fitogeografija - nasport.pmf.ni.ac.rs · naučnim disciplinama, kao što su sistematika i...

8
V. Ranđelović, 2017 - FITOGEOGRAFIJA 1 Poglavlje 1 Fitogeografija Šta je fitogeografija? Fitogeografija ili biljna geografija je deo biogeografije. Fitogeografija je nauka koja se bavi proučavanjem svih aspektima distribucije biljaka na Zemlji, uključujući individualne vrste, njihove zajednice, pa i čitave flore. U tom kontekstu se često koristi naziv geobotanika, što neki autori smatraju sinonimom za fitogeografiju. Međutim, po nekim autorima geobotanika je kompleksnija nauku koja se bavi problemima rasprostranjenja biljaka i uticaja geografskih činioca na biljni svet, uključujući na taj način fitogeografiju i ekologiju biljaka. Objekti istraživanja fitogeografije su mnogobrojni, što je kao posledicu imalo pojavljivanje niza knjiga koje su sa manje-više sličnim naslovom na različite načine tretirale problematiku distribucije biljaka. Drugim rečima, gotovo svaki autor je imao drugačiji pristup (Good, 1974, Szafer, 1975, Slika 1. Fitogeografija je nauka koja se bavi objašnjavanjem zakonitosti rasprostranjenja biljnih vrsta i njihovih zajednica na Zamlji

Upload: others

Post on 19-Feb-2021

16 views

Category:

Documents


1 download

TRANSCRIPT

  • V. Ranđelović, 2017 - FITOGEOGRAFIJA

    1

    Poglavlje 1

    Fitogeografija

    Šta je fitogeografija?

    Fitogeografija ili biljna geografija je deo biogeografije. Fitogeografija je

    nauka koja se bavi proučavanjem svih aspektima distribucije biljaka na

    Zemlji, uključujući individualne vrste, njihove zajednice, pa i čitave flore. U

    tom kontekstu se često koristi naziv geobotanika, što neki autori smatraju

    sinonimom za fitogeografiju. Međutim, po nekim autorima geobotanika je

    kompleksnija nauku koja se bavi problemima rasprostranjenja biljaka i uticaja

    geografskih činioca na biljni svet, uključujući na taj način fitogeografiju i

    ekologiju biljaka.

    Objekti istraživanja fitogeografije su mnogobrojni, što je kao posledicu

    imalo pojavljivanje niza knjiga koje su sa manje-više sličnim naslovom na

    različite načine tretirale problematiku distribucije biljaka. Drugim rečima,

    gotovo svaki autor je imao drugačiji pristup (Good, 1974, Szafer, 1975,

    Slika 1. Fitogeografija je nauka koja se bavi objašnjavanjem zakonitosti rasprostranjenja biljnih

    vrsta i njihovih zajednica na Zamlji

  • Uvod

    2

    Walter, 1979 i drugi), pa se listanjem literature može steći utisak da

    fitogeografija kao nauka nije precizno definisana i da nema tačno određeno

    mesto u klasifikaciji nauka. Međutim, ako se učini pokušaj generalizacije

    svega napisanog, može se zaključiti da je u centru proučavanja fitogeografije

    biljni svet (vrste, zajednice, flora, vegetacija), što je određuje kao botaničku

    disciplinu, dok je različiti aspekti proučavanja zakonitosti rasprostranjenja

    biljnog sveta povezuju sa drugim naukama, a pre svega ekologijom (uticaj

    faktora okoline na distribuciju biljaka), geografijom (distribucija biljaka u

    prostoru) i paleontologijom, tačnije paleobotanikom (distribucija biljaka u

    širim vremenskim okvirima). Naravno, centralni objekat proučavanja,

    odnosno biljni svet, fitogeografiju neminovno dovodi u vezu sa drugim

    botaničkim disciplinama na čija se saznanja ona oslanja, odnosno sa

    sistematikom biljaka, fitocenologijom (fitosociologijom), anatomijom i

    morfologijom, fiziologijom, genetikom i citologijom.

