goran tribuson - bijesne lisice.pdf

8/17/2019 Goran Tribuson - Bijesne lisice.pdf

1/860


2/860


3/860

1.

TA ČAROBNA MINIJATURA, ČIJI NASLO

GOVORI o pariškom travnju, morala jzapravo biti skica iz Parkerovpodsjetnika na francuske danePoentilistički raspršena i razigranaelegantna, virtuozna i opasno šašavakao da se na toj staroj snimci probijalkroz metež i žamor publike u dvoran

koja je u raj be-bopa ušla zabunomUistinu, s kovitlacem takve glazbeglavi ne možeš kazati kako si normalaip na kojega se može računati, pomisl

Banić, znajući kako u tom ve


4/860

završenom odsječku velikoga dobaslomljen opijatima i alkoholom, Charlipuše u pisak, već pomalo nagnut na on

drugu stranu, kamo će preseliti kojgodinu poslije. Sasvim pogrešan okviza pregledavanje jutrošnje poštezaključi u sebi privatni istražitelj iprolaza kina Apolo, pa ugasi svoj novCD-player.

A pošta se, nažalost, sastojala sam

od jednog jedincatog pisma u luksuznoomotnici bež boje, s prozorčićemkojem su se jasno vidjeli njegovo ime adresa. Da, pošte je bilo sve manje, bakao i poslova. Unatoč tomu što jzakonodavac posve legalizirao raprivatnih detektiva i njihovih agencija

donio kodeks ponašanja u toj djelatnost


5/860

uveo detektivske iskaznice kojima smoglo mahati pred klijentelom kaoameričkim filmovima, detektivske uslug

kao da više nitko nije trebao. Oposljednjeg posla što ga je Nikola Baniobavio prošla su već dva mjesecakojima nije zaradio ni prebijene pareali je svejednako plaćao najamninurežije, alimentaciju, porez i ostalproklete gluposti, smišljene samo rad

oga da se poštena čovjeka što prijdotjera do prosjačkog štapa. A i taj jposao bio više katastrofa no poslovnuspjeh! Za nekakvog imućnog idiota

nače trgovca i nižeg političkodužnosnika, trebao je izvidjeti vara li gpetnaestak godina mlađa žena. Svaknormalan čovjek, čim bi vidio zadriglo


6/860

rbonju i njegovu mlađahnu suprugplayboyevski napuhana poprsja, rekao bmu: Stari moj, nemoj uludo trošiti lov

na privatnog detektiva, ali je gospodiagnostik ipak htio cijelu stvar imat»crno na bijelom«. Nakon što je Banidesetak dana poput pseta njuškao zgospođinom bundom i visokipotpeticama, uspio ju je uhvatiti u trenkada je skinula gaćice u suton

elenovačkog parka, te je iz potajovjekovječio jednu od njezinipreljubničkih romansa na cijeloednom osjetljivijem filmu marke Ilford

Većina fotosa pripadala je dosta dobromekoj pornografiji što bi je objavili poneki erotski časopisi kakvima skrcati kiosci Tiska. No dogodilo s


7/860

upravo ono što je u ovovrsniposlovima najveća opasnost. Nakodramatične svađe supružnici Lelas ipa

su se pomirili, ona je svojega idiotuvjerila u to »kako sve to nije ono što omisli«, on joj je oprostio, pali su sizagrljaj, i preko nekog skupoodvjetnika za otmjeniju klijentelu tužilBanića zbog povrede članka 2Pravilnika o obavljanju detektivski

poslova, prema kojem se vršitelstražnih radnji ne smije služitobmanama, prijevarama krivotvorinama. Suvišno je i kazati d

mu, osim simboličnog predujma, Lelanije platio uslugu te da je, uz naknadu zpretrpljenu duševnu bol, tražio i povraog predujma.


8/860

Nikola Banić, koji od uredskopribora nije posjedovao gotovo ništa, pako ni nož za otvaranje pošte, razder

grubo rub omotnice i izvadi iz nje bijelpapir poprilične gramature na kojemu sbila otisnuta zlatna kaligrafska slova. Nfinom reljefnom papiru, zapravo mekšekartonu, rasprostro se kitnjast, pompozapoziv:

Snovi koji u novom mileniju postaju

stvarnost

promidžba novih projekata Lucky holdinga

Ispod masno otisnutog poziv


9/860

nalazilo se i kratko objašnjenje o čemse tu zapravo, radi, kao i to da će spromocija »snova« održati u dvoran

hotela Palace danas u dvanaest sati, i tsamo za pozvane novinare zainteresirane uglednike. Banić sznenadi pitajući se po čemu bi on trebao biti zainteresiran za tlapnj

dolazećeg milenija, to više što jnekakav neotesani bedak u donje

ijevom uglu poziva utisnuo i krajnjnepristojnu napomenu: Tamno odijelpoželjno! Još jedanput uzme grubrazderanu poštansku omotnicu, pogled

ogotip Lucky holdinga na njezinoijevoj gornjoj strani, a zatim spazi kake u njoj zaostao još jedan manj

kartončić. Izvuče ga i shvati da je t


10/860

posjetnica stanovitog Romana Pešeljkoji je, kako se dalo zaključiti, binekakav manager tvrtke, a ujedno

osoba koja je Banića pozvala npodnevni domjenak u otmjenozagrebačkom hotelu.

Umjesto tamnog odijela kojenaravno, nije imao, Banić navuče tamnevisice i crni pulover, čiji V-izre

ukrasi nemarno zavezanom kravatom, p

potom priđe prozoru i zagleda se vapitajući se kakva se to tama navukla naprolaz kinematografa Apolo. Bili su tzagasiti, olovni, kasnojesenski oblaci ikojih se, dok je još stajao uz prozorrasuo gusti pršić, prvi ovosezonskzagrebački snijeg. Skine s vješalice svo

podosta izblijedjeli montgomery


11/860

pitajući se neće li mu u baloneru ipabiti prehladno. U tome, u zimskokaputu, a ne u tamnom odijelu, ležao j

njegov najveći problem. Svoj osobnproračun nesmotreno je rasporedio nposve pogrešan način; kupio je rabljenTechnicsovu glazbenu liniju, trkompleta najvažnijih CD-izdanja slavnetikete Blue Note, izdvojio je predujaza novi stari automobil i na zimski kapu

sasvim zaboravio. Imao je, dodušeedan stari, ali je on bio u tako nečuvenstanju da mu je pri svakom neopreznopokretu mogla otpasti kompletn

podstava. Odjene ipak svoj starbaloner, zakopča ga do grla, podignovratnik, pa izađe van na snijegshvativši istoga trena kako je, nažalost


12/860

bio u pravu – montgomery je stvarnbio prelak odjevni predmet za ovo dobgodine.

Žureći prema kafiću Kico, baconako usput pogled na Pakov stan nemalo se iznenadi. Iznad vrat

ovdašnjeg kinooperatera i muljatorosvanula je zelena ploča, zacijelodrezana od kakvoga prastarog stola zping-pong, na kojoj je, ne baš uredni

bijelim slovima, pisalPREDSTAVNIŠTVO. Donji dio pločbio je prazan, baš kao da s»predstavnik« još nije odlučio koga će što predstavljati. Nagađajući kako sradi o još jednoj »poslovnoj« ludorijnjegova susjeda, Banić samo zavrtj

glavom i uđe u kafić.


13/860

U ugodnoj toplini, stalnom žamoru oblacima cigaretnoga dima staro jdruštvo već dežuralo za svojim stolom

Mali, pogrbljeni inkasator gospoMarijan i Pako imali su ispred sebobvezne čaše gemišta, bivši štemeKembra zadubio se u zeleni fascikl pukojekakvih papirića, a do Kembre jsjedio tip povelike glave pokrivenšarenom vunenom kapicom, na čijem j

vrhu bilo ono što Zagrepčani nazivajcoflek. Tip kojega Banić do sada nikadnije vidio u kafiću šutio je i pobožnopozornošću pratio sve što su govoril

drugi, kao da se radi o važnom gradivkoje i sam mora svladati.

– Bute pivo? – upita Banić

šankerica Zdenka, a on promrmlja kak


14/860

e prerano pa naruči samo kavu.

Sjedne potom za stol shvativšodmah kako se društvo dobro zabavljzafrkavajući inkasatora Marijana, inačgorljivog pobornika aktualne vlasti.

– Kaj si već ispunil imovinsk

karton? – upita ga Pako namigujućKembri koji se nije odvajao od svojefascikla s papirićima.

– Kakav karton? – Je, pa to je sad u modi. Kaj t

nisu već svi vaši ispunili?

– Jebo te karton! – promrmljMarijan shvativši konačno na što ciljPako.

– Pazi sam da te ne vlove na krivo


15/860

nozi! Napišeš da si, kak i svi vašibogec, a novinari skužiju da si oročidvesto somova maraka.

Banić zapali Marlboro i prihvatkavu koju mu je donijela Zdenka, zatim, kao da želi spasiti inkasator

Marijana, upita Paka: – Kakvu si to ploču nabio izna

vrata?

– Otvaram predstavništvo. – Kakvo predstavništvo? – srkn

Banić malo vruće kave.

– Praf za praf, još se ne zna. Anekaj bum već našel. To ti je danaedina sigurna stvar.

– Kak sigurna? – umiješa s


16/860

Marijan, očito željan osvete.

– Tak! Lepo! Nađeš nekog kog buzastupal, dilaš mu stvari i sam bereproviziju. Ak ide, ide! Ak nejde, jebe tse! Ionak si pobral proviziju, pak snajdeš drugoga. Kaj te košta? Mal

farbe da prefarbaš Sony i napišeenetton...

– Evo, mogel bi zastupat Kembru –nije odustajao inkasator.

– Koji ti je kurac!? – razljuti sPako. – Kak bi ga zastupal?

– Lepo – cerekao se Marijan. Furaš mu gemište i bereš proviziju. TKembra ima veliki promet.

– Dečki, ovo je čista pizdarija!

avi se iznenada bivši štemer koji je


17/860

edva prateći što se događa, završiproučavanje dokumentacije. – Stopusam vam rekel da ti doktori nemaj

pojma s pojmom!Svi se sa zanimanjem okrenu prem

njemu, osobito ga pozorno pogled

došljak s vunenom kapicom na glavi. – Našli su mi nekakvu početn

cirozu – tumačio je Kembra. – Al se iovoga kaj su napisali jasno vidi da to nništ!

– Ti se razumiješ u liječničkpapire? Znaš latinski? – upita ga Bani

otresajući pepeo u pretrpanu pepeljaru. – Ma kaj bi znal! – odmahne ruko

Kembra. – Al zadnji bi bedak iz ovo

skužil da se od te stvari nemre sam ta


18/860

riknut.

– Dobio si lijekove? – upitstražitelj.

– Joj, baš sam te u vezi s tim štepitat! – tresne se Kembra dlanom pčelu, hineći kako se baš sad sjetio t

ako važne stvari. – Bil sam u apoteki, anekakva nadrkana apotekarica tražakontaciju...

