Predaje o evlijama u starom Sarajevu, VI dio24 Novembar, 2008 - 01:00 (znaci)

Zapisi o mjestima, zapisi o ljudima

Napomena: 

Diplomski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, april 2004

Autor: 

Velid Hatić

 

3.1.1. O EVLIJAMA STAROG SARAJEVA (ANALIZA) 

Prije nego što navedem predaje objavljene u knjizi Esme Smailbegović, ukratko ću predstaviti jedan dokumenat, za ovu tematiku veoma

važan. Radi se o imeničnom popisu evlija na turskom jeziku. Radilo ga je zasada nepoznato lice, negdje poslije 1832. godine. Uz imena

evlija, popis sadrži i niz drugih značajnih i zanimljivih podataka iz oblasti materijalne kulture i folklora. Dokumenat je značajan jer

predstavlja jedinstven dosada poznati izvor svoje vrste na našem terenu.[1] U njemu su navedena i lica na koja se odnose predaje koje

je u svojoj knjizi navela Esma Smailbegović. Iz pomenutog dokumenta možemo steći detaljan uvid u strukturu ličnosti koje su Sarajlije

štovali kao evlije. U dokumentu je spomenuto 83 imena evlija i još nekoliko neimenovanih (neoznačen broj mezara na Bentbaši i braće

Čelja). Isti popis sadrži podatke o ukupno 74 kultna mjesta gdje su muslimani iz Sarajeva palili svijeće i "išli na murad".

Među njima su, najprije, 80 muškaraca i 3 žene.

U pogledu samih zanimanja, koja su obavljali, prema podacima koji su se mogli izvući iz samog popisa, struktura je ovakva:

- Šejhovi i uopće derviši (sufije) - 42 kultna mjesta

- Ulema (muftije, muderisi i dr.) - 14 kultnih mjesta

- Osnivači džamija - 10 kultnih mjesta

- Ratnici šehidi, upravni funkcioneri i  uopće vojnici (čorbadžija, Murad-vojvoda i Abdullah Muzaferija) - 3 kultna mjesta

- Neidentificirano (sin Ismail-dede i Husejn Koštro) - 2 kultna mjesta

Od svih spomenutih najviše je šejhova i uopće derviša, jer su oni u skladu sa svojim specifičnim načinom života u narodu oduvijek bili

doživljavani kao osobe koje su veoma bliske položaju evlije.

Kada su u pitanju kerameti spomenuti u predajama uočavamo da je najčešće spominjani keramet prijenos iz jednog mjesta u drugo,

tako što bi neka osoba stala na nogu evliji i zažmirila, a evlija bi ga prebacio na neku drugu lokaciju. Također, često spominjani keramet

je i predviđanje budućih događaja, bilo da se oni odnose na samog evliju (npr. kada evlija zna tačno kada će umrijeti ili kada predvidi šta

će se dešavati s njegovim mezarom nakon izvjesna vremena) ili na nekoga drugog (npr. kada se predvidi ulazak okupacionih sila i

slično). Također kao jedan od češće spominjanih kerameta navodi se i izuzetna pobožnost i strpljivost u životu. Treba još spomenuti i

slučaj ukazivanja Kabe. Naravno, radi se samo o najčešće spominjanim vrstama kerameta.

Također, u pogledu vremena u kojem žive i djeluju evlije spomenute u ovom dokumentu i u predajama zapisanim u knjizi Esme

Smailbegović, valja reći da su najstariji od njih još iz vremena potpadanja ovih krajeva pod tursku vlast, a da su najmlađi od spomenutih

živjeli u vremenu austrougarske okupacije.

Tekst popisa u prijevodu glasi:

NEKOLIKO POIMENIČNIH NAVODA TURBETA I ČASNIH GROBOVA POŠTOVANIH ŠEJHOVA, ČASNIH DOBROTVORA TE

GLASOVITE ULEME I DOBRIH LJUDI POKOPANIH U GRADU SARAJEVU, KOJI SE SMATRAJU EVLIJAMA, A ČIJI SU GROBOVI

MJESTA HODOČAŠĆA NA KOJA SE IDE NA MURAD

-      Turbe znamenitog Gazi Husrev-bega, dobrotvora, pred (njegovom) časnom džamijom. U dobrom stanju. Mjesto hodočašća

(ziyāretgāh).

-      Turbe emira Murad-vojvode, oslobođenog roba gore imenovanog. U dobrom stanju.

-      Jediler turbe. U (tome) turbetu, koje je na glasu, sedam grobova. Kraj Begluk-saraja, a ispred Čokadži Sulejmanove džamije. U

dobrom stanju. Mjesto hodočašća.

-      Turbe Jusuf-paše, na groblju zvanom Ali Ufak. Znamenito i očuvano mjesto hodočašća.

-      Kadirijski šejh hadži Muhamed (Mehmed)-efendija, pokopan pred kapijom tekije. Njegovo je turbe čitavo i hodočasti se.

-      Turbe sultana duhovnog carstva (sultān-i mānevi) Šemsi (!)-dede i Ajni-dede, na glasu, očuvano, kraj mekteba naspram džamije u

Hadim Ali-pašinoj mahali. Mjesto hodočašća.

-      Turbe Urjan-dede, na glasu, očuvano, na mjestu zvanom Piščivoda, na kraju šehera. Mjesto hodočašća.

-      Turbe Džebbar-dede, na glasu. Pokopan u Mahali Souk-bunar. Mjesto hodočašća.

-      Turbe Šaban-dede, na glasu, pokopan u Mahali Čokadži hadži Sulejmana. Mjesto hodočašća.

-      Turbe sultana duhovnog carstva šejha Ahmeda, bilo u dobrom stanju, a sada je opalo. Znamenit grob, na koriji mevlevijskih

šejhova. Mjesto hodočašća.

-      Turbe starine šejha Muhameda (Mehmeda), mevlevije. Bilo je čitavo, a sada je ruševno. Na glasu je njegov grob, u ogradi od

parmaka, iznad navedene korije. Mjesto hodočašća.

-      Mevlevijski šejh Abdulfettah-efendija. Nema turbeta. Zna mu se grob, iznad navedena korije. Mjesto hodočašća.

-      Turbe šejha Muhammeda (Mehmeda), razrušeno. Grob mu je na Bjelavama, u groblju u Mahali Pačadži hadži Nesuha. Na glasu

mjesto hodočašća. Kraj njega je pokopan mevlevija Sulejman (Selman?)-dede.

-      Dobrotvor Mustafa-beg Skenderpašić (Iskenderpaša-zade). Zna se za njegov grob, kraj dvorišne kapije džamije (Skenderije).

Naspram dvorišne kapije pokopan Durak-hodža i njegova rodbina.

-      Dobrotvor Hadim Ali-paša, grob mu je u haremu (njegove) časne džamije. Na glasu mjesto hodočašća.

-      Kizil Veli-dede. Pao kao šehit (u službi) cerskog pješaka. Kraj Musalle. Mjesto hodočašća.

-      Kadirijski šejh Ali-efendija, zna mu se grob, u vrhu groblja Čigaluša. Na vrhu nišana iznad glave jama (kazma) u vidu findžana.

Mjesto hodočašća.

-      Čekirkči Muslihuddin-efendija.

-      Turbe Koštre Husein-efendije. Očuvano. Grob mu je u groblju u mahali hadži-Sejid (!). Na glasu mjesto hodočašća.

-      Šejh Bali-efendija. Nema turbeta. Grob mu je poznat, u groblju iznad Kara Ferhadove mahale. Na vrhu njegova oblog (mudevver)

nišana jama u vidu findžana. Mjesto hodočašća.

-      Šejh Muhammed (Mehmed) Safi-dede. Zna se za njegov grob, u dvorištu časne džamije Armagandži Sinana. Na vrhu njegovih

nišana jama u vidu findžana.

-      Dobrotvor divan-katib Hajdar-efendija. Turbe mu je u dobrom stanju. Ispred (njegove) časne džamije. Glasovito.

-      Šejh Osman-efendija Logavija. Zna mu se grob, pokopan pored časne džamije Buzadži hadži Hasana.

-      Šejh Ramadan-efendija. Na vrhu nišana iznad glave (tipa) mudževeze jama u vidu findžana.

-      Dobrotvor Buzadži hadži Hasan. Zna se za njegov grob, turbeta nema. Pokopan pored (svoje) džamije.

-      Šejh Abdulvehab-efendija. Zna se za njegov grob. Na vrhu nišana jam u vidu findžana. Pokopan u haremu časne džamije Buzadži-

zade.

