MUKA GOSPODINA NAŠEGA ISUKRSTA I PLAČ BL. DJEVICE MARIJE, MAJKE NJEGOVE

Skup pjevača:

Vrime došlo jer budući, Da Sin Božji — hotijući — Same naše rad ljubavi Svoj v'jek svrši, sv'jet ostavi.

Htjede prije s učenicim, Svojim vjernim nasljednicim, U ljubavi večerati I jaganjca blagovati.

Još za stolom on sjeđaše I nauke njim davaše, Kada Juda sam ustade, Mislit svima s tim zadade.

U grad odmah tad poteče I glavarim ovo reče:

Juda:

Što rekoste meni dati? Noćas ću ga vam predati!

Skup pjevača:

Jer je prije kod njih bio I sve s njima utvrdio, Samo ovu noć čekaše, Jer zgodnijom nju smatraše.

A kad njega saslušaše, Pogodbu mu tad predaše,I sva c'jena preopaka Bi: trideset srebrenjaka!

Od njih četu još je htio, Jer od puka strah ga bio:

Juda:

Noćas s njome poći ćemo I našav ga svezat ćemo.Skup pjevača:

Što god iska, sve mu daše,

Jer to željno dočekaše.I noć mrka jur je bila, Kad se četa uputila.

Jer se ići ne viđaše Mnogi fenjer svoj nošaše, Drugi zublje imađahu Ter goruće prednošahu.

Strašno bjehu oružani, Mačim, štitim, buzdovani', Nožim, sabijam, sulicama, Harbam, štapim, sjekirama

Da na vojsku udaritiIl' grad koji razoriti Iz temelja hotijahu, Žešće sprave ne imahu!

on pred njima gredijaše, Jer vrtao znadijaše; on je tamo dohodio Većkrat s Meštrom i molio.

Znak im još je htio dati, Po kom će ga prepoznati:

Juda:

Ja ću k njemu pristupiti, Uz pozdrav ga poljubiti...

Skup pjevača:

Na molitvi Isus bješe, Kada k vrtu već prispješe. Juda tada sam poteče, Poljubi ga pak mu reče:

Juda:

Evo sam se povratio, Meštr', iz grada; gdje sam bio, Zato l'jepo pozdravljam te I srčano cjelivam te.

Skup pjevača:

Ovo kako reče Juda, Navališe odasvuda, S konopim ga utegoše I nemilo povedoše.

Tada Gospa doma staše Ter u srcu sve pređaše, Jer predobro znadijaše Došlo vr’jeme da bijaše:

Pa u smetnji sva budući I često se obzirući. Vid’ Ivana, učenika, Isusova ljubljenika,

Kako njega tužna zgleda, Sva se strese, na smrt bl'jeda: A kad vidje, da cviljaše, Dosjeti se, što bijaše.

Al hoteći bolje znati, Htjede njega upitati; Poče, dakle, njeg tješiti, Ovako mu govoriti:

Nut se, dragi moj, ustavi Ter mi zbiljne glase pravi, Što s’ od Sinka moga zgodi? Gdje je što l’ se njem dogodi?

Ali, jer te plačna gledam, Sva se tresem i sva predam, Da će glas to tužan biti I srce mi prostr’jeliti!

Ivan:

Kad već, Gospo, želiš znati, Pravo ću ti sve kazati,Što se zgodi Sinku tvomu, A predragom Meštru momu.

Sinoć, netom večerasmo I s njim janjca blagovasmo, Da bi primjer nama dao,Svim je noge on oprao.

Pak pođosmo put Siona, Prešav potok od Cedrona,

A kad potok taj pr’jeđosmo, U vrtao uniđosmo.

S nama Juda ne bijaše, Ali mjesto znadijaše. Jer je u njem većkrat bio Skupa s Meštrom ter’ molio

Ostavivši druge stati, Trojicu nas htje obrati: Mene jedna, kog milova, Sa mnom Petra i Jakova.

Do sred vrta s njim odosmo Pak tu sva tri ostadosmo; Malo dalje on poteče Ter na golu zemlju kleče.

Na svoj obraz tu je pao, Svom se Ocu molit stao, Krvavo se tad znojeći, Ove r’ječi govoreći:

— „Oče čudne veličnosti, Pun ljubavi, pun milosti, Ako može kako biti, Ne daj m’ ovu čašu piti.

Ako l’ hoćeš pak inako, Pripravan sam svakojako; Sve što ti bi, Oče, htio, Od srca bih ispunio!"

Na molitvi dok on stase, Nam se vrlo svim dr’jemaše, Od sna bjesmo oteščali I domalo svi’ pospali.

Trikrat, brižljiv, nas pohodi, Da se komu što ne zgodi; Poče potom nas buditiTer ovako besjediti:

— „Što spavate? ... Ustanite, S pomnjom bdijte i molite,Da medu nas ne udari Napast i kod ne prevari!

