — Smiluj se, Duše svjetlosti, duši brata Danvelda i brata Gotfrida! A oni su pojmili da on zazivlje milosrđe božje za te duše i da ga zazivlje zato što se na smrad sumpora sjetio pakla, i mrazni trnci prođu im kroz kosti, pa svi progovore brzo: — Amen! Amen! Amen! Nekoliko časaka kasnije opet se čuo šum vjetra, od koga su podrhtavali prozori. — Gdje su tjelesa komtura i brata Gotfrida? — zapita starac. — U kapelici: svećenici pjevaju nad njima litanije. — Jesu li već u lijesovima? '. J?W ffiWPft?PHH?W!B... 337 — Jesu, samo što je komturu prekrivena glava, jer mu je razmrskana lubanja i izobličeno lice. — A gdje su druge lešine i ranjenici? — Lešine su na snijegu, da se bolje sačuvaju, dok im se ne načine lijesovi; a ranjenici su u bolnici. Sigfrid se prihvati rukom za glavu: — I to je sve počinio jedan jedini čovjek... Duše svjetlosti, čuvaj i zaštiti naš red kad dođe do rata s tim vučjim plemenom! Nato Rotgir pogleda uvis, kao da se nečega sjetio, i rekne: — Čuo sam kod Vilne kako je sambijski zapovjednik rekao svojemu bratu, velikomu meštru: Ako ne zapodjeneš veliki rat i ne uništiš ih tako da im ni ime ne ostane, teško nama i našemu narodu! — Dao Bog takav rat i sraz s njima! — rekne jedan od plemenitih novaka. Sigfrid ga oštro pogleda, kao da bi mu htio reći: Danas si se mogao ogledati s jednim od njih, no vidio je slabi i mladi lik novakov, a možda se i sjetio da ni sam nije htio poći u očitu propast, premda je bio čuven sa svoje hrabrosti, pa promijeni razgovor i zapita:

Page 177: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Tko je od vas vidio Juranda? — Ja — odgovori de Bergov. — Je li još živ? — Jest. Leži u onoj istoj mreži u koju smo ga ulovili. Kad se osvijestio, htjeli su ga vojnici ubiti, ali im kapetan nije dozvolio. — Mi ga ne možemo ubiti jer je to ugledan čovjek među svojima, a oni bi podigli užasnu viku — odgovori Sigfrid. — A nećemo moći sakriti ni ovo što se dogodilo, jer je bilo jako mnogo svjedoka. — Dakle, što imamo da kažemo i što da učinimo? — zapita Rotgir. Sigfrid se zamisli i napokon rekne: — Vi, plemeniti grofe de Bergov, otiđite u Malborg k velikom meštru. Vi ste čamili kod Juranda u tamnici i gost ste našega reda, pa će vam tim prije vjerovati kao gostu koji ne mora da govori u prilog nama redovnicima. Recite mu što ste vidjeli, da je Danveld nekim pograničnim lupežima oteo nekakvu djevojku i to obznanio Jurandu, misleći da je njegova kći, pa da je Jurand došao u Sčitno, a što se dalje dogodilo, to znadete i sami. .3.13 — Oprostite, pobožni komtuire — rekne de Bergov. — Ja sam teško sužanjstvo pretrpio u Spihovu, pa bih kao vaš gost rado svjedočio vama u prilog, ali mi na moje umirenje recite: nije li prava Jurandova kći bilauSčitnu i nije li Danveldova izdaja do bjesnila dovela strašnoga joj oca? Sigfrid de Leve nije odmah odgovorio; on je užasno mrzio poljsko pleme i bio još okrutniji od Danvelda, ali nije ipak bio sklon nikakvoj podlosti. Najviše ga je boljelo potkraj života što su u posljednje vrijeme bili po zlu pošli poslovi križarskoga reda, osobito zbog toga što je počelo nestajati strogosti i kreposti među križarskim vitezovima. Zato ga je pitanje de Bergova taknulo u najranjaviju stranu duše, pa mu je istom nakon podulje šutnje rekao: — Danveld stoji pred Bogom i Bog mu sudi, a vi, grofe, recite što vas volja, ako vas zapitaju za njegovu namjeru; a ako budete govorili o tom što su vidjele vaše oči, recite da ste prije nego što smo u mrežu ulovili strašnoga muža, vidjeli devet lešina, osim mnogih ranjenika, a među njima trup Danvelda, brata Gotfrida, von Brahta i Huga, i dvojicu plemenitih mladića. Bože, daj im vječni pokoj! Amen! — Amen! Amen! — ponove i opet novaci. — I recite — nadoda Sigfrid — ako je Danveld i htio upokoriti neprijatelja našega reda da ipak nitko nije prvi trgao mač na Juranda. — Ja ću reći samo ono što su vidjele moje oči — odgovori de Bergov. — A prije ponoći dođite u kapelicu, gdje ćemo doći i mi da se pomolimo za duše pokojnika — rekne Sigfrid. I mahne mu rukom u znak zahvalnosti i otpusta, jer je dalje želio sam vijećati s bratom Rotgirom kojega je ljubio kao zjenicu svoga oka i kao što je samo otac mogao ljubiti svoga jedinoga sina. U redu se dapače koješta pogovaralo o toj neizmjernoj ljubavi, ali nitko nije ništa pravo znao zato što je stari vitez, kojeg je Rotgir štovao kao svoga oca, živio još u svom gradiću u Njemačkoj, te nije nikada zatajio svoga sina. Kad je otišao de Bergov, otpravio je Sigfrid i ona dva momka, pod izlikom da pripaze na gradnju lijesova za prosite vojnike, što ih je poubijao Jurand; a kad su se za njima zatvorila vrata, okrene se živo k Rotgiru i rekne: — Slušaj što ću ti reći: postoji samo jedno sredstvo da nikada ni živa duša ne sazna da je kod nas, zaista, bila prava Jurandova kći. — To neće biti teško. — odgovori Rotgir. — Da je ona ovdje, nije znao nitko osim Danvelda, Gotfrida, nas dvojice i one služavke koja je poslužuje. Danveld je dao opiti i objesiti ljude koji su je doveli iz šumskog dvorca. Neki su od posade, doduše, nešto slutili, ali ih je smutila ona ružna djevojka, pa sada ne znaju ni sami da li smo ih mi prevarili, ili je zaista kakav čarobnjak promijenio Jurandovu kćer. — To je dobro — rekne Sigfrid. — A ja sam pomislio, plemeniti komture, budući da Danveld više ne živi, ne bismo li na njega svalili svu krivnju..

Page 178: Henryk Sienkiewicz Krizari

— I priznali pred cijelim svijetom da smo u vrijeme mira i pregovora s mazovskim knezom iz njegovoga šumskog dvorca ugrabili kneginjinu mezimicu i najmiliju joj dvoranku? Ne, to ne može biti! U dvorcu su vidjeli i nas s Danveldom, a veliki sudac, njegov rođak, zna da smo sve s njim udesili, pa da optužimo Danvelda, osvetio bi on njegovu uspomenu. — Razmislimo o tom! — rekne Rotgir. — Razmislimo i smislimo nešto dobra, jer inače teško nama! Kad bismo predali Jurandovu kćer, rekla bi im ona sama da je nismo oteli od 'razbojnika, nego da su je ljudi koji su je ugrabili doveli ravno u Sčitno. — Tako je. — Ne mislim ja samo na našu odgovornost. Knez će se potužiti poljskomu kralju i njegovi će poslanici po svim dvorovima vikati na naše nasilje, na našu izdaju, na naše vjerolomstvo. A kakva šteta može od toga nastati za naš red! I sam bi meštar, da sazna istinu, zapovjedio da se sakrije ta djevojka. — Ta neće li nas optužiti i onda kad nje nestane — zapita Rotgir. — Neće! Brat Danveld je bio lukav čovjek. Ne sjećaš li se da je Jurandu postavio uvjet da se ne samo sam pojavi u Sčitnu nego da prije toga obznani i piše knezu da ide svoju kćer otkupljivati od razbojnika i da zna da je nema kod nas. — To je istina. Ali kako ćemo opravdati sve ovo što se dogodilo u Sčitnu? — Mi ćemo reći da smo saznali kako Jurand traži svoje dijete, pa pošto smo od razbojnika oteli nekakvu djevojku koja nije znala reći tko je, dojavili smo to Jurandu, misleći, da to nije, možda, njegova kći; a kad je Jurand došao amo, da je pobjesnio ugledavši tu djevojku, pa je obuzet zlim duhom prolio toliko nevine krvi koliko se ne prolije ni u velikom boju. — Doista— rekne Rotgir — iz vas govori razum i veliko iskustvo. Danveldov bi zločin, da svu krivnju svalimo na njega, ipak pao na naš red, a potom i na nas sve, na naš kaptol i na samoga meštra; a ovako će na javu izbiti naša nevinost i sve će pasti na Juranda, na zloću Poljaka i njihovu svezu s paklenskim silama. — Pa neka nam onda sudi tko hoće: sam papa ili rimski cesar! — Da. Nastade kratka šutnja, a onda brat Rotgir zapita: — A što ćemo učiniti s Jurandovom kćerkom? — Razmislimo! — Dajte je meni. Sigfrid ga pogleda i rekne: — Ne! Čuj me, mladi brate! Kad se radi o našem redu, ne popuštaj ni mužu ni ženi, ali ne popuštaj ni sebi. Danvelda je stigla ruka božja jer nije htio osvetiti samo krivicu nanesenu našemu redu već i ugoditi svojoj strasti. — Vi me zlo sudite! — rekne Rotgir. — Ne popuštajte sebi nastavi Sigfrid — jer će vam smalaksati tijelo i duša, i koljeno toga jakoga plemena pritisnut će jednom vaša prsa tako da više nećete ustati. I po treći put nasloni ozbiljno glavu na desnu ruku, ali je očito mislio samo o svojim djelima i o sebi, jer za časak rekne: — I na meni je mnogo ljudske krvi, mnogo boli, mnogo suza... Ni ja se nisam ustručavao, kad se radilo o našemu redu i kad sam vidio da neću uspjeti silom, tražiti druge puteve; ali kad dođem pred Gospodina kojega ljubim i štujem, reći ću mu: To sam učinio za naš red, a za sebe sam odabrao trpljenje. Zatim podigne ruke i oči uvis i klikne: — Odrecite se raskoši i raskalašenosti, otvrdnite vaša tjelesa i srca, jer već vidim kako se u zraku ljeskaju bijeli orlovi i kako im se pandže crvene od križarske krvi... 341 Dalje mu riječi prekine tako strašan udarac vjetra da se s treskom otvorio jedan prozor nad galerijom, a sva se dvorana napunila hladnim zrakom i snijegom. — U ime Duha svjetlosti! Ovo je zla noć! — rekne stari križar.

Page 179: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Noć nečistih moći odgovori Rotgir. — Ali zašto, gospodine, mjesto: u ime Boga, govorite: u ime Duha svjetlosti? — Duh svjetlosti... to je Bog! — rekne starac, i kao da je htio promijeniti razgovor, zapita: — A jesu li kod Danveldove lešine svećenici? — Jesu. — Bože, budi mu milostiv! I obojica zašute, a onda dozove Rotgir momke, pa im zapovjedi da zatvore prozor i poprave plamen na bakljama, a kad su oni otišli, zapita iznova: — Sto ćete učiniti s Juraindovom kćerkom? Hoćete li je odavle odvesti u Insburk? — Odvest ću je u Insburk i učiniti s njom ono što bude naš red zahtijevao. — A što treba ja da učinim? — Jesi li dovoljno odvažan? — Što sam učinio, da u to sumnjate? — Ne sumnjam jer te poznam, pa te radi tvoje hrabrosti ljubim više nego ikoga drugoga na svijetu. Pođi, dakle, na dvor mazovskog kneza i reci mu sve što se ovdje dogodilo, kao što smo se dogovorili. — Moram li poći i u sigurnu propast? — Ako tvoja propast bude na korist našemu redu, moraš poći. Ali ne! Ne čeka te propast. Oni neće povrijediti gosta, osim ako bi te tko htio izazvati, kao što je učinio onaj mladi vitez koji nas je sve izazvao. On, ili koji drugi, ali to nije tako strašno. — Dao to Bog! Ali me mogu zasužnjiti u podzemnu tamnicu baciti. — Oni to neće učiniti. Pamti što je sam Jurand pisao knezu, a ti ćeš, osim toga, poći da se ipotužiš na Juranda. Reći ćeš vjerno što je počinio u Ščitnu, pa ti moraju vjerovati. Ta mi smo mu prvi javili da dođe i da je pogleda, a on je došao, pa pomahnitao, ubio komtura i izmrcvario naše ljude. Ti ćeš im tako reći, a što će ti oni na to odgovoriti? Danveldova će se smrt brzo razglasiti po svoj Mazoviji i zbog toga se oni ne smiju potužiti. Jurandovu će kćer i dalje tražiti ali im je sam Jurand pisao da ona nije kod nas, pa njihova sumnja neće na nas pasti. Valja se samo hrabro ponijeti i začepiti im usta, jer će ionako pomisliti da se nitko od nas ne bi usudio k njima kad bismo mi zaista bili krivi. — Istina. Poći su odmah na put, čim sahranimo Danvelda. — Blagoslovio te Bog, sinko! Kad uradimo sve, kako treba, neće te zadržati, nego se još moraju odreći Juranda da im ne uzmognemo reći: eto, kako oni s nama postupaju.' — Tako se moramo potužiti po svim dvorovima. — To će učiniti veliki sudac i radi dobrobiti našeg reda, i kao rođak Danveldov. — Da! Ali ako taj spihovski vrag umakne i dospije na slobodu.. A Sigfrid pogleda ozbiljno preda se, pa mu onda odgovori odlučno i slavodobitno: — Ako i dospije na slobodu, neće se on nikada nijednom riječju potužiti na naš red. Zatim stane još bolje podučavati Rotgira što ima da govori i tražiti na mazovskom dvoru. III Vijest o događaju u Sčitnu stiže, međutim, u Varšavu prije brata Rotgira i uzbudi ondje nemir i udivljenje. Nj sam knez, ni itko na dvoru nije mogao pojmiti što se dogodilo. Nedavno, baš nešto prije nego što je Mikolaj iz Dlugoljasa imao poći u Malborg s pismom u kom se knez gorko tužio na bezočne pogranične komture što su ugrabili Danušu i zahtijevao gotovo s prijetnjom da mu je odmah predadu, dođe pismo od gospodara iz Spihova s objavom da njegovu kćerku nisu ugrabili križari, nego obični pogranični razbojnici i da će uskoro biti otkupljena. Uslijed toga nije poslanik ni otišao, jer nikome nije palo na um da bi križari mogli takvo pismo izmamiti od Juranda zagrozivši mu se srmću njegova djeteta. I tako je bilo teško znati što se dogodilo, jer su pogranični žitelji, i kneževi i križarski podanici, samo ljeti navaljivali jedni na druge, a ne po zimi kad bi snijeg bio izdao njihove tragove. Obično su napadali na trgovce, hvatali po selima ljude i otimali stada, ali da bi se usudili napasti na samoga kneza i ugrabiti njegovu gojenicu i uz to kćerku 343

Page 180: Henryk Sienkiewicz Krizari

tako moćnog i strahovitog viteza, to je naprosto nadilazilo svaku ljudsku vjeru. Na to je ipak, kao i na sve druge sumnje, bilo odgovorom Jurandovo pismo s njegovim pečatom, a donio ga je čovjek za kojeg su, doista, znali da dolazi iz Spihova; zato nisu više mogli sumnjati nego se samo knez naljutio, kao što ga već odavno nisu vidjeli, pa je zapovjedio da njegovi ljudi pođu u potjera za razbojnicima na cijeloj granici njegove kneževine, a pozvao je i kneza plockog da učini to isto i da ne štedi zločinaca. A uto dođe i vijest o svemu što se dogodilo u Sčitnu. I idući od usta do usta, dođe desetorostruko povećana. Govorilo se da jeTurand s petoricom svojih drugova došao do gradića, provalio kroz otvorena vrata i sve poklao tako da je od posade malo tko preostao, pa su morali poslati po pomoć u bližnji gradić, sazvati sve vitezove i mnogobrojne pješake koji su istom nakon dvodnevnog opsjedanja osvojili najzad gradić i savladali Juranda i njegove drugove. Govorilo se također da će ta vojska prijeći preko granice i da će svakako buknuti veliki rat. Knez, koji je znao koliko je velikomu meštru do toga da sile obiju mazovskih kneževima u slučaju rata s poljskim kraljem ostanu po strani, nije vjerovao tim vijestima jer mu je bilo jasno da nijedna ljudska moć ne bi zadržala Poljake iz kraljevine kad bi križari započeli rat s njim ili sa Zjemovitom plockim, a meštar se bojao tog rata. On je znao da taj rat mora doći, ali se trsio da ga što više odgodi, jedno zbog toga što je bio miroljubiv, a drugo i zbog toga što je za rat s kraljem Jagjelom morao sabrati takvu silu, kakve njegov red nije još dotada nikada okupio, te ujedno osigurati pomoć knezova ne samo iz Njemačke nego sa cijeloga Zapada. Zato se knez nije bojao rata, ali je ipak htio saznati što se dogodilo, što ima da, uistinu, misli o događaju u Sčitnu, o otmici Danuše i o svim tim vijestima što dolaze s granice. Zato mu je bilo drago, premda nije trpio križara, kad mu je jedne večeri kapetan njegovih strijelaca javio da je došao križarski vitez i moli da bude primljen. Ipak ga je primio ponosno, i premda je odmah vidio da je to jedan od one braće koja bijahu u šumskom dvorcu, pričinio se kao da ga ne pozna, i zapitao tko je, odakle dolazi i što ga je u Varšavu dovelo. 344 — Ja sam brat Rotgir — odgovori križar — te sam nedavno imao čast pokloniti se vašoj milosti. — Kada si brat, zašto nemaš na sebi vaših znakova? Vitez mu stane tumačiti da bijeloga plašta nije uzeo zato što bi ga nesumnjivo bili zasužnjili ili ubili mazovski vitezovi da je to učinio; posvuda, na cijelom svijetu, u svim kraljevstvima i po svim kneževinama čuva znak krsta svoga nosioca, a samo u mazovskoj kneževini izvrgava očitoj propasti čovjeka koji ga nosi. Ali knez mu srdito rekne: — Ne znak krsta, jer krst i mi štujemo, nego vaš grešni postupak. Pa ako vas gdje drugdje bolje primaju, čine to samo zbog toga što vas manje poznaju. A kad je vidio da se vitez jako lecnuo na te riječi, zapita: — Jesi li bio u Sčitnu, ili možda znadeš što se ondje dogodilo? — Bio sam u Sčitnu i znadem što se ondje dogodilo — odgovori Rotgir — i ne dolazim amo kao nečiji poslanik, nego samo zbog toga što mi je pravedni i bogoljubni komtur iz Insburka rekao: Naš meštar ljubi pobožnoga kneza i pouzdaje se u njegovu pravednost, pa dok ja odlazim u Malborg, pođi ti u Mazoviju i prikaži našu krivicu, našu sramotu, našu nesreću. Pravedni gospodin neće sigurno uzeti u svoju zaštitu onoga koji je nasilno narušio naš mir i prolio toliko kršćanske krvi, kao da nije Kristov, nego đavolov sluga. I sad počne pripovijedati sve što se dogodilo u Sčitnu: kako je Jurand kojega su oni sami pozvali da vidi niie li ona djevojka, koju su oteli od razbojnika, njegova kći, mjesto da im plati zahvalnošću nasrnuo u dvoranu; kako je ubio Danvelda, brata Gotfrida, Engleza Huga, von Brahta i dva plemenita paža osim prostih vojnika; kako ga oni, držeći se zapovijedi božje, nisu htjeli ubiti, nego su na kraju mrežom ulovili strašnoga muža koji je onda sam na sebe podigao oružje i teško se ranio; kako je, napokon, ne samo u gradu nego i u mjestu bilo ljudi, koji su kroz zavijanje zimske bure poslije borbe usred noći čuli nekakav strašni smijeh i glasove kako viču u zraku: Naš Jurand! Neprijatelj križa! Proljevač nevine krvi! Naš Jurand!

Page 181: Henryk Sienkiewicz Krizari

Na tu pripovijest, a navlas na posljednje križareve riječi lecnuše se silno svi prisutni, jer ih obuze strah da Jurand nije, zaista, u pomoć zazvao nečiste sile... i na .345 stade gluha tišina. No kneginja, koja je također bila prisutna i žalila Danušu jer ju je iskreno ljubila, zapita nenadano Rotgira: — Vi velite, viteže, da ste, otevši onu ružnu djevojku, pomislili da je to Jurandova kći, pa ste ga zato pozvali u Sčitno? — Da, milostiva gospođo! — odgovori Rotgir. — A kako ste to mogli misliti kad ste kod mene u šumskom dvorcu vidjeli pravu Jurandovu kćer? Nato se brat Rotgir smete jer nije bio pripravan na to pitanje. Knez ustane i pogleda strogo u križara, a Mikolaj iz Dlugoljasa, Mrko ta iz Mocaževa, Jaško iz Jagilnice i drugi mazovski vitezovi priskoče odmah k redovniku i zapitaju ga groznim glasom: — Kako ste to mogli misliti? Govori, Nijemce! Kako je to moglo biti? A brat se Rotgir sabere i rekne: — Mi redovnici ne gledamo na ženske. U šumskom je dvorcu kod milostive kneginje biio mnogo dvoranki, ali koja je medu njima bila Jurandova kći, to nije nitko od nas znao. — Znao je Danveld — oglasi se Mikolaj iz Dlugoljasa. — On je s njom razgovarao u lovu. — Danveld stoji pred Bogom — odgovori Rotgir — pa vam velim samo to da smo drugi dan našli procvalu ružu na njegovu lijesu, koju onamo po zimi nije mogla položiti ljudska ruka. I opet nastade šutnja. — Kako ste doznali da je ugrabljena Jurandova kći? — zapita knez. — Samo drzovitost i bezbožnost toga djela razglasila ga je i kod vas i kod nas. I kad smo za to doznali, dali smo služiti misu zahvalnicu što je samo obična dvoranka, a ne koja od vaših rođenih kćeri bila ugrabljena iz šumskog dvorca. — Ali se ipak čudim da ste onu rugobu mogli smatrati Jurandovom kćerkom. Nato će brat Rotgir: — Danveld je rekao: Često vrag prevari svoje sluge, pa je, možda, promijenio i Jurandovu kćer. — Ali ipak nisu razbojnici, kao prost svijet, mogli krivotvoriti Kalebovo pismo i Jurandov pečat. Tko je to mogao učiniti? — Zloduh. I opet nije nitko ništa znao odgovoriti. A Rotgir pogleda knezu smjelo u oči i rekne: — Meni prodiru, doista, poput mača u prsa ta pitanja jer iz njih izbija samo sumnja i nepovjerenje. Ali ja se pouzdavam u pravednost božju i u moć istine, pa pitam vašu kneževsku milost: da li nas je Jurand okrivio tim zločinom, i ako jest, zašto je još prije nego što smo ga mi pozvali u Sčitno, po cijeloj granici tražio razbojnike da od njih otkupi svoju kćerku? — Da, to je istina! — rekne knez. — I ako što i sakriješ pred ljudima, nećeš sakriti pred Bogom. On je na vas posumnjao u prvom trenutku, ali je onda pomislio nešto drugo. — Eto, tako blijesak istine pobijedi tminu! — rekne Rotgir. I pogleda pobjedonosnim pogledom po dvorani, pomislivši da je u križarskim glavama više domišljatosti i razuma, nego u poljskim, i da će to pleme vazda biti plijenom i hranom križarskoga reda, kao što je muha plijenom i hranom pauka. I napustivši svoju dosadašnju učtivost, pristupi knezu i progovori jakim i odlučnim glasom: — Odšteti nas, gospodine, za naše gubitke, za nepravdu koja nam je nanesena i za naše suze i našu krv! Taj je pakleni sin bio tvoj podanik, i u ime Boga, koji vlada nad kraljevima i knezovima, u ime pravednosti i svetoga križa, odšteti nas za naše gubitke i za našu krv! A knez ga pogleda u čudu: — Za miloga Boga! — rekne. — Što hoćeš? Ako je Jurand u mahnitosti prolio vašu krv, zar da ja odgovaram za njegovu ludost?

