frederic bastiat zakon

- Z A K O N -

Frederic Bastiat

- K A Z A L O -

ŽIVOT JE BOŽJI DAR 9

ŠTO JE ZAKON? 9

PRAVEDNA I TRAJNA VLAST 10

POTPUNO IZOPAČENJE ZAKONA 10

FATALNA SKLONOST ČOVJEČANSTVA 11

VLASNIŠTVO I PLJAČKA 11

ŽRTVE LEGALNE PLJAČKE 12

REZULTATI LEGALNE PLJAČKE 12

SUDBINA NEKONFORMISTA 13

TKO ĆE SUDITI? 13

RAZLOG ZBOG KOJEGA JE GLASANJE OGRANIČENO 14

ODGOVOR JE U OGRANIČAVANJU ZAKONA 14

KOBNA IDEJA LEGALNE PLJAČKE 15

IZOPAČEN ZAKON IZAZIVA SUKOBE 15

ROPSTVO I CARINE SU PLJAČKA 16

DVIJE VRSTE PLJAČKE 16

ZAKON BRANI PLJAČKU 16

KAKO IDENTIFICIRATI LEGALNU PLJAČKU 17

LEGALNA PLJAČKA IMA PUNO IMENA 17

SOCIJALIZAM JE LEGALNA PLJAČKA 17

IZBOR PRED NAMA 18

PRAVA FUNKCIJA ZAKONA 18

ZAVODLJIVI MAMAC SOCIJALIZMA 19

PRISILNO BRATSTVO UNIŠTAVA SLOBODU 19

PLJAČKA NARUŠAVA VLASNIŠTVO 19

TRI SUSTAVA PLJAČKE 20

ZAKON JE SILA 20

ZAKON JE NEGATIVAN KONCEPT 21

POLITIČKI PRISTUP 21

ZAKON I MILOSRĐE 22

ZAKON I OBRAZOVANJE 22

ZAKON I MORAL 22

BRKANJE TERMINA 23

UTJECAJ SOCIJALISTIČKIH PISACA 23

SOCIJALISTI ŽELE IZIGRAVATI BOGA 24

SOCIJALISTI PREZIRU ČOVJEČANSTVO 24

OBRANA PRISILNOG RADA 25

OBRANA OČINSKE VLADE 25

IDEJA O PASIVNOM ČOVJEČANSTVU 26

SOCIJALISTI IGNORIRAJU RAZUM I ČINJENICE 26

SOCIJALISTI ŽELE DISCIPLINIRATI NAROD 27

SLAVNO IME I HRĐAVA ZAMISAO 27

ZASTRAŠUJUĆA ZAMISAO 28

LIDER DEMOKRATA 29

SOCIJALISTI ŽELE NAMETNUTI KONFORMIZAM 30

ZAKONODAVCI ŽELE OBLIKOVATI ČOVJEČANSTVO 30

ZAKONODAVCIMA JE REČENO KAKO DA UPRAVLJAJU LJUDIMA 31

PRIVREMENA DIKTATURA 31

SOCIJALISTI ŽELE RAVNOPRAVNOST BOGATSTVA 32

GREŠKA SOCIJALISTIČKIH PISACA 32

ŠTO JE SLOBODA? 33

FILANTROPSKA TIRANIJA 33

SOCIJALISTI ŽELE DIKTATURU 34

AROGANCIJA DIKTATORA 34

INDIREKTAN PRILAZ DESPOTIZMU 35

NAPOLEON JE ŽELIO PASIVNO ČOVJEČANSTVO 35

ZAČARANI KRUG SOCIJALIZMA 36

DOKTRINA DEMOKRATA 36

SOCIJALISTIČKI KONCEPT SLOBODE 37

SOCIJALISTI SE BOJE SVIH SLOBODA 37

IDEJA NADČOVJEKA 38

SOCIJALISTI ODBIJAJU SLOBODAN IZBOR 38

UZROK FRANCUSKE REVOLUCIJE 39

OGROMNA MOĆ VLASTI 39

POLITIKA I EKONOMIJA 40

PRAVE ZAKONODAVNE FUNKCIJE 40

ZAKON I MILOSRĐE NISU ISTI 41

GLAVNI PUT ZA KOMUNIZAM 41

OSNOVA STABILNE VLADE 42

PRAVDA ZNAČI JEDNAKA PRAVA 42

PUT U DOSTOJANSTVO I PROGRES 43

DOKAZ JEDNE IDEJE 43

ŽELJA DA SE VLADA DRUGIMA 43

PROBAJMO SADA SLOBODU 44

ZAKON - Frederic Bastiat

str. 5/44

- K N J I G A I A U T O R -

Kada recenzent želi odati posebno priznanje nekoj knjizi, on joj proriče da će se čitati i poslije "sto godina". Prvi put objavljen u obliku pamfleta, lipanj 1850, Zakon je star preko sto godina. A budući da su njegove istine vječne, čitat će se i kada prođe sljedeće stoljeće.

Frederic Bastiat (1801-1850) bio je francuski ekonomist, državnik i pisac. Najviše je pisao u godinama koje su neposredno prethodile - ili slijedile - Februarsku revoluciju 1848. Bilo je to razdoblje kada se Francuska ubrzano okretala totalnom socijalizmu. Kao predstavnik Zakonodavne skupštine, gospodin Bastiat proučavao je i objašnjavao svaku socijalističku zabludu čim bi se pojavila i objašnjavao kako se socijalizam mora neizbježno degenerirati u komunizam. No, većina njegovih sunarodnjaka odlučila je ignorirati njegovu logiku.

Zakon je, ovdje, ponovo predstavljen zato što je danas u Americi ista situacija kao u Francuskoj 1848. Iste socijalističko-komunističke ideje i planovi, koji su tada bili prihvaćeni u Francuskoj, danas kolaju Amerikom. Objašnjenja i argumenti koje je tada izložio gospodin Bastiat - od riječi do riječi - podjednako vrijede i danas. Njegove ideje zaslužuju da ih pažljivo saslušamo.


str. 6/44

- P R E D G O V O R -

"Država je ona velika izmišljotina pomoću koje svatko pokušava živjeti na račun svakog drugog."

Frederic Bastiat

Frederic Bastiat (1801 - 1850) zauzima posebno mjesto u srcima i svijesti prijatelja slobode. Tu nema misterije koju treba rješavati. Ključ Bastiatovog apela je integritet i elegancija njegove poruke. Njegovo pisanje pokazuje čistoću i promišljenu strast koje su rijetke u suvremenom svijetu. Uvijek je pisao da ga razumiju, da uvjeri, a ne da impresionira ili zbuni.

Posredstvom priče, Bastiat je svojim francuskim sunarodnjacima spretno srušio pogrešne predodžbe o ekonomiji. Kada nam, danas, u modernoj Americi, intelektualci i političari i dalje govore da nas slobodan ulaz inozemnih proizvoda osiromašuje ili da destruktivni zemljotresi i uragani dovode do prosperiteta, stvarajući potrebu za ponovnom izgradnjom, vidimo rezultate kulture koja ne zna za Frederica Bastiata.

Ali, misliti da je Bastiat samo ekonomist znači ne cijeniti ga dovoljno. Bastiat je bio filozof zakona prvog ranga. Ono što ga je napravilo takvim je Zakon. Pišući, dok je Francuska bila zavođena lažnim obećanjima socijalizma, Bastiat se bavio zakonom u klasičnom smislu; on svoj razum usmjerava na otkrivanje načela društvene organizacije koja najbolje odgovara ljudskim bićima.

Počinje priznanjem da pojedinci moraju djelovati da bi se održavali u životu. Oni to čine djelujući svojim sposobnostima na prirodni svijet i transformirajući njegove komponente u korisne proizvode. "Život, sposobnosti, proizvodnja - drugim riječima, individualnost, sloboda, vlasništvo - to je čovjek", piše Bastiat. A kako se nalaze u samoj srži ljudske prirode, oni "prethode svom ljudskom zakonodavstvu i pretpostavljeni su mu." Premalo ljudi shvaća tu poantu. Zakonodavni pozitivizam, mišljenje da nema dobrog i lošeg prije donošenja zakonodavstva, nažalost, muči čak i neke zagovornike individualne slobode (utilitarističke potomke Benthama, na primjer). Ali, Bastiat nas podsjeća: "Život, sloboda i vlasništvo ne postoje zato što su ljudi stvorili zakone. Naprotiv, činjenica da su život, sloboda i vlasništvo postojali ranije, upravo je i navela ljude da stvore zakone."

Za Bastiata, zakon je odricanje. Složio se s prijateljem koji je govorio da je neprecizno reći da zakon treba stvarati pravdu. U stvari, zakon bi trebao sprječavati nepravdu. "Pravda se postiže samo u odsustvu nepravde". Ovo se nekim čitateljima može učiniti dubiozno. No, ako razmislimo, možemo vidjeti da je slobodno i pravedno društvo ono koje se javlja kao posljedica izostanka nasilne intervencije protiv pojedinaca; njihovog ostavljanja na miru.

Svrha zakona je obrana života, slobode i vlasništva. On je, kaže Bastiat, "kolektivna organizacija individualnog prava na zakonitu obranu". Svaki pojedinac ima pravo braniti svoj život, slobodu i vlasništvo. Za grupu pojedinaca se, stoga, može reći da ima "kolektivno pravo" udružiti resurse radi obrane. "Stoga se načelo kolektivnog prava - razlog njegovog postojanja, njegova legitimnost - zasniva na individualnom pravu. A zajednička snaga koja štiti ovo kolektivno pravo ne može, logično, imati nikakvu drugu svrhu niti zadatak od onoga koji zastupa." Ako je sama svrha zakona zaštita individualnih prava, onda se zakon ne može


str. 7/44

koristiti - bez kontradikcije -za ostvarivanje onoga što pojedinci nemaju pravo raditi. "Takvo izopačenje sile bilo bi...suprotno našoj premisi." Rezultat bi bio nezakonit zakon.

Društvo zasnovano na ispravnom konceptu zakona bilo bi uređeno i napredno. Ali, nažalost, neki će odabrati pljačku umjesto proizvodnje ako prva zahtijeva manje napora od druge. Ozbiljna se opasnost javlja kada klasa ljudi koja stvara zakon (zakonodavstvo) pribjegne pljački. Rezultat je, piše Bastiat, "zakonita pljačka". U početku, samo mala grupa zakonodavaca legalno pljačka. No, to može pokrenuti proces u kojemu se opljačkane klase bore da postanu dio izopačenosti zakona umjesto da teže njegovom ukidanju. "Kao da je neophodno da, prije no što nastupi vladavina pravde, svatko pretrpi okrutnu odmazdu - neki zbog toga što su loši, a neki zbog toga što ne razumiju stvari."

Rezultat opće legalne pljačke je moralni kaos, upravo zato što su zakon i moral suprotstavljeni. "Kad zakon i moral proturječe jedan drugom, građanin je suočen sa surovom alternativom: ili da izgubi osjećaj za moral ili da izgubi poštovanje prema zakonu." Bastiat ističe da je, za mnoge ljude, sve ono što je zakonito i opravdano. Zato zapadaju u konfuziju. I konflikt.

Sve dok priznajemo da se zakon može odvratiti od svog pravog cilja - da može narušavati vlasništvo umjesto da ga štiti, svatko će željeti sudjelovati u izradi zakona, bilo da bi se zaštitio od pljačke ili da bi ga iskoristio zarad pljačke. Politička će pitanja uvijek biti štetna, dominantna i zaokupljat će sve živo. Bit će tuče na vratima zakonodavne palače, a ni borba unutar nje neće biti manje žestoka.

Zvuči poznato?

Bastiat - pored želje za plijenom - nalazi još jedan motiv koji stoji iza legalne pljačke: "Lažnu filantropiju". Opet, on vidi proturječnost. Ako filantropija nije dobrovoljna, ona uništava slobodu i pravdu. Zakon ne može dati ništa što prvo nije uzeto njegovom vlasniku. On tu analizu primjenjuje na sve vrste vladinih intervencija, od carina do, takozvanog, javnog obrazovanja.

Bastiatove riječi su svježe kao da su danas napisane. On objašnjava da legalnu pljačku možemo prepoznati ako potražimo zakone koji dopuštaju da se vlasništvo jedne osobe da nekom drugom. Takve zakone treba ukinuti "bez odlaganja". Ali, upozorava on, "osoba koja profitira od ovog zakona gorko će se žaliti, braneći svoja stečena prava", svoja ovlaštenja. Bastiatov savjet je izravan: "Ne slušajte ovu sofistiku utjecajnih krugova. Prihvaćanje ovih argumenata ugradit će legalnu pljačku u cjelokupan sustav. U stvari, to se već dogodilo. Obmana današnjice je pokušaj da se svatko obogati na račun svakoga drugog."

Globalni stav koji je pozadina izopačenja zakona, piše Bastiat, smatra čovjeka pasivnim entitetom, kome nedostaje vlastiti pokretač i koji čeka ruku i plan mudrog zakonodavca. On citira Rousseaua: "Zakonodavac je mehaničar koji pronalazi mašinu". Saint-Justa: "Zakonodavac naređuje budućnosti. Na njemu je da hoće dobro čovječanstvu. Na njemu je da ljude napravi onim što on hoće da budu." I, poput oštrog brijača, Robespierrea: "Funkcija vlasti je da usmjerava fizičke i moralne snage nacije prema cilju zbog kojeg je i stvorena politička zajednica."

Bastiat ponavlja osudu "čovjeka sustava" Adama Smitha, koji vidi ljude kao proste pijune koje treba pomjerati po šahovskoj ploči. Da bi ostvario svoje ciljeve, zakonodavac mora suzbiti ljudske razlike jer one remete plan. Nametnuta pokornost (ima li kakve druge?) pravilo je dana. Bastiat, u tom smislu, citira nekoliko pisaca, a onda odgovara:


str. 8/44

"Oh, uzvišeni pisci! Molim vas, sjetite se ponekad da su ta glina, taj pijesak i to stajsko gnojivo, kojima tako proizvoljno raspolažete, ljudi! Oni su vam ravni! Oni su inteligentna i slobodna ljudska bića poput vas! Kao i vi, i oni su od Boga dobili sposobnost da uočavaju, da planiraju unaprijed, da misle i da sami prosuđuju!"

Poslije citiranja nekoliko pisaca koji su toliko spremni posvetiti se ponovnom izmišljanju ljudi, Bastiat više ne može kontrolirati svoj užas: "Ah, vi bijedna stvorenja! Vi, koji mislite da ste tako veliki! Vi, koji prosuđujete da je čovječanstvo tako malo! Vi, koji želite sve reformirati! Zašto ne reformirate sebe same? Taj zadatak bio bi sasvim dovoljan."

Bastiat ne može dopustiti ni neograničenoj demokraciji da umakne njegovom domašaju. S uobičajenom elegancijom zadire pravo u srž problema. Demokrat pozdravlja narodnu mudrost. Iz čega se ta mudrost sastoji? Iz sposobnosti da izaberu svemoćne zakonodavce - i to je sve. "Ljudi, koji su za vrijeme izbora bili tako mudri, tako oralni i tako savršeni, sada nemaju nikakvih sklonosti; ili, ako ih imaju, to su sklonosti koje vuku dolje, u degradaciju... ako su ljudi onako nesposobni, onako nemoralni i onako neuki kako to ističu političari, zašto se onda pravo glasa tih istih ljudi brani s takvim ostrašćenim insistiranjem?" I "ako su prirodne sklonosti čovječanstva toliko hrđave da nije sigurno dopustiti ljudima da budu slobodni, kako to da su sklonosti tih organizatora uvijek pozitivne?"

Bastiat završava svoju knjigu prodornim pozivom na slobodu i odbacivanjem svih prijedloga da se ljudima nametne neprirodno društveno uređenje. On preklinje sve zakonodavce i dobročinitelje neka odbace sve sustave i probaju slobodu.

Godinama poslije prvog objavljivanja Zakona malo toga napisanog u tradiciji klasičnog liberalizma može se približiti njegovoj čistoći, snazi, njegovoj skoro poetskoj kvaliteti. Avaj, daleko od toga da je svijet naučio lekcije Zakona. Bastiata bi ražalostilo u što se Amerika pretvorila. Upozorio nas je. Identificirao je načela neophodna za pravo ljudsko društvo i učinio ih pristupačnima svima. U borbi za okončanje legalizirane pljačke etatizma i obranu individualne slobode što se još moglo tražiti od jednog čovjeka?

Studeni, 1995.

