EUROPSKA SIGURNOST U BIPOLARNOJ FAZI MEĐUNARODNIH ODNOSA

EUROPA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

- europske zemlje nastoje dobiti političke, sigurnosne i ekonomske garancije Sjedinjenih

Američkih Država da u postratovskom razdoblju neće napustiti svoje europske

saveznike.

- Bipolarna faza međunarodnih odnosa 1945.-1989.

- Ideja formiranja jednog europskijeg sustava sigurnosti na Starom kontinentu.

- U tim pokušajima prednjačila je Francuska, ali i Velika Britanija, Njemačka te u

određenim vremenskim periodima Italija, kao i neke manje europske zemlje (Benelux).

- U konačnici, nikakav samostalan europski obrambeni sustav nije uspostavljen, ali je

raspadom bipolarne međunarodne zajednice početkom '90-ih godina prošlog stoljeća

postojao stanovit institucionalni sustav (Zapadnoeuropska unija, francusko-njemački

korpus).

o Gospodarski aspekt

opala proizvodnja ugljena

kriza vlastite nacionalne valute u odnosu na američki dolar

još za vrijeme rata planirani su mehanizmi pomoći za Europu. Ujedinjeni

narodi osnovali su 1943. godine Upravu za pomoć i obnovu tzv. UNRRA.

Iz središnje europske organizacije za kopneni promet, Europske

organizacije za ugljen, Kriznog odbora za Europu 1947. godine stvorena je

Ekonomska komisija UN-a (ECE). Osnivači su tim tijelima namjeravali

pomoći cjelokupnoj Europi, ali u bipolarnoj fazi europskog razvoja pomoć

se odnosila samo na zemlje zapadnog blika

o Politički aspekt

glavni akteri svjetskog poretka temeljenog na ravnoteži snaga bile su

upravo europske države

Velika Britanija, Francuska, Prusija, Rusija, Španjolska, Portugal, Belgija i

Njemačka u određenoj fazi europskog i svjetskog razvoja bile su glavni

stožeri okupljanja ostalih manjih ili slabijih zemalja

o Sigurnosni aspekt

soft-security (političke, gospodarske nestabilnosti i nejednakosti)

Velika Britanija i Francuska, sklopile su 1947. Ugovor iz Dunkerqa kojim

se obavezuju na međusobnu pomoć u slučaju njemačkog napada na

njihov teritorij

Nedugo zatim osnovan je i Bruxellski pakt 1948., gdje su se Londonu i

Parizu priključile i teritorijalno malene zemlje Beneluxa koje su fizički na

prvoj crti eventualnog ponovnog njemačkog prodora na širi europski

prostor.

opasnost s Istoka (SSSR)

zapadni svijet izgubio je monopol nad nuklearnim oružjem

usred Europe podignuta je željezna zavjesa koja je podijelila prvo europski

prostor, a kasnije i širu međunarodnu zajednicu na tzv. Zapadni i Istočni

blok

Sjevernoatlantski savez 1949.

Varšavski ugovor 1955.

Time je na međunarodnom planu uspostavljen sustav kolektivne sigurnost

temeljen na dva podsustava parcijalne kolektivne sigurnosti.

ULAZAK SAD-a U EUROPU

Trumanova doktrina

- djelatnik američkog Ministarstva vanjskih poslova George Kennan

- Kennanov poziv na novi pravac američke akcije označava početak tzv. Američke politike

containmenta u odnosu na SSSR i socijalističku skupinu zemalja.

- u svom članku objavljenom u ljetnom broju časopisa Foreign Affairs 1947. otvoreno je

pledirao na najutjecajnije ljude u američkom političkom životu, da upotrijebe svu

raspoloživu ekonomsku i vojnu moć SAD-a kako bi se Zapadna Europa zaštitila od

daljnjeg i jačeg prodora Staljinovog utjecaja.

- Istovremeno, u neposrednom susjedstvu, Turska je vodila teške pregovore sa SSSR-om

oko kontrole tjesnaca Bospor i Dardaneli.

- Kriza vezana uz Grčku i Tursku imala je i svoju širu geostrategijsku komponentu

- Američki državni tajnik Dean Acheson podnio je iscrpno izvješće o geopolitičkoj situaciji u

široj regiji

- Senator Vandenberg

- Američki državni tajnik Dean Acheson lansirao je teoriju tzv. Domino efekta. Naime,

vjerovalo se kako nije riječ samo krizama u Grčkoj i Turskoj, već ukoliko demokratske

snage u te dvije države padnu pod naletom socijalista, efektom domina komunizam bi se

mogao proširiti južno sve do Irana, a možda čak i u Indiju

- 12. ožujka 1947. Truman zatražio ekonomsku i vojnu pomoć Grčkoj i Turskoj,

opravdavajući svoj zahtjev riječima da će se ubuduće SAD zalagati za demokratski razvoj

svijeta. SAD će pomagati na svakom dijelu svijeta gdje slobodni demokratski razvoj budo

ugrožen od strane komunizma. – Trumanova doktrina

- Stvorena je doktrina za ostvarivanje i američkih nacionalnih interesa

Marshallov plan

- američki državni tajnik George Marshall

- U suradnji sa Jeanom Monnetom, čovjekom zaduženim za ekonomski oporavak

Francuske koji je tada privremeno boravio u SAD-u i stekao povjerenje mnogih uglednih

američkih političara, nastao je Program europskog oporavka, poznatiji pod nazivom

Marshallov plan

- Marshallov plan kao program službeno je usvojen na Ekonomskoj konferenciji u Parizu

1947.

- Švicarska je pristupila Marshallovom planu, ali nije tražila nikakvu pomoć

- Prvotna namjera Marshallovog plana bila je pomoći europske saveznike u njihovom

budućem samostalnom gospodarskom razvoju, a ne stvoriti ovisnost o permanentnoj

pmoći SAD-a

- Kao odgovor na tako iznesen Marshallov plan, šesnest europskih zemalja dogovorilo je

zajedničku konferenciju u Parizu 12. srpnja 1947.

- Predsjednik Odbora bio je Britanac Oliver Franks, ali ključna osoba za provedbu

dogovorenih planova bio je Francuz Jean Monnet

- Dana 16. travnja 1948., radi nadzora distribucije novca iz Marshallovog plana, osnovana

je Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (OEEC)

- Marshallov plan ponuđen je i SSSR-u te zemljama Istočne Europe, od kojih je većina već

bila pod sovjetskom sferom utjecaja, ali je SSSR u ljeto 1947. rezolutno odbio plan. Od

socijalističkih zemalja jedino je Čehoslovačka isprva prihvatila pomoć, ali je nakon

unutarnje političke krize i sovjetske intervencije prekinula takav oblik suradnje sa SAD-

om.

Raspad antihitlerovske koalicije

- "prijateljski orijentirani režim u istočnoj Europi"

- Za SAD, ali i njihove europske zapadne saveznike, pojam se trebao odnositi na vlade

istočnoeuropskih zemalja koje imaju dobre odnose sa SSSR-om, ali koje će istovremeno

imati normalne, ili čak i bolje odnose sa Zapadom. Za Staljinov SSSR, stvaranje

prijateljskih režima u Istočnoj Europi označavalo je direktno proširenje sovjetskog utjecaja

na taj prostor, stvaranje država gotovo identičnih u svom društveno-političkom razvoju

SSSR-u i, samim tim, eliminiranje cordon sanitairea u Europi.

- Američki ministar trgovine Henry Wallace

- John Foster Dulles pisao je o sovjetskim planovima podjele interesnih sfera u Europi

o U prvoj zoni, tzv. Unutrašnjoj, nalazi se Sovjetski Savez, a

o u drugoj, tzv. Središnjoj, nalaze se područja u Europi koja još nisu zrela da se u

potpunosti uključe u sovjetski sistem, ali prisustvo sovjetskih oružanih snaga

osigurava ostvarenje sovjetskog utjecaja u tim područjima. Po Dullesu, SSSR

poduzima ozbiljne napore da u tu zonu uključi Grčku, Tursku i Iran.

o U trećoj, tzv. Vanjskoj zoni nalazi se ostatak svijeta. U toj najvećoj zoni, sovjetski

agenti širom svijeta agitiraju protiv zapadnoeuropskog demokratskog razvoja, a

njihov rad zabilježen je, smatra Dulles, čak i u Sjedinjenim Državama, unutar

Svjetske organizacije sindikata.

- američki ambasador u Moskvi Averal Harrisman

- Možda je najozbiljnije upozorenje SAD-u o ugroženosti Zapadne Europe od širenja

sovjetskog utjecaja pa čak i oružane intervencije sovjetskih vojnih snaga izrekao bivši

premijer Velike Britanije Winston Churchill u svom poznatom govoru održanom na

sveučilištu Fulton, Missouri, SAD, u ožujku 1946. Godine. Međutim, Churchillova najava

podizanja željezne zavjese u Europi, na potezu od Baltika do Jadrana, između dva

različita, suprotstavljena klasna sistema, tada je kod dijela zapadnih medija dočekana s

podsmjehom.

Čehoslovačka kriza

- Godine 1944. pod vodstvom Komunističke partije Čehoslovačke izbio je narodni ustanak

koji se ubrzo proširio na čitavu zemlju. U toj političkoj borbi za vlast formirana je vlada

Nacionalne fronte u koju su ušli i pripadnici čehoslovačke Komunističke partije. Zauzevši

nekoliko značajnih resora; unutarnje poslove, informiranje, poljoprivredni sektor, počeli su

provoditi radikalne reforme cjelokupnog čehoslovačkog razvoja. Na izborima 1946.

izvojevali su značajnu pobjedu te je predsjednik Čehoslovačke republike mandat za

sastav nove vlade morao povjeriti Klementu Gottwaldu, dotadašnjem potpredsjedniku

vlade i tajniku Komunističke partije. Time je po prvi puta komunist postao predsjednik

koalicijske vlade u Čehoslovačkoj.

- Kriza u Čehoslovačkoj završila je u veljači 1948., kada su pripadnici Komunističke partije,

potpomognuti radništvom i sindikatima, porazili pobunjeničke građanske snage.

Berlinska kriza

- Na posljednjoj konferenciji vođa triju velikih država SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije, u

Potsdamu (17. srpanj-2. kolovoz 1945.) jasno je došla do izražaja razjedinjenost velikih

saveznika u pogledu središnjeg poslijeratnog sigurnosnog problema: određivanja statusa

i uloge Njemačke nakon završetka Drugog svjetskog rata.

- Potsdamskom odlukom o granicama Njemačka je izgubila gotovo četvrtinu svog teritorija

od prije 1938. godine

- Podijeljena na četiri okupacijske zone (SAD, Francuska, Velika Britanija, SSSR)

- Berlin je bio isključen iz zonskog sistema podijeljene Njemačke i stavljen pod zasebnu

savezničku upravu.

- Zapovjednik američkih vojnih snaga u Njemačkoj, general Lucius Clay

- Dana 20. rujna 1949. godine od zapadnih okupacijskih zona osnovana je Savezna

Republika Njemačka s prijestolnicom u Bonnu i dr. Konradom Adenaueom kao prvim

kancelarom.

Hladni rat

- Hladni rat najopćenitije se definira kao primjer bipolarnih zaoštrenih odnosa, kao stanje

odnosa dva suprotna društveno-politička i ekonomska sistema nakon drugog svjetskog

rata

- Radovan Vukadinović Hladni rat dijeli na tri osnovne faze

o A) razdoblje od 1945-1946.

- naslućuje se raspad Ntihitlerovske pobjedničke koalicije

- traže pomoć SAD-a

- SSSR se priprema za okupljanje svojih istočnoeuropskih saveznika.

o B) razdoblje od 1947-1949.

- Njemačka je podijeljena između kapitalističkog i socijalističkog bloka

- SAD Trumanovom doktrinom i Marshallovim planom definitivno vežu

zapadnoeuropske saveznike uz američku politiku.

o C) razdoblje od 1950-1960.

- Politika temeljena na sili kao osnovi moći i zastrašivanja dviju suprotnih strana

- Korejski sukob i kubanska kriza pokazali su da nijedan blik nije spreman koristiti

nuklearno naoružanje za dobivanje prednosti na globalnoj sceni

- Godina 1956. Uzima se kao početak postepenog detanta

- Socijalistički blok dobiva svoju vojno-političku organizaciju, Varšavski ugovor.

Prof. dr. Anton Grizold prvu fazu hladnoratovskih međunarodnih odnosa (1945-1946.

Godine) naziva još i prvi hladni rat, raščlanjuje na tri podrazdoblja

a) konfrontacije (1949-1953.)

b) laganog popuštanja (1953-1962.)

c) suživota (1963-1969.)

Druga faza označava razdoblje popuštanja napetosti supersila (1969-1979.) dok treću fazu

naziva i treći hladni rat te ga ponovno dijeli na podfaze:

a) konfrontacija (1979-1985.)

b) kraj hladnog rata (1985-1990.)

POČECI EUROPSKOG UJEDINJAVANJA

Zapadnoeuropski saveznici i europsko ujedinjavanje

- Churchill neposredno nakon završetka ratnih operacija 1946. godine u svom govoru u

Zurichu predložio potrebu stvaranja integracije poput Sjedinjenih Država Europe.

- Osnova integracije bila bi svojevrsna osovina Njemačka-Francuska

- Na taj način Velika Britanija ne bi bila direktno vezana uz europske integracije procese.

- U želji proširenja tržišta, Belgija i Nizozemska su još u rujnu 1944. Potpisale carinsku

konvenciju, a godine 1948. Zajedno s Luksemburgom oformile su privrednu uniju

Beneluks.

