ha-joon chang - 23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu

53
Ha-Joon Chang: 23 things they don’t tell you about capitalism. Penguin Books, 2010. Ha-Joon Chang je ekonomist sa sveučilišta u Cambridgeu. Jedan od onih, koji ne pripadaju neoliberalnoj dogmi. Napisao je ovu knjigu nakon ekonomske katastrofe iz 2008. – katastrofe u kojoj još uvijek živimo, a koju je proizvela ideologija slobodnog tržišta, koja vlada svijetom od 1980-ih godina. Chang kaže da je rezultat neoliberalne politike bio dijametralno suprotan onome što je obećavala. “Istine” ideologa slobodnog tržišta, zapravo su osnovane na pogrešnim pretpostavkama i ograničenom pogledu na svijet. Svrha knjige je da kaže neke osnovne istine o kapitalizmu, koje od neoliberala nećete nikada čuti. Međutim, knjiga nije anti-kapitalisitički manifest. “Biti kritičan prema ideologiji slobodnog tržišta, ne znači biti protiv kapitalizma. Unatoč njegovim problemima i ograničenjima, ja vjerujem da je kapitalizam još uvijek najbolji ekonomski sustav koji je čovječansto izmislilo. Moja kritika odnosi se na određenu verziju kapitalizma koja je svijetom vladala u posljednja tri desetljeća. To nije jedini način da se vodi kapitalizam, a zasigurno nije najbolji, kao što rezultati pokazuju. Kapitalizam se može, i treba se učiniti boljim.”

Upload: hrvoje-krpan

Post on 04-Aug-2015

724 views

Category:

Documents


3 download

DESCRIPTION

23 stvari koje vam ne govore o kapitalizmu

TRANSCRIPT

Page 1: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Ha-Joon Chang:  23 things they don’t tell you about capitalism. Penguin Books, 2010.

Ha-Joon Chang je ekonomist sa sveučilišta u Cambridgeu. Jedan od onih, koji ne pripadaju neoliberalnoj dogmi. Napisao je ovu knjigu nakon ekonomske katastrofe iz 2008. – katastrofe u kojoj još uvijek živimo, a koju je proizvela ideologija slobodnog tržišta, koja vlada svijetom od 1980-ih godina. Chang kaže da je rezultat neoliberalne politike bio dijametralno suprotan onome što je obećavala. “Istine” ideologa slobodnog tržišta, zapravo su osnovane na pogrešnim pretpostavkama i ograničenom pogledu na svijet. Svrha knjige je da kaže neke osnovne istine o kapitalizmu, koje od neoliberala nećete nikada čuti. Međutim, knjiga nije anti-kapitalisitički manifest.

“Biti kritičan prema ideologiji slobodnog tržišta, ne znači biti protiv kapitalizma. Unatoč njegovim problemima i ograničenjima, ja vjerujem da je kapitalizam još uvijek najbolji ekonomski sustav koji je čovječansto izmislilo. Moja kritika odnosi se na određenu verziju kapitalizma koja je svijetom vladala u posljednja tri desetljeća. To nije jedini način da se vodi kapitalizam, a zasigurno nije najbolji, kao što rezultati pokazuju. Kapitalizam se može, i treba se učiniti boljim.”

Page 2: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

1. stvar: ne postoji slobodno tržište

Što vam govore:

Tržišta moraju biti slobodna. Kad se vlast petlja u tržište i propisuje što sudionici tržišta mogu ili ne mogu činiti, resursi se koriste na neefikasan način. Ako ljudi ne mogu činiti stvari za koje misle da su najprofitabilnije, izgubit će zanimanje za investiranje i inovacije. Ljudi moraju biti slobodni u svojim izborima.

Što vam ne govore:

Slobodno tržište ne postoji. Svako tržište ima neka pravila i granice koji ograničavaju slobodu izbora. Tržište je naizgled slobodno samo zato što tako bezuvjetno prihvaćamo njegova ograničenja, da ih nismo ni svjesni. U kolikoj je mjeri tržište “slobodno” ne može se objektivno definirati. Radi se uvijek o političkoj definiciji. Uobičajena tvrdnja neoliberala da oni brane tržište od politički motiviranog uplitanja vlasti je lažna. Vlast je uvijek uključena, a neoliberali su politički motivirani kao i svatko drugi. Prevladavanje mita da postoji objektivno definirano “slobodno tržište”, prvi je korak prema razumijevanju kapitalizma.

2. stvar: tvrtkama ne bi trebalo upravljati u interesu njihovih vlasnika

Što vam govore:

Dioničari su vlasnici kompanija. Dakle, kompanijama treba upravljati u njihovom interesu. Dioničarima nije zajamčen siguran prihod – za razliku od zaposlenika (koji imaju fiksne plaće), dobavljača (kojima se plaća određena cijena) i banaka (kojima se plaća fiksna kamata za kredit). Prihod dioničara ovisi o uspješnom poslovanju tvrtke. Ako tvrtka bankrotira, dioničari gube sve, dok ostali vjerovnici dobiju barem nešto. Tako dioničari snose veći rizik od ostalih koji su uključeni u djelatnost tvrtke, pa je u njihovom interesu da kompanija posluje što bolje. Ako upravljate kompanijom za dioničare, njen profit (ono što ostane nakon fiksnih plaćanja) je maksimiziran, što maksimizira i njen društveni doprinos.

Što vam ne govore:

Dioničari možda jesu vlasnici korporacija, ali budući da su najpokretljiviji od svih ljudi koji su uključeni u djelatnost tvrtke, oni se često najmanje brinu o dugoročnoj budućnosti kompanije. Posljedično tome, dioničari, a osobito (ali ne isključivo) mali dioničari, preferiraju korporativne strategije koje maksimiziraju kratkoročne profite, obično na uštrb dugoročnih ulaganja. Upravljanje tvrtkom u interesu dioničara često smanjuje njen dugoročni potencijal rasta.

Page 3: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Neoliberalni princip “maksimizacije dioničarske vrijednosti” (shareholders value maximization) uveden je 1980-ih godina. Prema njemu, profesionalni menadžeri trebaju biti nagrađeni sukladno profitu kojeg prosljeđuju dioničarima. Kako bi se to postiglo, prvo treba maksimizirati profite nemilosrdnim rezanjem svih troškova – plaća, investicija, uskladištene robe, srednjih menadžera, itd. Drugo, najveći mogući dio profita treba distribuirati dioničarima – kroz dividende i otkup dionica (share buyback).

Kako bi se menadžere ohrabrilo da se ponašaju na ovaj način, trebalo je u njihovom “kompenzacijskom paketu” povećati udio dionica, da bi se menadžeri u većoj mjeri identificirali s interesima dioničara. Ovako nešto zagovarao je i poznati menadžer i predsjednik General Electrica, Jack Welch. U početku se činilo da to dobro funkcionira. Menadžerske plaće su poletjele u nebo, a dioničari su bili sretni zbog stalnog rasta cijena dionica i dividendi. Ovaj zloglasni savez između menadžera i dioničara bio je, dakako, financiran pritiskom na druge ljude uključene u djelatnost kompanije: otpuštanjima, smanjivanjem plaća, “outsourcingom” (premještanjem proizvodnje u zemlje s jeftinom radnom snagom), itd. Pod pritiskom su se našli dobavljači tvrtke i njihovi radnici ali i država, od koje se zahtjevalo smanjivanje poreza ili povećanje dotacija.

Posljedica svega ovoga bio je porast društvene nejednakosti (u prihodima). A prividni porast blagostanja – u kojem je široka populacija mogla sudjelovati samo dizanjem kredita s do tada neviđeno velikim kamatama – završio je, dakako, ekonomskom krizom 2008. godine, koja se nastavlja do danas. Sve veći udio profita u ukupnom društvenom prihodu (što je samo po sebi prilično loše) nije se u Americi, a ni drugdje, odrazio u povećanju investicija, a došlo je i do pada u porastu prihoda po glavi stanovnika (u SAD-u sa 2,6% 60-ih i 70-ih godina, na 1,6% u razdoblju 1990-2009; u Britaniji od 2,4% na 1,7% u istim razdobljima).

Dakle, čak i ako ignoriramo redistribuciju prihoda od siromašnijih prema bogatima, upravljanje kompanijama u interesu dioničara nije donijelo koristi čak ni ekonomiji općenito gledano. A to nije sve. Najgora stvar u vezi s maksimizacijom dioničarske vrijednosti, jest da ona ni samoj kompaniji ne čini dobro. Najlakši način da kompanija poveća profit sastoji se u smanjivanju rashoda (povećanje prihoda je mnogo teže), a to se čini smanjivanjem rashoda za plaće ukidanjem radnih mjesta, te smanjivanjem kapitalnih troškova minimiziranjem investicija. Nadalje, stvaranje većeg profita je samo početak maksimizacije dioničarske vrijednosti. Maksimalni dio stvorenog profita valja dati dioničarima u obliku većih dividendi. Ili pak kompanija dijelom profita otkupljuje svoje vlastite dionice (share buyback) održavajući im tako visoku vrijednost na burzi, te tako neizravno redistribuira još veći dio profita prema dioničarima. Ovi otkupi dionica desetljećima su u SAD-u činili manje od 5% korporacijskog profita, a zatim su od 1980-ih godina počeli rasti, dosegli epske proporcije od 90% 2007. godine, a onda i apsurdnih 280% 2008. godine.

“Maksimiziranje dioničarske vrijednosti” je očito štetno za dugoročne izglede bilo koje tvrtke, kao i za nacionalnu ekonomiju, a da ne spominjemo porast društvene nejednakosti i smanjenje kvalitete života zbog lošijih uvjeta rada i porasta radne nesigurnosti zbog konstantne prijetnje otkazom. Ovakva je strategija dovela do propasti velikih kompanija (npr. General Motors, 2009. godine). Dioničari, međutim, iz svega mogu pobjeći razmjerno lako i brzo – prodajom svojih dionica, možda uz manji gubitak. Zbog toga države u mnogim kapitalističkim zemljama zadržavaju značajan dio dionica ključnih tvrtki u svom vlasništvu – bilo izravno (Renault u Francuskoj, Volkswagen u Njemačkoj), bilo neizravno (preko banaka u državnom vlasništvu, kao u Francuskoj ili Koreji). I sam Jack Welch nedavno je priznao da je “dioničarska vrijednost” vjerojatno “najgluplja ideja na svijetu”.

Page 4: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Stvar 3: većina ljudi u bogatim zemljama plaćeni su više nego što bi trebali biti

Što vam kažu:

U tržišnoj ekonomiji ljudi su nagrađeni prema svojoj produktivnosti. Šveđanin je plaćen 50 puta više od Indijca za isti posao, ali to je odraz njihovih razmjernih produktivnosti. Pokušaji da se umjetno smanje ove razlike – na primjer, uvođenjem zakona o minimalnoj plaći u Indiji – dovest će samo do nepravednog i neučinkovitog nagrađivanja pojedinačnih sposobnosti i napora. Samo slobodno tržište rada može ljude nagraditi učinkovito i pravedno.

Što vam ne kažu:

Glavni razlog nesklada u plaćama između bogatih i siromašnih zemalja nije razlika u produktivnosti pojedinaca, nego je to kontrola useljavanja. Kad bi postojala slobodna migracija, većina radnika u bogatim zemljama bila bi zamijenjena radnicima iz siromašnih zemalja. Drugim riječima, plaće su većim dijelom politički determinirane.

Švedski vozač autobusa plaćen je 50 puta više od svog indijskog kolege vozača, iako je očito da ne vozi autobus 50 puta bolje (naprotiv, na ulicama New Delhija morate biti vještiji vozač nego na ulicama Stockholma). Slobodnotržišni ekonomist bi na ovo mogao odgovoriti da je šveđanin plaćen više zato jer ima više “ljudskog kapitala”, tj. vještina i znanja akumuliranih kroz obrazovanje i obučavanje. Ali, malo je od šveđaninovog ljudskog kapitala, stečenog 12-godišnjim školovanjem, relevantno za vožnju autobusa. Dakle, ljudski kapital ne može objasniti zašto je plaćen 50 puta više od indijca. Glavni je razlog, otvoreno rečeno – protekcionizam. Švedski radnici zaštićeni su kontrolom imigracije od konkurencije radnika iz Indije i drugih siromašnih zemalja.

Životni standard goleme većine ljudi u bogatim zemljama kritički ovisi o vrlo drakonskoj kontroli njihovih tržišta rada – o imigracijskoj kontroli. Unatoč tome, imigracijska kontrola je mnogima nevidljiva, a drugi ju namjerno ignoriraju, dok govore o vrlinama slobodnog tržišta.

I dok se žale na zakone o minimalnoj plaći, na reguliranje radnog vremena, i na različite “umjetne” prepreke na tržištu rada nametnute od strane sindikata, niti jedan ekonomist ne spominje kontrolu imigracije kao jednu od tih zločestih regulacija koje ometaju djelovanje slobodnog tržišta rada. Teško da bi i jedan od njih zagovarao ukidanje kontrole imigracije, no to pokazuje njihovu nedosljednost. To još jednom pokazuje da su granice tržišta politički određene i da su ekonomisti “slobodnog tržišta” jednako “politični”, kao i oni koji žele regulirati tržište. Da se razumijemo, ja ne zagovaram ukidanje kontrole imigracije, ali ja to ni ne moram, zato što ja nisam “slobodnotržišni” ekonomist.

I na kraju, čak i oni građani bogatih zemalja koji ne mogu biti lagano zamijenjeni imigrantima, svoju produktivnost mogu zahvaliti društveno-ekonomskom sustavu u kojem djeluju i koji se stvarao generacijama, a ne vlastitoj genijalnosti i teškom radu. Tvrdnja da samo trebamo pustiti tržište da djeluje, pa će svatko biti plaćen korektno i pošteno, prema svojoj vrijednosti, je mit.

Page 5: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Stvar 4: perilica rublja je promijenila svijet više nego internet

Što vam kažu:

Nedavna revolucija u komunikacijskim tehnologijama, čiji je predstavnik internet, iz osnova je promijenila način na koji svijet funkcionira. Ona je dovela do “svijeta bez granica”, u kojem više ne vrijede stare konvencije o nacionalnim ekonomskim interesima i o ulozi nacionalnih vlada. Ova tehnološka revolucija definira doba u kojem živimo. Ako se zemlje (ili kompanije, ili pojedinci) ne promijene odgovarajućom brzinom, bit će zbrisani. Mi, kao pojedinci, tvrtke ili države, morat ćemo biti sve prilagodljiviji, što zahtijeva veću liberalizaciju tržišta.

Što vam ne kažu:

Kad primjećujemo promjene, često težimo tome da najnovije promjene doživljavamo kao najrevolucionarnije. To često nije u skladu s činjenicama. Razmjerno gledano, nedavni napredak u tehnologijama telekomunikacije nije tako revolucionaran, kao što je krajem 19. stoljeća bio izum telegrafa. Nadalje, u odnosu na posljedične ekonomske i društvene promjene, internetska revolucija nije bila tako važna (barem za sada), kao što je to bila perilica rublja i drugi kućanski aparati, koji su, značajno smanjujući količinu posla u kućanstvu, omogućili ženama da uđu na tržište rada. Ne bismo trebali potcjenjivati staro i precjenjivati novo. To vodi do niza pogrešnih odluka koje se odnose na nacionalnu ekonomsku politiku, korporativnu politiku i na naše vlastite karijere.

Stvar 5: pretpostavljate li najgore o ljudima, najgore ćete i dobiti

Što vam kažu:

Čuvena je izreka Adama Smitha: “Ne očekujemo da ćemo svoju večeru dobiti zbog dobre volje mesara, pivara i pekara, nego zbog njihove brige za vlastite interese”. Tržište predivno žanje energiju sebičnih pojedinaca koji misle samo na sebe (ili, u najboljem slučaju, na svoje obitelji) i tako proizvodi društvenu harmoniju. Komunizam je propao jer je poricao ovaj ljudski instinkt i jer je upravljao ekonomijom pretpostavljajući da su svi nesebični, ili barem, uglavnom altruistični. Moramo pretpostaviti najgore o ljudima (to jest, da svi misle samo na sebe), ako želimo konstruirati trajni ekonomski sustav.

