fil jezika prezentacije

67
FILOZOFIJA JEZIKA Nositelj i izvoditelj kolegija: Doc. dr. sc. Ante periša Ljetni semestar ak. god. 2011./2012. Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i slavistiku, Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Upload: anamarija-kovac

Post on 25-Oct-2014

222 views

Category:

Documents


2 download

TRANSCRIPT

Page 1: Fil Jezika Prezentacije

FILOZOFIJA JEZIKA

Nositelj i izvoditelj kolegija: Doc. dr. sc. Ante periša

Ljetni semestar ak. god. 2011./2012.Sveučilište u Zadru, Odjel za kroatistiku i

slavistiku, Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Page 2: Fil Jezika Prezentacije

FILOZOFIJA JEZIKA

Filozofija jezika kao (filozofska) disciplina konstituirana je tek u 20. st. („linguistic turn“)

Ali promišljanje jezika staro je koliko i sama filozofija.

Definicija:Filozofija jezika bavi

se porijeklom, biti i funkcijama jezika.

Ona promišlja uvjete mogućnosti kao i doseg i granice čovjekovog razumijevanja sebe i svijeta u jeziku.

Page 3: Fil Jezika Prezentacije

Tradicionalne crte mišljenja jezika

a) Jezik kao epistemološki problem

Označavaju li riječi stvari u skladu s njihovom naravi ili prema konvenciji i običaju? (Platon)

Može li jezik adekvatno prikazati zbilju i adekvatno izreći naše misli? Je li rečenica (istiniti) izraz misli?

Mora li se jezik shvatiti kao nešto što može prevariti i zavesti naš um i mišljenje?

b) Jezik kao bitna odrednica čovjeka

Najranije definicije čovjeka pozivaju se na sposobnost jezika.

Aristotel: „ho anthropos zoon logon echon“ – „čovjek biće koje ima logos“

Jezik nije nešto što čovjek ima poput drugih sposobnosti ili oruđa, nego nešto što formira i određuje čovjeka u njegovom „biti tu“ i „biti u svijetu“ (M. Heidegger)

Page 4: Fil Jezika Prezentacije

Središnja pitanja i tematska područja filozofije jezika

1) Jezik i značenje Što je značenje nekog jezičnog

izraza? „Jezični izraz“ = jedna riječ ili

sveza riječi Je li značenje nekog izraza

nešto što nalazimo u svijetu ili nešto što postoji samo u duhu govornika?

Druge formulacije: Kako je uopće moguće jezično

sporazumijevanje? Kad mogu reći da sam

razumio neki jezični izraz?

2) Jezik i mišljenje

Je li jezik samo sredstvo za izražavanje naših misli ili su mišljenje i govor bitno upućeni jedno na drugo?

Postoji li uopće mišljenje bez jezika, neovisno o jeziku?

Page 5: Fil Jezika Prezentacije

3) Jezik i svijet (zbilja)

Kako je moguće da se pomoću jezičnih izraza odnosimo (referiramo) na nejezična stanja stvari (konkretne predmete, mentalna stanja)?

Da li jezični izrazi samo reprezentiraju nejezična stanja stvari ili su oni konstitutivni za nešto što nam kao mišljenje i govor tek postaje inteligibilno?

Problem istine: Kad je neki jezični izraz

istinit? (korespodencija, poklapanje sa stvarima…)

Što je s izrazima koji izgleda da nisu niti istiniti niti neistiniti (obećanja, molbe, zapovijedi itd.)?

4) Jezik i čovjek

Je li sposobnost jezika konstitutivna za čovjeka?

U kojoj svezi stoje jezik, individuum i društvo?

Kako učimo jezik? Što je urođeno, a što naučeno? Ide li učenje jezika skupa s buđenjem svijesti?

Pitanje o porijeklu jezika.

Page 6: Fil Jezika Prezentacije

Vrste znakova

prirodni i konvencionalni znakovi

Prirodni znakovikauzalni (uzročni)

odnos između znakova i onoga što oni zastupaju (dim→ vatra; tj. simptom i posljedica)

konvencionalni znakovi jezični znakovi su

konvencionalni znakovi konvencija, dakle, neka

vrst dogovora Redovito ne postoji neki

ekspilicitni dogovorključna je UPOTREBA

Page 7: Fil Jezika Prezentacije

Charles Sanders Peirce (1839-1914.)

Tri vrste znakova: ikone, indeksi i simboli

- indeks je prirodni znak, u smislu da između znaka i predmeta postoji kauzalni odnos. (Dim je indeks za vatru. Visoka temperatura za infekciju…).

- simboli su čisto konvencionalni znakovi. Naši prirodni jezici sadržavaju većinom čisto simboličke znakove. Iznimke su tzv. „onomatopejske“ riječi (npr. „bućnuti“i sl.) koje očito imaju i neke ikoničke vidove. Ali čak su i te riječi barem jednim dijelom konvencionalne.

- Ikone su znakovi koji

pokazuju određenu „sličnost“ s onim predmetima čiji su oni znakovi, i na temelju te sličnosti oni važe kao znakovi. Slike bilo koje vrste, dijagrami, zemljovidi, planovi gradova, neki prometni znakovi i sl. jesu ikonički znakovi.

Page 8: Fil Jezika Prezentacije

Sintaksa, semantika, pragmatika

Teorija jezika često se dijeli u tri velika područja: sintaksu, semantiku i pragmatiku. Ovo razlikovanje potječe od američkog filozofa Charles Morris-a (1901-1979.).

Morris promatra proces u kojem bilo koji predmeti fungiraju kao znakovi. Ovaj proces on naziva semioza. Unutar semioze razlikuje tri dimenzije, odn. aspekta koje pokazuje na sljedećem modelu:

Znakovni sustav (jezik)Znakovni sustav (jezik)

↕↕ sintaksasintaksa

govornikgovornik ↔↔ znakznak ↔↔ predmetpredmet

pragmatikapragmatika semantikasemantika

Page 9: Fil Jezika Prezentacije

POVIJESNI PREGLED

Page 10: Fil Jezika Prezentacije

PLATON (428/27. – 348/47. pr. Kr.)

Prije Platona:

Homer, Hesiod,Parmenid, Heraklit,Gorgija

Platon o jeziku:

Theetet Sofist Sedmo pismo Fedar – kritika pisma Kratil

Page 11: Fil Jezika Prezentacije

Dijalog “Kratil” - Ispravnost imena?