- koncepciju europskog ujedinjenja politički je podržavao i konkretno materijalno i

financijski pomogao Washington

- Washington je pri tom računao i na Zapadnu Njemačku, odnosno njezino uključenje u

Zapadni savez

- Toga se najviše pribojavala Francuska, te u vrlo kratkom vremenskom razmaku ponudila

nekoliko inicijativa: Schumanov plan (9. Svibanj 1950.), Plevenov plan (24. Listopad

1950.) te prijedlog za stvaranje političke unije (20. 9. 1950.).

Shumanov plan

- Ideju je nadahnuo Monnetov neuspio pokušaj uspostave britansko-francuske unije iz

1940. godine, a Beneluks je uspostavljen 1948. godine

- No, ideja stvaranja ujedinjene Europe, kasnije preinačena u viziju Sjedinjenih Europskih

Država, započeta je još od Karla Velikog, intenzivirala se dvadesetih godina prošlog

stoljeća, pa sve do Churchillovog javnog zagovaranja njezine realizacije

- Dana 5. svibnja 1949. godine u Londonu je potpisan statut Vijeća Europe. Potpisao ga je

deset vlada: Velika Britanija, Francuska, Irska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Italija,

Danska, Norveška i Švedska

- Vijeće Europe sastoji se od Odbora ministara.

- prva sjednica Vijeća u Strassbourgu 10. kolovoza 1949.

- predsjednik Vijeća, bivši belgijski premijer Spaak počeo je nametati ideju tzv. Male

Europe koja bi obuhvaćala Francusku, Njemačku, Italiju i zemlje Beneluksa.

- strasti su kulminirale oko nadzora industrije ugljena i čelika u Ruhru

- Jean Monnet tu je uvidio šansu za ostvarivanje svog dugogodišnjeg sna: uspostave

sjedinjenih Europskih Država, koja bi počela integriranjem industrija ugljena i čelika i

uspostavom nadnacionalne vlasti koja bi kontrolirala i tregulirala te dvije industrije

- Monnet ipak nije htio sam promovirati svoj plan već ga je ponudio francuskom ministru

vanjskih poslova Robertu Shumanu

- Dana 9. svibnja 1950. godine Shuman je sa planom upoznao europsku javnost putem

medija

- Taj dan se i službeno slavi kao Dan Europe

2. dio –anja; (35/36- 64)

9. svibnja 1950. – Schuman predstavio plan europskoj javnosti ( Dan Europe)

francuska vlada predlaže da francusko-njemačka proizvodnja ugljena i čelika bude

stavljena pod zajedničku Visoku upravu u okviru organizacije za suradnju s drugim

europskim državama- time će rat između Francuske i Njemačke i drugih zemalja tog sustava

biti materijalno gotovo nemoguć

Monnet je taj projekt nazivao svojom europskom tihom revolucijom

Njemačka je prihvatila plan, no britanski premijer Atlee odbio je plan smatrajući da nema

način da se najvitalnije ekonomske snage predaju krajnje nedemokratskoj vlasti

francuski komunisti također nisu bili oduševljeni tom idejom

usprkos različitim stajalištima europska šestorka: Francuska, Njemačka, Italija i zemlje

Beneluksa, sastala se da raspravlja o institucionalizaciji buduće organizacije:

Visoka uprava- postala je glavno tijelo

Oformljeno je Vijeće ministar- ima pravo nadzirati rad predstavnika Visoke uprave

Arbitražni sud- presuđuje u sporovima

18.travnja 1951. Pariškim sporazumom stvorena je Zajednica za ugljen i čelik; proces

ratifikacije završen u prosincu 1951.; Jean Monnet- prvi predsjednik nove Visoke uprave sa

sjedištem u Luksemburgu

2 osnovna razloga britanskog neulaska u Zajednicu:

1. Zajednica je predviđala formiranje supranacionalnih organa koji bi bili iznad

nacionalnih vlada

2. Britanija je uvijek zagovarala tzv. antlantskiju politiku, tj. očuvanje čvrstih veza sa

SAD-om

- London je još istaknuo primarno britanske veze sa zemljama Commonwealtha

Ugovorom o asocijaciji 21. prosinca 1954.- Britanija je regulirala svoje odnose sa

Europskom zajednicom za ugljen i čelik

tako je ''Mala Antanta'' postala osnova za integriranje teških industrija svih 6 zemalja, a

posebice Francuske i Zapadne Njemačke

Plevenov plan

druga ponuđena francuska inicijativa- odgovor na američka traženja da se

zapadnoeuropski saveznici jače pozabave svojim obrambenim snagama, te da se u

euroatlantsku obrambenu strukturu uključi Zapadna Njemačka

1951.-NATO je oformio Vrhovno zapovjedništvo zajedničkih snaga u Europi- SHAPE; time

se željelo psihološki odvratiti SSSR od mogućeg napada

1950. započeo rat u Koreji → SAD traži ponovno naoružavanje Njemačke → Monnet

odlučio u Schumanov plan uključiti i obranu (zbog straha od udaljavanja Njemačke od

Zajednice za ugljen i čelik)

24. listopada 1950.- Pleven je Monnetovu ideju predstavio francuskom parlamentu

→ Monnetova ideja- stvoriti Europsku obrambenu zajednicu koja predviđa europsku

vojsku koju bi vodili europski ministar obrane i Vijeće ministara, sa

zajedničkim proračunom i pravom na raspolaganje zajedničkim

naoružanjem; Njemačkoj bi bilo dopušteno sudjelovati samo u

zajedničkoj europskoj vojsci (franc.parlament odobrio plan)

Njemačka se protivila ideji, bila je više sklona da njihova vojska bude uključena u strukture

NATO-a

došlo je do negativnog razvoja situacije u Korejskom ratu → SAD pojačao pritisak za

naoružavanjem Njemačke → osnažilo njemačku pregovaračku poziciju s Francuzima→

Adenaur (njemački kancelar) u zamjenu za davanje podrške Plevenom planu, traži:

- priznavanje suvereniteta Zapadne Njemačke

- ulazak Njemačke u NATO

- ravnopravnost i jednak status njemačkih vojnih snaga unutar Europske obrambene

zajednice sa statusom ostalih članica

- zaključenje mirovnog sporazuma o njemačkim granicama

- ukidanje okupacijskog režima u Njemačkoj

saveznici se složili s njemačkim zahtjevima

Churchil i Eden (MVP Britanije) opet protiv plana, SAD podržao plan, De Gaulle-protiv

europske vojske što je kasnije izazvalo političku krizu u Francuskoj

London i Washington nisu dali garancije, što je Pariz tražio, da se niti jedna članica

Europske obrambene zajednice neće moći unilateralnom odlukom odvojiti od Zajednice, već

su samo usvojili deklaraciju o namjeri prema kojoj će svaki napad na integritet Europske

obrambene zajednice smatrati prijetnjom vlastitoj sigurnosti

27.svibnja 1952.- 6 zemalja članica Europske zajednice za ugljen i čelik potpisalo Ugovor

o europskoj obrambenoj zajednici sa općim sporazumom o Njemačkoj- čime joj je priznata

neovisnost i vraćen suverenitet (predviđala se integracija vojnih snaga svih članica; osim

snaga za održavanje unutarnjeg reda i vojnih snaga u kolonijama)

vojni proračuni i dalje ostali u domeni nacionalnih država

u Francuskoj socijalisti, gaullisti i vojni vrh- protiv ratificiranja ugovora- Francuski

parlament odbija ugovor → time je Franc. priznala da još uvijek smatra NATO stupom

europske obrane

Europska politička zajednica

2 prijedloga:

20. rujan 1951. u Ottawi - Schuman je iznio svoj prijedlog o stvaranju nadnacionalne

Europske političke zajednice

značajniji je bio prijedlog Belgijanca Paula Henrija Spaaka Jeana Monneta, oni su

predložili uspostavljanje Europske političke organizacije kao zajedničkog političkog krova nad

Zajednicom za ugljen i čelik i Obrambenom zajednicom –prijedlog prihvaćen

prvi formalni pokušaj donošenja europskog ustava- Nacrt sporazuma koji utjelovljuje statut

Europske zajednice, nacrt su izradili predstavnici Zajednice za ugljen i čelik i Vijeće Europe

u ožujku 1953. Skupština Europske zajednice za ugljen i čelik prihvatila nacrt Statuta,

zatim je dan vladama na razmatranje

iskristalizirale su se 3 glavne koncepcije budućeg političkog ujedinjenja:

1. De Gaulle potpomognut pristašama stranke RPF zatražio izgradnju zajednice na

temelju konfederacije zapadnoeuropskih država; osnivanje koalicijske vojske

sastavljene od nacionalnih vojnih snaga sa zajedničkim zapovjedništvom; također se

zalagao za ograničen broj europskih oružanih snaga koje se stavljaju na raspolaganje

NATO-u

2. Britanski MVP Eden predložio 1952. plan- predviđa uključenje svih 6 članica Europ.

zajednice za ugljen i čelik u Europsko vijeće u kojem bi Britanija imala dominantnu

ulogu; to je vijeće zamišljeno kao labavo povezana organizacija u kojoj se

razmjenjuju mišljenja i nude rješenja; predviđa se također i mogućnost djelovanja

SAD-a u razgovorima

3. koncepcija nastala u redovima 6 europskih zemalja članica Europ. zajednice za

ugljen i čelik- težila stvaranju supranacionalne Europe (zagovornici Adenaur i

Schuman)- ta je koncepcija imala najslabiju podršku

na temelju prijedloga zemalja Beneluksa o stvaranju carinske unije, većoj integraciji

tržišta, prometa, korištenje energetskih izvora, upotrebe atomske energije u mirnodopske

svrhe, razrađen je ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice – potpisan 25.ožujka

1957. u Rimu

paralelno s Rimskim ugovorom potpisan je i ugovor o osnivanju Europske zajednice za

atomsku energiju (EUROATOM) ( time su Europ. zajednica za ugljen i čelik i EUROATOM

postale afilijacije EEZ-a)

Bruxellski pakt, Zapadna unija i stvaranje NATO saveza

1947. u Dunkerqueu sklopljen Ugovor o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći između

Velike Britanije i Francuske

1948. –Bruxellski pakt

NATO; kao gl. razlog isticana obrana kapitalističkog svijeta od napada SSSR-a, no pravi

razlozi mnogo širi

razlozi formiranja NATO-a leže u 3 osnovne sfere: sigurnosnoj, ekonomskoj i političko-

ideologijskoj

washingtonski razlozi stvaranja Saveza vezani uz strategijska pitanja:

potreba ublažavanja posljedica prvog udara u slučaju oružanog napada socijalističkih

snaga; taj mogući sukob bi započeo u Europi (treba pripremiti obrambene jedinice),

SR Njemačka bi predstavljala prvi štit

neriješeno pitanje Njemačke- neuspjeli pokušaji 4 saveznika da se dogovore o

budućnosti Berlina i Njemačke, SAD smatrao da Njemački treba remilitarizirati

želja da se zastraši suprotni blok

sastanak velikih sila u Potsdamu – predložena da se u svrhu razmjene informacija nastavi

s vojnom suradnjom VB-e i SAD-a

strah od širenja komunizma- glavni pokretač daljnjih akcija; Kennan također upozoravao

na opasnost od širenja sovjetske moći

u prosincu 1947. – usvojen Rio Ugovor

predviđa se zajednička obrana svih američkih zemalja u slučaju izvanjske agresije;

svi se nesporazumi moraju pokušati riješiti mirnim putem prije nego se zatraži pomoć

UN-a (SAD onemogućile ruski veto na eventualne odluke UN-a koje se odnose na

američki prostor)

pozitivan znak američkog prihvaćanja formiranja regionalnih

sigurnosnih organizacija u posthladnoratovskom razdoblju

17. ožujka 1948. – potpisan Bruxellski ugovor

- inicijator brit. MVP Ernest Bevin

- predviđala se privredna, društvena i kulturna suradnja

- pravi cilj bio je onemogućavanje ponovnog jačanja Njemačke

- pakt također pružio osnovu na kojoj će se realizirati suradnja sa SAD-om

- formirana europska sigurnosna organizacija Zapadna unija

- članice: Velika Britanija, Francuska, zemlje Beneluksa

- obavezale su se na međusobnu suradnju na planu političkih, ekonomskih i vojnih

aktivnosti

- Vojni odbor- sačinjavali ministri obrane zemalja članica

nekoliko dana kasnije u Pentagonu počinju tajni pregovori predstavnika VB-e, Kanade i

SAD-a; predloženo da se pozovu predstavnici 13 zemalja (Kanade, VB-e, Francuske,

Belgije, Nizozemske, Luksemburga, Norveške, Švedske, Danske, Islanda, Irske, Portugala i

Italije)

Sovjeti proizveli nuklearnu bombu → Vanderbergova politička akcija (sudjelovanje SAD-a

u Zapadnom vojnom savezu) napokon dobila većinu u Kongresu

Vanderbergova rezolucija – naglašavala da američko učešće u regionalnim sigurnosnim

institucijama treba biti usmjereno na pružanje pomoći u samoobrani napadnutih zemalja

SAD i Kanada potpisale Sporazum o suradnji sa zemljama Bruxellskog pakta i najavile

vojnu pomoć

George Kennan i Chares Bohlen (am. diplomati)- suprotstavili se inicijativi tvrdeći da će

doći do povećanja napetosti između SAD-a i SSSR-a

4. travnja 1949. – potpisan Sjevernoatlantski ugovor (NATO)

- zemlje potpisnice: Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Francuska, Velika Britanija,

Island, Norveška, Danska, Portugal, Italija, Kanada i SAD

- zamišljen kao organizacija za povezivanje slobodnog, demokratskog euroatlantskog

svijeta

- pregovori oko zajedničkih kriterija za biranje budućih članica, na kraju prihvaćeno da

sve članice koje uđu u NATO moraju imati status ''punopravnog člana kako bi mogle

zajednički dijeliti korist, rizik i cijenu kolektivne sigurnosti''