Page 6: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Što vam ne kažu:

Samointeres je najsnažnija osobina u većine ljudi. Ali, to nije naš jedini poriv. Vrlo često, to čak nije ni naša glavna motivacija. Doista, kad bi svijet bio pun sebičnih pojedinaca kakve nalazimo u ekonomskim udžbenicima, on ne bi mogao funkcionirati, jer bismo trošili većinu vremena varajući, pokušavajući uhvatiti one koje varaju, i kažnjavajući one koji su uhvaćeni. Svijet funkcionira samo zato što ljudi nisu tako potpuno sebični činioci, kao što to vjeruje ekonomija slobodnog tržišta. Potreban nam je ekonomski sustav koji, vodeći računa o tome da su ljudi često sebični, iskorištava u potpunosti druge ljudske motive i izvlači iz ljudi ono najbolje. Vjerojatno je da ćemo, ako pretpostavimo o ljudima samo najgore, od njih i dobiti najgore.

Pretpostavka o sebičnim pojedincima, zaokupljenima vlastitim interesima, koja se nalazi u temeljima ekonomije slobodnog tržišta, nije daleka od naših osobnih iskustava. Svi smo mi bili prevareni od beskrupuloznih trgovaca – sjetite se samo trgovca koji vam na dno vrećice stavlja trulo voće; ili kompanije koja proizvodi mliječne proizvode i nevjerojatno pretjeruje o zdravstvenim dobrobitima svog jogurta. Da ne govorimo o korumpiranim političarima i lijenim birokratima.

Sve je to točno. Međutim, imamo također i mnogo dokaza – ne samo anegdota, nego sustavnih dokaza – koji pokazuju da samointeres nije jedina važna ljudska motivacija, čak i u našem ekonomskom životu. Samointeres je, da se razumijemo, jedan od najvažnijih, ali imamo i mnogo drugih motiva – poštenje, samopoštovanje, altruizam, ljubav, simpatija, vjera, osjećaj dužnosti, solidarnost, lojalnost, osjećaj za zajednicu, domoljublje, itd – koji su ponekad čak i važniji od sebičnosti kao pokretača našeg ponašanja. Uostalom, uzmite bilo koju knjigu o poslovnom vodstvu ili menadžmentu ili bilo koju autobiografiju uspješnog zapadnog poslovnog čovjeka, pa vidite što oni kažu. Kažu li da trebate sumnjati u ljude i cijelo ih vrijeme pomno nadzirati kako ne bi zabušavali i varali? Ne, vjerojatno uglavnom govore kako se trebate “povezati” sa zaposlenicima, promijeniti način na koji vide stvari, nadahnuti ih i promicati timski rad. Dobri menadžeri znaju da ljudi nisu samoživi roboti s tunelskim vidom. Oni znaju da ljudi imaju “dobre” i “loše” strane i da je tajna dobrog menadžmenta povećavanje prvih i stišavanje drugih.

Drugi dobar primjer koji će ilustrirati kompleksnost ljudske motivacije je praksa “rada prema pravilima”, gdje radnici smanjuju svoju produktivnost tako što strogo poštuju pravila koja upravljaju njihovim zadacima. Možda vam je čudno da radnici mogu naškoditi poslodavcu tako što rade prema pravilima? Pa ipak, za ovu je metodu polu-štrajka – poznatu i kao “talijanski štrajk” (ili kako ga sami Talijani zovu “sciopero bianco”, ili “bijeli štrajk”) – poznato da smanjuje proizvodnju za 30-50 posto. To je zato što se ne može sve specificirati u radnim ugovorima (pravilima) i zato se svi proizvodni procesi u velikoj mjeri oslanjaju na dobru volju radnika da učine dodatne stvari, koje ugovor od njih ne zahtijeva, ili da pokažu inicijativu i poduzmu neke prečice kako bi ubrzali stvari, kad su pravila previše nezgrapna. Različiti motivi stoje iza ovakvog nesebičnog ponašanja radnika – ljubav prema svom poslu, ponos na svoje radne vještine, samopoštovanje, solidarnost s kolegama, povjerenje u svoje menadžere ili lojalnost kompaniji. No, bit je u tome da bi kompanije, a time i naša ekonomija, jednostavno prestali funkcionirati kad bi se ljudi ponašali na totalno sebičan način, kao što se u ekonomiji slobodnog tržišta pretpostavlja da se ponašaju.

Pogledajmo, na kraju, i “Japanski sustav proizvodnje” (ponekad znan i kao “Toyotin sustav proizvodnje”), koji koristi dobru volju i kreativnost radnika, tako što im daje odgovornosti i tako što im vjeruje kao moralnim čimbenicima. U japanskom sustavu radnicima se prepušta znatan stupanj kontrole nad proizvodnom linijom. Također ih se ohrabruje da daju prijedloge za poboljšanje proizvodnog procesa. Ovakav je pristup omogućio japanskim tvrtkama da postignu takvu efikasnost i

Page 7: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

kvalitetu proizvodnje, da ih sada imitiraju mnoge ne-japanske kompanije. Ne pretpostavljajući najgore o svojim radnicima, japanske su kompanije od njih dobile ono najbolje.

Stvar 6: Veća makroekonomska stabilnost nije učinila svjetsku ekonomiju stabilnijom

Što vam kažu:

Do 1970-ih godina inflacija je bila glavni neprijatelj ekonomije. Hiperinflacija ili samo ekonomska nestabilnost izazvana visokom inflacijom obeshrabrila je investicije, a time i rast. Srećom, zmaj inflacije ubijen je 1990-ih godina, zahvaljujući puno strožim stavovima prema budžetskim deficitima vlada i sve većim uvođenjem politički neovisnih centralnih banaka koje imaju slobodu da se usredotoče na kontrolu inflacije. S obzirom da je ekonomska stabilnost nužna za dugoročno investiranje i rast, kroćenje zvijeri zvane inflacija položilo je osnovu za veći dugoročni prosperitet.

Što vam ne kažu:

Inflacija je možda ukroćena, ali je svjetska ekonomija postala značajno klimavija. Oduševljene izjave o uspješnom kontroliranju cijena u zadnja tri desetljeća, ignoriraju neobičnu nestabilnost ekonomija diljem svijeta u istom razdoblju. Prošli smo golem broj financijskih kriza, uključujući globalnu financijsku krizu iz 2008, koje su uništile živote mnogih kroz osobnu zaduženost, bankrot i nezaposlenost. Pretjerana usredotočenost na inflaciju skrenula je našu pažnju s problema pune zaposlenosti i ekonomskog rasta. Zaposlenost je učinjena nestabilnijom u ime “fleksibilnosti tržišta rada”. Unatoč tvrdnji da je stabilnost cijena preduvjet rasta, politike čiji je cilj bio smanjivanje inflacije, proizvele su samo anemični rast od 1990-ih, kad je inflacija trebala biti konačno zauzdana.

Koliko je inflacija loša? Hiperinflacija potkapa sam temelj kapitalizma, pretvarajući tržišne cijene u besmislenu buku. Na vrhuncu mađarske inflacije 1946, cijene su se udvostručavale svakih 15 sati, a u najgorim danima njemačke hiperinflacije 1923, cijene su se udvostručavale svaka 4 dana. Nemoguće je imati pristojnu ekonomiju kad cijene tako rastu. Osim toga, hiperinflacija je često posljedica ili uzrok političkih katastrofa, kao što su Adolf Hitler ili Robert Mugabe. Potpuno je razumljivo zašto ljudi očajnički žele izbjeći hiperinflaciju.

No, nije svaka inflacija hiperinflacija. Naravno, ima ljudi koji se boje da će svaka inflacija, ako se pusti na miru, prijeći u hiperinflaciju. No, zapravo nema dokaza da je to neizbježno, ili čak vjerojatno. Nitko ne tvrdi da je hiperinflacija poželjna ili čak prihvatljiva, ali je krajnje upitno je li svaka inflacija loša stvar, bez obzira kakvog stupnja bila.

Od 1980-ih godina ekonomisti slobodnog tržišta uspjeli su uvjeriti ostatak svijeta da se ekonomska stabilnost, koju oni definiraju kao vrlo nisku inflaciju (idealno nultu), mora postići pod svaku cijenu, budući da je inflacija loša za ekonomiju. Kao cilj, preporučili su stopu inflacije od 1-3 posto. No, zapravo, ne postoji dokaz da je inflacija, na niskoj razini, loša za ekonomiju. Na primjer, čak i istraživanja koja su proveli neki slobodno-tržišni ekonomisti, ukazuju da inflacija ispod 8-10 posto nema veze sa stopom ekonomskog rasta neke zemlje. Neke studije stavljaju ovaj prag čak i više – na 20 ili čak 40 posto.

Page 8: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Iskustva pojedinih zemalja također pokazuju da je i prilično visoka inflacija kompatibilna s brzim ekonomskim rastom (npr. Brazil 1960-ih i 70-ih godina, s inflacijom od 42% i rastom od 4,5 % godišnje; Koreja u istom razdoblju s inflacijom od 20% i rastom od 7 %).

Štoviše, ima dokaza da je pretjerana antiinflacijska politika zapravo štetna za ekonomiju. Zašto? Zato što politika koja cilja na smanjenje inflacije, ako ode predaleko, smanjuje investicije, a time i ekonomski rast.

Ako bismo uzeli nisku stopu inflacije kao jedini kriterij stabilnosti ekonomije, tada bi svjetska ekonomija bila stabilna. Ali svi mi znamo ili osjećamo da ona to nije. Između ostalog, povećala se učestalost i težina financijskih kriza. Između kraja 2. svjetskog rata i sredine 1970-ih godina, praktički niti jedna zemlja nije imala bankarsku krizu (a mjereno samo inflacijom, svijet je tada bio mnogo nestabilniji). Sredinom 1990-ih kad je inflacija bila ukroćena, a navodna ekonomska stabilnost postignuta, 20 posto zemalja imalo je bankarsku krizu. Nakon globalne financijske krize 2008. godine postotak je porastao na 35. Na još jedan način je svijet postao u tom razdoblju nestabilniji – porasla je nesigurnost posla, kao izravna posljedica politike slobodnog tržišta. Porast nezaposlenosti bila je posljedica restriktivnih makroekonomskih politika, koje su iznad svega nastojale smanjiti inflaciju. Pa iako je prije krize 2008. nezaposlenost pala, porasla je mogućnost otkaza i udio poslova na određeno vrijeme, a na mnogim poslovima porastao je intenzitet rada – sve to kao posljedica promjena u regulaciji tržišta rada, s kojima se nastojalo povećati “fleksibilnost tržišta rada” i time ekonomsku efikasnost. Od 1980-ih u mnogim bogatim zemljama (iako ne u svima) srezana je država blagostanja, što je doprinijelo osjećaju nesigurnosti. Činjenica je da je stabilnost cijena samo jedan od indikatora ekonomske stabilnosti. Ljudima je od toga važnija sigurnost posla, problemi s hipotekama, itd.

Slobodno-tržišni politički paket ili kako se još naziva neoliberalni politički paket, naglašava nisku inflaciju, veću mobilnost kapitala i veću nesigurnost rada (koja se eufemistički naziva “fleksibilnost tržišta rada”), u osnovi zato što je skrojen prema interesima vlasnika financijskog kapitala. Kontrola inflacije se naglašava zato što mnoge vrste financijskog kapitala imaju nominalno fiksnu stopu profita, pa inflacija smanjuje njihov stvarni profit. Mobilnost kapitala se naglašava zato što je ona glavni izvor mogućnosti vlasnika financijskog kapitala da povećaju svoje profite, za razliku od vlasnika drugih vrsta kapitala (fizičkog ili ljudskog), kojima ta pokretljivost nije toliko važna. Veća fleksibilnost tržišta rada se zahtijeva zato što lakše otpuštanje i unajmljivanje radnika dopušta lakše restrukturiranje kompanija, zbog čega ih se može lakše kupiti i prodati, s boljom kratkoročnom bilancom, pa dakle i većim profitom.

Opsesiju s inflacijom treba prekinuti. Inflacija je postala Babaroga kojom se opravdavaju politike koje uglavnom idu u korist vlasnika financijskog kapitala, a na štetu dugoročne stabilnosti, ekonomskog rasta i ljudske sreće.

Stvar 7: Politika slobodnog tržišta rijetko kad siromašnu zemlju učini bogatom

Što vam kažu:

Nakon što su stekle neovisnost od kolonijalnih vlasti, zemlje u razvoju su pokušale razviti svoje ekonomije kroz državnu intervenciju, ponekad čak i usvajajući socijalizam. Pokušale su umjetno razviti industrije koje su bile iznad njihovih mogućnosti, koristeći mjere kao što su trgovinski protekcionizam,

Page 9: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

zabrana izravnog inozemnog investiranja, subvencije industriji i čak državno vlasništvo nad bankama i industrijskim poduzećima. Ova je strategija, međutim, dovela u najboljem slučaju do stagnacije, a u najgorem do katastrofe. Na sreću, većina se ovih zemalja od 1980-ih godina urazumila i usvojila politiku slobodnog tržišta. To je bila ispravna stvar, koju je trebalo učiniti od početka. Sve današnje bogate zemlje (osim Japana i, možda, Koreje), postale su bogate preko politike slobodnog tržišta, osobito preko slobodnog trgovanja s ostatkom svijeta.

Što vam ne kažu:

Suprotno uobičajenom uvjerenju, zemljama u ravoju je išlo bolje u razdoblju državno upravljanog razvoja, nego u razdoblju nakon tržišno orijentiranih reformi. Bilo je nekih spektakularnih promašaja državnih intervencija, ali ekonomski je rast u većini tih zemlaja bio mnogo brži, rapodjela prihoda mnogo uravnoteženija, a financijske krize daleko rjeđe u “lošim starim vremenima”, nego u razdoblju tržišno – orijentiranih reformi. Nadalje, nije istina da su gotovo sve bogate zemlje postale bogate kroz politike slobodnog tržišta. Istina je više-manje – suprotna. Uz samo nekoliko iznimki, sve današnje bogate zemlje, uključujući Britaniju i SAD – navodne kolijevke slobodne trgovine i slobodnog tržišta – postale su bogate kroz kombinaciju protekcionizma, subvencija i drugih politika, za koje danas savjetuju zemljama u razvoju da ih ne usvoje. Politike slobodnog tržišta su do sada učinile bogatima vrlo malibroj zemalja, a u budućnosti će ih učiniti još manje.

Dva slučaja

Evo profila dvije zemlje u razvoju. Vi ste ekonomski analitičar koji pokušava procijeniti njihove razvojne mogućnosti. Što biste rekli?

Zemlja A: do prije deset godina zemlja je bila visoko protekcionistička, s prosječnom industrijskom carinom iznad 30 posto. Unatoč nedavnom smanjenju carine, važna vidljiva i nevidljiva ograničenja u trgovini prisutna su i dalje. Zemlja ima jake restrikcije na prekogranični protok kapitala, bankarski sektor u državnom vlasništvu je visoko reguliran, a postoje i brojne restrikcije na strano vlasništvo financijskog kapitala. Strane tvrtke koje proizvode u zemlji žale se da su diskriminirane putem diferenciranih poreza i propisa lokalnih vlasti. U zemlji nema izbora i premrežena je korupcijom. Ima netransparentna i komplicirana prava vlasništva. Osobito je slaba zaštita prava intelektualnog vlasništva, zbog čega cvjeta piratstvo. Država ima velik broj poduzeća u državnom vlasništvu, od kojih neka proizvode velike gubitke ali se održavaju subvencijama ili monopolom koji im osigurava država.