Nuder, dragi, dignite se I moleći čuvajte se,

Jer premda je duša spravna, Nevoljna je put mlohavna."

Ovo netom on izreče, Vrativši se opet kleče; Tad od Oca primi svoga Poklisara nebeskoga,

Koji smjerno pozdravi ga I prejako pokr’jepi ga, Davši njemu razumjeti, Da mu valja smrt trpjeti

Još on tako tu klečeći I još vruće sveđ moleći, Eto Juda pred svim prvi, Za njim vojska žedna krvi:

Svi bijahu razjareni, Ko vukovi razdraženi; Al’ se svaki njih pomete, Kad im reče: — Kog ištete?

K zemlji dole svi padoše I bez sv'jesti ostadoše; Kad im potom oblast dade, Na noge se svak ustade.

Juda tada k njem potečeTe: Zdrav, Meštre! njemu reče,Pa himbeno njeg cjelova. —A reče mu Meštar ova:

— „Prijatelju, što s’ došao? I to li je tvoj posao? Tako l’ ljubeć men’ izdaješ, Zlotvorima sad predaješ?" —

Tad svak na njeg nasrtaše, Uhvate ga i svezaše... A dok to se događaše, Učenici pleća daše...

Od tuge bi pukla st'jena Gledajući izbijena Tvoga Sinka rukam jakim I oružjem svakojakim!

Da ti ga je ugledati

I kakav je pogledati, Rekla bi mi: — „on to li je? Ah, ne, Sin moj ovo nije!"

Smućena bi ti ostala, Možda mrtva k zemlji pala, Videć kako svi ga psuju, Ruže, biju, pogrđuju!!...

S njim se tada podigoše I k Ani ga povedoše Nemilo ga turajući I bezdušno lupajući.

Hodi brzo, sa mnom idi, Za života još ga vidi, Jer svak od njih hlepno žudi, Da ga sudac na smrt sudi.

Učini mi sad na volju, Umiljeno ja te molju, Da ga živa zatečemo I štogod mu bar rečemo.

Kad ču Gospa tužne glase, Od žalosti uzdrhta se I ništa mu tad ne reče, Već na zemlju suzna kleče.

Na nju pade teška tuga,Da joj ravna nije druga,I taku joj muku dade, Da za sebe već ne znade.

I ne može uzgor stati, Sad će k zemlji upadati; Kad pritrča Mandaljena, Ter je primi na koljena.

Zatim sestre priskočiše, U plač ljuti udariše U tom stanju nju videći, Na njezinu bol misleći.

A kad Gospi svijest se vrati, Sestrama se tad obrati Ter započe suze liti I ovako govoriti:

Riječi Gospine:

Ah, moj Bože, bolna ti sam,Sestre, mile, tužna ti sam! Ove glase čuvši sada, Kako mili Sin moj strada!

Kakva tuga mene bije, Razum’jet vam teško nije, Radi Sinka dragog moga, Uhvaćena bez razloga.

Ah! moj Sinko pregizdavi, Srećo moja i ljubavi, Kud ću, kamo sad bez tebe? Od boli sam izvan sebe!

Ajme, lijepa dušo moja, Meni nema već pokoja; Komu ću se sad uteći, Komu žalost svoju reći?

Gdje su sada učenici, Vjerni tvoji sljedbenici, Koji s tobom svud iđahu, Za te mr’jeti govorahu?

Od straha su pobjegnuli, Od tebe se odmetnuli, Niti za te, tko već haje, Nit za tobom tko pristaje.

Ajme? Juda, izdajniče, Meštra svoga odmetnice, Što ti skrivi moj Sin mili, Ter me tako ti ucvili?

Harnost tvoja gdje je, jao?! Sinoć ti je noge prao,Za stolom si s njime bio, Zalogaj si njegov jio:

A pak tako njeg izdade, Dušmanima sad predade?!

Koji drugo ne iskahu, Jer ga smaknut svi željahu.

Tko te njemu preporuči. Neg ja, koju s njim razluči? Tako li mi život skratiI za dobro zlo povrati?!

Tako l’ kažeš harnost svoju, Tako l’ plaćaš ljubav moju? Sretniji bi stoput bio, Da se nisi ni rodio!

Tako l’ više c’jenio si Novac, koji dobio si, Nego l’ život Sina moga, Nad svim ljudma prekrotkoga?

Jao! Juda Iškarjote,Što učini nas sirote? Pače, tužan, tebi jao, Jer si Boga svog izdao!

Mandaljeno, ustani se, Sinku sa mnom uputi se; Znaš, da ti je dobro htio I da ti je Meštar bio.

I vas molim, sestre moje, Jer po meni vam je svoje, Sada gradu potecimo,I sve što je, izvidimo.

Ti, Ivane, nas čuvati Hoćeš i put kazivati, Kuda Sinka mog vodiše, Kud li s njime prohodiše.