Kratilova „physei“ teza

„Ovaj ovdje Kratil, Sokrate, veli da za svako biće postoji sasvim prirodno, ispravno ime, a da ime nije ono što neki po sporazumu doznačuju stvarima izražavajući ih jednim dijelom svoga govora. Postoji, prema njemu, za sve – i za Grke i za barbare – ista prirodna ispravnost imena.“ (383a)

Hermogenova „thesei“ teza

„Uistinu, Sokrate, ja sam o tome često razgovarao i s njime i s mnogim drugima, ali nikako da se uvjerim da bi ispravnost imena bila nešto drugo do sporazuma i dogovora. […] Naime, nikojem predmetu ne pridaje se neko prirodno ime, nego se to radi zakonom i običajem onih koji su vikli da postavljaju i upotrebljavaju imena.“ (384c-d)

Page 12: Fil Jezika Prezentacije

Kritika „thesei“ teze

Ako je imenovanje svojevoljno i može ga provesti bilo koji pojedinac, onda je svako imenovanje ispravno (radikalno-konvencionalistička teza)

Ne mogu postojati pogrešna imena.

No postoji istiniti i neistiniti govor, pa onda i istiniti i neistiniti (pogrešni) logos.

Kod istinitog logosa moraju svi – čak i najmanji – dijelovi biti istiniti.

Najmanji dio logosa je ime / riječ (ónoma). Dakle, u istinitom logosu mora i riječ biti istinita.

No, postoje i pogrešni logoi, pa onda moraju postojati pogrešne ,a ne samo ispravne riječi.

Kratilova „physei“ teza

Sva su imena po prirodi ispravna. Pogrešna imena nisu imena, nego

samo zvuk/šum (npr. pogrešno pripisivanje imena).

Kratil (kao i Hermogen) poriče postojanje pogrešnih riječi.

Kritika „physei“ teze

- Nisu sve riječi na isti način ispravne.

- Riječ se ne treba izjednačiti s označenom stvari, budući da je ona samo preslikava (oponaša).

- Preslike mogu biti više ili manje korektne (usp. 430d).

- Ne može se objasniti postojanje više jezika, niti dijalekata, kao ni povijesni razvoj jezika.

Page 13: Fil Jezika Prezentacije

Aristotel (384-321 pr. Kr.)

Spisi o jeziku

Aristotel nije napisao nijednu raspravu isključivo o jeziku.

Napomene o jeziku nalaze se rasute u više djela: npr. „Poetika“, „Retorika“ ili u objema „Analitikama“.

U žarištu interesa filozofije jezika nalazi se spis „Peri Hermeneias“ (De interpretatione).

Page 14: Fil Jezika Prezentacije

Središnje mjesto iz „Peri Hermeneias“

„Ono [što je dano] u izričaju jesu znamenja (symbola) dojmova u duši (te psyche pathematon), a zapisi [su znamenja (symbola) onoga što je dano] u izričaju. / A kao što ni pismena [tj. slova i pisma] nisu u svih [naroda] istovjetna, tako nisu ni izričaji istovjetni. Međutim to [oboje] znaci su prvotnih, no u svih [ljudi] istovjetnih dojmova duše, a istovjetne su već i činjenice čije su preslike ti [dojmovi]. (De int. 16a 3-8)

Klasična interpretacija Tri odvojena područja (usp.

semiotički trokut)

a) zbilja po sebi b) događanja unutar duše, u smislu

sadržaja svijesti (ova dva područja su ista kod svih ljudi)

c) povijesno i kulturološki kontingentni znakovni sustavi jezika (glasovna artikulacija i pisma).

Područja svijet-svijest-jezik povezana su višestrukim odnosom znaka, odnosno preslike:

Pismo kao znak za glasovnu artikulaciju, glasovi su znakovi za predodžbe (dojmove, utiske) duše i ovi su opet znakovi za realno postojeće stvari.

Page 15: Fil Jezika Prezentacije

Odbacivanje „physei“ i „thesei“ teza

Nijedan glas nije symbolon prema svojoj prirodi nego samo katà synthéken.

katà synthéken ne upućuje na neki akt kojim se određuje značenje u smislu kontraktualizma.

Jezik nije omiljeni ljudski „neuspjeli posao“ nego upućuje na a) povijesno-društvenu dimenziju jezika i/ili na b) određivanje biti čovjeka.

a) katà synthéken prema tomu može se razumjeti kao „prema drevnom običaju“ ili „sukladno tradiciji“

b) katà synthéken može se također tumačiti u smislu mogućnosti podudarnosti (suglasnosti) uopće između ljudi. Biti čovjek znači, već oduvijek biti suglasan u jeziku i moći govoriti.

Središnje mjesto izjavnerečenice (logos apophantikós)

Glagoli i imenice tek u vezanosti u rečenicu (logos) pokazuju nešto pod određenim vidom. Uzeti sami za sebe (npr. „ploča“ – „zeleno“) oni se ne mogu odrediti ni kao istiniti ni kao neistiniti.

- Istinitost i neistinitost nisu osobine riječi, nego (izjavne) rečenice: npr. „Ploča je zelena“.

- Samo se u nekoj „izjavnoj“ rečenici (lógos apophantikós) neke osobine predmetu mogu prireći ili poreći (sýnthesis i diaíresis).

- Samo lógos apophantikós pokazuje biće (istinito) ili ne-biće (neistinito) stvari i konstelacija.

- Svi drugi načini govora (pitanja, molbe, zapovijedi itd.) znače doduše nešto, ali ne mogu biti „istiniti“ ili „neistiniti“.

Page 16: Fil Jezika Prezentacije

JOHN LOCKE (1632. - 1704.)

Page 17: Fil Jezika Prezentacije

Spoznajna teorija kao kritika jezika

Pokazivanje granica naših sposobnosti govora i spoznaje

„Program“ kritike uporabe jezika:

- Većina (filozofskih) prijepora temelji se na dvojbenoj i neodređenoj uporabi riječi.

- Cilj mora biti, oslobađanje jezika od svih njegovih nesavršenosti i zlouporaba.

Svrha i zadaća jezika a) Jezik kao „glavno oruđe

(instrument) i zajednička sveza društva“ (III.i.1).

b) Jezik kao sredstvo za pomoć spoznaji (III.x.13).

Za to moraju postojati dvije pretpostavke

a) Mora postojati sposobnost upotrebe „glasova kao znakova za nutarnje predodžbe“ (III.i.2.) da bi ih se moglo drugima priopćiti i da bi ih oni mogli spoznati („papagaj“).

b) Mora postojati mogućnost stvaranja općih (apstraktnih) izraza.

Page 18: Fil Jezika Prezentacije

Konstitutivna moć imena Realne i nominalne bit(nosti)i - Realna bit(nost) nekog

predmeta, tj. njegova nutarnje ustrojstvo, ne može se spoznati.

Dostupna je jedino nominalna bit(nost), to je (kompleksna) ideja koju stvara razum i daje joj ime.

Npr.: Ime „čovjek“ ne označava realnu bit(nost), nego „nesigurni i promjenjivi skup jednostavnih ideja“, koje su (individualno, povijesno i kulturološki) promjenjive.

