Zagreb, srpanj 2010.

Izborni predmet: Etika vrlina

Tema: O mudrosti

Kada opisujemo nekog kao mudrog čovjeka mislimo na osobu, stariju osobu, koja

posjeduje znanje, te koristeći ga pruža korisne savjete. Je li ispravno misliti da je preduvjet za

mudrost iskustvo življenja, koje je i satkano od načina kako smo primjenili sve što smo

naučili? Jer, ne zovemo sve ljude mudrima, kao što ni svo ljudsko djelovanje nije takvo. Ono

što jest činjenica, je da se od davnina tragalo za istinom koja bi nam pomogla da lakše ili

uopće dođemo do objašnjenja naravi u nama i naravi stvari oko nas. Iako se slika svijeta

promjenila od one antičke, potraga za mudrošću ne prestaje. U Staroj Grčkoj mudrost je

povezana s vrlinom, a božice Atena i njena majka Metis simboli su mudrosti od najranijih

vremena. Tada je taj izraz najavio filozofiju koja u svojem etimološkom značenju i znači

„ljubav spram mudrosti“ (sophia). Neovisno od Stare Grčke, mnoge su se kulture bavile ovom

vrlinom i ona je kao takva važan element civilizacije, humanizam antike.

Mudrost po klasičnoj filozofskoj definiciji bi označavala najbolju upotrebu znanja. Sinonimi

za mudrost su razboritost, uvid i krepost. Prema Platonu vrlina mudrosti jest ideal najvišeg

principa – uma. U Platonovom spisu Protagora, Sokrat i Protagora govore o krepostima

polazeći od teza koje su međusobno oprečne, te se pitaju je li vrlina skup različitih vrlina, kao

što su pravednost, pobožnost i razboritost.. Protagora kaže da su pojedinačne kreposti

različite, jer primjerice mnogi mogu biti hrabri, ali ne i mudri. Nadalje, svrstava mudrost u

najvažniji dio kreposti. Sokrat pak odgovara da je mudrost i hrabrost, ukoliko je vrlina znalca,

pa tako neznalica nikada ni ne može biti hrabar. U traganju za znanjem, točnim mišljenjem,

čovjek se mora kloniti obmana koje svoj izvor imaju upravo u neznanju. Shvaćanje vlastitog

neznanja je prvi korak u postizanju mudrosti, jer kao što jednom reče Sokrat: Kad si slabiji od

sebe to nije ništa drugo doli neznanje, a kad si jači od samog sebe to je mudrost. (Podosta

stoljeća nakon, Nikola Kuzanac u djelu De Docta ignorantia govori o tome da je najveća

mudrost prepoznati vlastito neznanje). Platonovi dijalozi govore o vrlini mudrosti kao znanju 1

o dobrome i hrabrosti da se ispravno ponašamo. Zaključuje da je potraga za ljubavi i mudrosti

možda najvažnija od svih ljudskih zadaća. Mudrost, kad se govori o vrlinama, uz spomenute

vrline hrabrosti, umjerenosti i pravednosti, zauzima počasno mjesto kardinalnih vrlina. Zašto

je to tako možda najbolje iščitavamo na stranicama Aristotelovog Nagovora kada pohvaljuje

Pitagorine riječi da je bog svakoga čovjeka stvorio zato da stekne znanje i uvid. Zaključuje da

je prema tome najbolje od svega biti razborit. (Aristotel umjesto vrline mudrosti uvodi vrlinu

razboritosti). Steći uvid u mudrost, znači izabrati moguće i korisno, i premda je to vrijedan

izbor, on nije lak. Ujedno, kada izabiremo razboritost, to činimo radi nje same, bez obzira na

rezultat. Kažu da svaki čovjek teži k sreći, postizanju dobra. Po Aristotelu dobro djelovati

znači svrhovito djelovati, odnosno dobro živjeti. Tomu svi žudimo, ali ovisno kakvim

načinom života živimo, ovisit će i koje dobro odabiremo za svoju svrhu. Aristotel, razboritost

kao najvišu od svih dobara pripisuje osobini vladara, jer on kao najjači i najvaljaniji treba

vladati, a kako djeluje u ime općeg dobra, blagostanja, treba biti i najrazboritiji. I sam Toma

Akvinski, za kojeg se kaže da je učenjem o vrlini spojio Platona, Aristotela i kršćansku

tradiciju, razboritost (prudentia) drži intelektualnom kreposti u funkciji praktičnog uma, a

time i glavom kreposti. Ipak, jasno nam je da mudrost nema isključivo veze sa pameću, kao

što nam je jasno da nema mnogo vladara koji donose razborite odluke, te da osim iskustva

postoje razni drugi putovi postizanja mudrosti.

Slobodni filozofi su mišljenja da do mudrosti dolazimo iz čistog razloga i možda iskustva,

dok drugi misle da ona dolazi iz intuicije i duhovnosti. U tradiciji Inuita mudrim se smatra

čovjek koji vidi što treba učiniti i onda to i učini uspješno, bez da mu netko kaže što treba

činiti. Holistička tvrdnja o mudrosti jest da ona pomaže odnosno služi da se uskladimo sami

sa sobom i drugima u cilju poštivanja života.

Moderni filozof, Nikole Maxwell cijeli život promovira mudrost kao sposobnost da shvatimo

što je vrijedno za sve ljude, uključujući i znanja tehnologija, i još mnogo toga. Prema Riceu

dvije tradicije mudrosti mogu se poistovjetiti u Renesansi: kontemplativna i razborita.

Kontemplativna predstavlja samostansku tradiciju, dolaženje do mudrosti putom meditativnih

tehnika, dok se razborita iskazuje u filozofskim, kulturnim i vjerskim izvorima kao vrsta

znanja koja se cijeni. Čak i T. S. Eliot, jedan od najpoznatijih europskih pjesnika 20. stoljeća,

anticipirao je raspravu koja se nastavila od njegovih pjesničkih redova. Predložio je

hijerarhiju u odnosu mudrosti sa znanjem i znanja s informacijom, tako da niz počinje od

podataka, prema informaciji do znanja i na kraju mudrosti. Russell Ackoff ovom nizu dodaje

2

razumijevanje za sadržaj ljudskog uma i upozorava da se prve četiri kategorije (podatak,

informacija, znanje i razumijevanje) odnose na prošlost i kao takve bave se onim što je bilo ili

onim što je spoznato. Samo se peta kategorija – mudrost bavi budućim vremenom jer

sadržava maštovitost, pronicljivost i kreativnost.

Naravno, kao što je sastavnica svakog čovjeka njegova religioznost, tako neke religije imaju

specifična učenja koja se odnose na mudrost. Od drevnog Egipta, preko Biblije i Kur'ana do

istočnjačkih religija i filozofije, mudrost je smatrana darom, protuotrovom za neznanje,

pravednošću..

No, jesmo li s obzirom na sve informacije koje nas danas preplavljuju bliži odgovoru na

pitanje Što je mudrost? Jesu li nam pomogli učeni, veliki ljudi u razjašnjenju kako život

učiniti boljim? Jesmo li ih poslušali? Mislim da su odgovori na ova pitanja u najmanju ruku

nepotpuni kao što su bili prije nekoliko stotina godina i kao što će vjerojatno biti još mnogo

godina naprijed. Jer, ne pita (se) svaki čovjek i ne traži svaki čovjek. A biti mudar

pretpostavlja iznova postavljati pitanja, ne čuvati znanje već ga podijeliti, i vjerojatno znati da

samo sami sebe možemo učiniti mudrima ili bar mudrijima.

3