fenomenologija iz knjizevnih teorija xx veka

29
II. Fenomenologija 89 Šta kak? Fenomenologija je pravac u istraživanjima književnosti koji se izvodi iz fenomenologije Edmnda Hsrla (1850–1938). Obič- no se povezuje s radovima Rmana Ingardna (1893–1970), koji se odnose na način postojanja i saznavanja književnog de- la kao i stvaralačke komunikacije takozvane škole iz Konstance (Volfgang Izer, Hans-Robert Jaus, Karl-Hajnc Štirle) i angloame- ričke škole „čitalačke reakcije“ (D. Bleich, N. Holland, Reader- -Response Criticism). Shvaćenu na svoj način, fenomenologiju je koristio i Gastn Balar (188–1962) u proučavanju poetskih sli- ka, a posle njega takozvana Ženevska škola: prvo njeni utemelji- vači – Marsel Rejmond i Albert Begen, a zatim i njihovi učenici Žrž Pl (1902–1991), Žan Pjr Rar (rođ. 1922), Jan Star- bnsk (rođ. 1928), kao i Džzf Hls Mlr (rođ. 1928) pre ne- go što je postao dekonstruktivista. Fenomenologijom se, dok ga nije preokupirao marksizam, bavio i Žan-Pl Sartr (1905–1980), autor Imaginacije (190) čiji podnaslov glasi Fenomenološka psi- hologija imaginacije, kao i rasprave Šta je književnost? u kojoj je čitaocu priznata uloga zajedničkog tvorca književnog dela. Do- sta pažnje književnim pitanjima posvetio je i Mrs Mrl-Pnt (1908–1961), autor Fenomenologije percepcije (195) i brojnih ese- ja o umetnosti. Osnovna fenomenološka teza glasi: sve ono što se pojav- ljuje u svetu ima smisao zahva- ljujući činu svesti. „Moramo pokušati da stvarno pođemo od stvari upravo onakvih kakve se prikazuju i kakve se pojavljuju i da pri tom ostanemo kod tog prikazivanja ne upuštajući se ni FENOMEN (grč. phaino – pojavlji- vati se) – „je nešto što se pojavljuje, nešto što vidimo onakim kakvim ga vidimo i što možemo verno opisati ne izričući o tome nikakav sud sve dok to ne vidimo onakvim kakvim jeste“.* * E. Paci, „Dziennik fenomenologiczny“, u: Związki i znaczenia. Eseje wybrane, Warsza- wa, 1980. U Huserlovoj teoriji fenomen je stvar koju je svest obdarila smislom. Šta je fenmenlgja prčaanj knjženst? Čn sest ka sna fenmenlgje

Upload: doragreenissleepy

Post on 22-Nov-2015

64 views

Category:

Documents


10 download

DESCRIPTION

Fenomenologija Iz Knjizevnih Teorija XX Veka

TRANSCRIPT

  • II. Fenomenologija 89

    ta i kako?

    Fenomenologija je pravac u istraivanjima knjievnosti koji se izvodi iz fenomenologije Edmunda Huserla (18501938). Obino se povezuje s radovima Romana Ingardena (18931970), koji se odnose na nain postojanja i saznavanja knjievnog dela kao i stvaralake komunikacije takozvane kole iz Konstance (Volfgang Izer, HansRobert Jaus, KarlHajnc tirle) i angloamerike kole italake reakcije (D. Bleich, N. Holland, Reader Response Criticism). Shvaenu na svoj nain, fenomenologiju je koristio i Gaston Balar (1881962) u prouavanju poetskih slika, a posle njega takozvana enevska kola: prvo njeni utemeljivai Marsel Rejmond i Albert Begen, a zatim i njihovi uenici or Pule (19021991), an Pjer Riar (ro. 1922), Jan Starobinski (ro. 1928), kao i Dozef Hilis Miler (ro. 1928) pre nego to je postao dekonstruktivista. Fenomenologijom se, dok ga nije preokupirao marksizam, bavio i anPol Sartr (19051980), autor Imaginacije (190) iji podnaslov glasi Fenomenoloka psihologija imaginacije, kao i rasprave ta je knjievnost? u kojoj je itaocu priznata uloga zajednikog tvorca knjievnog dela. Dosta panje knjievnim pitanjima posvetio je i Moris MerloPonti (19081961), autor Fenomenologije percepcije (195) i brojnih eseja o umetnosti.

    Osnovna fenomenoloka teza glasi: sve ono to se pojav ljuje u svetu ima smisao zahvaljujui inu svesti. Moramo pokuati da stvarno poemo od stvari upravo onakvih kakve se prikazuju i kakve se pojavljuju i da pri tom ostanemo kod tog prikazivanja ne uputajui se ni

    FENOMEN (gr. phaino pojavljivati se) je neto to se pojavljuje, neto to vidimo onakim kakvim ga vidimo i to moemo verno opisati ne izriui o tome nikakav sud sve dok to ne vidimo onakvim kakvim jeste.* * E. Paci, Dziennik fenomenologiczny, u:

    Zwizki i znaczenia. Eseje wybrane, Warszawa, 1980. U Huserlovoj teoriji fenomen je stvar koju je svest obdarila smislom.

    ta je fenomenologija u prouavanju knjievnosti?

    inovi svesti kao osnova fenomenologije

  • 90 Knjievne teorije XX veka

    u kakve spekulacije.5 Svest nastoji da vidi ono to se pojavljuje bez ikakvih predubeenja i gotovih teorija, koncentriui se na ono to je najbitnije (sutina stvari, odnosno eidos), a ne na ono to je sluajno i pojedinano. Ovaj prodoran pogled (koji je Huserl nazvao intuicijom6 ili oiglednou) prati precizan opis jer stvarnome pripada da bude opisano, a ne konstruirano ili konstituirano.7 ist opis, prema Huserlu, zasniva se na sagledavanju sutine koja treba da se predstavi s apodiktinom, odnosno nesumnjivom oiglednou.

    Uticaj fenomenologije na prouavanje knjievnosti je posredan. Huserla je kao matematiara i logiara u neznatnoj meri interesovala knjievnost i nije joj posvetio posebne studije. A za Ingardena, njegovog uenika, istraivanja knjievnog dela bila su samo deo ireg filozofskog projekta u kojem je uprkos Huserlovim odreenjima nastojao da dokae kako svet postoji na autonoman nain, relativno nezavistan od akata svesti, iako je stvaran i pomou svesti. Zato treba imati u vidu da je Ingarden, odreujui egzistencijalnu autonomiju knjievnog dela u okviru glavnih ontolokih istraivanja, pokuavao pre svega da pronae dokaze za potkrepljivanje teze o postojanju egzistencijalno samostalnog sveta i da su ga manje interesovali pojedinani knjievnoteorijski problemi. Naravno, knjievno delo je specifian predmet i potrebna mu je posebna panja, ali pre svega je re o tome da li realni predmeti mogu imati intencionalnu strukturu. Ingarden je uprkos Huserlu tvrdio da mogu, a analiza knjievnog dela kao intersubjektivnog intencionalnog predmeta koji ima svoju egzistencijalnu osnovu izvan iste svesti bila je izuzetno pogodna za polemiku s Huserlom.

    5 J. Patoka, Co to jest fenomenologia?, u: wiat naturalny a fenomenologia, Krakw, 1987, str. 159.

    6 Treba imati u vidu da fenomenolozi nisu koristili termin intuicija u uobiajenom znaenju, kao ekvivalent neracionalnog uvida. Upravo je ovako shvaenu intuiciju ismevao Vitkaci kad je pisao da je najbolji lek za intuiciju policija. Intuicija (lat. intueri = motriti) prema Huserlu odgovara oiglednosti.

    7 M. M.Ponty, Fenomenologija percepcije, Veselin Maslea, Sarajevo, 1978, str. 8, prevod: dr Anelko Habazin.

    INTENCIONALNOST ideja koju je Huserl preuzeo od Franca Brentana (18381917): svaka svest je svest o neemu, to znai da ne postoji neintencionalna ili prazna svest. Predmeti se ne nalaze u svesti kao u kutiji, ve predstavljaju predmete (ili korelate) akta svesti te su, dakle, sutinski nezavisni od svesti. Prema Ingardenu, knjievno delo je intencionalna tvorevina (korelat autorske svesti) koja je uinjena trajnom pomou intersubjektivnog znaenja i zahvaljujui tome knjievno stvaralatvno je razumljivo. Kao intencionalni predmet, knjievno delo je shematizovana tvorevina koja trai aktualizaciju.

    Fenomenoloka oiglednost

    Ingardenova istraivanja

    knjievnog dela

    Knjievno delo kao inter

    subjektivni intencionalni predmet

  • II. Fenomenologija 91

    Ipak, da bi se detaljnije objasnila sutina fenomenolokog poduhvata, treba, nesumnjivo, poeti od Huserla, upoznati se s njegovim komplikovanim renikom (koji je veoma vaan za filozofiju i filozofiju knjievnosti XX veka)8 ne bi li se kasnije prelo na fenomenoloke teorije knjievnosti od kojih kao najvanije treba prihvatiti teoriju Romana Ingardena, nemaku kolu estetike recepcije i francusku varijantu takozvane tematske kritike. Pri tom treba imati na umu ovo: iako je u Poljskoj najpoznatija teorija Romana Ingardena, u svetlu metoda XX veka ona nije ni najuticajnija, niti je treba to otvoreno priznati od velike pomoi u interpretacijama pojedinanih knjievnih tekstova. U prikazu koji sledi glavni akcent stavljen je na rekonstrukciju fenomenolokog idioma ije je razumevanje neophodno za humanistiku XX veka i znatno izlazi iz okvira prouavanja knjievnosti sensu stricto. Bez podrobnog sagledavanja Huserla, fenomenoloke teorije knjievnosti ne bi bile razumljive. Bez Huserla bi bio neshvatljiv i razvoj teor ije knjievnosti.

    Osnove

    Tvorac fenomenologije, Edmund Huserl, bio je matematiar koji se od poetka studija kolebao izmeu matematike i filozofije. Matematika ga je privlaila preciznou i strogou pravila, ali njegov uitelj Franc Brentano ga je ubedio da se i filozofija moe praktikovati kao nauka: Na poetku sam iz njegovih predavanja, sea se Huserl svog studiranja kod Brentana, stekao uverenje koje mi je dozvolilo da izaberem filozofiju kao ivotno zanimanje, a to je da je i filozofija polje ozbiljnog rada, da se njome moe, a samim tim i treba, baviti u duhu najstroe nauke.9 Godine 1891. Huserl objavljuje Filozofiju aritmetike. Psiholoke i logike analize, vodi korespondenciju s logiarem Gotlibom Fregeom koji kritikuje ostatke psihologizma u tom delu. Huserl je hteo da napie drugi tom, ali se predomislio poto je odbacio metodu i rezultate.10 Na prelazu izmeu XIX u XX vek, objavljujui Logische Untersuchungen (Logika

    8 Dovoljno je rei da e se na njega pozivati i ak Derida pokuavajui da definie pojam literarnosti. Pogledati: Literarnost u poglavlju Dekonstrukcija.