→ Ideja više nije odraz ili slika predmeta (usp. Aristotel), nego selektivni, čovjekov konstrukt, koji se fiksira pomoću imena.

- Ime je „u određenoj mjeri čvorište“ kojim se „drže“ pojedinačne ideje (III.v.10)

Posljedice: Riječi ne reprezentiraju

jednostavno naše ideje, nego ih i konstituiraju (a time i našu zbilju).

Imena (miješani modusi) posjeduju jednu vrstu (performativne) moći uspostave, time što tek ime stvara jedinstvo i identitet onoga što ono imenuje. (npr.“brakolomstvo“, „incest“ itd.)

→ Čini se da jezik posjeduje neku moć koja konstituira naše mišljenje i našu zbilju.

Page 19: Fil Jezika Prezentacije

LEIBNIZ 1646. (Leipzig) – 1716.

(Hannover)

„Nove rasprave o ljudskom razumu“

- Ograničavanje empirijske osnovne teze: „Nihil est in intellectu, quod non sit prius in sensu, excipe: nisi intellectus ipse.“ (Essay II, i, 2).

- Ono univerzalno je u jeziku primarno.

→ Pojedinačni jezici su povijesno-kontingentne realizacije jedne logičko-univerzalne strukture.

Page 20: Fil Jezika Prezentacije

Dijalog o povezanosti riječi i stvari

Znakovi su nužni za mišljenje i zaključivanje. Čak ako znakovi kao takvi i jesu arbitrarni (proizvoljni),

njihova uporaba i povezanost to nije. npr. „tri-deset“ = trideset Ono ključno nije povezanost između znakova i predmeta,

nego logička sveza (povezanost) između ovih dvaju poredaka.

„Ovaj poredak i podudarnost… mora se … naći u svim jezicima.“ (Dialog 7)

Postoji jedna izomorfnost (strukturna analogija) između poretka znakova i poretka stvari.

Jedino je ovaj odnos baza istinitosti. Sama istina ne ovisi o izboru ovih ili onih znakova.

Page 21: Fil Jezika Prezentacije
Page 22: Fil Jezika Prezentacije

Johann Gottfried Herder (1744-1803.)

Rasprava o podrijetlu jezika (1772.)

- temeljno pitanje o podrijetlu jezika - distanciranje od dviju ekstremnih

pozicija: a) božanskog podrijetla (usp.

racionalističke tendencije) b) životinjskog podrijetla (usp.

senzualističko-empirijske tendencije)

a) Pretpostavka božanskog podrijetla jezika

- predstavnik: Johann Peter Süßmilch (1707-1767.)

- naglašavanje gramatičke strane jezika i njegove savršenosti.

- Jezik ne može biti ljudsko otkriće. - Bog bi ga kao cjelovito dovršeno

djelo morao podučiti ljude.

Herderovi prigovori protiv teorije

„božanskog“ podrijetla

- Situacija „božanskog“ podučavanja prešutno već pretpostavlja sposobnost razuma i jezika.

- U učenju jezika kod djece npr. uporabu razuma pomoću jezika pomažu (potiču) roditelji, a nije urođena.

- Süßmilch ne obraća pažnju na konstitutivni kontekst razuma i jezika.

- „Bez jezika čovjek nema um i bez uma jezik. Bez jezika i uma on nije sposoban za božansku poduku, a bez božanske poduke on nema jezik ni um – i kamo ćemo tako dospjeti? ((str. 33))

Page 23: Fil Jezika Prezentacije

b) Pretpostavka životinjskog podrijetla jezika

- Predstavnici: Etienne Bonnot de Condillac (1715-1780.) Jean-Jacques Rousseau (1712-1778.)

- Na podlozi životinjske sposobnosti artikulacije nastaje jezik:

„Pustinjska djeca“ bi polazeći od prirodnih glasova razvila sustavne jezične kombinacije i komunikacijski odnos.

Herderovi prigovori protiv teorije „životinjskog“ podrijetla

- U Condillacovoj teoriji podrijetla jezik se na neki način već pretpostavlja.

- Implicite se prihvaća neko „nezejično“ mišljenje.

- Ostaje nejasno (problem intencije) kako se duhovna stanja odnose na određene aspekte svijeta.

- Ako se čovjek intelektualno može usmjeriti na svijet, to se realizira jezično.

Da bi se izbjegle ove dvije ekstremne pozicije, jezično-filozofska promišljanja moraju pojasniti:

a) Kako se odnosimo na stvari i koju konstitutivnu ulogu pri tom preuzima jezik (jezik – svijet)

b) Koliko su misli povezane s jezičnim izrazima (jezik – mišljenje)

Herderovo promišljanje Teza: Jezik je specifičan za

čovjeka, tj. porijekla jezika nije ni božansko ni životinjsko, nego jedino ljudsko.

Rasprava čisto ljudskog načina postojanja.

Rasprava konstitucije osjetilno-jezično inteligibilnosti čovjeka (naspram jednostrane odrednice čovjeka kao „animal rationale“).

Page 24: Fil Jezika Prezentacije

Temeljni momentiRefleksije (promišljenosti): - „Čovjek očituje refleksiju

kad snaga njegove duše djeluje tako slobodno da u cijelom oceanu osjeta (…) može izdvojiti jedan val, zadržati ga i usmjeriti pozornost na nj.“ (str. 28)

- Obilježja se mogu a) utvrditi, b) jasno razlikovati od

drugih i c) promatrati se kao takva,

tj. s obzirom na odnos prema sebi samima.

Sveza jezika i svijeta - Danost jezika uvijek je

povezana s otvorenošću svijeta (i obratno)

- Jezik se razvija u uporabi i sučeljavanju sa svijetom.

- Snaga jezika i otvorenost svijeta moraju se dakle shvatiti kao jedan isprepleteni proces.

- Jezik, mišljenje i svijet međusobno su isprepleteni i nalaze se u ko-konstitutivnoj svezi (ne može se svesti samo na jedan moment).

Page 25: Fil Jezika Prezentacije

Wilhelm von Humboldt

(1767. /Potsdam/ -1835. /Tegel)Filozofija jezika i lingvistika Preko (empirijskih) istraživanja

pojedinih jezika otvara se (spekulativna) dimenzija jezika kao „nutarnje međuovisnog organizma (…) što onda opet potiče vrednovanje pojedinačnog (istraživanja jezika).

- Pojedinačni jezik se ne može reducirati (usp. pogled na svijet).

- Humboldt upozorava na reduciranje jezika na gramatičko stanje i postojeće znakove pisma.

- „Razbijanje na riječi i pravila samo je mrtav, loš proizvod znanstvenog analiziranja“ (s.37).

- Jezik se uvijek mora razumijevati iz ostvarenja uzajamnog razgovora i kao živi organizam.

