MUSTAJ-BEG LIČKI – GREAT OLD MAN JUNAČKE PJESME

Historijski prototipovi

- Najpoznatiji je, svakako, onaj o čijem zarobljavanju i oslobađanju piše Čelebi,

a koji nosi prezime Hasumović ili Kasumović i koji je na položaju bihaćkog

kapetana bio od 1642. do 1676. godine. Vjerovatno je Hamdija Kreševljaković

prvi uočio postojanje još jednog historijskog Mustaj-bega, ovaj put

Hurakalovića, ličkog sandžakbega i savremenika Hasumovićeva, koji

potpisuje ono čuveno krajišničko pismo upućeno harambaši Petru Smiljaniću.

- Nije, međutim, Bašagić prvi Mustaj-bega doveo u vezu sa porodicom

Lipovača, prije njega je to uradio i Kosta Hörmann, koji kazuje begovo prvo

vojevanje i ustoličenje na Udbini, ali to više nije teren historiografije nego

usmene predaje i epske pjesme. Hörmann, međutim, svjedoči da je u njegovo

vrijeme u Ripču kod Bihaća bilo još kuća porodice Lipovača, "pradjedovi ovih

Lipovača naseliše se onamo iz Like, kad je Lika pod Austriju pala". Luka

Marjanović ide još dalje u odmotavanju genealoškog klupka Mustaj-bega

Ličkog. Prema predaji, zabilježenoj od pjevača Bećira Islamovića, Mustaj-beg

je porijeklom od plemena Lipovača iz Mostara, a "od istog su plemena

sadašnji kovači Lipovače u Ripču iznad Bišća"

Kralj Artur krajiške epike

- Mustaj-beg je najveći autoritet Like i Krajine, graničar i zapovjednik koji

stoluje na Udbini.

- Beg ima i svoga nadaleko čuvenog konja Goluba, janočki ban za begovo

oslobađanje traži upravo njegova konja (B-XXIII-H). Rijetko ko drugi ima priliku i

čast jahati Goluba, kao na primjer Vlahinjić Alija u potjeri za Grgom Antunićem

(Hadžiomerspahić, Grga Antunić udara na Raduč). Alija dobro pazi da šta ne bude

begovu konju, jer bi time cijeloj Krajini bila salomljena krila

Al' goluba nesmi naćerati,Jer se boji Vlahinjić Alija,Ubiće mu begova goluba,Svoj će Lici oblomiti krila

- Međutim, Mustaj-beg nije junak koji svoje junaštvo dokazuje u bojevima i

mejdanima, kao Hrnjice i Tale, na primjer. Rašid Durić o tome piše:

Kao epski junak Lika Mustajbeg je najčešće opjevan na početku i na kraju epskih pjesama, u komentiranoj ulozi sakupljanja junačkog svijeta ispred dvora u Udbini. Mustajbeg je često u oružanoj zaštiti progonjenih Krajišnika od hrišćana na osmansko-mletačkoj granici. U direktnim sukobima Mustajbeg najčešće sudjeluje samo na početku, da podžeže okršaj. Potom se povlači na uzvišicu odakle prati tok okršaja, u cilju pravednog nagrađivanja ratnika prema dokazanoj hrabrosti i sposobnosti. Budući da je kao junak čuven, protivnik ga i na mejdan poziva, ali se Mustajbeg lično ne odziva već umjesto njega, u pravilu, mejdan dijeli 'bedel' – zamjenik, na kojega je, po nepisanom pravu, mogao imati svaki junak.1

- Zanimljivo je, a to primjećuju i drugi, da Mustajbeg Lički dijeli mejdan u

samo jednoj pjesmi Mustajbeg Lički dili mejdan sa primorskim banom iz

zbirke Esada Hadžiomerspahića.

- On je autoritet koji predvodi, planira i odlučuje, autoritet kojemu se vjeruje i

kojega svi bespogovorno slušaju. Jednom je jurišao na čelu kolone da pomogne Ibri

Durutagiću, ali su ga njegovi borci opomenuli da nije njegovo na čelu jurišati (B-LX-

H), on je samo vojskovođa i strateg koji sa distance posmatra borbe. Obično prvi

jurišaju bajraktari, ostali Ličani pa tek onda Mustaj-beg. Često se pojavljuje sa svojom

pratnjom u odsudnom trenutku da pomogne usamljenom junaku i preokreće tok

borbe.

- Od njega se traži dozvola i za borbena dejstva i za svadbeni pohod. Ako se

odluči za boj onda se pucanjem iz topa obavještava cijela Krajina da izvrši pripreme i

dođe na dogovoreno mjesto (pjesma B-XXVI-M, stihovi 735-738). Ili se daju

neposredna naređenja sa istim ciljem:

O Ličani u begluk-mehani!Svaki hajte svome bilu dvoru, Spremajte se na odžaku svome,Sedam da je braće u odžaku,Svak osvani rano u subotuPred Udbinom kod vode Crvaća.

(A-XVII-M, st. 405-410)

- Od viteških pravila vojevanja ne želi odstupiti ni kada je život u pitanju. Ne

dozvoljava Mehi Dizdareviću da pritekne u pomoć Đuliću, jer je to bio Đulićev

1 Durić, Junaci…, str. 68.

mejdan sa Konjevićima (B-LXII-H), zabranjuje junacima da pljačkaju Mostar zbog

čega se Krajišnici ljuti vraćaju na Krajinu (B-LXXIV-H), ne dozvoljava Tali da

posiječe varalicu Kozlić Alijagu, jer želi prvo svadbu obaviti (A-XX-M), ne pristaje

da Mujo Hrnjica ide u potragu za njegovim bratom Mehmedom, jer ne želi izgubiti

još jednog junaka (B-XXVI-H), zabranjuje i drugima da se svete jer i "nevjerni mogu

tribovati" (640), ili "Nek saznadu Kotarani / Nek se kašnje s njima ne kumuju" (651-

652).

- Kao "great old man" junačke pjesme on ne srlja u borbu po svaku cijenu,

ponaša se kao zapovjednik koji brine o svom i životima svojih boraca.

- Mustaj-beg je junak početka i kraja, sa njim pjesma počinje i završava, niko

mu ne zamjera zbog toga, u krajiškoj podjeli uloga to je njegova rola.

- Mustaj-beg je tako privilegovani član epske zajednice koji jedini ima pravo

biti odsutan iz borbe i istovremeno biti informiran o rezultatima te borbe. Vidjeli smo

na koji način dolazi do informacija. Kao logična posljedica tih privilegija dolazi i

pravo na plač. Očigledno je da beg svoje fizičko odsustvo iz događaja (borbe ili

nekog drugog nadmetanja) nadomješta emotivnim prisustvom. Mustaj-beg Lički je

epski "junak koji plače", u pjesmi B-XXXIV-M (Lički Mustajbeg brani Udbinu) beg

'suze roni' čak sedam puta. On to čini i u brojnim drugim situacijama: kada vidi da

jednoruki Kumalijć Alaga mora izaći na mejdan Sorić Kapetanu (A-XXI-M), kada

sazna od Ajke Bajagića da joj je brat u sužanjstvu (A-XXIII-M), kada sazna za izdaju

Huremage Kozlića (B-XXVII-M), plače za poginulim saborcima (B-XXXIII-M) itd.

Ali zato ne pušta nijedne suze za poginulim sinom Bećirom, već tješi i Radu da ne

plače (B-XXXIV-M).

- S druge strane, epski pjevač nam daje do znanja da za priču više nije samo

važno bojište već i ono što se dešava oko njega, on postaje svjestan da je bojište samo

jedna lokacija u prostoru i da u boju ne učestvuju svi. Drugim riječima, on postaje

svjestan prostora u koji smješta svoje likove, što je važan pomak u razvoju epike. Od

prvobitne radnje koja se zbiva samo u vremenu imamo tako sada radnju koja se zbiva

i u vremenu i u prostoru.2 Smanjuje se razmak između pripovjedačkog i realnog

vremena, prostor epske pjesme postaje bliži, ispunjeniji i konkretniji.

2 «U hrišćanskoj pesmi prostorna komponenta potpuno je podređena vremenskoj. Prostor je takoreći obeležen sa malo tačaka za prolaz radnje; on je zato apstraktniji i udaljeniji. Razmak između pripovedačkog i realnog vremena je veći; stoga se epsko zbivanje kreće napred velikim koracima".» - Schmaus, Studije…, str. 151.

MUJO HRNJICA – ISKUSNI JUNAK

Od historije do predaje

- Gotovo svi istraživači koji se bave ovim pitanjem slažu se u tome da se iza epskog

imena Mujo Hrnjica krije povijesna ličnost Mustafe Turčalovića – i to je sve.

Predaje o Muji Hrnjici

- Naspram oskudne historijske ovjere stoji prilično bogata tradicija usmenoga

pripovijedanja o ovome junaku, bilo u vidu epske poezije bilo u vidu predaje. Za

predajom su, kada je u pitanju Mujo Hrnjica, posezali gotovo svi istraživači, osim

Muvekita još i Hörmann, pa Krauss, Marjanović, Schmaus i drugi, manje ili više

mijenjajući osnovnu sižejnu liniju. U Hörmannovoj verziji majka nagovara Muju da

ode do Banja Luke i pribavi im jednu kravu kako bi se imali od čega prihranjivati.