    9 A. Ptawski, Sowo wstpne, u: Idea fenomenologii..., op. cit., str. VIII.10 To je, uostalom, postala trajna Huserlova osobina. Nikada nije bio zadovo

    ljan ve objavljenim delima i stalno je do smrti, 1938. godine radio na njihovom poboljanju. U Huserlovom arhivu u Luvenu nalazi se oko 30 hiljada strana stenografisanih i sukcesivno objavljivanih rukopisa.

    Edmund Huserl

  • 92 Knjievne teorije XX veka

    istraivanja),11 Huserl se udaljava od psihologizma i postavlja temelje istoj logici. Po objavljivanju Logikih istraivanja Huserl je imenovan za profesora u Getingenu, gde je radio do 1916. godine (1912. godine Roman Ingarden je postao njegov uenik). Od 1916. godine je predavao u Frajburgu (gde su njegovi uenici bili, izmeu ostalih, Edita tajn i Martin Hajdeger). U penziju je otiao 1929, ali je do 1933. drao predavanja. U isto vreme pojavila su se jo dva dela kojima zapoinje fenomenoloki preokret u filozofiji: Fenomenologija volje Aleksandra Pfendera i Transcendentalna i psiholoka metoda Maksa elera.

    Zato su nastala Logika istraivanja? Ruski filozof Lav estov, s kojim se Huserl ozbiljno sporio povodom pouzdanosti saznanja, pamti izjavu nemakog mislioca na tu temu:

    to sam dublje prodirao u osnovne probleme logike, to sam jae oseao da nae znanje i nae poznavanje podrhtavaju i da se ljuljaju iz temelja, dok se napokon, na moje neopisivo zaprepaenje, nisam uverio da ukoliko je savremena filozofija izrekla poslednju re o sutini saznanja, onda to sazanje ne postoji ... [Bio sam svestan toga] da ako razum ne uspe da pobedi sumnje koje su se u meni namnoile, ako smo osueni samo na doterivanje, zabaurivanje ... pukotina i praznina koje su nastale u svim naim epistemolokim konstrukcijama, onda e se jednog dana nae divno znanje raspasti i nai emo se oi u oi s bednim ostacima nae veliine.12

    Logika istraivanja su, pre svega, bila usmerena protiv saznajnog relativizma, odnosno uverenja da ne postoji objektivno merilo ispravnosti sudova o stvarnosti. Huserlov cilj je bio da pronae ono to je istinito [i to] je apsolutno istinito, samo po sebi. Prema Huserlovom miljenju,

    istina je samo jedna jedina, bez obzira na to da li je u svojim sudovima sagledavaju ljudi ili ne ljudi, aneli ili bogovi.13

    Ovo je jedan od najvanijih fenomenolokih aksioma: saznanje ne zavisi od toga ko i na koji nain saznaje, ve se zasniva na potpunom odvajanju istine od promenljivih okolnosti njenog shvatanja.

    11 E. Husserl, Badania logiczne (19001901) t. 1: Prolegomena do czystej logiki, Toru, 1996, t. 2: Badania dotyczce fenomenologii i teorii, deo 12, Warszawa, 2000.

    12 L. Szestow, Egzystencjalizm jako krytyka fenomenologii, u: Folozofia egzystencjalna, priredili: L. Koakowski, K. Pomian, Warszawa, 1965, str. 21215.

    13 E. Husserl, Badania logiczne, t. 1, op. cit., str. 123.

    Huserlovo udaljavanje od

    psihologizma

    Logika istraivanja

    Protiv saznajnog relativizma

  • II. Fenomenologija 93

    Relativizam, nona mora scijentista i moralista, prema Huserlu je bio posledica antropologizacije, subjektivizacije i psihologizacije istine koji tu istinu redukuju na funkciju individualnog miljenja, na promenljivu prirodu oveka (kako emo videti, kad je u pitanju istina, fenomenologija je ekstremni protivnik pragmatizma)1. Njegov plan je bio drugaiji: u svetu treba pronai osnovu na kojoj se moe odupreti relativizmu. Ispostavilo se da se ta osnova moe pronai jedino u istoj log ic i iji je egzistencijalni status nezavisan od bilo kakvih empirijskih stavova i kulturnog konteksta. Zato je Huserl pisao:

    Istinu shvatamo ne kao neki empirijski sadraj koji se pojavljuje u toku psihikih doivljaja i ponovo nestaje; ona nije jedan od mnogih fenomena, ve je doivljaj ... u kojem doivljaj predstavlja neto opte, neku ideju.15

    Tako shvaena istina apsolutno obavezuje16 i sama u sebi ostaje ono to jeste, zadrava svoju idealnu sutinu.17 Istina postoji objektivno, odnosno nezavisno od pojedinanih sudova. Filozofa ne interesuje miljenje Petra ili Pavla, koje se tie jednaine 2 + 2 = , jer postoje hiljade pojedinanih sudova o tome, ali se svi odnose na samu istinu koja je to je bitno oigledna istina. Konano merilo istine, govorio je Huserl, jeste njena oiglednost, odnosno to da se ona prikazuje svima isto, nezavisno od take gledita i stavova. Svako ko bude smatrao da je interpretacija knjievnog dela samo shvatanje ili otkrivanje u njemu sadrane oigledne istine, hteo ne hteo e se posredno nadovezivati na Huserla. Mada e se Huserl kasnije vie okrenuti idealizmu, ovaj logiki impuls e ipak od tada neprekidno pratiti fenomenologiju. To je uverenje o tome kako se istina moe otkriti a ne konstruisati, kako se ona jedino otkriva a ne stvara.

    Na taj nain je, poetkom XX veka u Logikim istraivanjima, formulisana neminovnost fenomenolokih istraivanja koja e utemeljiti koncepcije istih sutina i pouzdanost saznanja. Ve se u ovoj knjizi pojavljuju najvanije osobine fenomenologije. To su: njen intuitivan, tj. evidentan karakter, iskljuivanje iz polja istraivanja onoga to izlazi iz okvira iste svesti; uzimanje u obzir samo onoga to se samo po sebi pokazuje na oigledan nain; njena opisnost, kao i status nauke na kojoj bi trebalo da su utemeljene sve druge nauke. Pogledajmo, redom, sva ova pitanja.

    1 Pogledati: Pragmatizam.15 E. Husserl, op. cit., str. 133.16 Ibid., str. 13.17 Ibid.

    ista logika

    Objektivna istina

    Oiglednost istine

    Fenomenoloka istraivanja

  • 9 Knjievne teorije XX veka

    Tema knjige je ista fenomenologija doiv ljaja mil jenja i saznanja koja se odnosi iskljuivo na doivljaje koji se mogu shvatiti i analizirati intuic i jom u istoj sutinskoj [= esencijalnoj] optosti, a ne sa empirijski apercipiranim [= svesno doivljenim] doivljajima kao realnim injenicama, s doivljajima ljudi i ivotinja koji se kao iskustvena injenica ispoljavaju i prihvataju u svetu.18 Nije re, dakle, o tome ta ovek doivljava u svetu, ve ta doivljava u istoj intuiciji, to znai intuiciji svedenoj samo na svest. Fenomenoloka intuicija iskljuuje sve sudove koji se odnose na psihofiziku prirodu, ukljuujui realne stvari, tela, ljude, pa i sopstveni Jasubjekat, kao i uopte na sve to transcendira [= prekorauje] istu svest.19 Fenomenologija se, dakle, bavi istom sveu (= unutranjom, imanentnom sveu) i ne bavi se onim ta svako od nas, kao jedinka otelovljena i podlona raznim uticajima, misli o svetu, niti ta u tom svetu doivljava, kakvim uticajima podlee. Huserl govori o unutranjem opaanju, odnosno onakvom koje u svoj predmet ne uvodi nita to u samom doivljaju ne bi bilo oigledno predstavljeno i efektivno prisutno. Logiki pojmovi [...] trebalo bi da proistiu iz ev identnost i [Anschauung]; oni treba da nastaju putem idejizujue apstrakcije na osnovu odreenih doivljaja.20 Ova idejizujua apstrakcija treba da oslobodi pojedinane doivljaje od njihove neprevodivosti na jezik optih pojmova. Evidentnost garantuje adekvatnost, odnosno pojmovno savreno predstavljeno21 saznanje bez ikakve subjektivne primese; subjektivne, znai one koja je promenljiva i dolazi izvan svesti. Ovde moramo biti oprezni. Za Huserla iz tog perioda subjektivan znai neobjektivan ili onaj koji prlja saznavanje vene istine.22 Subjektivan znai promenljiv i relativizovan. Reju, nesiguran.

    Sutine shvaene direktno sutinskom intuicijom, kao i veze koje se zasnivaju samo na sutinama, ona izraava opisno kroz sutinske pojmove i iskaze koji imaju karakter sutinskih prava.23 ist opis, prema Huserlu, jeste otkrivanje sutine i opisno ustaljivanje otkrivene sutine u istim pojmovima izvreno na osnovu, datog kao primer, evidentnog shvatanja pojedinanih doivljaja (makar

    18 Ibid., t. 2, deo I, str. 5. Sve dopune i objanjenja u uglastim zagradama potiu od autora.

    19 Ibid., t. 2, deo I, str. 552.20 Ibid., t. 2, deo I, str. 89.21 Ibid., t. 2, deo I, str. 7.22 Istina [...] je vena ili bolje: ona je ideja i kao takva je vanvremenska. Nema

    smisla pripisivati joj neko mesto ili trajanje, ak ni kad bi se to moglo produiti za sva vremena. Op. cit., t. I, str. 133.