- Jezik sam nije djelo (ergon), nego aktivnost (energeia)

Jezik i mišljenje - Jezik nije puki instrumentarij i

nije nikakav usputni izraz duha. - Nego mišljenje se artikulira

samo jezično, budući da su mu potrebni glasovi da bi misli mogle dobiti osjetilni oblik i da bi mišljenje moglo dobiti čvrsti oslonac

Page 26: Fil Jezika Prezentacije

- Biti čovjek znači moći ojezičiti misli.

- Jezična sposobnost njemu je poput „nenamjerne emanacije duha“ (37.bilj.1) uvijek već dana (odbacivanje pitanja porijekla).

- Čovjek ne otkriva (izmišlja, izum) jezik, nego samo preoblikuje naslijeđeni jezik.

Jezik ne reprezentira samo zbilju. Već kod zamjedbe (percepcije)

realnost se ne preslikava, nego se kao subjektivna slika stvara u duši.

Ovo stvaranje duševnih slika/predodžaba navezano je na perspektivistički pristup percepciji i na stanoviti (nacionalni, pojedinačni) jezik: „tako u svakom jeziku leži specifičan pogled na svijet“ (53).

- Ne postoji neki pristup svijetu po sebi koji bi bio slobodan od sve povijesne i kulturne određenosti.

Postoji li opasnost da Humboldt upadne u jezični nacionalizam, jezični determinizam i u jezični relativizam?

- Jezik se ne smije shvatiti kao kruta shema, nego kao neki trajno modificirajući proces (nije determinizam).

- Jezik se mora potvrditi u razgovoru s Ti i sa svijetom (nije relativizam)

- Uvijek je moguće naučiti druge jezike i time druge poglede na svijet; nijedan određeni jezik nema prednost (nije nacionalizam).

Page 27: Fil Jezika Prezentacije

Friedrich Nietzsche (1844-1900.)

Problem jezika - N.-ova jezična refleksija ostvaruje

se u dijalogu s antičkom retorikom. - nakon 1874. čini se da tema

retorike „nestaje“ iz N.-ih djela. - Jezična refleksija za N.-a nije sama

sebi svrha, nego smjera na destrukciju metafizičkih pojmova i rečenica vjerovanja.

Jezik i retorika - u godinama od 1869-1874. N. drži

predavanja o antičkoj retorici i literaturi.

→ ZS 1872/73. „Prikaz antičke retorike“ - Središnje misli N. preuzima

(djelomično doslovno) iz raznih izvora, među ostalim iz: Gustav Gerber, Die sprache als Kunst 1871.

Tropološki izvor jezika „jezik nikad posve ne izriče nešto,

nego samo ističe neko obilježje koje mu se čini izrazito.“ (II.4, 426)

Synekdoche: „jedro“ umjesto „brod“, „kruh“ umjesto „hrana“

Metafora: ona „ne stvara riječi nanovo, nego ih različito tumači“ (II 4, 427), npr. „podnožje brda“, „ruka-vac“

Metonimija: Zamjena uzroka i posljedice, npr. „znoj“ umjesto „rad“, „jezik“ (u ustima) umjesto „govor“ (jezik uopće)

„Sve riječi od početka po sebi su tropi (pjesničke slike) s obzirom na svoje značenje.“ (II.4, 426)

→ Strogo razlikovanje između doslovnog, običnog načina govora s jedne strane i prenesenog, figurativnog načina govora s druge strane, više nije moguće.

Page 28: Fil Jezika Prezentacije

O istini i laži u izvanmoralnom smislu (1873.)- WL nastala je 1873. u kontekstu N-ih predavanja o retorici.

- N. je svjesno nije objavio.

Jezik i zbilja: Epistemološki status jezika

- Kod riječi nije bitna „istina niti neki prikladan izraz“ (→ različitost jezika)

- One ne označavaju „Stvar po sebi“ (to bi bila upravo čista istina bez posljedica), nego „samo odnose stvari prema ljudima“ (879.)

- Jezik se nalazi između čovjeka i svijeta. On označava odnose, interese, a ne same stvari.

Dva pojma istine kao točka napada - Konvencionalistički pojam istine: istina

kao konvencija. - Korespodencijsko-teoretski pojam istine:

Istina kao slaganje pojma i predmeta → N. im suprotstavlja retorički pojam

istine.

Metaforički „izvor“ jezika „Živčani podražaj najprije preveden u sliku!

Prva metafora. Slika ponovno preoblikovana u glasu! Druga metafora. I svaki put potpuno preskakanje sfere, ravno posred posve druge i nove.“ (WL 879; str. 11. – hrv. izd.)

- Nastanak jezika nije neki proces usmjeren na spoznaju zbilje, nego „potpuno preskakanja“ razni psiho-fizičkih područja. Istodobno pojam metafore ističe fundamentalni jezični karakter ovih procesa.

Nastanak pojmova (treća metafora) - Riječ ne služi kao znak za prisjećanje za

neki individualni pra-doživljaj (usp. Herder), nego time odmah postaje pojam tako da „mora biti prikladna za bezbrojne više ili manje slično, tj. strogo uzeto nikada jednake slučajeve. Svaki pojam nastaje ujednačenjem nejednakog.“ ( str. 11. – hrv. izd.)

- Ovo postavljenje je aktivni, nasilni proces. - „Priroda“ ne poznaje pojmove ili rodove;

ona je „za nas nedostupni i neodredivi X“

Page 29: Fil Jezika Prezentacije

MARTIN HEIDEGGER (1889.-1976.)

Razgraničenje od naslijeđenogshvaćanja jezika

- Tradicionalno se jezik shvaća kao znakovni sustav, koji pomoću akustičkih glasova (phone) i pisma (grama) (usp. Aristotel) preslikava područja izvanjskog svijeta ili mentalnoga.

- Jezik vrši službu pukog instrumentarija mišljenja (usp. Platon).

- Jedina funkcija jezika jest korektno preslikavanje zbilje ili sadržaja svijesti (usp. Wittgenstein I).

- Jezik nije nešto u sebi samostalno, nego samo „reprezentira“.

Heidegger se odlučno okreće protiv instrumentalističko-antropocentričkog i logičko-gramatičkog suženog shvaćanja jezika

Jezik (govor) govori // Zbor zbori.

Page 30: Fil Jezika Prezentacije

Pletivo jezika

Čovjek nema moć raspolaganja jezikom (npr. ne možemo naći „pravu riječ“).

Jezik nam nije dan kao nešto objektno.

- Fenomen „jezik“ može se razmatrati samo jezično.

Ono što se postiže mišljenjem o jeziku, opet nije ništa drugo doli jezik, tj. mišljenje je uvijek upućeno na jezik.

- „De-finicija“ jezika time se pokazuje nemogućom, budući da to što trebamo ograničiti neprestano zahvaća u to povlačenje granica.

- Jezik se pokazuje kao pletivo u koje smo uvijek zapleteni.

