finansijski menadžment skripta

72
I POGLAVLJE 1.1 Finansijski menadžment i finansijski menadžer Finansije možemo definisati kao skup teorija, tehnika,i principa koje se bave pribavljanjem i menadžmentom novca poslovnih subjekata vlade i pojedinaca. Prema sadržaju predmeta istraživanja finansije se tradicionalno djele na tri komponente: 1. Javne finansije (se bave problemima javnih rashoda, javnih prihoda, budžeta i fiskalne politike) 2. Monetarne finansije (su koncetrirane na pitanja novca, kredita, banaka i monetarne politike) 3. Poslovne finansije ili finansijski menadžment je dio finansija koji se bavi finansijama preduzeća. Finansijski menadžment je nauka o upravljanju novcem u smislu njegovog sticanja, trošenja, ulaganja i oplodnje. Finansijska politika – osnova finansijskog menadžmenta U filozofskom smislu, politika se može definisati kao nauka o vještini upravljanja. Politika se može shvatiti i kao nauka o ciljevima i principima, kao standardima po kojima se radi da bi se izabrani ciljevi i ostvarili. 1.2 Razvoj finansijskog menadžmenta Dvije faze razvoja: 1. Tradicionalno shvatanje 2. Savremeno shvatanje Tradicionalno shvatanje se uglavnom svodi na pribavljanje finansijskih sredstava. Predmet interesovanja finansijskog upravljanja bila je pasiva bilansa stanja preduzeća. Ovakvo shvatanje bazirano je na postavci das u tražnja za finansijskim sredstvima i odluke o toj tražnji nastali negdje drugo van finansijske funkcije a da je zadatak finansijske funkcije preduzeća bio samo pribaviti potrebna finansijska sredstva iz njegovih izvora. Savremeni pristup pored pribavljanja u zadatke finansijske funkcije ubraja i racionalno korištenje raspoloživih sredstava. Savremeni pristup finansijskog upravljanja obuhvata i aktivu i pasivu bilansa stanja. Finansijski menadžer donosi tri ključne odluke koje su bitne za opstanak,rast i razvoj preduzeća: 1. odluka o investiranju 2. odluka o finansiranju 3. odluka o dividendi. 1

Upload: saby33

Post on 04-Aug-2015

251 views

Category:

Documents


23 download

TRANSCRIPT

Page 1: Finansijski Menadžment skripta

I POGLAVLJE

1.1 Finansijski menadžment i finansijski menadžerFinansije možemo definisati kao skup teorija, tehnika,i principa koje se bave pribavljanjem i menadžmentom novca poslovnih subjekata vlade i pojedinaca. Prema sadržaju predmeta istraživanja finansije se tradicionalno djele na tri komponente:

1. Javne finansije (se bave problemima javnih rashoda, javnih prihoda, budžeta i fiskalne politike)2. Monetarne finansije (su koncetrirane na pitanja novca, kredita, banaka i monetarne politike)3. Poslovne finansije ili finansijski menadžment je dio finansija koji se bavi finansijama preduzeća.

Finansijski menadžment je nauka o upravljanju novcem u smislu njegovog sticanja, trošenja, ulaganja i oplodnje.Finansijska politika – osnova finansijskog menadžmentaU filozofskom smislu, politika se može definisati kao nauka o vještini upravljanja. Politika se može shvatiti i kao nauka o ciljevima i principima, kao standardima po kojima se radi da bi se izabrani ciljevi i ostvarili.

1.2 Razvoj finansijskog menadžmentaDvije faze razvoja:

1. Tradicionalno shvatanje2. Savremeno shvatanje

Tradicionalno shvatanje se uglavnom svodi na pribavljanje finansijskih sredstava. Predmet interesovanja finansijskog upravljanja bila je pasiva bilansa stanja preduzeća. Ovakvo shvatanje bazirano je na postavci das u tražnja za finansijskim sredstvima i odluke o toj tražnji nastali negdje drugo van finansijske funkcije a da je zadatak finansijske funkcije preduzeća bio samo pribaviti potrebna finansijska sredstva iz njegovih izvora. Savremeni pristup pored pribavljanja u zadatke finansijske funkcije ubraja i racionalno korištenje raspoloživih sredstava. Savremeni pristup finansijskog upravljanja obuhvata i aktivu i pasivu bilansa stanja. Finansijski menadžer donosi tri ključne odluke koje su bitne za opstanak,rast i razvoj preduzeća:

1. odluka o investiranju2. odluka o finansiranju3. odluka o dividendi.

Odluka o investiranju najvažnija od tri glavne odluke u preduzeću, ova odluka vezana je za kompoziciju aktive bilansa stanja. Donošenje ove odluke finansijski menadžer određuje ukupnu vrijednost imovine preduzeća,sastav te imovine i karakter poslovnog rizika kako ga shvataju dobavljači kapitala. Dezinvestiranje je radnja suprotna investiranju i predstavlja važnu opciju ako se može pokazati da je odluka, npr.,o povlačenju s postojećeg tržišta ili iz aktivnosti ekonomski opravdana.Odluka o finansiranju je druga važna odluka koju donosi finansijski menadžment, ovdje se bavi pasivom bilansa stanja tj.iznalaženjem najbolje kombinacije izvora finansiranja. Finansijski menadžer treba da osigura onu konstrukciju koja u datim ili predpostavljenim uslovima rada obećava najuspješnije poslovanje preduzeća. Kada je riječ o izboru najbolje konstrukcije finansiranja onda se pored problema za konkretni oblik finansiranja najčešće postavljaju još dva pitanja koja se tiču structure izvora finansiranja, a to su:

koji je to optimalni odnos između spostvenih i pozajmljenih izvora finansiranja, odnosno koji je to optimalan stepen zaduženja.

Kakva treba da bude proporcija između dugoročnih i kratkoročnih izvora finansiranja.Odluka o dividendi je treća važna odluka koju donosi finansijski menadžer, ovom odlukom se oređuje iznos neto dobitka koje će preduzeće zadržati i dio neto dobitka koji će isplatiti vlasnicima preduzeća.

1

Page 2: Finansijski Menadžment skripta

1.3 Finansijska politikaPod finansijskim politikom se podrazumjeva:

1. odlučivanje o osnovnim finansijskim ciljevima,2. izboru strategije i taktike i pravaca akcije s namjerom da se ostvare osnovni finansijski ciljevi,3. uspostavljanje i održavanje optimalnih finansijskih odnosa u strukturi sredstava-aktiva, i izvora

sredstava-pasiva,4. održavanje optimalnih odnosa među dijelovima sredstava i dijelovima obaveza i načela

finansijskog odlučivanja u ostvarivanju osnovnih finansijskih ciljeva.Prema vremenskom aspektu, finansijska politika se može podijeliti na:

1. politiku finansiranja,2. investicionu ili dugoročnu finansijsku politiku,3. tekuću li kratkoročnu finansijsku politiku – politika likvidnosti.

Prema zadacima koje finansijska politika treba da ispuni, može se izvršiti njena podjela na:1. politiku nabavki,2. politiku upotrebe,3. politiku upravljanja kapitalom.

Finansijska politika preduzeća temelji se na određenim principima. Principi finansijske politike su zahtjevi kojih se finansijski menadžeri preduzeća moraju pridržavati ukoliko žele da preduzeće ostvari zadovoljavajući status na tržištu.Osnovni principi finansijske politike su:

1. princip finansijske stabilnosti,2. princip rentabilnosti,3. princip sigurnosti i likvidnosti,4. princip finansiranja u skladu sa rizikom,5. princip finansijske elastičnosti,6. princip nezavisnosti,7. princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja.

Princip finansijske stabilnosti..polazi od odnosa između dugoročno vezanih sredstava i sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital.Koeficijent finansijske stabilnosti = Dugoročna imovina/Dugoročni izvoriKoeficijent finansijske stabilnosti treba da bude najviše 1 ili manji od 1.Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1, što znači da su dugoročno vezana sredstva pokrivena sopstvenim i dugoročno pozajmljenim kapitalom. U takvim okolnostima kažemo da u finansijskoj strukturi preduzeća egzistira dugoročna finansijska ravnoteža, odnosno da su stvoreni uslovi za postizanje i održavanje likvidnosti, što nikako ne znači da nije moguće nelikvidnost. Likvidnost se održava kada postoji sklad između priliva i odliva sredstava, a taj sklad je gotovo nemoguće održati ako ne postoji dugoročna finansijska ravnoteža.Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, to znači da su dugoročno vezana sredstva manja od sopstvenog i dugoročno pozajmljenog kapitala. U tom slučaju je dugoročna finansijska ravnoteža pomjerena u korist izvora sredstava. Time je obezbjeđena sigurnost za održavanje likvidnosti. Likvidna rezerva bi se mogla upotrijebiti za plaćanje obaveza kada mobilizacija kratoročno vezanih sredstava bude manja od iznosa dospjelih kratkoročnih obaveza. Osnovne komponente dugoročno vezanih sredstava su:

1. stalna sredstva,2. dugoročni plasmani,3. trajno vezana sredstva (trajna obrtna sredstva, zemljište, trajnih ulozi trećih lica, kupljene

dionice drugih preduzeća).

2

Page 3: Finansijski Menadžment skripta

Ako su trajno vezana sredstva pokrivena sopstvenim kapitalom, tada je finansijsku stabilnost lakše održati. Ako su trajno vezana sredstva pokrivena pozajmljenim kapitalom, finansijska stabilnost se može održati jedino pod uslovom da se dospjela glavnica dugoročno pozajmljenog kapitala u potpunosti supstituiše porastom sopstvenog kapitala.Stalna sredstva i dugoročni plasmani obnavljaju se ili istekom vijeka trajanja ili ako su nastali po osnovu prodaje na robni kredit. Ukoliko su rokovi mobilizacije dugoročno vezanih sredstava bili jednaki raspoloživosti dugoročno pozajmljenog kapitala, tada je održiva finansijska stabilnost u preduzeću.Princip rentabilnostiRentabilnost predstavlja najuniverzalniji pokazatelj uspješnosti poslovanja preduzeća. Rentabilnost je sposobnost zarađivanja. Ona se ostvaruje tek u procesu realizacije.Preduzeće posluje rentabilno kada postiže pozitivan finansijski rezultat, odnosno kada ima višak prihoda nad rashodima. Rentabilnost odražava odnos suviška prihoda nad rashodima, tj. dobitka i iznosa uloženih ili vezanih sredstava potrebnih za njegovo ostvarenje, a koja se označavaju kao kapital ili kao sredstva.Na rentabilnost utiču brojni faktori, kao što su:

1. ekonomičnost,2. obim prodaje i visina prodaje cijene,3. obim angažovanih sredstava,4. obim i cijena pozajmljenih izvora sredstava..

Ekonomičnost podrazumjeva sniženje varijabilnih i fiksnih troškova po jedinici proizvoda na najniži mogući iznos. Obim prodaje treba intenzivirati sve do onog stepena kada se granični trošak izjednačava sa graničnim prihodom, čime se postiže maksimalan dobitak.Obim angažovanih sredstava treba svesti na najmanji mogući nivo, pa će tada troškovi držanja sredstava i njihovog finansiranja biti najniži.Jedno od osnovnih pitanja koje se nameće prilikom osiguranja finansijskih sredstava neophodnih za izvršenje određenog zadatka, je pravilna kombinacija sopstvenog i pozajmljenog kapitala.Sa aspekta likvidnosti, sopstveni kapital ima nesumnjivu prednost nad pozajmljenim kapitalom, jer se pozajmljeni kapital mora vratiti, što prouzrokuje problem likvidnosti. Veće učešće sopstvenog kapitala u ukupnoj strukturi kapitala unosi više sigurnosti, ali ne mora istovremeno da predstavlja i najrentabilniji način finansiranja.Po osnovu pozajmljenog kapitala zarada se ostvaruje ako je kamatna stopa niža od stope prinosa na ukupan kapital.Kada je pak, kamatna stopa viša od stope prinosa na ukupan kapital, finansiranje iz pozajmljenog kapitala je nepovoljno i ima za posljedicu smanjenje stope prinosa na sopstveni kapital.Ako je kamatna stopa jednaka stopi prinosa na ukupan kapital, efekat finansiranja iz pozajmljenog kapitala na stopu prinosa na sopstveni kapital je neutralan.Princip sigurnosti i likvidnostiPrincip sigurnosti:Prema tradicionalnoj teoriji, osnovni kriterij kreditne sposobnosti, odnosno sigurnosti, jeste garantna supstanca (sopstveni kapital). Prema savremenoj teoriji, rentabilnost odnosno zarađivačka sposobnost dužnika, predstavlja primarnu sigurnost za kreditora.Princip likvidnosti:Prema tradicionalnom shvatanju, pod likvidnošću se podrazumjeva sposobnost imovinskih dijelova da se transformišu u novac. Pri tome su novčana sredstva najlikvidniji dio imovine preduzeća, a likvidnost ostale imovine ovisi o vremenu potrebnom da se nenovčana imovina transformiše u novčanu, o stepenu rizika te transformacije i o cijeni ostvarivoj za imovinu. Redoslijed pojedinih oblika angažovanih sredstava sa stanovišta unovčivosti je sljedeći: novac, zatim potraživanja, zalihe i fiksna sredstva.Tradicionalno shvatanje izostavlja segment obaveza preduzeća i njegovu sposobnost da ih po dospijeću izmiruje, već uzima u obzir samo likvidnost imovine.

3

Page 4: Finansijski Menadžment skripta

Postoji veći broj faktora koji utiču na stepen pouzdanosti pretvaranja imovine u novac. U eksterne faktore spadaju:

situacija na tržištu, kreditno-monetarna politika centralne banke, pravna sigurnost u poslovanju i sl..

Od internih faktora najznačajniji su: kvalitet proizvoda koje preduzeće proizvodi, usklađenost proizvodnog programa sa tržišnim zahtjevima, politika kreditiranja kupaca i sl..

Savremeno shvatanje likvidnosti dovodi u vezu likvidnost imovinskih dijelova preduzeća sa njegovim obavezama, što znači da se likvidnost posmatra iz ugla platežne sposobnosti preduzeća. U tom smislu likvidnost se definiše kao stalna sposobnost preduzeća da izmiruje dospjele obaveze.Trenutna likvidnost može se utvrditi putem koeficijenta trenutne likvidnosti: kt = G + D + HV / OG – gotovina u blagajni,D – depozit po viđenju,HV – hartije od vrijednosti,O – obaveze dospjele za plaćanjeAko je koeficijent 1 ili veći od 1 likvidnost postoji, i obrnuto, ako je koeficijent manji od 1 likvidnost ne postoji.Najvažnijih pet mogućnosti za otklanjanje nelikvidnosti su:

ubrzanje cirkulacije sredstava, prestrukturiranje sredstava, kompenzacija (poništenje) dijelova sredstava i obaveza prema izvorima, promjena rokova dospijeća plaćanja prema izvorima, ubacivanje dodatnih novčanih sredstava u proces reprodukcije.

Ako je koeficijent finansijske stabilnosti 1, tada održavanje likvidnosi zavisi od usklađenih rokova vezivanja kratkoročno vezanih sredstava i rokova raspoloživosti kratkoročnih obaveza.Ako je koeficijent finansijske stabilnosti manji od 1, proporcija između likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava, s jedne, i kratkoročnih obaveza, sa druge strane, pomjerena je u korist likvidnih i kratkoročnih vezanih sredstava.Ako je koeficijent finansijske stabilnosti veći od 1, proporcija između likvidnih i kratkoročno vezanih sredstava, s jedne, i kratkoročnih obaveza, sa druge strane, pomjerena je u korist kratkoročnih obaveza.Korisno je napraviti razliku između likvidnosti i sloventnosti. Savremeno shvatanje likvidnosti odnosi se na sposobnost preduzeća da plaća dugove u onom trenutku kada oni dospijevaju za plaćanje. Solventnost predstavlja sposobnost preduzeća da sa ukupnim sredstvima podmiri sve obaveze, ne u roku njihovog dospijeća, već kad-tad, makar iz stečajne mase. Princip finansiranja u skladu sa rizikomPošto sopstveni kapital najčešće nije dovoljan za finansiranje njegovih poslovnih procesa, među finansijskim izvorima se neizbježno pojavljuje pozicija duga. Angažovanjem duga preduzeće se suočava sa finansijskim rizikom, ali istovremeno očekuje povećanje stope prinosa na sopstveni kapital. Ukoliko je preduzeće prezaduženo, naglašena su dva rizika:

rizik povjerilaca da neće moći naplatiti svoja potraživanja, rizik preduzeća od negativnog finansijskog rezultata.

Najvažniji faktori koji determinišu nivo zaduženosti preduzeća su: vrsta djelatnosti, visina stope rentabilnosti, visina stope inflacije.

4

Page 5: Finansijski Menadžment skripta

Preduzeće koje pripada radno intenzivnoj djelatnosti ima niske fiksne rashode po osnovu amortizacije, pa je njegov rizik ostvarenja negativnog poslovnog rezultata usljed dekonjukture, relativno mali, jer su fiksni troškovi, odnosno fiksni rashodi niski. Preduzeće koje pripada kapitalno intenzivnoj djelatnosti ima visoke fiksne troškove, odnosno rashode po osnovu amortizacije, kao i visok rizik ostvarenja negativnog poslovnog rezultata usljed dekonjukture. Na nivo zaduženosti preduzeća utiče takođe i njegova rentabilnost. Rentabilnija preduzeća podrazumjevaju manji nivo rizika povjerilaca u pogledu naplate svojih potraživanja, ali i manji nivo rizika samog preduzeća u pogledu ostvarivanja negativnog finansijskog rezultata.Struktura kapitala preduzeća uslovljena je i visinom stope inflacije. U uslovima inflacije povjerioci teže da kamatne stope budu realno pozitivne, što povećava rashode finansiranja i ugrožava ostvarenje bruto dobitka. Princip finansijske elastičnosti..izražava sposobnost prilagođavanja preduzeća izmjenjenim uslovima poslovanja, prije svega pod uticajem tržišta. Ovaj princip proističe iz rizika koje prouzrokuju konjukturne promjene.Zahtjev finansijske elasičnosti je ispunjen ukoliko je preduzeće u stanju da:

pribavi dodatni kapital, prijevremeno otplati pozajmljeni kapital.

Potreba preduzeća za dodatnim kapitalom može biti uslovljena novim investiranjem, promjenjivim uslovima prodaje i nabavke, ili supstitucijom jedne vrste kapitala drugom. Potreba preduzeća za prijevremenom otplatom pozajmljenog kapitala javlja se u slučaju kada on više nije potreban ili u slučaju kada postane suviše skupMogućnost pribavljanja dodatnog kapitala zavisi od stanja ponude i tražnje na tržištu kapitala i tržištu novca i od kreditne sposobnosti preduzeća. Za preduzeća koja u strukturi izvora finansiranja imaju više sopstvenog kapitala, karakteristična je veća finansijska elastičnost. Kada je u pitanju struktura imovine, važi pravilo da sa porastom obrtne imovine u odnosu na fiksnu raste i finansijska elastičnost, i obrnuto.Kreditori preduzeća mogu zahtijevati obezbjeđenje svojih potraživanja putem upisa hipoteke na nekretnine ili lombarda na pokretne stvari. Pošto se taj dio imovine ne može prodati dok se kredit ne otplati, to može imati za posljedicu umanjenje finansijsk elastičnosti.Finansijska elasičnost zahtijeva i pootpunu prijevremenu otplatu postojećeg izvora finansiranja ili svođenje njegovog iznosa na što je moguće niži nivo, u slučaju da on postane suviše skup.Princip nezavisnosti ..polazi od zahtjeva da menadžment preduzeća bude nezavisan od povjerilaca preduzeća. Princip nezavisnosti je u direktnoj vezi sa principom finansijske stabilnosti, rentabilnosti, likvidnosti, strukture kapitala sa stanovišta vlasništva i elastičnosti.Nezavisnost menadžmenta se ugrožava tim što je struktura pasive više pomjerena pozajmljenom kapitalu. Nezavisnost menadžmenta raste sa povećanjem udjela sopstvenog kapitala preduzeća. Kod preduzeća koja se finansiraju na bazi učešća u raspodjeli neto dobitka, nezavisnost menadžmenta u odnosu na vlasnike ne zavisi od visine sopstvenog kapitala, već od visine otvorenih i skrivenih rezervi. Što je veći obim otvorenih i skrivenih rezervi u preduzeću, to je nezavisnost menadžementa veća.Na nezavisnost menadžmenta utiče i način na koji je kredit dobijen. Ako je kredit dobijen putem zaloga, tada je sloboda odlučivanja menadžmenta ograničena, jer ne može slobodno disponirati založenu imovinu.Nezavisnost menadžmenta uslovljena je i obavezama prema dobavljačima. Što je disperzija dobavljača veća, to je zavisnost manja i obrnuto.Stepen zavisnosti preduzeća usko je povezan sa rentabilnošću. Ukoliko je preduzeće prinuđeno da zbog prezaduženosti prihvati zahtjeve povjerilaca, to će negativno djelovati na njegovu rentabilnost. Izbjegavanje zaduženja, zbog bojazni od negativnih posljedica gubljenja nezavisnosti i slobode odlučivanja, takođe će imati isti efekat.

5

Page 6: Finansijski Menadžment skripta

Princip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranjaPrilikom koncipiranja finansijske politike treba paziti i na dejstvo slike finansiranja koja je predstavljena bilansom stanja. Na osnovu slike finansiranja javnost ocjenjuje bonitet i atraktivnost ulaganja u takvo preduzeće, pri čemu naročitu težinu ima:

1. odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala,2. odnos imovine i dugova,3. odnos sopstvenog kapitala uvećanog za dugoročno pozajmljeni kapital i dugoročna

rezervisanja i stalne imovine,4. odnos obrtne imovine i kratkoročnih obaveza.