    23 Ibid., t. 2, deo I, str. 5.

    Osnovne teme Logikih

    istraivanja

    Fenomenoloka intuicija

    ista svest

    Huserlova koncepcija

    istog opisa

  • II. Fenomenologija 95

    i fingiranih u slobodnoj fantaziji).2 To nije empirijski opis i ne odnosi se na stvarne line doivljaje tako da to ne moe biti ako je subjektivno shvatimo interpretacija.25

    Fenomenologija, meutim, ne govori o stanjima ivih bia ... ve o uvidima, sudovima, oseanjima itd. kao takvim, o onome to im pripada a priori, u neuslovljenoj optosti, upravo kao istim individualnim primerima istih vrsta.26

    Vrsta je u latinskom jeziku species, a u grkom eidos, zato eidetski opis na primeru individualnih doivljaja predstavlja njihovu sutinu koja prevazilazi individualne sluajeve. Fenomenologija se bavi upravo sledeim: shvatanjem ist ih sut ina dat ih istoj svest i. Huserl ovako kae: Nisam platoniar, nije mi potrebno da

    prihvatam ideje izvan sveta. Govorim o neemu to se moe otkriti u ovom svetu, u konkretnim stvarima, ne poistoveujui crvenilo s pojedinanim momentima crvenila mnogih crvenih stvari. Treba samo videti.27 Ali, da bi se videlo, treba postati slep za ono to je sluajno. elimo da se vratimo ka samim stvarima (Wir wollen auf die Sachen selbst zurckgehen. Na

    drugom mestu Huserl kae: Zu den Sachen selbst). Sama stvar je ona stvar kakva stvarno jeste, odnosno kakvom se predstavlja u punoj samoprisutnosti ako je bez ostatka shvaena kao ono to jeste.28

    2 Ibid., t. 2, deo I, str. 225.25 Ako pod interpretacijom podrazumevamo stvaralaki in angaovanosti u

    konstrukciji smisla a ne samo otkrivanje ve postojee istine, onda Huserlova fenomenologija ne moe predstavljati osnovu interpretacije. Moe, meutim, biti i jeste osnova svakog opisa pojava. Da li se, ipak, opis moe odvojiti od uslova u kojima subjekat radi? Sumnje o ovom pitanju uinie da poevi od Martina Hajdegera i njegovog novog tumaenja fenomenologije kao hermeneutike XX vek bude scena za stalno problematizovanje teze o neutralnosti fenomenoloke pozicije prema svetu.

    26 E. Husserl, Badania logiczne, t. 2, deo I, op. cit., str. 25.27 R. Ingarden, Wstp do fenomenologii Husserla. Wykady wygoszone na uni

    wersytecie w Oslo (15 wrzesie 17 listopad 1967), Warszawa, 197, str. 2.28 E. Husserl, Badania logiczne, t. 2, deo I, op. cit., str. .

    EMPIRIJSKI koji se odnosi na ulni doivljaj. Fenomenoloka transcendentalna istraivanja koja izlaze izvan okvira empirijskog poretka.

    EIDETSKI (gr. eidos vrsta, sutina) vezan za nadindividualnu sutinu stvari prisutnu u pojedinim predmetima (na primer, crvenilo crvene haljine, literarnost knjievnog dela). Eidetski opis, osnova fenomenoloke metodologije, nastoji da otkrije ono to je u datom predmetu presudno za njegovu esenciju i nije zavisno od promenljive saznajne perspektive.

    Eidetski opis

    Ka samim stvarima

  • 96 Knjievne teorije XX veka

    A ta je ona pre svega? Ona je sopstvena sutina osloboena sluajnih i promenljivih okolnosti.

    Dakle, kako proistie iz Logikih istraivanja, fenomenologija je nauka koja je:

    1. ista i apr iorna, jer je neempirijska i nadindividualna. Kako je pisao MerloPonti, svijet je isto ono to mi sebi predstavljamo, ne kao ljudi ili empirijski subjekti, nego ukoliko smo svi jedino svjetlo i ukoliko participiramo na Jednome ne dijelei ga29.

    2. Eidetska, jer shvata sutinu onog to je opaeno.3. Istovremeno je i konkretna, jer je ukorenjena u posma

    tranju. Kako se, posle niza godina, seao Ingarden: Povratak stvarima, konkretnim stvarima, a ne apstrakciji, teoriji itd., ka konkretnim stvarima to je bio spas.30 Ali, imajmo u vidu, meutim, da nije re o samoj konkretnosti nego o tome ta je u konkretnosti bitno i nepromenljivo.

    . Oig ledna, odnosno intuit ivna (intuicija = oigledna svest), jer neposredno sagledava sutinu u oiglednoj samoprisutnosti, u sopstvenoj linosti (Huserl je voleo da kae: in propria persona), bez ikakve subjektivne primese. Fenomenologija omoguava sutinama stvari da se otkrivaju u njihovom pravom obliku.

    5. Opisna, jer opisuje ono to se pojav ljuje u svesti, to je dato (gegeben) svesti i nain na koji se pojavljuje i na koji je dato. Ovu dimenziju Huserl naziva datou (Gegebenheit).

    6. Egzaktna, jer je egzaktno nauna, to znai u odnosu na pogled na svet stroga i neutralna, to joj omoguava da bude osnova svih drugih pojedinanih nauka.

    Iako je Huserl priznavao da je piui Logika istraivanja bio filozofsko dete, Ingarden, ipak, nije bio u pravu tvrdei da je ovo delo samo vie zbirka rasprava nego celovita knjiga i da ne prua nikakvu novu ni celovitu problematiku filozofije uopte.31 Fenomenologija koja proistie iz Logikih istraivanja nije trebalo da bude program, ve pokuaj fundamentalnog rada koji se zaista moe sprovesti na neposredno viene i shvaene stvari.32 Na rezultate Logikih istraivanja kasnije e se osloniti sledee etape Huserlovog rada i itave fenomenologije.

    29 M. M.Ponty, op. cit., str. 9.30 R. Ingarden, op. cit., str 27.31 R. Ingarden, Edmund Husserl, u: Z bada nad filozofi wspczesn, Wars

    zawa, 1963, str. 388.32 E. Husserl, Badania logiczne, t. I, op. cit., str. 12.

    Rezultati Logikih istraivanja

  • II. Fenomenologija 97

    Utemeljenje

    Godinu dana posle predavanja Viljama Dejmsa o pragmatizmu, 1907. godine Huserl dri pet predavanja kojima daje naslov Ideja fenomenologije. Ovde je prvi put javno formulisao ideje koje odreuju itavo njegovo kasnije miljenje. Tada je u svojoj privatnoj bele nici zabeleio:

    Za fenomenologiju, koja treba da bude teorija saznanja, za sutinsku nauku o saznanju (a priori) empirijski odnos je iskljuen. Na taj nain nastaje transcendentalna fenomenologija i to je upravo bilo ono iji su delii bili predstavljeni i u Logikim istraivanjima.33

    Tri osnovne kategorije fenomenologije nastale u Ideji fenomenologije jesu: korelacija, konstitucija i redukcija. Transcendentalna fenomenologija je fenomenologija konstituiue svesti. Konstituiue, znai one koja stvara predmete saznanja.

    Fenomenologija [za razliku od psihologije] se ne odnosi na svet, ona je isto transcendentalno istraivanje u kojem treba da se pokae na koji nain se konstituie realan svet kao korelat iste svesti.3

    Upravo je detaljno ispitivanje korelacije izmeu akta, znaenja i predmeta zadatak transcendentalne fenomenologije. ta je i na

    koji nain postoji svest? Postoji kao intencionalni ekvivalent mnotva svesnih doivljaja ne postoji apsolutno za sebe, ve samo kao ekvivalent.35 Upravo se na tome zasniva korelacija: predmet je ekvivalent (= korelat) akta svesti, to znai da on biva preoblikovan pomou ina saznanja i postaje fenomen koji poseduje odreeno znaenje. Da bi sve imalo smisao (a to je uslov saznavanja sveta), stvari za svest moraju da se preoblikuju u fenomene, odnosno u neto to, pojavljujui se u svesti, ve ima neko znaenje. Svet nepreoblikovan

    33 W. Biernal, Wprowadzenie wydawcy, u: E. Husserl, Idea fenomenologii..., op. cit., str. 6.

    3 R. Ingarden, Wstp do fenomenologii Husserla..., op. cit., str. 12. 35 Ibid., str. 139.

    KORELACIJA odnos izmeu predmeta i svesti koja se zasniva na tome da dati predmet predstav lja ekvivalent (ili korelat) akta svesti, to znai da ga akt saznanja transformie i on postaje fenomen koji poseduje neko znaenje. Bliska ovakvom shvatanju korelacije jeste kategorija objective correlative (predmetni ekvivalent), koju je u teoriju poezije uveo T. S. Eliot (Pogledati: Ameriki formalizam).

    Huserlova Ideja fenomenologije

    Huserlova Ideja fenomenologije

    Konstitutivna svest

    Transcendentalna fenomenologija

    Fenomen

  • 98 Knjievne teorije XX veka

    sveu u fenomen ne samo da nema smisla ve ostaje i izvan mogunosti saznanja. Za Huserla je ono to je dato = intencionalni predmet = fenomen. Prema kasnijoj terminologiji primenjenoj u Idejama: korelacija izmeu ina svesti i predmeta svesti je (odgovarajue) spajanje noeze i noeme. Imajmo u vidu: ni stvari kao takve, ni ovek kao takav nisu dostojni panje fenomenologije. I stvari i ovek moraju da prou kroz ienje od svojih empirijskih svojstava da bi stupili na pravu scenu fenomenolokih razmatranja. U tome se nalazi fenomenoloki izvor hermeneutike XX veka.

    Interesovanje transcendentalne fenomenologije usmereno je ka svesti kao svesti, usmereno je samo ka fenomenima, odnosno onome to se ispoljava u svesti uz izuzimanje svakog empirijskog suda [u bitku].36 Ovde je re o podreivanju spoljanjeg (= empirijskog) opaanja unutranjem opaanju. ta predstavlja ovo izuzimanje empirijskog sveta? To je uvena Huserlova transcendentalna redukcija iji je osnovni princip upravo ovde prvi put formulisan. Osnovno pitanje je sledee: kako spoznati neto to izlazi izvan okvira svesti? Odgovor je (samo) oigledan: preneti sferu saznanja iz transcendencije, odnosno iz stvarnosti koja se nalazi izvan svesti, u imanenciju, odnosno u samu svest, zapravo izmai se empirijskom, ulno iskustvenom svetu i zatvoriti se u svest. Transcendencija stvari zahteva da je [stvar] stavimo pod znak pitanja.37 U imanenciji je opet ono to je dato, dato na oigledan i neposredan nain i potpuno je adekvatno samoprisutno dato.38 Huserl razmilja na sledei nain: ono to je transcendentno ne mogu shvatiti sa svom oiglednou (jer mi nije dato), dakle, moram da ga se oslobodim, iskljuim iz polja mog saznanja. To, meutim, ne mogu da uradim u potpunosti jer tada uopte ne bih saznao svet.

    36 E. Huserl, Ideja fenomenologije..., op. cit., str. 9.37 Ibid., str. 61.38 Ibid., str. 1213.

    TRANSCENDENTALAN (lat. transcendo = prekoraujem) onaj koji prekorauje ulno iskustvo u pravcu razuma koji utvruje uslove za mogunost bilo kakvog iskustva. To je razlika koju je utvrdio Kant i koja strogo razdvaja ono to je ulno od onoga to je razumno. Napomena: transcendentan nije isto to i transcendentalan! U fenomenologiji je transcendentan spoljanji svet, a transcendentalan sam razum (preciznije: svest).

    EPOCH transcendentalna redukcija koja se zasniva na odbacivanju empirijskog sveta (Huserl govori o odbacivanju teze o prirodnom odnosu) u korist aktivnosti same svesti. iv ovek biva redukovan na istu svest, a stvari na predmete kojima svest daruje smisao, odnosno na fenomene.