Zemlja B: zemljina trgovinska politika je bila doslovno najprotekcionistička na svijetu u posljednjih nekoliko desetljeća, s prosječnom industrijskom carinom od 40-55 posto. Većina stanovništva nema pravo izaći na izbore, a kupovanje glasova i izborne prijevare su česti. Korupcija buja, a političke stranke prodaju državne poslove onima koji ih financiraju. Država nikada nije zaposlila ni jednog jedinog državnog službenika putem otvorenog natječaja. Javne financije su neutemeljene, a vlada ponekad ne plaća svoje dugove, što zabrinjava strane investitore. Unatoč tome, u državi je na djelu teška diskriminacija na štetu stranih investitora. Napose u bankarskom sektoru, strancima je zabranjeno da postanu direktori, a strani dioničari ne mogu čak ni ostvariti svoje glasačko pravo, ako žive izvan zemlje. Zemlja nema zakona o konkurenciji i dopušta nesmetan rast kartela i drugih oblika

Page 10: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

monopola. Zaštita intelektualnih prava je fragmentarna, što se osobito ogleda u odbijanju države da zaštiti autorska prava stranaca.

Obje ove zemlje su do grla u stvarima koje bi trebale zaustaviti ekonomski razvoj – teški protekcionizam, diskriminacija protiv stranih investitora, slaba zaštita vlasničkih prava, monopoli, nedostatak demokracije, korupcija, itd. Dakle, obje zemlje srljaju u razvojnu katastrofu. Ali, promislite još jednom.

Zemlja A je današnja Kina – neki čitatelji su vjerojatno pogodili. Ali, manje je njih pogodilo da je Zemlja B – Sjedinjene Američke Države oko godine 1880, kad su bile nešto siromašnije od današnje Kine.

Unatoč navodnim anti-razvojnim politikama i institucijama, Kina je bila jedna od najdinamičnijih i najuspješnijih ekonomija na svijetu u zadnja tri desetljeća, dok su SAD u 1880-im godinama bile jedna od najbrže rastućih – a ubrzo nakon toga i najbogatijih – zemalja na svijetu. Ekonomski superstarovi kasnog 19. stoljeća (SAD) i današnjice (Kina) slijedili su političke recepte koji su gotovo totalno suprotni današnjoj neoliberalnoj slobodno-tržišnoj dogmi.

Radi ono što ti kažem, a ne ono što sam ja radio

Britanija, za koju mnogi misle da je zemlja koja je izumila politiku slobodnog tržišta, izgradila je svoje bogatstvo na politikama sličnima onima u Americi. To nije slučajnost. Praktički sve današnje bogate zemlje upotrebljavale su protekcionizam i subvencije, da bi poduprle svoje mlade, nerazvijene industrije. Mnoge od njih (osobito Japan, Finska i Koreja) također su jako ograničile strana ulaganja. Između 1930-ih i 1980-ih godina, Finska je službeno klasificirala sva poduzeća s više od 20 posto stranog vlasništva kao “opasna poduzeća”. Neke od njih su (osobito Francuska, Austrija, Finska, Singapur i Tajvan) upotrebljavale poduzeća u državnom vlasništvu kako bi promovirale ključne industrije. Singapur 20 posto proizvodnje ostvaruje preko državnih poduzeća, dok je svjetski prosjek oko 10 posto. Tako je “loša” politika, za te zemlje u toj fazi njihovog razvoja, bila zapravo dobra politika. A razlog je isti onaj, zbog kojega našu djecu šaljemo u školu, a ne šaljemo ih da se natječu s odraslima na tržištu rada.

Na koncu, kako to da je ekonomski rast u zemljama u razvoju bio daleko superiorniji u vrijeme protekcionizma i državne intervencije 1960-ih i 70-ih, nego nakon 1980-ih, u vrijeme većeg otvaranja i deregulacije?

Rezimirajmo: politika slobodne trgovine i slobodnog tržišta je politika koja je rijetko, ako je uopće ikada, funkcionirala. Većina bogatih zemalja nije provodila takvu politiku u vrijeme kad su same bile zemlje u razvoju. Takva je politika usporila razvoj i povećala nejednakost u prihodima u zemljama u razvoju u podljednja tri desetljeća. Malo je zemalja postalo bogato, i još manje će ih postati bogato provodeći takvu politiku.

Page 11: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Stvar 8: Kapital ima nacionalnost

Što vam kažu:

Pravi heroj globalizacije je transnacionalna korporacija. Transnacionalne korporacije su, kao što im ime govori, korporacije koje su nadišle svoje izvorne nacionalne granice. Sjedište im je možda još u zemlji u kojoj su osnovane, ali je dobar dio njihove proizvodnje i istraživačkih ustanova smješten izvan njihove matične zemlje, tako da one zapošljavaju ljude, uključujući i visoke menadžere, iz cijelog svijeta. U ovom dobu takvog kapitala bez nacionalnosti, nacionalistička politika prema stranom kapitalu je u najmanju ruku neučinkovita, a u najgorem slučaju kontraproduktivna. Ako vlada neke zemlje provodi diskriminaciju protiv njih, transnacionalne korporacije neće investirati u toj zemlji. Namjera vlade može biti da pomogne nacionalnoj ekonomiji podupirući nacionalne tvrtke, ali takva politika zapravo šteti nacionalnoj ekonomiji, spriječavajući najefikasnije tvrtke da uđu u zemlju.

Što vam ne kažu:

Unatoč sve većoj transnacionalizaciji kapitala, većina transnacionalnih kompanija zapravo ostaju nacionalne kompanije s internacionalnim operacijama. One provode većinu svojih bitnih aktivnosti, kao što su istraživanje i planiranje, kod kuće. Većina njihovih najviših šefova su državljani matične zemlje. Kad treba zatvarati tvornice i otpuštati ljude, to se ne radi najprije u matičnoj zemlji. Matična zemlja stječe glavninu dobrobiti od transnacionalne korporacije. Naravno, njihova nacionalnost nije jedina stvar koja određuje kako će se korporacija ponašati, ali ako zanemarujemo nacionalnost kapitala, činimo to na svoju štetu. Preveliki udio stranog vlasništva u nacionalnoj ekonomiji je štetan.

Malo je korporacija istinski transnacionalno. Golema većina njih još uvijek ima većinu proizvodnje u matičnim zemljama. Osobito kad se radi o aktivnostima visokog stupnja, kao što su strateško odlučivanje i istraživanje i razvoj, sve one ostaju čvrsto ukorijenjene u svojim matičnim zemljama. Govoriti o svijetu bez granica je teško pretjerivanje.

No, ako ograničite strana ulaganja, npr. ako zabranite ulaganja u određene “strateške” industrije, strani investitori će jednostavno otići negdje drugdje i vi ćete ostati bez radnih mjesta i prihoda kojeg oni stvaraju. To je točno. No ima još problema koje treba razmotriti prije no što zaključimo da ne bi trebalo biti nikakvih ograničenja za strane investicije.

Izravna strana ulaganja se obično definira kao stjecanje više od 10 posto dionica neke tvrtke, uz namjeru da se steknu i upravljačka prava.

Treba imati na umu da su većina stranih investicija “brownfield” investicije – kad strana kompanija preuzme postojeću kompaniju, a ne “greenfield” investicije – tj. kad strana kompanija gradi nove proizvodne pogone. Od 1990-ih brownfield ulaganja su činila preko polovice ukupnih svjetskih izravnih stranih ulaganja, dosegavši čak 80 posto 2001. godine. To znači da se većina stranih ulaganja sastojala od preuzimanja postojećih tvrtki, a ne od stvaranja nove proizvodnje i radnih mjesta. Čak i kod prihvaćanja greenfield ulaganja, valja razmotriti kako će ona utjecati na buduću putanju

Page 12: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

nacionalne ekonomije. Jer, kako kažu amerikanci, nije svejedno proizvodite li čips ili mikročipove. A velika je vjerojatnost da će strana firma u vašoj zemlji proizvoditi čips, prije nego mikročipove.Uzevši sve u obzir, za zemlju u razvoju bi bilo pametnije da ograniči strana ulaganja barem u nekim industrijama. Zemlja će tako kratkoročno izgubiti neka ulaganja, ali će dugoročno moći imati više značajnijih ekonomskih aktivnosti unutar svojih granica. Ili, još bolje, vlada zemlje u razvoju može dopustiti strana ulaganja pod uvjetima koji će pomoći zemlji da unaprijedi sposobnosti nacionalnih tvrtki – npr. zahtijevajući “joint venture” (što će potaknuti transfer menadžerskih tehnika), zahtijevajući transfer tehnologije ili obuku radnika.

Posljednih godina, privatni dionički fondovi imaju sve veću ulogu u preuzimanju kompanija. U praksi, ovi fondovi obično nemaju namjeru dugoročno poboljšati sposobnosti stečene kompanije. Oni kupuju firme s namjerom da ih prodaju za 3 do 5 godina, nakon što ih restrukturiraju tako da postanu profitabilne. Takvo restrukturiranje se obično sastoji od rezanja troškova – otpuštanja radnika i odustajanja od dugoročnih investicija, što dugoročno šteti izgledima kompanije.

Stvar 9: ne živimo u post-industrijskom dobu

Što vam kažu:

Ekonomija se posljednjih desetljeća iz osnova promijenila. Napose u bogatim zemljama, proizvodna industrija, nekoć pokretačka snaga kapitalizma, više nije važna. S prirodnom tendencijom da s porastom bogatstva raste (relativno) potražnja za uslugama, i s rastom visoko-produktivnih, na znanju osnovanih usluga (kao što su bankarstvo i konzalting), proizvodna industrija je izgubila važnost u svim bogatim zemljama. Te zemlje su ušle u “post-industrijsko” doba, u kojemu većina ljudi radi u uslužnim djelatnostima, a većina outputa su usluge. Smanjivanje proizvodnje je prirodna stvar, koju trebamo pozdraviti. Čak bi i za neke zemlje u razvoju bilo bolje da preskoče proizvodne aktivnosti i uskoče izravno u postindustrijsku ekonomiju osnovanu na uslugama.

Što vam ne kažu:

Možda živimo u postindustrijskom društvu, u smislu da većina nas radi u trgovinama i uredima, a ne u tvornicama. No, nismo ušli u post-industrijski stadij razvoja u smislu da je industrija postala nevažna. Većina pada udjela proizvodnje u ukupnom outputu, nije nastala zbog pada u apsolutnoj količini proizvedenih dobara, nego zbog pada njihovih cijena u odnosu na cijene usluga, što je uzrokovano njihovim bržim rastom produktivnosti (output po jedinici inputa). Zamisao da zemlje u razvoju mogu preskočiti industrijalizaciju i izravno ući u post-industrijsku fazu, jest fantazija. Usluge su loš pokretač razvoja, jer imaju ograničene mogućnosti rasta produktivnosti. Uslugama se ne može lako trgovati, što znači da će ekonomija bazirana na uslugama biti manje sposobna za izvoz. Manja zarada od izvoza, znači manje mogućnosti da se kupuju napredne tehnologije iz inozemstva, a to dovodi do sporijeg rasta.

Krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, u nekim zemljama oko 40 posto zaposlenih radilo je u proizvodnoj industriji. Danas, oko 25 posto, a u nekim zemljama, napose u SAD, Kanadi i Britaniji, jedva 15 posto. Budući da tako malo ljudi radi u industriji, priroda društva se promijenila. U tom smislu su današnja društva postala postindustrijska.

Page 13: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

No, ona nisu postala postindustrijska u ekonomskom smislu. Proizvodnja i dalje ima vodeću ulogu u njihovim ekonomijama. Uspon Kine kao “svjetske radionice” može objasniti oko 20 posto deindustrijalizacije u bogatim zemljama. Mnogi ljudi misle da se preostalih 80 posto može objasniti prirodnom tendencijom pada (relativne) potražnje za proizvedenim dobrima, s porastom bogatstva. No, ako pobliže pogledamo, vidjet ćemo da je ovaj efekt zapravo vrlo mali. Čini se da trošimo sve veći dio svog prihoda na usluge, ne zato što koristimo više usluga, nego zato što usluge postaju sve skuplje.Novcem kojim ste prije 10 godina kupili računalo, danas možete kupiti tri, možda i četiri, računala. Zbog toga danas vjerojatno imate dva, a ne samo jedno računalo. Ali šišate se vjerojatno jednako često danas, kao i prije 10 godina. Cijena šišanja je vjerojatno nešto narasla, tako da je proporcija vašeg prihoda koja ide na šišanje veća nego prije 10 godina. Posljedica toga jest da se čini kao da trošite više (manje) na šišanje (računala) nego ranije, ali zapravo konzumirate više računala nego ranije, a konzumiranje šišanja je ostalo isto. Drugim riječima, stvarni efekt potražnje – to jest efekt potražnje nakon što uzmemo u obzir relativne promjene cijena – je malen.

Zašto onda padaju relativne cijene proizvedenih dobara? Zato što proizvodna industrija ima brži rast produktivnosti od usluga. Mnogo je lakše povećati produktivnost u proizvodnji, nego u uslugama. Zapravo, kod mnogih usluga je nemoguće povećati produktivnost a da se ne ugrozi kvaliteta. Možete, npr. smanjiti broj trgovaca u dućanima, ali ćete onda na uslugu čekati puno duže. Ili, hoćete li smatrati povećanjem produktivnosti, ako vam bend pjesmu koja traje 5 minuta, odsvira za 1 minutu? Jabuke ćete platiti manje u trgovačkom centru, nego u dućanu iza ugla, ali trgovački centar je smješten usred ničega i morate se pola sata voziti do njega.

U sažetku: kako se output proizvodnog sektora povećava brže od outputa uslužnog sektora, cijene proizvedenih dobara padaju u odnosu na cijene usluga. Pad udjela proizvodnje u ukupnom outputu u bogatim zemljama, nije posljedica (relativne) potražnje za proizvedenim dobrima, kao što mnogi ljudi misle. Niti je posljedica uvoza iz Kine. Umjesto toga, radi se o padu relativnih cijena proizvedenih dobara, zbog bržeg rasta produktivnosti u proizvodnom sektoru. I to je ono što pokreće proces deindustrijalizacije. Dakle, građani bogatih zemalja možda žive u postindustrijskom društvu s aspekta njihovog zapošljavanja, ali važnost industrije s aspekta proizvodnje u tim ekonomijama, nije se smanjila do stupnja da bismo mogli proglasiti post-industrijsko doba.Pa, onda, je li deindustrijalizacija dobra ili loša? Kako ekonomijom počinje dominirati uslužni sektor, u kojemu je rast produktivnosti sporiji, rast cijele ekonomije će se usporiti. To bi moglo biti zabrinjavajuće, osim ako ne mislimo (kao što neki misle) da su zemlje koje prolaze kroz deindustrijalizaciju sada dovoljno bogate, da im ne treba još više rasta produktivnosti. Deindustrijalizacija također ima negativni učinak na platnu bilancu zemlje, jer je usluge teže izvesti od proizvedenih dobara. Zemlja, dakako, može zatvoriti rupu posuđujući novac, ali u konačnici će morati smanjiti vrijednost svoje valute, smanjujući tako mogućnosti za uvoz, a time smanjujući i životni standard.Fantazija je misliti da se siromašna zemlja može razviti uglavnom na osnovi svog uslužnog sektora. Ako osnivate svoj razvoj većim dijelom na uslugama, dugoročni rast produktivnosti će vam biti mnogo sporiji, nego ako ga osnivate na proizvodnji.

