geo politika

39
GEOPOLITIKA DETERITORIJALIZACIJA Prostor koji više nije podijeljen tačno određenim granicama, postaje jedan kontinium u kome se sve – dobra, ideje, ljudi ... – više – manje slobodno kreće. Ljudske aktivnosti izmiču svakoj teritorijalnoj ukorijenjenosti. Postoje samo tokovi i mreže. Vertikalne linije – razdvajaju teritoriju, zamjenjuju se onih horizontalnim – svim onim što povezuje i ponovo povezuje: kretanje željeznicom, brodovima i avionima, te neprestalna mobilnost načina i izraza. EUROAZIJSTVO : rađa se 1921. iz jedne zbirke tekstova mladih ruskih intelektualaca izbjeglih u Pariz: Izlaz za Istok. Euroazija je svijet koji stoji postrani, odvojen od zemalja smještenih na Zapadu, ali i od onih smještenih na Jugu i Jugozapadu – Rusija. Zauzima najveći dio euroazijskog prostora koji nije podijeljen između dva kontinenata, već tvori treći, nezavisni kontinent, i to ne samo u geografskom smislu. GEOEKONOMIJA : Pojmovi poput «geoekonomija» i «geofinancije» pojavljuju se između 1980. i 1990. godina. Ona oblikuje borbu država za teritorij ili za sirovine (minerale, naftu): radi se o osvajanju životnog prostora za kojim svi žude. Prema klasičnoj geopolitici, bogatstvo i moć poistovjećuju se s posjedovanjem (teritorija, ljudi, i sirovina). Geoekonomski pristup: tržišno će natjecanje zamijeniti rat; a to će biti kako kaže Clausewitz «nastavak rata drugim sredstvima». Svijet rata je svijet gotovih resursa, a jedini način postizanja bogatstva i moći jest pljačkanje drugih. Tržišno se natjecanje oslanja na neograničenost resursa: oni nisu dati, kao što su dati teritorij i sirovine, nego su ljudi ti koji ih osmišljavaju i proizvode, te su stoga neograničeni. Sreća jednih ne proizilazi iz nesreće drugih – kao u ratu - nego naprotiv, sreća proizilazi iz sreće drugih zahvaljujući trgovini, mehanizmu koji je multiplikator bogatstva. U ratu je onaj drugi neprijatelj dok je taj isti u trgovini partner. Pravila rata su rijetka i uvijek prijeporna, dok su pravila tržišnog natjecanja dio te igre koju uvijek treba iznova započeti. G EOSTRATEGIJA: riječ «G» jedan je od onih pojmova koji nastaju dodavanjem prefiksa «geo», a čija je definicija nejasna: «Geo» može biti sve što ima veze s velikim vojnim pothvatima koji se odvijaju na cijeloj Zemlji. G ima strogo određeno porijeklo. Tu je riječ skovao Giacomo Durando, talijanski general, u svom traktatu manifestu «O talijanskoj nacionalnosti, političko-vojni esej». On nudi 2 različita shvaćanja geostrategije. S jedne strane, G bi bila disciplina koja proučava uticaj geografskih činioca na formiranje ljudskih skupina; a to je predmet proučavanja geopolitike; s druge strane, G bi bila disciplina koja u nešto više vojničkom smislu pokušava objasniti uticaj geografije na vođenje ratova. G. se može definisati kao «dio opće vojne strategije koja se tiče operacija u makrogeografskim razmjerama, odnosno operacija čija je prostorna dimenzija dovoljna da isključi uspostavljanje jedinstvene scene. G. strategija ili velika strategija smještena je između političkih ciljeva rata i vojnih operacija na određenom terenu. Geopolitika ih nastoji objasniti, polazeći od analize različitih zona suprotstavljanja u nekom određenom sukobu, kao skup, čiji je cilj najučinkovitija raspodjela snaga. G. je produkt ratova na više bojišta koji zahtijevaju velika sredstva, iskorištavajući željeznice, kamione i avione, a odvijaju se u dugom razdoblju. U drugoj polovini 19. st. pojavljuju se industrijski ratovi sa svojim mješovitim kretanjima i planovima opkoljavanja. U tim su sukobima, koje i dalje najajče ilustriraju dva svjetska rata, vojskovođe opsjednute nedostatkom resursa – ljudi, materijala i ugljikovodika. 1

Upload: stevan-kovac

Post on 04-Aug-2015

187 views

Category:

Documents


3 download

TRANSCRIPT

Page 1: Geo Politika

GEOPOLITIKA

DETERITORIJALIZACIJAProstor koji više nije podijeljen tačno određenim granicama, postaje jedan kontinium u kome se sve – dobra, ideje, ljudi ... – više – manje slobodno kreće. Ljudske aktivnosti izmiču svakoj teritorijalnoj ukorijenjenosti. Postoje samo tokovi i mreže. Vertikalne linije – razdvajaju teritoriju, zamjenjuju se onih horizontalnim – svim onim što povezuje i ponovo povezuje: kretanje željeznicom, brodovima i avionima, te neprestalna mobilnost načina i izraza.

EUROAZIJSTVO: rađa se 1921. iz jedne zbirke tekstova mladih ruskih intelektualaca izbjeglih u Pariz: Izlaz za Istok. Euroazija je svijet koji stoji postrani, odvojen od zemalja smještenih na Zapadu, ali i od onih smještenih na Jugu i Jugozapadu – Rusija. Zauzima najveći dio euroazijskog prostora koji nije podijeljen između dva kontinenata, već tvori treći, nezavisni kontinent, i to ne samo u geografskom smislu.

GEOEKONOMIJA : Pojmovi poput «geoekonomija» i «geofinancije» pojavljuju se između 1980. i 1990. godina. Ona oblikuje borbu država za teritorij ili za sirovine (minerale, naftu): radi se o osvajanju životnog prostora za kojim svi žude. Prema klasičnoj geopolitici, bogatstvo i moć poistovjećuju se s posjedovanjem (teritorija, ljudi, i sirovina). Geoekonomski pristup: tržišno će natjecanje zamijeniti rat; a to će biti kako kaže Clausewitz «nastavak rata drugim sredstvima». Svijet rata je svijet gotovih resursa, a jedini način postizanja bogatstva i moći jest pljačkanje drugih. Tržišno se natjecanje oslanja na neograničenost resursa: oni nisu dati, kao što su dati teritorij i sirovine, nego su ljudi ti koji ih osmišljavaju i proizvode, te su stoga neograničeni. Sreća jednih ne proizilazi iz nesreće drugih – kao u ratu - nego naprotiv, sreća proizilazi iz sreće drugih zahvaljujući trgovini, mehanizmu koji je multiplikator bogatstva. U ratu je onaj drugi neprijatelj dok je taj isti u trgovini partner. Pravila rata su rijetka i uvijek prijeporna, dok su pravila tržišnog natjecanja dio te igre koju uvijek treba iznova započeti.

G EOSTRATEGIJA: riječ «G» jedan je od onih pojmova koji nastaju dodavanjem prefiksa «geo», a čija je definicija nejasna: «Geo» može biti sve što ima veze s velikim vojnim pothvatima koji se odvijaju na cijeloj Zemlji. G ima strogo određeno porijeklo. Tu je riječ skovao Giacomo Durando, talijanski general, u svom traktatu manifestu «O talijanskoj nacionalnosti, političko-vojni esej». On nudi 2 različita shvaćanja geostrategije. S jedne strane, G bi bila disciplina koja proučava uticaj geografskih činioca na formiranje ljudskih skupina; a to je predmet proučavanja geopolitike; s druge strane, G bi bila disciplina koja u nešto više vojničkom smislu pokušava objasniti uticaj geografije na vođenje ratova. G. se može definisati kao «dio opće vojne strategije koja se tiče operacija u makrogeografskim razmjerama, odnosno operacija čija je prostorna dimenzija dovoljna da isključi uspostavljanje jedinstvene scene. G. strategija ili velika strategija smještena je između političkih ciljeva rata i vojnih operacija na određenom terenu. Geopolitika ih nastoji objasniti, polazeći od analize različitih zona suprotstavljanja u nekom određenom sukobu, kao skup, čiji je cilj najučinkovitija raspodjela snaga.G. je produkt ratova na više bojišta koji zahtijevaju velika sredstva, iskorištavajući željeznice, kamione i avione, a odvijaju se u dugom razdoblju. U drugoj polovini 19. st. pojavljuju se industrijski ratovi sa svojim mješovitim kretanjima i planovima opkoljavanja. U tim su sukobima, koje i dalje najajče ilustriraju dva svjetska rata, vojskovođe opsjednute nedostatkom resursa – ljudi, materijala i ugljikovodika.

1

Page 2: Geo Politika

GLOBALIZACIJA: Pojam globalizacija javlja se u posljednjoj četvrtini 20. st. Svojevrsna tehničko-ekonomska mutacija pomela je podjelu svijeta na 2 neprijateljska bloka: dolazi do dotad neviđenog stvaranja bogatstva, širenja tokova (kapital, roba, slika, ideja) i privrženosti većine društava globalnoj trgovini. Zemlja, sve povezanija najraznovrsnijim mrežama, postaje manja. Budući da se sve može posvuda kretati, planetarni prostor postaje jedna cjelina i svako se sa svakim upoređuje. Svaki se događaj odražava, prije svega putem medija, na cijeli svijet. Ubuduće će svako važno pitanje, od trgovine do mira, te od naoružanja do okoliša, imati planetarne razmjere. Kada je geografija u pitanju dolazi do masovnog sužavanja prostora i vremena koju prati prilagodljivost i znatno povećana mobilnost aktera. To je vrijeme mreža, mafija i dijaspora. Tako se mogu razlikovati entiteti koji su neodvojivi od teritorija i oni koji se mogu kretati. Teritorijalni moment još uvijek je prisutan jer ljudi mogu postojati samo u prostoru i vremenu. Za svaku je državu njezino ozemlje ujedno i prepreka i adut. Globalizacija potiskuje ono što predstavlja najveću opsesiju klasične države, a to je napad izvana. Država je stabilizirana, njezine su granice zajamčene jednim širim konsenzusom, a utjelovljuje ga OUN. Država je još uvijek tijelo koje pojedincu dodjeljuje njegova prava, ona odgovara za svoj terotirij i svoje stanovništvo, mjesto je političkog legitimiteta, autoriteta s kojim međunarodne organizacije pregovaraju. Premda globalizacija uzdrmava uvjete provedbe državnog suvereniteta, ona ni po čemu ne zadire u državni okvir kao takav. Da bi se taj okvir promijenio u svojoj biti, međunarodni bi sustav trebao, mimo države, biti u stanju pojedincima i preduzećima dati prava koja bi država, odričući se monopola u tom području priznala. Pitanje je nestaje li geografija moći radi globalizacije? Upravo suprotno, geografija uvijek postoji, i jedne favorizira (SAD) a zakida druge (Afrika) čija je nerazvijenost djelimično rezultat geografskih elemenata - uglavnom klime. Svijet globalizacije je i dalje fizički, s robom i pojedincima koji se premještaju.

MIKROGEOPOLITIKA: Ona je znanost o sili. Na kraju 20. stoljeća nazire se mikrogeopolitika koja analizira razvoj «mikroentiteta»: regija, gradova, multinacionalnih tvrtki, raznih organizama. Ta je mikrogeopolitika dio globalnog razvoja koji utiče na ukupnost društvenih fenomena i na njihovo proučavanje.Mikrogeopolitiku zanimaju protagonisti: preduzeća, sindikate, mafije. Mikrogeopolitika okreće se svakodnevnim pitanjima kao što su upravljanje zajedničkim resursima – vodom, cestama, otpadom. Ona prodire u područja kao što su: s jedne strane sukobi oko zajedničkog upravljanja, a s druge strane dinamike nasilja: bande, gerile. Prema mikrogeopolitici protagonisti mogu biti kontradiktorni, slijediti antagonističke ciljeve, biti u zabludi i promijeniti stav.

GRANICE: Prema međ. pravu to je «crta koja označava gdje počinje i gdje završavaju teritoriji dvaju dotičnih susjednih država. Granice neke države ograničavaju prostor njezine suverenosti, njezin djelokrug. Unutar njih država je sve, a izvan njih nije ništa. Država je, prije svega, jedan teritorij. Pojam nastao u modernoj Evropi (15-20 st.).Međunarodni poredak zasnovan na suverenim državama, čija je nadležnost ograničena na strogo određeni teritorij koji su priznale i druge države. Današnjem je svijetu svojstven nestanak tih granica. Od II svj. rata zapadne zemlje, a potom i sve veći broj zemalja, otvaraju svoje granice. One ukidaju ili smanjuju poreze koji se ubiru pri prelazu granice i ublažavaju nadzor. Cilj toga je jasan: olakšati i ubrzati protok roba, ljudi, kapitala, jer u tom leži cjelokupno bogatstvo. Gospodarski razvoj zahtijeva stalno povećavanje trgovine, a stoga i uklanjanje prepreka ovih kretanja. One države koje se za to odluče, najprosperitetnije su. Granice su u isto vrijeme propusnije, poroznije. Tako informacije lakše putuju valovima nego da su štampane. Država nije odvojena od svog teritorija. Ona je uvijek priznata unutar svojih utvrđenih granica. Osim kontrole države nad njenih teritorijom bitna je sastavnica njezina kredibiliteta. Evropa se može smatrati kontinentom na kojemu su granice, ako ne zauvijek postavljene, ili dugoročno stabilizirane.

2

Page 3: Geo Politika

Ucrtane su ugovorima koji su se potpisivali po završetku ratova. Teritorijalni sporovi zahvaćaju sve regije. Mnoge su države uvjerene da ne raspolažu sa svojim legitinim teritorijama – Kina - Tajvan, Irak – Kuvajt. Stabilizacija granica ne isključuje terotorijalne sporove, već stvara novi tip sporova, a to su unutardržavni sukobi. Da bi granice nestale iz područja politike, vlast bi se trebala osloboditi svake teritorijelne ukorijenjenosti.

UNIVERZALNO CARSTVO: Svako carstvo sanja o tome da bude univerzalno. Ono od svojih početaka kreće u osvajanje svijeta, a onda kad njegova ekspanzionistička dinamika dođe do svojih granica ono se ili ruši ili zatvara iza svojih zidina i proglašava se jedinim na svijetu. Veliki sukobi 20. st. mogu se objasniti kao borba za univerzalno carstvo. U sukobu Istok-Zapad ulog je cijela Zemlja. Moć SAD u svakom pogledu je razarajuća. Kina, Rusija i Indija znaju da ne mogu izbjeći otvaranje svojih granica i uključivanje u svjetske tokove koji sa sobom nužno donose duh vremena. OUN utjelovljuje univerzalno carstvo tako što sve podvrgava istim načelima i pravilima, pri čemu je Vijeće sigurnosti svjetski plicajac, zajdnički vladar. Zemlja je još uvijek podijeljena na suverene i nejednake države. Gotovo sve zemlje pripadaju sastavu UN i povezane su sve većim brojem bilateralnih i multilateralnih ugovora, te se države, a naročito one velike ne odriču kapaciteta za ratovanje. Ni jedan od ovih divova nije spreman prihvatiti suverenost onog najjačeg među njima. SAD se postavljaju kao čuvar svjetskog poretka istrebljujući svaki terorizam.

UPRAVLJANJE: Baš kao i globalizacija jedan od pojmova 1990. godina. Obilježava pojavu novih načina rukovođenja u društvima i međunarodnim odnosima. Upravljanje podrazumijeva ravnopravne i trajne pregovore među velikim akterima tog sustava: državama, organizacijama, preduzećima. S upravljanjem, područje društva postaje teren za igru. Upravljanje podrazumijeva bogati univerzum u kojemu se sve, od roba do ideje, lako kreće. Više nema, ili ne bi trebalo biti sukoba do smrti za ograničena dobra kao što su teritoriji, sirovine. Sudeći prema upravljanju, rat pripada prošlosti. Upravljanje se smatra demokratskim i otvorenim: svi moraju imati jedanke mogućnosti, a hijerarhije su nejasne i promjenjive. Naposlijetku, upravljanje nastoji biti globalno, i to ne samo u tom smislu što zemlju smatra međuzavisnom cjelinom, nego i tako što svakom pitanju pristupa kao višedimenzionalnom problemu. Upravljanje zahtijeva svijet u kojem će akteri uspostaviti i interiorizirati pravila, a sporno će pitanje biti upravljanje bogatstvom i raspodjela plodova. Trajni i mirni pregovori zahtijevaju da svaki protagonist ima svoj teritorij koji ostali priznaju i poštuju.

ŽIVOTNI PROSTOR: Pojam koji je formulirao njemački geograf Ratzel. Država je za Racela živi organizam koji ima potrebu rasti kako bi sebi osigurao opstanak. Svaka država traži svoj životni prostor koji će njenom narodu osigurati nužne resurse. Životni prostor ključna ideja njemačke geopolitike. U vrijeme Bizmarkove Njemačke 1871. javlja se potreba za većim prostorom, prema njenom mišljenju guši se u svojim granicama, koje su preuske. Potreban joj je njezin životni prostor koji će ostvariti bilo putem prekomorskih kolonija, bilo osvajanjem Istoka – Istočna Evropa i Rusija. Životni prostor jedna je od glavnih tema hitlerovskog diskursa prema kojem Njemačka, kao superiorna zemlja, ima zadaću i pravo prisvojiti si ogromne teritorije naseljene podljudima kao što su Slaveni. Taj koncept životnog prostora neodvojiv je od jedne nacije i jednog doba, opsesije za posjedovanjem teritorija koji će zadovoljiti sve potrebe jednog naroda. Prema toj njemačkoj geopolitici, moć se svodi na kvantitativne elemente – broj stanovnika, širenje teritorija, rezerve sirovine. Pojam životnog prostora propada sa porazom Hitlera.

3

Page 4: Geo Politika

GEOSTRATEŠKI ŠTOŽERI I IGRAČI

IGRAČI – one države koje imaju sposobnosti i nacionalne snage da svoju moć i uticaj sprovedu i van svojih granica kako bi promijenili – u stepenu u kojem pogađa američke interese – postojeće geopolitičko stanje stvari. Neke države to i pokušavaju iz razloga nacionalne veličine, ideoloških razloga, religijskog mesijanizma ili ekonomskog ekspanzionizma. Glavni igrači: Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija, ali iako su vrlo značajne zemlje tako se ne mogu odrediti Velika Britanija, Japan i Indonezija.

