RRICHARDICHARD S STRAUSSTRAUSSUVOD

Priznati i voljeni njemački kompozitor i dirigent, već za života postaje velikim klasikom njemačke muzike, a mišljenja o njegovim djelima se ne razilaze.

Na glavnim područijima na kojima se kao kompozitor okušao su oblasti simfonijske i operne glazbe.

U Straussovu stvaranju mogu se razlikovati tri razdoblja: u prvom prevladava rad na području simfonijske glazbe, u drugom djelatnost na području opere, u trećem, najkraćem, interes za koncertne kompozicije namjenjene ansamblima pretežno komornog karaktera.

Na kraju treba spomenuti glazbenu formu kojom se Strauss cijeli svoj umjetnički život nije prestao baviti – solo pjesmom, na područiju koje je ostavio nekoliko pravih remek djela (pretežno iz prvog razdoblja svojega stvaranja).

BIOGRAFIJA

Richard Strauss, njemački kompozitor i dirigent (rođen u, Münchenu 2. lipnja 1864. – umro u Garmischu, 8. rujna 1949.).

Otac mu je bio prvi kornist münchenskoga dvorkog orkestra. Zarana je počeo učiti klavir i violinu te je već 1860. zabilježio svoje prve kompozitorske pokušaje. Uz srednjoškolski studij učio je od 1875. do 1880. teoretske predmete, kompoziciju i instrumentaciju. Izvedbe njgovih dviju simfonija privlače na njega pažnju javnosti, i H. v. Bülow ga poziva u Meiningen gdje 1885. preuzima vodstvo Dvorskog orkestra. U tom gradu upoznaje kompozitora A. Ritera i pod njegovim utjecajem doživljuju veoma važnu prekretnicu. Dotadašnji poklonik R. Schumanna, Mendelsshona i Brahmsa, spoznaje ljepotu Wagnerove, Lisztove glazbe i pretvara se u zanosna pobornika novonjemačkog programnog smjera.

Već 1886. napušta Meiningen i postaje dirigent Dvorske opere u Münchenu. Od 1889. do 1894. djeluje u Weimaru kao dirigent Dvorskog kazališta. 1889. izvodi se prvo od Straussovih djela trajne vrijednosti, simfonijska pjesma Don Juan, a iduće godine Tod und Verklärung. Nakon težeg oboljenja boravi od 1892. do 1893. u Grčkoj i Egiptu, a 1894. uzima za ženu opernu pjevačicu Paulinu de Ahna koja je često pjevala uloge iz njegovih opera. Te godine sudjeluje prvi put kao dirigent na Svečanim igrama u Bayreuthu. U to doba prelazi ponovo u München gdje kao operni dirigent ostao do 1898. U tom vremenu izvode se po prvi put njegove simfonijske pjesme Till Eulensspiegel, Also sprach Zarathustra i Don Quixote. Opera Guntram ne donosi mu poseban uspjeh te gostuje sve češće kao dirigent, i to ne samo po Njemačkoj već i u inozemstvu. I kao kompozitor stječe sve veći ugled, ali i sve više neprijetelja u konzervativnim krugovima. Godine 1898. napušta München i odlazi za prvog dirigenta Dvorske opere u Berlinu gdje će ostati do 1918. U tom plodnom razdoblju piše simfonijsku pjesmu Ein Heldenleben i simfoniju Donesticu. Nastaju zanačajna operna djela Salome, Electra, Der Rosenkavalier i Ariadne auf Naxos. Od 1901. do 1903 vodi berlinski Tonkünstlerorchester s koji putuje po Europi (1903. gostovao je u Zagrebu). Godine 1904. polazi na prvu dirigentsku turneju po Americi. Iako voljen i priznat mlađi glazbenici spoznaju da njegov umjetnički jezik nije više njihov, ali mu ne osporavaju položaj najznatnijeg njemačkog kompozitora između Wagnera i Hindemitha.

Njemački se gradovi natječu u iskazivanju počasti Straussu, osobito organiziranjem tzv. Straussovih tjedana. Po završetku drugog svijetskog rata od 1945. do 1949. živio je u Švicarskoj te je kao razmjerno čio i svjež čovjek još krajem 1947. dirigirao simfonijskim koncertima u Londonu. Umjerenu dirigentsku aktivnost vodi i u godini svoje smrti kao 85-godišnji starac.

Tijekom cijelog njegova života u djelima je nestojao nadovezati se na Lisztova i Wagnerova djela, ali kreće dalje vlastitim putem te napušta filozofsko-mistični idealizam i črsto se drži zemlje.

Kad se 1949. vratio u Njemačku na svoj posjed u Garmischu, gdje su nastajala i gdje su se razrađivala tolika njegova djela, nije imao pred sobom više od četiri mjeseca života.

2

DJELA

Straussovu opusu izrazito je naglašena programska aktivnost Franza Liszta. Strauss je u jednostavačnoj simfonijskoj pjesmi našao idealno područije na kojem je mogao razviti svoje mnogostruke sposobnosti, posebice svoj izrazti smisao za orkestralnu živopisnost i dramatičnost. Strauss nije dopuštao da ga vanglazbeni program uvuče u kaotičnost te je redovito pronalazio formalno-glazbene veze između programa i glazbe. Tako je za TILL EULENSPIEGELA izabrao formu slobodnog renda u kojemu glavna Eulenspiegelova tema služi kao orijentacijsko uporište glazbene arhitektonike.