Sheldon Richman


str. 9/44

- Z A K O N - Zakon - izopačen! I policijske snage države izopačene zajedno s njim! Zakon, kažem,

ne samo okrenut od svog pravog cilja, već natjeran da slijedi sasvim suprotan cilj! Zakon - pretvoren u oružje svakojake pohlepe! Umjesto da kontrolira zločin, zakon - i sam kriv za zla koja bi trebao kažnjavati!

Ako je ovo točno, to je ozbiljna činjenica i moralna mi dužnost nalaže da na to skrenem pažnju svojim sugrađanima.

- Ž I V O T J E B O Ž J I D A R -

Bog nam je dao dar koji obuhvaća sve druge darove. To je dar života - fizičkog, intelektualnog i moralnog života.

Ali, život se ne može sam održavati. Stvaratelj života nam je povjerio odgovornost da ga čuvamo, razvijamo i usavršavamo. Da bismo to ostvarili, opskrbio nas je nizom čudesnih sposobnosti. I smjestio nas usred raznovrsnih prirodnih resursa. Djelujući našim sposobnostima na te prirodne resurse, pretvaramo ih u proizvode i koristimo. Ovaj proces je neophodan da bi život tekao svojim određenim tokom.

Život, sposobnosti, proizvodnja - drugim riječima, individualnost, sloboda, vlasništvo - to je čovjek. I, usprkos lukavosti vještih političkih lidera, ova tri Božja dara prethode svom ljudskom zakonodavstvu i pretpostavljena su mu.

Život, sloboda i vlasništvo ne postoje zato što su ljudi stvorili zakone. Naprotiv, činjenica da su život, sloboda i vlasništvo postojali ranije, upravo je i navela ljude da stvore zakone.

- Š T O J E Z A K O N ? -

Što je, onda, zakon? To je kolektivna organizacija individualnog prava na zakonitu obranu.

Svatko od nas ima prirodno pravo - od Boga - braniti svoju ličnost, svoju slobodu i svoje vlasništvo. Ovo su tri osnovna životna zahtjeva i očuvanje svakog od njih u potpunosti ovisi o očuvanju ona druga dva. Jer, što su naše sposobnosti nego produžetak naše individualnosti? A što je vlasništvo nego produžetak naših sposobnosti?

Ako svaka osoba ima pravo braniti - čak i silom - svoju ličnost, svoju slobodu i svoje vlasništvo, onda slijedi da grupa ljudi ima pravo organizirati i podržavati zajedničku snagu radi stalne zaštite tih prava. Stoga se princip kolektivnog prava - razlog njegovog postojanja, njegova legitimnost - temelji na individualnom pravu. A zajednička snaga koja štiti ovo kolektivno pravo ne može, logično, imati nikakvu drugu svrhu niti zadatak od onoga koji zastupa. Zato se, budući da pojedinac ne može zakonito koristiti silu protiv ličnosti, slobode


str. 10/44

ili vlasništva drugog pojedinca, onda zajednička sila - iz istog razloga - ne može zakonito koristiti za uništavanje ličnosti, slobode ili vlasništva pojedinaca ili grupa.

Takvo izopačenje sile bilo bi, u oba slučaja, suprotno našoj premisi. Sila nam je dana da branimo svoja individualna prava. Tko će se usuditi kazati da nam je sila dana da bismo uništavali ista ta prava naše braće? Budući da nijedan pojedinac koji nezavisno djeluje ne može zakonito koristiti silu radi uništavanja prava drugih, zar iz toga logično ne slijedi da se isti princip primjenjuje i na zajedničku silu koja nije ništa drugo doli organizirana kombinacija individualnih sila?

Ako je to točno, onda ništa nije očiglednije od ovoga: zakon je organizacija prirodnog prava zakonite obrane. On je zamjena individualnih sila zajedničkom silom. A ova zajednička sila treba činiti samo ono što pojedinačne sile imaju prirodno i zakonito pravo činiti: štititi osobe, slobode i vlasništva; očuvati prava svakog i dovesti do toga da pravda vlada nad svima nama.

- P R A V E D N A I T R A J N A V L A S T -

Kada bi nacija počivala na ovim temeljima, čini mi se da bi među ljudima vladao red, kako u mislima tako i u djelima. Čini mi se da bi takva nacija imala najjednostavniju, najprihvatljiviju, najekonomičniju, najograničeniju, najmanje ugnjetavačku, najpravedniju i najtrajniju moguću vladu - ma kakva bila njena politička forma.

Pod takvom administracijom svatko bi shvatio da ima sve privilegije, kao i sve odgovornosti svoje egzistencije. Nitko ne bi imao nikakav spor s vladom, pod uvjetom da se njegova ličnost poštuje, da je njegov rad slobodan i da su plodovi tog rada zaštićeni od svakog nepravednog napada. Kad postignemo uspjeh, ne bismo morali zahvaljivati državi na svom uspjehu. A kada, pak, doživimo neuspjeh, ne bismo pomišljali na to da za svoju nesreću krivimo državu više no što je seljaci okrivljuju zbog grada ili mraza. Država bi se osjećala samo preko neprocjenjivih blagoslova sigurnosti koje bi osiguravao ovakav koncept vlasti.

Može se dalje konstatirati da bi se, zahvaljujući nemiješanju države u privatne poslove, naše potrebe i njihovo zadovoljavanje razvijali na logičan način. Ne bismo viđali siromašne porodice koje traže književno obrazovanje prije nego što dobiju hljeb. Ne bismo gledali gradove naseljene na račun seoskih okruga, niti seoske okruge na račun gradova. Ne bismo gledali velika pomjeranja kapitala, radne snage i stanovništva izazvana zakonodavnim odlukama.

Izvori naše egzistencije postali su neizvjesni i nepouzdani zbog takvih pomjeranja koja je izazvala država. A, osim toga, ovakvi zakoni opterećuju vladu većim odgovornostima.

- P O T P U N O I Z O P A Č E N J E Z A K O N A -

Ali, nažalost, zakon se nikako ne ograničava na svoje prave funkcije. I, kada nadiđe svoje prave funkcije, to ne čini samo u nekim nevažnim i spornim pitanjima. Zakon je otišao dalje od toga; on je djelovao izravno suprotno svojoj vlastitoj svrsi. Zakon je korišten da uništi svoj vlastiti cilj: primijenjen je za uništavanje pravde koju je trebao održavati; za ograničavanje i uništavanje prava koja je, po svojoj stvarnoj namjeni, trebao poštovati. Zakon


str. 11/44

je stavio kolektivnu silu na raspolaganje beskrupuloznim ljudima koji žele, bez rizika, eksploatirati ličnost, slobodu i vlasništvo drugih. Pretvorio je pljačku u pravo, kako bi zaštitio pljačku. I pretvorio je zakonitu obranu u zločin, kako bi kaznio zakonitu obranu.

Kako je ostvareno ovo izopačenje zakona? I kakvi su rezultati?

Zakon je izopačen pod utjecajem dva potpuno različita uzroka: glupe pohlepe i lažne filantropije. Porazgovarajmo o prvoj.

- F A T A L N A S K L O N O S T Č O V J E Č A N S T V A -

Samoočuvanje i vlastiti razvoj uobičajene su aspiracije svih ljudi. I kada bi svatko uživao u neograničenom korištenju svojih sposobnosti i slobodno raspolagao plodovima svoga rada, društveni bi progres bio stalan, neprekidan i neiscrpan.

Ali, postoji još jedna tendencija uobičajena kod ljudi. Kad mogu, žele živjeti i prosperirati na račun drugih. Ovo nije ishitrena optužba. Niti potječe od mračnog i nemilosrdnog duha. Anali povijesti svjedoče o toj istini: neprestani ratovi, masovne migracije, vjerski progoni, univerzalno ropstvo, nepoštenje u trgovini i monopoli. Ova fatalna želja vodi porijeklo iz same prirode čovjeka - iz tog primitivnog, univerzalnog i neugušivog instinkta koji ga tjera da zadovoljava svoje želje uz najmanji mogući trud.

- V L A S N I Š T V O I P L J A Č K A -

Čovjek može živjeti i zadovoljavati svoje potrebe samo neprekidnim radom; neprekidnom primjenom svojih sposobnosti na prirodne resurse. Ovaj proces je porijeklo vlasništva.

Ali, točno je i to da čovjek može živjeti i zadovoljavati svoje potrebe otimanjem i korištenjem proizvoda tuđeg rada. Ovaj proces je porijeklo pljačke.

No, kako je čovjek prirodno sklon izbjegavanju truda - a kako je rad sam po sebi muka - slijedi da će ljudi pribjeći pljački uvijek kada je pljačkati lakše nego raditi. Povijest nam ovo sasvim jasno pokazuje. A pod tim uvjetima ni religija ni moral to ne mogu zaustaviti.

Kada se, onda, okončava pljačka? Okončava se kada postane mučnija i opasnija od rada.

Očigledno je, onda, da je prava svrha zakona koristiti moć svoje kolektivne sile da zaustavi ovu fatalnu sklonost pljačkanju umjesto radu. Sve zakonske mjere trebale bi štititi vlasništvo i kažnjavati pljačku.

Ali, uopćeno govoreći, zakon stvara jedan čovjek ili jedna klasa ljudi. A kako zakon ne može funkcionirati bez odobrenja i podrške dominantne sile, ova sila se mora povjeriti onima koji zakone prave.

Ova činjenica, kombinirana s fatalnom sklonošću ljudskog srca da svoje potrebe zadovoljava uz najmanji mogući napor, objašnjava gotovo univerzalnu izopačenost zakona.


str. 12/44

Zato je lako razumjeti kako zakon, umjesto da kontrolira nepravdu, postaje nepobjedivo oružje nepravde. Lako je shvatiti zašto zakonodavac koristi zakon da, u različitoj mjeri, kod drugih ljudi uništava njihovu osobnu neovisnost ropstvom, njihovu slobodu ugnjetavanjem, a njihovo vlasništvo pljačkom. Ovo se čini radi koristi osobe koja stvara zakon, a razmjerno moći koju ima.

- Ž R T V E L E G A L N E P L J A Č K E -

Ljudi se, prirodno, bune protiv nepravde čije su žrtve. Stoga, kada pljačku organizira zakon radi profita onih koji zakon prave, sve opljačkane klase - mirnim ili revolucionarnim putem - pokušavaju, nekako, i same početi pisati zakone. Ovisno o stupnju njihovog obrazovanja te opljačkane klase, u pokušaju da dostignu političku moć, mogu predložiti jedan od dva sasvim različita cilja: zaustaviti legalnu pljačku ili uzeti udjela u njoj.

Teško naciji kada ovaj drugi cilj prevlada kod masovnih žrtava legalne pljačke, kad na njih dođe red da prigrabe vlast da prave zakone!

Dok se to ne dogodi, manjina vrši legalnu pljačku nad većinom, što je uobičajena praksa tamo gdje je pravo učešća u izradi zakona ograničeno na nekoliko osoba. Ali, onda, učešće u izradi zakona postaje univerzalno. A tada, ljudi nastoje svoje suprotstavljene interese uravnotežiti univerzalnom pljačkom. Umjesto da iz korijena iščupaju nepravdu koja se nalazi u društvu, oni od tih nepravdi prave opću pojavu. Čim opljačkane klase zadobiju političku vlast, uvode sustav represalija protiv drugih klasa. One ne ukidaju legalnu pljačku. (Ovaj bi cilj zahtijevao više prosvjećenosti nego što je posjeduju). Umjesto toga, one se ugledaju na svoje loše prethodnike učestvujući u legalnoj pljački, mada je ona protiv njihovih vlastitih interesa.

Kao da je neophodno da, prije no što nastupi vladavina pravde, svatko pretrpi okrutnu odmazdu - neki zbog toga što su loši, a neki zbog toga što ne razumiju stvari.

- R E Z U L T A T I L E G A L N E P L J A Č K E -

U društvo se ne može unijeti veća promjena i veće zlo od sljedećeg: pretvaranja zakona u instrument pljačke.

Koje su posljedice takvog izopačenja? Trebali bi nam čitavi tomovi da ih sve opišemo. Stoga se moramo zadovoljiti isticanjem najupadljivijih.

Na prvom mjestu ona iz svačije savjesti briše razliku između pravde i nepravde.

Nijedno društvo ne može postojati ako se zakoni u izvjesnoj mjeri ne poštuju. Najsigurniji put da zakoni budu poštovani je da ih učinimo vrijednima poštovanja. Kad zakon i moral proturječe jedan drugom, građanin je suočen sa surovom alternativom: ili da izgubi osjećaj za moral ili da izgubi poštovanje prema zakonu. Ova dva zla imaju podjednake posljedice i pojedincu bi se bilo teško opredijeliti.

Priroda zakona je da održava pravdu. Ovo je u toj mjeri točno da su, u svijesti ljudi, zakon i pravda jedno te isto. U svima nama postoji snažna dispozicija da vjerujemo kako je sve ono što je zakonito i opravdano. Ovo uvjerenje je tako rasprostranjeno da mnoge osobe


str. 13/44

pogrešno vjeruju da su neke stvari "pravedne" samo zato što ih takvima čini zakon. Stoga, da bismo pljačku učinili naizgled pravednom i svetom pred mnogim ljudskim savjestima, potrebno je samo da je zakon dekretom odobri. Ropstvo, restrikcije i monopol naći će branitelje ne samo među onima koji na njima profitiraju već i među onima koji zbog njih pate.

- S U D B I N A N E K O N F O R M I S T A -

Ako nagovijestite sumnju u moral tih institucija, hrabro se kaže "da ste opasan inovator, utopist, teoretičar, podrivač reda; rušili biste temelje na kojima počiva društvo."

Ako držite predavanja o moralu ili političkoj znanosti, naći će se političke organizacije da pišu peticije vladi u ovom smislu: "da se znanost više ne može predavati isključivo sa stanovišta slobodne trgovine (slobode, vlasništva i pravde) kao što je to dosad bio slučaj, već da se, ubuduće, mora predavati isključivo sa stanovišta činjenica i zakona koji reguliraju francusku privredu (činjenice i zakoni koji su u suprotnosti sa slobodom, vlasništvom i pravdom). Da se na radnim mjestima nastavnika koja dotira vlada profesor mora strogo suzdržavati da, ni u najmanjoj mjeri, ne ugrozi nužno poštovanje zakona koji su trenutno na snazi."*

Stoga, ako postoji zakon koji sankcionira ropstvo ili monopol, ugnjetavanje ili krađu u bilo kojem obliku, on se nikada ne smije spominjati. Jer kako se može spomenuti bez nanošenja štete poštovanju koje izaziva? Štoviše, moral i politička ekonomija moraju se predavati sa stanovišta ovog zakona; na osnovi pretpostavke da to mora biti pravedan zakon samo zato što je zakon.

Sljedeća posljedica ovog tragičnog izopačenja zakona je da daje pretjeranu važnost političkim strastima i sukobima, i politici uopće.

Ovu bih tvrdnju mogao dokazati na tisuću načina. No, ilustracije radi, ograničit ću se na temu koja u posljednje vrijeme okupira svačije misli: opće pravo glasa.

- T K O Ć E S U D I T I ? -

Sljedbenici Rousseauove škole mišljenja - koji sebe smatraju vrlo naprednima, a koje ja smatram dvadeset stoljeća iza svoga vremena - neće se složiti sa mnom po ovom pitanju. Ali, opće pravo glasa - koristeći ovu riječ u najužem smislu - ne predstavlja jednu od onih svetih dogmi koje je zločin preispitivati ili dovoditi u sumnju. U stvari, na opće pravo glasa mogu se dati ozbiljne primjedbe.

Kao prvo, riječ opće prikriva grubu grešku. Na primjer, u Francuskoj živi 36 milijuna ljudi. Stoga, da bi pravo glasa postalo opće, trebalo bi da postoji 36 milijuna glasača. Ali, najširi sustav omogućava glasanje samo 9 milijuna ljudi. Tri od četiri osobe su isključene. Štoviše, isključene su od strane one četvrte. Ta četvrta osoba iznosi princip nesposobnosti kao svoj razlog za isključivanje ostalih.

* Opći odbor proizvođača, poljoprivrede i trgovine, 6. svibnja 1850. g.


str. 14/44

Opće pravo glasa, onda, podrazumijeva opće pravo glasa za one koji su sposobni. Ali, tu ostaje ovo suštinsko pitanje: Tko je sposoban? Jesu li maloljetnici, žene, duševni bolesnici i osobe koje su počinile neke veće zločine jedini koje treba smatrati nesposobnima?

- R A Z L O G Z B O G K O J E G A J E G L A S A N J E O G R A N I Č E N O -

Bliže ispitivanje ove tematike pokazuje nam motiv zbog kojega se pravo glasa temelji na pretpostavci nesposobnosti. Motiv je da onaj koji bira ili glasa to svoje pravo ostvaruje ne samo za sebe, već za svakoga.