Sukob sa harambašom se, stoga, odigrava u gradu a ne na putu do grada, kako stoji u

Muvekitovoj Historiji. Harambaši je data uloga tlačitelja grada a Muji – uloga

spasioca. Kao što u poznatoj Sofokleovoj tragediji Edip ubija strašnu neman Sfingu i

time oslobađa stanovnike Tebe, tako i Mujo ubija harambašu i oslobađa stanovnike

Banje Luke. Motiv oslobađanja grada od neustrašivog neprijatelja je, kao što vidimo,

univerzalan motiv prisutan i u antičkome mitu i u našoj usmenoj predaji, čime se

potvrđuje teza Zlatana Čolakovića (ali i Parryja i Lorda) o vezi naše epike sa antičkim

mitom.

Hrnjica u Sandžaku

- Mujo i Halil Hrnjica su najpopularniji junaci sandžačke epike. Tajna

preuzimanja i dugog trajanja leži upravo u sličnoj sudbini i sličnom položaju

Sandžaka i Krajine. Pjevači iz Sandžaka i Crne Gore su jednostavno pripitomili neke

krajiške junake smještajući ih u svoj životni prostor. Tako je Schmaus od Salje

Ugljanina zabilježio jednu zanimljivu predaju o Muji i Halilu, prema kojoj su ova dva

znamenita junaka porijeklom iz Kolašina

O Mujinim brkovima

- Epski junak je čovjek bez mahane u svim dimenzijama, tjelesni izgled mora

odgovarati njegovom moralnom savršenstvu. Međutim, prema predaji, znamo da je

Mujo pustio brkove da bi prikrio tjelesnu mahanu – rasječenu gornju usnu! – i to je

samo jedan u nizu detalja koji demistificiraju ovog epskog junaka i ovu epiku u

cjelini. S jedne strane imamo učešće nadnaravnih bića (vila) u sticanju nadljudske

snage kao sasvim legitiman postupak hiperboliziranja stvarnosti i romantičarskog

uzdizanja lika, a s druge strane, prizemnu motivaciju fizičkog izgleda kao postupak

demistifikacije stvarnosti i realističkog spuštanja lika na tlo.

- U predaji markiran kao realistički (u aktuelnim čitanjima bi se mogao nazvati i

dekonstrukcijskim!) postupak se u epskoj pjesmi očekivano romantizira, dajući

brkovima novu ulogu – ulogu zastrašivanja neprijatelja. Tako se od brkova koji

prikrivaju nedostatak, u predaji, dolazi do brkova koji pojačavaju utisak o

superiornosti junaka, u epskoj pjesmi, koristeći se dobro znanim metodama

hiperbolizacije.

- Mujini brkovi padaju po puškama i zastrašujuće djeluju na Brinjanina Vuka, ili mu padaju po ramenima sve do pušaka, ili se uz brkove dodaju i obrve pale do pola obraza, ili se Ante general jednostavno prepada Mujina izgleda, a, po svemu sudeći, iako se to ne precizira, najviše Mujinih brkova.

- Ako epsku predaju i epsku poeziju posmatramo kao cjelinu, na čemu insistira Zlatan

Čolaković, onda ćemo u ovom detalju sa brkovima Muje Hrnjice uočiti motivacijsko

pomicanje od postupka demistifikacije u predaji, preko hiperbolizacije, sve do

postupka karakterizacije u epskoj pjesmi. Demistifikacija i karakterizacija su, kao što

se već zna, postupci realističke, a hiperbolizacija – postupak romantičarske

motivacije. Nije naodmet, u ovoj fazi rada, primijetiti prevagu realističke nad

romantičarskom motivacijom.

- Prevaga realističkog i ljudskog nad romantičarskim i nadnaravnim vidi se i u

trenucima kada Mujo odbija da ide u borbu ili na mejdan. On nije junak poput brata

Halila koji na svaki izazov odgovara pozitivno.

Mujo Đogu po mejdanu voda

- Najveći junak mora imati najboljeg konja, Đogo je najbrži za sustići protivnika, ali i

za pobijediti u obdulji. Mujin je Đogo kraljevskoga porijekla, zadobio ga je u jednom

pohodu po Taliji, a osim Đoge još Malina i Kulaša, koje poklanja bratu Halilu i

Budalini Tali.3 Ove podatke saznajemo iz pjesme Ropstvo Muja i Halila Hrnjice, a

kazuje ih Mujina ljuba svojoj zaovi Ajki. Za Zlatana Čolakovića, koji je ujedno i

zapisao pjesmu od Muratage Kurtagića, ovo je odličan primjer autoreferencijalnosti u

3 Čolaković, Mrtva glava…, Ropstvo Muja i Halila Hrnjice.

bošnjačkoj epici. Ljuba, zapravo, u obraćanju Ajki, prepričava pjesmu ili predaju o

tome kako je Mujo zadobio sva tri konja, pjesmu ili predaju koje su, kako tvrdi

Čolaković, "znali … svi bolji pjevači i njihovi slušatelji".4

Mujo u ženskom društvu

- Od svih junaka Mujo je najviše okružen ženama: pored već spominjanih vila

planinkinja u njegovom životu značajnu ulogu igraju majka, ljuba, sestra i posestrime.

Ako su ga vile zadojile natprirodnom snagom i pomagale mu u najvećim nevoljama,

majka se javlja u ulozi čuvarice ognjišta i neprikosnovenog autoriteta, koji autoritet, u

odsustvu oca, biva još i veći. Zanimljivo je da su Mustaj-beg, Mujo i Halil te Budalina

Tale junaci koji nemaju oca, a u pravilu imaju majku (izuzev Mustaj-bega). Za ovaj

epski fakticitet postoji zbiljsko objašnjenje: jednostavno, muškarci su rijetko mogli

doživjeti duboku starost.

- Kao čuvarica ognjišta majka opominje Muju da se konačno ženi i njoj ostarjeloj

nađe zamjenu:

Ah, moj Mujo, moj rođeni sine,Kako sam ti, vidiš, ostarjela,Ostarjela i obnevidjela,Da ne mogu preko kuće preći,Kamo l' ću ti hizmet učinitiI studene vode donijeti,Već se ženi, moje dijete drago.5

- «Hizmet učiniti» ne znači samo služiti nego i njegovati bolesnika,6 u konkretnom

slučaju to znači njegovati vrlo često ranjenoga sina Muju. Upravo takvu sliku

nalazimo u pjesmi Mejdandžija Sirotan Alija, gdje Alija pod kulom zatiče majku

Hrnjičinu kako pere Mujine krvave haljine («puno tekne krvavi' haljina»7) a majka mu

odgovara:

Vav'jek ćeš me u hizmetu naći,Đe ja perem krvave haljineDok' j' u mene u životu Mujo8

Kao ona koja je dala život ovdje se otkriva mnogo više kao ona koja čuva život svoga

sina. Krv obično simbolizira smrt tako da se čin uklanjanja krvi razumijeva kao čin

4 Čolaković, Mrtva glava…, str. 302.5 Hörmann, knjiga I, pjesma XXXVII Ženidba Muja Hrnjice, stihovi 6-12, str. 545.6 Vidjeti u Jahićevu Školskom rječniku bosanskog jezika.7 Nametak, Mejdandžija Sirotan Alija, str. 123, stih 361.8 Nametak, Mejdandžija Sirotan Alija, str. 124, stihovi 372-374.

suprotstavljanja istoj. Istovremeno, krv može da znači i život, jer dokle god majka

pere krvave haljine dotle je njen Mujo živ. Slika Mujine majke koja vazda pere

krvave haljine predstavlja metonimijsko sažimanje cjelokupne bošnjačke epike, a

cijela scena – jednu od najljepših scena te iste epike. Slika, međutim, u sebi nosi još i

druge semantičke potencijale, za eventualne psihoanalitičke i gender pristupe.

DOVDEEEEE!!! Tuzla 16. 12. 2008.

- Mujina ljuba je Anđelija, sestra Smiljanić-serdara (B-XL-H), ili Vidosava, sestra

vidovskog serdara (A-XXXVII-H), ili Anđa, kćerka senjskog bana (B-LIV-H). U sva

tri slučaja radi se o djevojci "kaurkinji", zadobijenoj najvjerovatnije u jednome od

pohoda preko granice, ali i djevojci koja mora biti visokog roda, kako i priliči

Mujinom junaštvu i ugledu s obje strane granice. S druge strane, njeno "kaursko"

porijeklo daje mogućnost usmenome pripovjedaču da djelimično motivira i sam čin

izdaje («kopilica druge vjere bila»). O njenome porijeklu detaljno govore uvodni

stihovi pjesme Ropstvo Muja Hrnjice:

- Sestra Ajka je pomagačica (uz majku čuvaricu ognjišta i ljubu odgajateljicu)

brata-junaka, ona se brine da mu, pored majke i ljube, olakša rijetke dane kod kuće.

Ona bdi nad bratom dok spava i nema snage da ga budi, već pušta suze žalosne koje

padaju bratu na lice i – bude ga. Suze su njene ovdje emotivan čin, neverbalizirana

emocija, mukli govor o bratovoj sudbini, nemirenje sa životnom sudbinom,

neprihvatanje životnih činjenica. One su njezin odgovor na neminovnost prolijevanja

krvi, na sliku vazda kravih haljina, na vječito izbivanje od kuće.