Neki sad mogu reći: a što je sa zemljama kao što su Švicarska i Singapur? Nisu li se one razvile na uslugama? Mnogi misle da Švicarska živi od ukradenog novca kojeg su u njezine banke deponirali diktatori iz Trećeg svijeta, ili pak od prodaje kravljih zvona i satova japanskim i američkim turistima, no

Page 14: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

radi se zapravo o jednoj od najindustrijaliziranijih ekonomija na svijetu. Ne vidimo mnogo švicarskih proizvoda, jer je zemlja malena (oko 7 milijuna ljudi), i jer su njeni proizvođači specijalizirani za industrijska dobra, kao što su strojevi i industrijske kemikalije, a ne za potrošačka dobra, koja su vidljivija. No, po glavi stanovnika, Švicarska ima najveći industrijski output na svijetu (ili drugi iza Japana, ovisi koju godinu i koje podatke gledate). Singapur, gledano po glavi stanovnika, također spada u 5 najjačih industrijskih ekonomija na svijetu. Finska i Švedska, usput, čine ostatak petorke. Doista, izuzevši nekoliko mjesta, kao što su recimo Sejšelski otoci, koji imaju vrlo malu populaciju i izuzetne turističke resurse (85000 ljudi s dohotkom od 9000 dolara po glavi stanovnika), niti jedna zemlja do sada nije postigla čak ni pristojan (a kamoli visoki) životni standard, oslanjajući se samo na usluge – a niti jednoj to neće uspjeti ni u budućnosti.

Stvar 10: SAD nemaju najviši životni standard na svijetu

Što vam kažu:

SAD imaju najviši životni standard na svijetu. Postoji nekoliko zemalja koje imaju veći prihod po glavi stanovnika, ali ako uzmemo u obzir činjenicu da za isti iznos novca možete kupiti više dobara i usluga u SAD, nego u drugim bogatim zemljama, ispada da SAD imaju najviši životni standard na svijetu, ako zanemarimo mini-državu Luksemburg. Zbog toga druge zemlje nastoje imitirati SAD, što ilustrira superiornost slobodno-tržišnog sustava, kojeg SAD najbolje (ako ne i savršeno) predstavljaju.

Što vam ne kažu:

Prosječni američki građanin doista može kupiti više za svoj novac nego građanin bilo koje druge zemlje svijeta (osim Luksemburga). Ali, uzevši u obzir veliku nejednakost u zemlji, ovaj prosjek manje pouzdano pokazuje kako ljudi žive, nego prosjeci u drugim zemljama u kojima postoji manja nejednakost u raspodjeli prihoda. Veća nejednakost je također odgovorna za slabije indikatore zdravlja i za veći kriminal u SAD. Osim toga, istim se iznosom može u SAD-u kupiti više stvari nego u drugim bogatim zemljama, zato što su usluge tamo jeftinije, zbog većeg useljavanja i lošijih radnih uvjeta. Nadalje, Amerikanci rade značajno duže od Europljana. Gledano po radnom satu, njihova je kupovna moć manja nego u nekoliko europskih zemalja. Može se raspravljati koji je način života bolji – više materijalnih dobara s manje slobodnog vremena (kao u SAD) ili manje materijalnih dobara s više slobodnog vremena (kao u Europi), ali u svakom slučaju životni standard u SAD-u nije baš tako nedvosmisleno veći nego u usporedivim zemljama.

Amerika je postala najbogatija zemlja na svijetu oko 1900. godine, ali sada to više nije. Prema podacima Svjetske banke, prihod po glavi stanovnika iznosio je u SAD 2007. godine 46040 dolara. Tada je bilo 7 zemalja s većim per capita prihodom: Norveška (76450), zatim Luksemburg, Švicarska, Danska, Island, Irska i na kraju Švedska (46060). Ali, neki bi mogli reći, to ne može biti istina. Kad odete u SAD, jednostavno vidite da ljudi tamo žive bolje od Norvežana ili Švicaraca. Jedan je od razloga za taj dojam činjenica da u SAD postoji mnogo veća nejednakost nego u europskim zemljama, pa zbog toga zemlja stranim posjetiteljima izgleda bogatija nego što uistinu jest. Strani posjetitelji bilo koje zemlje rijetko vide one lošije dijelove – kojih u SAD-u ima mnogo više nego u Europi. Postoje indikatori koji ukazuju na to: SAD su na 30. mjestu na svijetu po zdravstvenim pokazateljima, kao što

Page 15: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

su dužina života i smrtnost dojenčadi; stopa kriminala je mnogo veća nego u Europi ili Japanu; po glavi stanovnika, u SAD-u je u zatvoru 8 puta više ljudi nego u Europi i 12 puta više nego u Japanu.Osim toga, cijene usluga (npr. vožnja taksijem ili večera u restoranu) su skuplje u Švicarskoj i Norveškoj nego u SAD-u, zato što te zemlje imaju skupe radnike. Te iste usluge su jeftine u zemljama koje imaju jeftine radnike, npr. Meksiko ili Tajland. Kad se radi o stvarima koje su uključene u međunarodnu trgovinu (npr. televizori, mobiteli) njihove su cijene u osnovi iste u svim zemljama, bogatim i siromašnim.Zbog mnogo manje sigurnosti zaposlenja i mnogo manjih “socijalnih” prava, radnici u SAD-u, osobito oni koji nisu u sindikatima i oni koji rade u uslužnim djelatnostima, rade za mnogo manju plaću i pod mnogo lošijim radnim uvjetima, nego njihovi kolege u Europi. I zbog toga je vožnja taksijem i večera u restoranu mnogo jeftinija u SAD-u nego u Europi. To je odlično ako ste mušterija, ali nije odlično ako ste vozač taksija ili konobar. Drugim riječima, veća kupovna moć prosječnog američkog prihoda, kupljena je za cijenu nižeg prihoda i lošijih radnih uvjeta mnogih američkih građana.Na kraju tu je i pitanje radnih sati. Nećete reći da netko ima dvostruko bolji životni standard od mene ako zarađuje 50 posto više od mene ali zbog toga mora raditi dvostruko duže. I tako, Amerikanci rade duže od stanovnika bilo koje zemlje koja ima prihod po glavi stanovnika veći od 30000 dolara. Amerikanci rade 10 posto duže od većine Europljana i 30 posto duže od Nizozemaca i Norvežana. Ako se napravi izračun prihoda po radnom satu, SAD se nalaze na 8. mjestu.

Page 16: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Stvar 11: Afrika nije sudbinski predodređena za nerazvijenost

Što vam kažu:

Afrika je sudbinski predodređena za nerazvijenost. Ona ima lošu klimu, lošu geografiju, mnoge zemlje nemaju izlaz na more, okružene su zemljama čija mala tržišta nude malo mogućnosti za izvoz, a tu su i divlji sukobi koji se preljevaju u susjedne zemlje. Ima previše prirodnih izvora, što stanovništvo čini lijenim, korumpiranim i sklonim konfliktima. Afričke nacije su etnički podijeljene. Institucije su nekvalitetne i ne štite dovoljno ulagače. Kultura je loša – ljudi ne vole raditi, ne štede i ne mogu međusobno surađivati. Sve to objašnjava zašto nije bilo većeg napretka čak i nakon što je uvedena značajna liberalizacija tržišta, nakon 1980-ih godina.

Što vam ne kažu:

Afrika nije uvijek bila u stagnaciji. U 1960-im i 70-im godinama, kad su bile prisutne sve navodne strukturalne prepreke rastu, Afrika je zapravo imala pristojan rast. Nadalje, sve to što navodno opterećuje Afriku, bilo je prisutno u svim današnjim bogatim zemljama – loša klima (arktička i tropska), nepostojanje izlaza na more, obilni prirodni resursi, etničke podjele, loše institucije i loša kultura. Ovi strukturni uvjeti naizgled opterećuju Afriku samo zato što njene zemlje još nemaju neophodne tehnologije, institucije i organizacijske vještine kojima bi se mogle s njima nositi. Pravi uzrok afričke stagnacije u posljednja tri desetljeća je politika slobodnog tržišta. Za razliku od povijesti ili geografije, politika se može promijeniti. Afrika nije predodređena za nerazvijenost.

Stvar 12: vlade mogu odabrati pobjednike

Što vam kažu:

Vlade nemaju nužne informacije i stručnost da bi donosile informirane poslovne odluke i da bi “odabrale pobjednike” kroz industrijsku politiku. Ljudi koji donose odluke u okviru vlade vjerojatno će odabrati neke spektakularne gubitnike, s obzirom da su motivirani željom za vlašću, a ne za profitom, te da ne moraju snositi financijske posljedice svojih odluka. Pogotovo ako vlada pokušava ići protiv logike tržišta i podupire industriju koja nadilazi zemljine resurse i sposobnosti, rezultati su katastrofalni, kao što to pokazuju mnogi projekti u zemljama u razvoju.

Što vam ne kažu:

Vlade mogu odabrati pobjednike, ponekad spektakularno dobro. Ima mnogo primjera diljem svijeta. Argument da su vladine odluke koje utječu na poslovne tvrtke unaprijed inferiorne odlukama koje donose same tvrtke, nije opravdan. Posjedovanje detaljnijih informacija ne garantira donošenje boljih odluka – ponekad ih može i otežati. Vlade mogu doći do boljih informacija i poboljšati kvalitetu svojih odluka. Odluke koje su dobre za pojedine tvrtke, ne moraju biti dobre za nacionalnu ekonomiju u

Page 17: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

cjelini. Dakle, vladino “odabiranje pobjednika” protiv signala tržišta, može unaprijediti nacionalnu ekonomiju, osobito ako se radi u uskoj (ali ne preuskoj) suradnji s privatnim sektorom.

Najgori poslovni prijedlog u povijesti

Odluka vlade Južne Koreje da izgradi čeličanu 1965. godine, bila je prema svim prihvaćenim ekonomskim teorijama – najgora poslovna odluka u povijesti. U to je vrijeme Koreja bila jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta, koja je preživljavala od izvoza prirodnih sirovina (npr. ribe, tungstenske rude) ili radno-intenzivnih proizvoda (npr. perike od ljudske kose ili jeftina odjeća). Prema prihvaćenoj teoriji međunarodne trgovine, poznatoj kao “teorija komparativne prednosti”, zemlja kao Koreja, s mnogo radne snage i vrlo malo kapitala, ne bi trebala proizvoditi kapitalno-intenzivne proizvode kao što je čelik. Još gore, Koreja nije imala ni nužne sirovine – ni željeznu rudu, ni ugljen. Nije ni čudo da je korejska vlada imala poteškoća da nađe nekoga tko bi uložio u projekt. Dok su se vodili pregovori vlada je učinila stvari koje su projekt učinile još neprivlačnijim. Čeličana je trebala biti poduzeće u državnom vlasništvu, a na čelo joj je postavljen general bez poslovnog iskustva. Ovo je bilo previše, čak i za vojnu diktaturu. Normalno, Svjetska Banka je savjetovala potencijalne donore da ne podrže projekt. Vlada je nakon toga uspjela nagovoriti japansku vladu da dio reparacija za kolonijalnu vlast usmjeri u čeličanu, te da pomogne sa strojevima i tehničkim savjetima. Kompanija je počela s proizvodnjom 1973, a od sredine 1980-ih je bila smatrana jednim od najefikasnijih proizvođača čelika. Danas je četvrti najveći proizvođač čelika na svijetu.

Tako, pred sobom imamo zagonetku – kako je najgori poslovni prijedlog na svijetu doveo do jedne od najuspješnijih kompanija na svijetu. Zapravo, zagonetka je još veća, jer ta čeličana nije jedina tvrtka u Koreji kojoj se to dogodilo.

1960-ih i 70-ih, korejska je vlada gurnula mnoge tvrtke iz privatnog sektora u industrije u koje oni dobrovoljno ne bi bili ušli. To se činilo politikom mrkve i batine. Zanimljivo, mnoge industrije koje je vlada ovako promovirala, postale su izuzetno uspješne (npr. LG i Hyundai). Prema vladajućoj ekonomskoj teoriji slobodnog tržišta, ovakve se stvari jednostavno ne mogu dogoditi. Pa ipak dogodile su se. Koreja nije jedina zemlja u kojoj je vlada uspješno birala pobjednike. Isto su učinile i ostale istočnoazijske ekonomije. Zapravo, korejska strategija je kopirana od japanske vlade. A slično je bilo u Tajvanu i Singapuru. No, ne radi se samo o istočnoazijskim ekonomijama. U drugoj polovici 20. stoljeća, Francuska, Finska, Norveška i Austrija oblikovale su i usmjeravale industrijski razvoj s velikim uspjehom kroz protekciju, subvencije i ulaganje od strane poduzeća u državnom vlasništvu. Vlada SAD-a se pravi kao da to nikad nije radila, ali je zapravo izabrala većinu industrijskih pobjednika u zemlji od 2. svjetskog rata, kroz masovnu podršku za istraživanje i razvoj. Industrije koje se bave računalima, poluvodičima, zrakoplovstvom, internetom i biotehnologijom su sve razvijene zbog istraživanja i razvoja subvencioniranog od strane vlade.

Ako vlade ne samo da mogu izabrati pobjednike, nego to i čine s takvom pravilnošću, ponekad sa spektakularnim rezultatima, čovjek ne može a da se ne zapita nije li nešto pogrešno u dominantnoj ekonomskoj teoriji koja tvrdi da je to nemoguće.

Page 18: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Stvar 13: Čineći bogate ljude još bogatijima, ne činimo i nas ostale bogatijima

Što vam kažu:

Da bismo podijelili bogatstvo, prvo ga moramo stvoriti. Sviđalo se to nama ili ne, bogati ljudi su ti koji investiraju i stvaraju radna mjesta. Bogataši su bitni za uočavanje tržišnih prilika i za njihovo iskorištavanje. U mnogim je zemljama politika zavisti i populistička politika iz prošlosti, postavila ograničenja na stvaranje bogatstva, namećući bogatima visoke poreze. To treba prestati. Možda zvuči grubo, ali dugoročno gledano, siromašni mogu postati bogatiji samo ako bogati postanu još bogatiji.

Što vam ne kažu:

Unatoč uobičajenoj dihotomiji “politike koja povećava rast i pogoduje bogatima” i “politike koja smanjuje rast i pogoduje siromašnima”, ova prva nije uspjela ubrzati rast u posljednja tri desetljeća. Tako da prvi korak u ovom argumentu – stanovište da će davanje većeg dijela kolača bogatima učiniti kolač većim – ne stoji. Drugi dio argumenta – stanovište da će veće bogatstvo, stvoreno na vrhu, nekako dokapati dolje, do siromašnih – također ne funkcionira. Kapanje se događa, ali je ono vrlo slabašno ako se prepusti tržištu.