    Noeza i noema

    Transcendentalna redukcija

    Transcendencija i imanencija

  • II. Fenomenologija 99

    Upravo na tome se zasniva transcendentalna redukcija: na stavljanju u zagrade transcendentalnih stvari u odnosu na svest i pristajanju na to da one postoje samo kao predmet i koji su dati svesti u njenim granicama i samo u njenim granicama: onako kako se svesti predstavljaju.

    U Idejama za jednu istu fenomenologiju39 Huserl formulie ovaj zakon kao princip svih principa:

    Nijedna teorija, koja bi se mogla izmisliti, ne moe nas skrenuti na krivi put u odnosu na ovaj princip svih principa: da je svaka izvorno prezentovana evidentnost izvor zakonitosti saznanja, da sve to nam se u intuiciji izvorno (da tako kaemo: u svojoj telesnoj stvarnosti) predstavlja, treba jednostavno prihvatiti kao ono to se prezentuje, ali samo u granicama u kojima se prezentuje.0

    Imajmo, meutim, na umu: predmeti nisu unutar svesti, ne nalaze se u njoj kao u kutiji ali su njen korelat. To su takozvani intencionalni predmeti. Fenomen je stvar preobraena istom sveu u predmet koj i poseduje smisao. Fenomenologija tei pretvaranju transcendentnog sveta u svet istih fenomena, dakle, ono to se kao apsolutno razumljivo (ono koje poseduje smisao) moe posmatrati, formulisati jer dolazi do stvarne samoprezentacije u najuem smislu.1 Smisao je za Huserla ili oigledan ili ga uopte nema.

    Pojedinani saznajni fenomen, koji se pojavljuje i nestaje u toku svesti, nije objekat fenomenolokih sudova. Re je o izvorima saznanja, o poecima koji se mogu evidentno shvatiti na opti nain, o univerzalnim apsolutnim podacima koji predstavljaju osnovna univerzalna merila, ona koja omoguavaju merenje svakog smisla.2

    Dakle, ta Huserl radi, ta eli? Kao to je tvrdio u razgovoru sa estovim, eli da pronae Arhimedovu taku saznanja, da pronae epistemoloki apsolut, odnosno princip apsolutne pouzdanosti. Da bi to postigao kad filozofski subjekat eli da nae sferu maksimalne sigurnosti saznanja (Huserl kae opaajna preciznost), onda mora anulirati svet, staviti ga u zagrade (t ranscendenta lna redukcija = epoch) i koncentrisati se ne samo na ono to vidi 39 E. Husserl, Ideen zu reinen Phnomenologie und phnomenologische Philo

    sophie, u: Jahrbuch fr Philosophie und phnomenologische Forschung, 1913.0 Ibid., str. 73.1 E. Huserl, Ideja fenomenologije..., op. cit., str. 76.2 Ibid., str. 73.

    Huserlov princip svih principa

    Samoprezentacija

    Arhimedova taka saznanja

  • 100 Knjievne teorije XX veka

    u svesti. Samo se tako moe nai neproblematian izvor smisla koji razdvaja ono to je smisleno od onoga to je lieno smisla. I samo tako se moe utemeljiti program filozofije kao stroge nauke koja moe i trebalo bi da postane osnova svih nauka o oveku.

    Filozofija kao stroga nauka

    Godine 1911. Huserl objavljuje raspravu Filozofija kao stroga nauka (Philosophie als strenge Wissenschaft) u kojoj iznosi sledei argument. Dotadanja filozofska istraivanja su daleko od zahteva koje treba stav ljati pred nauna istraivanja. Filozofija treba da bude nauka odreenih formalnih osobina a njene tvrdnje treba da budu argumentovane na apodiktiki vaan nain. To moe da uradi samo onda kad se ne bude pozivala na druge nauke, ve kad stekne punu autonomiju i optost. Treba da bude philosophia prima et ultima. Suprotno induktivnim prirodnim naukama, deduktivnim matematikim naukama ili humanistikim naukama zasnovanim na erudiciji, ona zahteva neogranieno irenje domena svoje pravosna nosti i to s obzirom na sutinsko istraivanje: Moraju nam se raz janjenjem problem i udubljivanjem u njihov isti smisao, s punom oiglednou nametnuti metode, koje su adekvatne tim problemima, jer ih zahteva njihova sopstvena sutina.3 Na taj nain filozofija dobija potpuno sigurne i kao takve sasvim nesumnjive rezultate.

    Zato je Huserl upotrebio najteu metodoloku artiljeriju protiv tri, prema njegovom miljenju, najopasnije filozofije koje vode na krivi put subjektivizma. To su: 1. naturalizam, koji tretira svest kao predmet u svetu i koji, u skladu s tim, nije u stanju da d apsolutno (a ne samo empirijski) obavezujue kriterijume saznanja; 2. istoricizam (koji za Huserla predstavlja saznajnoteorijsku aberaciju),5 prema kojem ono to postoji negira svaku trajnost i postaje zavisno od promenljivih okolnosti. Lako je videti da dosledno sprovedeni istoricizam prelazi u ekstremni skeptiki subjektivizam; 3. ideje:

    3 E. Huserl, Filozofija kao stroga nauka, Kultura, Beograd, 1967, str. 10, preveli: Dafina i Milan Damjanovi.

    R. Ingarden, Edmund Husserl, op. cit., str. 10.5 E. Huserl, op. cit., str. 5.

    SAMORAZUMLJIVOST (nem. Selbstverstndlichkeit) osobina onoga to je samo po sebi razumljivo, oigledno. Istina je samooigledna jer se predstavlja svakome na isti nain. Kako kae Huserl u Kartezijanskim meditacijama, upravo u oiglednosti pogled naeg intelekta dostie samu stvar.

    Filozofija kao nauka

    Puna oiglednost

    filozofije

    Protiv naturalizma

    Protiv istoricizma

  • II. Fenomenologija 101

    istina, teorija, nauka tada bi, kao sve ideje, izgubile svoje apsolutno vaenje ... Vaenje prostonaprosto ili po sebi, koje je ono to je ak i kad ga niko ne realizuje i kad ga nijedno istorijsko oveanstvo nikad ne bi izvravalo.6 I, na kraju, Weltanschauungsphi losophie , odnosno filozofija pogleda na svet prema kojoj je filozofija izraz linih strasti i pogleda na svet.

    Najbitnija saznajnoteorijska Huserlova teza koja ponavlja ideje iz predavanja glasi ovako: Ako teorija saznanja ipak hoe da prouava probleme odnosa svesti i bia, ona moe da ima pred oima samo bie kao korelat svesti. S tim u vezi istraivanje mora da bude upravljeno na nauno sutinsko saznanje svesti, na ono to sama svest jeste u svim svojim razliitim oblicima, po svojoj sutini.7 Zato sve to treba da postane predmet svesti, mora upravo isto iz same svest i da postane oig ledno i time potpuno razumlj i vo.8 Za fenomenologiju ono to je data stvar, njeno ta, zavisi od naina na koji se pojavljuje, na koji je dato (njeno kako) u svesti. Wesen, sutina, istovremeno je i Gegebenheit, datost. To znai da je predmet saznanja uvek samo korelat svesti iz ega proizlazi da je analiza predmeta neminovno analiza svesti (i obrnuto).

    Tako se fenomenologija javlja kao neprirodna (= nepsiholoka) nauka o svesti, iji predmet nije empirijska svest ve ista svest.9 U isto fenomenolokoj sferi odnose prema predmetno doivljenom telu i prema prirodi ostavljamo van razmatranja50 jer oni smetaju u posmatranju sutina. Posmatranje sutin je, da se podsetimo, u Huserlovom jeziku intuicija, oigledna svest. Ukoliko je intuicija ista, pie Huserl, i ne obuhvata nikakva prelazna saintendiranja, utoliko je sagledana sutina neto adekvatno sagledano, apsolutno dato. 51

    Iz toga proizlazi da saznanje sutine nije injeniko (matter offact) saznanje, ne obuhvata ni najmanji sadraj tvrenja u odnosu na individualnu (recimo, prirodnu) egzistenciju.52 Oiglednost ne moe biti iskustvo jer je apsolutno data sutina data samo da tako

    6 Ibid., str. 39.7 Ibid., str. 1. 8 Ibid., str. 15. 9 Zato je fenomenologija suta suprotnost psihoanalizi koja se moe definisati

    kao njen savreni negativ. Fenomenologija se bavi sveu, psihoanaliza nesvesnim. Svest za fenomenologiju mora biti ista, nesvesno je po definiciji pod uticajem traume. Ono to je dato svesti, za fenomenologiju je razumljivo i oigledno. Ono to iz nesvesnog prelazi u svest (ili iz nagonske sfere, Es, u racionalnu sferu, Ich), zagonetno je i zahteva interpretaciju.

    50 E. Huserl, Filozofija kao stroga nauka, op. cit., 28. 51 Ibid., str. 29. 52 Ibid., str. 30.

    Protiv filozofije pogleda na svet

    Sutina svesti

    Saznanje sutine

  • 102 Knjievne teorije XX veka

    kaemo pogledu svesti. Zato je fenomenologija samo istraivanje esencije, a ne istraivanje egzistencije. Ono to postoji, postoji samo s obzirom na svoju sutinu, a ne na sluajno i promenljivo postojanje. Poto je ova sutina data samo istoj svesti, onda ovde stupamo na teren filozofskog idealizma: postoji samo ono to stvara moja svest. Na ovom mestu se javljaju problemi s pomirenjem prvog Huserlovog apela, na povratak stvarima, s tim da ove stvari postoje samo zahvaljujui mom umu.

    Ovde e, takoe, zapoeti sporenja unutar Fenomenoloke kole i tu na scenu stupa Roman Ingarden za koga je knjievno delo najbolji primer bia koje postoji heteronomno, odnosno koje postoji zahvaljujui aktu svesti, ali koje u samom sebi sadri nezavisnu egzistencijalnu osnovu. Na taj nain, Ingarden je nastojao da ublai krajnju suprotstavljenost izmeu idealizma (prema kojem samo svest uvodi bia u postojanje) i realizma (prema kojem svest moe samo da sagledava ono to ve postoji u gotovom obliku).