STOŽERI su one države čiji značaj se ne izvodi iz njihove moći i motivacije već prije iz njihovog osjetljivog položaja i zbog toga što njihovo potencijalnoranjivo stanje može izazvati posljedice na ponašanje geostrateških igrača. Najčešće se geopolitički stožeri određuju na osnovu geografije koja im u pojedinim slučajevima daje posebnu ulogu ili zbog omogućavanja pristupa važnim oblastima ili zbog odbijanja pristupa resursima značajnim igračima, a nekad je to odbrambeni štit za vitalnu državu ili za čitav region. Kritično značajni geopolitički stožeri: Ukrajina, Azerbejdžan, Južna Koreja, Turska i Iran.

Ukratko:

Njemačka geopolitika-ciljevi1. ŽIVOTNI PROSTOR2. KRVI I TLA3. PRIRODNE GRANICE4. PANOBLAST I ANTROPOGEOGRAFIJA- Spoj realpolitike Makijavelija i pol. geografije Racela.

FRANCUSKA- Geografija čovjekaElize Rekli (uveo je u nauku geografska sredina –učio geografiju nogama)Vidal de la Blaš Iv Lakost – mentalne karteMišel Fuše – geoekonomika nova paradigma

ELEKTORALNA geografija -u istraživanjima razmještaja pol. snaga i ponašanja birača i kandidata u pojedinim izbornim okruzima u SAD-u. Zasniva se na pol. regionalizmu, kvantifikaciji i prostornoj statistici. 2 osnovna pristupa: tradicionalni (istražuje geogr. karakteristike biračkog sistema) i bihejvioristički (pažnja na biračko tijelo).

HANTINGTON – Sukob civilizacija-Prognozira da će ideološke konfrontacije biti zamjenjene sukobima na kulturnoj osnovi, duž kulturno-civilizacijskih granica. Kao potrebu opstanka saveza Zapada označio je prijetnju kultura Istoka i njihovih alijansi: pravoslavno-islamske i islamsko-konfučijanske. Znači da Zapad preuzima ulogu svetskog Harlenda.

4

Page 5: Geo Politika

GEOPO LITIKA- predmet geopl. 1. Država i njeni strukturni elementi2. Stanovništvo u svim aspektima3. Teritorija – fizički prostorIspunjava 2 osnovne funkcije – praktičnu i humanističku.Istražuje mjesto određene države na pol. karti svijeta i odgovarajućih geografskih regiona s ciljem da ukaže na najpovoljnije oblike i načine za njen razvoj i funkcionisanje. Nauka o nacionalnoj strategiji – nac. projekat i nac. strategija.

GEOPOLITIKA - IDEOLOŠKA FUNKCIJA- konzervativna geopol.- liberalna- radikalna neoklasična geopol. odbaciju organsko shvatanje države i geografski determinizam. Granice – stabilne i ne prihavataju se promjene putem sile već samo putem dogovora i sporazuma. Nacionalni interesi – nacionalna bezbjednost. Bavi se efektima geografskog položaja, prirodnih resursa, saobraćajnih veza i drugih geografskih osobensoti na spoljašnju politiku.

GEOSTRATEGIJA-produžetak geopolitike. Kontrola prostora ili promjene njegovih parameta. (Klausevic, Mehen, Duet). Geopol. Ko ima pravo na neku teritoriju – Geostrategija– Kako ovladati nekom teritorijom?

TEORIJSKA GEOSTR. izučava uz pomoć karata, koncepcija i istorijskog iskustva.

AUTARKIJA – Ideal narodne nezavisnosti u privrednom smislu. Pretpostavlja da svaka politička jedinica treba da proizvodi sve što joj treba. Tako će država bitgi u ekonomskoj ravnoteži i nezavisna od proizvoda stranih dijelova svijeta. Ni jedan prostor osim cijelog svijeta ne može sadržati sve proizvode koji su korisni čovjeku – u bukvalnom smislu se ne može postići izvan svjetskog jedinstva.

Uzroci II svj. rata- sistemski nedovršen posao nakon I svjetskog rata- POSREDNI uzroci – unutrašnjopolitički-društveni i ideološko poremaćaji koji su doveli do pojave Hitlera i do političke i ekonomske slabosti demokratije.- NEPOSREDNI - strategija Hitlera za dominacijom.

5

Page 6: Geo Politika

DRŽAVA„ograničena teritorija, koja je organizovana od strane autohtonog naroda, na politički efektivan način, sa političkim sistemom koji suvereno kontroliše tu teritoriju“ (Grčić, 2000:111)„geografski omeđen entitet kojim upravlja centralna vlast koja ima sposobnost donositi zakone, pravila i odluke i snage primjenjivati ih unutar svojih granica. Država je legalni entitet priznat međunarodnim pravom kao temeljna odgovorna jedinica međunarodnog legalnog sustava“

Preduslovi da bi se neki teritorij nazvao državom:Državni teritorijStalno stanovništvo VlastOrganiziran ekonomski sistemKomunikacijski sistemSuverenitetMeđunarodno priznanje

Teorije o nastanku državeTeorija zasnovana na socijaldarvinizmuFunkcionalna teorijaJedinstvena teorija područjaTeorija integracije i dezintegracije Karla DeutschaTeritorijalna država Johna Herza Geografski model analize političkog sistema Saula Cohena

FUKCIJA DRŽAVE

unutarnje i vanjske

Uslužne

Ekonomska

Pravna

Socijalna

Sigurnosna

Ideološka

ELEMENTI MOĆI DRŽAVE- moć znanja- vojna moć- ekonomska moć

6

Page 7: Geo Politika

DETERMINANTNE DRŽAVE- Morfološke pretpostavke – veličina teritorije, geografski položaj, konfiguracija terena- Demografske pretpostavke – broj stanovnika, njegova struktura, migracije, moral, radne navike, nacionalni karakter,- Ekonomske pretpostavke – resursna baza, tehnološki razvoj, učešće u međunarodnoj razmjeni,- Organizacione pretpostavke – karakter uprave, stabilnost i autoritet vlasti,- Vojne pretpostavke – živa sila i naoružanje, tehnička bojeva gotovost, logistika i borbeni duh,- Spoljna integracija ili uloga zemlje u međunarodnim organizacijama i savezima, prestiž.

PROPALE DRŽAVEPropala država podrazumjeva državu koja na unutarnjem planu ne može izgraditi osnovne elemente nacionalnog suvereniteta, niti posjeduje mogućnost da pacificizira nacionalnu teritoriju i osigura zaštitu stanovništva koje živi unutar njenih granica, a s druge strane na vanjskom planu nije u stanju da održi rang kao članica međunarodne zajednice.

DRŽAVE LUPEŽI„Država lupež“ (Rogue State) predstavlj termin koje su proizvele američke znanstveno - političke elite prevodeći ga u ravan međunarodne politike a pod njime se podrazumjevaju države u kojima se diktatorski vlada, a one se ponašaju agresivno naspram drugih država i po mišljenju američke vlade ugrožavaju stabilnost regije u kojoj se nalaze. Kao tipična obilježja države lupeža uzimaju se podrška terorizmu i nastojanje da se ovlada oružjem za masovno uništenje.

PSEUDO DRŽAVEPseudodržava su države koje su proglasile svoju neovisnost od matične države, organizirale unutarnju političku strukturu i ponašaju se u svemu kao „prave“ države, ali nemaju međunarodno priznanje kao bitan element u stvaranju jedne države. Pseudodržave možemo klasificirati u :-Institucionalizirane pseudo – države koje imaju dekleriranu suverenost i sve atribute „normalne“ države i u potpunosti kontroliraju svoj teritorij. Njih nije priznala Međunarodna zajednica i imaju vrlo malo šansi das budu priznate od strane međunarodne zajednice (Čečenija, Abhazija, Nagorno – Karabah)-Neinstitucionalizirane političke jedinice koje se nalaze pod djelomičnom kontrolom određenih skupina (političkih, religijskih, kriminalnih) nad kojima vlade određene države imaju formalnu suverenost, ali je obavlja samo djelomično (Afganistan, Zapadna Sahara i donedavno Kosovo).

RIMLEND - To je - rub evroazijskog kopna, tampon zona između pomorskih i kopnenih sila. U Rimland je uključio Zapadnu Evropu, Tursku, Irak, Iran, Pakistan, Avganistan, Indiju i Koreju. Modificirao je znano Macinderovo pravilo kroz sljedeću geopolitičku gradaciju: -Ko kontroliše Rimland upravlja Evroazijom:-Ko upravlja Evroazijom, određuje sudbinu svijeta.

7

Page 8: Geo Politika

Evropa-Geopolitička objavaRivalstvo Francuske i Njemačke obilježilo je drugu polovinu devetnaestog i prvu polovicu dvadestetog stoljeća Evrope. Suparnišvo je bilo i u glavnim uzrocima svejtskih ratova. Njemačka geoplotika gradila se na geografskom determinizmu, a Francuska na ljudskim mogućnostima prilagođavanja prostoru. Sedamdesetih godina Iv Lacoste uvodi termin konfliktna geopolitika sa intencijom da se ljudska znanja o prostoru koriste za destrukciju hegemonije supersila. Objavljuje Geopolitički dnevnik. Michel Fucher se zalaže za model koji će u dvadesetprvom stoljeću omogućiti restituciju geopolitike tako da se ona ne reducira na međunarodne odnose nego da joj primarna funkcija budu geopolitički procesi i analize te da se potvrđuje kao link između unutrašnjih i vanjskih komponenti u konkretnoj lokalnoj situaciji. Shumanova deklaracija od 9. maja 1950. je politički impuls ujedinjenju Evrope na principu geoekonomije. Napori Njemačke i Francuske doveli su do stvaranja i razvijanja Evropske unije koja se danas promatra kao nadnacionalna megadržavna unija.

Globalizacija, osnovni indikatoriZa Giddensa je globalizacija kompleksan set procesa koji se odvijaju kontradiktornim i opozicijskim načinima. Posljedica globalizacije je odvlačenje moći lokalnih zajednica i nacija prema globalnoj areni. Nacije gube dio svoje ekonomske moći. Za Urlicha Becka globalizacija podrazumijeva procese koji za posljedicu imaju da transnacionalni akteri njihove šanse za moć, orjentacije, identiteti i mreže potkopavaju nacionalne države i njihov suverenitet i međusobno ih povezuju. Unatoč procesima globalizacije nacionalne države su i dalje moćne a politički lideri imaju pred sobom velike uloge u svijetu. Neke od najopćijih definicija za globalizaciju su i: globalizacija sažima vremenske i prostorne aspekte društvenih odnosa ili globalizacija je naziv za pretvaranje svijeta u jedinstven prostor.

Evropski politički prostor i Pax AmericanaAko se procesi globalizacije posmatraju u evropskom prostoru i ako je evropska integracija nanapredniji izraz globalizacije šanse za socijalni uspjeh Jugoistočne Evrope se ne trebaju podcijeniti. S druge strane od razumijevanja činjenice da je Amerika (neo)liberalni generator većine globalizacijskih procesa u svijetu, kakva je njena pozicija u Evropi i hegemonjsko predvodnička uloga Vašingtona čak i kada prepušta dominaciju nad nekim prostorom drugome, ovisi mogućnost i sposobnost EU da se objavi kao samostalan geoplitički, geoekonomski, geokulturni i sakralni identitet. U polju geopolitičkog ona podrazumijeva insistiranje na uzajamnom poštovanju Amerike i Evrope kako bi transatlantski odnosi iz sfere povremenih zategnutosti i poniženja dostigli viši nivo uzajamne surandje i koristi. Nakon raspada SSSR-a, Amerika je jedina svejtska vojna velesila i to se neće promijeniti u dogledno vrijeme. Većina odluka u vezi svjetske sigurnosti moraće se provoditi pod okriljem SAD kako bi one imale svoju učinkovitost i težinu. To se pokazalo i na Balkanu devedesetih godina kada Evropa nije bila sposobna učinkovito djelovati. Neminovno je da će se Evropa nastojati uzdići do glavnog suparnika Amerike. Ukoliko SAD i Evropa shvate opasnost od rastućeg jaza moći će i obuzdati sve jače suparništvo. Isto tako ukoliko se ne pripreme za život nakon Pax Americana osiguraće da budući sukobi ne budu između Zapada i ostatka svijeta nego unutar samog Zapada. U ovakvoj projekciji najveći gubitnici bi bile geopolitičke subregije niske ekonomske i demografske akumulacije koje su svoju geopolitičku i političko ekonomsku verifikaciju prepustile Briselu. To se odnosi i na naš region kojeg se naziva Jugoistočnom Evropom ili Zapadnim Balkanom. Za nas je ključno stvarati teorijske i praktične uslove da Zapad povijesno ne isklizne što afirmira prosudbu o nužnosti simbioze EU i SAD.

8

Page 9: Geo Politika

Sljedeća mirovna formaRegion Zapadnog Balkana u percepciji EU označen je postkonfliktnim a ne razvojnim područjem. Jugoistočna Evropa je još uvijek dominantno sigrunosni interes zapadnoevropskih zemalja koji se realizira preko geopolitike elargementa (širenja) evropskog sigurnosnog prostora na prostor van EU, kako bi EU zadobila političku relevaciju i poštivanje SAD i kako bi se države Zapadnog Balkana koje se ne mogu još uvijek relaizirati u punom smislu političkih zajednica stavile pod zajedničku isgurnosnu strategiju. Taj koncept podsjeća na američki containment- okruženje SSSR u vrijeme hladnog rata kako bi spriječio prodor crvenih iz područja hertlanda u područje rimlanda. SAD su proširenjem svoj političkog i kulturnog uticaja te seriom alijansi (NATO u Evropi, CENTO u Zapadnoj Aziji, SEATO u JUgoistočnoj Aziji, ANZUS na Pacifiku) zatvorile SSSR. Slično rai EU ali iz drugih razloga. Cilj EU je proširiti se na prostor Zapadnog Balkana, zainteresirati ga i semantički za Zapad, dugotrajnim prisustvom zatvoriti konfliktno područje i napraviti novi limes koji dijeli uspješne od neuspješnih država. Elargement pa containment. Zapadni Balkan je osuđen da se konstituira kao zapadna vrijednost ali uz dugotrajnu, uslovljavajuću, birokratiziranu nužnu podršku EU.

Geopolitika kao sudbina - Geopolitika Međunarodne zajednice BiH nakon Daytona je novum. Međunarodna zajednica u BiH realizira svoju geopolitiku kroz dva modela: tradicijski i suvremeni.

Tradicijski model: Međunarodna zajednica po drugima Po ovom modelu Međunarodna zajednica je sredstvo realizacije nacionalnih interesa imperijalnih sila. Međunarodna zajednica preko svojih institucionalnih struktura isijava moć, interese i potrebe velikih sila. Internacionalna politika se u ovom slučaju nacionalizira (britanizira, germanizira) kako bi se spriječila amerikanizacija međunarodne balkanske poltike.Primjer djelovanja Međunarodne zajednice po drugima je insistiranje Francuske da se Dejtonski ugovor ovjeri u Parizu. Na potpisu se pojavio i Butros Gali, generalni sekretar UN koji nije učinio ništa da zaustavi rat i genocid u BiH. To je dokaz instrumentalizacije imena i institucije na čijem je čelu za potrebe nacionalne politike.

Suvremeni model - Međunarodna zajednica po sebi (način politike SAD) Međunarodna zajednica po sebi je multilateralni proizvod SAD, simbioza američkog nacionalnog interesa i američkog ethosa kao svjetskog. Preko ovog modela Međunarodne zajednice realizirala se američka geopolitika u postdejtonskoj BiH dok su na vlasti bili demokrate. To je bila kombinacija pragmatičnog internacionalizma (politika Klintona kao treći put između izolacionizma i globalnog unilateralizma-dinamično liderstvo SAD u prioritetnim pitanjima međunarodnih odnosa), selektivnog multilateralizma (jasno isijavanje moći SAD preko institucija međunarodnog poretka) i enlargementa (širenje – okreće američku strategiju ka prostornom proširivanju i konsolidaciji slobodne zajendice tržišne demokratije). Za BiH je važno jačati model Međunarodne zajednice po sebi u odnosu na model Međunarodne zajednice po drugima.

9

Page 10: Geo Politika

Međunarodna zajednica za sebe Ogleda su u realizaciji ciljeva Međunarodne zajednice u BiH za sebe. Ima dva submodela. Prvi submodel ogleda se u praktičnoj namjeri izgradnje svjetskog društva kroz sistem globalnog upravljanja u lokalnoj zajednici kao što je BiH. Cilj je Međunarodne zajednice kao anarhičnu sintezu hijerarhičnih institucija osloboditi presije sistema država i uokviriti je u globalnu politiku kao primarni interes Međunarodne zajednice, odnosno njenih neinhibriranih službenika. Drugi submodel modela za sebe je konstruiran iz egoističke naravi čovjeka, pa tako službenika Međunarodne zajednice. U suštini je parazitski, zasnovan je na lažnoj proizvodnji birokratskog rada kako bi se zadovoljio goli finansijski interes hodajuće kaste međunarodnih službenika. Ovi modeli nose Dobro iz razloga što BiH odgovara izgradnja svjetskog društva kroz civilni razvoj i Zlo radi umjetnog umnožavanja svjetske birokratije na tlu BiH.

Demokratska geopolitikaPolitičko i prostorno oblikovanje postdejtonske BiH od strane Međunarodne zajednice rezultat je "demokratske geopolitike" mada sam razultat nije demokratski. Ovaj termin uveo je Isaije Boumen, vodeći američki ekspert za prostor na Versajskoj konferenciji i desna ruka predsjednika Vilsona. Ovim terminom označava se geopolitika u službi demokratskih režima.