Skup pjevača

Tužna Mati tad s’ uputi, Putem plačuć plač preljuti; I na smrt bi probl’jedjela. Kad bi Krvi kap vidjela,

Jerbo dobro znadijaše, Da to Sinka Krv bijaše; S njom i sestre hodijahu I žaleći naricahu,

Hodeć, bolna, posrtaše, Jer u tuzi sva bijaše,Al je sestre podizahu Na rukama uzdržahu.

Još su noćne tmine bile, Kad su k dvoru pristupile,

im Ane dvor se nazivaše,on Kaifi tast bijaše.

Kad Isusa uhvatiše, K Ani njega dopremiše,Jer poglavar on je bio I njih na put otpravio.

Isus, pitan, progovori I kratko mu odgovori: Malkus pljuskom tad zamlati, Zlo za dobro njemu vrati.

Ah! kakvu mu pljusku dade! Modar obraz vas ostade, Jer mu ruka od ramenaBješe gvoždem oklopljena.

Taj udarac prenemili Tužnu Majku gork’ ucvili: Ljuto ciknu to videći, Pak zaželi govoreći:

Riječi Gospine

Ajme l’jepo lice moga Sinka dragog i miloga, Ter kakva je to desnica, Kakva li je zaušnica!

Ah, Malkuse, neharniče! Ah, nevoljni nesretniče! Ter kakvo je to lupanje, Kakvo li je udaranje?!

Ah! moj Sinko moj pokoju,Sam ti vidiš žalost moju, Nit ću prestat tugujući Lice tako gledajući!

Skup pjevača

Jošter Gospa naricaše, Kad s’ odatle posukaše, A ruke su bile jako Svezane mu naopako.

Otud Kajfi vode njega

I pred njime optuže ga,Jer je Kajfa glavar bio, Krivce slušo i sudio.

Svjetina

Ovaj zakon novi daje, Slušaj, suče, istina je! Hram ću, veli, razoriti, Pak u tri dni sagraditi.

Puk je čudno prevario I zla dosta počinio; Još se hvali, daj’ od Boga I Sin da je Svemogoga!

Skup pjevača

Tada Kajfa usta gore, A oči mu mržnjom gore:

Kajfa

Kaži ovdje po istini: Ti si Božji Sin Jedini?

Skup pjevača

Kad ču Boga spominjati, Isus htjede čast mu dati, Usta sveta tad otvori I ovako odgovori:

Riječi Isusove:

Kad odgovor, suče, želiš: Božji Sin sam! — pravo veliš.Ovako ti odgovaram,I znaj dobro da ne varam.

Jednog dana svako pleme Kano Suca vidjet će me, Kada dođem na oblaku Pravo sudit krivnju svaku...Skup pjevača

Tada Kajfa na te r’ječi Srdito se ispopr’ječi:

Kajfa:

Svjedočanstvo drugo što će,

Ne čuste li strašne zloće?

Ded k Pilatu potecite, Kažite mu i recite:„Umrijet mora po Zakonu Za bezbožnu hulu onu!“

Skup pjevača

Tad ga pljuskam izlupaše, Lice sveto popljuvaše, Pa ga b’jesno spopadoše I k Pilatu povedoše.

K Namjesniku kad su stigli,Zaglušnu su buku digli:

Svjetina

O pravedni gospodine, Sudi krivca, nek pogine!

Skup pjevača

Tada Pilat pitat stane, Iz koje je Isus strane, Da se ne bi prevarioI tuđinca osudio;

on bo jošte ne znadaše, Da mu Irud kralj bijaše, A kad sad je čuo za to, Odgovori on im na to:

Pilat:

Kad je tako, čujte, ljudi, Irud neka njemu sudi! K njemu, dakle, vodite ga, Bude l’ krivac, sudit će ga!

Skup pjevača

K Irudu ga povedoše, A kad preda nj izvedoše, Irud mu se obveseli, Jer g’ odavna vidjet želi;

on je za njeg čuo bio,

Da je čuda počinio, Pa i sad bi moglo biti, Da će koje učiniti.

Zato svoje r’ječi strati,Al Isus mu r’ječ ne vrati.I zato se na nj rasrdiI s vojskom ga svom pogrdi.

Čini b’jelim da s’ ogrne Pak Pilatu da se vrne, A b’jelim se pokrivahu Bez pameti ki bijahu...

Tad i Majka posrćući Za njim pođe sve plačući, Gorka bol joj srce peče, Pa mu ove r’ječi reče:

Riječi Gospine:

A vidiš li, Sinko mili,Kako tvoja Majka cvili? Obazri se i vidi me, I pogledom utješi me!

Ah, to li je tva odjeća?!... Može l’ nać se zloća veća.Tebe, Mudrost nestvorenu, U haljinu dat mamenu!

Ajme, Pravdo, već te nije, Kad Irudov sud taki je! on se mamen može zvati, Nit se veći može dati!