Page 182: Henryk Sienkiewicz Krizari

— On je bio tvoj podanik, gospodine — rekne križar — u tvojoj kneževini leže njegove zemlje, njegova sela i njegov grad, u kom je u tamnici držao sluge našega reda, pa neka barem njegov imetak, njegov grad i njegove zemlje postanu našom svojinom. To neće, zaista, biti nikakva naknada za svu onu prolivenu plemenitu krv! Ta naknada neće uskrisiti naših mrtvaca, ali će, možda, barem donekle utažiti gnjev božji i opirati sramotu koja će, inače, pasti na svu tvoju kneževinu. O, gospodine! Naš red posjeduje posvuda zemlje i gradove koje mu je dala milost i pobožnost kršćanskih knezova, samo ovdje, u tvojoj državi, nema ni pedlja zemlje. Neka nam se nepravda, koja vapi k Bogu za osvetom, naknadi barem tako da uz 346. .347, mognemo reći kako i ovdje žive ljudi koji u svom srcu nose strah pred Bogom. Kad je to čuo, knez se začudi još više i odgovori istom nakon podulje šutnje: — Za rane božje! Ta po čijoj milosti vaš red i sada ovdje sjedi, ako ne po milosti mojih pređa? Zar vam je još malo ovih krajeva, mjesta i zemalja, koje su nekoć pripadale nama i našemu narodu, a koje su sada vaše? Ta još je u životu kći Jurandova, jer vam nitko nije javio njezinu smrt, a vi već hoćete da siroti otmete njezin miraz i da se sirotinjskim suzama naplatite za svoje krivice? — Gospodine, ti priznaješ krivicu — rekne Rotgir — pa nas za nju i odšteti kako te naputi tvoj kneževski um i tvoja pravedna duša. I nanovo se razveseli u svom srcu, jer je pomislio u sebi: Sad nas više neće optuživati, nego još gledati kako da operu svoje ruke i kako da se izvuku iz tog škripca. Nitko nam neće više ništa prigovarati, i naša će slava, kao i naš bijeli plašt, biti bez ljage. Ali uto se posve nenadano začuje glas staroga Mikolaja iz Dlugoljasa: — Za vas govore da ste pohlepni i grabežljivi, a sam Bog znade, nije li to istina, jer vam je i u ovom slučaju više stalo do dobitka negoli do časti vašega reda. — Istina je! — kliknu jednim glasom svi mazovski vitezovi. A križar stupi naprijed, podigne ponosno glavu, promjeri ih oholim pogledom i rekne: — Ja nisam amo došao kao poslanik, nego kao svjedok istine i vitez križarskoga reda, spreman da križarsku čast branim i svojom krvlju do zadnjeg daha! Tko bi se, dakle, usprkos onomu što je izjavio sam Jurand usudio osumnjičiti naš red da je sudjelovao kod otmice njegove kćeri, neka podigne ovaj znak viteškog izaziva i neka iziđe na sud božji! To rekavši baci pred njih svoju rukavicu koja pade na pod, a oni su svi šutjeli jer su se svi bojali božjega suda, premda je mnogi od njih htio svojim mačem pogladiti križarska leđa. Svima je bilo poznato da je Jurand izričito posvjedočio da mu križarski vitezovi nisu ugrabili kćerku, pa je zato svaki mislio da je to istina i da će pobjeda biti na Rotgirovoj strani. A ovaj se osmjeli još i više, pa se podboči i zapita: — Je li ovdje čovjek koji bi podigao tu rukavicu! Uto stupi naprijed neki vitez kojeg nije prije nitko opazio i koji je već nekoliko časova na vratima slušao taj razgovor. On podigne rukavicu i rekne: — Ja sam! I rekavši to, baci svoju rukavicu ravno u Rotgirovo lice, a onda progovori glasom koji se poput groma razlijegao po tihoj dvorani: — Pred Bogom, pred moćnim knezom i pred sveukupnim časnim viteštvom ove zemlje velim ti, križaru, da laješ kao pas proti istini i pravici, i pozivam te na megdan pješice ili na konju, na koplja ili na sjekire, na kratki ili na dugi mač, i nena sužanjstvo nego do posljednjega daha, na smrt! U dvorani se mogao čuti let muhe. Svi pogledaju na Rotgira i na junačkog viteza, kojega nitko nije poznavao, jer je na glavi imao šljem, koji mu je posve prekrivao gornji dio lica, dočim je donji bio u dubokoj sjeni. Ni križar se nije začudio manje od drugih. Smućenost i bljedoća blijesne mu na licu, kao što munja blijesne na noćnome nebu. On pograbi rukom kožnatu rukavicu, koja mu je pala s lica i zakvačila se o željezni šiljak na ramenu i zapita: — Tko si ti, koji izazivaš pravednost božju? A strani vitez otkopča kopču pod bradom, podigne svoj šljem, ispod kojeg se pojavi lijepa mlada glava, i rekne:

Page 183: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Zbiško iz Bogdanca, muž Jurandove kćeri. Svi se začudiše, i Rotgir s drugima, jer nitko od njih, osim kneza i kneginje, te oca Višonjeka i gospodina de Lorha, nije znao za Danušino vjenčanje, a križari su bili sigurni da ona nema drugoga branitelja, osim svoga oca; ali uto istupi gospodin de Lorhe i rekne: — Svojom viteškom čašću potvrđujem istinitost njegovih riječi, a tko bi u to htio posumnjati, evo mu moje rukavice! Rotgir, koji nije poznavao straha i u kojem je bješnjelo srce u taj trenutak, bio bi, možda, podigao i tu rukavicu, ali sjetivši se da je onaj koji ju je bacio, i sam vrlo hrabar, a osim toga i rođak grofa Geldrije, predomisli se, utoliko više što je i sam knez ustao te, namrstivši obrve, rekao: — Ta se rukavica ne smije podići jer i ja potvrđujem da je živu istinu rekao ovaj vitez. Začuvši to, pokloni se križar i rekne Zbišku: — Ako te je volja, pobit ćemo se pješice u zatvorenom prostoru na sjekire. — Ja sam te na to već i sam pozvao — odgovori Zbiško. — Bože, daj pobjedu pravdi! — kliknu mazovski vitezovi. IV Zbog Zbiška su bili uznemireni na čitavom dvoru, i vitezovi i žene, jer su ga svi voljeli, a poslije Jurandova pisma nije nitko sumnjao da je istina na križarevoj strani. Bilo je pored toga poznato da Rotgir spada među najslavniju braću križarskoga reda. Njegov je momak van Krist pripovijedao mazovskom plemstvu, možda navlas, da je njegov gospodar još prije nego što je postao oboružan redovnik, jednom sjedio kod križarskoga počasnog stola, kojemu su bili pripušteni samo najslavniji svjetski vitezovi, takvi koji su bili u Svetoj zemlji, ili su se već borili s divovima, zmajevima ili čarobnjacima. Slušajući takve pripovijesti van Krislta, i njegove odlučne tvrdnje da mu se gospodar često is mizerikordijom u jednoj, a sjekirom ili mačem u drugoj ruci u jedan te isti mah borio s petoricom protivnika, bili su Mazurci jako uznemireni i mnogi je rekao: — Ej, da je ovdje Jurand, on bi smlavio i takvu dvojicu, jer mu još nikada nije odolio nijedan Nijemac, ali teško mladiću jer ga križar i snagom i godinama i iskustvom natkriljuje. — A drugi su žalili što nisu podigli rukavicu, tvrdeći kako bi to bili zastalno učinili, da nije bilo Jurandova pisma. — Ali nas je strah božje kazne! — Uz to su za međusobnu utjehu spominjali i imena mazovskih i uopće poljskih vitezova koji su ili kod dvorskih igara ili na ozbiljnim megdanima pobijedili zapadne vitezove, a prije svih drugih Zavišu iz Garbova s kojim se nije mogao mjeriti nijedan kršćanski vitez. Ali bilo je i takvih koji su se vrlo pouzdavali u Zbiška, te su govorili: — To nije slabić, nego je već više puta Nijemcima razbio glavu na Utoptanoj zemlji, kao što smo čuli. Međutim ih je najviše ohrabrio jedan čin Zbiškovog momka, Čeha Hlave, koji je uveče prije borbe, slušajući kako van Krist priča o nečuvenim pobjedama brata Rotgira, kao žestok mladić toga van Krista pograbio za bradu, pa mu glavu prignuo nauznak i rekao: — Zar te nije stid da tako lažeš pred ljudima? Pogledaj uvis da te i Bog čuje! — I držao ga je tako dok bi čovjek izmolio očenaš; a kad se van Krist napokon oslobodio, stao je odmah pitati za njegov rod, i kad je dočuo da je plemićkoga roda, izazvao ga je također na sjekire. Taj je čin obodrio Mazurce, pa su mnogi govorili: — Takvi ljudi neće šeprtljati ni na bojištu, i ako samo na njihovoj strani bude Bog i pravda, neće ti križarski nitkovi iznijeti živih glava! — Ali je Rotgir ipak bio tako zaslijepio gotovo sve da su mnogi sumnjali, na čijoj je strani pravda, a među tima je bio i sam knez. Zato je uoči borbe pozvao Zbiška na razgovor, kod kojega je bila i kneginja, pa ga je zapitao: — Jesi li siguran da će Bog biti s tobom? Odakle znadeš da su oni ugrabili Danušu? Je li ti što rekao Jurand? Jer evo gle: ovo je Jurandovo pismo, rukopis je svećenika Kaleba, a pečat Jurandov, i u tom pismu veli Jurand da zna da njegovu kćer nisu ugrabili križari. Sto ti je on rekao? — Rekao mi je da nisu križari. — Kako, dakle, možeš izvrći svoj život i poći na sud božji? A Zbiško je šutio. Samo su mu načas zadrhtali obrazi i suze mu se sabrale u očima. — Ja ne znam ništa, milostivi gospodine — rekne. — Ja sam odavle otišao zajedno s Jurandom i na putu sam mu priznao da sam se vjenčao s Danuškom. On se odmah potužio da je to, možda, kazna božja, ali se umirio kad sam mu rekao da je to božja volja, pa mi je oprostio. Cijelim je putem

Page 184: Henryk Sienkiewicz Krizari

govorio da nitko drugi nije ugrabio Danušku, nego križari, a ja ni sam ne znam što se kasnije dogodilo... U Spihov je došla ona ista žena koja je meni donijela nekakav lijek u šumski dvorac, a s njom je bio još jedan poslanik. Oni su se zatvorili s Jurandom i s njim su razgovarali. Sto su govorili, to ne znam, samo što poslije toga razgovora ni domaće sluge nisu mogle prepoznati Juranda, jer je bio takav kao da su ga izvadili iz Lijesa. On nam je rekao da Danušku nisu ugrabili križari; ali je na slobodu pustio i de Bergova i sve druge sužnje, sam Bog zna zašto, pa je onda otišao posve sam, bez ijednog momka. Rekao je da ide k razbojnicima iskupiti Danušku, a meni je zapovjedio da čekam. I ja sam 351 351 čekao. A uto dođe vijest iz Sčitna da je Jurand poubijao svu silu Nijemaca i da je sam pao! O, milostivi gospodine, mene je palila spihovska zemlja i malo da nisam poludio. Zapovjedio sam ljudima da posjedaju na konje i da osvete Jurandovu smrt, a uto mi je svećenik Kaleb rekao: Ti nećeš zauzeti Ščitna, a rata ne započinji. Pođi knezu, pa ćeš, možda, ondje štogod saznati o Danuši. Zato sam i došao i stigao baš u trenutak kad je onaj pas lajao o nepravdi nanesenoj križarima i o Jurandovoj mahnitosti. Ja sam, gospodine, podigao njegovu rukavicu jer sam ga već prije bio izazvao; i premda ne znam ništa, znam ipak jedno, da su to pakleni lasci... bez stida, bez vjere i bez poštenja! Gledajte, milostivi gospodine! Oni su ubili de Fursija, a ipak su na moga momka htjeli baciti svu. krivnju. Zaboga, zaklali su ga kao vola, pa su zatim k vama, gospodine, došli po osvetu i kaznu. Tko može, dakle, reći da nisu lagali i pred Jurandom i pred vama, milostivi gospodine...? Ja ne znam... ne znam gdje je Danuška! Ali ipak sam ga izazvao, jer mi je draža smrt, ako budem morao platiti i životom, nego život bez moje ljubavi, bez moje najmilije na cijelom svijetu. To rekavši, trgne vrpcu sa svoje glave da mu se kosa rasula po ramenima, i stane teško uzdisati. Kneginja Ana Danuta, koja je bila i sama ganuta u dnu duše radi Danušina gubitka i koja je iskreno žalila njegovu bol, položi mu ruku na glavu i rekne: — Bog ti pomogao, utješio te i blagoslovio! Knez se nije protivio megdanu, jer to po tadanjim običajima nije mogao učiniti. Isposlovao je samo to da je Rotgir napisao pismo velikomu meštru i Sigfridu de Leveu u kojem je izjavio da je sam prvi dobacio rukavicu mazovskim vitezovima, pa da će se uslijed toga pobiti s mužem Jurandove kćeri, koji ga je pored toga bio već i prije izazvao. Osim toga, križar je razjašnjavao velikomu meštru kako se, istina, bije bez njegove dozvole, ali samo zato što se radi o časti križarskoga reda i o potajnim sumnjama kojima on hoće da učini kraj, makar i svojim vlastitim životom. Taj je list odmah do granice odnio jedan od Rotgirovih slugu, a dalje se imao otpremiti poštom ..3.52. koju su križari mnogo godina prije drugih bili uveli u svojim zemljama. Međutim su u gradskom dvorištu utoptali snijeg i posuli ga pepelom, da ne propadaju noge boraca i da se ne kližu po glatkoj površini. U cijelom je gradiću bilo neobično živo. I dvoranke i vitezovi bijahu tako uzrujani, da nisu spavali u noći prije borbe. Govorili su da se borba na konju, na koplja ili na mačeve često svrši ranama, ali da je borba pješice, osobito na strašne sjekire, vazda smrtna. Sva srca bijahu na Zbiškovoj strani, ali tkogod je ljubio Danušku ili njega, taj se s to većom brigom sjećao onoga što se govorilo o križarevoj slavi i o bojnoj vještini. Mnogo je ženskih provelo noć u crkvi, gdje se poslije ispovijedi pred ocem Višonjekom molio i Zbiško. I govorile su jedna drugoj, promatrajući njegovo mladenačko lice: — Ta to je još pravi dječak, pa kako da svoju mladu glavu stavlja pod njemačku sjekiru? — Zato su se još gorljivije molile da mu Bog priskoči u pomoć. Ali kad je on ujutro ustao i pošao kroz kapelicu da u svojoj sobi pregleda svoje oružje, osokolila su im se srca nanovo, jer je Zbiškovo lice bilo doista mladenačko, ali tijelo tako stasito i jako da im se pričinio slavnim momkom koji će izići na kraj i s najjačim čovjekom. Megdan se imao dijeliti u gradskom dvorištu, okruženom drvenom galerijom. Kad se potpuno razdanilo, dođoše knez i kneginja zajedno s djecom i sjedoše u sredinu između stupova, odakle se najljepše moglo pregledati cijelo dvorište. Oko njih zauzeše svoja mjesta najodličniji dvorani, vitezovi i plemenite žene. Doskora se napuniše svi kutovi galerije; služinčad se

Page 185: Henryk Sienkiewicz Krizari

namjesti za nasipom, načinjenim od zgrnuta snijega, a neki se čak i na krov popeše. I ti prosti ljudi govorili su među sobom: — Dao Bog da naš ne podlegne! Dan je bio studen, vlažan, ali jasan; zrakom su lijetale vrane koje su obično sjedile na gradskim zidinama, pa su sada uplašene strašno treptale svojim krilima, a kad se oglasila prva trublja, navješćujući dolazak boraca, stala su sva srca udarati poput mlata. A oni uđoše s protivnih strana i zaustaviše se na određenom mjestu. Gledaoci su odmah zadržali dah u grudima i svaki je pomislio da će, možda, doskora dvije duše odletjeti pred sud božji, a dva trupa ostati na snijegu... i usta i obrazi svih ženskih problijedješe na tu misao, a 353 1 I oči muževa bijahu oštro uprte u oba protivnika, jer je svaki nastojao da po njihovom vanjskom oružju i izgledu prosudi, na čijoj će strani biti pobjeda. Na križaru je bio sjajan modrikasti oklop i isto takav šljem s otvorenim vizirom i velikom paunskom perjanicom. Zbiškova je prsa prekrivao krasan milanski oklop što ga je u svoje vrijeme oteo od mladoga Frižanina. Na glavi je imao široki šljem, također otvoren, a na nogama onjelne čizme. Borci su na lijevim rukama držali štitove sa svojim grbovima: na križarskom bijahu odozgo šahovska polja, a odozdo tri lava, uspravljena na stražnjim nogama, a na Zbiškovom tupa potkova. Uz njih bijahu i njihovi momci: Hlava, kojeg je Zbiško zvao Glavačem, i van Krist, oba pod tamnim željeznim oklopima, oba također sa štitovima i sjekirama; van Krist je na svom grbu imao glogov grm, a Čehov je pokaizivao glavu bika, kojoj je u oko bio do polovice zataknut kratak mač. Trublja se oglasi po drugi put, a poslije trećeg znaka imali su borci navaliti jedan na drugoga. Još ih je dijelio dosta mali, sivim pepelom posuti prostor, a nad tim prostorom kružila je poput zloguke ptice — smrt. No još prije nego što je trublja zatrubila i po treći put, približi se Rotgir stupovima, među kojima su sjedili knez i kneginja, pa podigne svoju ponosnu glavu i vikne tako jakim glasom da su ga svi mogli čuti: — Pozivljem za svjedoka Boga, tebe, dostojni gospodine, i sve viteštvo ove zemlje da nisam kriv krvi koja će se tu proliti. Na te riječi zadrhtaše i opet sva srca, jer je križar bio tako siguran u se i u svoju pobjedu. A Zbiško, komu je duša bila čista, okrene se k svom Čehu i rekne: — Meni smrdi ta križarska hvala, jer bi bila umjesna istom poslije moje smrti, a ne sada, dok sam ja još živ. I taj hvališa ima paunsku perjanicu na svom šljemu, a ja sam ponajprije zavjetovao takve tri, pa onda koliko prstiju imam na rukama. Bog mi pomogao! — Gospodine — zapita Hlava, pridignuvšd se i uzevši u ruke nešto pepela sa snijega, da mu se sjekira ne omiče u ruci — možda će mi dati Isus da prije pobijedim onoga prostoga nitkova, pa hoće li mi onda biti slobodno, ako i ne da ubijem križara, a ono da mu barem sjekiru turim među noge i da ga tako srušim na zemlju? — Bože sačuvaj! — klikne Zbiško. — Ta time bi osramotio i mene i sebe! A uto zagrmi po treći put glas trublje. Začuvši ga skoče momci vatreno i živo jedan k drugomu, a vitezovi pođu jedan na drugoga mnogo polaganije i ozbiljnije, onako kako je to za prvu navalu zahtijevala njihova viteška čast. Malo je tko gledao na momke, ali su iskusni ljudi koji su ih gledali, odmah vidjeli kako je strašna premoć na Hlavinoj strani. Nijemac je teško mahao sjekirom, a isto tako je mlitavo kretao i svojim štitom. Ispred bw,.d su se vidjele njegove duge, ali tanke i nespretne noge, mnogo nespretnije od jakih Čehovih nogu pokrivenih tijesnim odijelom. Hlava je navalio tako žesitoko da je van Krist već od prvog trenutka morao uzmicati. Ljudi su odmah uvidjeli da je jedan od tih protivnika nasrnuo na drugoga poput bure, da ga goni i udara poput groma, a drugi osjeća da se smrt nadvila nad njim, da se brani samo zato da što više odgodi svoj zlokobni trenutak. Tako je uistinu i bilo. Taj je hvališa, koji je na megdan izašao samo zato što drugačije nije mogao učiniti, uvidio da su ga njegove lude i nepromišljene riječi dovele u borbu sa strašnim čovjekom kojega se morao kloniti kao sigurne propasti; a kad je sada vidio da bi svaki od njegovih udaraca mogao srušiti vola, srce mu je posve