Geopolitika bosanskog konfliktaDejtonski sporazum nije opteretio rusku poziciju u Međunarodnoj zajednici. Kao i u prethodnim mirovnim planovima za BiH Rusija je dinamično statirala. U prvim danima implementacije Sporazuma Rusija se odlučila za atlantizam kao pragmatičnu, multilateralnu opciju. Značaj Bosne Rusija je crpila iz stava Klintonove administratcije da su tri glavna stuba američke politike u Evropi: američko - ruski odnosi, proširenje NATO u Centralnoj Evropi i Bosna. Klinton je uspio postići da implementira proširenje NATO ne čineći nepopravljivu štetu ni demokratskim elementima u ruskom političkom establišmentu niti u američko ruskim odnosima. U Bosni se dogodilo da je NATO poslao svoje snage izvan svog područja, a ruske snage po američkim zapovjedništvom bile su s njima raspoređene. Ipak, ovaj široki sigurnosni pristup nije zadovoljavao Rusiju.Vodeći ruski geopolitičar Aleksandar Dugin u svom djelu «Osnovi geopolitike» misli na geopolitičku budućnost Rusije kao superimperijalne evroazijske sile. U poglavlju Geopolitika jugoslovenskog konflikta Dugin procjenjuje geopolitičke kapacitete srpstva, hrvatstva, slovenstva, bošnjaštva i makedonstva. Tendencija koja proizilazi iz njegove analize je imeprijalni pravoslavno-slavenski rasizam sa neskrivenom ambicijom da Balkan instrumentalizira u svrhu ruskih gepolitičkih fantazmogorija koji se mimo zvanične politike, ali sa njenim znanjem, pokušavaju racionalno artikulirati u ruskim naučnim i intelektualnim krugovima. On uspostavlja prostornu, religijsku i etničku analogiju bivše Jugoslavije i Rusije. U njegovoj interpretaciji Rusija je Srbija, a Ukrajina kao potencijalno veliki ruski problem je Hrvatska. Bošnjaci i Albanci su muslimani Kavkaza i srednje Azije. Atribuira ih kao islamski, "osmanski" faktor u Evropi. Njegov imperijalizam mašte je dostigao opasnu tačku prijedlogom Bošnjacima i Albancima da se okrenu Iranu i njegovoj dosljednoj politici jer samo ta zemlja u islamskom svijetu vodi geopolitiku orjentiranu na nezavisnost, samostalnost i kontinentalnu harmoniju. Proces deosmanizacije i proiranizacije promatra u tri etape:- preorjentacija muslimana od Turske na Iran- učvršćavanje geopolitičkih saveza Srednje Evrope sa Iranom i islamskim svijetom u cjelini - evroazijska geopolitička alijansa Istoka i Srednje Evrope (Mittleuropa).

10

Page 11: Geo Politika

U postdejtonskoj BiH ruska geopolitika je koaliciona i zapadnoevropska te evroazijska i pravoslavna. Dok ruska diplomacija aktivno učestvuje u multilateralnim aktivnostima Međunarodna zajednica u BiH i afirmira dejtonsku BiH, dvije konzervativne geopolitičke koncepcije žive svoj život u Srbiji i "srpskim područjima Bosne" koja su ako se primjeni Duginov analogijski sistem lokalna forma ruske pravoslavno sakralne geopolitike istoka i početak kraja višestoljetne kulturne harmonije BiH.

SNAGA SLABIJIH

Mislim da prije svega treba identificirati «TERORIZAM» koji predstavlja samo tehniku – vrlo ubojitu, koju primjenjuju pojedinci, skupine i države. To je tehnika ratovanja koju koriste specifični ljudi za političke ciljeve koje je uglavnom moguće identificirati, i iza svakog terorističkog čina izviruje politički problem. Terorizam se oslanja na brutalne i moralno odvratne napade na civile, osobe-simbole ili simbolične objekte s ciljem postizanja političkog efekta. Clausewitz: Terorizam je vođenje politike drugim sredstvima.Što su politički ekstremisti slabiji i fanatičniji, jača je njihova sklonost brutalnim oblicima terorizma kao izabranom načinu borbe.Kako je 11. septembra 2001. godine nakon terorističkog napada na SAD, nastupila prekretnica u povijesti politike temeljene na sili i pokrenuta globalna politička kriza, te popratni efekti ovog čina bili su u militarizaciji američke vanjske politike, jačanju nesuglasica izemeđu Amerike i Evrope i sl., postavilo se generalno pitanje kako se boriti protiv neprijatelja koji je tako slab, ali tako spreman i fanatično motiviran. Nikada u povijesti nije toliko malo slabih nanijelo toliko bola tako velikom broju moćnih. Spremni da u svom terorističkom činu budu nemilosrdno oruđe u borbi protiv «svog cilja – Velike Sotone», spremni da budu nemilosrdno oruđe u borbi slabih protiv moćnih, dajući na uvid koliko slabiji imaju jednu veliku psihološku prednost: vrlo malo mogu izgubiti, a prema njihovom vjerovanju mogu sve dobiti. Svoju postojanost i odlučnost crpe iz vjerskog žara ili utopijskog fanatizma, a svoja uvjerenja izražavaju žestinom koju crpe iz mizernih uvjeta u kojima žive. Neki od njih spremni su žrtvovati život iz razloga što je njihov život definiran kao vrijedan tek kad se samoubilačkim činom uzdignu iznad svog bijednog postojanja. Oni ne mogu promijeniti svoje uvjete u kojima žive, ali mogu zagorčati život dominantnih. Moć slabih omogućava korištenje četiri nova realiteta savremenog života: 1. sposobnost nanošenja velike štete, a posebno sposobnost poticanja općeg straha, 2. svjetska mobilnost omogućuje brzo putovanje i povezanost sa podzemnim ćelijama, 3. demokratska društva – otvorena i tolerantna - omogućavaju im djelovanja u društvu što otežava njihova otkrivanja, 4. poremetiti samo jedan faktor sistema, dolazi do eskalacije društvenog nemira i širenja panike.Taktički udari (shock and awe) kojim se koristila Al-Quaida, izazivaju strahopoštovanje, stvorili su paniku koju mogu slabi izazvati među jačima, te lošu procjenu o snazi i mrežama terorista. Vidjeli smo kako je samo jedan, psihološki efektan udar iz nevidljivog izvora mreže izmijenio stavove, pa čak i ponašanja najmoćnije svjetske sile. Ovaj napad pokazao je još nešto - slabi u pretjeranom prikazivanju objekta svoje mržnje postaju snažnijima, dok snažni, čineći isto postaju slabiji.S druge strane, oni snažni, mogu izgubiti sve, a posebno ono što najviše cijene – vlastito blagostanje, miran, siguran život, te tako njihov strah nadvladava njihovu moć. Zapadajući u panične pretjerane reakcije, moćni se nesvjesno pretvaraju u taoce slabih. Jaki ne mogu dopustiti sebi pojednostavljivanja u odnosu na slabe, jer tako oni pojednostavljujući svoje strahove oni slabe. Ne smiju demonizirati izazov koji im nameću slabi, ne smiju ovaj problem shvatiti samo kao površnu stvar, trebaju tražiti dublje razloge ovakvog djelovanja, koji zaista i postoje i suočiti se s njegovom složenošu.

11

Page 12: Geo Politika

Sama moć i sila nisu više dovoljne za održavanje američke hegemonije, iz razloga što su američki protivnici odlučniji nego ikada, što manje cijene svoj život i spremni su se koristiti svim sredstvima za ostvarivanje svojih ciljeva. Prisila koju provodi SAD stvara samo nove protivnike, a u isto vrijeme ne sprečava ih da i dalje čine isto. Kako bi SAD sačuvale svoj način života i slobodu koju tradicionalno njeguju iznutra, moraju preispitati svoja djelovanja i svoje premoći izvan svoje zemlje, tj. iskrenu suradnju sa saveznicima, trajan zajednički napor na razumijevanju složene prirode savremenih previranja.Borba protiv terorizma zahtijeva razrađenu kampanju s ciljem ne samo uklanjanja terorista, već i identifikacije i rješavanja političkog impulsa koji su do njega doveli. Treba iskorijeniti teoriste, ali u isto vrijeme treba potaknuti političke procese koji će se uhvatiti u koštac s uvjetima koji vode nastanku terorizma. Bez uklanjanja uzroka svaki će pokušaj na odvraćanju i eliminaciji neprijatelja biti osuđen na propast. Protivnik će biti eliminiran samo prepoznavanjem motiva i strasti koje je teško definirati, ali koji proizlaze iz zajedničke težnje militantnih slabijih da unište – pod svaku cijenu - objekt njihove gorljive mržnje.Američka nespremnost da prizna vezu između događaja od 11. septembra 2001. i savremene političke povijesti Bliskog istoka – s njezinim snažnim političkim strastima pothranjenim vjerskim fanatizmom i gorljivim nacionalizmom koji čine sponu sa političkom slabošću – pradstavlja opasan oblik nijekanja realiteta.

TURBULENTNI ISLAM

Teroristički ispadi, izričito protuamerička revolucija provedna u Iranu naveli su mnoge Amerikance da na islam u cjelini gledaju kao na odraz stavova islamskih fundamentalista o Americi, a taj pogled je dobio i svoju personifikaciju u Osama bin Ladenu.Dar al Islam – Domovina islama – veoma je složen svijet, koji uključuje egzistencijalnu raznolikost, političku osjetljivost i eksplozivni potencijal. Geografski zauzima veoma veliki prostor, brojčano, veliki broj zemalja, onih koje su članice Ujedinjenih naroda u svom sastavu imaju čak i do 80 i više % muslimanskog stanovništva, od kojih većina nisu istinski «slobodne», čak ni «djelimično slobodne», nego nose naziv «neslobodnih» zemalja. Karakteristike tih zemalja su visoka stopa nataliteta, večinsko stanovništvo su mladi ljudi, veliki broj prelazaka na islam - islam je najbrže rastuća religija na svijetu, svaka od tih zemalja, pa bila ona neovisna ili se nazivala islamskom suočava se s nekim oblikom vjerskih izazova, često praćenog zahtjevima za uvođenjem šerijata i zahvaćene su stalnim vjerskim populističkim previranjem.U ovim zemljama nerazvijesnost građanskog društva, nepostojanje demokratije, nedavno oslobađanje od kolonijalne tiranije, prisutnost korupcije i nejednake raspodjele bogatstva, osobno bogaćenje, pogotovo u vršenju političke vlasti kao sinonim za sticanje bogatstva, preplitanje religije i politike, sve to ih suočava s dubokom društvenom stagnacijom, stvara specifične regionalne, pa čak i globalne konflikte i sve to proizvodi narodno nezadovoljstvo i snaži privlačnost islamskog populizma, koji zagovara šerijat, jer se kako kažu neki klerici, samo šerijatom može iskorijeniti takva dvoličnost.Večina islamskih zemalja i dalje će ostati slabe, neučinkovite, razdirane političkim previranjem, nesklone Zapadu, zaokupljene internim problemima i konfliktima sa susjedima, a takvo stanje pridonositi će međunarodnoj nesigurnosti, davati poticaj terorizmu i stvarati napetost. Mnoge su zamjerke islamskih zemalja upućene Americi, ali jedna od većih svakako je američka potpora Izraelu, a u posljednje vrijeme i zagovaranje podrške sprječavanja širenja islama među novim ruskim južnim susjedima, a sve ovo stvara stav islamskih zemlja koji je u cijelini protivamerički.

12

Page 13: Geo Politika

Iz ovih odnosa postavlja se pitanje da li je religiozni fundamentalizam val budućnosti, jesu li muslimanska društva radi svoje vjerske tradicije i učenja, nesposobna evoluirati u demokratkse političke sustave? Odgovore na ova pitanja ne mogu dati samo promjene u islamskim zemljama, promjene moraju doći u odnosu i zapadnih zemalja, prije svega Amerike prema njima. Američki stav je da svako previranje u bilo kojoj muslimanskoj državi nazivaju islamskim fundamentalizmom, i svemu daju takvu karakteristiku. Međutim, nije sve u muslimanskim zemljama produkt islamskog fundamentalizma, i tamo postoje snage, pogotovo one školovane na zapadu, koje smatraju da nema mjesta «sukobu civilizacija», da to pokazuje samo potvrdu evropskog, američkog i izraelskog osjećaja superiornosti. Ne može se reći da je islam teološki neskloniji demokratiji od kršćanstva, judaizma ili budizma. I ta su društva u određenim razdobljima prolazila kroz svoje inačice fundmentalističkog sektaštva, ali su ipak dominirali trendovi ka pluralizmu postupnom pomirbom sekularnog i vjerskog. Islamski fundamentalizam je reakcionaran, najsnažniji je u izoliranim i najprimitivnijim dijelovima islamskog svijeta – Afganistanu, vehabijskim uporištima u Saudijskoj Arabiji, «hrani se» na antizapadnoj ksenofobiji, i on ustvari privlači manji dio populacije, jer ostali nisu spremni da se odreknu blagodati savremenosti. Afganistan i dio Sudana pali su pod kontrolu izrazito antizapadnjačkog, reakcionarnog fundamentalizma, što bi se moglo desiti i sa djelom Iraka, međutim napori fundamentalista da preuzmu vlast u sekularnim muslimanskim državama kao što su Egipat, Alžir i Indonezija uglavnom su spriječeni, a neke kao što su Maroko i Saudijska Arabija uspjele su obuzdati političku privlačnost vjerskog fundamentalizma.Sve više će dolaziti do pojave populističkih pokreta koji propagiraju «islamizam» kao sveobuhvatnu političku idelogiju, ali ne zagovaraju teokraciju kao takvu. Oni često kritikuju vjerski fundamentalizam na koji gledaju kao na reakcionarni i kontraproduktivan, te pokušavaju dati muslimanski odgovor na savremana društveno-politička pitanja. I retorika islamista prožeta je rastućim optužbama protiv zapadnjačke dominacije.Odnosi političke slobode i religije još su složeniji. Islam ima problem sa zapadnjačkom sekularnom demokracijom iz razloga što po njima pokazuje previše ateizma u životu društva. Ono što se na zapadu smatra nemoralnim ili neetičnim, u isto vrijeme je i nezakonito, islamisti smatraju, oduzima zapadu sposobnost donošenja moralnih sudova. Za njih odvajanje crkve od države ne može biti u toj mjeri, za njih država protkana islamskim vrijednostima nužno mora biti pravednija, a društvo podređeno šerijatskom pravu moralno čišće, što pojačava političku privlačnost dodatnim vjerskim žarom.Islamski populizam ima slično kao i islamski fundamentalizam svoje ekstremističke manifestacije, uključujući i oslanjanje na sirovu silu u svrhu sticanja vlasti i terorizma. Veliki dio tog ekstremizma okrenut je prema unutra, izazivajući krvoprolića unutar pojedinih muslimanskih zemalja. Nepostojanje demokratije omogućilo je unutar pojedinih muslimanskih društava postojanje brojnih i raznolikih tajnih društava, sekti ili pokreta koji često pribjegavaju atentatima i ubistvima u razračunavanju s protivnicima. Međutim, u mnogim muslimanskim zemljama dolazi do mirnih političkih promjena vlasti, čime se dokazuje kako umjerenija politička kultura može postepeno zaživjeti čak i među nemirnim muslimanim. Zapadnjačka, a posebno američka sklonost da vidi samo negativne i reakcionarne manifestacije islamskog fundamentalizma, posebno u Iranu i Afganistanu, pokazuje njihovo nepoznavanje intenziteta i intelektualnih dosega trenutačnih rasprava koje se vode među politički osvještenim muslimanskim intelektualcima. Svijet islama nije imun na globalnu kumunikaciju i masovno obrazovanje. Postepeno, u nekim zemljama i veoma bolno, muslimanske će zemlje morati izvršiti potrebne individualne pomirbe između percepcije islama i sve savremenijih politika temeljenih na predstavničkoj mobilizaciji društva, što će dovesti do veće demokratiji, smjera legitimiziranja građanskih prava i njihova odvajanja od vjerske sfere. SAD-e bi trebale izbjegavati doživljavati i gledati na islam kao kulturološki različitog, te nesposobnog za napredovanje kroz iste stadije razvitka kroz koje su prolazili kršćanski i budistički svjetovi. U njihovom

13

Page 14: Geo Politika

interesu je da muslimanske vjernike počnu doživljavati kao dio globalne zajednice kao i one iz neislamskih dijelova svijeta, a također islamski svijet trebao bi da prestane da gleda na SAD kao na glavnu zapreku civilizacijskom preporodu islama, glavnog sponzora država koje žele uništiti, smanjiti vrijednosti islamskih zemalja. Mirniji svijet nije moguć bez saradnje otprilike 1,2 milijarde muslimana i samo visokodefinirana politika SAD, svjesna realnosti muslimanskih različitosti može napredovati prema tom još uvijek udaljenom cilju.

GEOPOLITIKA KAO SUDBINA

Geopolitika nacionalnih državaGeopolitičke tendencije velikih sila iskazane su kroz želju za teritorijalnim osvajanjem ili bar strateškim sudjelovanjem na prostorima drugih. Još od Napoleona, preko Bizmarka iskazana je geopolitička tendencija velikih sila da se upoznavanjem geografije drugoga stvara pretpostavka kontrole tog teritorija kao središta imperijalne moći.U današnje vrijeme mediji predstavljaju humanizirano oružje za realizaciju političkih ciljeva bez upotrebe sile. U svojoj decentraliziranoj sveukupnosti predstavljaju globalni geopolitički, geoekonomski, geokulturni i geomirovni fenomen.

