This BlogThis Blog   

 

Istraživanje o inteligenciji i delinkvenciji odredila su dva područja proučavanja. Prvo područje odnosilo se na procjenu kako inteligencija negativno utječe na razvoj kriminalne karijere. Drugo područje odnosilo se na procjenu djelovanja niskog kvocijenta inteligencije na počinjenje kaznenih djela.

Gibson i West su 1970. godine napravili analizu rezultata testova inteligencije skupine osmogodišnjih i devetogodišnjih delinkvenata i nedelinkvenata. Rezultat istraživanja je pokazao da su delinkventni ispitanici bili slabiji na verbalnim i neverbalnim subtestovima inteligencije.

Wolfgang, Figlio i Sellin su 1972. godine analizirali rezultate testova inteligencije 9945 ispitanika. Delinkventne podskupine imale su 5 do 10 bodova manje u odnosu na nedelinkventne skupine. Na istom uzorku Wolfgang i suradnici su uspoređivali kriminalne povratnike i počinitelje jednog kaznenog djela. Rezultat istraživanja je pokazao razliku u kvocijentu inteligencije od prosječno 8,1 bodova za bijelce i 10,6 bodova za crnce. Počinitelji jednog kaznenog djela su imali bolje rezultate, nego kriminalni povratnici.

Moffitt je 1990. godine na uzorku od 536 djevojčica i dječaka našao razliku od prosječno 8 bodova u kvocijentu inteligencije između delinkvenata i nedelinkvenata, a razlika između kriminalnih povratnika i nedelinkvenata iznosila je 17 bodova. U Moffittovom istraživanju delinkventi i kriminalni povratnici imali su lošije rezultate, nego nedelinkventi.

0 comments

INTELIGENCIJA I KRIMINALITET

Etimološki pojam kriminalitet dolazi od latinske riječi "crimen" što znači zločin ili kazneno djelo. Kriminalitet je društvena pojava i kao takvu je treba promatrati. Također kriminalitet nije neka fiksna kategorija, već je promjenjiva kategorija koja prije svega ovisi o tome što će se u pojedinom društvu ili kulturi smatrati zabranjenim ponašanjem i zakonom zapriječenim ponašanjem. U pojam kriminaliteta kao masovne pojave ulaze delikti, odnosno ona antisocijalna ponašanja koja ugrožavaju opstojnost društveno pravnih odnosa, narušavaju pravni poredak, te ugrožavaju ili su usmjereni protiv nekog pravnog dobra koje se štiti društvenim pravilima, odnosno pravnim normama. Kriminalitet kao jedinstvena pojava izjednačava se sa pojmom kaznenog djela koje je najteži oblik kažnjivih ponašanja.

Kriminalitet je kao i većina drugih društvenih pojava, pojava koja je definirana pojmovno, prostorno i vremenski. Dakle, pojmovno pojam kriminaliteta kao masovne pojave određen je ukupnošću svih delikata koji predstavljaju antisocijalna ponašanja. Prostorno, kriminalitet je određen prema mjestu njegovog nastanka, odnosno prema statističkom praćenju pojave kriminaliteta to će biti napr. područja gradova, općina, županija ili prostor države. Vremenski, kriminalitet je određen kao mjesečna, polugodišnja, godišnja pojava i sl.

Tijekom više od jednog stoljeća podastrijeto je mnoštvo dokaza koji upućuje na to da je inteligencija povezana s kriminalitetom. Mnogi istraživači smatraju da se uzrok kriminaliteta nalazi u sociološkim čimbenicima kao što su siromaštvo ili etnička pripadnost, dok drugi istraživači naglašavaju važnost intelektualnog funkcioniranja i delinkvencije. Drugo istraživanje objašnjava povezanost da je niska inteligencija izravno povezana s lošijim rezultatima u školi, poslovnom uspješnošću, socijalnom adaptacijom i integracijom, a time posredno s delinkvencijom.

Mnoga istraživanja o inteligenciji i kriminalitetu koja su provedena u prošlosti pogrešno su dovodila u uzročnu vezu inteligenciju i kriminalitet smatrajući mentalnu retardaciju najvažnijim i jedinim uzrokom kriminaliteta u mentalno retardiranih osoba.

Tako je Goddard 1920. godine primijenio Binet- Simonov test inteligencije na većem broju delinkventne djece i maloljetnika procesuiranih pri sudu za djecu i maloljetnike u Newarku u SAD-u. Rezultat tog istraživanja pokazao je 66%

ispitanika ispodprosječne inteligencije. Goddard se u tim procjenama nije služio nikakvim testovima, a niti je omogućena bilo kakva kasnije kontrola takve procjene kroz ponovljivost. Stoga se takva "od oka" dana procjena i takvo podastrti podaci smatraju dvojbenima i nepouzdanima.

Godinu dana ranije, odnosno 1919. godine Goring je od oka procijenio da među odraslim delinkventima postoji od 10 do 20 % osoba s ispodprosječnom inteligencijom. Osobno je smatrao da je inteligencija obilježje koje je dovoljno adekvatno da zamjeni Lombrosova tjelesna obilježja na temelju kojih se mogu prepoznati kriminalci.

Kao i Goddard, u svojim procjenama Goring se nije služio testovima inteligencije. Pri donošenju procjene poslužilo mu je mišljenje uprave zatvora. Kao kontrolni podaci za ovo istraživanje poslužili su podaci kraljevske komisije za područje Engleske i Walesa iz 1908. godine prema kojima je 0,5 % stanovništva Engleske i Walesa slaboumno. Prema podacima kraljevske komisije na jednoj skupini ispitanika nađeno je 10% slaboumnih osoba. Uzorak nije reprezentativan jer ne odražava stanje u populaciji. Također se može prigovoriti postupku odabira ispitanika, jer delinkventi nisu odijeljeni od korisnika azila (skitnica i beskućnika ). Kasnije provedena istraživanja na zatvorenicima su dobila manji postotak slaboumnih osoba.

Burt se nije mnogo razlikovao od svojih prethodnika u svojevrsnoj tendenciji da potkrijepi tezu da je delinkvencija u uzročnoj vezi s intelektualnom defektnošću, odnosno da intelektualna defektnost uzrokuje delinkvenciju. Postoji cijeli niz čimbenika kauzalnog kompleksa koji doprinose tome da intelektualno defektne osobe postanu delinkventi. Jedan od takvih čimbenika bi bila činjenica da su zbog svojih smanjenih intelektualnih sposobnosti, intelektualno defektne osobe daleko manje sposobnije prikriti djelo ili izbjeći društvenu osudu. Također se može navesti da zbog svojih smanjenih intelektualnih sposobnosti nisu u potpunoj mogućnosti shvatiti značenje svog čina. U skladu sa svojim nesamostalnim funkcioniranjem, prije će podlegnuti socijalnom pritisku od strane drugih delinkvenata koji bi ih nagovorili na počinjenje delikta.

Manheim je pedesetih godina dvadesetog stoljeća došao do zaključka da su prethodno provedena istraživanja pogrešno dovodila u vezu mentalnu retardaciju i kriminalitet, smatrajući pri tome da je mentalna retardacija uzrok kriminaliteta.

East je na uzorku delinkventnih maloljetnika pronašao udio od 3,5 % maloljetnika ispodprosječne inteligencije. U usporedbi s slučajno odabranim uzorkom maloljetnika iz opće populacije, zaključio je da je udio maloljetnika s ispodprosječnom inteligencijom među delinkventima znatno veći, nego što bi se to moglo očekivati u generalnoj populaciji. East je također pronašao da je udio ispitanika s ispodprosječnom inteligencijom među recidivistima manji, nego što se očekivalo. Isti objašnjava činjenicom, da se mentalno retardirane osobe smještaju u posebne institucije i ne izvode pred kazneni sud. Na uzorku od 283 mentalno retardirane osobe East je pronašao 22,6 % seksualnih delinkvenata, te je na temelju toga zaključio da su seksualni delikti deset puta češći, a nasilnički delikti su dva do tri puta češći među mentalno retardiranim osobama u odnosu na ostalu delinkventu populaciju.