    Bez namere da se unapred odredim kao autor koji će uvesti red u opštoj

    konfuziji koja je nastala kao posledica različitih pristupa, pokušaću da na što

    jednostavniji način sistematizujem sva dosadašnja gledišta i da fitogeografiju

    predstavim na što pristupačniji način širem čitalačkom auditorijumu.

    Objekti istraživanja i termini – vrste, flora, vegetacija

    Centralni objekti istraživanja fitogeografije su individualne biljne vrste, flore

    manjih ili većih područja, biljne zajednice i vegetacija ili, jednostavno,

    floristički diverzitet Zemlje.

    Fitogeografija se, pre svega, bavi proučavanjem

    distribucije biljnih vrsta i faktorima koji su na tu

    distribuciju uticali. Poznavanje zakonitosti distribucije

    biljnih vrsta pruža osnovu za sva dalja fitogeografska

    zaključivanja. Međutim, prikupljanje podataka o

    distribuciji pojedine biljne vrste ne podrazumeva samo

    puko evidentiranje tačaka na Zemljinoj površini na

    kojima ona može da se pronađe. Na protiv, ona

    uključuje prikupljanje informacija o nastanku vrste,

    promeni veličine njenog areala (uključujući kako

    širenje, tako i smanjivanje areala), uticajima koji su

    uslovljavali mogućnost ili nemogućnost njenog

    pojavljivanja na nekom lokalitetu. Upravo zbog toga,

    fitogeografija je nauka koja je usko povezana sa

    mnogim drugim botaničkim i, uopšte, prirodnjačkim

    naučnim disciplinama, kao što su sistematika i

    filogenija biljaka, ekologija biljaka, paleobotanika,

    klimatologija, geologija i druge.

    Geografski ograničeno područje na kojem se

    posmatra neka biljna vrsta uvek je naseljeno i drugim

    biljnim vrstama. Skup svih vrsta koje naseljavaju

    određeno područje čini njegovu floru. Veličina tog

    područja može biti relativno mala (nekoliko km2), pa

    do veličine jedne države, podkontinenta, kontinenta, pa

    i čitave Zemaljske kugle. Objedinjavanjem

    fitogeografskih znanja o svim vrstama koje čine floru

    Slika 2. Flora Graeca Sibthorpiana

    Višetomna analitička flora koja se pojavila u

    prvoj polovini 19. veka. Prvih sedam tomova

    priredio je James Edward Smith, a poslednja

    tri John Lindley. Njoj je prethodila Flora

    Graeca, koju su pripremili John Sibthorp i

    Ferdinand Bauer 1796. godine

  • Fitogeografija

    3

    nekog područja formira se kompleksna slika o istorijskom razvoju i

    današnjim karakteristikama te flore.

    Biljne vrste i njihove populacije se nikada ne pojavljuju samostalno. Čak

    se i u monokulturama, gde čovek, primenom agrotehničkih mera, pokušava

    da neku vrstu što je moguće više odvoji od ostalih, pojavljuju i druge,

    uglavnom korovske vrste, koje svojim prisustvom utiču na brojnost vrste koja

    tu monokulturu čini. U prirodnim uslovima, biljne vrste grade biljne

    zajednice. Biljne zajednice mogu biti izgrađene od relativno malog broja

    vrsta ili od nekoliko desetina, pa i stotina vrsta. Distribucija biljnih zajednica

    i zakonitosti koje na nju utiču, takođe predstavljaju predmet izučavanja

    fitogeografije.

    Skup svih biljnih zajednica nekog geografski određenog područja čini

    biljni pokrivač ili vegetaciju tog područja. Poznavanje karakteristika

    vegetacije je preduslov za mnoga fitogeografska objašnjenja.

    Podela fitogeografije

    Fitogeografija se, kao i biogeografija, najčešće deli na ekološku i istorijsku

    (Cox and Moore, 2010), a neki autori tu dodaju i florističku fitogeografiju

    (McLaughlin, 1994).

    Ekološka fitogeografija probleme distribucije biljnog sveta objašnjava

    razlikama u faktorima životne sredine, pri čemu se posmatraju primeri i

    procesi koji se odigravaju u sadašnjosti (Monge-Nájera, 2008) ili u veoma

    kratkim vremenskim periodima i na relativno malom prostoru (Spellerberg,

    Sawyer, 1999).