– Participaciju – ispravi ga Banić. – E, to, to! Uglavnom, hoćeju dvajs

kuna. I to, zamisli, baš u sviapotekama. Jebote, dokle smo došliTreba ti za zdravlje, a oni bi zarađivaliČuj stari, kaj bi ti mogel financirat mojetru s te tri banke?

Banić se okrene i pozove šankeric


19/860

Zdenku koja odmah priđe njihovu stolu.

– Molim vas, Zdenka, uzmitKembrine recepte i ove novce, pskoknite tu do apoteke...

– Pa mogel sam i sâm! – bunio sKembra.

– Kurac si mogel! – ljutio se Pako– Ti bi tam prek u onom rumlu drmnuitru i vodu, vratil se i izjavil kak

apoteki imaju inventuru. A dobro znaš dsu ti rekli kak moraš manje pit!

– Pa i počel sam manje pit! Tbedak! – razgoropadio se Kembra, koje prije tridesetak godina bio strah repet ispred trnjanskog kina Romanija

– Još do jučer sam znal polokat i četr

itre vina, a sad ne pijem više od po


20/860

itre džina s tonikom. A tonik ni ne smeračunat ko cugu! On je čista medicina!

Čuvši Kembrinu filozofiju, Banipokrije oči dlanom desne ruke, pa gurnZdenki u ruke novčanicu od pedesekuna. Bilo mu je jasno kamo vodi ciroz

etre i žalio je Kembru, ali je znao da tasimpatični štemer, čak i u vremenimkada je mogao pretući svaku trojanskbarabu, nije bio jači od jedne jedin

banalne stvari, od svoje alkoholičarsknaravi.

– Sad kad nema nikog za šankom

oglasi se prvi put glavati tip s vunenokapicom – bi li si ja mogao natočitedan mentol liker?

Pako, koji je držao da je Zdenk


21/860

big mama lokala, osoba koju se ni zživu glavu ne smije potkradati, pogledga strogo i prijekorno, a zatim se hitr

okrene prema Baniću. – Oprosti, detektiv! Nisam te n

upoznali Ovo je moj bratić iz Garešnice

Oduvek ga zovemo Flegma. – Flegma – predstavi se bratić i

Garešnice pa, gledajući pomalo tupo zbunjeno, pruži ruku prema Baniću pritom nesmotreno prevrne Marijanogemišt.

– Jebote, zakaj nisi ostal

Garešnici!? – protestirao je televizijsknkasator hitro spašavajući ono što se

čaši moglo još spasiti.

– Došel je jučer vlakom. Dočeka


22/860

sam ga, ušli smo u tramvaj i... Zamisla sam izišel tu na Britancu, a on n

skužil pa je ostal. Vozil se četri sata n

relaciji Dubrava – Črnomerec i ni mopće bilo dosadno. Kaj ne, Flegma?

– Flegma – još jedanput će došlja

pružajući ruku Baniću kao da ono prvupoznavanje nije sasvim uspjeloUplašivši se, Marijan brzo privuče sebčašu s ostacima svoga gemišta.

– Flegma je došel u Zagreb nspecijalizaciju i ostal bu kod mene bado Božića.

Banić je htio upitati o kakvoj jspecijalizaciji riječ, ali ga je prekinulšankerica koja se u taj čas vratila u loka

bacila pred Kembru nekolik


23/860

raznobojnih kutijica na kojima jmunjevitim apotekarskim rukopisom binaznačen način uporabe. Vrati poto

Baniću njegovu novčanicu, a on jpogleda s čuđenjem.

– Zdenka, pa niste valjda sam

platili lijekove? – Bedak ima nekakvo osiguranje z

koje se opće ne plaća participacijaLagal je, uopće ni bil u apoteki!

– Kaj bi lagali? – lupi Kembršakom po stolu, prevrnuvši Marijanogemišt. – To su valjda najnoviji propis

Menjaju ih svaki dan tri puta! – Ste vidli da Hadeze brine z

najsiromašnije bolesnike! – ponosno ć

nkasator Marijan. – Čak i kad su cuger


24/860

kak Kembra!

Ne čekajući daljnji razvoj svađeBanić ugasi cigaretu, ustane i krenprema vratima.

– Oprostite dečki, ali u podnmoram biti u Palaceu.

– Kak ideš kad ti je »četvorkadefinitivno riknula? – zanimao se Pakoliko sućutno, baš kao da on ima kol

kojima bi ga prebacio. – Pješice – nasmije se istražitelj

zađe van na snijeg koji mu se, nošeakim sjevernim vjetrom, zalijetaoice.


25/860

2.

UŠAVŠI U POLUTAMU I OTMJENI MIR SKUPOG

HOTELA, Banić priđe garderobi, svučbaloner i pruži ga garderobijeru koji mdoda okrugli metalni broj, pogledavši gpritom tako prijekorno da je istražiteljodmah bilo jasno kako je primijetinjegovu sasvim nepriličnu odjećuObećavajući samome sebi kako će, či

o bude moguće, kupiti bar neki boljsako i topli kaput, uđe polako u velikhotelsku prostoriju namijenjenprijamima. Naravno, odmah shvati da j

ovdje, izuzmu li se ženske osobe, jedin


26/860

živi stvor bez odijela, pa se stadsuzdržano i pomalo stidljivo kretatsamo onim tamnijim dijelovim

prostorije. Nasred dvorane stajalo jnekoliko reflektorima osvijetljenistolova s futuristički oblikovanimaketama i raznobojnim nacrtimaskicama i grafikonima ucrtanimanekakvu foliju koja uopće ne reflektirsvjetlost. Podalje, bliže zidovima, bil

su rasprostrti stolovi s raznim jelimameđu kojima je uspio prepoznati kavijardimljeni losos, jastoge i riblji aspik, dodobar dio ostalih jestvina nije nikada n

vidio. Između stolova s jelom nalazili sse i oni s pićem, kojega je bilo toliko dbi se i čovjek poput bivšeg štemerKembre zacijelo obeznanio. Budući d


27/860

oga dana nije još ništa okusio, Baniuzme prazan tanjur pa priđe jednom opladnjeva s kojega je neka mlada žena

srebrnastoj haljini grabila svjetlucavkomade nekakva mesa.

– Oprostite, što je to? – upita j

Banić.Ona se okrene, odmjeri ga od glav

do pete, pa, zacijelo nezadovoljnnjegovim plebejskim izgledomodgovori preko volje:

– Zar ne znate!? Kare s ananasom ušećerenim trešnjama.

Sjetivši se naziva promocije, Banise ispriča riječima kako on, čini se, jouvijek pripada dvadesetom stoljeću, p

krene dalje s praznim tanjurom u ruc


28/860

ražeći postoje li gdje stvari popukobasica, ćevapčića ili hrenovkZačudo, uspio je pronaći kobasice

doduše od veprova mesa, stavio dvije nanjur, a zatim, sav ushićen, zastaspred stola na kojem se ponosn

raširilo dvadesetak vrsta uvoznog pivaz čiste obijesti odabere stout, irsk

urphy’s, pa njime zalije toplu kobasickoju je smazao nepriličnom brzinom

služeći se više prstima no vilicom nožem. Murphy’s je bio mekan i nježanza crna piva uistinu blag i dobro mu jegao na veprovinu, za koju se nij

mogao nikako sjetiti kada ju jposljednji put jeo.

– Trebate li štogod? – iznenadi g

jupkim i ljubaznim glasom hostesa


29/860

irkiznoj haljinici koja joj je jedvsezala do polovice bedara. Bila juistinu zanimljiviji dio »promidžbe«

vedra plavuša s ukusnom kapicom nkojoj je pisalo Lucky holding. Već picu joj se vidjelo kako pripada ono

soju o kojem se u posljednje vrijempričaju toliki vicevi.

– Kao što vidite, prijeko mi jpotrebno tamno odijelo modernijeg

kroja.Ona se nasmije; zacijelo je bil

unajmljena cura s periferije koja se n

sama nije baš ponajbolje osjećalaovako napadno uglačanom i ušminkanoambijentu.

Kako je i dalje uporno stajal


30/860

spred njega, Banić joj tutne u rukanjur s preostalom polovicom veprov

kobasice i čašu s pivom, pa počn

kopati po džepovima.Pronađe posjetnicu ono

misterioznog »managera«, preda j

hostesi, zamijetivši u jednom trenu kake na besprijekornoj bjelini kartonostao mastan trag kobasice. Ona mu vratanjur i čašu, pa se zagleda u zamašćen

posjetnicu na kojoj je zacijelo bilo imnekoga tko je u holdingu velika zvjerkašto se dalo zaključiti po tome kako sdjevojka iznenada uozbiljila i pogledalBanića pogledom kakvi su, valjda, bilnamijenjeni samo iznimno važniipovima.

– Gospodin Pešelj vam j


31/860

dogovorio sastanak? – upita ona, dok jose lice namještalo u izraz službenjubaznosti.

– Poslao mi je poziv i posjetnicu. – Oh, da, svakako, svakako...

zacvrkuće mala. – Biste li se t

raskomotili, smjesta ću ga pozvati.Smiješno, pomisli Banić, dok j

ona odskakutala na visokim potpeticama

Da se »raskomoti«; treba li to značiti dskine pulover i ostane u košulji kad venije došao u propisanom odijelu? Jedve uspio odložiti tanjur i čašu t

neprimjetno obrisati prste u jedan ostolnjaka, a Pešelj je već, vedar nasmijan, stajao ispred njega.

Bio je to čovjek četrdesetih godina


32/860

blijeda lica kojem su stanovitprofinjenost naglašavali skupi, zacijelzlatni okviri naočala. Bio je pravi izlo

posvemašnje besprijekornosti. Savršenzbrijan, kose začešljane prema gore

odijela kojem bi sofisticiranijpromatrač odmah pogodio zvučnmarku, azurno plave košulje i svilenkravate s pomalo staromodnodijamantnom iglom.

– Vi ste sigurno privatni detektiikola Banić – upita pozorno g

pogledavši svojim nježnim plaviočima.

– Jesam – kratko će Banić prešavšnehajno dlanom preko usta, kao da sboji da je na njima zaostao trag masn

veprove kobasice.


33/860

– Ah, raduje me što ste došli! Jesti već pogledali našu promociju kojo

najavljujemo za Hrvate blistav

dvadeset prvo stoljeće? Ili treći milenijkako već želite...

– O, pa to će im se svakako dopast

– veselo će istražitelj. – Imali su previše loših stoljeća.

– Svakako! U pravu ste! – otpovrnmanager ne znajući treba li sBanićevoj primjedbi nasmijati ili jzbog njezine ironičnosti jednostavnprešutjeti. – No, jeste li pogledali?

– Moram vam priznati – nelagodom u glasu će Banić – da nisamPredugo sam se gnjavio s nekakvokobasicom od divlje svinje.


34/860

– Tada ću, ako dopustite, biti vavodič.

Rekavši to, Pešelj ga povede dsredišnjeg stola, oko kojega je bilpodosta mjesta, jer je već dobar digostiju marno prionuo na jarebice

karamelu i biserke u burgundcu. Pričamu je nešto o tome kako je njihoholding jedna od najkrupnijih tvrtkizemlji, koja ima značajan udio

cjelokupnoj proizvodnji, okonzerviranog mesa preko modernigrađevnih materijala sve dvisokosofisticirane farmaceutike. Ouvozu i izvozu da se i ne govori! Nstolu pred kojim su zastali nalazio skomplicirani sklop raznobojnih kubusa

premrežen svijetlećim strelicama što s


35/860

označavale tipove veza izmeđpojedinih sastavnica.