-      Hadži Muzaffer i njegovi potomci. Učen čovjek (ālim), književnik (ehl-i kalem) i znalac (sāhib-i marifet) hadži Husein-efendija

Muzaferija i brat mu Muhamed (Mehmed)-efendija. Zna se za njihove časne grobove. Pokopani u dvorištu spomenute Buzadži-zade

džamije.

-      Šejh hanekaha Muhamed (Mehmed)-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u dvorištu navedene časne džamije.

-      Faiki šejh Ibrahim-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan kraj mekteba naspram časne džamije Sarača Alije. Na vrhu oblih

nišana iskopano koliki je findžan.

-      Dobrotvor Sarač hadži Alija. Zna se za njegov grob, kraj (njegove) džamije. Ima natpis (tārih) na nišanu.

-      Šejh Abdulkerim, sin Sejidov. Zna se za njegov grob, pokopan kraj navedene (Sarač hadži Alijine) džamije. Na nišanu ima natpis.

-      Turbe šejha hadži-Sinana.

-      Šejh Husein-efendija, drži se da je evlija (mezinne-i kirāmdan), imam, zna se za njegov grob, pred časnom džamijom Ferhadijom.

Nišani (tipa) mudževeze.

-      Muderis, evlija i dobrotvor glasoviti Bistrigija šejh Ibrahim-efendija. Kutb ... Zna se za njegov grob, pod minaretom časne Careve

džamije. Njegovo je turbe u ruševnom stanju.

-      Dobrotvor čuveni Kemal-beg. Zna se za njegov grob, pokopan kraj (njegove) časne džamije. Kameni nišani s natpisom.

-      Garib Jusuf-dede, iznad Hanbine carine (Hānbo bāchānesi ūstūnde), zna  se za njegov grob. Mjesto hodočašća.

-      Šejh Musli-kalfa. Zna se za njegov grob, pokopan u dvorištu časne džamije Abdulhalimage. Na vrhu nišana iznad glave jama u vidu

findžana.

-      Dobrotvor Hitri Sulejman-efendija. Zna se za njegov grob, nasred groblja u dvorištu (njegove) časne džamije. Na vrhu njegovih oblih

nišana iskopano koliki je findžan.

-      Derviš Kuko i Idris-dede. Zna se za njihove grobove, u dvorištu džamije Abdulhalimage. Nišani obli.

-      Idris hodža-efendija. Zna se za njegov grob, u dvorištu časne džamije Hadži Sejdi. Na vrhu nišana više glave iskopano koliki je

findžan.

-      Hadži Halil-efendija. Zna se za njegov grob, u groblju naspram minareta džamije Kadi Bali-efendije. Nišani s glavicom.

-      Groblje s više grobova časnih mevlevijskih šejhova na mjestu zvanom Bendbaša. Mjesto hodočašća.

-      Mostarac Ahmed-efendija.

-      Ćesrija (Kesri-zāde) Ahmed-efendija, muftija, i Šakir-efendija.

-      Hadži Bešlija Mustafa-aga.

-      Znameniti starina šejh Ismail-čelebi-dede, zvani Čeljo. Zna se za njegov grob i grobove njegove braće. Pokopani kraj časne džamije

Jakub-paše, zvanog Mago. Na (njihovim) mevlevijskim nišanima iskopano u vidu findžana.

-      Topuz Sulejman-dede. Pokopan pod minaretom časne džamije Kečedži Sinana. Zna mu se grob.

-      Sari (''Žuti'') hafiz Hasan-efendija. Drži se da je evlija. Zna se za njegov grob, koji je na glasu. Turbeta nema. Mjesto hodočašća,

ograđeno samo parmacima.

-      Čajno hadži Mehmed-efendija, bio znamenit muderis i muftija, pokopan na groblju na Bakijama, zna se za njegov grob, ima na

nišanu natpis. Mjesto hodočašća.

-      Muftija hadži Mustafa-efendija, pokopan na groblju Bakije, zna se za njegov grob, na nišanu ima natpis.

-      Šejh Ibrahim Zindžir-dede na Gorici, turbe mu je dobro očuvano, nakšibendija.

-      Knjižničar hafiz hadži Mahmud-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan na groblju na Hanbinoj carini. Ima na nišanu natpis.

-      Logavija šejh Abdusamed-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u dvorištu časne džamije Buzadži-zade. Na nišanu ima natpis.

-      Sin travničkog Ismail-dede, zna se za njegov grob, kraj državnog (begluk) ambara sarajevskog grada (tvrđave).

-      Dobrotvor i čestiti učeni čovjek Kantamir Abdulah-efendija, pokopan u dvorištu časne džamije Bakr-babinoj mahali, naspram

knjižnice koju je on podigao. Zna se za njegov grob. Nišani s natpisom.

-      Mujezin derviš Abdija, zna se za njegov grob, pod minaretom časne džamije Jahja-paše. Na vrhu nišana iskopano u vidu findžana.

-      Derviš Abduselam, grob mu je u dvorištu časne džamije Dāradžik hadži Ahmeda. Na nišanu natpis.

-      Sultan duhovnog carstva Karačalija, na glasu. Zna se za njegov grob, pokopan na sred puta iznad čaršije Kovači.

-      Muzaferija Abdulah-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u groblju Jekovac. Glasovit u vještini. Na nišanu natpis.

-      Mudževvid hadži Sadik-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u pomenutom groblju Jekovac.

-      Ćoše hadži Osman hodža-efendija. Zna se za njegov grob, pokopan u groblju naspram časne džamije u Mahali Kebkebir.

-      Dobrotvor Nebrdilo hadži Alija. Zna se za njegov grob, pokopan u bašči naspram časne (njegove) džamije. Nišan s glavicom.

-      Davud hodža-efendija. Pokopan pod minaretom časne džamije Nebrdilo. Nišan s glavicom.

-      Varuk-dede. Bilo je njegovo turbe pa propalo, tek se raspoznaje grob. Pokopan kraj kule na Ploči.

-      Glasoviti Mustafa-aga Čorbadžija. Šehit iz doba fetha. Zna se za njegov grob, nalazi se na mjestu zvanom Obhodja naspram

sarajevskog grada (tvrđave). Mjesto hodočašća.

-      Ramadan-baba. Pokopan pod minaretom časne džamije Čobana Hasana.

-      Đulbadža-kaduna, glasovita. Zna se za njezin grob, pokopana u groblju Ali Ufak.

-      Merdžan-kaduna. Na glasu je njezin mezar. Pokopana ispred Singi njive na Bakijama. Mjesto hodočašća ženskog svijeta.

-      Nefisa-kaduna, smatraju je evlijom, poznata pod imenom Vaizkinja bula. Pokopana u Velikom groblju.

-      Hadži Hasan-efendija, muid i mualim. Zna se za njegov grob, u dvorištu ispred časne džamije Buzadži-zade.

-      Hadži Sinanovo turbe, očuvano i uređeno.

-      Mevlevijski šejh Mahmud-aga, pokopan u groblju uz kadirijsku zaviju (tekiju). Nišani obli. S natpisom.

Setri-dede-efendija, šehit, pokopan u uglu Logavina sokaka. Turbe očuvano. Mjesto hodočašća.

3.1.2. PREDAJE KOJE JE ZAPISALA I OBJAVILA ESMA SMAILBEGOVIĆ

153.

Razgovarali ljudi u čaršiji o Sulejman efendiji i govorili kako je on evlija. Jedan u društvu reče da je Sulejman efendija veliki ljubitelj para

(novaca). Drugi se tome usprotiviše i rekoše da to nije istina. Zaključe da njih nekoliko posjete Sulejman efendiju i da mu ponude nešto

para, pa će se uvjeriti je li to tačno ili nije. Odu mu jednog dana kući, posjede izvjesno vrijeme i kad pođoše, izvade nešto novace,

ponude ga Sulejman efendiji rekavši da mu to daju neka mu se nađe pri ruci. On se zahvali i reče neka to ostave za metlom iza vrata.

Kad su podigli metlu, vide da u smetlju koje se nalazilo za metlom ima još nekoliko zlatnika. Ostave tu novac, pozdrave se sa Sulejman

efendijom i vrate se u čaršiju.

154.

A hadži Mujaga mi kazuje, kao dijete otišo je s ocom Sulejman efendiji na Bajram, pa hladno bilo, u njega otvoreni prozori. Sve je pravio

sam sebi neugodnosti. Nije tražio da mu bude ugodno, da je toplo, da je očišćeno.

- Eh, nek ste došli, baš kad ste došli, baš vam fala, da popijemo kahvu. Te telve malo nalio nekakve, korica hljeba nešta prid njiha

metno, te kaže, otac ne more da jede, ali neće da odbije. Pa kad smo, kaže, pošli, veli otac:

- Bogati, da ti dam ovo hedije.

