Galen i njegovo djelo

Galen (grč. Galenus, lat. Claudius Galenus), živio je od 129. do 201. godine n. e. Kao

najpoznatiji ljekar staroga Rima, porijeklom Grk iz Male Azije, šest vijekova nakon Hipokrata,

oca medicine, upotpunio je i dovršio njegovo djelo. Taj sjajni i svestrani duh postavio je stabilnu

i gotovo 1400 godina trajnu medicinsku nauku. Bio je vrlo produktivan te se smatra velikim

naučnikom i piscem. Iza sebe je ostavio oko 400 djela, ne samo iz medicine, već i filozofije i

matematike. Njegova najveća zasluga je što je sabrao i uredio sveukupno dotadašnje znanje

raznih medicinskih škola i struja. Tu su bile zastupljene sve oblasti praktične medicine i

farmacije. Galen je ujedno bio i najveći apotekar svoga doba. Po njemu je dobila ime nauka i

vještina pripremanja lijekova – galenska farmacija. Istovremeno je utemeljio farmakognoziju.

U današnjoj maloazijskoj Turskoj je gradić Bergama, gdje se nalaze ruševine starog grada

Pergamona. To je bio glavni grad helenske pergamonske države koju su 133. g. n.e. osvojili

Rimljani. U njemu se nekoliko godina ranije rodio Galen.

Otac Nikon mu je dao ime Galen, što na grčkom znači miran, spokojan. Otac je odigrao

presudnu ulogu u njegovom odgoju i obrazovanju. Bio je vrlo imućan i cijenjen arhitekta.

Potrudio se da njegov sin dobro upozna helensku književnost, umjetnost i jezik. Obezbijedio je

najpoznatije učitelje filozofije, koji su Galenu prenijeli postavke velikana Platona i Aristotela.

Legenda kaže da je Nikonu u san došao Asklepie i savjetovao da malog Galena obavezno

usmjeri na izučavanje medicine. Taj savjet ili istinski dječakov interes, a možda i jedno i drugo,

bili su presudni da je on još od malih nogu posjećivao medicinsku školu (asklepion) u svom

rodnom gradu.

U Pergamu su u vrijeme helenizma sagrađene prekrasne građevine koje su ostavile pečat na

cjelokupnu arhitekturu i kulturu tog doba, a iz tog grada je potekao čovjek koji je sagradio čvrstu

i dugotrajnu zgradu medicine.

U tom gradu Rimljani su podigli veliku arenu u kojoj su se neprestano borili gladijatori. Galen je

bio u prilici da pomaže preživjelim borcima, i pritom da proučava rane i upoznaje se sa

lijekovima koji olakšavaju njihovo zacjeljivanje. Mora se priznati da je za takvu djelatnost

čovjek morao imati hrabro srce u grudima i veliku misao u glavi. Školovanje nastavlja u

obližnjem gradu Smirni, u Korintu i Aleksandriji u Egiptu. Aleksandrija na Nilu je bila sjedište

univerziteta, najveće biblioteke i muzeja tog doba. Tu je djelovala najpoznatija medicinska škola.

Aleksandrija je bila jedan od šest gradova istog imena koje je osvojio ili osnovao Aleksandar

Veliki, najveći vojskovođa i strateg antičkog doba. On je proširio svoj imperij od Grčke do

Indije, došavši do granica tada poznatog svijeta. Aleksandar je bio Aristotelov učenik. Iako surov

čovjek i hrabar ratnik, uvijek na čelu svoje vojske, zalagao se i za razvoj kulture i nauke i

njihovo očuvanje. Aleksandrovo doba, doba helenizma, je vrijeme u kojem je grčki duh prešao

granice užeg zavičaja i širio se u zemlje Sredozemlja i na Istok, pa se miješao sa drugim

civilizacijama i stvarao poseban spoj znanja i umjetnosti. Egipatska Aleksandrija je postala

svetionik helenizma. Nije bilo boljeg mjesta za sticanje znanja. Iako su rimske legije podjarmile

Grčku, helenska kultura, nauka i umjetnost su postepeno ovladale Rimom.