Geopolitika: Izlazak iz Tame SvijetaMetodološki pristupZbog zloupotrebe temeljnih principa geopolitika se dugi niz godina tretirala kao pseudonauka. U akademskim zajednicama se o njoj dugi niz godina šutjelo. Globalizacijski procesi, ubrzani lomom komunizma i prodorom zapadnih vrijednosti na Istok vratili su geopolitiku na javnu scenu. Dolaskom Bila Klintona u Bijelu kuću geopolitika dobija novu dimenziju. On polagano napušta Bušev koncept novog svjetskog poretka. Ako se posmatra BiH u vrijeme Klintonove administracije primjećuje se visoka involviranost SAD na bh prostou, što je suprotno postupcima današnje administracije predsjednika Buša. U tom kontekstu može se shvatiti da geopolitika nije statična, bez obzora na geografsku zadatost (BiH), nego je ona dinamična silnica povijesnog razvoja.Globalizacija je nužnost za tranzicijske zemlje kojima je nužno da se prilagode ovim procesima. U protivnom moglo bi im se desiti nešto gore, a to je da ih proces globalizacije mimoiđe. Geopolitika današnjeg doba zasniva se na anti utemeljivačkom motivu i slijedi duh pragmatizma. Uspon i pad geopolitikeRodno tlo geopolitike je Njemačka, a osnivač geopolitike je šveđanin Rudolf Kjellen (1864-1922). Definirao je geopolitiku kao nauku o državi kao geografskom organizmu ili pojavi u prostoru, dakle o državi kao zemlji, teritoriju, području ili najizrazitije kao zemljištu (prostranstvu). Po Kjellenu predmet geopolitike je političkom organizacijom prožeta zemlja čime ovaj naučnik insistira na prirodnom karakteru.U Njemačkoj, koja je smatrala da je zakinuta u teritorijalnim podjelama poslije I svj rata pojavio se Karl Haushofer. On će njemački očaj i tjeskobu transportirati preko diskutabilnih zananstvenih kategorija u akademsku zajednicu nudeći, po njemu objektivnu istinu, o prostoru svijeta kao areni njemačke apsolutne moći. Da bi njemačku istinu objektivizirao on će u centar svog učenja situirati geopolitičko učenje državnog britanskog geografa Halforda Mekindera. Takvim stavom Haushofer je kupio nevinost za buduću geopolitiku smrti.

14

Page 15: Geo Politika

Mekinder, proimperijalni britanski intelektualac, objaviće 1904. godine članak «Geografski stožer historije» kome će po prvi put biti pomenuto SRCE ZEMLJE. Mekinder je smatrao da je evropski prostor istražen i da se zatvara. Upravo učenje o srcu zemlje je temelj za Haushoferovo geopolitičko mišljenje. 1919. Mekinder je redefinirao viziju i iznio formulu: ko kontrolira Istočnu Evropu, kontrolira Srce Zemlje, ko kontrolira Srce Zemlje, kontrolira Svjetsko Ostrvo, ko kontrolira Svjetsko Ostrvo, kontrolira Svijet. Ovom gradacijom Mekinder preporučuje svojoj umornoj imperiji da zagospodari istočnim dijelom Evrope. Peter Taylor je 1994. godine napisao da iza svakog općeg modela stoji konkretan slučaj. Tako je bilo i kod Mekindera. Upravo ovu teoriju prosvojila je njemačka geopolitika zalažući se za životni prostor i njegovo širenje (lenenstraum). Teorija o životnom prostoru provlači se kroz akademske krugove i vlast. Kao najvažnije nasljeđe haushoferizma može se identificirati pet čvorišnih elemenata:Pet mišljenja prostora su:- autarkija- lebenstraum- panoblasti- granice- prednost kopnene u odnosu na pomorsku silu

Lebenstraum je definiran kao pravo nacije na dovoljan prostor za stanovništvo. Podjela na panoblasti je bila sljedeća (sa po jednom silom na čelu):- Panamerika (SAD)- Panazija (Japan)- Evroafrika (Njemačka)- Panrusija (dok Njemačka ne zagospodari, dominacija SSSR i Indije)

Teorija lebenstrauma i panoblasti korištena je kao opravdanje za masovno ubijanje okupiranih naroda i onih koji se nisu uklapali u planove o rasno-teritorijalnoj čistoći. Kada se ovom dodaju granice rezultat koji slijedi je rat. Granice su administrativne linije, a za njemačke geopolitičare kratak odmor jedne nacije na njenom maršu ka svjetskoj dominaciji.Nakon užasa II svj. rata geopolitika je marginalizirana i o njoj se nije govorilo. Trebala je proći vremenska distanca da se ona vrati u arenu naučnih disciplina.

Otvorena značenja suvremene geop olitike Definirati geopolitiku danas je teško, ali liberalna geopolitika je ta koja nadilazi druge geopolitike. Slavoj Žižek, slovenački intelektualac, traži odgovor na izazove globalnog kapitalizma s ljudskim licem. On iskazuje geopolitički dinamizam svijeta o kojem se opravdano izbjegava zatvaranje geopolitike u definicije. Njen dinamizam potvrđuje se kroz decenije, poslije II svj. rata, hladnog rata i sl.

15

Page 16: Geo Politika

TRI PRISTUPA HLADNOM RATU

TRADICIONALISTI: ortodoksni - tvrde da je odgovor na pitanje ko je započeo Hladni rat: Staljin i SSSR. Na kraju II svj. rata američka diplomatija je bila defanzivna, dok su Rusi bili agresini i ekspanzivni. Nakon rata SAD su demobilisale svoje trupe, dok je SSSR zadržao velike armije u Istočnoj Evropi. SAD su priznavale sovjetske interese, izlazio im u susret, a Rusi to nisu poštovali – izbori u Poljskoj. Rusi su i dalje bili ekspanzivni – sporo povlačenje trupa iz Irana, tek nakon pritisaka. Komunisti preuzimaju 1948. g. čehoslovačku vladu, blokada Berlina, 1950. sovjeti prelaze granicu Južne Koreje. Prema tradicionalistima, ovi događaji su SAD postepeno učinili svjesnim prijetnji sovjetskog ekspanzionizima i pokrenuli Hladni rat.

REVIZIONIS TI: pisali su uglavnom 60. i 70. godina. Vjeruju da je Hladni rat prije izazvan američkim nego sovjetskim ekspanzionizmom. Njihov dokaz je da na kraju Drugog svjetskog rata svijet nije bio zaista bipolaran – sovjeti su bili mnogo slabiji od SAD, koje su ojačane ratom imale su i nuklearno oružje. SSSR je izgubio gotovo 30 miliona ljudi, a industrija je bila razrušena. Revizionisti smatraju da je Staljinova spoljna politika u ranom posljeratnom periodu bila prilično umjerena: Staljin je pokušao u Kini da spriječi Mao Ce Tungove komuniste u preuzimanju vlasti, u grčkom građanskom ratu je pokušao da obuzda grčke komuniste i da dozvoli postojanje nekomunističkih vlada u Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Finskoj. Revizionisti su došli do 2 varijacije kojima se naglašavaju prvi i drugi nivo tumačenja:

- REVIZIONISTI PRVOG NIVOA naglašavaju značaj pojedinaca i tvrde da je Ruzveltova smrt u aprilu 1945. godine bila ključni događaj jer je američka politika postala oštrija otkako je predsjednik Truman došao na vlast, te je naglo ukinuo program zajmova iz ratnog perioda pomoći. Truman je pokušao da zaplaši Staljina pomoću atomske bombe, te u tim personalnim promjenama oni vide objašnjenje zašto su SAD postale tako antisovjetske.

- REVIZIONISTI DRUGOG NIVOA problem vide ne u pojedincima, nego u prirodi kapitalizma SAD-a. Tvrde da je američkoj ekonomiji bio neophodan ekspanzionizam i da su SAD planirale da svijet učine bezbjednim ne za demokratiku, nego za kapitalizam. Američke vođe su strahovale da se ne ponove tridesete godine, jer bi bez spoljne trgovine došlo do nove Velike depresije. Maršalov plan pomoći Evropi bio je samo način da se proširi američka ekonomija. Amerikanci su uvijek davali prednost politici otvorenih vrata u međunarodnoj ekonomiji zato što su očekivali da prođu kroz njih.

POSTREVIZIONISTI – kasnih 70. i 80. godina, kako je tumačio Gedis, imaju drugo objašnjenje koje se usredsređuje na strukturni nivo. Oni smatraju da nikoga ne treba kritivi za početak Hladnog rata. To je bilo neizbježno ili gotovo neizbježno, zbog bipolarne strukture posljeratne ravnoteže snaga. Bipolarnost plus posljeratna slabost evropskih država stvorili su vakuum moći u koji su SAD i SSSR bile uvučene. Morali su da dođu u sukob i zbog toga je, po njima, besmisleno tražiti krivca. Sovjeti i Amerikanci imali su različite ciljeve na kraju rata. Sovjeti su htjeli opipljiv posjed – teritorij, a Amerikanci su imali neopipljive, odnosno ciljeve koji su se odnosili na društvo – interesovao ih je opšti kontekst svjetske politike. Društveni ciljevi sukobili su se sa ciljevima posjedovanja kada su SAD promovisale globalni UN sistem, dok su Sovjeti nastojali da konsoliduju svoju sferu uticaja u Istočnoj Evropi. Sovjeti su imali sferu uticaja u Istočnoj Evropi, ali su i SAD imale sferu uticaja na Zapadnoj hemisferi i u Zapadnoj Evropi. Ni Amerikanci, ni Sovjeti nisu mogli da dozvole drugom da dominira Evropom.

16

Page 17: Geo Politika

ODVRAĆANJE I ZAPREČAVANJEHladni rat pruža jedinstvenu perspektivu međunarodnih odnosa i osvjetljava dinamike dva izbora u spoljnoj politici koja države mogu učine: izabrati da se odvrati ili izabrati da se obuzda širenje uticaja neke države.Odvratiti znači obeshrabriti pomoću straha. Tokom Hladnog rata i sa pojavom nuklearnog naoružanja supersile su više zavisile od obeshrabrivanja putem prijetnji nego od odbrane nakon što dođe do napada. Odvraćanje nuklearnom prijetnjom bilo je jedan od načina na koji je svaka supersila pokušala da spriječi drugu da stekne prednost i time naruši ravnotežu snaga imeđu njih.Koncept odvraćanja bio je povezan sa politikom zaprečavanja. Tokom Hladnog rata zaprečavanje se odnosi na posebnu američku politiku obuzdavanja širenja sovjetskog komunizma kako bi se unaprijedio liberalni ekonomski i politički svjetski poredak. Postoje različiti oblici obuzdavanja. Može biti ofanzivno ili defanzivno. Može koristiti vojnu moć u obliku rata ili saveza, može koristiti ekonomsku moć u vidu trgovinskih blokada ili sankcija; i može koristiti meku moć u vidu širenja ideja i vrijednosti. Većina analitičara vjeruje da je nuklearno oružje odigralo veoma veliku ulogu u izbjegavanju Trećeg svjetskog rata.

DETANTU periodu od 1963. do 1978. godine došlo je do postepenog detanta ili popuštanja napetosti. Od 1969. do 1974. godine Niksonova administracija koristila je detant kao sredstvo postizanja ciljeva zaprečavanja. Niksonova potlitika je bila: 1) da pregovora o potpisivanju ugovora o kontroli strateškog naoružanja kako bi ustanovio nuklearni odnos na relativnom paritetu; 2) da uspostavi diplomatske odnose sa Kinom i time stvori trostranu ravnotežu snaga u Aziji; 3) da poveća trgovinu kako bi bilo i šargarepa i štapova u odnosima SAD i SSSR; 4) da upotrijebi «povezivanje» kako bi različite dijelove politike imao na jednom mjestu. Do vrhunca detanta došlo je 1972. i 1973. godine, ali nije trajao dugo. Zašto je prestao detant, zašto se neprijateljstvo povratilo. Jedan argument jeste da je detant uvijek bio precijenjen i da se previše očekivalo od njega. Postojala su tri trenda 70-ih godina koja su ga ugrozila. Jedan je bilo sovjetsko jačanje odbrane kada su povećali svoj odbrambeni budžet, a drugi su bile sovjetske intervencije u Angoli, Etiopiji i Afganistanu. Treći su bile promjene u američkoj unutrašnjoj politici, desničarski trend.

FAZE SUKOBA Šest pitanja je doprinijelo kasnijoj promjeni američke strategije i nastanku Hladnog rata.1. ticalo se Poljske i Istočne Evrope. – Staljin je prekršio jasnu obavezu da održi slobodne izbore u Poljskoj poslije rata. 2. Program pomoći bio je iznenada zaustavljen i ekonomski odnosi između SAD i SSSR su postali zategnuti. Odbijanje od strane SAD da da zajam SSSR-u dodatno je pooštrio odnose, jer su Rusi to protumačili kao ekonomsko sredstvo čiji su ciljevi bili neprijateljski.3. Nemačka. Raspodjela oko odštete koju je Njemačka na ime ratnog duga morala isplatiti (20 miliona dolara), od koje je polovina pripadala SSSR-u. Rusi traže naplatu iz Zapadne zone Njemačke, Amerikanci se s tim ne slažu. Amerikanci, Britanci i Francuzi stvorili su jedinstvenu monetu u zapadnim zonama i otpočinju proces integracije Zapadne Njemačke, što je prouzrokovalo da Sovjeti učvrste kontrolu nad istočnom Njemačkom.4. Sovjeti objavili rat Japanu zauzimajući Mandžuriju i 4 ostrva na sjeveru Japana. U Postdamu Sovjeti su tražili okupacionu zonu u Japanu, kao što je bila američka okupaciona zona u Njemačkoj.

17

Page 18: Geo Politika

5. Atomska boba. Reuzvelt je odlučio da ne podijeli tajnu atomske bombe sa SSSR-om. UN predlaže kontrolu nuklearnog naoružanja, Staljin ga odbija jer je htio da izradi sopstvenu bombu, jer bomba pod međunarodnom kontrolom je i dalje američka bomba.6. Ticalo se zemalja Istočnog Mediterana i Srednjeg Istoka. Sovjeti odbijaju da povuku svoje trupe iz Irana 1946. godine, te tek pod pritiskom to čine. Sovjeti vrše pritisak na Tursku, u Grčkoj komunisti odbijaju građanski rat, što sve Zapad tumači kao Sovjetsku ekspanziju.

GLOBALIZACIJA I MEĐUZAVISNOST

Globalizacija i ekonomska međuzavisnost ubrzano su rasle kada su države tokom XIX vijeka slijedile liberalnu trgovinsku, investicionu i migracionu politiku.

Dimenzije globalizacijeGlobalizacija, definisana kao širom svijeta razapeta mreža međuzavisnosti, ne podrazumijeva univerzalnost. Globalizaciju prate sve širi jazovi između bogatih i siromašnih, ona ne podrazumijeva jednoobraznost niti jednakost. Globalizacija je nacionalne granice učinila poroznim, ali ne i irelevantnim. Ona podrazumijeva stvaranje univerzalne zajednice, ali je jasno da homogenizacija u ekonomskom niti društvenom smislu ne slijedi iz globalizacije. Na život će uticati i globalne promjene klime. Vojna globalizacija sastoji se od mreža međuzavisnosti u kojima je zastupljena sila ili prijetnja silom. Društvena globalizacija je širenje ljudi, kultura i ideja. Primjer je migracija.

Šta je Novo u globalizaciji XXI vijekaNovine koje se javljaju u globalizaciji XXI vijeka u odnosu na prethodni su svakako u informatičkoj revoluciji. Takođe, direktno učešće javnosti u globalnim dešavanjima (mediji) utiče na međusobnu povezanost i ovisnost.

Ekonomska međuzavisnost i sukobEkonomska međuzavisnost je rasla poslije II svj. rata ali je naftna kriza iz 1973. dovela ekonomski sukob u centar pažnje. Iako liberali tvrde da međuzavisnost znači mir i saradnju, to nije tako jednostavno. Sukobi se nastavljaju i u svijetu međuzavisnosti. 1973. je bila presedan jer je razdvojila ekonomsku moć zasnovanu na sirovinama od vojne moći.

Koncept međuzavisnostiJednostavno rečeno međuzavisnost je uzajamna zavisnost. Odnosi se na situacije u kojima učesnici ili događaji u različitim dijelovima sistema utiču jedni na druge.

Izvori međuzavisnostiPostoje četiri načina osvjetljavanja dimenzija međuzavisnosti: izvori, koristi, relativni troškovi i simetrija. Međuzavisnost može da proizađe iz fizičkih (priroda) i socioloških fenomena (ekonomskih, političkih ili opažajnih).Vojna međuzavisnost je ona koja proizilazi iz vojnog nadmetanja. Ekonomska međuzavisnost je slična vojnoj po tome što je riječ o tradicionalnoj međunarodnoj politici i što je njeno porijeklo u velikoj mjeri socijalno, naročito opažajno.

18

Page 19: Geo Politika

Koristi međuzavisnostiKoristi međuzavisnosti ponekad se izražavaju kao nulti zbir i nenulti zbir. U situaciji nultog zbira tvoj gubitak je moj dobitak i obrnuto. U situaciji pozitivnog zbira svi smo na dobitku, dok u negativnom gubimo. Neki liberalni analitičari misle da, pošto svijet postaje sve više međuzavisan, saradnja će zamijeniti konkurenciju. Njihov rezon je da uzajamna zavisnost stvara zajedničke koristi a koristi podstiču saradnju. To je tačno ali se ekonomska međuzavisnost može upotrijebiti i biti korisnija nego sila (pr. trgovinske sanskcije).

Troškovi međuzavisnostiTroškovi međuovisnosti mogu obuhvatiti kratkoročnu osjetljivost ili dugoročnu ranjivost. Osjetljivost se odnosi na količinu i brzinu posljedica zavisnosti, a ranjivost se vezuje za relativne troškove promjena strukture sistema uzajamne zavisnosti.

Simetrija međuzavisnosti Odnosi se na relativno uravnotežene slučajeve nasuprot neuravnoteženoj zavisnosti. Manja zavisnost može predstavljati izvor moći. Ako su dvije strane međusobno zavisne, ali je jedna manje zavisna u odnosu na drugu tada ta strana ima izvor moći sve dok obje strane podržavaju tu vezu. U međunarodnoj politici manipulacija asimetrijama međuzavisnosti može biti izvor moći. Asimetrija je u srcu političke međuovisnosti.

Vođstvo u svjetskoj ekonomijiPravila međunarodne ekonomije odražavaju politike najvećih država. Velika Britanija je bila ekonomski najjača zemlja u XIX, a poslije I svj. rata znatno je oslabila a SAD ojačale. Međutim SAD nisu spremno preuzele ulogu vođe što bi bilo u skladu sa njihovom moći. Nakon II svj. rata, SAD sa uvidom na tridesete godine, osnovale su na međunarodnoj konferenciji u Nju Hempširu institucije za održavanje otvorene međunarodne ekonomije. Međunarodni monetarni fond (MMF) pozajmljuje novac zemljama u razvoju i ekonomijama novih tržišta kako bi pomogao u servisiranju duga ili otplati kamata. Svjetska banka (WB) pozajmljuje novac siromašnim zemljama i novim tržištima za razvojne projekte. Opšti sporazum o tarifama i trgovini (GATT), kasnije transformiran u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO) uspostavio je pravila liberalne trgovine i služio kao mjesto za održavanje multilateralnih pregovora. MMF i Svjetska banka imaju ponderisano glasanje koje daje nadmoćni uticaj SAD, Evropi i Japanu. MMF-om upravlja Evropljanin, a Bankom Amerikanac. 1999. većina članica EU stvorila je evropsku monetanu uniju sa jedinstvenom valutom eurom koja bi u budućnosti mogla biti rival dolaru.