- Neću, kaže, imam ja toga. A otac sebi ruku, pa kaže dva-tri put:

- Molim te, da ti dam ovo hedije.

- Neću, odbija, odbija, pa kad je baš viš bio da ovaj Mulaga, otac hadži Mujagin neće da odustane od toga, pa kaže:

- Eto, kad ti nije žao, metni za metlu, i kaže metla stajala kod vrata, ono kao smetle, ovaj bunište po sobi, pa treba pokupit, kad on

pomakne, kad tamo još dukata ima. Te kaže, otac dođe i ono svoje pet-šest u ono baci. To sam, kaže, očima svojim vidio, hadži Mujaga,

rahmetli, Merhemić, kaže, možda mu je bilo šest-sedam godina, eto dok ga je otac za ruku vodio. Eto, tako je za Jakubovića se pričalo.

Ima o njemu još puno.

155.

Dvojica u čaršiji razgovarali je li džaiz (dozvoljeno) poslije ikindije rezati nokte ili nije. Nisu se mogli sporazumjeti i odluče za to pitati

Sulejmen efendiju. Jednog dana poslije ikindije upute se kuću Sulejman efendije s namjerom da njega za to pitaju. Kad dođu kući

njegovoj na Banjskom brijegu, zateknu Sulejman efendiju gdje sjedi na minderu (sećiji) i čakijom (nožićem) reže nokte. Pošto je obrezao

nokte, otare čakiju o šalvare (široke hlače), uze jabuku, iskriža je, uzme jedan dio sebi, a ostalo ponudi došljacima. Iza toga upita ih što

su došli i jesu li imali kakva posla kod njega. Odgovore da nisu imali nikakva posla, nego su usput svratili da ga samo posjete. Iza toga

su ustali, pozdravili se i otišli.

 156.

Tako se pripovjeda da su se u njegovo doba (doba Žutog Hafiza) dvojica ljudi prepirali da li valja pred večer nokte rezati. Jedan je

govorio valja, a drugi ne valja. Zato oni pođoše Hafizu da im on kaže čije je mišljenje ispravno. Kad dođoše njemu, ne malo se začudiše:

Hafiz je sjedio i nokte rezao, a bilo je vrijeme akšamu.

Onaj koji je tvrdio da valja i pred večer nokte rezati reče: - Hafiz efendija, već je akšam a ti nokte režeš. Zar to valja činiti?

Na to će mu Hafiz:

- Bogu je čistoća u svako doba draga. Ti se čisti, pa u koje hoćeš doba.

Nastavit će se, ako dragi Allah da ...

[1] Alija Bejtić, "Jedno viđenje sarajevskih evlija i njihovih grobova kao kultnih mjesta", POF, XXXI/1982, str. 112. – 113.

Predaje o evlijama u starom Sarajevu, VII dio30 Novembar, 2008 - 01:00 (znaci)

Zapisi o mjestima, zapisi o ljudima

Napomena: 

Diplomski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, april 2004

Autor: 

Velid Hatić

 

3.1.2. PREDAJE KOJE JE ZAPISALA I OBJAVILA ESMA SMAILBEGOVIĆ - nastavak

157.

Historijsko je lice i neka Merdžan kaduna, koja se uz prije navedene uvijek spominje. I ona je, po narodnoj predaji, bila evlija. Muž joj je

bio veliki pijanica, te ju je uvijek tukao. Ona je to stojički podnosila i šta više štap kojim ju je muž tukao omotavala je mekom krpom da on

ne bi ruku nažuljio. Radi toga joj je Bog podario, da bude evlija. (Pričaju da žena može postati evlija za 40 dana, a muškarac ne može ni

za 40 godina!!). Umrla je u Sarajevu 1107 (1695-1696) g., što se saznaje iz natpisa na njenu nadgrobnom nišanu, u groblju na Bakijama.

158.

Pošle hadžije na Ćabu i bili na Ćabi i obavili to svoje i vratili se, a jedan osto: “Neću vala, ja ću ostati da umrem ovdi, da se ukopam u

ovom svetom mjestu”.

Hajde tako, neise, bio bogme godinu-dvije, kolko li je prošlo, ne ide. Bogme para već prikrajčilo, a vidi njega oni, što Ćabi hizmet čini, da

je on Bosanac, da nije biva njihan i upita ga neđe, kaže:

- E, bre, što si ti osto ovdi, ja tebe sve viđam. Kaže:

- Ja sam osto da umrem u ovom svetom mjestu, da se ukopam. Kaže:

- Jah, dobro, kaže, neka si. Dođi ti meni, kaže, večeras malo na musafirluk da malo posjedimo da muhabetimo. Kaže mu, neise, đe će,

kako će, i on ode i tako dočeko ga, nešta bezbeli ga je počastio i sidjeli i rekne mu, kaže:

- Vidiš li ti šta? Kaže:

- Vidim, kaže, jednu veliku zelenu bašču, sve, kaže, puna meiti. Jene, kaže, donose, a jene, kaže, uzimaju pa nose.

- E, kaže, drago moje, nemoj se ti patit ovdi, haj ti u svoje mjesto. Ako ti bineš ovo mjesto zaradio, ti ćeš, ovdi doći, vidio si kako donose.

A ti ovdi umri, otićeš nuj đe si zaradio. Kaže:

- Nejmam ja sad su čim se vratiti, nejmam para. Ono je bilo, išlo se s devama, s brodovima i s vozovima, prije, nije ko sad.

- Dobro, kaže, ima jena Bosanka, ona je, kaže, na svaki vakat na sabahu u džamiji i ona, kaže najprva dođe nađemo je mi kad dođemo

ovdi, a najpotljena izlazi. Kad mi svi izađemo, onda ona ustane i ide. I ti, kaže, ostani i kad ona ustane, ti kaže, nju zamoli i ona je

Bosanka, ona će, kaže tebe prebaciti u tvoje mjesto. I on tako šutredan, kad pogledaj kad ima žena pod šamijom, viđo je on nju, al on ne

zna otkle je ni šta je. Pod šamijom, bijelom, sve sjedi na koljenima, čeka da klanja i kad dođu ljudi klanja, i ope sjedi i kad svi iziđu, onda

i ona ustane da ide. Eh, on sidio, ona sidjela, oni Bosanac, kad ona krenula, vidi da on neće, onda je i on usto i stao ona mu rekla:

- Šta je, šta hoćeš? On njoj kaže:

- Sestro, da si mi sestra, molim te ako kako moreš, daj me prebaci. Ja sam Bosanac, iz Sarajeva, pa osto, kaže, ovdi, pa nejmam više

para, nejmam su čim da idem, a ne mogu življeti.

- E dobro, kaže, spremi se šutra izutra, pa ću te prebaciti. On se spremi sutra ižutra, sačeka, sve tako, kad ona došla, sačeka, ljudi izađi,

ona ostani i on ostani.

- E, stani mi. Kaže, na desnu nogu, a sebi ruke, nemoj se držat za me, a zažmiri. Nemoj da si progledo dok ti ja ne reknem. Kad ja

stanem i reknem ti, onda progledaj. Progleda, kad pogleda, kad na Trebeviću.

- Eno ti Sarajeva, ta hajde, a ja idem svojoj kući.

- E, bogati, kaže, sestro, kaži ti meni đe ti stanuješ da ja tebi dođem. A, eto da joj neku hediju donese valjala mu. Kako mu kazala, neđe

u Buča potoku. Nejse, prošlo malo vremena, spremi se on, nešto joj uzme poklona i ode. Rekne hoće da ide, valjala mu je. Dođe kućica

mala, malo sobice vako i malo kućice pod tahtom. Opazi ona njega, na vrata, ispred mraka bilo.

- E, bogami, kaže, sjedi tuj dok mi čojek dođe da upitam da te upuštim. On sidio, kad, kaže, pomoli se pjano, vuče šćapinu, blatav,

jadan, čemeran. Ona, na vrata ga, kaže, dočeka, on sve, kaže, suje, udara je onim šćapinom. Ona ga, kaže, uvede tamo, presvuče ga,

uljudila ga fino, kaže, sjede, onda mu reče:

- Čovo, kaže nekakav čojek pita, kaže more li noćiti.

- A, more, kaže, zovi ga. Onda ona izađe:

- Hajd, kaže. Onda on unišo, i tako tu bezbeli nešta sidjeli, klanjali, večero i sidjeli. E, sedam je puta spremo, a on uočio da je jena

lubenica. Ona donesi, janica, kaže:

- Nije ta, daj drugu. Ona otidi pa malo stani i donesi.