Studije u području kriminologije o povezanosti kriminaliteta i inteligencije odnosile su se i na izučavanje kriminalne geneze obitelji i niske inteligencije. Takve studije su se nazivale studije " pedigrea" ili " degeneričnih obiteljskih stabala ". Kao primjer može se navesti studija koju je proveo Richard Dugdale. R. Dugdale je 1877. godine objavio studiju obiteljskog stabla obitelji Jukes. U opisu obiteljskog stabla obitelji Jukes išao je do 200. godina u prošlost. Pronašao je da su članovi te obitelji pored svoje sklonosti antisocijalnim ponašanjima ( kriminalitetu ) bili skloni i asocijalnim ponašanjima poput prostitucije, prosjačenja, nemorala, skitnje i sl., te da su većinom degenerici. Dugdaleovo istraživanje imalo je utjecaja na javno mnijenje u SAD-u, toliko da se tražilo izdvajanje i eliminacija takvih degeneričnih obitelji poput obitelji Jukes, a pri tome se mislilo na kategorije "društveno opasnih ( duševnih bolesnika ) ", " delinkvenata ( kriminalaca )" i "defektnih ( mentalno retardiranih )".

Još jedna poznata studija " pedigrea " ili degeneričnog obiteljskog stabla je studija o obitelji Kallikaks. H. H. Goddard proveo je istraživanje 1912. godine u specijalnoj školi za slaboumne u New Yersey-u, te objavio studiju o obitelji Kallikaks. Goddard je skupio podatke o šest generacija obitelji Kallikaks. Pronašao je da članove obitelji karakterizira mentalna retardacija, koja je naslijeđena. Mentalnu retardaciju u obitelji Kallikaks objasnio je Mendelovim zakonom prema kojem je mentalna retardacija naslijeđena i događa se u omjeru 3:1 za što su zaslužni recesivni geni predaka, pri čemu se misli i na mentalnu

retardaciju u drugoj generaciji. Npr. ako se mentalno retardirana osoba oženi s mentalno retardiranom osobom, svi njihovi srodnici će biti mentalno retardirani. Goddardova studija o obitelji Kallikaks imala je za cilj pokazati nasljednost slaboumnosti. Goddard je smatrao da je mentalna retardacija " rasadnik kriminaliteta". U tadašnje vrijeme je prema Goddardovoj procjeni 97 % prostitutki, 80 % skitnica i 50 % siromašnih bilo slaboumno. Goddard je proveo i opsežna testiranja inteligencije u zatvorima, te je pronašao da je 70 % zatvorenika slaboumno.

Goddardovoj stajalište o kriminalitetu i slaboumnosti, odnosno o tome da su slaboumni potencijalni delinkventi, prihvatila je američka vlada, te ga je postavila za šefa emigracijskog ureda na otoku Elis do 1928. godine. Goddard je među doseljenicima tražio znakove slaboumnosti uz pomoć suradnika koje je osobno trenirao. Odvajanje slaboumnih od ostalih emigranata sastojalo se: u izdvajanju emigranata iz skupine i tjelesnom mjerenju, pokazivanju slika i traženju da emigrant nacrta što je vidio na slici, te traženju tjelesnih obilježja poput " staklenih očiju" i većih očnih duplja. Goddard je osobno vjerovao da su osobe sa " staklenim očima" i većim očnim dupljama sklone pretjeranoj masturbaciji ili preljubništvu, jer pojačana seksualna aktivnost uzrokuje povlačenje očiju u očne duplje . Njegova uvjerenja postala su dio " narodnih vjerovanja " koja su bila neutemeljena. Povijest pamti imena takvih šarolikih osoba, a najbolji primjer je Lombrozo. Takva neutemeljena tumačenja tjelesnih obilježja, postale su dobra podloga za nastanak rasističkih i diskriminacijskih teorija.

Goddard je smatrao da je inteligencija stalna nepromjenjiva i naslijeđena osobina. Prema njegovom mišljenju testovi inteligencije bi trebali poslužiti da se ljudima dodijele odgovarajuće društvene uloge. Testovi inteligencije bi također trebali prema Goddardu poslužiti za identifikaciju nenormalnih i inferiornih osoba za koje uvijek postoji veća vjerojatnost da će postati delinkventi. Goddard je na uzorku od 480 ispitanika pomoću Binet-Simonovog testa inteligencije pronašao 143 slaboumne osobe od kojih je 36 njih plod izvanbračnih veza ili jasnije rečeno " kopilad ", 33 seksualno nemoralne osobe, 24 potvrđena alkoholičara, 3 epileptičara, 3 delinkventa i 8 držatelja javnih kuća ( svodnika ). Odatle je zaključio da su sve slaboumne osobe ujedno i potencijalni delinkventi tj. kriminalci.

Goddard je uveo tzv. alfa i beta testove inteligencije u američku vojsku, koji su otkrili da postoji 37 % slaboumnih među bijelcima i 89 % slaboumnih među crncima. Kasnije provedeni testovi inteligencije pokazali su da dobrovoljci u američkoj vojsci imaju prosječan kvocijent inteligencije od 75 bodova. Čak i danas, američka vojska testovima inteligencije traži dobrovoljce takvog profila. Drugi testovi su pokazali da osobe s nižim kvocijentom inteligencije pokazuju izrazitu fizičku snagu, imaju visok rast, šira ramena, atletsku građu, primitivni probavni sustav krajnje osjetljiv na neželjene podražaje, sposobnost bržeg zacjeljivanja rana, otpornost na određene bolesti i povećani prag osjetljivosti na bol. Testiranja provedena u američkoj vojsci pokazala su da veza između kriminaliteta i niskog kvocijenta inteligencije, ipak nije tako jasna kako je to smatrao Goddard.

Goddard je također uvjerio zatvorske sustave 24 savezne države SAD-a da je 50 % zatvorenika njihovih zatvora slaboumno. Zajedno sa svojim suradnicima, te s liječnikom Harryjem Sharpom provodili su prisilnu sterilizaciju zatvorenika u tim zatvorima. Mnogi zatvorski sustavi u SAD-u prakticirali su prisilnu sterilizaciju zatvorenika do 1960. godine.

Charles Benedict Davenport bio je ravnatelj klinike za eksperimentalno procjenjivanje u Cold Springs Harboru u američkoj saveznoj državi New York. Davenport je bio i član američkog eugeničkog pokreta. Na štićenicima klinike je zajedno sa svojim suradnicima provodio prisilne sterilizacije kroz tri desetljeća do 1939. godine kako takve osobe ne bi imale djecu. Američki eugenički pokret trajao je od 1907. godine do 1939. godine, a polazna baza pokreta je bila upravo ova klinika. Taj pokret označavao je pokušaje pročišćavanja čovječanstva eliminacijom i sterilizacijom " nesposobnih ljudskih bića ". 31 američka savezna država donijela je regulacijske zakone kojima se omogućila prisilna sterilizacija: mentalno retardiranih osoba, duševno bolesnih osoba, epileptičara, seksualnih pervertita i moralnih degenerika.