Skup pjevača

Dokle Gospa naricaše I svom Sinku govoraše, Sva dovrvje po gotovu Vojska k dvoru Pilatovu.

U dvor kad se svi smjestiše,

Vrata dvoru zatvoriše, Unić Majci ne dadoše, Nemilo je otiskoše.

Oko njega tu stajahu,Poprijeko na nj gledahu,Oštro zubma škripajući,Namjesnika čekajući.

Sade Pilat potom toga,I videći svezanoga,Nije čekat htio duže,Zapita ih, što ga tuže.

Svjetina:

Gospodine, da zločinacPosve nije i još hinac,Ovdje ne bi svezan bio,Nit bi ga se tko dodio!

A sad ovo svi velimoI čisto ti govorimo,Da ga smakneš i umoriš,A drugo nam ne govoriš.

on bo veli, da j’ od BogaI Sin daje Svemogoga;on zakone stavlja noveTer se našim kraljem zove!

Je li pravo, da se ovakiČovjek pusti preopaki?Što otežeš? Dobro pazi,U zlo koje ne ugazi!

Pilat:

Dobro, dakle! Kad velite,Da je krivac, i želite,Da pogine, vodite gaI po Pismu sudite ga!

Svjetina:

To se nama ne pristoji,Već u samu tebi stoji!

Skup pjevača:

Kad im Pilat r’ječi shvati,K Isusu se on obrati:

Pilat:

Eto tebe Kraljem tvore:Je l’ istina, što govore?

Skup pjevača:

Buduć dotle mučeć staoIsus i r’ječ ne rekao,U mucanju sad prestade,Odgovor mu ovaj dade:

Riječi Isusove:

Il’ s’ od sebe to poznao,Ili ti je tko kazao?Kralj jesam li, pitaš ti me:- Jesam! - to je moje ime.

Al kralj nisam ovog sv’jeta,Jer da jesam, mnogo četaMene ovdje branile bi,I ja vezan bio ne bih.

Ali sam se rodit htio,Čovjekom se učinio,Da izbavim svijet iz tmina,Kažem, gdje je spas, istina.

U istini tko god hodi,Mene sluša i nahodi...Ovako je, kako velim,Jer spasenje svima želim.

Skup pjevača:

Kad ču Pilat, što govori,on svjetini progovori:

Pilat:

Počekajte, ne bučite,Nego pomno promislite!

Vi velite, da g’ umorim,A da drugo ne govorim;A ja vama velim opet,Zar ću Kralja vašeg propet?

Skup pjevača:

Namjesnika kad su čuli,Do neba su glas dignuli:

Svjetina:

Drugog kralja mi nemamo,Cesaru se svi klanjamo!

De nemojder već kasnitiNi toliko smeten biti,Hoće pravda mjesto svoje,Osudi ga, jer pravo je.

Skup pjevača:

Pilat poče tad misliti,Kako će ga izbaviti.

Pilat:

Brzo, momci, uzmite gaTere bičim izbijte ga!

Skup pjevača:

Njega sluge tu zgrabiše,K stupu svezav tako biše,Da ga svega krv oblilaI još zemlju natopila.

Odrt tako vas bijaše,Da se svaka kost viđaše,Nit ostade igdje c’jeloZa rt igle slavno T’jelo!

Pak mu ruke oprostišeI na nj opet navališeBijuć', ružeć’ i psujućiI za rugo na nj pljujući.

Tad spletoše čudnu krunuPreoštroga trnja punuTer ga njome okrunišeI po glavi štapim biše.

Tako strašno izranjenaI tom krunom okrunjenaPilat puku tu stojeći

Ukaza ga govoreći:

Pilat:

Evo čovjek, koji svogaNema lica jur ljudskoga,Zarad ljutih smrtnih rana,Buduć odrt sa svih strana!

Što suviše već želite?Jur kakav je, svi vidite,A da rečem po razlogu,Prava smaknut ja ne mogu.

Skup pjevača:

Gleda Majka milostivaSinka svoga jedva živa,Svega Krvlju oblivenaI nemilo nagrđena;

Od žalosti umiraše,Dok mu Rane promatraše,Ljuta bol joj srce peče,Naričući ovo reče:

Riječi Gospine:

Ajme, Sinko, srce moje,Tako li je T’jelo tvoje!Tako mi te nagrdišeI za rugo okruniše!

Evo cvilim i uzdišem,Evo jedva dušom dišem!U te gleda tužna Mati,Ne može ti pomoć dati!

Glava, Sinko, kakva ti je?Svak bi reko, tvoja nije!Kakav l’ obraz, diko moja,Krvav i pun smrtna znoja!

Skup pjevača:

Jošter Gospa hotijašeŽalit, ali ne mogaše,Jer svjetine vika staše,Ter iz glasa svak veljaše:

Svjetina:

Ta mu kazna nije dostiZa njegove sve tamnosti!Za njeg nema ogovoraNi drugoga dogovora;

Osudi ga, Namjesniče,Čitav narod tako viče,Nemoj njega već braniti,Jer jur ima mrtav biti!