– Znate li što je ovo?

Banić se zagleda u stol, zacijelzatečen izravnošću Pešeljeva pitanja

aravno, nije imao pojma o tome što b

mogao značiti taj šareni kaos, niti ga jo previše zanimalo.

– Lego kockice – bubne ravnodušn

prisjećajući se kako se, dok je Nika jobila sasvim malena, mučio s tikombinatornim užasom pokušavajući ostotina djelića sastaviti dvorac naslika

na kutiji intrigantne igračke. – Ha, ha, ha! – nasmije se Pešel

usiljeno. – Vi ste čovjek sklon šali

Dopustite da vas časkom uvedem


36/860

svijet budućnosti kojemu nepogrešivkoračamo ususret. To vam je taj čuvenCOL kojemu ste mogli toliko mnog

čitati u novinama.Banić je uistinu slabo pratio novin

nikada ništa nije pročitao ni o kakvo

COLu; ponajmanje da je to ono čem»nepogrešivo koračamo ususret«Dapače, prije mu se činilo kako svskupa koračamo ususret mrak

siromaštva, ali takvo što nije smispomenuti pred čovjekom čiji ga jholding počastio veprovim kobasicama pivom Murphy’s.

– Croatia On Line! slavodobitnim će glasom Roman Pešeljbrzo i elokventno objašnjavajući o čem

e riječ. – Novi internet provider koj


37/860

stostruko nadmašuje kapacitetdanašnjeg HPT-a. Golem broj serverumrežen optičkim kablovima koji va

dopuštaju da u trenu optrčite svijet budete na razini globalnog znanjsutrašnjega društva.

– Fascinantno – promrsi Banipoželjevši popiti još jedan Murphy’s. To će nam svima olakšati život. Znateebeni mi je telefon svaki čas zauze

zbog dvojnika...Čuvši riječ koja nikako nij

pripadala tom ambijentu, Pešelj s

kiselo nasmije, a zatim nastavi: – Znate, COL nema izravne veze

elefonskim linijama, ali smo unutanjega do 2002. godine zamislili otvorit


38/860

internet telefoniju, sustav besplatnopristupa telefonskim linijama, praktičnza cijeli svijet.

Ne baš previše zadovoljan slaboBanićevom pozornošću, Pešelj gpovede do drugog stola, gdje je u

pomoć nečega što je također bilo sasvinalik na lego kockice, bio predočesustav »brze pošte« i nove mobitemreže. Naravno, revni manager nije n

zamijetio kako mu se pratilac na trezgubio među gostima, zgrabio još jeda

urphy’s i čašu i vrlo se brzo pridružidomaćinu.

Jasno, Banić nije pokazao dostatnzanimanje ni za taj velebnelekomunikacijski projekt, ali je

hinjenom strpljivošću odgledao ogledn


39/860

primjerak restorana Chop-Stopugostiteljske mreže, kakvu će holdinveć u dolazećem stoljeću postaviti n

svim prometnicama koje su ovoga časoš u izgradnji.

Spašavajući se od novog

promidžbenog predavanja, Banić zastanpa sasvim izravno priupita svojegjubaznog domaćina:

– Poštovani gospodine Špegelj...

– Pešelj – ispravi ga manager.

– Oprostite – zbuni se Banić. Štovani gospodine Pešelj, vi mzasigurno niste pozvali ovamo zbonternet providera budućnosti, kao n

zbog nove mobitel mreže. Znate, svak

čast tom vašem budućem stoljeću, ali j


40/860

se, prije no što zasjednem u vaš ChopStop restoran, moram temeljito pobrinutza financijsku konstrukciju kojom ću s

probiti kroz ovih dvanaestak mjeseci štsu nam preostali od tekućeg stoljeća...

Pešelj ga pogleda radoznalo, ali

pomalo prijekorno; on je zacijelo bičovjek dugih uvoda, jedan od onih kojprije no što zatraže uslugu, ispričajcijelu osobnu povijest od prenataln

dobi. – Znači, ne zanima vas budućnost

– nasmije se Pešelj, pa se bolje zagled

u njegov pulover i traperice. – No to me jasno. Vaš odjevni stil govori mi kakživite u vremenu Beatlesa i BobDylana.


41/860

– Moj bi vam odjevni stil trebagovoriti da sam u financijskoj gabuli da me zanima imate li za mene kaka

posao na kojem bih mogao neštzaraditi. Bože moj, pa pozvali ste mkao privatnog istražitelja, a ne kanternetskog hackera.

Roman Pešelj ga još jedanpuodmjeri od glave do pete, a zatim ga beriječi povede u pokrajnju prostoriju

koja je bila svojevrstan na brzinmproviziran ured u kojemu se obavljaj

poslovi za trajanja futurističke izložbenseanse. Banić sjedne na ponuđenmjesto, u onu nespretnu i preniskglupost koju birokrati nazivaju klupskogarniturom, pa s olakšanjem zapal

cigaretu.


42/860

– Ovdje se, valjda, smije pušiti? reče otpuhujući guste dimove, tako dPešelj, na čijem se smrknutom licu jasn

vidjelo da se ni ovdje ne smije pušitinije imao kamo. Uzdahne tek umornoprekriži ruke, pa počne Baniću naširokobjašnjavati razloge zbog kojih ga jpozvao.

– Vidite, dragi gospodine Banićusa sve većom ekstenzivnošću našeg

poslovanja, sa širenjem mreže holdingas novoosvojenim poslovima u tuzemstv

inozemstvu, mi se, kao i svakrespektabilna europska tvrtkasusrećemo s onim problemom kojnastaje kad prijeđete određene pragovrasta. Taj problem jest security

sigurnost dakle, posvemašnja sigurnost.


43/860

ona koja se odnosi na neometankomuniciranje, i ona koja se odnosi nposlovne tajne, i ona koja se odnosi, d

ako kažem, na gornji dio personalaTrebali bismo stručnjaka koji bi naprojektirao model zaštićenog i sigurnokomuniciranja, ali se jednako takpobrinuo i za zaštitu naše intimnostprivatnosti i životne sigurnosti...

– Malo ste nejasni – primijet

Banić ispijajući pivo što ga je ponio ssobom.

– Jednostavno, trebamo security

managera, profesionalca koji bi zpočetak osigurao naše središnjposlovne prostore i naše domoveProtupožarna i protuprovalna osiguranja

moderni sustavi nadzora, televizijsk


44/860

monitoring, brza detekcija neželjeniosoba u privatnom posjedu i slično.Zemljom se sve više širi val kriminala

posvuda lutaju ucjenjivači, otmičari reketaši kojima su poslovni ljudi prvmeta...

– Trebate se samo malo strpjeti zajedljivim će tonom Banić. – Neštmalo više od godine dana. Čim uđemomilenij ostvarenih snova, te će neželjen

stvari nestati kao da ih je tko gumicoobrisao.

– Ne budite ironični – uzrujanim ć

glasom Pešelj. – Recite mi samo, jeste lvi osoba koja bi mogla preuzeti takazadatak?

– Mislim da nisam – otpovrn


45/860

Banić, gaseći cigaretu. – Vama zapravnije potreban privatni detektiv.

– Nego? – radoznalo ga pogledPešelj.

– Nego Kevin Costner.

Pešelj nije razumio aluziju, on jveć sasvim živio u dolazećem stoljeću,kojemu se, nažalost, nije prikaziva

odyguard.

– Uza sve te stvari, obavljali biste neke delikatne radnje, o kojima vamnaravno, dok ne potpišete, idiskrecijskih razloga ne mogu ništa viškazati, Sa svoje strane holding bi vaosigurao ljude, novi auto po vašezboru, proračun za rad, sva sredstva

ugovor s više nego pristojno


46/860

mjesečnom nadoknadom.

– Bi li holding mogao popravit»četvorku« kojoj su se posve rasulfergazer i getriba?

– Gospodine Baniću! – reče saPešelj već vidno ljutit. – Referencije št

smo ih dobili o vama apsolutno szvrsne. Okanite se tog detektivsko

humora! Poslovna ozbiljnost od vazahtijeva da bar posjetite središnjicLucky holdinga i vidite što bismo to ovas trebali. Uvijek možete odustati, čak nakon što potpišete ugovor u koji, vam

za uslugu, ne bismo stavljali nikakaotkazni rok. Naš većinski vlasnikgospodin Krsto Lakota, osobno szauzimao da angažiramo baš vas. I t

unatoč mojemu protivljenju, koje je sad


47/860

oš veće...

– A zašto je veće? – upita Banić ugom pogledavši u nepovratnspražnjenu bocu piva Murphy’s.

– Zato što nikad nisam poklanjapovjerenje ljudima koji se ne znaj

odjenuti adekvatno situaciji.Banić se nasmije; bila je t

rečenica zbog koje mu se ta

besprijekorni čovjek prvi put svidio. – Trebali ste onda otići na kakv

aukciju slika u Esplanadu. Ondje bistnašli svu silu adekvatno odjevenibudućih security managera.

Pešelj namjerno prijeđe preknjegove zločeste primjedbe.


48/860

– Ako dođete i pristanete bapokušati, već za usmeni predugovosplatili bismo vam predujam od pe

isuća maraka, u što, naravno, ne ulaznijedan od troškova koji ćete imati. Nohoćete li nas bar informativno posjetiti?

Banić se zamisli; mozak mu jšaptao: kloni se toga!, dok je prazadžep upravo vrištao: zgrabi tu prilikudiote!

Vidjevši kako ga Roman Pešelnestrpljivo promatra, on odlučodgovoriti:

– Vidite, gospodine manageru, jsam oduvijek bio samotnjak koji sslabo snalazio sa suradnicima, skupiautima i sofisticiranim poslovima z


49/860

dući milenij. Još sam se lošije snalaziosjećao u društvu ljudi sa zlatni

naočalama i u odijelima s imenima i

modnih žurnala. Ali ipak ću doći vidjeti...

– Odlično! – zadovoljno će Pešelj

baš kao da je prečuo žaokustražiteljevim riječima. – GospodiLakota bit će veoma zadovoljan. Janažalost, već danas letim poslovno

Vaduz i München, ali sutra, ilprekosutra, dobit ćete jasnu obavijest ome gdje i kome se trebate javiti. Bisti sad na kraju popili još jedno... to.

crno pivo? Ne znam kako se zove.

– Bih. Zove se Murphy’s – rečBanić zadovoljan bar jednom stvari. O

nije znao imena otmjenih odijela,


50/860

Pešelj nije imao pojma o otmjenopivu!


51/860

3.