    Teorija knjievnosti Romana Ingardena

    Ingarden je svoju filozofiju knjievnosti izloio u dve najvanije knjige Das literarische Kunstwerk (1931): O knjievnom delu i O saznavanju knjievnog umetnikog dela (1937). U oba sluaja susreemo se sa apriornim eidetskim (gr. eidos = sutina) istraivanjima, odnosno sa analizom opte ideje knjievnog dela, kao i optom strukturom saznajnog ina. Kako Ingarden pie u Uvodu u O saznavanju knjievnog umetnikog dela, postoje dva naina itanja: prvi, koji se odnosi na neko odreeno pojedinano delo i predstavlja svojevrsno iskustvo i drugi, koji onoga koji saznaje vodi ka optem shvatanju strukture i svojstava, proist iuih iz sut ine, umetnikih dela uopte. Ingarden, oigledno, bira drugi nain itanja u kojem je re o apriornoj analizi sadrine opte ideje knjievno umetniko delo.53 Fenomenoloko itanje (prema

    53 R. Ingarden, O saznavanju knjievnog umetnikog dela, SKZ, Beograd, 1971, str. 8, prevod: Branimir ivojinovi.

    HETERONOMIAN (gr. heteros = drugi + nomos = zakon) u Ingardenovoj teoriji egzistencijalni status knjievnog dela je heteronomian, odnosno nezavistan od itaoeve svesti. Prema Ingardenu, delo u svom materijalnom obliku (umetniki predmet) postoji nezavisno, ali kao estetski predmet zavisi iskljuivo od itaoeve aktivnosti (Pogledati: Konkretizacija).

    Opozicija izmeu sutine

    i postojanja

    Knjievno delo kao heteronom

    no bie

    Apriorna istraivanja

    knjievnosti

    Iskustvo versus ideja

  • II. Fenomenologija 103

    Ingardenu) zato se ne koncentrie na to ta je u delu pojedinano, nema nita zajedniko sa iskustvom, ve nastoji da sagleda samu ideju knjievnog dela. Re je, dakle, o tome ta knjievno delo kao umetniki predmet jeste po svojoj sutini (vieslojna tvorevina, fazno sistematizovana, izgraena od quasisudova i koja poseduje estetski uzviene vrednosti), kao i o tome ta uvek mora biti ispunjeno prilikom njegovog saznavanja kao estetskog predmeta (sagledavanje znakova i zvuanja, razumevanje znaenja rei i smisla reenica, konkretizovanje predstavljenih predmeta i aktualizacija izgleda, povezivanje slojeva u celinu i sagledavanje ideje). Saznavanje se, dakle, razlikuje od interpretacije isto kao to se svako pojedinano delo podvrgnuto interpretaciji razlikuje od njegove apriorne ideje koja se otkriva prilikom fenomenolokog istraivanja. Ova dvodelnost proizlazi iz shematske strukture knjievnog dela koje u sebi sadri kao umetniki predmet koji intersubjektivno postoji izvesnu idealnu strukturu prisutnu u svim delima, kao i kao estetski predmet dat u pojedinanom iskustvu brojnost razliitih konkretizacija koje dopunjavaju njegovu shematizovanu grau. Svaki italac se na svoj nain dri scenarija recepcije ugraenog u delo (Ingarden ovo naziva konkretizacijom),

    dok se analiza naina njegovog saznavanja odnosi na sve mogue konkretizacije, nezavisne od realnih okolnosti itanja. U sluaju

    QUASISUDOVI, tobosudovi u teoriji Romana Ingardena, vrsta reenica tipinih za knjievno delo, koje ne izriu nita direktno o stvarnosti, ali stvaraju posebnu fiktivnu stvarnost. Budui da nisu logiki sudovi, ne podleu kriterijumu istine i lai. Ova koncepcija se izvodi iz nekadanje koncepcije poetskog jezika koji kako je o pesniku u XVI veku pisao Filip Sidni u Odbrani poezije nikad ne lae jer nikada nita i ne tvrdi. Nezavisno od Ingardena, teoriju pseudostatements je 1926. godine izneo A. A. Riards u knjizi Science and Poetry.

    SLOJEVIT KARAKTER KNJIEVNOG DELA prema Romanu Ingardenu, svako knjievno delo sainjavaju etiri sloja: 1. zvuanja rei i zvunih tvorevina vieg reda; 2. znaenjske jedinice (rei i reenica); 3. shematizovani aspekti zahvaljujui kojima se ispoljavaju predstavljeni predmeti; . predstavljeni predmeti odreeni smislom reenica. Slojevitost knjievnog dela dopunjena je njegovom faznom strukturom, odnosno redosledom delova. Ove dve dimenzije ine sutinu knjievnog dela.

    SHEMATINOST osnovna strukturalna osobina svakog umetnikog dela. U umetnikom delu neke njegove osobine (nedoreena mesta, shematizovani izgledi) shematski su predstavljene i zahtevaju aktualizaciju (doreenost) koju u procesu konkretizacije treba da izvri recipijent.

    Umetniki predmet i estetski predmet

    Shematska struktura knjievnog dela

  • 10 Knjievne teorije XX veka

    pojedinane konkretizacije, koja izlazi izvan okvira predmetne intersubjektivnosti dela, re je o objektivnom ocenjivanju dela, odnosno o prilagoavanju sugestijama i direktivama koje iz dela proizlaze. Konani kriterijum zakonitosti tumaenja jeste smo delo iji struktura i konkretan smisao primoravaju itaoca na odgovarajue saznajne procedure. Izvanredno e se retko desiti, pie Ingarden, da dve konkretizacije istoga dela, koje su obrazovane od strane vie italaca, budu potpuno jednake u svim onim koje su presudne za konstituisanje estetske vrednosti.5 Ingardena nije interesovala interpretacija knjievnog dela, ve ono to je uopte omoguava na ontolokom (kako je knjievno delo komponovano?) i na epistemolokom (kako saznajemo knjievno delo?) planu. Takoe, u sutini, nije sagledao kulturnu isprepletanost knjievnog dela i njegovog itanja. Uglavnom su zbog toga njegova istraivanja izgubila na atraktivnosti u trenutku u kojem su istraivanja istih fenomena i apriornih saznanja bila udaljena od istraivanja kulturnih i egzistencijalnih konteksta knjievnosti. Danas se Ingarden ne pojavljuje u antologijama tipa Literary Theories, iako se sagledava njegova pionirska uloga u svim teorijama orijentisanim na itaoca. Meutim, imajmo u vidu i ovo: pojedinanost ina itanja Ingardena je manje interesovala od onoga ta je itanje kao takvo.

    Imaginacija i cogito

    Prema Gastonu Balaru, fenomenologija je istraivanje o tome kako nastaje poetska slika u svesti stvaraoca.55 Ako je fenomenologija prouavanje fenomena, odnosno onoga to se neposredno javlja u polju svesti, onda je tako definisana poetska slika fenomen par excellence. Za Balara svijest zadrava svoj predmet (na primer, sliku koju zamisli) u apsolutnoj neposrednosti.56 Zato je Balarova fenomenologija takva fenomenologija poetske slike koju stvara imaginacija

    5 Ibid., str. 39900. 55 G. Bachelard, Poetika sanjarije, Veselin Maslea, Sarajevo, 1982, preveo: Fa

    hrudin Kreho.56 Ibid., str. 178.

    KONKRETIZACIJA u Ingardenovoj teoriji: popunjavanje shematske strukture dela koju za vreme itanja obavlja individualan italac. Razlikovanje shematskog umetnikog dela kao umetnikog predmeta i umetnikog dela kao estetskog predmeta konkretno datog ini osnovu Ingardenove i Izerove fenomenoloke teorije knjievnosti.

    Gaston Balar

    Fenomenologija poetske slike

  • II. Fenomenologija 105

    liena bilo kakve kulturne ili istorijske ukorenjenosti.57 Fenomenologija imaginacije jeste pokuaj shvatanja poetske slike u trenutku kada se ova slika pojavljuje u svesti kao neposredan proizvod srca, due, ljudskog bitisanja.58 U tom smislu, Balarovu reenicu Pes nik govori na pragu bia59 treba razumeti tako da u iroko shva enoj fenomenolokoj koncepciji knjievnosti knjievno delo predstavlja mesto ispoljavanja smisla sveta u trenutku raanja kad jo nita nije optereeno znaenjem (upravo ovako je Huserl opisivao princip eidetske redukcije koji suspenduje prirodan odnos prema svetu),60 kad se jo ne zna ta je zaista i ko je onaj koji mata dok je njegova drutvena i istorijska pozicija sasvim sigurno nebitna. Poetska slika uronjena u etiri osnovne prirodne sile (zemlju, vatru, vodu, vazduh)61 ne vodi nas samo do izvora svesti nego i do izvora govoreeg jastva.62 Isto kao to je Huserl dokazivao da je smisao sveta funkcija svesti, tako je i Balar smatrao da je svet onakav kakvim ga izmatam.63 Sanjarija, dakle, igra dvostruku ulogu: oiv ljava subjekat koji sanjari (cogito sanjara), ali i sastavlja bie oko svog sanjara.6 itanje knjievnosti, prema Balaru je, dakle, istraivanje imaginacije koja sanjari u inu sanjarenja,65 to znai da se knjievnosti ovde priznaje uloga ispoljavanja sanjarenja, tj. u irem

    57 Balar jasno pie: Kad ulazimo u svet imaginacije, kulturna prolost nema nikakvog znaaja. Fenomenologia obrazu poetyckiego (1957), u: Wyobrania poetycka. Wybr pism, Warszawa, 1975, str. 359.

    58 Ibid., str 361. Za Balara se ini kljuna po svojoj sutini romantina opozicija srca (oseanja) i razuma (saznanja), kao i sekundarna u odnosu na nju opozicija jezika mate i govornog jezika. udna slika, pie u knjizi Voda i snovi (192), ako je posmatramo trezvenim okom razuma. Slika neobino bliska naem srcu samo ako umemo da se obraamo snovima tragajui za znanjem. G. Bachelard, Wyobrania poetycka, op. cit., str. 16. I na drugom mestu u istoj knjizi: Ako prema stvarnosti gajimo strasna oseanja, to nije zahvaljujui saznanju te stvarnosti. Op. cit., str. 167.

    59 G. Bachelard, Fenomenologia obrazu poetyckiego, op. cit., str. 360.60 Ovako je definisao eidetsku redukciju i MerloPonti: Eidetska redukcija je

    naprotiv odluka da se omogui pojavljivanje svijeta takva kakav je on prije svakog vraanja na nas same, u: Maurice MerloPonty, op. cit., str. 13.

    61 U ovom sluaju Balar govori o materijalnoj imaginaciji, ukorenjenoj u silama prirodnim kroz ulne slike. Kao to je imaginacija uronjena u svet prirodnih sila, tako je i knjievnost uronjena u imaginaciji iz ega proistie da je i knjievnost podreena prirodnim silama.