Argumenti za vezu između niske inteligencije i delinkvencije je npr. " trenutačna nagrada" što se odnosi na impulzivno počinjena kaznena djela bez previše planiranja koja su počinjena zbog trenutnog zadovoljenja potrebe. Obično tu se radi o imovinskim deliktima poput krađa, krađa u dućanima i sl. Niska inteligencija prema tim argumentima uključuje i slabu sposobnost apstraktnog

mišljenja, a to će se prije svega odnositi na izbor toga što je ispravno ili pogrešno ponašanje. Zatim, niska inteligencija korelira s neuspjehom u školi, odnosno neuspjeh u školi dovodi do osjećaja nepravde i neuspjeha u poslu. Slab razvoj morala povezan je s niskom inteligencijom, a što uključuje slabe inhibitorne mehanizme. To će se prije svega odnositi na osobe koje nisu sposobne kanalizirati svoje emocije, pa se ponašaju regresivno. Kao argument se iznosi da osobe s niskom inteligencijom će prije biti otkrivene ako počine kazneno djelo, jer samo za planirana kaznena djela postoji i mala vjerojatnost da će njihovi počinitelji biti uhvaćeni.

Iako su mnoga istraživanja nastojala potvrditi postojanje uzročne veze između niske inteligencije i kriminaliteta, taj odnos prije da jest prividan. Isto tako veza između kriminaliteta i inteligencije značajno opada ako se dobro kontroliraju drugi faktori. Razlog takve prividne uzročne veze mogu biti utjecaji antecedentnih varijabli koje utječu na uzročnu povezanost kriminaliteta i inteligencije, utjecaji intervenirajućih varijabli ili utjecaji drugih varijabli

BIOLOSKE TEORIJE

Biološke teorije se izrazito razlikuju u pristupu inteligenciji u kojem inteligenciju nastoje objasniti na biološkoj bazi, a ne kao hipotetski čimbenik ili karakteristiku što je slučaj s prethodno navedenim teorijama. Zastupnici bioloških teorija nazivaju se redukcionistima. Redukcionisti smatraju da će do potpunog razumijevanja inteligencije doći ako se identificiraju njeni biološki supstrati.

Protivnici bioloških teorija smatraju da redukcionisti nastoje samo objasniti osnovne ponašajne procese koji se nalaze u pozadini inteligencije, ali ne da ih i objasne. Drugi psiholozi pak smatraju da bolje razumijevanje biološke osnove procesa inteligencije će pripomoći drugim istraživanjima u području inteligencije.

Istraživanje inteligencije usredotočilo se na proučavanje hemisfera mozga. Istraživač Jerre Levy istraživao je funkcije obaju hemisfera, te je pronašao da je lijeva hemisfera mozga značajna za odvijanje analitičkih funkcija i upotrebu jezika, dok je desna strana značajna za

vizualno-spacijalne karakteristike inteligencije i ima holističku funkciju.Studije o protoku krvi u mozak predstavljaju novo područje istraživanja o inteligenciji. Istraživanje se temelji na mjerenju količine krvi koja teče u mozak. Protok krvi u mozak jest izravni pokazatelj moždane aktivnosti. U tim istraživanjima mjerila se lokacija i količina protoka krvi u mozgu dok ispitanik obavlja kognitivne zadatke. John Horn, vodeći istraživač na tome području, pronašao je da stariji ljudi pokazuju smanjivanje protoka krvi u mozak i to najviše u područjima koja su odgovorna za uzbunjivanje i pamćenje.

Genetički poremećaji poput dijabetesa, slabog vida i sl. te tjelesne ozljede, izloženost otrovima, ozbiljno zanemarivanje djeteta od strane roditelja i neke bolesti utječu na razvoj inteligencije. Istraživači smatraju da je inteligencija naslijeđena, odnosno determinirana nasljeđem, ali ipak ne ovisi isključivo o nasljeđu. Prema genetičkoj teoriji utjecaji socijalne okoline važni su u aktiviranju genetičkih čimbenika i razvoju inteligencije do razine koja je određena naslijeđem.

Utjecajiokoline

Opća teorija smatra da okolina u kojoj dijete odrasta ima značajan učinak na djetetovu inteligenciju, dok su prijašnje teorije smatrale da je inteligencija isključivo uvjetovana genetičkim čimbenicima, odnosno nasljeđem. Alternativno gledište zastupano po kognitivno- kontekstualnim teorijama smatra da se intelektualni razvoj zasniva na utjecajima socijalne okoline.

Prema sovjetskom psihologu L. Vygotskyu na intelektualni razvoj djeteta velikim dijelom utječe njegova interakcija sa socijalnom okolinom. Tako se dijete intelektualno razvija dok promatra, oponaša i nastoji razumjeti različita ponašanja i mišljenja osoba iz svoje socijalne okoline. Izraelski psiholog Reuven Feuerstein razradio je ovu ideju, te predložio teoriju prema kojoj je ključ intelektualnog

razvoja u prenošenju naučenog iskustva. Prema Feursteinovoj teoriji roditelji prenose iskustvo na svoju djecu, te dijete na osnovi toga razumijeva i doživljava svoju socijalnu okolinu.

Obitelj su važan čimbenik u intelektualnom razvoju djeteta. Studije o obitelji pokazuju da obitelji s manje djece imaju tendenciju da djeca iz te obitelji imaju visok kvocijent inteligencije. Također, prvorođena djeca su obično najinteligentnija, a visina kvocijenta inteligencije se smanjuje redoslijedom rođenja djece. Briga roditelja je također važna za intelektualni razvoj djeteta, pojava poput fetalnog alkoholnog sindroma uzrokovana je pretjeranom konzumacijom alkohola za vrijeme trudnoće što dovodi do niske inteligencije i poremećaja u ponašanju djeteta.

Utjecaji nasljeđa

Kontroverza nasljeđe-okolina, niti danas nije riješena, kome pridati veći značaj nasljeđu ili okolini. Smatra se da su oba faktora jednako važna, da međusobno interaktiraju, te da ovise jedan od drugoga. Na pitanje koji je čimbenik važniji, nasljeđe ili okolina, odgovor su nastojale dati studije o blizancima i adopcijske studije. Studije o usvojenoj djeci su teoretski idealne za određivanje koliko genetički čimbenici utječu na buduće ponašanje djeteta. Sarnoff i Mendick su proveli istraživanje o svoj usvojenoj djeci u Danskoj koja su bila usvojena u vremenskom razdoblju od 1924. do 1947. godine, odnosno analizirali su podatke o 14.427 usvojenika. Međutim, dostupni su samo podaci o 4000 muških usvojenika. Mendick i Sarnoff su pronašli da genetički čimbenik ima jači utjecaj na ponašanje osobe. Također, su pronašli da je oko 4 % usvojenika počinilo 69 % delikata svih usvojenika. Utjecaji socijalne okoline, odnosno disciplinski postupci pokazali su veliki značaj u otkrivanju i sprječavanju delinkvencije.

Adopcijske studije prema Sarnoffu i Mednicku pokazuju određeni stupanj konkordancije, odnosno stupnja slaganja u karakteristikama poput inteligencije, sklonosti delinkventnom ponašanju i sl. s

biološkim roditeljima i roditeljima usvajateljima. Prema njima postoji 77 % da će identični blizanci i 20 % šanse da će usvojena djeca imati jednake ili slične karakteristike s biološkim roditeljima delinkventima i nedelinkventnim roditeljima usvajateljima. Mendick i Sarnoff prema tome smatraju da genetički čimbenik ima jači utjecaj na ponašanje osobe.

Nedostaci istraživanja su primjerice da delinkventni roditelji usvajatelji nisu uključeni u uzorak, kao i to da su podaci o biološkim roditeljima usvojenika bili dostupni samo roditeljima usvajateljima, te da se istraživanje ograničilo na ispitivanje sličnosti usvojenika, bioloških roditelja i roditelja usvajatelja, a ne i na istraživanje potencijalnih uzroka delinkvencije delinkventnih usvojenika.