DON QUIXOTEA je izgradio u obliku teme s varijacijama, pomišljajući na to da je riječ zapravo o istom čovjeku u različitim situacijama.

Sve Straussove simfonijske pjesme nisu na jednakoj visini. EINE ALPEN SYMPHONIE nepotrebno iskorišćuje orkestralni virtuozitet u službi ponešto naivnog tonskog slikanja. ALSO SPRACH ZARATHUSTRA preuzima zadatke koje glazba sama teško može riješiti. EIN HELDENLEBEN je, uza svu sugestivnost mnogih stranica (osobitog gdje prevladavaju borbena raspoloženja), suviše glomazna, rasvodnjena glazbena autobiografija. SINFONIA DOMESTICA zahtijeva golem orkestralni aparat da dočara zbivanja u intimnom obiteljskom krugu.

Sve te nedostatke otkupljuju najljepša, najuspjelija Straussova djela bez kojih se danas ne može zamisliti standardni simfonijski repertoar: Don Juan, Tod und Verklärung i Till Eulenspiegels lustige Straiche. U ova tri orkestralna remek djela, među sobom tako oprečna Strauss je unio veliko bogatstvo raspoloženja.

DON JUAN je pokazao neobično znanje i talent 24-godišnjega mladića i donekle unaprijed osvjetlio razvojnu putanju i njegovu težnju da oblikuje glazbene portrete čvrsto povezane za zemlju i da sjedini elemente erotskog i herojskog, senzualnog i lirskog.

Simfonijska pjesma TOD UND VERKLÄUNG prikazala je – doduše samo za kratko vrijeme – drugačijega Straussa, kompozitora koji se samo jednom približio Lisztovoj idealističkoj koncepciji svijeta i nadsvijeta: u svijesti čovjeka koji zna da mu ostaje još samo nekoliko trennutaka života, nižu se, posljednji put, uspomene na najvažnije doživljaje. No smrt je početak novog blaženstva i nove sreće, a ne konac svega.

Sasvim drugačiji svijet u kojemu se kreće Till Eulenspiegel. U ovoj nadasve uspjeloj komoziciji prvi se put nadmoćno očitovao Straussov smisao za glazbeni humor. Na blistavim stranocama tog dijela u kojem pršti vedar smijeh, raste lik velikog obješenjaka Tilla koji svojim lakrdijama ismijava zlobu i lažni moral, ali i stradava upravo zbog zloće protiv koje se borio.

Prešavši na glazbenu pozornicu započeo je kao Wagnerov sljedbenik, ali je poslije prvih pokušaja ipak našao svoj put. Ujednočinoj glazbenoj drami SALOME, na tekst istoimene drame Oscara Wildea, dao je vrlo sugestivan glazbeni portret perverzne, izopačene, brutalne, istočnjačke princezue iz sredine u kojoj se ona kreće. Izvrsno mu je pri tome poslužilo golemo dotadašnje iskustvo u orkestriranju. Strauss je međutim, upravo u Salomi očitovao i veliku smjelost u harmoniji, bogatoj i zamršenoj.

Na donekle srodnom području ostao je Strauss napisavši jednočinku ELEKTRU. Na pozornici je ponovo žena iz legende kojom vlada izbezumljena strast – nezasitna želja da se osveti očevim ubojicama. Oštrina disonance, ovdje još

3

nesmiljenija, izbija iz golema orkestralnoga aparata i prati tragediju Agamemnonove kćerke koju razdiru mrženje i luđački osvetnički bijes.

Tekst na koji će Strauss napisati možda svoje najbolje djelo napisao je njegov libretist Hoffman Sthal, a operno djelo se zove DER ROSENKAVALIER. U tom djelu učinio je neočekivani prreokret te je umjesto istočnjačkog, mitskog ambijenta uveo nekadašnji Beč i lakonmislenu erotiku njegovih salona.

Nakon vrlo uspjele opere ARIADNE AUF NAXOS, u kojoj se na veoma osebujan način isprepličuju elementi stare talijanske mitološke opere serie s operom buffom i njenim ustaljenim tipovima – maskama, stvaralački razvoj Straussov je bio uglavnom završen.

A osim ovih važnijih djela Strauss je njemačkoj i uopće opernoj sceni dao još mnogo vrijednih djela.

4

ZAKLJUČAK

Strauss je u razvoju njemačke glazbe na prijelazu između dvaju stoljeća odigrao krupnu ulogu. Dao je nov zamah programskoj glazbi i proširio domet orkestralnog izraza do neslućenih granica. Osvježivši libretistiku i obnovivši stredstva izražavanja ulio je nov život njemačkoj operi pokazavši uz to sasvim nove mogućnosti u pogledi harmonijskih spojeva.

Te mogućnosti nije, doduše, do kraja iskoristio, ali je upozorio na nov put, pa ga treba smatrati i za jednog od preteča velikoga revolucionarnog pothvata što su ga europskoj glazbi 20. stoljeća izvršili tek glazbenici iduće generacije.

5

6