Realizam i složena međuzavisnostKljučne pretpostavke realizma kažu da su države jedini značajni akteri, da je vojna sila dominantan instrument, a sigurnost prvenstveni cilj. Ako se obrnuto postave ove pretpostavke onda slijedi: da države nisu jedini važni akteri – da su to transnacionalni učesnici koji djeluju preko nacionalnih granica, da sila nije jedini važan instrument – da je ekonomska manipulacija i korištenje međunarodnih institucija dominantan instrument, da sigurnost nije primarni cilj – nego da je to blagostanje. Ovakav složen svijet označava se kao SLOŽENA MEĐUZAVISNOST. Sociolozi je nazivaju i idealnim tipom.

19

Page 20: Geo Politika

Naftna politikaNafta nije važna sama po sebi nego ona uključuje aspekt i realizma ali i složene međuzavisnosti. U konkretnoj oblasti međuzavisnost se odvija unutar pravila, normi i institucija koje se nazivaju režim. Naftni režim 1960ih predstavljao je privatni oligopol blisko povezan sa vladama glavnih potrošača. Transnacionalne kompanije postavljale su stopu proizvodnje a cijene određivali uslovi u bogatim zemljama.Poslije 1973e došlo je do promjene u režimu upravljanja naftom. Zemlje proizvođači počele su da postavljaju norme proizvodnje i time imale jak uticaj na cijenu, više nego što ju je određivalo tržište bogatih zemalja. Došlo je do izuzetno velikog prenosa moći sa bogatih na relativno siromašne zemlje. Zemlje proizvođači su se povezale i stvorile OPEC - Organizaciju zemalja izvoznika nate.Postoje tri načina da se objasne promjene u naftnom režimu: ukupna ravnoteža snaga, ravnoteža snaga u pitanjima nafte i međunarodne institucije. Realisti posmatraju promjene u ravnoteži snaga prvenstveno sa stanovišta vojne sile, naročito u odnosu na Perzijski zaljev, koji je najveći region-izvoznik nafte u svijetu. Dvije su promjene uticale na ovaj balans: porast nacionalizma i dekolonijalizacija. Drugi način objašnjavanja promjene naftnog režima je izmijenjena forma realizma koja se usredsređuje isključivo na raspodjelu moći u vezi sa samim pitanjem nafte, a ne ukupne vojne strukture.Treći način nalazi se u promjeni uloge međunarodnih institucija, naročito multinacionalnih kompanija i OPEC. Vremenom su siromašne zemlje tražile bolju podjelu dobiti u svoju korist. Do kraja devedesetih Rusija je postala glavni snabdijevač Zapada naftom. OPEC nije pod svojom kontrolom imao ukupno snabdijevanje kako je to bilo ranijih godina. Rezerve u Kaspijskom moru nudile su mogućnost da se izbjegne OPEC.Velike sile će se i dalje oslanjati na uvezenu naftu što zemljama u Perzijskom zaljevu daje geopolitički ključnu ulogu.

NJEMAČKA

KARL HAUSHOFER (1869-1946) – njemački general i geograf, smatrao je geopolitiku za umijeće i vještinu korištenja geografskih znanja u političkoj strategiji države. On razlikuje političku geografiju koja «proučava državu sa gledišta prostora» od geopolitike koja proučava «prostor sa gledišta države», tj. istražuje sve prednosti, nedostatke i ograničenja geografskog prostora za razvoj date države. Po njemu cilj geopolitike je primjena nauke u traženju pravaca političkog kursa države i ona leži u osnovi «priprema za političke akcije. On orjentiše strategiju širenja «životnog prostora» ka istočnoj Evropi. Novi termini «novi poredak», «životni prostor» (lebensraum), «narod bez prostora», «vladajući narod», «moć i prostor», «prodor na istok».Geopolotika se uvodi u nižim, a potom i u svim razredima osnovne škole kao predmet ili kao dopuna istorije i geografije, kako bi se svaki član društva od rane mladosti naučio da misli na državu u nacionalnom duhu, da je zamišlja kao organizam, ukorjenjen u zemlji pradjedova.Njemačka geopolitika predstavlja spoj realpolitike Makijavelija (cilj opravdava sredstvo) koja je pripremljena u politici Bizmarka i političkog geografa Racela. Taj spoj primjenio je Hitler, a idejni tvorac te kvazinauke Haushofer postao je predsjednik Njemačke akademije nauka.Naučna djelatnost Instituta za geopolitiku bila je usmjerena u tri pravca:- obrazlaganje spoljašnje politike Njemačke u pravcu prodora na istok ka Rusiji, Ukrajini i Bliskom istoku radi osvajanja životnog prostora;- Nametanje hegemonije Njemačke u centralnoj i istočnoj Evropi sastavljenoj od dijelova država razvijenih na Versajskoj konferenciji;

20

Page 21: Geo Politika

- Obrazlaganje «pravednog» karaktera te doktrine za uspostavljane hiljadugodišnjeg svjetskog poretka na čelu s Njemačkom.Plan prodora na Istok sastojao se u stvaranju jednog državnog bloka, koji će u centru imati veliki germanski rajh. Sve bi bilo cementirano jednom armijom, ekonomskim i monetarnim sistemom, spoljnom politikom. Da bi se sve to održalo sačinjen je rasistički plan za selektivnu populacionu politiku i etnoinženjering na tim prostorima, a pri tome oni su kao sastavni dio geopolitike fašizma preuzeli četvrti «zakon» prostornog rasta države F. Racela: «Granica je periferni organ države, nosilac njenog rasta».Njemački političari smatrali su geopolitiku za praktičnu primjenu geografije u politici, koja ima za cilj:1. Da pripremi Nijemce za revanšistički rat i da ih «naučno» uvjeri u nužnost borbe za osvajanje «životnog protora» na istoku-jugoistiku;2. Da moralno razoruža protivnike prikazujući njemački ineprijalizam kao «geografsku sudbinu».Za propagandne ciljeve oni su sastavili militarnu geopolitičku doktrinu, koja se zasnivala na četiri principa, odnosno «prava»:1. Životnog protora» (germanskog imperijalizma)2. «Krvi i tla» (germanske «više rase»)3. «Prirodnih granica» (Trećeg rajha)4. «Panoblasti» (novog svjetskog poretka na čelu s Njemačkom).

Haushofer je dopunio teorije Racela i Mekindera. Po njemu narodi su dužni da se orjentišu na novoj formi političke organizacije. Takva organizacija podrazumijeva sljedeće panoblasti:- Evroafrika u kojoj dominira franko-germanski tandem;- Pan-Rusija sa uticajem u Persiji, Avganistanu i Indiji;- Istočna Azija na čelu s Japanom;- Sjeverna i južna Amerika pod rukovodstvom SAD-a.Haushofer je bio zagovornik njemačko-sovjetskog pakta 1939., a zatim je predložio plan za savez između Frankove Španije, fašističke Italije, Petenove Francuske, Hitlerove Njemačke, boljševičke Rusije i imperatorskog Japana, a sve protiv Velike Britanije i SAD-a.

Poslije sloma fašizma 1945. godine politička geografija je marginalizovana, a geopolitika tabuizirana, a intenzivniji razvoj političke geografije u Njemačkoj počinje tek sedamdesetih godina.

FRANCUSKA

Francuska je u XIX i prvoj polovini XX st. bila vojnopolitički rival Njemačkoj. Gegrafija čovjeka u Francuskoj razvijala se kao oponent njemačkoj antropogeografiji, političkoj geografiji i geopolitici. ELIZE REKLI – odbacio je teleološko-idealističke poglede Ritera i prosto tražio istinu na samom terenu. Geografiju je učio bukvalno «nogama», pješačeći po Evropi, Americi i sjevernoj Africi. Glavno njegovo djelo je «Nova univerzalna geografija. Zemlja i ljudi». Uveo je u nauku pojam «geografska sredina».

21

Page 22: Geo Politika

VIDAL DE LA BLAŠ – (1845-1918) smatra se osnivačem škole poznate kao «geografija čovjeka». On se svojom koncepcijom posibilizma suprostavio teoriji geografskog determinizma izloženoj u djelu F. Racela, tvrdeći da prirodna sredina postavlja ograničenja i nudi mogućnosti za svoje osvajanje, ali načini ljudskog uticaja i prilagođavanja tim datim uslovima zavise od njegovih sopstvenih tradicija i načina života.Stoga, geografija svoja istraživanja treba da usmjeri na veze između čovjeka i sredine koja ga okružuje putem izučavanja manjih jednorodnih cjelina – pejzaža. Za razliku od njemačke političke geografije, u francuskoj geografiji politike nije toliko važno kako sredina utiče na politiku, nego kako politika utiče na izmjene sredine, kako svojim normama usmjerava i određuje rezultate djelovanja. Sljedbenici ovog koncepta koncentrišu pažnju na probleme kao što su položaj, površina i oblik državne teritorije, administrativna podjela, granice, teritorijalni integritet, politička organizacija i karakter teritorije, teritorijalna morfometrija. Na bazi konceptualnih razlika razvila se francusko-njemačka polemika o suštini granica. Njemačkoj koncepciji «prirodnih granica» oslonjenoj na zakone prirode, Francuzi su suprotstavili koncepciju «istorijskih granica» - baziranu na argumentima tradicije. Njemačkoj koncepciji «nacionalnih granica» koja se bazirala na jeziku i «rasi» ili etnosu, Francuzi su suprostavili koncepciju «nacionalnih» granica baziranu na «kulturi» i načinu života.

ANSEL 1936 – smatraju za stvarnog oca francuske političke geografije. On je bio vrstan poznavalac političke geografije i istorije zemalja Balkana i Srednje Evrope.

IV LAKOST – predlaže da se geografska znanja koriste protiv hegemonije supersila. On pledira za politički angažovanu geografiju. Razlika između «konfliktne» i neoklasične geopolitike nije suštinska, obje se odnose na države i njihove uzajamne odnose, samo što prva stavlja akcent na protivurečne interpretacije nacionalnih interesa. Osamdesetih godina procvat doživljava «geoplitička geografija». Jedna od najaktivnijih škola u tom pravcu, formirana je oko Iv Lakosta, profesora univerziteta u Parizu i urednika časopisa «Herodot», godišnjaka «Stanje svijeta». Lakost fokusira analize na uzroke pretenzija političkih aktera u konkretnom geoprostoru. On piše o mentalnim kartama i «geopolitičkim predstavama». U razvoju i rasprostranjenju tih predstava karte igraju posebnu ulogu. Teritorijalni konflikt, a ne država ili njen sistem, glavni je objekt analize. U «Geopolitičkom rječniku» daje opširan pregled «konflikta» geopolitike. Analizirani su geografski objekti koji su na neki način povezani s geopolitičkom konliktima – države i druge teritorije, gradovi, mora, rijeke; geopolitički akteri – narodi, međunarodne organizacije i pol. pokreti, geopolitički pojmovi (država, nacija, granica, prijestolnica). Časopis stavlja naglasak na unutrašnju geopolitiku.

22

Page 23: Geo Politika

Paskal Loro – urednik je novog časopisa za geoekonomiku. Po njemu pod geoekonomikom se podrazumijeva analiza ekonomskih strategija država ili tačnije, njihovih spoljnotrgovinskih strategija. U prvom broju časopisa ističe da je geoekonomika dopuna, ali ne zamjena za geopolitiku.Druga škola geopolitike formira se oko Mišela Fušea, direktora «Evropske geopolitičke opservatorije». On smatra geoekonomiku kao novu paradigmu, ističući da se ona može primijeniti na one države među kojima rat praktično nije moguć.

Elektoralna ili izborna geografija u Francuskoj ima dugu tradiciju koja potiče od stvaralaštva Zigfrida i njegovog učenika, sociologa i političara Gogela. Sve do 70-ih godina izborna geografija se smatrala kao dodatak političkim naukama, a zatim je postala predmet niza publikacija iz domena političke geografije. Tom problematikom uspješno se bave demografi. Politička geografija i izborna geografija operišu opširnim faktografskim i cifarskim materijalom, svestranim analizama, često uz pomoć rafiniranih metoda. Zamjera im se slabija interpretativna vrijednost, teorijska neprodubljenost, nedovoljna uopštavanja.

VELIKA BRITANIJA

Kraj XIX i početak XX st. bio je period krize britanske imperija na ekonomskom, geostrateškom i kolonijalnom planu. U to vrijeme javljaju se dva kontradiktorna pogleda na britansu strategiju razvoja – konzervatini kojeg zastupa geograf MEKINDER i liberalni kojeg zastupa ekonomist HOBSON.

SIR HALFORD MEKINDER (1861 – 1947) – prvi univerzitetski profesor geografije u Oksfordu, autor je djela «Britanija i britanska mora», koje predstavlja primjer moderne geografije. Bio je član ultra - imperijalista okupljenih oko Čemberlenove tarifne reforme, odnosno protekcionističke kampanje. Mekinder je zastupao na polju globalne ekonomije protekcionistički imperijalizam; na polju globalne strategije – trgovinski rat; na polju globalne politike – biološki imperijalizam.

HOBSON je sa aspekta ekonomskih ideja Kejnesa napadao protekcionizam Čemberlena i njegove grupe unionista – kasnije konzervativaca – i zastupao ideje slobodne liberalne trgovine. Njegova djela «Evolucija modernog kapitalizma», «Imperijalizam», koristio je Lenjin za svoje spise na tu temu.

Njihovi pogledi na svijet su bili totalni i oprečni u pogledu razvoja svjetske privrede i prirode ekonomskog bogatstva – za Mekindera su najvažniji bili stanovništvo i resursi, a za Hobsona akumulacija kapitala.

Mekinder je smatrao da «racionalna politička geografija ne može postojati, ako se ona ne bazira na fizičkoj geografiji». Razmišljao je u kategorijama «sila mora» i «sila kopna», odnosno pomorskih «talasokratskih sila» i kopnenih «telurokratskih sila». 1904. g. održao je predavanje u Britanskom kraljevskom geografskom društvu pod nazivom «Geografski stožer istorije» u kojem je izložio teoriju HARTLANDA KAO KONCEPCIJU GLOBALNE STRATEGIJE. Ta teorija shematski stavlja istoriju čovječanstva u okvire globalnih geografskih predstava. Kontinente Evroaziju i Afriku on naziva – «SVJETSKO OSTRVO». Unutrašnjost svjetskog ostrva koja je teško dostupna s okeana, nazvao je «HARTLAND» - (Rusija, Ural, Zapadni Sibir, Kazahstan, Sinkjang i Mongolija). Oko te oblasti, koja je po pravilu rijetko naseljena i nedostupna za pomorske snage, po njenim rubovima izdvajaju se dva KOUSTLENDA - privržene zemlje. To su evropski koustlend i tzv. monsunski koustlend, oba lako dostupna s okeana. U njima je koncentrisan veliki dio stanovništva svijeta.

23

Page 24: Geo Politika

Unutrašnjost Afrike južno od Sahare, Mekinder je označio kao sekundarni ili južni hartlant, koji nema strateškog značaja, a obje Amerike, Australiju, Britaniju i Japan svrstao je u ostrvski pojas. Glavna pažnja Mekindera bila je na doistorijskom procesu širenja čovječanstva iz hartlanda u koustlende i ostrvski pojas, i na istorijski ponovljenim upadima došljaka iz hartlanda u zone kouslenda. Po njegovom mišljenju, kouslend je uvijek bio slabo zaštićen od napadača iz hartlenda, dok je sam hartlend ostajao bezbjedan, pošto je bio nedostupan za pomorski saobraćaj. Radi toga je on hartland nazvao «stožer historije». Njegova evroazijska strategija se svodi na tri fundamentalne teze:1. KO VLADA EVROAZIJOM, VLADA SRCEM KOPNA (HARTLENDOM);2. KO VLADA HARTLENDOM, VLADA OSTRVSKIM POJASOM (OSTRVOM SVIJETA);3. KO VLADA OSTRVSKIM POJASOM – TAJ VLADA MOREM, VLADA SVIJETOM.

Time je Mekinder ukazao da Njemačka nije geografski predodređena da vlada svijetom, kao što su tvrdili Hitler, Riter, Racel i drugi, nego je to Rusija. Njegovo upozorenje da, ako bi Njemačka i Risija stupile u savez, ili ako bi Njemačka uspjela da osvoji Rusiju, to bi stvorilo uslove da ona osvoji cijeli svijet, inspirisalo je njemačke geopolitičare za ratni plan za prodor u dubinu Evroazije-Rusije, ali njemački geopolitičari nisu računali da će se britanske i američke pomorske snage udružiti s ruskim kopnenim snagama, a upravo se tako i desilo i presudno je uticalo na ishod rata. Sentiment (etnopsihologija) je važan faktor jedinstva ili podjele prostora. Na toj osnovi, Mekinder ističe da prepreka ujedinjenju evroazijskog hartlenda, kojeg se on pribojavao, može biti stvorena serijom koherentnih prostornih i etničkih ujedinjavanja u jugoistočnoj Evropi bez miješanja imperija – Habsburške, Otomanske i Ruske.Mekinder smatra da se mora odbiti Sovjetski Savez od izlaza na Mediteran tako što će se stvoriti država Južne Rusije od neslovenskog stanovništva koje je živjelo između ruskog i poljskog naroda. Velika Britanija treba da iskuje savezništvo ili sa Anglo-saksoncima u Sjevernoj Americi ili da organizuje Imperiju u jednu političku i ekonomsku silu i stavi te ogromne resurse u ravnotežu protiv svake kontinentalne sile koja može zaprijetiti globalnoj vlasti ovog moćnog ostrva. Te ideje su našle odgovarajući rezonanst u stvaranju NATO pakta i strategiji ograničavanja – containment – Sovjetske Rusije u vrijeme «Hladnog rata».Mekinder govori o zatvorenom svjetskom političkom sistemu. Teritorijalna zatvorenost svijeta, po njemu, je fundamentalno novi uslov mišljenja. Isticao je da Britanija treba da ima privilegovan položaj na tržištima Kine i Afrike, tražio je okretanje i savez sa Australijom i Novim Zelandom jer oni će biti u savezu sa SAD-om na Pacifiku, a pomorske sile Velika Britanija i SAD treba da budu u savezu, dok savez kopnenih sila, Njemačka i Rusija, treba spriječiti. Imperija zauzima centralno mjesto u njegovoj strategiji, i razvoj Imperije je prikazao važnim i za svjetsku civilizaciju.