Jezik kao odgovor na zov - Jezik time nije reduciran na

ljudsku artikulaciju. - Jezik je shvaćen kao zov

bitka.

- Čovjeka se više ne shvaća kao suvereni subjekt, nego kao onoga koji odgovara na za-govor jezika.

- Čovjek svoj način bitka zahvaljuje jeziku.

- Svijet se otvara samo jezično: Njegov odnos prema susvijetu i okolini, samopokazivanje bića je jezično.

- Jezik se pri tom ne pojavljuje kao nešto, ali daje da se pojavljuje sve drugo.

Page 31: Fil Jezika Prezentacije

Hans-Georg GADAMER (1900.-2002.)

“Wahrheit und Methode” 1960.

Page 32: Fil Jezika Prezentacije

Jezik i hermeneutika

Hermeneutičko shvaćanje jezika - Hermeneutika (gr. Hermeneuein = tumačiti, prevoditi,

razumijevati…) slovi kao nauk o razumijevanju. - Techne hermeneutike od antike je bilo umijeće razumijevanja

(npr. interpretacija važnih tekstova).

Teza: Svako razumijevanje već je jezično. - Znanje jezika i znanje svijeta ne mogu se promatrati odvojeni jedno

od drugog. - Jezik kao uvjet mogućnosti umske spoznaje, tj. um se bez jezika ne

može zamisliti. - Jezik se stoga ne može reducirati na instrumentarij uma.

- Filozofska hermeneutika: Refleksija uvjeta razumijevanja. - Uvid: Uvijek već razumijemo (ne reproduktivno!) i uvijek smo već

uvučeni u odnose prema smislu. - Prerefleksivni / pred-predikativni moment (fakticitet) je

konstitutivan za naše razumijevanje.

Page 33: Fil Jezika Prezentacije

JASPERS (1883-1969.)

JEZIK: individualno govorenje, objektivni jezik (npr. latinski) "sposobnost jezika uopće“

Jezik je granica našeg horizonta. Obuhvatno!

Funkcije jezika:

1) Priopćavanje,2) mjesto objavljivanja bitka 3) “riznica" stečenog znanja,

jasnih osjećaja, itd.

Page 34: Fil Jezika Prezentacije

Riječ vs.

višeznačne, nose skrivene značenjske mogućnosti (W 401)

Nastale povijesno, nose neodređeno bogata značenja, razvijene u upotrebi

Višeznačne, žive Nezamjenjive uvijek ostaje neki ostatak

(zagonetka) Znači, ali i oblikuje stvar,

omogućava joj da bude za nas

Znak

"minimum jezika" i značenja “ostatak” riječi

svojevoljni, izmišljeni i definirani

Jednoznačni, beživotni Zamjenjivi bez ostatka jasni

označava

Page 35: Fil Jezika Prezentacije

Značenje

Značenje je neki odnos u kojem se pokazuje rascjepljeni bitak.

Jedno se odnosi na drugo: "Znak i smisao, usporedba i uspoređeno, simbol i sadržaj itd." (W 396)

“Jedno ukazuje na drugo" ili: "jedno se misli s drugim" ili: "jedno reprezentira drugo"

- bitna je intencija

Značenja mogu biti nenamjerni prirodni izrazi o nečemu, ili namjerno stvorena značenje nekog djela, slike ili sl.

Bitak je za nas "nerazrješiv od jezika u kojemu ga mislimo" (W 399). Tek s jezikom bitak nam postaje jasan. Bez jezika sve ostaje u nekoj tami prije mišljenja.

Objavljivanje bitka događa se u značenjima. "Pojavljivanje je jezični događaj, jer u bitku ostvareni rascjep – po kojem se jedino bitak može objavljivati i biti za nas – događa se u značenju."

Page 36: Fil Jezika Prezentacije

Metafora

Jezik je posve druge naravi nego zbilja te joj kao takav može biti samo analogan.

Uvijek se radi o jednom analognom, metaforičkom odnosu između bitka i jezika.

Značenje kao "temeljna crta" bitka "realizira se izvorno na metaforičkom putu"

sve su riječi izvorno metafore

Stoga ne razlikuje više prave i metaforične izraze, nego svjesno metaforične i zaboravljeno metaforične izraze.

Metafora je supstancijalni "temeljni fenomen jezika“, ona prožima jezik u cjelini.

Bitak za nas jest bitak koji prelazi u jezik i od njega posuđuje metaforičku narav.

Prijelaz od bitka k biću događa se metaforički.

Page 37: Fil Jezika Prezentacije

FREGE (1848 - 1925.) Razlikovanje smisla iznačenja nekog znaka.

Značenje nekog izraza jest predmet koji on zastupa.

Smisao nekog izraza označava vrstu i način kako nam je taj predmet dan (vrstu danosti“).

Znaku odgovara „neki određeni smisao i tomu opet neko određeno značenje“, dok obratno „značenju (nekom predmetu) ne pripada samo jedan znak“ (ÜSB 42, hrv. 169) ( → različitost jezika“.

Predodžba

Od smisla treba jasno razlikovati predodžbu. Ona pripada samo pojedinačnoj svijesti.

„Značenje vlastitog imena sam je predmet što ga tim vlastitim imenom označujemo; predodžba koju pritom imamo posve je subjektivna, a između toga leži smisao, koji doduše nije više subjektivan kao predodžba, ali ipak nije ni sam predmet.“ (ÜSB 44, hrv. 171)

→Usporedba teleskopa: Smisao je doduše perspektivistički, ali ipak objektivan (dohvatljiv intersubjektivno)

Page 38: Fil Jezika Prezentacije

Smisao i značenje vlastitih imena

- Vlastito ime je jezični izraz čije značenje je neki predmet. Pod to ne spadaju samo prava vlastita imena („London“, „Kolumbo“) nego i tzv. oznake („glavni grad Engleske“, „onaj tko je otkrio Ameriku“). „Smisao vlastitog imena shvaća svatko tko dovoljno poznaje jezik ili cjelinu označavanja.“ (ÜSB 42)- Smisao vlastitog ima može se izreći pomoću oznaka (iako nikada potpuno). Npr.: učenik Platonov i učitelj Aleksandra Velikog“, „autor Nikomahove etike“ itd.

Smisao i značenje rečenica- Rečenica (tvrdnja) jest jezični izraz jedne misli. Ona je smisao rečenice. - Misao nije subjektivni čin mišljenja, nego njegov objektivni sadržaj. Pitanje: Ali što je značenje („predmet“) neke rečenice?-Značenje rečenice kojom nešto tvrdimo jest njezina istinosna vrijednost („istinit“ odn. „neistinit“)

-Frege: Smisao i značenje

vlastito imevlastito ime rečenicarečenica

smisaosmisaoFF način danostinačin danosti misaomisao

značenjeznačenjeFF predmetpredmet istinosna vrijednost istinosna vrijednost (istinito/neistinito)(istinito/neistinito)

Page 39: Fil Jezika Prezentacije
Page 40: Fil Jezika Prezentacije

BEČ 1889.-

CAMBRIDGE 1951.