Studije o blizancima predstavljaju dobar primjer dobro kontroliranih uvjeta unutar eksperimenta. Dvije su vrste blizanaca, a to su identični i obični blizanci. Identični blizanci dijele 100 % genotipa, dok obični blizanci dijele 50 % genotipa. Isto tako identični blizanci međusobno dijele potpuno istu okolinu u prenatalnom razdoblju života, a kasnije istu obiteljsku i socijalno-kulturnu okolinu ako ostanu skupa živjeti. Obični blizanci dijele samo istu socijalno-kulturnu okolinu. U Danskoj je provedena studija o identičnim i običnim blizancima i kriminalitetu, koja je analizirala 3586 parova blizanaca rođenih u razdoblju od 1881. do 1910. godine. Studija je pronašla da će šansa, ukoliko je jedan blizanac kriminalac i drugi blizanac biti kriminalac, biti 50 % za identične blizance, a 20 % za obične blizance.

Nedostaci ovog istraživanja su napr. da se utjecaj genetičkih faktora može i precijeniti, ako socijalna okolina blizance smatra više međusobno sličnijima, nego što oni stvarno jesu. Zatim, utjecaj genetičkih faktora se može podcijeniti ako se socijalna okolina ponaša prema blizancima kao da su međusobno različiti, nego što to stvarno jesu. Također je u takvim istraživanjima teško kontrolirati i druge potencijalne uzroke (kontingencija).

0 comments

GENETICKA USLOVLJENOST PONASANJAPonasanje

Prilaz proucavanju geneticke uslovljenosti ponasanja je poslednjih godina dao vidne rezultate, privlaci posebnu paznju ne samo biologa vec i daleko sireg kruga ljudi. U sustini ponasanje obuhvata svu raznoliku aktivnost jedinke usmjerenu na uspostavljanju njene ravnoteze sa spoljasnjim svijetom, a koja je u krajnjoj liniji namijenjena njenom samoodrzanju i produzenju vrste. Svako ponasanje (bez obzira na njegovu slozenost) je rezultat koakcije genetickih determinanti i sredine. Kada govorimo o genetickoj uslovljenosti ponasanja nasa paznja je usmjerena, prije svega, na analizu mehanizama geneticke komponente (determinante) ponasanja. Ponasanje je karakteristicno za svaku vrstu, ali i svaka jedinka vrste posjeduje nijanse u ponasanju. Ono se u cjelini razvija i uoblicava u toku zivota u dodiru sa spoljasnjim svijetom, ali mu je u osnovi genetska konstitucija. Ponasanje podsticu i spoljni i unutarnji podrazaji. Pri tom, postoje i kriticna razdoblja za optimalan uticaj okolinskih ccinilaca na odredjen vid ponasanja. U vezi stim je poznat "fenomen utiskivanja". Genetsku osnovu ponasanja izucava genetika ponasanja (Behaviour genetics). S obzirom na nedeovoljnu ispitanost i slozenost covjekovog ponasanja ono bi se lakse moglo shvatiti uporedjivanjem sa podacima o genetskoj osnovi ponasanja zivotinja. Tako se izgradio i citav pravac - komparativna (uporedna) psihologija (izucava ponasanje u filogenetskom razvoju). Pa ipak, prednost u proucavanju nasljedjivanja odredjenih karakteristika kod covjeka jeste mogucnost da se prati ispoljavanje tih karakteristika kod najblizih srodnika ispitanika. To omogucava da se formira razgranata shema nasledjivanja datih karakteristika (tzv. filogram ili rodoslovno stablo) na osnovu cega je moguce suditi o prirodi njihove nasljednosti. Pri tom se najinstruktivniji podaci dobijaju uporedjivanjem parova monozigotnih (MZ) i dizigotnih (DZ) blizanaca, koji najcesce odrastaju pod veoma slicnim uslovima sredine. Ako su slicnosti u ispoljavanju odredjene osobine (tzv. konkordnost) znatno vece kod monozigotnih nego kod dizigotnih blizanaca to ukazuje na veci znacaj genetiskih faktora u odnosu na faktore sredine. Ako su monozigotni blizanci rasli i odgajani odvojeno moze se preciznije odrediti efekat razlicitih sredina na isti genotip. Koristenjem tzv. unutarklasnog koeficijenta korelacije za identicne blizance koji su rasli zajedno - rmzt-i onih koji su rasli odvojeno- rmza - moguce je odrediti relativan uticaj sredine (E) iz sledece relacije: E=(rmzt -rmza)/(1-rmza). Kad su pitanju diskontinuirane odlike ponasanja stepen uticaja genetickih faktora (H-tzv. Holcingerov indeks) najcesce se izracunava koriscenjem konkordnosti monozigotnih (Cmz) i dizigotnih blizanaca (Cdz):H=(Cmz-Cdz)/(100-Dz). U slucaju kontinuiranih osobina upotrebljavaju se koeficijenti korelacija (r). Holcingerov indeks se ovdje izracunava iz formule H=(rmz-rdz)/(1-rdz).

Oblici ponasanja

Oblici ponasanja su vrlo razliciti i po sadrzini i po jacini i slozenosti ispoljavanja sa stanovista genetike najpogodnija je sledeca klasifikacija:1. nasledno, genetski uobliceni vidovi ponasanja

2. ponasanje sa urodjenom osnovom i okolinkom dogradnjom 3. razumno ponasanje

U nasledno uoblicene oblike ponasanja spadaju tropizmi, refleksi, urodjeni nagoni i instikti. Za njih se nasledjuje shema ponasanja koja moze biti jednostavna, ali i vrlo slozena, a ostvaruje se po redoslijedu postupaka. Ovdje ne ucestvuje svijest ni motiv jedinke.Tropizmi su elementaran vid ponasanja biljaka i zivotinja. Naziv potice od grcke rijeci tropos sto znaci obrt, okretanje. To je urodjena osobina nekih biljaka i zivotinja da na neke spoljne sadrzaje odgovaraju reakcijom pokretanja. Pozitivan tropizam je kretanje ka izvoru energije, a kretanje u suprotnom smijeru je negativan tropizam. Najpoznatiji tropizmi u svijetu su okretanje suncokreta prema suncu i lisca nekih biljaka prema suncu i svijetlosti, a u zivotinjskom svijetu - let nocnih leptira i mnogih musica prema svijetlosti, bijeg bubasvabe u mrak itd. U bioloskom pogledu tropizmi su namienjeni samoodrzanju. Oni imaju slicnosti sa bezuslovnim refleksima - urodjeni, ustaljeni vidovi ponasanja. Ali kod tropizama dolazi do kretanja citavog tijela, a kod bezuslovnih refleksa samo jednog dijela. Refleksi su urodjeni, automatski pokreti pojednih dijelova tijela ili funkcionisanja pojedinih organa koje izazivaju odredjene drazi. Neophodni su za zivot jedinke i njeno samoodrzanje. Prema nacinu ispoljavanja i fizioloskoj namjeni razvrstavaju se u grupu koja obuhvata refleksne radnje u oblasti fizickog kretanja i odrzavanja polozaja tijela i grupu refleksnih sekrecija pojedinih sekretornih organa. Najjednostavniji refleksi prve grupe su spinalni, kicmenomozdinski (tetivni, kocni i misicni) refleksi. Oni imaju refleksni luk u kicmenoj mozdini pa se zovu i spinalni. To su npr. refleksne odbrambene reakcije na udar, ubod, toplotu i slicno. Drugi dio uloge je pruzanje osnove za razvitak slozenijih refleksnih radnji, kao sto su automatsko hodanje, podupiranje tijela protiv djelovanja sile Zemljine teze, automatsko odrzavanje ravnoteze i dr. Refleksni centri ovih pokreta su u raznim dijelovima produzene mozdine, ponsa, talamusa i malog mozga. Nervnim nitima ovi centri su povezani sa spinalnim, zatim medjusobno kao i sa odredjenim dijelovima velikog mozga. Sistem omogucava obradu nadrazaja na spinalnoj, supkortikalnoj i kortikalnoj nervnoj stepenici. U oblasti funkcionisanja pojedinih organa, kao slozena refleksna reakcija, najpoznatija i najbolje izucena je alarmna reakcija ili stres. Ova reakcija je opsteg karaktera jer se javlja pri svakom izuzetnom naporu. Ako jedinku pogodi veliki, iznenadni strah, tezak fizicki napor, visoka ili niska temparatura, nagao gubitak velike kolicine krvi ili tecnosti i sl, jako se nadrazuju centri u hipotalamusu i to za vegetativni nervni sistem (uglavnom simpatikus) i za lucenje adrinokortikotropnog hormona (ACTH), b - endrofina i nesto somatotropina (STH). Stimulacija simpatikusa naglo povacava lucenje adrenalina, hormona srzi nadbubrega sto povecava krvni pritisak (uzgredno lupanje srca) i izvrsi korisnu preraspodjelu krvi. Pri tom misici u akciji dobiju vise krvi zbog prosirenja krvnih sudova u njima, a u ostalom dijelu tijela se smanji protok krvi. To ne vazi za mozak, srce i bubrege koji u ovom slucaju dobiju vise krvi. Adrenalin im povecava aktivnost najveceg broja celija organizma. Povecano lucenje ACTH stimulise koru nadbubrezne zlijezde sto dovodi do povecanja sekrecija kortikozola. Pri tome se povecava koncentracija glukoze u krvi. Glukoza je u povecanoj kolicini potrebna misicima u akciji i aktivisanim nervnim celijama. Vazna uloga hiperkortizolemije je ublazavanje pretjerane reakcije organizma, koja moze biti i fatalna po organizam, nekad i vise nego sam stetni agensi-stresor. Sustina alarmne reakcije je povecanje mentalne aktivnosti, povecanje snage, i sprecavanje pretjerane reakcije oragnizma koja nekad moze