- europski američki saveznici dobili jamstva da SAD ni u vojnom pogledu neće napustiti

zapadnu Europu

- članice se obavezuju da će: osiguravati svoju slobodu, zajedničko naslijeđe i

civilizacijske tekovine na principima demokracije, poštivanje individualnih sloboda i

vladavini prava, udružiti napore u svrhu osiguranja mira

- članak 5

Stvaranje Varšavskog ugovora

1. cilj Staljina- naredio da se sveobuhvatni razvoj SSSR-a podredi jačanju njegove vojne

komponente;

2. cilj- jačanje i modernizacija konvencionalnog sovjetskog naoružanja te uspostavljenje

veće mobilnosti i fleksibilnosti (vjerovalo se da će upravo konvencionalne snage biti značajne

za europsku obranu)

1949. eksplozija prve sovjetske atomske bombe- doprinos ravnoteži snaga na europskom

prostoru

psihoza o oružanom sukobu Istoka i Zapada pridonijela da europske socijalističke države

upravo na vojnom planu postignu najveći napredak u međusobnim odnosima tih zemalja i

SSSR-a

vojne veze tih zemalja s Moskvom bile su samo produžetak političkih veza uspostavljenih

na partijskoj lojalnosti

sovjetska vojna sila, a ne nacionalne vojne soc. zemalja, bila je zadužena za sigurnost

socijalističke Europe

glavni razlozi osnivanja Varšavskog ugovora mogu se tražiti u 2 sfere:

1. unutarnjoj situaciji u SSSR-u nakon smrti Staljina

SSSR se nakon njegove smrti našao u teškoj političkoj, ekonomskoj i

socijalnoj situaciji

Zagovornici ''novog kursa'' na čelu s Maljekovim su poraženi; pobornici

''starog kursa'' (zadržavanje razvoja temeljenog na teškoj i metalnoj industriji

koji je pogodovao vojsci) bili su pripadnici vojnog vrha→podržali Hruščova →

time je vojska dobila utjecaj na kretanje vojnih ali i vanjskopolitičkih odluka

2. međunarodnim okolnostima koje su dovele do promjena u Europi

postojanje NATO-a i snažna diplomatsko-politička aktivnost da se u njegovo

članstvo primi i SR Njemačka

sazivanje Konferencije o europskoj sigurnosti – neuspjeli pokušaj Sovjeta za

uspostavu cjelovite europske sigurnosti

potpisivanje Ugovora s Austrijom 1955. → povlačenje sovjetskih snaga iz

dijela Austrije, te time povlačenje i iz Rumunjske i Mađarske

trebao se pronaći novi način prisustva sovjetskih vojnih snaga u istočno

europskim zemljama

po uzoru na SEV (Savjet za uzajamnu ekonomsku pomoć), Varšavski ugovor trebao je

poslužiti za samostalnije nacionalno djelovanje zemalja narodne demokracije, ali u okviru

čvrstog savezništva sa SSSR-om

sastanak u Varšavi 11.svibnja 1955.

Sudjelovali premijeri, MVP-i i ministri obrane 8 europskih socijalističkih zemalja:

SSSR-a, Poljske, Čehoslovačke, Mađarske, Rumunjske, Bugarske, Albanije i DR

Njemačke

neposredan povod –primanje SR Njemačke u NATO te odbijanje Zapada da se stvori

sveeuropski sustav kolektivne sigurnosti

odlučeno da se europske socijalističke zemlje moraju međusobno i vojno udružiti u

svrhu obrane od neprijateljskih tenzija Zapada

14. svibnja 1955.- potpisan Ugovor o prijateljstvu, suradnji i uzajamnoj pomoći –

kasnije poznat kao Varšavski ugovor:

Bila je to europska regionalna organizacija vojno-političkog karaktera, predstavljala je

okvir jačanja suradnje 8 zemalja na političkom, privrednom i kulturnom planu

Formalno otvorena organizacija →bilo koja zemlja mu je mogla pristupiti bez obzira na

društveno-političko uređenje

Moskva je naglašavala da je Varšavski ugovor isključivo obrambeni savez, nasuprot

ofenzivom karakteru NATO-a

Varšavski ugovor je u praksi djelovao kao transmisija sovjetskih prijedloga, a ne kao

tijelo međusobne suradnje

bio je psihološka protuteža NATO-u i posljedica želje SSSR-a da ni u kojoj sferi ne

zaostaje za Zapadom

Pariški sporazumi 1954. – ulazak SR Njemačke u NATO i stvaranje Zapadnoeuropske unije

(WEU)

1948. Staljin predložio obostrano savezničko povlačenje svih oružanih snaga s njemačkog

teritorija; 1952. Moskva je bila voljna pristati na djelomično ponovno naoružavanje Njemačke

pod uvjetom da SR Njemačka bude neutralna → zapad odbio oba prijedloga

neslaganja i oko ujedinjenja Njemačke:

- Sovjeti se zalagali za puko spajanje dviju njemačkih država čime bi DR

Njemačka dobila isti tretman kao i SR Njemačka → Zapad se ne slaže

- brit. premijer Eden predložio ujedinjenje Njemačke u 5 faza:

1. provođenje slobodnih izbora

2. formiranje ustavotvorne skupštine

3. prihvaćanje ustava

4. formiranje svenjemačke vlade

5. potpisivanje mirovnog sporazuma

Francuska - željela uključiti Njemačku u novi vojni savez kako bi imala nadzor nad

njezinim gospodarskim i vojnim razvojem, nije ju mogla izolirati jer bi u tom

slučaju prijetila opasnost od Njemačkog približavanja SSSR-u

- tražila čvrsta jamstva od SAD-a da će reagirati u slučaju napada na bilo

koju europsku saveznicu

novi njemački politički u vojni vrh vidio u njemačkom ulasku u Savez mogućnost za

vraćanje državnosti

1954. Britanija predložila da se na osnovu revitalizacije Bruxellskog akta formira

Zapadnoeuropska obrambena unija u koju bi se, osim zemalja potpisnica Bruxellskog

ugovora, uključile još i Njemačka i Italija (izbjeglo bi se dupliciranje vojnih snaga pošto su te

zemlje već članice NATO-a, a Njemačka bi ušla u zapadni sustav kolektivne obrane)

u listopadu 1954.- zasjedanje Vijeća NATO-a u Parizu – potpisani Pariški sporazumi:

1. ukida se okupacijski režim u SR Njemačkoj

2. pozivaju se Italija i SR Njemačka da se uključe u Bruxellski pakt koji se preimenuje u

Zapadnoeuropsku uniju; SR Njemačka može izgraditi ograničene vojne snage

3. SR Njemačka primljena u NATO

4. formiran jedinstveni sistem u Zapadnoj Europi – snage Zapadnoeuropske unije

podliježu komadi NATO-a

SR Njemačka se odrekla proizvodnje vlastitog nuklearnog, biološkog i kemijskog

naoružanja i prihvatila je nadzor na industrijskim postrojenjima

VB, Kanada i SAD obavezale su se zadržati kopnene i zračne vojne snage na teritoriju SR

Njemačke (Franc. inzistirala na tome)

ti su događaji, u američkim vojno-političkim krugovima, protumačeni kao prelazak NATO-a

sa rollback strategije na forward defence strategiju

u ožujku 1954. – istočnonjemačka okupacijska zona proglašena također samostalnom

državom- Njemačka Demokratska Republika; 1956. ta je država ušla u Varšavski ugovor

zbog velikog bijega građana iz DR Njemačke u SR Njemačku- s 12. na 13. kolovoz 1961.

izgrađen je zid između istočnog i zapadnog Berlina (istočni sektor postao dio DR Njemačke);

rušenje Berlinskog zida tek 1989.

4.FRANCUSKO-NJEMAČKI SIGURNOSNI ODNOSI

Francuske i njemačke pozicije nakon završetka WWII

pošto London nije dijelio francusku ideju o ''europskijom Europom'', razgovori između

Pariza i Londona fokusirali su se na pitanje Njemačke

upravo u jačem približavanju i povezivanju s Bonnom, Pariz je nastojao postići 2 cilja

franc. europske politike:

1. Francuska je željela ostati nadmoćna nad Njemačkom i imati mogućnost kontrole i

eventualnog obuzdavanja njemačkog svekolikog razvoja; Francuzi su se zalagali za

uspostavu jednog zapovjednog tijela NATO-a sačinjenog od SAD-a, VB-e i

Francuske

2. zbog Njemačkog nezadovoljstva svojim postratovskim statusom; Francuska ju je

detektirala kao najpogodnijeg saveznika koji može dati, osim diplomatske, i konkretnu

snagu za uspostavu novog europskog političko-sigurnosnog poretka predvođenog

Francuskom

(Fran. je još 1954, predlagala UN-u stvaranje europskog sistema sigurnosti u koje bi

bile uključene i socijalističke zemlje)

1957.- pripojenje Saara SR Njemačkoj

Adenaur, za razliku od većine njegovih suradnika, podržavao suradnju s Francuskom iz

nekoliko razloga:

da bi se omogućila brža i učinkovitija međunarodna rehabilitacija Njemačke

uspostavljenje svojevrsne osovine Bonn-Pariz bilo bi za Europu psihološki prihvatljivo

s obzirom na postojanje osovine London-Washington

Pariz ima vodeću ulogu u europskim integracijskim procesima

rastući njemačko-francuski gospodarski odnosi

lojalnost Bonna Washingtonu također važna jer predstavlja pouzdane garancije od

prodora socijalističkih utjecaja SSSR-a kao i povratka njemačkog nacionalizma

prvi ozbiljniji razgovori između Fran., Njemačke, a kasnije i Italije vođeni su oko prava i

mogućnosti proizvodnje nuklearnog naoružanja neovisnog o NATO-u

SAD više nije imao nuklearni blokovski monopol

nakon kubanske i berlinske krize i rata u Koreji kada se nuklearno oružje se pokazalo kao

tigar od papira, dio zapadnoeuropskih saveznika počelo je preispitivati američke garancije da

će pod svaku cijenu vojno braniti teritorij Europe

Francuski vojni establishment suočavao se s nekoliko važnih odluka:

1. treba li se usredotočiti na kolonijalne posjede u Africi ili modernizaciji oružanih snaga

unutar NATO-a (proizvodnja nuklearnog naoružanja)

2. kako se postaviti u NATO-u nakon franc. blamaže i povlačenja iz Sueza

3. zbivanja u Mađarskoj i Poljskoj pokazala da do većeg zbližavanja s Moskvom i soc.

zemljama neće doći

1956. Adenaur predlaže osnivanje Vojnog savjeta- sa zadatkom provedbe zajedničkog

protokola o francusko-njemačkim obrambenim doktrinama i studija za proizvodnju

naoružanja

kriza u Suezu potekla Nijemce na veću angažiranost u zapadnoeuropskoj politici

siječanj 1957. – ministri obrane Francuske i Njemačke sklopili bilateralni sporazum u

Colomb-Becharu o pitanjima obrane i naoružanja → 1958. u Rimu pridružio im se talijanski

ministar – postignut usmeni dogovor o izgradnji tvornice za izdvajanje izotopa u Pjerlatu

1957. ministri obrane Francuske, SR Njemačke i Italije dogovarali Protokol o suradnji na

planu konvencionalnog i nuklearnog naoružanja – protokol je nadogradnja na Porazum iz

Colomb-Bechara

Vojni komitet (Fran., Italija, SR Njem.) trebao je počevši s radom 1957., raditi na

usklađivanju vojnih koncepcija triju zemalja:

organizacija naoružanja i doktrina

uspostavljenje tehničke, znanstvene, gospodarske suradnje

uspostava što kompatibilnijih sustava naoružanja triju zemalja

potpisani sporazumi nisu obavezivali i njihove vlade koje su na kraju odbacili sve

sporazume

u Francuskoj prevagnula struja da krene sama u proizvodnju nuklearnog naoružanja

Francuska se također nadala postavljanju američkih raketa s dvostrukim ključem na svoj

teritorij, a za uzvrat bi tražila obogaćeni uran za nuklearne podmornice i informacije o

nuklearnom naoružanju SSSR-a

1958. opet se sastali ministri obrane Fran., Italije i SR Njemačke – raspravljali o

oživljavanju Zapadnoeuropske unije- dogovorena zajednička znanstvena suradnja

EUROPSKA SIGURNOST U BIPOLARNOJ FAZI MEĐUNARODNIH ODNOSA

EUROPA NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA

- europske zemlje nastoje dobiti političke, sigurnosne i ekonomske garancije Sjedinjenih

Američkih Država da u postratovskom razdoblju neće napustiti svoje europske

saveznike.

- Bipolarna faza međunarodnih odnosa 1945.-1989.

- Ideja formiranja jednog europskijeg sustava sigurnosti na Starom kontinentu.

- U tim pokušajima prednjačila je Francuska, ali i Velika Britanija, Njemačka te u

određenim vremenskim periodima Italija, kao i neke manje europske zemlje (Benelux).

- U konačnici, nikakav samostalan europski obrambeni sustav nije uspostavljen, ali je

raspadom bipolarne međunarodne zajednice početkom '90-ih godina prošlog stoljeća

postojao stanovit institucionalni sustav (Zapadnoeuropska unija, francusko-njemački

korpus).

o Gospodarski aspekt

opala proizvodnja ugljena

kriza vlastite nacionalne valute u odnosu na američki dolar

još za vrijeme rata planirani su mehanizmi pomoći za Europu. Ujedinjeni

narodi osnovali su 1943. godine Upravu za pomoć i obnovu tzv. UNRRA.