Page 186: Henryk Sienkiewicz Krizari

klonulo. On je sasvim zaboravio da ne mora samo odbijati udarce štitom, nego da ih mora i zadavati. Vidio je nad sobom zamahe sjekire i mislio da je svaki od njih zadnji. Podižući svoj štit, zatvarao je i nehotice oči s osjećajem brige i straha, hoće li ih opet otvoriti. Rijetko je i sam udarao sjekirom, bez nade da će protivnika doseći, pa je samo sve vISe i više podizao svoj štit nad glavu da je opet zaštiti. Napokon je počeo malaksati, a Čeh je na nj udarao sve jače i jače. I baš kao što ispod sjekire mlada momka lete sa stabla veliki iveri, tako su i ispod Hlavinih udaraca počeli otpadati veliki komadi Nijemčeva štita. Gornji mu se dio svine i pukne, a naramenica mu s desne ruke padne zajedno s okrvavljenom kožom na zemlju. Van Kristu se koža naježi na glavi i obuze ga smrtni strah. Još jedan pa drugi put udari svom silom u Čehov štit, ali uvidjevši napokon, da mu pred protivnikovom strašnom snagom nema spasa i da ga može izbaviti samo kakav nadnaravni slučaj, baci se naglo cijelom težinom svoga tijela pod Hlavine noge. Oba padoše na zemlju i počeše se rvati valjajući se po snijegu. No Čeh se odmah podigne, odbijajući još koji časak žestoke udarce svoga protivnika, a onda mu koljenom pritisne željezni oklop na trbuhu i izvadi iza pasa svoju kratku, trobridu mizerikordiju. — Smiluj mi se! — šapne tiho van Krist i pogleda Čeha u oči. No ovaj mu ništa ne odgovori, nego se ispruži nad njim da mu rukama lakše dosegne vrat, i prerezavši mu remen na šljemu pod bradom, ubode nesretnika dva puta u grlo, okrećući oštrac dolje prema sredini prsiju. Odmah upadoše zjenice van Kristu u dubinu očnica, a ruke i noge počeše grepsti po snijegu kao da su ga htjele očistiti od pepela, no za časak se Ispruži i osta nepomičan izbacujući još samo krvavu pjenu na usta i krvareći strašno. A Ceh ustane, otare o Nijemčevo ruho svoju mizerikordiju, pa podigne sjekiru, podupre se na nju i počne gledati težu i ozbiljniju borbu svoga gospodara s bratom Rotgirom. Zapadni vitezovi bijahu već odavna privikli ugodnu i mlitavu životu, dok su još malopoljski i velikopoljski vitezovi, osobito u Mazoviji, živjeli surovo i strogo, pa su se zato i domaći ljudi i stranci divili jakosti i ustrajnosti njihova tijela u podnošenju svih mogućih teškoća. Tako se pokazalo i sada da je Zbiško silniji od križara svojim rukama i nogama, baš kao što je i njegov momak bio silniji od van Krista, ali se pokazalo također da je, kao mlađi od njega, mnogo slabiji u bojnoj vještini. Za Zbiška je donekle bilo dobro što je odabrao borbu na sjekire jer se tim oružjem nisu mogli zadavati promišljeni i vješti udarci. Na kratke ili na duge mačeve, kod kojih je valjalo da se umije sjeći, bosti i odbijati, bio bi Nijemac mnogo premoćniji. No i ovako su se i sam Zbiško i svi gledaoci po kretnjama njegova štita uvjerili da imaju pred sobom strašna i okretna čovjeka, koji ne sudjeluje prvi put u takvoj borbi. Rotgir je na svaki Zbiškov udarac podigao svoj štit i odmah ga spustio kad je udarac na nj pao; zbog toga je i najjači zamah gubio svoju snagu, pa nije mogao ni presjeći, štaviše, ni uvinuti glatke mu površine.' Časkom je uzmicao, a časkom navaljivao, radeći to posve mirno, i tako brzo da su se jedva mogle očima slijediti njegove kretnje. Knez se poboja za Zbiška, a lica svih muževa problijedjese jer im se pričinilo kao da se Nijemac navlas samo igra svojim protivnikom. Često nije ni podmetnuo štita, nego se u onaj čas kad je Zbiško udario, brzo okrenuo na stranu, i tako je Zbiškova sjekira presjekla samo pusti zrak. To je bilo najstrašnije jer je Zbiško pri tom mogao izgubiti ravnotežu i pasti, a onda bi njegova propast bila neotkloniva. Videći to Čeh, koji je stajao nad ubijenim van Kristom, poboja se također i reče u sebi: Boga mi, ako moj gospodar padne, udarit ću Nijemca ušicom u pleća, da se i on sruši! No Zbiško nije pao jer je u nogama imao strašnu silu i rastavljao ih široko, pa je na svakoj mogao održati svu težinu svoga tijela. Rotgir je to odmah opazio, a gledaoci su se varali misleći da on omalovažava svoga protivnika. On se baš uvjerio, odmah iza prvih udaraca, da mu se lijeva ruka usprkos svoj njegovoj vještini u dočekivanju udaraca upravo odirvenila pod štitom i da će s tim mladićem imati teškog posla, pa ako ga ne sruši kakvim domišljatim načinom, ta će borba biti duga i vrlo opasna. Rotgir se nadao da će Zbiško, udarivši u prazno, pasti u snijeg; a kad se to nije dogodilo, počeo se uznemiravati. Ispod

Page 187: Henryk Sienkiewicz Krizari

željeznog šljema vidio je zadahtane nosnice i stisnuta usta svog protivnika, a časkom i razjarene mu oči, pa se tješio da će ga nesumnjivo upropastiti njegova žestina, d.i će se zaboraviti, izgubiti glavu i u svojoj zaslijepljenosti više misliti na zadavanje udaraca, nego na obranu. No prevario se i u tom. Zbiško se nije od udarca umio braniti tako da se ugne u stranu, ali nije zaboravljao na štit i nije ga podizao više nego što je trebalo, kad se njime zaklanjao. Njegova se opreznost, očito, podvostručila, a kad je upoznao snagu i vještinu svoga protivnika, ne samo što se nije zaboravio već je napregnuo svu svoju pažnju i bivao sve oprezniji, a njegovi su udarci bili dobro promišljeni, te se vidjelo da je posve hladnokrvan i u svojoj velikoj žestini. Rotgir, koji se borio u mnogim bitkama i na mnogim megdanima, uvidi odmah da ima ljudi koji su poput grabežljivih ptica stvoreni za boj i obdareni prirodom da pogode sve ono u čem se drugi uvježbaju istom poslije mnogo godina, i odmah je znao da ima baš s takvim čovjekom posla. Već iza prvih je udaraca shvatio da je u toga mladića nešto što i u jastreba koji u protivniku vidi samo svoj plijen, pa ne misli na drugo, nego kako da ga pograbi svojim pandžama. Usprkos svoj svojoj snazi poboja se da ona ipak nije ravna Zbiškovoj, pa ako mu ne pođe za 357 rukom da svom protivniku zada smrtni udarac prije nego što se umori, da bi ga borba s tim mladićem mogla i upropastiti. Pomislivši to, odluči da će se boriti s najmanjom snagom, pa zato nije više ni navaljivao, ni uzmicao, nego je čvrsto stajao na svom mjestu, pritegnuvši k sebi svoj štit i čekajući na odlučan trenutak. Strašna borba otegne se nad svaku mjeru. Na galeriji je vladala mrtva tišina. Samo su se časkom čuli jasni, a časkom mukli udarci oštricom ili ušicom teških sjekira po štitovima. Ni knezu, ni vitezovima, ni dvoranima nisu bile nepoznate takve borbe, a ipak su im sada bila od čuda stisnuta srca, kao da ih je tko stisnuo kliještima. Svi su vidjeli da se tu ne radi o većoj ili manjoj snazi, o hrabrosti i bojnoj vještini, nego o očajnoj žestini, neumoljivoj mržnji i smrtnoj osveti. S jedne strane: strašna nepravda, silna ljubav i žalost bez kraja, a s druge: čast cijeloga križarskoga reda i duboka mržnja bijahu tu u groznoj borbi na božjemu sudu. Uto se još više razbistri blijedo zimsko jutro, siva magla se raziđe i pramen sunca osvijetli modrikasti fcrižarev i Zbiškov srebrni milanski oklop. U kapelici zazvoni zvono, a na glas zvona podigoše se opet vrane s gradskih krovova mašući krilima i glasno grakćući, kao da se vesele krvavome trupu što je nepomično ležao na snijegu. Rotgir ga je za vrijeme borbe svaki čas pogledao; najednom se osjeti osamljen. Sve oči, što su bile uprte u njega, bijahu oči njegovih neprijatelja. Sve molitve, sve želje i svi zavjeti ženskinja bijahu na Zbiškovoj strani. Osim toga, iako je križar bio potpuno siguran da Zbiškov momak neće na nj navaliti s leđa i da ga neće izdajnički udariti, ipak ga je njegova prisutnost i blizina ispunjala nehotičnim nemirom, kao što se neoboružani ljudi uznemire pred vukom, medvjedom, ili bivolom, od kojih ih ne dijeli nikakva pregrada. I nije se tomu nemiru mogao oteti to više što je Ceh ostavljao svoje mjesto, da može bolje gledati borbu, pa je borcima dolazio za leđa i pred lice, ili na stranu, spuštajući pri tom glavu i promatrajući ga bijesnim pogledom i podižući kadikad svoj okrvavljeni nož. Napokon poče križar malaksati. Jedan za drugim zadade dva kratka, ali strašna udarca, u želji da pogodi Zbiška u desno rame, no ovaj ih odbije svojim štitom tako snažno, da se sjekira omakla u Rotgirovoj ruci, pa je morao brzo uzmaknuti, da ne padne. I od toga je trenut 358 ka neprestano uzmicao. Napokon mu ponestane ne samo sila, nego i hladne krvi i strpljivosti. Videći kako on uzmiče, gledaoci kliknuše slavodobitno, a to ga još više razjari i uznemiri. Udarci sjekira počeše padati sve češće i češće. Obim borcima poče znoj oblijevati čelo, a kroz stisnute zube prodiralo im je iz prsiju hrapavo disanje. Gledaoci nisu više ni bili mirni na svojim mjestima, nego su se sada svaki čas čuli i muški i ženski usklici: — Udri ga, udri.. Sud božji! Kazna božja Bog ti pomogao! — Knez je nekoliko puta pljesnuo rukama, da ah utiša, ali ih nije mogao umiriti. Sve je bivalo glasnije, jer su i djeca počela ovdje i ondje plakati na galeriji, a napokon zavapi neki mlađahni i zaplakani ženski glas uz samu kneginju: — Za Danušku, Zbiško, za Danušku..

Page 188: Henryk Sienkiewicz Krizari

Zbiško je dobro znao da se bori za Danušku. Bio je siguran da je i taj križar sudjelovao kod njezine otmice, pa je osvećivao nanesenu joj krivicu boreći se s njime. A, kako je bio mlad i žestok u borbi, mislio je samo na borbu. Najednom ga taj vapaj sjeti njegove nesreće i Danuškina gubitka. Ljubav, žalost i osveta raspališe mu sve žile. Srce mu htjede pući od boli i obuze ga bojna mahnitost. Njegovih strašnih i žestokih udaraca nije križar više mogao prihvaćati niti im se ukloniti. Zbiško udari svojim štitom u njegov štit s tako nadljudskom silom da je Nijemčeva ruka najednom odrvenjela i posve klonula. Nijemac skoči natrag u čudu i strahu, a uto mu blijesne pred očima oštrica sjekire i zasječe mu se poput groma u desno1 rame. Do ušiju gledalaca dopre samo grozni vapaj: — Isuse! — a zatim odstupi Rotgir još jedan korak i sruši se nauznak na zemlju. Odmah zašumi i zazuji sve na galeriji, kao u košnici, u kojoj počnu šumiti i zujati pčele kad ih ogrije žarko sunce. Svi vitezovi stanu hrpimice trčati s galerije, a čeljad počne preskakivati preko sniježnog nasipa da ogleda lešine. Posvuda se začuju usklici: — To je sud božji...! Jurand irna zamjenika. Hvala mu i slava! To je borac na sjekire! — A drugi su vikali: — Gledajte i čudite se! Ni sam Jurand ne bi ga bolje posjekao! — I cijela hrpa radoznalih ljudi sakupi se oko Rotgira, koji je ležao na zemlji, blijed u licu kao snijeg, sa široko otvorenim ustima i krvavim ramenom, odvaljenim tako strašno od vrata, da se još jedva držalo na nekoliko žilica. I opet reknu ne 359 koji: — Maloprije je bic živ i ponosno stupao po zemlji, a sada ne može ni prstom ganuti! — I tako govoreći divili su se jedni njegovoj veličini, jer je zauzimao velik prostor na bojištu, a po smrti kao da je bio još golemiji, drugi njegovoj paunskoj perjanici, koja se čudno ljeskala na snijegu, a treći oklopu koji su procjenjivali cijenom čitavog sela. Uto dođe Ceh Hlava s dva Zbiškova čovjeka da skinu oklop s nesretni'a, a radoznali vitezovi okruže Zbiška, hvaleći ga i uzdižući do nebesa, jer su pravo mislili da će njegova slava proslaviti cijelo poljsko i mazovsko viteštvo. Nato mu oduzmu štit i sjekiru, da mu bude lakše, a Mrkota iz Mocaževa skine mu i šljem, pa mu oznojenu kosu pokrije kapom od grimizna sukna. Zbiško je stajao kao ukopan, a oganj mu je još izbijao iz ugaslih očiju, lice mu je bilo blijedo od uzrujanosti i umora, a noge su mu malko podrhtavale. Napokon ga prihvate ispod ruke i odvedu pred kneza i kneginju, koji su već bili u ugrijanoj sobi kraj peći. Zbiško klekne pred njih, a kad ga je otac Višonjek blagoslovio i izmolio vječni pokoj za duše umrlih, zagrli knez mladog viteza i reče: — Sam je Svevišnji Bog sudio među vama i ravnao tvojom rukom, pa neka zato bude hvaljeno njegovo ime! Amen. Zatim se okrene k vitezu de Lorhu i drugima i nadoda: — Tebe, strani viteže, i sve vas pozivljem za svjedoke, što ću i sam posvjedočiti, da su se oni borili po pravu i običaju, i kao što se posvuda obavljaju božji sudovi da se tako i ovaj obavi po viteškoj i božanskoj odredbi. Te su riječi jednoglasno potvrdili svi domaći vitezovi, a kad su ih protumačili i de Lorhu, ustade ovaj i izjavi da će ne samo posvjedočiti kako se sve vršilo po viteškoj i božjoj odredbi nego ako se itko u Malborgu ili na kom drugom dvoru usudi da u to posumnja, da će ga on, de Lorhe, odmah izazvati na megdan pješice ili na konju, pa bio to ne samo običan vitez nego i kakav div ili čarobnjak koji svojom magičnom silom natkriljuje i samoga Merlina. A kneginja Ana Danuta, kad joj je Zbiško obujmio noge, prigne se k njemu i rekne mu: — Zašto se ne raduješ? Raduj se i zahvali Bogu jer ako te Bog u svom milosrđu izbavio iz te opasnosti, neće te ni dalje napustiti nego će te dovesti k sreći. 360 A Zbiško je odgovorio: — Kako da se radujem, milostiva gospođo? Bog mi je dao pobjedu da se osvetim tomu križaru, ali kao što Danuške nije bilo, tako je i nema... i ja joj nisam ni sada bliže nego prije. — Najžešći neprijatelji Danveld, Gotfrid i Rotgir nisu više na životu — rekne mu kneginja — a za Sigfrida vele da je od njih pravedniji, premda je okrutan. Zahvali božjemu milosrđu i za to. A gospodin de Lorhe je rekao, ako križar padne, da će sam poći u Malborg k velikom meštru i govoriti za Danušku. A oni se neće usuditi da velikoga meštra ne poslušaju.

Page 189: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Dao Bog zdravlje gospodinu de Lorhu! — rekne Zbiško. — I ja ću s njime u Malborg. A kneginja se prestraši tih riječi, kao da je Zbiško rekao da će bez oružja među vukove što su se zimi hrpimice sakupljali u dubokim mazovskim šumama. — Po što? — klikne. — U sigurnu propast? Odmah poslije ovog megdana neće ti pomoći ni gospodin de Lorhe, ni pisma što ih je Rotgir napisao prije borbe. Ti nećeš izbaviti nikoga, a pogubit ćeš sebe. A on ustane, pa prekrsti ruke i rekne: — Tako mi Bog pomogao, poći ću u Malborg, a ako treba i preko mora. Blagoslovi me i ti, Kriste, jer ja ću nju tražiti do zadnjega daha i neću prestati dok ne poginem. Meni je lakše ubijati Nijemce i boriti se pod oklopom nego njoj sirotici čamiti u podzemnoj tamnici. O, lakše, lakše! I to je govorio, kao i sve drugo o Danuški, tako zanosno i tako bolno da su mu časkom zapinjale riječi kao da mu je tko stisnuo grlo. Kneginja uvidi da bi ga bilo uzalud odgovarati, jer onaj tko bi ga htio zaustaviti, morao bi ga sapeti i zatvoriti u podzemnu tamnicu. Zbiško ipak nije mogao odmah otputovati. Tadanjemu je vitezu bilo slobodno da se ni na šta ne osvrće, ali mu nije bilo slobodno da prekrši viteški običaj koji je nalagao da pobjednik ostane na bojištu cijeli dan sve do ponoći, i to u znak da je ostao gospodar na bojnome polju i da je spreman na novu borbu ako ga koji od pokojnikovih rođaka ili prijatelja na nju izazove. Toga su se običaja držale čak i cijele vojske, gubeći često mnoge koristi što su ih mogle zadobiti da su poslije pobjede progonile neprijatelje. Zbiško nije ni pokušao da umakne tomu neumitnom običaju, već se malko okrijepio i bdio sve do 361 ponoći u gradskom dvorištu, pod tmurnim zimskim nebom, čekajući na neprijatelja koji niotkuda nije mogao doći. Istom o ponoći, kad su glasnici posljednji put trubljom oglasili njegovu pobjedu, pozvao ga je Mikolaj iz Dlugoljasa na večeru, a onda odmah knezu na vijećanje. VI Knez progovori prvi u vijeću i rekne: — Nevolja je što nemamo nikakva pisma ni svjedočanstva proti komturima. Iako je naša sumnja opravdana, pa i ja mislim da su oni ugrabili Jurandovu kćerku a ne tko drugi, što imamo od toga? Oni će to zanijekati. A kad nas veliki meštar zapita za kakav dokaz što ćemo mu pokazati? Da, još i Jurandov list govori njima u prilog. Tad se okrene k Zbišku: — Ti veliš da su oni taj list od njega prijetnjom iznudili. Može biti da je, uistinu, tako, jer da je na njihovoj strani pravica ne bi ti Bog bio proti Rotgira pomogao. Ali ako su iznudili jedan list, mogli su i dva. Možda i oni imaju od Juranda svjedočanstvo da nisu krivi otmici nesretne djevojke. A u tom slučaju pokazat će ga velikomu meštru, pa šta onda? — Ali oni su i sami priznali, milostivi gospodine, da su Danušku tobože od razbojnika oteli i da je imaju. — To znadem. Ali sada kažu da su se prevarili i da je to druga djevojka i, što je glavno, da je ni sam Jurand nije htio. — Nije jer su mu pokazali drugu, pa su ga tim najviše i razbjesnili. — Sigurno je tako bilo, ali oni mogu reći da je to samo naša doskočica. — Njihove su laži — rekne Mikolaj iz Dlugoljasa — velike kao šuma. S obronka se još nešto vidi, ali što dublje ideš, to je guštara veća, pa čovjek zaluta i posve zađe s puta. Zatim ponovi svoje riječi njemačkim jezikom gospodinu de Lorhu koji rekne: — Sam je veliki meštar bolji od njih, a i brat mu pazi na vitešku čast, premda ima opaku dušu. .362 — Tako je — odgovori Mikolaj. — Veliki meštar je čestit čovjek. On ne umije na uzdi držati komture i ne može zapriječiti da se u križarskom redu sve osniva na ljudskoj nepravdi, ali mu to nije drago. Pođite, pođite, viteže de Lorhe, pa mu recite sve što se dogodilo. Oni se pred strancima stide mnogo više nego pred nama, a stalo im je da se na stranim dvorovima ne čuje za njihova izdajstva i za njihova zlodjela. A kad vas veliki meštar zapita za dokaze, recite mu ovako: Božja je

Page 190: Henryk Sienkiewicz Krizari

stvar poznavati istinu, a ljudska potražiti je, pa ako želiš dokaza, gospodine, a ti ih potraži: zapovjedi da se pretraže svi utvrđeni gradići, pošalji svoje ljude, pa dozvoli i nama, da i mi tražimo jer je to glupost i bajka da su onu sirotu ugrabili šumski razbojnici. — Glupost i bajka — ponovi de Lorhe. — Razbojnici ne bi podigli ruku na knežev dvorac, ni na Jurandovu kćerku. Pa da su je napokon i ugrabili, bili bi to učinili radi otkupa i sami bi javili da je imaju. — Sve ću to reći — odgovori Lotarinžanin — pa ću i de Bergova potražiti. Mi smo iz jednoga kraja, i premda ga ne poznam, kažu da je i on nekakav rođak grofa Geldrije. On je bio u Sčitnu, pa neka kaže velikom meštru što je vidio. Zbiško je nešto razumio od tih riječi, a što nije to mu je protumačio Mikolaj, pa je zato zagrlio gospodina de Lorha i tako ga pritisnuo na svoja prsa da je ovaj uzdahnuo. A knez rekne Zbišlku: — Hoćeš li i ti svakako poći? — Hoću, milostivi gospodine. Sto drugo mogu da učinim? Htio sam da osvojim Sčitno, pa makar i zubima morao zidine gristi, ali kako da bez dozvole rat započinjem? — Tko bi bez dozvole rat započeo, taj bi se pred krvničkim mačem pokajao — rekne knez. — Tako je i pravo — odgovori Zbiško. — Zatim sam htio izazvati sve one koji su bili u Sčitnu, ali su mi rekli ljudi da ih je Jurand ondje poklao kao volove, pa nisam znao koji je živ, a koji ubijen. A meni pomogao Bog i Sveti križ, ja Juranda neću napustiti sve do zadnjega daha. — To lijepo govoriš i zato mi se sviđaš — rekne Mikolaj iz Dlugoljasa. — A što nisi i sam poletio u Sčitno, to se vidi da si pametan, jer bi se i glup čovjek morao domisliti da oni ondje ne drže Juranda ni njegove kćeri, 363 već da su ih u koji drugi gradić odveli. Bog te je Rotgirovom smrću nagradio zato što si ovamo došao. — Tako je! — rekne knez. — Kao što sam čuo od Rotgira, od one četvorice ostao je samo stari Sigfrid na životu, a druge je već Bog tvojom ili Jurandovom rukom kaznio. Sam Sigfrid je od svih drugih manji lupež, ali možda najveći okrutnik. Zlo je što su Jurand i Danuška u njegovim rukama, pa ih treba što prije izbaviti. A da i tebe ne snađe zla sreća, dat ću ti list za velikoga meštra. Poslušaj samo dobro i znaj da k njemu ne ideš kao poslanik, nego kao vjesnik; a ja ću velikomu meštru pisati ovako: kako su oni u svoje vrijeme navalili i na moju osobu, na potomka svojih dobrotvora, to je vjerojatno da su ugrabili i Jurandovu kćerku, jer osobito mrze Juranda. Zato molim meštra da je dade pomno potražiti i, ako želi moje prijateljstvo, da ti je odmah u ruke preda. Začuvši to, baci se Zbiško pred kneževe noge, pa mu obujmi koljena i progovori: — A Jurand, milostivi gospodine, a Jurand? Zauzmite se i za njega! Ako su mu rane smrtne, neka barem umre kod svojih i kod svoje kuće! — Pisat ću i za Juranda — rekne milostivo knez. — Neka veliki meštar pošalje dvojicu sudaca, kao što ću i ja poslati dvojicu, koji će čine komtura i Juranda po pravici i po viteškoj časti prosuditi. A ti izaberi još jednoga, da bude glava, pa kako i oni odrede, tako neka bude. Time se dovrši vijećanje, a zatim se Zbiško oprosti od kneza jer su odmah imali na put poći. Ali prije rastanka odvede iskusni Mikolaj, koji je dobro poznavao križare, Zbiška u stranu i zapita ga: — A hoćeš li i svoga momka Čeha povesti sa sobom među Nijemce? — Hoću. On me neće ostaviti. A zašto? — Jer mi ga je žao. To je valjan momak, ali pamti što ću ti reći: ti ćeš iz Malborga iznijeti živu glavu, osim ako se ondje ne pobiješ i na boljega ne namjeriš, ali njegova je propast sigurna. — A zašto? — Zato što su ga oni nitkovi optužili da je on ubio de Fursija. Oni su i velikomu meštru morali o njegovoj smrti pisati, i sigurno su mu pisali da je Čeh njegovu krv prolio. To mu u Malborgu neće oprostiti. Čeka ga sud i osveta, jer kako ćeš meštra o njegovoj nevinosti osvjedočiti? A uza to je on i Danveldu ruku iščašio, a Danveld 364 je bio rođak velikom sucu. Meni ga je žao, a ponavljam ti, ako pođe, poći će po svoju smrt.