Najširi izborni sustav i najograničeniji izborni sustav su, u ovom pogledu, slični. Razlikuju se jedino po tome što čini nesposobnost. To nije razlika u principu, već samo razlika u stupnju.

Ako je, kao što to tvrde suvremene grčke i rimske škole mišljenja, pravo glasa nekome dano rođenjem, bila bi nepravda za odrasle da sprečavaju žene i djecu da glasaju. Zašto su spriječeni u tome? Zato što su unaprijed označeni kao nesposobni. I zašto je nesposobnost motiv za isključivanje? Zato što glasač nije jedini koji snosi posljedice svog glasanja; zato što se svaki glas dotiče i pogađa svakog u cjelokupnoj društvenoj zajednici; zato što ljudi u društvenoj zajednici imaju pravo tražiti neka jamstva u pogledu postupaka od kojih ovisi njihova dobrobit i egzistencija.

- O D G O V O R J E U O G R A N I Č A V A N J U Z A K O N A -

Znam što se može odgovoriti na ovo; kakvi mogu biti prigovori. Ali, ovo nije mjesto da se iscrpno razmatra proturječnost ove vrste. Ovdje samo želim primijetiti da bi ta polemika oko općeg prava glasa (kao većina drugih političkih pitanja), koja uzrujava, uzbuđuje i ruši nacije, izgubila skoro sav svoj značaj da je zakon uvijek bio ono što treba biti.

U stvari, da je zakon ograničen na zaštitu svih osoba, svih sloboda i svih vlasništva; da je zakon samo organizirana kombinacija prava pojedinca na samoobranu; da je zakon prepreka, kontrola, onaj koji kažnjava svako ugnjetavanje i pljačku - bismo li se mi, građani, tada raspravljali oko obuhvaćenosti biračkim pravom?

Bi li pod takvim okolnostima obuhvaćenost biračkim pravom ugrozila ono vrhunsko dobro - javni mir? Bi li isključene klase odbile mirno sačekati dobivanje svog prava glasa? Bi li oni koji su imali pravo glasa ljubomorno branili svoju privilegiju?

Da je zakon ograničen na svoje prave funkcije, svačiji interes pred zakonom bio bi isti. Nije li jasno da, pod takvim uvjetima, oni koji su glasali ne bi ometali one koji nisu glasali?


str. 15/44

- K O B N A I D E J A L E G A L N E P L J A Č K E -

No, s druge strane, zamislite da je uveden ovaj fatalni princip: pod izgovorom organiziranja, reguliranja, zaštite ili pomoći, zakon uzima vlasništvo jedne osobe i daje ga drugom; zakon uzima bogatstvo svih i daje ga nekolicini - bilo da su oni seljaci, proizvođači, brodovlasnici, umjetnici ili komičari. Pod takvim će uvjetima, onda, svaka klasa sigurno težiti da se dočepa zakona, i to je logično.

Isključene klase ljutito će tražiti svoje pravo glasa - i radije će srušiti društveni sustav nego da ostanu bez njega. Čak će vam i prosjaci i vagabundi tada dokazivati da imaju neosporno pravo glasa. Reći će vam:

"Mi ne možemo kupiti vino, duhan ili sol, a da ne platimo porez. A dio poreza koji plaćamo je zakonom - u vidu povlastica i subvencija - dat ljudima bogatijim od nas. Drugi koriste zakon da povećaju cijene kruha, mesa, željeza ili platna. Pa, budući da svi drugi koriste zakon radi vlastite koristi, mi bismo također željeli koristiti zakon zarad naše vlastite koristi. Tražimo od zakona pravo na pomoć koja predstavlja pljačku od strane siromaha. Da bismo ostvarili to pravo, i mi trebamo biti glasači i zakonodavci kako bismo za našu klasu Prosjačenje organizirali u širokim razmjerima, kao što ste vi, u širokim razmjerima, organizirali Zaštitu za vašu klasu. Ta, nemojte reći nama, prosjacima, da ćete vi raditi za nas i onda nam, kao što predlaže gospodin Mimerel, baciti 600.000 franaka da bi nas ušutkali, kao što biste nam bacili kost da glođemo. Mi imamo druge zahtjeve. I, u svakom slučaju, želimo se cjenjkati za sebe kao što su se druge klase cjenjkale za sebe!"

I, što možete odgovoriti na takav argument!

- I Z O P A Č E N Z A K O N I Z A Z I V A S U K O B E -

Sve dok priznajemo da se zakon može odvratiti od svog pravog cilja - da može narušavati vlasništvo umjesto da ga štiti - svatko će željeti sudjelovati u izradi zakona, bilo da bi se zaštitio od pljačke ili da bi ga iskoristio radi pljačke. Politička pitanja uvijek će biti štetna, dominantna i zaokupljat će sve živo. Bit će tuče na vratima Zakonodavne palače, a ni borba unutar nje neće biti manje žestoka. Da bismo ovo spoznali, gotovo i ne moramo razmatrati što se događa u francuskom i engleskom zakonodavstvu; samo shvatiti ovo pitanje znači znati odgovor.

Treba li nuditi dokaze da je ovo odvratno izopačenje zakona vječiti izvor mržnje i nesklada; da teži uništenju samog društva? Ako je takav dokaz potreban, pogledajte Sjedinjene Države (1850. godine). Nema zemlje u svijetu gdje se zakon više drži u okvirima svoje prave domene: zaštite slobode i vlasništva svake osobe. Kao posljedica toga, čini se da nema zemlje u svijetu gdje društveni poredak počiva na čvršćim temeljima. Ali, čak i u Sjedinjenim Državama, postoje dva - i samo dva - pitanja koja su oduvijek ugrožavala javni mir.


str. 16/44

- R O P S T V O I C A R I N E S U P L J A Č K A -

Koja su to dva pitanja? To su ropstvo i carine. To su jedina dva pitanja kod kojih je, nasuprot općem duhu republike Sjedinjenih Država, zakon poprimio karakter pljačkaša.

Ropstvo je, po zakonu, narušavanje slobode. Zaštitna carina je, po zakonu, narušavanje vlasništva.

Izuzetna je činjenica da ovaj dvostruki legalni zločin, tužno nasljeđe Starog svijeta - predstavlja jedino pitanje koje može (a možda i hoće) dovesti do propasti Unije [Sjedinjenih Američkih Država]. Zaista je nemoguće zamisliti, u samom srcu društva, činjenicu koja izaziva veće zaprepaštenje od ove: Zakon je postao instrument nepravde. A, ako ova činjenica nosi užasne posljedice po Sjedinjene Države - gdje je prava svrha zakona izopačena samo u slučaju ropstva i carina - kakve li će biti posljedice u Europi, gdje je izopačenost zakona načelo i sustav?

- D V I J E V R S T E P L J A Č K E -

Prihvaćajući misao sadržanu u čuvenoj proklamaciji gospodina Carliera, gospodin de Montalembert (političar i pisac) rekao je: "Moramo ratovati protiv socijalizma". Prema definiciji socijalizma koju je iznio gospodin Charles Dupin, htio je reći: "Moramo ratovati protiv pljačke".

Ali, o kakvoj je pljački govorio? Jer, postoje dvije vrste pljačke: legalna i nelegalna.

Ne mislim da se nelegalna pljačka, kao što su krađa ili prevara - koje kazneni zakonik definira, predviđa i kažnjava - može nazvati socijalizmom. Nije to ona vrsta pljačke koja sustavno prijeti temeljima društva. U svakom slučaju, rat protiv ove vrste pljačke nije čekao na zapovijed ove gospode. Rat protiv nelegalne pljačke vodi se otkako je svijeta. Puno prije februarske revolucije 1848. godine - čak puno prije pojave samog socijalizma - Francuska je osiguravala policiju, suce, žandare, zatvore, tamnice i gubilišta u cilju borbe protiv nezakonite pljačke. Sam zakon vodi ovaj rat, a moja je želja i mišljenje da zakon treba uvijek održati takav odnos prema pljački.

- Z A K O N B R A N I P L J A Č K U -

Ali, on to uvijek ne čini. Ponekad, zakon brani pljačku i učestvuje u njoj. Zato su korisnici pošteđeni sramote, opasnosti i skrupula koje bi njihova djela inače uključivala. Ponekad zakon stavlja čitav aparat sudaca, policije, zatvora i žandara u službu pljačkaša i - kada se brani - tretira žrtvu kao kriminalca. Ukratko, postoji legalna pljačka i baš o tome, nema sumnje, govori gospodin de Montalembert.

Ova legalna pljačka može biti samo izolirana mrlja među zakonodavnim mjerama naroda. U tom slučaju, najbolje je izbrisati je uz minimum govora i denuncijacija - i usprkos gužvi koju prave utjecajni krugovi.


str. 17/44

- K A K O I D E N T I F I C I R A T I L E G A L N U P L J A Č K U -

Ali, kako identificirati ovu legalnu pljačku? Sasvim jednostavno. Pogledajte uzima li zakon od nekih ljudi nešto što im pripada i daje drugim ljudima kojima to ne pripada. Pogledajte donosi li zakon koristi jednom građaninu na račun drugog, čineći ono što sam građanin ne može učiniti, a da ne počini zločin.

Onda ukinite taj zakon bez odlaganja, jer on nije samo zlo sam po sebi nego i bogat izvor daljnjih zala jer priziva represalije. Ako se takav zakon - koji je, možda, izoliran slučaj - smjesta ne ukine, on će se proširiti, umnožiti i razviti u sustav.

Osoba koja profitira od ovog zakona gorko će se žaliti, braneći svoja stečena prava. Tvrdit će da je država obavezna štititi i poticati njegovu konkretnu djelatnost; da ta procedura obogaćuje državu zato što zaštićena djelatnost, na taj način, može trošiti više i dati veće plaće sirotim radnim ljudima.

Ne slušajte ovu sofistiku utjecajnih krugova. Prihvaćanje ovih argumenata ugradit će legalnu pljačku u cjelokupan sustav. U stvari, to se već dogodilo. Obmana današnjice je pokušaj da se svatko obogati na račun svakog drugog; da se pljačka učini univerzalnom pod izgovorom njezinog reguliranja.

- L E G A L N A P L J A Č K A I M A P U N O I M E N A -

Sad, legalna se pljačka može izvršiti na bezbroj načina. Stoga imamo bezbroj planova za njezino organiziranje: carine, zaštita, povlastice, subvencije, poticajne mjere, progresivno oporezivanje, narodne škole, garantirana radna mjesta, garantirani profit, minimalne nadnice, pravo na pomoć, pravo na sredstva za rad, bespovratni kredit i tako dalje, i tako dalje. Svi ovi planovi kao cjelina - sa svojim zajedničkim ciljem zakonitog pljačkanja - čine socijalizam.

No, budući da je, prema ovoj definiciji, socijalizam skup doktrine, kakav napad možemo izvršiti na njega osim rata doktrine? Ako smatrate da je ova socijalistička doktrina pogrešna, apsurdna i loša, onda je pobijte. I što je grešnija, apsurdnija i gora, to će se lakše opovrgnuti. Na prvom mjestu, ako želite biti jaki, počnite čupati iz korijena svaku česticu socijalizma koja se uvukla u vaše zakonodavstvo. To neće biti lak zadatak.

- S O C I J A L I Z A M J E L E G A L N A P L J A Č K A -

Gospodin de Montalembert optužen je da se želi boriti protiv socijalizma korištenjem brutalne sile. Valjalo bi ga osloboditi te optužbe, jer on je jasno rekao: "Rat koji moramo voditi protiv socijalizma mora biti u skladu sa zakonom, čašću i pravdom".

Ali, kako gospodin de Montalembert ne vidi da je samog sebe stavio u začarani krug? Koristili biste zakon da se borite protiv socijalizma? Ali, upravo je zakon ono na što se socijalizam oslanja. Socijalisti žele vršiti legalnu, a ne nelegalnu pljačku. Kao i svi drugi koji imaju monopol, socijalisti žele pretvoriti zakon u vlastito oružje. A kad zakon jednom prijeđe na stranu socijalizma, kako se može upotrijebiti protiv njega?


str. 18/44

Jer, kad zakon potiče pljačku, ona se ne plaši vaših sudova, vaših žandara i vaših zatvora. Prije bi im se mogla obratiti za pomoć.

Da biste to prevenirali, spriječili biste socijalizam da počne stvarati zakone? Spriječili biste socijaliste da uđu u zakonodavnu palaču? Nećete uspjeti, proričem, sve dok legalna pljačka bude osnovni posao zakonodavstva. Nelogično je - u stvari, apsurdno - pretpostavljati drugačije.

- I Z B O R P R E D N A M A -

Pitanje legalne pljačke mora se riješiti jednom zasvagda i postoje samo tri načina da se ono riješi:

1. Manjina pljačka većinu.

2. Svatko pljačka svakoga.

3. Nitko ne pljačka nikoga.

Moramo izabrati između ograničene pljačke, opće pljačke i nikakve pljačke. Zakon može pratiti samo jedno od ova tri.

Ograničena legalna pljačka: Ovaj sustav je prevladavao onda kada je bilo ograničeno pravo glasa. Okretali bi leđa ovom sustavu da se spriječi najezda socijalizma.

Opća legalna pljačka: Prijetili su nam ovim sustavom otkako je pravo glasa postalo opće. Većina, koja je nedavno dobila pravo glasa, odlučila je formulirati zakon na istom principu legalne pljačke koji su koristili njihovi prethodnici kad je pravo glasa bilo ograničeno.

Odsustvo legalne pljačke: Ovo je princip pravde, mira, reda, stabilnosti, harmonije i logike. Do dana svoje smrti, proklamirat ću ovaj princip svom snagom svojih pluća (što je sve, avaj, suviše neadekvatno)*.

- P R A V A F U N K C I J A Z A K O N A -

A može li se, sasvim iskreno govoreći, od zakona tražiti išta više od odsustva pljačke? Može li se zakon - koji traži obaveznu primjenu sile - koristiti za bilo što drugo, osim za zaštitu svačijih prava? Izazivam bilo koga da ga proširi izvan ove svrhe, a da ga ne izopači i, zbog toga, ne okrene moć protiv pravde. Ovo je najkobnije i najnelogičnije izopačenje koje se ikako može zamisliti. Mora se priznati da je pravo rješenje - koje se tako dugo traži u oblasti društvenih odnosa - sadržano u ovim jednostavnim riječima: "Zakon je organizirana pravda".

Sada moramo reći sljedeće: Kada pravda - odnosno, sila - organizira zakon, ovo isključuje ideju korištenja zakona (sile) za organiziranje svake ljudske aktivnosti, bilo da se radi o radnoj snazi, dobrotvornim djelatnostima, poljoprivredi, industriji, obrazovanju,

* U vrijeme kada je ovo napisano Bastiat je znao da umire od tuberkuloze. Umro je godinu dana poslije.


str. 19/44

umjetnosti ili vjeri. Zakonsko organiziranje bilo koje od njih neizbježno bi uništilo suštinsku organizaciju - pravdu. Jer, zaista, kako možemo zamisliti upotrebu sile protiv slobode građana bez njezine upotrebe i protiv pravde i, samim tim, djelovanja protiv njezine prave svrhe?

- Z A V O D L J I V I M A M A C S O C I J A L I Z M A -

Ovdje se srećem s najpopularnijom zabludom našeg vremena. Ne smatra se dovoljnim da zakon bude pravedan; on mora biti filantropski. Niti je dovoljno da zakon svakom građaninu garantira slobodno i neškodljivo korištenje njegovih sposobnosti za fizičko, intelektualno i moralno osobno usavršavanje. Umjesto toga, zahtijeva se da zakon neposredno širi blagostanje, obrazovanje i moral po cijeloj naciji.

To je zavodljivi mamac socijalizma. I opet ponavljam: ove dvije primjene zakona izravno su proturječne jedna drugoj. Moramo izabrati između njih. Građanin ne može istovremeno biti slobodan i neslobodan.

- P R I S I L N O B R A T S T V O U N I Š T A V A S L O B O D U -

Gospodin de Lamartine jednom mi je ovako pisao: "Vaša doktrina čini samo polovicu mojega programa. Zaustavili ste se kod slobode; ja idem dalje, do bratstva." Odgovorio sam mu: "Drugi dio Vašeg programa uništit će prvi."

Ustvari, meni je nemoguće razdvojiti riječ bratstvo od riječi dobrovoljno. Nikako ne mogu razumjeti kako se bratstvo može zakonito nametnuti bez zakonitog uništavanja slobode i, samim tim, bez zakonitog bacanja pravde pod noge.

Legalna pljačka ima dva korijena: kao što sam ranije rekao, jedan od njih je ljudska pohlepa; drugi je lažna filantropija.