ugroziti zivot osobe. Alarmna reakcija se moze zavrsiti na tri nacina: akutni stresor moze biti savldan; jedinka moze podleci; osoba moze prezivjeti akutnu fazu borbe i produziti se boriti se sa stresorom. U ovom,trecem slucaju alarmna reakcija postaje prva faza, nekad dugotrajne refleksne reakcije koja se zove opsti adaptacioni sindrom. Prve podatke o stresu dao je Walter Cannon (1911) dokazavsi da se u emocionalnim stanjima aktivira srz nadbubrezne zlijezde i povecava lucenje adrenalina. U literaturi se alarmna reakcija (stres) nekad naziva Cannonova (Kenonova) reakcija i Cannonov (Kenonov) refleks.

Nasljedje

Kod covjeka postoje izvjesne tendencije za zadovoljavanje urodjenih nagona (za hranom, vodom, kiseonikom ili seksualnog nagona, za izbjegavanje dejstva bolnih i neprijatnih stimulanasa). Nagoni su urodjeni, naslijedni. Nagoni pokrecu neke radnje u covjeka i zivotinja kojima je cilj njihovo zadovoljavanje. Ipak, te radnje nisu ni tipizirane kao kod insekata, a ni tako slozene. Smatra se da su motivi uglavnom proistekli iz urodjenih nagona. Uceci da zadovolji osnovne nagone jedinka stice nova saznanja koja se sazimaju u pojam "izvedeni nagoni".Instikti predstavljaju naslijedno uobliceno, slozeno ponasanje. To je ponasanje cijelokupne jedinke sacinjeno od vise radnji koje se ostvaruju po odredjenom redoslijedu. Ne nasledjuje se bukvalno cijelokupan oblik formalnog izvrsavanja jednog instikta, vec samo shema za njegovo izvrsavanje, a jedinka svoje radnje Najpoznatiji instikti su briga za potomstvom, prikupljanje rezervi hrane za zimu, pravljenje gnijezda, izgradnja paukove mreze, sklonost macke da lovi misa i drugo. Instikti su namjenjeni produzenju vrste, a neki samoodrzanju. Osnovne karakteristike instikta su: urodjenost, specificnost za svaku vrstu i ujednacenost u izvodjenju unutar jedne vrste. Instikti su bioloski cjelishodni, postoji unutarnja potreba da se izvedu, a izvode se podsvjesno. Instiktivne radnje se ne uce, ne sticu se, vec su urodjene. Npr. pile cim izadje iz ljuske kljuca, pace cim dospije u vodu zapliva. Ali, instikti se ne javljaju odmah po rodjenju (lasta ne pravi gnijezdo odmah po rodjenju). Smatra se da kod covjeka nema instikata. Za odvijanje instikata potrebni su i odredjeni spoljni cinioci. Npr. ptica pocne da pravi gnijezdo tek kada vidi pogodan materijal za to. Cjelishodno izgradjeni instikti u prirodi, u divljini odrzavaju bezbroj generacija u domestikaciji iako je odavno prestao razlog za njihovo odvijanje. Primjer je kokodakanje kokoske poslije snesenog jajeta. U divljini ona se udaljavalo od gnijezda i pocela bi da kokodace da bi odvratila paznju neprijateljima svoga jajeta i odvela ih daleko od gnijezda. Danas u domacinstvima nema takve opasnosti, ali se kokodakanje zadrzalo. Ovaj primjer govori koliko je instikt duboko usadjena navika. Oblici ponasanja koji spadaju u grupu ponasanja sa URODJENOM OSNOVOM I OKOLINSKOM DOGRADNJOM izgradjuju se kada na urodjene, genetski uoblicene vidove ponasanja djeluju odredjeni spoljni sinioci. To su uslovni refleksi i izvedeni nagoni. Uslovne reflekse (i uslovne reakcije) otkrio je pocetkom proslog vijeka ruski fiziolog Ivan Pavlov (1849-1936). Klasican ogled Pavlova za izucavanje uslovnih refleksa je izveden na psu, proucavanjem ritma sekrecije pljuvacnih zlijezda pri davanju hrane i drugih uslovnih stimulanasa. Psu koji se nalazio u izolovanoj sobi istovremeno je izlagan zvuk metronoma i hrana. U pocetku zvuk metronoma nije izazivao lucenje pljuvacke.Poslije izvjesnog broja ponavljanja, zvuk metronoma-neutralna draz pocela jeda izaziva lucenje pljuvacke. Zato je hranu Pavlov nazvao bezuslovnu draz, alucenje pluvacke na hranu bezuslovna reakcija. Pod posebnim