Pricip optimalnog aktivizacionog dejstva slike finansiranja ne može se ostvariti bez poštovanja ostalih principa finansijske politike, zato što samo dosljedno primjenjivanje principa finansijske politike obezbjeđuje da se u javnosti stvori povoljna slika o njegovoj finansijskoj situciji, tj. slika o snažnom i stabilnom preduzeću.

1.4 Finansijski ciljevi preduzećaDa bi donosio efikasne odluke, finansijskom menadžeru je potreban jasan cilj kojem služi, kao standard za evaluaciju performansi i odlučivanje između alternativnih pravaca akcije. Finansijski cilj je potreban da bi se sve odluke međusobno povezale.U literaturi se navode sljedeći finansijski ciljevi preduzeća:

1. jačanje finansijske snage,2. maksimalizacija neto dobitka po dionici,3. maksimalizacija bogatstva dioničara.

1. Jačanje finansijske snage kao finansijski ciljFinansijsku snagu čine dvije komponente, kvantitativna i kvalitativna.Kvantitativna finansijska snaga predstavlja obim i vrijednost imovine. U okviru kvantiteta finansijske snage treba težiti:

1. usklađenosti kratkoročnog i dugoročnog finansiranja,2. usklađenosti sopstvenog i tuđeg kapitala,3. očuvanju finansijske ravnoteže.

U kvalitativnom smislu finansijska snaga znači:1. trajnu sposobnost plaćanja,2. trajnu sposobnost finansiranja,3. trajnu sposobnost investiranja,4. trajnu sposobnost povećanja imovine vlasnika,5. trajnu sposobnost zadovoljenja finansijskih interesa učesnika preduzeća.

Trajna sposobnost plaćanja podrazumjeva da je preduzeće sposobno u svakom momentu platiti dospjele obaveze. Trajna sposobnost finansiranja podrazumjeva sposobnost finansiranja dugoročno vezanih sredstava iz vlastitih i pozajmljenih izvora, a kratkoročno vezanih i likvidnih sredstava iz pozajmljenih izvora. Trajna sposobnost investiranja podrazumjeva da preduzeće može rentabilno ulagati višak sredstava u proces proizvodnje. Trajna sposobnost povećanja imovine vlasnika podrazumjeva uvećanje imovine vlasnika preduzeća. Finansijska snaga podrazumjeva i trajnu sposobnost zadovoljenja finansijskih interesa učesnika preduzeća: vlasnika, uprave, radnika, povjerilaca i države.Očigledno je da kvalitet finansijske snage ima prednost nad njenim kvantitetom.2. Maksimalizacija neto dobitka po dionici kao finansijski ciljMaksimalizacija neto dobitka ostvaruje se kroz:

1. maksimalizaciju prihoda, tj. povećanje obima prodaje i povećanje prodajnih cijena,2. maksimalizaciju troškova, tj. smanjenje varijabilnih i fiksnih troškova,3. minimalizaciju poreza, tj. smanjenje poreske osnovice i smanjenje poreskh stopa.

6

Page 7: Finansijski Menadžment skripta

Maksimalizacija ukupnog dobitka nije najbolje mjerilo dobrog finansijskog upravljanja. Preduzeće može povećati ukupni dobitak emisijom i prodajom novih dionica i plasiranjem tako pribavljenog kapitala, a da pri tome dođe do pada neto dobitka po dionici, ako se srazmjerno povećanju broja dionica ne poveća i neto dobitak. Otuda se često zagovara maksimalizacija neto dobitka po dionici kao najsveobuhvatniji finansijski cilj. Neto dobitak po dionici se dobije kada se ukupan dobitak poslije oporezivanja i umanjenja za preferencijalne dividende podijeli sa brojem emitovanih i prodatih običnih dionica.Maksimalizacija neto dobitka po dionici ne može da bude prikladan cilj jer ima određene slabosti, koje se ogledaju u sljedećem:

1. zanemaruje vremenski raspored (dinamiku) očekivanih prinosa (povrata);2. zanemaruje gotovinski tok (cash flow),3. zanemaruje rizičnost očekivanih prinosa,4. zanemaruje učinak politike dividendi na tržišnu cijenu dionica.

3.Maksimalizacija bogatstva dioničara kao finansijski ciljU uslovima stvarnog svijeta, ovaj cilj se redukuje na maksimaliziranje vrijednosti vlastitog kapitala preduzeća. Za dionička preduzeća, ovaj cilj treba posmatrati kao maksimaliziranje tržišne cijene dionica. Ostvarenjem tog temeljnog cilja poslovanja, dioničko preduzeće u najvećoj mjeri zasićuje interese svojih dioničara jer maksimalizira bogatstvo koje oni ostvaruju kroz držanje dionica takvog preduzeća.Ovaj cilj se može uzeti i kao racionalan kriterij za optimalnu alokaciju resursa, koja se odvija posredstvom tržišta kapitala.Finansijski menadžer može kreirati novu vrijednost za vlasnike donošenjem odluka čije su koristi veće od troškova. Kreiranje nove vrijednosti za dioničare ovisi o nizu varijabli od kojih su najvažnije:

1. gotovinski tok, 2. vrijeme,3. rizik.

Maksimalizacija bogatstva dioničara realizuje se donošenjem odluka finansijskog menadžera na temelju očekivanih povrata i rizika. Pri tome se javlja problem jer:

1. viša stopa povrata povećava cijenu dionice,2. viša stopa povrata znači i veću ruzičnost preduzeća.

Stoga finansijski menadžer mora u donošenju odluka da vodi računa da ostvari ravnotežu između povrata i rizika na način koji maksimalizira bogatstvo dioničara.Na povrat i rizik utiču odluke koje se odnose na veličinu preduzeća,njegovu stopa rasta, vrstu i vrijednost korištene opreme, stepen zaduženosti, likvidnost itd.

1.5 Organizacioni oblici preduzećaUobičajena je klasifikacija na:

1. Inokosno preduzeće2. Ortačko preduzeće3. Korporaciju

Inokosno preduzeće je najstarija forma organizacije poslovanja. Ona je i danas najšire zastupljena. Inokosno preduzeće se nalazi u vlasništvu jednog lica koje se istovremeno javlja i u ulozi preduzetnika. Prednosti inokosnog preduzeća ispoljavaju se u sljedećem:

1. Kontrola (Vlasništvo daje svom vlasniku potpunu kontrolu nad poslovanjem. Vlasnik nije dužan da bilo skim usaglašava politiku poslovanja i način djelovanja.)

2. Tajnost poslovanja ( Vlasnik ne mora podnositi izvještaje javnosti, ali mora kao i svaki vlasnik da void dokumentaciju o radnim satima svojih radnika, popunjava formulare, i voditi evidenciju o prihodima i porezu.)

3. Lakoća i niski trošak organizovanja poslovanja ( Kod pojedinačnog vlasništva nema potrebe ni za kakvim ugovorom što nije slučaj kod partnerstva)

7

Page 8: Finansijski Menadžment skripta

4. Poreske pogodnosti ( Oporezivanje se provodi samo jedanput.)Inokosna preduzeća imaju i nekoliko nedostataka:

1. Neograničena odgovornost vlasnika ( Najveći nedostatak pojedinačnog vlasništva je neograničena odgovornost. Za dugove preduzeća vlasnik odgovara čitavom svojom imovinom, uključujući i ličnu imovinu koja nije korištena u poslovanju.)

2. Nestabilna forma poslovanja ( Nema osiguranog kontinuiteta poslovanja jer se poslovanje završava povlačenjem u mirovinu smrću ili bankrotom vlasnika.)

3. Poteškoće u osiguranju većeg obima osiguranja ( Investicije vlasnika su uvijek ograničene na njegove vlastite resurse sobzirom da nema partnera niti dioničara.)

4. Poteškoće u zapošljavanju obrazovanog potencijala ( Osobe s visokom stručnom spremom i sposobnošću iz oblasti menadžmenta nerado se angažuju na poslovima gdje sigurnost njihovog zaposlenja ovisi o karakteru i zdravlju jedne osobe.)

Partnersko preduzećePartnerstvo je forma poslovne organizacije u kojoj se udružuju dva ili više partnera tj.vlasnika. Partnerstvo kao i pojedinačna vlasništva mnogo se koriste kod malih preduzeća. U pravilu partnerstvo započinje nekom vrstom pisanog ugovora kako kasnije ne bi došlo do nesporazuma. Tim ugovorom bi moralo biti regulisano:

Ko je i koliko novca uložio u partnerstvo Koliko kome pripada profita iz partnerstva Ko šta radi i ko je kome odgovoran Kako se partnerstvo može razvući i kako će se u tom slučaju podjeliti ostatak imovine među

partnerima Kako se partneri mogu zaštiti od nasljednika onog suvlasnika koji je preminuo.

Partnerstvo se može organizovati kao opšte partnerstvo i kao limitirano partnerstvo. Kao opšte partnerstvo odgovornost za poslovanje preduzeća podrazumijeva neograničenu ličnu odgovornost partnera koji su zajednički odgovorni za ukupne obaveze preduzeća. Kod limitiranog partnerstva mora postojati barem jedan partner sa neograničenom odgovornošću dok drugi partneri mogu odgovarati samo svojom uloženom poslovnom imovinom. Partner sa neograničenom odgovornošću ima pravo nastupanja u ime preduzeća i da ga time obavezuje. Partneri sa ograničenom odgovornošću ne mogu obavezati preduzeće a mogu ali ne moraju učestvovati u upravljanju poslovima. Prednosti partnerstva mogu se sumirati u sljedećem:

Postojanje ogromne motivacije za uspjeh Relativno laka i jeftina forma organizovanja Mogučnost osiguranja većeg obima kapitala za investiranje Poreske olakšice

Nedostatci su: Neograničena odgovornost pojedinih partnera Nestabilnost Nemogućnost prenošenja vlasništva

KorporacijaKorporacija ili dioničko preduzeće, odnosno dioničko društvo je najpovoljniji organizacioni oblik preduzeća za prikupljanje velikih suma kapitala. Korporacija se može definisati i kao tjelo formirano od strane više lica koje je zakonom ovlašteno da nastupa kao jedno lice s pravnim identitetom odvojenim od njegovih članova i kome se daju razna prava i obaveze uključujući sposobnost da nastavi da postoji poslije smrti ili povlačenja pojedinih njegovih članova. U poslovnom smislu korporacija postaje funkcionalno sposobna emitovanjem odnosno prodajom hartija od vrijednosti zainteresovanim pojedincima ili institucijama. Prodajući praktična prava na buduće prinose korporacija dolazi do kapitala koji je neophodan za obavljanje njene misije. Kao glavni kupci emitovanih hartija od vrijednosti i otuda

8

Page 9: Finansijski Menadžment skripta

glavni izvori snadbijevanja potrebnih sredstava pojavljuju se dioničari- lica ili institucije koje doprinose formiranju osnovnog kapitala i koja po tom osnovu stiču određena prava i privilegije, i kreditori- lica ili institucije koji ulažu kapital na određeni duži ili kraći period sa osnovnom motivacijom da ostvare fiksirani ugovorom predviđeni prinos na učinjena ulaganja.Prednosti korporacije:

Ograničena odgovornost Lakoća transfera svojine Trajno postojanje Profesionalno upravljanje Lakoća akumulacije kapitala Veći obim poslovanja.

Nedostatci korporacije: Vladina regulative Oporezivanje Ograničena odgovornost Podvojenost između svojine i kontrole Troškovi.

II KONCEPT VREMENSKE VRIJEDNOSTI NOVCA

Koncept vremenske vrijednosti novca je temeljni koncept finansija. Ovaj koncept nam govori da je jedna KM vrednija danas nego u budućnosti.Pojedinci su spremni na uzdržavanje od potrošnje samo uz određenu naknadu. Ta naknada je determinisana propuštenim prinosom koji bi se mogao ostvariti ulaganjem raspoloživog novca u rentabilne alternative koje se nude u datom vremenskom periodu.Da bi se mogli upoređivati novčani iznosi raspoloživi u različitim vremenskim periodima, potrebno je novčane iznose svesti na isti vremenski trenutak. Kamatna stopa nam omogućava da izračunamo korigovane vrijednosti, odnosno da svedemo vrijednost novčanih tokova, kad god oni nastanu, na određeni vremenski trenutak.Vremenska vrijednost novca izražava se pomoću kamatnog računa.Razlikujemo:

jednostavni kamatni račun – kamata se obračunava samo na glavnicu, složeni kamatni račun – kamata se obračunava na glavnicu uvećanu za kamate.

Buduća vrijednostSložena kamata se računa složenim, a jednostavna jednostavnim kamatnim računom. Jednostavna kamata na bilo koje ulaganje izračunava se množenjem sadašnjeg uloga s kamatnom stopom i s periodom ulaganja.Kod obračunavanja jednostavne kamate, osnovica za obračun kamate ostaje svake godine ista.Kod obračunavanja složene kamate, osnovica za obračun kamate se svake godine mijenja.Kada se analizira Tablica I, uočava se slijedeće:

kamatni faktori buduće vrijednosti u tablici određuju buduću vrijednost 1 KM tokom perioda, kamatni faktor buduće vrijednosti jednog iznosa je uvijek veći od 1. Samo kada je kamatna stopa

0%, kamatni faktor je jednak 1; ako kamatna stopa poraste za neki dati period, kamatni faktor buduće vrijednosti će takođe

porasti, tj. što je veća kamatna stopa veća je i buduća vrijednost; za datu kamatnu stopu buduća vrijednost se povećava protokom vremena, tj. što je duži period

vremena na koji se računa, veća je i buduća vrijednost.

Sadašnja vrijednost

9

Page 10: Finansijski Menadžment skripta

Određivanje sadašnje vrijednosti (diskontovanje) je obrnuti postupak od složenog ukamaćivanja. Proces diskontovanja je ustvari putpvanje nazad, od buduće ka sadašnjoj vrijednosti. Kamatna stopa koja se koristi pri ovakvim računanjima zove se diskontna stopa, jer je sadašnja vrijednost za određeni procenat svake godine manja od buduće vrijednosti.Iznos sadašnje vrijednosti ovisi o:

iznosu buduće isplate, vremenu koje mora proći da bi se primio novac, zahtijevanoj stopi profitabilnosti.

Kada se analizira Tablica II uočava se slijedeće: kamatni faktori sadašnje vrijednosti u tablici određuju sadašnju vrijednost 1 KM koja će se

primiti krajem datog perioda, kamatni faktor sadašnje vrijednosti pojedinačnog iznosa je uvijek manja od 1. Samo kada je

diskontna stopa jednaka 0%, kamtni faktor je 1; što je veća diskontna stopa tokom perioda, manja je vrijednost kamtnof faktora sadašnje

vrijednosti, za datu diskontnu stopu, sadašnja vrijednost se smanjuje tokom vremena, tj. što je duži period

vremena manja je sadašnaj vrijednost.Buduća vrijednost anuitetaObični anuitet se realizuje kroz fiksnu sumu koja se prima ili isplaćuje na kraju svakog perioda kroz određeni broj perioda u budućnosti. Vrijednost običnog anuiteta je iznos na koji bi narasli primici ili isplate s kraja svakog perioda kad bi se ostavili na štednom računu u banci uz određenu složenu kamatnu stopu.Za obični anuitet početkom perioda, buduća vrijednost se računa jedan period nakon zadnjeg novčanog toka.Efektivna kamatna stopaRazličite investicije osiguravaju različite prinose koji se obračunavaju u različitim periodima ukamaćivanja. Da bi se mogle uporediti investicije koje imaju različite periode ukamaćivanja, neophodno je izraziti njihove kamatne stope na istoj osnovi. Na taj način se može uočiti razlika između nominalne i efektivne kamatne stope.Nominalna kamatna stopa je ona kamatna stopa koja je dogovorena između zajmoprimca i zajmodavca. Efektivna ili stvarna kamatna stopa je ona kamtna stopa koja uz godišnje ukamaćivanje osigurava iste godišnje kamate kao i nominalna kamatna stopa kad se ukamaćuje za m perioda godišnje.Izvedena su dva zaključka:

nominalna i efektivna kamatna stopa su jednake samo ako se računanje vrši na godišnjem nivou;

efektivna kamatna stopa se povećava učestalijim ukamaćivanjem.

IV PRAVILA FINANSIRANJA

10

Page 11: Finansijski Menadžment skripta

Pravila finansiranja se mogu označiti kao principi za izvor sredstava finansiranja radi zadovoljavanja neke date potrebe kapitala, odnosno kao norme za pribavljanje kapitala sa određenih aspekata.Pravila finansiranja imaju tri ključne uloge a to su:

1. pravila finansiranja služe preduzećima kao smjernica za donošenje odluka o finansiranju;2. pravila finansiranja imaju ulogu normale, što znači da se stvarno stanje u preduzeću upoređuje

sa normalom, utvrđuje odstupanje od normale i donosi zaključak o finansijskom položaju preduzeća;

3. na pravilima finansiranja kreditori zasnivaju svoju ocjenu kreditne sposobnosti potencijanog dužnika.

Polazeći od zajedničke karakteristike svih pravila finansiranja, da tangiraju finansijsku strukturu i da su izraz finansijske politike, moguće ih je sistematizovati u dvije osnovne grupe:

1. vertikalna pravila finansiranja (tangiraju samo pasivu bilansa stanja, odnosno sastav ili strukturu kapitala prema porijeklu i ročnosti),

2. horizontalna pravila finansiranja (tangiraju odnose pojedinih dijelova aktive i pasive, tj. odnose između pojedinih dijelova imovine i kapitala).

4.1 Verikalna pravila finansiranjanastoje da uspostave normu za strukturu pasive bilansa stanja, nezavisno od strukture aktive. Među ovim pravilima najvažnija su:

1. pravila za odnos između sopstvenih i pozajmljenih izvora;2. pravila za odnos rezervi prema osnovnom kapitalu;3. pravila za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu.

1.Pravila za odnos između sopstvenih i pozajmljenih izvoraSuština ovog pravila finansiranja svodi se na posmatranje strukture pasive sa stanovištva vlasništva, pri čemu sopstveni kapital obuhvata sve vrste vlastitih izvora koji se ne moraju vraćati, a pozajmljeni kapital sve vrste obaveza preduzeća, tj. sve vrste izvora koji se moraju vraćati vlasniku. Analizom odnosa između sopstvenog i pozajmljenog kapitala preduzeća, daje se odgovor o stepenu obezbijeđenosti principa sigurnosti, rentabilnosti, nezavisnosti i elastičnosti u preduzeću.U literaturi se najčešće pominje pravilo jednakosti sopstvenog i pozajmljenog kapitala, koje je poznato pod nazivom "zlatno pravilo izravnanja rizika". Naziv "zlatno pravilo izravnanja rizika" upućuje na zahtijevanu sigurnost za povjerioce.Poštovanjem "zlatnog pravila izravnanja rizika" obezbjeđuje se:

1. sigurnost povratka kapitala povjeriocima,2. prihvatljivost troškova finansiranja,3. nezavisnost preduzeća u vođenju poslovne i finansijske politike,4. finansijska elastičnost (prilagodljivost).

Ako se preduzeće pridržava ovog pravila finansiranja, smatra se da postoji dovoljno sigurnosti za povjerioce u smislu mogućnosti naplate njihovih potraživanja, jer je mala vjerovatnoća da će dužnik izgubiti više od 50% uloženih sredstava, a sve dok gubitak ne pređe nivo od preko 50% uloženih sredstava, dužnik može vratiti dugove."Zlatno pravilo izravnanja rizika" osigurava prihvatljive troškove finansiranja pozajmljenim kapitalom. U ovom slučaju troškovi pozajmljenog kapitala su niži nego kada bi se pozajnmljeni kapital povećao.Jednakost sopstvenog i pozajmljenog kapitala obezbjeđuje i prihvatljiv stepen nezavisnosti preduzeća dužnika u vođenju poslovne i finansijske politike. Pri ovakvom načinu finansiranja, preduzeće dužnik je ravnopravno sa povjeriocima u pogledu kreiranja poslovne i finansijske politike zato što ulaže kapitala koliko i povjerioci.

11

Page 12: Finansijski Menadžment skripta

Primjena "zlatnog pravila izravnanja rizika" zadržava finansijsku elastičnost preduzeća u pogledu pribavljanja kapitala. Što je učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala niže, utoliko su uslovi za pribavljanje pozajmljenog kapitala oštriji. Pomjeranje strukture kapitala ka većoj zaduženosti dovodi i do opadanja finansijske elastičnosti u smislu vraćanja kapitala. U takvoj situaciji, najčešći razlozi koji uslovljavaju opadanje finansijske elastičnosti odnose se na:

porast cijene pozajmljenog kapitala uslijed ugovorene varijabilne kamatne stope, koja raste, promjenu ponude ili tražnje na tržištu kapitala ili novca, pad stope prinosa na ukupan kapital ispod ugovorene fiksne kamatne stope na pozajmljeni

kapital i sl...Postavlja se pitanje koji je idealan odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala. Savremena teorija finansiranja smatra da se struktura kapitala (odnos pozajmljenog i sopstvenog kapitala) ne može odrediti kvantitativno, kao opšte mjerilo za sva preduzeća, već da ona zavisi od:

organskog sastava sredstava, tekuće inflacione stope, tekuće rentabilnosti, likvidnosti preduzeća.