- Ajka je, međutim, spremna u određenim situacijama potpuno zamijeniti brata

u mejdanu, kao u pjesmi Ajka Hrnjičina Mustajbegov mejdandžija. Naime, na Mustaj-

begov poziv da Mujo umjesto njega izađe na mejdan izazivaču Vladikić Jovanu, Ajka

odluči da se odazove pozivu umjesto odsutnoga brata. Da bi to mogla izvesti mora se

preobući u muško odijelo, jer niko ne smije znati da žensko izlazi na mejdan pored

tolikih junaka na Krajini. Njeno prerušavanje je dvostrukog karaktera, najprije pred

dizdarom Osmanagom da bi od njega dobila odijelo a potom u dizdarevo odijelo da bi

izašla na mejdan. Ovdje se otvara čitav niz aktuelnih pitanja vezanih za poziciju i

ulogu žene u dominantno muškom okruženju, za osjećaj inferiornosti u patrijarhalnom

društvu i težnju da se taj osjećaj savlada ulaženjem u svijet muškaraca itd. Naša je

namjera bila ukazati tek na njenu pomagačku ulogu u epskome okruženju.

- Krčmarica, bila ona Mara, Pava, Luca, Janja ili Kosa, je Mujina pomagačica

u savladavanju prepreka na protivničkoj teritoriji. Pomoć krčmarice se ogleda u

davanju neophodnih obavještajnih podataka o kretanju neprijatelja, u davanju savjeta

za poduzimanje odgovarajućih aktivnosti, u praktičnim prijedlozima o potrebi

maskiranja, u skrivanju Muje ili Halila od neprijatelja, u pomaganju prilikom otmica

djevojaka itd. Krčmarica je uvijek djevojka iz suprotnog tabora, sa krčmom na

neprijateljskoj teritoriji, koja je u određenom trenutku poželjela da se pobrati sa nekim

od čuvenih junaka (Mujo, Halil, Tale itd.). Njeno pobratimstvo je čvrsto i nikada ne

dolazi u pitanje, njena je privrženost snažna do spremnosti da se napadne junak koji

npr. jaše pobratimovog konja. Ona je važna karika u postupku motiviranja junakovih

postupaka, što je još jedan korak ozbiljenja epskoga prostora.

- Ima, međutim, i nešto drugo veoma važno za lik krčmarice. U naratološkoj

shematizaciji radnje nju, naime, Alois Schmaus smatra najvažnijom figurom sredine,

zato što stoji između dva neprijateljska tabora:

Ona stoji između dva tabora: živi u hrišćanskoj okolini, a pomaže svojim pobratimima Turcima. Niti ona – tako to zahteva stereotipna uloga – izaziva podozrenje hrišćana niti pevač prosuđuje njeno dvolično držanje po moralnim normama. Ona je etički neutralna, jer bitna je samo njena posrednička funkcija. (…) Odana je svom turskom pobratimu, poznaje njegovog konja itd. pored glasnika ona je najčešće upotrebljavana stajaća figura, uveliko šablonizirana, ali zato kao stvorena da spoji suprotne strane i da razmrsi zamršenu stvar.9

Ona je tipični lik sa druge strane granice čiji je zadatak da omogući junakov ulazak i

bolje snalaženje u tuđem okruženju.

Mujo kao slijepi guslar

- Čitavoj lepezi različitih formi života, ne uvijek samo epskih, u koje ga

smješta narodni pjevač, pridodajemo i još jednu, ne baš primjerenu velikome epskome

junaku. U pjesmi B-LVII-H Hrnjice u Skradinu Mujo odlazi u izviđanje i penje se na

visoko drvo. Kroz durbin “od sedam kanata” ugleda u Janoku gradu banovu sestru

Anđušu kako izlazi iz kočija. U tome trenutku kao da se usmenopripovjedačko treće

lice stapa sa Mujinim prvim licem i obojica zajedno uživaju u raskoši Anđinoga tijela

i odjeće:

Iz kočije ispade djevojka,

9 Schmaus, Studije…, str. 144.

A kakva je, vesela joj majka!U struku je tanka, a visoka,A u lišcu b’jela, a rumena,Oka crna, a solufa gusta,Slađa su joj od šećera usta.Kako se je cura opravila,Ko da zenđil ide manastiru.Na djevojci b’jahu tri kavada.Jedan crven do zemljice crne,Drugi zelen do zelene trave,Treći maven, da se za njom mame.Na nogam’ joj gaće od sasluka.Kake su joj gaće od sasluka.Do pole je postavila vukom, A od pole vukom i baukom, Vijenac mišem bijelijem,kud ih veže, da je ne preteže,da joj učkur ne odnese t’jela.A kako je pristala djevojka.Ruke jedne, troje belenzukeI sve joj se do lakata taču.Uši jedne, a dvoje minđuše,Grlo jedno, a tri đerdana,Jedan joj je od krmzi merdžana,taj joj đerdan grlo zalatio,b’jelo grlo crveni merdžani,to djevojku pogledati l’jepodrugi joj je od drobna bisera,taj joj đerdan zalatio dojke,b’jeli biser, a bijele dojke,to djevojku pogledati l’jepo.A treći joj od žutih dukata,Pa ga nisko cura popušćala,Na sr’jedi joj dukat funduklija.10

- Naime, on više nije samo neustrašivi junak nadnaravne snage, junak koji

zastrašujeće izgleda makar samo zbog svojih brkova, niti je samo uvrijeđeni muž i

otac koji se surovo sveti za izdaju svoje žene, već je i muškarac “osjetljiv” na žensku

ljepotu, muškarac koji umije da uživa i u raskošnoj odjeći, i u bogatome nakitu ali i u

lijepome tijelu. O tome nam na najbolji način svjedoči njegova reakcija: “Mili bože,

fisne Madžarice!”. Do koje mjere je Mujo bio zaluđen Anđinom ljepotom pokazuje i

činjenica da je, dok je silazio sa drveta, pao na zemlju. Tako nam se ovaj neustrašivi

junak pokazuje ne samo kao neko ko ne umije riječju ili gestom iskazati zadivljenost

10 Hörmann knjiga II, stihovi 114-148, str. 246-247.

ženskom ljepotom, već i kao sasvim slabo ljudsko biće koje se ne može racionalno

oduprijeti toj “napasti”.

- Koliko god je slab na žensku ljepotu Mujo je voš više osjetljiv na žensku

nevjeru, pogotovo ako je u pitanju njegova ljuba. U odličnoj pjesmi Nevjera ljube

Muja Hrnjice Mujo se prvi i jedini put suočava sa situacijom da mu ljuba otvoreno

odbija vjernost:

Serdar Mujo sa Kladuše male,Svakog dana ja te poštovalaI slušala šta mi naredio,Alj te jutros poslušati neću!

Sedam godina su u braku ali više odvojeno nego zajedno:

Ti si, Mujo, više po svijetu,Ostadoh te željna za života.Sedam ljeta što nemam djeteta.Ali vodiš čete planinama,Ali boja činiš s kavurima,Ali nedje ideš po svadbama. A za me nije tak’o živovanje,Nijesam te ja tebe uzela A za tvoje opasno junaštvo,no voljela bi s tobom življenja.A još tamo ideš pro granice,Moreš negdje izgubiti glavu,Ja jadnica ostat udovica.Prođ se, Mujo, tvoga četovanja11

- Gotovo nevjerovatno zvuče riječi Mujine ljube, one pokazuju punu ravnopravnost u

slobodu koju je žena uživala u to vrijeme. Njih kao da izgovara savremena osviještena

žena koja ne haje previše za junaštvom svoga muža, kojoj je muževo izbivanje od

kuće neprihvatljivo. Njenim se riječima u pjesmu naspram dominirajuće

uzvišenoepske unosi jedna pragmatična ženska perspektiva. Istovremeno, ove

antiepski obojene riječi mogu da posluže kao kontraprimjer svim velikim

feminističkim pričama o epskom kodu i patrijarhalnom primitivizmu sredine koja ih

je iznjedrila.

- čin bračnoga izdajstva dešava se za vrijeme Mujina četovanja, taj strašni čin on

doživljava daleko od svoga ognjišta – u svome snu. Osjetio je neku slabost u nogama,

ili mu se „smrt približi“ ili ga „kakav kusur fata“ pa je malo prilegao a Talu zamolio

da sa društvom pričuva stražu. Poslije određenog vremena Tale ga pokušava probuditi

11 Čolaković, Mrtva glava…, pjesma “Nevjera ljube Muja Hrnjice”, stihovi 28-54, str. 258.

plašeći se da mu Mujo nije umro, da bi ga konačno razbudio pucnjem iz puške. Mujo

mu kazuje svoj san, kako je orao krstaš doletio njegovoj kuli i ugrabio utvu zlatokrilu;

- Posljedice velike izdaje su još strašnije, razmjere poniženja sluša iz majčinih

usta:

Nikad, Mujo, gore za života!Kamo sreća, o moj sine Mujo,Da sam čula da ste poginuli,muško bili, muški izginuli!12

- postojao je jedan veliki razlog da, ipak, živi – a to je osveta. Zato odlučuje da se

maskira u grdnoga prosjaka, u slijepog guslara koji će guslama sebi zarađivati za

život.