WITTGENSTEINOVA FILOZOFIJA JEZIKA

Page 41: Fil Jezika Prezentacije

JEZIK

SUSTAV(Herder, Sassure, Frege,

Russel, rani Wittgenstein – idealni jezik)

AKTIVNOST(Humboldt, Austin, Grice,

kasni Wittgenstein – obični jezik)

Page 42: Fil Jezika Prezentacije

RANI WITTGENSTEINTRACTATUS LOGICO-

PHILOSOPHICUS

SVIJET JEZIK (sveukupnost činjenica) (sveukupnost rečenica)

ČINJENICA REČENICA

PREDMETI RIJEČI, IMENA

Page 43: Fil Jezika Prezentacije

ZNAČENJE RIJEČI

SMISAO REČENICE

REČENICE

SMISLENE BEZSMISLENENESMISLENE

(sinnvoll sinnlos unsinnig)

Page 44: Fil Jezika Prezentacije
Page 45: Fil Jezika Prezentacije

KASNI WITTGENSTEIN

FILOZOFIJSKA ISTRAŽIVANJA

Kritika tradicionalnog shvaćanja jezika (značenja)

Page 46: Fil Jezika Prezentacije

JEZIČNE IGRE

Page 47: Fil Jezika Prezentacije

ZNAČENJE UPORABA

ŽIVOTNE FORME JEZIČNE IGRE

ANALOGIJA (RODBINSKE SLIČNOSTI)

Page 48: Fil Jezika Prezentacije

John Langshaw Austin (1911-1960.)

teorija jezičnih akata („speech acts“)

How to Do Things with Words (1962.)

Konstativni i performativni iskazi

Konstativni iskazi su iskazi ili konstatacije (statements) koji opisuju neko stanje stvari ili tvrde neku činjenicu. Oni su ili istiniti ili neistiniti.

Npr. „Mačka sjedi na otiraču.“ „Pada kiša“, „On je obećao da će doći.“

Performativni iskazi čini se da nemaju istinosnu vrijednost.

Npr. „Obećavam da ću doći“, „Proglašavam sjednicu otvorenom“, „Krstim te imenom…“

Page 49: Fil Jezika Prezentacije

Performativni iskazi

- Performativnim iskazima ne opisuje se neka činjenica, ne izvještava se niti konstatira, nego se pomoću iskaza izvodi neka radnja i stvaraju se 'činjenice'.

→ Performativni iskaz jest sâmo ostvarenje radnje:

- Performativni iskaz također nije izvanjsko (konstativno) opisivanje neke nutarnje radnje koja se ostvaruje u duhu.

- Performativni iskazi ne mogu biti istiniti ili neistiniti, ali oni mogu neuspjeti, ako nisu dane određene pretpostavke.

Uvjeti s obzirom na situaciju i okolnosti

Mora postojati jedan priznati, konvencionalni postupak temeljem čega se iskazom određenih riječi može ostvariti neka radnja, i

dotične osobe i okolnosti moraju biti u skladu s postupkom na koji se poziva;

Postupak svi sudionici moraju izvoditi korektno i

potpuno (npr. ženidba, oklada).

→ Ako nije ispunjen jedan od tih uvjeta, radnja se ne može ostvariti. Performativni iskaz je ništavan, nepotpun ili nedjelotvoran (null, void, without effect)

Page 50: Fil Jezika Prezentacije

Dva tipa neuspjelih slučajeva

Zakazivači (zatajivači/ (Versager) (misfires): Performativni iskazi ne djeluju; radnja se praktički ne ostvaruje./

A) Misinvocations, B) Misexecutions

Zlouporabe (abuses): Radnja se ostvaruje – „the act is achieved“ (HT 16) – ali ipak samo preko zlouporabe postupka. /

A) Insincerities, B) Breaches of commitment

JEZIČNI AKTI Svaki iskaz je neki jezični akt (speech

act) koji se može analizirati s obzirom na tri aspekta:

a) lokucionarni akt (akt reći-nešto, iskaz određenih glasova i riječi s određenim značenjem)

b) ilokucionarni akt (radnja koja se ostvaruje time što nešto govorimo)

c) perlokucionarni akt (efekt koji se time postiže što čovjek nešto kaže

a) Lokucionarni akt ima neko značenje (propozicijski sadržaj)

b) Ilokucionarni akt posjeduje neku određenu moć (force) (npr. tvrditi, pitati, upozoravati, moliti, obećati itd.)

c) Perlokucionarni akt sastoji se u postizanju određenih učinaka (npr. nekoga uvjeriti u nešto, nagovoriti na nešto, odgovoriti od nečega itd.) (ne provodi se snagom jezične konvecnije)

- Značenje nekog iskaza (njegov propozicijski sadržaj) još nam ništa ne govori o njegovoj ilokucionarnoj moći. Ona se određuje tek u kontekstu situacije iskaza.

Npr.: „Pas grize“ - lokucionarni akt: govornik kaže:

„Pas grize.“ - ilokucionarni akt: Govornik

ostvaruje neko priopćenje, konstataciju, upozorenje, prijetnju, preporuku itd.

- perlokucionarni akt: Slušatelj se informira, slušatelj napušta svoje pretpostavke, slušatelj kupuje psa itd.

Page 51: Fil Jezika Prezentacije
Page 52: Fil Jezika Prezentacije

STRUKTURALIZAM

Ferdinand de Saussure (1857.-1913.) 1906.-11. Predavanja o općoj lingivistici. 1916. „Cours de linguistique generale“ posthumno, ur. Charles Bally i Albert Sechehaye („Tečaj opće lingvistike“)

Dva uvida: Svi su jezici podređeni načelu kontinuirane transformacije

u prostoru i vremenu. To je rezultat usporedne (komparativne), dijakronijske lingvistike 19. st. Jezik je u bitnome obilježen kao fenomen „fluktuacije“.

Jezik se u nijednom svojem aspektu ne može shvatiti kao prirodni fenomen, jer nema drugog pristupa jezičnim jedinicama osim preko značenja. Ako je nešto 'entite linguistique' onda samo ukoliko ta jedinica ima značenjsku vrijednost.

Page 53: Fil Jezika Prezentacije

Strukturalistička bazična razlikovanja

langue/parole (jezik/govor) sinkronija/dijahronija signifié/signifiant

(signifikat/signifikant)

Artikulirani glas ima ne samo fizičko-akustičnu nego i psihološko-glasovnu stranu.