Organski sastav (struktura) sredstava predstavlja odnos između stalnih i obrtnih sredstava. Ako je organski sastav sredstava visok, odnosno ako je struktura sredstava više pomjerena ka stalnim sredstvima, nužno je da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi ukupnog kapitala. Visok organski sastav sredstava izaziva i visoke fiksne rashode po osnovu amortizacije, što povećava rizik ostvarenja poslovnog dobitka, kao razlike između marže pokrića i rashoda perioda.Pri nižem organskom sastavu niži su fiksni rashodi po osnovu amortizacije, što znači da je niži i poslovni rizik. Tada preduzeće može prihvatiti veći rizik ostvarenja bruto finansijskog rezultata, tj. može prihvatiti pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu. Visoka stopa inflacije, zahtijeva pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu. Ako su kamatne stope niže od stope inflacije, tada povjerioci ne žele da pozajmljuju kapital, jer na potraživanjima trpe inflatorne gubitke, što primorava preduzeće da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala. Ako su kamatne stope više od stope inflacije, povjerioci ne trpe inflatorne gubitke na potraživanjima, ali preduzeće ima visoke rashode finansiranja, što povećava finansijski rizik. Ova činjenica primorava preduzeće da jača učešće sopstvenog kapitala u strukturi kapitala.Pri visokoj rentabilnosti preduzeće može dozvoliti pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu, jer tada ostvaruje pozitivan finansijski rezultat iz investiranja. Pri niskoj rentabilnosti, situacija je naravno obrnuta.Permanentna likvidnost dozvoljava takođe pomjeranje strukture kapitala ka pozajmljenom kapitalu, jer se obaveze prema povjeriocima izvršavaju u ugovorenom rokovima. Time se jača sigurnost povjerilaca u smislu mogućnosti naplate njihovih potraživanja. Te ukidaju razlozi miješanja povjerilaca u poslovnu i finansijsku politiku dužnika.

2.Pravila za odnos rezervi prema osnovnom kapitaluPored rješavanja osnovnog odnosa između sopstvenog i pozajmljenog kapitala, u okviru vertikalnih pravila finansiranja formulisano je i pravilo za odnos između pojedinih vrsta kapitala, u okviru istog kvaliteta vlasništva. Riječ je o pravilu za odnos rezervnog i osnovnog kapitala.Pomenuto pravilo nije naišlo na širu podršku u praksi, već je prihvaćeno kao načelna preporuka. Razlog šireg neprihvatanja ovog pravila treba tražiti u činjenici što ono u različit položaj stavlja "starija" i "mlađa" preduzeća. Naime "starija" preduzeća najčešće imaju akumuliran rezervni kapital, koji nastaje akumuliranjem neto dobitka u rezerve, što nije slučaj kod mlađih preduzeća.

12

Page 13: Finansijski Menadžment skripta

Budući da postoje različiti interesi između menadžmenta i vlasnika prilikom raspodjele neto dobitka, često je prisutna tendencija da se neto dobitak nerealno iskaže, pri čemu se stvaraju latentne rezerve u bilansu stanja.

3.Pravila za odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitaluKada je u pitanju odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu, sva razmatranja su vodila zaključku da ovaj odnos zavisi od vrste (djelatnosti) preduzeća i iz toga proizilazeće strukture imovine. Stoga je istaknut opšti zahtjev finansijske politike da odnos dugoročnog prema kratkoročnom kapitalu treba da bude postavljen u skladu sa potrebama pokrićaDugoročno i kratkoročno finansiranje preduzeću stvara različite troškove finansiranja. Troškovi finansiranja rastu s vremenom raspoloživosti izvora finansiranja. U pogledu troška finansiranja, odnos dugoročnog i kratkoročnog finansiranja je optimalan, kada daje minimalan ukupan trošak finansiranja preduzeća.U pogledu finansiranja dugom može se zaključiti slijedeće:

1. kratkotrajni dug osigurava jeftinije finansiranje zbog kraćeg perioda plaćanja kamata i manje kamatne stope, jer banke kratkoročne kredite odobravaju iz kratkoročnih depozita po viđenju na koje one plaćaju deponentima manje kamate. Manji troškovi kratkoročnog finansiranja dugom pozitivno djeluju na finansisjki rezultat i rentabilnost...;

2. finansiranje dugoročnim dugom je skuplje zbog dužeg perioda plaćanja kamata i u pravilu ima veće kamatne stope, s obzirom da banke dugoročne kredite odobravaju iz skupljih dugoročnih depozita na koje one plaćaju više kamate. Veći troškovi dugoročnog finansiranja dugom negativno djeluju na finansijski rezultat i rentabilnost.

4.2 Horizontalna pravila finansiranjaHorizontalna pravila finansiranja se bave postavljanjem norme između pojedinih segmenata imovine i kapitala. Horizontalnim pravilima finansiranja sagledava se odgovor na pitanja da li je i u kojoj mjeri u jednom trenutku vrijeme vezivanja sredstava dotičnog preduzeća koji proistječe iz strukture njegove imovine usklađen sa ročnošću kapitala u njegovoj strukturi finansiranja.Pravila finansiranja koja se odnose na aktivu i pasivu bilansa stanja izražavaju se kroz dvije grupe pravila:

1. zlatna pravila finansiranja,2. ostala pravila finansiranja.

4.2.1 Zlatna pravila finansiranja odnose se na:1. zlatno bankarsko pravilo finansiranja i 2. zlatna bilansna pravila finansiranja.

1.Zlatno bankarsko pravilo finansiranja polazi od paraleliteta imobilizacije sredstava i raspoloživosti izvora, s tim što taj paralelitet polazi od dvostruke jednakosti sredstava i izvora, kako po obimu, tako i po njihovoj ročnosti. To znači da mora postojati jednakost kvantiteta i kvaliteta primljenih i plasiranih sredstava banaka. Iako ima karakter nepisanog zakona za kreditne poslove banaka, praksa je pokazala da se ni same banke ne pridržavaju zlatnog bankarskog pravila finansiranja, a ipak bezuslovno plaćaju dospjele obaveze zahvaljujući:

1. obnavljanju kratkoročnih depozita,2. taloženju novca,3. povezanosti komitenata banke,4. međubankarskom kreditiranju.

13

Page 14: Finansijski Menadžment skripta

Kratkoročni depoziti–depoziti po viđenju svakodnevno se obnavljaju. Jedni podižu novac, dok ga drugi ulažu. U redovnim situacijama u bankama uvijek postoji dio novca, novčani talog, koji je stalno prisutan. Pošto je tad dio depozita po viđenju stalno prisutan može se upotrijebiti za dugoročne plasmane.Poslovna banka je zainteresoovana da njeni komitenti budu međusobno poslovno povezani. Tada likvidacija obaveze jednog komitenta prema drugom ne umanjuje depozite po viđenju, jer dolazi samo do prijenosa sredstava sa računa jednog komitenta na račun drugog.Ukoliko poslovna banka, zbog pretjerane ročne transformacije, postane nelikvidna, tada ona može koristiti kredite drugih banaka, uključujući i kredite za likvidnost centralne banke.

Zlatno bankarsko pravilo može se koristiti i sa aspekta privrednih preduzeća. Prema njemu, privredna preduzeća svoje kratkoročne izvore treba da koriste za ulaganja u krakoročnu imovinu, a dugoročne izvore da koriste za ulaganja u dugoročnu imovinu.U nekim slučajevima može biti dopušteno odstupanje od zlatnog pravila finansiranja, bez opasnosti za likvidnost preduzeća:

1. ukoliko je priliv sredstava iz tekućih prihoda veći za iznos dobitka koje je preduzeće isposlovalo;2. u slučaju kada preduzeće može da nabavi nova sredstva u rokovima kraćim nego što je vrijeme

vezivanja imovinskih dijelova ili kada može da prolongira kratkoročne izvore.

2.Zlatna bilansna pravila finansiranja predstavljaju aplikaciju i konkretizaciju zlatnog bankarskog pravila finansiranja na privredna preduzeća, s ciljem održavanja njihove likvidnosti.Svako preduzeće u okviru aktive ima čitav niz segmenata imovine vezane za različite rokove, kao što i u okviru pasive ima čitav niz segmenata izvora finansiranja raspoloživih u različitim rokovima. Za sredstva u aktivi je karakteristično da se neprestano kreću, tj. da prelaze iz jednog oblika u drugi, što znači da se mijenja njihova ročna struktura. Izvori finansiranja u pasivi imaju sličan trend kretanja kao sredstva u aktivi.Zbog stalnih promjena ročne strukture uloženih sredstava i ročne strukture raspoloživih izvora finansiranja, nije moguće kontrolisati da svaki izvor po roku raspoloživosti i po visini odgovara roku angažovanja i visini sredstava. Zbog toga, u okviru bilans stanja, sredstva i izvori finansiranja podijeljeni su u dvije grupe:

grupa dugoročno uloženih sredstava i dugoročnih izvora finansiranja, grupa kratkoročno uloženih sredstava i kratkoročnih izvora finansiranja.

Podjela aktive i pasive na ovaj način značila je zamjenu parcijalnog pristupa posmatranja sa totalnim pristupom.

Zlatna bilansna pravila finansiranja obuhvataju samo dugoročno imobilisana sredstva i dugoročne izvore finansiranja. Razmimoilaženja između pojedinih autora po pitanju dugoročno uloženih sredstava uslovila su pojavu dva zlatna bilansna pravila finansiranja:

1. zlatno bilansno pravilo u užem smislu, 2. zlatno bilansno pravilo u širem smislu.

Zlatno bilansno pravilo u užem smislu – prema zlatnom bilansnom pravilu u užem smislu dugotrajna ulaganja u aktivi treba finansirati iz dugoročnih izvora finansiranja. Kod primjene ovog pravila prisutna je dilema da li u dugoročne izvore finansiranja uključiti samo sopstvene izvore, ili i sopstvene i pozajmljene dugoročne izvore.Strukturu dugoročnih izvora finansiranja čine:

1. sve vrste sopstvenog kapitala,2. dugoročna rezervisanja i 3. sve vrste dugoročnih obaveza.

14

Page 15: Finansijski Menadžment skripta

Sopstveni kapital obuhvata: osnovni kapital, emisionu premiju, rezervni kapital, neraspoređeni neto dobitak ili zadržani neto dobitak.

Dugoročna rezervisanja obuhvataju sve vrste dugoročnih rezervisanja.U dugoročne obaveze spadaju:

oročeni ulozi trećih lica, obaveze po prodazim obveznicama, obaveze po uzetim dugoročnim finansijskim i robnim kreditima.

Zlatno bilansno pravilo u širem smislu - postavlja zahtjev da se dugoročnim izvorima finansira ne samo dugoročno vezana imovina definisana zlatnim bilansnim pravilom u užem smislu, već i stalna (trajna) obrtna imovina.Različita mišljenja o tome šta obuhvata stalna obrtna imovina mogu se, prema Härle-u, sažeti u pet grupa:

1. to su minimalne ili gvozdene zalihe koje se stalno moraju obnavljati na određenom nivou da se obim proizvodnje i realizacije ne bi prekinuli, odnosno smanjili ili ograničili;

2. to je pogonski kapital koji obuhvata gvozdene zalihe, odobrene komercijalne kredite i dio gotovine i kasi;

3. to su ukupne zalihe,4. to su gvozdene zalihe i uloženi kapital u druga preduzeća,5. to su prosječne zalihe.

Ipak, najveći broj autora pod stalnom obrtnom imovinom podrazumjeva tzv. gvozdene (minimalne) zalihe, koje se moraju obnavljati na određenom nivou kako bi se obezbijedio kontinuitet poslovanja preduzeća.Strukturu ovih zaliha čine:

zalihe materijala, sopstvenih poluproizvoda i sitnog invetara, zalihe nezavršene proizvodnje, zalihe gotovih proizvoda.

Prema Schmidt-ovom pravilu "vrijednosne jednakosti u bilansu", sva realna dobra aktive treba da budu finansirana sopstvenim kapitalom, a sva potraživanja i gotovina pozajmljenim izvorima. Primjena Schmidt-ovog pravila "vrijednosne jednakosti u bilansu", pruža mogućnost da se izbjegne uticaj monetarnih promjena na bilans preduzeća. Ukoliko potraživanja i gotovina odgovaraju po svom volumenu pozajmljenim izvorima, tada će inflatorni gubitak biti jednak dobitku koji se postiže olakšavanjem obaveza.Schmidt-ovo shvatanje uticaja inflacije na bilans može se u potpunosti prihvatiti. Ono što se ne može prihvatiti jeste njegov zahtjev za izjednačavanjem vrijednosti realnih dobara aktive i sopstvenog kapitala jer strukturu aktive i pasive uslovljavaju i drugi rizici, a ne samo rizik inflacije kojeg isključivo respektuje Schmidt-ovo pravilo.

Kritika zlatnih bilansnih pravila finansiranjaU literaturi se nalilazi na kritiku zlatnih bilansnih pravila u smislu da ona imaju neznatnu praktičnu vrijednost za održavanje likvidnosti .Jedan od kritičara je i Härle, koji polazi od toga da likvidnost ne zahtijeva samo mogućnost ispunjenja svih obaveza prema povjeriocima, nego osim toga i uspješan tok proizvodnje. Slijedi da zlatno bilansno pravilo u užem smislu važi samo ako je obezbijeđena supstitucija. Međutim, ako postoji mogućnost supstitucije, onda nije ni potreban paralitet rokova između dugoročno uloženih sredstava i dugoročno raspoloživih izvora.

15

Page 16: Finansijski Menadžment skripta

Što se tiče zlatnog bilansnog pravila u širem smislu, ono bi obezbijedilo likvidnost samo u slučaju ako bi se ukupna imobilisana sredstva u iznosu koji nikada ne pada ispod datog nivoa finansirala iz sopstvenih izvora, a povremeno angažovana sredstva iz pozajmljenih izvora.Slijedi zaključak da je za održavanje likvidnosti, umjesto pridržavanja zlanih bilansnih pravila, dovoljno obezbijediti da priliv novca bude jednak odliv, što se može postići:

stalnom supstitucijom dospjelih obaveza novim zaduženjima ili vlastitim izvorima, prolongiranjem dospjelih obaveza.

4.2.2 Ostala pravila finansiranja obuhvataju:1. pravilo finansiranja 2:12. pravilo finansiranja 1:13. pravilo o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza

1. Pravilo finansiranja 2:1 predstavlja zahtjev da odnos obrtnih sredstava i kratkorčnih obaveza bude 2:1, što znači da na svakih 2 KM obrtni sredstava treba obezbjediti 1 KM kratkoročnih obaveza, odnosno pravilo finansiranja zahtjeva da jedna polovina obrtnih sredstava bude finansirana iz kratkoročnih izvora a druga polovina iz drugoročnih izvora. Pravilo polazi od toga da ako su obrtna sredstva trostruko veća od kratkoročnih obaveza postoji velik stepen vjerovatnoće da će se makar polovina obrtnih sredstava u određenom roku pretvoriti u novac i omogućiti plaćanje dospjelih obaveza. Upravo zbog toga što zanemaruje strukturu obrtnih sredstava i ročnost kratkoročnih obaveza ovo pravilo finansiranja ne pokazuje svoju punu opravdanost.2. Pravilo finansiranja 1:1 predstavlja zahtjev da zbir gotovine, hartija od vrijednosti i kratkoročnih potraživanja bude jednak zbiru kratkoročnih obaveza. Pravilo finansiranja 1:1 eksplicitno traži pokrivenost ukupnih zaliha sa dugoročnim izvorima finansiranja što znači da je rigoroznije od zlatnog bilansnog pravila finansiranja u širem smislu koji zahtjeva finansiranje samo minimalnih zaliha iz dugoročnih izvora. Pravilo finansiranja 1:1 ima opravdanost u preduzećima koja se ne susreću sa problemom sezonskih zaliha. Međutim kako ukupne zalihe sadrže i minimalne sezonske zalihe za ova preduzeća kod kojih se javljaju sezonske zalihe ono je neprihvatljivo budući da se iste mogu finansirati iz kratkoročnih izvora finansiranja bez opasnosti po likvidnost. Preduzeća samo obezbjeđuju olakšavajuće uslove za održavanje likvidnosti iz razloga paraliteta između agregata kratkoročno vezanih sredstava i gotovoine, s jedne strane, i agregata kratkoročnih obaveza s druge strane. 3. Pravilo o odnosu gotovine i kratkoročnih obaveza- ovim se pravilom pokušava normirati minimalan odnos između gotovine i kratkoročnih obaveza a u cilju obezbjeđenja likvidnosti preduzeća. U finansijskoj literatu su zabilježena dva prijedloga odnosno normativna stave:

20% novca u odnosu na kratkoročne obaveze 12% novca u odnosu na kratkoročne obaveze

Oba navedena prijedloga nisu u praksi naišla na širu primjenu. Ako preduzeće svakodnevno drži 20% gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze tada će moći u prosjeku isplaćivati te obaveze za 5 dana. Ako preduzeće drži 12% gotovine u odnosu na kratkoročne obaveze tada će te obaveze moći isplaćivati u prosjeku za 8,3 dana. Budući da preduzeću u pravilu ne dospijevaju tako brzo kratkoročne obaveze jer se isplate obaveza prema dobavljačima obično obavljaju u prosjeku 15 i više dana, a isplata obaveza po kratkoročnim kreditima još kasnije. To bi preduzeću u oba slučaja bilo pretjerano likvidno,što bi imalo negaitvne refleksije na njegovu rentabilnost.

V FINANSIJSKA ANALIZA

16

Page 17: Finansijski Menadžment skripta

Za pravilno vođenje finasijske politike preduzeća važna je finansijska analiza poslovanja kao osnova za donošenje odgovarajućih odluka. Analiza čiji je objekat poslovanje preduzeća naziva se analiza poslovanja preduzeća. Ova analiza obuhvata dva područja:

Analizu finasijskih izvještaja Analizu osnovnih funkcija preduzeća

Analiza poslovanja preduzeća “proizvodi” informacije potrebne za upravljanje.Analiza finansijskih izvještaja- je prvenstveno orjentisana na vrijednosne ili novcane podatke i informacije.Finansijska analiza ili analiza bilansa predstavlja istraživanje i kvantificiranje fukcionalnih odnosa što postoje između bilansnih pozicija, bilansa stanja i bilansa uspjeha s ciljem da se finansijskom menadžmentu omogući ocjena finansijskog položaja i aktivnost preduzeća.Posšto su finasijski izvještaji finalni product računovodstvenog procesa to će korist od finansijskog izvještaja ovisiti o njihovoj pouzdanosti i potpunosti u računovodstvenom smislu, te o sposobnosti samih korisnika da razumiju i ocjene značenje prezentiranih računovodstvenih podataka.U svojim godišnjim finansijskim izvještajima skoro svako preduzeće pokušava pokazati svoje najbolje lice. Friziranje finansijskih izvještaja prestavlja primjenu različitih računovodstvenih metoda i postupaka kako bi godišnji finansijski izvještaj preduzeća djelovao što privlačnije. Kada je riječ o bilansu uspjeha, obično se primjenjuju dvje metode friziranja: ubravanje prihoda i odgađanje rashoda.Metode friziranja bilansa stanja su:

Precjenjivanje imovine Podcjenjivanje obaveza

Pomoću revizije finansijskih izvještaja koji obavljaju ovlaštene revizorske kuće dobija se potvrda da li su izvještaji objektivni odnosno da li pokazuje pouzdanu i potpunu sliku finansijskog položaja i rezultata poslovanja preduzeća.Postoje tri glavna razloga zašto se analiziraju temeljni finansijski izvještaji i ostvareni finansijski pokazatelji:

Potreba da se kontinuirano prati vlastita finansijska situacija kako bi menadžment donosio što ispravnije odluke

Stvaranje slike o poslovnim partnerima sa kojima preduzeće stupa u različite poslovne odnose Da se potencijalnim ulagačima omoguće relevantne informacije potrebne za donošenje odluka o

ulaganju kapitala.

Ciljevi i vrste finansijske politikeOpšti ciljevi finansijske politike su:

1. Ispitivanje uslova finansijskog ekvilibijuma 2. Mjerenje rentabiliteta uloženih sredstava

Najčešći korisnici rezultata finansijske analize u tržišnim uslovima privređivanja jesu:1. Investitori u dionički kapital2. Menadžment3. Povjerioci4. Poreski organ5. Konkurenti 6. Sindikat 7. Ostali korisnici

Potrebno je razlikovati više vrsta finansijske analize. Među kriterijima za identifikovanje vrsta analize bilansa javalju se:

1. Korisnici analize bilansa

17

Page 18: Finansijski Menadžment skripta

2. Vrijeme posmatranja3. Predmet analize bilansa4. Način pripremanja bilansa5. Istrumenti odnosno postupci analize bilansa

Polazeći od korisnika analize bilansa razlikujemo internu i eksternu analizu. Ako je korisnik analize samo preduzeće cilj bilanse analize je obezbjeđenje neophodnih blagovremenih i potpunih informacija za potrebe efikasnog upravljanja. Ako su u pitanju eksterni korisnici analitička služba preduzeća prezentira im globalne i korisnicima primjerene informacije. U zavisnosti od perioda obuhvaćenog analizom razlikuje se statička i dinamička analiza bilansa. Statičkom analizom se ispituje bilans stanja i bilans uspjeha na određeni dan. Dinamičkom analizom se vrši komparacija između bilansa stanja i bilansa uspjeha većeg broja sukcesivnih obračunskih perioda u cilju sagledavanja trenda razvoja finansijskog položaja i zarađivačke srane preduzeća. Prema predmetu analize razlikuje se analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspjeha. Prema kriteriju bilansne pripreme razlikuje se analiza bilansa stanja i analiza bilansa uspjeha iskazano u apsolutnim brojevima, relativnim odnosima i u formi grafikona. Ako se kao kriterij uzmu instrumenti odnosno postpuci analize bilansa tada postoji vizuelna analiza bilansa, analiza bilansa pomoću računa pokrića, analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala, cash flow analiza, funds flow analiza i racio analiza.

Materijalne pretpostavke finansijske analize Obezbjeđenje materijalnih pretpostavki finansijske analize postiže se:

1. respektovanjem principa uzročnosti i sigurnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja rezultata,2. eliminisanjem uticaja monetarnih poremećaja na bilans i periodične rezultate,3. konsolidovanjem bilansa složenih preduzeća.