Najznačajniji naučnici-ljekari u Aleksandriji su bili savremenici Herofil i Erazistrat, koji su

slijedili Hipokrata (oko 260. godine prije n.e.). Imali su svoju školu anatomije. Za Erazistrata se

zna da je vršio seciranje i vivisekciju na ljudima. Ta praksa je bila dozvoljena samo u

Aleksandriji, druge kulture i narodi to nisu dozvoljavali. Zahvaljujući njemu došlo se do

saznanja kako izgledaju aorta, arterije i vene. Erazistrat je vidio kako izgleda srce i shvatio da

ono nije centar osjetila već pumpa, a da je mozak centar misli. To je bilo vrlo značajno za razvoj

anatomije. Empirijska škola koja je također djelovala u Aleksandriji zastupala je mišljenje da je

liječenje rodilo iskustvo, da nije važno znati šta prouzrokuje bolest, nego prije svega kako je

savladati. Njeni sljedbenici zastupali su mišljenje da je ljudski um ograničen i da ne može dublje

objasniti uzroke prirodnih pojava. Empirijci su postali zanatlije ali su oni znatno obogatili

farmaceutsko i terapeutsko znanje starog vijeka (3. stoljeće prije n.e. ). Sljedbenici osnivača

Fillina s otoka Kosa su Serapion i najpoznatiji Heraklid iz Tarenta. Od ove dvije medicinske

škole mnoga znanja preuzeo je i veliki Galen.

Galen se kući vratio 157. g. n. e. i u Pergamu postao glavni liječnik gladijatorske škole, što mu je

omogućilo usavršavanje znanja o anatomiji i ranama. Pričalo se da je svoje pacijente tako dobro

liječio da nijedan nije podlegao. Taj dobar glas stigao je i do prijestolnice Rimskog carstva.

Četiri godine kasnije dobio je poziv da radi u Koloseumu. Galen je prihvatio ponudu i preselio se

u Rim.

Stari Italci i Rimljani tražili su lijek u vjerovanju. Bolesnici su se molili za zdravlje velikom

broju bogova i božica, na primjer Marsu, Jupiteru i Salusu. Smatralo se da Dea Febris pomaže

kod bolesti s temperaturom, a Lucina kod porođaja. Minerva medica bila je zaštitnica lječništva.

Od Grka su preuzeli Apolona i Asklepia kojeg su prozvali Eskulap.

Zdravstvene radnike iz Grčke, slabo školovane i neiskusne, Rimljani su prezirali. Prvi istinski

liječnik i apotekar grčkog porijekla bio je Asklepiad iz Pruse u Bitiniji. On je isključio svako

praznovjerje. Pored lijekova koje je pripremao sam, koristio je za liječenje vodu, vino, čak i

pjevanje. Njegova shvatanja su bila osnov metodičke škole. Bila je to uz Hipokratovu

najznačajnija škola starog vijeka. Metodici su pobijali Hipokratov nauk o sokovima. Po

njihovom shvatanju, čovjek je zdrav ako se pradjelići (atomi) u tijelu pravilno kreću, ako imaju

pravu veličinu i oblik te ako ih je pravilan broj. Osim pristaša metodičke škole, postojao je cijeli

niz pisaca grčko-rimskog razdoblja koji su obogatili materiu medicu.

Grčki farmakolog i farmakognozist Dioscorid je nezaobilazan. Njegovo djelo «Materia medica»,

nauk o ljekovitim tvarima, je najveća knjiga o lijekovima cijelog starog vijeka. To je ujedno i

prva Pharmakopoea. U njoj je opisano oko 500 biljnih, životinjskih i mineralnih lijekova, način

njihova sakupljanja i čuvanja, te terapijska primjena i pripremanje. I Dioscorid je izbjegavao

praznovjerje. Svu svoju djelatnost je posvetio samo jednom dijelu medicine, nauci o lijekovima.

On nije bio tako svestran kao Galen.

Jedan od istaknutih rimskih ljekara tog doba bio je i Plinije Stariji . Napisao je veliko djelo od 37

knjiga pod naslovom «Historia naturalis».

Različita i suprotna shvaćanja pojedinih škola zbunjivala su medicinske stručnjake, pa su

pristupili primjeni zajedničkih postulata različitih škola.

Tako je nastao eklekticizam (eklektik – izbirač). Ovaj metod u praksi nije bio odgovarajući.

Takve prilike u Rimu zatiče Galen koji se tu nastanio 165. godine n.e. Njegovi stručni uspjesi i

javna predavanja naišli su na opće priznanje. Tri godine kasnije car Marko Aurelije pozvao ga je

na dvor zbog kuge. Ovaj vladar i filozof (stoik) koji se trudio da u svom društvu uspostavi sklad,

Galena je podržavao u njegovoj borbi protiv nadriljekarstva. Galen je privremeno napustio Rim i

u gradu Ogleju (Aquileia) pripremao slavnu latvergu terijak kao sredstvo za liječenje kuge. Po

povratku u Rim na cesti «Via sacra» otvorio je kućnu apoteku sa bogatom bibliotekom.

Galen je sakupio cjelokupno znanje svojih prethodnika i dao mu filozofsku podlogu, sažeo ga u

jedinstven sistem, te na taj način antičku medicinu slio u jednu skladnu formu.

Mnogo je pisao o svim oblastima praktične i teorijske medicine i farmacije. Autor je oko 100

medicinskih djela različitog sadržaja: medicinska filozofija i etika, komentari starih medicinskih

djela, anatomija, fiziologija, higijena, nauka o pulsu, dijetetika, patologija, farmacija, terapija,

opšta medicina i dr.