Na ovom mjestu mislim da bih trebao točno objasniti što podrazumijevam pod riječju pljačka.

- P L J A Č K A N A R U Š A V A V L A S N I Š T V O -

Ja ovu riječ, kao što se često radi, ne koristim ni u kakvom nejasnom, neodređenom, približnom ili metaforičnom smislu. Ja je koristim u njezinom znanstveno prihvaćenom značenju - da izražava ideju suprotnu ideji vlasništva (nad plaćama, zemljom, novcem ili bilo čim drugim). Kada se dio bogatstva prenese s osobe koja ga posjeduje - bez njezinog pristanka i bez nadoknade, bilo silom ili prevarom - na bilo koga tko je ne posjeduje, onda kažem da je vlasništvo narušeno; da je počinjen akt pljačke.

Kažem da je ovaj čin upravo ono što bi zakon trebao gušiti, uvijek i svuda. Kada zakon sam počini ono djelo koje treba gušiti, kažem da je, ipak, počinjena pljačka i dodajem da je, s točke gledišta društva i blagostanja, ova agresija na prava još gora. U ovom slučaju legalne pljačke, međutim, osoba koja stječe korist nije odgovorna za čin pljačkanja. Odgovornost za ovu legalnu pljačku snosi zakon, zakonodavac i samo društvo. U tome leži politička opasnost.


str. 20/44

Treba žaliti što je riječ pljačka uvredljiva. Uzalud sam pokušavao pronaći neku riječ koja ne bi bila uvredljiva, jer ne bih nikad želio - a posebno sada - našim razmiricama dodati jednu iritirajuću riječ. Zato, bilo da mi vjerujete ili ne, izjavljujem da ne namjeravam napadati bilo čije namjere ili moral. Prije bi se reklo da napadam jednu ideju koju smatram pogrešnom; sustav koji mi se čini nepravednim; nepravdu tako neovisnu o osobnim namjerama da svatko od nas ima koristi od nje, ne želeći da tako bude i zbog nje pati, ne znajući uzrok svoje patnje.

- T R I S U S T A V A P L J A Č K E -

Iskrenost onih koji se zalažu za protekcionizam, socijalizam i komunizam ovdje se ne dovodi u pitanje. Svaki pisac koji to uradi mora biti pod utjecajem političkog duha ili političkog straha. Treba istaknuti, međutim, da su protekcionizam, socijalizam i komunizam suštinski ista biljka u tri različite faze svoga rasta. Sve što se može reći je da je legalna pljačka vidljivija kod komunizma - zato što je to kompletna pljačka; i kod protekcionizma - zato što je pljačka ograničena na specifične grupe i privredne grane.* Stoga slijedi da je, od ova tri sustava, socijalizam najnejasniji, najneopredjeljeniji i, shodno tome, najiskreniji stadij razvoja.

Ali, iskrene ili neiskrene, namjere ljudi ovdje se ne dovode u pitanje. Ustvari, već sam kazao da se legalna pljačka djelimice zasniva na filantropiji, premda je to lažna filantropija.

S ovim objašnjenjem ispitajmo vrijednost - porijeklo i tendenciju - ove popularne aspiracije koja pretendira na to da ostvari opće blagostanje uz pomoć opće pljačke.

- Z A K O N J E S I L A -

Budući da zakon organizira pravdu, socijalisti pitaju zašto zakon ne organizira i radnu snagu, obrazovanje i religiju.

Zašto se zakon ne bi koristio za te svrhe? Zato što ne bi mogao organizirati radnu snagu, obrazovanje i religiju, a da ne uništi pravdu. Moramo se sjetiti da je zakon sila i da se, shodno tome, prave funkcije zakona ne mogu zakonski proširivati izvan pravih funkcija sile.

Kada zakon i sila drže pojedinca u okvirima pravde, oni ne nameću ništa drugo do puku negaciju. Obvezuju ga samo na to da se suzdrži od povrjeđivanja drugih. Oni ne narušavaju ni njegovu ličnost, ni slobodu, ni vlasništvo. Oni štite sve njih. Oni su defanzivni; podjednako brane prava svih.

* Da je specijalna privilegija vladine zaštite od konkurencije - monopol - dana samo jednoj grupi u Francuskoj, na primjer radnicima koji se bave obradom željeza, taj čin bi tako očito bio legalna pljačka da ne bi dugo potrajao. Upravo zato vidimo sve zaštićene obrte kombinirane u zajedničku stvar. Oni se, čak, organiziraju tako da izgleda da zastupaju sve radne ljude. Instinktivno, oni osjećaju da se legalna pljačka prikriva njezinim uopćavanjem.


str. 21/44

- Z A K O N J E N E G A T I V A N K O N C E P T -

Neškodljivost zadatka koji obavljaju zakon i zakonita obrana očita je sama po sebi; beskorisnost je očevidna; a legitimnost se ne može osporiti.

Kao što je jedan moj prijatelj primijetio, ovaj negativni koncept zakona istinit je u toj mjeri da konstatacija svrha zakona je da dovede do toga da caruje pravda ne predstavlja rigorozno točnu tvrdnju. Trebalo bi konstatirati da je svrha zakona u tome da spriječi da caruje nepravda. U stvari, upravo nepravda, a ne pravda, ima vlastito postojanje.

Pravda se ostvaruje samo u odsustvu nepravde.

Ali, kada zakon, uz pomoć svog neophodnog pomagala, sile, ljudima nameće regulativu radne snage, metoda ili predmeta obrazovanja, religioznog uvjerenja ili vjere - onda zakon više nije negativan; on pozitivno djeluje na ljude. On zamjenjuje njihovu vlastitu volju voljom zakonodavca; njihovu vlastitu inicijativu inicijativom zakonodavca.

Kada do toga dođe, ljudi više nemaju potrebu razmatrati, uspoređivati, unaprijed planirati; zakon sve to radi za njih. Inteligencija za ljude postaje beskoristan rekvizit; prestaju biti ljudi; gube svoju ličnost, svoju slobodu, svoje vlasništvo.

Pokušajte zamisliti propise vezane za radnu snagu, nametnute silom koja nije narušavanje slobode; transfer bogatstva, nametnut silom koji nije narušavanje vlasništva. Ako ne možete pomiriti te proturječnosti, onda morate zaključiti da zakon ne može organizirati radnu snagu i industriju bez organiziranja nepravde.

- P O L I T I Č K I P R I S T U P -

Kada političar promatra društvo iz osame svoje kancelarije, njega pogađa prizor neravnopravnosti koji vidi. On osuđuje odricanja koja su sudbina tolike naše braće, odricanja koja izgledaju još tužnija u usporedbi s luksuzom i bogatstvom.

Možda bi se političar trebao zapitati je li takvo stanje stvari prouzročeno starim osvajanjima i pljačkanjima ili legalnom pljačkom novijeg datuma. Možda bi trebao razmotriti ovakav prijedlog: budući da svi ljudi teže blagostanju i savršenstvu, zar ne bi pravda, kao uvjet, bila dovoljna da pobudi najveće napore u pravcu progresa i najveće moguće ravnopravnosti koja je spojiva s individualnom odgovornošću? Zar to ne bi bilo u skladu s konceptom individualne odgovornosti koju je želio Bog da bi čovječanstvo imalo izbor između poroka i vrline, i kazne i nagrade koji su njihova posljedica?

Ali, političar o tome nikad ne razmišlja. Njegov mozak se okreće organizacijama, kombinacijama i uređenjima - zakonskim i naizgled zakonskim. On pokušava naći lijek zlu povećavanjem i održavanjem upravo onoga što je, na prvom mjestu, i izazvalo zlo: legalne pljačke. Vidjeli smo da je pravda negativan koncept. Postoji li bar jedno od tih pozitivnih zakonskih djela koje u sebi ne sadrži načelo pljačke?


str. 22/44

- Z A K O N I M I L O S R Đ E -

Kažete: "Ima ljudi koji nemaju novca" i okrećete se zakonu. Ali, zakon nije dojka koja se puni mlijekom. Niti se mliječni kanali zakona opskrbljuju mlijekom s nekog drugog izvora, osim društva. Ništa ne može ući u javnu blagajnu u korist jednog građanina ili jedne klase, osim ako ostali građani i ostale klase nisu bili primorani dati. Kad bi svaka osoba izvlačila iz blagajne svotu koju je u nju unijela, onda bi bila istina da zakon ne pljačka nikoga. Ali ova procedura ne čini ništa za one ljude koji nemaju novca. Ona ne stimulira ravnopravnost dohotka. Zakon može biti instrument izjednačavanja samo dok uzima od nekih ljudi i daje drugim ljudima. Kada to radi, zakon je instrument pljačke.

Imajući ovo u vidu, ispitajte zaštitne carine, subvencije, zajamčeni profit, zajamčena radna mjesta, pomoć i sheme blagostanja, javno obrazovanje, progresivno oporezivanje, slobodne kredite i javne radove. Vidjet ćete da se oni uvijek zasnivaju na legalnoj pljački, organiziranoj nepravdi.

- Z A K O N I O B R A Z O V A N J E -

Kažete: "Ima ljudi kojima nedostaje obrazovanje" i okrećete se zakonu. Ali zakon nije, sam po sebi, baklja učenja koja oko sebe rasipa svjetlost. Zakon obuhvaća društvo u kojemu neke osobe imaju znanja, a druge ne; u kojemu neki građani imaju potrebu učiti, a drugi mogu držati predavanja. Po pitanju obrazovanja, zakon ima samo dvije alternative: on može dopustiti da se ova transakcija predavanja i učenja obavlja slobodno i bez upotrebe sile ili može, u ovoj stvari, silom djelovati na volju ljudi, uzimajući od nekih dovoljno da se plate nastavnici koje je vlada imenovala da druge obučavaju besplatno. No, u ovom drugom slučaju, zakon vrši legalnu pljačku narušavajući slobodu i vlasništvo.

- Z A K O N I M O R A L -

Kažete: "Ima ljudi kojima nedostaje morala ili vjere" i okrećete se zakonu. Ali, zakon je sila. I trebam li pokazivati koliko je nasilan i uzaludan napor koristiti silu po pitanjima morala i vjere?

Čini se da socijalisti, ma kako samozadovoljni bili, nisu mogli ne vidjeti ovu monstruoznu legalnu pljačku koja je posljedica takvih sustava i takvih napora. Ali, što socijalisti rade? Ovi mudro kriju ovu legalnu pljačku od drugih - čak i od sebe samih - pod zavodljivim imenima bratstva, jedinstva, organiziranja i povezivanja. Budući da od zakona tako malo tražimo - samo pravdu - socijalisti pod tim podrazumijevaju da odbacujemo bratstvo, jedinstvo, organiziranje i povezivanje. Socijalisti nas žigošu imenom individualisti.

Ali, mi uvjeravamo socijaliste da se odričemo samo prisilne organizacije, a ne prirodne organizacije. Odričemo se onih oblika povezivanja koji su nam nametnuti, a ne slobodnog povezivanja. Odričemo se prisilnog bratstva, a ne pravog bratstva. Odričemo se umjetnog jedinstva koje samo lišava ljude individualne odgovornosti. Ne odričemo se prirodnog jedinstva čovječanstva pod okriljem Proviđenja.


str. 23/44

- B R K A N J E T E R M I N A -

Poput drevnih ideja od kojih potječe, socijalizam brka obilježja države i društva. Kao posljedica toga, svaki put kad imamo primjedbu na nešto što vlada uradi, socijalisti zaključe da prigovaramo zato što se to uopće radi.

Ne odobravamo državno obrazovanje. Onda socijalisti kažu da smo protivni bilo kakvom obrazovanju. Protivimo se državnoj religiji. Onda socijalisti kažu da uopće ne želimo religiju. Protivimo se jednakosti koju nameće država. Oni, onda, kažu da smo protiv jednakosti. I tako dalje, i tako dalje. To vam je kao da nas socijalisti optužuju da ne želimo da ljudi jedu zato što ne želimo da država uzgaja žito.

- U T J E C A J S O C I J A L I S T I Č K I H P I S A C A -

Kako su političari uopće počeli vjerovati u ovu čudnu ideju da se zakon može navesti da stvara ono što ne sadrži - bogatstvo, znanost i religiju koji, u pozitivnom smislu, čine prosperitet? Je li to uvjetovano utjecajem naših suvremenih pisaca na društvena zbivanja?

Današnji pisci - posebno oni socijalističke škole mišljenja - svoje razne teorije baziraju na jednoj zajedničkoj hipotezi: oni čovječanstvo dijele na dva dijela. Ljudi uopće - s izuzetkom samog pisca - čine prvu grupu. Pisac, sasvim sam, čini drugu i najvažniju grupu. Ovo je, sigurno, najčudnija i najuobraženija ideja koja je ikad doprla do ljudskog uma!

U stvari, ti pisci o društvenim pitanjima kreću od pretpostavke da ljudi između sebe nemaju načina razlikovati se; nemaju motiva djelovati. Ti pisci pretpostavljaju da su ljudi inertna materija, pasivne čestice, nepokretni atomi, u najboljem slučaju neka vrsta vegetacije ravnodušna prema načinu vlastitog postojanja. Oni pretpostavljaju da su ljudi skloni oblikovanju - voljom i rukom druge osobe -u beskrajnu raznovrsnost oblika, više ili manje simetričnih, umjetničkih i usavršenih.

Štoviše, nijedan od tih pisaca o vladinim poslovima ne oklijeva zamisliti sebe samog - pod nazivom organizatora, pronalazača, zakonodavca ili osnivača - kao tu volju i ruku, tu univerzalnu motivacijsku silu, tu kreativnu snagu čija je uzvišena misija oblikovati taj rasuti materijal - ljude - u društvo.

Ti socijalistički pisci gledaju na ljude na isti način kao što vrtlar gleda svoje drveće. Baš kao što vrtlar kapriciozno oblikuje svoje drveće u piramide, suncobrane, kocke, vaze, lepeze i druge oblike, tako i socijalistički pisac ćudljivo oblikuje ljudska bića u grupe, serije, centre, subcentre, radničke službe i ostale varijacije. I, baš kao što su vrtlaru potrebne sjekire, kuke za kresanje, pile i škare za oblikovanje njegovog drveća, tako je socijalističkom piscu potrebna sila, koju može naći samo u zakonu, da oblikuje ljudska bića. U tu svrhu, on izmišlja zakone o carinama, zakone o porezima, zakone o pomoći i zakone o školama.


str. 24/44

- S O C I J A L I S T I Ž E L E I Z I G R A V A T I B O G A -

Socijalisti gledaju na ljude kao na sirovinu koju treba modelirati u društvene kombinacije. Ovo je u toj mjeri točno da bi socijalisti, ako, kojim slučajem, iole posumnjaju u uspjeh ovih kombinacija, zatražili da se mali dio čovječanstva skloni ustranu da se njima eksperimentira. Popularna ideja isprobavanja svih sustava dobro je poznata. A zna se da je jedan socijalistički lider ozbiljno zahtijevao da mu Ustavotvorna skupština da mali okrug sa svojim stanovnicima da na njima isproba svoje eksperimente.

Na isti način pronalazač pravi maketu prije nego što konstruira stroj u prirodnoj veličini; kemičar troši neke kemikalije - poljoprivredni proizvođač nešto sjemena i zemljišta - da bi isprobali neku ideju.

Ali, kakva razlika postoji između vrtlara i njegovog drveća, između pronalazača i njegovog stroja, između kemičara i njegovih elemenata, između poljoprivrednog proizvođača i njegovog sjemena! Sasvim iskreno, socijalist smatra da ista razlika postoji između njega i čovječanstva!

Nije čudo što pisci 19. stoljeća na društvo gledaju kao na umjetnu tvorevinu zakonodavčevog genija. Ova ideja - plod klasičnog obrazovanja - obuzela je sve intelektualce i znamenite pisce naše zemlje. Tim intelektualcima i piscima odnos između ljudi i zakonodavca čini se istim kao odnos između gline i grnčara.

Štoviše, čak i tamo gdje su pristali priznati načelo akcije u srcu čovjeka - i načelo razboritosti u čovječjem intelektu - te Božje darove smatrali su fatalnim darovima. Mislili su da bi ljudi, navedeni pobudama ova dva dara, imali fatalnu tendenciju da sami sebe unište. Ako ih zakonodavci ostave da slobodno slijede svoje sklonosti, oni pretpostavljaju da bi ljudi došli do ateizma umjesto vjere, neznanja umjesto znanja, siromaštva umjesto proizvodnje i razmjene.