Hobson radije smatra moralnim činom unapređenje kooperacije, nego konkurencije između nacija, tretira imperijalizam kao biološki parazitizam bijele rase u odnosu na «niže rase», i kao konspiraciju financijskog kapitala.

60-ih godina u UK razvija se psihološki (bihejvioristički) pravac. U pol. geografiji taj pristup teži da utvrdi međuzavisnost između psiholoških osobenosti ličnosti i njihove orijentacije u političkom ponašanju. Tu je važno da se utvrdi način na koji ljudi dobijaju političku informaciju, kakva su im sredstva javnih informacija i komunikacija dostupna, s ciljem da se odredi sfera kontakata čovjeka, razultati njegovog političkog ponašanja i da se odrede kanali političkog djelovanja u prostoru. Po nekim autorima bihejvioralna geografija treba da stvori geografsku teoriju o ponašanju ljudi, usredsređujući pažnju na socijalni psihološki mehanizam koji ima jasne prostorne komponente i koji utiče na prostornu

24

Page 25: Geo Politika

strukturu. Preskot i Mur određuju sferu istraživanja elektoralne geografije samo do identifikacije i objašnjenja geografskih razlika u uticaju partija i faktički je odvajaju od političke geografije.

Radikalni ili kritički pristup u političkoj geografiji reformiše ideje kritičara imperijalizma, te predstavnici tog pravca u kontekstu političke geografije u globalnim pitanjima naglašavaju ekonomske činioce u regionalnim - nacionalne i u lokalnim – ekološke. Piter Tejlor i Džon o Laflin prave razliku izmežu praktične geopolitike aktivnih političara i formalne geopolitike akademskih krugova koji promišljaju međunarodne odnose. Oni se suprostavljaju zloupotrebi geografskih znanja u praktičnoj geopolitici i plediraju za naučno neutralnu negeopolitičku geografiju međunarodnih odnosa. Zadatak formalne geopolitike je da kritički analizira praktičnu geopolitiku i da ponudi nove humanije aspekte geopolitike. Radikalni politički geografi žele da zadrže akademsku distancu između geografske nauke i pol. i vojne prakse. To je dijametralno suprotno Mekidneru i njegovim sljedbenicima koji su željeli da uključe geografiju u političke programe i strategiju države. Negeopolitika se još naziva – geopolitika mira, kao antipod geopolitici konflikta i geostrategiji.

AMERIKA

Ideje Karla Ritera prenio je u SAD njegov učenik prof. harvardskog univerziteta A. Gijo, a po njemu nova geografija mora biti ne samo deskriptivna nego također uporedna i ekplikativna. Tvrdio je da je zemlja stvorena za čovjeka i da svaki kontinent ima svoju namjenu u istoriji čovječanstva, pri čemu posebnu prirodnu moć ima Evropa. U to vrijeme svjetski poredak je diktirala UK, a Amerikanci su vjerovali u geopolitičku ideju sudbinskoj predodređenosti sjevernoameričkog kontinenta za stvaranje SAD-a i zastupali izolacionističke ideje u skladu se geslom «Amerika Amerikancima». Tom mišljenju suprotstavio se admiral Mehen, tezom o pomorskoj moći, s ciljem da tako privuče pažnju i dobije sredstva za razvoj mornarice, što je i uspio.

MEHEN (1840-1914) jedan je od prvih ideologa novog svjetskog poretka «PAX AMERIKA» koji će smijeniti stari «PAX Britania». U knjizi «Uticaj morske sile na istoriju» naglasio je pomorski imperijalizam SAD kao manifest sudbinske predodređenosti globalnim položajem, dužinom obalskih linija, lukama i njihovim hinterlandom. Mehen je naglasio da britanska supremacija počiva na kraljevskoj mornarici, koja kontroliše evroazijski balans snaga. Amerika treba, u tom lancu sigurnosti, da bude komplentarna Britaniji sa bazama na Pacifiku, gdje će joj potencijalni protivnik biti Japan. Po njemu najvažnija komponenta na sjevernoj polulopti je Rusija. On smatra da ta zatvorena kopnena forma ima strateške prednosti i nedostatke. Tvrdi da će savez između SAD, UK, Njemačke i Japana, jednog dana da se sukobi s Rusijom i Kinom. Uvodi nove posredne komponente u trostranoj shemi: stanovništvo – tehnologija –resursi.Primjenjena politička geografija prisutna je u diplomatskim i vojnim poslovima američke vlade od perioda predsjednika Vilsona. Grupa informacionih istraživanja «Inkvajeri», predvođena Isaija Boumenom i Mark Džefersonom, a sačinjavali su je različiti specijalisti mnogih oblasti, pripremala je informacije za mirovnu konferenciju u Versaju 1917. g., a osnovni poslovi vođeni su u oblasti kartografije, ostvaren je široki program sastavljanja raznovrsnih tematskih karata Evrope. Karte su sadržavale informacije o geološkoj građi i reljefu, o gustini stanovništva i njegovom etničkom sastavu, o poljoprivredi, industriji, saobraćaju, naseljima i dr. Karte su postale internacionalni jezik konferencija.

25

Page 26: Geo Politika

Isaija Boumen (1878-1950) glavni teritorijalni ekspert američke delegacije na Versajskoj konferenciji i desna ruka predsjednika Vilsona. Napisao je autoritativno političko-geografsko djelo «Novi svijet», bio je savjetnik predsjednika Ruzvelta, trebao voditi projekt «M-projekt za iseljenje Jevreja iz Evrope u Latinsku Ameriku pred nacistima», koji nije realiziran. Učestvovao je u stvaranju OUN, a zahvaljujući njemu geografski pristup bio je primjenjen na Versajskoj konferenciji. On je u svojim geostrateškim pogledima slijedio ideju Mehana i Mekindera, o stvaranju «bloka pomorskih sila» i «granice civilizovanog svijeta nasuprot varvarima i praznini» na Evroazijskom kontinentu. Uveo je termin «demokratska geopolitika» za označavanje geopolitike u službi demokratskih režima.

NIKOLAS SPAJKMEN (1890–1944) – djela «Američka strategija u svjetskoj politici», «Geografija svijeta». Sjedinio je Mehena i Mekindera, upozorio je da samo odlučan savez između angloameričke pomorske sile i ruske kopnene sile može da odvrati Njemačku od zauzimanja obalskih linija Evroazije i na taj način od prevlasti nad Svjetskim ostrvom. Spajkmen se trudio da dokaže da osnovni geopolitički i geostrateški značaj nema centralni dio – hartlend – nego rub evroazijskog kopna – rimlen – koji po njegovom mišljenju predstavlja Zapadnu Evropu, Tursku, Irak, Iran, Pakistan, Avganistan, Indiju i Koreju. On parafrazira Mekindra na sljedeći način:1. Ko kontroliše obod –rimland, taj upravlja Evroazijom,2. Ko upravlja Evroazijom, određuje sudbinu svijeta.

Ideje Spajkmena su bile osnova za strategiju «okruženja» koja rezultira paktomanijom u zoni «Rimland» - NATO u Evropi, CENTRO u zapadnoj Aziji, SEATO u jugoistočnoj Aziji, ANZUS na Pacifiku. U toj zoni napetosti, u vremenu hladnog rata bilo je veliko suparništvo između dva ideološka bloka Zapada i Istoka, koje se ogledalo u nizu lokalnih ratova, ali do globalnog konflikta između njih nije došlo.

Teorijskim pitanjima političke geografije posvetio se najviše Ričard Hartšorn. Kao zastupnik funkcionalnog pristupa, definisao je predmet političke geografije kao izučavanje funkcija i struktura političko-teritorijalnih jedinica koje imaju organe vlasti – država, provincija, okruga, grofovija ili gradova. Te političko-teritorijalne jedinice on definiše kao realne «regione homogene u političkoj organizaciji, a heterogene u drugim pogledima». Hartšorn određuje četiri metodološka pristupa u političkoj geografiji – morfološki, istorijsko-genetski, analiza moći i funkcionalni. On smatra da se zadatak političke geografije sastoji u iznalaženju odnosa između integracionih i dezintegracionih sila, od kojih zavisi stepen teritorijalne kohezije države. Po njemu politička homogenost države je glavni cilj, faktor i smisao postojanja političkog regiona, odnosno države. Kao faktor integracije analizira jezik, kulturu, granice, glavni grad i druge. Ističe da je politička geografija netuđivi dio geografije u cjelini.

Kritku geopolitičkih ideja u SAD daje Hans Vajgart u knjizi «Generali i geografi» u kojoj kaže da američki geopolitičari mogu naškoditi vojnim i pol. rukovodiocima SAD, ne manje nego Haushofer i drugi njemački geopolitičari.

S. Koen je stavio pod znak pitanja strategiju ograničavanja sovjetske Rusije i Spajkenovu teoriju okruženja. On izdvaja dvije supersile i naziva ih «zavisan od trgovine svijet morskih država» i «evroazijski kontinentalni svijet». Svaku od tih geostrageških sfera dalje dijeli na geopolitičke regione u kojima centre moći predstavljaju države prvog reda: SAD, Rusija, Japan, Kina i Evropa – EU. Za njima slijede države drugog reda – Indija, Brazil, Nigerija i druge, ukupno 30 zemalja, zatim trećeg, četvrtog i petog reda.

26

Page 27: Geo Politika

Geostrateške prognoze postale su moderne u vrijeme hladnog rata. Jedan od uspješnih prognozera i ideologa «novog svjetskog poretka» je Zbignjev Bžežinski. Poslije raspada ideološkog bloka «Istoka» postavilo se pitanje novih rizika i izazova za mir i bezbjednost Zapada, drugačijih od hladnog rata, koji će legitimisati oružane snage sa zadatkom nacionalne samoodbrane.Semjuel Hantintgon u djelu «Sukob civilizacija» prognozira da će ideološke konfrontacije biti zamijenjene sukobima na kulturnoj osnovi, duž kulturno-civilizacijskih granica. Kao potrebu opstanka saveza Zapada označio je prijetnju kultura Istoka i njihovih alijansi: pravoslavno-islamske i islamsko-konfučijanske. To zapravo znači da Zapad preuzima ulogu svetskog hartlenda.

Kritička geopolitika je postala moderna u SAD-u 1980. godine u vezi sa izučavanjem spoljne politike kroz analize i diskurse. Taj pristup je podstaknut poststrukturalističkom filozofijom Mišel Fukoa, koji koristi dekompoziciju diskursa kao osnovni metod. Geopolitičke predstave se razmatraju u vezi s konkretnim problemom, sam objekt istraživanja su znanja i diskursi o geografskim crtama međunarodnih odnosa a ne same geografske datosti.

Razlikuju se tri dimenzije kritičke geopolitike:- dekompozicija geopolitičkih tradicija, - dekompozicija savremenih diskursa i - istraživanje suštinskog značenja pojmova kao što su «mjesto» i «politika».

Kritička geopolitika bavi se problemom kao što su odnosi između znanja i vlasti, vlasti i teritorije, teritorijalnosti i suvereniteta. Pominje se termin «američki vertigo» koji označava geopolitičke sporove oko spoljne politike SAD-a i njene uloge u globalnim odnosima.

Tol – «Geopolotička antologija» - istaknuto je da je geopolitika zajednička tekovina geografije i politike, pri čemu su ključnu ulogu imali «eksperti» i intelektualci s njihovim institucionalnim i ideološkim ograničenjima. Tol analizira sljedeće periode s različitim geopolitičkim diskursima: - imperijalna geopolitika – suparništvo UK i Njemačke; - geopolitika Hladnog rata – suparništvo SSSR i SAD; - savremena geopolitika Novog svjetskog poretka – diktiranog od jedne supersile - SAD-a; i - ekološka geopolitika – održivi razvoj, globalni problemi kao što su demografski pritisak i zagađivanje, koji predstavljaju «nove opasnosti» za bezbjednost države. Svaki geopolitički diskurs ima svoju antigeopolitiku – kolonijalna antigeopolitika (protiv imperijalne geopolitike), antigeopolitika Hladnog rata, antigeopolitika Novog svjetskog poretka.

Elektoralna geografija ima dugu tradiciju u istraživanjima razmještaja političkih snaga i ponašanja birača i kandidata u pojedinim izbornim okruzima u SAD. Ona se zasniva na političkom regionalizmu, kvantifikaciji i prostornoj statistici. U elektoralnoj geografiji postoje dva osnovna pristupa – tradicionalni i bihejvioristički. Prvi istražuje geografske karakteristike biračkog sistema, drugi u centru pažnje ima biračko tijelo.

27

Page 28: Geo Politika

RUSIJA

P.P. Tjanšanski je u geografske nauke uvrstio i političku geografiju, ali se ona poslije Oktobarske revolucije nije mogla razvijati.

Baranskij N.N.Geopolitika je u vrijeme perostrojke i demokratizacije društva u Rusiji postala vrlo moderna. U ruskoj geografskoj naučnoj publicistici se vode diskusije o strategiji ekonomskog i političkog razvoja zemlje, pri čemu se eksponiraju tri koncepcije:1. atlantizam tj. približavanje Zapadu;2. autohtonost, tj. slovenofilstvo, nacionalni preporod i samobitnost;3. evroazijstvo, koje polazi od posebne uloge Rusije na raskršću civilizacija i pretenduje na evroazijsku rusko-islamsku i rusko-konfučijansku sintezu u cilju potiskivanja atlanstkog uticaja iz Evroazije.Evroazijski geopolitički model svijeta se svodi na Mekinderovu šemu suprotnosti između kopnenih i pomorskih sila, u koju se uklapaju i suprotnosti kultura na relaciji Istok-Zapad.

Po Zjuganovu «zlatna milijarda» ljudi, koji žive u zapadnim bogatim zemljama i pričaju o demokratiji, ne osjećaju dug prema ostalom čovječanstvu koje prosto igra ulogu izvora resursa, skladišta za štetne otpatke i mjestu za lokaciju ekološki opasnih industrija. Po njemu, istorijska uloga Rusije treba da bude zaštita Istoka.

Strukturno-funkcionalni pravac – apsolutizuje proces stabilnosti, ravnoteže i homogenosti društva. Njegova primjena omogućuje da se prikažu tri dijela elektoralne geografije kao procesa: 1. geografija uticaja partije, u vezi s uticajem geografskih faktora na elektoralno ponašanje;2. geografija izbornih predstavnika 3. geografija rezultata izbora.

Strukturno-funkcionalna analiza u geografiji izbora podrazumijeva razmatranje pojava teritorijalne diferencijacije elemenata i funkcionalnih strana političkog sistema – regionalna socijalizacija, teritorijalni mehanizam izbornog sistema, političkogeografske modele. U novije vrijeme javlja se komparativizam - uporedni pristup istraživanju politike na međunarodnom nivou, koji dopunjuje istorijsko-uporedni metod elementima strukturno-funcionalne analize i bihejviorizma.

28

Page 29: Geo Politika

METODOLOŠKI MODELI GEOPOLOTIKE

Tri su najvažnije ideologije modernog doba - liberalizam- komunizam- fašizam.

Prema Poperu komunizam i fašizam imaju zajedničku crtu: oni svoje kvazinaučne dogme (prva: političku ekonomiju – marksizam, a druga: geopolitiku) prikazuju kao apsolutnu istinu, da bi nametnule svoju viziju «idealnog poretka». Načelo treće ideologije – liberalizma – je pluralizam ideja i slobodna konkurencija – doktrina laissez-fair.

Geopolitika kao naučna disciplina je srodna političkoj geografiji po predmetu, a različita po metodu i funkciji.Predmet geopolitika može se sagledati kroz tri tematska kruga:1. Država i njeni strukturni elementi,2. Stanovništvo u svim aspektima – rasna, etnička, demografska, konfesionalna, socijalna i profesionalna struktura,3. Teritorija – fizički prostor ispunjen prirodnim i antropogenim pojavama i objektima.

U centru pažnje su politički organizovane ljudske zajednice i zavisnosti između sredine i njihove djelatnosti i egzistencije. S filozofsko-metodološke tačke gledanja, relacije čovjek-sredina mogu biti razmatrane sa 2 aspekta – materijalističkog i humanističkog tj. sa gledišta bića i svijesti.Materijalne veze imaju prirodni karakter (fiziološki, biološki), ekonomski (oblikovanje sredine) i sociopolitički (korištenje sredine), dok humanističke veze imaju sociopsihološki karakter (poznavanje, vrjednovanje, osjećanje). Mogu se izdvojiti 4 osnovne komponente ljudskog odnosa prema geosredini: – korištenje i oblikovanje – odnose se na egzistenciju čovjeka; upoznavanje i vrjednovanje – odnose se na ljudsku svijest.Geopolitika stavlja akcenat na četvrtu komponentu – vrjednovanje, koje ima materijalističku i humanističku komponentu. S tim u vezi geopolitika ispunjava dvije osnovne funkcije – praktičnu i humanističku.Geografi smatraju da je geopolitika onaj dio političke geografije, koji izučava geografske faktore u procesu nastajanja, funkcionisanja i evolucije države. Spajkman je definisao kao «određivanje politike državne bezbjednosti na osnovu geografskih faktora».Geopolitika ima svoj rezon koji se sastoji u zadatku da izuči vezu između geografije i države, njene istorijske sudbine, protivurječnosti razvoja, borbe za opstanak.Geopolitika istražuje mjesto određene države na političkoj karti svijeta i odgovarajućih geografskih regiona s ciljem da ukaže na najpovoljnije oblike i načine za njen razvoj i funkcionisanje. Kao nauka o nacionalnoj strategiji ona je recionalna osnova političkog projekta države. Geopolitika je «nacionalni projekat» i «nacionalna strategija» koja je u istoriji svake države važnija od bilo kojeg vladinog plana ili partijske platforme.Kroz geopolitiku formulišu se osnovni nacionalni ciljevi koji će strateški učvrstiti nacionalnu bezbjednost, a nacionalna bezbjednost je relativni stepen granica, koje država daje nacionalnoj zajednici da postigne i očuva svoje ciljeve. Strategija nacionalne bezbjednosti može biti IZOLACIONISTIČKA i INTERVENISTIČKA.