- Prvo pred svojim Kladuščanima mora provjeriti da li će ga poznati, pa kada se uvjeri

da ga ne prepoznaju siguran je da smije i preko granice. Na granici ga harambaša pita

da li zna pjesmu o Jovanovoj krađi Mujine ljube. Dok ga vode na čardak Mujo misli

da su ga prepoznali pa ga vode na pogubljenje. Zato se bori i savlada hajduke, a njima

je to znak da se možda radi o nekome svecu nadljudske snage. Ipak, vrhunac svega je

kada mora da opjeva uz gusle događaj koji ga je potpuno uništio – nevjeru i izdajstvo

svoje ljube. U završnim stihovima svoje pjesme on upućuje upozorenje svojim

domaćinima da se čuvaju Halilove oštre sablje, Taline teške batine i šamara Bojković

Alije. Ironijskim tonom, koji njegovi slušaoci uopće ne razumiju, Mujo anticipira

najvjerovatniji završetak ove pjesme – završetak osvetom u kojoj učestvuju pobrojani

Krajišnici. I postupak narativnoga nagovještaja kao i postupak ironijskoga bojenja

toga nagovještaja su još dvije novine u popisu dokaza epizacijske zrelosti bošnjačke

epike.

- Pjesma u pjesmi nije nikakva novina ali ni kao postupak nije previše korišten

u bošnjačkoj epici, štaviše, autoru ovih redova ovo je jedini poznati primjer. Tema

Mujine pjesme je njegova sudbina, on pjeva o sebi a da to slušaoci ne mogu niti smiju

da znaju. Interesantan je način na koji nastaje ta pjesma: hajduci su čuli za otmicu

Mujine ljube, događaj ima svoju cijenu jer se radi o dva velika junaka – otmičaru

Jovanu i slavnome Muji Kladuškome. Murataga Kurtagić, tvorac ove pjesme, time

nam nedvosmisleno sugerira način na koji nastaju sve epske pjesme, mora da se

dogodi važan događaj i da se nađe dobar pjevač koji će taj događaj opjevati. To su

12 Čolaković, navedeno djelo, ista pjesma, stihovi 561-564, str. 264.

završni koraci dozrijevanja jednoga pjesništva koje postaje svjesno sebe, uzbudljiv

trenutak samoposmatranja i samoprepoznavanja.

HALIL HRNJICA – MLADI JUNAK ILI DON ŽUAN

Halil u usmenoj predaji

- Mujo ima i brata Halila, najvjerovatnije samo u predaji i epskoj pjesmi, malo

je podataka koji dokumentiraju njegovo historijsko postojanje. Upravo zbog toga se

usmenoknjiževna znanost najmanje i bavila ovim likom, za razliku od Đerzeleza,

Mustaj-bega Ličkog i Muje Hrnjice o Halilu ne postoji nijedan ozbiljniji rad.

- Muvekit, u dobro poznatom miksu predaje i povijesti, spominje Halila kao

učesnika u pobuni Krajišnika iz 1637. godine:

A Halil je sa ostalim krajišnicima, došao u Banju Luku da protjeraju bosanskog defterdara Mahmud-efendiju. U borbi koja se vodila sa bosanskim valijom Vučom Mehmed-pašom, ubijeni su Halil i Ličanin Tale i sahranjeni u Banjoj Luci.13

Autor se zadovoljava tvrdnjom o Halilovoj i Talinoj sahrani u Banjoj Luci a da ničim

ne dokumentira tu tvrdnju, koju uzgred budi rečeno, preuzimaju i ponavljaju još

Bašagić, Hörmann i drugi.

Za Halila se uglavnom može reći da je nepovijesna ličnost sa jakim

povijesnim backgroundom. Ako i nema dokaza da je učestvovao u spomenutoj pobuni

onda se može zaključiti da je mogao učestvovati. Upravo na činjenici mogućeg a ne

stvarnog učešća u povijesnoj pobuni Krajišnika ispjevana je pjesma Filip Madžarin i

Gojeni Halil, pjesma koja možda na najbolji način ilustrira odnos književne i

povijesne zbilje. Naime, epski pjevač samo polazi od pobune i dalje gradi svoju

autonomnu priču o nezamjenjivosti krajiških junaka u Osmanskoj imperiji. Povijest

mu ovdje zapravo treba da bi ukazao na pogrešan potez i bezizlaznu situaciju sultana

kada podigne ruku na buntovne Krajišnike. U ovakvim situacijama epska

pripovjedačka praksa "domislila" je, nije bitno da li na stvarnoj historijskoj podlozi ili

ne, lik Ćuprilić-vezira, pravednika na carskome dvoru koji štiti i brani interese svojih

13 Muvekit, str. 316.

Bosanaca i Krajišnika, a, istovremeno, ne radi protiv carskih interesa.14 Mujo kao

potvrđeni učesnik pobune čuva i nosi u sebi strah od katulfermanske pravde te zato

odbija carev poziv za izlazak na mejdan Filipu Madžarinu. Stoga se Halil javlja kao

spasonosno rješenje, kao povijesno nefiksiran i, samim time, straha oslobođen junak,

spreman da izađe na mejdan neustrašivom izazivaču.

Ako je istina da je Halil poginuo u spomenutoj pobuni, kako to Naima,

Muvekit i njihovi sljedbenici tvrde, onda je nemoguće da on bude glavnim junakom

pjesme Filip Madžarin i Gojeni Halil, čija radnja dolazi poslije njegove pobune. To

što on ipak jest glavnim junakom spomenute pjesme pokazuje da narodni pjevač niti

dovoljno pouzdano zna niti previše drži do historijske istine. Ako narodni pjevač ne

drži do nje zašto bismo se onda mi u našim interpretacijama hvatali za nju? Uostalom,

već smo navodili riječi Muratage Kurtagića da on jedino slijedi zahtjeve epske a ne

historijske istine, da po njemu znati «istoriju» znači zapravo dobro poznavati

prethodno opjevane junake i događaje te epske zakonitosti kojima oni podliježu.

Manjak historije biva nadoknađen bogatom predajom i brojnim epskim

pjesmama o Halilu Hrnjici. Gotovo u svim predajama o Muji spominje se i mlađi brat

Halil, sa akcentom na objašnjenju kako je stekao nadljudsku brzinu. U predaji Salje

Ugljanina Halil ima susret sa istom vilom koja je Muju zadojila snagom:

A brata Halila, kome je bilo sedam godina, poslao je da čuva koze. Vila, što je nekad zadojila Muju, zadojila je tad i Halila, ali nije mu dala da pije koliko Muju što je bila dala, jer se sa Mujom pobratimila. Mujo ga je

14 “Mustafa-paša Ćuprilić postao je god. 1691. veilikim vezirom no pošto je god. 1692. izgubio bitku kod Slankamena u Srijemu, odanle se izgubio. Pripovijedaju, da se poslije pokazao pod imenom Jusuf-paša Ćuprilić i da je živio u Sarajevu u samoći i siromaštvu. Sagradio je sebi kolibu u Hadži Isa-begovoj mahali pokraj Miljacke, otprilike ondje, gdje sada leži Sim-Zade medresa. Pošto je umro, ukopan je na Alifakovcu, gdje mu se turbe i sad znade. Osim Mustafa-paše bili su veliki veziri: Ćuprilić Mehmed-paša (hodža Ćurpilija 1656. godine) i brat mu Husein-paša (1698.), zatim Fazil Ahmed-paša (1663. godine).Ćuprilići, koji su u Bosnu na vezirstvo dolazili, jesu Ahmed Numan-paša, koji je bio prvi put 1713, a drugi put 1717. godine, i Ahmed sadulah-paša, koji je prvi put 1752, a drugi put 1766. bio vezirom u Bosni.Svi ovi veliki veziri i valije bosanske dobiše ime Ćuprilije ili Ćuprilići otud, što vuku lozu iz varoši Kjüpri, ili kako Bošnjaci vele “Ćuprija” – u Anatoliji. Pripovijeda se, da je djed Mustafa-paše Ćuprilića, imenom Hasan-aga, bio Arnaut, koji se iz nepoznatih uzroka iz Arnautluka preselio u Anatoliju.Husein-paša Ćuprilić u turskoj povijesti ima pridjev “amidža” i to stoga, što je stric (amidža) velikog vezira Fazil Ahmed-paše. Ovome pak nadjenuše tursko ime “Hatem ul uzera” što znači “konac vezirstva”. Bio je tako zaslužan čovjek i valjan upravitelj carstva otomanskog, da poslije njega nikog nisu smatrali da je sposoban vršiti zvanje velikog vezira.” – Hörmann, knjiga I, str. 577-578.

sutradan poslao opet sa kozama da ih čuva. Halil ih je pustio u planinu da pasu. Kad je hteo kući, iskoči jedan zec iz džbunja, i pomeša se među koze. Halil pomisli: koza se ojarila. I nije više hteo da ga pušta od koza. Nikako mu nije dao da pobegne. Jadni zec mogao je da skače ovamo onamo, ništa mu nije pomoglo. I srećno ga je doveo sa kozama i uveo u ahar. Mujo ga pita: kako je čuvao koze. – Lepo sam ih čuvao, ali ojari se jedna koza, a jare je pobesnelo i htelo u planinu. Jedva sam ga dognao; neće da stoji sa kozama. Mujo htede da vidi jare i nađe u jednom uglu zeca gde se šćućurio – gotovo mu žuč pukla, toliko se jadni zec umorio. – To nije jare, to je zec što si dognao. Pošto si dognao zeca, nisi više za to da čuvaš koze. Koze ćemo dati drugom. Ujutro dadu koze drugom. A oni skupe četu, otprilike trideset drugova. I Mujo je sagradio svoju kulu.15

Usmeni pripovjedač zna da ne mogu biti dva junaka iste snage, bez obzira što su bili

miljenici iste vile. Čak se i sama gorska vila više stavlja na stranu Muje, jer se sa njim

pobratimila, zbog čega Halilu daje manje mlijeka. Manjak snage kod Halila biva

nadoknađen viškom brzine, što se dokazuje u anegdoti sa zecom i kozama. Ako ih je

gorska vila odabrala iz mnoštva drugih da ih obdari snagom i brzinom, to im je onda

bio znak da se ne mogu baviti običnim poslovima kojima se bave mnogi drugi, oni su

bili predodređeni za nešto više – za četovanje.