Skup pjevača:

Opet Pilat, jer viđaše,Da kriv Isus ne bijaše,Pustiti ga nastojeći,Reče njima govoreći:

Pilat:

Jur običaj ja vaš znademI trebuje da vam dademKrivca, koga vi želiteI za koga uzmolite,

A vi znate dobro sami,Da blagdan je sutra vami:Hoćete li radi togaBarabana il’ ovoga?

Jur Isusa znate, tko je,A Baraban zna se, što je;Ako koji čuo nije,Život njegov, čuj, ovi je:

Baraban je podbunitelj,Mnogih smutnja probuditelj,on čovjeka ubio jeI tamnice dopao je.

Ovaj nije nešto takoUčinio zlo opako.

Nuder, dakle, promislite,Koga čete, i recite!

Skup pjevača:

Ovo Pilat govoraše,Jer ga prava priznavaše,Al svjetina kad to čula,Jednim glasom podviknula:

Svjetina:

Da tog propneš, svi velimo,Barabana svi prosimo,Jer taj Boga našeg psuje,Govoreći, Sin da mu je!

Skup pjevača:

A kad Pilat ču te glase,Onda već ma uzboja se,I opet ga pitat stane,Od koje je došo strane.

Odgovor mu Isus ne da,Već ponizno k zemlji gleda.

Pilat:

Ded govori, što ne zboriš?Zašto sa mnom ne govoriš?

Ne čuješ li, potrebniče,Kako mnoštvo na te viče?

Ja te mogu izbavitiI mogu te pogubiti.

Život i smrt tvoja stojiSad u rukam’ samo mojim.Otkuda si, dakle, kaži,A drugoga već ne traži!

Skup pjevača:

Kano janje Isus stase,Dokle Pilat besjeđaše;Sveta usta tad otvoriTe Pilatu odgovori:

Riječi Isusove:

Kad odgovor želiš čuti,Po istini reći ću ti:Ti imao vlasti ne bi,Da zgor nije dana tebi,

Nit bi sud tvoj valjan bio,Da ne bude Bog hotio...

A tko me je tebi dao,U veći je grijeh upao.

Skup pjevača:

Čuvši Pilat, izvede ga,Izranjena pokaže ga:

Pilat:

Što mislite? Drugi nije:To je Kralj vaš! Gle, kaki je!

Skup pjevača:

Kad te r’ječi razumješe,Ko vukovi pobjesnješe:

Svjetina:

Propni njega, svi velimo,A sve jedno govorimo!

Ovdje sudac, znamo, ti si,A Cesarov zlotvor nisi:Al’ ako ga ne'š suditi,Carski čovjek ne ćeš biti,

Jer tko godi kralj zove se,Od Cesara odmeće se!Pazi, dakle, da rad njegaTi ne budeš krivac svega!

Skup pjevača:

Ovo kad mu nav’jestišeI Cesarom popr’jetiše,Sva mu slobod onda pade,A prostosti već nestade:

Sjede tada na pr’jestoljeI reče im preko volje:

Pilat:

Uzmite ga, - vodite ga,Tere na Križ propnite ga.

Skup pjevača:

Kad osudu oni čuše,Svi na njega nasrnuše,

Rastezaše, opet biše,Pak na nj teški Križ staviše.

Tužna Majka sa sestramaI pobožnim još ženamaZa vojskom se tad uputiGorko plačuć plač preljuti.

Tu kad Isus družbu vidje,Da plačući za njim ide,Pogleda ih dragostivoI reče im milostivo:

Riječi Isusove:

O, sionske jadne žene,Ne plačite zarad mene,Na vas iste vi cviliteI na porod vaš žalite,

Jere teško vr’jeme doć’ će,U kome se reći hoće:O nesretne dojilice,O blažene neplodnice!

U dan onaj strahovitiPlaninam će govoriti:- Gore, na nas nut padnite,A bar danas pritisnite!

Jer kad ovu čine štetuU zelenu još drvetu,Što će s’ onda učiniti,Kada bude suho biti?

Skup pjevača:

Još ovako govorećiIsus pade Križ noseći,Ne moguć se već držatiNit’ na nogam više stati.

Križ je, što ga on nosio,Dug lakata osam bio;Bješ’ od hrasta sav zelenaNešto malo poravnjena.

S njim zločinca dva vođahu,Koje smaknut hotijahu:Jednom ime bješe Dižma,A drugi se zvaše Gižma.

Razbojnici bjehu biliI zla dosta počinili:S njim ih propet namisliše,Da pogrde njega više!

Kad to vidje tužna Mati,Poče gorko naricati:

Riječi Gospine:

Ajme, Sinko, ljuta rano,Moja diko i obrano!