- Nije ta, E sedmi put:

E, to je, kaže. A on uočio, a ona neće reći: nejma, nego ova. On vidi da je jena. I šutradan, kaže, lijepo mu ono sve očistila i uredila, i

obuko se i ošo, pošo, šćap u birtiju. A vidio, šćap umotan peškirom.

- Bogati, kaže, što je oni šćap umotan?

- Zamotam, kaže, kad me tuče da ne užulja ruku.

- A bogati, veli, sestro, s čim ti postiže da si svaki dan na Ćabi?

- Eh, eno, kaže, s kim sam, s onijem pjanom, s njim sam to postigla – pa evlija.

159.

Merdžan-kaduna. Ona je ukopana na Ravnim bakijama. I za nju su pričali da je bila onako vrlo poštena žena, čestita žena. Stanovala je

na Gorici i pričale biše hadžije da su je viđale,  uisto vrijeme kad su je viđale ovdje u Sarajevu, da su je viđali u Mekki. Jedan hadžija je,

sad se neću sjetit tačno kako mu je ime bilo, negdi je stanovao oko Bistrika, kako li. To sam slušo i od hadži Mujage, rahmetli,

Merjemića. Otišo na hadž, i kako je prije bilo onih razbojnika, ovi, išlo se na devama pa biše razbojnici zastavljali one karavane i

opljačkali. I opljačkan je bio i on. Osto bez novaca. Poslije, nit mu je ko stio pozajmit da se vrati, niti je imo, more bit da nisu imali. Samo,

tražio je od koga da vrati se. Nije imo, osto iza njiha. I kad su ove hadžije krenule, nije se, prije se išlo po nekoliko mjeseci. Kako su

hadžije išle, on je osto iza njiha i da je jedno jutro klanjo sabah u harem-Šerifu i vidio jednu ženu u bosanskoj odjeći, u feredži i u onome.

I kad je ova žena, pristupio je njojzi i upito je. Govorila je bosanski, bosanskim jezikom, nije govorila arapski. Onda reko joj:

- Pobogu, sestro, da mi pomogneš. I kako ga je ona dovela u Sarajevo. Kad je došo u Sarajevo, počeli su vikat – pa nije on ni bio na

hadžu, jer mu nije niko vjerovao da je mogao tako brzo doć. On nije htio ni raspravljat. Ali ga je ona zamolila da ne kazuje taj slučaj kako

ga je ona dovela. I kad je ovaj, on je poslije dolazio njoj kao sestri svojoj i ona njemu, al' da je ona vrlo s mužem živjela u lošem. I kad je

umrla, da je on nosio na groblje, nije dao drugom svijetu da nosi, nego reko:

- Ja ću nju nosit. E, to je ona žena koja je mene vratla. Tako se kazuje, a sad jel' to, nije li, ja neću u to ulazit.

160.

Na Hridu ovo bilo Koštrino turbe. Ovde na Bjelavama bilo turbe, isto i toga se sjećam. Šejh-Mehmed bio ukopan i po njemu se ova ulica

zove Šejh-Mehmedova. E, kasnije kad su ovo pravili ove domove, onda su se, ja se sjećam, nekoliko ljudi kaže da se prenese on sa

svojim nišanima negdi u neko drugo groblje, pa su kopali vako dva-tri metra i da su našli vako malo kostiju i cjevanica i vako, i ove

njegove nišane da su prenijeli na Bakije kod Merdžan-kadune. A Merdžan-kaduna je bila čuvena da je bila, kažu, vidovita i da je velike

teškoće podnosila sa svojim mužem, pjanac jedan bio i tukao bi je i vako, a da su je hadžije viđale u Meki, u džematu kraj Ćabe. Sarajlije

koje su je poznavale da su je viđale i jednom je hadžiji pomogla prilikom nekako da dođe. E, nije on kazivo. Rekla:

- Nemoj, molim te, kazivat da si me vidio. Šuti, pomogla sam ti i eto. Pa kad je umrla, nije dao on da je iko nosi, on je nosio sam. Metno

je tabut na glavu i odnio sa Gorice na Bakije. I njeno ime, i sad joj nišani imaju na Bakijama i ima tačno kad je, godina kad je ukopana.

(A kako to za Meku?)

Da je viđana u džematu. Hadžije odu u Meku i, recimo, hadžije klanjaju kod Ćabe u dvorištu, i vide nju klanja, a znaju ostala iza njih u

Sarajevu. Tako da su je u isti momenat mogli vidjeti i ovi i oni, e sad, kako je to, nećemo u to ulaziti jer je to malo nevjerovatno. More bit

da se nekome prividilo.

Postoje i sad nišani na Bakijama ravnim.

161.

Pripovijeda se da je neki Čeljo zbog mnogih prestupaka bio protjeran iz Sarajeva. On je živio u progonstvu dugo vremena i bio se skoro

obikao. Jednog dana vidi Žutog Hafiza gdje ide prema njemu. Kad je došao do njega, reče:

- Kad ti, Hafize. Dođe ovamo? Jesu li i tebe protjerali? Na to će mu Hafiz:

- Došao ja, Čeljo, po te da te vodim u Sarajevo. Stani mi na nogu i zatvori oči!

Čeljo mu stade na nogu i zažmiri. Pošto mu Hafiz reče da progleda, on vidje da nije više u tuđem svijetu, nego – na Kovačima u

Sarajevu. Hafiz ode svojim poslom. A Čeljo kući u Čeligoviće.

162.

Kad je Eugen popalio Sarajevo, zarobio je i jednu ženu koja je stanovala u Vinogradu, te ju je poveo sa sobom i predao u Budimu

nekome u službu. Žena je služila na zadovoljstvo svojih gospodara, ali joj ipak nije dopušten pristup u jednu zgradu. Kad su jednog dana

njezini gospodari nekud otišli, ona nađe ključe, otvori zgradu i na svoje veliko čudo ugleda kuburu od nekog mezara. Žena padne po

kuburi i odmah se bajliše. U to se pojavi neki starac u ahmediji, koji je upita odakle je i ko je. Ona mu kaže da je iz Sarajeva, a starac je

upita zna li gdje je Magribina džamija. Ona reče da zna, a on je zapita bi li joj bilo drago tamo biti, što ona, svakako, potvrdi. Starac joj

reče da mu stane na nogu i zažmiri, što ona i učini. Kad je otvorila oči, bila je u Sarajevu kod Magribine džamije. Od tada je ona išla

svakog petka u Magribinu džamiju, murad činila i učila Magribiji.

163.

Suljaga Zečević pripovijedao je kako se Muslihudin Čekrekčija u vrijeme namaza skrivao u ardiji, čemu se svijet vrlo čudio. Kada je

jednom jedan od njegovih susjeda ušao za njim u ardiju, uze ga Čekrekčija za ruku i reče mu neka zažmiri, a kad ovaj to učini, reče mu

da opet otvori oči. I kad je ovaj i to učinio, nađoše se njih dvojica u Meki kod Bejtulaha i tu su klanjali podne. Nakon toga nađoše se na

isti način u ardiji.

164.

Čekrčija nije nikad išao u svoju džamiju, nego kad god bi džemat pogledao, on u dućanu. Jednom ga netko zapita zašto ne ide klanjati,

kad je taku napravio džamiju? Čekrčija odgovori kad bude vrijeme za nekog vakta da mu dođe u dućan. Jednog dana taj dođe i Čekrčija

mu rekne da mu stane na nožne prste, da zažmiri i da ne progleda dok mu on ne kaže. I tak stane neko vrijeme, dok mu on rekne da

progleda. Kad progleda, vidje da su u safu na Ćabi. Tu klanjaju sa džematom, i opet on Čekrčiji stane na noge i zažmiri. Kad pogleda,

vidi da je u Čekrčinu dućanu. A u isto vrijeme u Čekrčinoj džamiji ljudi klanjali i izlaze. Čekrčija mu kaže da nikom ne govori ono z što ne

zna. Čekrčija je imao dućan do džamijskih vrata na gornju stranu.

165.

O proroštvu pokojnoga Bistrigije priča se ovo: Tadanji šerijatski sudac, koji je sunetio svoga sina, pozvao je na gozbu sa ostalima i

Bistrigiju na bašču na Hrid, gdje ju je bio priredio. Na taj poziv odgovorio je Bistrigija: ''Ja ću doći, ali jesti neću''. Sutra dan, kada se

primaklo vrijeme gozbi, udarila Božjom voljom velika kiša, a pomenuti kadija se zabrinuo te se dosjeti da jela ponese u Carevu džamiju

na sofe, a kada dođoše zvanici onamo na gozbu, tek što počeše jesti, donesoše mrtvo tijelo Bistrigijino dženazom, i tako se ispunilo

njegovo proroštvo.