- S O C I J A L I S T I P R E Z I R U Č O V J E Č A N S T V O -

Prema ovim piscima, zaista je sreća da su Nebesa neke ljude - guvernere i zakonodavce - obdarila upravo suprotnim sklonostima, ne samo radi njih samih već, isto tako, zarad ostalog svijeta! Dok je čovječanstvo sklono zlu, zakonodavci čeznu za dobrim; dok se čovječanstvo kreće prema tami, zakonodavci teže prosvjetljenju; dok čovječanstvo privlači porok, zakonodavce privlači vrlina. Budući da su odlučili da je ovo pravo stanje stvari, oni onda zahtijevaju da primijene silu kako bi vlastitim sklonostima zamijenili sklonosti ljudske rase.

Otvorite nasumice bilo koju knjigu o filozofiji, politici ili historiji i vjerojatno ćete vidjeti kako je ova ideja duboko ukorijenjena u našoj zemlji - dijete klasične znanosti, majka socijalizma. Kod svih njih, vjerojatno ćete se sresti s idejom da je čovječanstvo samo inertna materija, da prima život, organizaciju, moralni prosperitet od državne sile. Još gore, konstatirat će se da je čovječanstvo sklono degeneraciji i da se na ovom negativnom smjeru može zaustaviti samo misterioznom rukom zakonodavca. Konvencionalna klasična misao svugdje kaže da, iza pasivnog društva, leži skrivena sila po imenu zakon i zakonodavac (ili se koristi kakav drugi termin da bi se označilo neka neimenovana osoba ili osobe od


str. 25/44

nesumnjivog utjecaja i autoriteta) koji pokreće, upravlja, čini dobro i unapređuje čovječanstvo.

- O B R A N A P R I S I L N O G R A D A -

Razmotrimo prvo citat iz Bossueta (Dauphinovog tutora na dvoru Luja XIV):

"Jedna od stvari najsnažnije utisnutih (od strane koga?) u svijest Egipćana bio je patriotizam … Nikome nije bilo dopušteno biti beskoristan za državu. Zakon je svakome propisivao njegov rad, što se prenosilo s oca na sina. Nikome nije bilo dopušteno da ima dvije profesije. Niti je neka osoba mogla ići s jednog posla na drugi... Ali, postojao je jedan zadatak kojemu su svi bili primorani povinovati se: proučavanje zakona i mudrosti. Nepoznavanje religije i političkih propisa zemlje nije imalo opravdanja ni pod kojim okolnostima. Štoviše, svako zanimanje dodjeljivano je (od strane koga?) određenom okrugu... Među dobrim zakonima, jedan od najboljih bio je što je svatko bio obučen (od koga?) pokoravati im se. Kao posljedica toga Egipat je bio prepun divnih izuma i nije zapostavljano ništa što je život moglo učiniti lakim i mirnim."

Tako prema Bossuetu ljudi ne izvlače ništa sami iz sebe. Patriotizam, prosperitet, izumi, zemljoradnja, znanost - sve to je dano ljudima radom zakona, vladara. Sve što ljudi trebaju činiti je da se poviju pred rukovodstvom.

- O B R A N A O Č I N S K E V L A D E -

Bossuet ovu ideju države kao izvora sveukupnog napretka dovodi tako daleko da brani Egipćane od optužbe da su odbacili hrvanje i glazbu.

On kaže:

"Kako je to moguće? Ove vještine izumio je Trismegistus" (za koga se tvrdilo da je savjetnik egipatskog boga Ozirisa).

I, ponovo, kod Perzijanaca, Bossuet tvrdi da sve dolazi odozgo:

"Jedna od najznačajnijih odgovornosti vladara bila je da potiče poljoprivredu... Baš kao što su postojale službe osnovane za regulaciju vojske tako su postojale službe za upravljanje radom na farmama... Perzijanci su bili inspirirani neodoljivim poštovanjem prema kraljevskoj vlasti."

A, prema Bossuetu, iako izuzetno inteligentni, Grci nisu imali osjećaj osobne odgovornosti; poput pasa i konja, oni sami nisu mogli izmisliti ni najjednostavnije igre:

"Grci, prirodno inteligentni i hrabri, rano su kultivirani od strane kraljeva i doseljenika koji su stigli iz Egipta. Od tih egipatskih vladara Grci su naučili što su tjelesne vježbe, trke između ljudi i trke konjima i kolima... Ali, najbolje čemu su Egipćani naučili Grke bilo je da postanu poslušni i dozvole sebi da ih zakon oblikuje radi općeg dobra."


str. 26/44

- I D E J A O P A S I V N O M Č O V J E Č A N S T V U -

Ne može se osporiti da su antičke teorije [koje su iznijeli ovi najnoviji učitelji, pisci, zakonodavci, ekonomisti i filozofi] smatrale da ljudi sve dobivaju od izvora izvan sebe samih. Kao drugi primjer uzmimo Fenelona [arhiepiskopa, pisca i učitelja Vojvode Burgundskog].

Bio je svjedok moći Luja XIV. Pored činjenice da je odgojen u duhu klasičnih znanosti i divljenja prema antici, to je, prirodno, navelo Fenelona da prihvati ideju da čovječanstvo treba biti pasivno; da su ljudska nesreća i prosperitet - poroci i vrline - izazivani vanjskim utjecajem koji na njih vrši zakon i zakonodavci. Zato u svojoj Utopiji Salentuma, ljude - sa svim njihovim interesiranjima, sposobnostima, željama i stvarima koje su u njihovom vlasništvu - podvodi pod apsolutno diskrecijsko pravo zakonodavca.

O kakvom god se pitanju radilo, ljudi o njemu ne odlučuju sami; vladar odlučuje za njih. Vladar je opisan kao duša ove bezoblične mase ljudi koji čine naciju. U vladaru obitava misao, predviđanje, sav napredak i načelo svekolike organizacije. Stoga je sva odgovornost na njemu.

Čitava deseta knjiga Fenelonovog Telemachusa to dokazuje. Upućujem čitatelja na nju i zadovoljavam se nasumice citirati iz ovog slavnog djela kojemu, u svakom drugom pogledu, prvi odajem poštovanje.

- S O C I J A L I S T I I G N O R I R A J U R A Z U M I Č I N J E N I C E -

Sa zapanjujućom lakovjernošću, tipičnom za pobornike klasicizma, Fenelon ignorira autoritet razuma i činjenice kad opću sreću Egipćana ne pripisuje njihovoj vlastitoj mudrosti, nego mudrosti njihovih kraljeva:

"Nismo mogli baciti pogled ni na jednu obalu, a da ne vidimo bogate gradove i najljepše locirane seoske posjede; polja, nikad na ugaru, svake godine prekrivena zlatnim plodovima; doline, pune stada; radnike, kako se saginju pod težinom voća kojim je zemlja raskošno obdarila svoje uzgajivače; pastire koji su jeku ispunili zvucima nježnih tonova svojih gajdi i svirala."

"Sretan je narod", rekao je Mentor, "kojim vlada mudar kralj..."

Kasnije, Mentor je poželio da promatram zadovoljstvo i obilje koje se prostiralo cijelim Egiptom, gdje se moglo izbrojati 22000 gradova. Divio se dobrim policijskim propisima po gradovima; pravdi u korist siromaha, a protiv bogataša; solidnom obrazovanju djece u duhu poslušnosti, rada, trezvenosti i ljubavi prema umjetnosti i književnosti; točnosti s kojom se izvode svi vjerski obredi; nesebičnosti, visokom uvažavanju časti, vjernosti ljudima i strahu od bogova kojima je svaki otac učio svoju djecu. Nikada nije prestajao diviti se prosperitetu ove zemlje. "Sretan je", govorio je, "narod kojim ovako vlada mudar kralj".


str. 27/44

- S O C I J A L I S T I Ž E L E D I S C I P L I N I R A T I N A R O D -

Fenelonova idila na Kreti još je privlačnija. Mentor je primoran kazati:

"Sve što vidite na ovom divnom otoku rezultat je Minosovih zakona. Obrazovanje koje je dodijelio djeci čini njihova tijela jakima i robusnima. Od samog se početka djeca navikavaju na štedljiv i radišan život jer se pretpostavlja da sva čulna zadovoljstva slabe i tijelo i duh. Stoga im se ne dopušta nikakvo zadovoljstvo, osim da postanu nepobjedivi, zahvaljujući vrlini, i da steknu slavu ...Ovdje se kažnjavaju tri poroka koja prolaze nekažnjeno kod drugih naroda: nezahvalnost, licemjerje i pohlepa. Nema potrebe da se ljudi kažnjavaju zbog pompe i raskalašenosti, jer one su nepoznate na Kreti... Nikakav skupi namještaj, nikakva veličanstvena odjeća, nikakve slasne gozbe, nikakve pozlaćene palače nisu dopuštene."

Tako Mentor priprema svoga učenika da - nesumnjivo s najboljim mogućim namjerama - oblikuje i manipulira narod Itake. A da bi uvjerio učenika u mudrost ovih ideja, Mentor mu recitira primjer Salentuma.

Upravo iz filozofije ove vrste dobivamo naše prve političke ideje! Uče nas da tretiramo ljude slično kao što, u poljoprivredi, instruktor uči seljake kako da pripreme i obrađuju zemljište.

- S L A V N O I M E I H R Đ A V A Z A M I S A O -

Sada saslušajte slavnog Montesquieua na istu temu:

"Da bi se održao trgovački duh, neophodno je da ga favoriziraju svi zakoni. Proporcionalno dijeleći imetke koji se stvaraju u trgovini, zakoni trebaju svakom siromašnom građaninu osigurati dovoljno povoljnu situaciju koja bi mu omogućila da radi kao drugi. Isti ti zakoni trebali bi staviti svakog bogatog građanina u tako nepovoljnu situaciju da ga primoraju da radi kako bi se održao ili zaradio."

Dakle, zakoni trebaju raspolagati svačijim imetkom!

"Premda je, u demokraciji, stvarna ravnopravnost duša države, nju je, ipak, tako teško uspostaviti da ekstremna preciznost u ovoj stvari ne bi uvijek bila poželjna. Dovoljno je da se ovdje uspostavi cenzus da se te razlike u bogatstvu smanje ili utvrde u okvirima određenih granica. Nakon što se to uradi, ostaje da se, izvjesnim zakonima, izjednače nejednakost nametanjem opterećenja bogatima i davanjem olakšica siromašnima."

Ovdje, opet, srećemo ideju o izjednačavanju imetaka pomoću zakona, pomoću sile.

"U Grčkoj, postoje dvije vrste republike. Jedna, Sparta, bila je vojna; druga, Atena, bila je trgovačka. U prvoj je bilo poželjno da građanin bude dokon; u drugoj je poticana ljubav prema radu."

"Obratite pažnju na čudesan genij tih zakonodavaca: umanjivanjem vrijednosti svih ustaljenih običaja - miješanjem uobičajenih koncepcija svih vrlina - znali su unaprijed da će se svijet diviti njihovoj mudrosti."


str. 28/44

"Lycurgus je svome gradu Sparti osigurao stabilnost kombinirajući sitnu krađu s dušom pravde; kombinirajući najveću vezanost s najekstremnijom slobodom; kombinirajući najsvirepija vjerovanja s najvećom umjerenošću. Izgledalo je da svoj grad lišava svih njegovih resursa, umjetnosti, trgovine, novca i obrane. U Sparti ambicija nije imala nadu materijalne nagrade. Prirodna osjećanja nisu nalazila oduška jer čovjek nije bio ni sin, ni muž, ni otac. Čak se ni čednost više nije smatrala pristalom. Tim putem, Lycurgus je poveo Spartu ka veličini i slavi."

"Ova smjelost, koja se sretala u institucijama Grčke, ponovljena je usred degeneracije i korupcije našeg modernog doba. Povremeno pošten zakonodavac modelirao je narod kod kojega se integritet čini isto onako prirodnim kao hrabrost kod Spartanaca."

"Gospodin William Penn, na primjer, pravi je Lycurgus. Iako je gospodin Penn za svoj cilj imao mir - dok je Lycurgus za svoj cilj imao rat - oni su slični jedan drugom po tome što im je njihov moralni prestiž u odnosu na slobodne ljude omogućavao prevladati predrasude, potisnuti strasti i povesti svaki svoj narod novim putovima."

"Zemlja Paragvaj pruža nam još jedan primjer [ljudi koje, zarad njihovog vlastitog dobra, oblikuju njihovi zakonodavci?]*."

"No, točno je da, ako netko smatra čisto zadovoljstvo zapovijedanja najvećom radošću u životu, on razmišlja o zločinu protiv društva; međutim, bit će uvijek plemenit ideal upravljati ljudima na način koji će ih učiniti sretnijima."

"Oni koji žele osnovati slične ustanove moraju učiniti sljedeće: uvedite zajedničko vlasništvo nad vlasništvom kao u Platonovoj republici; duboko poštujte bogove kako je naredio Platon; spriječite da se stranci pomiješaju s narodom da biste očuvali običaje; pustite državu, a ne građane, da uspostavi trgovinu. Zakonodavci trebaju osigurati obrte, a ne luksuz; oni trebaju zadovoljavati potrebe, a ne želje."

- Z A S T R A Š U J U Ć A Z A M I S A O -

Oni koji su podložni vulgarnoj zanesenosti mogu uskliknuti: "Montesquieu je to rekao! Tako je veličanstveno! Uzvišeno!" Što se mene tiče, posjedujem hrabrost vlastitog mišljenja. Kažem: Što! Imate smjelosti to nazvati lijepim? To je zastrašujuće! To je užasno! Ovi slučajno odabrani dijelovi iz Montesquieuovih dijela pokazuju da on ljude, slobode i vlasništvo - samo čovječanstvo - smatra ničim drugim doli materijalom zakonodavaca da na njemu vježbaju svoju mudrost.

* Ono što se tada smatralo Paragvajem obuhvaćalo je puno veću površinu nego danas. Kolonizirali su ga jezuiti koji su indijance naselili po selima i najčešće ih spašavali od daljnjih brutalnosti osvajača.


str. 29/44

- L I D E R D E M O K R A T A -

Ispitajmo sada Rousseaua na ovu temu. Ovaj pisac o društvenim pitanjima vrhunski je autoritet demokrata. I, mada društvenu strukturu bazira na volji naroda, on je, više od bilo koga drugog, potpuno prihvatio teoriju ukupne inertnosti čovječanstva u prisutnosti zakonodavaca:

"Ako je istina da je veliki vladar rijetka pojava, nije li istina da je veliki zakonodavac još rjeđi? Vladar samo treba slijediti šablonu koju stvori zakonodavac. Zakonodavac je mehaničar koji pronalazi stroj; vladar je samo radnik koji ga pušta u pogon."

A koju ulogu igraju ljudi u svemu ovome? Oni su samo stroj koji se pušta u pogon. U stvari, ne smatraju li se oni samo sirovinom od koje je stroj sačinjen?

Između zakonodavca i vladara postoji isti odnos kao između stručnjaka za poljoprivredu i seljaka; a odnos između vladara i njegovih podanika isti je kao onaj između seljaka i njegove zemlje. Koliko visoko iznad čovječanstva je, onda, postavljen ovaj pisac koji se bavi društvenim pitanjima? Rousseau vlada nad samim zakonodavcima i uči ih njihovom zanatu ovim zapovjednim izrazima:

"Hoćete dati stabilnost državi? Onda, što je više moguće, približite ekstreme. Nemojte tolerirati ni imućne ljude ni prosjake."

"Ako je zemljište loše ili jalovo, ili zemlja previše mala za svoje stanovnike, onda se okrenite industriji i obrtima i trampite te proizvode za hranu koja vam je potrebna."

"... Na plodnom zemljištu - ako vam nedostaje stanovništva - posvetite svu svoju pažnju poljoprivredi jer ona umnožava ljude; zabranite obrte, jer oni služe samo smanjenju broja stanovnika zemlje..."

"Ako imate prostranu i pristupačnu liniju obale, onda prekrijte more trgovačkim brodovima; imat ćete sjajan, ali kratak vijek. Ako vaša mora zapljuskuju samo nepristupačne stijene, neka narod bude barbarski i jede ribu; živjet će tiše - možda bolje - a, svakako, sretnije."

"Ukratko, i pored maksima koje su zajedničke svima, svaki narod ima svoje konkretne uvjete. I, sama po sebi, ova činjenica će imati za posljedicu zakonodavstvo koje odgovara tim uvjetima."