Ah, to li sam dočekala,Toga li se nagledala:Da te tako pogrdiše,S razbojnicim osudiše!

S takovom te družbom vodeI načine iznahode,Da nagrde T’jelo tvojeI da rane srce moje!

Već te molim, Sinko blagi,Ah, premili i predragi,Da mi dadeš Križ nositi,Već ne mogu podnositi!

Tada ću se umiriti,Kad te budem izm’jeniti;Onda neću već plakati,Kad ti pomoć budem dati.

Skup pjevača:

Dokle Gospa tu cviljaše,Isus s Križem sl’jeđaše.Kako malo napr’jed pođe,Na njeg smrtna slabost dođe.

I jer snaga njeg izdade,Licem svojim zemlji pade.Tad viknuše, da svak stane,Dokle opet ne ustane.

Majka jadna, kad to spazi,Kano da je mač porazi,I rad bola žestokogaPade pokraj Sina svoga...

To bi srce kamen bilo,Koje ne bi procvililo,Majku tužnu gledajući,Kako trpi uzdišući.

Svrhu zemlje Sin ležaše,Komu lice sve bijašeVele strašno izranjeno,Kano mrtvo izm’jenjeno;

A kod njega Majka pala,Sva s’ u suzam okupala,Niti može k njemu doći,Nit mu može dat pomoći!

Kad krvnici ugledaše,Da još malo živ bijaše,Da ne može ni hoditi,A kamoli Križ nositi,

S njega teški Križ digošeI Šimunu predadoše,Od Cirene on se zvašeTer sa sela tad iđaše,

on ne htjede Križ nositi,Al’ ne može ino biti:Na se, dakle, kad Križ primi,Uputi se među njimi.

Tad Isusa podigošeI nemilo povedoše;Kalvarija br’jeg se zvao,Gdje se propet on imao.

Kalvarija, - tumačeći -"Mrtva glava" hoće reći,Jer tu kosti svih bijahu,Koje ondje propinjahu.

Međuto se poosv’jestiJadna Majka od nesv’jesti,A sestre joj pomogoše,Te za vojskom s njom pođoše.

Kad na vrhu gore bješeKalvarije, tad vidješe,Da sva vojska nad njim stašeI na Križ ga propinjaše:

Jedni ruke rastezahu,Drugi čavlim pribijahu,Udaraca jeka staše,Da sva gora glas vraćaše.

Kad bi koji Majka čula,Iznova bi protrnula:Sama krepost Božja dade,Da tu mrtva ne ostade!

A kad sve već dovršiše,I Križ uzgor usadiše,Isus poče tad molitiI svom Ocu govoriti:

Riječi Isusove:

O, moj Oče svemogući,Jur na smrti ja budući,Ti znaš da sam ispunioSve potanko, što si htio.

Činio sam, što je bolje,I umirem drage volje:Vražju silu jur oborihI čovjeku raj otvorih.

Sad te molim, Oče mili,Svrhu sviju ti se smili,Da te budu svi štovati,Pak raj s tobom uživati.

Ovim svima ti oprosti,Buduć Otac od milosti,Da ih koji ne pogine,Jer ne znadu, što sad čine.

Sad su moji protivnici,Al’ nek budu sljedbenici:

Dostoj im se milost dati,Da se mogu pokajati.

Skup pjevača:

Dok je Isus propet bioI molitvu tu molio,I lupeža dva propeše,Pak se rugat s njim počeše:

Aj, čuveni čudotvorce,

Aj, aj, vrsni rukotvorče,Koji crkvu razrušuješPak u tri dni sagraduješ!

Da, naš Kralju, zdrav nam bio,Čudno ti si zadobio!Imat ćeš se čim hvaliti,Kada k Ocu budeš priti;

Jer gdje drugom život dade,Sad ga tebi već nestade:Valja reći, da krepostiTvoje nisu sve vr’jednosti!

Skup pjevača:

Lupež pako govoraše,S l’jeve strane što višaše:

Lijevi razbojnik:

Ako Božji Sin si pravi,Nas i sebe sad izbavi!

Skup pjevača:

Ovo Gižme riječ bijaše,A Dižma mu govoraše:

Desni razbojnik:

Ti sam znadeš, da smo krivi,Nit je pravo da smo živi;Al pravedan ovaj gine,on je nevin, bez krivine!

Skup pjevača:

Pak Isusa gledajućiReče njemu uzdišući:

Desni razbojnik:

Ti se sjeti duše moje,Kad u carstvo dođeš svoje!

Skup pjevača:

Isus buduć njega čuo,Na milost se jest ganuo,I skrušena njeg videći

Utješi ga govoreći:

Riječi Isusove:

Kad je tako, ja ti velju,Ispunit ću tvoju želju:Danas kraj je tvome vaju,Sa mnom bit ćeš ti u raju.