Iz središnje europske organizacije za kopneni promet, Europske

organizacije za ugljen, Kriznog odbora za Europu 1947. godine stvorena je

Ekonomska komisija UN-a (ECE). Osnivači su tim tijelima namjeravali

pomoći cjelokupnoj Europi, ali u bipolarnoj fazi europskog razvoja pomoć

se odnosila samo na zemlje zapadnog blika

o Politički aspekt

glavni akteri svjetskog poretka temeljenog na ravnoteži snaga bile su

upravo europske države

Velika Britanija, Francuska, Prusija, Rusija, Španjolska, Portugal, Belgija i

Njemačka u određenoj fazi europskog i svjetskog razvoja bile su glavni

stožeri okupljanja ostalih manjih ili slabijih zemalja

o Sigurnosni aspekt

soft-security (političke, gospodarske nestabilnosti i nejednakosti)

Velika Britanija i Francuska, sklopile su 1947. Ugovor iz Dunkerqa kojim

se obavezuju na međusobnu pomoć u slučaju njemačkog napada na

njihov teritorij

Nedugo zatim osnovan je i Bruxellski pakt 1948., gdje su se Londonu i

Parizu priključile i teritorijalno malene zemlje Beneluxa koje su fizički na

prvoj crti eventualnog ponovnog njemačkog prodora na širi europski

prostor.

opasnost s Istoka (SSSR)

zapadni svijet izgubio je monopol nad nuklearnim oružjem

usred Europe podignuta je željezna zavjesa koja je podijelila prvo europski

prostor, a kasnije i širu međunarodnu zajednicu na tzv. Zapadni i Istočni

blok

Sjevernoatlantski savez 1949.

Varšavski ugovor 1955.

Time je na međunarodnom planu uspostavljen sustav kolektivne sigurnost

temeljen na dva podsustava parcijalne kolektivne sigurnosti.

ULAZAK SAD-a U EUROPU

Trumanova doktrina

- djelatnik američkog Ministarstva vanjskih poslova George Kennan

- Kennanov poziv na novi pravac američke akcije označava početak tzv. Američke politike

containmenta u odnosu na SSSR i socijalističku skupinu zemalja.

- u svom članku objavljenom u ljetnom broju časopisa Foreign Affairs 1947. otvoreno je

pledirao na najutjecajnije ljude u američkom političkom životu, da upotrijebe svu

raspoloživu ekonomsku i vojnu moć SAD-a kako bi se Zapadna Europa zaštitila od

daljnjeg i jačeg prodora Staljinovog utjecaja.

- Istovremeno, u neposrednom susjedstvu, Turska je vodila teške pregovore sa SSSR-om

oko kontrole tjesnaca Bospor i Dardaneli.

- Kriza vezana uz Grčku i Tursku imala je i svoju širu geostrategijsku komponentu

- Američki državni tajnik Dean Acheson podnio je iscrpno izvješće o geopolitičkoj situaciji u

široj regiji

- Senator Vandenberg

- Američki državni tajnik Dean Acheson lansirao je teoriju tzv. Domino efekta. Naime,

vjerovalo se kako nije riječ samo krizama u Grčkoj i Turskoj, već ukoliko demokratske

snage u te dvije države padnu pod naletom socijalista, efektom domina komunizam bi se

mogao proširiti južno sve do Irana, a možda čak i u Indiju

- 12. ožujka 1947. Truman zatražio ekonomsku i vojnu pomoć Grčkoj i Turskoj,

opravdavajući svoj zahtjev riječima da će se ubuduće SAD zalagati za demokratski razvoj

svijeta. SAD će pomagati na svakom dijelu svijeta gdje slobodni demokratski razvoj budo

ugrožen od strane komunizma. – Trumanova doktrina

- Stvorena je doktrina za ostvarivanje i američkih nacionalnih interesa

Marshallov plan

- američki državni tajnik George Marshall

- U suradnji sa Jeanom Monnetom, čovjekom zaduženim za ekonomski oporavak

Francuske koji je tada privremeno boravio u SAD-u i stekao povjerenje mnogih uglednih

američkih političara, nastao je Program europskog oporavka, poznatiji pod nazivom

Marshallov plan

- Marshallov plan kao program službeno je usvojen na Ekonomskoj konferenciji u Parizu

1947.

- Švicarska je pristupila Marshallovom planu, ali nije tražila nikakvu pomoć

- Prvotna namjera Marshallovog plana bila je pomoći europske saveznike u njihovom

budućem samostalnom gospodarskom razvoju, a ne stvoriti ovisnost o permanentnoj

pmoći SAD-a

- Kao odgovor na tako iznesen Marshallov plan, šesnest europskih zemalja dogovorilo je

zajedničku konferenciju u Parizu 12. srpnja 1947.

- Predsjednik Odbora bio je Britanac Oliver Franks, ali ključna osoba za provedbu

dogovorenih planova bio je Francuz Jean Monnet

- Dana 16. travnja 1948., radi nadzora distribucije novca iz Marshallovog plana, osnovana

je Organizacija za europsku ekonomsku suradnju (OEEC)

- Marshallov plan ponuđen je i SSSR-u te zemljama Istočne Europe, od kojih je većina već

bila pod sovjetskom sferom utjecaja, ali je SSSR u ljeto 1947. rezolutno odbio plan. Od

socijalističkih zemalja jedino je Čehoslovačka isprva prihvatila pomoć, ali je nakon

unutarnje političke krize i sovjetske intervencije prekinula takav oblik suradnje sa SAD-

om.

Raspad antihitlerovske koalicije

- "prijateljski orijentirani režim u istočnoj Europi"

- Za SAD, ali i njihove europske zapadne saveznike, pojam se trebao odnositi na vlade

istočnoeuropskih zemalja koje imaju dobre odnose sa SSSR-om, ali koje će istovremeno

imati normalne, ili čak i bolje odnose sa Zapadom. Za Staljinov SSSR, stvaranje

prijateljskih režima u Istočnoj Europi označavalo je direktno proširenje sovjetskog utjecaja

na taj prostor, stvaranje država gotovo identičnih u svom društveno-političkom razvoju

SSSR-u i, samim tim, eliminiranje cordon sanitairea u Europi.

- Američki ministar trgovine Henry Wallace

- John Foster Dulles pisao je o sovjetskim planovima podjele interesnih sfera u Europi

o U prvoj zoni, tzv. Unutrašnjoj, nalazi se Sovjetski Savez, a

o u drugoj, tzv. Središnjoj, nalaze se područja u Europi koja još nisu zrela da se u

potpunosti uključe u sovjetski sistem, ali prisustvo sovjetskih oružanih snaga

osigurava ostvarenje sovjetskog utjecaja u tim područjima. Po Dullesu, SSSR

poduzima ozbiljne napore da u tu zonu uključi Grčku, Tursku i Iran.

o U trećoj, tzv. Vanjskoj zoni nalazi se ostatak svijeta. U toj najvećoj zoni, sovjetski

agenti širom svijeta agitiraju protiv zapadnoeuropskog demokratskog razvoja, a

njihov rad zabilježen je, smatra Dulles, čak i u Sjedinjenim Državama, unutar

Svjetske organizacije sindikata.

- američki ambasador u Moskvi Averal Harrisman

- Možda je najozbiljnije upozorenje SAD-u o ugroženosti Zapadne Europe od širenja

sovjetskog utjecaja pa čak i oružane intervencije sovjetskih vojnih snaga izrekao bivši

premijer Velike Britanije Winston Churchill u svom poznatom govoru održanom na

sveučilištu Fulton, Missouri, SAD, u ožujku 1946. Godine. Međutim, Churchillova najava

podizanja željezne zavjese u Europi, na potezu od Baltika do Jadrana, između dva

različita, suprotstavljena klasna sistema, tada je kod dijela zapadnih medija dočekana s

podsmjehom.

Čehoslovačka kriza

- Godine 1944. pod vodstvom Komunističke partije Čehoslovačke izbio je narodni ustanak

koji se ubrzo proširio na čitavu zemlju. U toj političkoj borbi za vlast formirana je vlada

Nacionalne fronte u koju su ušli i pripadnici čehoslovačke Komunističke partije. Zauzevši

nekoliko značajnih resora; unutarnje poslove, informiranje, poljoprivredni sektor, počeli su

provoditi radikalne reforme cjelokupnog čehoslovačkog razvoja. Na izborima 1946.

izvojevali su značajnu pobjedu te je predsjednik Čehoslovačke republike mandat za

sastav nove vlade morao povjeriti Klementu Gottwaldu, dotadašnjem potpredsjedniku

vlade i tajniku Komunističke partije. Time je po prvi puta komunist postao predsjednik

koalicijske vlade u Čehoslovačkoj.

- Kriza u Čehoslovačkoj završila je u veljači 1948., kada su pripadnici Komunističke partije,

potpomognuti radništvom i sindikatima, porazili pobunjeničke građanske snage.

Berlinska kriza

- Na posljednjoj konferenciji vođa triju velikih država SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije, u

Potsdamu (17. srpanj-2. kolovoz 1945.) jasno je došla do izražaja razjedinjenost velikih

saveznika u pogledu središnjeg poslijeratnog sigurnosnog problema: određivanja statusa

i uloge Njemačke nakon završetka Drugog svjetskog rata.

- Potsdamskom odlukom o granicama Njemačka je izgubila gotovo četvrtinu svog teritorija

od prije 1938. godine

- Podijeljena na četiri okupacijske zone (SAD, Francuska, Velika Britanija, SSSR)

- Berlin je bio isključen iz zonskog sistema podijeljene Njemačke i stavljen pod zasebnu

savezničku upravu.

- Zapovjednik američkih vojnih snaga u Njemačkoj, general Lucius Clay

- Dana 20. rujna 1949. godine od zapadnih okupacijskih zona osnovana je Savezna

Republika Njemačka s prijestolnicom u Bonnu i dr. Konradom Adenaueom kao prvim

kancelarom.

Hladni rat

- Hladni rat najopćenitije se definira kao primjer bipolarnih zaoštrenih odnosa, kao stanje

odnosa dva suprotna društveno-politička i ekonomska sistema nakon drugog svjetskog

rata

- Radovan Vukadinović Hladni rat dijeli na tri osnovne faze

o A) razdoblje od 1945-1946.

- naslućuje se raspad Ntihitlerovske pobjedničke koalicije

- traže pomoć SAD-a

- SSSR se priprema za okupljanje svojih istočnoeuropskih saveznika.

o B) razdoblje od 1947-1949.

- Njemačka je podijeljena između kapitalističkog i socijalističkog bloka

- SAD Trumanovom doktrinom i Marshallovim planom definitivno vežu

zapadnoeuropske saveznike uz američku politiku.

o C) razdoblje od 1950-1960.

- Politika temeljena na sili kao osnovi moći i zastrašivanja dviju suprotnih strana

- Korejski sukob i kubanska kriza pokazali su da nijedan blik nije spreman koristiti

nuklearno naoružanje za dobivanje prednosti na globalnoj sceni

- Godina 1956. Uzima se kao početak postepenog detanta

- Socijalistički blok dobiva svoju vojno-političku organizaciju, Varšavski ugovor.

Prof. dr. Anton Grizold prvu fazu hladnoratovskih međunarodnih odnosa (1945-1946.

Godine) naziva još i prvi hladni rat, raščlanjuje na tri podrazdoblja

d) konfrontacije (1949-1953.)

e) laganog popuštanja (1953-1962.)

f) suživota (1963-1969.)

Druga faza označava razdoblje popuštanja napetosti supersila (1969-1979.) dok treću fazu

naziva i treći hladni rat te ga ponovno dijeli na podfaze:

c) konfrontacija (1979-1985.)

d) kraj hladnog rata (1985-1990.)

POČECI EUROPSKOG UJEDINJAVANJA

Zapadnoeuropski saveznici i europsko ujedinjavanje

- Churchill neposredno nakon završetka ratnih operacija 1946. godine u svom govoru u

Zurichu predložio potrebu stvaranja integracije poput Sjedinjenih Država Europe.

- Osnova integracije bila bi svojevrsna osovina Njemačka-Francuska

- Na taj način Velika Britanija ne bi bila direktno vezana uz europske integracije procese.

- U želji proširenja tržišta, Belgija i Nizozemska su još u rujnu 1944. Potpisale carinsku

konvenciju, a godine 1948. Zajedno s Luksemburgom oformile su privrednu uniju

Beneluks.

- koncepciju europskog ujedinjenja politički je podržavao i konkretno materijalno i

financijski pomogao Washington

- Washington je pri tom računao i na Zapadnu Njemačku, odnosno njezino uključenje u

Zapadni savez

- Toga se najviše pribojavala Francuska, te u vrlo kratkom vremenskom razmaku ponudila

nekoliko inicijativa: Schumanov plan (9. Svibanj 1950.), Plevenov plan (24. Listopad

1950.) te prijedlog za stvaranje političke unije (20. 9. 1950.).

Shumanov plan

- Ideju je nadahnuo Monnetov neuspio pokušaj uspostave britansko-francuske unije iz

1940. godine, a Beneluks je uspostavljen 1948. godine

- No, ideja stvaranja ujedinjene Europe, kasnije preinačena u viziju Sjedinjenih Europskih

Država, započeta je još od Karla Velikog, intenzivirala se dvadesetih godina prošlog

stoljeća, pa sve do Churchillovog javnog zagovaranja njezine realizacije

- Dana 5. svibnja 1949. godine u Londonu je potpisan statut Vijeća Europe. Potpisao ga je

deset vlada: Velika Britanija, Francuska, Irska, Belgija, Nizozemska, Luksemburg, Italija,

Danska, Norveška i Švedska

- Vijeće Europe sastoji se od Odbora ministara.

- prva sjednica Vijeća u Strassbourgu 10. kolovoza 1949.

- predsjednik Vijeća, bivši belgijski premijer Spaak počeo je nametati ideju tzv. Male

Europe koja bi obuhvaćala Francusku, Njemačku, Italiju i zemlje Beneluksa.