"Zato su nekada Židovi - i, odskora, Arapi - imali religiju kao svoj glavni cilj. Cilj Atenjana bio je književnost; Kartage i Tira, trgovina; Rodosa, pomorstvo; Sparte, rat; a Rima, vrlina. Autor Duha zakona pokazao je kojim umijećem zakonodavac treba usmjeriti svoje institucije prema svakom od ovih ciljeva... Ali, pretpostavimo da zakonodavac pogrešno protumači svoj pravi cilj i radi u skladu s principom drugačijim od principa navedenog u prirodi stvari? Pretpostavimo da izabrani princip ponekad stvara ropstvo, a ponekad slobodu; ponekad bogatstvo, a ponekad populaciju; ponekad mir, a ponekad osvajanja? Ovo brkanje ciljeva polagano će oslabiti zakon i iskvariti ustav. Država će biti podvrgnuta beskrajnim agitacijama, sve dok ne bude uništena ili promijenjena, a nepobjediva priroda povratit će svoje carstvo."


str. 30/44

Ali, ako je priroda dovoljno nepobjediva da povrati svoje carstvo, zašto Rousseau ne prizna da joj, na prvom mjestu, zakonodavac nije ni trebao da ga dobije? Zašto on ne vidi da bi se ljudi, slijedeći svoje vlastite instinkte, okrenuli obradi plodnog zemljišta i trgovini na prostranoj i pristupačnoj obali, bez uplitanja Lycurgusa ili Solona ili Rousseaua koji bi lako mogli ne biti u pravu.

- S O C I J A L I S T I Ž E L E N A M E T N U T I K O N F O R M I Z A M -

Bilo kako bilo, Rousseau daje stvaraocima, organizatorima, direktorima, zakonodavcima i kontrolorima društva strašnu odgovornost. On je, stoga, pun zahtijeva prema njima:

"Onaj tko bi smio primiti se političkog stvaranja naroda trebao bi vjerovati da može, tako reći, transformirati ljudsku prirodu; transformirati svakog pojedinca - koji je, sam za sebe, usamljena i savršena cjelina - u običan dio veće cjeline od koje će pojedinac od tada primati svoj život i suštinu. Zato bi osoba koja se prihvati političkog stvaranja naroda trebala vjerovati u svoju sposobnost da izmijeni čovjekovu konstituciju; da je ojača; da zamijeni fizičku i neovisnu egzistenciju koju daje priroda egzistencijom koja je parcijalna i moralna.* Ukratko, takozvani stvaratelj političkog čovjeka mora ukloniti sile samog čovjeka i nadahnuti ga drugim silama koje su mu prirodno strane."

Sirota ljudska priroda! Što bi postalo od ljudskog dostojanstva kada bi ga povjerili Rousseauovim sljedbenicima?

- Z A K O N O D A V C I Ž E L E O B L I K O V A T I Č O V J E Č A N S T V O -

Ispitajmo sada Raynala u svezi s oblikovanjem čovječanstva od strane zakonodavca:

"Zakonodavac, prvo, mora razmotriti klimu, zrak i tlo. Resursi, koji njemu stoje na raspolaganju, određuju njegove dužnosti. On, prvo, mora razmotriti svoj lokalitet. Stanovništvo koje živi na morskim obalama mora imati zakonodavstvo isplanirano za plovidbu... Ako se radi o kopnenom naselju, zakonodavac mora praviti planove prema prirodi i plodnosti zemljišta..."

"Genij zakonodavca otkrit će se naročito u raspodjeli vlasništva. Opće je pravilo da se pri osnivanju nove kolonije u ma kojoj zemlji svakom čovjeku da dovoljno zemljišta da izdržava svoju obitelj..."

"Na nekultiviranom otoku koje naseljavate djecom ne trebate raditi ništa drugo nego pustiti sjeme istine da klija usporedo s razvojem razuma. Ali, kada naseljavate naciju s prošlošću u novu zemlju, umješnost zakonodavca leži u politici nedozvoljavanja ljudima da zadrže štetna mišljenja i običaje koji bi se na bilo koji način mogli korigirati i izliječiti. Ako želite spriječiti da ta mišljenja i običaji postanu stalni, opskrbit ćete sljedeće pokoljenje općim sustavom javnog obrazovanja djece. Vladar ili zakonodavac ne bi nikada trebali osnivati

* Prema Rousseauu, egzistencija čovjeka kao društvenog bića parcijalna je u smislu da je on od tada samo dio društva. Znajući sebe kao takvog - i misleći i osjećajući s točke gledišta cjeline - on time postaje moralan, prim. prev.


str. 31/44

koloniju, a da prethodno ne organiziraju istovremeno upućivanje mudrih ljudi da podučavaju omladinu..."

"U novoj se koloniji brižljivom zakonodavcu, koji želi pročistiti običaje i ponašanje ljudi, otvara obilje mogućnosti. Ako ima vrlinu i genijalnost, zemlja i ljudi koji mu stoje na raspolaganju nadahnut će mu dušu društvenim planom. Autor može samo nejasno anticipirati plan, jer je on neminovno podložan nestabilnosti svih hipoteza; problem ima puno oblika, komplikacija i okolnosti koje je teško predvidjeti i detaljno urediti."

- Z A K O N O D A V C I M A J E R E Č E N O K A K O D A U P R A V L J A J U L J U D I M A -

Raynalova uputa zakonodavcima o tome kako upravljati ljudima može se usporediti s profesorom agronomije koji drži predavanje studentima:

"Klima je prvo pravilo poljoprivrednog proizvođača. Njegovi resursi određuju njegovu proceduru. On prvo mora razmotriti svoj lokalitet. Ako je zemljište glinasto, on mora raditi to i to. Ako je zemljište pjeskovito, on mora raditi na drugi način. Poljoprivrednom proizvođaču, koji želi očistiti i unaprijediti svoje zemljište, otvorena je svaka mogućnost. Ako je dovoljno vješt, stajsko gnojivo koje mu stoji na raspolaganju sugerirat će mu plan rada. Profesor može samo nejasno anticipirati plan, jer je on neminovno podložan nestabilnosti svih hipoteza; problem ima puno oblika, komplikacija i okolnosti koje je teško predvidjeti i detaljno urediti."

Oh, uzvišeni pisci! Molim vas, sjetite se ponekad da su ta glina, taj pijesak i to stajsko gnojivo, kojima tako proizvoljno raspolažete, ljudi! Oni su vam ravni! Oni su inteligentna i slobodna ljudska bića poput vas! Kao i vi, i oni su od Boga dobili sposobnost da uočavaju, da planiraju unaprijed, da misle i da sami prosuđuju!

- P R I V R E M E N A D I K T A T U R A -

Evo što kaže Mably o pitanju zakona i zakonodavca. U pasusima koji su prethodili ovom koji je ovdje citiran Mably je pretpostavio da su zakoni, zbog zanemarivanja sigurnosti, istrošeni. On se nastavlja obraćati čitatelju ovako:

"Pod tim uvjetima, očigledno je da su vladine opruge labave. Zategnite ih ponovo i zlo će biti izliječeno ... Mislite manje na to kako da kaznite greške, a više kako da nagradite ono što vam je potrebno. Na taj način vraćate snagu mladosti vašoj republici. Budući da slobodni ljudi nisu poznavali ovu proceduru, oni su izgubili svoju slobodu! Ali, ako je zlo toliko napredovalo da ga uobičajene procedure vlade ne mogu izliječiti, onda jedno kratko vrijeme pribjegnite izvanrednom sudu sa znatnim ovlaštenjima. Mašti građanstva treba zadati težak udarac."

Tako Mably nastavlja kroz dvadeset tomova.

Pod utjecajem učenja poput ovog - koje potječe od klasičnog obrazovanja - došlo je vrijeme kad je svatko želio postaviti se iznad čovječanstva kako bi ga uredio, organizirao i regulirao na vlastiti način.


str. 32/44

- S O C I J A L I S T I Ž E L E R A V N O P R A V N O S T B O G A T S T V A -

Ispitajmo po pitanju zakonodavaca i čovječanstva sljedećeg, Condillaca:

"Moj Bože, uzmi lik Lykurgusa ili Solona. I prije no što završiš s čitanjem ovog eseja, zabavi se osiguravanjem zakona nekim divljacima u Americi ili Africi. Zatvori te nomade u utvrđena boravišta; nauči ih kako da gaje stada... Pokušaj razviti društvenu svijest koju im je priroda usadila... Primoraj ih da počnu obavljati dužnosti čovječanstva... Koristi kaznu da im ogadiš čulna zadovoljstva. Tada ćeš vidjeti da će svaka stavka tvog zakonodavstva navesti divljake da izgube porok i steknu vrlinu."

"Svi ljudi su imali zakone. No, mali broj ljudi je bio sretan."

"Zašto je to tako? Zato što su sami zakonodavci gotov uvijek bili neuki po pitanju svrhe društva, koja leži u sjedinjenju obitelji pomoću zajedničkog interesa."

"Nepristranost u zakonu čine dvije stvari: uspostavljanje ravnopravnosti u bogatstvu i ravnopravnosti u dostojanstvu među građanima... Što uspostave veću ravnopravnost, zakoni postaju razmjerno nesigurniji za svakog građanina... Kad su svi ljudi ravnopravni u bogatstvu i dostojanstvu - i kad zakoni ne ostave nikakvu nadu da može doći do poremećaja ove ravnopravnosti - kako ljude tada može poticati pohlepa, ambicija, raspusnost, dokonost, lijenost, zavist, mržnja ili ljubomora?"

"Ono što ste naučili o republici Sparti treba vam razjasniti ovo pitanje. Nijedna druga država nikada nije imala zakone koji bi bili više u skladu s prirodnim poretkom, s ravnopravnošću."

- G R E Š K A S O C I J A L I S T I Č K I H P I S A C A -

U stvari, nije neobično što je tijekom 17. i 18. stoljeća ljudska rasa smatrana inertnom materijom, spremnom da primi sve - oblik, lik, energiju, pokret, život - od velikog vladara ili velikog zakonodavca ili velikog genija. Ta stoljeća su zadojena proučavanjem antike. A antika svuda - u Egiptu, Perziji, Grčkoj, Rimu - pruža isti prizor nekoliko ljudi koji oblikuju čovječanstvo prema svome ćeifu, zahvaljujući prestižu sile i obmane. No, to ne dokazuje da je takva situacija poželjna. Budući da su čovjek i društvo sposobni popraviti se, to samo pokazuje da je prirodno očekivati da greška, neznanje, despotizam, ropstvo i sujevjerje trebaju biti najveći na počecima historije. Naprijed citirani pisci nisu pogriješili kad su utvrdili da su antičke institucije takve, nego su pogriješili kad su ih ponudili na divljenje i oponašanje budućim generacijama. Nekritični i djetinjasti konformisti uzeli su zdravo za gotovo veličinu, dostojanstvo, moral i sreću umjetnih društava antičkog svijeta. Nisu razumjeli da se znanje javlja i raste protokom vremena; i da, razmjerno tom rastu znanja, moć zauzima mjesto prava i društvo ponovo uzima kontrolu nad samim sobom.


str. 33/44

- Š T O J E S L O B O D A ? -

Ustvari, kakve smo političke borbe svjedoci? To je instinktivna borba svih ljudi za slobodu. A kakva je ta sloboda, na spomen čijeg imena srce brže kuca i svijet zadrhti? Nije li to zajednica svih sloboda - sloboda savjesti, obrazovanja, udruživanja, štampe, putovanja, rada, trgovine? Ukratko, nije li sloboda sloboda svakog pojedinca da u potpunosti koristi svoje sposobnosti, sve dok pri tom ne ugrožava druge ljude? Nije li sloboda uništenje svakog despotizma - uključujući, naravno, despotizam zakona? Napokon, nije li sloboda ograničavanje zakona samo na njegovu racionalnu sferu organiziranja prava pojedinca na zakonsku samoobranu, kažnjavanja nepravde?

Mora se priznati da je sklonost ljudske rase prema slobodi uvelike osujećena, posebno u Francuskoj. Ovo je u velikoj mjeri posljedica kobne želje - usvojene od antičkih učenja - koju naši pisci o društvenim problemima imaju kao nešto zajedničko: oni se žele postaviti iznad čovječanstva da bi ga uređivali, organizirali i regulirali prema svojoj mašti.

- F I L A N T R O P S K A T I R A N I J A -

Dok društvo krči put prema slobodi, ti slavni ljudi koji se stavljaju na njegovo čelo ispunjeni su duhom 17. i 18. stoljeća. Oni misle samo na podvrgavanje čovječanstva filantropskoj tiraniji vlastitih društvenih izuma. Poput Rousseaua, oni žele primorati čovječanstvo da pokorno nosi jaram javnog blagostanja koji su izmislili u vlastitoj mašti.

Ovo je posebno važilo za 1789. godinu. Tek što je stari režim uništen, a već je društvo podvrgnuto drugim umjetnim aranžmanima, uvijek polazeći s iste točke: svemoći zakona.

Čujte ideje nekoliko pisaca i političara iz tog razdoblja:

SAINT-JUST: "Zakonodavac naređuje budućnosti. Na njemu je da hoće dobro čovječanstvu. Na njemu je da ljude napravi onim što on hoće da budu."

ROBESPIERRE: "Funkcija vlasti je da usmjerava fizičke i moralne snage nacije prema cilju zbog kojeg je i stvorena politička zajednica."

BILLAUD-VARENNES: "Narod koji se treba vratiti slobodi mora se formirati iznova. Jaka sila i energična akcija neophodne su da se unište stare predrasude, promijene stari običaji, poprave izopačena osjećanja, ograniče suvišne potrebe i unište ukorijenjeni poroci...Građani, nefleksibilna strogost Lycurga stvorila je čvrste temelje spartanske republike. Slab i povjerljiv karakter Solona gurnuo je Atenu u ropstvo. Ova paralela sadrži svu znanost vladanja."

LE PELLETIER: "Imajući u vidu razmjere ljudske degradacije, uvjeren sam da je neophodno sprovesti potpunu obnovu i, ako se mogu tako izraziti, stvaranje novog naroda."


str. 34/44

- S O C I J A L I S T I Ž E L E D I K T A T U R U -

Opet se tvrdi da ljudi nisu ništa drugo do sirovine. Nije na njima da žele vlastito unaprjeđenje; oni su za to nesposobni. Prema Saint-Justu za to je sposoban samo zakonodavac. Ljudi trebaju biti samo ono što zakonodavac hoće da budu. Prema Robespierreu, koji doslovno kopira Rousseaua, zakonodavac počinje time što objavljuje cilj zbog kojeg je i stvorena politička zajednica. Kad se to utvrdi, vlada treba samo usmjeriti fizičke i moralne snage nacije prema tom cilju. U međuvremenu, pripadnici nacije trebaju ostati potpuno pasivni. A, prema učenju Billaud-Varennesa narod ne treba imati nikakve predrasude, nikakve osjećaje i nikakve želje, osim onih koje odobri zakonodavac. On ide čak tako daleko da kaže kako je nefleksibilna strogost jednog čovjeka temelj republike.

U slučajevima gdje je navodno zlo toliko veliko da ga uobičajene procedure vlade ne mogu izliječiti, Mably preporučuje diktaturu da bi se unaprijedila vrlina: "Pribjegnite", kaže on, "izvanrednom sudu sa znatnim ovlaštenjima. Mašti građana treba zadati težak udarac." Ova doktrina nije zaboravljena. Čujte Robespierrea:

"Načelo republikanske vlasti je vrlina, a sredstvo potrebno za uspostavljanje vrline je teror. U našoj zemlji, želimo zamijeniti moral za sebičnost, poštenje za čast, načela za običaje, dužnosti za manire, carstvo razuma za tiraniju mode, prezir prema poroku za prezir prema siromaštvu, gordost za drskost, duševnu veličinu za taštinu, ljubav prema slavi za ljubav prema novcu, dobre ljude za dobre drugare, zaslugu za spletku, genije za razum, istinu za sjaj, šarm sreće za dosadu zadovoljstva, ljudsku veličinu za sitne duše velikana, darežljiv, jak, sretan narod za dobrodušne, frivolne, degradirane ljude; ukratko, želimo zamijeniti sve vrline i čuda republike za poroke i apsurde monarhije."

- A R O G A N C I J A D I K T A T O R A -

Kako strašno visoko iznad ostatka čovječanstva sebe ovdje postavlja Robespierre! I obratite pažnju na aroganciju kojom govori. Ne zadovoljava ga da se moli za veliko buđenje ljudskog duha. Niti takav rezultat očekuje od dobro uređene vlade. Ne, on će osobno prepraviti čovječanstvo, i to uz pomoć terora.

