giacomo puccini tosca · 2015. 5. 7. · giacomo puccini rođen je 22. prosinca 1858. u lucci, u...

Giacomo Puccini

TOSCASubota

9. studenoga 2013. 19 sati

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Subota, 9. studenoga 2013., 19 sati

Giacomo Puccini

TOSCA

The hD BroDcasTs are suPPorTeD By

The MeT: Live in hD series is MaDe PossiBLe By a Generous GranT FroM iTs FounDinG sPonzor

Neubauer Family Foundation

GLoBaL corPoraTe sPonsorshiP oF The MeT Live in hD is ProviDeD By

Praizvedba: Teatro Constanzi, Rim, 14. siječnja 1900.Premijera ove izvedbe u Metropolitanu:

21. rujna 2009.

suBoTa, 9. sTuDenoGa 2013.

PočeTak u 19 saTi

Giacomo Puccini

TOSCA

Melodrama u 3 činaLibreto: Giuseppe Giacosa i Luigi Illica prema

drami La Tosca Victoriena SardouaTosca je koprodukcija Metropolitan opere, Bayerische Staatsoper i Teatra alla Scala.

FLoria Tosca Patricia RacetteMario cavaraDossi Roberto AlagnaBarun scarPia George GagnidzecrkvenJak John Del CarlozBor i orkesTar MeTroPoLiTana

DiriGenT Riccardo FrizzareDaTeLJ Luc BondyscenoGraF Richard PeduzzikosTiMoGraFkinJa Milena CanonerooBLikovaTeLJ rasvJeTe Max Keller

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

radnja se događa u rimu 16. i 17. lipnja 1800.

stanke poslije prvoga i drugoga činasvršetak oko 22 sata i 30 minutaTekst: talijanski.Titlovi: engleski.

Nema nikoga koga ova publika poznaje, osim možda Emme Calvé, tko bi mogao za nas ostvariti opernu Toscu onako kako je to učinila Miss Trnina.

W. J. henderson u novinama The New York Times nakon premijere

6 · Metropolitan u Lisinskom: Sezona 2013./2014.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Tosca je primjer opere koja poštuje jedinstvo događanja radnje, a to je nešto manje od 24 sata: prije podne, navečer i u zoru 16. na 17. lipnja 1800. Naime, u operi se spominje poraz austrijske vojske pod zapovjedništvom generala Michaela von Melasa (1729.-1806.) od Francuza u bitci kod Marenga u Piemontu 14. lipnja, a vijest o tome stigla je u Rim za dva dana. Zanimljivost tog bojnog okršaja jest u tome što je ratna sreća najprije bila na strani Austrijanaca, što objavljuje Crkvenjak u prvome činu, a onda se okrenula i dovela do njihova poraza, o čemu javlja Sciarrone u drugome.

PRVI ČINUvodni motiv u fortissimu, tzv. motiv Scarpije, naviješta mračnu atmosferu djela koje će završiti s četvero mrtvih. Na povijesnoj pozadini Napoleonovih ratova odigrava se drama. Politički zatočenik Cesare Angelotti, konzul kratkotrajne Rimske Republike, uspio je pobjeći iz tamnice u tvrđavi St. Angelo. U crkvi St. Andrea della Valle susreće slikara Marija Cavaradossija, oduševljenog republikanca, koji mu daje košaru s hranom. Cavaradossi slika lik Marije Magdalene prema lijepoj plavokosoj ženi koju svakodnevno gleda u usrdnoj molitvi. On i ne sluti da je


Foto

: Met

rop

olit

an o

per

ato Angelottijeva sestra, markiza Attavanti. Dolazi njegova ljubavnica, slavna pjevačica Floria Tosca. Nakon strastvenog ljubavnog dueta isprepletenog njezinom ljubomorom zbog lijepe neznanke na slici, Cavaradossi je ispraća i žuri se skrivenom Angelottiju. Hitac topa s tvrđave objavljuje da je Angelottijev bijeg otkriven. Cavaradossi odlazi s njim u sigurnije skrovište, u bunar u vrtu svoje kuće. U potrazi za pobjeglim uznikom, šef rimske policije barun Scarpia dolazi u crkvu. U kapeli Attavanti nalazi praznu košaru. Postavlja nekoliko pitanja Crkvenjaku i sve mu postaje jasno: Angelottiju je u bijegu pomogao Cavaradossi, a posrednica je bila markiza Attavanti, koja je slikaru poslužila kao model za Mariju Magdalenu. Našla se i njezina lepeza. Scarpia će vješto iskoristiti ljubomoru upravo pristigle Tosce. U svečanom Te