uslovima (davanje u paru) neutralna draz pocela je isama da izaziva lucenje pljuvacke. Zato je neutralna draz Pavlov nazvao uslovna draz, a lucenje pljuvacke izazvano uslovnom drazi -uslovna reakcija. Uspostavljena je fizioloska veza izmedju nove, uslovne drazi i stare, urodjene refleksne reakcije. Medjutim, ova refleksna reakcija (uslovni refleks) nije trajna, nakon izvjesnog vremena se gasi. Istrazivanja su pokazala da su bezuslovni refleksi u svojoj fizioloskoj biti mnogo slozeni, a uslovni refleksi pogotovo. Za izraz uslovni refleks koristi se i izraz uslovljavanje. Jedno od osnovnih svojstava uslovnih reakcija je tzv. generalizacija. Generalizacija se sastoji u sposobnosti organizma da reakciju prenese i na druge slicne stimulanse (da reaguje na svjetlost manje ili vece jacine nego sto je bila ona koja je uslovila reakciju). Ali, ukoliko je draz vise razlicita utoliko je rakcija manja. Fenomen utiskivanja je veoma raznovrstan ako se ima u vidu uslovljavanje viseg reda. Ovo uslovljavanje se satoji u uspostavljanju drugog uslovnog odgovora na predhodno stecenoj uslovnoj reakciji. Npr. ako u psa uspostavljena uslovna reakcija da na zvuk metronoma reaguje lucenje pljuvacke pa se sada uporedo sa zvukom metronoma pojavljuje i svjetlost pas ce poslije broja ponavljanja prebaciti reakciju na svjetlost. gasenje uslovne rakcije je jedno od osnovnih svojstava uslovnog refleksa (ukoliko ne postoji stalni podrazaj uslovnom drazi). Ovo svojstvo je vazno zbog oslobadjanja jedinke neprijatnih uslovljenih reakcija. Rijetko se desava da su bezuslovna i uslovna reakcija istovjetne. Nekad je uslovna reakcija samo jedan dio bezuslovne. Postoji, medjutim, mogucnost da se neke uslovno steceni, nevoljne reakcije pretvore u voljne. Nekada se, zasnovano na otkricima, smatralo da su sve reakcije uslovljene. Ipak, danas se zna da je uslovljavanje veoma vazan vid ponasanja, ali da nije univerzalan. Izvodeci akcije za zadovoljavanje svojih prirodnih potreba (nagona) jedinka se srece sa drugim prijatnim i neprijatnim ciniocima i okolnostima i tako stice nova saznanja, zelje i nagone. To su steceni, sekundarni, izvedeni nagoni. Smatra se da radnje ciji je cilj zadovoljavanje prirodnih nagona imaju veliku ulogu u izgradnji raznovrsnih motiva jedinke. Npr. kada osoba trazi partnera da zadovolji svoj urodjeni, seksualni nagon moguce je da nauci da je pri tom znacajan njen drustveni ugled. Zbog toga ona tezi da postigne veci drustveni polozaj, moc i vlast. Dakle, vezani su razvitak jedne slozene motivacije i zadovoljenje jednog urodjenog nagona.

Razum

U grupu RAZUMNIH PONASANJA spadaju oni vidovi ponasanja koji se odvijaju po uticajem i kontrolom razuma i volje. To su svjesni oblici ponasanja. Izgradjuju se na osnovu manje ili vise izrazene genetske konstitucije, ali ona nije vidljiva koliko u prvoj i drugoj grupi oblika ponasanja. Uticaj sredinskih cinilaca za razvitak ovih oblika ponasanja, posebno nekih, je veliki. Nerijetko se taj skup udjela okolinskih cinilaca zove "iskustvo", ali i voljno ucenje ciji je cilj da se poboljsa tehnika izvodjenja izvjesnih vidova ponasanja (metoda za jacanje volje, uskladjivanje temperamenta i sl.). Neki vidovi ponasanja, npr. inteligencija, nalaze se pretezno pod uticajem genskih cinilaca, ali za izgradnju volje,znacajniji su cinioci sredine. To je vrlo bitno pri planiranju sistema za vaspitanje i obrazovanje djece, jer volja je osnovni motor za odvijanje mnogih svrsishodnih reakcija covjeka. Sistem izgradjenosti i kvalitet nekih oblika razumnog ponasanja u mnogome zavisi od odvijanja i sadrzine pojedinih tipova ponasanja prve i druge grupe, posebno u odredjeno doba razvitka djeteta. Npr., za razvitak pamcenja i

ucenja veliki znacaj ima mehanizam uslovnih reakcija, a za razvitak motiva vazno mjesto zauzima zadovoljavanje prirodnih i izvedenih nagona. Psiholoske osobine ljudi mogu se razlikovati po nacinu funkcionisanja i stepenu opstosti. Prema nacinu funkcinisanja, najcesce, se razlikuju osobine (crte) licnosti i osobine kao sto su razlicite sposobnosti. Osobine licnosti "opisuju" kako se osoba ponasa, a osobine sposobnosti pokazuju koju vrstu problema moze da rijesi osoba ako je dovoljno motivisana. Te osobine su najcesce pod kontrolom poligena. Pri tome je varijabilnost u oba slucaja visoka. Osobine licnosti kao sto su introvertnost (povucenost) i ekstrovertnost (slobodnije ponasanje) su visoko naslijedne ili korelaciji kodbrace, sestara i bliskih rodjaka, dok se kriticnost, intuitivnost i osjetljivost razvijaju u vecem stepenu pod uticajem sredinskih cinilaca. Smatra se da su specijalne sposobnosti, kao npr. fluentnost (tecnost u govoru), verbalne sposobnosti kao i sposobnost orijentacije u prostoru jasno naslijedne. Osobine licnosti i osobine sposobnosti, osim po nacinu funkcionisanja, mogu se razlikovati i po stepenu opstosti. Vrlo specificne osobine, recimo bilo koje specificno znanje, iako daje informacije o osobi nije od posebnog inetesa. Prije svega zato sto ove osobine vrlo malo variraju u populacijama ljudi. Npr. ako bi smo testirali znanje iz Genetike, vise od 90% osoba, bilo koje populacije, imalo bi skor 0. Pored toga takva znanja ne reprezentuju "tipicne spsobnosti osoba". Zato je za psiholoska ispitivanja potrebno naci takve osobine koje bi imale visok stepen opstosti i koje bi bile ne specificne. U tome je primarni znacaj inteligencije kao najsire kognitivne osobine ljudi. Postoje razlicite definicije inteligencije, ali primarno, ona predstavlja sposobnost covjeka da rijesava odredjene situacije. Mjeri se pomocu odgovarajucih psihometrijskih testova, pri cemu se odredjuje tzv. koeficijent inteligencije (IQ) ili koeficijent razvica (DQ), koji pokazuje odnos mentalne starosti osobe i njene stvarne (hronoloske) starosti: IQ = (mentalna starost/hronoloska starost) x 100. Mentalna starost se ustanovljava na osnovu broja poena koji se dobijaju rjesavanjem odredjenih psiholoskih testova. Ako je IQ manji od 70 osoba je mentalno zaostala, ako je IQ izmedju 90 i 110 intelektualne sposobnosti su prosjecne a ako je IQ iznad 110 inteligencija je nadprosjecna. Medjutim testovi kojima se ispituje koeficijent inteligencije nisu idealni jer se ne mogu upotrebljavati za poredjenje ljudi koji imaju razlicito obrazovanje, pripadaju razlicitim kulturama ili klasama. Danas se smatra da genotip utice na razvice inteligencije sa oko 60%, sredina sa oko 30%,a interakcija genotipa i sredine sa oko 10%. Geneticke promjene koje vode abnormalnostima u ponasanju mogu biti: vidljivi poremecaji (aberacije) u gradji i broju hromozoma ,mutacije u gradji pojedinih gena, mutacije u poligenima Hromozomske aberacije (hromozomopatije) dovode, skoro bez izuzetka, do manjih ili vecih mentalnih poremecaja osoba u cijim celijama se nadju. Jedino poremecaji u polnim hromozomima ne moraju imati ovakav efekat. Najveci broj mentalnih oboljenja, izazvanih mutacijama u pojedinacnim genima, spada u tzv. enzimopatije tj. poremecaje u sintezi jednog ili nekoliko enzima koji kontrolisu znacajne metabolicke procese u organizmu. Mutacije u poligenima, tj kompleksu naslednih cinilaca dovode do poremecaja u psihofizioloskim osobinama ljudi. Ti poremecaji se manifestuju kao sizofrenija, manijacna depresija, epilepsija i drugi psihoneuroticni poremecaji. Uticaj okolinskih cinilaca na ispoljavanje ovakvih oboljenja je prilicno znacajan. Navedene osobine ponasanja su tzv. aberantne osobine. Postoje i devijantne osobine ponasanja, tj. osobine koje u nesto manjoj mjeri odstupaju od normalnog ponasanja. Takve osobine su naklonost kriminalu, samoubistvu, koriscenju alkohola ili

droge, homoseksualnost i mnoge druge. I devijantne osobine (narocito alkoholizam) su pod znacajnim uticajem sredinskih cinilaca.