Respektovanje principa uzročnosti i sigurnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja rezultata je sračunato na realizaciju starog računovodstvenog ideala o povezivanju rashoda sa njima odgovarajućim prihodima.Princip uzročnosti predstavlja zahtjev da se na tekući obračunski period alocira pripadajući iznos prihoda i rashoda. Princip sigurnosti sračunat je na sprečavanje arbitrarnosti prilikom bilansiranja i utvrđivanja periodičnog rezultata.Eliminisanje uticaja monetarnih poremećaja na finansijske izvještaje takođe je u funkciji obezbjeđenja materijalnih pretpostavki finansijske analize. Ako su bilansni podaci u uslovima inflacije zasnovani na nabavnoj vrijednosti onda dolazi do:

1. dehomogenizacije bilansnih segmenata,2. vremenske nepodudarnosti agregatnih veličina bilansa uspjeha,3. hipertrofiranja periodičnih rezultata.

Potreba za konsolidovanjem bilansa javlja se u slučajevima postojanja tzv.složenih preduzeća. Ukoliko između članica složenog preduzeća postoje ekonomski odnosi, tada zbirni bilans stanja i zbirni bilans uspjeha složenog preduzeća, ne bi bili realni, odnosno bili bi uvećani. Iz tog razloga neophodno je pri sastavljanju bilansa stanja i bilansa uspjeha za potrebe finansijske analize izvršiti konsolidovanje svih bilansjih pozicija koje su posljedica međusobnih ekonomskih odnosa članica složenog preduzeća kao zajedničkog interesa.

Na pojedinim bilansnim pozicijama može doći do miješanja realnih i nominalnih elemenata, što se uvijek odražava na stvaranje latentnih rezervi ili skrivenih gubitaka. Analiza oblika pojavljivanja latentnih rezervi ukazuje da postoje tri glavna razloga usljed kojih se pojavljuju latentne rezerve:

1. prvi razlog javlja se kao posljedica objektivnih teškoća tačnog raspodjeljivanja troškova sadašnjih i budućih perioda,

18

Page 19: Finansijski Menadžment skripta

2. drugi razlog pojavljivanja latentnih rezervi je razborita primjena principa opreznosti,3. treći razlog su manipulacije odgovornih lica u preduzeću u cilju ostvarenja poslovno političkih

ciljeva preduzeća.Latentne rezerve pojavit će se u bilansu stanja ako se:

1. potcjenjuju pozicije aktive i/ili2. precjenjuju pozicije pasive.

U oba slučaja dolazi do smanjenja finansijskog rezultata, odnosno dolazi do transfera jednog dijela finansijskog rezultata iz sadašnjeg u naredne obračunske periode.U bilansu stanja, mogu se pojaviti i skriveni gubici usljed:

1. precjenjivanja pozicije aktive i/ili 2. potcjenjivanja pozicije pasive.

U oba slučaja to ima za posljedicu povoljniji periodični rezultat, jer su rashodi u bilansu uspjeha niži.Skriveni gubici uvijek obezbjeđuju iskazivanje pozitivnog finansijskog rezultata u obračunskom periodu u kome je aktiva precijenjena i pasiva potcjenjena. Skriveni gubici poboljšavaju iskazani finansijski rezultat, a u zavisnosti od njihove visine, mogu da:

1. umanje negativni finansijski rezultat,2. negativni finansijski rezultat pretvore u pozitivni ili3. pozitivni finansijski rezultat povećaju.

Formalne pretpostavke finansijske analizeUspješna realizacija analize finansijskog položaja preduzeća zahtjeva adekvatno grupisanje pozicija bilansa stanja odnosno takav poredak pozicija koje će omogućiti isticanje karakterističnih grupa sredstava i izvora sredstava koje su osnova za uspostavljanje bilansnih realizacija shodno zahtjevima pravila finansiranja. S obzirom na to da je bilans stanja u osnovi finansijski izvještaj na bilansni dan, pri čemu se teži održavanje solventnosti tekućoj likvidnosoti, dominirajuće je načelo likvidnosti prilikom formiranja redoslijeda navođenja bilansnih pozicija. Primjenja ovog načela znači da se ulaganja rasporedjuju prema stepenu njihove likvidnosti, odnosno pretvorivosti u gotovinu. Istovremeno, pozicije passive (capital i obaveze) se razvrstavaju prema stepenu njihove dospjelosti. Dakle, u aktivi je došao do izražaja princip likvidosti, a u pasivi princip ročnosti. Pozicije aktive koje će se brže pretvoriti u gotovinu imaju veći stepen likvidnosti i obrnuto. Pozicije passive koje će biti brže isplaćene imaju veći stepen dospjelosti i obrnuto. Grupisanje pozicija u aktivi po principu rastuće likvidnosti odgovara grupisanje pozicija u pasivi po principu opadajuće dospjelosti. Aktivi se na prvom mjestu upisuju sredstva najnelikvidnijeg stepena,a naspram njih u pasivi stoje najdugoročniji izvori finansiranja. Intrumeni i postupci finansijske analizeFinansijski izvještaji su vjerovatno najvažniji izvor informacija iz kojih različiti korisnici tih informacija mogu ocjeniti finansijskog zdravlje preduzeća. Oni izvještavaju o radu menadžera, potrvđuju njihove uspjehe i neuspjehe i upozoravaju na problem. Da bi se mogle tumačiti informacije koje daje ova složena kontrolna ploča neophodno je poznavati mjerne instrumente i postupke analize bilansa:

1. vizuelna analiza bilansa2. analiza bilansa pomoću računa pokrića3. analiza bilansa pomoću neto obrtnog kapitala4. cash flow analiza5. funds flow analiza6. racio analiza

1. Vizuelna analiza bilansa preduzećaMetoda vizuelne analize je po pravilu incijalna metoda koja se primjenjuje u analizi bilansa. Zbog svoje jednostavnosti, brzine primjene naročito je pogodna za eksternu analizu pomoću koje se stiče globalna predstava o finansijskom poslovanju preduzeća i njegovoj rentabilnosti. Može se koristiti kako za

19

Page 20: Finansijski Menadžment skripta

potrebe statičke analize tako i za potrebe dinamičke analize finansijskog poslovanja i rentabilnosti preduzeća.2. Analiza bilansa pomoću računa pokrićaZa razliku od vizuelne metode analize bilansa koja tangira i bilans stanja i bilans uspjeha, metoda analize pomoću računa pokrića odnosi se samo na bilans stanja. Za metodu analize pomoću računa pokrića je karakteristično da se može koristiti i za statičku i dinamičku analizu finansijske sturkture. Najvažnije relacije koje se istražuju u finansijskoj strukturi preduzeća odnose se na:

1. strukturu imovine 2. strukturu kapitala3. pokriće fiksnih sredstava sopstvenim kapitalom.

3.Analiza bilansa preduzeća pomoću neto obrtnog kapitala.. polazi od cjeline bilansa. Neto obrtni kapital nije nikakva konkretna pozicija koja se može naći u bilansu stanja, nego se do ove veličine dolazi računskim putemTaj dio ukupnog obrtnog kapitala može da bude utvrđen na dva različita načina, pri čemu je ta razlika u metodu utvrđivanja bitna sa analitičkog, ali ne i materijalnog stanovišta.Neto obrtni kapital ili neto obrtni fond izračunava se na slijedeći način: Neto obrtni kapital = Dugoročni izvori – Neto imobilizacija

Do iste veličine, koja se alternativno naziva neto obrtna sredstva , dolazi se na slijedeći način: Neto obrtna sredstva = Obrtna sredstva – Kratkoročne obaveze

I neto obrtni kapital i neto obrtna sredstva su računski gledano iste veličine i pokazuju, u oba slučaja, dio obrtnih sredstava koji je finansiran dugoročnim izvorima, sopstvenim i pozajmljenim.Neto obrtni kapital postoji samo kada su dugoročni izvori veći od neto imobilizacija, odnosno sadašnje vrijednosti fiksnih sredstava.Do povećanja neto obrtnoga kapitala dolazi usljed:

prodaje fiksnih sredstava, povećanja sopstvenog kapitala, povećanja dugoročnih kredita.

Do smanjenja neto obrtnog kapitala dolazi usljed: nabavke fiksnih sredstava, smanjenja sopstvenog kapitala, smanjenja dugoročnih kredita.

Faktori koji uslovljavaju visinu neto obrtnoga kapitala su: vrsta preduzeća, stopa rentabilnosti, odnos sopstvenog i pozajmljenog kapitala, politika nabavke i prodaje i sl..

Normalnom visinom neto obrtnog kapitala u jednom preduzeću može se smatrati svaki iznos koji obezbjeđuje optimalni poslovne rezultat i nesmetano izvršavanje dospjelih obaveza, ali ne samo u prošlosti nego i u doglednoj budućnosti. Ukoliko neto obrtni kapital prekoračuje optimalnu visinu, on može ukazivati na raspon mogućeg novog kratkoročnog zaduživanja ili na mogućnost novih kratkoročnih plasmana koji donose dodatnu zaradu.4.Cash flow analizaStavljanjem u odnos cash flow-a po jedoj dionici i berzanskog kursa dionice dobija se stopa ukamaćenja na osnovu cash flow-a koja treba da bude kontrolni oslonac za banke, preduzeća, i dioničare u procjeni vrijednosti dionica. Cash flow se može provesti kao tok gotovine, ili kao novčani tok, a shvata se dvojako i to kao bruto cash flow (tok primanja i izadavanja novca) i kao neto cash flow (razlika primanja i

20

Page 21: Finansijski Menadžment skripta

izdavanja novca). Neto cash flow je indikator obima raspoloživih novčaniih sredstava za isplatu dividendi, finansiranje investicija, i podmirenje obaveza.Većina autora se slaže da se cash flow može uspješno koristiti:

kao instrument za analizu i procjenu prinosne snage preduzeća kao instrument za analizu i procjenu finansijske snage preduzeća

Ako se cash flow koristi kao instrument za procjenu prinosne snage preduzeća onda se pod cash flow-om podrazumijeva ukupan dobitak poslije oporezivanja, amortizacija i pozicije pokrića. Ako se cash flow koristi kao instrument za procjenu finansijske snage onda se iz naprijed definisane veličine eliminišu isplaćene dividende dioničarima i druge isplate na teret dobitka koji imaju karakter finalne potrošnje. Postoje dvije metode utvrđivanja tokova novca u preduzeću te identifikacije čistog novčanog toka:

direktno indirektno

Prema direktnoj metodi cash flow se formira na osnovu razlike priliva i odliva novca za određeni vremenski period. Indirektna metoda formiranja izračunavanja cash flow-a jamči manje tačan i manje precizan rezultat no koristi se češće jer je njena primjena moguća i prihvatljiva za potrebe eksterne analize. U literaturi postoji shvatanje o postojanju 3 temeljna oblika cash flow-a:

prvi, vrlo pojednostavljen oblik cash flow-a se izračunava: cash flow 1= dobitak + amortizacija; drugi i treći oblik cash flow-a prestavljaju proširenje osnovnog oblika cash flow-a:

cash flow 2= cash flow 1 + ostali rashodi koji nisu istovremeno i odlivi, cash flow 3= cash flow 2 – prihodi koji ne predstavljaju prilive.

Obaveze/cash flowOvaj pokazatelj koji nosi naziv faktor zaduženosti predstavlja polazište i okosnicu cash flow-a koncepta. On nam govori o tome koliko bi godina trebalo posljednju ostvarenu veličinu cash flow-a ostvariti i u budućnosti, kako bi se podmirili svi dugovi uz pretpostavku uzdržavanja od investicija i raspodjele dividendi. Za prosuđivanje dinamičke likvidnosti preduzeća koristi se odnos cash flow/obaveze. On se smatra naročito pogodnim za ranu spoznaju započete krize u preduzeću.5. Funds flow analizaOva se analiza zasniva na bilansima stanja dvaju ili više sukcesivnih obračunskih perioda. Termin funds flow može se prevesti kao tok izvora sredstava ili kao finansijski tok. Primjenom ove analize se identifikuju neto razlike bilansnih pozicija ili segmenata dvaju ili više sukcesivnih bilansnih stanja. 6. Racio analizaStavljanjem u odnos jedne prema drugoj bilasnoj poziciji dobija se broj koji se naziva pokazatelj, racio ili koeficijent. Pokazatelj predstavlja mjerilo i mjeru ekonomskih pojava i procesa izražen u obliku relativnog broja. U literaturi je prisutno shvatanje da su pokazatelji sredstvo izražavanja, prosuđivanja, odlučivanja, sredstvo otkrivanja istine i dolaska do znanja. Racio analiza obuhvata: obračun karakterističnih racija i tumačenje racija. Poenta je na interpretaciji racija u smislu što ona pokazuju koja im je informaciona vrijednost, kako ih i za šta upotrijebiti. Finansijski pokazatelji su nesumnjivo snažniji analitički instrument od pukog posmatranja sirovih podataka.

Da bi se mogao donjeti kvalitetan sud o tome jesu li veličine nekih pokazatelja zadovoljavajuće ili ne potrebno je uporediti te pokazatelje sa nekim standardom koji čini mjeru onoga šta bi trebalo da se dogodi pod datim okolnostima. Tri vrste standarda:

ciljne veličine utvrđene planom istorijski podaci iz prethodnog perioda

21

Page 22: Finansijski Menadžment skripta

eksterni podaci ostvareni u drugim preduzećima koju služe za poređenje.Finansijski pokazatelji se obično razvrstavaju prema tipu informacija koje pružaju razlikujemo nekoliko grupa finansijskih pokazatelja:

1. pokazatelji likvidnosti2. pokazatelji zaduženosti3. pokazatelji aktivnosti4. pokazatelji rentabilnosti5. pokazatelji tržišne vrijednosti

1.POKAZATELJI LIKVIDNOSTI.. pokazuju sposobnost plaćanja obaveza preduzeća u kratkom roku. Finansijski menadžeri moraju voditi računa o pokazateljima likvidnosti da bi osigurali njihov pozitivan uticaj na povećanje vjerovatnoće da će preduzeće biti u mogućnosti da uredno, u potpunosti i pravovremeno plaća dospjele obaveze.Najčešće korišteni pokazatelji likvidnosti su:

1. opšti racio likvidnosti,2. rigorozni racio likvidnosti, 3. racio novčane likvidnosti.

Opšti racio likvidnosti (tekući odnos).. je nastao kao refleks aplikacije zlatnog bilansnog pravila finansiranja u užem smislu. Izračunava se prema slijedećem obrascu:Opšti racio likvidnosti = Tekuća aktiva / Tekuća pasivaTekuća aktiva obuhvata novac u blagajni i ostale imovinske pozicije koje će biti upotrebljene ili pretvorene u novac unutar poslovne godine. Tekuća pasiva obuhvata obaveze koje trebaju biti plaćene gotovinom unutar poslovne godine.

Opšti racio likvidnosti pokazuje u kojoj mjeri tekuća aktiva pokriva tekuću pasivu , odnosno u kojoj mjeri neto obrtni kapital daje sigurnost da će sve tekuće obaveze biti podmirene. Ako je opšti racio likvidnosti veći od 1, to znači da je neto obrtni kapital pozitivan, te da se može očekivati da će tekuće obaveze biti pokrivene na vrijeme. Ako je opšti racio likvidnosti manji od 1, to znači da je neto obrtni kapital negativan.Odnos između tekuće aktive i tekuće pasive mora se posmatrati kao gruba mjera likvidnosti. Opšti racio likvidnosti ne uzima u obzir niti likvidnost pojedinih komponenti tekuće aktive, niti ročnost pojedinih komponenti tekuće pasive.Ako je opšti racio likvidnosti nizak, preduzeće se nalazi u situaciji da živi samo danas do sutra, što znači da je prisiljeno primjenjivati neekonomske mjere, koje gotovo uvijek negativno utiču na stabilnost i profitabilnost poslovanja.Analitičari trebaju imati u vidu da menadžeri preduzeća mogu sprovesti određene transakcije na kraju godine da bi poboljšali izgled određenih pokazatelja. Ovaj proces se naziva sređivanje izloga, jer čini određene pokazatelje iz finansijskih izvještaja da izgledaju bolje nego bez tih promjena.Rigorozni racio likvidnosti (brzi odnos).. predstavlja jedan od najstrožijih testova za ocjenu likvidnosti preduzeća i nastao je kao aplikacija pravila finansiranja "1:1". Izračunava se prema slijedećem obrascu:Rigorozni racio likvidnosti = Brza aktiva / Tekuća pasiva

Na osnovu ovog racija može se zaključiti kakva je sposobnost preduzeća da u vrlo kratkom roku osigura određenu sumu novca.Za izračunavanje ovog racija mogu se koristiti i slijedeći obrasci:

22

Page 23: Finansijski Menadžment skripta

Rigorozni racio likvidnost = Tekuća aktiva – Zalihe / Tekuća pasivaRigorozni racio likvidnost = Gotovina + Utrživi vrijednosni papiri + Potraživanja od kupaca / Tekuća pasiva

Racio novčane likvidnosti ..predstavlja konzervativnije mjerenje likvidnosti nego opšti ili rigorozni racio likvidnosti. On uključuje samo gotovinu i utržive vrijednosne papire u brojniku:

Racio novčane likvidnosti = Gotovina + Utrživi vrijednosni papiri / Tekuća pasiva

Racio novčane likvidnosti je previše konzervativan da bi tačno izrazio poziciju likvidnosti preduzeća, jer pretpostavlja da preduzeće može pokriti tekuće obaveze samo gotovinom i utrživim vrijednosnim papirima.Analiza racia novčane likvidnosti može se koristiti za ocjenu likvidnosti kada preduzeće treba platiti većinu ili sve tekuće obaveze samo gotovinom, u kratkom roku.

2.POKAZATELJI ZADUŽENOSTI Postoje dva velika razloga zbog kojih preduzeće drži svoj teret duga pod kontrolom:

kada je preduzeće visoko zaduženo, banke i drugi potencijalni kreditori mogu odbiti dalje odobravanje sredstava,

kada preduzeće zarađuje samo mali dobitak prije kamate i poreza, i ima veliki teret duga, preostat će samo mali dio dobitka za dioničare nekon što se plate troškovi, kamate i porez.

Da bismo ocijenili do koje granice preduzeće koristi pozajmljivanje novca, možemo upotrijebiti nekoliko različitih pokazatelja zaduženosti :

1. odnos ukupnog duga i glavnice,2. odnos ukupnog duga i ukupne imovine,3. odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije,4. koeficijent pokrića rashoda na ime kamate.

1.Odnos ukupnog duga i glavnice.. je osnovni odnos unutar strukture izvora imovine (pasive), a izračunava se prema slijedećem obrascu:Odnos ukupnog duga i glavnice = Ukupni dug / Dionička glavnicaOdnos duga i dioničke glavnice će varirati zavisno od prirode posla i varijabilnosti novčanih tokova.2.Odnos ukupnog duga i ukupne imovine.. pokazuje koliki se dio imovine finansira iz pozajmljenih izvora (kratkoročnih i dugoročnih).Vrijedi slijedeći obrazac:Odnos ukupnog duga i ukupne imovine = Ukupni dug / Ukupna imovinaOcjena kvaliteta ovog pokazatelja mora biti u funkciji daljnje analize poslovanja konkretnog preduzeća, prije svega strukture poslovnih sredstava odnosnog preduzeća.

3.Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije.. koji se može nazvati i udjel tuđeg kapitala, bavi se samo dugoročnom kapitalizacijom preduzeća, pri čemu se kao dugoročna kapitalizacija uzimaju i sopstveni i dugoročni dug. Shodno tome, vrijedi slijedeći obrazac:Odnos dugoročnog duga i ukupne kapitalizacije = Dugoročni dug / Ukupna kapitalizacija4.Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate

23

Page 24: Finansijski Menadžment skripta

.. upozorava na dinamičku zaduženost, jer dug razmatra sa aspekta mogućnosti njegovog podmirenja. Ovaj koeficijent pokazuje da li je preduzeće ostvarilo dovoljno poslovnog dobitka, odnosno dobitka prije kamata i poreza, da komotno plati svoje troškove kamate, ili su njegovi troškovi kamate visoki u odnosu na veličinu poslovnog dobitka.Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate izračunava se na osnovu podataka iz bilansa uspjeha prema obrascu:Koeficijent pokrića rashoda na ime kamate = Poslovni dobitak / Rashodi na ime kamatePrilikom ocjene ovog pokazatelja analitičar treba da uzme u razmatranje:

stabilnost poslovne aktivnosti preduzeća, reprezentativnost godina obuhvaćenih analizom, perspektivnosti budućih finansijskih rezultata, sposobnosti finansiranja iz novih dugoročnih dugova i sl..

3.POKAZATELJI AKTIVNOSTI .. poznati su i pod nazivom koeficijenti obrta. Pomoću njih se mjeri koliko efikasno preduzeće upotrebljava svoju imovinu, što ima neposredan uticaj na stanje likvidnosti i maksimaliziranje rentabilnosti. Ukoliko je poznat koeficijent obrta, tada je moguće izračunati i prosječne dane vezivanja sredstava, tj. prosješno trajanje obrta.Pažnju ćemo usmjeriti na to koliko posmatrano preduzeće efikasno upravlja sa:

1. potraživanjima od kupaca,2. zalihama, 3. ukupnom imovinom.

Aktivnosti potraživanja od kupacaU okviru aktivnosti potraživanja od kupaca od posebnog su značaja dva pokazatelja:

koeficijent obrta kupaca, prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca.

Koficijent obrta kupaca se utvrđuje na slijedeći način:Koeficijent obrta kupaca = Neto prihodi od prodaje / Prosječan saldo kupaca

Prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca se utvrđuje na slijedeći način:Prosječno vrijeme naplate potraživanja od kupaca = 360 dana / Koeficijent obrta kupaca

Ukoliko se želi ispitati aktivnost plaćanja , tj. vlastita spremnost plaćanja obaveza prema dobavljačima, onda se koriste dva najvažnija pokazatelja:

koeficijent obrta dobavljača, prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima.