Predaje o evlijama u starom Sarajevu, VIII dio9 Januar, 2009 - 01:00 (znaci)

Zapisi o mjestima, zapisi o ljudima

Napomena: 

Diplomski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, april 2004

Autor: 

Velid Hatić

 

3.1.2. PREDAJE KOJE JE ZAPISALA I OBJAVILA ESMA SMAILBEGOVIĆ - nastavak

166.

E, gore ima naviše kad smo pošli na Kovače, na Ploči, ova džamija što ima, ispod nje jedno greblje, nako malo, more bit jedno dvajestak

kabura među kućama, tude je bio ukopan, i sad je ost'o. Al' mu je nišan donekle stanio se, gore iznad džamije u greblju i hadži Mehmed-

efendija piše da je gore. Nije. A meni je hadži Mujaga prstom pokaz'o:

- Eno ondje je ukopan hadži Mestvica Mulaga.

Mestvica Mulaga su ga zvali, i on je, zapisiv'o bi svijetu vako, pa eto nekog boli glava, nekog nešto, pa bi zapisivo. A inače, evlija je bio.

A ima jedan ćitab koji se zove ilmidžifl, ima u biblioteci, i da je od Hazret Alije taj ćitab, tako se kazuje, pa može da u tom ćitabu toliko

može sebi obračunati kad će umrijeti. E, oni su ustanovili, prid jednim Muid-efendijom učili, trojica ih, pa su obračunali. Mestvica je sebi

obračun'o na dva tri dana, recimo, petak, subot i nedelj i fakat je u ta tri dana umro, u godini toj i toj, i u mjesecu tome i tome.

167.

E, to o Mestvici kazuje, a još ima puno stvari o Mestvici. Vrlo je bio interesantan. Eno onde mu je u tabacima, baš gdje je ova Tabačka

džamija, đi su Daire, eno onde mu je bio ko jedan dućančić, i vako je zapisivo, a kaže da hin je Muid-efendija, hodža koji ih je učio, u

ovome ilmidžiflu, ćitabu, trojica ih je bilo još dvojica sa Mestvicom Mulagom. Pa je reko: ''Dođite vi sutra, nek ste kod mene, kod kuće.''; i

došli oni, i s njima razgovarao, lijepo s njima, nije bolestan nimalo bio. ''Eh'', kaže, ''vakat je došo da se seli.'' Ništa, oni šute. ''Nego'',

kaže, ''hoću ja abdest da uzmem''. Pa je usto da uzme abdest. Jedan je od njiha iz ibrika mu poljevo, a jedan je čuvo mahramu da se

otare abdest. Opro je lijevu nogu, nije otro abdesta, pao je tako, posrno, oni ga dohvatili i izdaho. To tako kazuju za taj ilmidžifl, da toliko

more obračunat, da čovjek sam sebi sazna dokle će živjet, koji dan i tako. Pa, Mestvica je u tri dana, a Muid-efendija u sahat i u minutu.

Ima taj ćitab u biblioteci Husref-begovoj. A sad, eto, bil' mogo ko bit stručnjak da izračuna, ne bil', to je vrlo teško.

168.

Pa kaže hadži Mujaga, rahmetli, eno i sad u njegove ćerke ćitaba, Muhamedija zove se, rukom pisan, vrlo vrijedan. Donio je do šest

godina poslije Mestvicine smrti valjda, jer ne znam to tačno da li je do šest, samo kasnije je umro Mestvica, a hadži Mujaga je kasnije

rođen Merhemić. Ali je došao Merhemića ocu da se halali s njim jer su mu došli oni dani kad će umrijetii donio ćitab i rekao: ''Evo ti

Mulaga, ovaj ćitab'', a u Mulage, hadži Mujaginog oca bilo pet-šest šćera, čini mi se da je bilo, a sina nije imao, ''kad ti se rodi sin, nadi

mu ime Mustafa'', jer Mustafa mu je bilo dedino ime, ''nadi mu ime Mustafa i kad odraste kaži mu selam od Mestvice Mulage, i kad

saznane podaj mu ovaj ćitab.'' I taj ćitab i sad u hadži Mujage. E, taj Mestvica bio ukopan, ali niže Džamije, ja znam sad mjestimice đi je,

al mu je nišan odnešen gore, nije mu na grobu njegovom, a postojao je od zeničkog kamena nišan, i piše na njemu Mestvica Mulaga.

169.

Po predanju Kaim baba je bio drug Ali Gaibije, koga smo već pomenuli, i Đul Babe, koji je sahranjen u Budimu. Odakle je bio Kaim

Baba, predanje ne zna. Ono kazuje da je živio u Sarajevu, da je tamo bio već u dubokim godinama, da je bio pobožan, da se smatrao za

sveta čovjeka, i da je otud protjeran. O njegovom protjerivanju iz Sarajeva dvojako se priča. Po jednom kazivanju on se jedamput uhvati

u kolo djevojaka i stane igrati. Ljudi mu zbog toga strašno zamjere, ali im on odgovori u pjesmi:

Kad budete ka i ja (tj. pravedni)

Vatajte se đe i ja!

Ne razumjevajući smisao njegovih riječi Sarajlije ga pritjeraju. Izašavši iz Sarajeva, on dođe u kuću neke babe i zamoli je za prenoćište.

Baba ga primi i on prenoći. Sutradan on se stane moliti Bogu. Dok je on čitao molitve, baba mu je aminala. Posle molitve on joj rekne:

''Za zemlju se umolismo, za drvo i kamen ne mogosmo''. Čim on to izgovori, Sarajevo plane i izgori.

170.

Po drugom kazivanju Kaim Baba je protjeran iz Sarajeva iz drugih razloga. Dok je bio hodža u Sarajevu, pođe jedne blagoslovene

(praznične) noći u džamiju. Odjednom vjetar dune i ugasi mu fenjer. Na to on izvadi svijeću iz fenjera i pruži je prema kandiljima koji su

gorjeli visoko na munari i svijeća se upali. Ljudi koji su gledali ovo čudo, odmah opaze da je Kaim Baba veliki pravednik i Božji čovjek.

Vidjevši šta je učinio, on se pokaje i rekne: ''E, šta učinih! Ja se otkrih da sam sveti čovjek!'' Da bi pokazo da nije, on ode u kafanu i

počne piti, što ni obični muslimani ne smiju činiti, još manje sveti ljudi. Sarajlije se začude takvoj sablazni i protjeraju ga.  Kaim Baba je

imao mnogo učenika koji su ga voljeli i koji ga nisu htjeli ostaviti, već pođu s njim. Kad su izišli iz Sarajeva, Kaim Baba je učinio dovu

(molitvu), a učenici su mu aminali. Poslije dove zemlja se stane tresti. Kaim Baba se pomoli Bogu  i zemljotres stane. ''Za zemlju se

umolismo, a za triješće (drvo) i kamen ne mogosmo!'' rekne Kaim Baba svojim učenicima. U to Sarajevo plane i izgori.

171.

Njihovi mezarevi se nalaze u ulici Medresetima, na Pirinu brijegu. Za Gajgusuza i druga mu pripovijedaju da su još za života rekli da će

svijet između njih prolaziti. I zaista, na mjestu gdje su pokopani, i to baš između njihovih grobova, prolazi cesta. To su inače bećarski

grobovi, a postoji vjerovanje da se prolazniku u gluho doba noći može na tom mjestu koješta prikazati...

172.

Dole na Atmejdanu postojala je isto džamija, medresa. Te se medrese dobro sjećam, a džamije se ne sjećam, samo temelje znam i

groblje je bilo veliko. E da je, kaže, nekakav vidovit čovjek bio, derviš nekakav koji je bio ukopan, a kasnije kad se je ulica proširila, tačno

je došao njegov grob na ulicu, pa kaže da je reko onim svojim dervišima, sad kod derviša je bivalo vako da nešto reknu malo začuđeno

što ne bismo, drugi svijet ne bi mogao shvatiti, pa je on reko:

- Ukopajte mene, nemojte na leđa kad umrem, nego potrbuške me izvrnite, pa svijet reko:

- Đe ćeš se potrbuške ukopat i ovo i ono. Kaže:

- Lakše je teret nositi na leđima nego na prsima, i fakat mu je grob došo pod cestu, tako se je pričalo o njemu.

E tude je postojala medresa, vrlo lijepa, sad je onaj parčić niže prema onoj onde, a gore je bila Merhemića medresa i u njojzi je bilo

dosta, petogodišnja je ona bila medresa rušenjem Careve medrese.