U epskoj kosmogoniji Muratage Kurtagića Halil spada u tzv. drugu generaciju

junaka, kojoj je prethodila prva mnogo snažnija generacija, kao što su Alija Đerzelez i

Marko Kraljević. Štaviše, po Kurtagiću, Halil je nasljednik velikog junaka Đerzeleza,

o čemu su se njih dvojica neposredno dogovorili prilikom susreta "na planini Hrsavi

iza zemlje Francuske».16 Prema toj predaji "Mujo, Halil, Omer, Mustajbeg, Tale,

Osman i ostale gazije spadaju u drugu generaciju heroja. Oni su počinili najveće

poduhvate, premda bijahu manje snažni i kratkovječniji od “prvija junaka”.17 Halil je

za Kurtagića bio neka vrsta moralnog i viteškog uzora, savršenog “umjetnika borbe”

kojemu je pokušavao «parirati» svojim guslarsko-pripovjedačkim umijećem.

Murataga ima odgovore na sva pitanja pa tako i na pitanje otkuda Halilu

nadimak «Gojeni». Nadimak mu dolazi od siromašne majke koja ga je teškom

mukom odgajala, tako da mu je od muke znala često pjevati:

15 Schmaus, Gesammelte…, str. 64.16 Čolaković navodi kako ima zabilježenu ovu Kurtagićevu predaju o susretu Alije Đerzeleza i Halila Hrnjice. – Čolaković, Mrtva glava…, str. 300.17 Čolaković, Mrtva glava…, str. 300.

«Nivi majka u najgore doba sina,U halu sam ga rodila,Halil mu ime postavila.»Al' mu majka uz bešiku peva:Hej, da Bog da, ako te odgajila majka,Da Bog da, da bideš prvi od svija junaka,Siromahu svakom da si od pomoći,A zljikovcu svakom da si na biljegu!Da mi se zlikovca plašit' nećeš,A sirotinju da spašavaš.Da Bog da, ako mi se arđavija plašio,Da Bog da se majci ne podnjivio.Ako se arđavija ne plašio,No svakad za siromahe glavu ulag'o,Da i… Da bideš junak nad junacima,Da Bog da te majka odgajila.18

Ime Halil dobio je po trenutku u kome se je rodio, a to je bilo vrijeme ljute nevolje i

bijede koja je zadesila njegove roditelje.19 U ovoj svojevrsnoj uspavanci Halilova

majka kazuje u vidu želje glavne osobine budućeg junaka: da bude junak nad

junacima i da pomaže sirotinju. Kurtagić kao narodni pjevač iskazuje maksimalno

povjerenje prema tradicionalnom epskom okruženju i odgojnom radu na stvaranju

novih junaka. Na drugom mjestu, u pjesmi Smailagić Meho, Halila se često naziva

djetetom, što zapisivača te izuzetne pjesme Friedricha Kraussa navodi da dadne

sljedeće objašnjenje: "Halil se zove djetetom, jer ga je Mujo, stariji brat, od djetinjstva

othranio".20 I u ovom objašnjenju se akcenat stavlja na odgojni uticaj porodice u kojoj

je Halil rastao. U ovom željnom oblikovanju lika izostala je jedino izuzetna ljepota

kojom će junak kasnije takođe biti obdaren.

Mladi junak

Halil je predstavniki idealnog epskog junaka, on nosi u sebi najvrjednije epske

osobine: mladost, brzinu, snagu, ratničko umijeće, viteško ponašanje i ljepotu. Svi

drugi imaju poneku mahanu, a on kao da je lišen tih nedostataka i pomalo nestvaran,

zbog čega djeluje isuviše epski. Narodni pjevač kao da je htio galeriji «nedovršenih»

pridodati i jedan potpuno dovršen lik – epskog junaka u pravom smislu riječi. Dok

18 Čolaković, Mrtva glava…, str. 133.19 Hal – nevolja, bijeda; - Prema Školskom rječniku bosanskog jezika Dževada Jahića.20 Krauss, str. 134.

Mustaj-beg samo predvodi i sa distance posmatra borbe, dok Mujo prihvata borbu tek

kada nema drugog izlaza, dotle se Halil u svakom trenutku ponaša epski – svaki

izazov prihvata bez kalkulacija i odaziva se svakom pozivu gdje se treba dokazati kao

junak. On je uvijek u okršaju i ne zna za strah, što u krajnjem slučaju i pristaje uz

njegove godine. Stoga je i logično što Murataga Kurtagić baš u Halilu vidi pravog

nasljednika Alije Đerzeleza. Kao idealni junak Halil je neka vrsta savršenog odraza u

ogledalu, ono što narod kome pripada želi da vidi kao svoj stvarni odraz, on je

direktni potomak Alije Đerzeleza, ali i stalni podsjetnik na zlatna vremena, na stoljeća

ekspanzije i blagostanja Osmanskoga carstva u vrijeme dekadencije istog.

Veliki je nesrazmjer između Halilove junačke naravi i «surove» zbilje kada se

nađe pored lakrdijaša Budaline Tale. Sa jedne strane gotovo naivno djeluje jedan

idealni junak naspram prepredenog šaljivdžije, a sa druge, kao da imamo likove iz

različitih vremena i svjetova. Budalina Tale želi da se našali sa svojim prijateljem i iz

zasjede tobože izaziva Halila na dvoboj:

Kopilane, Hrnjičić-Halile!Kud si đoga zamučio svoga?Čiju li ćeš kulu porobiti?Čiju li ćeš ljubu zarobiti?Otvori mi toke na prsima,Žao mi je toke pokvariti!21

U Halilovu svijetu ne postoji šala niti igra, sve je uvijek smrtno ozbiljno, riječi mogu

značiti samo ono što doslovno znače. Zato Halil bez dvoumljenja prihvata poziv na

mejdan:

Udri, more, gdje god tebi drago!Gdje god zgodiš, zaboljet me neće.22

Kada otkrije da je bila u pitanju samo još jedna Talina lakrdija ne pokazuje znake

ljutnje. I Halil i Tale dio su istog svijeta, epskog, ali kao da nisu dio istog vremena.

Taj sudar idealno-epskog i zbiljsko-epskog odigrava se i u odnosu Halila

21 Hörmann, knjiga II, pjesma B-XLII-H Halil i Janja Bunića bana, stihovi 463-468, str. 69.22 Hörmann, isto, stihovi 472-473, str. 69.

spram brata mu Muje. Tamo gdje Mujo pokazuje suzdržanost i strah Halil bez

oklijevanja prihvata izazov. Tako je bilo u slučaju carskog poziva da se ide na mejdan

Filipu Madžarinu kojega Mujo odbija (Filip Madžarin i Gojeni Halil), tako je bilo i

kod odluke da se ide u Skradin po lijepu Anđu (Hrnjice u Skradinu), pa kod namjere

da Halil sam ide osloboditi Talu (Tale Ličanin u sužanjstvu), kod odluke da učestvuje

u obdulji za ruku lijepe Anđe (Krnjević Alija). U pjesmi Hrnjica Halil i Milić

Harambaša Mujo ne krije strah od Milić harambaše, jer je jednom već bio pobijeđen

od njega. Halila, međutim, ne plaši ni Mujino loše iskustvo niti Milić harambaša i bez

dvoumljenja traži Đogu da sam pođe na mejdan harambaši.

U pravilu, svako Mujino odbijanje propraćeno je Halilovim traženjem

Mujinoga konja, jer je Đogo najbrži konj na Krajini. Mujo u početku obično odbija

dati svoga konja, «krila Krajine», «obje ruke svoje», ali na Halilovo tvrdoglavo

insistiranje mora popustiti, «znade Mujo svoga brata Halila». U prepirkama koje

obično nastaju oko Đoge Halil ljutito podsjeća Muju da je Đogo podjednako njegov

koliko i Mujin, da su ga zajednički blagom zadobili i da će ako treba svoju polovinu

ubiti. Mujo ne samo da popušta u pogledu konja nego i sam često nevoljko pristaje da

ide sa Halilom.