Deumu (Puccini se za sve pojedinosti obreda konzultirao s crkvenim osobama) u slavu pobjede, kojim završava čin, okrutni šef policije likuje nad dvostrukim plijenom: bjegunca će poslati na stratište i pridobit će slavnu divu za čijim čarima žudi.

DRUGI ČINU svojoj rezidenciji, palači Farnese, Scarpia razmišlja kako će njegov vjerni agent Spoletta, kojemu je povjerio pasku nad Toscom, uhititi Angelottija i Cavaradossija, a on će onda postići da mu se slavna diva poda u želji da spasi svojega Marija. Napuljska kraljica, kći Marije Terezije, Maria Carolina (1752.-1814.) priredila je svečanost u slavu pobjednika, svira se gavota i u posebno za tu prigodu skladanoj kantati pjeva Tosca. Čuje se njezin glas. Spoletta javlja da u Cavaradossijevoj vili


nisu pronašli Angelottija, ali su uhitili slikara, jer je posve jasno da on zna za Angelottijevo skrovište. Scarpia optužuje Cavaradossija da je pružio političkom uzniku pomoć pri bijegu. On to niječe, ali uzalud. Bit će stavljen na muke dok ne oda gdje je bjegunac. Tosca stiže, jer je primila Scarpijin poziv, ugleda Cavaradossija i sluti zlo. Počinje jedan od najsnažnijih dramskih prizora u opernoj literaturi. Cavaradossija krvnici muče fizički, Scarpia Toscu psihički. I kad ona više ne može izdržati jauke svojega dragoga, odaje gdje je skriven Angelotti. Cavaradossi je oslobođen, ali napola je mrtav i odbacuje Toscu jer je odala Angelottija. Tosca je očajna. Spoletta se vraća s viješću da je Angelotti počinio samoubojstvo kad je došla policija. Žandar Sciarrone javlja o Napoleonovoj pobjedi kod Marenga. Cavaradossi likuje i pjeva o

pobjedi slobode. Sada mu više doista nema spasa. Ostavši nasamo s Toscom, Scarpia joj jasno stavlja do znanja da će Cavaradossi u zori biti strijeljan ako mu se ona ne poda. Tosca naposljetku pristaje i pjeva svoju glasovitu ariju Vissi d’arte, vissi d’amore (Živjeh za umjetnost, živjeh za ljubav). Scarpia tobože mijenja smrtnu presudu i naređuje Spoletti da za strijeljanje upotrijebi slijepe metke. Već sasvim iscrpljena, Tosca od njega traži propusnicu za odlazak iz Rima. Dok ispija čašu vina i skuplja hrabrost da primi Scarpijin poljubav, na stolu ugleda nož. Zarit će ga Scarpiji u srce.

TREĆI ČINZvonjava s rimskih crkava, koju je Puccini tako pažljivo osluškivao u želji da što autentičniji bude ugođaj buđenja dana s pastirskom popularnom pjesmom tužnom i osjećajnom (koju mu je naposljetku priskrbio manje znan rimski pjesnik Luigi Zanazzo) u pozadini, uvodi u završna zbivanja na terasi Anđeoske tvrđave. Cavaradossi se u mislima oprašta od svoje ljubavi i sprema za smrt. Dolazi Tosca, govori kako je ubila Scarpiju nakon što je od njega ishodila slobodu za Cavaradossija i propusnicu za njihov odlazak iz Rima te mu najljepšim bojama slika zajedničku budućnost. Cavaradossi se pridružuje njezinu maštanju o sreći. Tosca s nestrpljenjem očekuje hinjeno strijeljanje. Ali meci nisu bili slijepi. Ona spoznaje užasnu istinu da je njezin dragi mrtav. Pristiže Spoletta s viješću da je otkriveno Scarpijino umorstvo i da je počinitelj poznat. Pritisnuta bezizlaznošću situacije i uzaludnošću daljnjeg postojanja, Tosca se baca u dubinu.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