Sovjetska ekonomija je 1919. godine bila u škripcu. Shvaćajući da novi režim neće preživjeti bez oživljavanja proizvodnje hrane, Lenjin je pokrenuo Novu ekonomsku politiku (NEP), kojom su u poljoprivredi dozvoljene tržišne transakcije, i kojom je seljacima dopušteno da zadrže profit iz tih transakcija. Boljševička partija bila je podijeljena. U lijevoj partijskoj struji bio je Lav Trocki, koji je tvrdio da je NEP povratak u kapitalizam, a podržavao ga je briljantni samouki ekonomist Jevgenij Preobraženski. Preobraženski je tvrdio da sovjetska ekonomija, kako bi se razvila, mora povećati ulaganja u industriju. No, prema Preobraženskom, vrlo je teško povećati ta ulaganja jer je praktički sav višak koji stvori ekonomija (tj. preko onoga što je apsolutno nužno za fizičko preživljavanje populacije) pod kontrolom seljaka, budući da se ekonomija uglavnom osnivala na poljoprivredi. Smatrao je da zbog toga na selu treba ukinuti privatno vlasništvo i tržište, kako bi vlada mogla iscijediti sav višak smanjivanjem poljoprivrednih cijena. Taj bi se višak onda usmjerio u industrijski sektor. To bi kratkoročno smanjilo životni standard, osobito seljacima, ali dugoročno bi svima bilo bolje, jer bi se maksimiziralo investiranje, a time i potencijal rasta ekonomije.Desna partijska struja – Staljin i Buharin, pozivali su na realizam. Tvrdili su da ne bi bilo pametno zamjeriti se seljacima, s obzirom da ih ima tako mnogo. Prema Buharinu, nije bilo izbora, nego “ujahati u socijalizam na seljačkoj ragi”. Preobraženski je marginaliziran, te je otišao u progonstvo 1927.Međutim, 1928. sve se promijenilo. Kad je postao diktator, Staljin se vratio strategiji koju je zagovarao Preobraženski. Konfiscirao je zemlju bogatih seljaka – kulaka, te doveo selo pod državnu kontrolu kroz kolektivizaciju poljoprivrede. Zemlja konfiscirana kulacima pretvorena je u državna imanja (sovhoze), dok su sitni seljaci prisiljeni da uđu u zadruge ili kolektivna imanja (kolhoze).Staljin zapravo nije u potpunosti slijedio ideje Preobraženskog, nego je bio nešto mekaniji. Nije iscijedio seljake do maksimuma. Umjesto toga nametnuo je niske nadnice industrijskim radnicima, što je prisililo gradske žene da se pridruže industrijskoj radnoj snazi kako bi im obitelji mogle preživjeti.Staljinova strategija imala je veliku cijenu. Milijuni ljudi koji su pružili otpor kolektivizaciji – ili su bili optuženi da pružaju otpor – završili su u radnim logorima. Došlo je do kolapsa poljoprivredne

Page 19: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

proizvodnje i do teške gladi 1932-3. koja je izazvala smrt milijuna ljudi.No, da Staljin nije usvojio strategiju Preobraženskog, Sovjetski Savez ne bi mogao izgraditi svoju industrijsku bazu dovoljnom brzinom da bude u mogućnosti zaustaviti nacističku invaziju u 2. svjetskom ratu. Bez nacističkog poraza na istočnom frontu, ne bi bilo moguće poraziti nacističku Njemačku. I tako, ironično, zapadni Europljani danas duguju svoju slobodu jednom zaboravljenom ultra-lijevom sovjetskom ekonomistu.

Ali zašto govorimo o tome? Zato što postoje zapanjujuće podudarnosti između Staljinove (točnije, Preobraženskijeve) strategije i današnje politike koja pogoduje bogatima, a koju zagovaraju ekonomisti slobodnog tržišta.

Od 18. stoljeća feudalizam se našao pod udarom liberala, koji su smatrali da ljudi trebaju biti nagrađeni prema svojim postignućima, a ne po rođenju. Ipak, to nisu bili liberali današnjeg kova. Prije svega, bili su protiv demokracije. Vjerovali su da bi davanje prava glasa siromašnim ljudima (žene nisu uopće uzimali u obzir, jer se za njih smatralo da nemaju potpune intelektualne sposobnosti) uništilo kapitalizam. Zašto? Liberali 19. stoljeća vjerovali su da je suzdržavanje ključ akumulacije bogatstva, pa tako i ekonomskog razvoja. Stekavši plodove svog rada, ljudi se moraju suzdržati od neposrednog zadovoljenja, te investirati, ako žele akumulirati bogatstvo. Prema ovom pogledu na svijet, siromašni su siromašni zato jer nemaju dovoljno karaktera da se suzdrže. Dakle, ako date pravo glasa siromašnima, oni če htjeti maksimizirati svoju sadašnju potrošnju, a ne ulaganja, namećući poreze bogatima i trošeći ih.

U njihovoj politici protiv siromaha, liberale su podržali klasični ekonomisti, od kojih je najbriljantniji bio David Ricardo. Za razliku od današnjih liberalnih ekonomista, klasični ekonomisti nisu kapitalističku ekonomiju viodjeli kao sastavljenu od pojedinaca, nego od klasa – kapitalista, radnika i zemljoposjednika. Za najvažniju razliku među klasama smatrala se činjenica da kapitalisti investiraju (praktički) sav svoj prihod, dok ga druge klase – troše. Dakle, ako radnici dobiju veći udio nacionalnog prihoda, investiranje, a time i ekonomski rast, će pasti.

I to je mjesto gdje se zadrti slobodno-tržištarci, kao Ricardo, susreću s ultra-lijevim ekonomistima, kao Preobraženski. Unatoč prividnim razlikama, obje skupine misle da višak koji se može investirati treba biti koncentriran u rukama investitora, kako bi se dugoročno maksimizirao ekonomski rast. Kod prve skupine to je klasa kapitalista, a kod druge - vlast, koja planira ekonomiju. I to je, u biti, ono što ljudi imaju na umu kad govore da “prvo treba stvoriti bogatstvo, pa ga onda redistribuirati”.

Na prijelazu 19. u 20. stoljeće, ostvarili su se najgori strahovi liberala, i većina zapadnih zemalja je proširila biračko pravo na siromašne građane (naravno, samo na muškarce). Međutim, ni tada, a niti u desetljećima koja su slijedila, prekomjerno oporezivanje bogatih od kojeg se strahovalo, i posljedično uništenje kapitalizma, nisu se dogodili. Čini se da siromasi ipak nisu bili toliko nestrpljivi.Kad je konačno započelo oporezivanje bogatih, ono nije uništilo kapitalizam, nego ga je zapravo ojačalo. Nakon 2. svjetskog rata došlo je do brzog porasta progresivnog oporezivanja i trošenja na “socijalnu” državu ili “državu blagostanja” u većini bogatih kapitalističkih zemalja. Unatoč tome (ili prije – djelomice i zbog toga) razdoblje između 1950. i 1973. bilo je razdoblje najveće stope rasta u tim zemljama – poznato kao “Zlatno doba kapitalizma”. Prije Zlatnog doba, prihod po glavi stanovnika u bogatim kapitalističkim ekonomijama rastao je po stopi od 1 do 1,5 posto godišnje. Za vrijeme Zlatnog doba, rast je bio 2-3 posto u SAD i Britaniji, 4-5 posto u zapadnoj Europi i 8 posto u Japanu. Nikad poslije te zemlje nisu dosegle veći rast.

Page 20: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Kad se od sredine 1970-ih rast usporio, slobodno-tržištarci su otpuhali prašinu sa svoje 19-stoljetne retorike i uspjeli uvjeriti ostale da je smanjenje udjela prihoda koji ide klasi investitora, razlog usporenja.Od 1980-ih, u mnogim (ali ne u svim) tim zemljama na vlasti su bile vlade koje su prigrlile preraspodjelu prihoda prema gore. Pa čak i neke takozvane lijeve stranke.Razaranje države blagostanja pokazalo se ipak težim nego što se mislilo, ali je njen rast usporen.U večini zemalja provodila se, i provodi, politika koja redistribuira prihod od siromašnih prema bogatima. Porezi su bogatima smanjeni. Financijska deregulacija je stvorila ogromne mogućnosti za spekulativne dobitke i astronomske plaće za vrhunske menadžere i financijere. Deregulacija u drugim područjima je također dopustila kompanijama da povećaju profite – između ostalog i zato što su mogle u većoj mjeri iskoristiti svoje moći monopola, slobodnije zagađivati okoliš i jednostavnije otpuštati radnike. Veća liberalizacija trgovine i povećanje stranog investiranja – ili samo prijetnja njima – doveli su do smanjivanja plaća.

Posljedica svega je raslojavanje – povećanje nejednakosti prihoda u većini bogatih zemalja. Od 20 naprednih ekonomija, u razdoblju od 1990 do 2000. nejednakost je porasla u njih 16 (od ostalih 4, samo je u Švicarskoj značajno pala). U ovom razdoblju, u SAD-u, nejednakost prihoda, već daleko najveća u bogatom svijetu, narasla je na razinu usporedivu s onom u nekim latinoameričkim zemljama, kao što su Urugvaj i Venezuela. Između 1979. i 2006. na ljestvici prihoda u SAD-u, najgornjih 1 posto ljudi više je nego udvostručilo svoj udio u u nacionalnom prihodu, sa 10 posto na 22,9 posto. Najgornjih 0,1 posto je povećalo svoj udio više od tri puta, sa 3,5 posto 1979. na 11,6 posto 2006.

Sva bi ova redistribucija prihoda prema gore možda još i bila opravdana, da je dovela do ubrzanja rasta. No, činjenica je da se rast zapravo usporio od početka neoliberalnih reformi u 1980-im godinama (1,4 posto godišnje od 1980 do 2009.). Od 1980-ih tako, bogatima dajemo veči komad kolača u uvjerenju da će oni stvoriti više bogatstva i učiniti kolač većim nego što bi to inače bilo moguće. Bogati su dobili veći komad kolača, u redu, ali su zapravo smanjili brzinu rasta kolača.Problem je u tome da koncentriranje prihoda u rukama možebitnog investitora ne dovodi do većeg rasta ako investitor odbije investirati više. Kapitalističke ekonomije nemaju mehanizam da ga na to prisile. Čak i kad preraspodjela prihoda prema gore stvori više bogatstva nego što bi inače bilo moguće (što se, ponavljam, nije dogodilo), nitko ne garantira da će siromašni imati neke koristi od toga. Da bi imali koristi, potrebna je “socijalna” država ili “država blagostanja”, jer tržište to ne čini samo od sebe.

Stvar 14: američki menadžeri su preplaćeni

Što vam kažu:

Neki ljudi su plaćeni više od drugih. U SAD-u kompanije svojim vrhunskim menadžerima plaćaju svote koje neki ljudi smatraju opscenima. Pa ipak, to je ono što zahtijevaju sile tržišta. Uzevši da je količina talentiranih ograničena, jednostavno morate platiti velike svote novca ako želite privući one najnadarenije. S gledišta divovske korporacije s milijardama dolara prometa, isplati se platiti dodatne

Page 21: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

milijune ili čak desetke milijuna dolara, da bi dobili najbolje talente, jer će njihova sposobnost da donose bolje odluke od svojih kolega u konkurentskim kompanijama, donijeti dodatne stotine milijuna dolara prihoda. Koliko god razina tih naknada izgledala nepravedno, ne smijemo dopustiti da nas obuzme zavist i da ih pokušamo umjetno ograničiti. Takvi bi pokušaji jednostavno bili kontraproduktivni.

Što vam ne kažu:

Američki su menadžeri preplaćeni ne samo u jednom smislu. Prvo, preplaćeni su u usporedbi sa svojim prethodnicima. Relativno gledano, dakle kao proporcija prosječne plaće radnika – deset puta više od svojih prethodnika 1960-ih godina, unatoč tome što su prethodnici vodili kompanije koje su (razmjerno) bile mnogo uspješnije od današnjih američkih kompanija. Preplaćeni su i u usporedbi sa svojim kolegama u drugim bogatim zemljama – i do dvadeset puta više. Ne samo da su preplaćeni, nego su i prezaštićeni, u smislu da ih se ne kažnjava zbog loših rezultata. A sve to ne diktiraju u potpunosti sile tržišta. Menadžerska je klasa u SAD-u zadobila takvu ekonomsku, političku i ideološku moć, da je bila u mogućnosti manipulirati silama koje određuju koliko će biti plaćena.

Prosječna menadžerska (CEO) kompenzacija (plaće, bonusi, mirovine i dioničke opcije) u SAD-u je 300-400 puta veća od prosječne radničke kompenzacije (plaće i povlastice). Neke ljude ovo užasno nervira. Na primjer, g. Baracka Obamu, američkog predsjednika, često citiraju kako kritizira pretjerane CEO plaće.Ekonomisti slobodnog tržišta ne vide problem u ovom disparitetu plaća. Ako je CEO plaćen 300 puta više od radnika, kažu oni, to mora biti zato jer doprinosi 300 puta više vrijednosti kompanije. Ako netko nema produktivnost kojom će opravdati svoju visoku plaću, tržišne sile će osigurati da bude otpušten. Oni koji postavljaju pitanja o CEO plaćama, kao g. Obama, su populisti koji se upuštaju u politiku klasne zavisti. Kapitalizuam ne može ispravno funkcionirati ako oni koji su manje produktivni ne prihvate da ljudi trebaju biti plaćeni prema svojoj produktivnosti.Čovjek bi gotovo mogao i povjerovati ovim argumantima, samo ako bi učinio mali ustupak – naime, ako bi ignorirao činjenice. Nije sporno da su neki ljudi produktivniji od drugih i da zato trebaju biti više plaćeni. Ponekad i puno više. No, pitanje je, je li opravdana baš ovako velika razlika?Plaća radnika u SAD-u praktički stagnira od sredine 1970-ih. Nije da standard Amerikanaca od onda nije porastao. Obiteljski prihod, za razliku od pojedinačne radničke kompenzacije, jest porastao, ali samo zato jer u sve većem broju obitelji rade oba partnera.Sad, ako vjerujemo u slobodno-tržišnu logiku da su ljudi plaćeni u skladu sa svojim doprinosom, razmjerno povećanje CEO kompenzacija od 30-40 puta većih od kompenzacije prosječnog radnika (koja se nije puno promijenila), do 300-400 puta većih, mora značiti da su američki menadžeri postali deset puta produktivniji nego 1960-ih i 1970-ih. Je li to istina?

Uobičajeno objašnjenje jest da su kompanije u tom razdoblju postale mnogo veće, pa dakle djelovanje menadžera ima mnogo veći utjecaj na poslovanje. Možda tu ima neke logike, ali ako kompanije rastu cijelo vrijeme, zašto su CEO plaće doživjele nagli uzlet nakon 1980-ih. Uz to, ista logika bi trebala vrijediti i za radničke plaće, ali to ne vidimo. Osim toga, zašto su menadžeri koji vode kompanije slične veličine u Europi i Japanu plaćeni znatno manje od svojih američkih kolega, koji upravljaju kompanijama koje ne posluju bolje, nego često lošije od Eurospkih i Japanskih? Zanimljiv je i fenomen da otpušteni menadžeri često dobiju ogromne otpremnine, koje su često veće od onih zagarantiranih ugovorom.

Page 22: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Menadžerska klasa je, barem dijelom i zbog takvih ekscesivnih prihoda, stekla veliku moć, koju se ne libi koristiti. A ta je moć demonstrirana nakon financijske krize 2008. godine, kad su američka i britanska vlada upumpale astronomske svote novca poreznih obveznika u posrnule financijske institucije, a malo je menadžera zbog tog posrnuća bilo kažnjeno. Činjenica da britanski i američki porezni obveznici, koji su praktički postali dioničari spašenih financijskih institucija, ne mogu čak ni kazniti svoje nove zaposlenike zbog lošeg rada, niti ih prisiliti da prihvate efikasnije kompenzacijske sheme, pokazuje širinu moći koju menadžerska klasa u tim zemljama danas ima. Iluzija je misliti da u takvim uvjetima njihovu plaću određuju sile tržišta.

Page 23: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Stvar 15: Ljudi su u siromašnim zemljama poduzetniji od ljudi u bogatim zemljama

Što vam kažu:

Poduzetništvo je u srcu ekonomskog dinamizma. Ekonomija se ne može razvijati ako nema poduzetnika koji traže nove mogućnosti za zaradu – stvaranjem novih proizvoda ili zadovoljavanjem nezadovoljenih potreba. Doista, jedan od razloga nedostatka ekonomskog dinamizma u različitim zemljama, od Francuske, pa do svih onih država u nerazvijenom svijetu, jest nedostatak poduzetništva. Ako svi ti ljudi u siromašnim zemljama koji se besciljno vuku unaokolo, ne promijene svoj stav i ne počnu aktivno tražiti mogućnosti za stvaranje profita, njihove se zemlje neće razviti.