Page 191: Henryk Sienkiewicz Krizari

— On neće poći po svoju smrt jer ću ga u Spihovu ostaviti. No dogodilo se drukčije jer su se desile okolnosti zbog kojih Čeh nije ostao u Spihovu. Zbiško i de Lorhe pođoše drugo jutro sa svojim pratnjama na put. De Lorhe, kojeg je svećenik Višonjek odriješio od zavjeta prema Ulriki de Elner, jahao je sav sretan sjećajući se lijepe Jagjenke iz Dlugoljasa, ali je šutio; a Zbiško, koji s njim nije mogao razgovarati o Danuški zbog toga što su se slabo razumjeli, razgovarao je s Hlavom kome ništa još nije bilo poznato o namjeravanom pohodu u križarske krajeve. — Ja idem u Malborg — rekne Zbiško — a kad ću se vratiti, to je u božjoj moći. Možda brzo, možda na proljeće, možda za godinu, a možda i neću, razumiješ li? — Razumijem. Vaša milost ide onamo sigurno i zato da pozove tamošnje vitezove na megdan. I hvala Bogu što svaki vitez ima i svoga momka. — Ne — odgovori Zbiško. — Ja ne idem onamo da ih izazovem osim ako do toga samo po sebi ne dođe; a pogotovo ti nećeš poći, nego ćeš kod kuće u Spihovu ostati. Začuvši to, ražalosti se Čeh jako i počne žalosno naricati, pa onda moliti mladoga gospodina da ga ne ostavi. — Ja sam prisegao da neću vaše milosti napustiti: prisegao sam na sveti krst i na svoju čast. A kad bi vašu milost zadesila kakva nezgoda, kako bih mogao doći pred oči mojoj gospodarici u Zgorjelicama? Ja sam joj to prisegao, gospodine, pa mi se zato smilujte, ne dajte da se pred njom osramotim. — A nisi li prisegao da ćeš biti poslušan? — zapita Zbiško. — Kako ne? U svemu, samo ne u tom da ću od vas otići. Ako me vaša milost potjera, zaostat ću malko za vama, ali samo malko tako da vam u potrebi budem pri ruci. — Ja te ne tjeram i neću te potjerati — odgovori Zbiško — ali bi mi bilo neugodno kad te ne bih mogao kamo poslati, makar i na najdalji put, ili te se otresti i na jedan jedini dan. Ta ti nećeš bez prestanka stajati nada mnom kao vrag nad dobrom dušom! A dođe li do borbe, kako ćeš mi pomoći? Ne velim u ratu, jer se ljudi u ratu bore zajedno; ali na megdanu se ti, valjda, nećeš mjesto mene boriti. Da je Rotgir bio jači od mene, ne bi na našim kolima bilo njegovo oružje, nego moje na njegovima. A pored toga znaj, meni bi tamo s tobom bilo mnogo teže; ti bi me mogao dovesti u opasnost. — Kako to, vaša milosti? Sad mu Zbiško stane pripovijedati ono što je čuo od Mikolaja iz Dlugoljasa: kako komturi nisu mogli priznati da su ubili de Fursija, već su Čeha optužili, pa će mu se i osvetiti. — A ako te uhvate — rekne na koncu — neću im te ostaviti kao psima u grlu, pa pri tom mogu i sam zaglaviti. Ceh se preseneti čuvši te riječi, ali i osjeti da su posVe istinite; no ipak pokuša još jednom da sve obrati na svoju. — Ali više nema na svijetu onih koji su me vidjeli, jer je jedne, kako kažu, poubijao stari gospodin iz Spihova, a Rotgira vaša milost. — Vidjeli su te momci koji su za njima išli, a živ je još i onaj stari križar i sada sigurno u Malborgu sjedi, a ako ne sjedi, doći će sigurno kad ga, dao Bog, veliki meštar pozove. Nato Čeh nije mogao ništa odgovoriti, pa su šuteći jahali sve do Spihova. Ondje nađoše sve spremne na rat jer se stari Tolima nadao ili da će križari udariti na gradić, ili da će se Zbiško vratiti i povesti ih u pomoć starome gospodinu. Posvuda su stajali stražari na svim prolazima preko močvare i u samom dvoru. Momci su bili oboružani i, jer im rat nije bio novost, željno su očekivali Nijemce nadajući se obilnom plijenu. U dvoru primi Zbiška i de Lorha svećenik Kaleb i pokaže im odmah poslije večere pergament s Jurandovim pečatom na kojem je vlastoručno bio napisao posljednju volju spihovskoga gospodara. — Kazivao mi je u pero — rekne — one noći kad je otišao u Ščitno. Nu... i nije se nadao da će se vratiti. — A zašto vi niste ništa rekli? — Ja nisam ništa rekao jer mi je kao ispovjednu tajnu priznao što kani učiniti. Vječni pokoj daj mu, gospodine, i svjetlost vjekovječna neka mu svijetli!

Page 192: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ne molite se teko za njega. On je još na životu. Znam to iz riječi križara Rotgira s kojim sam se pobio na kneževom dvoru. Među nama je bio sud božji... i ja sam ga ubio. — Sad se pogotovu Jurand više neće vratiti... ukoliko ga moć božja ne oslobodi. — Ja ću otići s ovim vitezom da ga izbavim iz njihovih ruku. — Ti očito ne poznaš križarskih ruku; ja ih poznam jer sam prije nego me Jurand namjestio u Spihovu bio petnaest godina svećenik u njihovu kraju. Jedini Bog može Juranda spasiti. — I nama pomoći. — Amen. Razvije zatim dokument i počne ga čitati. Jurand je sve svoje zemlje i sav svoj imetak ostavljao Danuški i njezinu potomstvu, a za slučaj da ona umre bez djece, njezinome mužu Zbišku iz Bogdanca. Na koncu je svoju posljednju volju preporučio kneževoj zaštiti — da sve, što ne bi bilo po pravu, kneževa milost popravi. Taj je konac bio dodan zato što je svećenik Kaleb poznavao samo kanonsko pravo, a sam Jurand, baveći se uvijek ratom, samo viteško. Kad je sav dokumenat pročitao Zbišku, pročita ga svećenik i svim starijim ljudima spihovske posade koji su mladoga viteza odmah priznali svojim gospodarom i obrekli mu poslušnost. I oni su mislili da će ih Zbiško odmah povesti u pomoć starome gospodinu, i jako su se tomu radovali jer su im u prsima bila hrabra, za ratom pohlepna srca, a silno su ljubili Juranda. Zato ih je obuzela silna žalost kad su saznali da će ostati kod kuće i da će mladi gospodin samo s malom pratnjom poći u Malborg, ali ne na vojnu, nego na pritužbu. Tu je njihovu žalost dijelio i Čeh Glavač, premda mu je s druge strane bilo drago što se tako znatno povećao Zbiškov imetak. — Ej, tko bi se tomu najviše radovao — rekne — to je stari gospodin iz Bogdanca! On bi umio ovdje gospodariti! Sto je Bogdanac prema ovom vlastelinstvu! A Zbiška obuze u taj časak silna čežnja za stricem, kao što ga je često obuzimala, osobito u teškim slučajevima života, pa se okrene Čehu i rekne: — Zašto da ovdje badava sjediš? Otiđi u Bogdanac i odnesi pismo. — Kad već ne mogu poći s vašom milosti, najradije ću tamo otići — odgovori obradovani momak. — Dozovi mi svećenika Kaleba, neka napiše sve što se ovdje dogodilo, a stricu će pismo pročitati prior iz Kšešnje, ili opat ako je u Zgorjelicama. Rekavši to, udari se dlanom po čelu i nadoda, kao da govori samome sebi: — Da, opat... I odmah mu se pred očima pojavi Jagjenka... modrooka, tamnovlasa, vitka kao košuta, ali suznih očiju! Postade mu tjeskobno, pa je dvatri časka gladio čelo; napokon rekne: — I tebi će biti teško, djevojko, ali ne gore, nego meni. Uto dođe svećenik Kaleb i sjedne odmah da piše. Zbiško mu je opširno kazivao u pero sve što se bilo dogodilo od onoga časa kad je došao u šumski dvorac. Nije zatajio ništa, jer je znao da će stari Matko biti posve zadovoljan kad sve dobro prosudi. Bogdanac se, doista, nije mogao usporediti sa prostranim i bogatim Spihovom, a Zbiško je znao da Matko najviše žudi za imetkom. Kad je pismo nakon dugih stanki napokon bilo napisano i pečatom zapečaćeno, dozove Zbiško nanovo svoga momka, pa mu ga uruči govoreći: — Možda ćeš se ti sa stricem vratiti, a to bi mi bilo jako drago. Ali Čehovo je lice bilo nekako zabrinuto; bio je nemiran, stajao s noge na nogu i nije odlazio dok mu njegov mladi vitez ne reče: — Ako mi imaš još što reći, a ti govori. — Htio bih, vaša milosti — odgovori Čeh — htio bih vas još zapitati što imam ondje ljudima reći? — Kakvim ljudima? — Ne u Bogdancu, nego u okolici... jer će i oni zasigurno htjeti da sve saznaju. Nato ga Zbiško, koji više nije htio ništa sakrivati, pogleda oštro i rekne: — Tebi nije do ljudi, nego do Jagjenke iz Zgorjelica. A Ceh se zarumeni, pa onda malko problijedi i odgovori — Da, do nje, gospodine.

Page 193: Henryk Sienkiewicz Krizari

— A odakle znaš da se već nije udala za Čtana iz Rogova ili za Vilka iz Brzozove? — Gospođica se nije udala ni za koga — odgovori momak odlučno. — Mogao joj je opat zapovjediti. — Opat sluša gospođicu, a ne ona njega. — Dakle, šta hoćeš? Reci istinu i njoj kao i svima drugima. Čeh se pokloni i ode nešto zlovoljan. Dao Bog, rekne sam sebi i misleći na Zbiška, da te zaboravi! Dao joj Bog boljega nego što si ti. No ako te nije zaboravila, reći ću joj da si oženjen, ali bez žene, i da ćeš još prije obudovjeti nego što s njom legneš u ložnicu! Čeh je zavolio Zbiška, žalio Danušku, ali je i Jagjenku ljubio nada sve na svijetu, pa je od onoga časa kad je prije posljednje borbe u Cjehanovu — saznao za Zbiškovo vjenčanje, nosio bol i tugu u svom srcu. Dao Bog da prije obudoviš! ponovi on u sebi. Ali začas mu stanu druge, očito slađe misli dolaziti u glavu, jer idući konjima, progovori: Hvala Bogu da ću joj barem noge obujmiti. Međutim se Zbiško spremao na put, i to kao u nekoj vrućici. Toliko ga je mučila prava muka misleći neprestano na Danušu i Juranda da se nije mogao bavirti drugim poslovima. Ipak je morao ostati u Spihovu, makar samo jednu noć, d zbog gospodina de Lorha, a i zbog priprema, potrebnih za tako dalek put. I sam se, napokon, izmorio nad svaku mjeru: borbom, putem, bdijenjem, umorom i besanicom. Kad je već prošao dobar dio noći, baci se na Juranđovu tvrdu postelju u nadi da će ga svladati makar kratak san. No prije nego što je usnuo, dođe k njemu Sanderus, pa mu se pokloni i rekne: — Gospodine, vi ste me izbavili od smrti i kod vas mi je bilo dobro, kao što mi već odavna nije bilo. Bog vam je sada dao veliku radost, jer ste još bogatiji nego prije, a i spihovska riznica nije pusta. Dajte mi, gospodine, kakvu takvu pratnju, pa ću poći u Prusku, od gradića do gradića, te ću vam. premda mi ondje prijeti opasnost, možda ipak poslužiti. Zbiško, koji ga je u prvi trenutak htio otjerati iz sobe, zamisli se na te riječi i za časak izvadi iz svoje torbe kraj postelje kesu s novcima, pa mu je dobaci i rekne: — Evo ti! Ako si lupež, prevarit ćeš me; ako si poštenjak, poslužit ćeš mi. — Prevarit ću, kao lupež, gospodine — odgovori Sanderus — ali ne vas; a vama ću... pošteno poslužiti! 24 Križari 369 I VII Sigfrid de Leve se baš spremao u Malborg, kadno mu posve nenadano poštanski momak donese pismo od Rotgira s vijestima s mazovskog dvora. Te vijesti lecnuše živo staroga križara. Prije svega se vidjelo iz pisma da je Rotgir pred knezom Janušem izvrsno prikazao i zastupao Jurandovu stvar. Sigfrid se smiješio, čitajući, da je Rotgir za nepravdu nanesenu križarskom redu, zatražio od kneza da i sam Spihov preda križarima. No zato bijahu u drugom, dijelu pisma vijesti nenadane i manje ugodne. Rotgir je javljao da je mazovskim vitezovima dobacio svoju rukavicu, samo da što više dokaže križarsku nevinost u vezi s otmicom Jurandove kćeri, pozivajući svakoga tko bi u to posumnjao na sud božji, to jest na borbu pred cijelim dvorom. Nijedan je nije podigao, pisao je dalje Rotgir, jer su svi znali da za nas svjedoči list samoga Juranda, pa su se bojali božje pravde, kadno naiđe mladić kog smo vidjeli u šumskome dvorcu. On je primio moj izazov. I zato se nemojte začuditi, pobožni i mudri brate, ako se povratim malo kasnije, jer moram izaći na megdan, pošto sam ga izazvao. A budući da sam to učinio za slavu našega reda, nadam se da mi to neće zamjeriti ni sam veliki meštar, ni vi koga štujem i sinovskim srcem ljubim. Protivnik je pravi dječak, a meni borba, kao što znate, nije nikakva novost, pa ću tu krv posve lako proliti u slavu našega reda, naročito uz pomoć Isusa Krista kojemu je sigurno mnogo više do onih što njegov krst nose, nego do kakvagod Juranda ili do nepravde nanesene djevojci iz mazurskoga naroda.

Page 194: Henryk Sienkiewicz Krizari

Sigfrid se prije svega začudio vijesti da Jurandova kći ima muža. Na misao da u Spihovu može zasjesti novi, moćni i osvetljivi neprijatelj, obuzeo je dapače i staroga komtura neki nemir: On se očito, govorio je sam sebi, neće odreći osvete, još manje ako nađe svouj ženu, pa mu ona ispripovijeda da smo je mi ugrabili iz šumskog dvorca. Onda bi se odmah otkrilo da smo mi Juranda pozvali samo radi toga da ga pogubimo i da mu nitko nije mislio vratiti kćerku. TuSigfridu pade naum da će veliki meštar primivši pismo od kneza, sigurno dati pretražiti Ščitno, makar samo i radi toga da se pred knezom opravda. Ta i velikomu meštru je i kaptolu bilo do toga da bi mazovski knezovi, u slučaju rata s moćnim poljskim kraljem, os 370 tali mirni. Sila mazovskih knezova zbog velikog broja mazovskoga plemstva nije bila slaba, već na glasu, pa se nije mogla potcjenjivati, a uz to je mir s njima čuvao križarsku granicu na golemom prostoru i dopuštao im da što bolje skupe svu svoju snagu. O tom su pred Sigfridom često govorili u Malborgu, često su se tješili nadom da će se poslije pobjede nad poljskim kraljem naći ma kakva izlika i proti Mazoviji, pa onda neće nijedna moć tu pokrajinu spasiti od križarskih ruku. Bio je to i velik i siguran račun, ali je zato bilo posve sigurno da će veliki meštar zasada učiniti sve samo da ne razdraži kneza Januša, jer se bilo mnogo teže pogoditi s tim gospodinom, koji je bio oženjen s Kjejstutovom kćerkom, nego sa Zjemovitom Plockim, čija je žena bila, bogzna zašto, posve odana križarskom redu. I na te misli stari Sigfrid, koji je uza svu svoju spremnost na sve opačine, na sve okrutnosti i na sva izdajstva ipak ljubio križarski red i njegovu slavu, počne ozbiljno sumnjati: Ne bi li bilo bolje da pustim Juranda i njegovu kćerku? Izdajstvo i vjerolomstvo osramotit će ime Danvelda koji više ne živi. Pa ako veliki meštar, mislio je dalje i kazni mene i Rotgira, učesnike kod toga djela, neće li to biti bolje za sam red? Ipak se njegovo okrutno i osvjetljivo srce uzbuni na pomisao o Jurandovoj slobodi. Zar da pusti njega, toga neprijatelja i krvnika križarskih ljudi, toga pobjednika u tolikim bojevima, toga uzročnika tolikih poraza i sramota, koji je najprije svladao, pa onda ubio Danvelda, koji je zasužnjio de Bergova, pa usmrtio Majnegera, Gotfrida i Huga, da pusti čovjeka koji je u samom Ščitnu prolio više njemačke krvi negoli se prolije i u veliku boju? Ne mogu, ne mogu! ponavljao je u duši Sigfrid, i na samu tu misao grčili su mu se srdito prsti, a stara prsa jedva hvatala zraka. Ali kad bi to ipak bilo samo na veću korist i slavu križarskoga reda? Kad bi kazna koja bi pala na još žive krivce počinjene opačine, predobila dosada neprijateljskoga kneza Januša i dovela s njim do ugovora ili barem do primirja... Oni su žestoki, mislio je dalje stari komtur, ali ako im se pokaže samo malo dobrote, zaboravljaju lako sve nepravde. Ta i sam je knez bio zarobljen u svom vlastitom kraju, pa se ipak nije osvetio! Tu stane hodati po dvorani veoma uzrujan, kad mu se najednom pričini kao da mu je nešto odozgo reklo: Strpi se i pričekaj na povratak Roft 371 girov! Da, on je morao čekati. Rotgir će nesumnjivo ubiti onoga mladića, pa će onda morati ili sakriti Juranda i njegovu kćerku ili ih predati. U prvom slučaju neće knez, doista, na njih zaboraviti. No jer neće sigurno znati tko je djevoku ugrabio, tražit će je i slati pismo velikom meštru, ne da mu se potuži, nego da ga pita, i tako će se sve beskrajno zavući. U drugom slučaju bit će radost nad Jurandovim povraitkom mnogo veća od želje za osvetom radi otmice njegove kćeri. I onda ćemo reći da smo je našli istom poslije Jurandova dolaska! Ta posljednja misao umiri posve Sigfrida. A za samoga je Juranda već odavna bio s Rotgirom izmislio način da se Jurand ne može ni osvetiti, ni pritužiti ako ga puste na slobodu. Sigfrid se radovao u duši, misleći sada na taj način. Radovao se također, misleći na sud božji, koji se imao izvršiti u cjehanovskom dvoru. A za krivca te smrtne borbe nije ga morio ni najmanji nemir. Sjetio se nekog turnira u Kraljevcu. Na njemu je Rotgir pobijedio dva slavna viteza koii su u svom očinskom kraju slovili kao nepobjedivi borci. Sjetio se i dvoboja pod Vilnom s nekim poljskim vitezom, dvorjaninom Spitka iz Melstina, kojeg je Rotgir ubio. Lice mu se razvedri i srce mu se nadme ponosom jer je on Rotgira, već kao slavna vitezova, prvi vodio na vojnu u Litvu i prvi ga učio kako se s tim plemenom najbolje ratuje. A sad će taj njegov sin proliti omraženu krv poli, sku i vratiti se obasjan slavom. Uz to je to sud božji... Na trenutak mu se stisne staro srce, kao u nekoj čudnoj tjeskobi. Rotgir mora poći u smrtnu borbu da