večeraŠnJi inTerPreTinaslovnu ulogu Tosce pjeva američka sopranistica Patricia Racette (1965.), vrsna interpretkinja verdijevih i Puccinijevih opera. operni debi ostvarila je 1988. u Puccinijevoj Madame Butterfly u san Francisco Western opera Theatre nakon čega je uslijedio debi u san Francisco operi (verdi, Aida). Početkom devedesetih svoju karijeru nastavlja na istočnoj obali: 1992. godine pridružuje se postavi pjevača u new york city opera, a tri godine kasnije debitirala je u Metu kao Musetta u La Bohème otkada s tom opernom kućom redovito surađuje. Toscina ljubavnika cavaradossija pjeva Chevalier de l’Ordre des Arts et Lettres (vitez odličja za umjetnost i književnost) koje mu je 1996. dodijelilo Francusko Ministarstvo kulture, francuski tenor sicilijanskog podrijetla, Roberto Alagna (1963.). nakon što je bio pobjednik

natjecanja Luciano Pavarotti, debitirao je 1988. u Glyndebourneu kao alfredo u Traviati. već je 1990. pjevao u scali, 1992. u covent Gardenu. u Metropolitanu je prvi put nastupio 1996. kao rodolfo u La Bohème. u vrh svjetske operne reprodukcije doveo ga je romeo u Gounodovoj operi Roméo et Juliette u covent Gardenu i za to je ostvarenje dobio nagradu Laurence Olivier. scarpiju pjeva gruzijski bariton George Gagnidze, rođen 1970. u Tbilisiju. već je za vrijeme studija postao član Državne opere u svojem rodnom gradu i u njoj je 1996. debitirao kao renato u Krabuljnome plesu. Godine 2003. imao je prvi inozemni angažman u osnabrücku. Dobitnik je nekoliko nagrada na međunarodnim natjecanjima, među njima 2005. prva na 45. Concorso internazionale Voci Verdiane Città di Busseto. Godine 2007. prvi je put nastupio u scali kao Giorgio Gremont u Traviati, a njegov prvi

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

Patricia Racette

Roberto Alagna

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


nastup u Metropolitanu bio je u sezoni 2008./2009. u ulozi verdijeva rigoletta. ulogu crkvenjaka pjeva afirmirani bas-bariton iz san Francisca, John del Carlo, koji u Metropolitanu nastupa od 1993. godine. Dirigent je Talijan Riccardo Frizza (1971.) koji je od 1994. do 2000. bio dirigent simfonijskog orkestra u svojoj rodnoj Brescii, a onda počeo međunarodnu karijeru. u Metropolitanu je već dirigirao Trubadurom, Rigolettom te Armidom. operu je na scenu postavio švicarski redatelj Luc Bondy (1948.). kazališno znanje stjecao je u Parizu, a karijeru počeo 1969. kao asistent u Thalia Theateru u hamburgu. Godine 1985. djelovao je u Berlinu, bio dramski i operni producent na salzburškim svečanim igrama i redatelj na Bečkim svečanim igrama.

vrhunski MaJsTor oPerne scene Giacomo Puccini rođen je 22. prosinca 1858. u Lucci, u Toscani, u obitelji glazbenika s tradicijom od pet generacija. navršio je pet godina kad mu

je umro otac Michele, mjesni orguljaš i kapelnik, i po prirodi stvari to je mjesto čekalo Giacoma kad završi glazbeni nauk. u djetinjstvu nije pokazivao izrazitu volju za učenje uopće, pa tako ni za učenje glazbe, ali je ipak stekao određeno znanje pa je s četrnaest godina već svirao orgulje u crkvi, a sa šesnaest je počeo davati satove glazbe i skromnom zaradom kupovati note. s dvadeset je skladao Motet i Credo iz kojega će zatim nastati cijela Misa u As-duru. uspjeh je bio velik i mladiću su porasla krila. nazočnost jednoj izvedbi Aide u Pisi (zbog čega je morao propješačiti tridesetak kilometara) pobudila je u njemu želju da se posveti operi, a da bi se za to osposobio, bio je potreban temeljit studij. Godine 1880. položio je s izvrsnim uspjehom prijamni ispit za konzervatorij u Milanu. iskoristio je sve mogućnosti koje mu je pružao boravak u tom talijanskom kulturnom središtu. učio je kod amilcarea Ponchiellija (1834.-1886.) skladatelja opere La Gioconda, upoznao arriga Boita (1842.-1918.), autora Mefistofelea, slušao glazbu

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a

George Gagnidze


Beethovena i Brahmsa, proučavao partituru Wagnerova Parsifala. sa završnom skladbom Capriccio sinfonico uspješno je 1883. završio konzervatorij. a onda se posvetio operi. njegova prva opera � Le Villi � nije primljena na natječaju izdavačke kuće sonzogno, ali zahvaljujući prijateljima, djelo je uspješno praizvedeno 1884. u Teatro del verme u Milanu, što je navelo drugog izdavača, Giulija ricordija (1840.-1912.) da je otkupi i od mladog skladatelja naruči drugu operu. susret s ricordijem znatno je utjecao na Puccinijev život i karijeru. uvjeren u njegovu nadarenost, ricordi ga je mudro savjetovao i vodio. Puccini je kupio kuću u ribarskom mjestašcu Torre del Lago na jezeru Massacucciolu gdje je mogao mirno raditi i družiti se s prijateljima scapigliatima. Proživljavao je buran, ali čvrst i trajan ljubavni odnos s elvirom Geminiani. no trebalo je proći još nekoliko godina do njegove potpune afirmacije. neuspjeh Edgara, rađenog prema drami u stihovima alfreda de Musseta (1810.-1857.) na libreto Ferdinanda Fontane (1850.-1919.) koji nije bio po Puccinijevu ukusu, na praizvedbi 1889. u scali zamalo je obeshrabrio ricordija. ipak mu je pružio još jednu priliku. nastala je tako Manon Lescaut prema romanu opata Prévosta (1697.-1763.), uz suradnju petorice libretista od kojih nijedan nije želio preuzeti autorstvo. Praizvedena 1. veljače 1893. u Tetro regio u Torinu naišla je na dobar prijam publike i kritike (što je bila prava rijetkost za praizvedbe Puccinijevih opera). u njoj je Puccini već pokazao posebnu osjetljivost za oblikovanje lika žene, duboko je uranjao u njezinu psihologiju i osjećao je njezinu stalno prisutnu, iskonsku težnju da se žrtvuje u ime predane ljubavi. u liku Manon stvorio je svoju prvu heroinu za kojom će s manje ili više uspjeha u početku, ali s potpunim priznanjem u bliskoj budućnosti, slijediti protagonistice La Bohème 1896., kad je počela i njegova suradnja s arturom Toscaninijem (1867.-1957.), često

prekidana, ali neovisno o tome vrlo čvrsta i plodna, Tosce 1900., Madame Butterfly 1904., opere La fanciulla del West (čedo zapada) 1910., La Rondine (Lastavica) 1917., Il tabarro (Plašt), Suor Angelica (sestra angelica) i Giannija Schicchija 1918. te Turandot, posmrtno 1926. osam dana poslije Manon Lescaut u Torinu, u scali je praizveden verdijev Falstaff. kao da je osamdesetogodišnji genij simbolično predao najvredniji dio talijanskog opernog naslijeđa svojem četrdeset pet godina mlađem sunarodnjaku. s La Bohème je počela Puccinijeva suradnja s izvrsnim libretistima, Luigijem illicom (1857.-1919.) i pjesnikom Giuseppeom Giacosom (1847.-1906.). zahtjevan kao i verdi, vrlo je precizno izražavao svoja traženja i nesmiljeno ustrajavao na njima. stvarao se njegov stil. imao je nepogrešiv osjećaj za zakonitost tijeka dramske radnje, koju je vješto prekidao izljevima melodike u pretežito lirskim arijama i duetima, ali to nije nimalo utjecalo na slijed radnje, nego se čvrsto stapalo u nedjeljivu cjelinu. Postigao je savršenu ravnotežu riječi, glazbe i scene. i izvanredno je vladao orkestrom s kojim je mogao stvoriti svaki ugođaj mjesta radnje i eksplicirati svaku emocionalnu situaciju. stekao je slavu i bogatstvo i mogao je sebi priuštiti raskošne praizvedbe svojih opera čeda zapada i Triptiha (Il Trittico) u Metropolitanu. Praizvedbu Turandot, koju je dovršio Franco alfano (1875.-1954.), u scali pod Toscaninijevim ravnanjem nije doživio, jer je umro u Bruxellesu poslije neuspjele operacije raka grla 29. studenoga 1924. godine. Dok je Pietro Mascagni (1863.-1945.) svojom Cavallerijom rusticanom označio početak verizma u talijanskoj operi, postajući uzorom cijelom nizu manje nadarenih skladatelja koji su u težnji da budu što istinitiji često previše isticali istinu, jača umjetnička osobnost, Puccini, pošao je vlastitim putem. u La Bohème je već stvorio vlastiti, samosvojan i prepoznatljiv stil.


krenuo je hrabro naprijed, prepuštajući se isključivo vlastitom doživljaju glazbe i drame u njoj. naravno, nije mogao posve zanemariti smjer koji je osvajao svjetske pozornice, kao što nije mogao ostati imun na događanja u europskoj glazbi onoga vremena, ali nije pao ni pod čiji utjecaj i nijednome se smjeru nije priklonio. Tako je našao svoje mjesto u povijesti glazbe. iako se razlikuju mišljenja o tome koja mu je opera najuspjelija, a nepobitna je činjenica da je jedan od najizvođenijih skladatelja i vrhunski majstor operne scene.

BorBa za TOSCUsiromašna seoska djevojka koju su odgojile redovnice, koja je oko 1800. godine svojim pjevačkim umijećem oduševljavala rimljane i uživala Papinu naklonost, kojoj se divio i sam Giovanni Paisiello nakon što je s velikim uspjehom debitirala u njegovoj operi Nina, zacijelo nije mogla ni slutiti da će nakon stotinu godina postati kultni operni lik čijoj privlačnosti neće moći odoljeti slavne operne dive. Doduše, već je i prije, godine 1887,. postala glavni lik drame u pet činova La Tosca slavnoga francuskog dramatičara victoriena sardoua (1831.-1908.). kad je zainteresirala Puccinija, on još nije bio na vrhuncu slave. Posegnuo je za tom dramom snažnih strasti osobito impresioniran njezinom interpretkinjom, slavnom francuskom tragetkinjom sarah Bernhardt (1844.-1923.), koju je gledao u Firenzi godine 1895. hrabrilo ga je da je tada već star veliki verdi smatrao Toscu dobrim opernim sižeom. Doduše, glavna mu se junakinja učinila malo presnažna, preizravna, ali mu je sardou, od kojega je zatražio dopuštenje da sklada operu prema njegovoj drami, odgovorio da su „sve zaljubljene žene iste“. ricordi je od sardoua otkupio pravo na libreto, no ugovor za novu operu potpisao je s tada poznatim skladateljem albertom Franchettijem (1860.-1942.). illica i Giacosa počeli su raditi

na libretu, Puccini nije popuštao i nagovarao je ricordija da uzme taj siže Franchettiju iz ruku s izgovorom da je ugođajem drama posve neprimjerena njegovoj mnogo izvornijoj glazbenoj osjećanosti, kako prenosi Puccinijev biograf Leonardo Pinzauti. sardouova Tosca bila je sjajna melodrama, tako reći bez greške, s trojnim jedinstvom mjesta, vremena i radnje, čvrste strukture i vrlo djelotvorna. illica ju je s pet činova skratio na tri i od dvadeset tri lika zadržao je devet. svi su njome bili oduševljeni. Jedino se Giacosa žalio. Govorio je „La Bohème je bila poezija bez zapleta, Tosca je zaplet bez poezije.“ i nije bio baš daleko od istine! ali, Puccini je bio prevelik umjetnik i u tu mračnu dramu krvavih strasti, u tu mješavinu seksa, pobožnosti, umjetnosti, ljubavi, ljubomore, pohote i sadizma unio je prekrasne lirske trenutke poput glasovite Toscine molitve Vissi d’arte, cavaradossijeve predsmrtne meditacije E lucevan le stelle i njegova ariosa u završnom duetu O dolci mani. Tosca, ta toliko komentirana opera, najčešće kao digresija u okviru standardnog puccinijevskog stila, odličan je primjer stvaralačke dosljednosti i koherentnosti. i u ovom slučaju treba imati na umu da je glavna Puccinijeva odlika uživljavanje u situacije što ih nameće kontinuitet radnje, prepuštanje atmosferi, gradacijama i koloritu događanja. uz protagonisticu, i ostali su glavni likovi Tosce povijesne osobe. cesare angelotti, rodom iz napulja, bio je konzul rimske republike nastale u vrijeme francuske okupacije italije i uistinu je pao kao žrtva režima baruna vittelija scarpije, rodom sa sicilije. ali razlog tome je bio više privatne nego političke naravi. naime, glasovita ljepotica lady hamilton, supruga engleskoga veleposlanika u napulju i prisna prijateljica napuljske kraljice Marije caroline željela mu se osvetiti jer je javno objavio njezinu ne baš kreposnu prošlost. iskoristila je kraljičino prijateljstvo, a kraljica je onda utjecala na svojega ljubavnika baruna,


koji je vrlo lako osuđivao ljude na smrt i plijenio njihovu imovinu. Mario cavaradossi, potomak dobrostojeće plemićke obitelji, nije bio neki gorljivi i opasan republikanac, nego sumnjivac zbog sklonosti francuskoj književnosti (otac mu je bio voltaireov prijatelj) i zbog studija u Parizu kod slavnoga slikara Jacquesa-Louisa Davida (1748.-1825.). Puccini je sa skladanjem počeo u lipnju 1898., a u rujnu 1899 partitura je bila gotova.

Trnina i TOSCAkako je Tosca u pravom smislu riječi rimska priča, ricordi je smatrao da treba biti praizvedena u rimu. i to se dogodilo 14. siječnja 1900. u Teatro constanzi, današnjoj rimskoj

operi. Dirigirao je jedan od najvećih talijanskih dirigenata svjetskoga glasa Leopoldo Mugnone (1858.-1941.), redatelj je bio Tito ricordi (1865.-1933.) najstariji sin Puccinijeva izdavača Giulija, a naslovnu je ulogu pjevala rumunjska sopranistica hariclea Darclée (1860.-1939.), koja je tada bila na vrhuncu karijere i svojim fizičkim svojstvima potpuno odgovarala liku. scarpiju je tumačio bariton eugenio Giraldoni (1871.-1924.). za ulogu cavaradossija Pucciniju su stajali na raspolaganju stariji i iskusniji emilio de Marchi (1861.-1917.), za kojega se naposljetku i odlučio, i zvijezda u vrtoglavu usponu enrico caruso (1873.-1921.).Praizvedba je počela nervozno. Bilo je to vrijeme kad su anarhisti pripremali atentate, poglavito na okrunjene glave, a trebala je biti nazočna kraljica Margherita. kad se raspoloženje smirilo, kraljica je došla tek u drugome činu, a prisutni su bili i skladatelji Pietro Mascagni, Francesco cilea i alberto Franchetti, publici se opera svidjela, moglo bi se reći da je bila oduševljena. više nego kritika. kritika ju je različito prihvatila, ali ipak bolje nego prije La Bohème. istaknula je Puccinijevu oštru orkestraciju, ali i naglasila da je glazbom oplemenio inače vulgarnu radnju djela. kazalište je bilo rasprodano dvadeset večeri. Dana 17. ožujka Tosca je izvedena u milanskoj scali također s haricleom Darclée, pod ravnanjem artura Toscaninija i imala je dvadeset izvedaba. opera se zatim davala u Bologni, gdje je caruso ubrao lovorike, i u Buenos airesu. ali prava, svjetska izvedba Tosce bila je 12. srpnja 1900. u covent Gardenu s velikom hrvatskom umjetnicom Milkom Trninom, u svijetu poznatom jednostavno kao Ternina (1863.-1941.) u naslovnoj ulozi. u svojoj knjizi Great Women-Singers of my Time (velike pjevačice mojega vremena), objavljenoj 1931., engleski glazbeni kritičar, pisac i pjevački pedagog herman klein (1856.-1934.) pisao je: „Trninina veličanstvena Tosca bila je jedinstvena u svojoj osebujnoj ljepoti, svojim dramatskim kontrastima, neodoljivom zamahu tragičnog

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


intenziteta od vrhunaca od vrhunaca. Nijedna se Tosca nikada nije približila Trnininoj, bio je Puccinijev vlastiti sud kad sam ga upitao posljednji put kad je došao u London. od svih Talijana koje sam upoznao, Puccini je najmanje iskazivao svoje osjećaje, i osmijeh na njegovu licu bio je dragocjen. ali njegovo je lice bilo upravo ozareno kad je nakon prve predstave Tosce izašao pred zastor između Trnine i scottija usred prave bure oduševljenja.“Trnina je tada bila pravom i najboljem smislu riječi operna zvijezda, možda čak i najslavnija pjevačica onoga doba i Pucciniju je mnogo značilo što ju je dobio za premijeru u covent Gardenu. nezadovoljan zbog mlakog uspjeha rimske praizvedbe, došao je u London i naišao na glazbenike koji su obožavali Wagnera i nisu bili baš oduševljeni njegovom operom. ali Trnina je temeljito proučila partituru, s puno žara je prionula pokusima i orkestar prisilila

da s istom predanošću svlada novu i za nj u početku ne osobito zanimljivu operu. kao prava primadona, željela je zablistati u punom sjaju te je namjerno propustila glavni pokus. uspjeh je bio senzacionalan, Puccini je bio oduševljen Trninom, smatrao je njezino ostvarenje pravim i potpunim. smatrao je da Tosca treba biti umjetnica izrazite dramatske snage, kakva je Trnina i bila. a kako je tada bila na vrhuncu, lako je vjerovati da je mogla utjeloviti njegov ideal. uz nju su nastupili veliki talijanski pjevači, tenor Fernando de Lucia (1860.-1925.) i bariton antonio scotti (1866.-1936.). Dirigirao je također izvrsni umjetnik Luigi Manchinelli (1848.-1921.). nakon Trnine, najveće Tosce bile su čehinja Maria Jeritza (1887.-1982.) i Grkinja Maria callas (1923.-1977.). hrvatsko-češko-grčki trolist uveo je lik sardouove i Puccinijeve heroine u svijet istinske umjetnosti, a Maria callas i Tito Gobbi bili su u novije vrijeme ono što su u prošlosti bili Trnina i scotti.

Foto

: Met

rop

olit

an o

per

a


FALSTAFFSubota14. prosinca 2013.19 sati

G. verdi :

verdijevo posljednje remek-djelo Falstaff prvi je put doživjelo produkciju u Metu prije gotovo pedeset godina. u novoj produkciji režiju potpisuje Robert Carsen, a ravnat će James Levine. Ambrogio Maestri pjeva ikonsku basso buffo ulogu sir Johna Falstaffa � neotesan i nestalan lik iz shakespeareovih drama henrik iv. i vesele žene windsorske. Angela Meade je alice Ford, jedan od mnogih objekata Falstaffove privrženosti, a Stephanie Blythe je Mrs Quickly.

NakladnikKoncertna dvorana Vatroslava Lisinskog

Za nakladnikaDražen Siriščević, ravnatelj

Producentica programaIvana Kostešić

UrednicaIvana Kostešić

TekstMarija Barbieri

Oblikovanje i grafička pripremaIntergrafika TTŽ d.o.o.

LektoricaRosanda Tometić

TisakIntergrafika TTŽ d.o.o.

Naklada 500 kom.

www.lisinski.hr


sponzori Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog:

giacomo puccini tosca · 2015. 5. 7. · giacomo puccini rođen je 22. prosinca 1858. u lucci, u...

Documents