    62 G. Bachelard, Fenomenologia obrazu..., op. cit., str. 365.63 G. Bachelard, Wiobrania poetycka, op. cit., str. 398.6 G. Balar, Poetika sanjarije, op. cit., str. 178179. 65 Brogowski, L., Gaston Bachelard: Fenomenologia (marzenia poetyckiego)

    czy poezja (marzcego fenomenologa), u: Poetyka marzenia, op. cit., str. 213.

    etiri prirodne sile poetske slike

    Fenomenologija sanjarenja

  • 106 Knjievne teorije XX veka

    smislu: ispoljavanje sveta pomou slike ili predmeta imaginacije. Zato je u konanom smislu knjievnost ispoljavanje imaginacije.66

    Upravo e se u ovom pravcu razvijati misao ora Pulea jednog od najznaajnijih predstavnika enevske kole. Po ugledu na Balara, on smatra da je izvor knjievnosti in imaginacije stvaraoca do kojeg treba dopreti prilikom itanja i s kojim se definitivno treba poistovetiti. Prema Puleu, fenomenologija kritike svesti zasniva se na apsolutnom primatu subjektivne svesti koja u sebi prepoznaje stvaralaku svest pisca. Razumeti knjievno delo, pie Pule, znai dozvoliti biu koje ga je napisalo da se u nama pokae za nas.67 Zato u programskom eseju Fenomenologija itanja, objavljenom u prvom broju uticajnog asopisa New Literary History68 (1969), Pule zapoinje svoju argumentaciju definicijom knjievnog dela koje se od drugih predmeta (maine za ivenje ili vaze) razlikuje po tome to se italac u njemu susree sa sveu autora.69 Postepeno, tokom itanja, barijera izmeu itaoca i autora nestaje i usled predanog itanja dolazi do duhovne zajednice izmeu dva subjekta oslonjene na savrenoj identifikaciji itaoca sa autorom. Tokom itanja, svest kritiara i svest kritikovanog subjekta ine jedinstvo: poistoveivanje koje podsea na religijsko poistoveivanje.70 Pule, meutim, ne tretira biografski autorski subjekat, ve ga redukuje (slino se deava i sa itaocem) na istu svest ugraenu u tekst i zato je knjievna kritika mimetiko dubliranje misaonog ina.71 Ono se zasniva na ponavljanju u svojoj svesti, svesti ili ire cogito pisca, to treba priznati u sluaju najveih pisaca predstavlja prilino velik izazov.

    Analiza samog teksta, knjievnih figura subjektivne imaginacije, postala je osnova metode koju je stvorila, po ugledu na Pulea, takozvana enevska kola ije je jedno od najveih dostignua knjiga

    66 G. Balar, Vazduh i snovi Ogled o imaginaciji kretanja (193), Izdavaka knjiarnica Zorana Stojanovia, Sremski Karlovci, Novi Sad, 2001, str. 312, prevod: Mira Vukovi.

    67 G. Poulet, Fenomenologia wiadomoci krytycznej, u: Archiwum tumacze z teorii literatury i metodologii bada literackich, Lublin, 1980, str. 2.

    68 On e kasnije ui u Puleovou knjigu La conscience critique, Paris, 1971.69 Drugaije e knjievno delo shvatati pragmatiari za koje se ono, s obzirom

    na nastale posledice u svetu koji nastanjuje ovek, ni po emu ne razlikuje od drugih predmeta. Ovu instrumentalnu koncepciju knjievnosti neki pragmatiari izvodili su iz Hajdegerove koncepcije izloene u delu Bitak i vreme gde se ljudsko postojanje definie sredstvima koje ovek koristi (pomou njihove pr i r unost i, Zuhandenheit) i koja mu omoguavaju osvajanje sveta.

    70 G. Poulet, La conscience critique, op. cit., str. 67.71 G. Poulet, wiadomo siebie i wiadomo innego, u: Archiwum tumac

    ze z teorii literatury i metodologii bada literackich, op. cit., str. 38.

    or Pule

    Fenomenologija itanja

    Identifikacija itaoeve svesti sa sveu autora

    enevska kola

  • II. Fenomenologija 107

    anPjer Riara Malarmeov svet imaginacije.72 Ova knjiga je dobar primer ilustracije metode koju je koristila tematska kritika kako se to uobiajeno govorilo za enevsku kolu. Pokuajmo da opiemo ovu metodu uz pomo Uvoda u Malarmeov svet imaginacije.73

    Knjigom unifikovati svet,7 pronai ispod najrazliitijih pokrivaa skriveni identitet,75 doi do sutine smisla76: tako se najlapidarnije moe definisati projekat tematske kritike. Tu je, pre svega, re o identitetu samog dela pronalaenom u opsesivnom ponavljanju tema i slika, ali takoe, i pre svega i o identitetu svesti, imaginacije, matanja, ulne predstave i slino, reju: o autorskom doivljaju koji ini mentalnu unutranju stranu dela77 koju kritiar mora da reprodukuje u sebi.78

    Kako je tano primetio erar enet,79 jedan od prvih italaca ove knjige, ovde predstavljen nain itanja zasniva se na neprestanom udaljavanju od samog dela ka linosti autora koji je iako nije empirijski (biografski) tretiran kao centar ulnih oseaja, kao polje doivljaja, uvek predstavljao konanu referentnu taku dela usled ega je delo uvek moglo biti tumaeno putem kategorija izraza: izraza matanja, imaginacije, fantazmagorije. U osnovne pretpostavke tematske kritike treba ubrojati:

    1. Dvodelnost pr iv ida, odnosno strukture dela i sutine koju predstavlja pieva svest, povrine teksta i dubine sanjarenja, sluajnosti ar t ikulacije i neminovnosti smisla. eleli smo i mi, pie Riar, da u Malarmeovom delu dotaknemo ne preterano duboku bujicu oklevetanog [peu profond ruisseau calomni], ispod ije uzburkane povrine krue velika, objedinjujua znaenja.80

    2. Jedinstvo teme koje, nezavisno od parcijalnih artikulacija, garantuje jedinstvo svest i. Ako elimo da razlikujemo [...] teme, dovoljno je da na sebe naslaemo razne sfere doiv ljaja, uspostavimo red u njihovim uporednim geografijama

    72 J.P. Richard, LUnivers imaginaire de Mallarm, Paris, 1961.73 J.P. Richard, Wstp do studium wiat wyobrani Mallarmgo, u: Wspc

    zesna teoria bada literackich za granic. Antologia, t. 1: Metody stylistyki literackiej. Kierunki egocentryczne, Krakw, 1976.

    7 Ibid., str. 01.75 Ibid., str. 10.76 Ibid., str. 15.77 Ibid., str. 03.78 Ibid., str. 23.79 . enet, Figure, Beograd, 1985, str. 93101, prevod: Mirjana Mioinovi.80 J.P. Richard, Wstp..., op. cit., str. 03.

    Tematska metoda u kritici

    Osnovne premise tematske kritike

  • 108 Knjievne teorije XX veka

    i na kraju proverimo kako su meusobno povezane kako bi postale jedan doivljaj.81

    3. Istorodnost dela ije suprotnosti i napetosti, kao proizvod pojedinih tema koje se ne mogu meusobno sloiti, bivaju razreene prelaskom u nove sintetike pojmove i dostizanjem zadovoljavajue ravnotee.82 Na ovom mestu tematska kritika je bliska amerikoj Novoj kritici, ali i hermeneutici (na primer, Gadamerovoj).

    . Mogunost interpret iranja ina pieve svesti u kritikom delu iji je cilj (ali i uslov) mogunost otkrivanja na dnu dela vladavine poetka i praizvora.83

    Kako pie Riar, vidljiv poredak nije sutinski poredak, a i otkrivanje istine rui privide.8 Upravo na ovome se zasniva knjievni i filozofski projekat tematske kritike koja ide tragom Balara: italac tokom itanja reprodukuje izvorni in imaginacije koji oivljava poetsku sliku. Delo nije bitno samo po sebi ali upuuje na svoj prvi princip koji treba rekonstruisati. Ovaj princip se to treba naglasiti ne nalazi u svetu promenljivih drutvenih, istorijskih, kulturnih okolnosti, ve se krije u istoj, transcendentalnoj sferi imaginacije.

    Ono to povezuje klasinu fenomenoloku koncepciju (Huserl, Ingarden) i njenu slobodnu interpretaciju (Balar, Pule) jeste uverenje o subjektivnoj konstituciji smisla sveta koji se ispunjen znaenjem, egzistirajui nezavisno od svesti, pojavljuje u njenim okvirima. Shvatiti principe ove konstitucije znai razumeti nepromenljivu crtu fenomenologije knjievnosti koja je u teoriju knjievnosti XX veka uvela koncepciju aktivnog itaoca, onog koji uestvuje u stvaranju smisla knjievnog dela (a u radikalnoj verziji: koji ga stvara).

    Estetika i recepcija

    Kako je pisao Volfgang Izer (ro. 1926), fenomenoloka teorija umetnosti je svom snagom skrenula panju na to da razmiljanja o knjievnom delu ne mogu biti posveena iskljuivo samom tekstu, ve u istoj meri i inu njegovog usvajanja.85 Izer je veoma otvoreno iao tragom

    81 Ibid., str. 12.82 Ibid., str. 13.83 Ibid., str. 02.8 Ibid., str. 17.85 W. Iser, Proces czytania..., op. cit., str. 225.

    itanje kao reprodukovanje

    izvornog ina imaginacije

    italac koji uestvuje

    u stvaranju

  • II. Fenomenologija 109

    Ingardena i njegova koncepcija apelativne strukture knjievnog teksta izrazito je podraavanje teorije konkretizacije. Osnovne teze njegove estetike recepcije, nastale povezivanjem fenomenologije, hermeneutike i istorijske poetike, glase:

    1. Iako poseduje autonomnu materijalnu osnovu, tekst ivi samo onda kad se ita (konkretizuje).

    2. Tekst ima svoje uporite ne u stvarnom svetu u kojem je nastao i u kojem postoji ve u procesu itanja koji mu daje znaenje.

    3. Tekst karakteriu nedoreena mesta koje italac aktualizuje tokom itanja (apelativna struktura teksta).

    . Tekst usmerava proces itanja (itanje je usmeravano stvaranje).

    5. Stepen neodreenosti knjievnih tekstova istorijski se poveava (poev od XVIII veka).

    Meutim, za razliku od Ingardena, Izer stavlja izrazitiji akcenat na stvaralaku ulogu itanja, koje se ne svodi samo na popunjavanje neodreenih mesta nego moe da predstavlja predmet nepredvien u scenariju dela. Izer se takoe suprotstavlja klasinim estetskim uzorima koje je Ingarden preutno prihvatio i koji su mu nalagali da sagleda krunisanje procesa kon

    kretizacije u harmoniji estetski vanih kvaliteta. Za Izera je itanje proces neprekidnog otkrivanja prilikom kojeg se italac nalazi pred nepredvidivim kvalitetima koji ga provociraju da razmilja o sopstvenim pretpostavkama. Proces itanja polazi od toga da moemo

    stvoriti formulu samih sebe i na taj nain otkriti ono to je prethodno promaklo naoj svesti. Upravo nam na taj nain itanje knjievnosti prua ansu da formuliemo ono to se ne da formulisati.86

    86 W. Iser, The Implied Reader: Paterns of Communications in prose fiction from Bunyan to Beckett, BaltimoreLondon, 1987, str. 29.

    APELATIVNA STRUKTURA TEKSTA odrednica Volfganga Izera za oznaavanje strukture knjievnog dela koja podstie interakciju izmeu teksta i itaoca i zasniva se na realizovanju scenarija itanja upisanog u delo.