Koeficijent obrta dobavljača se utvrđuje na slijedeći način:Koeficijent obrta dobavljača = Vrijednost godišnjih nabavki materijala i usluga / Prosječan saldo dobavljača

Prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima se utvrđuje na slijedeći način:Prosječno vrijeme plaćanja obaveza prema dobavljačima = 360 dana / koeficijent obrta dobavljača

24

Page 25: Finansijski Menadžment skripta

Aktivnost vezana za zaliheKada je riječ o aktivnostima vezanim za zalihe, izdvajamo dva pokazatelja:

koeficijent obrta zaliha, prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha.

Koeficijent obrta zaliha utvrđuje se na slijedeći način:Koeficijent obrta zaliha = Cijena koštanja realizovanih proizvoda / Prosječan saldo zaliha

Prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha identifikuje se na slijedeći način:Prosječno vrijeme trajanja jednog obrta zaliha = 360 dana / Koeficijent obrta zaliha

Što je obrt zaliha veći, to je upravljanje zalihama efikasnije, tj. zalihe su svježije i likvidnije. Treba imati u vidu da visoki koeficijent obrta zaliha ponekad ukazuje i na postojanje neažurnosti u nabavkama. Ralativno niski koeficijenti obrta zaliha je znak viška zaliha, sporog rješavanja zaliha ili starih zaliha.Očigledno je da je onda potrebno izbalansirati nekoliko aspekata politike držanja zaliha:

1. timsko vodstvo,2. sezonske fluktuacije porudžbina,3. alternativne upotrebe skladišnog prostora,4. obim kupovnog diskonta i 5. vjerovatnoća da će se zalihe pokvariti ili postati zastarjele.

Koeficijent obrta ukupne imovine.. pokazuje koliko jedna KM ukupne imovine (aktive) stvara KM neto prihoda od prodaje. Vrijedi slijedeći obrazac:Koeficijent obrta ukupne imovine = Neto prihodi od prodaje / Prosječna poslovna sredstva

Ono što je kod ovog koeficijenta za analičare posebno važno jeste različitost ovih koeficijenata kod različitih djelatnosti, što ograničava njegovu komparativnost.

4.POKAZATELJI RENTABILNOSTI.. mjere zarađivačku moć preduzeća. Obično se pokazatelji rentabilnosti svrstavaju u dvije grupe:

1. pokazatelji koji pokazuju rentabilnost u odnosu na prihode od prodaje- u okviru ovih parcijalnih pokazatelja rentabilnosti poslovanja preduzeća koji su zasnovani na podacima iz bilansa uspjeha od posebnog su značaja stopa poslovnog dobitka i stopa neto dobitka.

2. pokazatelji koji pokazuju rentabilnost u odnosu na investicije-u okviru ovih globalnih pokazatelja rentabilnosti koji su zasnovani na podacima iz bilansa stanja i bilansa uspjeha izdvajaju se dva pokazatelja: stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva i stopa prinosa na sopstvena sredstva.

Du Pont sistem analizePolazeći od koristi koje neka investicija vraća, Američka kompanija Du Pont razvila je 1919. godine vlastiti sistem pokazatelja. Pod sistemom pokazatelja podrazumjeva se izbor odgovarajućih pokazatelja, odgovarajući način njihovog povezivanja ili odgovarajuća zavisnost i sveukupna zavisnost pojedinih pokazatelja i njihovog povezivanja sa ciljem.Osnovna Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto dobitka sa koeficijentom obrta ukupnih poslovnih sredstava, i proizvod ove dvije veličine daje stopu neto prinosa na ukupna sredstva.

25

Page 26: Finansijski Menadžment skripta

Osnovna formula za izračunavanje stope neto prinosa na ukupna sredstva je : Stopa neto prinosa na = stopa neto dobitka x koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstavaukupna sredstva

Stopa neto dobitka ignoriše koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava, dok koeficijent obrta ukupnih poslovnih sredstava ignoriše stopuneto dobitka. Stopa neto prinosa na ukupna sredstva eliminiše te nedostatke.Ako se za proširenje izraza poslužimo poznatim pokazateljima, nastaje slijedeće formula:

Naročito je značajno raščlanjivanje stope neto prinosa na ukupna sredstva na njene komponente. Na taj način dolazi se do osnovnih poluga koje menadžment može upotrijebiti u cilju povećanja ove stope. Dva preduzeća sa različitim stopama neto dobitka i koeficijentima obrta ukupne imovine mogu imati jednaku stopu neto prinosa na ukupna sredstva.Proširena Du Pont formula dovodi u vezu stopu neto prinosa na ukupna sredstva sa stopom prinosa na sopstvena sredstva na slijedeći način:

Stopa prinosa nasopstvena sredstva= Stopa neto prinosa na ukupna sredstva x Multiplikator sopstvenih sredstava

Multiplikator sopstvenih sredstava se izračunava kako slijedi :

Multiplikator sopstvenih sredstava= Prosječna poslovna sredstva/Prosječni sopstveni kapital

Uočljivo je da proširena Du Pont formula u analizu rentabilnosti uključuje i finansijsku strukturu, koja se u ovom slučaju definiše kao odnos duga i sopstvenog kapitala.Ako se za proširenje izraza poslužimo poznatim pokazateljima, nastaje slijedeća formula:

Stopa prinosa na sopstvena sredstva može se dobiti i kao proizvod stopa neto dobitka, koeficijenta obrta poslovnih sredstava i multiplikatora sopstvenih sredstava.

Du Pont sistem analize trpi neke prigovore, ali mu se priznaju i neke prednosti. Prema jednom izvoru prigovara mu se:

formiranje elemenata pojedinih pokazatelja nije tako jednostavno kako se na prvi pogled čini, to je uslovljeno načinom obračuna troškova jer ovaj sistem koristi cijenu koštanja,

sistem je ralativno malen, pa ni analiza ne može biti narošito duboka, on uvodi kratkoročno razmišljanje jer je jednostrano orjentisan na kratkoročno maksimaliziranje

rentabilnosti.

26

Page 27: Finansijski Menadžment skripta

Prema istom izvoru, kao prednost navodi se to što je vrlo pregledan, transparentan i elastičan, što omogućava poboljšanje i razvitak.

5.POKAZATELJI TRŽIŠNE VRIJEDNOSTI.. su karakteristični za dionička preduzeća. Oni pružaju dioničarima informaciju o efektima ulaganja u obične dionice dioničkog preduzeća.Ključni pokazatelji tržišne vrijednosti su:

1. neto dobitak po dionici,2. odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici,3. racio plaćanja dividende,4. dividendna stopa,5. knjigovodstvena vrijednost po dionici.

Neto dobitak po dionici ..pokazuje rentabilnost dioničkog preduzeća posmatranu kroz ostvareni neto dobitak po jednoj običnoj dionici.Obrazac za izračunavanje ovog pokazatelja izgleda kako slijedi:Neto dobitak po dionici = Neto dobitak / Broj izdatih običnih dionicaBroj izdatih običnih dionica odnosi se samo na emitovane i prodate dionice.Odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici.. pokazuje kako tržište dionica ocjenjuje zarade po dionici i njihovu budućnost. Ovaj pokazatelj se naziva i multiplikator zarada, a izračunava se kako slijedi:Odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici = Tržišna cijena po dionici / Neto dobitak po dioniciStatično posmatrano, odnos tržišne cijene po dionici i neto dobitka po dionici pokazuje vrijeme za koje bi se investicija mogla vratiti dioničaru, ako se taj odnos ne bi mijenjao. Ako se posmatra kretanje pomenutog odnosa, tada dioničari mogu procijentiti hoće li vrijeme povrata investicija biti kraće ili duže nego što to proizilazi iz statičnog odnosa.Ako se stavi u relativan odnos neto dobitak po dionici i tržišna cijena po dionici, dobit će se stopa kapitalizacije dioničkog kapitala.

Racio plaćanja dividende.. predstavlja odnos između isplaćene dividende po dionici i neto dobitka po dionici. Obrazac za izračunavanje ovog pokazatelja je slijedeći:Racio plaćanja dividende = Isplaćena dividenda po dionici / Neto dobitak po dionici

Dividendna stopa ..izračunava se iz relativnog odnosa dividende po dionici i tržišne cijene po dionici, tj. prema obrascu:Dividendna stopa = Dividenda po dionici / Tržišna cijena po dionici

Ova stopa pokazuje tekući prinos koji dioničar ostvaruje u procentu u odnosu na tržišnu vrijednost dionice koju posjeduje. Preduzeća sa izraženim rastom i razvojem najćešče imaju nižu dividendnu stopu, dok je ta stopa znatno viša kod zrelih preduzeća.

Knjigovodstvena vrijednost po dionici.. izračunava se dijeljenjem ukupnog sopstvenog kapitala sa brojem izdatih običnih dionica. Vrijedi slijedeći obrazac:Knjigovodstvena vrijednost po dionici = Ukupni sopstveni kapital / Broj izdatih običnih dionica

27

Page 28: Finansijski Menadžment skripta

Za knjigovodstvenu vrijednost preduzeća je karakteristično da: polazi od bilansa stanja koji se zasniva na historijskim podacima, ignoriše potencijalne dobitke koji bi se mogli ostvariti korištenjem sredstava i ne razmatra međuzavisnost sa tržišnom vrijednošću preduzeća.

INTERPRETACIJA I PREDOČAVANJE REZULTATA FINANSIJSKE ANALIZEPri interpretaciji rezultata finansijske analize uvriježilo se u poslovnoj praksi korištenje testova koji na brz i jednostavan način omogućavaju ocjenu boniteta preduzeća na osnovu analize finansijskih izvještaja.Jedan takav test – Quicktest, koji se temelji na četiri različita pokazatelja, kreirao je Kralicek. Za ocjenjivanje pojedinih pokazatelja Kralicek preporučuje korištenje skale za ocjenjivanje.U te pokazatelje spadaju:

stepen samofinansiranja, rentabilnost prometa, rentabilnost ukupnog ulaganja, faktor zaduženosti.

Navedeni pokazatelji odražavaju:1. strukturu kapitala,2. rentabilnost prometa,3. rentabilnost ukupnog ulaganja,4. dinamičku likvidnost.

Pri predočavanju rezultata finansijske analize preporučuje se korištenje grafikona. Sunce pokazatelja ili radarska karta uspjeha predstavlja jednostavan način prikazivanja globalne slike o poslovanju preduzeća.Na toj karti se na pravce unose promjene vrijednosti šest pokazatelja:

1. supstance,2. likvidnosti,3. opšte ekonomičnosti,4. rentabilnosti ukupnog ulaganja,5. rentabilnosti vlastitog ulaganja,6. rentabilnosti prometa.

OCJENA UPOTREBNE VRIJEDNOSTI RACIO BROJEVARacio brojevi predstavljaju značajan instrument finansijske analize, koji omogućava analizu razvoja finansijske strukture i rentabilnosti jednog preduzeća i upoređivanje između preduzeća, na osnovu kojih se izvlače pouke za predviđanja i orjentaciju u budućnosti.Veoma je važno tokom vremena upoređivati racio brojeve. Kada se racio brojevi preduzeća poredaju u pregledu za određeni broj godina, analitičaru se pruža mogućnost da mnogo pouzdanije odredi da li je došlo do poboljšanja ili pogoršanja finansijskog stanja i poslovanja preduzeća tokom vremena. Ovdje govorimo o analizi trenda racio brojeva koja daje poseban značaj finansijskoj analizi, zato što sagledava odnose u intervalu od nekoliko godina.Da bi se racio brojevi ispravno koristili korisno je znati:

28

Page 29: Finansijski Menadžment skripta

1. racio brojevi se često nazivaju standardizovanim imenima; važno je osigurati da svi oni koji učestvuju u diskusiji imaju isto shvatanje značanja i načina izračunavanja racio brojeva,

2. na osnovu pozicija bilansa stanja i bilansa uspjeha mogu se izračunati desetine racio brojeva, koji nemaju istu analitičku vrijednost, pa zbog toga treba izbjeći pretrpavanje informacijama do kojeg može dovesti previše racio brojeva;

3. analiziranje jednog finansijskog pokazatelja samo za datu godinu ne može biti od velike koristi; analitičari obično ocjenjuju fiansijske pokazatelje za period od 3 do 5 godina;

4. preduzeća koriste različite računovostvene politike, i to utiče na izračunavanje raznih pokazatelja, a naročito će uticati za upoređivanje više preduzeća, prosjeka grane, ili najboljeg preduzeća u grani;

5. vrijednosti racio brojeva ne mogu same po sebi predstavljati dovoljnu bazu za donošenje kvalifikovanih ocjena o tekućoj poziciji i prosperitetu preduzeća; za donošenje objektivne ocjene potrebno je racio brojeve procjenjivati u svjetlu njihove međuzavisnosti;

6. vrijednosti racio brojeva služe za postavljanje pravih pitanja u svrhu perspektive preduzeća. Prognoza budućih performansi i time racio brojeva preduzeća, traži poznavanje: tehnika analize finansijskih izvještaja, mikro i makro uslova preduzeća i njegovih planova, sposobnost tumačenja rezultata s ovog aspekta.

VI RIZIK I LEVERIDŽ

Poslovni rizik podrazumijeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostvarivanja određenog poslovnog dobitka i određene stope prinosa na ukupna poslovna sredstva. Finansijski rizik podrazumjeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostvarivanja određenog neto dobitka i određene stope prinosa na sopstvena poslovna sredstva. Okosnicu dejstva poslovnog rizika čine fiksni troškovi poslovanja koji nastaju i kada uložena sredstva uopšte nisu aktivirana,odnosno oni nastaju nezavisno od inteziteta korištenja uloženih sredstava dok je dejstvo finansijskog rizika uslovljeno prisustvom fiksnih rashoda finansiranja, odnosno rashoda na ime kamate. Kombinovano dejstvo ova dva rizika naziva se kombinovanim, totalnim, ili ukupnim rizikom. Pošto je preduzeće izloženo riziku privređivanja to je neophodno istim mjeriti i kvantitativno istraživati, u tu svrhu koristi se leveridž pomoću koga se nastoje procjeniti efekti poslovanja uz prisustvo pomenutih konstantnih rashoda. Djelovanje leveridža označava intezivniju promjenu jedne veličine prema promjeni druge veličine koja je tu promjenu izazvala. S obzirom na napred nevedene rizike potrebno je razlikovati:

1. poslovni leveridž2. finansijski leveridž3. kombinovani leveridž

1.Poslovni leveridžPoslovni rizik je vezan za strukturu aktive tj, za investiranje što znači da se ne uzima u obzir model finansiranja uloženog kapitala odnosno način raspodjele poslovnog dobitka između povjerilaca, fiskusa, i vlasnika preduzeća. Poslovni dobitak predstavlja razliku između marže pokrića i fiksnih troškova poslovanja. Marža pokrića je ravno razlici između prihoda od prodaje i varijabilnih troškova. Poslovni dobitak se sastoji od: rashoda finansiranja, poreza iz bruto dobitka i neto dobitak. Faktori koji utiču na visinu marže pokrića odnose se na: visinu prodajnih cijena, visinu obima proizvodnje i prodaje, visinu fizičkog utroška direktnog materijala,energije, usluga i direktnog rada po jedinici proizvoda,visinu pariteta prodajnih i nabavnih cijena, stepen optimizacije strukture proizvodnje ukoliko se radi o preduzeću koje proizvodi više proizvoda.

29

Page 30: Finansijski Menadžment skripta

Faktori koji utiču na visinu rashoda prodaje odnose se na: visinu ulaganja u stalna sredstva, visinu troškova organizacije, visinu troškova prodaje, visinu troškova držanja i osiguranja uloženih sredstava, veličinu kapaciteta kojim se ostvaruje neutralan poslovni rezultat.Iznos fiksnih troškova po jedinici proizvodnje mjenja se obrnuto proporcijonalno obimu proizvodnje. Veći obim i prihodi od prodaje uslovljavaju niže fiksne troškove po jedinici proizvodnje,što dovodi do povećanja poslovnog rezultata, i obrnuto, niži obimi i prihodi od prodaje uslovljavaju povećanje fiksnih troškova po jedinici proizvodnje što ima za posljedicu smanjenje poslovnog rezultata.Faktor poslovnog leveridža izračunava se pomoću sljedeće formule:

P- broj proizvoda na postojećem obimu prodajeC-prodajna cijena po jedinici proizvodaV-prosječni varijabilni trošak po jedinici proizvodaF-ukupni fiksni troškovi za posmatrani periodMože se zapaziti da je iznos faktora poslovnog leveridža multiplikator procenta promjene marže pokrića što daje procenat promjene poslovnog dobitka. Što je multiplikator niži dejstvo poslovnog leveridža je slabije odnosno poslovni rizik ostvarenja poslovnog dobitka je manje, i obrnuto. Za uspješnu upotrebu poslovnog leveridža ključna je mogućnost ostvarivanja ekonomije obima ali i određena stabilnost očekivane prodaje. Smanjenjem poslovne aktivnosti prema očekivanoj ispoljava se rizik visokih fiksnih troškova poslovanja.

2.Finansijski rizik i finansijski leveridžFinansijski rizik podrazumjeva stalnu neizvjesnost preduzeća u pogledu ostvarivanja određenog neto dobitka i određene stope prinosa na sopstvena poslovna sredstva. Fiksni finansijski rashodi prouzrokuju finansijski rizik i aktiviraju dejstvo finansijskog leveridža. Iz toda slijedi da je finansijski rizik vezan za način finansiranja, tj. za strukturu pasive.Učinak finansijskog leveridža je sličan onome kao kod poslovnog leveridža. Promjenjivost u obimu proizvodnje (prodaje) ne izaziva proporcionalan porast ili pad zarada nakon oporezivanja, nego se to odvija intenzivnije.Finansijski leveridž se stvara izborom, dok poslovni leveridž ponekad nije stvar izbora. Veličina poslovnog leveridža koju koristi preduzeće, ponekad je uslovljena vrstom njegove djelatnosti.Za razliku od poslovnog leveridža, finansijski leveridž je uvijek stvar izbora. Niti jedno preduzeće ne mora u strukturi svojih izvora finansiranja imati dugoročni dug ili preferencijalne dionice.Finansijski leveridž se upotrebljava u nadi da će se povećati prinos vlasnicima običnih dionica. Naime, ukoliko se ukupna poslovna ulaganja finansiraju dijelom iz dugova koji limitiran prinos, treba očekivati da će stopa prinosa na ukupna poslovna sredstva biti različita od cijene pozajmljenog kapitala, tj. prosječne kamatne stope.Visina troškova po osnovu kamata (rashoda finansiranja), direktno zavisi od:

1. strukture kapitala (što je struktura kapitala više pomjerenja ka pozajmljenom kapitalu na koji se plaća kamata, biće veći troškovi finansiranja),

2. obima spontanih izvora finansiranja (veći obim spontanih izvora finansiranja povlači za sobom manje troškove finansiranja),

3. racionalnog upravljanja imovinom (ukoliko se racionalno upravlja ukupnom imovinom biće manje angažovano sredstava i pri datom sopstvenom kapitalu, spontanim izvorima i kamatnim stopama biće manje pozajmljenog kapitala na koji se plaća kamata i time će biti manji i troškovi finansiranja),

4. visine kamatnih stopa (niže kamatne stope povlače za sobom manje troškove finansiranja).

30

Page 31: Finansijski Menadžment skripta

Veza između rentabilnosti sopstvenog kapitala i stepena zaduženosti može se uspostaviti i na drugi način, pri čemu su nam potrebni podaci o:

neto dobitku (ND), sopstvenom kapitalu (SK), dugu (D).

Najprije treba utvrditi rentabilnost sopstvenog kapitala (R) i rentabilnosti ukupnog kapitala prije kamata i poslije poreza (r). Najzad, mora se utvrditi i kamatna stopa nakon obračuna poreza (i).

Rentabilnost sopstvenog kapitala utvrđuje se na način kako slijedi:R = ND / SK

Rentabilnost ukupnog kapitala (zbir ukupnog kapitala i duga) utvrđuje se na slijedeći način:r=(ND + Di)/(SK + D)

Koristeći ovu formulu, možemo izraziti neto dobitak (ND), koji pripada vlasnicima preduzeća, kroz njegove sastavne dijelove:

ND = r(SK + D) – Di

što predstavlja razliku između zarade ukupnog kapitala (SK + D) i troška kamata po osnovu duga nakon poreza. Sada možemo prvu formulu nadopuniti na slijedeći način:

što se može preformulisati kao:

Ova formulacija ističe učinak finansijskog leveridža, označen pozitivnim izrazom iza r, koji čine odnos duga i sopstvenog kapitala pomnožen razlikom između snage zarađivanja ukupnog kapitala i troška kamata nakon poreza.

Ukoliko nas interesuju posljedica upotrebe finansijskog leveridža na rentabilnost ukupnog kapitala (r), tada ćemo formulu,

preraditi u

31

Page 32: Finansijski Menadžment skripta

Finansijski leveridž, isto kao i poslovni, je mač sa dvije oštice. Preduzeća koja se njime koriste svoju budućnost stavljaju na kocku; što je veće učešće zajmovnog kapitala u povoljnim poslovnim prilikama dobici vlasnika su veći i obrnuto, što je veće učešće zajmovnog kapitala u nepovoljnim prilikama gubici vlasnika su veći.Uticaj finansijskog leveridža na stopu prinosa na sopstvena sredstva zavisi od:

apsolutne razlike između stope prinosa na ukupna poslovna sredstva i prosječne kamatne stope kao cijene pozajmljenih sredstava i

strukture kapitala preduzeće, odnosno od odnosa između pozajmljenog i sopstvenog kapitala.Što je pomenuta razlika veća i što je relativno učešće dugova u ukupnim izvorima finansiranja veće, utoliko je srazmjerno veći efekat finansijskog leveridža. Pošto efekat finansijskog leveridža može biti i negativan, menadžment preduzeća mora odrediti granicu do koje se preduzeće treba zaduživati radi maksimalizacije prinosa na sopstveni kapital.Faktor finansijskog leveridža može se izračunati pomoću slijedeće formule:Faktor finansijskog leveridža = Pd / Pd – K

gdje je:Pd – poslovni dobitak,K – rashodi na ime kamate.