173.

Kako se pripovijeda, nekakvi se šaljivdžije dogovore da malo Hafiza ismiju. Zato povale jednog svog druga u tabut i pozovu Hafiza da

klanja dženazu. Hafiz se odazove i upita:

- Hoćemo li klanjati živom ili mrtvom?

Oni mu odgovoriše:

- Ko je još klanjo dženazu živom? Mrtvom ti klanjaj!

- Tako je – reče Hafiz.

Pošto su klanjali dženazu, oni otvoriše i vidješe da im je drug mrtav.

174.

Bio jedan Žuti hodža, hafiz i hodža, eto ti i sve svijet š njime cirkozo. Nako, držali ga, eto, ko što je Mušović bio, e nako ga svijet, cirkozo

š njime. Hajd, bogme, zdogovore se neki mladići da cirkoze, da mladića metnu na tabut i da pred Begovu džamiju donesu, a ugovorili s

onijem hodžama kod džamije da oni dozvole da on njima klanja, tome mladiću, dženazu. I donijeli i metli ga pod onu čohu i fes i sve.

Mladić umro, i eto ti. Kaže, dozvoliti hodži Žutome da on klanja, a kad klanja dženazu da on (mladić), skoči, da reknu eno, oživio, da

cirkozaju. I oni dozvole. Znali su oti da je on živ.

- Hajd da nam klanjaš dženazu, umro nam ovi mladić. Kaže:

- Ja, bogami, ne smijem, to nije moje, evo hodža, kaže, koji klanjaju, a to moje nije, ja ne smijem.

- Hajd, mi ti dozvoljavamo. Oni imaju volju da him ti klanjaš.

Dobro, kaže. I on prešo i klanjaj dženazu i pošto sklanjo:

- E, kaže, hajte sad, nosite, te kopajte. Bio vam je živ, a sad je mrtav. Oni, bogme, otkri da ga dignu, dolje-gore, tamo-vamo, bogomi,

mrtav. Dajte doktura, doktur dođi, pogledaj, kaže:

- Kopati, mrtav je on. Otadaj, taj se hodža gledo, e vako, ko malo vode na dlanu. Vidili da nešto pri njemu ima. Eh, kad je umro, e nuj ga

ukopali, ono je bio nuda sve groblje, vamo vako i gore na Kovačima. I on je nuj ukopan na sred onog puta i ograđen bio, bolan, do skoro,

na malo prije neg smo mi došli u Sarajevo razvaljeno, i fenjer, direk bio i fenjer gorio danom noći, na onom direku. Tuj se ukopo taj

hodža. I smeto aotima, kako aoti idu ne mogu da se okreću, ono jedni odovud, jedan put ozdo i smeto, i bogme su oni njega otkopali i u

Hamdinu carinu. Koja je kaže tuj bila dženaza, bolja nego prije, cijela ga našli. I onijeli ga tamo i ukopali, ali vidi, nuj sve nesreće bidu.

Jedan aoto, nuj pogide Tuzlak jedan, drugi jope, ondi u onoj kućari đe je držo onu trafiku, treće, Korjenićka je nanišla nuda i pane i nogu

slomi. I ja joj kažem: Bog te ne ubio, pa kud ideš, ja sve ono mjesto zaokružujem, šta se zna, da on jope nije nuj na svom mjestu, kad

imaju te kudri-deve pa nose. Đe je Rusija, đe su odnijeli hodžu, a đe su odnijeli Kosu.

175.

A Žuti Hafiz je, s njim je džimbus bio, onako pobožan u svjetskim očima, ko je bio, cijenio ga je, a neko ga je čak izigravo, pa su ga

jedan-put zovnuli:

- Hafize, kaže trebalo bi da klanjaš dženazu jednom, umro jedan – a živa čovjeka metli u tabut. Pa došo Hafiz da klanja dženazu.

- Hoćemo l', kaže, klanjat živu dženazu il' mrtvu?

- Ma kakva, kaže, živu, mrtvu ti klanjaj. I on klanjo, kad poslije čovjek, kad fakat umro.

E, njegov je grob onde nad Kovačima u onome i sad mu se zna gdje mu je nišan đi je i piše Sari-Hafiz, Žuti-hafiz. Na Kovačima, ovo đe

je klesar, pa odma viza vi klesara, nekoliko koraka gore do puta imaju dva nišana vako, lijep jedan nišančić, i na onom jednom nišanu,

znam mu ja mjestimice đi je grob, da je bio pobožan čovjek i evlija da je bio.

176.

Sulejman ef. Jakubović se pazio sa Ahmedagom Hafizovićem-Nakom. Ponekad bi Sulejman ef. dolazio petkom Ahmedagi kući. Duže

vremena nije dolazio i kad su se jednom slučajno sreli, Ahmedaga upita Sulejman efendiju što ga nema i ne dođe mu kući. Ovaj obeća

da će slijedećeg petka doći. Ahmedaga kaza ženi svojoj Habiba hanumi da će Sulejman efendija u petak doći. Reče uz to da se štogod

pripremi za Sulejman efendiju. Habiba hanuma to kaza Muliji, koja je bila aščikaduna (kuharica) u Ahmedage. Kad to ova ču, reče:

- Ah, Bog ga ubio, sve i dolazi.

U petak je Ahmedaga čekao Sulejman efendiju što ne dođe kad je rekao. Sulejman efendija odgovori:

- Što ću dolaziti kad im nije drago.

Ahmedaga ispriča ženi šta mu je Sulejman efendija rekao i upita je je li šta ko govorio o njemu kod kuće. Habiba hanuma se sjeti šta je

Mulija rekla i to kaza Ahmedagi.

177.

Za Sulejman efendiju sam slušo Jakubovića. On je umro kad je Austrija unišla, drugi il' treći dan na sofama u Begovoj džamiji. I to je bio

čuven čovjek i ugledan, a jako skroman. Po zanatu je firaldžija, pravio bi firale, ono što se rekne nije vješt baš da je pravi majstor, ali je

majstor, ali eto. Pa bi on one svoje firale ponio kroz čaršiju da ih proda, pa je jagma bila kome će ih prodati, jer nije imo on dućana, i onaj

ko bi kupio ne bi ga pito ni pošto ni kako, nego mu dani višu cijenu neg što je; ali bi one njegove firale metno međ svoje, pa kaže, poslije,

bi to bilo da bi oni prodo sve što god je imo robe bilo mu se prodalo. I za Sulejman efendiju Jakubovića, koji su ga upamtili, al' sad nema.

Eto, Austrija kad je ušla, on je umro. O njemu ima puno tih doživljaja, događaja, e on bi obilazio grobove. Išo bi i iz Sarajeva polahko na

Brus, pa na Brusu oni Šehitluci ima, zovu se, i sad su u životu, popravljeni. Malo su bili oštećeni. Pa bi na Brusu tude ozijaretio i

preteferičio, pa bi onda otišo niza stranu, niz Miljacku, pa bi onda uz Miljacku se popeo na, na ovaj, kako se zove, na Buloge, pa na

Brus, pa bi onda došo u Sarajevo. I bila su dvojica Travničanina derviša koji biše ga pratili, išli za njim, a ne biše govorili ništa s njim. I on

je bio vidovit. Za njega kažu da su sabrali se u Svrze da vijećaju kako će, kako će otpor prema Austriji da naprave, pa su onda rekli

jednom, zagovorili se da Jakubović šuruje s Austrijancima, a on je došo u tu kuću baš kad su oni to govorili, došo, pa je unišo na vrata.

Neko reko trebalo bi ga išibat, potkovat, sad, stara čovjeka potkovat. Al' on došo na vrata i nije im izgleda ni selama nazvo, il' jes selam

nazvo, al' nije govorio s njima ništa, pa je reko, kaže:

- Djevojka na Savi prala haljine, veš, pa joj pala kosa u vodu, pa zamahivala glavom da kosu vadi, pletenicu, na leđa, kad vidla više nje

stoji Austrijanac – i kaže, počo plakat i izišo.

Biva, džaba vam je otpor davat Austrija će unić, jer niste, niste dovoljno naoružani, niti vas dovoljno ima prema Austriji. To him je

odgovor znači, nije him vako reko, al' eto, to him je reko, i poslije, Austrija je unišla. Eh, on je odma do dva dana na sofama u Begovoj

džamiji umro. Bio je ukopan na Hamzanijinom greblju, pa kad Hamzanijino greblje cesta prešla, i ovo vamo kod bolnice, onda su njega

iskopali i njegove nišane prenijeli u Vinograd prema džamiji u groblju Pod trešnjama. I sad se nalaze nišani Jakubovića Sulejman

efendije.