Page 195: Henryk Sienkiewicz Krizari

brani križarsku nevinost, a kako su oni ipak krivi, borit će se on za laž i prijevaru... Ako se dogodi nesreća? Ali uskoro se pričini Sigfridu da to nije moguće, Rotgir ne može biti pobijeđen. Umirivši se tako, zamisli se sferi križar ne bi li bilo bolje da Danušu pošalje u koji udaljeniji gradić, koji nikako ne bi mogao pasti pod udarcem Mazura. Ali začas odbaci i tu misao. Zamisliti napad i stati mu na čelo... to bi mogao samo muž Jurandove kćeri, a on će sigurno poginuti od Rotgirove ruke. Zato će samo knez i kneginja pisati, propitkivati, tužiti se, međutim će se sve zavući i zaboraviti. Ja ću i umrijeti prije, govorio je Sigfrid u sebi, nego što oni do čega dođu, a možda će i Jurandova kći ostari u križarskom sužainjstvu. Ipak zapovjedi da sve bude spremno za obranu gradića, a isto 372 tako i za put, jer nije pravo znao što se može dogoditi poslije vijećanja s Rotgirom, pa je čekao. Prođoše, međutim, dva dana od onoga roka u koji je Rotgir bio prvobitno obećao da će se vratiti, pa onda tri i četiri, a nikakva se povorka nije pokazivala pred ščitnovskim vratima. Istom peti dan, već u sumrak, oglasi se rog pred gradskim bedemom. Sigfrid pošalje odmah momka da vidi tko je došao. Momak se začas vrati smućena lica, a Sigfrid to nije mogao opaziti jer je u sobi oganj gorio u dubokoj peći i slabo rasvjetljivao mrak. — Jesu li došli? — zapita stari vitez. — Da — odgovori momak, ali mu je u glasu bilo nešto što je najednom uznemirilo križara, pa rekne: — A brat Rotgir? — Dovezli su brata Rotgira. Nato Sigfrid ustane sa stoca. Dugo se rukom držao za naslon kao da se boji da će pasti, a onda prošapće: — Daj mi plašt. Momak mu baci plašt na ramena, a on je pribirao snagu, sam stavio kapuljaču na glavu i izašao iz sobe. Začas se našao u gradskom dvorištu na kojem je već bilo posve tamno, pa je preko škripava snijega brzim korakom išao k povorci koja je prošla kroz vrata i zaustavila se u njihovoj blizini. Tu je već stajala gusta gomila ljudi i svijetlilo nekoliko bakalja koje su donijeli vojnici posade. Ugledavši staroga viteza, razmaknu se svi. Na blijesku bakalja vidjela su se ipak zabrinuta lica, a tihi su glasovi šaptali u mraku: — Brat Rotgir.. — Brat Rotgir je ubijen.. Sigfrid prisitupi k saonicama na kojima je na slami ležalo plaštem pokriveno tijelo, i podigne kraj plašta. — Prinesite svjetlo — rekne skidajući kapuljaču. Jedan vojnik prigne baklju, a stari križar ugleda pod njezinim blijeskom Rotgirovu glavu i poput snijega bijelo lice, smrznuto, okruženo crnim rupcem koji mu bijaše svezan pod bradom očito zato da mu usta ne ostanu otvorena. Cijelo mu je lice bilo nekako kao stegnuto, a uz to i tako izobličeno da se moglo pomisliti kako to netko drugi u kolima leži. Oči bijahu prekrivene vjeđama, a oko očiju i na sljepoočicama nalazile su se modre mrlje. Na obrazima se ljeskao mraz. Komtur ga je gledao dugo, okružen općom šutnjom. Drugi su gledali u nj, jer su znali da je pokojniku bio kao otac i da ga je jako ljubio. Ali njemu nije nijedna suza kanula iz očiju, samo što mu je lice bilo još ozbiljnije nego obično, a u njemu neki podmukli mir. — Tako su mi ga poslali! — rekne napokon. No odmah zatim okrene se k gradskom ekonomu: Neka do ponoći naprave lijes i tijelo postave na odar u kapelici. — Jedan je lijes ostao od onih što smo ih načinili za Jurandove žrtve — odgovori ekonom. — Samo ću zapovjediti da ga oblože suknom. — Neka ga pokriju plaštem — rekne Sigfrid pokrivši Rotgirovo lice — ne ovakvim, kao što je ovaj, nego križarskim. I začas nadoda: — A lijes neka ne zatvore.

Page 196: Henryk Sienkiewicz Krizari

Ljudi priđu saonicama, a Sigfrid ponovo stavi kapuljaču na glavu, a onda se sjeti prije odlaska još nečeg pa zapita: — Gdje je van Krist? — I on je ubijen — odgovori mu jedan momak — ali su ga morali pokopati u Cjehanovu jer je počeo trunuti. — Dobro. I to rekavši, ode brzim korakom, a kad se vratio u sobu, sjedne na isti stolac na kojem ga je zla vijest zatekla, pa je kao skamenjen sjedio nepomično. Njegov se momak stao uznemiravati i svaki je čas pomaljao glavu kroz vrata. Sat je prolazio za satom, u gradiću je nastao mir, samo što je od kapelice dopiralo gluho, nejasno udaranje kladivaca, a onda nije ništa mutilo tišinu, osim što su se dozivali stražari. Već je bilo blizu ponoći kad se stari vitez prenuo kao iza sna i dozvao svoga momka. — Gdje je brait Rotgir? — zapita ga. Momak ga očito nije razumio; pogleda ga sa strahom i odgovori drhtavim glasom: — Ne znam, gospodine. A starac se gorko nasmije i rekne: — Ja te pitam, je li već u kapelici? — Jest, gospodine. — Dobro. Reci Diderihu da dođe amo sa svjetiljkom i da pričeka, dok se ja vratim. Neka donese i posudu sa žeravicom! Je li u kapelici već svjetlo? — Svijeće gore kraj odra. Sigfrid prebaci preko sebe svoj plašt i ode. Došavši do kapelice, obazre se na vratima nema li koga, pa ih onda brižno zatvori, pristupi k lijesu, ukloni dvije svijeće što su uza nj gorjele u velikim mjedenim svijećnjacima i klekne kraj lijesa. Usta mu se nisu micala i nije molio. Neko je vrijeme samo promatrao mrtvo, ali još uvijek lijepo Rotgirovo lice, kao da je na njemu htio ugledati tragove života. Zatim stane u gluhoj tišini vapiti prigušenim glasom: — Sinko! Sinko! I zašuti. Činilo se kao da čeka odgovor. Napokon ispruži ruku i turi svoje suhe, pandžama slične prste pod plašt što je prekrivao Rotgirova prsa, pa ih stane opipavati: tražio je posvuda, u sredini i postrance, ispod rebara i oko bokova, dok napokon nije našao sjekotinu koja je stizala do desnoga ramena sve do pod pazuh, pa zabode u nju prste i prevuče ih preko cijele rane ponovo govoreći šapatom u kojem kao da je podrhtavala tužba: — Oo.. Kakav je to nemilosrdni udarac.. A ti si mi pisao da je tvoj protivnik pravi dječak... Toliko puta si ruku dizao u obranu našega roda, a sada ti ju je odrubila poljska sjekira... I to je tvoj kraj, to je sve... Nije te blagoslovio Bog jer mu, možda, nije do nas ni do našega reda. Napustio je i mene, premda mu služim već mnogo godina. Riječi mu zapnu u grlu, usta mu počnu drhtati, a u kapelici nastane nanovo gluha tišina. — Sinko! Sinko! U Sigfridovu glasu bijaše sada kao neka prošnja, a u isti mah je vapio još tiše, kao što vape ljudi koji pitaju za neku važnu i strašnu tajnu: — Ako si ti, ako me čuješ, daj mi znak: makni rukom, ili otvori načas oči, jer će mi puknuti srce u starim prsima! Daj mi znck, ja sam te ljubio... progovori! I poduprvši se rukom o lijes, upre svoje ukočene oči u Rotgirove zatvorene vjeđe; i tako je čekao. — Ah, kako da progovoriš — rekne napokon — kad od tebe bije mrazni zapah. Budući da ti šutiš, reći ću ti ja nešto, a tvoja duša neka doleti amo među ove svijeće, pa neka sluša. To rekavši prigne se nad lice lešine. — Sjećaš ii se, kako kapelan nije dao dotući Juranda i što smo mu prisegli? Dobro, ja ću održati prisegu da te razveselim, gdjegod ti bio. To rekne, odstupi od lijesa, postavi natrag svijećnjake, prekrije plaštem lešinu preko lica i iziđe iz kapelice. Pred vratima sobe spavao je umorni momak, a u sobi je po zapovijedi Diderih čekao na Sigfrida.

Page 197: Henryk Sienkiewicz Krizari

Bijaše to nizafe, krupan čovjek, izvinutih mogu i četverouglaste glave koju je djelomice zaslanjala tamna kapuljača, spuštena na ramena. Na sebi je imao surovi bivolski kožuh, oko bedara bivolski pojas za koji je bio zataknut snop ključeva i kratak nož. U desnoj je ruci držao malu željeznu svjetiljku, a u lijevoj mjedeni kotlić i baklju. — Jesi li gotov? — zapita ga Sigfrid. Diderih mu se nijemo pokloni. — Zapovjedio sam da doneseš žeravice u kotliću. Krupni mu čovjek ništa ne odgovori, nego samo pokaže na oganj u peći, pa uzme željeznu lopaticu što je stajala kraj peći, i počne živu žeravicu matati u svoj kotlić, a onda zapali svjetiljku i stane čekati. — A sad slušaj, pseto! — rekne mu Sigfrid. — Nekoć si izbrbljao što ti je zapovjedio komtur Danveld, i komtur je naložio da ti se iščupa jezik. A budući da kapelanu možeš prstima kazati sve što hoćeš, velim ti, dat ću te objesiti ako mu samo jednim kretom kažeš ono što ćeš sada učiniti na moju zapovijed. Diderih mu se nijemo pokloni, samo što mu se lice zlobno namršti na strašnu uspomenu, jer mu je jezik bio iščupan zbog posve drugoga razloga, a ne onog što ga je naveo Sigfrid. — A sada pođi naprijed i odvedi me u Jurandovu podzemnu tamnicu. Čovjek prihvati svojom ogromnom šakom mjedeni kotlić, podigne svjetiljku i oni pođu. Iza vrata prođu kraj usnula momka, a sišavši niza stube, ne pođu k glavnim vratima, nego na stube iza kojih je bio uzak hodnik, što je išao preko cijele širine zgrade sve do teških vratašca sakrivenih u udubini zida. Diderih ih otvori, i oni se nađu pod vedrim nebom, u malom dvorištu, okruženom sa sve četiri strane zidanim žitnicama, u kojima se čuvao žitak za slučaj da gradić bude opsjednut. Pod jednom od tih žitnica, na desnoj strani, bijahu podzemne tamnice za sužnje. Tu nije bilo straže jer bi se sužanj, kad bi i umakao iz podzemne tamnice, našao u dvorištu iz kojega je jedini izlaz vodio samo kroz ona vratašca. — Čekaj! — rekne Sigfrid. 376 I poduprvši se rukom o zid, stane jer je osjetio da mu nije baš posve dobro i da mu ponestaje daha, baš kao da mu prsa tišti tijesan oklop. Naprosto je sve što je pretrpio, nadilazilo njegovu staru snagu. Osjeti također da su mu čelo pod kapuljačom oblile kaplje znoja, te odluči da malko odahne. Iza tmurna dana spustila se neobično lijepa noć. Na nebu je svijetlio mjesec, te je cijelo dvorište bilo obliveno njegovim jasnim svjetlom na kojem se snijeg zeleno ljeskao. Sigfrid je pohlepno udisao svjež i ponešto oštri zrak. Uto se najednom sjeti da je Rotgir po isto tako jasnoj noći odlazio u Cjehanov, odakle se povratio kao lešina. — A sada ležiš u kapelici! — promrmlja Sigfrid tiho. A Diderih pomisli da to komtur govori njemu, pa podigne svjetiljku i osvijetli mu lice, strašno blijedo, gotovo kao u mrtvaca, ali ujedno i slično glavi starog jastreba. — Vodi me! — rekne mu Sigfrid. Žuti okrug svjetla od svjetiljke zatitra ponovo na snijegu i oni pođu dalje. U sirovom zidu hambara bijaše udubina, pred kojom je nekoliko stuba vodilo do velikih željeznih vrata. Diderih ih otvori i počne niza stube silaziti u dubinu crne čeljusti, podižući jako svjetiljku da komturu osvijetli put. Na kraju stuba bijaše hodnik a u njemu desno i lijevo neobično niska vratašca tamničkih ćelijica. — K Jurandu! — rekne Sigfrid. Časak kasnije zaškrine zapor i oni uđu. U jami je bilo posve tamno. Ne videći dobro svjetlo svjetiljke, zapovjedi Sigfrid Diderihu, da zapali baklju i domala, pod jakim blijeskom plamena, ugleda Juranda, gdje leži na slami. Sužanj je imao negve na nogoma, a na rukama odulji lanac, da je mogao stavljati hranu u usta. Odjeven je bio u onu istu pokorničku vreću u kojoj je stajao pred komturima. Vreća je sada bila pokrivena tamnim tragovima krvi, jer su ga, onaj dan kad se strašna borba dovršila i kad su od boli i mahnitosti zaslijepljena viteza ulovili u mrežu, vojnici htjeli dotući, pa su mu svojim sulicama zadali nekoliko rana. Smrt je spriječio kapelan, a Jurandove rane nisu bile opasne, ali iz njega je izišlo toliko krvi da su ga u tamnicu odnijeli napola mrtva. U gradiću su svi mislili da će za par sati umrijeti, no njegova je neobična snaga nadvladala smrt, pa je ostao na životu premda mu nisu povezali rane, nego ga bacili u

Page 198: Henryk Sienkiewicz Krizari

L, .strašnu podzemnu tamnicu u kojoj je po danu s vlažnih stijena kapala voda, a po noći ih je prekrivao debeo sloj inja i ledenih kristala. Jurand je ležao na slami, u lancima, nemoćan, ali tako golem da je i ležeći bio sličan odlomljenoj hridi koja je poprimila lik ljudski. Sigfrid zapovjedi Diderihu da mu osvijetli lice, pa ga je nekoliko časaka mirno promatrao; a onda se okrene k Diderihu i rekne: — Vidiš ima samo jedno oko, ispali mu ga! U njegovu je glasu bila kao neka bojazan i nemoć, ali je baš zato ta strašna zapovijed bila još strasnija. I baklja je malko podrhtavala u krvnikovoj ruci, no on ju je ipak prignuo, i doskora su na Jurandovo oko počele padati velike, usijane kapi smole, dok ga nisu posve prekrile, od obrva do jabučice na licu. Jurandovo lice se namršti, njegove se modre usne podignu uvis i otkriju stisnute zube, ali on ne reče ni riječi, pa čak ni ne uzdahnu, bilo zato što je mogao trpjeti bilo zbog toga što je opornost bila prirođena njegovoj strašnoj naravi. A Sigfrid rekne: — Tebi je obećano da ćeš otići slobodan, pa ćeš i otići, ali se nećeš moći potužiti na naš red jer će ti biti oduzet jezik kojim si ga nagrđivao. I nanovo dade znak Diderihu, a ovaj ispusti čudan neki grleni zvuk i pokaza očima da treba obje ruke i da zato treba da mu komtur posvijetli. Starac odmah prihvati baklju i podigne je drhtavom rukom; ali kad je Diderih koljenima pritisnuo Jurandova prsa, okrene ipak glavu i stane gledati u vlažnu stijenu. Začas se začuje zveket lanaca, pa onda teški dah ljud,skih prsiju, sličan muklomu, dubokomu stenjanju, a onda nastade tišina. Najzad se ponovo oglasi Sigfridov glas: — Jurande, kazna koju si pretrpio, imala te i tako stići, ali osim toga sam obećao bratu Rotgiru, kojega je ubio muž tvoje kćeri, da ću mu tvoju desnu ruku položiti u lijes. Diderih koji je već bio ustao, začuvši te riječi, prigne se ponovo k Jurandu. Iza nekoliko časaka nađoše se stari komtur i Diderih ponovo u onom dvorištu, oblivenom mjesečevim svjetlom. Prošašvi hodnik, uzme Sigfrid iz krvnikovih ruku svjetiljku i nekakav tamni predmet, zamotan u rubac, pa rekne sam sebi glasno: — Sad idem u kapelicu, a onda ću se povratiti u svoju sobu. Diderih ga oštro pogleda, ali mu komtur zapovjedi da ode spavati, a sam mašući svjetiljkom pođe dalje, ka rasvijetljenim prozorima na kapelici. Putem je razmišljao 0 tom što se dogodilo. Osjećao je neku izvjesnost da već 1 njemu dolazi kraj, i da su to njegovi zadnji čini na zemlji. Ipak je njegova križarska duša već po svojoj naravi bila tako vikla sakrivanju i zatomljivanju krvavih križarskih djela, te je sada i nehotice pomišljao kako bi sramotu i odgovornost za Jurandove muke mogao otkloniti i od sebe i od križarskoga reda. Diderih je nijem, pa neće ništa odati, a ako se i umije sporazumjeti s kapelanom, neće se sporazumjeti od samoga straha. Dakle, šta? Tko će doznati da Jurand nije sve te rane zadobio u borbi? Lako je mogao izgubiti jezik, pregrizavši ga u svojoj bjesnoći sam svojim zubima, lako mu je mač mogao odrubiti desnu ruku, a oko je imao samo jedno, pa koje čudo, ako mu je bilo izbijeno kad je u svojoj mahnitosti sam samcat navalio na svu ščitnovsku posadu! Ah, Jurand! Posljednja radost u životu potrese načas srce staroga križara. Da, ako ostane u životu, mora Jurand biti pušten na slobodu! Tu se Sigfrid sjeti kako se nekoć o tom dogovarao s Rotgirom i kako mu je mladi brat smijući se rekao: — Neka onda ode, kamo ga oči ponesu, a ako ne bude mogao pogoditi u Spihov, neka pita za put! — Jer to što se dogodilo, bijaše već napola dogovoreno među njima. Ali sada kada je Sigfrid opet unišao u kapelicu, pa kleknuo uz lijes i položio do Rotgirovih nogu krvavu Jurandovu ruku, odrazi se i ta zadnja radost, koja je čas prije u njemu zadrhtala, zadnji put na njegovu licu. — Vidiš — progovori — ja sam učinio više nego što smo se dogovorili. Kralj je Ivan Luksemburški, premda je bio slijep, ipak pošao u bitku i poginuo slavno, a Jurand se više neće boriti nego će poginuti kao pas pod plotom.

Page 199: Henryk Sienkiewicz Krizari

Tu mu opet ponestane daha, kao i malko prije, kad je išao k Jurandu, a na glavi osjeti neku težinu, kao da mu je na njoj željezni šljem. Ali to potraja samo jedan trenutak. On uzdahne duboko i rekne: — E, vrijeme je i meni. Imao sam tebe jednoga, a sada nemam nikoga. Ako mi je, međutim, još suđeno da živim, obećajem ti, sinko, da ću i ruku koja te ubila, položiti na tvoj grob, ili ću sam poginuti. Još je živ tvoj ubojica... Tu mu se stisnu zubi i on zadršće tako da su mu riječi zapele u grlu, pa istom iza nekoliko časaka opet šapatom progovori: — Da... još je živ tvoj ubojica, ali ću ga ja već naći, a kad ga nađem, zadat ću mu druge muke, gore i od same smrti! I zašuti. Cas kasnije ustane, pristupi k lijesu i progovori mirnim glasom: — A sad ću te ostaviti... Pogledat ću ti zadnji puta lice, pa ću, možda, vidjeti da li se raduješ mojemu obećanju.. Zadnji put! I otkrije Rotgirovo obličje, ali se naglo trgne. — Ti se smiješ — strašno se smiješ! Mrtvo se tijelo bilo otkravilo pod plaštem, možda i od topline svijeća, pa se počelo brzo raspadati... i lice je mladoga komtura, uistinu, bilo strašno. Velike,' nabuhle i procrnjele uši imale su na sebi nešto zlokobna, a oko modrih usnica kao da je titrao neki čudni smiješak. Sigfrid brzo pokrije tu odvratnu ljudsku spodobu. Zatim uzme svjetiljku i ode. Putem mu i po treći put ponestane daha; a kad se vratio u svoju sobu, baci se na svoju tvrdu redovničku postelju, pa je nekoliko časaka ležao nepomično. Mislio je da će zaspati, kadno ga najednom obuze neko čudno čuvstvo. Njemu se pričini da mu san nikada više neće pasti na oči nego da će ga, naprotiv, odmah obići smrt ako ostane u toj sobi. Sigfrid se nije bojao smrti. Neizrecivo umoran i ne nadajući se snu, vidio je u njoj neki ogroman počinak, ai joj se nije htio podati još te noći, pa je zato sjeo na svojoj posteji i progovorio: — Daj mi vremena do sutra. Uto začuje neki jasni glas kako mu šapće u uho: — Iziđi iz te sobe. Ujutro će biti prekasno, pa nećeš ispuniti ono što si obećao; iziđi iz te sobe! Komtur ustane teškom mukom i iziđe. Na zidinama su se izmjenjivale straže. Uz kapelicu je na snijeg padao žuti blijesak s prozora. U sredini dvorišta vrzla su se dva crna psa natežući se za nekakvu kost; inače je u dvorištu bilo sve pusto i tiho. 380 — Zar, dakle, još ove noći? — progovori Sigfrid. — Silno sam umoran, ali idem... Svi spavaju: možda spava i Jurand, shrvan teškom mukom, samo ja ne mogu da usnem. Idem, idem, jer je u sobi smrt, a ja sam ti obećao.. Pa neka onda dođe i smrt, kad ne može da dođe san. Ti se tamo smiješ, a ja nemam snage. Ti se smiješ, dakle ti je to drago! Samo vidiš, odrvenjeli su mi prsti, ruku mi je izdala snaga, pa sam neću to moći izvršiti... Izvršit će služavka koja s njom spava.. Tako govoreći, išao je teškim korakom ka kuli uz gradska vrata. Uto dotrče k njemu psi, koji su se vrzli oko kamenitoga zdenca, pa mu se stanu ulagivati. Jednoga od njih prepozna: kudrova ikoji bijaše tako nerazdruživ prijatej s Diderihom da su u gradiću govorili kako mu po noći mjesto jastuka služi. Pseto pozdravi komtura i malko zalaje, a onda se okrene k vratima i pođe k njima, kao da pogađa njegovu misao. Sigfrid se začas nađe pred uskim vratašcima na kuli, koja su se po noći zatvarala izvana. Podigavši prečku, stupi na stube, koje bijahu odmah iza vrata, i počne se penjati. Zaboravivši svjetiljku išao je po mraku stupajući oprezno i pipajući nogom gdje će stati. Najednom, iza nekoliko koraka, stane jer je tik nad sobom čuo nešto kao soptanje čovjeka ili zvijeri. — Tko je to? Nije bilo odgovora, samo je soptanje postalo još brže.