AKON ŠTO JE IZAŠAO IZ USPINJAČE gore n

Katarinskome trgu, Banića iznenadi za tdoba dana neobična živost. Bilo jnekoliko minuta do podneva i trg jupravo vrio od ljudi koji su nailazili ssvih strana u manjim ili većiskupinama, da bi se zaustavili na trgspred muzeja, svađajući se i sporeć

oko nekih samo njima znanih stvarKako su neki od njih nosili transparentedrugi pak državne zastave, podsjećali spomalo na športske navijače, ali se p

njihovu ogorčenom držanju mogl


52/860

vidjeti da je riječ o sasvim drukčijovrsti adrenalina. Prišavši im bližeBanić uspije pročitati tekstove

njihovih transparenata i odmah shvati de riječ o prosvjednicima koji

posljednje vrijeme sve češće redovitije pohode to mjesto, nadajući sda će uspjeti doći do vlade ilparlamenta i ondje naletjeti na kakvdobru dušu koja će imati živaca saslušat

sav njihov jad i udovoljiti njihovizahtjevima. U toj patetičnoj vjeri dondje gore sjede neki jako dobri ljudkoji su dušom i tijelom uz njih, ali nis

očno i potpuno obaviješteni o tome štse događa, bilo je nečega naivnfolklornoga, i jedina stvar koja jopasno narušavala tu folklornost bio j


53/860

sve veći broj policajaca koji su takođenailazili iz okolnih ulica zauzimajućsvoja mjesta, spremni da i za malu plać

razdvoje radnike od njihove voljenvlade i parlamenta.

Banić uđe u Tavernu, kafeteriju n

uglu Ćirilometodske ulice, pronađe stou blizini prozora s kojega se priličndobro vidjelo što se događa vani, pnaruči pivo.

Ne, nije ga radoznalost zadržala nome mjestu, nego nešto drugo

dogovoreni sastanak s automehaničare

Francom koji se trebao pojaviti oko poledan. Pivo što ga je dobio bilo je znjegov ukus previše mlako, a szabavnjacima što su treštali s male linij

na šanku nije baš bio na ti. Otkako su i


54/860

domaćeg etera protjerana srpskhopsanja i bosanske sevdalinke, hrvatsksu glazbeni majstori i pjevači svojsk

prionuli na posao i, danonoćno rintajućiuspjeli proizvesti zamamnu količindomaćeg smeća koje je trebalzamijeniti bolnu odsutnost Lepe Brene Hanke Paldum.

Kako bi to bivši ideolozi kazalsituacija tamo vani pod prozorima kafić

sve se više intenzivirala, postajućneugodnom i rizičnom, tako da se Baniću jednom trenu učinilo kako je sastanak Francom dogovorio na posvpogrešnome mjestu, ili bar u zao čas. baš kad je čovjek za šankom, i sam vevaljda iznerviran, stišao glazbu, izvan

se začuje nejasno skandiranje, a zatim


55/860

prodorno fućkanje, baš kao da se preradnicima pojavio netko koga sponajmanje željeli vidjeti. Tko bi t

mogao biti, Banić nije znao, jer je zakvo negodovanje bilo i previše visoki

kandidata. Primakne se stoga prozoruali po onome što je odande moganazreti, nije bilo jasno tko se pojavio, e li se uopće itko pojavio. Vidio j

samo kako su ljudi podigli u vis svoj

ransparente s uobičajenistereotipijama, od onih poput »Hoćemposla« i »Tražimo kruha«, pa sve donih u kojima se posve izravno tvrd

kako su predsjednik vlade, ministafinancija i još neki drugi dužnosnicopovi.

– Ne bi trebalo prezreti njihov


56/860

pučku neoriginalnost – rekao je čovjekoji je u taj čas posve nepozvan sjeo zBanićev stol. Istražitelj ga sumnjičav

pogleda, kao da ga želi upozoriti kake, prije no što se sjedne nekome za sto

pristojno zatražiti dopuštenje, a potose začudi kako je došljak na neki načipogodio sadržaj njegovih misli.

Čovjek je imao pomalo boemskzgled, premda je danas sve tež

razlikovati boeme od običnih siromahaBio je pedesetih godina, visok i iznimnmršav, neobrijan i duge masne kose štmu je u pramenovima padala na ramena mastila mu ovratnik iznošena sakoaRaskopčani baloner koji ga je slabštitio od iznenadne zime bio je lošiji o

Banićeva. O svakom mu je ramenu bi


57/860

obješen po jedan skupi fotografskaparat, po čemu se dalo zaključiti da jfotoreporter ili novinar na silazno

životnoj putanji. Činilo se, naime, da jsvaki od ona dva fotoaparata višestrukskuplji od svega što je čovjek imao nsebi. Usto, dok je prilazio stolu, blago jzateturao, po čemu se vidjelo kako jveć djelomice pijan, što je, sudeći pnjegovu općem izgledu, moralo bit

stanje u kojem se nije baš rijetknalazio.

– Joe Štakor – predstavi se čovjepružajući Baniću ruku. – NovinaMagazina X. Čuli ste, valjda?

Ma koliko se trudio, Banić snikako nije mogao prisjetiti da je negdje

osim možda u stripovima, zamijetio tak


58/860

neobično ime i prezime, ili pseudonimer je zacijelo to i bilo. Premda ga nij

čitao, za Magazin X je znao. Ako se nij

varao, bilo je to nekakvo žutbulevarsko smeće, revolverblatt koji sbavio pikanterijama iz života poznatihproizvodeći podjednakim intenzitetorazne afere i sudske postupke kojima sprocjenjuje novčana vrijednost danaoliko popularne »duševne boli«.

– Zamijetio sam kako promatratprosvjed, pa mi se učinilo da stzbunjeni i da vam nije jasno što se tvani događa. Mislio sam vam objasniti.

usput se preporučiti... da me počastitednim duplim vinjakom...

– Znači, pada vam naklada

mrzovoljno će Banić pozivajući ruko


59/860

konobaricu.

– Ne – preko volje se nasmijčovjek koji se predstavio kao Štakor. Prije bi se reklo da mi raste potrošnja.

– Dupli vinjak i još jedno pivo kratko će Banić konobarici.

– Joj, pa i vas je ulovili – sažali spostarija konobarica nad Banićem, zatim neprijateljski pogleda novinara: –

Koji ti je to dupli vinjak? – Kaže se dvostruki, a ne dupli

odbrusi novinar, a zatim drsko doda: – što te briga, stara frajla!

Uvrijeđena konobarica ode premšanku, a novinar se nagne bliže Baniću.

– To su vam radnici Zagorke


60/860

ednog od nekada najvećih trgovačkoprehrambenih lanaca u gradu. Netko ie kupio za male pare, namjerno i

upropastio, i sada će za desetostruknovce prodati upravne zgrade, zemljišt

lokale. Najprije su krenuli u štrajk, dok su štrajkali, vlasnik je spretnspraznio lokale i zapečatio ih. Sada id

pred vladu, i dok se tamo budu derali nsav glas, neće ni znati da je u tom tren

vlasnik možda već sve prodao. Naivci pušači.

– Mislite da će ih pustiti do vladinzgrade?

– Nemojte biti naivni! Koliko goh došlo, vlast će dovesti bar isto tolik

policajaca. Pripustit će njihov

predstavnike u vladu, gdje će ih neki niž


61/860

činovnik ponuditi krafnama i topličajem i obećati im sve što požele. Zatiće otići lijepo kućama, sjediti bez posl

buljiti u televizore, sve dok im netko nsključi struju. Zbog neplaćanja

naravno. Tako vam to biva.

– Vi ste ovdje zbog njih? – upitBanić, pokazujući prstom na jedan oŠtakorovih fotoaparata.

– Zbog njih!? Taman posla! Ja saovdje zbog opće nesavršenoststvarnosti i tragičnog osjećanja životaDrugim riječima... zbog alkohola!

– Nisam mislio na razloge zbokojih ste tu u lokalu. Mislio sam da sth došli snimiti, napisati nešto...

– Koga to još zanima!? – odbrus


62/860

novinar, uzimajući čašu vinjaka okonobarice koja mu baš nije bilnaklonjena. – Pisanje o socijalni

problemima čisto je prosipanje tintezloporaba tipkovnice koja se nekozvala tastaturom... Znate tko još jedinpiše o socijalnim problemima?

Banić ga pogleda sa zanimanjemšto zbog pitanja, što zbog brzine kojoe sasuo vinjak u sebe.

– Državni mediji! Oni još jedinpišu o bokcima, beskućnicimaštrajkovima i socijalno

nezadovoljstvu. I to zato da bi ih učinilsveprisutnima, svakidašnjima i samiime posve nezanimljivima. Ha, ha, ha.

Mene zanimaju uzvišenije teme

Preljubi, prevare, ubojstva


63/860

predumišljajem, čedomorstva, osveteko je kome preoteo ženu, koga zanimaj

dječačići, tko se u hubertusu šulj

parkovima, tko koga prisluškuje, tkkome prijeti, tko će koga za malpubliciteta oklevetati. Velegradskpodzemlje! Vrline javne, poroci tajniCloaca maxima! Frajla, daj još jedadupli!...

Baniću se učini da je novina

neobična nadimka već prešao svoalkoholičarski prag te da bi bilo dobrriješiti ga se. To više što automehaničanajvjerojatnije neće uopće moći doći nGornji grad jer je atmosfera vani vebila kao u košnici. I baš kad mu sučinilo kako na trgu više nema mjesta n

za jednog novog prosvjednika, svjetin


64/860

se zaljulja i u neredu krene dolje premkuli Lotršćak.

Isprva polako, zatim sve bržepotom kao pravi stampedo što nosi svpred sobom.

– Počeli su pendrečiti – objasni m

Joe Štakor koji se u takvim situacijammorao naći već nebrojeno puta. – U torenu većina njih obično odmah zaborav

na sve svoje zahtjeve i pojuri spasitživu glavu. Oni užareniji, poneseni višiosjećajima pravde, suprotstave sdrotovima i dobiju po piksi. Poslije s

osjećaju kao heroji, ali nekoliko dannose bubotke i imaju blagu vrtoglavicu.

– Mogu li mu dati? – upitkonobarica, držeći na pladnju čašu


65/860

vinjakom i upitno promatrajući Banića.

Istražitelj kimne potvrdno, novinar uzme čašu, pomiriši je, umočprst u žutu tekućinu i lizne ga.

– Bojite se da bi vas moglotrovati? – upita istražitelj, čudeći se št

drugu čašu nije ubacio u sebe istohitrinom kojom je nestala prva.

– Ne, ne... guštam. Osjećam nekak

da mi idući nećete platiti. Ali i ovo jeredu. I budite uvjereni da ću vam se venekako odužiti. U ovom trenu moždobojica ne vjerujemo u takvu mogućnos

ali sam siguran da ćete i to doživjeti. – Možda biste mi se mogli odužit

već sada – nekako misteriozno će Banić

povjerljivo se nagnuvši prema pijano


66/860

novinaru Magazina X.

Štakor ga pogleda popriličnmutnim pogledom.

– Osobno sumnjam. Znate, zkonstruktivne sam stvari sposoban samkad sam koliko-toliko trijezan. A to j

uvijek prije devet ili deset sati ujutroOko podneva već imam sedam do osavinjaka u guzici, a onda – adio realnosti

– Trebao bih ući u stanovitaranžman s tvrtkom Lucky holding. Vi stnovinar pa biste mogli biti upućenakve stvari. Jesu li oni neka mutljavin

kao i ta Zagorka, ili su solidna tvrtka? – Lucky holding! Ha, ha, ha!

počne se suludo cerekati Joe Štakor.