178.

Kad je Austrija došla u Bosnu bilo je hodža i mualima koji su naučavljali djecu i nisu bili oduševljeni prema Austriji, pa je bio između

ostalih Kustura hodža. (Oni su iz Novog Pazara, al' su davno doselili ovde u Sarajevo. Pa je bio on i amidža – ja sam hafiza znao – i

zvali su se Sokolovići. A nadimak him je bio Kustura, tako da him je to prezime prešlo i u službeno prezime.) I ovaj hodža Kustura je

gledo i zapisivo kad je ko bolestan i kad je šta. I došla mu je nekakvog austrijskog oficira žena pa da joj on ogleda. I on je ima jedan

ćitab i u ćitabu vrlo sve slično horoskopu, al' – ono što se rekne – pogodi iz igle u iglu: nije okolo, nego baš! Kaže on njojzi: ''Ti imaš

čojeka!'' – ''Imam!'' – ''Taj čojek tebe vara!'' – ''Jest!'' – ''Iđe sa drugom takom i takom!'' – ''Jest!'' – ''Ti imaš ispod lijeve plećke jedan

mladež, u obliku toliki i toliki!'' – ''Jest!'' - Sve je kazo i, nejse, ona doletjela i hoće da primi islam. Šta je, kako je – s tim bi bila rastavljena

od muža... I onda su oni uspjeli da ga osude. Okrivili ga na mađije pa čak da svijet poludi zbog toga i naredili da ga objese, na Vracima. I

u mene bi tetka kazivala, ona je upamtila to, očeva mi sestra... Kaže, velika je žalost bila kad su ga poveli i doveli gore na Vraca. I

objesili su ga, ali je počela kiša padati: za prva tri dana je. Kaže, bio toliki prolom oblaka da se nikud iz kuće nije moglo izići, kad su to

uradili: Kusturu hodžu ubili. To je moglo biti negdje odmah poslije ulaska Austrije do nekoliko godina.

179.

Pri gradnji ove džamije (Čekrkčijine) majstori se prepirahu gdje je kibla, jer se prema toj strani mora sagraditi mihrab u džamiji. Čekrči-

baba pokaže rukom i pred očima majstora se ukaže Bejtullah. Među majstorima je bio i jedan vlah, koji odmah primi islam.

180.

Tvrdi se da je mihrab ovo džamije okrenut tačno prema kibli. O tom se priča: Kad se gradila džamija, objašnjavao je graditelj Čekrekčiji

da je kibla u nekom drugom pravcu a ne u onom kako on pokazuje, ali se ovaj nije dao u to uvjeriti. I kad se tako nisu mogli

sporazumjeti, reče odjednom Čekrekčija: ''Gledaj, eno Bejtullaha!'' i tek tada pristao je graditelj da mihrab okrene u pravcu koji je

pokazivao Čekrekčija.

181.

Kad se u koga što pokrade, pa ne može da nađe kradljivca, donosi se s mezara Hafizova malo zemlje, te se na tu zemlju nešto uči. Iste

noći će doći Hafiz i kazati ko je kradljivac. Ako se zemlja sutradan ne vrati na svoje mjesto, osoba koja ju je uzela neće imati mira, dok je

ne vrati na mjesto. Čuo sam da je nekakvoj ženi prilikom preseljavanja nestalo nekih stvari. Ona je uzela zemlje sa Hafizova mezara i

donijela je kući. Oko po noći uđe joj u sobu čovjek potpuno žut, bijele brade, u zelenom džubetu i reče joj:

- Zašto me uznemiruješ? Stvari su ti pokrali oni kolari što su ti prtljag prenosili.

Ona je odmah zemlju povratila i Hafiz joj se nije više pojavljivao. Da li je ovo istina ili je plod narodne fantazije, teško je provjeriti.

182.

O Žutom Hafizu se je kazivalo ako se nekom nešto ukrade pa ne mere nać', ne more nać pa džaba je, otiđi bi tad Žutom hafizu pa uzmi

šaku zemlje sa njegovog groba, pa donio kući, pa metni pod jastuk – sanjaće uveče Hafiza i Hafiz mu rekne:

- Što me mučiš, tude ti je i tude – i fakat su ljudi nalazili te stvari.

Predaje o evlijama u starom Sarajevu, IX dio19 Januar, 2009 - 01:00 (znaci)

Zapisi o mjestima, zapisi o ljudima

Napomena: 

Diplomski rad odbranjen na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, april 2004

Autor: 

Velid Hatić

 

3.1.3. USMENA KAZIVANJA

Predaje su oduvijek preživljavale stoljeća i živjele svoj život u živoj riječi, u procesu usmenog prenošenja koji traje i dan danas. Iako su u

posljednje vrijeme intenzivirani napori na zapisivanju predaja, ipak raširenost nekog kazivanja, ima najviše zahvaliti usmenom

prenošenju i prepričavanju među ljudima. Tim prije što je broj raznovrsnih predaja izuzetno veliki i što je gotovo nemoguće zapisati

apsolutno svaku pojedinu predaju te je na taj način zaštiti od zaborava. Uvijek i na gotovo svakome mjestu može se čuti nešto potpuno

novo ili se barem može čuti neka zanimljiva verzija nekog već poznatog kazivanja.

Svjestan sam da je veći broj narodnih predanja o evlijama ostao nezapisan i da bi se, poduzimajući jedan znatniji napor, moglo sakupiti

mnogo materijala na tu temu.

PREDAJE O EVLIJAMA KOJE SAM ČUO OD SVOJIH PRIJATELJA I POZNANIKA

•       Udin

Među starijim Sarajlijama još uvijek postoji sjećanje na čovjeka poznatog kao Udin. Kaže se da je bio dobri. Neke detalje iz njegova

života navest ću prema kazivanju Kenana Čeme, kojem je kazivao njegov otac Salih, a njemu otac njegov Hamdija.

Naime, zna se kako je izvjesni Udin bio siromašan čovjek koji nije imao svoga doma. Do pred Drugi svjetski rat na konaku je bio kod

Mujage Merhemića na Bistriku. Negdje pred rat, Mujaga zamoli Hamdiju Čemo da ga on preuzme kod sebe, što on i prihvati. Tako Udin

dolazi u Hamdijinu kuću, u ulici Huremuša, iznad stare Bistričke stanice. Hamdiju je iz milja zvao paša.

Dolazi i rat. Hamdija odlazi na front u Rusiju, kao oficir njemačke vojske. Pred sam odlazak, govori Udinu kako se samo boji hoće li moći

na sabahski namaz ustajati i hoće li ga metak pogoditi. Udin mu odgovara kako će ga on na svaki sabah buditi, a metak ga neće

pogoditi. Kad se Hamdija vratio s fronta pričao je kako mu se svaki sabah ukazivao Udin, budeći ga na namaz.

Još jedan detalj vezan za Udina jeste događaj koji se zbio u toku bitke za Staljingrad (današnji Volgograd). Naime, Hamdija priča kako

bijaše spavao s vojnicima svoje regimente u nekoj drvenoj baraci. Bijaše gluho doba noći. Odjednom ga poče neko gurati. On se probudi

kad vidje kako pored njega stoji Udin i govori mu: ''Ustaj paša! Diži vojsku i bježite iz barake!'' Hamdija ustaje, diže zbunjene vojnike i svi

zajedno izlaze iz barake. Čim su malo odmakli, na baraku pada ruska kaćuša i svu je raznosi.

Hamdiju u bici za Staljingrad nije pogodio metak. No zadobio je promrzline zbog kojih je kao ranjenik morao biti prebačen u Drezden, a

potom u Mostar. Krajem rata se vraća kući. Neki od doušnika s mahale predaju ga partizanima i biva osuđen na robiju od 20 godina. U

zatvoru, uglavnom KPD-u Zenica, je proveo 18 godina, od toga pola u samici i staklari. Po izlasku iz zatvora jedan od prvih zadataka bio

mu je zijaret Udinova mezara u selu Lasica kod Hrasnice.

O Udinu mi je kazivao i jedan stariji džematlija Muslihudinove džamije na Ploči, Avdo Baščaušević, kad smo se tamo zatekli na jaciji

Kemal Čemo, Kenan Čemo i ja, dana 10.01.2000. ili 3. ševvala 1420. Sasvim slučajno spomenuo je kako poznavaše Hamdiju, pa nam

poče pričati o jednom visokom čovjeku iz sela Godinje kod Trnova. Naime, taj bi čovjek s bajrakom znao prolaziti čaršijom i vikati: ''U dîn

(vjeru) dok nudim!'' Većina svijeta ga je smatrala ludim. Inače, prezivao se Godinjak. Sasvim je izvjesno kako je riječ o istom Udinu, da

mu se Allah smiluje.