Pogrešno je vjerovao da su ljudi dobrog zdravlja samo kad u njihovom tijelu vlada savršena

ravnoteža tjelesnih tekućina – krvi, sluzi, žute i crne žuči. Anatomiju je proučavao na

životinjama. U 16. vijeku Vesalius je utvrdio da je Galen čovjeku pripisao anatomiju majmuna,

pa su rezultati njegovih ispitivanja bili odbačeni. Ipak, mnogi pojmovi koje je uveo Galen I do

danas su zastupljeni. Smatra se da je on prvi eksperimentalni fiziolog sa tezom: TIJELO

POSTOJI DA POSLUŽI DUŠI. Utvrdio je da živci polaze iz mozga i da provode životnu

pneumu po cijelom organizmu kroz kičmu a da se prekidom kičmene moždine uzrokuje uzetost

određenih dijelova tijela. Galen je definisao koncepciju krvotoka koja se održala do 17. vijeka.

Bavio se hirurgijom, ali više ranarstvom. Sem gladijatora, kao sportski ljekar liječio je i povrede

sportaša na Olimpijadi. Uveo je ekstenziju ekstremiteta, kojom se kosti dovode u kontakt kako bi

mogle pravilno srasti. Bio je i vojni ljekar te je osnovao prvu bolnicu za ranjenike, koja se po

modernom shvaćanju smatrala prvom pravom bolnicom.

Sa Galenom je označen najviši uspon antičke i rimske medicine i nauke i vještine pripremanja

lijekova. On je koristio Dioscoridovo djelo «Materia medica», pa ga je nadopunjavao i napisao

11 knjiga «O miješanju i osobinama prostih lijekova», « Sastavljanje lijekova prema njihovoj

prirodi» i «Sastavljanje lijekova prema mjestu na tlu». Ova su djela preko Vizanta došla do

Arapa, te su im poslužila kao osnov za njihovu farmakologiju.

Lijekove je davao po principu «contraria contrariis», suprotno se suprotnim liječi, koji je

zastupljen i u savremenoj alopatskoj medicini. Galen je učio da svi sastavljeni lijekovi moraju

biti pripremljeni tačno po propisu, tako da oni s istim imenom uvijek djeluju jednako. Smatrao je

da svaki prirodni lijek sadrži neki djelujući dio. Dužnost farmacije je da nastoji pronaći tu

djelotvornu tvar, da je izdvoji i oslobodi od drugih nepotrebnih dijelova prirodne droge ili onih

dijelova koji ometaju njeno djelovanje.

Pripremanje lijekova je usavršio do te mjere da se i danas radi po istom principu, pa je shvatljivo

da upotrebljavamo nazive «galenski lijekovi», «galenski laboratorij» i «galenska farmacija»

Sa Galenom počinje novo poglavlje ne samo u medicini i farmaciji starog Rima, već i u istoriji

medicine i farmacije uopšte. On označava najviši i završni razvojni stepen antičke medicinsko-

farmaceutske misli.

Galen je kritički analizirao (preispitivao) svaku liječničku školu, pa i samog Hipokrata. To mu je

omogućilo da razvije svoje vlastite misli i ideje. Bio je neumorni tragač za istinom. Smatrao je da

je znanje predmet stalne provjere. Služio se logikom, a ispitivanja je koristio da bi dokazao

hipotezu. Pomirio je racionalizam i empirizam. Bio je jasan predavač i detaljan zapisivač.

Uporno se suprotstavljao širenju nadrilječništva i magije, mada mu to nastojanje nije uspjevalo.

Rani hrišćani, nakon pada Rimskog carstva, zapalili su naučne spise Aleksandrijske biblioteke i

tako uništili i veliki dio drevnog medicinskog znanja. Galenovo djelo je značajno sačuvano

zahvaljujući arapskim prevodima. Služilo je kao izvor iz kojeg su kasnije crpili znanje i

srednjovjekovni samostanski prepisivači. Ambijent mračnog srednjeg vijeka nije bio naklonjen

njegovoj nauci iako je on ostao nepovrediv autoritet sve do pojave Paracelzusa.

Njegove karakterne osobine nisu bile u skladu sa njegovim grčkim imenom Galenus. On je bio

nemiran duh, uporan i vrijedan u svom poslu, prgav i svadljiv ali pošten i pravedan čovjek.

Kada je postao građanin Rima dobio je i drugo ime Klaudius. To ime su nosili i slavni rimski

carevi. Galen ga je zaslužio, jer se pokazalo da je svoju djelatnost obavljao «carski», a iza sebe

ostavio veliku zaostavštinu vrijednu cijelom čovječanstvu.