29

Page 30: Geo Politika

Izolacionistička je geopolitika koja redukuje kontakt sa spoljašnjim svijetom da bi spriječila uvoz destabilizirajućih principa, ideja i vrijednosti. Intervencionizam je geopolitika koja teži da pojača sopstvenu sigurnost tako što će nametati svoje principe, ideje i vrijednosti drugim državama.

Ideološka funkcija geopolitike proističe iz tri faktora:- političke orjentacije i ideološke pozicije autora,- socijalnih zahtjeva vladajućih krugova - teorijsko-metodoloških refleksija iz humanističkih nauka.Ideološka funkcija geopolitike može biti konzervativna – desnoradikalna, ili reformistička – liberalna, socijaldemokratska, lijevoradikalna.

Konzervativna geopolitika bazirana je na holističkom shvatanju čovjeka i svijeta koje je poslužilo kao izbor pseudonaučnih mitova kao što su rasizam, nacionalizam, socijaldarvinizam, organska teorija države, «životnog prostora», «prirodnih granica», «nacije-države», «vladajući narod».Nacisti su smatrali geopolitiku za praktičnu primjenu političke geografije, a njeni kritičari su je smatrali za zloupotrebu nauke.Haushofer je razlike između njih nejasno formulisao tako što «politička geografija razmatra državu pod uglom prostora, geopolitika pak prostor sa gledišta države».Geopolitika je realno postojeća sfera politike, čije osnove i rezultati u prostoru moraju biti istraživani kroz političku geografiju. Države nemaju druge principe, tvrde konzervativci, osim nacionalnih interesa i ti interesi su određeni geografskim osnovama. Državi ne dolazi prijetnja iznutra, od klasnih, nacionalnih i drugih suprotnosti, nego spolja, što je odgovaralo totalitarnim režimima i lokalnim tiranima da zasnuju unutrašnju dominaciju kroz spoljašnje sukobe i hegemonizam.

Liberalna geopolitika – glavnu pažnju posvećuje ulozi tehnološke zavisnosti, odnosno «tehnološke distance» između industrijalizovanih, resursima bogatih zemalja. Bez jakog čuvstva tehnologije geopolitika se pretvara u zemaljski misticizam. Liberali smatraju da međunarodna ravnoteža proističe iz obostrane međuzavisnosti zemalja na relacijama tehnologija-resursi. Jedan od velikih teoretičara savremenog liberalizma R. Aron definira elemente geopolitičke analize svodeći ih na:1. Geografsku shematizaciju spoljnopolitičke strategije, 2. Geografsko-ekonomsku ocjenu nacionalnih resursa;3. Interpretaciju tih resursa u diplomatskoj djelatnosti, pri čemu se prepliću realne veze sa životom i slučajni elementi lokalne sredine.Geopolitika, kaže on, spaja geografsku shematizaciju diplomatsko-strateških odnosa s ekonomsko-geografskom analizom resursa, s interpretacijom diplomatskih odnosa u zavisnosti od načina života i životne sredine ljudi.Liberali zastupaju doktrinu «deideologizacije», kosmopolitizma i globalne ekonomske međuzavisnosti. Takva gledišta odgovaraju transnacionalnim kompanijama koje se zalažu za liberalizam u svjetskoj trgovini.

Radikalna geopolitika – bavi se kritičkim preosmišljavanjem međunarodnih odnosa i demistifikacijom savremene uloge kapitalizma u svjetskoj ekonomiji. Radikali razmatraju te odnose kao jednostrane zavisnosti, u kategorijama globalnog modela «jezgro-periferija», tj. kao suparništvo između glavnih političko-ekonomskih centara u zoni «jezgra», uslabljeno neravnomjernošću razvoja, za dominaciju nad «periferijom» i «poliperiferijom. Geografi radikali – Taylor, Raynolds, ističu socijalnu suštinu prostora i

30

Page 31: Geo Politika

stavljaju akcenat na kritičku analizu pitanja kako je politički prostor organizovan, ko ga organizuje i u čijem interesu. Francuski radikal Lacoste također razvija kritičku geopolitiku ne razdvajajući je od političke geografije.

U savremenoj geopolitici uopšte, možemo izdvojiti tri analitičke dimenzije:1. političku i vojnostratešku2. ekonomsku3. kulturno-historijsku.Prve dvije dimenzije povezane su uglavnom s interesima države, treća sa širim krugom subjekata političke djelatnosti. Politička i ekonomska dimenzija geopolitike obuhvataju integracioni potencijal zemalja i regiona, procese globalizacije svjetske privrede i politike, dok dezintegracioni procesi, naprotiv, imaju u osnovi etno i istorijsko-kulturnu dimenziju. Geoekonomski pristup produktivan je u razumijevanju internacionalizacije svjetske politike i privrede, koncepta održivog razvoja i konkurencije regiona, dok je kulturno-istorijski pristup produktivan za shvatanje procesa, koji nastaju u bivšim socijalističim zemljama centralno-istočne Evrope i Balkana.

Neoklasična geopolitika, za razliku od klasične, odbacije organsko shvatanje države i geografski determinizam. Granice se smatraju za stabilne i ne prihvataju se promjene putem sile već samo putem dogovora i sporazuma. Shvatanje države – govori se o nacionalnim interesima i nacionalnoj bezbjednosti, kao da je država cjelovit objekt. Ostaje i naglašena uloga fizičko-geografske sredine. U 80-90-im godinima pažnja se posvećuje prirodnim resursima, izvorima energije i pitke vode kao uzrocima konflikata. Neoklasična geopolitika se bavi efektima geografskog položaja, prirodnih resursa, saobraćajnih veza i drugih geografskih osobenosti na spoljašnju politiku države i njenih međunarodnih položaja.Poslije Hladnog rata, rušenja Berlinskog zida, raspada SSSR-a, u postsocijalističkom prostoru nastaje deideologizacija društvenog života. U njemu veliku ulogu igra ikonografija – politički simboli, mitovi, formiranje predstava o određenim teritorijama i njihovim granicama, i naravno elementi političkog predjela. Uloga nacionalnog identiteta i političke kulture u formiranju i izmjeni savremene političke karte uočljiva je na primjerima «politički aktivnih» regiona u bivšoj Jugoslaviji, u bivšem SSSR-u.

Geopolitika se vezuje za vlast – moć – i prostor. Njen objekt je država kao prostorna pojava i međusobni odnosi država u prostoru. Osnovne komponente klasične geopolitike se danas mijenjaju. Osporava se sam razlog postojanja države kao teritorijalne konstrucije, neki autori smatraju da danas granice nemaju naročit značaj za globalnu ekonomiku, ili da su države prevaziđene rastom nadnacionalnih ili regionalnih struktura moći.

Logičan produžetak geopolitike u uslovima mira je geoekonomika, a u uslovima rata – geostrategija.

31

Page 32: Geo Politika

GEOSTRATEGIJA

Jedan od osnovnih nacionalnih ciljeva je nacionalna bezbjednost. To je moć države da porazi neprijateljske snage i tako stvori uslove za ostvarivanje drugih nacionalnih ciljeva. Sredstvo za postizanje tog cilja je rat. Kao što je rat nastavak politike drugim sredstvima, tako je geostrategija produžetak geopolitike. Suština geostrategije kao fenomena uglavnom je vezana s idejom kontrole prostora ili promjene njegovih parametara. Forme kontrole prostora mogu biti politička, vojna, civilizacijska, komunikacijska, demografska i informaciona. Kategorije takve kontrole su kopnena, okeanska, vazdušna i kozmička. Geostrategija se bavi pitanjima vojne kontrole prostora. Ona razmatra uzročno-posljedične veze vojne vještine sa geografskim uslovima. Klasici geostragegije su Karl fon Klauzevic – «O ratu», Mehen – «Uticaj pomorske moći na istoriju» i Đulio Duet – «O vladanju vazdušnim prostorom». U vezi s geografskim osobenostima prostora geostrategija se može klasifikovati kao kopnena, pomorska, vazdušna i kozmička. Razmjer geostrategije može biti globalni, makroregionalni i regionalni.Geostrategija razmatra geografsku sredinu kao «arenu», diplomatske i vojne «igre» u kojoj su akteri stanovništvo i vojne snage. Resursi – radni, proizvodni, vojni – mobilišu se kao sredstva za dostizanje ciljeva – «geopolitičke perspektive države».Razlika između geopolitike i geostrategije ne može se definisati samo prema razmjeru političkog mišljenja. Sa metodološkog gledišta treba razlikovati geopolitičke procese i geostrateške intrese, globalnog ili regionalnog razmjera. Obje discipline se bave pitanjima teritorijalnih konflikata, sukoba i sporova. Geopolitka pokušava da odgovori na pitanje: Ko ima pravo na neku teritoriju?Geostrategija se bavi pitanjem: Kako ovladati nekom teritorijom?Geostrateg želi da u cilju osvajanja i kontrole teritorije, kontroliše geostrateške pozicije, utvrđenja, pristaništa, ostrva, kanale, baze na velikim komunikacionim i logističkim arterijama, koje su decenijski dio suparničkih geostrateških politika.Teorijska geostrategija izučava, uz pomoć karata, koncepcija i istorijskog iskustva, najefikasnije načine za prekidanje komunikacija, za izolovanje armije i prostora, za organizovanje pobuna među stanovništvom, za uspostavljanje stvarne kontrole nad zauzetim prostorom. Geostrategija opisuje mogućnosti da se protivnički prostor pretvori u tuđi za samog protivnika, i u isto vrijeme da postane otvoren, prozračan i kontrolisan za osvajača. Suština geostrategije se sastoji u prelazu datog prostora iz jedne kontrole u drugu.Šta je strateško u geostrategiji? – Sve ono što može da doprinese ubrzavanju, olakšavanju i poboljšavanju rješenja, koja donosi strateg, je strateški element. Kako može prostor da posluži? – može da bude od koristi u strateškoj praksi u vezi sa vremenom i informacijom. Prostor kojim geostrategija teži da ovlada je prostor-vrijeme. Možemo razlikovati tri aktivnosti uključene u strategiju: - prikupljanje informacija,- logistika,- odluke za akciju.

32

Page 33: Geo Politika

Geostrategija je stvarno strategija jedino ako umije da, za usmjeravanje snaga u borbi, iskoristi prostor, geografsku relanost. Geostrategija je dio strategije dotle, dokle se strateg bavi organizovanjem svog prostora tako da popravi vrijeme i informacije s kojima raspolaže, prije komande. Cilj geostrategije nije samo da dobija na vremenu radi olakšavanja manevra, nego da učini sigurnijom odluku stratega. Geostrategija radi da pomogne strategu da ovlada jednim prostorom-vremenom, koje bi mu pomoglo da optimizira svoju odluku. Teorijska geostrategija pokušava da odgovori na pitanje, kako da se organizuje na optimalan način prostor-vrijeme, s kojim će raspolagati strateg pri donošenju svoje odluke. Teorijska geostrategija, prije svega, služi da informiše stratega pri planiranju osvajanja teritorija, i da opravda, ne toliko pred međunarodnim instancama, nego pred svojim narodom i svojim potomcima, logiku njegovih postupaka.

Informacija je najvažnija, vrijeme ne služi ničemu, ako prostor ostane nijem. Zato treba onemogućiti protivnika da sakuplja i obrađuje informacije, i prinuditi ga da odlučuje pri potpunoj neinformisanosti i nesigurnosti. To bi možda bio jedan od geostrateških aksioma u savremenim ratovima.

Francuski autori u časopisu «Stratežik» koriste termin «glasi» - grudobran za označavanje informacionog prostor-vremena, što je nešto više od običnog manevarskog terena. To je jedan ešalonirani sistem za informisanje, gdje se odlučnost protivnika sudara sa sve većim teškoćama. Organizacija zone osmatranja na različitim nivoima je osnovno geostrateško rješenje velikih sila u epohi «hladnog rata».

Unutrašnji polumjesec Mekindera bio je pretvoren u ogromnu zonu, gdje su SAD i bivši SSSR izgradili svoje sisteme za osmatranje i obavještavanje.

Razlika između zone osmatranja i zone uticaja omogućuje da se shvati razlika između geopolitike i geostrategije.Geopolitika čini politiku: jedna zona uticaja je sredstvo da se za metropolu osiguraju resursi i dostup do tržišta, pri čemu su također važni ideološki i kulturni uticaji. Zona osmatranja osigurava da se slijedi protivnik, da se sakupljaju informacije, eventualno da se dobije vrijeme, da bi se donijelo pravilno strateško rješenje za pobjedu.Geopolitika pokušava da ostvari jedan politički program, a geostrategija – da olakša ostvarenje ratnog cilja, tj. pobjedu.Pri planiranju mikroregionalne i regionalne geostrategije uključuju se geopolitičke koncepcije prostora kao stavke u borbi među državama – geoekonomska ili geostrateška. Ideologija borbe za «životni prostor» je vezana s prvom koncepcijom – geoekonomskom, čiji je tvorac bio njemački geograf F. Racel, našla odraz u nacističkoj ideji «prodora na Istok». Ideologija borbe za «prirodne granice» vezana je s geostrategijom, tvorac je britanski geograf H. Mekinder i oslanjala se na stratešku, vojnu nužnost prisvajanja teritorija i regiona drugih država, što je odgovaralo globalnoj strategiji sila Zapada i Istoka.

Osnova strategije Zapada u «hladnom ratu» bila je da se saobraćajni «hendikep» pomorskih sila nadoknadi prednostima u vazdušnim snagama i raketnom naoružanju razmještenom u vojnim bazama u zoni «rimlenda». Prva eksperimentalna nuklearna eksplozija i bomba bačena na Hirošimu 1945, označili su početak trke u naoružavanju na relaciji Zapad-Istok, koja je dostigla nuklearni parite 1962. godine. Razvojem tehnologije sheme tipa hartlend-rimlend donekle gube značaj, ali klasični elementi Mekinderove geostrategije – npr. balans između morskih i kopnenih super sila, još uvijek se smatraju važnim.

33

Page 34: Geo Politika

Danas se globalna geostrategija približila geoglobalistici. Tu je prioritetno pitanje održivog svjetskog poretka, neširenje nuklearnog i drugih oružja za masovno uništavanje. Pri vođenju rata danas je brzina važnija od streteškog geografskog položaja, a ekonomska moć je važnija od vojne. Neki autori koriste termin geoekonomika da naglase stratešku vrijednost ekonomskog prostora. Po njima države se konfrontiraju međusobno u ekonomskoj sferi a ne zbog teritorija. Iako baziran na ekonomizmu, taj termin ulazi u stručnu terminologiju kao blizanac geopolitike, potiskujući geostrategiju.

ŠAHOVSKA TABLA

Za Ameriku glavna geopolitička nagrada je Evroazija. Sada jedna neevroazijska sila dominira Evroazijom – i američki globalni primat neposredno zavisi od toga koliko dugo i koliko će se efikasno njena dominacija na evroazijskom kontinentu održati.Evroazija je najveći kontinent na planeti i geopolitički je u središtu. Sila koja dominira Evroazijom kontrolisala bi dva od tri najnaprednija i ekonomski najproduktivnija regiona u svijetu. Oko 75% svjetskog stanovništva živi u Evroaziji, veći dio svjetskog fizičkog bogatstva se tu nalazi, obuhvata 60% ukupnog svjetskog bruto nacionalnog dohotka i oko ¾ svih poznatih svjetskih izvora energije, 6 najvećih svjetskih ekonomija i 6 najvećih potrošača vojne opreme, sve poznate nuklearne sile, i sve prikrivene, osim jedne. Evroazija je šahovska tabla na kojoj se nastavlja da vodi borba za svjetski primat. Ova ogromna, čudno oblikovana šahovska tabla – koja se proteže od Lisabona do Vladivostoka – predstavlja prostor za igru.Sama veličina i razlikost Evroazije, kao i moć pojedinih njenih država, ograničavaju dubinu američkog uticaja i opseg kontrole nad tokom događaja. Ovaj megakontinent je previše veliki, previše naseljen, kulturno izuzetno raznovrstan i sastavljen od previše istorijski ambicioznih i politički energičnih država da bi se povio pred makar i ekonomski najuspješnijom i politički izuzetno istaknutom globalnom silom.Prva dilema s kojom se suočava američko vođstvo su promjene u karakteru same globalne situacije: neposredna upotreba sile sada izgleda da izaziva više otpora nego što je to bio slučaj prošlosti, nuklearno naoružanje je radikalno smanjilo upotrebu rata kao sredstva politike, pa čak i prijetnje. Manevrisanje, diplomatija, pravljenje koalicija, kotiranje i smišljeno korištenje svojih političkih preimućstava postali su glavni činioci uspješnog demonstriranja geostrateške moći na evoazijskoj šahovskoj tabli.Vladajuće nacionalne elite sve više dolaze do saznanja da su drugi faktori bitniji od teritorije za određenje muđunarodnog statusa države ili njenog međunarodnog uticaja. Ipak, geografski položaj još uvijek utiće na utvrđivanje neposrednih prioriteta države – a što je veća njena vojna, ekonomska i politička moć to je i veći radijus vitalnih geopolitičkih interesa, uticaj i angažman te države koji nadilazi njene neposredne susjede.Do nedavno vodila se rasprava da li je kopnena sila važnija od pomorske i koji je to poseban region Evroazije vitalan za zadobijanje kontrole nad čitavim kontinentom. Harold Makinder prvi je započeo tu raspravu u ovom vijeku svojim dobrim pojmom evroazije «temeljne oblasti» - obuhvata cijeli Sibir i dio centralne Azije) i kasnije pojmom «središnje zemlje» kao vitalne odskočne daske za zadobijanje dominacije nad kontinentom:- Ko vlada istočnom Evropom taj komanduje središnjom zemljom;- Ko vlada središnjom zemljom taj komanduje svjetskim ostrvom;- Ko vlada svjetskim ostrvom taj komanduje svijetom.