Rashodi na ime kamate su od presudne važnosti za dejstvo finansijskog leveridža. Ukoliko se poslovanje preduzeća ostvaruje bez pozajmljivanja kapitala, tada neće biti ni finansijskog rizika ostvarivanja dobitka prije oporezivanja. Povećanje rashoda na ime kamate u odnosu na poslovni dobitak dovodi do rasta faktora finansijskog leveridža.Koeficijent pokrića fiksnih rashoda na ime kamate iz poslovnog dobitka se uzima kao dobar pokazatelj stepena izloženosti preduzeća finansijskom riziku, jer pokazuje intenzitet finansijskog opterećenja preduzeća. Što je koeficijent pokrića rashoda na ime kamate veći, utoliko je faktor finansijskog leveridža manji, i obrnuto, što je koeficijent pokrića rashoda na ime kamate manji, utoliko je faktor finansijskog leveridža veći.Objašnjenje dejstva faktora finansijskog leveridža nalazi se dakle u prisustvu fiksnih rashoda finansiranja. S tim u vezi, treba imati u vidu slijedeće:

preduzeću odgovara da koristi pozajmljene izvore finansiranja u slučaju kada je plaćena kamata na pozajmljeni kapital niža od stope prinosa na ukupna poslovna sredstva. Tada govorimo o pozitivnom dejstvu finansijskog leveridža ili pozitivnim efektima finansiranja iz pozajmljenih izvora na rentabilnost sopstvenih izvora finansiranja;

preduzeću ne odgovara da koristi pozajmljene izvora finansiranja u slučaju kada su plaćene kamate na pozajmljeni kapital više od stope prinosa na ukupna poslovna sredstva. Tada govorimo o negativnom dejstvu finansijskog leveridža ili negativnim efetima finansiranja iz pozajmljenih izvora na rentabilnost sopstvenih izvora finansiranja;

preduzeće je indiferentno na strukturu finansiranjau slučaju kada na određenom obimu poslovne aktivnosti ostvaruje rentabilitet ukupnih poslovnih sredstava koji je identičan plaćenim kamatama na pozajmljeni kapital. U takvoj situaciji nema uticaja strukrure finansiranja na efikasnost uoptrebe poslovnih sredstava finansiranih iz sopstvenog kapitala.

3.Ukupni rizik i kombinovani leveridžLeveridž koji objedinjava djestvo poslovnog i finansijskog rizika odnosno leveridž koji odražava izloženost preduzeća ukupnom ili totalnom riziku naziva se kombinovani leveridž. Njegovo djelovanje se određuje

32

Page 33: Finansijski Menadžment skripta

kroz povezanost ativne i pasive. Na bazi identifkovanih faktora poslovnog i finansijskog leveridža možemo utvrditi faktor kombinovanog leveridža kao pokazatelj dejstva ukupnog rizika:Faktor kombinovanog leveridža= Faktor poslovnog leveridža x Faktor finansijskog leveridža

TAČKA INDIFERENCIJE FINANSIRANJAFaktor finansijskog leveridža može da djeluje pozitivno ili negativno na neto dobitak, i stopu prinosa na sopstvena sredstva. On djeluje kad god je stopa prinosa na ukupna sredstva različita od prosječne cijene pozajmljenih izvora finansiranja, što znači bez obzira da li je veća ili manja. Radi testiranja inteziteta djestva finansijskog leveridža veoma je interesantno i analitički značajno utvrditi tzv.tačku indiferencije finansiranja. Ona odgovara onom obimu proizvodnje i prodaje na kome poslovni dobitak omogućuje ostvarenje iste stope prinosa na sopstvena sredstva nezavisno od kombinacije dugova i sopstvenih izvora finansiranja. Na kraju je potrebno naglasiti da ne postoji opšte važeće pravilo za kombinovanje strukture kapitala i korištenje efekata finansijskog leveridža. Struktura kapitala u svakom konkretnom preduzeću uslovljena je i subjektivnim stavom prema riziku i rentabilnosti. Ako postoji velika vjerovatnoća da će poslovni dobitak u toku vijeka trajanja dugo varirati iznad onog koji se ostvaruje u tački indiferencije, onda se finansiranje iz pozajmljenog kapitala može smatrati aktraktivnim metodom finansiranja.

VIII MENADŽMENT OBRTNOG KAPITALA

Menadžment obrtnog kapitala odnosi se na upravljanje tekućom imovinom odnosno obrtnim sredstvima i tekućim odnosno kratkoročnim obavezama. Bruto obrtni kapital odnosi se na tekuću imovinu preduzeća koja uključuje gotovinu ,utržive hartije od vrijednosti, potraživanja i zalihe. Kod utvrđivanja kvaliteta stanja sredstava i njihovih izvora veoma je značajan podatak o visini neto obrtnog kapitala ili neto obrtnih sredstava.Sa više aspekata menadžment obrtnog kapitala predstavlja važno područje za proučavanje:

istraživanja pokazuju da je najveći dio vremena finansijskog menadžera posvećen svakodnevnim operacijama unutar preduzeća,koje se uglavnom mogu svesti pod menadžment obrtnog kapitala.

Tekuća imovina predstavlja kod mnogih preduzeća značajan dio njihove ukupne imovine. Zato što ona predstavlja tako veliku investiciju i zato što ta investicija namjerava biti relativno nepostojana,tekuća imovina je vrijedna stalne pažnje finansijskog menadžera.

Menadžment obrtnog kapitala je od posebnog značaja za mala preduzeća. Iako takva preduzeća mogu minimizirati svoja ulaganja u fiksnu imovinu iznajmljivanjem objekata ili opreme, ona ne mogu izbjeći ulaganja u gotovinu, potraživanja i zaliha.

Relacija između porasta prodaje i potreba za investiranjem tekuće imovine je direktna i veoma jaka.

Loš menadžment obrtnog kapitala reflektuje se u: Previsokom nivou zaliha, sirovina i materijala sa posljedicom visokih obaveza prema

dobavljačima/kreditorima i riziku nedostatka gotovine. Previsokom nivou proizvodnje u toku u odnosu na potrebe i posljedično visokom nivou zaliha

poluproizvoda i gotovih proizvoda, i s toga visokoih potreba finansiranja. Previše liberalnoj kreditnoj politici i/ili neefikasnoj politici naplate što može izazvati nedostatak

novca.Finansijski menadžeri bi trebali nastojati da maximaliziraju vrijednost preduzeća kroz upravljanje tekućom imovinom i tekućim obavezama na način koji će balansirati profitabilnost i rizik. Ovaj cilj uključuje određivanje optimalnog nivoa ulaganja u tekuću imovinu i primjerenog spoja finansijskih izvora

33

Page 34: Finansijski Menadžment skripta

kojim će podržati potrebe investicije u tekućoj imovini. Pretjerano investiranje u tekuću imovinu može umanjiti profitabilnost i sniziti vrijednot preduzeća. Kratkoročna imovina nudi nizak povrat preduzeća ali ako se neprikladno s njom upravlja može imati visoke oportunitetne troškove.Kod upravljanja obrtnim kapitalom postoje dva ključa razmjene. Prvo, profitabilnost obrnuto varira sa likvidnošću. Sa povećanjem niova investiranja u tekuću imovinu menadžeri povećavaju likvidnost preduzeća ali smanjuju potencijalnu profitabilnost mjerenu povratom na investicije. S druge strane, profitabilnost se pomiče zajedno sa rizikom tj.,postoji proporcija između rizika i prinosa.

PRISTUPI MENADŽMENTU OBRTNOG KAPITALAMenadžeri moraju održavati dovoljnu likvidnost kako bi osigurali da preduzeće može udovoljiti svojim dospjelim kratkoročnim obavezama. S druge strane, pretjerano investiranje u tekuću imovinu povećava likvidnost ali smanjuje profitabilnost i redukuje bokatsvo dioničara. Menadžeri imaju različite filozofije ili pristupe za rješavanje ovih rizik-povrat veza u menadžmentu obrtnog kapitala. Relaksirajući ili konzervativni pristup je onaj pristup koji se oslanja na veće nivoe tekuće imovine. Restriktivni ili agresivni pristup se manje oslanja na ulaganje u gotovinu utržive hartije od vrijednosti, potraživanja i zalihe. Umjereni pristup se nalazi između ova dva. Pristup menadžmentu obrtnog kapitala također se mjenja u zavisnosti od toga kako preduzeće finansira sezonske varijacije u tekuću imovinu. S tim u vezi u literaturi se navode 3 pristupa menadžmentu obrtnog kapitala i to:

1. Pristup usklađivanja ročnosti2. Konzervativni pristup3. Agresivni pristup

1.Pristup usklađivanja ročnosti Kao što njegovo ime samo sugeriše pristup usklađivanja ročnosti uključuje zaštitu od rizika usklađivanjem ročnosti izvora finansiranja sa ročnošću vezivanja sredstava. Preduzeće finansira dugoročno vezanu imovinu iz dugoročnih izvora finansiranja, dok sezonske varijacije u svojoj tekućoj imovini odnosno povremena obrtna sredstva finansira iz tekućih obaveza. Pristup usklađivanja ročnosti uslovljen je u prvom redu dinamikom pretvaranja nenovčanih djelova imovine u novčanih oblik, dakle načelom likvidnosti. 2. Konzervativni pristupKod konzervativnog pristupa za upravljanje obrtnim kapitalom preduzeće upotrebljava dugoročne izvore za finansiranje dugoročno vezane imovine i neke povremene tekuće imovine. Pored toga preduzeće upotrebljava kratkoročno finansiranje za samo neke djelove povremene tekuće imovine. Konzervativni pristup za upravljanje obrtnim kapitalom žrtvuje profitabilnost za račun neupitne raspoloživosti gotovine i podmirivanja obaveza. U konzervativnom pristupu traži da se i dio povremenih potreba preduzeća finansira iz dugoročnih izvoran,na taj način se stvara svojevrsna rezerva sigurnosti.3.Agresivni pristup Agresivni pristup za upravljanje obrtnim kapitalom uključuje veću upotrebu kratkoročnog finansiranja a manje dugoročnog finansiranja, nego u pristupu usklađivanja ročnosti i konzervativnom pristupu. Što je veči dio permanentne tekuće imovine finansiran kratkoročnim dugom to se način finansiranja tretira agresivnijim. Primjena agresivnog pristupa za upravljanje obrtnim kapitalom želi iskoristiti prednost kratkoročnog finansiranja i time povećati profitabilnost poslovanja preduzeća. Zbog nižih troškova kratkoročnog finansiranja u agresivnom se pristupu i dio dugoročno vezane imovine finansira kratkoročno.

Nekoliko faktora može uticati na odluku izbora pristupa kojim će preduzeće upravljati svojim obrtnim kapitalom. Preduzeće bez spremnog pristupa tržištu novca može izabrati konzervativni pristup i aktivirati dugoročno finansiranje. Ukoliko kratkoročne kamatne stope rastu preduzeće će imati manje

34

Page 35: Finansijski Menadžment skripta

refinansiranje po najvišim stopama i moći će izbjeći rizik od gubljenja kredita. S druge strane, menadžeri koji vjeruje da će kratkoročne kamatne stope padati može biti u iskušenju da se prilagodi agresivnom pristupu. Pri zaštiti od promjena u kamatnim stopama pristup usklađivanja ročnosti dopušta menadžerima da se koncetrišu na druge važnije odluke u maksimaliziranju vrijednosti.

POSLOVNI CIKLUS I CIKLUS GOTOVINEKod tipičnog proizvodnog ciklusa, preduzeće nabavlja zalihe i postepeno ih plaća, zapošljava i plaća radnike, prodaje gotove proizvode i sakuplja plaćanja od svojih kupaca. Za upravljanje tokovima gotovine za vrijeme ovog perioda menadžeri se često fokusiraju na poslovni i gotovinski ciklus preduzeća.Poslovni ciklus je vremenski period koji protekne od nastanka novčane obaveze za nabavke do naplate potraživanja što proizilaze iz prodaje proizvoda i usluga. Poslovni ciklus preduzeća može se izraziti na sljedeći način:

Poslovni ciklus = Period obrta zaliha + Period naplate potraživanja

Period naplate potraživanja, koji se još naziva i dani nenaplaćene prodaje, je prosječno vrijeme koje je potrebno preduzeću da prikupi gotovinu iz prodaje na kredit. Jedan od ciljeva menadžmenta obrtnog kapitala je da poslovni ciklus traje što kraće. Relativno kratki poslovni ciklus označava efikasno upravljanje zalihama i potraživanjima, što se pozitivno odražava na likvidnost preduzeća. Relativno dugi poslovni ciklus može biti signal previsokih potraživanja i /ili zaliha te se može negativno odraziti na stvarnu likvidnost preduzeća.Ciklus gotovine je vremenski period koji protekne od stvarnog novčanog izdatka za nabavke do naplate gotovine koja proizilazi iz prodaje. To je broj dana između potrošnje gotovine za proizvodne resurse i primanja gotovine iz prodaje proizvoda. Ciklus gotovine preduzeća može se izraziti na sljedeći način:

Ciklus gotovine= Poslovni ciklus – Period odloženog plaćanja

Period odloženog plaćanja je prosječno vrijeme koje protekne između kupovine materijala i rada i gotovinskih isplata za te namjene.Cilj preduzeća je da ima što je moguće kraći ciklus gotovine bez šteta u operacijama. Ovo će poboljšatti profite, zato što duži ciklus gotovine izaziva veće potrebe za vanjskim finansiranjem, a takva finansiranja imaju troškove.

Menadžeri mogu rukovoditi ciklus gotovine i osloboditi gotovinu za druge aktivnosti tako što će : rukovoditi period obrta zaliha, rukovoditi period naplate potraživanja, odnosno ubrzati naplatu potraživanja ili produžiti period odloženog plaćanja dobavljačima.

Restriktivni pristup menadžmentu obrtnog kapitala će nastojati da skrati period obrta zaliha i period naplate potraživanja, što će za rezultat imati relativno kratak ciklus gotovine. Relaksirajući pristup će kreirati visoki nivo zaliha i potraživanja, duži period obrta zaliha i duži period obrta potraživanja, što će za reazulata imati i relativno duži ciklus gotovine. Umjereni pristup će kreirati ciklus gotovine koji je između ove dvije krajnosti.

IX MENADŽMENT GOTOVINE

35

Page 36: Finansijski Menadžment skripta

Gotovina predstavlja novac koji preduzeć drži u blagajni ili na računima po viđenju u komercijalnim bankama. Pored gotovine preduzeća drže i likvidnu imovinu koja uključuje ekvivalentnu gotovinu, i utržive hartije od vrijednosti.Menadžment gotovine je veoma stručna visokorafinirana aktivnost. Cilj menadžmenta gotovine je održati ulaganje u gotovinu, u što manjem iznosu dok se održavaju efikasne operacije preduzeća. Postoje dvije glavne koristi od držanja likvidne imovine. Prvo dopušta kompaniji da izbjegnu transakcione troškove koji se odnose na pribavljanje novčanih sredstava ili likvidaciju imovine za obavljanje tekućih plaćanja. Drugo, kompanija može upotrijebiti svoju likvidnu imovinu za finansiranje svojih aktivnosti i investicija kada drugi izvori sredstava nisu brzo dostupni ili su preskupi. Menadžment gotovine uključuje tri glavna područja odluka:

utvrđivanje optimalnog salda gotovine investiranje suviška gotovine upravljanje naplatama i isplatama.

Postoje tri motiva za držanje gotovine:1. transakcioni motiv (preduzeća imaju transakcioni motiv za držanje gotovine tj.,preduzećima je

potrebna gotovina za isplatu plata, dugova, poreza i dividendi.)2. motiv opreznosti ( Ovaj je motiv vezan uz održavanje finansijske rezerve kako bi se mogla

podmiriti neočekivana plaćanja. Što je veća mogućnost predviđanja novčanih tokova to je potrebna manja novčana rezerva na računu preduzeća.)

3. Špekulativni motivi ( Ovaj je motiv vezan za iskorištenje privremenih mogućnosti zarade, kao što je neočekivani pad cijena materijala. Preduzeća uglavnom drže novac zbog špekulacije.)

TROŠKOVI DRŽANJA/NEDRŽANJA GOTOVINE

Troškovi držanja gotovine obuhvataju: gubitak kamata i gubitak kupovne moći

Gubitak kamataAko se novac drži u svom najlikvidnijem obliku, on neće donositi nikakvu kamatu. Moguće je da preduzeće posjeduje određenu količinu novca u obliku kratkoročnih depozita sa kojih se novac može povući u kratkom roku ako je potrebno. Čak i u tom slučaju postoje troškovi, pošto kratkoročna kamatna stopa niža od dugoročne.

Gubitak kupovne moćiKao i kod trgovačkih kredita, tokom perioda inflacije pojavljuje se erozija novca. Držanje novca u jednoj valuti može dovesti do gubljenja kupovne moći posmatrano sa stanovišta neke druge valute, kada postoji kretanje deviznog kursa između te dvije valute.Pored troškova držanja gotovine, postoje i troškovi držanja malo ili nimalo gotovine. Ti troškovi obuhvataju:

gubitak reputacije (goodwilla-a) od strane dobavljača, gubitak mogućnosti, nemogućnost traženja popusta i troškove posuđivanja

Gubitak goodwill-a od strane dobavljača

36

Page 37: Finansijski Menadžment skripta

Riječ «dobavljač»se ovdje koristi u najširem mislu i obuhvata i radnike kao dobavljače rada. Neplaćanje dospjelih obaveza na vrijeme može dovesti do gubitka budućih dobavljača. Ukoliko preduzeće nije u mogućnosti da izmiri kreditne obaveze, kreditor može preduzeti mjere koje dotično preduzeće mogu odvesti u bankrot.Gubitak mogućnostiZalihe gotovine su potrebne da se brzo može reagovati na mogućnosti.Nemogućnost tražnje popusta Diskonti za promtno plaćanje nose velike prednosti, u procentualnom smislu, za preduzeće koje kupuje, neposjedovanje gotovine može isključiti traženje takvih popusta.Troškovi posuđivanja Neposjedovanje gotovine može iziskivati od preduzeća da uzima kratkoročne zajmove da bi moglo platiti neplanirane obaveze. Troškovi kamate na ta sredstva mogu biti veliki, naročito kada novac treba vratiti u kratkom periodu i pod pritiskom.

Finansijski menadžer ima za cilj da postigne optimalan balans između dva navedena tipa troškova. Postoje određeni modeli koji olakšavaju postizanje tog cilja. Oni objedinjuju potrebu za gotovinom, kamatnu stopu na utržive hartije od vrijednosti, te trošak prijenosa između utrživih hartija od vrijednosti i gotovine. Ovi klasični modeli pronalaze optimalan saldo gotovine tako što uzimaju u obzir oportunitetne troškove držanja gotovine i troškove transakcija načinjene prodajom utrživih hartija od vrijednosti kako bi se povećao nivo gotovine.Oportunitetni troškovi držanja gotovine odnose se na povrat koji preduzeće može zaraditi ako investira gotovinu u utržive hartije od vrijednosti umjesto da drži gotovinu. Kada preduzeće prodaje utržive hartije od vrijednosti, ono uzrokuje troškove transakcija koji primarno uključuju honorarne plaćene brokerskim kućama koje provode prodajne transakcije.

Finansijski menadžer treba biti oprezan kod primjene modela za utvrđivanje optimalnog salda gotovine. Od izuzetne je važnosti da finansijski menadžer ima na raspolaganju informacije koje nisu direktno uključene u model. Uz vlasito prsuđivanje menadžera, modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine bi se trebali koristiti kao vodić za inteligentno odlučivanje.

UTVRĐIVANJE OPTIMALNOG SALDA GOTOVINENajpoznatiji modeli za utvrđivanje optimalnog salda gotovine su:

Baumol-ov model i Miller-Orr-ov model.

Baumol-ov modelOvo je najjednostavniji model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine, i on se poklapa sa modelom ekonomične veličine porudžbine. Baumol je prepoznao temelje sličnosti zaliha i gotovine sa finansijskog aspekta. Baumol-ov model pretpostavlja da je isplata gotovine ravnomjerna tokom vremena, da su oportunitetni troškovi držanja gotovine konstantni, i da preduzeće plaća fiksni trošak transakcije svaki put kada konvertuje hartije od vrijednosti u novac.Jednačina za izračunavanje ukupnih troškova gotovinskog salda glasi:

37

Page 38: Finansijski Menadžment skripta

gdje je: T - ukupan iznos u KM koji perduzeće godišnje treba da položi na svoj račun po viđenju,C- veličina svakog depozita u KM, b- fiksni trošak svake transakcije u KM, i - kamatna stopa koju bi preduzeće moglo da zaradi na ulaganjima.

Preduzeće bi trebalo da izabere veličinu depozita (C) koja minimalizira ukupne troškove. Formula za izračunavanje optimalne veličine depozita (C*) glasi:

Ova formula pokazuje da pri datom nivou ukupne gotovine koji je potreban u jednoj godini, optimalna veličina depozita se povećava sa veličinom fiksnog transakcionog iznosa (b) a opada sa oportunitetnim troškom sredstava (i).

Po sebi je razumljivo da pretpostavke ovog relativno jednostavnog modela predstavljaju i njegova glavna ograničenja:

u model nisu uključeni gotovinski primici u toku perioda, pretpostavka je i da su i gotovinski izdaci ujednačeni, te da su gotovinski tokovi izvjesni, nisu predviđene rezerve likvidnosti koje su od posebne važnosti za preduzeća koja ne mogu brzo

i jeftino popuniti iscrpljeni gotovinski saldo.

Miler-Orr-ov modelUmjesto pretpostavke da se saldo gotovine jednako spušta kroz period Miller-Orr-ov model za utvrđivanje optimalnog salda gotovine predstavlja da dnevni tok novca protiče nasumično iz dana u dan. Prema ovom modelu menadžeri utvrđuju:

donji kontrolni limit (DKL) koji može reprezentovati bilo koji sigurnosni nivo gotovine za preduzeće ili zathtjevati kompenzacioni saldo.