- strasti su kulminirale oko nadzora industrije ugljena i čelika u Ruhru

- Jean Monnet tu je uvidio šansu za ostvarivanje svog dugogodišnjeg sna: uspostave

sjedinjenih Europskih Država, koja bi počela integriranjem industrija ugljena i čelika i

uspostavom nadnacionalne vlasti koja bi kontrolirala i tregulirala te dvije industrije

- Monnet ipak nije htio sam promovirati svoj plan već ga je ponudio francuskom ministru

vanjskih poslova Robertu Shumanu

- Dana 9. svibnja 1950. godine Shuman je sa planom upoznao europsku javnost putem

medija

- Taj dan se i službeno slavi kao Dan Europe

Njemački kancelar Kohl stavlja naglasak isključivo na učvršćivanje veza unutar NATO-a,

transatlantsko savezništvo mora usmjeriti svoje djelovanje na tri područja:

Jačati unutarnje veze NATO članica

Jačati suradnju SADa i EEZa

Jačati NATOvu političku ulogu u odnosu na OSCE

-Učvršćenje njemačko-američkih i njemačko francuskih veza temeljni su vanjskopolitički

zadaci nove ujedinjene Njemačke države za nadolazeće 21. Stoljeće

Ciljevi Njemačke nakon ujedinjenja:

Suradnja unutar Sjevernoatlantskog saveza

Jačanje ekonomskih veza unutar Eza

Uspostavljanje političke i ekonomske suradnje sa zemljama Istočne, Centralne i

Jugoistočne Europe

Potreba redefiniranja ciljeva Sjevernoatlantske sigurnosne organizacije

Održavanje dobrih veza sa SADom

Postojala je i bojazan da Njemačka, nauštrb NATOa, mogla ostvariti nekakav savez sa

SSSRom, nakon ujedinjenja

Britanski stavovi: snažan NATO savez, uz aktivno učešće američke politike i prisutnost

američkih vojnih snaga u Europi

Francuska: za uključenje istočnoeuropskih zemalja Sovjetskog Saveza u izgradnju novog

europskog sigurnosnog poretka

6. ZAPADNOEUROPSKA UNIJA (WEU) OD HLADNOG RATA DO DETANTA

Za vrijeme hladnog rata vojna uloga zapadnoeuropske unije (WEU) bila je zasjenjena

NATOom. To je i razumljivo jer obrana Zapadne Europe bez angažmana SADa, nije bila

zamisliva.

Grizald smatra da je WEU od 1954. do 1973. ipak odigrala važnu ulogu pri uključivanju SR

Njemačke u NATO 1955., obnavljanju povjerenja među zapadnoeuropskim državama,

sređivanju problema Saara te savjetovanjima o političkim i ekonomskim pitanjima među

ministrima vanjskih poslova članica EZ i Velike Britanije svakog tromjesečja

Rimska deklaracija(pokušala definirati europski obrambeni identitet i uskladiti obrambene

politike)

sredinom 80ih, za vrijeme „krize“ sjevernoatlantskih saveznika, francusko inzistiranje na

europeizaciji europske obrane, potpomognuto njemačkim zahtjevom za intenziviranjem

europskog javnog mnijenja oko pitanja zapadne sigurnosne politike, rezultirali su sastankom

ministra obrane i vanjskih poslova članica WEUa u Rimu u listopadu 1984.g. zaključeno je da

članice WEUa moraju:

- Postići konsenzus glede pitanja obrane, kontrole naoružanja i pitanjima razoružanja,

uspostaviti odnos na relaciji Istok-Zapad, ojačati Atlantsko savezništvo, poboljšati

europsku suradnju na planu naoružanja gdje bi upravo WEU poslužila kao politička

platforma takve suradnje

U svrhu institucionalizacije dogovoreno je da se Vijeće ministara sastaje dva puta godišnje, a

1985.u Bonnu oformljene su tri nove agencije za sigurnosna pitanja: 1) Agencija za

proučavanje nadzora nad naoružanjem, 2) Agencija za proučavanje obrambenih i

sigurnosnih pitanja i 3) Agencija za razvoj suradnje na području razoružanja

Ipak, operativnu funkciju europske obrane zadržao je NATO. Dok se NATo trebao baviti

operacionalizacijom sustava kolektivne sigurnosti, Zapadnoeuropska unija djelovala je i bila

shvaćana kod euroatlantskih saveznika kao savjetodavno tijelo.

Platforma o europskim sigurnosnim interesima

Svaka kriza američko-sovjetskih odnosa ili popuštanje napetosti doveli su do postupnog

oživljavanja WEUa

27. listopada 1987. U Haagu je prihvaćena Platforma o europskim sigurnosnim interesima,

naglašava se kako će sigurnosno ojačana Zapadna Europa pridonijeti osjećaju sigurnosti i

jačanju cjelokupne organizacije NATO. No, još uvijek WEU ne ide na institucionalizaciju

vlastite sigurnosne politike, kao ni kreiranje vojnih snaga za njezinu provedbu na terenu.

Značajna novost je, ipak, spremnost članica WEUa da razmotre opasnosti i izazove

sigurnosti i izvan teritorija svojih članica („out-of-area“). Utvrđeni su i uvjeti za prijam novih

članica ( 1990. Španjolska i Portugal postale članice)

Operacija uklanjanja mina u Perzijskom zaljevu(1987.-88.) (prvo sudjelovanje WEUa u

operacijama)

Situacija se zaoštrila do te mjere da je prijetila blokada slobodne plovidbe brodova u

međunarodnim vodama u Zaljevu. Europi je to više smetalo jer je o toj nafti ovisila više od

SADa. Uvidjevši da UN ne namjerava poduzeti ništa, WEU se odlučila za akciju .

U Haagu su se, 20. 8. 1987., predstavnici MVPa članica WEUa dogovorili za slanje dodatne

pomorske snage (FRA, VB, ITA, BEL, NIZ, financijski i LUX I NJEM koja je poslala brodove

da zamjene NATOve snage koje su otišle u Perzijski z.) da bi pomogle u raščišćavanju

međ.voda od mina

Članice WEUa u iransko.iračkom ratu su ostale neutralne!

Dvije struje unutar WEUa, jedni žele usvajanje programa pomoći zemljama Trećeg svijeta,

drugi ne žele permanentnu strukturu za provođenje „out of arera“ operacija.

Zapadnoeuropska unija je ipak, opet samo predstavljala forum u kojem su se koordinirale

nacionalne aktivnosti država članica.

Operacija oslobađanja Kuvajta (1990.-91.)

Mnogo šira operacija od prethodne, sve članice upotrijebile jednaku tehniku za nametanje

embarga-pomorsku blokadu

Članice više nisu neutralne, aktivnosti usmjerene prema jednoj državi – Iraku

Kooperacija sa UNom, ad hoc koalicija predvođena SADom

Nejedinstvo unutar članica: FRA protiv, a mnoge ne-članice žele sudjelovati doživljavajući

Washington kao lidera akcije za oslobađanje, a ne WEU

Snage WEUa tijekom 1991. Neposredno su sudjelovale i u akciji Pustinjska oluja

II. EUROPSKA OBRANA U NOVOM SVJETSKOM PORETKU

1. U pravcu stvaranja europske sigurnosne arhitekture

Novi svjetski poredak i europska sigurnosna arhitektura

Ole Waevar: Europa je postala regija šireg međunarosdnog sistema u posthladnoratovskom

razd.

Wojecich Kostecki: europska sigurnosna arhitektura pretpostavlja nekoliko ključnih

elemenata; obuhvaća određenu institucijsku strukturu kao interakcijski proces među tim

institucijama, zatim europska sigurnosna arhitektura pretpostavlja kolektivnu obranu kao

obrambeni sustav od napada ivana ali i zaštitu od unutarnjih ugroza te počiva na uvjerenju

da je sigurnost u geografskom smislu-nedjeljiva, kompleksna kategorija ( vojna, politička,

ekonomska, socijalna i ekološka komponenta) i da je kooperativnog karaktera

R. Vukadinović: u posthladnoratovskoj Europi može se govoriti o skupu institucija, njihovih

veza i odnosa koji na osnovi svojih političkih, gospodarskih i vojnih kompetencija stvaraju

sustav koji se najčešće naziva europskom arhitekturom

Sigurnosna arhitektura ovdje je shvaćena kao skup institucija koje ispunjavaju sigurnosne

funkcije i način na koji se odvijaju uzajamni sigurnosni odnosi.

Ciljevi europske sigurnosne integracije

Ona je potrebita iz tri osnovna razloga koji ujedno upućuju i na tri primarna cilja:

1) Očuvanje i širenje europske sigurnosne zajednice

2) Uspostavljanje uvjeta za efikasniju i učinkovitiju zaštitu i promociju vitalnih i

nacionalnih interesa zemalja Europe na međunarodnome planu

3) Uspostavljanje uvjeta za efikasniju i učinkovitiju zaštitu i promociju vitalnih nacionalnih

interesa zemalja Europe na međunarodnom planu

4) Izgradnja federalne Europe

-polazi se od poimanja sigurnosne zajednice Karla Deutscha: sigurnosna zajednica

predstavlja cjeloviti, integrirani prostor na kojem je rat kao sredstvo rješavanja sukoba

odbačen, a međusobne nesuglasice države rješavaju dogovorom ili nekim drugim mirnim

sredstvima međunarodnog komuniciranja

Gorbačovljevi prijedlozi redefiniranja europske sigurnosti

Sovjetski lider Gorbačov 1990. Godine pozvao je Zapad da prevlada „stare dogme“ i prijašnji

način promišljanja europske obrane u cilju izgradnje „svjetskog poretka bez ratova“, a

potpisivanjem takvog ugovora prestao bi postojati Varšavski ugovor

Zapadno oduševljenje padom komunizma u Istočnoj Europi dovelo je do približavanja

Zapada i Istoka Europe, uključujući i SAD oko novog europskog sigurnosnog sustava. No, u

stvarnosti su stvari ipak izgledale malo drugačije. Moskva se odlučno suprotstavila da OSCE

ima bilo kakav utjecaj ili nadzor nad novoosnovanim samostalnim baltičkim republikama.

Suočene s takvom realnošću, postsocijalističke se republike počinju okretati NATO-u i EU-i

WEU na putu prema Maastrichtu

Francuska i Njemačka zalagale su se za samostalniju europsku obranu u odnosu na NATO,

te integraciju WEU u buduću Europsku Uniju.

London se oštro suprotstavio ujedinjenju WEU i EU, objašnjavajući svoj stav sa nekoliko

razloga: sami članovi nisu jedinstveni glede tog prijedloga – kad bi došlo do sjedinjavanja to

bi bilo na štetu koherentnosti WEU. Zatim, to bi značilo probleme za buduće širenje EU na

područje istočne i centralne Europe. Stoga je britanski stav glede toga bio pragmatičan:

WEU može jačati kao sigurnosna organizacija čije usluge članice buduće EU mogu

upotrijebiti ako smatraju da je to u njihovom nacionalnom interesu, ali Europljani ne smiju

pristati na spajanje te dvije organizacije.

Promišljanja WEU o novoj europskoj sigurnosti

- U veljači 1991. U Parizu Vijeće ministara WEU raspravljalo je o ulozi WEU u novoj

europskoj sigurnosnoj arhitekturi; europska sigurnost u novom svjetskom poretku,

poradi radikalnih promjena na međunarodnoj sceni, biti će organizirana na tri

komplementarna nivoa: a) europski nivo, koji se trebao zasnivati na

Zapadnoeuropskoj uniji, b) atlantski nivo zasnovan na organizaciji NATO te C)

paneuropski nivo koji se trebao temeljiti na KESS-u

Generalni tajnik, Willem van Eekelen: WEU je jedina europska sigurnosna organizacija

temeljena na sustavu kolektivne obrane, Ugovor o osnivanju WEU nema jasno naznačene

teritorijalne granice niti je decidirano naznačen prostor njihova djelovanja, ima obavezu

bliske suradnje s članicama NATO-a

UGOVOR IZ MAASHTRICHTA

Ugovor pretpostavlja uspostavu zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU, ta politika

trebala bi uključivati sva pitanja vezana uz sigurnost Europske Unije, uključujući i „stvaranje

zajedničke obrambene politike, koja bi u budućnosti mogla rezultirati stvaranjem zajedničkih

obrambenih snaga

Upravo koncept Zajedničke vanjske i sigurnosne politike (Common Foreign and Security

Policy – CFSP) promoviran je kao zamjena za prijašnju instituciju Europske političke

kooperacije (EPC)

Ciljevi CFSPa su: čuvanje zajedničkih vrijednosti, fundamentalnih interesa i neovisnosti EU,

jačanje sigurnosti EU i njezinih članica, očuvanje mira i jačanje internacionalne sigurnosti u

skladu sa principima Povelje Una, promoviranje međunarodne suradnje, razvoj i

konsolidacija demokracije i vladavine zakona te poštivanje ljudskih prava i fundamentalnih

sloboda

Upravo bi WEU trebala biti forum za elaboriranje i raspravljanje svih tih sigurnosnih pitanja,

ali i konkretnu realizaciju pitanja koja se tiču obrambene politike EU. Time se kodificirala

institucionalna podjela sigurnosnih i obrambenih zadataka, a upravo WEU je postala

obrambena komponenta EU!

EUROATLANTSKE INTEGRACIJE – 118.STR.

Provedba ekonomskih sankcija za SR Jugoslaviju na Dunavu, u čijoj su realizaciji WEU uz

NATO pomagale i snage Rumunjske, Bugarske, Mađarske te organizacij OSCE.

1994. WEU preuzima nadzor nad Mostarom – BiH te je sudjelovala u osnivanju Europskih

policijskih snaga.

1997. WEU je u Albaniji uspostavila Multinacionalne savjetodavne policijske snage (MAPE)

sa zadaćama treninga, savjetovanja i obuke albanskih policijskih snaga.