Skup pjevača:

Dok on tako govoraše,Ispod Križa Majka staše,Gledala ga i plakala,Iz dna srca uzdisala.

I Ivan je uz Križ bioS druge strane, suze lio.Usta Isus tad otvori,Ovako im progovori:

Riječi Isusove:

Ženo, nemoj već plakati,Drugog ću ti sina dati:Ivana ti evo mogaZa tvog sina predragoga.

Teb’ Ivane, Majku dajem,Za Majku ti nju predajem:Znaj, da sam ti sve predao,Sad kad sam ti Majku dao!

Skup pjevača:

Isus ovo njoj govori,Da je štogod razgovori,Jer brižniji s nje bijašeNego s’ onog, što trpljaše.

Ivan kako Majku steče,Prignuv glavu k njoj potečeI kakono sin joj praviDo smrti je ne ostavi.

Gleda Majka Sina svoga,Zatim gleda na drugoga,Pak promišlja u gorkostiRođenoga izvrsnosti;

Misli, tko je Sin joj bio,

Tko l’ Ivana porodio:Opet gleda pak uzdišeVideć, da joj jur izdiše

Ah, tko bi se uzdržao,Na taj prizor ne plakao?!Ljuta bol joj srce para,Pak ovako progovara:

Riječi Gospine:

Ah! Moj Sinko poljubijeni,Ah, preslatki i medeni!R’ječi Tvoje, premda mile,Srce su mi prostr’jelile.

Ah, kako će Ivan bitiSin mi, Sinko plemeniti?!Ti Sin Boga velikoga,on čovjeka sin jednoga!

on pri Tebi toliki jeKolik onaj, koga nije!Pa ga mjesto sebe daješ,Mene njemu ti predaješ!

Još mi veliš: - UzdisatiNemoj više ni plakati! -A može li tužna MatiNe cviljeti, ne plakati?

Al jer to je volja Tvoja,Podlaže se duša moja:S tvojom moću trpjet mogu,Za sve kličem: - Hvala Bogu!

Skup pjevača:

Dokle Gospa tako cvili,Ožednje joj Sin premili:- Žedam! - kliknu i zaželi,Vode da mu tko ud’jeli.

Al’ od žeđe žešća željaBješe našeg Spasitelja,Da bi spas nam svima daoRad čega je i došao!

No krvnici za poruguSpremiše mu muku druguŽuč i ocat pom’ješaše,Pak tu gorkost pit mu daše!

Buduć Isus okusioI okrutnost tu vidio,Ne htje piti, nego svomuOcu reče nebeskomu:

Riječi Isusove:

Oče dobri, sve j’ svršeno,Što o meni bi rečeno;Ja izvrših volju Tvoju,Sad Ti dajem dušu svoju!

Skup pjevača:

Ovo rekav, malo dahnu,Prignuv, glavu, ter izdahnu...

(Svi kleknu i u tišini mole, zatim se nastavi pjevanje)

Skup pjevača:

A kad Isus duh predade,Čudno smućen svijet ostade;Sunce jasnost tad izgubi,Dođe mračno i pogrubi.

Svijet osta vas pun tmine,Jer preminu Kralj istine;Sva se zemlja strašno strese,Jer Bog-čovjek smrt podnese.

Smrt povrati, što pomori,Jer se mnogi grob otvori,Mnogi Sveti ustadošeTer u sveti Grad odoše.

Pećine se rastvoriše,Građe mnoge oboriše,I živine bez razlogaSve smrt plaču svoga Boga.

Kad stvorenje, svako tada,Poruši se, cvili, jada,Što j’ od Majke tužne bilo,Što li se je dogodilo?

Križ bijaše zagrlila,Sva se u plač prom’jenila,Ter Krv Sinka cjelivaše,A drvetu govoraše:

Riječi Gospine:

Ah, moj Križu, gorka željo,Smrtna Sinka mog posteljo!Ti si odar Sinka moga,Plemenitog i miloga!

Križu, Križu, ah gorkosti!Premda jesi pun slatkosti,Jer po tebi svi grešniciSad su rajski baštinici,

Ja sam Majka, pa se bolim,Ah, prigni se, vruće molim,Da ja Sinka s tebe snimimI na svoje krilo primim.

Da nad Njime ruke sklopim,Dok u suzam sva se topim,A suze će vodu dati,U njoj ću mu Rane prati,

Križu, drvo posvećeno,Za spasenje određeno,Daj mi Sinka moga T’jelo,Na tebi je dost’ visjelo.

Sin je to moj, Križu sveti,Kog najprije u pametiZačeh, potom i porodih...Već daj mi ga, kakogodi.

Križu, Križu, ah žalosti!Ti Majčinoj boli prosti,Jer mi tuga srce kosi,Ubija ga i zanosi!

Istina je, da tugujem,Al’ iz duše tebe štujem:Ti si sredstvo Otkupljenja,I milosti i spasenja.