Fiziologija

Svaki oblik ponasanja ima svoju FIZIOLOGIJU. Najveci dio fizioloskih procesa vezanih za ponasanje dogadja se u nervnom sistemu (uglavnom u mozgu). Za neka ponasanja su bitne endokrine zlijezde, a postoji vjerovatnoca da mehanizam upamcivanja zavisi od nukleinskih kiselina (na nivou gena). Poznato je, npr. da su centri za budnost i san u retikularnom aktivacijskom sistemu mozga, ali nije poznat sustinski mehanizam njihovog funkcionisanja (kako se prenose njihovi signali u druga podrucja, posebno u kortikalne centre). U stvari, nedostaju sustinske cinjenice da bi bilo potpuno jasna fiziologija pamcenja i drugih visokih tipova ponasanja.Refleksi - uslovni refleksi - su jedan od najjednostavnijih vidova ponasanja. To su genetski uoblicene finkcijske reakcije koje se javljaju na odredjene drazi. Sa fizioloske tacke gledista poznati su receptori, (primaoci drazi), nervni lukovi kojima se drazi prenose, neki neurotransmiteri koji prenose impulse sa jednog na drugi neuron, a identifikovani su neki nizi supkortikalni i kortikalni centri u mozgu u kojima se ti signali sakupljaju i obradjuju i odakle polaze informacije o tipu reakcije.Refleksni sistemi se ostvaruju po odredjenoj genetskoj shemi. Razne spoljne i unutrasnje drazi koje izazivaju tezak udar na organizam prenose se odredjenim putevima do centra za simpaticki dio nervnog sistema u hipotalamusu - simpaticko-ergilni neuroni. To uzrokuje sekreciju adrenalina, adrinokortikotropnog hormona (ACTH), somatotropina i drugog sto dovodi do metabolickih reakcija i gradi biohemijsku i klinicku sliku svrsishodne alarmne reakcije. Kod uslovnih refleksa nije razjasnjen mehanizam upamcivanja uslovnih drazi. Postoje dva osnovna nagona- nagon samoodrzanja i seksualni nagon. Bez nagona samoodrzanja ne bi postojalo seksualni nagon. U gladovanju gasi se seksualnost a teskoj denutriciji ona se potpuno gasi. Jedna od glavnih komponenti nagona samoodrzanja je obezbijedjenje odgovarajuce ishrane. U rijesavanju ovog problema centralno mjesto ima osjeacaj gladi. Vrhunski regulatori osjecaja gladi su dva centra u mozgu - centar za glad i centar za osjecaj sitosti. Na dva su odvojena mijesta u hipotalamusu, a funkcijski su povezani nitima i neurotransmitrima. Centar za sitost inhibise centar za glad. U mezencefelonu je jos jedan centar koji regulise mehaniku hranjenja: lucenje pljuvacke, zvakanje, gutanje i dr. Pokretac osjecaja gladi je nedostatak hranjivih materija u plazmi,posebno glukoze. Druga komponenta nagona samoodrzanja je obezbjedjenje dovoljo tecnosti i kiseonika. Najveci broj refleksnih reakcija i alarmna reakcija nalaze se u sluzbi nagona za samoodrzanje. Seksualni nagon je bitna komponenta bioloski sireg nagona bitnog za produzenje vrste. Podsticaji mogu biti vizuelni, slusni, olfaktorni i drugi, ali najbolji podsticaji poticu od seksualnih stereoidnih hormona polnih zlijezda. Dosta slozen je problem psihoseksualne orijentacije (homoseksualnost). Hormonski sistem, kao glavni regulator metabolickih funkcija u organizmu, moze da utice na ponasanje na dva nacina - preko procesa ontogeneze u izgradjivanju nekih organa vaznih za ponasanje i preko uticaja svojih hormona na samo ponasanje. Kada je rijec o ponasanju naj vazniju ulogu imaju hormoni stitaste zlijezde i seksualni hormoni. Postiji veliki broj oligofrenija stvorenih drugim bolestima, ali nijednu od njih neprati tako karakteristicno ponasanje oboljelih kao u slucaju kretenizma, narocito endemskog. Osobe su psihofizicki usporene. One sporo misle i sporo reaguju

(bradipsihija), sporo govore (bradilalija), sporo se krecu (bradikinezija), imaju usporen puls (bradikardija), hodaju karakteristicno- hod im je gegav sa lako savijenim nogama u koljenima i priblizenim koljenima i dr., a uz to su dobrocudne. Ove pojave su trajne prirode, a posledica su ostecenja neurona zbog nedostatka hormona stitaste zlijezde.Smatra se da koncentracija muskih seksualnih hormona u kijematogenezi ili prvih dana po rodjenju ima odlucujucu ulogu za psihoseksualnu orijentaciju jedinke u toku zivota. Metabolicke promjene, zasnovane na promjeni hormonskog stanja, a koje se najdublje odrazavaju na ponasanje su: hipopituitarizam, hipotireoza, hipertireoza, dugotrajan hiperinsulinizam.Hipopituitarizam, insuficijencija prednjeg reznja hipofize, razvija se zbog nedostatka hormona adenohipofize. To je stanje visezlijezdane insuficijencije. Smanjuju se funkcije stitnjace, polnih zlijezda, kore nadbubrega, kortizon (manjak ACTH) i lucenje hormona rastenja - somatotropina. Osobe sa hipopituitarizmom su povucene, mirne, nezainteresovane, bez impulsa, sa vrlo smanjenim zeljama i potrebama, zimljive. Najcesci uzrok hipopituitarizma odraslih je nekroza prednjeg reznja hipofize trudnica koje su u toku porodjaja dozivjele veliko krvavljenje. Hipotireozu prati usporenost psihomotorne aktivnosti, pad interesovanja, povucenost, zimljivost. Hipertireoza dovodi do suprotnog stanja. Osoba je preosjetljiva, uzbudljiva, cesto eksplozivna. Povecano lucenje insulina, hiperinsulinizam, ako traje dugo moze da uzrokuje trajne promjene u ponasanju zbog ostecenja CNS-a hipoglikemijama. Osoba je sapeta, suzava se njen intelektualni kapacitet, smanjuje se njeno interesovanje, povlaci se u sebe.Veliki broj genopatija uzrokuje oligofreniju i na taj nacin utice na ponasanje.Te oligofrenije su manje-vise jednolicne. Izuzetak su porodicni kretenizam i Lesh-Nychanova (Les-Nihanova ) bolest. Za razliku od kretenizma, Lesh-Nychanovu bolest prati autoagresivnost sa jakom zeljom za samoostecenje ( ugrizi usana i prstiju ruku). Metabolicki poremecaj ove bolesti je visoka koncentracija mokracne kiseline u serumu.Veliki broj hromosomopatija, autosomne gotovo sve, prati manja ili veca oligofrenija, pa na taj nacin i one uticu na ponasanje. Aberacije polnih hromosoma mogu uticati na psihoseksualno stanje, bilo kao hermafroditizam (mozaicizmi XX/XY kombinacija), bilo kao sklonost za homoseksualnost (XXY) ili delikvenciju (XYY i XXY). Djeca sa trisomijom 21 (Daunov sindrom) su oligofrena, ali su skoro uvijek dobrcudna i vesele naravi sa sklonoscu za humor najcesce na svoj racun (mongoloidni humor). Cjelokupni nervni sistem je znacajan za ponasanje, ali su pojedini njegovidijelovi posebno odgovorni za pojedine vidove ponasanja. Tako, ponasanje vezanoza emocije, podsvijesne motoricne i senzorne nagone i osjecanje neprijatnosti iradosti vezani su za grupu mozdanih struktura koji se nazivaju limicni sistem. Dijelovi limicnog sistema u vidu kore okruzuju mozdano stablo (na grckom limbus znaci kora, rub). To su: dijelovi bazalnih ganglija, hipokampus, prednja jedra talamusa, hipotalamus, epitalamus, amigdaloidna jedra, gyrus cinguli i dr. Osjecanje prijatnosti i neprijatnosti zbog jedne radnje, odnosno osjecanje nagrade i kazne ima veliki znacaj za upamcivanje, emociju i motivisanost. Centri za osjecanje prijatnosti (nagrade) smjesteni su u septumu i hipotalamusu, prvenstveno duz snopa telencefalona (medial forebrain bundle) i u ventromedialnom jezgru hipotalamusa. Centri za osjecaj neprijatnosti i kazne, ukljucivsi i osjecaj bola, analaze se u sredisnjoj sivoj masi oko Silvijevog kanala u mezencefalonu pa se sire prema ventrikulsnim strukturama hipotalamusa. Nadrazaj ovih centara moze potpuno da inhibise centre za nagradu i uzivanje.