    Istorijska fitogeografija uzima u obzir distribuciju vrsta i formiranje

    areala u prošlosti i evolutivnu istoriju i razvoj flore. Istorijska fitogeografija

    se bavi problemima rasprostranjenja biljnog sveta u različitim geološkim

    periodima, ali i problemima savremenog rasprostranjenja kao rezultata

    dugotrajnog razvoja biljnog sveta u prošlosti, a posebno od vremena kada su

    se pojavile cvetnice. Istorijska fitogeografija ističe reliktne biljne vrste i vrste

    disjunktnih areala, jer one imaju najveći potencijal u objašnjavanju istorijskih

    obrazaca razvoja flore. Veliki značaj u istorijskoj geografiji imaju pre svega

    fosilni podaci (Vulf, 1944), ali se poslednjih godina često primenjuju

    kladističke analize (kladistička fitogeografija), koje sve više preuzimaju

    primat za izvođenje istorijskih zaključaka o razvoju flore (Humphries,

    Parenti, 1999).

    Floristička fitogeografija se oslanja na savremenu distribuciju vrsta i

    bavi se izučavanjem savremenih florističkih grupacija (globalna flora, flora

    manjih područja – kontinenata, delova kontinenata, država i drugih

    geografskih entiteta). Osnovni zadatak florističke fitogeografije je

    sastavljanje potpunog spiska biljnih vrsta nekog područja i detaljno

    izučavanje njihovog rasprostranjenja. Deo florističke fitogeografije koji se

    bavi proučavanjem rasprostranjenja biljnih vrsta, odnosno arealima, naziva se

    horologija (Тахтаджян, 1978), areografija (Rapoport, 1982), arealologija

    (Walter, 1979) ili disperziona fitogeografija (Spellerberg, Sawyer, 1999).

    Deo fitogeografije koji za predmet izučavanja ima rasprostranjenje biljnih

    zajednica naziva se sinhorologija (Horvat, 1949). U okviru florističke

    fitogeografije može se izdvojiti taksonomska fitogeografija (Spellerberg,

    Sawyer, 1999), koja objašnjava zakonitosti distribucije pojedinih biljnih

  • Uvod

    4

    taksona - vrsta, rodova i familija, i regionalna fitogeografija (Spellerberg,

    Sawyer, 1999) ili fitohorionomija (Takhtajan, 1986), koja se bavi podelom

    Zemljine površine na fitogeografske regione na osnovu njihovih florističkih

    karakteristika.

    Međutim, ako se uzmu u obzir objekti i metode istraživanja, u okviru

    fitogeografije se mogu izdvojiti i naučne discipline kao što su analitička

    fitogeografija, filogeografiju biljaka i konzervaciona fitogeografija.

    Analitička fitogeografija (Spellerberg, Sawyer, 1999) je proizašla iz

    istorijske fitogeografije, a bavi se razvojem opštih pravila koja objašnjavaju

    kako geografija utiče na evoluciju i distribuciju biljaka i kako se nekadašnja

    distribucija i evolutivna istorija odražavaju na savremenu distribuciju biljaka.

    Filogeografija (Avise, 2000) biljaka se bavi karakterizacijom morfo-

    anatomske raznovrsnosti biljnog sveta na osnovu razlika u njihovoj

    genetičkoj strukturi, što služi kao osnova za objašnjavanje trendova i

    distributivnog značaja evolutivne istorije biljnih taksona. Jedno od glavnih

    pitanja filogenetske biogeografije je kako odrediti centar nastanka različitih

    taksona koristeći evolutivne procese i disperziju kao uzročnike distribucije

    (Humphries, Parenti, 1999).

    Primena rezultata svih navedenih fitogeografskih disciplina u zaštiti ili

    obnovi životne sredine je dovela do pojave jedne nove fitogeografske

    discipline, koja se naziva primenjena (Spellerberg, Sawyer, 1999) ili

    konzervaciona fitogeografija (Whittaker et al., 2005).

    Slika 3. Današnja distribucija vrsta iz familije Gesneriaceae u Evropi (1-Ramonda myconi, 2-R.

    nathaliae, 3-R. serbica, 4-Haberlea rhodopensis, 4- Jancaea heldreichii

    Reliktne vrste su od velikog značaja za istorijsku fitogeografiju i objašnjavanje karakteristika flore prošlih

    vremena.

  • Fitogeografija

    5

    Istorijski razvoj fitogeografije

    Distribucija biljnog sveta se kao problem interesovanja čoveka, kao svesnog

    bića, javlja već u njegovoj najranijoj istoriji. Naravno, u to vreme je problem

    distribucije biljaka imao isključivo praktični značaj, jer je jedini cilj spoznaje

    distribucije biljaka bio podmirivanje različitih potreba, a pre

    svega potrebe za hranom.

    Prvi pisani tragovi koji se mogu smatrati naučnim jesu

    zapažanja Aristotela prikazana u knjizi „De Plantis“, koja u

    jednom svom delu sadrži zaključke o osobinama pojedinih

    biljaka u zavisnosti od geografskog položaja i uslova sredine

    (Forster, 1913). Njegov učenik, Teofrast, u knjizi „De Historia

    Plantarum“ detaljnije piše o uticaju klime i zemljišta na

    karakteristike biljaka i njihov geografski položaj u oblasti

    Sredozemnog mora, Bliskog Istoka i severne Afrike (Aлехин,

    1944).

    Nakon Teofrasta, sve do 18. veka, problemima geografske

    distribucije biljaka se nije pridavala pažnja. Početkom 18. veka

    posebno mesto u botaničkoj nauci daje se rasprostranjenju biljaka

    i zakonitostima horizontalnog i vertikalnog prostiranja biljnog

    pokrivača. Najpre Tournefort 1717. godine u delu „Relation d'un

    voyage du Levant“ opisuje vertikalne zone vegetacije planine

    Ararat u Turskoj (Стоянов, 1950). Line, koji se smatra ocem biljne

    taksonomije, opisuje biljni pokrivač Skandinavije (Linnaei, 1737, 1745), dok

    gotovo istovremeno Albreht von Haller opisuje vegetaciju Alpa u Švajcarskoj

    (Stearn, 1958), Gmelin objavljuje višetomnu knjigu „Flora Sibirica, I-IV“

    (Gmelin, 1747-1769), a Soulavie opisuje vegetaciju južne Francuske

    (Soulavie, 1783). Krajem 18. veka znanja o geografskoj distribuciji su se

    postepeno nakupila, što je navelo nemačkog botaničara Willdenow-a da 1792.

    godine u svojoj knjizi „Grundriss der Kräuterkunde“ (Willdenow, 1798)

    posebno poglavlje posveti problemima fitogeografije i sakupi sve do tada

    poznate činjenice o distribuciji biljaka. Upravo tim delom je počeo razvoj

    fitogeografije kao nauke.

    Ipak, osnivačem fitogeografije kao nauke smatra se učenik

    Willdenow-a, Alexander von Humboldt (1769-1859).

    Humboltovo putovanje na američki kontinent je razbilo

    predrasudu da je srednja i zapadna Evropa floristički najbogatiji

    deo sveta. Lični uvid u biljni pokrivač mnogih delova Zemlje

    doprineo je verodostojnosti njegovih stavova. Njegovo delo na

    latinskom jeziku „De distributione geographica plantarum:

    Secundum Coeli Temperiem Et Altitudinem Montium“

    (Humboldt, 1817) smatra se prvom knjigom iz oblasti

    fitogeografije. U toj knjizi Humboldt je prikazao rasprostranjenje

    biljnog sveta čitavog sveta u zavisnosti od klimatskih uslova.

    Poseban značaj imaju opisi horizontalnog i vertikalnog zoniranja

    vegetacije, koji su predstavljeni i dijagramima u boji. Na osnovu

    Humboltovih radova, W. C. Woodbridge je nacrtao prvu

    izotermalnu kartu sveta. Karakteristike biljnog pokrivača Južne

    Amerike i Afrike navele su Humboldta na pretpostavku da su ta

    dva kopna nekada bila spojena.

    Slika 5. Alexander von

    Humboldt (1769-1859)

    Slika 4. Joseph Pitton de

    Tournefort (1656-1708)

  • Uvod

    6

    Nakon Humboldta, fitogeografija se sve više razvija. Značajan doprinos

    razvoju fitogeografije dao je Ogist de Kandola (1778-1841), koji je napisao

    knjigu „Essai élémentaire Geographie botanique“ (de Candolle, 1820) u kojoj

    uvodi termin uslovi staništa. Njegov sin, Alfons de Kandola (1806-1893)

    napisao je epohalnu knjigu „Geographie botanique raisonnee“ (de Candolle,

    1855) u kojoj razlikuje 20 različitih flora, odnosno oblasti na Zemlji. Već tada

    on ukazuje da bi te teritorije trebalo dalje podeliti na sitnije jedinice. Mnogi

    autori upravo njega smatraju osnivačem fitogeografije.

    Danski botaničar, pravnik i političar Joakim Frederik Schouw (1789–

    1852), prvi je vršio kartiranje areala biljaka. Za razvoj fitogeografije značajno

    je njegovo delo „Grundzüge einer allgemeinen Pflanzengeographie“

    (Schouw, 1823).

    Austrijski botaničar i paleontolog Franc Unger (1800-1870) je tvorac

    istorijske fitogeografije i paleobotanike. U svom delu „Versuch einer

    Geschichte der Pflanzenwelt“ (Unger, 1852) istoriju Zemlje je podelio na 7

    perioda: drevni (carstvo talofita), kamenougljeni (carstvo paprati), trias

    (carstvo amfibijskih biljaka), jura (carstvo golosemenica), kreda (carstvo

    apetala), tercijar (carstvo sinpetala) i savremeni period (carstvo horipetala).

    Za razvoj fitogeografije veliki značaj ima i Charles Robert Darwin (1809-

    1882). njegovo delo „The Origin of Species“ (Darwin, 1859) je predstavljalo

    podstrek za nova gledišta u fitogeografiji. I sam Darvin je objavio puno

    podataka o biljnom svetu zemalja koje je obilazio tokom svojih putovanja.

    Darvinovu teoriju među prvima je primenio nemački

    istraživač Moritz Wagner (1813-1887), koji u delu „Darwin'sche

    Theorie und das Migrationsgesetz der Organismen“ (Wagner,

    1868) objašnjava zakonitosti migracije biljnih i životinjskih vrsta

    i nastanka novih vrsta prirodnim odabiranjem.

    Joseph Dalton Hooker (1817-1911) jedan je od najpoznatijih

    britanskih botaničara i tvorac savremene fitogeografije. Prvi je

    primenio evoluciona gledišta u rešavanju pitanja nastanka,

    razvoja i distribucije biljaka na Zemlji, a posebno originalnim se

    smatra pokušaj objašnjavanja florogeneze izolovanih područja.

    Njegov bogat naučni opus i veoma značajni rezultati u oblasti

    fitogeografije, nagnali su Tarila da 1953. godine napiše delo

    „Pioneer Plant Geography: The Phytogeographical Researches of

    Sir Josef Dalton Hooker“ (Turrill, 1953).

    August Grizebah (1814-1879), nemački botaničar, napisao je

    1872. godine dvotomnu knjigu „Die Vegetation der Erde nach

    Ihrer Klimatischen Anordnung“ (Grisebach, 1884), u kojoj

    razlikuje 24 biljnogeografske oblasti na Zemlji.

    Adolf Engler (1844-1930) jedan je od tvoraca filogenetske sistematike

    biljaka. On je 1879. godine definisao termin biogeografski regioni. U oblasti

    fitogeografije je najveći doprinos dao, zajedno sa Oskarom Drudeom (1852-

    1933), pokretanjem edicije Vegetation der Erde (Engler, Drude, 1896), koja

    je posle 13 tomova ostala nezavršena. Drudeova knjiga „Handbuch der

    Pflanzengeographie“ (Drude, 1890) se smatra prvim udžbenikom iz

    fitogeografije.

    Johannes Warming (1841-1924) je danski fitoegolog koji se bavio

    problemima rasprostranjenja biljaka u zavisnosti od ekoloških uslova.

    Najpoznatije njegovo delo je “Grundtræk af den økologiske Plantegeografi”

    (Warming, 1895). Tim delom je termin ekologija uveden u botaničku nauku.

    Slika 6. Joseph Dalton Hooker

    (1817-1911)

  • Fitogeografija

    7

    Andreas Schimper (1856-1901) je u delu „Pflanzengeographie auf

    physiologisher Grundlage“ (Schimper, 1898) dao analizu povezanosti biljnog

    pokrivača i uticaja fizičko-hemijskih uslova sredine.

    Krajem 19. i početkom 20. veka posebno su intenzivna istraživanja

    vegetacije i njene distribucije na Zemlji (Pax, 1898, Beck von Mannagetta,

    1901, Graebner, 1901, Adamović, 1909 i drugi).

    U prvoj polovini 20. veka ruski botaničar Vulf u svojim radovima

    posebnu pažnju posvećuje istorijskom razvoju biljnog pokrivača (Vullf,

    1943). Vilf se smatra se osnivačem savremene istorijske fitogeografije.

    U 20. veku fitogeografija doživljava svoj procvat nakon drugog svetskog

    rata. U tom periodu značajne rezultate je dao nemačko-ruski botaničar

    Heinrich Walter (1898-1989), tvorac klimadijagrama i autor kapitalnog dela

    „Vegetation und Klimazonen“ (Walter, 1984).

    Sredinom prošlog veka veliki doprinos fitogeografiji je dao nemački

    botaničar Hermann Meusel (1909-1997) delima „Vergleichende Arealkunde“

    (1943) i „Vergleichende Chorologie der Zentraleuropäischen Flora“ (Meusel,

    1965), u kojima daje areal-karte i florne elemente velikog broja biljnih vrsta.

    Najveći doprinos fitogeografiji u 20. veku dao je Armen Takhtajan

    (1910-2009), jermenski (sovjetski) sistematičar i fitogeograf. U svom delu

    “Флористические области Земли (Floristic Regions of the World)”

    (Тахтаджян, 1978, Takhtajan, 1986) daje podelu Zemlje na 6 carstava:

    holarktičko (sa 3 podcarstva), paleotropsko (sa 5 podcarstava), neotropsko,

    kapsko, australijsko i holantarktičko. Ovih 6 florističkih carstava razlikuje i

    Ronald Good u delu „The Geography of Flowering Plants“ (Good, 1974).

    Fitogeografija u udžbenicima novog milenijuma je neraskidivo povezana

    sa ostalim biogeografskim disciplinama (McDonald, 2003, Gaston, 2003,

    2005, 2009, Cox, Moore, 2005, Lomolino et al., 2010 etc.).

    Razvoj fitogeografije na Balkanskom poluostrvu Na Balkanskom poluostrvu fitogeografska istraživanja počinju izradom

    regionalnih flora. Nakon već pomenute „Flora Graeca Sibthorpiana“ (Smith,

    1806-1830, Lindley, 1833-1840), u drugoj polovini 19. i početkom 20. veka

    pojavljuju se redom i flore ostalih balkanskih zemalja. Najpre „Flora

    Croatica“ (Schlosser, Vukotinović, 1869), pa „Flora Kneževine Srbije“

    (Pančić, 1874), „Flora Bulgarica“ (Velenovsky, 1891) i „Flora Bosnae,

    Hercegovinae et regionis Novi Pazar“ (Beck-Mannagetta, 1927). Osim

    regionalnih flora, u prvoj polovini 20. veka objavljena je i višetomna flora

    Balkanskog poluostrva „Prodromus Florae peninsulae Balcanicae, 1-3”

    (Hayek, 1924-1933). Podaci prikazani u ovim publikacijama su i danas od

    izuzetnog značaja za kartiranje areala pojedinih biljnih taksona.

    Ipak, prve publikacije koje se mogu smatrati fitogeografskim su 4. i 11.

    tom edicije „Vegetation der Erde“, „Die Vegetationsverhaltnisse Der

    Illyrischen Lander” (Beck-Mannagetta, 1901) i “Die Vegetationsverhältnisse

    der Balkanländer (Mösische Länder)” (Adamović, 1909). Biljna geografija

    flore Balkanskog poluostrva detaljno je obrađena u delu “The plant life of the

    Balkan Peninsula” (Turrill, 1929).

    U toku prošlog veka analizi flornih elemenata se pridaje sve veća pažnja

    (Stefanov, 1944, Gajić, 1980).

  • Uvod

    8

    Fitogeografska regionalizacija Balkanskog poluostrva je izvršena u delu

    „Vegetation Südosteuropas“ (Horvat et al., 1974).

    Posebna pažnja poklonjena je analizi zastupljenosti endemičnih biljaka i

    njihovoj distribuciji na Balkanskom poluostrvu (Stevanović, 1996,

    Stevanović et al., 2003, 2007, Tan et al., 2007, Tomović et al., 2014 i drugi)

    Fitogeografija svoje mesto u nastavnim programima studija biologije

    dobija polovinom prošlog veka. Prvi udžbenik iz ove naučne discipline na

    Balkanskom poluostrvu je „Учебник по растителна география“ (Стоянов,

    1950), a kasnije je publikovan i udžbenik na srpskom jeziku „Fitogeografija“

    (Janković, 1980).

    Metode u fitogeografiji Složenost objekata fitogeografskih istraživanja neminovno uslovljava

    upotrebu niza različitih metoda za objašnjavanje uzroka distribucije biljnih

    taksona i zajednica. Sve metode koje se primenjuju u fitogeografiji mogu se

    uslovno podeliti na tri grupe metoda: klasične, filogeografske i analitičke

    metode.

    Klasične metode su se primenjivale od samih početaka razvoja

    fitogeografije kao naučne discipline. U ovu grupu spadaju horološke,

    ekološke i istorijske metode (Груев, Кузманов, 1994).

    Horološke metode obuhvataju sve postupke koji se upotrebljavaju sa

    ciljem da se utvrdi tačan areal nekog biljnog taksona ili biljne zajednice. U

    horološke metode ubrajaju se i kartografske metode (postupci nanošenja

    podataka o rasprostranjenju biljnih taksona na geografske karte) i regionalne

    metode (pružaju mogućnost da se uporede različiti fitogeografski regioni),

    koje predstavljaju osnovu fitogeografske kartografije.

    Ekološke metode su neophodne za objašnjavanje današnje geografske

    distribucije vrsta i biljnih zajednica. Poznavanje ograničavajućih faktora

    sredine koji utiču na distribuciju i opstanak neke biljne vrste ili zajednice je

    osnova za razumevanje distribucije biljaka.

    Istorijske i paleobotaničke metode su neophodne za razumevanje

    istorijskog razvoja biljaka i biljnih zajednica. Ovim metodama se utvrđuju

    činjenice o uzrocima promene distribucije biljaka u prošlosti, a samim tim se

    objašnjavaju razlozi današnje geografske distribucije biljaka.

    Filogeografske metode su se razvile u novije vreme, a obuhvataju

    citološke, molekularne i kladističke metode. Citološke metode

    podrazumevaju primenu poznavanja kariotipova biljnih taksona u tumačenju

    njene filogenetske istorije i tendencija u promenama areala. Poslednjih

    dvadesetak godina se sve više koriste filogeografske metode, koje imaju za

    cilj karakterizaciju raznovrsnosti biljnih tasona na osnovu njihove genetičke

    strukture, kao i objašnjavanje trendova i distributivnog značaja evolutivne

    istorije biljnih taksona. Razvoj filogeografskih metoda je doveo i do

    intenzivnog razvoja kladističkih metoda, koje su primenjivane i pre toga.

    Kladističke metode podrazumevaju izradu kladograma na osnovu podataka

    prikupljenih filogeografskim i drugim metodama fitogeografije.

    U analitičke metode spadaju pre svega različite numeričke, a posebno

    statističke analize, koje pružaju mogućnost matematičkog upoređivanja

    obilja fitogeografskih podataka sa kojima raspolaže savremena nauka.