Ova masa loših i kontradiktornih izjava izvađena je iz Robespierreovog govora u kojemu želi objasniti načela morala kojima bi se trebala rukovoditi revolucionarna vlada. Obratite pažnju da Robespierre ne zahtijeva diktaturu samo u svrhe odbijanja inozemne invazije ili slamanja opozicijskih grupa. On radije želi diktaturu da bi mogao koristiti teror za nametanje vlastitih moralnih načela zemlji. On kaže da taj čin treba biti samo privremena mjera koja prethodi novom ustavu. Ali, u stvarnosti, želi ništa manje nego iskoristiti teror da u Francuskoj ugasi sebičnost, čast, običaje, manire, modu, taštinu, ljubav prema novcu, dobro druženje, spletku, razum, čulnost i siromaštvo. Sve dok on, Robespierre, ne postigne ta čuda, kako ih s pravom zove, neće dozvoliti da zakon ponovo zavlada.*

* Na ovom mjestu u originalnom francuskom tekstu Bastiat zastaje i ovako govori o svim dobročiniteljima i takozvanim vladarima čovječanstva: "Ah, vi bijedna stvorenja! Vi koji mislite da ste tako veliki! Vi koji prosuđujete da je čovječanstvo tako malo! Vi koji sve želite reformirati! Zašto ne reformirate sebe same? Taj bi zadatak bio sasvim dovoljan."


str. 35/44

- I N D I R E K T A N P R I L A Z D E S P O T I Z M U -

Obično, međutim, ta gospoda - reformatori, zakonodavci i pisci o društvenim pitanjima - ne žele čovječanstvu nametnuti izravan despotizam. O ne, oni su suviše umjereni i čovjekoljubivi za takvu izravnu akciju. Umjesto toga, okreću se zakonu za taj despotizam, taj apsolutizam, tu svemoć. Oni samo žele stvarati zakone.

Da bih pokazao prevlast ove čudne ideje u Francuskoj, trebao bih prepisati ne samo cjelokupna djela Mablyja, Raynala, Rousseaua i Fenelona - uz dodatak dugih izvoda Bossueta i Montesquieua - nego i cjelokupan zbornik Konvencije. Takvo što neću raditi; čitatelja jednostavno upućujem na njih.

- N A P O L E O N J E Ž E L I O P A S I V N O Č O V J E Č A N S T V O -

Uopće ne čudi, naravno, da se ista ta ideja jako dopala Napoleonu. Revnosno ju je prigrlio i energično koristio. Poput kemičara, Napoleon je smatrao čitavu Europu materijalom za svoje eksperimente. Ali, blagovremeno, taj materijal je reagirao protiv njega.

Na Sv. Heleni - duboko razočaran - Napoleon je izgleda prepoznao neku inicijativu u čovječanstvu. Prepoznavši je, postao je manje neprijateljski raspoložen prema slobodi. Ipak, ovo ga nije spriječilo da u testamentu svome sinu ostavi ovu lekciju: "Vladati znači povećati i širiti moral, obrazovanje i sreću."

Poslije svega, teško da moramo citirati ista mišljenja Morellyja, Babeufa, Owena, Saint-Simona i Fouriera. Evo, međutim, nekoliko izvoda iz knjige Louisa Blanca o organizaciji rada: "Prema našem planu, društvo dobiva svoju pokretačku snagu od sile".

Razmotrite sada ovo: impuls iza te pokretačke snage treba osigurati plan Louisa Blanca; njegov plan treba nametnuti društvu; društvo na koje se misli je ljudska rasa. Stoga, ljudska rasa treba dobiti pokretačku snagu od Louisa Blanca.

Reći ćete sada da su ljudi slobodni prihvatiti ili odbaciti ovaj plan. Mora se priznati, ljudi su slobodni prihvatiti ili odbaciti savjet od koga god žele. Ali, gospodin Louis Blanc tako ne shvaća stvar. On očekuje da se njegov plan ozakoni i, tako, silom nametne ljudima snagom zakona:

"Prema našem planu, država treba donositi samo zakone o radu (ništa drugo?) pomoću kojih se industrijski progres može i mora nastaviti u punoj slobodi. Država samo postavlja društvo na nagib (samo to?). Potom će društvo skliznuti niz nagib prostom snagom stvari i prirodnim funkcioniranjem ustanovljenog mehanizma."

No, kakav je taj nagib na koji ukazuje gospodin Louis Blanc? Zar ne vodi u provaliju? (Ne, vodi u sreću). Ako je to točno, zašto društvo ne ide tamo po vlastitom izboru? (Zato što društvo ne zna što hoće; ono mora biti pokrenuto). Što će ga pokrenuti? (Sila.) A tko će osigurati pokretačku snagu za tu silu? (Pa, izumitelj stroja - u ovom slučaju, gospodin Louis Blanc).


str. 36/44

- Z A Č A R A N I K R U G S O C I J A L I Z M A -

Nikada nećemo pobjeći iz tog kruga: ideje pasivnog čovječanstva i sile zakona koju veliki čovjek koristi da bi pokrenuo ljude.

Kad se jednom nađe na nagibu, hoće li društvo uživati istu slobodu? (Svakako). A što je sloboda, gospodine Louis Blanc?

Jednom za svagda, sloboda nije samo dano pravo; ona je također moć dana nekoj osobi da koristi i razvija svoje sposobnosti pod vladavinom pravde i pod zaštitom zakona.

Ovo nije beznačajna razlika; njezino je značenje duboko, a njezine posljedice teško je procijeniti. Jer kad se složimo da osoba, da bi bila potpuno slobodna, mora imati moć koristiti i razvijati svoje sposobnosti, onda slijedi da svaka osoba ima pravo tražiti od društva ono obrazovanje koje će joj omogućiti da se razvija. Također slijedi da svaka osoba ima pravo tražiti od društva oruđa za proizvodnju, bez kojih ljudska djelatnost ne može biti u punoj mjeri učinkovita. No, kojom akcijom društvo može dati svakoj osobi neophodno obrazovanje i neophodna oruđa za proizvodnju ako ne akcijom države?

Zato, opet, sloboda je moć. Iz čega se ta moć sastoji? (Iz obrazovanja i dobivanja oruđa za proizvodnju.) Tko će osigurati obrazovanje i oruđa za proizvodnju? (Društvo, koje ih duguje svakome). Kojom akcijom će društvo dati oruđa za proizvodnju onima koji ih ne posjeduju? (Pa, akcijom države.) A od koga će ih država uzeti?

Neka čitatelj sam odgovori na ovo pitanje. Neka sagleda i pravac kuda nas ovo vodi.

- D O K T R I N A D E M O K R A T A -

Neobičan fenomen našeg vremena - koji će vjerojatno zaprepastiti naše potomke - doktrina je zasnovana na ovoj trostrukoj hipotezi: ukupnoj inertnosti čovječanstva, svemoći zakona i nepogrešivosti zakonodavca. Te tri ideje čine sveti simbol onih koji sebe proglašavaju potpuno demokratskima.

Zagovornici ove doktrine također izjavljuju da su društveni. U mjeri u kojoj su demokratski, oni bezgraničnu vjeru polažu u čovječanstvo. No, u mjeri u kojoj su društveni, oni čovječanstvo smatraju malo boljim od blata. Ispitajmo detaljnije ovaj kontrast.

Kakav je stav demokrate kada se diskutira o političkim pravima? Kako gleda na ljude kad treba izabrati zakonodavca. Ah, onda se tvrdi da ljudi posjeduju instinktivnu mudrost; obdareni su najfinijom percepcijom; njihova volja uvijek je prava; opća volja ne može pogriješiti; glasanje nikada ne može biti previše univerzalno.

Kad dođe vrijeme glasanja, glasač se očigledno neće pitati ni za kakvu garanciju svoje mudrosti. Njegova volja i sposobnost izbora se mudro uzimaju zdravo za gotovo. Mogu li ljudi pogriješiti? Zar ne živimo u doba prosvjetiteljstva? Što! Zar ljude uvijek treba držati na uzici? Zar svoja prava nisu stekli velikim naporom i žrtvom? Zar nisu dali dovoljno dokaza o vlastitoj inteligenciji i mudrosti? Zar nisu odrasli? Zar nisu sami sposobni prosuditi? Zar ne znaju što je za njih najbolje? Postoji li klasa ljudi koja bi imala toliko smjelosti da se postavi iznad ljudi i sudi i djeluje za njih? Ne, ne, ljudi jesu i trebaju biti slobodni. Oni samo žele voditi svoje poslove, i to će i uraditi.


str. 37/44

Ali, kad je zakonodavac konačno izabran - ah! onda ton njegovog govora trpi zaista radikalnu promjenu. Ljudi se vraćaju pasivnosti i nesvjesnom; zakonodavac dobiva svemoć. Sad je na njemu da inicira, usmjerava, pokreće i organizira. Čovječanstvo se samo treba podčiniti; kucnuo je čas despotizma. Sada uočavamo ovu kobnu zamisao: ljudi koji su, za vrijeme izbora, bili tako mudri, tako moralni i tako savršeni sada nemaju nikakvih sklonosti; ili, ako ih imaju, to su sklonosti koje vuku dolje u degradaciju.

- S O C I J A L I S T I Č K I K O N C E P T S L O B O D E -

Ali, zar ljudima ne treba dati malo slobode?

No, gospodin Considerant uvjerio nas je da sloboda neminovno vodi monopolu!

Shvaćamo da sloboda znači konkurenciju. Ali, prema gospodinu Louisu Blancu, konkurencija je sustav koji uništava privrednike i iskorjenjuje ljude. Iz tog se razloga slobodni ljudi uništavaju i iskorjenjuju razmjerno stupnju svoje slobode. (Možda bi gospodin Louis Blanc trebao pogledati rezultate konkurencije, na primjer, u Švicarskoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Sjedinjenim Državama).

Gospodin Louis Blanc također nam govori da konkurencija vodi monopolu. Pomoću istog rezoniranja, on nas tako informira da niske cijene vode visokim cijenama; da konkurencija vodi proizvodnju destruktivnoj aktivnosti; da konkurencija iscrpljuje izvore kupovne moći; da konkurencija nameće porast proizvodnje pri čemu, istovremeno, nameće smanjenje potrošnje. Iz ovoga slijedi da slobodni ljudi proizvode da ne bi trošili; da sloboda znači ugnjetavanje i ludilo među ljudima; i da se gospodin Louis Blanc za to apsolutno mora pobrinuti.

- S O C I J A L I S T I S E B O J E S V I H S L O B O D A -

Pa, kakvu bi slobodu zakonodavci trebali dopustiti ljudima? Slobodu savjesti? (No, kad bi to bilo dopušteno, vidjeli bismo ljude kako koriste priliku da postanu ateisti).

Onda, slobodu obrazovanja? (Ali, roditelji bi plaćali profesore da njihovu djecu uče nemoralu i neistinama; pored toga, prema gospodinu Thiersu, kad bi obrazovanje bilo prepušteno nacionalnoj slobodi, ono bi prestalo biti nacionalno i mi bismo svoju djecu učili idejama Turaka i Hindusa; dok, zahvaljujući ovom zakonskom despotizmu nad obrazovanjem, naša djeca imaju tu sreću da ih uče plemenitim idejama Rimljana.)

Onda, slobodu rada? (Ali, to bi značilo konkurenciju koja, zauzvrat, ostavlja neutrošenu proizvodnju, uništava privrednike i iskorjenjuje ljude).

Možda, slobodu trgovine? (Ali, svatko zna - i zagovornici zaštitnih carina su dokazali u više navrata - da sloboda trgovine uništava svakoga tko se u nju upusti i da je neophodno suzbiti slobodu trgovine da bi prosperirali).

Možda, onda, slobodu udruživanja? (Ali, prema socijalističkoj doktrini, prava sloboda i dobrovoljno udruživanje su u međusobnoj proturječnosti, a cilj socijalista je da suzbiju slobodu udruživanja upravo da bi primorali ljude da se udružuju u pravoj slobodi).


str. 38/44

Jasno je, onda, da savjest socijaldemokrata ne može ljudima dopustiti nikakvu slobodu zato što vjeruju da je ljudska priroda uvijek sklona degradaciji i katastrofi svake vrste. Zato, naravno, zakonodavci moraju praviti planove za ljude da ih spase od njih samih.

Ovaj način razmišljanja dovodi nas do teškog pitanja: ako su ljudi onako nesposobni, onako nemoralni i onako neuki, kako na to ukazuju političari, zašto se onda pravo glasa tih istih ljudi brani s takvim ostrašćenim insistiranjem?

- I D E J A N A D Č O V J E K A -

Tvrdnje ovih organizatora čovječanstva nameću još jedno pitanje koje sam im često postavljao i na koje, koliko znam, nisu nikada odgovorili: ako su prirodne sklonosti čovječanstva toliko hrđave da nije sigurno dopustiti ljudima da budu slobodni, kako to da su sklonosti tih organizatora uvijek dobre? Zar zakonodavci i njihovi naimenovani zastupnici također ne pripadaju ljudskoj rasi? Ili vjeruju da su oni sami sačinjeni od finijeg materijala nego ostatak čovječanstva? Organizatori smatraju da društvo, ako ostane neusmjereno, juri strmoglavce u neminovnu propast zato što su ljudski instinkti tako izopačeni. Zakonodavci tvrde da zaustavljaju ovaj samoubilački smjer i daju mu zdraviji pravac. Očito su, onda, zakonodavci i organizatori od Nebesa dobili inteligenciju i vrlinu koji ih stavljaju izvan i iznad čovječanstva; ako je tako, pustimo da pokažu pravo vlasništva nad takvom superiornošću.

Bili bi pastiri nama, njihovim ovcama. Takav aranžman, svakako, pretpostavlja da su oni prirodno superiorni u odnosu na nas ostale. I, svakako, imamo puno opravdanje da od zakonodavaca i organizatora zahtijevamo dokaz te prirodne superiornosti.

- S O C I J A L I S T I O D B I J A J U S L O B O D A N I Z B O R -

Molim, shvatite da ja ne osporavam njihovo pravo da izmišljaju socijalne kombinacije, da ih reklamiraju, da ih zagovaraju i isprobavaju na sebi, na vlastiti račun i rizik. Ali, osporavam njihovo pravo da nam te planove nameću zakonom - silom - i da nas primoravaju da za njih plaćamo poreze.

Ne insistiram na tome da se pobornici raznih društvenih škola mišljenja - prudonisti, kabetisti, furijeovci, univerziteristi, protekcionisti - odreknu svojih raznovrsnih ideja. Insistiram samo da se odreknu te jedne zajedničke ideje: trebaju samo odustati od ideje da nas primoraju pristati na njihove grupe i serije, njihove podruštvljene projekte, njihove banke s bespovratnim kreditima, njihov grčko-rimski koncept morala i njihove trgovinske propise. Tražim samo da nam se dozvoli da sami odlučimo o tim planovima; da nas ne tjeraju prihvatiti ih, izravno ili neizravno, ako smatramo da su u suprotnosti s našim interesima ili odvratni našim savjestima.

Ali, ti organizatori žele pristup poreznim fondovima i zakonskoj moći da bi sproveli svoje planove. Pored toga što je ugnjetačka i nepravedna, ova želja također implicira kobnu pretpostavku da je organizator nepogrešiv, a čovječanstvo nekompetentno. Ali, opet, ako ljudi nisu kompetentni da sami prosuđuju, čemu onda sva ta priča o općem pravu glasa?


str. 39/44

- U Z R O K F R A N C U S K E R E V O L U C I J E -

Ovo se idejno proturječje, nažalost ali logično, odrazilo na događaje u Francuskoj. Na primjer, Francuzi su predvodili sve ostale Europljane u ostvarivanju prava - ili, preciznije, političkih zahtijeva. Ipak, ova nas činjenica ni u kojem pogledu nije spriječila da postanemo narod kojim se najviše vlada, koji se najviše regulira, kojemu se najviše nameće, koji se najviše upreže i koji se najviše eksploatira u Europi. Francuska također predvodi druge nacije kao ona u kojoj se stalno mogu očekivati revolucije. A, pod tim okolnostima, sasvim je prirodno da to i bude slučaj.

I ostat će slučaj sve dok naši političari budu prihvaćali ideju koju je tako lijepo izrazio gospodin Louis Blanc: "Društvo dobiva svoju pokretačku snagu od sile". Ovo će ostati tako sve dok ljudska bića s osjećajima ostaju pasivna; sve dok sebe smatraju nesposobnima da svoj prosperitet i sreću unaprijede vlastitom inteligencijom i vlastitom energijom; sve dok očekuju sve od zakona; ukratko, sve dok zamišljaju da je njihov odnos prema državi isti kao odnos ovce prema pastiru.

- O G R O M N A M O Ć V L A S T I -

Sve dok te ideje prevladavaju, jasno je da je odgovornost vlasti ogromna. Dobra i loša sreća, bogatstvo i siromaštvo, jednakost i nejednakost, vrlina i porok - svi, onda, ovise o političkoj administraciji. Opterećena je svime, poduzima sve, radi sve; zato je odgovorna za sve. Ako imamo sreće, onda vlast traži našu zahvalnost; ali, ako nemamo sreće, onda vlast mora snositi krivicu. Jer, zar ne stoje sada naše ličnosti i vlasništvo na raspolaganju vlasti? Zar zakon nije svemoćan?