Što vam ne kažu:

Ljudi koji žive u siromašnim zemljama, moraju biti vrlo poduzetni kako bi uopće preživjeli. Na svakog tipa koji se beciljno vuče u nerazvijenoj zemlji, imate dvoje ili troje djece koja čiste cipele i 4-5 ljudi koji vam pokušavaju nešto prodati. Ono što siromašne zemlje čini siromašnima nije odsutnost poduzetničke energije na osobnoj razini, nego odsutnost proizvodnih tehnologija i razvijenih društvenih organizacija, napose suvremenih tvrtki. U posljednjem stoljeću, poduzetništvo je postalo kolektivna aktivnost, tako da je siromaštvo kolektivnih organizacija postalo još veća prepreka ekonomskom razvoju, a ne nedostatak poduzetničkog duha pojedinaca.

Page 24: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Problem s Francuzima…

Priča se da se bivši američki predsjednik, George W. Bush, požalio kako je problem s Francuzima u tome što u svome jeziku nemaju riječ “poduzetništvo”. Njegov francuski možda nije bio najbolji, ali g. Bush je samo artikulirao prilično čestu anglo-američku predrasudu prema Francuskoj kao nedinamičnoj i nazadnoj zemlji, punoj lijenih radnika, seljaka koji iz protesta spaljuju ovce, pretencioznih lijevih intelektualaca, nesposobnih birokrata i, last but not least, pompoznih konobara.Bila koncepcija g. Busha o Francuskoj ispravna ili ne, perspektiva na kojoj se osniva ta izjava široko je prihvaćena – za uspješnu ekonomiju potrebni su poduzetni ljudi. Prema ovom gledištu, siromaštvo zemalja u razvoju pripisuje se nedostatku poduzetništva u tim zemljama. Gle, sve te ljude koji sjede i piju svoj jedanaesti čaj od metvice tog dana, kažu promatrači iz bogatih zemalja, te zemlje zaista trebaju više ljudi koji će pokrenuti stvari kako bi se izvukli iz siromaštva.No, bilo tko, tko je došao iz, ili je neko vrijeme živio u zemlji u razvoju, znat će da je zemlja prepuna poduzetnika. Na ulicama siromašnih zemalja susrest ćete muškarce, žene i djecu svih dobi, koji prodaju sve što možete zamisliti, a i stvari za koje niste ni znali da se mogu kupiti. U mnogim siromašnim zemljama možete kupiti mjesto u redu za vize pred američkom ambasadom (kojeg prodaju profesionalni čekači u redu), uslugu “čuvanja auta” (tj. uzdržavanja od oštećivanja vašeg auta) na uličnom parkirnom mjestu, pravo da postavite štand na nekom uglu (koje vjerojatno prodaje korumpirani lokalni šef policije), ili čak komadić zemlje na kojemu možete prositi (kojeg prodaju lokalni kriminalci). Sve su to proizvodi ljudske ingenioznosti i poduzetništva.Nasuprot tomu, većina građana bogatih zemalja nisu ni blizu tome da postanu poduzetnici. Oni većinom rade za kompaniju, od kojih neke zapošljavaju desetke tisuća ljudi koji rade visoko specijalizirane i usko specificirane poslove. Iako neki od njih sanjaju, ili barem neobavezno govore o tome kako bi pokrenuli vlastiti posao i kako bi htjeli postati “sami svoji šefovi”, malo ih to i učini, zato što je to teško i rizično. Posljedica je da većina ljudi u bogatim zemljama provede svoj radni vijek ostvarujući nečije druge poduzetničke vizije, a ne svoje. Zaključak je da su ljudi daleko više poduzetni u zemljama u razvoju nego u razvijenim zemljama. Prema studiji OECD-a, u većini zemalja u razvoju, 30-50 posto nepoljoprivredne radne snage živi od samostalnog rada (postotak je čak i veći u poljoprivredi). U nekima od najsiromašnijih zemalja taj postotak je još i daleko veći: 66,9 posto u Gani, 75,4 posto u Bangladešu i zapanjujućih 88,7 posto u Beninu. Nasuprot tomu, samo 12,8 posto nepoljoprivredne radne snage u razvijenim zemljama živi od samostalnog rada. U nekim zemljama taj odnos ne dosiže čak ni jedan prema deset: 6,7 posto u Norveškoj, 7,5 posto u SAD-u i 8,6 posto u Francuskoj (ispada da je prigovor g. Busha Francuzima klasičan slučaj ruganja sove sjenici).

Stvar 16: nismo dovoljno pametni da bismo prepustili stvari tržištu

Što vam kažu:

Trebamo pustiti tržišta na miru, jer, u biti, sudionici tržišta znaju što rade – to jest, oni su racionalni. Budući da pojedinci (i tvrtke, kao skupine pojedinaca koji dijele isti interes) imaju na umu svoje najbolje interese, i budući da oni najbolje poznaju svoje vlastite okolnosti, pokušaji izvana, napose od strane vlade, da se ograniči sloboda njihovog djelovanja, može dovesti samo do loših rezultata. Arogantno je od strane vlade da spriječava sudionike tržišta da rade stvari za koje oni misle da su profitabilne ili da ih prisiljava da rade stvari koje ne žele, kad vlada ne posjeduje dovoljno dobre informacije.

Page 25: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Što vam ne kažu:

Ljudi ne znaju uvijek što rade, jer je naša sposobnost da shvaćamo čak i stvari koje nas se izravno tiču, ograničena – ili, u žargonu, imamo “vezanu racionalnost”. Svijet je vrlo složen, a naše mogućnosti da se s njime bavimo jako su ograničene. Zbog toga trebamo, a obično to i radimo, namjerno suziti našu slobodu izbora, kako bismo smanjili složenost problema s kojima se moramo suočiti. Regulacije koje nameće vlada često funkcioniraju, osobito u kompleksnim područjima kao što je suvremeno financijsko tržište, ne zbog toga što vlada posjeduje superiorno znanje, nego zato što ona ograničava izbore, a time i složenost problema, te tako smanjuje mogućnost da stvari pođu krivim smjerom.

Tržišta mogu zakazati, ali…

Kao što izražava zamisao Adama Smitha o tržisštu kao “nevidljivoj ruci”, ekonomisti slobodnog tržišta tvrde da se ljepota slobodnog tržišta sastoji u tome da se odluke pojedinaca (i tvrtki) međusobno usklađuju, bez da bilo tko to pokušava svjesno učiniti. Istina, ima neracionalnih pojedinaca, ili se pak racionalni pojedinci ponekad ponašaju iracionalno. Ali na duži rok, tržište će iskorijeniti iracionalna ponašanja, tako što će ih kazniti – npr. ulagači koji “iracionalno” investiraju u precijenjenu imovinu, dobit će mali profit, što će ih prisiliti ili da promijene svoje ponašanje, ili da nestanu. Prema tome, kažu ekonomisti slobodnog tržišta, prepuštanje pojedincima da odlučuju što da rade, najbolji je način vođenja tržišne ekonomije.Naravno, malo će ljudi tvrditi da su tršišta savršena. Čak je i Milton Friedman priznao da tržište ponekad zakaže. Klasični primjer je zagađenje. Ljudi “proizvode” previše zagađenja zato što ne plaćaju cijenu njegovog saniranja. Tako se ono što predstavlja optimalnu razinu zagađenja za pojedinca (ili pojedine tvrtke), pridodaje sub-optimalnoj razini s društvene točke gledišta. Međutim, slobodno-tržišni ekonomisti ne propuštaju naglasiti da su zakazivanja tržišta, iako teoretski moguća, u praksi rijetka. Štoviše, oni tvrde da je često najbolje rješenje za zakazivanje tržišta, uvođenje još više tržišnih sila. Tvrde, na primjer, da se zagađivanje može smanjiti tako da se za njega stvori tržište, koje će omogućiti ljudima da prodaju i kupuju pravo na zagađivanje, u skladu sa svojim potrebama, a unutar društveno optimalnog maksimuma.

Stvar 17: više obrazovanja neće samo po sebi učiniti zemlju bogatijom

Što vam kažu:

Dobro obrazovana radna snaga apsolutno je nužna za ekonomski razvoj. S razvojem tzv. “ekonomije znanja”, u kojoj je znanje postalo glavni izvor bogatstva, obrazovanje je, a napose više obrazovanje, postalo apsolutno ključno za prosperitet.

Što vam ne kažu:

Postoji zapanjujuće malo dokaza za tvrdnju da više obrazovanja vodi do većeg nacionalnog prosperiteta. Većina znanja stečenog obrazovanjem zapravo nije relevantno za povećanje

Page 26: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

produktivnosti, iako neosporno omogućava ljudima da žive ispunjenim i neovisnim životom. Također je pogrešno i stanovište da je uspon ekonomije znanja kritički povećao važnost obrazovanja. Za početak, sama ideja ekonomije znanja je problematična, jer je znanje oduvijek bilo glavni izvor bogatstva. Nadalje, sa sve većom deindustrijalizacijom i mehanizacijom, u bogatim se zemljama potreba za znanjem možda čak i smanjila na većini radnih mjesta. Čak i kada se radi o visokom obrazovanju, za kojega se pretpostavlja da je važnije u ekonomiji znanja, nema jednostavnog odnosa između njega i ekonomskog rasta. Ono što je doista važno u određivanju nacionalnog prosperiteta nije razina obrazovanja pojedinaca, nego sposobnost nacije da organizira pojedince u visoko produktivna poduzeća.

Argument da je u današnje vrijeme više no ikad obrazovanje važno za ekonomski napredak, naizgled je jasan. Što su ljudi obrazovaniji, to su produktivniji – što se vidi po višim plaćama koje dobivaju. Prema tome, bila bi stvar matematičke logike da će ekonomija s više obrazovanih ljudi biti produktivnija. Činjenica da siromašne zemlje imaju manju zalihu educiranih ljudi – ili “ljudskog kapitala”, u žargonu nekih ekonomista – također bi bila dokaz te tvrdnje. Postoji, međutim, mnogo dokaza koji dovode u pitanje ovo zdravorazumsko mišljenje. Godine 1960. Tajvan je imao stopu pismenosti od samo 54 posto, a Filipini 72 posto. Unatoč nižoj obrazovnoj razini Tajvan je postigao jednu od najbržih stopa ekonomskog rata u povijesti, dok je u isto vrijeme Filipincima išlo prilično loše. Iste godine, u Južnoj Koreji je pismenost bila 71 posto – usporedivo s Filipinima ali znatno ispod Argentine s 91 posto. Koreja je od tada ekonomski rasla mnogo brže od Argentine. Korejin prihod po glavi stanovnika iznosio je 1960. oko jedne petine onoga u Argentini, a danas je tri puta veći od argentinskog.Očito je da pored obrazovanja postoji mnogo više stvari koje određuju zemljin ekonomski rast. No ovi primjeri potkopavaju uobičajeni mit da je obrazovanje bilo ključ za istočnoazijsko ekonomsko čudo.Iskustva podsaharske Afrike također pokazuju da veća ulaganja u obrazovanje nisu garancija boljeg ekonomskog razvoja. Između 1980. i 2004. pismenost je u podsaharskoj Africi porasla sa 40 na 61 posto, a prihod po glavi stanovnika u istom razdoblju je padao po stopi od 0,3 posto godišnje.Harvardski ekonomist Lant Pritchett, koji je dugo radio za Svjetsku banku, analizirao je podatke iz više bogatih i nerazvijenih zemalja za razdoblje od 1960 do 1987. i zaključio da postoji vrlo malo dokaza koji bi podržavali stanovište da povećanje obrazovanja vodi do većeg ekonomskog rasta.

Stvar 18: ono što je dobro za General Motors ne mora nužno biti dobro za Sjedinjene Države.

Što vam kažu:

Korporativni sektor je u srcu kapitalističkog sustava. Tamo se proizvode stvari, stvaraju radna mjesta i otkrivaju nove tehnologije. Bez snažnog korporacijskog sektora nema ekonomskog dinamizma. Prema tome, ono što je dobro za biznis, dobro je i za nacionalnu ekonomiju. Ako uzmemo u obzir sve veću međunarodnu konkurenciju u globaliziranom svijetu, tada će zemlje koje otežavaju otvaranje i vođenje biznisa, ili tjeraju tvrtke da rade neželjene stvari, izgubiti ulagače i radna mjesta. Vlada mora biznisu osigurati maksimalni stupanj slobode.

Što vam ne kažu:

Unatoč važnosti korporativnog sektora, davanje maksimalne slobode tvrtkama ne mora biti dobro čak

Page 27: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

ni za same te tvrtke, a kamoli za nacionalnu ekonomiju. Zapravo, nije svaka regulacija loša za biznis. Ponekad je u dugoročnom interesu poslovnog sektora da se ograniči sloboda pojedinačnih tvrtki, kako one ne bi uništile zajedničku pričuvu resursa koje svi trebaju, kao što su prirodni resursi ili radna snaga. Propisi mogu također pomoći biznisu tako što će ga navesti da čini ono što može za njih pojedinačno biti kratkoročno skupo, ali će dugoročno povećati njihovu kolektivnu produktivnost – npr. obučavanje radnika. Na koncu, ono što je važno nije kvantiteta već kvaliteta poslovnih propisa.

Na kraju 2. svjetkog rata, General Motors je bio ne samo najveći proizvođač automobila, nego i najveća kompanija u zemlji. Kad je Charlie Wilson, koji je bio šef GM-a trebao postati ministar obrane 1953. i kad je na kongresnom saslušanju upitan vidi li mogući sukob interesa između svoje korporativne prošlosti i svoje javne dužnosti, odgovorio je da je ono što je dobro za SAD, dobro i za GM, i obrnuto.Čini se da je teško osporiti logiku iza ovog argumenta. U kapitalističkoj ekonomiji kompanije u privatnom sektoru imaju središnju ulogu u stvaranju bogatstva, radnih mjesta i poreznih prihoda. Ako im ide dobro, i cijeloj ekonomiji ide dobro. Pogotovo ako se radi o tako velikoj kompaniji kakav je bio GM 1950-ih godina, njihov uspjeh ili neuspjeh ima značajne učinke na ostatak ekonomije – na tvrtke dobavljače, na zaposlenike tih tvrtki, na proizvođače dobara koje bi zaposlenici te divovske tvrtke, koji se broje u stotinama tisuća, mogli kupiti, itd.

Nažalost, kažu zagovornici ove logike, taj očiti argument nije bio široko prihvaćen tijekom većeg dijela 20. stoljeća. Može se razumjeti zašto su komunistički režimi bili protiv privatnog sektora – napokon, vjerovali su da je privatno vlasništvo izvor svih zala kapitalizma. No, između Velike depresije i 1970-ih, na privatni biznis se gledalo sumnjičavo čak i u najkapitalističkijim ekonomijama.Na privatni biznis se gledalo, priča ide dalje, kao na anti-društveni činilac, čiju težnju za profitom valja suzbiti u korist drugih, navodno dostojanstvenijih ciljeva, kao što su pravda, društveni sklad, zaštita slabijih i čak nacionalna slava. Rezultat toga bilo je uvođenje kompliciranog sustava licenciranja, u uvjerenju da vlade moraju propisati što će koja tvrtka raditi u interesu šireg društva. Velikim je tvrtkama zabranjen ulazak u segmente tržišta nastanjene malim gospodarstvima, tvornicama i trgovinama, kako bi se sačuvao tradicionalni način života, i kako bi se “mali čovjek” zaštitio od velikog biznisa. Radni propisi uvedeni su u ime zaštite prava radnika. U mnogim su zemljama prava potrošača proširena u toj mjeri, da to šteti poslovanju.

Ovi su propisi, tvrde komentatori – zagovornici biznisa, ne samo naštetili velikim tvrtkama, nego i svima ostalima, jer su doveli do smanjenja ukupne veličine kolača kojeg se imalo podijeliti. Na koncu je ipak, kažu oni, ludost ove anti-poslovne logike postala previše očita. I kao rezultat, od 1970-ih zemlje diljem svijeta morale su prihvatiti da je ono što je dobro za biznis, dobro i za nacionalnu ekonomiju, te su usvojile politički stav naklonjen biznisu. Od 1990-ih su godina čak i komunističke zemlje odustale od svojih pokušaja da uguše privatni sektor.