Jezični znak je dvostruko jedinstvu glasa i psihičke predodžbe

„Ljudski govor (langage) ima jednu individualnu (parole) i jednu društvenu (langue) stranu; ne možemo razumjeti jednu bez druge.“ (CLG, 10)

Ljudski govor „u svakom trenutku je jedna sadašnja institucija i jedan produkt prošlosti.“ (CLG, 10)

Jedino je langue točno opisani objekt koji se može posebno istraživati. On tvori sustav znakova. Sustav se može definirati „kao mnoštvo elemenata koji stoje u uzajamno uređenim odnosima. Ovaj poredak sustava naziva se struktura“ (Linke/Nussbaumer 1994., 36)

Jezik kao sustav (langue) može se istraživati i u sinkronoj kao i u dijakronoj perspektivi.

Sinkronija označava stanje jednog jezičnog sustava u jednom određenom trenutku.

Dijakronija označava odnos između (sinkronih) sustava koji slijede jedan za drugim

Page 54: Fil Jezika Prezentacije

Narav jezičnih znakova

Jezik nije nomenklatura, „tj. lista izraza, koji odgovaraju istom broju stvari“ (CLG 76)

Jezični znakovi ne nastaju povezivanjem (u obliku intencionalnog akta kojim se daje značenje) imena i stvari.

Odbacivanje pretpostavke gotovih predodžaba (ideja) prije riječi i reprezentacijskog karaktera jezičnih znakova (aliquid stat pro aliquo)

Isključivanje referencijske funkcije jezičnih znakova

Arbitrarnost znakova

Jezični znak je proizvoljan (arbitraran)

tj. povezanost između signifikanta i signifikata, između predodžbe i glasovne artikulacije nije motivirana, tj. nije uvjetovana nikakvim prirodnim kontekstima.

odnosno: Ne postoji (prirodni) razlog zašto koristimo jednu riječ, a ne drugu.

To vrijedi i za onomatopeiku; i oni su uvijek dio pojedinačnog jezičnog sustava. Npr. hrv.: kukuriku njem: kikeriki; franc.: coquerico, engl. cock-a-doodle-doo

Page 55: Fil Jezika Prezentacije

Kako se ostvaruje povezanost signifikanta i signifikata?

Niti postoje unaprijed fiksirane predodžbe (intencionalizam) niti artikulirani glasovi (jez. determinizam).

Signifikativni proces ostvaruje se između dvije bezoblične mase: mišljenja i glasova.

Tek preko jezika ostvaruje se podjela (artikulacija) ovih područja.

Page 56: Fil Jezika Prezentacije

Analitička filozofija jezika

Što su zbilja predmeti filozofije?

Filozofija je svoju zadaću istraživanja, opisivanja i tumačenja svijeta morala prepustiti empirijskim znanostima. Svijet je takoreći razdijeljen na uska znanstvena područja fizike, kemije, biologije, fiziologije, psihologije itd.

- No, što je onda predmet filozofije?

Pojedinačne znanosti donose iskaze o svijetu, a filozofija ove iskaze znanosti kao i one svakodnevnog života pojašnjava u njihovom značenju.

G. E. Moore (filozof u Cambridge-u početkom 20. st.) kaže: “Nije pitanje je li volja slobodna, nego što to znači da je ona slobodna. Nije pitanje postoji li neki izvanjski materijalni svijet, nego što to znači da on postoji. Odgovoriti takva pitanja jest funkcija filozofske analize.”

Page 57: Fil Jezika Prezentacije

Filozofi “Bečkoga kruga”

„Naša promatranja“ piše Moritz Schlick „mogu početi tek tamo gdje su se razdvojile filozofija i znanost“; tražiti „istine o zbilji“ bila bi jedino stvar znanosti, a ne filozofije (Schlick 1933/34). Pomoću filozofije se „razjašnjavaju rečenice, pomoću znanosti verficiraju (…) kod ove se onda radi o istini iskaza, a kod onih o tomu što se s iskazima zaista misli“ (Schlick 1930/31, 4-11).

I Rudolf Carnap ističe strogu razliku filozofije i znanosti. Ne istražuje filozofija svijet, nego znanosti (to čine). „No, što onda uopće“ (Überwindung der Metaphysik durch logische Analyse der Sprache (1931) preostaje filozofiji, ako su sve rečenice koje nešto govore empirijske naravi i pripadaju realnoj znanosti?“(Carnap 1931).

- preostaje joj analiza jezika. Također Alfred Ayer glasnik

Bečkog kruga u Engleskoj: Filozofija nikako ne konkurira znanostima; jer „(…) the propositions of philosophy are not factual, but linguistic in character“ (Ayer 1936, 57; dt. 73).

Page 58: Fil Jezika Prezentacije

Wittgenstein 1921. u Tractatusu :

„Sveukupnost istinitih rečenica“ pripada u prirodnu znanost (T 4.11); ona je nešto što nema ništa s filozofijom (T 6.53). „Svrha filozofije je logičko razjašnjenje misli“ ili „pojašnjenje rečenica“ T 4.112).

Wittgenstein Bečki krug (Wiener Kreis)

Rudolf Carnap- Kritika metafizike i logička

analiza jezika. - Analizom jezika metafizike

pokazuje se da njezine rečenice nemaju smisao, da su samo prividne rečenice. Jer ili riječi koje se koriste nemaju značenja, ili su one, ako imaju značenje, protivno pravilima sintakse sklopljene u rečenice („Cezar je primbroj“) – smatra Carnap.

Page 59: Fil Jezika Prezentacije

Gilbert Ryle Filozofija je jezična

analiza. Zadaća filozofske

analize je otkriti i izbjeći moguće jezične zlouporabe i gramatički zavodljive rečenice preformulirati logički korektno. Dakle, razotkriti zavodljivu stranu jezika, a opasne izraze prevesti u bolju gramatičku formu.

L. Wittgenstein (nakon 1929.) Negativna, terapeutska funkcija

filozofije. Filozofija liječi bolesti koje su

uzrokovane sugestivnom moći jezika. U čemu se konkretno sastoji ta

zavodljiva moć jezika? - Jezik zavodi na to da prihvatimo

više sličnosti i manje razlika nego što zbilja postoji. Relativna neizdiferenciranost gramatike sugerira da fenomene smatramo sličnima ili strukturalno istima, koji u zbilji zapravo pokazuju značajne razlike.

- u konfuziji intencijskih i realnih objekata…

Page 60: Fil Jezika Prezentacije

Filozofski problemi uopće nastaju samo pod zavodljivim utjecajem jezika.

Filozofski problemi onda su samo prividni problemi; uopće ne postoje pravi filozofski problemi. Ono što izgleda kao filozofski problem rezultat je „opčaravanja našeg razuma pomoću jezika“ (PU, 109).

Filozofija je borba sredstva našeg jezika protiv začaranosti našeg razuma.“ PU 109

“… pokazati muhi izlaz…”

Svi pravi filozofski problemi spadaju u znanosti. Filozofija ima funkciju kritizirati pseudo-filozofiju koja obrađuje pseudo-probleme i svoje „probleme“ liječiti obznanjivanjem njihovog jezičnog podrijetla.