Lucky holding! E, jesu lijepo ime našli


67/860

A zašto ne Kamenjar holding? Svi su tklipani bosonogi i gologuzi nekoabanali po kamenjaru, a sad su vlasnic

nekakvih holdinga, trustova, expoanfoa, luckyja, transova, eura i što j

znam kakvih sve švarc-kinstlerajagraju tenis! I to reketima skupljim o

Samprasova! A zašto ne bacaju kamena ramena? Zamislite, bacanje kamena ramena u tri dobivena seta, i to bez tie

breaka u zadnjemu, ha, ha, ha... Slušajtvi mene, ako želite ući u posao s tvrtkočiji vas bonitet ne brine, onda raditsamo za policiju! To je jedina tvrtka n

čvrstim nogama, sa stručnjacima kojmaju bar tridesetogodišnje iskustvo

Vidite kako su vani sve uredno počistili

Banić pogleda prema prozoru. Tr


68/860

e bio posve ispražnjen, ako se nračuna onih nekoliko policijskiautomobila i dvadesetak policajaca. N

pločniku su ležale izgubljene kape,hitnji odbačeni transparenti, ostavljencekeri i najlonske vrećice; od svegonog pravednički nabijenog metežostao je samo prazan prostor s neštmalo smeća na vlažnom asfaltu.

Banić ustane, uredno plat

konobarici i izađe, ne znajući uopće je lpijani novinar zamijetio njegov odlazakli je već posve pao u ono blaženo stanj

kada je čovjeku svejedno je li sam ilidruštvu.

Izlazeći iz lokala, kada se tomponajmanje nadao, naleti n

automehaničara Franca, zajapurenog


69/860

uzrujanog, u vječito raskopčanovjetrovci od podstavljene kože.

– Oprosti, al nisam mogel prijePak te jebene demonstracije! Ne moovuda, ne moš onuda! Svaki drot tegitimira, tak su mi već izlizal

dokumente da bum moral zeti nove. – Jesi li dovezao auto?

– Neg kaj! Pa zbog tog sam se tak

nazajebaval. Eno ga, parkiral sam gspred Palainovke.

Krenuli su polako prema mjestgdje je Franc ostavio golfa što ga je kaposrednik kupio za Banića. Naravnouzrujan i ljut kao i uvijek, Franc nijprestajao s objašnjenjima, prošaranim

raznim priručnim psovkama.


70/860

– uj, na ciferblatu mu piše devebanki, al sam sto posto siguran da jfrajer bar tri skinul. Jebi ga, svi ta

delaju. Al unutra je kak nov. Zaprafonakav kakav mora bit nakon devet letA i koji će ti kurac novi auto!? Ni novženska ti ne vozi kak ona koju su frajerveć razlaufali. Kužiš? Zemi ga, furaj gpar dana, a onda dojdi k meni zrecitiraj sve kaj mu škripi. Za teb

bum ga zrihtal. Smo frendovi, kaj ne? – Ima li radiokasetofon? – reč

Banić nešto što se automehaničarmoralo učiniti nezamislivom glupošću.

– Ima! Al zakaj ti je to važno? Jebme pas, ti si ko onaj ginekolog Kukuljickoji me tražil da mu nabavim rabljen

mazdu s modernim presvlakama


71/860

kromiranim ratkapama!

Ispred Palainovke čekao ih je devegodina stari golf, sivi, dizelaš, sammalo trul na pragovima, ali stvarnijepo razvožen i dosta dobro uščuvan.

– Obećal sam frajeru osam somov

– tumačio je Franc. – To ti je super cenaa sajmu, ii prek oglasa, ne bi ga ni

snu dobil ispod osam i pol.

Ne uvidjevši baš neku prevelikrazliku u tih petsto maraka, Banić izvadz džepa plavu kuvertu u kojoj su bil

njegove posljednje četiri tisuće maraka

utne to automehaničaru u ruke, uzme onjega ključić, otvori auto i uđe u nj.

Spustivši se u to strano sjedalo

zagledavši se u nepoznati upravljač


72/860

Banić osjeti kako mu je veliki komaeda nalegnuo na srce. Petnaestak godin

proveo je u renaultovoj »četvorki«

dakle više no u braku, a sada je morapreći na nešto drugo, na nešto što mu suopće nije mililo, premda je i zadnjbudala znala da je golf ipak boljautomobil.

– Kužiš kak idu brzine? – gnjaviga je Franc, zavirujući kroz otvoren

prozor, premda je Banić u ovako teškosloženom trenutku poželio biti sam.

– Nemoj me jebat, Franc! – opsuj

Banić uzrujano. – Sve kužim! – Dobro, dobro, sam pitam! Sad t

dem na nerve, a kad ti već sutra nekarikne, došel buš meni i cvilil: Franc, da


73/860

ovo, Franc, daj ono...

– Kada si obećao dati drugpolovicu love?

– Frajeru sam rekel da bu još četrsoma dobil do polovice siječnja. Al, asi u velikoj gabuli, možemo ga zajeba

za jedno dva tjedna.Banić okrene ključ, pritisn

kvačilo, pa promaši mjenjač, koji se

naravno, nije nalazio gore kao»četvorki«, nego dolje, između sjedištaUbaci potom u prvu i pritisne papučicgasa, svjestan kako će mu još ba

nekoliko dana ruka automatski tražitnepostojeći renaultov kišobranskmjenjač.

Golf je vozio sasvim dobro


74/860

djelovao je snažno i poslušno, ali jmao ritam, zvuk i narav sasvi

drugačiju od one kojoj se istražitelj

vozeći »četvorku«, već gotovo ovisničkprilagodio. Nagazio je na gas i isprobamu brzinu na onom razmjerno ravnodijelu Gornjeg Prekrižja, sjurio se niPantovčak, iskušao kočnice pokraj školu Hercegovačkoj, a zatim mirno sišao nBritanski trg i parkirao auto u Rokovoj

desetak metara od mjesta na kojem jveć tjedan dana mirovala njegova star»četvorka«, s rasutom getribom koju snije isplatilo promijeniti. Izađe iz golfa

zaključa ga i pogleda prema svobivšem automobilu, osjetivši pritosilnu tugu, baš kao da se našao pregrobom neke drage osobe.


75/860

Oko »četvorke« su se vrzmala trklinca i Baniću padne na pamet jedndobra i plemenita namisao. Pozove ih

zvuče iz džepa ključ staroga renaulta pruži ga jednome od dječaka.

– Evo, dečki, možete se svaki da

grati u autu. Samo ga s vremena nvrijeme očistite.

Jedan od klinaca, onaj najmasnijom kosom i najprljavijihlačama, uzme ključ, otre rukavokaputića šmrkavi nos i zahvali.

– Hvala vam, gospodine. Sigurn

vam je taj auto mnogo značio.Pobojavši se da bi mu pred ti

šmrkavcem mogle zasuziti oči, Banić s

brzo okrene i pođe prema prolaz


76/860

kinematografa Apolo. Na tržnici je bilpoprilična gužva i on, i ne nadajući some, u blizini štanda s peradi, naleti n

bivšu ženu, koja se, sama i nekakzgubljena, vrzmala između zaklani

kokoši i pataka.

– Bok, Nikola! – reče ona, ne bapreviše iznenađena, jer su stanovali takblizu da je bila prava umjetnost nnaletjeti s vremena na vrijeme n

bivšega muža. – Sve sam pregledala nema ni jedne jedine guske.

– Oho! – nasmije se on. – Traži

gusku? Znači neka svečana prigoda... – Baš si nemoguć! – prekori ga ona

– Zar ne znaš koji je danas dan?

– Čekaj... dvadeset prvi studeni


77/860

promrmlja on zamišljen, pokušavajući sdosjetiti ne nailazi li kakav blagdan. Alništa mu nije padalo na pamet. D

Božića je bila još cijela mala vječnost. – Ti me zbilja znaš baciti u bed

Prošli sam ti tjedan telefonirala d

dvadeset drugoga dolazi Nika iLondona.

– Isuse! – lupne se on po čelu, sam se čudeći kako je tako što mogazaboraviti. Uistinu je imala pravopokatkad je bio baš nikakav otac. – Te, dakle, prekosutra?

– To je, dakle, sutra! – odbrusi onjutito. – Već su na putu. Javili su se i

Pariza. Dolaze oboje. I ona... i Tim.

Da, to je bio taj problem s kojim s


78/860

on intimno nikako nije mogao pomiritali nije smio ništa kazati, pogotovo npred Lidijom. Kada mu je kći prije tr

godine otišla u London, objasnila jkako će godinu ili dvije biti babysitterica, te će se nakon toga vratiti. Alstvari se u mladih gdjekad promijenako iznenadno i hirovito da se čovjek n

njih ne može ni naviknuti, a kamoli im ssuprotstaviti. Mali su joj Englezi veom

brzo počeli ići na živce, u Zagreb joj sesad zbog ovog, sad zbog onog, uopćnije vraćalo, zaposlila se najprije nnekakvom kiosku, potom u pakirnic

parfema, u početku je stanovala koedne, zatim kod druge prijateljice i n

kraju javila kako već šest mjeseci hoda nekim Englezom kojemu je čak prije pe


79/860

pol mjeseci preselila. Eto, to je bio taTim kojega je Banić, premda uopće zim nije čeznuo, morao sada i upoznati.

o na zajedničkoj večeri kod bivše ženes pečenom guskom, štruklima i drugiglupostima koje ti Englezi tobože npoznaju.

– U redu, Lidija! U reduPriznajem, svinja sam! Sve sazaboravio. Evo, iskupit ću se. Dopust

mi da ja kupim tu jebenu gusku. – Dobro, ali, morat ćeš do Dolca

smekša se ona, zapravo još uvije

spremna na opraštanje i brzi zaboravčak i kada je riječ o nepodopštinambivšega muža. Ili možda baš zato!

Zaboravljajući već polako na gusk


80/860

Tima, Banić uđe u prolaz kina Apolobaci letimičan pogled na prozor kafić

ico i uđe u svoj ured. Ne, nije s

namjeravao zadržati u njemu. Čeznuo jza toplom kupkom i popodnevniobrokom džeza. Odbacio je montgomerna vješalicu, a zatim na podu spazibijelu omotnicu koju je poštar, našavšzaključana vrata, ubacio kroz prorez zpoštu.

U omotnici je bila službena porukkojom ga pozivaju da se već sutradeset sati svakako pojavi n»interviewu« u upravnoj zgradi Luckholdinga, na nekoj od onih novih cestšto su se dizale od Krematorija premugoistočnim pristrancima Sljemena.


81/860

4.