Page 200: Henryk Sienkiewicz Krizari

Sigfrid bijaše čovjek neustrašiv: on se nije bojao smrti, ali se i njegova odvažnost već bila iscrpila te strašne noći. Glavom mu proleti misao da mu to put zakrčuje Rotgir, i kosa mu se naježi na glavi, a čelo mu prekrije hladan znoj. I on uzmakne nazad, do samoga izlaza. — Tko je to? — zapita promuklim glasom. Ali u taj čas ga udari nešto u prsa tako jako da je starac omamljen bez riječi pao nauznak kroz otvorena vrata. Nastade tišina. Odjednom skoči iz kule nekakav tamni lik i počne brzo trčati k stajama na lijevoj strani dvorišta. Veliki Diderihov pas potrči nijemo za njim. I drugi pas skoči za njima i iščezne u sjeni pod zidom, ali se doskora povrati nazad, držeći gubicu spuštenu k zemlji, kao da njuši njihov trag. Tako se približi i k Sigfridu koji je Ml, nepomično ležao na zemlji, pa ga ozbiljno ponjuši, sjedne kraj njegove glave, podigne svoju gubicu uvis i stane tužno zavijati. Njegovo se zavijanje razlijegalo prilično dugo, ispunjavajući kao novom žalošću i grozom tu zlokobnu noć. Napokon zaškrinu velika vrata i u dvorištu se pojavi stražar s kopljem. — Smrt tom psu! — rekne. — Ja ću te naučiti kako se zavija po noći! Naperivši koplje htjede njime probosti životinju, ali u isti čas opazi da netko leži blizu otvorenih vrata kule. — Her Jesus, što je to? Prigne glavu i pogleda u lice čovjeka pa počne vikati: — Ovamo! Ovamo! U pomoć! Zatim skoči k vratima i povuče svom silom konopac zvona. VIII Premda se Glavač žurio u Zgorjelice, ipak nije mogao putovati tako brzo kao što je to želio, jer su putevi.bili teško prohodni. Poslije oštre zime, poslije velika mraza i tako obilna snijega da su pod njim iščezavala čitava sela, nastade velika toplina. Mjesec ljuti1 nije usprkos svom nazivu bio ni najmanje ljut. Najprije padoše na zemlju guste i neprozirne magle, pa onda tako jake kiše da se sve bijelilo pred očima, a kad je prestala padati kiša, dunuo je takav vjetar kao što obično duva u ožujku, pa je razgonio guste i tmaste oblake nebom, a po zemlji je proždirao snijeg, pod kojim je još donedavna grmlje i drveće drijemalo u tihom zimskom snu. I brzo su sa zacrnjele šume. Na poljima se ljeskala široko razlivena voda, a rijeke su i rječice nabujale. Toj su se obilnoj vlazi veselili samo ribari, dok su svi drugi ljudi, držani kao na uzici, morali čamiti u svojim kućama i kolibama. Na mnogim mjestima moglo se do sela samo u čamcu. Posvuda je, doduše, bilo nasipa i puteva, načinjenih kroz šume i močvare pomoću klada i debala, ali su nasipi sada bili razmočeni, a debla su na nižim mjestima propadala u raskvašenu zemlju, pa prijelaz pre Veljača. 382 ko njih nije bio samo opasan, nego upravo nemoguć. Čeh je nadasve mučno prolazio u podvodnoj Velikoj Poljskoj, gdje je svakoga proljeća bilo mnogo više vode nego u drugim krajevima, pa je zato i put, naročito za konja, bio veoma težak. Zato se često morao zaustavljati i čekati po čitave sedmice, sad u malim selima, sad u dvorovima plemića koji su ga, po običaju, gostoljubivo primali zajedno s njegovim ljudima. Slušali su rado njegove pripovijesti o križarima i plaćali mu hljebom i solju za razne novosti. Sto je proljeće više odmicalo i što je više prolazio mjesec ožujak, to se i on sve više približavao Zgorjelicama i Logdancu. Srce mu je jače kucalo kad je pomislio da će ponovo ugledati svoju gospodaricu, jer iako je znao da je neće nikada dobiti, kao što neće ni zvijezde skinuti s neba, ipak ju je ljubio i obožavao svom dušom. Odlučio je da će najprije poći k Maitku, jedno zbog toga što je k njemu bio poslan, a drugo što je sa sobom vodio ljude koji su imali ostati u Bogdancu. Ubivši Rotgira, dobio je Zbiško svu njegovu pratnju u kojoj je, po propisu križarskoga reda, bilo deset konja i isto toliko ljudi. Dvojica

Page 201: Henryk Sienkiewicz Krizari

su ođ njih odvezla tijelo ubijenoga križara u Sčitno, a druge je Zbiško sa Glavačem poslao u Bogdanac jer je dobro znao kako stari Matko živo želi imati što više težaka. Došavši u Bogdanac, nije Čeh staroga Matka zatekao kod kuće; rekoše mu da je s lukom i psima otišao u šumu. Povratio se još za dana, i kad je čuo da je kod njega putnik sa znatnom pratnjom, požurio je da pozdravi pridošlicu i da im ponudi svoje gostoljublje. On nije odmah prepoznao Glavača, a kad mu je ovaj kazao svoje ime, jako se u prvi trenutak prestrašio, pa je luk i kapu bacio na zemlju i viknuo: — Zaboga! Ubili su mi ga! Govori šta znadeš! — On nije ubijen — odgovori Čeh — u dobru je zdravlju! Začuvši to, Matko se malko zastidi i počne soptati, pa napokon uzdahne duboko. — Hvala Gospodu Bogu! — rekne. — A gdje je? — Otišao je u Malborg, a mene je poslao amo s novostima. — A po što je on otišao u Malborg? — Po ženu. — Boj se, momče, rana božjih! Po kakvu ženu? 383 — Po Jurandovu kćerku. Imat ću vam šta pripovijedati makar i cijelu noć, ali mi dozvolite, plemeniti gospodine, da malko odahnem jer sam se strašno umorio na putu, a od ponoći sam neprestano jahao. Matko ga načas prestade pitati, najviše zato što od čuda nije mogao govoriti. Sabravši se malko, vikne na dječaka da metne drva na ognjište i da Čehu donese jesti, pa onda stane hodati po sobi mašući rukama i govoreći sam sebi: — Ne mogu ušima vjerovati... Jurandova kćerka.. Zbiško oženjen.. — I oženjen je i nije — rekne Čeh. Zatim stane opširno pripovijedati što je i kako je bilo, a Matko je pozorno slušao, prekidajući ga svaki čas kojim pitanjem, jer nije baš sve bilo jasno u Čehovu pripovijedanju. On nije, na primjer, posve pravo znao kad se Zbiško oženio, jer nije bilo nikakva pira, ali je ipak odlučno tvrdio da je bilo vjenčanje, i to pod pokroviteljstvom same kneginje Ane Danute, a za to su vjenčanje ljudi saznali istom poslije dolaska križara Rotgira s kojim se Zbiško, pozvavši ga na sud božji, pobio pred cijelim mazovskim dvorom. — Aa? Pobio se? — klikne Matko s najvećom radoznalošću blijesnuvši očima. — Nu, pa što je bilo? — Na dvije je polovine razvalio Nijemca, a i meni je Bog s njegovim momkom dao sreću. Matko stane soptati, ali sada od zadovoljstva. — Ej — rekne — nije on istom kakav momak. On je posljednji od Gradovaca, ali, tako mi Bog pomogao, nije zadnji. Kako li je bilo onda s Frižanima? A bio je još pravi dječak! Pogleda pri tom ozbiljno Čeha, pa nastavi: — Ali i ti mi se sviđaš. I vidim da ne lažeš, jer ja lašca odmah prepoznam. Nije ništa onaj Nijemčev momak, jer i sam veliš da s njim nisi imao mnogo posla; ali što si onomu pasjemu bratu ruku iščašio i prije toga tura ubio, to su krasni i junački čini. Zatim zapita najednom: — A plijen? Je li barem obilan? — Mi smo im oduzeli oružje, te desetoricu ljudi s konjima, a osmoricu vam šalje mladi gospodin. — A što je učinio s ostalom dvojicom? — Poslao ih je u Sčitno s mrtvim tijelom. 384 — A zar nije knez mogao svoje momke poslati? Oni se više neće vratiti. Čeh se nasmiješi na tu pohlepu kojom se Matko često odavao. — Mladi gospodin ne treba više da na tako šta gleda — rekne. — Spihovo je veliko imanje. — Veliko! Ali što to vrijedi kad još nije njegovo!

Page 202: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Nego čije? Matko ustane: — Govori! A Jurand? — Jurand je u podzemnoj tamnici kod križara i smrt je nad njegovom glavom. Bogzna hoće li ostati živ, a ako i ostane, hoće li se vratiti. Pa ako i ostane živ i ako se vrati, ipak je svećenik Kaleb pročitao njegovu oporuku i rekao svima da im je mladi gospodin novi gospodar. Matka su se očito silno dojmile te novosti jer su bile tako nenadane i nevjerojatne da se nikako nije mogao snaći. Vijest da se Zbiško oženio, bolno ga se kosnula u prvi trenutak jer je kao rođeni otac ljubio Jagjenku i iz svih sila želio da njome oženi Zbiška. No u drugu se ruku već bio izmirio s mišlju da od toga neće biti ništa, a osim toga mu je Jurandova kći donosila ono što mu Jagjenka nije mogla donijeti, jer je miraz prve, kao jedinice, bio mnogo veći. Matko je već u duši vidio Zbiška kao kneževa komeša, kao gospodara u Spihovu i Bogdancu, dapače u budućnosti i kao kaštelana. Ta to nije bilo nemoguće; u ono se doba govorilo o plemiću ubogaru: — Imao je dvanaest sinova, šestorica padoše u bitkama, a šestorica postadoše kaštelani. — I srodstvo i junaštvo vodilo je k veličini. Zbišku je na tom putu mogao pomoći samo znatan imetak, a u tom pogledu se i pohlepni Matko mogao utješiti. Ipak je starac imao povoda i nemiru. Sam je nekad išao križarima da izbavi Zbiška, pa je s toga pohoda donio željezni šiljak pod rebrima, a sada je Zbiško otišao u Malborg, kao da se bacio vuku u grlo. Da li će tamo naći ženu ili smrt? Tamo ga neće baš milo gledati, pomisli Matko, jer im je usmrtio znamenita viteza i prije toga nasrnuo na Lihtenštajna, a oni psi imaju osvetljivu dušu. Na tu misao se stari vitez jako zabrinuo. Pade mu također na um da neće proći ni bez toga da se Zbiško, kao žestok momak, ne pobije s kojim Nijemcem. No zato ga je mučila manja briga. Matko se najviše bojao da ga ne zasužnje. Zasužnjili su staroga Juranda i njegovu 25 Križari kćerku, nisu se u svoje vrijeme pobojali zasužnjiti i samoga kneza kod Zlotorje, pa zašto da to ne učine i sa Zbiškom? Tada mu padne na um pitanje: a šta će biti ako mladić sam izmakne križarskim rukama, ali ipak ne nađe svoju ženu...? Načas se utješi Matko mišlju, da će mu ipak ostati Spihov, ali je to bila kratka utjeha. Starcu je bilo mnogo do imetka, ali još više do potomstva, do Zbiškove djece. Ako Danuška propadne kao kamen u vodu, pa nitko ne bude znao je li na životu ili je umrla, neće se Zbiško moći drugom oženiti, a onda će Gradovaca iz Bogdanca nestati sa svijeta. Ej, s Jagjenkom bi bilo drukčije.. Ni Močidola ne može kokoš pokriti krilima ni pas repom, a takva bi djevojka donijela mnogo roda, baš kao plodna jabuka. I zato je Matkova žalost bila veća od radosti nad novim imanjem, pa je stao nanovo pitati Čeha kako je bilo s tim vjenčanjem i kad je to bilo. A Čeh nato: — Ja nisam mladoga gospodina ostavljao u njegovoj bolesti i zajedno sam s njime spavao. Samo je jednom navečer zapovjedio da odem, a onda sam vidio kako su k njemu otišli: sama milostiva kneginja, a s njom gospođica Jurandova, gospodin de Lorhe i svećenih Višonjek. Ja sam se tomu začudio jer je gospođica imala vijenac na glavi, ali sam pomislio da će gospodinu dati sveti sakrament.. Možda je to tada bilo... Sjećam se, gospodin mi je zapovjedio da ga lijepo obučem, kao za pir, ali sam i opet pomislio da je to radi toga što će primiti presveto tijelo Isusovo. — A što je bilo zatim? Jesu li oni ostali sami? — I... nisu ostali sami, a da su i ostali, mladi gospodin nije onda mogao ni da sam jede. Uz to su već po gospođicu bili došli ljudi, tobože od Juranda, pa je ujutro otputovala. — Nije li je Zbiško vidio od tog časa? — Nije je vidjelo oko ljudsko. Nastade kratka šutnja. — Što misliš — zapita začas Matko — hoće li je križari vratiti ili neće? Čeh zavrti glavom i odmahne rukom. — Kako ja mislim — odgovori odlučno — propala je ona zauvijek. — Zašto? — zapita Matko sa strahom. — Jer da oni kažu da je kod njih, bilo bi još nade.

Page 203: Henryk Sienkiewicz Krizari

Mogli bi se potužiti ili dati otkup ili je silom oteti. Ali oni kažu ovako: Mi smo imali nekakvu izbavljenu djevojku koju smo pokazali Jurandu, a on je nije prepoznao kao svoju kćerku, nego narh je poubijao toliko ljudi koliko ih ne padne ni u većem boju. — Dakle, Jurandu su pokazivali nekakvu djevojku! — Kažu da su je pokazali. To sam Bog zna. Možda nije istina, a možda su mu pokazali drugu. Samo je to istina da je on poubijao njihove ljude i da su oni spremni priseći da nisu nikada ugrabili njegove kćeri. Zato je to strašno težak posao. Da im i sam veliki meštar zapovjedi da je vrate, odgovorili bi oni da je nemaju. Pa tko da im dokaže? Utoliko prije što su dvorani u Cjehanovu govorili o Jurandovu pismu u kojem stoji da ona nije kod križara. — A možda i nije? — Molim, vaša milosti! Da su je ugrabili razbojnici, ne bi to sigurno bili učinili ni zbog čega drugoga, nego radi otkupa. A uz to ne bi razbojnici mogli ni pismo napisati, ni pečat spihovskoga gospodara načiniti, ni kakvog poslanika poslati. — To je istina. Ali što je križarima do nje? — A osveta na Jurandovoj krvi? Oni više vole osveitu nego med i vino, a imaju za to i povoda. Strašan im je bio gospodin iz Spihova, a što je najzadnje učinio, to ih je do kraja razgnjevilo. I moj je gospodin, kako sam čuo, na Lihtenštajna navalio, a Rotgira ubio. Meni je Bog pomogao, te sam'onom psu Danveldu ruku iščašio. Ej, molim lijepo: njih četvorica padoše mrtvi, a sada je još jedan jedini na životu, i to stari. I mi imamo zube, vaša milosti! I opet nastade šutnja. — Ti si valjan momak — rekne napokon Matko; — a što misliš: šta će oni s njom učiniti? — Knez Vitold je moćan knez: kažu da mu se i sam njemački cesar do pojasa klanja, pa što su učinili s njegovom djecom? Zar oni imaju malo utvrđenih gradića, malo podzemnih tamnica, malo zdenaca i malo konopaca za vrat? — Za živoga oga! — za vapi Matko. — Dao Bog da ne zadrže i mladoga gospodina, premda je otišao s kneževim pismom i gospodinom de Lorhom, moćnim gospodinom i kneževskim rođakom. Ej, ja nisam htio ovamo, jer bih se ondje mnogo lakše probio. Ali mi je mladi gospodin zapovjedio. Čuo sam kako je jednom 386 ...ML.. rekao staromu gospodinu iz Spihova: Jeste li vi lukavi, veli, jer ja nisam, a s njima mora čovjek biti lukav. Oj, veli, stric Matko bi nam sada trebao. Pa zato me i poslao. Ali Jurandove kćeri, gospodine, nećete ni vi naći, jer je možda ona već na drugom svijetu, a proti smrti ni najveća lukavost ne pomaže. Matko se zamisli i istom nakon duge šutnje rekne: — Ha, tu nema pomoći! Proti smrti ni lukavost ne pomaže. Ali da pođem onamo, pa da barem doznam da su je pokopali, ostao bi Spihov Zbišku, koji bi se mogao amo povratiti i drugu djevojku uzeti. Tu Matko odahne, kao da mu se težak teret svalio sa srca, a Glavač zapita tihim glasom: — Gospođicu iz Zgorjelica? — Da — odgovori Matko. — Ovo tim prije, što je sirota, a Ctan iz Rogova i Vilk iz Brzozove sve je više napastuju. A Čeh skoči na noge: — Gospođica je sirota? A vitez Zih? — Ti, dakle, ništa ne znaš? — Za miloga Boga, šta se dogodilo? — Da, istina je, kako da i znaš kad si sad istom došao, a mi smo govorili samo o Zbišku. Ona je sirota! Zgorjelički Zih nije doista nikada u svojoj kući mjesto ugrijao, osim ako je imao goste. Inače mu je u Zgorjelicama odmah bilo dosadno. Njemu je pisao opat da polazi u goste knezu Premku osvjecinskomu, pa ga moli da i on s njim pođe. A Zihu je to bilo drago jer se s knezom poznavao i često se s njim veselio. Nato dođe Zih k meni i reče: Ja idem u Osvjećin, pa onda u Glavnicu, a vi pripazite na Zgorjelice. Mene je odmah nešto lecnulo, pa mu reknem: Ne idite!

Page 204: Henryk Sienkiewicz Krizari

Čuvajte svoje dječake i Jagjenku jer znam da Čtan i Vilk nešto zla smišljaju... A ti moraš znati da je opat iz srdžbe htio djevojku udati za Vilka ili Čtana, ali ih je kasnije, kad ih je bolje upoznao, obojicu zamrzio i iz Zgorjelica protjerao. I to je bilo dobro, ali ne baš previše jer su se oni strašno naljutili. Sada je malko mir; međusobno su se izranili, pa leže, ali prije toga nije ni na trenutak bilo sigurnosti. Sve je na mojoj glavi: i obrana i pažnja. A sada Zbiško hoće da ja odem... Kako će onda biti Jagjenki, to ne znam, ali ću ti, međutim, sve reći o Zihu. On nije uvažio mojih riječi, nego je otišao. Nu... i častili su se, veselili! Iz Glavice su pošli k ocu kneza Premka, k staromu Nosaku, koji vlada u Cješinju. I tu je Jaško, knez ratiborski, iz mržnje na kneza Premka poslao na njih razbojnike pod vodstvom Čeha Hizana. I knez je Premko pao, a s njime i Zih zgorjelički, pogođen strelicom u slabine. A opata su željeznim buzdovanom udarili tako da još i sada glavom trese i ništa za ovaj svijet ne zna, a govor je po svoj prilici zauvijek izgubio. No Hrzana je stari knez Nosak od gospodina na Zampahu kupio i tako izmučio da ni najstariji ljudi nisu za takve muke čuli; ali ni tim mukama nije smanjio pretešku bol za svojim sinom, ni Ziha uskrsio, a ni Jagjenki nije suze otro. Eto im zabave... Prije šest nedjelja dovezli su amo Ziha i pokopali ga. — Tako hrabri gospodin! — rekne sažalno Čeh. — Ja nisam kod Boleslava više bio dječačić, a on me je odmah svladao i u sužanjstvo odveo. No to je bilo takvo sužanjstvo da ga ne bi bio ni za slobodu zamijenio. Dobar, čestiti gospodin! Dao mu Bog svjetlost vjekovječnu! Ej, žao mi ga je, žao; ali najviše gospođice, sirote! — Da, prava je sirota. Mnoga ni matere tako ne ljubi kao što je ona oca ljubila. A povrh toga joj je i pogibeljno sjediti u Zgorjelicama. Poslije pokopa nije još ni snijeg zameo Zihovu mogilu, a već su Čtan i Vilk na zgorjslički dvor navalili. Na sreću su to već prije saznali moji ljudi, pa su za vremena u pomoć priskočili, i Bog je dao da smo ih sretno odbili. A poslije bitke obuhvatila mi je djevojka koljena govoreći: Kad ne mogu da budem Zbiškova, veli, neću biti ničija, samo me od tih otmičara spasite, jer i smrt mi je draža od njih.. To ti kažem, sada ne bi prepoznao Zgorjelica, jer sam od njih čitavi kaštel načinio. Još su dva puta navalili poslije toga, ali nisu mogli ništa postići. Sada je načas mir jer su se međusobno izranili, kao što sam ti već rekao, tako da nijedan od njih ne može ni rukom ni nogom maknuti. Glavač ne odgovori nato ništa. Slušajući o Vilku i Čtanu, počne zubima škriputati, kao da tko otvara i zatvara škriputava vrata. Onda stane trti svoje ogromne ruke koje su ga naročito zasvrbjele. Napokon mu se iz usta teško izvine jedna jedina riječ: — Prokletnici... U taj se čas začuju nekakvi glasovi u peđvorju, vrata se naglo otvore i u sobu bane Jagjenka, a s njom njezin najstariji brat, četrnaestogodišnji Jaško, koji je na nju ličio kao da joj je blizanac. J8 389 Saznavši od zgorjeličkih momaka, koji su putem vidjeli putničku povorku, da su nekakvi ljudi pod vodstvom Ceha Hlave otišli u Bogdanac, prestrašila se i ona baš kao i Matko, a kad su joj još rekli da Zbiška nisu vidjeli među njima, bila je gotovo sigurna da se dogodila nesreća, pa je nadušak dotrčaa u Bogdanac da pita za pravu istinu. — Što se dogodilo? Za miloga Boga! — zavikne s praga. — A što bi se dogodilo? — odgovori joj Matko. — Zbiško je živ i zdrav. Čeh priskoči k njoj i kleknuvši na jedno koljeno, stane ljubiti skutove njezine suknje; no ona nije pazila na to, jer je glavu od ognja okrenula u sjenu kad je čula odgovor staroga viteza, pa kao da se istom na časak sjetila da ga mora pozdraviti, reče: — Hvaljen Isus! — Na vijeke vjekova! — odgovori Matko. A onda ugleda Ceha kod svojih koljena, pa se prigne k njemu: — Radujem ti se, Hlavo, iz dna duše, ali zašto si ostavio svoga gospodara? — Jer me poslao ovamo, milostiva gospođice. — Što ti je zapovjedio? — Zapovjedio mi je da idem u Bogdanac.