No, sam Wittgenstein nipošto nije ostao dosljedan ovim izjavama. On sam razvija i filozofske teorije…

“Obični jezik” (Ordinary language philosophy, “Oxford-philosophy” 1940-1970.)

Tko se bori s nekim filozofskim „problemom“, tomu treba pokazati kako jezik zbilja funkcionira u svojoj svakodnevnoj uporabi.

Wittgenstein se trudi pokazati da je ideja idealnog jezika pogrješna. Smatra da u toj ideji živi predodžba nekog svijeta koji bi preko jezika bio nepogrješivo dostupan.

Opisivanje jezika je lijek protiv filozofskih bolesti.

Page 61: Fil Jezika Prezentacije

John L. Austin

najutjecajniji predstavnik „ordinary language philosophy“ u Oxfordu

kao nitko drugi ušao u najfinije nijanse svakodnevnog jezika

Svaki i najmanji jezični detalj, svaka ma kako mala razlika vrijedna je istraživanja

jezične razlike odražavaju razlike u fenomenima

„fenomenologija“, „linguistic phenomenology“

Austin zna da neki filozofski problemi nastaju samo time što jezik opčara našu glavu. Ali postoje i pravi filozofski problemi. A njihovom rješavanju može nešto doprinijeti i točan opis običnog jezika. I to stoga što se u jeziku objektivira jedno krajnje diferencirano motrište svijeta – jedno motrište koje se očuvalo generacijama.

Naša zaliha riječi i izraza sadrži sva razlikovanja i sveze koje su ljudi generacijama smatrali važnima. One su se kao u evoluciji u jednom dugotrajnom procesu dokazale kao najprikladnije, pa su vjerojatno barem u svim praktičnim kontekstima diferenciranije, suptilinije i prikladnije od onih razlikovanja koja neki filozof može izmisliti „popodne u naslonjaču“.

Page 62: Fil Jezika Prezentacije

Tko se suočava s nekim filozofskim problemom, ne bi smio zaobići iskustvo i inteligenciju mnogih generacija, njihove uvijek nanovo provjeravane podjele i razlikovanja, čiji su nam rezultati prisutni u jeziku.

No, obični jezik nije svetinja, nije nužno zaštićen od zablude, praznovjerja i svih mogućih fantazija…

Peter Strawson izričito tvrdi kako shvaćanje

da je filozofija zapravo analiza jezika pripada prošlosti (1971.).

Pojmovna analiza tematizira točno poput gramatike (pr. Izabelle Kastiljske) nešto što nam je na određen način već poznato, pa je suvišna.

Page 63: Fil Jezika Prezentacije

Problemi

Ako filozofija donosi iskaze o svijetu, opisuje ga i objašnjava, po čemu se onda u tomu razlikuje od empirijskih znanosti?

- Odgovor samo može glasiti: po ničemu! Ona onda ili djelomično ili cijela postaje empirijska

znanost! – tu je konsekvencu Quine povukao vrlo rano.

Page 64: Fil Jezika Prezentacije

METAFORA

“Metafora je prijenos naziva s predmeta koji označava na neki drugi, i to ili s roda na vrstu, ili s vrste na rod, ili s vrste na vrstu, ili po analogiji.” (Aristotel, Poetika, 1457, b8-9)

- široka definicija, koja odgovara današnjem pojmu stilske figure (tropa)

Današnjem pojmu metafore u užem smislu odgovara samo ovo posljednje (4.) (Aristotel je smatra najvažnijom).

Page 65: Fil Jezika Prezentacije

Analogija

1) a. proportionalitatis (B : A = D : C)

2) a. proportionis (attributionis) (B, C, D : A)

Page 66: Fil Jezika Prezentacije

Analogija prema razmjernosti (a. proportionalitatis)

• „O analognom govorim onda kad se drugo prema prvome odnosi jednako kao četvrto prema trećemu; onda se umjesto drugoga kaže četvrto ili umjesto četvrtoga drugo. I prigodimice se (izričito) dodaje za što je to postavljeno i na što se odnosi“.

- Proporcija u matematičkom smislu (b:a = d:c). Pomoću takve proporcije mogu se međusobno uspoređivati stvari i nazivati ih se kata to analogon koje po svojoj biti nemaju ništa zajedničko (usp. sijati, Sunce , - Aristotel).

- Ona omogućava usporedbu odnosa ovdje i tamo. Aristotel : „Mislim time, na primjer, da se jednako odnosi čaša (b) prema Dionisu (a) kao štit (d) prema Aresu (c); stoga će pjesnik nazvati čašu (b) štitom (d) Dionizovim i štit (d) čašom (b) Aresovom. Ili isto tako kao što se starost odnosi prema životu tako se večer odnosi prema danu; stoga će pjesnik nazvati večer starošću dana ili (onako kao Empedoklo), a starost večeri života ili zapadom (zalazom) života…“

Analogija po sličnosti (a. attributionis)

“Rasprava o kategorijama” (Aristotel)

- homonyma/equivoce (npr. kosa), - synonyma/univoce (npr. čovjek, živo

biće), - paronyma/=analogno (zdrav // -

uzročno; različite veličine različito se odnose prema nečemu zajedničkom/unum)

Ako se u analogia proportionalitatis a odnosi prema b kao što se c odnosi prema d (a:b = c:d), onda se u analogia attributionis b i c i d na različite načine odnose prema a, za koje se sve ono (a) onda može zajednički reći (a i b i c : a).

Page 67: Fil Jezika Prezentacije

George Lakoff (lingvist) i Mark Johnson (filozof )

• Metaphors we live by, Chicago, 1980.

• „Naš konceptualni/pojmovni sustav, prema kojemu i mislimo i djelujemo, u svojoj jezgri je bitno metaforičan“. (L/J 11)

• „Metafora nije samo u ovim riječima koje rabimo – ona je u čitavom našem konceptu argumentacije. Jezik argumentacije nije poetički, fantastičan ili retoričan, on je doslovan. O argumentima govorimo na taj način zato što ih tako zamišljamo – i djelujemo u skladu s načinom kako zamišljamo stvari.“ (L/J 5)

• Bazična iskustva ⇒bazični koncepti ⇒Orijentacijske metafore ⇒ ontološke metafore

• ⇒strukturalne m.

Prenošenje iz nekog dobro poznatog područja (izvorišna domena/source domain) na manje poznato područje (ciljnu domenu/target domain)

starohebr. „nefeš“ = krv ⇒„život“; i„ruah“ = vjetar → „duh“ (u hrv. od disati, dah → duh)

“category mistake” – Gilbert Ryle Metafora ne samo da ukazuje na

neke sličnosti, nego često i sama stvara sličnosti!