AKO SVIJET IMA ČETIRI STRANE, smje

kojim se širio Zagreb doimao se nekakdvostranim, i u toj dvostranostpravilnim: jug, s prekosavskim ledinam

močvarištima, godinama je osvajalsirotinja sa svojim divljim gradnjama zgradurinama košnicama, dok se bogat otmjen svijet polako penjao prem

sjevernim, sljemenskim pristrancimaZgrada koju su Baniću označili kaupravu Lucky holdinga pripadala jposljednjem valu te sjeverne migracije

Bila je podignuta uz posve novu cestu


82/860

koja je baš na tome mjestu imalproširenje za parkiranje, i utopljenasklad pitomoga zelenila, naravno tek

proljeće i ljeto. Sada, u studenome, bakao i sav okoliš, djelovala je pomalsumorno. Na južnoj strani, uz samcestu, bila je opkoljena povišokovanom ogradom, ispred ulaza je imalmanji travnjak presječen prilazom ožute ukrasne cigle, a sam ulaz činila s

dva poveća ovalna stupa sa željeznivratnicama koja su se otvaralautomatikom iz kuće. Na sjevernoj jstrani, čini se, cijeli kompleks bi

otvoren prema padini kojom se, nakopoduljeg pješačenja, moglo stići dprvih sljemenskih šumaraka. Inače, same zgrada bila poveća bijela dvokatnic


83/860

s ukusno izvedenim pročeljem balkonima, te se stoga podosta razlikovala od novobogatašk

arhitekture, preuzete izravno islikovnica s Andersenovim Grimmovim bajkama. Vlasnik je, daklebio čovjek od ukusa, ili je bio bar tolikpametan da zna odabrati vrsna arhitekta pustiti ga da radi po svojoj volji savjesti.

Ostavivši svoj novi stari golf nparkiralištu među audijima, BMW-ima cherokee džipovima, Banić priđe ulazu na gornjem dijelu ovalnog stupa zamijetmalu kameru učvršćenu metalnikonzolama i usmjerenu prema prostorspred ulaza. Bio je to, dakle, di

alarmnog i sigurnosnog sustava koji j


84/860

rebao pripadati u nadležnost budućesecurity managera. Začudo, na samoulazu nije bilo nikakvoga jasn

staknutog natpisa s imenom tvrtkepremda se, kako su mu to objasniliovdje trebala nalaziti uprava holdingaZnajući da je kamera već moralregistrirati njegovu nazočnost, Banić ssagne prema prenisko postavljenoasteru zvonca i tek po pločici izna

njega shvati kako je došao na pravadresu. Jer, na pločici je sitnim slovimpisalo:

Krsto & Bety Lakota

LUCKY HOLDING


85/860

I tad pomisli kako ovo pred njim nije prava upravna zgrada s gomiločinovnika, šefova i podšefova, negprivatna Lakotina rezidencija, mjestgdje živi i s kojega nadzire i vodi sv

poslove tvrtki koje su sastavni dio takzvučno imenovane središnjice. Kačovjek koji nije gajio osobite simpatijprema bogatunima sa sjevera grada

bahatim šefovima s nepotpunosrednjom školom i novopečenivlasnicima skupe teniske opreme, Banipomisli kako se ovdje zacijelo sastajupotaji i uz fina uvozna vina kojima nme ne znaju ponoviti, odlučuju o važni

poslovnim potezima, skriveni

anonimni, poput newyorških il


86/860

chicaških kumova iz američkih filmova.

Premda još nije stigao ni pritisnutzvonce, vrata se otvore i Banić prijeđonih petnaestak metara popločeniukrasnom ciglom i uskoro se nađeprvom krugu Lakotina poslovnog

carstva. Veliko predvorje, na čijem sulazu nalazila svojevrsna futurističkrecepcija, bilo je osvijetljeno diskretnisustavom halogenih žarulja i ugodn

zagrijano. Iznad pulta stajao je monitona kojemu se mogla vidjeti crno-bijelslika ulaza, a iza police s gustposlaganim videokasetama, na čijim shrptima bili ispisani nadnevci. Za timalim kontrolnim separeom sjedio jvisok, posve ćelav čovjek šezdeseti

godina, u odijelu od plavoga samta i


87/860

amnim naočalama na nosu.

– Vi ste Nikola Banić, novsecurity manager ? – obrati mu sčovjek brzo ustavši i pruživši mu ruku.

– Vidjet ćemo – reče Banić, čudećse kako je tom krutom tipu nervozni

pokreta ruka hladna i vlažna popuuginule ribe.

– Drago mi je da ste stigli. Bit ć

dosta posla i trebat će vam pomagač.pa vam se u tom smislu preporučujem...

Banić shvati da mu se čovjekplavom samtu, zacijelo uplašen za svoposao, gura pod skute. Ako je takopomisli istražitelj, mogao je odabratneki prijazniji izraz lica i bar mal

zagrijati dlan.


88/860

– Koliko imate kamera? – upitpotom pokazujući rukom prema monitorznad pulta. Ako i ne prihvati taj glup

posao, nije zgorega već od početkglumiti kompetentnu osobu.

– Samo jednu, ali u planu ih je jo

nekoliko... – s blagim će stidom ćelavbaš kao da je on izravni krivac što sako golem prostor nadzire samo jedni

objektivom. – Ali se noću sve snima

Vidite ove kasete s datumima? Čuvaju smjesec dana, potom se brišu. Naravnoako sve prođe u redu.

Banić još jedanput pogleda regakoji je podsjećao na uzoritiju kućnvideoteku, a potom začuje tihu zvonjavelefona koji se nalazio na pultu. Čovje

podigne slušalicu, a zatim se, nakon št


89/860

e valjda shvatio zapovijed, okrenprema istražitelju.

– Gospodin Lakota vas očekujesvojoj radnoj sobi. Tamo lijevo, drugvrata...

Pa prije no što će Banić otić

dometne: – Ako pristanete, imajte me na umu

Ja sam Rudi Lepen. Imam tridese

godina policijskog iskustva. Naravno,poslovima nadzora.

Banić na čas pomisli kakvi bi tposlovi nadzora mogli biti, pa, nodvrativši ništa, krene polako premsobi vlasnika holdinga.

Krsto Lakota sjedio je u suzdržan

elegantnom i posve funkcionaln


90/860

namještenom uredu kojim je dominiraveliki ovalni stol s nekoliko kožnifotelja što su se mogli okretati. P

posvemašnjoj odsutnosti papiraregistratora, raznih pisaljki, klamericažigova i ostalih kancelarijskih glupostmoglo se odmah zaključiti kako jLakotin temeljni posao razmišljanje donošenje odluka. Bio je to čovjesrednjih četrdesetih godina, stasit, vrl

dobro uščuvan, čak i dopadljiv. Imao jčvrste crte lica i bistar pogled, jakvilicu koja naglašava odlučnoskaraktera, ali i bujnu, sjedinam

prošaranu kosu, koja fizionomiji dajneku vrstu suptilnosti i mekoću. Govorie polako, blagim glasom, vidjelo s

kako zna biti pristojan, odmjeren


91/860

nenametljiv. U skladu s modom, odijelmu je bilo vrlo komotno i meko, alnijednim svojim detaljem nije vrištalo

pogledaj me, ja sam svjetska markaBanić je, bar na televiziji, vidio svu silih nabijenih, kabastih i od grub

materijala istesanih novih bogataša, kojsu, bar po njemu, posve neopravdannazivali tajkunima. Jer, za Banića jslika tajkuna odgovarala onoj u poznato

Fitzgeraldovoj knjizi, koju ga je, nekodavno, Lidija natjerala da pročitaDakle, ni s jednom od tih opskurnigorštačkih fizionomija Krsto Lakota nij

mao ništa zajedničkoga. Čak i kurtoaznupoznavanje uz obvezatne fraze »kakste«, »izvolite sjesti«, »što ćete popitiLakota je izveo u posve nenamještenom


92/860

zvježbano pristojnom stilu, tako da sBaniću učinilo kako mjesto na kojemu spomalo preko volje našao i ne djeluj

ako loše. – Vaš me je čovjek pozvao kak

bismo porazgovarali o poslovim

sigurnosti – počne Banić, kao da i nijpreviše siguran u to zna li vlasniholdinga uopće zbog čega je došao. –Doduše, moram vam odmah priznati da

im stvarima ne mogu jamčitnajsuvremenija i najbolja rješenja.

– Jasno mi je – nasmije se Lakota

– Razgovarali ste s gospodinoPešeljem?

– Da. Mislim da se tako zove.

– Žalim vas – dometne Lakota. – I


93/860

petnih se žila trudi da ostavi dojauppieja iz površnih američkih filmovaepodnošljivo je elokventan i dosadn

ceremonijalan. Mora da vas je poštenudavio.

– Pa, nisam ga previše ni slušao

Više sam se zabavljao s nekoliko bocurphy’s piva.

– Za moj je ukus malo prelagano primijeti Krsto Lakota, pa ustane i priđvelikom američkom hladnjaku koji snalazio u kutu ureda, poluskriven mekozavjesom što je prekrivala polovic

zida. – Imam nešto bolje za vas... Akbaš volite stout.

Lakota otvori vrata hladnjaka zvadi dvije orošene tamne boce, otvor


94/860

h, pa jednu pruži Baniću.

– Iako sam desetak godina živioEngleskoj, belgijski crni Leffe daleko me bolji od irskoga Guinessa

urphy’sa.

Banić oprezno otpije malo piva

shvativši odmah da je posrijedi izvrsnpiće. Lakota ulije pivo u svoju čašupazeći da ne napravi previše pjeneZatim nastavi:

– Vidite, za te najsloženije poslovsame izvedbe osiguranja namjeravasam vam dovesti opremu i konzultante i

Londona. Ruku na srce, oni su u tistvarima ipak daleko ispred nas. Ako tne vrijeđa vaš profesionalni ponos, vbiste im bili nekom vrstom neobvezn


95/860

pomoćnika, te biste tako i sami steklneka korisna znanja. Od vas bih paočekivao da mi, prije no što doneset

konačnu odluku, obavite jednu druguvrlo diskretnu i pomalo neugodnuslugu.

– Mogu li zapaliti? – upita Banić. – Samo izvolite – mekim će glaso

Lakota, pa mu preko glatka stola gurnkeramičku pepeljaru. – Iako nisapušač, veliki sam protivnik ovopomodnog anti-duhanskog fašizma.

Banić pripali Marlboro n

skidajući pogleda s Lakote, tog valjdprvog bogataša koji je na nj počeostavljati sasvim povoljan dojam.

– Pešelj vam je zacijelo potank


96/860

objasnio one grozomorno zamršenstvari oko novog internet providera. Dvam odmah bude jasno, ja do te proklet

novotarije ne držim baš nimalo, ali mpoduzetnička logika tjera na ulaganjaprofitabilne poslove budućnosti. Tmožda zvuči antipatično, ali uopće nijnepošteno.

– Slažem se – promrmlja Banikojemu se Leffe počeo sve više sviđati.

Poduzetnik nastavi: – Dakle, posredstvom američk

agencije otkupili smo najmodernij

ehnologiju s rješenjima koja sežu moždpet godina u budućnost. U svijet

nformatike pet godina, navodno, jakmnogo znači. Ne možete ni zamislit


97/860

koliko smo novca dali za nešto malpapira, nekoliko manuala i softverskidiskova. I nakon toga dogodila s

nečuvena glupost, posve prispodobivsa žalosnim okolnostima vremenakojemu živimo. Netko nam je to ukraoGlupo, zar ne?

– Treba vam čovjek koji će pronaćopova?