Gornji kontrolni limit (GKL) koji je postavljen za 3Z iznad DKL-a Ciljani nivo gotovine (C*) koji je postavljen za nivo Z iznad DKL-a. To je ciljani nivo gotovine koji

preduzeće ponovno uspostavlja kada gotovinski saldo dosegne jedan ili drugi kontrolni limit.

Menadžeri također treba da procjene varijansu tokova gotovine po periodu (σ2), troškove po transakciji (b) i periodičnu kamatnu stopu (i). Varijansa je statički izraz koji se koristi za mjerenje varijabilnosti varijable. U finansijama viša varijabilnost generalno reflektuje i veći rizik. Varijansa i kamatna stopa upotrebljene u modelu bi mogle biti bazirane na istom vremenskom periodu kao što je dan ili sedmica.Možemo utvrditi ciljani nivo gotovine (C*) u Miller-Orr-ovom modelu utvrđujući Z.:

Gdje je: Z iznos gotovine dobijen prodajom utrživih hartija od vrijednosti koji je onda depozit na računu po viđenju preduzeća, b je trošak po transakciji, σ2 je varijansa neto novčanih tokova po periodu, i je periodična kamatna stopa koju preduzeće može zaraditi investiranjem u utržive hartije od vrijednosti.

INVESTIRANJE SUVIŠKA GOTOVINE

38

Page 39: Finansijski Menadžment skripta

Smisao finansijskog upravljanja gotovinom svodi se na to da se što više gotovine oslobodi za rentabilna ulaganja a da se ne ugrozi likvidnost preduzeća. Jedan od kompromisa između ta dva principa privređivanja predstavlja i ulaganje privremeno slobodne gotovine u kratkoročne hartije od vrijednosti.

Kratkoročne hartije od vrijednosti u koje se najčešće ulaže privremeni suvišak gotovine obuhvataju: komercijalne zapise, bankarske akcepte, prenosive depozitne certifikate, repo aranžmane...

Kada bira dostupne krakoročne hartije od vrijednosti finansijski menadžer uzima u obzir nekoliko kriterijuma i to:

rizik neplaćanja, likvidnost, dospijeće i povrat

Rizik neplaćanja je rizik da korisnik pozajmice neće udovoljiti obavezama da plaća glavnicu i kamate. Što je veća vjerovatnoća da korisnik pozajmice neće ispuniti obaveze, veća je i premija koju zahtijeva tržište.Likvidnost ili utrživost se odnosi na lakoću konvertovanja hartije od vrijednosti u gotovinu. Kako se hartije od vrijednosti često drže opreza radi, sigurno je da je ovo jedna od značajnijih karakteristika koju finansijski menadžer mora imati na umu prilikom investiranja suviška gotovine.Dospijeće se odnosi na dužinu vremena koje preostaje prije nego što emitent isplati hartije od vrijednosti. Što je duži rok dospijeća, to je veći povrat, ali i veća izloženost riziku povrata. Kod neizvjesnijih gotovinskih tokova preduzeća preferirat će se kraći rok dospijeća, i obrnuto.Povrat na hartiju od vrijednosti vezan je uz kamatu i/ili aprecijaciju glavnice koju daje hartija od vrijednosti. Povrat je uslovljen nivoom rizika, pa će, u skladu s tim, najmanji povrat nositi najlikvidnije i najsigurnije hartije od vrijednosti – državne hartije od vrijednosti. Da bi se ostvario veći povrat, potrebno je preuzeti veći rizik neplaćanja ili žrtvovati likvidnost. Pri procjeni povrata svoju težinu imat će i visina transakcionih troškova – troškova prodaje hartija od vrijednosti.

Smatra se da je korisno portofolio kratkoročnih hartija od vrijednosti podijeliti u tri jednaka dijela i to : dio brzo unovčivih hartija od vrijednosti, dio unovčivih hartija od vrijednosti koji je namijenjen za kontrolisane isplate i slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti.

Primarna briga hartija od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti jeste da se mogu brzo konvertovati u novac.

Drugi dio portofolija kratkoročnih hartija od vrijednosti čine hartije od vrijednosti koje su namijenjene za podmirenje poznatih isplata. Ove hartije od vrijednosti ne trebaju ispuniti strogi zahtjev za istovremenomunovčivošću, kao što je to slučaj sa hartijama od vrijednosti koje čine brzo unovčivi dio.

Slobodno unovčivi dio hartija od vrijednosti - radi se o sumi izdvojenih hartija od vrijednosti koje se ne koriste niti za podmirenje gotovinskog računa niti podmirenje kontrolisanih isplata preduzeća.

Na izbor portofolija utrživih hartija od vrijednosti utiče i lični stav finansijskog menadžera prema riziku. Konzervativniji menadžeri će isključivo ulagati u državnr hartije od vrijednosti, a agresivniji u hartije od

39

Page 40: Finansijski Menadžment skripta

vrijednosti sa visokim kamatama. Preduzeće koje je izloženo višem stepenu rizičnosti poslovanja trebalo bi održavati konzervativniji portofolio, dok bi se agresivniji portofolio mogao održati u suprotnom slučaju.

MENADŽMENT GOTOVINSKIH NAPLATA I ISPLATAPreduzeće može povećati efikasnost upravljanja vlastitom gotovinom ako ubrza naplatu i uspori plaćanja. Preduzeće želi ubrzati naplatu svojih potraživanja tako da što prije može imati koristi od novca, u pravilu preduzeće to može postići:

stimuliranjem kupaca na ranije plaćanje pomoću ponuđenih kasaskonta primjenom restriktivnih kreditnih standarda usvajanjem selektivnijih metoda kreditiranja kupaca.

Preduzeće nastoji da prolongira isplate dobavljačima za kupljene sirovine i materijal odnosno da plate dobavljačima što je moguće kasnije a da pri tome neruinira svoj kreditni bonitet koji ima među dobavljačima. Treba imati u vidu svakako da postoje značajna ograničenja pri odlaganju plaćanjja obaveza prema dobavljačima. Za prolongiranje isplate prema dobavljačima otvara se izvjestan prostor u slučajevima kada preduzeće kupac apsorbuje znatan dio njihovih prodaja odnosno kada su dobavljači stvarno zavisni od kupca. Fokusirat ćemo se na dvije metode za ubrzavanje naplata:

1. sistem zaključanog pretinca2. koncetrisano bankarstvo.

Upotrebom sistema zaključanog pretinca mnoge kompanije ubrzavaju naplate upotrebom zaključanog pretinca. Kod sistema zaključanog pretinca kupci šalju čekove u specijalni poštanski pretinac koji održava lokalna banka. Lokalna banka prikuplja čekove poslane u zaključani pretinac nekoliko puta na dan a potom ih deponuje direktno na račun kompanije. Upotreba koncetrisanog bankarstva-kompanije također mogu ubrzati sabiranje novca upotrebom koncentrisanog bankarstva. Kupci kompanije vrše plaćanje u regionalnim filijalama radije nego u njenom sjedištu. Regionalne filijale odatle deponuju čekove na njihov lokalni bankarski račun. Kompanija periodično prebacuje višak novčanih sredstava iz regionalnih banaka na koncetrisani račun jedne od koncetrisanih banaka kompanije. Najčešće korištene metode za upravljanje isplata dobavljačima i drugim kreditorima bez ugrožavanja kreditnog boniteta kompanije ili bez izazivanja dodatnih troškova finansiranja odsnose se na:

centralizovane isplate upotrebu mjenica za plaćanje računa uspostavljanje sistema nultog salda.

Centralizovane isplate- kompanije mogu postići bolju kontrolu svojih isplata tako što će centralizovati svoje isplate preko jednog ili malog broja računa uobičajeno postavljenih u sjedištu kompanije.Upotreba mjenice za plaćanje računa-kompanije mogu odlagati isplate koristeći se plaćanjem direktno mjenicama. Za razliku od čekova PTD nije plativ na zahtjev. Umjesto toga banka mora podnjeti PTD kompaniji izdavaocu kao prilog. Stoga kompanije može odlagati ulaganje u banku potrebnih novčanih sredstava kojima će pokriti čekove dok imalac ne podnese ček svojoj banci.Uspostavljanje sistema nultog salda- kompanije mogu upotrijebiti sistem nultog salda sa svojim bankama. Kod ovog sistema jedan glavni isplatni račun servisira veliki broj pomoćnih računa. Pomoćni računi su odvojeni računi namjenjeni za različite svrhe. Svaki dan banka automatski prebacuje dovoljno sredstava sa glavnog isplatnog računa na pomoćne račune kako bi pokrila sve čekove koje su imaoci prikazivali banci na taj dan. Neuposlena gotovina je eliminisana sa pomoćnih računa tako da je nulti saldo uspostavljen na svakom pomoćnom računu. Samo glavni račun održava saldo gotovine.

X MENADŽMENT POTRAŽIVANJA

40

Page 41: Finansijski Menadžment skripta

Osnovni zadaci menadžmenta potraživanja od kupaca svode se na vođenje racionalne: kreditne politike politike kreditnih uslova politike naplate stalnih potraživanja,

Kreditna politika-treba da odredi pod kojim se uslovima može kredit odobriti nekom kupcu kao iznos kredita koji mu se može dati. Ona u sebi sadrže dvije ključne dimenzije:

kreditne standarde analizu kreditne sposobnosti.

Utvrđivanje kreditnog standardaKreditni standard predstavlja minimalni kvalitet kreditne sposobnoosti kupca koji preduzeće može prihvatiti. Kreditni standardi mogu biti oštriji i blaži. Prilikom izmjene kreditnih standarda valja u obzir uzeti nekoliko ključnih varijabli od kojih zavisi efikasnost menadžmenta potraživanja, to su: administrativni troškovi kreditiranja, troškovi držanja potraživanja od kupaca, očekivani gubici zbog nenaplativih potraživanja i obim prodaje. Ukoliko preduzeće ublaži odnosno relaksira kreditne standarde realno je očekivati povećanje broja kupaca i potraživanja od kupaca, a samim tim i povećanje administrativnih troškova vezanih za taj povećani iznos potraživanja od kupaca. Strožija kreditni standardi obično izazivaju smanjenje potraživanja od kupaca i administrativnih troškova vezanih za potraživanje od kupaca. Drugu varijablu predstavljaju troškovi držanja potraživanja od kupaca odnosno troškovi finansiranja ulaganja u potraživanja od kupaca. To su ostvari oportunitetni troškovi koji odgovaraju izgubljenom prinosi koji bi se mogao ostvariti da je preduzeće uložilo svoj kapital u najbolju odbačenu alternativu umjesto u potraživanja od kupaca. Promjena kreditnog standarda utiče također i na gubitke zbog otpisa nenaplativih potraživanja od kupaca. Logično je očekivati da će slabljenje kreditinih standarda tj.,kreditiranje kupaca sa slabijim kreditnim bonitetom izazvati povećanje gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja. Potrebno je imati u vidu i samostalno dejstvo kreditinih standarda na obim prodaje. Blaži kreditni standard treba da bude kompenzirani povećanjem obima prodaje dok oštriji kreditni standardi izazivaju smanjenje obima prodaje. Da bi smo ocjenili kvalitet kreditnog standarda neophodno je uspostaviti vrijednost dvije osnovne veličine:

1. dobitka, koji nastaje usljed povećanja obima prodaje 2. troškova, koji nastaju usljed držanja dodatnih potraživanja.

Analiza kreditne sposobnostiKod procjene kreditne sposobnosti kupca tradicionalno se razmatra pet faktora (5K):

1. karakter-podrazumijeva sposobnost odnosno volju kupca da podmiri svoja dugovanja. To je najčešće najvažniji kreditni aspekt kreditne analize. Najbolji pokazatelj karaktera je prijašnje kreditno iskustvo tražioca kredita.

2. Kapacitet-podrazumijeva sposobnost kupca da izvrši svoje obaveze. Preduzeće prilikom odobravanja kredita obično mjeri kapacitet kupca na osnovu racia likvidnosti i cash flow-a iz poslovanja.

3. Kapital- se odnosi na vlastiti kapital kupca. Preduzeća koja odobravaju kredite vrlo često razmatraju pokazatelje zaduženosti. Ako je vlasnik osigurao veliki dio ukupnih izvora bit će zainteresovan da održi preduzeće a ne da ga pusti da ode u stečaj.

4. Kolateral (pokriće)-se odnosi na kupčevu imovinu koja je na raspologanju za osiguranje kredita. Što je veća vrijednost kolaterala to je veći kreditni rizik.

5. Konjunkturna faza-se odnosi na uticaje ekonomskih kretanja koja bi mogla da utiču na kupčevu sposobnost izmirenja obaveza. Preduzeće koje je jedva sposobno da podmiri svoja dugovanja u

41

Page 42: Finansijski Menadžment skripta

periodu normalne ili jake ekonomije može doći u mogućnost izmirenja svojih obaveza u recesivnim i kriznim periodima.

jedan od najpoželjnijih izvora podataka za kreditnu analizu su finansijski izvještaji podnosioca kreditnog zahtjeva, naročtio ukoliko su revidirani. Pouzdane informacije o podnosiocu kreditnog zahtjeva mogu se dobiti i od njegove banke kao i od drugih dobavljača sa kojima podnosilac kreditnog zahtjeva održava poslovne odnose. Za kreditnog menadžera od izuzetnog značaja su informacije o tome da li podnosilac kreditnog zahtjeva na vrijeme ispunjava obavezu prema drugim dobavljačima ili ih izvršava sa odgodom. Nakon prikupljenih podataka o podnosiocu kreditnog zahtjeva kreditnii analitičar pristupa analizi kreditnog zahtjeva. Preduzeća ponekad koriste kreditnog bodovanje kako bi dodjelila brojčanu ocjenu kupcu baziranu na raspoloživim informacijama. Preduzeće tada svoju odluku o tome da li će odobriti kredit ili ne bazira na toj brojčanoj kreditnoj ocjeni. Preduzeća obično kreiraju vlastite sisteme za kreditno bodovanje kako bi brzo donjela odluku o prihvatanju/odbijanju kupca jer znaju da trošak urzokovan lošim kreditnim bodovanjem može biti veoma značajan. Utvrđivanje maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom podnosiocu kreditnog zahtjeva od posebnog je značaja jer ukazuje na maksimalno izlaganje riziku koje je preduzeće spremno da zbog njega podnese. Prilikom određivanja maksimalnog iznosa kredita koji se može odobriti nekom kupcu korisno je primjeniti tzv.pravilo zdrave pameti-odaberite manje između:10% od neto vrijednosti podnosioca kredinog zahtjeva ili20% od neto obrtnog kapitala podnosioca kreditnog zahtjeva.

POLITIKA KREDITNIH USLOVAPolitika kreditnih uslova podrazumijeva uslove plaćanja koje preduzeće traži od svojih kupaca na kredit. Kreditni uslovi definišu tri bitna elementa kreiranja i plaćanja. Ti elementi su:

1. Kasa-skonto; predstavlja procentualno sniženje prodajne cijene koje je vezano za uslov da kupac plati kupovinu u diskontnom periodu. Kasa-skonto predstavlja stimulans kupca da svoje potraživanje plati prije vremena dospjeća.

2. diskontni period; predstavlja broj dana koji se nudi kupcu od početka kreditnog perioda pa do ostvarenja novčanog popusta.

3. kreditni period; predstavlja broj dana od prvog pa do posljednjeg dana u kojem kupac ima obavezu da izmiri cio iznos duga dobavljaču.

Za produženje diskontnog perioda može se očekivati povećanje obima prodaje i smanjenje gubitka zbog nenaplativih potraživanja. Isto tako, opravdano je očekivati da će produženjem diskontnog perioda neki kupci koji ranije nisu koristili kasa-skonto sada početi da ga koriste. Kupci koji su do sada koristili kasa skonto dobijaju dodatnu beneficiju budući da će moći da izvrše plaćanje u dužem periodu a da ne izgube popust. Posljedica toga je produženje prosječnog perioda naplate ukupnih potraživanja. Logično je predpostaviti da će produženje kreditnog perioda potaći potražnju koja bi potom trebala povećati obim prodaje i dobitak od prodaje. S druge strane, produženje kreditnog perioda obično ima za posljedicu i produženje prosječnog perioda naplate potraživanja kao i povećanje gubitka zbog nenaplativih potraživanja što se negativno odražava na dobitak preduzeća.

POLITIKA NAPLATE POTRAŽIVANJAPolitika naplate potraživanja obuhvata:

1. analizu potraživanja2. odluku o postpucima naplate nenaplaćenih potraživanja.

1. Analiza potraživanja omugućuje kontinuiranu procjenu kreditne sposobnosti kupca. Preduzeće vrši analizu svojih potraživanja od kupaca obično pomoću perioda naplate potraživanja. Neočekivani porasti

42

Page 43: Finansijski Menadžment skripta

perioda naplate potraživanja su obično razlog za brigu. Duže vrijeme naplate potraživanja od kupaca u odnosu na ponuđeni kreditni period nameće potrebu analize starenja potraživanja. U tu svrhu se obično koristi tabela starosti potraživanja. Ona klasifikuje potraživanja od kupaca prema broju dana nenaplaćenih potraživanja i obezbjeđuje korisne informacije o kvalitetu potraživanja preduzeća. Kod analize potraživanja može se provoditi i analiza prosječne starosti potraživanja od kupaca. Jedan od načina za izračunavanje prosječne starosti potraživanja od kupaca je da se izračunava ponerisani prosjek za svako nenaplaćeno potraživanje. Ponder za svako potraživanje se dobije tako što se podjeli iznos datog potraživanja sa ukupnim iznosom svih nenaplaćenih potraživanja. Analiza potraživanja može se vršiti pomoću racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja. Formula za izračunavanje ovog racia glasi: Racio gubitka zbog otpisa nenaplativih potraživanja= Tr. nenaplativih potraživanja/prodaja na kredit

Odluka o postupcima naplate nenaplaćenih potraživanja

Preduzećima stoji na raspolaganju više postupaka kod naplate potraživanja, a najčešće se koriste: 1. pismene opomene,2. telefonski pozivi,3. lične posjete kupcu,4. angažovanje specijalnih agencija za naplatu kredita i5. preduzimanje pravnih radnji.

Kada preduzeće identifikuje neizmirene račune, može preduzeti sljedeće korake: Preduzeće šalje pismo vlasniku neizmirenog računa. Preduzeće može poslati ljubazan

«prijateljski podsjetnik» onim kupcima koji samo nekoliko dana kasne sa uplatom. Preduzeće poziva neurednog kupca na razgovor o naplati. Telefonski poziv će uslijediti onda

kada je preduzeće već nekoliko puta poslalo pismo. Preduzeće šalje svog predstavnika na sastanak sa neurednim kupcem. Preduzeće angažuje agenciju za naplatu kredita. Preduzeće poduzima pravne mjere protiv neurednog kupca.

Jednu od osnovnih varijabli naplate potraživanja predstavljaju troškovi za naplatu potraživanja. Sa povećanjem iznosa troškova za naplatu potraživanja, smanjuje se udio gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i skraćuje prosječno vrijeme naplate potraživanja.

Povećanjem troškova naplate potraživanja dolazi do smanjenja iznosa gubitaka zbog nenaplativosti potraživanja. Taj odnos, nije linearan. Inicijalni izdaci za naplatu vjerovatno će malo redukovati gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Dodatni izdaci do određene tačke imaju signifikantne efekte, nakon toga počinju imati manje efekte u daljem redukovanju tih gubitaka. Poslije tačke zasićenja svi dodatni izdaci za naplatu zakašnjelih potraživanja gube svoju efikasnost. Razlog tome je što dodatni izdaci za naplatu potraživanja beznačajno utiču na smanjenje gubitaka zbog nenaplativih potraživanja i ne mogu da obezbijede svoje sopstveno pokriće. Ako bi se povukla paralelna linija sa linijom troškova naplate potraživanja, tada bi se taj prostor odnosio na gubitke zbog nenaplativosti potraživanja. Ovi gubici su prouzrokovani dejstvom kreditne politike.

Optimalna kreditna politikapodrazumijeva balans između prirasta novčanih tokova dobijenih kroz dodatne prodaje na kredit, koje preduzeće nije moglo realizovati na drugi način, i prirasta troškova nastalih povećanjem potraživanja od kupaca.

43

Page 44: Finansijski Menadžment skripta

Troškovi odobravanja kredita su:1. trošak od eventualno nenaplaćenih nekih potraživanja, 2. trošak kratkoročnog finansiranja budući preduzeće mora da finansira potraživanja za koja je

odobarila kredit,3. trošak upravljanja kreditom i naplate kredita, kako se povećava broj odobrenih kredita tako i ovi

troškovi rastu, 4. oportunitetni trošak od izgubljeni prodaja u sličaju neproširenja kredita. Ovi troškovi opadaju

kako raste broj odobrenih kredita.

Rezultirajući balans osigurava optimalan iznos kredita koje preduzeće treba da odobri svojim kupcima.

Neke praktične napomene u vezi s menadžmentom potraživanja Uspostavljanje kreditne politike

Preduzeće bi trebalo da uspostavi kreditnu politiku, a ne da prihvati činjenicu da je kredit neophodan. Ocjenjivanje kreditne sposobnosti kupaca

Preduzeće bi trebalo uspostaviti politiku istraživanja kreditne sposobnosti i ne bi trebalo da bude spremno da odobrava kredit prije nego što se uvjeri da je rizik odobravanja kredita prihvatljiv. Granice kreditiranja bi trebale biti uspostavljene i te granice će obično variratu od kupca do kupca zavisno od tumačenja kreditne sposobnosti procijenjene sa stanovišta dobavljača. Dobavljač bi trebao uspostaviti sistem « osluškivanja signala» tako da za svakog korisnika kredita može pratiti signale njegove potencijalne nelikvidnosti, što će mu omogućiti da reaguje brzo.