WEU je 1997. sudjelovala i u operaciji uspostave stabilnosti nakon krize u Albaniji (ALBA) te

u akcijama razminirivanja teritorija Hrvatske 1998. Pripadnici WEU sudjelovali su i kao

promatrači na Kosovu, te članovi SFOR-a i IFOR-a.

Osnovne zamjerke akcijama WEU:

1. nije postojala suglasnost oko nužnosti i načina poduzimanja konkretnih akcija – u

Albaniji je djelovala tzv. „Coalition of willing“ sastavljena od snaga Francuske, Grčke,

Italije, Rumunjske, Španjolske i Turske.

2. tri neuralne zemlje koje su kasnije postale članice EU (Austrija, Finska i Švedska)

dodatno su komplicirale proces usaglašavanja zajedničkih vanjskopolitičkih interesa

EU. Švedska je predvodila WEU misiju s ciljem razminiravanja hrvatskog teritorija,

WEUDAM.

3. nije bilo jedinstvenih, kolektivnih snaga niti su bile pod jedinstvenim zapovjedništvom

WEU-a.

4. nije bilo dostatnih adekvatnih operativnih sredstava, već su uglavno korištena

sredstva NATO-a

5. organičavanje WEU-a samo na ispunjavanje civilno-humanitarnih zadaća.

Temeljni problemi s kojima su se Europljani suočavali u pokušajima realizacije Zajedničke

vanjske i sigurnosne politike bili su dvojaki:

a) nadostatak iskazane zajedničke političke volje

b) nedostatak postojećih sredstava i mehanizama za njezinu adekvatnu provedbu

Lisabonski principi – lipanj 1992. – traži se podrška članica EU-a „širenju demokratskih

vrijednosti i institucija“, kao i „promocija i potpora novim europskim demokratskim vladama“.

Amsterdam – 1997. godine – usvojen dokument Agenda 2000 – uz političko i monetarno

jedinstvo članica Unije, EU prihvaćaju uspostavu zajedničke obrambene i sigurnosne politike

kao i uspostavu europskih snaga za njezino provođenje.

A.Gizold – uloga WEU:

a) raščlanjivanje opasnosti i uspostavljanje prikladnih sigurnosnih mehanizama i

instrumenata u suradnji s EU i NATO-om

b) jačanje operativen sposobnosti i razvijanje vojnog aspekta europske sigurnosti

1986. – SEA – Single European Act – uslijedilo je uključivanje i sigurnosnog aspekta u

europske pokušaje.

1991. – Deklaracija o WEU iz Maastrichta spominje potrebu razvoja europskog sigurnosnog i

obrambenog identiteta, te veće europske odgovornosti na području obrambenog pitanja.

Jače inzistiranje Europljana na formiranju ESDI-a može se obrazložiti sljedećim:

1. raspad SSSR-a – smanjenje vezanosti uz SAD

2. svođenje Njemačke pod zajedničke sigurnosne okvire

3. mogućnošću SAD da se povuku iz euroatlantskog savezništva

David S. Yost – nekoliko glavnih razloga početnog neuspjeha ESDI-ja:

1. nedostatak političke odlučnosti Europljana

2. unutarnja neslaganja Europljana glede uloge ESDI-ja

3. „mentalna ovisnost“ o SAD-u

Petersberška deklaracija – 1992. – određeni pravci akcija i vrste misija potrebitih za

adekvatne odgovore NATO-vim posthladnoratovskim izazovima sigurnosti.

Travemunde – rujan, 1993., američki ministar obrane Les Aspen, predložio je uspostavu

novih snaga unutar Alijanse, Combined Joint Task Force (CJTF) – formalno usvojen u

Berlinu 1996 = okupljene, multinacionalne,višenamjenske snage upućene na realizaciju

taznovrsnih, specifičnih ciljeva.

Ime:

„Task Force“ – specifično vojno tijelo s ciljem postignuća određene zadaće

„Joint“ – u realizaciji zadaće zajednički sudjeluju različite snage

„Combined“ – u realizaciji zadaće uključene su snage dvije ili više država

Vojni planeri NATO-a predvidjeli su tri tipa CJTF-a:

1. NATO – only CJTF = samo snage članica Saveza

2. NATO – plus CJTF = članice Saveza i PzM

3. WEU – led CJTF = članice WEU-a samostalnim akcijama koriste NATO-ova sredstva

– WEU je tada okupljala 27 država

Sastanak NATO-a u Bruxellesu 1994. – načelno prihvaćen prijedlog uspostave CJTF-a

Berlin – 1996. formalno uspostavljen CJTF

„non – Article 5 operation“ – akcije humanitarne prirode, sprječavanja sukoba te uspostave i

održanja mira – peacekeeping, peacemaking, crisis management i druge nevojne operacije

P. Gordon – skepsa spram koncepta CJTF

SHARP – GUARD (lipanj 1993. – lipanj 1996.) – zajednička NATO-WEU operacija s ciljem

poštivanja mešunarodne kontrole poštivanja embarga na Jadranu na uvoz oružja za zemlje

bivše SFRJ, te kontrole provođenja ekonomskih sankcija za SRJ na Dunavu. To je bila prva

zajednička operacija NATO-a i WEU.

MPFSEE – akcija stvaranja multinacionalne mirovne snage za južnu Europu koju su

poduzele Albanija, Bugarsk8a, Grčka, Italija, Makedonija, Rumunjska i Turska.

1991. Aliance Strategic Concept – važnost CJTF-a – pomak u dva pravca:

1. regionalni izazovi sigurnosti

2. djelovanje kao „coalition of willing“

Za realizaciju Petersberških ciljeva planirane su tri vrste misija:

1. large – scale ; uvijek predvodi NATO

2. medium – scale ; NATO + EU

3. small – scale ; EU bez NATO

Britanija podupirala prve dvije, a Francuska drugu i treću

U skladu s načelno prihvaćenim postupkom za pokretanje snaga EU dogovoreno je sljedeće:

1. osnovat će se potrebita institucionalna struktura unutar koje će zemlje članice EU i NATO

moći sudjelovati u procesu odlučivanja

2. oduku o uporabi snaga EU donosi Europsko vijeće

3. u implementaciji odluke mogu sudjelovati snage svih zemalja koje su zainteresirane za

akciju

Francuzi su predlagali da se zainteresirani izvanjski partneri podijele u tri grupe:

1. kandidati za članstvo u EU koji već jesu u NATO-u

2. članovi NATO-a koji su nisu kandidati za primanje u EU

3. kandidati za članstvo u EU koji još tada nisu bili u NATO-u

Britanci su inzistirali na podjeli na dvije skupine: članice i ne-članice NATO-a

USPOSTAVA EUROPSKIH SNAGA ZA BRZU INTERVENCIJU

1994. Bruxelles – NATO summit – Francuska zahtijeva da SAD učini nešto po pitanju opsade

Sarajeva u BiH od strane Srba

1995. – Daytonski mirovni sporazum

IMS – Integrated Military Structure – vojna komponenta NATO-a

EUROCORPS – francusko – njemačke snage

1994. francuski ministar Leotard prisustvovao neformalnom susretu ministara obrane

zemalja članica NATO-a u Sevilli

1995. – na tlu Francuske održana prva vojna vježba NATO snaga od 1965. godine

EUROLAND – zona zemalja članica EU koje upotrebljavljaju jedinstvenu valutu euro

Sastanak u St. Malou 3. i 4. 12. 1998. potencirali su rasprave unutar euroatlantskog saveza

oko bržeg zaživljavanje europske obrane. – britanski premijer Blair i francuski predsjednik

Chirac

Amsterdam 1997. – dogovorena uspostava CFSP

Berlin – plus – novi aranžman NATO-a glede ESDI-a

Koln 1999. – formalni završetak postojanja i djelovanja WEU

Službeno usvojen novi termin – ESDP – Common European Policy on Security and Defence

Četiri razloga koja je EU imala za preuzimanje sigurnosnih pitanja:

1. dobivanje potpore europskog javnog mnijenja za nastavak procesa europske

integracije

2. slabljenje francusko – njemačkih natjecateljskih tenzija

3. jačanje uloge Velike Britanije na Kontinentu

4. vraćanje samopouzdanja europskim saveznicima nakon NATO-ove „out – of – area“

akcije na Kosovu

1999. – Helsinki – ERRF – europske snage za brzu intervenciju (European Rapid Reaction

Force)

– Headline Goal task Force

PSC – odbor za politička i sigurnosna pitanja (Political and Security Committe) – sjedište:

Bruxelles

MC – Vojni komitet (Military Committe)

MS – Vojno osoblje (Military Staff)

CESDP – Zajednička europska sigurnosna i obrambena politika

Visoki predstavnik EU za CFSP – Javier Solana (tada generalni tajnika NATO-a)

Summit EU lipanj, 2000. godine – Santa Maria da Fiera – napredak u tri područja:

1. mogućnost uključivanja u projekt izgradnje europske obrane i europskih zemalja koje

nisu članice EU ili NATO-a.

2. uspostava suradnje EU sa NATO-om u pogledu izgradnje europske obrane –

uspostava 4 ad hoc radne grupe:

za sigurnosna pitanja

za postizanje kompatibilnosti vojnih snaga EU i NATO

za donošenje odluka koje snage će NATO staviti na raspolaganje EU

za definiranje permanentnih oblika zajedničkog NATO-EU aranžmana i vojnog

djelovanja

3. suglasnost čelnika EU da se poradi na jačanju civilnog aspeta crisis managementa, tj.

da se formiraju civilne snage za provođenje takvih operacija

Dogovoreno je prihvaćanje tzv. Akcijskog plana (Action Plan) – jačanje policijske

suradnje

Bruxelles – 2000. – sastanak ministara obrane članica EU

Usvojen Katalog europskih snaga (EU Force Catalogue) – 14/15 članica EU (Danska nije

sudjelovala). Njemačka – najveći doprinos

Čimbenici koji su utjecali na proces kreiranja vojnih snaga EU:

1. promjena britanskog stajališta koju je donijela Blairova vlada

2. usvajanje eura kao zajedničke valute dijela zemalja EU

3. potreba konsolidacije europske vojne industrije

4. nedovoljne borbene i logističke sposobnosti oružanih snaga zemalja EU

EUROATLANTSKE INTEGRACIJE (145-172) RAJNA

Čelnici EU na sastanku u Nici, održanog od 7. do 9. prosinca 2000. odlučil su po pitanju

europske obrane učiniti sljedeće:

1. -evaluirati, revidirat neke dijelove Kataloga europskih snaga

2. -nadgledati implementaciju propisanog Katalogom

3. –indentificirati realne potrebe i sukladno njima harmonizirati vojne doprinose pojedinih

zemalja

4. –pratiti postignute progrese te temeljem njih planirati nove potrebe

Ubrzano je i osnovan tzv. EU Capability Development Mechanism (CDM) čija je zadaća bila i

prilagodba postojećih europskih kapaciteta standardima i snagama NATO saveza.

Ugovor iz Nice je načelno potvrdio već prije usvojen koncept Europskog sigurnosnog i

obrambenog identiteta koji u Nici i službeno postaje integralni dio zajedničke vanjske i

sigurnosne politike EU.

Značajna novina u projektu vanjske sigurnosne politike je usvajanje tzv. principa proširene

suradnje (enhanced cooperation) koji pretpostavlja da najmanje 8 zemalja zajedničkih

sudjeluje u aktivnostima provođenja ciljeva zajedničke vanjske i sigurnosne politike EU.

Akcijski plan europskih kapaciteta

2001. godine je predložen dokument Akcijski plan europskih kapaciteta (ECAP) kojim bi se

obznanile sve prednosti i mane nacionalnih vojnih kapaciteta zemalja EU, ali i nedostaci

ukupnih Europskih snaga za brzu intrevenciju.

Svoje završno izvješće o saznanjima dobivenim iz rada mnogobrojnih panela eksperti

Akcijskog plana europskih kapaciteta prezentirali su čelnicima EU 2003. u Bruxellesu. Tu su

navedni glavni nedostaci na kojima bi Europljani u budućnosti trebali ozbiljnije raditi kako bi

projekt europske obrane zaživio čim ranije. To su:

1. Mogućnosti angažmana vojnih snaga

2. Mobilnost

3. Samoodrživost

4. Efektivnost ratovanja u novoj sredini

5. Tzv. problem C4ISR (command, control, communications, computer, intelligence,

surveillance, reconnaissance)

Problem kontrole vojne sile, sigurnosno-obavještajne djelatnosti, razmjene sigurnosnih

informacija, vojno-indistrijski sektor i poglavito načini, sredstava i ljudi koji će zapovijedati ne

samo oružanim snagama već i pojedinom konkretnom akcijom oduvijek su predstavljali

krucijalne probleme svakog obrambemog sustava.

Upravo zbog tih problema, Europska Komisija je odlučila te godine napraviti zaokret pri

imlementaciji toga cilja.

EUROPSKA OBRANA NAKON 11. RUJNA 2001.

Razvoj projekta europske obrane nakon 11. rujna može se okarakterizirati kao rutinska i

revolucionarna djelatnost. Rutinska, jer članicama EU nije preostalo ništa drugo, već da se

zdušno bave sveobuhvatnom implementacijom dogovorenog u Nici. Revolucionarna

djelatnost jer su teroristički napadi u potpunosti izmjenili strategijsko okruženje i poimanje

sigurnosti i izazova stabilnosti na globalnom planu.

EU u borbi protiv međunarodnog terorizma

EU je najavila blisku suradnju sa SAD-om ne samo oko otkrivanja počinitelja već i u budućoj

borbi protiv međunarodnog tetrorizma.

Akcijski plan EU za borbu protiv terorizma

Osim bilateralne suradnje sa SAD, EU najavila je i jačanje vlastitih mjera za učinkovitiju

borbu protiv terorista. Visoki predstavnik EU za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku te

Justice and Home Affairs Council EU dobili su zadaću čim prije definirati konkretne mjere i

potrebita sredstva EU na tom planu.