– Ah, ne! – nasmije se Lakota, kada je u Banićevu pitanju vidio običnnaivnost. – Lopov nam se već javirekavši kako je za stanovitu svot

spreman sve vratiti. Ionako ne zna kambi i što bi s tim. Pa neće se valjda saupuštati u posao težak nekoliko desetakmilijuna dolara.


98/860

– Zašto se ne obratite policiji?

– Zato što ne smijemo – objasnLakota odlazeći ponovno premhladnjaku. Vidio je, naime, da jBanićeva boca već prazna. – Stvar mi jpreviše vrijedna da bih dopustio da j

uprska kakav novopečeni policijsknspektor koji je možda do jučer bivozač kombija ili monter centralnoggrijanja. Kradljivci o kojima nemam

gotovo nikakvih podataka traže vrlsloženu razmjenu koju bi izvelneutralna osoba. Po njihovu savjetu –odvjetnik ili privatni detektiv.suprotnome će sve uništiti i nestati. Nodakle, vi, ili čovjek koga angažiramorebao bi otići noću na dogovoren

mjesto, dati im novce, te preuzeti.


99/860

Zapravo, još nam ni samima nije jasnšto bi trebalo preuzeti! Vjerojatnobavijest o tome gdje se nalazi na

paket, adresu, ključ ili nešto slično... – Kada i gdje? – upita Banić paleć

novu cigaretu. Marlboro i Leffe uistin

su se dobro slagali. – Sve će nam javiti u idući

četrdeset osam sati. Čini se da su lukaviskusni. Zacijelo će uraditi sve d

zbjegnu zamku ili kakvu drugsmicalicu. Zato je i teško povjerovati dće nam dokumentaciju dati u ruke prij

no što budu sigurni u uzmak. Baš zbooga mislim da ćete dobiti samo ključ iladresu.

– Govorite kao da ste sigurni u mo


100/860

pristanak.

– Ako pristanete, ponudit ću vas joednom pivom – nasmije se Lakota.

– Zar samo to?

– Naravno, dobit ćete i pristojahonorar, ali o tome ćete razgovarati gospodinom Pešeljem čim se vrati iVaduza. Imamo i ondje mnoštvproblema s našim tvrtkama. Gospodin

Baniću, nemojte se nikad upuštatipoduzetničke vode! Čim vam neštkrene, eto odmah stotine nitkova kojvam žele oderati kožu, podmetnuti va

nogu, uništiti vas... – To je dobar savjet – mirno ć

Banić. – Baš sam razmišljao o kupnj

edne aviokompanije.


101/860

– Bilo bi mi drago kada bih imaoliko vremena da s vama popijem jo

nekoliko boca piva, ali me, nažalost

zovu druge obveze – reče Lakota, kao dmu je neugodno zbog te sitnneljubaznosti, pa ustane i krene premstražitelju pružajući mu ruku.

– Bilo mi je drago što smpopričali i što sam vas upoznao s jedniod pivskih bisera – dometne na kraju.

Vi ćete odlučiti hoćete li prihvatiti ovaposao. Ako ga ne prihvatite nadam se dvam to ne moram posebno nnaglašavati, očekujem od vas apsolutndiskreciju.

Koji trenutak poslije, ni sam nznajući je li već pristao na neobiča

posao ili će to tek učiniti, Banić pođ


102/860

prema izlazu iz stožerne zgrade Lakotinholdinga koji je svojom svedosežnorukom već obgrlio dobar dio zemlje.

predvorju više nije bilo ćelavca amnim naočalama. Na pultu iza njegov

stolca svjetlucala je zelena kontrolnžaruljica skupog videorekordera, a gorna monitoru mirovala je plavičasta slikprostora ispred glavnog ulaza u dvorišteSpustio se niz onih nekoliko stuba

zašao na hladan i vlažan zrak, premdsnijeg što su ga ponovno najavljivali jonije počeo padati.

I kad je pošao žutom stazom premvratima, iza sjevernog ugla kuće spazkako mu se približava visok, plećamuškarac u kožnom kaputu kakav su

prema pričanju, nekoć nosili viš


103/860

dužnosnici Udbe. ovjek je birazmjerno mlad, zacijelo ne stariji orideset pet godina, imao je azijatsk

fizionomiju s iskošenim obrvama sitnim očima, jake jagodične kosti brkove blago povijene preko ruba usanaU jednoj je ruci držao snajpersku puškua u drugoj, na koju je navukao gumenrukavicu, veliku ubijenu lisicu.

– Novi stručnjak za security?

upita, odmjerivši dobro Banića kao dne vjeruje kako spodoba u starommontgomeriju može obavljati taksložene i odgovorne poslove. – Ja saSiniša Smokovina, jedan od poslovniajnika. Za prijatelje Štriga.

– Štriga!? – začudi se Banić.


104/860

– Da. To je onaj opaki kukac zkojega se vjeruje da se može uvućčovjeku u uho i pregristi mu bubnjić.

– Dojmljiv nadimak – tiho ćstražitelj, spreman da ode. Ipak zastan

zainteresiran mrtvom lisicom koju j

čovjek držao za rep. – Ah, bio sam malo gore... tamo n

rubu šume – objasni mu Štrigprepoznavši radoznalost u njegoviočima. – Stalno se spuštaju dolje premgradu. Navodno ih je oko pedeset postzaraženo bjesnoćom. Ovu treba poslat

na ispitivanje. – Prava epidemija bjesnoće – slož

se Banić. – Na kraju će sve sići s brda preuzeti grad.


105/860

– Hoće li tome itko moći stati nkraj?

– Mislim da neće – promrmljBanić i pođe prema vratima koja sstoga trena automatski otvore.

Pola sata nakon toga ostavio je aut

u Rokovoj i pod nadsvođem na kojeme bio svijetleći naziv kinematografpolo zamalo se sudario s Nikom. Nij

se pravo ni snašao, a ona mu se objesiloko vrata, poljubila ga i odmah počelkomentirati njegov izgled govoreći kake premršav, kako djeluje previš

umorno, kako ne bi smio hodati pakvoj zimi u laganom baloneru, kako jznao imati i bolju frizuru... Uglavnomčudila se koji se to vrag dogodio s nji

otkako ga je posljednji put vidjela. O


106/860

zapali cigaretu slušajući je strpljivo gledajući je pozorno. Izgledala jzvrsno, prava mlada i lijepa žena, n

raga onoj hirovitoj štrkljavici kojoj jpokušavao sastaviti dvorac od legkockica.

– Mama je rekla da ćeš prekosutrdoći na večeru. A i Tim jedva čeka da tupozna. Znaš, njemu je to strašna foršto mi je tata private investigator. A

mama mu je... – Isuse! Prokleta guska! – reče o

jutit na sebe i na svoju zaboravnost.

Nika ga pogleda sva u čudu, a ose, brzo shvativši zabunu, nasmije objasni:

– Nije to što misliš. Obećao sa


107/860

Lidiji da ću za tu večeru nabavitgusku... a ne znam...

– Naravno! – rugala mu se ona. Znaš gdje u gradu trenutačno imajnajveći izbor Johna Coltranea, znaš gdjse mogu nabaviti rane ploče Charliej

Parkera i koja prodavaonica ima najvećzbor irskog piva, ali ti nije poznato gdjbi se to mogli kupiti guska, matovilac ilpatlidžan.

– Hoćeš li ti to obaviti umjestmene? – upita on krenuvši rukom premdžepu u kojem je držao novac.

– Guska je već kupljena – umiri gika. – Mama te i predobro poznaje d

bi se u takvim stvarima pouzdala...

– Odlično. Pao mi je kamen s


108/860

srca.

– Nego, ne pitaš me što sam tdonijela iz Londona?

On je pogleda radoznalo, znao je nšto misli. Uvijek bi mu se tako obraćalkada bi ga htjela iznenaditi kakvo

pločom za kojom je čeznuo. – Kind of Blue.

– Isuse! Nije moguće! – uzbudi s

on posve iskreno. Bila je to esencijalnploča Milesa Davisa, nešto što trebstoga trena ubaciti u player.

– Please! – molio ju je – Skokni dkuće i donesi je odmah. Nešto u mennaprosto čezne za Milesom Coltraneom.


109/860

Na licu joj je bio osmijeh u kojeme odmah prepoznao banićevskvrdoglavost i svojeglavost. Nije bil

šanse da je nagovori! – Nema ništa! Dobit ćeš je prij

večere. Premda je uopće nisi zasluži

er si zaboravio kupiti gusku.


110/860

5.

POSTOJI JEDNA STVAR ARCHIEJA SHEPPA

kojoj saksofon, truba i fluegelhornsvaki na svoj fingirano nevješt načinpokušavaju pratiti kristalno jasan vokakoji u visokom registru oblikuje nekakabiblijski sadržaj. Kada tu stvar odslušaviše od sto puta, što je Baniću uspjeloe, tada taj vokal, ma koliko sonoran bio

počneš doživljavati kao tišinu, nadmudrivanje puhaljki kao pokušaoblikovanja neke važne poruke koja stojza pravoga sadržaja. U tom združeno

naporu, punom polomljenih tonova


111/860

raspalih riffova, saksofon gdjekazazvuči kao da netko debelim usnampuše u napeti celofan, gdjekad pak ka

da mu se slomio pisak, a koji put i takkao da zračna struja jednostavno nijmala dostatnu silinu da iz instrumentzmami jasan zvuk. Dakle, nakon što je nebrojeno puta preslušao, Baniću s

počelo činiti kako baš ta Sheppovbolesna improvizacija n

najdjelotvorniji način opovrgava onbedastu i smiješnu tvrdnju neznalica pkojoj je saksofon jedini instrument nalina ljudski govor. Jer, prava istina glas

da je on daleko iznad mogućnosti oninesavršenih zvukovnih sastavnica kojnazivamo govorom!

Zadovoljan svojim patetični


112/860

zaključcima koje ionako nije imao kompovjeriti, Banić ugasi player, ogrne sbalonerom i izađe van na sitan suh

snijeg što je prštio između olovno sivizidova kinematografskog prolaza. Iake bilo prilično hladno, ipak se činil

kako se snijeg neće uspjeti održati, kakće nestati prije no što zabijeli okolišOsjećajući kako mu je život zapaopreveliki nered, poželio je da snije

zapadne jače, jer mu se činilo dnjegova besprijekorna bjelina ipastvarima daje bar prividnu mekoću i red

I baš kad je htio produžiti do Kicazastane spazivši Paka kako se popeo nvrh sklopivih ljestava, s kojih je upravdovršavao natpis na ploči što ju j

postavio iznad vrata. Ispod već napisan


113/860

riječi PREDSTAVNI TVO, pomalklimavim, nesigurnim slovima dodao jŠANEL.

– Koji ti je to vrag? – začudi sBanić.

– Pa Šanel! – raširi ruke Pako

prosuvši malo crvene boje što ju jumiješao u staroj konzervi od goveđeggulaša.

– Ne piše se tako. – Kaj? Da dodam još jedno »l«?

upita kinooperater hvatajući kist.

– Piše se c-h-a-n-e-l – sricao jBanić. – Osim toga, slova su ti klimavkao da si se već napio.