Page 205: Henryk Sienkiewicz Krizari

— U Bogdanac..11 što još? — Poslao me je po savjet... i s poklonom, s pozdravom. — Samo u Bogdanac? No... dobro! A gdje je on? — Otišao je među križare, u Malborg. Na Jagjenkinu se licu opet pojavi nemir. — Zar mu nije drag život? Po što? — Da potraži, milostiva gospođice, ono što neće naći. — Vjere mi, neće! — potvrdi Matko. — Kao što ni čavla ne možeš utvrditi bez čekića, tako ni ljudske volje bez božje. — Sto to govorite? — zapita Jagjenka. A Matko joj na pitanje odgovori novim pitanjem: — Je li ti Zbiško govorio o Jurandovoj, jer kao što sam čuo, jest? Jagjenka ne odgovori u prvi mah ništa, nego zatomi dah i istom za dvatri časka rekne: — Ej, govorio mi je! Pa što ga je priječilo da mi ne govori! — Dobro, dobro! Tako ću ti lakše sve reći — odgovori starac. I stane joj pripovijedati što je čuo od Čeha, čudeći se i sam kako mu je to pripovijedanje od vremena do vremena bivalo neugodno i mučno. No jer je doista bio čovjek lukav i jer mu je bilo do toga da nikako ne ražalosti Jagjenku, natezao je svom silom na ono u sito je, na kraju, i sam vjerovao, da Zbiško nije zapravo nikada bio Danuškim muž i da je ona već propala zauvijek. Čeh mu je svaki čas povlađivao, ili klimajući glavom ili ponavljajući: — Tako mi Boga, to je istina! — ili: — Tako je, a ne drukčije! — a djevojka je slušala spuštenih očiju, ne pitajući ni za šta i tako tiho da je ta njezina šutnja uznemirila Matka. — No a šta veliš ti? — zapita svršivši svoje pripovijedanje. A ona ne odgovori ništa, samo joj dvije suze blijesnuše ispod spuštenih trepavica, pa joj se sruniše na lice. Časak kasnije pristupi k Matku, poljubi ga u ruku i rekne: — Hvaljen Isus! — Na vijekove vjekova! — odgovori starac. — Zašto se tako žuriš kući? Ostani s nama. Ona nije htjela ostati, izgovarajući se da kod kuće nije priredila večeru. Matko je, istina, znao da je u Zgorjelicama stara plemkinja Sjecjehova koja bi je mogla zamijeniti, ali je nije baš previše zadržavao jer je također znao da žalost ne pokazuje rado ljudima svoje suze, i da je čovjek kao riba koja se skriva što dublje na dno kad u sebi osjeti ošitre osti. Zato samo pogladi djevojku po glavi, pa je zatim zajedno s Čehom isprati na dvorište. Čeh izvede konja iz staje, pa sjedne na nj i pojase za svojom gospodaricom. A Matko se vrati, pa uzdahne, zaklima glavom i promrmlja: — Glup li je taj Zhiško, uistinu.. Sve miriši iza te djevojke po sobi! I starac se jako ražalosti. Pomisli kako bi već sada moglo biti radosti i sreće da ju je Zbiško odmah iza svoga povratka uzeo za ženu! A sada, što? Čim ga tko spomene, odmah joj suze teku iz očiju, a momak se potuca svijetom, pa će tamo negdje udariti o malborške zidine gla 391 vom, dok je ne razbije, a u kući je pusto, samo što oružje strši sa stijena. Nema gospodarice, nema napretka, nema koristi ni od Spihova ni od Bogdanca, i neće ih imati kome ostaviti! Sad uzbuni srdžba Matkovu dušu. — Počekaj, pasja nogo — rekne glasno — ja neću poći za tobom, a ti radi što hoćeš! Ali u isti ga trenutak obuze i silna čežnja za Zbiškom: Da, neću poći, pomisli, ali zašto da sjedim kod kuće... Kazna božja... Moram da barem još jednom u životu vidim toga nitkova! On je tamo i opet umlatio jednoga psa... i krasan je plijen zadobio... Drugi i posijedi prije nego što viteški pojas stekne, a njega je već sam knez opasao... I s punim pravom jer ima mnogo hrabrih mladića među plemstvom, ali takvoga više nema. I raznježivši se posve, počne promatrati štitove, mačeve i sjekire, pocrnjele u dimu, kao da promišlja šta će sa sobom uzeti, a šta ostaviti; a zatim iziđe iz sobe, prije svega samo zato što u njoj nije mogao ostai, ali i zato da zapovjedi neka namazu kola, a konjima dadu dvostruki obrok.

Page 206: Henryk Sienkiewicz Krizari

U dvorištu, u kojem se već mračilo, sjeti se Jagjenke, koja je tu čas prije sjela na konja, pa se najednom opet ražalosti. Poći ću, poći, rekne sam sebi, ali tko će ovdje djevojku čuvati od Čtana i Vilka? Dao Bog, grom u njih udario! Međutim je Jagjenka s malim Jaškom jahala šumskim putom u Zgorjelice, a Čeh se tiho vukao za njima i srce mu je bilo prepuno boli i tuge. On je maloprije vidio djevojčine suze, a sada je gledao njezin crni lik, jedva vidan u šumskome mraku, i naslućivao je njezinu bol i tugu. Činilo mu se također da će se za njom svaki čas iz mraka i šumske guštare pružiti grabežljiva ruka Vilka i Čtana... i na tu ga je misao obuzimala silna želja za bojem. Ta je želja časom bivala tako neodoljiva da je htio pograbiti mač ili sjekiru i sjeći drveće uz cestu. Osjećao je da bi mu odmah bilo lakše kad bi se dobro razmahao. I bio bi rado u sav mah potjerao svoga konja, ali oni su pred njima jahali polagano, nogu na nogu, ne govoreći ni riječi, jer je i mali Jaško, premda je obično čavrljao, vidio iza nekoliko pokušaja da sestri nije do razgovora, pa je i on zašutio. Ali kad su već bili blizu Zgorjelica, prevlada Cehova žalost srdžbu na Čtana i Vilka, pa rekne sam sebi: Ja ne bih požalio ni svoje krvi, samo da te utješim, ali što da nesretnik učinim, što da reknem? Reći ću ti da mi je on zapovjedio da ti se poklonim, i dao Bog da te to bar malko utješi. To pomislivši pritjera svoga konja do Jagjenkina. — Milostiva gospođice.. I ti jašeš s nama? — zapita ga djevojka prenuvši se kao iza sna. — A što mi želiš reći? — Zaboravio sam vam kazati što mi je moj gospodin zapovjedio da vam reknem. Na odlasku iz Spihova pozvao me k sebi i rekao mi ovo: Padni pred noge gospođici iz Zgorjelica jer je ja neću nikada zaboraviti ni u zloj ni u dobroj sreći, a za sve ono, veli, što je učinila za mene i za strica, neka joj Bog plati i u zdravlju je uzdrži. — Platio Bog i njemu za dobru riječ — odgovori Jagjenka. Zatim nadoda tako čudnim glasom da se u Čehu do kraja rastopilo srce: — I tebi, Hlavo. Razgovor se prekine načas, a momku je bilo drago što joj je to rekao, pa rekne sam u sebi: Ona ni ne pomišlja da sam joj rekao neistinu. I nanovo stane tražiti u svojoj domišljatoj glavi što bi još rekao, pa za časak progovori: — Gospođice.. — Sto je? — To... to jest... htio sam reći, kao što sam već i staromu gospodinu u Bogdancu rekao, da je Jurandova propala zauvijek i da je on nikako neće naći, pa ako mu i sam veliki meštar bude pomogao. — To je njegova žena — odgovori Jagjenka. A Čeh zakima glavom: — Kakva je to žena.. Jagjenka mu na to ništa ne odgovori, ali kod kuće poslije večere zapovjedi, kad su Jaško i mlađa braća pošli spavati, da se donese vrč medovine, pa se okrene k Čehu i zapita: — Možda bi ti volio spavati, a ja sam htjela malo čavrljati. Premda je Čeh bio umoran od puta, bio je ipak spreman čavrljati makar i do jutra, pa su stali razgovarati, a on joj je nanovo potanko pripovjedio sve zgode i nezgode Zbiškove, Jurandove, Danuškine i svoje. 392 ,.•.. 393.,..v ' i• jv Ti , V IX Matko ss spremao na put, a Jagjenka se nije dva dana pokazivala u Bogdancu, već ih je provela u dogovaranju sa Čehom. Stari ju je vitez sreo istom treći dan, u nedjelju, na putu u crkvu. Ona je išla u Kšešnju s bratom Jaškom i sa znatnim brojem oboružanih momaka, jer nije bila sigurna da li Ctan i Vilk još leže i neće li je napasti.

Page 207: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ja sam poslije mise ionako htjela svrnuti u Bogdanac — rekne pozdravivši Matka — jer imam s vama važnog posla, ali o njemu možemo odmah porazgovarati. Iza tih riječi potrči ispred svoje pratnje, jer očito nije htjela da i njezini momci čuju taj razgovor; a kad je Matko bio kraj nje, zapita ga: — Vi ćete, dakle, sigurno na put? — Ako Bog da najkasnije sutra. — U Malborg? — U Malborg ili ne. Kamo već bude. — A vi poslušajte mene! Dugo sam razmišljala što da učinim, pa sada hoću da vas zapitam za savjet. Prije, kako znate, dok je otac bio živ i dok je opart bio zdrav, bilo je sve drukčije. I Ctan i Vilk su mislili da ću jednoga od njih izabrati, pa su bili na miru. A sad ću ostati bez ikakve obrane, pa ću u Zgorjelicama morati sjediti za svojom ogradom kao u zatvoru, ili će mi sigurno ona dvojica nanijeti kakvo zlo. Recite i sami, nije li tako? — Da — odgovori Matko — na to sam i ja mislio. — Pa čemu ste se domislili? — Nisam se domislio ničemu, ali ti moram reći da je ovo poljski kraj i da su za nasilje učinjeno djevojci u zakonu određene stroge kazne. — To je istina, ali preko granice nije teško prijeći. Ja znam da je i Sleska poljski kraj, a ipak se knezovi tamo sami među sobom svađaju i jedan na drugoga navaljuju. Da nije toga, bio bi moj predragi otac još na životu. Tamo ima već i Nijemaca, pa čine svakakva nasilja, a tko hoće da se među njih sakrije, taj se i sakrije. Ja bih se sigurno lako oduprla i Čtanu i Vilku, ali moram misliti i na braću. Ne bude li ovdje mene, bit će mir, a ako ostanem u Zgorjelicima, bogzna što će se dogoditi. Bit će napasti i borbe, a Jaško je već navršio četrnaest, pa ga neće zadržati nikakva moć, a kamoli moja. Posljed nji put, kad ste nam vi u pomoć priskočili, poletio je i on naprijed, i kad je Ctan udario u gomilu buzdovanom, samo što mu nije glavu razmrskao. Ej, Jaško je već govorio našoj čeljadi da će ih obojicu pozvati na megdan na utoptanoj zemlji. Velim vam, da nijedan jedini dan neće biti mira, pa može i mlađe kakvo zlo snaći. — Vjere mi, ono su pasja braća, i Ctan i Vilk — rekne živo Matko — ali ipak neće na djecu ruku podići. Tfu, to će, možda, učiniti križari. — Oni neće na djecu ruku podići, ali se u metežu ili kod požara, ne daj Bože, može posve lako nesreća dogoditi. Sta da još govorim! Stara Sjecjehova ljubi moju braću kao rođenu djecu, pa im neće nedostajati ni njege ni pažnje, samo što bi oni bili sigurniji bez mene nego sa mnom. — Može biti — odgovori Matko. Zatim pogleda oštro u djevojku i zapita je: — A šta ti hoćeš? A ona mu odgovori šapćući: — Povedite me sa sobom! Premda se Matko mogao i sam domisliti kako će svršiti taj razgovor, ipak se silno začudi, pa zaustavi konja i rekne: — Boj se Boga, Jagjenko! A ona spusti glavu i odgovori plaho i tužno: — Kakav ste mi vi? Ja volim govoriti iskreno nego da što tajim. I Hlava i vi velite da Zbiško one tamo neće nikada naći, a Ceh se dapače još i goremu nada. Bog mi je svjedok da joj ne želim nikakva zla. Neka je sirotu mati božja obrani i spasi! Ona je bila Zbišku milija od mene, pa je sve svršeno. Takva je moja sudbina. Ali gledajte, dok je Zbiško nađe, ili ako je nikada ne nađe, kao što i sami velite, onda.. — Nu što? zapita Matko videći da se djevojka sve više smućuje. — Onda ja neću da budem ni Ctanova ni Vilkova ni bilo čija. Matko odahne zadovoljno. — Ja sam mislio da si ga već zaboravila — rekne. A ona mu odgovori još tužni je: — Ej...! — Ali šta to hoćeš? Kako da te ja povedem među križare?

Page 208: Henryk Sienkiewicz Krizari

— Ne baš među križare. Ja bih htjela samo do opata kojega je bolest zadržala u Sjerađu. On nema nijedne iskrene duše, jer se njegovi svirci sigurno više brinu za piće nego za njega, a ipak je to moj krsni kum i dobrotvor. A da je zdrav, potražila bih njegovu zašititu jer ga se ljudi boje. — Ja to ne poričem — rekne Matko koji se u dnu duše radovao Jagjenkinoj odluci jer je poznavao križare i bio čvrsto uvjeren da Danuška neće živa izići iz njihovih ruku. — Ali ipak ti moram reći da je s djevojkama veoma nezgodno putovati. — Možda s kojom drugom, ali ne sa mnom. Ja još nisam nikamo putovala, ali mi nije nikakva novost baratati lukom i podnositi sve napore u lovu. Bude li trebalo trpjeti, trpjet ću, ne bojte se! Obući ću Jaškovo odijelo, poveza ću vrpcom svoju kosu, pripasat ću pojas i poći. Jaško je, doduše, mlađi, ali nije ni za vlas manji od mene, a uz to mi je i licem tako sličan da ni naš pokojni otac nije mogao reći tko je on, a tko sam ja, kad smo se na poklade preodijevali. Vidjet, ćete da me neće prepoznati ni opat, ni tko drugi. — Ni Zbiško? — Ako ga vidimo.. Matko se zamisli načas, pa se najednom nasmije i rekne: — Ali Vilk iz Brzozove i Čtan iz Rogova sigurno će pomahnitati! — Pa neka pomahnitaju. Bit će gore, ako, možda, za nama pođu. — Eh, ja ih se ne bojim. Ja sam star, ali je za njih bolje da ne dolaze pod moje šake, kao ni pod šake drugih Gradovaca. Zbiškove su već upoznali. Razgovarajući tako, dojahaše do Kšešnje. U crkvi je bio i stari Vilk iz Brzozove, koji je kadikad mrko pogledavao na Matka, ali ovaj nije za to mario. I s lakim srcem vraćao se poslije mise s Jagjenkom kući. Ali kad su se na raskršću rastali i kad se ponovo našao sam u Bogdancu, stale su mu u glavu dolaziti manje vesele misli. Znao je da ni Zgorjelicama ni Jagjenkinoj rodbini neće za vrijeme njezine odsutnosti prijetiti nikakva opasnost. Oni bi gledali da ugrabe djevojku, govorio je sam sebi, jer je to druga stvar, ali na sirote ili na njihovo imanje neće dići ruku jer bi se strašno osramotili, i svatko bi živ na njih navalio, kao na prave vukove. Ali Bogdanac će ostati na milosti božjoj! Jarke će zasuti, stada odagnati, kmetove odvesti! Ako Bog da, kad se vratim, dobit ću sve natrag .sag. i na sud ću ih pozvati, jer kod nas ne vrijedi samo šaka nego i pravica. Samo, hoću li se vratiti i kad ću se vratiti? Oni su se na me strašno naljutili jer im nisam dao da ugrabe djevojku, a kad ona ode sa mnom, srdit će se još više. I obuze ga tuga; već je bio lijepo uredio gospodarstvo u Bogdancu, a sada je bio siguran da će sve naći pusto i uništeno kad se nazad vrati. — Eh, moram se nečemu domisliti! — rekne. Poslije podne zapovjedi da mu osedlaju konja, pa sjedne na nj i odjaše ravno u Brzozovu. Onamo dojaše već u sumrak. Stari je Vilk sjedio u prednjoj sobi uz vrč medovine, a mlađi je, izranjen od Ctana, ležao na klupi kožama prekrivenoj, pa i sam pio. Matko uđe nenadano u sobu i stane na pragu, ozbiljan u licu, visok, koščat, bez oružja u ruci, samo s dugim mačem 0 boku, a oni ga odmah prepoznaše jer mu je obličje obasjao jasni blijesak plamena, i obojica skoče na noge 1 pojure k stijeni da pograbe oružje koje im je prvo dopalo ruku. Ali iskusni je starac dobro poznavao i ljude i njihove običaje. Ne lecne se ni najmanje, ne maši se čak ni za svoj mač, već se samo podupre rukama i zapita posve mirnim, podrugljivim glasom: — Sta je to? Zar je to plemićka gostoljubivost u Brzozovi? Na te riječi klonuše obojici ruke, te začas spusti stari na zemlju svoj mač, a mladi sulicu, i oba prignuše malko svoju glavu, a lica im bijahu još uvijek mrka, ali postiđena. A Matko se nasmiješi i rekne: — Hvaljen Isus! — Na vi jeke vjekova.

Page 209: Henryk Sienkiewicz Krizari

— I sveti Juraj! — Mi mu služimo. — Došao sam kao susjed.. s dobrom voljom. — S dobrom voljom vas pozdravljamo. Sveta je osoba gost. Istom sada pristupi stari Vilk k Matku, a za njim i mladi, i obojica mu stanu stiskati desnicu, pa ga onda posade na počasno mjesto za stolom. U tren oka metnu sluge drva na ognjište, prostru stol, donesu zdjele pune jela, pehare piva i vrčeve medovine, te oni stadoše jesti i piti. Mladi Vilk je pogledavao Matka od časa do časa 397. radoznalim pogledom, u kojem je poštovanje prema gostu zatomljivalo potajnu mržnju, ali ga je ipak posluživao tako pomno da je problijedio od napora, jer je bio ranjen i slab. I otac i sin bijahu strašno radoznali zašto je Matko k njima došao, ali ga ipak nijedan nije zapitao ni za šta, nego su čekali, dok on sam ne počne govoriti. A on je kao čovjek koji pozna običaj, hvalio jelo, piće i gostoljubivost i istom kad se dobro nasitio, pogleda ozbiljno preda se i rekne: — Ljudi se često zavade, pa i pobiju, ali je susjedski mir nadasve. — Od mira nema ništa ljepše — odgovori isto tako ozbiljno stari Vilk. — A događa se također — rekne i opet Matko — da čovjek mora na daleki put, pa mu je žao i onoga s kim je živio u neprijateljstvu, i bez oproštaja neće da ode. — Platio vam Bog za tu iskrenu riječ. — Ne samo za riječ nego i za čin, jer sam evo došao. — To nam je jako drago. Dođite makar i svaki dan. — I ja bih vas rado počastio u Bogdancu, kao što dolikuje ljudima koji znadu što je viteška čast, ali ja moram među križare. — Među križare? — kliknu jednodušno i otac i sin. — Da! — odgovori Matko. — A tko ide među njih, a nije im prijatelj, taj se mora izmiriti i s Bogom i s ljudima, jer može izgubiti ne samo život nego i vječno spasenje. To je zaista čudno! — rekne stari Vilk. — Ja još nisam vidio čovjeka koji je s njima imao posla a da mu nisu nanijeli krivicu. — Baš kao i cijeloj našoj kraljevini — nadoda Matko. — Ni Litvini prije svetoga krsta, ni Tatari nisu bili gori od tih đavolskih redovnika. — To je živa istina! Ali znajte i to: sakupljalo se i sakupljalo, dok se nije nakupilo, pa bi već jednom valjalo svršiti, eto tako je! To rekavši, pljucne stari u oba dlana, a mlađi nadoda: — Drukčije ne može da bude. — I bit će sigurno, ali kada? To nije naša briga, nego kraljeva. Možda brzo, a možda i ne. To zna samo Bog, a ja, međutim, moram među njih poći. — Da li s otkupom za Zbiška? Čim je otac spomenuo Zbiška, problijedjelo je lice mladoga Vilka od strašne mržnje i obličje mu je postalo grozno. Ali Matko odgovori posve mirno: — Možda i s otkupom, ali ne za Zbiška. Na te riječi postadoše i otac i sin još radoznaliji te stari nije mogao dulje izdržati nego progovori: — Hoćete li nam reći ili ne, po što ste k nama došli? — Hoću, hoću! — odgovori Matko kimajući glavom. — Ali ću vam još prije reći nešto drugo. Eto vidite, poslije moga odlaska ostat će Bogdanac na milosti božjoj. Nekad, kad smo ja i Zbiško vojevali pod knezom Vitoldom, pazio je na naše siromaštvo opat, pa malko i Zih iz Zgorjelica, a sada neće biti ni toga. Strašno je tužno kad čovjek pomisli da se mučio i radio zabadava. Ta vi znadete i sami kako to biva: ljude će mi odmamiti, među zaorati, a od stada će uzeti svatko šta bude mogao, i ako mi Gospod Bog dozvoli da se još sretno vratim, vratit ću se na pustoš. Tome je samo jedna pomoć i jedno sredstvo: dobar susjed. Zato sam i došao amo, da vas zamolim po susjedski, da pripazite na Bogdanac i da od mene otklonite svaku nepravdu.

Page 210: Henryk Sienkiewicz Krizari

Čuvši tu molbu, stari Vilk pogleda mladoga, a mladi staroga, i obojica se jako zamisle. Časkom su šutjeli jer nijedan nije mogao odmah odgovoriti. A Matko prinese na usta čašu medovine, pa je ispije i nastavi tako mirno i pouzdano kao da su mu oni već odavna najbolji prijatelji: — Reći ću vam posve iskreno od koga se ovdje najvećoj šteti bojim. Ni od koga drugoga, nego od Čtana iz Rogova. Od vas se ne bih bojao, sve da se i rastanemo kao neprijatelji, i to zato što ste vi ljudi viteški, koji će svojemu neprijatelju pogledati u oči, ali mu se nikako neće osvetiti iza leđa. Ej, s vama je nešto posve drugo! Šo je vitez, to je vitez; no Čtan je prostak, a od prostaka se možeš svemu nadati, i to tim više što je on, kako znate, na me strašno srdit radi toga šo mu nisam dao da ugrabi Jagjenku Zihovu. — Koju čuvate za svoga sinovca! — klikne mladi Vilk. A Matko ga oštro pogleda, pa se okrene k staromu i rekne posve mirno: — Znajte da se moj sinovac oženio s mazovskom vlastelinkom, s kojom je dobio znatan miraz. 398 399 Nastade ponovo još dublja šutnja; i sin i otac gledali su nekoliko časaka otvorenih usta u Matka, a napokon progovori stari: — Ej, kako to? Jer su pripovjedač... No, govorite! A Matko nastavi kao da je prečuo to pitanje: — Upravo zato i moram na put i zato vas molim: pripazite mi na Bogdanac i ne dajte da mi tko kakvu krivicu nanese, a napose me čuvajte od Čtanove navale, onako kao dobri i pošteni susjedi. Uto je mladi Vilk, koji je imao bistar razum, odmah spoznao da će biti bolje ako mu Matko bude prijatelj sad kad se Zbiško oženio, jer se i Jagjenka u Matka pouzdavala i bila spremna da ga u svemu posluša. I najednom se novi vidici otvoriše pred očima mladoga momka, pa zato rekne sam sebi: Sada nije dovoljno da se Matku ne usprotivim, nego ga moram još i za sebe predobiti! I premda je bio malko napit, pruži brzo ispod stola ruku, pa prihvati oca za koljeno i stisne ga jako u znak da ne rekne štogod nepotrebno, a sam progovori: — Vi se Ctana ne bojte! Oho! Neka samo pokuša! On mi je, doduše, namjestio leđa, ali sam mu zato i ja tako udesio lice da ga ni rođena mati nije prepoznala. Ne bojte se ničega, nego otputujte posve mirno. Nijedna vam vrana neće uginuti u Bogdancu! — Ja vidim da ste vi pošteni ljudi. Obećajete li? — Obećajemo! — kliknu obojica. — Na vitešku čast? — Na vitešku čast. — I na sveti križ? — Da, i na sveti križ! Tako nam Bog pomogao! Matko se zadovoljno nasmiješi i rekne: — No, tomu sam se od vas i nadao. A kad je tako još ću vam nešto reći... Zih mi je, kao što znate, predao skrb nad svojom djecom. Zato sam i Ctanu i tebi, mladiću, stao na put kad ste htjeli silom provaliti u Zgorjelice. A sada kad ja budem u Malborgu, ili Bog zna gdje, neće imati nikakve zaštite... Istina, sirote Bog čuva, a onomu tko im nanese kakvu krivicu ne odrubi se samo sjekirom glava nego ga se još i beščasnim proglasi. Ipak mi je teško što moram otputovati. Užasno mi je teško. Prisegnite mi da ni sami nećete nanijeti nikakve nepravde Zihovim sirotama i da nećete nikome dopustiti da im zla čini. — Prisižemo! Prisižemo! — Na vitešku čast i poštenje? 409 1 — Na vitešku čast i poštenje. — I na sveti krst? — I na sveti krst! — Bog vas je čuo. Amen! — dovrši Matko. I odahne duboko jer je znao da će oni tu svoju prisegu i održati, pa makar svaki morao svoje prste od jada i ljutine izgristi.

Page 211: Henryk Sienkiewicz Krizari

I počne se odmah opraštati, ali ga oni upravo silom zadržaše. Morao je piti i pokumio se sa starim Vilkom, a mladi je samo prijetio Ctanu. Premda je, inače, u pijanstvu tražio svađu, Matku se ulagivao kao da će od njega već sutradan dobiti Jagjenku. Prije ponoći izgubio je ipak svijest, a kad su ga opet k njoj priveli, zaspao je kao kamen. Stari se doskora poveo za primjerom svoga sina, pa ih je Matko obojicu kao mrtve ostavio kod stola. A sam nije bio pijan, jer je mogao mnogo podnijeti, nego samo malko nakresan i vraćajući se kući, razmišljao jeo onom što je obavio maloprije. Eh, govorio je sam sebi, Bogdanac je sada siguran i Zgorjelice su izvan opasnosti. Oni će se naljutiti radi Jagjenkina odlaska, ali će ipak čuvati i moje i njezino dobro, jer moraju. Gospodin Isus dao je čovjeku domišljatost: gdje se ne može šakom, tu se mora razumom. Kad se povratim, neće proći bez toga da me stari ne izazove na megdan, ali ja ne marim za to! Dao Bog da mogu tako i križare nadmudriti. Ali s njima je teže... Naš, ako je slučajno i pasji brat, kad prisegne na vitešku čast i na sveti krst, to tu prisegu i održi, a za njih je prisega, kao da pljuneš u vodu. Ali možda će mi presveta Isusova mati pomoći da budem od koristi Zbišku, kao što sam bio od koristi Bogdancu i Zihovoj djeci..; Tu mu pade na um da bi djevojka, doista, mogla i kod kuće ostati jer će je obadva Vilka čuvati kao zjenicu oka. No za časak napusti tu misao: — Vilci će je čuvati, ali će je zato Čtan to više napastovati. Bogzna tko bi koga mogao nadvladati, ali sigurno bi bilo borbe i napasti, pri čemu bi mogle nastradati Zgorjelice, Zihove sirote, pa čak i sama djevojka. Vilcima će biti mnogo lakše čuvati sam Bogdanac, a za djevojku je svakako bolje da bude daleko od tih razbijača! ujedno blizu bogatoga opata. Matko nije vjerovao da će Danuša živa izići iz križarskih ruku, pa se još nije odrekao nade da će Zbiško odmah oženiti Jagjenku čim se vrati kao udovac. 26 Križari 401 Ej, silni Bože, govorio je sam sebi, kad bi on, imajući već Spihov, kasnije uzeo još i Jagjenku s Močidolom i onim što joj ostavi opat, ne bih požalio ni puna kola voska za svijeće! U sličnim mislima prođe mu brzo put iz Brzozove, ali ipak dođe u Bogdanac već kasno u noći i začudi se ugledavši rasvijetljene prozore. Ni njegovi momci nisu spavali jer jedva što je ujahao u dvorište priskoči k njemu konjušar. — Zar su tu kakvi gosti, šta li? — zapita Matko silazeći s konja. — Da, mladi gospodin iz Zgorjelica s Čehom — odgovori mu konjušar. Matko se začudi tom posjetu. Jagjenka mu je obećala đa će doći rano ujutro i odmah krenuti na put. Zašto je, dakle, došao Jaško, i još k tomu tako kasno? Stari vitez pomisli da se štogod moglo dogoditi u Zgorjelicama, pa s nekim nemirom uđe u kuću. Ali u sobi su gorjele u velikoj glinenoj peći veselo i jasno velike klade, a nad stolom su u željeznim ručkama svijetlile dvije baklje. Matko ugleda pod njihovim svjetlom Jaška, Ceha Hlavu i još jednoga mladoga momčića, s rumenim licem poput jabuke. — Kako je, moj Jaško? A šta je s Jagjenkom? — zapita stari plemić. — Jagjenka vam poručuje — rekne momčić ljubeći mu ruku — da se predomislila i voli ostati kod kuće. — Ne bojiš li se Boga? Šta joj je sunulo u glavu? A momčić ga pogleda svojim modrim očima i počne se smijati. — Vidite li — klikne tobožnji mladić — tko će me prepoznati kad me ni vi niste prepoznali? Istom sada ga Matko pogleda malko pažljivije i klikne: — U ime Oca i Sina! Ta to su prave poklade! A zašto si ti ovdje, žabice? — Ej, zašto? Tko mora na put, mora biti pripravan. — Ali ti si imala doći istom rano ujutro? — O, da! Rano ujutro da me svi vide! Sutra će pomisliti u Zgorjelicama da sam ja kod vas u gostima, pa me neće tražiti do prekosutra. Sjecjehova i Jaško znaju 402

Page 212: Henryk Sienkiewicz Krizari

sve, ali mi je Jaško obećao na svoju vitešku čast da će im reći istom onda kad se počnu uznemirivati. Ni vi me niste prepoznali, zar ne? Sada se stane i Matko smijati. — Daj da te još malko pogledam...! Ej, ti si mi prekrasan dječačić...! A pri tom i čudnovat jer se od takvog može i potomstvo dočekati. Govorim živu istinu! Da nisam star... no! Ali ti ipak velim: čuvaj se, djevojko, i ne dolazi mi često pred oči! Ćuvaj se! I počne joj se groziti prstom, smijući se, ali ju je gledao s velikim zadovoljstvom, jer takva dječaka nije u svom životu još vidio. Na glavi je imala crvenu svilenu vrpcu, na sebi zelenu suknenu ječermu i hlače, široke u bedrima, uska odozdo, na kojima je jedna nogavica bila iskrižana poput mreže, a druga uzduž isprugana. S bogato urešenim mačem uz bok i jasna i posmješljiva lica bijaše tako krasna da očiju s nje nisi mogao svrnuti. — Bogami — obraduje se Matko — čovjek ne zna da li je to kakav čudni gospodičić ili prekrasni cvjetić! Zatim se okrene k drugomu dječaku i zapita: — A tko je ovo? Jamačno kakav lopovčić? — Ta to je kći naše Sjecjehove! — odgovori mu Jagjenka. — Meni bi samoj bilo neprilično među vama, zar ne? Zato sam sa sobom uzela Anulku, jer će mi ona biti od pomoći i praviti društvo. Ni nje neće nitko prepoznati. — Imat ćeš, babo, svoje veselje! Malo je bila jedna, pa će biti dvije. — Ne ljutite se! — Ja se ne ljutim, ali će po danu svako prepoznati nju i tebe. — Aj, a po čemu? — Jer ti se stiskaju koljena, kao i njoj. — Dajte nam mira! — Dat ću, dat ću, jer mi je vrijeme; no hoće li dati Ctan i Vilk, to Bog zna. A znaš li ti, žabice, odakle se vraćam? Iz Brzozove. — Za miloga Boga, što to govorite? — Istina, kao što je istina da će Vilci od Čtana braniti i Bogdanac i Zgorjelice. Ih, izazvati neprijatelje i pobiti se s njima, to je lako, ali pretvoriti neprijatelje u stražare svoga dobra, to neće baš svakome uspjeti. Tu stane Matko pripovijedati o svom posjetu starom i mladom Vilku, kako ih je za se predobio i nadmudrio, a ona ga je slušala u čudu, pa kad je napokon svršio, rekne: — Vama nije Gospod uskratio lukavosti, i ja već vidim da će sve biti onako kako vi hoćete. Ali Matko zaklima tužno glavom: — Ej, djevojko, kad bi sve bilo onako kako ja hoću, to bi ti već odavno bila gospodarica u Bogdancu! Nato ga Jagjenka pogleda svojim modrim očima, pa onda pristupi k njemu i poljubi ga u ruku. — A šta me dražiš? — zapita starac. — Ništa...! Želim vam samo dobru noć, jer je već kasno, a sutra moramo rano na put. I uzevši sa sobom Sjecjehovnu, ode, a Matko odveda Čeha u komoru, gdje obojica legoše na bivolske kože i čvrsto zaspaše. X Premda je Kazimir Veliki ponovo podigao Sjerađ, koji su Jarižari nakon užasna pokolja 1331. razorili i gotovo posve sravnili sa zemljom nije to ipak bio osobiti grad, te se nije mogao usporediti s drugim gradovima poljskog kraljevstva. Ali Jagjenka, koja je dotada živjela samo između Zgorjelica i Kšešnje, nije se mogla dosta načuditi kad je ugledala jake zidine, vijećnicu i kuće, a osobito crkve, prema kojima kšešnjanska drvena crkva nije imala nikakva izgleda. U prvi je čas lako izgubila svoju običnu odlučnost da se nije usudila glasno govoriti, već je samo šapatom pitala Matka za sva ta čudesa od kojih su joj bile zaslijepljene oči; a kad ju je stari vitez uvjeravao da js Sjerađ prema Krakovu kao običan plamen prema suncu, nije htjela vjerovati svojim ušima, jer joj se, naprosto, činilo nemoguće da bi se mogao naći i drugi isto tako krasni grad na svijetu.

Page 213: Henryk Sienkiewicz Krizari

U samostanu ih je primio onaj isti starovjeki prior koji je još iz svoga djetinjstva pamtio križarski pokolj i koji je nekoć ugostio Zbiška. Vijest o opatu jako ih je smela i ražalostila. On je dugo boravio u samostanu, ali je prije dva tjedna otišao k svom prijatelju, biskupu plockomu. Bio je još uvijek veoma bolestan. Izjutra je bivao 404 L pri bistroj svijesti, ali je podveče gubio glavu, žestio se i zahtijevao da na nj metnu oklop, pa je na megdan pozivao kneza Jana iz Ratibora. Njegovi su ga klerici morali silom držati na postelji, što je bilo jako mučno, pa čak i opasno. Istom prije dvije sedmice došao je posve k sebi, i premda je bio oslabio još više, ipak je zapovjedio da ga odmah odvezu u Plock. — Rekao je da se ni u koga ne pouzdaje tako kao u biskupa plockoga — dovršio je prior — i da iz njegovih ruku želi primiti sveti sakramenat, a uz to da će i svoju oporuku kod njega ostaviti... Mi smo se tome putu protivili koliko smo mogli jer je on bio veoma slab, pa smo se bojali da neće živ daleko dospjeti. Ali njemu se nije lako protiviti, pa su mu njegovi svirači priredili kola i odvezli ga, dao Bog sretno. — Da je umro gdjegod blizu Sjerađa, bili biste vi za to već saznali — rekne nato Matko. — Da, bili bismo saznali — odgovori starac — pa zato mislim da nije umro i da do Lečice nije svoj zadnji dah ispustio, ali što se dalje moglo dogoditi, to ne znamo. Ako pođete za njm, sve ćete putem saznati. Matko se zabrine na te vijesti i ode na dogovor k Jagjenki, koja je već od Čeha bila doznala kamo je opat otišao. — Šta da počnem? — zapita je. — I šta ćeš ti učiniti? — Pođimo u Plock, a ja ću s vama — odgovori mu ona kratko. — U Plock — ponovi za njom tankim glasom Sjecjehovna. — Gle, gle, kako to govore! Zar se može tako brzo u Plock kao kad srpom mahneš? — A kako da se ja sama sa Sjecjehovnom vratini? Kad ne bih mogla s vama dalje, bilo bi mnogo bolje da uopće nisam ni pošla. Zar ne mislite da su se oni tamo još žešće naljutili i razbjesnili? — Vilci će te od Čtana obraniti. — Ja se isto tako bojim Vilkove obrane kao i Čtanove napasti; no iako vidim da se vi protivite, vidim također da to nije iskreno. Matko se, doista, nije iskreno protivio, već je više volio da Jagjenka pode s njime nego da se vrati, i kad je čuo njezine riječi, nasmiješi se i rekne: — Ti si izgubila dno, pa ti je pamet iscurila. — Pamet nije na dnu, nego u glavi. — Ali Plock nije na našem putu. — Čeh mi je rekao da nije van našeg puta, da je bliže nego do Malborga. — Dakle, već si s Cehom sve ugovorila? — Dakako! I još mi je rekao ovo: Ako je, veli, mladi gospodin zapao u kakvu nepriliku u Malborgu, mogla bi mu kneginja Aleksandra plocka jako pomoći, jer je ona kraljeva rođakinja, a, osim toga, iskrena prijateljica križara, pa ima kod njih velik utjecaj. — To je istina, kao što mi je Bog drag! — klikne Matko. — To svi znadu i kad bi mi htjela dati pismo za velikoga meštra, mogli bismo bez svake opasnosti putovati po svim križarskim krajevima. Oni je vole jer i ona njih voli. To je dobar savjet i nije baš glup momak taj Ceh! — O ne! — klikne zanosno Sjecjehovna podigavši uvis svoje modre oči. A Matko se okrene k njoj: — Sta ti to veliš? A djevojka se strašno smete, pa spusti svoje duge trepavice i zarumeni se kao ruža. Matko uvidi da nema druge, nego da mora obje djevojke i dalje voditi sa sobom, što je i želio u svojoj duši, pa se sutradan oproste od starog priora i krenu na put. Budući da se počeo topiti snijeg, bilo je mnogo vode, te su putovali mnogo teže nego dotada. Putem su propitkivali za opata i svratili se u mnoge dvorove i župne dvorove, a gdje nije bilo njih, i u krčme, u kojima su noćivali. Lako im je bilo ići opatovim tragom jer je on obilno dijelio milostinju, davao na mise i pomagao propale

Page 214: Henryk Sienkiewicz Krizari

crkve, te ga je mnogi putnik, mnogi siromah, pa čak i mnogi župnik spominjao sa zahvalnošću. Govorili su posvuda da je prolazio kao anđeo, i svi su se moliti za njegovo zdravlje, premda se ovdje i ondje moglo čuti da mu je više stalo do vječnog spasa nego do zdravlja. U nekim je mjestima radi prevelike slabosti ostajao po dvatri dana. Zato se Matku s pravom činilo da će ga stići. Ipak se prevario u svom računu, jer su ih zadržale razlivene vode Nere i Bzure. No, došavrši do Lečice, morali su četiri dana ostati u pustoj krčmi koju je njezin gospodar napustio, očito, od straha pred poplavom. Cesta, koja je iz krčme vodila u grad, bila je, doduše, sagrađena na kladama i panjevima, ali je ipak bila znat nim dijelom gotovo posve propala u močvaru. Matkov momak Vid, rođen u tom kraju, bio je, zaista, čuo za neki put kroz šumu, ali ih ipak nije htio povesti tim putem jer je dobro znao da je u lečičkim šumama mnogo nečistih duhova, a osobito strašni Boruita koji voli zavesti ljude na opasna mjesta, pa ih onda izbavlja samo za cijenu njihove duše. I sama je krčma bila na zlu glasu. Premda su putnici u onim vremenima sa sobom vozili živež, pa se nisu trebali bojati gladi, ipak je borovak na takvu mjestu uznemirivao i samoga Matka. Po noći su se čuli udarci na krovu krčme, a katkad bi nešto kucalo i u vrata. Jagjenka i Sjecjehovna, koje su spavale u komori kraj velike sobe, čule su u tmini još i korake sitnih nogu najčešće u trijemu, pa čak i po zidu. To ih nije baš odviše strašilo, jer su obje u Zgorjelicama bile vikle na duhove, kojima su po Zihovoj zapovijedi morale davati hrane i koji nisu po tadašnjem sveopćem vjerovanju bili zli ako su ih ljudi puštali na miru. Ali jedne noći razlijegao se u ozbližnjoj gustoj šumi strašan i neobičan rik, a ujutro su se vidjeli golemi tragovi papaka po blatu. To je mogao biti i tur ili bivol, ali je Vid uvjeravao da i Boruta koji, istina, nosi ljudski lik, pa čak i plemenit, ima također umjesto nogu papke, a čizme u kojima se pojavljuje pred ljudima, skida po blatu radi štednje. A kad je Matko čuo da se Boruta može predobiti dobrim napitkom, razmišljao je čitav dan ne bi li bio grijeh učiniti zla duha neprijateljem, pa se o tome savjetovao i s Jagjenkom. — Mi bismo po noći mogli na plot objesiti volovsku kožu punu vina ili medovine — rekne — pa ako bi ga po noći što ispilo barem bismo vidjeli da ovuda nešto kruži. — Samo da tim ne bismo nebeske moći uvrijedili — odgovori mu djevojka — jer mi trebamo božji blagoslov, da možemo Zbišku pomoći. — I ja se toga bojim, ali mislim da medovina nije duša. Duše ne dam, a što za nebeske moći znači jedna volovska koža puna medovine! Zatim snizi glas i nadoda: — Plemić počasti plemića, pa bilo to i najvećeg razbojnika; a ljudi kažu da je i to plemić. — Tko? — zapita Jagjenka. — Neću da nečisto ime spomenem. JffiL I Ipak je Matko iste večeri na plot objesio veliku volovsku kožu u kakvoj se obično vozilo piće, a ujutro se pokazalo da je sve do dna ispito. Čeh se, doduše, čudno nasmiješio kad su mu to rekli, ali to nije nitko opazio, a Matko se razveselio u duši jer se ponadao da ga neće snaći nikakva neprilika kad bude morao preko blata prelaziti. Osim ako lažu oni koji kažu da i on poznaje nekakvu čast rekne sam u sebi. Ali prije svega je valjalo pogledati, postoji li kakav put kroz šumu. To je moglo biti jer zemlja nije bila suviše močvarna ondje gdje je bilo mnogo korijenja od velikih stabala. Ipak je Vid, koji je to kao domaći sin mogao najlakše izvidjeti, čim su mu to samo spomenuli, odmah počeo vikati: — Ubijte me, gospodine, ali ja neću poći! — Uzalud su mu objašnjavali kako nečisti duhovi nemaju po danu nikakve snage. Matko je htio sam poći, ali je na kraju pošao Hlava, koji je bio odvažan momak i rado se i pred ljudima, a osobito pred djevojkama, dičio svojom smjelošću. Pošao je u zoru, pa su se svi nadali da će se o podne vratiti, a kad ga nije bilo, počeli su se uznemirivati. Čeljad je pred šumom i poslije podne prisluškivala ne bi li šta čula. Vid je samo mahao rukom: — On se neće vratiti, a ako se vrati, jao nama, jer će biti pretvoren u vukodlaka i irnat će vučju glavu! — Svi su se veoma uplašili, kad su to čuli, i sam je Matko bio vrlo uzrujan.