Kako je div pao

Pet desetljeća nakon što je g. Wilson izgovorio svoju primjedbu, u ljeto 2009, GM je bankrotirao. Vlada SAD-a je, bez obzira na svoju dobro poznatu averziju prema državnom vlasništvu, preuzela kompaniju i, nakon opsežnog restrukturiranja, pokrenula ju kao novi entitet. U tom procesu potrošila je zapanjujućih 57,6 milijardi dolara novca poreznih obveznika.

Page 28: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Može se sada tvrditi da je to bilo u američkom nacionalnom interesu. Pustiti da kompanija te veličine propadne, moglo bi imati ogromne negativne učinke na ekonomiju, što bi pogoršalo financijsku krizu koja se upravo tada odvijala. Vlada SAD-a je u ime poreznih obveznika odabrala manje od dva zla. Što je bilo dobro za GM, bilo je još uvijek dobro za SAD, iako apsolutno gledano, sve skupa i nije baš bilo jako dobro.

No to ne znači da se ne bismo trebali zapitati kako je GM uopće dospio u tu situaciju. Kad se suočio s oštrom konkurencijom uvoza iz Njemačke, Japana i Koreje, GM nije reagirao na najprirodniji, iako težak način, na koji je trebao – proizvodnjom boljih automobila. Umjesto toga, pokušao se izvući na lakši način.

Prvo je konkurente optužio za “dampinške” cijene i druge nepoštene trgovinske djelatnosti, te je naveo vladu SAD-a da nametne uvozne kvote na strane automobile, osobito japanske, kao i da prisili konkurente na otvaranje njihovih domaćih tržišta. Kad su se ove mjere 1990-ih godina pokazale nedovoljnima da zaustave njegov pad, GM je pokušao nadoknaditi svoj neuspjeh u prozvodnji automobila razvijanjem svog financijskog krila, GMAC-a (General Motors Acceptance Corporation). GMAC je krenuo preko svoje tradicionalne funkcije financiranja kupovine automobila i počeo voditi financijske transakcije koje s tim nisu imale veze. GMAC se pokazao prilično uspješnim – godine 2004. 80 posto profita GM-a došlo je iz GMAC-a. No to nije moglo sakriti osnovni problem – da kompanija ne može proizvesti dobre automobile s konkurentnim cijenama. U isto vrijeme, kompanija je pokušala izbjeći potrebu za investiranjem u razvoj boljih tehnologija, tako što je kupovala manje strane konkurente (Saab u Švedskoj i Daewoo u Koreji), no to nije bilo ni izdaleka dovoljno da oživi kompanijinu nekadašnju tehnološku nadmoć. Drugim riječima, u zadnja 4 desetljeća GM je pokušao sve da zaustavi svoj pad, jedino nije pokušao proizvoditi bolje automobile, zato što je to samo po sebi bilo, pa…prevelika gnjavaža.

Očito, sve su te odluke možda bile najbolje sa GM-ovog stanovišta u vrijeme kad su donešene – naposlijetku, one su omogućile kompaniji da preživi još nekoliko desetljeća uz malo uloženog napora – ali one nisu bile dobre za ostatak SAD-a. Ogroman račun koji je na kraju isporučen američkim poreznim obveznicima dokaz je toga. No, osim toga, ostatku SAD-a je moglo biti bolje da je GM prisiljen da investira u tehnologije i strojeve potrebne za proizvodnju boljih automobila, umjesto što je lobirao za protekcionizam, kupovao manje konkurente i pretvarao sebe u financijsku kompaniju.Priča o GM-u poučna je kad se radi o mogućim sukobima između korporacijskih i nacionalnih interesa – što je dobro za kompaniju, ne mora biti dobro za zemlju. Ta priča ukazuje i na sukob između različitih dioničara koji čine tvrtku – što je dobro za neke dioničare kompanije, recimo menadžere i kratkoročne dioničare, ne mora biti dobro za ostale, recimo radnike i dobavljače. Na koncu, ta nam priča pokazuje da ono što je kratkoročno dobro za kompaniju, ne mora za nju biti dobro dugoročno – što je dobro za GM danas, ne mora biti dobro za GM sutra.

299 dozvola

Ranih 90-ih godina jedan je ekonomski časopis izrazio čuđenje nad činjenicom da da je Južna Koreja rasla više od 6 posto godišnje u prethodna tri desetljeća, unatoč tome što je za otvaranje tvornice u zemlji bilo potrebno 299 dozvola od 199 raznih agencija. Kako je moguće da zemlja s tako kompliciranim regulatornim režimom raste tako brzo?

Page 29: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Situacija je bila slična u Japanu i na Tajvanu. Kineska je ekonomija također bila jako regulirana na sličan način tijekom zadnja tri desetljeća brzog rasta. Nasuprot tomu, mnoge su zemlje u razvoju u latinskoj Americi i podsaharskoj Africi de-regulirale svoje ekonomije u nadi da će time potaknuti poslovne aktivnosti i ubrzati svoj rast. No, začudo, od 1980-ih rast je bio daleko sporiji nego u 1960-ima i 70-ima, kad ih je, navodno, sputavala pretjerana regulacija.

Prvo objašnjenje ove zagonetke je da će, koliko se god to činilo čudnim ljudima koji nemaju poslovnog iskustva, poslovni ljudi pribaviti 299 dozvola (i možda neke zaobići davanjem mita, ako je to moguće), ako se na kraju tog puta može zaraditi dovoljno novca. Tako u zemlji koja brzo raste i gdje se stalno pojavljuju povoljne poslovne prilike, čak i gnjavaža pribavljanja 299 dozvola neće odvratiti poslovne ljude od otvaranja novog biznisa. Nasuprot tome, ako je na kraju procesa zarada premalena, čak će se i 29 dozvola činiti previše.

Još važnije od toga, razlog zbog kojega neke zemlje uz jako regulirani biznis imaju i dobru ekonomiju, sastoji se u tome da su mnogi propisi zapravo dobri za biznis.

Ponekad propisi pomažu biznisu tako što ograničavaju aktivnosti koje na kraći rok donose veći profit ali u konačnici uništavaju resurse koji su potrebni svim poslovnim tvrtkama. Npr, pojedine banke mogu profitirati ako agresivno posuđuju novac. Ali ako sve banke to rade, to može povećati šansu za sustavni kolaps, kao što smo vidjeli u globalnoj financijskoj krizi iz 2008. Ograničavanje onoga što banke mogu činiti, tako im zapravo dugoročno pomaže, iako banke od toga nemaju neposredne i brze koristi. Ne samo da regulacija može pomoći tvrtkama tako što će spriječiti potkopavanje baze njihove dugoročne održivosti. Ponekad regulacije mogu pomoći biznisu prisiljavajući tvrtke da rade stvari koje ne moraju biti u njihovom pojedinačnom interesu, ali koje podižu kolektivnu produktivnost na duži rok. Npr, tvrtke često ne ulažu dovoljno u obučavanje svojih radnika. Kad vlada nametne tvrtkama obavezu obučavanja radnika, to će povećati kvalitetu radne snage, što će na kraju biti korisno za sve tvrtke.Karl Marx je rekao, da kad vlada ograničava poslovnu slobodu u ime kolektivnog interesa kapitalističke klase, da ona tada djeluje kao “izvršni komitet buržoazije”. Ali ne morate biti marksist kao biste uvidjeli da propisi koji ograničavaju slobodu pojedinih tvrtki mogu promovirati kolektivne interese cijelog poslovnog sektora, a da ne govorimo o naciji kao cjelini. Drugim riječima, ima mnogo propisa koji su “pro”, a ne “anti” poslovni. Ako nam je to jasno, onda će nam biti jasno i to da nije važna apsolutna količina propisa, nego njihov sadržaj i ciljevi.

Stvar 19: unatoč padu komunizma, još uvijek živimo u planskim ekonomijama

Što vam kažu:

Pad komunizma jasno je pokazao ograničenja ekonomskog planiranja. U kompleksnim suvremenim ekonomijama, planiranje nije niti moguće, niti poželjno. Samo decentralizirane odluke, kroz mehanizam tržišta, koje donose pojedinci i tvrtke u stalnoj potrazi za profitom, mogu održati složenu

Page 30: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

suvremenu ekonomiju. Moramo se odreći iluzije da u ovom kompleksnom svijetu koji se neprestano mijenja, možemo bilo što planirati. Što manje planiranja, to bolje.

Što vam ne kažu:

Kapitalističke ekonomije su u velikoj mjeri planirane. Vlade u kapitalističkim ekonomijama provode planiranje, iako manje nego u slučaju komunističkog centralnog planiranja. Sve te vlade financiraju značajan dio investicija u istraživanje i razvoj, te infrastrukturu. Većina njih planira značajan dio ekonomije preko poduzeća u državnom vlasništvu. Mnoge kapitalističke vlade planiraju budući oblik pojedinih industrijskih sektora preko sektorske industrijske politike. Još važnije od toga, suvremene kapitalističke ekonomije se sastoje od velikih, hijerarhijski organiziranih korporacija koje vrlo detaljno planiraju svoje aktivnosti, čak i preko nacionalnih granica. Prema tome, pitanje nije planirati ili ne. Radi se o planiranju pravih stvari, na pravim razinama.

Stvar 20: jednake mogućnosti ne moraju biti poštene

Što vam kažu:

Mnoge ljude uzrujava nejednakost. Ali postoje različite vrste nejednakosti. Kad sve ljude podjednako nagrađujete, bez obzira na njivove napore i postignuća, tada oni koji bolje rade gube motivaciju. Kao što je pokazao pad komunizma, to je loša ideja. Jednakost koju trebamo je jednakost mogućnosti. Ljudima treba dati jednake prilike.

Što vam ne kažu:

Jednake mogućnosti su početna točka za pošteno društvo. Ali to nije dovoljno. Naravno, pojedince valja nagraditi za bolji rad, ali pitanje je natječu li se oni uopće pod istim uvjetima kao i njihovi konkurenti. Ako djetetu ne ide dobro u školi zato što je gladno i ne može se koncentrirati, ne može se reći da je dijete nesposobno. Pošteno natjecanje može se postići samo onda kad se djetetu da dovoljno hrane – kod kuće preko obiteljskog prihoda, a u školi preko besplatne užine. Ako nema barem djelomične jednakosti u prihodima, jednake mogućnosti nemaju smisla.

Capuccino društvo

Iako još uvijek ima dosta ljudi s predrasudama prema drugim rasama, siromašnim ljudima, nižim kastama i ženama, danas će se malo tko otvoreno protiviti načelu jednakih mogućnosti. Neki tvrde da bi jednakost trebala završiti s jednakim mogućnostima. Drugi, među kojima sam i ja, vjeruju da nije dovoljno imati samo puku jednakost mogućnosti.

Ekonomisti slobodnog tržišta upozoravaju da, ako pokušamo izjednačiti ishode ljudskih aktivnosti, umjesto samo mogućnosti ljudi da djeluju, tada ćemo ukinuti motiviranost za rad i inovativnost.

Page 31: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

Hoćete li naporno raditi ako znate da ćete, kako god radili, biti plaćeni isto kao i tip pored vas koji zabušava na poslu? Nisu li upravo zbog toga pod Mao Zedongom propale kineske poljoprivredne komune? Ako neproporcionalno oporezujete bogate i tim prihodom financirate državu blagostanja, neće li bogati izgubiti motivaciju da stvaraju bogatstvo, a siromašni motivaciju da rade, jer im je zajamčen minimalni životni standard, radili oni ili ne? Na taj način, kažu slobodno-tržišni ekonomisti, svima je samo lošije zbog pokušaja da se smanji nejednakost prihoda.

Apsolutno je točno da će pretjerani pokušaji izjednačavanja – npr. u maoističkim komunama, gdje praktički nije bilo nikakve veze između nečijeg napora i nagrade koju bi dobio – imati negativan utjecaj na napor koji ljudi ulažu u rad. To je i nepošteno. Ali ja vjerujem da je određeni stupanj izjednačavanja nužan, ako želimo izgraditi doista pošteno društvo.

Stvar je u tome da, kako bi imali koristi od jednakih mogućnosti koje im se pružaju, ljudima su potrebne i sposobnosti da koriste te mogućnosti. Nema koristi od toga što crni Južnoafrikanci danas imaju jednake mogućnosti kao i bijelci da dobiju dobro plaćeni posao, ako nemaju obrazovanje koje bi ih kvalificiralo za taj posao. Nema koristi od toga što se crnci sada mogu upisati na bolja sveučilišta (ranije rezervirana samo za bijelce), ako još uvijek moraju pohađati loše financirane škole s lošim učiteljima koji sami jedva da znaju čitati i pisati. S krajem aparthejda ti učitelji nisu iznenada postali pametniji. Roditelji učenika i dalje su nezaposleni (službeno, nezaposlenost je 26-28 posto). Za njih je upis na bolje sveučilište neostvarivi san. Zbog toga se post-aparthejdska Južna Afrika pretvorila u nešto, što sami Južnoafrikanci zovu “cappuccino društvo”: masa smeđeg na dnu, tanki sloj bijele pjene iznad toga, i na vrhu malo praha od čokolade.

Na ovo će vam ekonomisti slobodnog tržišta odgovoriti da oni koji nemaju obrazovanje, odlučnost i poduzetničku energiju da iskoriste tržišne mogućnosti, mogu kriviti samo sebe. Zašto bi ljudi koji su teško radili i diplomirali unatoč svim teškoćama, bili nagrađeni jednako kao i netko tko dolazi iz istog siromašnog miljea i bavi se sitnim kriminalom?

Ovaj argument je ispravan. Ne možemo, i ne bismo trebali objašnjavati nečije djelovanje samo okolinom iz koje je potekao. Pojedinci su odgovorni za ono što su učinili od svojih života.No, iako je ovaj argumen ispravan, on je samo dio priče. Pojedinci se ne rađaju u vakuumu. Društveno-ekonomski okoliš u kojemu se nalaze, postavlja im ozbiljna ograničenja u pogledu onoga što oni mogu raditi. Pa čak i u pogledu onoga što žele raditi. Vaša vas okolina može navesti da odustanete od nekih stvari, bez da ih i pokušate učiniti. Mnoga se akademski talentirana djeca iz britanske radničke klase niti ne pokušavaju upisati na fakultet, jer fakultet “nije za njih”.

Naravno, glupo je za sve okrivljavati društveno-ekonomski okoliš, ali je jednako neprihvatljivo vjerovati da ljudi mogu postići sve, samo ako “vjeruju u sebe” i dovoljno se trude, kao što vam to govore u holivudskim filmovima. Jednake šanse ne znače ništa onima koji nemaju mogućnosti da ih iskoriste.

Danas ni jedna zemlja namjerno ne sprječava siromašnu djecu da idu u školu, ali mnoga djeca u siromašnim zemljama ne mogu ići u školu, jer nemaju novac da plate školarinu. Čak i u zemljama s besplatnim javnim školstvom, siromašnoj će djeci u školi ići lošije, bez obzira na njihove urođene sposobnosti. Neka od njih od kuće idu gladna, a onda preskaču i ručak u školi. Zbog toga se ne mogu koncentrirati u školi, s predvidljvim rezultatima. U krajnjim slučajevima intelektualni im je razvoj već

Page 32: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

oštećen zbog nedostatka hrane u ranom djetinjstvu. Ta djeca češće i poboljevaju, pa zbog toga češće izostaju iz škole. Ako su im roditelji nepismeni ili moraju raditi cijeli dan, nema im tko pomoći oko domaćih zadaća. A možda nemaju ni vremena za domaće zadaće, jer moraju čuvati mlađu braću i sestre, ili napasati koze.

Mnogo se toga može riješiti javnom politikom, što se u nekim zemljama i radi – besplatan ručak u školi, cijepljenja, osnovna zdravstvena zaštita, pomoć učitelja koje angažira škola, itd. No nešto od toga im se mora pružiti i kod kuće.