    ESTETIKA RECEPCIJE (nem. Rezeptionssthetik) metodoloka postavka koju je zastupala nemaka knjievnoteorijska kola, koja je uglavnom delovala u Konstancu (V. Izer, H. R. Jaus, K.H. tirle) i insistirala na aktivnom ueu itaoca u konstrukciji smisla knjievnog dela. Plod njenog delovanja bila je uticajna izadavaka serija Poetik und Hermeneutik, (od 1963. godine).

    HORIZONT OEKIVANJA (nem. Erwartungshorizont) termin koji je uveo Hans Robert Jaus da bi oznaio zbir itaoevih uverenja koji mu omoguava recepciju datog dela. Ovaj zbir (ili

    Izerova estetika recepcije

    Proces itanja kao nepredvidiva aktivnost

  • 110 Knjievne teorije XX veka

    Meutim, estetika recepcije nije samo istraivanje procesa itanja kao takvog, nego i a moda i pre svega istraivanje istorijskih uslova recepcije knjievnog dela. Izer je, kao to smo videli, dokazivao da intenzivnost neodreenosti teksta zavisi od njegovog mesta u knjievnoj evoluciji (to je delo savremenije, tim je vie neodreeno). Zatim je u svom programskom nastupu Hans Robert Jaus (ro. 1921), budui vie pod uticajem HansGeorga Gadamera nego Ingardena, dokazivao:

    Knjievno delo nije objekat koji postoji sam za sebe i koji svim posmatraima u svim epohama nudi isto lice. Ono nije spomenik to monoloki otkriva svoje bezvremeno bie. Pre emo rei da, poput partiture, tei da pri itanju izazove uvek novu rezonancu, koja tekst oslobaa verbalnosti i dovodi ga do aktuelnog postojanja.87

    Za Jausa (romanistu po obrazovanju) i za Izera (anglistu) u knjievnim istraivanjima najvaniji je knjievnoistorijski proces koji protivrei esencijalnim osobenostima knjievnosti. Tako, istorija nije serija dogaaja koji objektivno postoje, niti je knjievnost zbir tekstova koji postoje izvan istorije. Re je o istorinosti tekstova te, dakle, ne samo o tome da oni postoje u nekom konkretnom istorijskom vremenu nego i o tome da ih aktualizuju itaoci iz drugih epoha uz pomo drugaijih italakih konvencija i u drugaijem kulturnom kontekstu. Ova dijalektika dela i njegove recepcije, proizvodnje recepcije, jeste ne samo, kao kod Ingardena, strukturalno svojstvo knjievnosti nego i to Ingarden ve nije smatrao pokretaki motor istorije knjievnosti. Zato je jedan od najznaajnijih zadataka prouavanja knjievnosti analiza takozvanog hor izonta oekivanja, odnosno stalno promenljivog (u zavisnosti od date epohe) sistema italakih presupozicija koje omoguavaju recepciju dela.

    I onda kada se javlja kao novo, pie Jaus, knjievno delo se ne pojavljuje kao apsolutna novina u informacionom

    87 H. R. Jaus, Estetika recepcije, Nolit, Beograd, 1978, str. 59, prevod: Drinka Gojkovi.

    sistem) u sluaju svakog dela u istorijskom trenutku njegovog pojavljivanja odreen je prethodnim razumevanjem anra, formom i tematikom ranije poznatih dela, kao i suprotnou poetskog i praktinog jezika. Proces recepcije zasniva se na neprestanom potvrivanju i proirivanju horizonata oekivanja koji kao mehanizam predstavlja osnovu knjievne evolucije. Pojam horizonta preuzet je neposredno iz Huserlove fenomenologije na koju se poziva i, predstavljena u Istini i metodi, Gadamerova koncepcija fuzije horizonata (Horizontverschmelzung) koji uslovljavaju svako shvatanje.

    Hans Robert Jaus

    Knjievno istorijski proces

    Sistem italakih presupozicija

  • II. Fenomenologija 111

    vakuumu, ve nagovetajima, otvorenim ili skrivenim signalima ... predisponira svoju publiku za sasvim odreeni nain recepcije.

    Proces itanja je, dakle, ostvarivanje odreenih uputstava u procesu usmeravanog opaanja,88 to znai da interpretacija nije nikada u potpunosti subjektivna i proizvoljna, ve je primorana da potuje intersubjektivna pravila ugraena u strukturu teksta, vrstu ili estetski doivljaj. Slino uverenje e se nai i u osnovi koncepcije interpretat ivne zajednice Stenlija Fia,89 to ne treba da udi jer su prvi Fiovi teorijski nastupi, jo pre nego to je i postao pragmatista, veoma mnogo dugovali teoriji recepcije.90

    Rezime

    Meu nesumnjiva dostignua fenomenologa, uglavnom Romana Ingardena, prouavanju knjievnosti pripada uvoenje u knjievnoteorijski renik kategorija predstav ljenog sveta (definisanog kao

    korelat intencionalnih inova), quasisudova (koji prevazilaze opoziciju pravih i lanih sudova), konkret izacije (ispunjavanje i talakog scenarija), impl ic iranog itaoca91 (receptivne instance koju je stvorio autor).92 Fenomenolozi su odbacili psiholoku i

    biografsku kategoriju autora zamenjujui je subjektom intencionalnih inova fiksiranih u tekstu koji zahtevaju stvaralaku aktivnost itaoca. Kako je pisao Sartr, pisac ... apeluje na slobodu itaoca da sarauje u stvaranju njegovog dela.93 Uvodei na knjievnoteorijsku scenu itaoca u glavnoj ulozi, fenomenolozi su ipak nastojali

    88 Ibid., str. 61. 89 Pogledati: Pragmatizam.90 Pogledati, pre svega: Literatura w czytelniku: stylistyka afektywna, Pamit

    nik Literacki, 1983, sv. 1.91 Prvi put uveden u Izerovoj knjizi Der umplizite Leser (1972). Ova kategorija

    podsea na kategoriju impliciranog autora koju je na anglosaksonski prostor uveo Vejn But u knjizi Retorika proze, Beograd, 1981.

    92 Slino e smatrati semiotiari, na primer Umberto Eko (pogledati: Semiotika).93 .P. Sartr, ta je knjievnost?, Nolit, Beograd, 1981, str. 1, prevod: Frida Fili

    povi.

    IMPLICITNI ITALAC (engl. implied reader, nem. implizit Leser) termin koji je u fenomenoloka istraivanja uveo Volfgang Izer. On sadri poetnu strukturaciju mogueg znaenja izvrenog pomou teksta, i itaoevu aktualizaciju te mogunosti, i to tokom itanja.

    Usmeravano opaanje

    Fenomenoloki renik

  • 112 Knjievne teorije XX veka

    da, u skladu s Huserlovim sugestijama koji je brinuo o istoti opisa, izbegnu sumnje o proizvoljnosti tumaenja. Sigurno je, pisao je Izer, da je svaka reakcija na tekst subjektivna, ali to ne znai da tekst nestaje u privatnom svetu svojih pojedinanih italaca. itanju ne preti ta nesigurnost jer sumiranje znaenja teksta nije pitanje pojedinanih udi ve ispunjavanje uslova ugraenih u strukturu samog dela.9 Smisao dela nastaje na preseku dveju perspektiva: teksta i recepcije, odnosno sloenog uticaja samog dela i recepcije istorijski uslovljenog itaoca.

    Na taj nain se fenomenologija situira na polu suprotnom strukturalizmu, ako je re o genezi znaenja: za strukturaliste, znaenje nastaje pomou unutarsistemskih (unutartekstualnih) odnosa, a za fenomenologe pomou ina intencionalne svesti. Opozicija izmeu sistema (teksta) i ina (intencije) stvara najoptije okvire teorije knjievnosti XX veka.95

    Danas je fenomenologija izgubila svoju nekadanju dinamiku, a fenomenoloka sredina nema tako iv udeo u raspravama o knjievnosti. Kao najinteresantniji kritiki nastavak Huserlove misli mogu se smatrati hermeneutika dostignua HansGeorga Gadamera i Pola Rikera koja imaju mnogo da zahvale i ranim raspravama Huserlovog uenika Martina Hajdegera, kao i radovima Hansa Roberta Jausa koji je uspeno primenio Gadamerovu koncepciju fuzije horizonata u knjievnoistorijska istraivanja.96 Iako nesumnjivo pripadaju kanonu knjievnoteorijske nauke, Ingardenove teorije nemaju danas mnogo pristalica, to valja tumaiti njihovom neznatnom upotrebljivou u procesu interpretacije pojedinanih tekstova i gotovo nikakvim interesovanjem za kontekstualno pozicioniranje knjievnosti. Huserlova nadanja da e stvoriti neutemeljeni temelj svih nauka takoe su se u svetlu razvoja filozofije i nauke o knjievnosti XX veka pokazala jalovim. Propao je i jedan od najvanijih aksioma Huserlove fenomenologije uverenje da teoriju definiemo pomou idealne sadrine mogueg saznanja,97 kao i ubeenje da se carstvo istine objektivno deli na oblasti98 koje odgovaraju odreenim naunim disciplinama. Intenzivan razvoj interdisciplinarnih istraivanja, kao i veliko nepoverenje prema teoriji, ne mogu se uskladiti s fenomenolokim postulatom istog eidetskog opisa.

    9 W. Iser, The Act of Reading: A Theory of Aesthetic Response, BaltimoreLondon, 1978, str. 950.

    95 W. Ray, Literary Meaning: From Fenomenology to Deconstruction, Oxford, 198.96 H. R. Jauss, Historia literatury jako prowokacja dla nauki o liretarurze, op. cit.97 E. Husserl, Badania logiczne, t. 1, op. cit., str. 20.98 Ibid., t. 1, str. 15.

    Proizvoljnost tumaenja

    Fenomenologija i strukturalizam

    Opozicija izmeu intencije i teksta

    Gadamerova koncepcija fuzije

    horizonata

  • II. Fenomenologija 113

    Hronologija

    1891: Prva Huserlova knjiga: Philosophie der Arithmetik. Psychologische und Logische Untersuchungen.

    1895: Prvo pominjanje Huserla u Poljskoj: Vladislav Hajnrih objavljuje prikaz Filozofije aritmetike.

    19001901: Huserl objavljuje Logische Untersuchungen (Logika istraivanja). Prvi put se u njegovim delima javlja pojam fenomenologija.

    U isto vreme Frojd objavljuje Tumaenje snova. Ta dva dela sve do danas oznaavaju pravce teorije XX veka.

    1905: Huserlovo predavanje o unutranjoj svesti vremena (objavljeno 1928. godine).