 

•        Zindžirli Ibrahim-deda

Negdje oko devet sati ujutro, dobrovoljci koji su branili grad Sarajevo od austrougarskih trupa, klonuli su. Malo po malo, nastalo je

povlačenje. Austrougarska vojska, koja je nadirala u središte grada preko Crnoga Vrha, dobila je komandu da krene u konačan proboj,

zauzme sami vrh Crnoga Vrha, spusti se niz Goricu i siđe u grad.

Kada su čuli komandu, austrougarski vojnici krenuše. Na putu ka vrhu podigli su glave, ali su zaprepašteno zastali: visoko, nad samim

turbetom, pokazao se bio ogroman lik hazreti Zindžirli Ibrahim-dede, derviša, koji je lebdio u zraku.

Pred njim su ljudi izgledali sićušni kao mravi. Lik je bio lik pobožnog starca, sniježno bijele brade. Na licu mu se vidjelo da je bio ljut. U

desnoj ruci držao je tespih s kojim je mahao, a u lijevoj tespih-dajak, kratki štap, na kojeg se oslanjaju derviši za vrijeme zikra.

Vojska je stala, niko nije smio krenuti naprijed. Komanda je ponovljena i drugi put, no efekat je bio isti. Tek treći put, vojska je sa strahom

krenula, bojažljivo prošla turbe i spustila se pored Dajanli hadži-Ibrahimove džamije na Gorici, i produžila ka Alipašinoj džamiji.

Odmah drugi dan po okupaciji, kako se prenosi, Austrougari su srušili turbe. Sve do prije par godina od turbeta je ostalo samo ivično

kamenje.

Ovo usmeno kazivanje priredio je i R. Kadić za šezdeset i sedmi broj Jugoslovenskog lista, 1939. godine, (19. 03.), na strani 4.

 

•       Bunar Šehafiza

Jednom smo išli na put, i svratili u Visoko, u selo Gračanicu. Tom smo prilikom zijaretili mezare šejha Hafiza s Paleža, Mustafe Mujića,

i Šehafiza, Muharema Lemeša.

Nakon klanjanja džume u džamiji pored koje se nalazi taj harem, jedan ljubazan derviš odveo nas je do obližnje kuće u kojoj su okretali

zikr.

U avliji te kuće pokazao nam je bunar.

Kako nam je pričao, voda im je trebala, a nisu je imali. Tada im je rahmetli šejh Lemeš rekao da iskopaju bunar na jednome mjestu u

dvorištu. Poslušali su, ali nisu ništa očekivali jer je bilo poznato da na tom mjestu nema podzemnih voda.

Ali, nakon određenoga vremena voda je potekla. Ono što im je pričinilo posebnu draž jeste to što su vidjeli da voda dolazi u bunar tačno

iz smjera kible.[1]

ZAKLJUČAK

Na samom kraju ovog rada, nakon svega iznesenog, valja reći da, s obzirom na do sada zabilježene predaje koje se odnose na evlije,

stanje nije baš zadovoljavajuće. Radovi koji su pisani na tu temu su prilično rijetki i do većine njih je malo teže doći. Ipak, ova tematika je

izuzetno zanimljiva i privlačna ljudima koje je oduvijek zanimalo tajanstveno i natprirodno, te se kroz što bolje upoznavanje s njom može

bolje djelovati na svijest vjernika. Sufijska literatura, koja se najčešće bavi ovim pitanjima, je vjerovatno jedan od čestih razloga zbog

kojeg zapadni čitatelji, nemuslimani, prihvataju i vole islam. Kroz takvu literaturu oni upoznaju duhovna obzorja i dubine jedne, njima

nove i lijepe vjere.

O strukturi ljudi koji se u predajama tretiraju evlijama može se ukratko reći da je raznolika, tu ima i šejhova, uopće derviša, uleme,

zanatlija, državnih službenika, osnivača džamija, vojnika, domaćica itd. Svi oni pripadaju različitim društvenim grupama, što je i

razumljivo obzirom na činjenicu da evlijaluk nije ekskluzivno pravo bilo koga, nego da je Božija milost podjednako dostupna svima.

Kerameti, koji su najčešće direktan povod za nastanak neke konkretne predaje, su također raznoliki. Često su to prebacivanja iz jednog

mjesta u drugo, upućenost u zbivanja, upućenost u nauku i vjerske odredbe, zatim tu su i predviđanja budućih događaja, zatim uživanje

posebnih povlastica kod dragog Boga poput mogućnosti obavljanja namaza u haremu Bejtullaha i slično. Poseban životni stil često je

tema predaja o nekim evlijama.

Također, treba spomenuti i ambijent u kojemu evlije djeluju. Manifestacija kerameta također se odvija u različitim uslovima. Od kućnog

ambijenta koji se može shvatiti kao strogo privatan, do ambijenta čaršije, javnih mjesta, odnosno u prisustvu većeg ili manjeg broja ljudi

koji u datom momentu postaju očevicima tih kerameta. Dakako, uslovi u kojima se manifestiraju određeni kerameti mogu biti različiti, od

onih ratnih do onih mirnodopskih. Sama uloga kerameta može se razumijevati na različite načine. Neki od njih manifestirani su

namjerno, da se pomogne nekoj osobi koja se našla u teškoj situaciji. Neki su se desili jednostavno kao nužna posljedica konkretnih

dešavanja, kao npr. kada se nekom evliji od strane neke osobe uporno nudi novčana pomoć i zbog toga izađe na vidjelo

nezainteresiranost evlije za novcem. Drugi su, pak, manifestirani ne s namjerom da se za njih sazna nego je do toga došlo slučajno

(primjer Kaim Babe).

Također, pitanje vjerodostojnosti ovakvih predaja. Izuzetno je teško, ako ne i nemoguće dokazati vjerodostojnost ovih predaja što zbog

vremena dešavanja, koje je već davno prošlo i koje je imalo neke svoje prioritete te zbog toga nije osobitu pažnju posvećivalo ovakvim

stvarima, što zbog nemogućnosti detaljnijeg uvida u sam događaj o kojem je riječ, kao i zbog činjenice da je sama predaja u svom putu

do nas prešla dug put na kojem je bila izložena raznovrsnim uticajima koji su mogli bitno uticati na sam sadržaj iste. Čak ni raširenost

jedne predaje ne bi mogla biti dovoljnim razlogom da se na osnovu nje utvrdi vjerodostojnost date predaje, jer, za razliku od hadisa

Božijeg Poslanika, a.s., koji i kada je raširen i dobro poznat (mešhur) i dalje podliježe mnogim dodatnim provjerama i uslovima. Sve u

svemu, ovakve predaje treba zabilježiti i imati u vidu, ali iste ne mogu poslužiti kao bilo kakav dokaz i ne može ih se smatrati potpuno

pouzdanim.

Konačno, struktura predaja o evlijama ima cilj čovjeka podučiti, oplemeniti ponašanje osobe i podstaći je na dodatan trud u smjeru

približavanja uzvišenome Bogu. Cilj predaja o evlijama, što se može primjetiti kako iz same strukture kazivanja (uglavnom se ne navodi

razlog zbog kojega neko prenosi kazivanje nekome drugom) tako i iz ograničenog broja ljudi koji su zapamtili konkretnu predaju (već

smo naglasili da je veoma mali broj publikacija u kojima su konkretne predaje sabrane ili, pak, u kojima se o njima raspravlja). Svrha,

dakle, predaja o evlijama nije donošenje nekoga pravnog propisa već inspiriranje ljudi na veći trud u pokoravanju uzvišenome Allahu,

dž.š.

Bez obzira na sve, trebalo bi se ozbiljnije pozabaviti prikupljanjem ovakve građe, pristupiti serioznom objedinjavanju što je moguće

većeg broja predaja, te bi jedna takva velika zbirka predaja o evlijama sa ovih prostora činila značajan izvor za proučavanje vjerskog,

kulturnog i socijalnog života muslimana ovih prostora. Ona bi također predstavljala svojevrstan pisani spomenik vjerske kulture

Bošnjaka, koja je prebogata, ali slabo cijenjena. Trebali bismo je bolje upoznati da bi je cijenili s pravom mjerom i da bi je prezentirali

drugima na pravi način.

[1] Prema riječima Huse Cerića, spomenuti bunar zapravo se nalazi u selu Bogošći, kod Visokog.

Prosječna ocjena: