Geokritika u književnosti – Geokritik in der Literatur

Šeherzada DžafićDienstag, 29. Januar 2013

11.45–12.30 UhrUR 1.224

Zašto geokritika?

Prostorno-vremenski obrat

Prevrat iz moderne u postmodernu donio je niz promjena unutar prirodnih i društvenih disciplina:

- smjena vremena i prostora- uzrok: globalizacija i intenzivne migracije- moderno vrijeme ↔ postmoderni prostorni modeli - poseban odjek u filozofiji, književnosti, antropologiji- u sociološkim i kulturalnim studijima

= spatial turn

3

Prostorno-vremenski obratPočeci prostornoga obrata u 1980-ima proizišli su iz disciplinarnog okrilja kulturne geografije:

- Edward Soja- Steve Pile - Doreen Massey- Michael Foucault („Des Espaces Autres“, 1984) - Henri Lefebvre- Gerdard Hoffmann

* Jurij Lotman* Mikhail Bakhtin* Gaston Bachelard

prostorno-vremenski obrat

U svojoj osnovi prostorni obrat najviše se odrazio u

sociologiji jer se ispostavilo da su prostori i mjesta u najvećoj mjeri društveni proizvodi, ali odrazio se i u kulturnoj geografiji, antropologiji i kulturalnim studijima.

Različitost disciplina podrazumijeva i povlači za sobom pitanje „kako objediniti sve te discipline? “

Odgovore nudi geokritika.

„Geokritika (geocritique) jeste postmoderna i kritička nauka o književnom prostoru koji interdisciplinarno povezuje nauku o književnosti, antropologiju, kulturnu istoriju i geografiju“ (Grassin 2000: 1– 9).

Geokritika

Slovenski teoretičar Marko Juvan poziva se (i) na Bertranda Westphala koji „promoviše geokritiku kao poetiku ‛interakcija čovjekovih prostora i književnosti’ i istraživanje uloga sadejstvovanja imaginarnih i geosocijalnih prostora u definisanju kulturnih identiteta“ (Juvan 2011: 245).

Bertrand Westphal: Geocriticism – real and fictional spaces

Geocriticism is not confined to the study of the representation of the Other, perceived in a monological environment. If factual space is transformed into an acceptable referent, a relevant benchmark, it becomes a common denominator for a group of writers. In fact, geocriticism actually continues to assign supermacy to the artist, but it no longer places the artist at the center of universe. (Westphal 2011:113).

Bertnard Westphal: Geocriticism – real and fictional spaces

Space is stretched to other areas. It becomes the focal plane, a home (which makes it all the more human). Also, the bipolar relationship between otherness and identity is no longer governed by a single action, but by interaction. The representation of space comes from a reciprocal creation, not simply a one-way activity of a gaze looking from one point to another, withaout considering other reciprocating gazes

(as in Eurocentrism, for example).

Bertnard Westphal: Geocriticism – real and fictional spaces

Geocritical analysis involves the confrontation of several optics that correct, nourish, and mutually enrich each other. Writing of space may always be singular, but the geocritical representation emerges from a spectrum of individual representations as rich and varied as possible.

(Westphal: 2011: 113)

Bertnard Westphal: Geocriticism – real and fictional spaces

We come closer to the essential identity of the referenced space. At the same time, we confirm that any cultural identity is only the result of incessant efforts of creation and re-creation. This conclusion establishes one of the methodological tenets of geocriticism. multifocalization of views on a given referential space.

(Westphal 2011: 114).

II dio: Geokritika u južnoslavenskim književnostima

Geokritika nudi velike mogućnosti za interkulturno izučavanje južnoslavenskih

književnosti te za uspostavljanje međukulturnih i međuknjiževnih veza –

jugogeokritika.

Četiri tipa međuknjiževnog susjedstva po Zvonku Kovaču (Međuknjiževna tumačenja, 2003).

Odnos pisac – mjesto boravka

- „pisci žive, napuštaju ili putuju specifičnim mjestima koja obilježavaju njihovu percepciju svijeta“ (Thacker, 2005/6: 73).

- „mnogi tekstovi vrlo direktno predstavljaju određene prostore, mjesta, gradove“ (Thacker, 2005/6: 73).

- Uzimajući u obzir ove Thackerove teze i stavljajući ih u kontekst stvarnog kretanja, primjetno je da su prostori kretanja te mjesta u kojima su pisci boravili ostavljali tragove na njihova djela jer su ista nastajala paralelno sa tim kretanjem.

III dio:Irfan Horozović – interkultur(al)na veza hrvatske i

bosanskohercegovačke književnosti

Banja Luka

Sarajevo

Horozović

Zagreb

hrvatska književnost

bosanskohercegovačka književnost

Godina Djelo Grad/mjesto

1968.Šesta smrt Benjamina Talhe Zagreb

1969.Zvečajsko blago Banja Luka

1970.Ružičasta učiteljica Osijek

1972.Talhe ili Šedrvanski vrt Zagreb

1979.Salon gluhonijemih krojačica Sarajevo

1980.Testament iz mladosti Banja Luka

1983.Karta vremena Sarajevo

1984.Banja Luka i okolina Zagreb

1986.Vauvan Bihać

1988.Kalfa Sarajevo

1991.Iluzionistov grob i lebdeća žena Beograd

  Banja Luka – prvi i glavni topos

„To je prvo urbano duhovno biće koje sam upoznao“ (Horozović 2001:71).

Zagreb – studijski i središnji topos

„Zagreb je grad moje žestoke i katarzične mladosti“

(Horozović 2011: 71).

Stara slika – Korzo Banja Luka, prostor na koji se referira unutar teksta

Bosanski palimpsest (Horozović 1995: 159)

„Gledam je na fotografiji. Sjećam se kako diše u prozračnosti na bosanskim brdima, u gradovima i selima, u kasabama, nalik na zbijena čovjeka u bijeloj odori kojem je tamna kapa navučena sve do očiju. Kroz pendžere je gledala svijet (...) Bijeli gornji boj nešto prostraniji, poput grudnog koša, donji boj opasan ogradom i kapidžikom kao kopčom, a noge duboko u zemlji (...) Stoji ta stara kuća, negdje u Bosni, s nogama u zemlji, nevidljiva, kuća koju pamtimo i koja sa svoje četiri vode zove da je ponovo izgradimo“.

Za Thackera razmišljanje u ovome pravcu „očito je korak naprijed (i) za kritičku književnu geografiju“ (Thacker 2005/6: 73).

Mogućnosti koje nudi geokritika kao i stvarno prostorno kretanje, mogli bi biti ključ za razumijevanje mnogih pisaca posebno onih koji su stvarali u okviru, najmanje, dvije književnosti.

S jedne strane utvrdila bi se njihova interkulturalnost, a s druge strane, identitet njihovih protagonista.

Prostorno sagledavanje moglo bi biti ključ za interpretiranje književnoga opusa pisaca poput Ive Andrića, Meše Selimovića, Branke Ćopića, Irfana Horozovića, Dževada Karahasana te mnogih drugih ‛prostornih’ pisaca čija se djela ogledaju upravo u njihovome stvarnom prostornom kretanju.

Ovime ćemo završiti današnje predavanje, a ujedno napraviti uvod za sutrašnje posvećeno prostornome kretanju jednoga od navedenih velikana književnosti, Branku Ćopiću, pri čemu ćemo posebno razraditi fikcionalne slike njegovih, magarećih, godina u Bihaću.