    1907: Huserlova predavanja pod nazivom Ideja fenomenologije.1911: Huserlova Psilosophie als strenge Wissenschaft (Filozofija kao

    stroga nauka). estok napad na sve oblike relativizma. 1913: Pokretanje Jahrbuch fr Philosophie und phnomenologische For

    schung, gde se pojavljuju kako Huserlove Ideje iste fenomenologije (kao prva knjiga), tako i Hajdegerov Sein und Zeit (Bitak i vreme).

    1916: Huserl preuzima katedru u Frajburgu. Edita tajn postaje Huserlova asistentkinja, iji je zadatak bio da deifruje i rediguje stenograme koji se odnose na najvanija pitanja fenomenologije.

    1918: Ingardenov doktorat kod Huserla u Frajburgu o Bergsonovoj filozofiji.

    19191922: Hajdeger je Huserlov asistent u Frajburgu. 1927: Hajdegerov Bitak i vreme (s posvetom Huserlu) u kojem je feno

    menologija oznaena kao fundamentalna ontologija Dasein. Meutim, Hajdeger prenosi fenomenologiju na teren hermeneutike. Pie: Fenomenologija jastva je hermeneut ika u prvobitnom znaenju te rei na osnovi koje je to interpretiranje. Hajdeger je u letnjem semestru drao predavanja pod nazivom Die Grundprobleme der Phnomenologie koja su tampana tek 1975. godine. Dokazuje da fenomenologija treba da bude filozofija bitka (Sein), a ne saznanja.

  • 11 Knjievne teorije XX veka

    1928: Huserl odlazi u penziju. Za svog naslednika uzima Hajdegera koji postaje vanredni profesor u Frajburgu.

    1930: Emanuel Levinas objavljuje knjigu La Thorie de lintuition dans la phnomnologie de Husserl. Poetak fenomenologije u Francuskoj.

    1931: Das literarische Kunstwerk. Eine Untersuchung aus dem Grenzgebiet der Ontologie, Logik und Literaturwissenschaft (Knjievnoumetniko delo. Istraivanje iz granine oblasti ontologije, logike i nauke o knjievnosti.) Romana Ingardena, prva knjiga iz oblasti fenomenologije knjievnosti.

    Na francuskom jeziku se (u Levinasovom prevodu) pojavljuju Huserlove Kartezijanske meditacije koje su rezultat predavanja na Sorboni 1928. godine (u Nemakoj e biti objavljene tek 1950. godine).

    1933: Hajdeger je izabran za rektora univerziteta u Frajburgu i prihvata taj izbor uprkos nacizaciji univerziteta. Godinu dana kasnije podnosi ostavku.

    anPol Sartr odlazi u Berlin da studira filozofiju. To ini pod uticajem Rejmona Arona koji mu je u jednoj pariskoj kafani govorio o Huserlu ovako: Vidi, mladi moj prijatelju, ako si fenomenolog, moe o tom koktelu govoriti i to e biti filozofija. Kako je Simon de Bovoar pisala: Sartr je pobledeo od uenja.

    1934: U Wiadomociach Literackich Ingarden objavljuje popularan lanak Edmund Huserl: tvorac fenomenologije.

    1936: Poslednja obimnija Huserlova knjiga: Die Krisis der europischen Wissenschaften und die transzendentale Phnomenologie. Pojam Lebenswelt (svet ivota) postaje centralni pojam.

    Sartrova Limagination, njegova prva fenomenoloka rasprava.1937: Ingarden u Lavovu objavljuje O saznavanju knjievnog umetni

    kog dela.1938: Umire Huserl. Sartr objavljuje La Nause, roman inspirisan fenomenologijom. 1939: U Poljskoj se posle Huserlove smrti javljaju tekstovi koji fenome

    nologiju ukljuuju u svakodnevnu svest. Meu najvanije spadaju: Filozofija Edmunda Huserla, Irene Kemicke i esej Tadeua Kronjskog Filozofija i naivni svet o knjizi Jana Patoke Przirozeny sviet jako filozoficki problem, oba objavljena u Ateneumu.

    1943: Sartrovo Ltre et le nant. Ukrtanje fenomenolokih i egzistencijalistikih istraivanja. Posle niza godina Sartr e rei: Smatram se kartezijanskim filozofom, u najmanju ruku u Ltre et le nant.

    1945: Fenomenologija percepcije Morisa MerloPontija. 1947: Prvi tom Ingardenovog Spor o istnienie wiata (Spor o postojanju

    sveta). Sledei tomovi pojavljuju se 198. godine i (posmrtno)

  • II. Fenomenologija 115

    1981. godine. Objavljuju se takoe i njegove Szkice z filozofii literatury (Skice iz filozofije knjievnosti).

    1951: U Parizu izlazi Phnomnologie et matrialisme dialectique Tran Dik Taoa, budueg ministra obrazovanja Vijetnama, knjiga koju je paljivo prouavao mladi ak Derida.

    1953: Miel Difren objavljuje Phnomnologie de lexprience esthtique, jednu od prvih rasprava posveenih fenomenolokoj estetici.

    1957: Ingarden objavljuje prvi od tri toma Studija iz estetike. Sledei tomovi pojavie se 1958. i 1970. godine.

    1960: Objavljivanje prvog poljskog prevoda Ingardenovog O knjievnom delu, koje izlazi, takoe, u drugom, proirenom izdanju na nemakom jeziku.

    Poetika sanjarenja Gastona Balara: metodoloka metoda primenjena na istraivanje poetskih slika.

    1961: Vejn But u: The Rhetoric of Fiction, uvodi u ameriku kritiku pojam implicitnog autora.

    1962: Derida prevodi i pie veliki uvod za Huserlov Der Ursprung der Geometrie.

    1963: Prvi tom zbornika nemakih teoretiara knjievnosti iz Konstanca pod zajednikim nazivom Poetik und Hermeneutik.

    U lanku Moj put u fenomenologiju Hajdeger pie: ini se da je vreme fenomenologije prolo. Ona poseduje vrednost kao neto minulo.

    1964: Posmrtno izdanje knjige MerloPontija: Le visible et linvisible.1967: Istorija knjievnosti kao provokacija nauci o knjievnosti, preda

    vanje Hansa Roberta Jausa, romaniste i medijevaliste, u Konstancu, koje e se pod izmenjenim naslovom pojaviti dve godine kasnije, postaje osnovni tekst nemake kole estetike recepcije.

    Deridin Glas i fenomen. Kritika Huserlove koncepcije znaenja. Poetak kraja fenomenologije u Francuskoj.

    1968: Nemaka verzija Ingardenove knjige O saznavanju knjievnog umetnikog dela (Vom Erkennen des literarischen Kunstwerks). Ameriki prevod: 1973. godine.

    1970: Umire Roman Ingarden. Inauguralno predavanje Volfganga Izera, angliste, na univerzi

    tetu u Konstancu: Die Appelstruktur der Texte. Unbestimmtheit als Wirkungsbedingung literatischer Prosa.

    Jaus objavljuje knjigu Literaturgeschichte als Provokation. 1971: La conscience critique ora Pulea.1972: Izerova knjiga Der Implizite Leser. Kommunikationsformen des

    Romans von Bunyan bis Beskett.

  • 116 Knjievne teorije XX veka

    1975: Prva monografija nemake kole recepcije: Rainer Warning, Rezeptionssthetik Theorie und Praxis.

    Simpozijum drutva Modern Language Association, pod nazivom The Reader in Fiction, koji je ispoljio ogromnu zainteresovanost za problem recepcije u Americi. Godine 1980. izlazi knjiga The Reader in the Text: Essays on Audience and Interpretation koja je rezultat tog simpozijuma.

    1976: Der Akt des Lesens: Theorie sthetischer Wirkung Volfganga Izera. Entre moi et moi: Essais critiques sur la conscience de soi ora

    Pulea. 1977: Zbog posledica nastalih za vreme sasluanja, umire eski fenome

    nolog Jan Patoka, Huserlov uenik, potpisnik Pisma 77, autor knjige Prirodni svet kao filozofski problem (napisane 1935. godine i prvi put objavljene 1976. godine na francuskom jeziku).

    1978: Volfgang Izer odlazi na univerzitet Irvin u Kaliforniji. 1981: Zahvaljujui knjizi koju je na pisao Didier Franck, Chair et corps.

    Sur la phnomnologie de Husserl fenomenologija se vraa u Francusku u novoj interpretaciji i to kao atraktivna filozofija doivljaja stvarnosti.

    1982: Ameriki zbornik eseja Hansa Roberta Jausa Toward an Aesthetic of Reception s predgovorom Pola de Mana.

    1984: Monografija: Robert Holub, Reception Theory: A Critical Introduction.

    1993: Volfgang Izer objavljuje knjigu The Fictive and the Imaginary koja predstavlja antropoloki zaokret u njegovoj teoriji.

    1996: lcole de la phnomlogie Pola Rikera, zbirka eseja koji se bave vezama fenomenologije i hermeneutike.

    1997: Javna rasprava na University of Villanova izmeu Deride i ak Lik Mariona o talentu, a u sutini o granicama fenomenologije i kljunog pojma Gegebenheit, ili datosti, koja je kasnije objavljena u knjizi God, the Gift, and Postmodernism (1999).

    2001: Stogodinjica objavljivanja Logikih istraivanja. Godinjica je proslavljena u itavom svetu.

  • II. Fenomenologija 117

    Bibliografija

    Opta

    .F. Liotar, Fenomenologija (prev. Mirjana Zdravkovi), Beograd, 1980. R. L. Magliola, Phenomenology and Literature: An Introduction, West Lafayette,

    Ind. 1977.La phnomnologie: une philosophie pour notre monde, Magazine Littraire

    2001, nr 03.Od Husserla do Lvinasa. Wybr tekstw z ontologii fenomenologicznej, red.

    W. Strewski, Krakw 1989.W. Ray, Literary Meaning: From Phenomenology to Deconstruction, Oxford

    198.Sownik poj filozoficznych Romana Ingardena, red. A. J. Nowak, L. Sosnow

    ski, Krakw 2001.W. Strewski, O metodzie formalnej, u: Jak filozofowa? Studia z metodologii

    filozofii, wybr, oprac. J. Perzanowski, Warszawa 1989.D. Ulicka, Fenomenologiczna filozofia literatury, u: Literatura, teoria, metodolo

    gia, red. D. Ulicka, Warszawa 2005.G. M. Vajda, Fenomenologia i nauka o literaturze, tum. D. Ulicka, u: Literatu

    ra i jej interpretacje, red. L. Nyr, Warszawa 1987.

    Edmund Huserl

    Izabrana dela

    E. Husserl, Badania logiczne. Prolegomena do czystej logiki, tum. J. Sidorek, t. 1, Toru 1996.

    E. Husserl, Badania logiczne. Badania dotyczce fenomenologii i teorii poznania, tum. J. Sidorek, tum. przejrza A. Ptawski, t. 2. cz 12, Warszawa 2000.

    E. Huserl, Filozofija kao stroga nauka (prev. Milan Damnjanovi), Beograd, 1967.