Stvarajući monopol nad obrazovanjem, vlast mora odgovoriti nadama očeva obitelji koji su, tako lišeni svoje slobode; a ako se ta nada poljulja, čija je to greška?

Regulirajući privredu, vlast se obvezala učiniti da privreda procvjeta; u suprotnom, apsurdno je lišiti privredu slobode. A, ako privreda sada ispašta, čija je to greška?

Miješajući se u trgovinsku bilancu igranjem carinama, vlast se obvezuje učiniti da trgovina procvjeta; a ako to ima za posljedicu uništenje umjesto prosperiteta, čija je to greška?

Dajući pomorskim djelatnostima zaštitu u zamjenu za slobodu, vlast preuzima na sebe učiniti ih profitabilnima; a ako postanu teret poreznim obveznicima, čija je to greška?

Stoga, nema nevolja s nacijom za koju se vlast dobrovoljno ne pravi odgovornom. Iznenađuje li, onda, da svaki neuspjeh povećava opasnost od još jedne revolucije u Francuskoj?

A kakav se lijek za to predlaže? Beskrajno širenje zakonske domene; odnosno, odgovornosti vlasti.

Ali, ako vlast preuzme na sebe kontrolirati i povećavati plaće, a ne može to uraditi; ako vlast preuzme ne sebe brigu o svima koji bi mogli biti u stanju potrebe, a ne može to uraditi; ako vlast preuzme na sebe pomagati sve nezaposlene radnike, a ne može to uraditi; ako vlast preuzme na sebe davati beskamatne novčane pozajmice svim zajmoprimcima, a ne može to uraditi; ako, po riječima koje su se, moramo sa žaljenjem reći, izmakle peru


str. 40/44

gospodina de Lamartinea "država smatra da je njezina svrha prosvijetliti, razvijati, širiti, jačati, produhovljavati i posvećivati dušu naroda" - i ako vlast ne može uraditi sve te stvari, što onda? Nije li izvjesno da će poslije svakog neuspjeha vlasti - koji je, avaj, više nego vjerojatan - doći do jedne podjednako neizbježne revolucije?

- P O L I T I K A I E K O N O M I J A -

[Vratimo se sada pitanju koje je ukratko razmotreno na početnim stranicama ove teze: odnosu ekonomije i politike - političke ekonomije.]

Ekonomija se mora razviti kao znanost prije no što postane moguće logički formulirati politiku kao znanost. U suštini, ekonomija je znanost kojom se utvrđuje jesu li interesi ljudskih bića usklađeni ili suprotstavljeni. To se mora znati prije nego što se formulira politika kao znanost kojom se utvrđuju prave funkcije vlasti.

Neposredno poslije razvijanja ekonomije kao znanosti i na samom početku formulacije politike kao znanosti, mora se odgovoriti na sljedeće pitanje od opće važnosti: Što je zakon? Što bi trebao biti? Koji je njegov djelokrug; njegove granice? Na kojemu mjestu, logično, prestaju prave moći zakonodavca?

Ne oklijevam odgovoriti: Zakon je zajednička sila organizirana da djeluje kao prepreka nepravdi. Ukratko, zakon je pravda.

- P R A V E Z A K O N O D A V N E F U N K C I J E -

Nije istina da zakonodavac ima apsolutnu vlast nad našim ličnostima i vlasništvom. Postojanje ličnosti i vlasništva prethodi postojanju zakonodavca i njegova funkcija je samo u tome da garantira njihovu sigurnost.

Nije istina da je funkcija zakona regulirati naše savjesti, naše ideje, naše volje, naše obrazovanje, naša mišljenja, naš rad, našu profesiju, naše talente ili naša zadovoljstva. Funkcija zakona je da zaštiti slobodno ostvarivanje tih prava i da spriječi svakoga da ometa slobodno ostvarivanje istih tih prava od strane bilo koje druge osobe.

Budući da zakon obavezno zahtijeva podršku sile, njegova zakonodavna domena samo je u oblastima gdje je neophodna primjena sile. To je pravda.

Svaki pojedinac ima pravo koristiti silu za zakonitu samoobranu. Upravo se iz tog razloga kolektivna sila - koja je samo organizirana kombinacija individualnih sila - može zakonito koristiti u iste svrhe; i ne može se zakonito primjenjivati u bilo koje druge svrhe.

Zakon je isključivo organizacija individualnog prava na samoobranu koje je postojalo prije formalnog ustanovljenja zakona. Zakon je pravda.


str. 41/44

- Z A K O N I M I L O S R Đ E N I S U I S T I -

Misija zakona nije da ugnjetava ljude i pljačka njihovo vlasništvo, čak i kada djeluje u filantropskom duhu. Njegova misija je da štiti ljude i vlasništvo.

Dalje, mora se reći da zakon može biti filantropski ako se, usput, suzdrži od ugnjetavanja ljudi i pljačkanja njihovog vlasništva; to bi bila proturječnost. Zakon ne može izbjeći da utječe na ljude i vlasništvo; a ako zakon djeluje na bilo koji način osim da ih štiti, njegove akcije tada neminovno narušavaju slobodu ljudi i njihovo pravo na vlastito vlasništvo.

Zakon je pravda - jednostavno i jasno, precizno i sigurno. Svako ga oko može vidjeti i svaki mozak razumjeti; jer pravda je mjerljiva, nepromjenjiva i neizmjenjiva. Pravda nije ni više ni manje od toga.

Ako prijeđete ovu pravu granicu - ako zakon pokušate učiniti religioznim, ujednačavajućim, čovjekoljubivim, privrednim, literarnim ili umjetničkim, onda ćete se izgubiti na neucrtanoj teritoriji, u nejasnoći i neizvjesnosti, u nametnutoj utopiji ili, još gore, u mnoštvu utopija, od kojih svaka teži prigrabiti zakon i nametnuti vam ga. Ovo je točno zato što bratstvo i filantropija, za razliku od pravde, nemaju točne granice. Kad jednom krenete, gdje ćete se zaustaviti? I gdje će se zaustaviti zakon?

- G L A V N I P U T Z A K O M U N I Z A M -

Gospodin de Saint-Cricq proširio bi svoju filantropiju samo na izvjesne industrijske grupacije; zahtijevao bi da zakon kontrolira potrošače u korist proizvođača.

Gospodin Considerant sponzorirao bi stvar radničkih grupa; koristio bi zakon da im osigura garantirani minimum odjeće, smještaja, hrane i ostalih životnih potrepština.

Gospodin Louis Blanc rekao bi - i to s pravom - da su te minimalne garancije samo početak potpunog bratstva; rekao bi da zakon treba osigurati oruđa za proizvodnju i besplatno obrazovanje svim radnim ljudima.

Netko drugi bi primijetio da bi ovaj aranžman ostavio mjesta neravnopravnosti; tvrdio bi da zakon treba osigurati svakome, čak i u najnepristupačnijem zaseoku - luksuz, književnost i umjetnost.

Svi ti prijedlozi glavni su put za komunizam; zakonodavstvo će onda biti - u stvari, već i jeste - bojno polje za svačije fantazije i pohlepu.


str. 42/44

- O S N O V A S T A B I L N E V L A D E -

Zakon je pravda. Na ovom prijedlogu može se osmisliti jednostavna i trajna vlast. I čekam svakoga da kaže kako bi se mogla javiti makar i pomisao na revoluciju, na ustanak, na najmanju pobunu protiv vlasti čija je organizirana sila ograničena samo na gušenje nepravde.

Pod takvim režimom vladao bi najveći napredak - i bio bi najravnopravnije distribuiran. Što se tiče patnji neodvojivih od čovječanstva, nitko ne bi ni pomišljao za njih optužiti vlast. Ovo je točno jer, da je sila vlasti ograničena na gušenje nepravde, onda bi vlast bila tako malo kriva za te patnje kao što je sada kriva za promjene temperature.

Kao dokaz za ovu konstataciju, razmotrite sljedeće pitanje: je li poznato da su se ljudi ikada dizali protiv apelacijskog suda ili se okupljali oko mirovnog suca da dobiju veće plaće, bespovratne kredite, oruđa za proizvodnju, povoljne carine ili radna mjesta koja je osigurala vlast? Svatko savršeno dobro zna da takve stvari nisu u okvirima sudske nadležnosti apelacijskog suda ili mirovnog suca. I, kada bi vlast bila ograničena na svoje prave funkcije, svatko bi ubrzo naučio da te stvari nisu u okviru jurisdikcije samoga zakona.

Ali, izradimo zakone na principu bratstva - proglasimo da sve što je dobro i sve što je loše potječe od zakona; da je zakon odgovoran za sve individualne nesreće i sve društvene nejednakosti - onda su vrata otvorena beskrajnom nizu žalbi, iritacija, neprilika i revolucija.

- P R A V D A Z N A Č I J E D N A K A P R A V A -

Zakon je pravda. I zaista bi bilo čudno kad bi zakon mogao pravilno biti išta drugo! Zar nije pravda pravo? Zar nisu prava jednaka? Kojim pravom mene zakon nagoni da se povinujem društvenim planovima gospodina Mimerela, gospodina De Meluna, gospodina Thiersa ili gospodina Louisa Blanca? Ako zakon ima moralno pravo to učiniti, zašto, onda, ne primora tu gospodu da se pokore mojim planovima? Je li logično pretpostaviti da mi priroda nije podarila dovoljno mašte da i ja izmislim utopiju? Treba li zakon, od mnogih, odabrati jednu fantaziju i staviti organiziranu silu vlasti u službu jedino njoj?

Zakon je pravda. I neka se ne kaže - kao što se stalno govori - da bi, po ovom konceptu, zakon bio ateistički, individualistički i bezdušan; da bi čovječanstvo stvorio prema vlastitom liku. To je apsurdan zaključak, dostojan samo onih obožavatelja vlasti koji vjeruju da zakon jeste čovječanstvo.

Glupost! Vjeruju li obožavatelji vlasti da će slobodni ljudi prestati djelovati? Ako od zakona ne dobijemo energiju, slijedi li da uopće nećemo dobiti energiju? Ako je zakon ograničen na funkciju zaštite slobodne primjene naših sposobnosti, slijedi li da uopće nećemo moći koristiti svoje sposobnosti? Pretpostavimo da nas zakon ne primorava slijediti određene oblike religije, ili sustave udruživanja, ili metode obrazovanja, ili propise o radnoj snazi, ili propise o trgovini, ili planove dobrotvornih aktivnosti; slijedi li, onda, da ćemo željno uroniti u ateizam, pustinjački život, neznanje, bijedu i pohlepu? Ako smo slobodni, slijedi li da više nećemo priznavati moć i dobrotu Boga? Slijedi li da ćemo, onda, prestati međusobno se udruživati, pomagati jedan drugom, voljeti i pomagati našoj nesretnoj braći, proučavati tajne prirode i težiti vlastitom usavršavanju što bolje možemo?


str. 43/44

- P U T U D O S T O J A N S T V O I P R O G R E S -

Zakon je pravda. I upravo će pod zakonom pravde - pod vladavinom prava; pod utjecajem slobode, sigurnosti, stabilnosti i odgovornosti svaka osoba dostići svoju stvarnu vrijednost i pravo dostojanstvo svojega bića. Samo pod ovim zakonom pravde čovječanstvo će nesumnjivo polako, ali sigurno, ostvariti Božji plan urednog i mirnog progresa čovječanstva.

Čini mi se da je to teorijski točno jer o kojem god da se pitanju diskutira - bilo da je ono vjersko, filozofsko, političko ili ekonomsko; bilo da se tiče prosperiteta, morala, jednakosti, prava, pravde, progresa, odgovornosti, suradnje, vlasništva, rada, trgovine, kapitala, plaća, poreza, stanovništva, financija ili vlasti - na bilo kojoj točki znanstvenog horizonta da otpočnem svoja istraživanja, neminovno dolazim do sljedećeg zaključka: rješenje problema ljudskih odnosa nalazi se u slobodi.

- D O K A Z J E D N E I D E J E -

I zar iskustvo to ne dokazuje? Pogledajte čitav svijet. Koje zemlje imaju najmirnije, najmoralnije i najsretnije ljude? Ti ljudi se sreću u zemljama gdje se zakon najmanje miješa u privatne stvari; gdje se vlast najmanje osjeća; gdje pojedinac ima najširi prostor, a slobodno mišljenje najveći utjecaj; gdje su administrativna ovlaštenja najmanja i najjednostavnija; gdje su porezi najniži i najujednačeniji, a narodno nezadovoljstvo najmanje uzburkano i najmanje opravdano; gdje pojedinci i grupe najaktivnije preuzimaju svoje odgovornosti i gdje se, kao posljedica toga, moralna načela po općem priznanju nesavršenih ljudskih bića stalno unapređuju; gdje su trgovina, okupljanje i udruživanje najmanje ograničeni; gdje radna snaga, kapital i stanovništvo trpe najmanja prinudna pomjeranja; gdje čovječanstvo najbliže slijedi svoje prirodne sklonosti; gdje su ljudski izumi u najvećoj harmoniji s Božjim zakonima; ukratko, najsretniji, najmoralniji i najmirniji ljudi oni su koji najbliže slijede ovo načelo: iako čovječanstvo nije savršeno, sva nada, ipak, leži u slobodnom i dobrovoljnom djelovanju ljudi u okvirima prava; zakon ili silu treba koristiti samo za provođenje univerzalne pravde.

- Ž E L J A D A S E V L A D A D R U G I M A -

Ovo se mora reći: ima suviše "velikih" ljudi na svijetu - zakonodavaca, organizatora, dobročinitelja, narodnih vođa, očeva nacija i tako dalje, i tako dalje. Suviše se ljudi postavlja iznad čovječanstva; pravi karijeru od njegovog organiziranja, njegove zaštite i vladanja njime.

Sada će netko reći: "I vi sami radite to isto".

Istina. Ali, mora se priznati da ja djelujem u jednom sasvim drugačijem smislu; ako sam se pridružio redovima reformatora, to je samo s ciljem da ih uvjerim da ostave ljude na miru. Ne gledam na ljude kao što je Vancauson gledao na svoj automat. Naprotiv, baš kao što fiziolog prihvaća ljudsko tijelo onakvo kakvo jeste, tako i ja prihvaćam ljude onakve kakvi jesu. Želim samo proučavati i diviti se.

Moj stav prema svim drugim ljudima lijepo ilustrira priča čuvenog putnika: Stigao je jednog dana u pleme divljaka gdje je upravo rođeno dijete. Gomila proroka, čarobnjaka i


str. 44/44

šarlatana - naoružana prstenjem, kukama i konopcima - okruživala ga je. Jedan je rekao: "Ovo dijete nikada neće omirisati miris lule mira ako mu ja ne raširim nozdrve". Drugi je rekao: "On nikada neće moći čuti ako mu ja ne isteglim uši do ramena". Treći je rekao: "On nikada neće vidjeti sunčev sjaj ako mu ja ne iskosim oči". Sljedeći je rekao: "Nikada neće stati uspravno ako mu ne savijem noge". Peti je rekao: "Nikada neće naučiti misliti ako mu ne spljoštim lubanju".

"Stanite", povikao je putnik. "Ono što Bog uradi dobro je urađeno. Ne tvrdite da znate više nego On. Bog je ovom slabašnom stvorenju dao organe; pustite ih da se razvijaju i jačaju vježbom, upotrebom, iskustvom i slobodom."

- P R O B A J M O S A D A S L O B O D U -

Bog je ljudima dao sve što im je potrebno da ispune svoje sudbine. Osigurao je društvenu formu, kao i ljudsku formu. I ti društveni organi ljudi tako su konstituirani da će se harmonično razvijati na čistom zraku slobode. Van, onda, sa šarlatanima i organizatorima! Van s njihovim prstenjem, lancima, kukama i kliještama! Van s njihovim umjetnim sustavima! Van s čudima vladinih administratora, njihovim podruštvljenim projektima, njihovom centralizacijom, njihovim porezima, njihovim vladinim školama, njihovim državnim religijama, njihovim bespovratnim kreditima, njihovim bankarskim monopolima, njihovim propisima, njihovim ograničenjima, njihovim izjednačavanjima preko poreza i njihovim pobožnim moraliziranjem!

I, sad, kada su zakonodavci i dobročinitelji tako uzaludno nanijeli toliko sustava društvu, neka konačno završe tamo gdje su trebali početi: neka odbace sve sustave i probaju slobodu; jer sloboda je potvrda vjere u Boga i njegova djela.

frederic bastiat zakon

Documents