– Neg kaj da jesam! – prizna Pako


114/860

pa nastavi vrlo uzrujan. – To me Flegmzajebal. On je u ŠUP-u završil zsoboslikara i obećal je da bu mi t

napisal. Al je već u osam prešel. Po celse dan fura u tramvaju.

– Zašto?

– Ka’ ja znam! Valjda zato kaj tpizdariju nemaju tam u Garešnici! odbrusi Pako pa se polako i nesigurnspusti s ljestava. Uistinu se vidjelo da jdoručkovao više od tri gemišta.

– Detektiv, odi bum ti pokazal kae roba! – dometne ponosno pa otvor

vrata svojega stana. Ne ulazeći, Banić zaviri u Pako

hodnik, gdje ugleda devet kartonski

kutija na kojima je pisalo nešto na jezik


115/860

za koji mu se učinilo da bi mogao biturski.

– Isuse, što ti je to? – snebi sstražitelj.

– Pa kaj nisi pročital? Otvoril sapredstavništvo Šanela. U svakoj kištri j

po šesto paketa parfema. – Ne mogu vjerovati! – zine Bani

od iznenađenja. – Postao si predstavni

Chanela? – Praf za praf, postal sa

predstavnik predstavnika Šanela. NekoBarbarovića iz Barutanskog jarka. On tstvari dobiva direkt iz Šanelove tvornicu Istambulu.

– Pa Chanel je francuska tvrtka!


116/860

– Kurac francuska! – razljuti sPako pokazujući prstom prema natpisimna kutijama. – Kaj ti je ovo mort

francuski jezik? Kaj je to vulevu kušavekmoa? Iskopal sam pravu firmu, a tme jebeš sa sitnicama! Odi, nekaj bum tdal. Imaš bivšu ženu, imaš klinku, svaki komad voli na sebe bacit nekaj kaonak fest miriši. To im je kak nammuškima gembač, pivo ii vinjak. Kužiš?

Rekavši to, Pako podere poklopaedne od kutija i izvuče dva bijel

paketića na kojima je crnim slovimpisalo Chanel. Zatim doda:

– Kaj ne vidiš da sam dobrnapisal? Ima samo jedno »l«.

Časak kasnije već su stajali z


117/860

šankom Kica i pili svaki svoje pićslušajući nasrtljivog inkasatora Marijankako ponovno na sva usta hvali vlast

govoreći nešto o tome kako sve novankete pokazuju da HDZ ponovno možračunati na sedamdesetak posto glasova

Pako, koji HDZ nije mogao smislitponajviše zbog toga što je promijenime kluba za koji oduvijek navija, otres

se ljutito na dosadnog gospon

Marijana: – Si čul neki dan onog tvo

glavatog iz vlade ka’ je rekel da buj

vratili ime Dinamu, a ukinuli Tpretplatu. Onda buš kurac ubiral pkućama! Ostal buš doma sa svojiosamsto kuna penzije, a u birtiji buš kuš

Ak buš opće imal zakaj dolazit u birtiju.


118/860

Marijan se snuždi i udubi u svojčašu, unezvjereno kimajući glavom.

– Ne bi mogli takvu stvar napravinarodu... ne, to nikak ne bi mogli...

– Kaj ste vi inkasatori narod!? – dalje se ljutio Pako na već rezigniranognkasatora. – Kad prvog krenete

ofenzivu, pred vama svaki pošten čovezarigla vrata i proguta ključ! Ak vas koj

budala i pusti u ganjak, zavirujete dal kma neprijavljen telkač! Kaj se nisraspitival dal bi se oni cucki kaj na granšnjofaju drogu mogli nekak izdresirat d

raže neprijavljene telkače. Reci, kaj tni istina?

Nakon što je popio četiri Amstela

Banić se vrati u ured, zavali se u fotelju


119/860

stavi noge na stol i nekako tup od pivodluči malo zadrijemati. U tom podostneudobnom položaju spavao je do četir

poslije podne. Ponovno nitko nijnavraćao u njegov ured, ponovno spokazalo kako nikakva posla nema nvidiku. Baš kao da više nijedna žena nijvarala muža, kao da nitko više nijražio izgubljenu rodbinu, kao da nikom

više nije trebao dokaz da mu neki o

uposlenika neumjereno troši ukradeni ilpronevjereni novac. Sve, baš sve ga jjeralo da, pritisnut oskudicom

preobiljem slobodna vremena, prihvat

neobičnu ponudu Lucky holdinga. I tadkao da je riječ o telepatiji ili kakvodrugoj sličnoj nadnaravnoj pojavzazvoni telefon i iz slušalice se začuj


120/860

poznati mu glas Rudija Lepena, ćelavonadzornika Lakotine upravne zgrade.

– Gospodin Lakota izvolijeva pitateste li odlučili.

– Nije li mi dao četrdeset osasati? – kao da je kupovao vrijeme Banić

– Ne znam koliko vam je dao ednoličnim će i bezličnim tonom Lepe

– ali posao treba obaviti noćas poslij

ponoći. S tim u vezi trebali biste doćiholding večeras oko jedanaest. Radpodrobnih uputa.

– Tako kasno? – upita istražiteljoš uvijek mučen onim što se zove pivsk

drijemež.

– Odustajete li?


121/860

– Ne odustajem – odvrati, i sam szačudivši kako je tako na brzinu pristaoOdloži potom slušalicu, zaključa vrata

popne se gore na kat, znajući da će gmlaki tuš najbolje osvježiti.

Navečer, u jedanaest i nekolik

minuta, Banić zaustavi golf ispred samoulaza podsljemenske centrale Luckholdinga. U svjetlosti dviju kugla obijeloga stakla, što su bile postavljen

na vrhovima ovalnih stupova, prštio jsitni gusti snijeg, a nešto niže uporno jžmirkalo crveno kontrolno svjetlvideokamere kojom se nadzirao prilazgradi. Banić ugasi motor. Sve što sčulo bili su snažni huk vjetra koji sesilovit i hladan, spuštao odozgo s

Sljemena, te daleki i samotni lavež pasa


122/860

Gospodin Roman Pešelj, managevrtke, i tajnik Štriga, inače stručnjak z

hvatanje bijesnih lisica, izašli su istog

rena i obavili sve što je potrebno, brzo spretno, kao da je riječ o precizndogovorenom i jasno razrađenom posluPešelj je donio kovčežić od crne kožebrzo ga otvorio, stavio u nj crnplastičnu vreću, u kojoj su vjerojatnbili svežnjevi novčanica, zaključao ga

uhvatio jednim krajem policijskih lisicnjegovu ručku, a drugi kraj provukakroz metalnu sklopku kojom se iznutrotvaraju vrata automobila. Pružio j

ključić lisica Baniću i rekao mu suhimslužbenim glasom, u kojemu je bilo prizvuka prijeteće ozbiljnosti:

– Dobro pazite! Iz ruke u ruku!


123/860

Potom je izvadio iz džepa mobiteprovjerio radi li, a zatim ga sklopio pružio Baniću, kojega su sve više čudil

ako brze i odlučne pripreme. – Slušajte pažljivo! Ovaj je mobite

danas prijavljen. Njegov broj znam

samo mi i ljudi s kojima ćete se sastatTočno u pola noći morate biti s autom ncesti kojom se iz Samobora ide premBregani. Tu ćete stati, ugasiti sva svjetl

čekati da vam se jave. Uz pomomobitela odvest će vas do mjesta gdjće se obaviti razmjena. Budite strpljivpretpostavljam da će vozikanje potrajatigrat će se s vama sve dok ne bud

sigurni da nemate nikakvu pratnju. Teada će biti voljni obaviti razmjenu.

– Što ćemo razmijeniti? – upit


124/860

Banić već ljut na takvu misterioznost.

– Dat ćete im novac iz kovčežićaJoš uvijek ne znamo što ćete dobiti znovac, ali smo sigurni da će to biti neštšto će nam pomoći da se domognemonoga što nam pripada.

– Koliko novca nosim? – To vas se ne tiče! Ali budit

uvjereni da je riječ o svoti na koj

vrijedi pripaziti. Ne postavljajući više pitanja

Banić mirno uzme mobitel i gurne gadesni džep sakoa. Vani je sve jače puhasljemenski vjetar, noseći oštre iglicsnijega, kao što pobješnjela bura raznosedene kapi mora, ali se lavež pasa viš

nije čuo.


125/860

Sada mu s druge strane auta priđŠtriga i on spusti prozorsko staklo.Štriginoj je ruci bilo nešto tamno

metalno... – U ovoj ćete noći biti posve sami.

Banić prepozna predmet na njegov

dlanu, pa s nelagodom upita: – Mislite da će biti toliko opasno?

– Nikad se ne zna. Niste valjd

mislili kako ćete malom noćnovožnjom zaraditi velike pare. Uzmitsamokres.

– Ne vjerujem samokresima odvrati Banić, kojemu je ta riječ zvučalkao da je riječ o pucaljkama iz davniurskih ratova. – Radije nosim revolver

Rekavši to, neznatno pomakne lijev


126/860

stranu sakoa ispod kojega se moglnazreti stara kožna futrola s dobrodržavanim revolverom mark

Smith&Wesson. Bio je to stari modeali još uvijek vrlo prikladno i cijenjenoružje.

Stara samoborska cesta bila jposve pusta i osvijetljena razmjernslabašnom uličnom rasvjetom, tako da soj pojedini dijelovi bili skriven

mrklim mrakom oblačne noći. Na tim sdijelovima vidio samo roj snježnipahulja osvijetljen automobilskifarovima i blijeda, već potrošena linijkojom je označena razdjelnica cesteGrijanje u autu dobro je radilo, unatosnijegu cesta nije bila previše skliska

ali se Baniću ipak nekako činilo da m


127/860

e ovo jedna od onih sasvim suvišninoći u životu.

Kada je zastao na desnom rubceste koja je vodila prema Bregani pogasio svjetla, bilo je već pet ddvanaest. Izvadi mobitel i stavi ga n

sjedište, kako bi bio siguran da će gčuti kada se oglasi. Zapali potocigaretu i zagleda se u mrak ispred sebeKroz zavjesu sve gušćega snijega vidi

e vrlo mali dio ceste, i na njemu nijbilo ničega što bi privuklo njegovpozornost. Tek kada je velika kazaljkprešla preko dvanaest, zamijeti kako mse približava biciklist. Pomisli isprvkako je možda to neki originalni načikojim su kradljivci odlučili obavit

razmjenu, ali vrlo brzo odbaci t


128/860

mogućnost kao suludu. To više što sbiciklist nekako previše zanosio vrludao, po čemu se dalo zaključiti da j

o okašnjeli povratnik s kakve pijanke. Našavši se uz Banićev auto

biciklist s velikom mukom i krajnj

nespretno zaustavi svoje vozilo, pa snagne prema prozorčiću koji jstražitelj spustio tek toliko da može čut

što pijanac na dva kotača hoće.

– Kaj vam treba kakva pomoć? upita biciklist koji je jedva mogapomoći samome sebi.

– Ne – nevoljko promrmljstražitelj.

– Misli

goran tribuson - bijesne lisice.pdf

Documents