Scene ovakvih sukoba između Halila i Muje su česte i detaljno razrađene. U

pjesmi Krnjević Alija Halil kao mlađi brat silazi da vidi ko lupa halkom na vratima.

Kad mu nepoznati gost na kapiji daje knjigu on ga upozorava na običaj da se knjiga

ne daje na vratima niti mlađemu kada je stariji brat kod kuće. Čitajući knjigu Mujo

«glavom podmahuje» i «zubom potškripuje», na šta Halil na svoj način reaguje:

Otklen, Mujo, knjiga šarovita?Je li, brate, od kakva mejdana?Evo, Mujo, džebelije za te.23

Ne samo da je spreman pripomoći bratu u nevolji nego, ako treba, biti mu zamjena u

mejdanu. Mujo objašnjava kako je pogazio obećanje dato djevojci Anđi iz Lehuta da

će je izbaviti kad joj «prsti za prstenja budu» i «lice za ljubljenja bude». Halilova

prvobitna radoznalost sada prerasta u ljutnju na brata što mu je prešutio mogućnost

izbavljenja djevojke iz Lehuta:

23 Nametak, Krnjević Alija, stihovi 59-61, strana 18.

Što ti meni isprije ne kažeš?!Ja bi' davno saš'o do Lehuta,Da bi rusu izgubio glavu,Ja tavnicu vlašku naselio.Vet daj meni tvojega đogina!24

Mujo gotovo po automatizmu odbija dati Đogu, jer će mu konja osužnjeti, obje

odrezati ruke i Krajini krila oblomiti. Halilova ljutnja sada prerasta u nekontrolisani

bijes iz kojega se izliva čitava bujica teških riječi:

Čuješ li me, buljubaša Mujo,Nije ti ga žena donijela,Moj Hrnjica, u ruhnom sadnuku!Ako nam je ost'o iza babe,I moja je u njem' polovina,Ako smo ga za blago kupili,I tako je moja polovina.25

Naravno, Mujo kao stariji brat popušta, jer dobro zna prijeku narav svoga brata i daje

mu Đogu. Ako bi, ipak, u drugoj situaciji Halil krenuo bez Đoge na svome malinu,

Mujo bi se sažalio i ponudio mu svoga konja (Hrnjica Halil i Milićharambaša). U

ovoj i sličnim scenama dolazi do izražaja kontrastna narav njihovih karaktera, na šta

je posebno ukazao i Alois Schmaus.26

U već spominjanoj pjesmi Filip Madžarin i Gojeni Halil Tale pokušava

"pripitomiti" Halila i nagovoriti ga da se posluži lukavstvom u mejdanu sa Filipom

Madžarinom. U jednom trenutku on pristaje da obuče na sebe poderanu Talinu odjeću

i posluži se tzv. obrnutom psihologijom, te na taj način iznenadi protivnika. Kada je

zbog te odjeće doživio uvrede od Stambolija ponovo odlučuje navući svoje raskošno

junačko odijelo i pokazati se u pravome svjetlu. On nije mogao biti ono što u stvari

nije – lakrdijaš – ta je uloga rezervisana za Budalinu Talu. Ali ni Tale sigurno ne bi

mogao biti carski mejdandžija, makar zbog neugledne vanjštine, ta se čast zaslužuje, u

Stambolu ne mogu važiti pravila koja važe u Krajini.

24 Nametak, Krnjević Alija, stihovi 162-166, strana 21-22.25 Nametak, isto, stihovi 174-180, strana 22.26 “Počeci se naziru i u H 74 gde se u tu svrhu iskorišćuje kontrast između braće Hrnjica i to kao kontrast karaktera (poverljivost – nepoverljivost) i kao kontrast radnje (Halil se, na brata, razboli i upravo time omogućuje odvođenje konja).” – Schmaus, Studije…, str. 179

Na samome kraju pjesme, kada mu sultan nudi bogatu nagradu za učinjeno

djelo, Halil odgovara:

Neće ništa, sultan-padišahu,Već daj meni tvojega fermana,Da me niko opanjkat ne može,Niti mene, niti moga brata.27

Ove bolno iskrene riječi na najbolji način otkrivaju pravu historijsku pozadinu ove

pjesme, ali i bošnjačke epike u cjelini. Njihova snaga je u izrazu jednoga stanja a ne u

odrazu jednog ili više događaja. One izražavaju svu težinu krajiškog života, sve

nesporazume sa Stambolom i sultanom i sve želje Krajišnika da ih se ostavi na miru.

Vitez epske pjesme

Kao savršeni epski junak Halil drži do svoje odjeće, oružja i konja. Ako je

spreman svakome na mejdan izaći onda je logično očekivati da pod sobom ima

najboljeg krajiškog konja – Mujina Đogu. Ali je isto tako logično za očekivati da na

sebe oblači najraskošniju i najskupocjeniju odjeću, najraskošnije i najubojitije oružje.

Koliko do odjeće i oružja drži vidi se u sceni odijevanja za polazak u oslobađanje

Tale iz sužanjstva.28 U posljednjim stihovima ovoga opisa narodni pjevač se poziva

(referira!) na jednu drugu Halilovu borbu u jednoj drugoj pjesmi, nadaleko čuveni

mejdan sa Filipom Madžarinom, što samo još jednom potvrđuje Čolakovićevu tezu o

unutrašnjem jedinstvu bošnjačke epike, a što bi prema Schmausu i Braunu trebala biti

jedna od pripremnih radnji u procesu nastanka epa.

U toj drugoj pjesmi – Filip Madžarin i Gojeni Halil – nalazi se sigurno jedan

od najljepših opisa junakovih priprema za mejdan. Nepoznati narodni pjevač29 je vrlo

detaljno opisao opremanje konja, junakovo odijevanje i uzimanje ubojitog oružja, na

šta je potrošio cijelih 131 stih. Halil prvo silazi u podrum da timari svoga Đoga

„mlakom vodom i raki-safunom“, poslije čega nabacuje na njega raskošnu opremu:

27 Hörmann, Filip Madžarin i Gojeni Halil, pjesma XXXIII, knjiga II, stihovi 1845-1848, str. 497.28 Hadžiomerspahić, Tale Ličanin u sužanjstvu, stihovi 158-178, str. 190.29 Đenana Buturović nije uspjela doći do imena narodnog pjevača koji je ispjevao ovu pjesmu Hörmannovu saradniku Mehmedu Kalabiću.

Udario rahta na đogata,Niz raht mu je sto i dvades’t kita,svaka kita od suhoga zlata.Pa ga pokri puli-abaijom,abaija zlatom izvezena,na unkašu bjehu mjesecovi,od suhoga načinjeni zlata,zauzda ga đemom studenijem,na glavu mu rešmu udario,od suhoga ispletenu zlata.Iz rešme su kite opružene,Zlatne kite niz obraza đogu,Na prsim’ mu Danica zvijezda,a na čelu sjajna mjesečina,u mjesecu alem-kamenovi.30

Tako opremljenog izvodi ga na avliju da ga pokaže begovima i agama na serdarevoj

kuli: „avlija se butun razasjala / od zineta, što je na đogatu“. Ostavljajući đogata na

avliji da mu se prisutni dive, penje se na čardak te od sestre Ajkune traži svoju bošču

sa haljinama. Oblači prvo „gaće i košulju“, zatim „džamadana zlatna“ sa almas-

kamenovima, pa „tri đečerme zlatne“ sa zlatnim pucetima. Sa posebnom pažnjom

pjevač opisuje crvene čakšire:

Kako su mu crvene čakšire!Kuda švovi, tud gajtani zlatni,kroz kovče mu opletene guje,sve su guje od suhoga zlata,na koljenim’ glave sastavile:kada kroči Mujagin Halile,zijevaju na koljenim’ guje;bi ti reko i bi se zakleo,da su guje na koljenim žive:terzija ih tako načinio.31

Poslije čakšira na red dolazi crvena dolama, ukrašena zlatnim vezom sa još jednim

motivom guja koje “ožive” kada se Halil kreće. Odijevanje završava omotavanjem

svilenoga pasa (bensilaha) i prelazi na oružanje. Bensilah je upravo zgodan detalj za

pravljenje prijelaza sa odjeće na oružje, jer za njega zadijeva puške od suhoga zlata sa

dodatnim ukrasom od dva kamena draga, na dar dobijene od Ćuprilić-vezira. Na pleća

zlatne toke meće optočene almas-kamenom, posebno se ističe puce pod grlom iz

kojega pri nevolji ispija “lozovinu pivo”. Zatim uzima sablju dimiskiju, na glavu

30 Hörmann, knjiga I, pjesma Filip Madžarin i Gojeni Halil, stihovi 836-850, str. 472.31 Hörmann, isto, stihovi 878-887, str. 473.

natiče kalpak a na kalpak čelenke sa zlatnim perima, zatim pušku džeferdara i na

kraju koplje kostolomno. Narodni pjevač u silnoj želji za dočaravanjem blještavila

junakove odjeće i oružja poseže za uobičajenim stilskim sredstvom – hiperbolom.