Predložene su zajedničke konkretne mjere:

1. suradnja pri spašavanju preživjelih u teroristčkim napadima

2. suradnja pri otkrivanju i hvatanju počinitelja napada

3. suradnja na obavještajnom planu i razmjeni povjerljivih informacija

Potpisana je i Deklaracija samo dva dana nakon terorističkih napada. Ona deklarira napade

kao napade na sva demokratska društva koja toleriraju multikulturalnost i raznolikosti, stoga

se i pozivaju zemlje koje dijele univerzalne vriijednosti da udruže svoje napore u borbi protiv

terorizma.

Europska trojka, sastavljena od predstavnika zemlje Predsjedateljice EU belgisjkog ministra

vanjskih poslova Louisa Michela, visokog povjerenika EU za CFSP Javiera Solane i

povjerenika EU za proširenje Chrisa Pattena 2001. posjetila je SAD i razgovarala sa

američkim državnim tajnikom Colinom Powellom o usuglašavanju EU-SAD aktivnosti u borbi

protiv terorista. Definirana je suradnja na sljedećim poljima:

1. povećanje sigurnosti zračnog prometa i ostalih oblika transporta

2. suradnja policijskih snaga i zakonodavnih organa

3. blokiranje financijskih sredstava terorista

4. pojačanje kontrola graničnih prijelaza, poslovima izdavanja viza i ostalih

dokumenata

5. pristup informacijskim bazama podataka

Kruna te prve faze diplomatske aktivnosti predstavnika EU svakako je usvajanje Akcijskog

plana za borbu protiv terorizma, 21.rujna.01. Akcijski plan podijeljen je u 4 tematske cjeline:

1. Solidarnost i suradnja sa SAD-om

2. Druga točka definira politiku EU i načine njezine realizacije s clijem borbe protiv

terorizma: -rad na policijskoj suradnji (Justic and Home Affairs Council, teroristički

tim), jačanje i uspostava međunarodnih zakonodavnih instrumenata,

onemogućavanje financiranja terorista i njihovih skupina, praćenje zračnog prometa,

mjere za koordiniranu akciju EU sa ostalim zemljama

3. Treći dio plana se odnosi na međunarodni položaj EU u globalnoj borbi protiv

terorizma.

4. Ovaj dio se odnosi na ekonomski prosperitet međunarodne zajednice

Deklaracija EU o borbi protiv terorizma i revidiran Akcijiski plan

Dvije i pol godine nakon napada na N.Y i WASHINGTON, 2004. izvršen je napad u Madridu.

Nakon tog terorističkog napada, EU usvojila je novi dokument 2004.: Deklaraciju o borbi

protiv terorizma, temeljem koje će nešto kasnije biti usvojen i revidiran Akcijski plan EU za

borbu protiv terorizma. Deklaracije poziva sve članice EU da se sukladno njezinim

fundamentalnim principima, temeljem Povelje UN i obveza koje proizlaze iz Rezolucije 1373

koju je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 2001. da se svim sredstvima odlučnije suprotstavi

terorizmu.

Značajna novost Deklaracije predstavlja tzv. primjena solidarnosne klauzule. Ta klauzula

znači da će u slučaju da jedna članica EU bude napadnuta, EU će upotrijebiti sva

raspoloživa sredstva da obrani ili zaštiti napadnutu zemlju.

Načelo solidarnosti odnosi se u sljedećim situacijama:

Zaštitu teritorija članica EU od terorističkih prijetnji

Zaštitu demokratskih institucija i civilnog stanovništva od terorizma

Pružanja konkretne pomoći u slučaju terorističkog napada na teritorij pojedinih članica

EU

Samo tri mjeseca nakon napada u Madridu 2004. EU prihvatila je revidiran Akcijski plan

za borbu protiv terorizma u kojemu su određeni sljedeći ciljevi:

Produbiti međunarodni konsenzus u borbi protiv terorizma

Spriječiti financiranje terorizma

Povećati učinkovitost radnih tijela EU i država članica pri traženju terorista

Osigurati međunarodni promet

Poboljšati uklanjanje posljedica terorističkog napada

Usredotočiti se i na treće države koje nemaju kapacitete za borbu protiv terorizma

CIVILNE I VOJNE OPERACIJE EU

Operacija EUPM u BiH

Potpisivanjem Daytonskog sporazuma 1995. okončani su otvoreni oružani sukobi triju

zaraćenih strana u BiH. Početkom 2002. Bruxelles je u BiH poslao svoj tim (Planing Team) s

ciljem izviđanja, planiranja i organiziranja preuzimanja mirovne misije Una u BiH od strane

EU. Prvog siječnja 2003. snage Una nakon 7 godina djelovanja u BiH, zamijenjene su

snagama EU. Bila je to prva službena crisis menagement operacija EU u okviru projekta

Europskog sigurnosnog i obrambenog identiteta. Čitava operacije službeno je nazvana

European Union Police Mission (EUPM).

Glavni cilj misije je bio da policijske ali i administrativne združene snage EU pomognu

održanju mira i sigurnosti u BiH putem nadgledanja, provođenja inspekcija i mentorstva s

lokalnim snagama. Otprilike 80 % članova EUPM dolazi iz zemalja EU, a ostatak iz ostalih

zemalja zainteresiranih za sudjelovanje u takvoj vrsti misije u BiH.

Specifični ciljevi misije EUPM u BiH bili su:

Uspostava nezavisnih i učinkovitih policijskih snaga

Borba protiv organiziranog kriminala i korupcije

Osigurati financijsku neovisnost i samodovoljnost lokalnim policijskim snagama u

BiH

Izgradnja nacionalnih institucija i kapaciteta

Za postizanje tih ciljeva, EUPM je oformio nekoliko programa unutar kojih se definirani ciljevi

provode:

1. Policijski program za kriminal

2. Criminal Justice Program- cilj tog programa je uspostava nezavisnog i

multietničkog tijela (Court Police) koje će povezivati policiju i zakonodavne

organe, a bit će zaduženo za prikupljanje relevantnih dokaza, pisanje

adekvatnih izvješća i ostale radnje kako bi se uočeno kriminalno djelo i

počinitelji nepismeno predočili tužiteljstvu.

3. Internal Affairs Program-trajna i vjerodostojna interna kontrola na svim

razinama i jedinicama policijkih snaga kao i svim tijelima i agencijama na

lokalnoj i ržavnoj razini zaduženim za provođenje zakona.

4. Police Adinistration Program- Školovanje i stručno osposobljavanje

administrativnog osoblja sukladno europskim standardima.

5. Program za kontrolu državnih granica

6. Program za održanje javnog reda i sigurnosti

7. Program za zaštitu podataka i povjerljivih informacija

Operacija Concordia u Makedoniji

Na poziv vlade Makeonije 18. ožujka 2003. u EU je preuzela da tadašnju NATO-vu misiju

Allied Harmony u Makedoniji s ciljem uspostave održanja sigurnosnog okruženja u toj zemlji

koje će omogućavati uspješnu provedbu Ohridskog sporazuma. Prva vojna operacija u

povijesti EU nazvana je Concordia.

Vojna operacija EU Concordia odvijala se na osnovu sigurnosnog sporazuma EU i

Sjevernoatlantskog saveza o mogućnosti EU da koristi NATO-ve vojne kapacitete (Berlin

plus). U ovoj misiji sudjelovalo je oko 350 pripadnika vojnih snaga, svih članica EU, osim

Irske i Danske. Uz njih, svoje snage su poslale i : Bugarska, Kanada, Češka, Estonija,

Mađarska, Island, Latvija, Litva, Norveška, Poljska, Rumunjska, Slovačka, Slovenija i Turska.

U početku Francuska je bila zadužena za nadzor i organizaciju vojne operacije, da bi 2003.

ta zadaća zapala EUROFOR. Ovom operacijom zapovijedalo se iz iz Glavnog

zapovjedništva europskih snaga (SHAPE) u Belgiji te tri regionalna zapovjedništva

smještena u Skopju, Kumanovu i Tetovu. Concordia je financirana dijelom iz budžeta EU, a

dijelom iz nacionalnih budžeta zemalja sudionica operacije.

Pokazala se vrlo uspješnom, a situacija na terenu se stabilizirala.

Operacija Proxima u Makedoniji

Ova operacija nije vojna, već civilna, policijska operacija. Sudjelovalo je oko 200 policijskih

eksperata koji imaju ulogu nadzora, mentorstva i savjetovanja mekedonskih policijskih

snaga, te im pomažu u otkrivanju organiziranog kriminala i usvajanju europskih standarada.

Službenu odluku o operaciji EU je donjela 29. rujna 2003. Glavni strategijski cilj ostaje isti:

osiguranje mira i stabilnosti u Makedoniji kao preduvjet za uspostavljanje Ohridskog

sporazuma.

Operacija Artemis u Kongu

To je prva samostalna vojna akcija, bez neposredne pomoći NATO-a. Sredinom 2003.

intenzivirani su vojni sukobi dvaju tradicionalno neprijteljskih plemena Hema i Lendu.

Intenzitet tih sukoba napokon je nagnao i UN da pokušaju smiriti oružane sukobe.

Mandat UN-ovih snaga teritorijalno je bio ograničen na grad Bunia i zračnu luku u pokrajini

Ituri. Rezolucijom je planirano da, u suradnji s Misijom UN-a u Demokratskoj Republici

Kongo(MONUC) višenacionalne snage provode:

Stabilizirati sigurnosne i humanitarne prilike u Bunaiu

Zaštiti zračnu luku

Zaštiti ljude u Bunaiu

Doprinijeti sigurnosti civilnog stanovništva

Francuska je najviše sudjelovala u ovoj operaciji, generali su bili Francuzi (Neveux i Thonier)

u kordinaciji sa specijalnim predstavnikom EU, Talijanom Aldom Ajellom. Glavno

zapovjedništvo je bilo u Parizu i Ugandi dok su manji stožeri bili u Bunii u Kongu.

Nakon FR, Švedska je bila na 2. mjestu. Uz njih svoj doprinos su dale i : Austija, Belgija,

Njemačka , Grčka, Mađarska, Irska, Italija, Nizozemska, Portugal, Španjolska I V.B plus još

Brazil, Kanada i Južna Afrika.

Ova operacija je završila 1.rujna 2003. kada su snage EU zamijenjenje ponovno mirovnim

snagama UN-a.

Bez obzira na prednosti i nedostatke ove vojne akcije, bila je to pogodna prilika i EU ju je

iskoristila da se pokaže u uvjetima drugačijima od onih europskih.

Operacija Althea u BiH

Pod ovim imenom je EU 2004. preuzela dotadašnju NATO-vu mirovnu operaciju u BiH.

Svečani čin preuzimanja u BiH održan je zračnoj luci Butimir. U ovoj operaciji sudjeluje oko

7000 pripadnika članica EU, podijeljena je na tri sektora: Banju Luku, Mostar i Tuzlu.

Osnovni cilj je uspostava i održavanje mira, stabilnosti na cjelokupnom području BiH. Ova

akcija najbolji je primjer suradnje EU i NATO-a na području JI Europe.

RAZVOJ CIVILNIH I VOJNIH KAPACITETA EU

Europska sigurnosna strategija

Visoki predstavnik EU za zajeedničku vanjsku i sigurnosnu politiku Javier Solana je 2003.

izložio nacrt strategije „A Security Europe for a Better World“. Samo nekoliko mjeseci kasnije

uz neznatne promjene dokumenta je na summitu EU u Bruxellesu prihvaćen kao prva

Europska sigurnosna stretegija (EES). Strategija počinje iznošenjem negativnih aspekata

novog svjetskog poretka. Od 1990. ih u raznim sukobima poginulo je oko 4 milijuna ljudi, od

čega su gotovo 90% civili, uslijed ratnih sukoba i razaranja više od 18 milijuna širom svijeta

je protjerano ili izbjeglo. Oko tri milijuna živi sa manje 2 eura dnevno, 45 milijuna ljudi umire

od gladi ili neuhranjenosti, AIDS je globalna opasnost. Borba za naftu i plin dovodi do

trzavica među eurpskim zemljama itd.

Sumirajući međunarodnu sigurnosnu scenu na početku 21.st., čelnici EU u Strategiji za

sigurnost zaključuju da se EU suočava sa novim, najrazličitijima izazovima sigurnosti i

stabilnosti, koji dolaze iz najrazličitijih izvora i regija svijeta.

Uvažavajući današnje dominantne izazove tzv. soft-security Strategija za sigurnost EU

definira pet glavnih izazova sigurnosti i stabilnosti na koje EU mora biti spremna i sposobna

odgovoriti u budućnosti.

1. TERORIZAM-

2. Poliferacij oružja za masovno uništenje

3. Regionalni konflikti

4. Oslabljene države

5. Organizirani kriminal

Za ostvarenje tako postavljenih ciljeva Strategija predviđa intenzivnije djelovanje u tri

osnovna smjera:

EU mora biti sposobna suočiti se i adekvatno riješiti definirane sigurnosne

izazove koji su danas sve češće kombinacija civilnih i vojnih opasnosti

Jačanje sigurnosti i suradnje s neposrednim novim susjedstvom

Sigurnost EU je dio i globalne sigurnosti, stoga se EU zalaže za multilateralnu

zajednicu, te multilateralno djelovanje temeljeno na poštivanju međunarodnog

prava.

Dokument Headline Goal i Deklaracija o europskim vojnim kapacitetima

Na tragu već postojećih dokumenata 2004. god EU je prihvatila novi dokument pod nazivom

The 2010 Headline Goal.