Ogledi na zivotinjama pokazuju da se dozivljaji koji ne dovode ni do nagrade ni do kazne gotovo uopste ne pamte. Ponavljanje ovih nadrazaja dovodi gotovo do potpunog gasenja reakcija u kori mozga. Ali, ako nadrazaj stvara osjecanje nagrade ili kazne reakcija u kori mozga postaje sve jaca sa ponavljanjem nadrazaja pa zivotinja stvara snazne otiske pamcenja. Znaci, centri u mezencefalonu imaju vaznu ulogu pri odabiranju informacija koje se uce. Trankvilizeri inhibisu aktivnost tih centara i smanjuju njihovu moc percepcije.Misli se da amigdaloidna jedra pomazu u kontroli cjelokupnog nacina ponasanja jedinke jer drazenjem pojedinih dijelova tih jedara mogu se izazvati gotovo svi obrasci ponasanja. Hipokampus, vjerovatno ,ima vaznu ulogu pri uspostavljanju paznje kod covjeka. On je jedan od glavnih izvora ulaznih signala za hipotalamus i druge limbicne strukture. Misli se da hipokampus povezuje razlicite signale iz oblasti osjeacaja i osjcanja, pa ih zatim kao uskladjene informacije salje u podrucje za nagradu i kaznu limbicnog sistema. Ako se covjeku odstrani hipokampus razvije se ANTEROGRADNA AMNEZIJA. On ne moze da ostvaruje nova pamcenja. Limbicna kora u vidu prstena okruzuje supkortikalne limbicne strukture. Spada medju najstarije dijelove mozga. Vjeruje se da kod covjeka ona predstavlja asocijacijsko podrucje za kontrolu nizih centara koji prvenstveno sudjeluju u ponasanju.

Xyy5. Dvostruki "Y" sindrom ( 47,XYY)Dvostruki-Y sindrom nije fenotipski jasno definiran pa predstavlja uglavnom citogenetički pojam. Javlja se u 1 : 1000 muške novorođenčadi, koja se većinom ne razlikuju od djece s normalnim muškim kariotipom. Uz pojačani rast tijekom puberteta zapažaju se psihičke smetnje u društvenom prilagođavanju i sklonost agresivnom ponašanju te mogući infertilitet. Još je nerazjašnjeno jesu li takve osobe genetski sklone prijestupništvu. Odgovor na to osjetljivo pitanje može imati značajne društvene, moralne i etičke posljedice.6. Triplo "X" sindrom ( 47,XXX)Žene s triplo-X sindromom se fenotipski ne razlikuju od žena s normalnim kariotipom, klinički su zdrave i uglavnom fertilne. Manji broj takvih žena ima primarnu ili sekundarnu amenoreju, a neke imaju emotivne teškoće u društvenom prilagođavanju i blažu mentalnu zaostalost. Njihova djeca imaju najčešće normalan kariotip. Taj se sindrom otkriva najčešće slučajno, s učestalošću od 0,8 - 1 : 1000 ženske novorođenčadi.

Opis

Što je 47, XYY sindrom?

. 47, XYY je sindrom karakteriziran je dodatni primjerak Y kromosoma u svakoj od muškog stanica. . Iako su muškarci s ovim stanje svibanj biti viša od prosjeka, ovu kromosomskih promjena u pravilu ne stvaraju neobične fizičke karakteristike.Većina muškaraca sa 47, XYY sindroma imaju normalan seksualni razvoj i jesu u mogućnosti to otac djece.

. 47, XYY je sindrom povezan s povećanim rizikom od učenju i odgođen razvoj govora i jezika.. Kasniti razvoj motornih vještina (kao što je sjedenje i hodanje), slabi mišićni tonus (hypotonia), drhtanje ruku ili druge nehotične pokrete (motorni tics), te u ponašanju i emocionalne teškoće su moguće. . Ove karakteristike uvelik variraju među pogođenim dječaka i muškaraca.

A small percentage of males with 47,XYY syndrome are diagnosed with autistic spectrum disorders, which are developmental conditions that affect communication and social interaction. Mali postotak muškaraca sa 47, XYY sindrom se s dijagnozom unutar autističnog spektra poremećaja, što su razvojne uvjete koji utječu na komunikacije i socijalne interakcije.

KOLIKO JE CEST 47,XYY

. To stanje se događa u oko 1 na 1.000 novorođenih dječaka. Pet do 10 dječaka sa 47, XYY sindrom su rođeni u SAD-u svaki dan.

Koje su genetske promjene se odnose na 47, XYY sindrom?

Ljudi obično imaju 46 hromozoma u svakoj ćeliji. Dva od 46 kromosoma, poznat kao X i Y, nazivaju se kromosomi spol, jer bi se utvrdilo da li će osoba razviti muški ili ženski spol karakteristike. Ženke obično imaju dva X kromosoma (46, XX), a mužjaci imaju jednu X kromosoma i jedan Y kromosom (46, XY).

47, XYY je sindrom uzrokovan prisutnošću dodatni primjerak Y kromosoma u svakoj od muškog stanica. Kao rezultat dodatni kromosom Y, svaka ćelija ima ukupno 47 kromosoma umjesto uobičajenih 46. To je nejasno zašto dodatni primjerak Y kromosom je povezana s visokim dobi, problemi učenja, te u nekim drugim značajkama dječaka i muškaraca.

Neki muškarci sa 47, XYY sindroma imaju dodatni kromosom Y u samo neke od njihovih ćelija. . Ovaj fenomen se zove 46, XY/47, XYY mosaicism.

Može 47, XYY biti naslijeđena sindrom?

Većina slučajeva od 47, XYY sindroma nisu naslijedile.. Kromosomske promjene obično se javlja kao slučajni događaj prilikom formiranja spermijima. Pogreške u ćeliji razdioba zove nondisjunction može rezultirati u spermijima uz dodatni primjerak Y kromosoma. . Ako jedan od tih netipičnih reproduktivnih stanica doprinosi genetski sastav djeteta, dijete će imati dodatni kromosom Y u svakoj od tjelesne stanice.

. 46, XY/47, XYY mosaicism također nije naslijedili. . Javlja se kao slučajni događaj tijekom stanične diobe u ranom embrionalnom razvoju. Kao rezultat toga, neke osobe pogođene stanice imaju jedan X i jedan Y chromosome kromosom (46, XY), a ostale ćelije imaju jednu X kromosoma i dva Y kromosoma (47, XYY).