34

Page 35: Geo Politika

Danas su geopolitičari prešli sa regionalne na globalnu dimenziju, sa prevagom uvjerenja da cijeli evroazijski kontinent služi kao istinska osnova za svjetski primat. SAD, neevropska sila danas posjeduje međunarodni primat, tako što je njihova moć direktno razdjeljena na tri periferije evroazijskog kontinenta, odakle se njihov moćni uticaj širi na države koje zauzimaju evroazijsko zaleđe, ali na ovom tlu – Evroaziji – može se pojaviti mogući rival američkoj moći, pa prema tome usmjerenost na ključne igrače i dobra procjena terena moraju biti najvažnije stvari pri formulisanju američke geostrategije u dugoročnom ostvarivanju evroazijskih geopolitičkih interesa.Neophodna su 2 osnovna koraka:

1. treba identifikovati geostrateški dinamične evroazijske države koje bi imale snagu da izazovu potencijalno značajan pomak u međunarodnoj distribuciji moći i otkriti ključne spoljne ciljeve njihovih elita i moguće posljedice njihovog pokušaja da ih postignu; tačno utvrditi koje su to geopolitički kritične evroazijske države čiji položaj i postojanje ima posljedice na aktivnije geostrateške igrače ili na regionalne uslove.2. SAD treba da formuliše posebnu politiku koja bi stvarala protivtežu, kooptirala ili kontrolisala sada pomenute države, i tako sačuvala i unapređivala svoje vitalne interese, kao i da postave daleko obuhvatniju geostrategiju koja na globalnom nivou uspostavlja međusobnu povezanost specifičnijih američkih politika. Osnovna tri imepativa imperijalne goestrategije su: sprječavati zavjere i sačuvati bezbjednosnu zavisnost među vazalima, održavati zavisne teritorije pokornim i zaštićenim i paziti da se varvari ne udruže.

Aktivni geostrateški igrači – one države koje imaju sposobnosti i nacionalne snage da svoju moć i uticaj sprovedu i van svojih granica kako bi promijenili – u stepenu u kojem pogađa američke interese – postojeće geopolitičko stanje stvari. Neke države to i pokušavaju iz razloga nacionalne veličine, ideoloških razloga, religijskog mesijanizma ili ekonomskog ekspanzionizma.

Geopolitički stožeri su one države čiji značaj se ne izvodi iz njihove moći i motivacije već prije iz njihovog osjetljivog položaja i zbog toga što njihovo potencijalno ranjivo stanje može izazvati posljedice na ponašanje geostrateških igrača. Najčešće se geopolitički stožeri određuju na osnovu geografije koja im u pojedinim slučajevima daje posebnu ulogu ili zbog omogućavanja pristupa važnim oblastima ili zbog odbijanja pristupa resursima značajnim igračima, a nekad je to odbrambeni štit za vitalnu državu ili za čitav region.

Identifikovanje, poslije Hladnog rata, ključnih evroazijskih geopolitičkih stožera, kao i njihova zaštita, također predstavlja važan aspekt američke globalne strategije.

Svi geostrateški igrači teže da budu značajne i moćne zemlje, ali nisu sve značajne i moćne zemlje automatski geostrateški igrači.

U tekućoj svjetskoj situaciji mogu se identifikovati bar 5 ključnih geostrateških igrača i 5 geopolitičkih stožera na novoj političkoj mapi Evroazije.Glavni igrači: Francuska, Njemačka, Rusija, Kina i Indija, ali iako su vrlo značajne zemlje tako se ne mogu odrediti Velika Britanija, Japan i Indonezija.Kritično značajni geopolitički stožeri: Ukrajina, Azerbejdžan, Južna Koreja, Turska i Iran.

35

Page 36: Geo Politika

Na krajnjem zapadu Evroazije ključni i dinamički geostrateški igrači su Francuska i Njemačka, koje motiviše vizija ujedinjene Evrope, mada se one razlikuju u ocjeni u kojoj mjeri i na koji način takva Evropa treba da ostane u vezi sa Amerikom. Obje žele da stvore nešto ambiciozno novo u Evropi, mijenjajući tako status quo. Posebno Francuska ima svoj geostrateški plan Evrope, plan koji se razlikuje od plana SAD-a, i sklona je da se angažuje u taktičkim manevrima koji su tako smišljeni da Rusija igra protiv Amerike i a Velika Britanija protiv Njemačke.Francuska i Nemačka dovoljno su moćne i odlučne da sprovedu svoj uticaj u širem regionu. Francuska ne samo da traži centralu političku ulogu u ujedinjenoj Evropi, ona sebe vidi i kao jezgro mediteransko-sjevernoafričkog roja država koje imaju zajediničke interese. Njemačka je svjesna svog specijalnog statusa kao evropske najznačajnije zemlje – kao privredni pokretač i novi lider EU, te osjeća da ima posebnu odgovornost za novooslobođene zemlje središnje Evrope, na način koji podsjeća na Miteleuropu. I Francuska i Njemačka smatraju sebe predodređenim da predstavljaju evropske interese kada se radi o Rusiji, a Njemačka zbog svog geografskog položaja, uzima sebi za pravo da ima slobodan izbor specijalnih bilateralnih pogodnosti sa Rusijom. Nasuprot tome Velika Britanija nije geostrateški igrač. Ona ima nekoliko glavnih opcija, nema ambicija niti vizija o evropskoj budućnosti. Ona je ambivalentna u pogledu ujedinjene Evrope, i sklona je očuvanju posebnih odnosa sa Amerikom, što je čini irelevantnom kada su u pitanju trvenja oko prelomnih stvari koje se tiču evropske budućnosti. London se u velikoj mjeri isključio iz evropske igre. Britanija odbija cilj političkog ujedinjenja, njoj više odgovara model ekonomske integracije zasnovane na slobodnoj trgovini, odgovara joj da se spoljna politika, bezbjednost i odbrana obavljaju van okvira EZ, rijetko upotrebljava svoj maksimalni uticaj unutar EZ. Velika Britanija ostaje bitna za Ameriku, ona je glavni pobornik Amerike, lojalan saveznik, vitalna vojna baza i bliski partner u kritički važnim obavještajnim aktivnostima. Ona je umirovljeni geostrateški igrač koji se uglavnom ne angažuje u velikim evropskim planovima u kojima su Francuska i Njemačka glavni činioci.

Rusija je ostala geostrateški igrač, iako je oslabljenja. Samo njeno prisustvo mnogo utiče na nove nezavisne države unutar prostranog evroazijskog prostora bivšeg SSSR-a. Ona ima ambiciozne geostrateške ciljeve. Ona mora odlučiti o svom odnosu prema Americi – prijatelj ili protivnik, njen razvoj unutarnje politike – da li će postati evropska demokratija ili ponovo evropska imperija.

Kina je veliki igrač i veoma je značajna regionalna sila i vjerovatno će imati veće aspiracije. Kina neće ostaviti pitanje Tajvana po strani, a to će uticati na američku poziciju na Dalekom istoku. Raspad SSSR-a izazvao je stvaranje niza država na zapadnim granicama Kine, prema kojima kineske vođe neće biti indiferentne, a i Rusija će biti dosta pogođena aktivnijim pojavljivanjem Kine na svjetskoj sceni.

Japan je nesumnjivo glavna sila u svjetskim poslovima, a američko-japanski savez se često određuje kao najvažniji američki bilateralni odnos. Japan kao jedna od najvećih ekonomskih sila u svijetu posjeduje potencijal za pokazivanje prvoklasne političke sile, ali se tako ne ponaša, već izbjegava svaku aspiraciju ka regionalnoj dominaciji i radije djeluje pod američkom zaštitom. Ni Japan ne voli da bude angažovan u politici azijskog kopna, kao što to ne voli Velika Britanija po pitanju Evrope. Sve ovo omogućava SAD-u da igra centralnu i glavnu ulogu na Dalekom Istoku. Prema tome, Japan nije geostrateški igrač, iako ima mogućnosti da to brzo postane ukoliko bi Kina i SAD promijenile svoju politiku, tj. da to samoograničavanje Japana bude nepromijenjeno i čuvano.

36

Page 37: Geo Politika

Indonezija je jugoistočnoj Aziji najznačanija zemlja, ali njene sposobnosti za izražavanje značajnijeg uticaja su ograničene radi njene nerazvijene ekonomije, međunarodne političke neisgurnosti, razbijenost arhipelaga. Do određene tačke Indonezija bi mogla postati značajna prepreka kineskim aspiracijama ka jugu. To je uočila Australija koja se do nedavno plašila indonežanskog ekspanzionizma, ali je u posljednje vrijeme počela da favorizira tješnju saradnju u oblasti bezbjednosti. Indonezija sebe vidi kao supranika Kini i ona je polutajna nuklearna sila, a postala je to ne samo da zastraši Pakistan već i zato da bi predstavljala protivtežu kineskom posjedovanju nuklearnog arsenala.

Ukrajina, novi važan prostor na evroazijskoj šahovskoj tabli, pradstavlja geopolitički stožer, zato što samo njeno postojanje kao nezavisne zemlje pomaže preobražaju Rusije. Rusija bez Ukrajine više nije evropska imperija, ona bez Ukrajine i dalje može da se bori za imperijalni status, ali bi ona tada postala pretežno azijska imperijalna država koja bi se najvjerovatnije uvukla u sukobe sa nacionalno probuđenim stanovnicima srednje Azije koji bi se osvetnički ponašali zbog gubitka svoje novostečene teritorije, a koje bi podržavale njihove prijateljske islamske zemlje na jugu. Kina bi se protivila restauraciji ruske dominacije nad srednjom Azijom radi svog interesa za nove nastale države. Ukoliko bi Moskva povratila kontrolu nad Ukrajinom, sa njenih 52 miliona stanovnika, velikim resursima, njenom pristupu na Crno more, Rusija bi automatski ponovo stekla potrebna sredstva da postane moćna imperijalna sila, spajajući Evropu i Aziju. Gubitak nezavisnosti Ukrajine imalo bi neposredne posljedice po srednju Evropu, što bi preobrazilo Poljsku u geopolitički stožer na istočnoj granici ujedinjene Evrope.

Azerbejdžan, sa svojim ogromnim energetskim nalazištima, geopolitički je bitan. Ukoliko bi Azerbejdžan potpao pod kontrolu Moskve, imalo bi veliki uticaj na sve zemlje koje su stekle nezavisnost od Rusije. NAFTA.

Turska i Iran su angažovani u uspostavljanju izvjesnog uticaja u regionu Kaspijskog jezera i srednje Azije, koristeći se slabljenjen ruske moći. Obje ove države se sreću sa ozbiljnim unutarnjim problemima i njihove sposobnosti za značajnije regionalne pomake u distribuciji moći su ograničene, a osim toga one su i suparnice, teže da jedna drugoj umanje uticaj. I Turska i Iran su primarno značajni geopolitički stožeri. Turska stabilizira region Crnog mora, kontroliše pristup u njega iz Mediterana, predstavlja kontratežu Rusiji na Kavkazu i južni je oslonac NATO-a. Destabilizacija Turske bi najvjerovatnije izazvala još više nasilja na južnom Balkanu i uspostavljanje ruske dominacije nad novim državama Kavkaza. Iran iako dvosmislen u svom pristupu Azerbejdžanu, predstavlja stabilizirajući faktor za nove političke razlike srednje Azije. On dominira istočnom obalom Perzijskog zaljeva, dok njegova nezavisnost, djeluje kao prepreka bilo kakvoj dugotrajnoj ruskoj prijetnji američkim intresima u regionu Perzijskog zaljeva.

Južna Koreja je dalekoistočni geopolitički stožer. Njene tijesne veze sa SAD-om omogućavaju Americi da zaštiti Japan bez nekog velikog američkog prisustva unutar samog Japana, te da tako odvrati Japan od ideje da postane nezavisna i snažna vojna sila. Bilo kakva promjena statusa Južne Koreje – ujedinjenje ili prebacivanje u sve širu kinesku sferu uticaja, izazvala bi dramatičnu promjenu američke uloge na Dalekom istoku, mijenjajući i ulogu Japana. Ekonomska moć Južne Koreje koja je u porastu, čini je interesantnijim poljem zbog nje same, te za kontrolu ovog polja postaje sve vrijednija.

U geostrateške igrače i geopolitički stožer još se mogu uključiti vremenom Tajvan ili Tajland, ili Pakistan ili Uzbekistan ili Kazahtan, mada u ovom trenutku to ni jedna ne želi. Izuzetak je pitanje Tajvana –

37

Page 38: Geo Politika

ukoliko bi Kina upotrijebila silu za osvajanje ostrva, u uspješnom izazivanju SAD-a, te time dovela u pitanje opšti politički kredibilitet Amerike na Dalekom istoku.

Identifikacija centralnih igrača i ključnih stožera pomaže u utvrđivanju dilema američke velike politike i predviđanju potencijalnih velikih izazova na evroazijskom superkontinentu.SAD su uvijek izražavale svoju odanost ideji ujedinjene Evrope, kako bi Evropa bila dovoljno moćna da podijeli sa Amerikom odgovornosti i teret globalnog vođstva, ali u praksi SAD su bile mnogo manje određene i mnogo manje odlučne.Ukoliko bi došlo do istinskog ujedinjenja Evrope uz konstruktivnu podršku Amerike, zahtjevalo bi značajne promjene u strukturi i procesima NATO saveza, glavne veze između Amerike i Evrope, a NATO predstavlja osnovnu za politički bitno američko vojno prisustvo u Evropi.

Osnosi Amerika – Rusija: hoće li Rusija biti demokratska, okrenuti se ujedinjenoj Evropi, ili će i dalje težiti da bude sila, protivteža Americi, do koje mjere treba Rusiji ekonomska pomoć, i do koje mjere treba pomagati u jačanju odbrane i konsolidaciji novonastalih država.

Ranjivost tursko-iranskog stožera: Karta od Krima u Crnom moru, duž nove ruske granice sve do kineske provincije Ksindžijang, pa dole ka Indijskom okeanu i onda zapadno do Crnog mora, na sjever ka istočnom Mediteranu i nazad do Krima, ima cca 25 država od kojih su gotovo sve etnički kao i vjerski heterogene i praktično nijedna od njih nije politički stabilna. Neke su u procesu gradnje nuklarnog oružja. Ovaj ogromni region, razdiran mržnjom i okružen moćnim susjedima, najvjerovatnije će postati glavni prostor, kako za ratove među nacionalnim državama, tako i najvjerovatnije za održavanje etničkog i vjerskog nasilja. Kako će Indija reagovati, hoće li nametnuti svoju volju Pakistanu, od toga uveliko ovisi obim mogućih sukoba u regionu. Napetosti između Turske i Irana zaoštit će se što odmah umanjuje stabilnost regiona.Geostrateško pitanje od ključnog značaja postavlja se pojavom Kine kao velike sile. Najbolje bi bilo kada bi se Kina kooptirala kao demokratska država sa slobodnim tržištem u širi azijski regionalni okvir saradnje, a šta ako se ne demokratizuje a nastavi da jača kao ekonomska i vojna sila. Kina se može pojaviti bez obzira na želje i račune njenih susjeda, a sprječavanje da se to desi izazvalo bi sukobe sa Kinom, a ovi sukobi mogli bi zategnuti ondose između Amerike i Japana. Usklađivanje odnosa s Kinom imalo bi svoju cijenu. Ne samo deklarativno prihvatiti da je Kina regionalna sile. Pitanje Južne Koreje bi se nametnulo kao sljedeće, jer bilo kakav pokret ka ponovnom ujedinjenju Koreje promjenio bi osnovu trajnog američkog prisustva u Južnoj Koreji, može izazvati da ne ostane pod američkom vojnom zaštitom, a to bi bila prava cijena koju bi Kina tražila. Što sve znači da je američko sređivanje odnosa sa Kinom neizbježno iz razloga što bi imalo neposredne posljedice po stabilnost američko-japansko-korejskih bezbjednosnih odnosa.

SAD bi trebale da se odrede prema regionalnim koalicijama koje pokušavaju da je izguraju iz Evroazije, a time i dovedu u pitanje status Amerike kao globalne sile. Potencijalno najopasniji scenario bi bila velika koalicija Kine - Rusije i možda Irana, jedna antihegemonistička koalicija koja ne bi bila napravljena na osnovu ideologije već zbog zajedničke muke. Ona bi po obimu i veličini podsjećala na raniji izazov kinesko-sovjetskog bloka, mada bi ovaj put Kina bila lider, a Rusija sljedbenik. Sprječavanje ove koalicije zahtjevalo bi pokazivanje američke geostrateške vještine na zapadnim, istočnim i južnim evroazijskim parametrima simultano.

38

Page 39: Geo Politika

Geografski ograničenija ali potencijalno konsekventnija prijetnja bila bi uspostavljanje kinesko-japanske osovine. Ovdje bi se ujedinile sile dva izuzetno produktivna naroda, a mogla bi da se eksploatiše neka vrsta azijantizma kao ujedinjavajuće antiameričke doktrine. Malo je vjerovatna, ali se ne smije isključiti, veliko prestrojavanje u Evropi, tako da se napravi neki tajni njemačko-ruski sporazum ili francusko-ruska atlanta. Mogu se javiti samo onda ukoliko dođe do popunog zastoja u evropskom ujedinjenju i ako bi se odnosi između Evrope i Amerike vidno pogoršali, pa čak se može zamisliti evropsko-rusko usaglašavanje oko protjerivanja Amerike sa kontinenta.

Američki primat će doživjeti određene udare na evroazijskom kontinentu, a možda i sporadična nasilja. Američki primat je potencijalno ranjiv zbog novih izazova, ili regionalnih boraca ili novih konstelacija. Sadašnji globalni sistem kojim dominira Amerika u okviru kojeg «prijetnja ratom je van igre», najvjerovatnije će biti stabilan samo u onim dijelovima svijeta u kojima se američki primat, vođen dugoročnom geostrategijom, zasniva na kompatibilnim i srodnim sociopolitičkim sistemima, povezanih pomoću multilateralnih okvira u kojima dominira Amerika.

39