Kako drugačije objasniti silno zlato i silno oružje koje sa sobom uzima Halil? Da se

sve ne bi svelo na mehaničko nabrajanje, u jedan dosadan opis odjevnih i ukrasnih

predmeta, nepoznati pjevač je svoga junaka pratio do u njegovu sobu i uhvatio ga u

trenutku odijevanja. Tako smo umjesto običnog (p)opisa stvari mogli pratiti čin

odijevanja, umjesto statike jednog stanja – dinamiku jednog čina/radnje. Na jednom

mjestu sretno su spojene prostorna i vremenska dimenzija, što je odlika samo

vrhunskoga pripovijedanja. I ovo je jedan od dokaza izuzetne vrijednosti ove pjesme,

na šta su već ukazivali Jagić i Đenana Buturović, ali i još jedna potvrda epizacijske

zrelosti bošnjačke epike.

Vratimo se još jednom Halilovoj odjeći i oružju u pjesmi Tale Ličanin u

sužanjstvu. Da bi razbio monotoniju nabrajanja odjevnih i ukrasnih predmeta usmeni

pripovjedač živo opisuje i rezbarije na kopčama, demonstrirajući na malom prostoru

umijeće pripovijedanja. Zapravo se opisom izrezbarenih guja na kopčama želi

pokazati optimalan odnos dijelova spram cjeline i način na koji se dolazi do

zaokružene priče. Guje su izrezbarene u dijelovima na svakoj kopči ponaosob da bi na

svim kopčama zajedno davale cjelinu. Tako nam na mikroplanu usmeni pripovjedač

daje do znanja da ima svijest i znanje o svome pripovijedanju kao o poslu u kome je

jako važno znati mjesto i vrijednost pojedinačnih dijelova i istovremeno imati jasnu

predstavu cjeline – savršena demonstracija osnovnog struturalističkog poučka i prije

pojave strukturalizma o odnosu među dijelovima i odnosu dijelova spram cjeline.

Rezbarija se završava na posljednjim kopčama na koljenima tako da u stanju

mirovanja guje imaju sastavljene glave, a u hodu se rastavljaju i sastavljaju, kao da će

napasti junaka. Još jedna demonstracija, ovaj put filmske animacije, pokretnih slika,

prije pojave filma. Školski primjer razbijanja statike jednog stanja (opisa) u dinamiku

zbivanja tamo gdje zbivanja uopće nema. Zapravo se na ovome primjeru pokazuje sva

zrelost jednog pripovijedanja koje je postalo svjesno sebe i koje ima potrebu, makar

na mikroplanu, kroz ovakve slikovite primjere posvjedočiti tu samosvijest. Tako

bismo Schmausovu popisu kvaliteta koji svjedoče višu, epizacijsku, fazu razvoja

bošnjačke epike, mogli dodati i ovaj.

Kao junak Halil uživa ugled i na protivničkoj strani. Kada Hrvat Luka saznaje

da ga u mejdanu tjera Halil on se Bogu zahvaljuje što će ga takav junak pogubiti

(Mejdandžija Sirotan Alija). Halil, međutim, nije junak samo na bojištu, on

upražnjava i sve druge oblike viteškoga nadmetanja. Najčešće su to obdulje, konjske

trke, u kojima se pobjedom dobija ruka banove kćerke ili ruka zasužnjene djevojke

(djevojka na košiji). U Skradinu on se prvo utrkuje za ruku banove kćerke Anice, a

potom i za ruku robinje Zlate, njegove zaručnice koja je već dvanaestu godinu bila u

sužanjstvu (Hrnjice u Skradinu). Zadarski ban organizuje nekoliko viteških

takmičenja u kojima uzima učešće i Halil, jer je došao da vodi banovu sestru Jelicu.

Najprije se nadmeću u gađanju jabuke na koplju a zatim u bacanju kamena s ramena.

U obje igre Halil pobjeđuje i potom uz pomoć svojih Krajišnika odvodi Jelicu sa

sobom.

Bošnjačka epika jednostavno vrvi različitim scenama viteškoga nadmetanja, tu

su konjske utrke (obdulje), pješačke utrke, bacanje kamena s ramena, gađanje mete

kopljem, hrvanje itd. Sjetimo se samo pjesme Trka na Tihovu, gdje se u 1159 stihova

opijeva ova čuvena utrka, u kojoj je Halil glavni obduljaš sa krajiške strane. Trka ima

karakter legalnog nadmetanja, gdje se Krajišnici ne moraju preoblačiti u tuđa kaurska

odijela, ali i interancionalni karakter, gdje se individualni kvaliteti udružuju zaradi

kolektivnog probitka, gdje je singularno rivalstvo ja – ti potisnuto pluralnim mi – oni.

Zato Mujo autoritativno izlaže taktiku prije utrke bratu Halilu da suspregne želju za

ličnim nadmetanjem, da ne smije na cilj stići prije konja bega Mustajbega i bega

Šestokrilovića i da strogo vodi računa o kolektivnom interesu:

O moj brate Goješan Halile,Dobro pazi, brate, u obdulji,Dobro pazi široka dorata,Kada budeš brate u obdulji,Ako vidiš, Goješan Halile,Da ć' uteći vranka bedevija,Ti ne žali gjoge od kandžije;Ako vidiš, Goješan Halile,Da je brži golub od kobile,Ne progoni, brate, kraj goluba;Ako vidiš, brate od matere,Da nemore golub Mustajbega,A da more vranac Alibegov,Ti proćeraj vranca na Tihovo,Nedaj nama svoj širokoj Lici,

Nemoj begu obraz zapaliti.Ako l' vidiš, Gojeni Halile,A da more golub Mustajbegov,Pa će prvi na košiju sići.Tad će za njim rigjan udariti,I rigjan se hitar prigodio,Ne može mu golub odguliti.Pa moj brate Gojeni Halile,Da bi za njim vranac udario,Dobar vranac Šestokrilovića,Ne progoni, brate, ni gavrana,Makar bio iz Ungjurovine,Beg je, brate Goješan Halile,Reć' će njemu mlade Ungjurlije,Vidi bega Šestokrilovića,Ta sišli su atiod Udbine.Ti najzadnji sigji na Tihovo,Stoga nemoj vranca prolaziti,Neka sigje Šestokriloviću,A za našim begom Mustajbegom,Jere znadu ličke nabodice,Da je brži gjogat od goluba.32

Najvažnije je da naš konj stigne prvi na cilj, a kad je već naš neka to bude begov,

neka se zna gdje je kome mjesto, a znaju «ličke nabodice» da je Đogat brži od

Mustaj-begova goluba.

Jedan kulturološki ekskurs

Još je Matija Murko ustvrdio da epske pjesme nisu izraz historijske

faktografije već "odraz kulturnih prilika u prošlosti" i da umjesto faktografske nude

kulturno-historijsku istinu. To nadalje znači da nikada ne možemo staviti znak

jednakosti između epskih i historijskih događaja i ličnosti. Uostalom, epski se pjevač

ni ne trudi da pamti i opijeva historijske događaje, on ni ne drži previše do njihove

istinitosti, zanimljivi su mu samo onoliko koliko mu mogu poslužiti u njegovoj

kreaciji da što vjerodostojnije dočaraju epsku istinu. Vidjeli smo da Murataga

Kurtagić jedino drži do «istorije» opjevane u jednoj pjesmarici u čiju vjerodostojnost

se ne sumnja, jer ju je potvrdila posebna komisija. U skladu sa ovim shvatanjem,

možemo sasvim pouzdano iz epske poezije rekonstruirati kulturnu klimu određenog

32 Hadžiomerspahić, Trka na Tihovu, stihovi 751-787, str. 343-344.

perioda, pa tako i iz pjesme Trka na Tihovu – kulturu nadmetanja u konjskim trkama

osmanskog doba.

Dakle, konjske trke ili obdulje su najčešće organizirane da bi se osvojila ruka

određene djevojke, ili da bi se otkupila, a vrlo često sa otkupom i za sebe osvojila,

zasužnjena djevojka. Za takve djevojke se obično kaže da su stavljene na košiju. U

ovoj pjesmi dvije zasužnjene djevojke, dvije sestre Zlata i Fata, mole bana sigetskoga

da ih stavi na košiju uzdajući se u brzinu unđurskih konja. Ban prvo mora pitati

bečkoga ćesara za dozvolu pa tek onda prihvatiti prijedlog zasužnjenih djevojaka i

prihvatiti se organizacije obdulje. Djevojke pišu knjigu svome ocu Osmanu Alajbegu

a on obavještava budimskog vezira i traži dozvolu za slanje konja na obdulju. Vezir

zna da su najveći junaci i najbrži konji na Krajini / Udbini i piše knjigu Mustaj-begu

Ličkom sa pozivom na obdulju. Tek tada Mustaj-beg poziva svoje junake i vrši

pripreme za odlazak na tu utrku. Pripreme se sastoje u pravljenju naročitog rasporeda

konja, najprije «meće ate đogataste, / pa za njima ate alataste, / p' onda meće ate

dorataste, / pa za njima vrane bez biljega».33

Međutim, obdulja nije samo natjecateljski čin već i jedinstvena prilika da se

pokaže sav sjaj i raskoš odjeće, konja i oružja pred protivnikom. Sa tom idejom beg

svojim Udbinjanima savjetuje:

Koji ima dobro odijelo,Nek' ga dadne boljemu junaku,Koji ima dobroga hajvana,Nek' ga dadne boljemu junaku.34

U takvom rasporedu, sa takvom opremom i konjima udbinjski junaci ujahuju u Budim

izazivajući divljenje domaćeg stanovništva. Svi se dive Liki Mustaj-begu i Hrnjicama

ali i smiju Talinoj poderanoj odjeći i smiješnome konju. Mustaj-beg Lički u pratnji

Muje Hrnjice odsijeda kod budimskog vezira. Beg u dogovoru sa vezirom priprema

vojnu pratnju a Mujo je zadužen za okupljanje i vođenje takmičara. On predvodi

svojih dvjesta konjanika do Sigeta gdje ima prvi susret sa ljutim protivnikom Antom

generalom i njegovom vrankom bedevijom. Na koncu, noć uoči utrke Mujo izlaže već

spominjanu taktiku svojim saborcima i učesnicima utrke. Preostaje im samo još da

33 Hadžiomerspahić, Trka na Tihovu, stihovi 519-522, str. 336.34 Hadžiomerspahić, Trka na Tihovu, stihovi 528-531, str. 337.

ujutro, pred samu utrku, prijave svoje konje, dajući po jednu žutu madžariju, što još

jednom pokazuje da su samo imućniji mogli sebi priuštiti učešće na obdulji.