Tim dokumentom Bruxelles se obvezao do 2010. izgraditi adekvatne civilne i vojne snage

sposobne za obavljanje cijelog spektra crisis menagement operacija definiranih predloženim

tekstom Ustava EU. To su:

Humanitarne akcije

Akcije spašavanja

Operacije održavanja mira

Operacije razoružavanja

Borbene zadaće

Potpora trećim državama u borbi protiv organiziranog kriminala

Preventivne operacije za sprečavanje izbijanja kriza

Novousvojeni dokument predviđa osnivanje Europskih snaga za brzi odgovor (EU Rapid

Response Force) temeljenih na konceptu tzv. borbenih grupa. Idejni začetnici uspostave

koncepta borbenih grupa bile su Francuska i Velika Britanija.

Prve borbene grupe bile su operativno sposobne tijekom 2005., dok se puna operativna

sposobnost planira postići do kraja 2007.

Te grupe namijenje su izvođenu svih petersberških operacija pod vodstvom EU ili UN,

kao i NATO-a, OSCEa, Vijeća Europe.

>NATO Reaction Force= EU Rapid Response Force

Cilj novoosnovanog zajedničkog tijela EU-NATO Capability Group trebala bi biti veća

transparentnost postojećih snaga dviju organizacija.

Dokument „The 2010 Headline Goal“ načelno definira i logističko-potporne pretpostavke

za formiranje i što je još značajnije, za održanje i učinkovitost borbenih grupa.

2004. usvojen je još jedan dokument EU koji se bavi pitanjima europske obrane i

europakih snaga, Deklaracija o europskim vojnim kapacitetima (Declaration on European

Military Capability).

Europske žandarmerijske snage za brzo djelovanje

Začetnik ove ideje također je bila Francuska. Na sastanku 2004. u Noordwijku 2004.

potpisana je „Deklaracija o namjeri“ (EGF). Ove snage predstavljaju policijske snage s

vojnim statusom. Primarno djeluju dok policijske snage zemlje ili regije zahvaćene krizom

nisu osposobljene samostalno obavljati te funkcije. Također se bave borbom protiv

kriminala. Sjedište i zapovjedništvo ovih snaga je u Vicenzi, Italija (800-900 pripadnika

sposobnih djelovati). Snage nisu zamišljene kao isključivo snage EU, već po potrebi

(NATO, OSCE).

EUROPSKA OBRAMBENA AGENCIJA

Stavranje agencije za naoružanje EU bila je sastavni dio promišljanja Europljana oko

stvaranja zajedničke vanjske i sigurnosne politike od samih početaka uspostave nove

europske sigurnosne arhiteekture početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.

Najintenzivnije rasprave vodile su se oko nove europske obrambene politike i koncepta EU

sigurnosnog i obrambenog identiteta.

Na europskom prostoru sredinom devesetih godina postojale su organizacije WEAG i WEAO

kao institucionalni okviri zaduženi za koordinaciju, provođenej i nadzor zajedničkih

istraživanja i razvoja tehnologije na planu vojne industrije i naoružanja.

No, ta tijela djelovala su neovisno o institucijama EU, te su bila fokusirana na euroatlansko

tržište.

Osnivanje AGENCIJE koja će koordinirano pratiti, usmjeravati i financirati vojnoindustrijski

kopleks unutar EU, postalo je realnost i nužna potreba, tim više što je EU usvojila neke

dokumente i planove o vlastitim obrambenim kapacitetima u kojima je navela nedostatke

postojećih nacionalnih obrambenih kapaciteta članica EU.

2003. godine u Thessalonkiju se održao sastanak čelnika EU gdje je oformljena skupina

eksperata sa zadatkom da tijekom 2004. godine obavi sve potrebite predradnje za uspostavu

jedne međuvladine agencije EU koja bi se bavila obrambenim kapacitetima, istraživanjima, te

nabavkom naoružanja.

Oformljena skupina dobila je i službeni naziv- GRUPA ZA PRIPREMU, te je u studenome

2003.godine podnijela EU svoje prvo izvješće prema kojem bi ciljevi agencije trebali bit:

- razvoj obrambenih kapaciteta EU za operacije crisis managmenta

- promacija i jačanje suradnje članica EU po svim pitanjima naoružavanja

- definiranje svojevrsne baze podataka vojne industrije članica EU te

usvajanje zajedničke politike i konkretnih mjera za realizaciju takve baze

- promocija i podupiranje znanstvenih istraživanja u cilju uspostave

europskih sigurnosnih kapaciteta sukladnih globalnim izazovima

sigurnosti i stabilnosti

U veljači 2004. oformljeno je i tijelo zaduženo za rješavanje administrativno-pravnih i

financijskih pitanja vezanih za uspostavu buduće agencije, tzv. AGENCY ESTABLISHMENT

TEAM sa sjedištem u Bruxellesu.

Osnivački ugovor agencije definira sljedeće glavne zadaće:

- razvijeanje zajedničkih obrambenih sposobnosti

- poticanje i širenej suradnje na području naoružanaj

- poboljšanje industrijskih i znanstveno-tehnoliških uvjeta za

uspostavljanje uvjeta za efikasnije djelovanje europskog tržišta

naoružanaj i vojne opreme

- poptora istraživanjima na vojno-obrambenom planu

- harmonizacija vojno-sigurnosnih zahtjeva i kapaciteta članica EU

Nakon osnivanja agencija je imala 25, a do kraja 2005. godine 80 stalno zaposlenih

službenika.

Na početku je agencija služila kao savjetodavno tijelo i forum za međusobne konzultacije

vojnih eksperata i ministara obrana članica EU, te njihove razgovore sa predstanicima

nacionalnih vojnih industrija.

Tzv. SCREENINGOM se željelo doći do zajedničkih platformi budućeg razvoja vojne opreme

i naoružanja potrebitih europskim obrambenim snagama.

Ostala je otvorena samo za suradnju i s ostalim tijelima i organizacijama koje su se bavile

pitanjima naoružanja, vojne industrije i vojnog tržišta. Unutar agencije djeluje 5 radnih

podskupina, tzv. DIREKTORIJA unutar kojih eksperti razmatraju specifične skupine

problema vezane uz:

- konkretne europske vojne kapacitete

- znanstvena istraživanja i analize

- naoružanje

- vojnu indutriju

- logistiku

U realizaciji zacrtanih ciljeva AGENCIJA provodi i koordinira rad AD HOC projekata s

različitih područja koje predlažu države članice. Svake godine određuje se tzv. RADNI

NACRT AGENCIJE unutar kojeg se onda razrađuju konkretni programi i projekti.

Postoje OTVORENI i ZATVORENI PROJEKTI. Otvoreni su za sve zainteresirane države

članice EU, a zatvoreni kad postoji država predlagatelj i ujedno najveći financijer projekta

koja ima pravo sama izabrati svoje partnere za realizaciju.

Na čelu agencije je visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku EU. Odgovoran je za

djelovanje, organizaciju rada i ispunjavanje cilejva agencije.

Upravni odbor agencije čine ministri vanjskih poslova država članica EU. Svaka država

članica ima jednog ćlana, dok EU komisija ima jedno mjesto ali bez prava glasa pri

odlučivanju. Sastaje se najmanje 2 puta godišnje. Prema „van“ ju pravno predstavlja IZVŠNI

DIREKTOR kojeg imenuje upravni odbor na mandat od 3 godine s mogućnošću proženja za

još 2 godine.

EUROPSKI USTAV I ZAJEDNIČKA SIGURNOSNA I OBRAMBENA POLITIKA

Dolazi do potreba za sve većom konsolidacijom zajedničke europske vanjske i sigurnosne

politike. Postaje sv eočitije kako EU mora učinkovitije pokušati uspostaviti efikasniju vlastitu

obrambenu politiku, kao i snage za njezinu provedbu.

Nakon napada na SAD 2001. godine postaje sv eočitije da nestaje klasična podjela spočetka

devedesetih na tzv. VOJNE I NEVOJNE IZAZOVE (hard i soft security).

Početkom 2002. godine EU osniva radnu grupu za obrambena pitanja čiji je primarni zadatak

bio definirati i predložiti čelnicima EU nacrt teksta o EU obrambenoj i sigurnosnoj politici koji

bi postao integralni dio Ustava EU.

24.listopada 2004. godine nacrt teksta ustava EU sastavljen je u Rimu.

Zajednička obrambena i sigurnosna politika može se analizirati kroz nekoliko aspekata:

- definiranje europske obrambene i sigurnosne politike unutar politika EU

te određivanja snaga za njezinu provedbu i njihovih zadaća

- uspostava trajne struktuirane suradnej zemlja članica EU po pitanju

obrane

- način donošenja odluka vezanih uz zajedničku obrambenu i sigurnosnu

politiku

- način financiranja zajedničke obrambene i sigurnosne politike

1. KONCEPT EUROPSKE OBRAMBEN EI SIGURNOSNE POLITIKE

Definira se kao sastavni dio zajedničke vanjske i sigurnosne politike, a ona uključuje

potupno oblikovanje zajedničke vanjske i sigurnosne politike.

Članice EU trebaju voditi i zajedničku sigurnosnu i obrambenu politiku na temelju:

- uzajamne političke solidarnosti među državama članicama

- utvrđivanaj pitanja od općeg zajedničkog interesa

- postizanje sv evećeg stupnja konvergencije djelovanja država članica

po pitanjima sigurnosti i obrane.

Zajednička sigurnosna i obrambena politika EU ne ugrožava poseban karakter sigurnosne i

obrambene politike članica EU koje su ujedno i članice NATO saveza. Ona daje EU

operativnu mogućnost da upotrebom civilnih i vojnih kapaciteta koje države članice stavljaju

doborovoljno na raspolaganje EU. Geografski se ne definira prostor izvršenja tih zadaća, već

se upotrebljava termin „MISIJE IZVAN UNIJE“.

2. TRAJNA STRUKTURALNA SURADNJA, KLAUZULA SOLIDARNOSTI I

KOLEKTIVNA OBRANA

Dražave članice EU tehnološki su jako napredne, te su spremne međusobno se povezati i

udružiti radi ispunjenja najzahtjevnijih obrambenih zadaća,uključujući i sudjelovanje u

oružanimo peracijama, mogu uspostaviti tzv. TRAJNU STRUKTURSLNU SURADNJU u

okviru zajedničke sigurnosne i obrambene politike EU.

Borbene skupine EU trebaju biti na raspolaganju UN-u. Svaka država članica svoje namjere

o sudjelovanju iskazuje ministru vanjskih poslova EU i Vijeću EU, te u roko od 30 dana

Vijeće donosi odluku o trajnoj suradnji. A ako članica ne ispunjava svoje obveze, Vijeće

donosi odluku kojom se obustavlja njezin daljni angažman.

Unija i njezine članice djeluju zajednički u duhu solidasnosti u slučaju da je država članica cilj

terorističkog napada, žrtva prirodne katastrofe ili one koju je izazvao čovjek.

3. DONEŠENJE ODLUKA O ZAJEDNIČKOJ SIGURNOSNOJ I OBRAMBENOJ

POLITICI

Dražave članice dužne su međusobno se savjetovati u okviru Europskog vijeća o svakom

pitanju vezanom z avanjsu i sigurnosnu politku od općeg interesa u cilju usklađivanja i

utvrđivanja zajedničkog stajališta.

Europsko vijeće utvrđuje opća načela zajedničke vanjske sigurnosne politike, uključujući i

pitanja koja imaju utjecaj na obranu. Bitno je naglasiti da za sva vojna i obrambna pitanja

Vijeće donosi odluke jednoglasno. Bilo koja članica može Vijeću uputiti bilo koje pitanje

vezano za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politku EU.

4. FINANCIRANJE ZAJEDNIČKE SIGURNOSNE I OBRAMBENE POLITIKE

Postupci osnivanaj fonda, novčani iznosi koje pojedine države članice EU dodjeljuju fondu,

načini upravljanja početnim fondom kao i načini financijskog nadzora nad trošenjem

sdrestava početnog fonda utvrđuju se posebnim europskimodlukama, koje na prijedlog

ministra vanjskih poslova Unije donosi Vijeće kvalificiranom većinom.

ZNAČENJE EUROPSKE OBRANE U NOVIM EUROATLANSKIM ODNOSIMA

Euroatlanski odnosi započeti su i razvijaju se od ustrojstva SAD-a.

Razvoj euroatlanskih odnosanakon II. Svjetskog rata karakterizirala su 2 paralelna procesa:

1. nastojanja SAD-a da temeljem svoje premoći u tzv. Zapadnom demokratskom svijetu na

ekonomskom, političkomi vojnomplanu nakon završetka oružanog sukoba izgrade i očuvaju

neporobojan teritorijalni cordon sanitaire oko predvodnika socijalističkog svijeta.

2. nastojanja dijela zemalja d apokušaju izgraditi svojevrsni sustav odnosa temeljen na

ujedninjenoj demokratskoj Europi.

Kontinuiran aželja za jačanjem tzv. Zapadnih demokratskih vrijednosti držali su u bipolarnoj

fazi međunarodnih odnosa euroatlansko partnerstvo čvrsto i stabilno.

Henry Kissinger smatrao je da u novom svjetskomporetku više nema dostatnih razloga da

Europs bude i dalje primarno u fokusu američka vanjske politike. Došlo je do fundamentalnih

promjena: raspad SSSR-a, ujedninjenja Njemačke, jačanja tendencije da se vanjska politika

tretir akao nastavak unutarnje politike, jačanje europskog identiteta.

Blaži spram europljana bio je Bill Clinton i njegova administracija.

Problemi nastaju kad europljani sami odlučuju uzeti stvar u svoje ruke. Te kad su u Helsinkiju

europljani odlučili oformiti vlastite snage za brzu intervenciju, Washingtonu je zazvonilo za

uzbunu.

Na summitu NATO-a u Washingtonu 1999.godine rečeno je da će NATO biti angažiran u

upravljanju krizama samo u nekim slučajevima.

Albright navodi 3 osnovn astandarda koja Europljani ne smiju prekršiti: NO DUPLICATION,

NO DECOUPLIN, NO DISCIMINATION.