Uspostavljanje efektivne evidencije o kupcima Sistem bi trebao biti uspostavljen tako da osigura:

1. da se nikakva dobra ne distribuiraju osim ako je potvrđeno da se tom isporukom neće prekoračiti kreditni limit kupca,

2. da se faktura za dobra data na kredit ispostavlja što je brže moguće poslije isporuke istih, što podstiče kupce da iniciraju plaćanje prije nego kasnije,

3. da se postojeći dužnici sistematično kontrolišu, a oni koji kasne da se podsjete trebaju platiti svoj dug.

Uspostavljanje politike za loša potraživanja Preduzeće treba odlučiti koju će politiku otpisivanja loših potraživanja koristiti. Važno je da se otpisivanje loših potraživanja pojavljuju kada prođu svi korisnici predviđeni politikom. Takođe je važno da otpisivanje loših potraživanja može odobriti samo zaposlenik koji je visoko rangiran na hijerarhijskoj ljestvici.

Razmatranje odobravanja popusta za promptna plaćanja Trebaju biti procijenjeni troškovi i prednosti davanja popusta. Ako preduzeće uspostavi određenu politiku davanja popusta, treba voditi računa da se kupcu može uskratiti popust samo ako je platio izvan predviđenog perioda.

Razmatranje faktoringa potraživanja Postoji mogućnost da preduzeće uđe u posao sa faktorom. Tada faktor naplaćuje potraživanja u ime dobavljača. Ugovori o cijenama mogu biti različiti, ali, sasvim tipično, isplate od strane faktora se vrše odmah po prodaji robe, koji kasnije naplaćuje dugovanja nastala po tom osnovu dužnia i upravlja svim računovodstvenim i administrativnim pitanjima vezanim za taj posao.

Upravljanjem rizikom deviznog kursa Kada preduzeće ima i prodaju u stranoj valuti postoji mogućnost da se pojave negativna kretanja kursa u periodu od prodaje robe na kredit do izmirenja obaveza, što će smanjiti vrijednost potraživanja. Jedan od načina da se ovo izbjegne je da se koriste derivati na stranom tržištu valuta.

44

Page 45: Finansijski Menadžment skripta

Racio brojevi Oni mogu biti korisni u menadžmentu potraživanja. Vjerovatno najviše upotrebljivani racio je prosječno vrijeme naplate potraživanja ( prosječna potraživanja od kupaca x 360 / godišnja prodaja na kredit), koji indicira prosječno vrijeme koje prođe od prodaje do naplate potraživanja. Ovaj racio broj daje opšti utisak o tome šta se stvarno dešava sa potraživanjima i on se može porediti sa opštom politikom koju preduzeće vodi prema kupcima, obezbjeđujući tako jedan od mehanizama kontrole.

XI MENADŽMENT ZALIHA

Zalihe predstavljaju obično znatan dio poslovnih sredstava preduzeća i zato zahtjevaju velika novčana ulaganja. Zalihe koje se drže na skladištu su zamrznuta imovina. Efikasan menadžment zaliha podrazumijeva analizu troškova i koristi od posjedovanja zaliha. U proizvodnom preduzeću zalihe mogu biti u obliku: sirovina i materijala, nedovršene proizvodnje i gotovih proizvoda. Trgovinska preduzeća na veliko, trgovina na malo imaju zalihe trgovačke robe. Sirovine i materijal podrazumijevaju različite sirovine i različite vrste materijala. Ukupna potrebna količina ove vrste zaliha je pod uticajem više faktora među kojima se posebno ističu:

Vrijeme potrebno da se izvrši porudžba-se odnosi na broj dana koji protekne od momenta upućivanja porudžbe dobavljaču do momenta prijema sirovina i materijala u magacin.

Učestalost upotrebe sirovina i materijala-utiče na nivo njihovih zaliha. Cijena sirovina i materijala-je također značajan faktor od koga zavisi efikasno upravljanje

zalihama. Fizičke i komercijalne karakteristike sirovina i materijala-nivo ulaganja u zalihe sirovina i

materijala uslovljen je i njihovim karakteristikama. Zalihe sirovina i materijala koje su izložene većem riziku od loma, kvara, škarta, moralnog zastrajevanja i sl.

Nedovršena proizvodnja podrazumijeva sve one zalihe koje se nalaze u proizvodnom procesu. Nivo nedovršene proizvodnje povezan je sa dužinom trajanja proizvodnom procesa koji podrazumijeva vremenski period od stavljanja sirovina i materijala u proizvodnju do završetka gotovih proizvoda. Izvjesne odluke menadžmenta mogu uticati na proizvodno vrijeme i ulaganja u nedovršenu proizvodnju. Jedna od takvih odluka je i odluka o proizvodnji pojedinačnih djelova i sklopova finalnog proizvoda u manjim ili većim serijama. Dok odluka o proizvodnji u manjim serijama dovodi do izvjesnog povećanja troškova proizvodnje i snižavanja zaliha nedovršene proizvodnje dotle odluka o proizvodnji u većim serijama ima sasvim suprotan učinak. Zalihe gotovih proizvoda su one zalihe čiji je proces proizvodnje u potpunosti završen ali koje još nisu prodate. Male zalihe gotovih proizvoda obično posjeduju preduzeća koja proizvode isključivo po narudžbi budući da su ti proizvodi praktično prodati prije nego što su i proizvedeni. U dugom roku kretanje nivoa zaliha gotovih proizvoda proporcionalno je obimu prodaje. Ukoliko stvarni obim prodaje padne ispod očekivanog nužno je smanjiti obim proizvodnje kako ne bi došlo do gomilanja zaliha gotovih proizvoda a time i vezivanja značajnih finansijskih sredstava u tim zalihama. Inače držanje većih zaliha gotovih proizvoda može da bude potaknuto težnjom za većom ekonomičnošću.

Upravljanje zalihama predstavlja multifunkcionalan problem jer se odlukama finansijske, prodajne, proizvodne i nabavne funkcije može upravljati sa pojedinačnim i ukupnim zalihama. Finansijski menadžeri znaju da svaka odluka o zalihama ima uticaj na finansijske probleme preduzeća. Zbog toga oni imaju obavezu da stalno preispituju neophodnost vezivanja gotovine u svim oblicima zaliha.Menadžeri nabavne fukncije isključivo su zainteresovani za zalihe sirovina i materijala. Njihova je odgovornost u prvom redu da sirovine i materijal koji je potreban proizvodnji obezbjede u dovoljnim

45

Page 46: Finansijski Menadžment skripta

količinama i u pravo vrijeme. Menadžeri nabavne funkcije mogu biti stimulisani da kupuju sirovine i materijal u većim količinama nego što je to potrebno proizvodnji iz viših razloga:Mogućnost korištenja količinskog popusta pri nabavciOčekivanje porasta cijenaOčekivanje nestašice pojedinih sirovina i materijala na tržištu nabavke.

Menadžeri proizvodnje zainteresovani su prvenstveno za zalihe sirovina i materijala i proizvodnje u toku. Kvalitet odluka menadžera proizvodnje zavisi u prvom redu od kvaliteta snabdijevanja prodajne funkcije zalihama gotovih proizvoda i od visine ukupnih prosječnih troškova po jedinici proizvoda. Dok menadžer proizvodnje teži obilnijim zalihama sirovina i materijala, boljeg kvaliteta i potrebih asortimana dotle finansijski menadžer gleda na te zalihe kao na uloženi novac koji također ima svoju cijenu.Menadžeri prodaje zainteresovani su za što veći nivo svih vrsta zaliha gotovih proizvoda. Tobi im omogućilo da na vrijeme zadovolje sve pristigle porudžbine od strane kupaca. Pošto se efikasnost prodajne funkcije ocjenjuje na bazi ostvarenog obima i prihoda od prodaje to je logična trežnja prodajne funkcije da ne dođe do smanjenja prodaje usljed nedostatka zaliha.

Klasifikacija troškova zalihaObično se troškovi zaliha klasifikuju na:

Troškovi nabavljanja zaliha Troškovi držanja zaliha Troškovi nedostatka zaliha

Troškovi nabavljanja zaliha –su troškovi koji nastaju u procesu njihove nabavke. Ovi troškovi obuhvataju: troškove ispostavljanja porudžbina uključujući i troškove pripreme proizvodnje, troškove prijema, istovara, kontrole i smještaja zaliha, i propuštene količinske popuste. Troškovi nabavljanja zaliha zavise od broja izvršenih porudžbina zaliha. To znači da su oni fiksni i da ne zavise od veličine porudžbine.Troškovi držanja zaliha- su troškovi koji su prouzrokovani postojanjem zaliha u magacinu preduzeća. Oni uključuju: troškove vezivanja kapitala, troškove uskladištenja, troškove osiguranja i troškove amortizacije i zastarjevanja. Stvaranje i držanje zaliha predstavlja istovremeno vezivanje određenog iznosa finansijskih sredstava odnosno kapitala za taj oblik poslovnih ulaganja. Ovi troškovi su djelimično ublaženi određenim iznosom bezkamatnih kredita koje garantuju dobavljači zaliha i koji su dostupni samo u slučaju kupovine zaliha. Troškovi nedostatka zaliha-nastaju usljed nedostatka zaliha,sirovina i materijala koje su neophodne za normalno odvijanje procesa proizvodnje ili usljed nedostatka zaliha gotovih proizvoda za koje postoje porudžbine kupaca. Troškovi nedostatka zaliha obuhvataju: propuštene prihode od prodaje, gubitak reputacije goodwill-a od strane kupaca, i gubitke zbog neizvršenja planova proizvodnje. Troškovi nedostatka zaliha sirovina i materijala izazivaju povećanja ukupnih i prosječnih troškova zbog smanjenog obima ili prekida proizvodnje. U slučaju nedostatka zaliha gotovih proizvoda kupac može da :odustane od porudžbine, prihvati supstitut umjesto porudžbenog proizvoda,i pristane da čeka na traženi proizvod. Troškove nedostatka zaliha je veoma teško kvantitativno izraziti u realnom životu. Međutim i samo saznanje da postoje ovi troškovi stimulira menadžment da preduzima određene mjere u težnji da oni budu što niži. Jedna od mjera koja je usmjerena u tom pravcu je formiranje rezervnih zaliha koji predstavljaju zalihe iznad tekućih potreba proizvodnje i prodaje.

Menadžeri obično koriste sljedeće tehnike za kontrolu troškova zaliha:1. ABC metoda2. Model ekonomične veličine porudžbine (EOQ)3. Just in time (JIT) metoda.

46

Page 47: Finansijski Menadžment skripta

1.ABC metodaPored klasifikacije zaliha na sirovine i materijal, nedovršenu proizvodnju i gotove proizvode postoji i njihova klasifikacija prema visini monetarnih ulaganja koja predstavljaju. Klasificirane su na:

Grupa A sadrži 20% artikala na zalihi i 80% od ukupne vrijednosti zaliha Grupa B sadrži 30$ artikala na zalihi ali samo 15% od ukupne vrijednosti zaliha Grupa C sadrži 50% artikala na zalihi ali samo 5% od ukupne vrijednosti zaliha.

Ovako razvrstavanje zaliha pokazuje da je neophodno da se veća pažnja posveti artiklima na zalihi koji zahtjevaju najveća novčana ulaganja čak i ako oni čine manji procenat ukupnih zaliha. Shodno tome artikli iz grupe A podrazumijevaju najveći stepen kontrole, dok artikli iz grupe B i C mogu imati mnogo manje, rigorozne i ne tao česte provjere. Ovaj je sistem poznat pod nazivom ABC metoda kontrole zaliha. Za ABC metodu kontrole zaliha može se reći da predstavlja prvi korak u izgradnji solidarnog sistema kontrole zaliha. 2.Model ekonomične veličine porudžbine – EOQ modelFinansijski menadžer mora razumjeti logiku modela ekonomične veličine porudžbine, koji je jedan od najkorišćenijih matematičkih modela u poslovnom svijetu i koji ima više primjena i izvan zaliha. Model ekonomične veličine porudžbine je model na bazi koga određujemo optimalnu veličinu porudžbine za određenu stavku zaliha, ukoliko je data njena procijenjena upotreba, trošak nabavljanja i trošak držanja.Osnovni model polazi od sljedećih restriktivnih pretpostavki:

1. prodaja zaliha se može perfektno ocijeniti,2. upotreba zaliha se odvija ravnomjernom brzinom tokom čitave godine, nakon potpunog

iscrpljenja zaliha ispostavlja se nova porudžbina veličine Q, pa prosječne zalihe iznose Q/2,3. troškovi nabavljanja su konstantni,4. troškovi držanja zaliha su konstantni po jedinici zaliha, po jedinici vremena,5. porudžbine se realizuju bez odlaganja.

Ukupni trošak nabavljanja zaliha dobije se množenjem broja godišnjih porudžbina sa troškom po porudžbini, dok se ukupni trošak držanja zaliha dobije množenjem prosječnog nivoa zaliha sa godišnjim troškom držanja jedne jedinice zaliha.

Ukupni trošak zaliha jednak je zbiru ukupnog troška nabavljanja zaliha i ukupnog troška držanja zaliha.Formula za ukupne troškove zaliha može se napistai u sljedećem obliku:

gdje je: Tu - ukupni trošak zaliha, S - godišnja prodaja u jedinicama, Q - veličina porudžbine u jedinicama, S/Q - broj godišnjih porudžbina, F - fiksni trošak po porudžbini i C - godišnji trošak držanja zaliha po jedinici.

Optimalna veličina porudžbine je ona veličina porudžbine koja obezbjeđuje najniži ukupan trošak zaliha. Optimalnu porudžbinu veličine dobit ćemo derivacijom u ukupnim troškovima, izjednačavanjem derivacije s nulom i rješenjem po Q. Formula za određivanje optimalne veličine porudžbine glasi:

47

Page 48: Finansijski Menadžment skripta

Troškovi držanja zaliha se mijenjaju proporcionalno sa veličinom porudžbine, dok se troškovi nabavljanja mijenjaju obrnuto proporcionalno sa veličinom porudžbine. Što su veće porudžbine, to je veći ukupan iznos zaliha, što implicira veće troškove držanja zaliha. Velike porudžbine znače manje broj porudžbina, usljed čega su i relativno niži troškovi nabavljanja zaliha. Možemo reći da je optimalna veličina porudžbine u tački u kojoj su izbalansirane dvije vrste troškova.Osnovni EOQ model ima određene slabosti, od kojih su najizraženije sljedeće:

godišnja potražanja za zalihama se ne može perfektno procijeniti, potražnja za zalihama se ne mora odvijati ravnomjerno brzinom tokom čitave godine, odnosno

može fluktuirati tokom godine na sezonskoj osnovi, uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine, troškovi nedostatke zaliha se ignorišu u modelu.

Osnovni EOQ model zahtijeva dopune koje uvažavaju realnu situaciju u preduzeću. Sada možemo dopuniti analizu, te vidjeti šta se događa:

ako se zalihe mogu promptno isporučiti i ako je prodaja zaliha neizvjesna, tj. ukoliko se ona ne može perfektno procijeniti.

Uobičajeno je da postoji izvjesno vrijeme za procesiranje porudžbine, tako da nije prihvatljivo dopustiti da zalihe padnu na nulu prije nego što se ispostavi nova narudžba, jer bi tada došlo do prekida prodaje. Tačku ispostavljanja porudžbine treba pomaknuti naprijed za onoliko dana koliko traje procesiranje porudžbine.

Tačka porudžbine se može iskazati kao:Tačka porudžbine = Vrijeme procesiranja porudžbine x Dnevno korišćenje zaliha

EOQ model zahtijeva dopunu, odnosno proširenje. Osnovna dopuna EOQ modela se sastoji u formiranju rezervnih zaliha, čime se troškovi nedostatka zaliha uključuju u menadžment zaliha. Rezervne zalihe se koriste kao zaštita za slučaj da dođe do povećanja prodaje ili kašnjenja porudžbina. Nivo rezervnih zaliha se povećava sa rastom vjerovatnoće nedostatka zaliha, a smanjuje sa povećanjem troškova držanja zaliha. Kod donošenja odluke o formiranju rezervnih zaliha treba izbalansirati dodatne troškove držanja srazmjerno većih zaliha sa uštedama u troškovima nedostatka zaliha.

Formula za izračunavanje prosječnih zaliha glasi:

gdje jeQ' - prosječan nivo zaliha u slučaju korišćenja rezervnih zaliha, Q - veličina porudžbine i Qr - veličina rezervne zalihe.

48

Page 49: Finansijski Menadžment skripta

Nova porudžbina veličine optimalne porudžbine (Q*) poručit će se kada zalihe padnu na nivo Qn, koje se sastoje od rezervne zalihe Qr uvećane za količinu zaliha potrebnu za vrijeme procesiranja porudžbine.Formula za izračunavanje količine pri kojoj treba proučavati zalihe kod postojanja rezervnih zaliha i dužeg vremena procesiranja porudžbina glasi:Qn = Qr + Qpp

NEKE PRAKTIČNE NAPOMENE U VEZI S MENADŽMENTOM ZALIHAOptimalna količina porudžbine Ona bi trebala biti uspostavljena za svaku zalihu, upotrebom osnovnog modela ili neke više sofisticirane verzije. Ova kvantifikacija bi trebalo da se periodično preispituje, a između tih preispitivanja utvrđeni iznos bi se trebao koristiti kao veličina porudžbine koju bi trebalo poručivati, osim u nekim neobičnim okolnostima.Nivo zaliha pri kojem moramo izvršiti ponovnu porudžbinu Ovaj nivo zaliha ponajviše zavisi od vremena procesiranja porudžbine i stope upotrebe zaliha. Porudžbina bi trebala doći u perduzeće kada nivo zaliha dostignenivo rezervnih zaliha.Pouzdana evidencija zaliha Osim kada perduzeće zna šta drži u obliku zaliha, menadžment zaliha je veoma nepouzdan. Veoma je moguće da se u praksi dobije dovoljno informacija o zalihama fizičkim posmatranjem.Racio brojevi Oni mogu biti koriščeni u menadžmentu zaliha, naročito koeficijent obrta zaliha i broja dana vezivanja zaliha. Pomoću ovih pokazatelja možemo provjeriti da li se u preduzeću slijedi uspostavljena politika zaliha.Sigurnost i ovlašćenja Rutinski sistem bi trebalo uspostaviti tako da se zalihe mogu peoučavati i upotrebljavati samo pod nadzorom nekog višeg zaposlenika. Ovo uključuje da se odredi ko ima ovlašćenja da odobri porudžbinu i da osigura da se zalihe drže u nekom ograđenom prostoru. U suprotnom, prijem i izdavanje zaliha učinit će se uglavnom preprekom za aktivnost perduzeća. Jer, sistem u kome bilo ko može poručiti zalihe i gdje se iste mogu koristiti bez nadzora je blizu haotičnog stanja.

3.Just in time metodaPrva kompanija koja je počela koristiti JIT je Toyota japanski proizvođač automobila. JIT metoda upravljanja zalihama znači da se zalihe materijala dobavljaju i ubacuju u proizvodnju upravo u vrijeme kada su potrebna ili tačno-na-vrijeme. Druga primjena JIT metode se odnosi na završetak procesa proizvodnje upravo na vrijeme kako bi se gotovi proizvodi isporučili kupcima tako bi zalihe svih vrsta bile svedene na goli minimum. Ovo pak zahtjeva: visok kvalitet zaliha, blizinu dobavljača radi omogućavanja dostave na dnevnoj bazi ili po određenim satima i efikasan sistem bavljenja zalihama. Jedan od očiglednih rezultata primjene JIT metode je smanjenje iznosa novca vezanog u zalihama materijala i gotovih proizvoda. Koliko će preduzeće biti blizu idelau JIT-a ovisi o vrsti proizvodnog procesa i prirodi dobavljačkih industrija no to je vrijedan cilj većine preduzeća.

MJERILA EFIKASNOSTI MENADŽMENTA ZALIHAKoeficijent obrta zaliha i broj dana vezivanja zaliha su vjerovatno najrasprostranjeniji pokazatelji efikasnosti, odnosno uspješnosti korišćenja zaliha. Koeficijent obrta zaliha pokazuje broj obrta zaliha u toku obračunskog perioda a broj dana vezivanja zaliha pokazuje prosječan broj dana zadržavanja zaliha materijala i gotovih proizvoda na skladištu, a kod zaliha nedovršene proizvodnje broj dana u stvari iskazuje prosječan broj dana trajanja proizvodnje gotovog proizvoda.

49

Page 50: Finansijski Menadžment skripta

Ovako utvrđeni koeficijenti obrta su podložni uticaju računovodstvenih metoda bilansiranja uspjeha. Nezavisno od metoda procjenjivanja zaliha, umjeren agregatni koeficijent obrta zaliha može da rezultira iz činjenice da se jedan dio zaliha obrće zadovoljavajuće brzo, dok drugi nedozvoljeno sporo. U skladu sa tradicionalnom interpretacijom koeficijenta obrta, veći koeficijent obrta, odnosno manje ukupne zalihe prema cijeni koštanja realizovanih proizvoda, označava efikasniji menadžment zaliha. Sa ovakvim menadžmentom zaliha preduzeće bi moglo lako da ostane bez dovoljno zaliha, a time i sposobnosti da zadovoljava prispjele porudžbine od strane kupaca. Visok koeficijent obrata poželjan je samo pod uslovom da je kompatibilan sa efikasnim poslovanjem, odnosno efikasnim izvršenjem proizvodnje i prodaje.Indeks efikasnosti upravljanja zalihama predstavlja odnos između viška i manjka u raspoloživim zalihama u odnosu na planirani nivo. Pod raspoloživim zalihama podrazumijevamo one koje se nalaze na bazi nekog planiranog koeficijenta njihovog obrta. Sa tim planiranim zalihama upoređuju se stvarno raspoložive zalihe u skladištu i u fazi porudžbine da bi se utvrdio indeks efikasnosti upravljanja zalihama.

50