To znači da mora postojati neki minimum izjednačavanja prihoda, kako bi siromašna djeca dobila nešto što barem liči na poštenu šansu u životu.

I u životu odraslih ljudi mora postojati neka jednakost prihoda. Poznato je, da kad je netko dulje vrijeme nezaposlen, za tu osobu postaje krajnje teško da se vrati na tržište rada. Gubitak posla nije u potpunosti određen “vrijednošću” te osobe. Mnogi ljudi izgubili su posao jer su radili u industriji koja se činila perspektivna, ali ju je zatim teško pogodila strana konkurencija. Nitko od radnika u američkim željezarama ili britanskim brodogradilištima 1960-ih godina, nije mogao predvidjeti da će njihove tvornice biti zbrisane od strane japanske i korejske konkurencije. Je li doista pošteno da ti ljudi moraju patiti i biti bačeni u ropotarnicu povijesti?

Naravno, na idealnom slobodnom tržištu to ne bi trebao biti problem, jer bi ti radnici mogli dobiti posao u novim industrijama. Ali, tko je od bivših američkih metalaca postao informatički inženjer, i tko se od bivših britanskih brodograditelja pretvorio u investicijskog bankara?Bolji bi pristup bio da se tim ljudima pomogne naći novi posao, tako da im se osigura pristojna naknada za nezaposlene, zdravstveno osiguranje, programi za prekvalifikaciju i pomoć pri traženju posla, kao što osobito dobro rade u skandinavskim zemljama. To bi i za ekonomiju u cjelini bio produktivniji pristup.

Pretjerano izjednačavanje prihoda je štetno, iako je dvojbeno što je točno pretjerano. U svakom slučaju, jednakost mogućnosti nije dovoljna. Ako ne stvorimo okolinu gdje su svima zajamčene neke minimalne mogućnosti kroz zajamčeni minimalni prihod, školovanje i zdravstvenu zaštitu, tada ne možemo reći da imamo pošteno natjecanje. Kad neki ljudi moraju trčati utrku na 100 metara s vrećama pijeska zavezanima za noge, tada činjenica da su svi počeli utrku s iste crte ne čini utrku poštenom. Jednakost mogućnosti je apsolutno nužna, ali nedovoljna za izgradnju istinski poštenog i efikasnog društva.

Stvar 21: velika vlada čini da ljudi lakše prihvaćaju promjene

Što vam kažu:

Velika vlada je loša za ekonomiju. Država blagostanja se pojavila zbog želje siromašnih da bolje žive, tako što će bogati plaćati troškove prilagodbi koje konstantno zahtijevaju sile tržišta. Kad se bogati

Page 33: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

oporezuju kako bi se platilo osiguranje za nezaposlene, zdravstvena skrb i druge socijalne mjere za siromašne, to ne samo da siromašne čini lijenima i lišava bogate motivacije da stvaraju bogatstvo, nego i ekonomiju čini manje dinamičnom. Uz zaštitu koju im pruža država blagostanja, ljudi ne osjećaju potrebu da se prilagode novim tržišnim realnostima, te zbog toga odgađaju promjene u svojim profesijama i načinima rada koji su potrebni za dinamična ekonomska prilagođavanja. Ne moramo čak podsjećati na neuspjehe komunističkih ekonomija. Pogledajte samo nedostatak dinamizma u Europi sa njenom napuhanom državom blagostanja, u usporedbi s vitalnošću SAD-a.

Što vam ne kažu:

Dobro skrojena država blagostanja može zapravo ohrabriti ljude da riskiraju sa svojim poslovima i da budu više, a ne manje spremni na promjene. To je jedan od razloga zašto u Europi ima manje zahtjeva za trgovinski protekcionizam, nego u SAD-u. Europljani znaju da će, čak i ako njihove industrije propadnu zbog strane konkurencije, moći zaštiti svoj životni standard (kroz naknadu za nezaposlene) i prekvalificirati se za drugi posao (uz pomoć državnih subvencija). U isto vrijeme, Amerikanci znaju da gubitak posla za njih znači ogroman pad životnog standarda, a možda i kraj produktivnog života. Zbog toga su europske zemlje s najrazvijenijom državom blagostanja, kao što su Švedska, Norveška i Finska, mogle imati brži ili barem jednaki rast kao SAD, čak i za vrijeme post-1990. “Američke Renesanse”.

Sigurnost posla je trnovito pitanje. Ekonomisti slobodnog tržišta vjeruju da svaka regulacija tržišta koja otežava otpuštanje radnika, čini ekonomiju manje efikasnom i dinamičnom. Za početak, smanjuje se motivacija radnika da naporno rade. Povrh toga, to obeshrabruje stvaranje bogatstva jer poslodavci oklijevaju sa zapošljavanjem novih ljudi (bojeći se da ih kasnije neće moći otpustiti).Regulacija tržišta rada je dovoljno loša, tvrdi se, ali je država blagostanja učinila stvari još gorima. Pružajući naknade za nezaposlene, zdravstveno osiguranje, besplatno školovanje i čak minimalni prihod, država blagostanja je praktički svima zajamčila da će ih vlada zaposliti – kao “nezaposlenog radnika”, ako hoćete – s minimalnom plaćom. Radnici, dakle, nisu motivirani da naporno rade. Još gore, država blagostanja financira se oporezivanjem bogatih, čime se smanjuje njihova motivacija da naporno rade, stvaraju radna mjesta i generiraju bogatstvo. S obzirom na to, razlaže se dalje, zemlja s većom državom blagostanja bit će manje dinamična. Ovaj je argument bio vrlo utjecajan, a od 1990-ih je postao još popularniji s (navodnim) većim rastom u SAD-u, u odnosu na druge bogate zemlje s većom državom blagostanja.

Ali, je li točno da veća sigurnost posla i veća država blagostanja čine ekonomiju manje produktivnom i dinamičnom. Na primjeru Koreje vidi se da nedostatak sigurnosti posla može navesti mlade na konzervativni odabir karijere, tj. na preferiranje sigurnih poslova u medicini i pravu. To može biti ispravan iuzbor za njih kao pojedince, ali to dovodi do izmještanja talenata, što smanjuje ekonomsku efikasnost i dinamizam.

Slabija država blagostanja u SAD-u je jedan važan razlog zašto je tamo trgovinski protekcionizam mnogo jači nego u Europi, unatoč tome što je u Europi državna intervencija više prihvaćena. U SAD-u vam je bolje da se držite svog posla, ako treba i kroz protekcionizam, jer ostati bez posla znači ostati gotovo bez svega. Osiguranje za slučaj nezaposlenosti je manjkavo i traje kraće nego u Europi. Slaba je javna pomoć u vezi prekvalifikacije i traženja posla. Još više zastrašuje to što gubitak posla znači i gubitak zdravstvenog osiguranja, a vjerojatno i doma, zbog slabe javne stanogradnje ili javnih subvencija za iznajmljivanje. Zbog toga je u SAD-u otpor radnika bilo kakvom industrijskom

Page 34: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

restrukturiranju koje uključuje smanjivanje broja radnih mjesta, mnogo veći nego u Europi. Većina američkih radnika nije u mogućnosti pružiti organizirani otpor, ali oni koji jesu – radnici u sindikatima – će razumljivo učiniti sve što mogu da sačuvaju trenutnu raspodjelu radnih mjesta.Kao što gornji primjeri pokazuju, veća nesigurnost može navesti ljude da rade napornije, ali na krivim poslovima. Talentirani korejski mladići koji bi mogli biti briljantni inženjeri i znanstvenici, sada proučavaju anatomiju čovjeka. Mnogi američki radnici koji bi nakon odgovarajuće preobuke mogli raditi u “izlazećim” industrijama (npr. bioinženjering), tvrdo se drže svojih poslova u “zalazećim” industrijama (npr. automobilskoj) i tako samo odgađaju neizbježno.Bit je u tome, da ako ljudi znaju da će imati drugu (ili treću ili čak četvrtu) šansu, tada će mnogo lakše prihvatiti rizik odabira njihovog prvog posla (kao u korejskom primjeru) ili če lakše napustiti svoj sadašnji posao (kao u usporedbi SAD – Europa). Čini li vam se ova logika čudnom? Ne bi trebalo, jer to je upravo ista logika na kojoj se temelji zakon o bankrotu, kojeg većina ljudi prihvaća kao “očitog”.Kao što je spomenuto, uobičajeno mišljenje je da su zemlje sa slabijom državom blagostanja dinamićnije. Međutim, dokazi ne podupiru ovo stanovište. Do 1980-ih SAD su rasle mnogo sporije od Europe, unatoč činjenici da su imale mnogo manju državu blagostanja. Veličina države blagostanja samo je jedan čimbenik u određivanju ekonomskog uspjeha neke zemlje, ali je očito da velika država blagostanja nije inkompatibilna s velikim rastom.

Kad naši auti ne bi imali kočnice, ne bismo ih se usudili voziti brže od 30-ak km na sat. Na isti način ljudi mogu lakše prihvatiti rizik od nezaposlenosti i potrebu za povremenom edukacijom, ako znaju da im ta iskustva neće uništiti život. Zbog toga veća vlada može učiniti ljude otvorenijima za promjenu, a time i ekonomiju dinamičnijom.

Stvar 22: financijsko tržište mora postati manje, a ne više efikasno

Što vam kažu:

Brz razvoj financijskih tržišta omogućio nam je brzo premještanje resursa. Zbog toga su SAD, Britanija, Irska i neke druge kapitalističke ekonomije, koje su liberalizirale i otvorile svoja financijska tržišta, tako dobro napredovale u posljednja tri desetljeća. Liberalna financijska tržišta pružaju ekonomiji mogućnost da brzo odgovori na promjenjive prilike, te tako omogućavaju brži rast. Istina, neki nedavni ekscesi doveli su financije na zao glas. No, ne bismo trebali žuriti s ograničavanjem financijskih tržišta samo zbog ovakve financijske krize, koliko god bila velika, koja se događa jednom u sto godina i koju nitko nije mogao predvidjeti, jer je efikasnost financijskog tržišta ključ prosperiteta nacije.

Što vam ne kažu:

Problem s današnjim financijskim tržištima jest u tome što su ona previše efikasna. S nedavnim financijskim “inovacijama”, koje su proizvele toliko mnogo novih financijskih instrumenata, financijski je sektor postao efikasniji u stvaranju profita na kratki rok. Međutim, kao što se vidjelo u globalnoj krizi 2008, to je učinilo ekonomiju u cjelini mnogo nestabilnijom. Osim toga, vlasnici financijskog kapitala brzo odgovaraju na promjene, što kompanijama iz realnog sektora otežava osiguranje

Page 35: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

“strpljivog kapitala” koji im je potreban za dugoročni razvoj. Taj procijep u brzini između financijskog i realnog sektora mora biti smanjen, što znači da financijska tržišta namjerno treba učiniti manje efikasnim.

Ono što je sve više zemalja ohrabrivalo da usvoje strategiju rasta temeljenu na financijskoj deregulaciji, jest činjenica da je u takvom sustavu lakše zarađivati novac financijskim aktivnostima, nego drugim ekonomskim aktivnostima – ili se barem tako činilo do krize 2008. U Americi je financijski sektor postao tako atraktivan, da su se čak mnoge proizvodne kompanije pretvorile praktički u financijske kompanije. Ono što čini financijski kapital nužnim za ekonomski razvoj ali i potencijalno kontraproduktivnim ili čak destruktivnim, jest činjenica da je on mnogo likvidniji od industrijskog kapitala. Financijski kapital je “nestrpljiv” i traži kratkoročne dobitke. To stvara ekonomsku nestabilnost, jer se likvidni kapital valja svijetom u vrlo kratkom roku i na “iracionalne” načine. Još važnije je da to dugoročno vodi u slabiji rast produktivnosti, jer su dugoročna ulaganja smanjena kako bi se zadovoljio nestrpljivi kapital. Na to je mislio nobelovac James Tobin kad je govorio o potrebi da se “uspore kotači naših ekscesivno efikasnih međunarodnih tržišta novca”. U tu svrhu, Tobin je predložio porez na financijske transakcije. Tzv. Tobinov porez do nedavno je bio tabu u političkim krugovima.

Stvar 23: dobra ekonomska politika ne treba dobre ekonomiste

Što vam kažu:

Uspjeh vladine politike ovisi u velikoj mjeri od sposobnosti onih koji ju stvaraju i provode. Osobito u zemljama u razvoju, ali ne samo u njima, vladini dužnosnici nisu baš dobro upućeni u ekonomiju, a što bi trebali biti ako žele provoditi dobru ekonomsku politiku. Ti bi dužnosnici trebali biti svjesni svojih ograničenja i suzdržati se od provođenja “teških” politika, kao što je selektivna industrijska politika, te se držati manje zahtjevnih slobodno-tržišnih politika, kod kojih je uloga vlade minimalna. Na taj način gledano, politike slobodnog tržišta su dvostruko dobre, jer one ne samo da su najbolje politike, nego su također i najmanje zahtjevne za birokratske sposobnosti.

Što vam ne kažu:

Dobri ekonomisti nisu potrebni za vođenje dobre ekonomske politike. Najuspješniji ekonomski birokrati obično nisu ekonomsiti. Za vrijeme “čudesnih” godina u Japanu i djelomice u Koreji, ekonomsku politiku su vodili pravnici. U Tajvanu i Kini ekonomsku politiku vodili su inženjeri. To pokazuje da za ekonomski uspjeh nisu potrebni ljudi koji su dobro obučeni u ekonomiji – osobito ako se radi o ekonomiji slobodnog tržišta. I doista, u zadnja tri desetljeća, sve veći utjecaj ekonomije slobodnog tržišta rezultirao je u slabijim ekonomskim pokazateljima diljem svijeta – niskim ekonomskim rastom, većom ekonomskom nestabilnošću, povećanom nejednakošću i konačno, katastrofom globalne ekonomske krize 2008. godine. I ukoliko trebamo ekonomiju, potrebne su nam drugačije vrste ekonomije od slobodno-tržišne.

Ako za dobru ekonomiju ne trebamo ekonomiste, kao što je to u istočnoazijskom slučaju, onda kakva korist od ekonomije? Moguće objašnjenje istočnoazijskog iskustva jest da je ono što je potrebno za

Page 36: Ha-Joon Chang - 23 Stvari Koje Vam Ne Govore o Kapitalizmu

vođenje ekonomske politike opća inteligencija, a ne specijalističko zanje ekonomije. Može biti da je ekonomija koja se podučava u sveučilišnim učionicama previše udaljena od stvarnosti, da bi bila od neke praktične koristi. Ako je tako, onda bi vlade mogle doći do sposobnijih kreatora ekonomske politike tako da regrutiraju one koji su studirali područja koja su najprestižnija u određenoj zemlji (što može biti pravo, strojarstvo, ili čak i ekonomija, ovisno o zemlji). Ovakvu pretpostavku neizravno podržava činjenica da je ekonomski razvoj latinoameričkih zemalja bio mnogo lošiji u usporedbi s istočnoazijskim zemljama, iako su ekonomsku politiku vodili ekonomisti, i to vrlo obrazovani (kao npr. “Chicago boys” generala Pinocheta). Indija i Pakistan također imaju mnogo ekonomista svjestske klase, ali se ekonomske performanse tih zemalja ne daju usporediti s istočnoazijskima.John Kenneth Galbraith, najduhovitiji ekonomist u povijesti, svakako je pretjerivao kad je rekao da je “ekonomija izuzetno korisna kao način da se zaposle ekonomisti”, ali u šali ima i zrnca istine. Čini se da ekonomija u stvarnom svijetu nije previše važna za ekonomsko upravljanje.Zapravo još je i gore. Ima razloga za pomisao da ekonomija može biti itekako štetna za ekonomiju.