Skup pjevača:

Dok tu Majka naricašeI priklono Križ moljaše,

S njom i sestre još bijahuS drugim ženam i cviljahu.

Muške glave tu ne bješe,Neg’ sam Ivan, jer sav bješeOnaj narod odvrvio,Kad je mrtva Njeg’ vidio.

Tako tužna ta družinaPlačuć mole Gospodina,Da bi tkogod još došaoI skinut ga pomogao.

Kad Josipa ugledaše,Da se k njima primicašeNoseć ljestve, da ga skineS Križa prije noćne tmine.

Kod Pilata bješe bio,Od njeg T’jelo isprosio.Jer ga htjede pokopatiI svoj novi grob mu dati.

Buduć Križu pristupioI na nj ljestve naslonio,Započe ga otkivati,Tupe čavle izbijati.

A kad čavle povadišeI s križem ga rastaviše,Na krilo ga primi MatiI poče ga cjelivati.

Sveta Majka uzdisala,Suzam rane ispirala.

Pak ne moguć trpjet daljeNa sve strane vapaj šalje:

Riječi Gospine:

O svi, koji prohodite,Razmislite i vidite,Je li žalost čija sličnaBila mojoj i prilična?

Evo Sinka ja izgubih,Koga sa svim srcem ljubih,Slavu, diku, ures sv’jeta,Od trideset i tri ljeta!

Bijah Majka ja radosti,Sad sam more sve gorkosti,Sinka mrtva gledajućiI na krilu imajući.

Ah, moj Sinko pregizdavi,Vruče živi sve ljubavi,Smrt me str’jelja na sve straneVideć ove strašne rane!

Ajme, Glavo sve mudrosti,Razabranja i tr’jeznosti,Kako l’ si mi izranjenaI nemilo nagrđena!

Oči, pram kim sunca jasnostMogaše se zvati tamnost,Pogled slatki kamo li je?Ah, umro je, već ga nije!

Usne l’jepe i rumene,Žučju, octom natopljene,Kako s’ vaše rumeniloU bljedoću prom’jenilo!

Ajme, ruke provrćene,Ah, i noge probijene,Kako ste mi požutjele,Što bijaste k'o sn’jeg b’jele!

Ajme, boče otvoreni,Mrtvu kopljem probodeni,S desne strane počinjućiPa kroz Srce prodirući!

Bože! Čudne nemilosti,Bezakonja i tamnosti:Ter ni mrtvu ne prostiti,Već Te tako nagrditi!

Ah, što li Ti učinišeKako l’ zlobno umoriše:Gore nego zlotvornika,Neg najgoreg razbojnika.

Ružo jednom prerumena,A sad Krvlju poškropljena,U što si se okrenula,Kako l’ si mi uvenula!

Sinko l'jepi moj, oprosti,Ako ne znah reć zadosti;Ne znam, jer mi tuga c’jepaSrce, Dušo moja l’jepa!

Gorku premda u jauku,Blagoslivljam tvoju Muku,Jer su duše otkupljeneI od ropstva izbavljene...

Oče višnji, svemogući,Ja već reći ne znadući,Velim samo: - Hvala Tebi,Jer svog Sina primi k Sebi!

Skup pjevača:

Pokle Ivan, sin joj novi,Sve za pogreb prigotovi,Novoj Majci prikloni seI ovako oglasi se:

Ivan:

Ja znam, Majko, kako ti je,Al’ plakati korist nije,Jer da bude on hotio,Ne bi sada mrtav bio.

Ljubav ovo sve djelova,Kojom tamni sv’jet milova:Da bi sv’jet otkupio,Gorku smrt je pretrpio.

Sve si ovo ti već znala,Još kad si ga na sv’jet dala,Nit je Tebi smrt njegovaNeka čudna stvar iznova.

Svi plačemo, kako znamo,Jer mlohavu put imamo,Al’ se opet ustrpimoI tužiti prestanimo!

Dostoj nam se T’jelo dati,Da G’ idemo pokopati,Jer se sunca jasnost skrila,I noć jurve pristupila.

Skup pjevača:

Dokle Ivan besjeđaše,Majka s pomnjom njeg slušaše,A govorit kad prestade,Mrtvoga mu Sinka dade.

Kad na ruke njeg primiše,Sve što treba učiniše,Kako s čašću pristoji se,Dragom Meštru dostoji se.

Mirom t’jelo obloživšiPak u platno obavivši,U grob novi sahranišeI kamenom zaklopiše.

Žaleć, dakle, Majka Sina,I tužeći sva družina,Svak otiđe svojoj kućiUskrsnuće čekajući.

BLAGOSLOV

A sad koji sav svijet stvori,Vas obilno pomogao,I koji vam Raj otvoriSvoj blagoslov svim vam dao.

Eda biste, dok živite,Vazda s Njime prebivali,A za tizim, kad umrete,Njega s Majkom uživali!