Iz ovog detaljnog prepričavanja pjesme koja pjeva o konjskoj utrci otkriva se

jedan segment vojničkoga života u to doba, jedna bogata kultura viteškoga

nadmetanja bez prolijevanja krvi. Radi se o tradiciji konjičkih utrka njegovanoj sa

obje strane granice. Imponira uređenost postupaka u takvim manifestacijama do u

detalje, sve je nekako ceremonijalno i svečano, sve stvari imaju svoje određeno

mjesto kao što i svaki lik zna svoje mjesto u tadašnjoj hijerarhiji. Zna se ko mora dati

dozvolu banu za sazivanje obduljaša, kao što i Osman Alajbeg zna da o pozivu na

obdulju mora upoznati prvo svoga vezira. Vezir daje dozvolu za pozivanje Krajišnika,

Mustaj-beg po protokolu mora prvo ići veziru u posjet na dogovor oko daljih

postupaka i radnji. Ništa nije prepušteno slučaju niti hiru pojedinca. Taktička upustva,

najprije Mustaj-begova pa potom i Mujina, još jednom pokazuju koliko se i taktici

pridavao značaj. Briga za utrku i trkače ide sve do njihove odjeće i konja koje će

jahati, jer oni više ne predstavljaju samo sebe.

Neke komparativne prednosti koje se daju lijepo iskoristiti

Nije rijetkost da su nadmetanja dijelom velikih narodnih zabava, gdje se u

različitim igrama uključuju i djevojke. Takvo veselje priređuje janočki ban na kojemu

učestvuje Halil sa svojim Krajišnicima u pjesmi Mejdandžija Sirotan Alija. U

odlučujućoj utrci Halil naivno nasjeda na prevare svojih protivnika, ali ipak uz pomoć

vila pobjeđuje. Još od ulaska u grad Janok Halil je zbog svoje ljepote bio

predmetom pažnje mnogih djevojaka, posebno banove kćerke Mitre:

Kad goć reda na Halila dođe, Na nj Vlahinja okom namiguje, Na nju Halil i okom i brkom I bijelim poškripljuje zubom. 35

Uz sve prethodno spomenute osobine Halil je sigurno bio najljepši junak

bošnjačke epike. Za njegovu ljepotu se znalo i na protivničkoj strani. U sjajnoj

35 Nametak, Mejdandžija Sirotan Alija, stihovi 580-583, str. 130.

završnici ove iste pjesme ban mu se duboko zahvaljuje za izvojevanu pobjedu nad

zulumćarom Lukom i žali što je kćerku već obećao drugom. Halil, međutim, zna ono

što ban ne zna, da je Alija, kome je Mitra bila obećana, našao svoju zaručnicu Mejru.

Zato ironično i dvosmisleno odgovara banu:

Deder, jadan, ne budali, bane!Daleko je dok ograne sunce,A još dilje dok svatovi pođu,Još se ne zna ni čija je Mitra.36

Svoje osnovne prednosti, mladost i ljepotu, obilato koristi da bi se pokazao i kao

uspješan osvajač ženskih srdaca. Zato imamo čudnu pojavu da Halil izbavlja iz

sužanjstva ili zadobija u pohodima preko granice veliki broj djevojaka, ali da ga,

s druge strane, nikada ne možemo zateći u njegovu domu u porodičnoj atmosferi

sa svojom ženom, kao što imamo scene Muje i njegove hanume. Niti Halil ima

svoje djece. Tu se jednostavno radi o donžuanskom odnosu prema djevojkama, koje

su same željele da ih on izbavlja iz sužanjstva ili vodi svojoj kući. Na popisu

osvojenih djevojaka su Zlata Bilić ( Ženidba Gojenog Halila ), robinja Anđelija

( Hrnjičić Omerica ), Janja Bunić ( Halil i Janja Bunića bana ), Rudanova Mejra

( Gojeni Halil i deset hajduka ), Rosanda sestra Milana Ćesedžije ( Serdar-aga Mujo

i Milan Ćesedžija ), Anđuša kćerka janočkog bana ( Hrnjica Mujo u Janoku

zarobljen ), banova kćerka Anica ( Hrnjice u Skradinu ), banova kćerka Milica

( Ličani izbavljaju Šarca Mehmedagu ), Jelica Smiljanić ( Ženidba Hrnjice Halila sa

Jelom Smiljanića ), banova sestra Anica i Zlata Omerova ( Ženidba Hrnjice Halila

sa dvije djevojke ), robinja Mejra Brdarić ( Ženidba Hrnjice Halila i Primorca

Ilije ), Jefimija ( Dizdarević Mehi izbavlja Zibu Peštić Alibega ), sestra Krnjević

Alije Mejra ( Krnjević Alija ), Mitra ( Mejdandžija Sirotan Alija ) . Kao što se vidi, za

njegovu se ljepotu znalo i čulo mnogo više preko granice te je stoga bivao predmetom

žudnje mnogih prekograničnih djevojaka. Osim što su bile čuvene po svojoj ljepoti

poticale su iz jednako uglednih i viđenijih porodica.

Tamo gdje se on pojavi nastaje pometnja među djevojkama. Kada ga ugledaju

djevojke iz Bilića grada traže babu-sirbazicu (vračaru) da ga začara kako bi što duže

lutao sokakom a one ga mogle što duže gledati (Ženidba gojenog Halila). Pašina

36 Nametak, Mejdandžija Sirotan Alija, stihovi 903-906, str. 139.

kćerka Zlata se razboli za njim i nagovara majku i oca da je odmah dadnu ako joj

bude mušterija. Još jednom se Halil pokazuje kao nenadmašan vitez i ne odustaje od

Zlate kada čuje od oca da je pod mahanom, da je zatočenica odmetnika Ilije.

Naprotiv, baš zato joj i jest mušterija što je pod mahanom. Slijedi jedna lijepa

ljubavna scena dosta neobična za epsku pjesmu. Ovaj Don Žuan bošnjačke epike

spretno koristi Zlatinu blizinu i njen pokušaj da ga počasti šerbetom:

Obazre se Zlata iz budžaka,Pa dohvati šerbe iz dolafa,L'jevu ruku na prsa navali,A iz desne potkuči maštrafu.Nu nesretna brata Hrnjičina,Ne htje uzet maštrafe u ruku,Već djevojku za bijelu ruku.Privuče je k sebi na koljena,A proli se šerbe po minderu.Na nju l'jevu navalio ruku,Dok je sebi sjede na koljeno.A djevojka azgin se desila,Svu je butum rosa prihvatila.A nesreće Mujova Halila,Jer jagluka za pasom ne ima,Da otruni rosu u djevojke,Već joj stade rosu ispijati,Gubicama po jagodicama.37

Scena je erotski nabijena živom prisutnošću tjelesnoga dodira, neskrivenim

poljupcima ali i skrivenom simbolikom u slici prolijevanja šerbeta po minderu.

Ne samo da djevojke uživaju u njegovoj već je i on znao uživati u njihovoj

ljepoti. Zapravo je njemu ženska ljepota davala snagu u najtežim trenucima, u

odlučnim mejdanima. U mejdanu sa banom zadarskim,38 kada je bio pred porazom,

Tale ga bodri ljepotom dviju djevojaka, Zlatije i Ružice. Halil samo jednim pogledom

na lijepo Zlatijino lice dobija novu snagu i pravi preokret u borbi te konačno

pobjeđuje bana. O toj izvanrednoj sceni piše i Rašid Durić:

U malaksalom Hrnjici u istom momentu srce zaigra, snaga ga obuzima: kao da je magijski napitak popio, on ruši dotad nesavladiva grdosiju. Kako je starogrčki junak Antej snagu iz zemlje, u dodiru s njom

37 Hörmann, Ženidba gojenog Halila, pjesma XXXVI, knjiga I, stihovi 238-255.38 Hörmann, Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja, pjesma XLIX, knjiga II.

crpio, tako je i ovaj neobični Hrnjica, mladac “na svoju ruku”, rušio protivnike, pjan od zanosne ljepote djevojačke i mladosti. To su vrhunski trenuci ove epske umjetnosti, koju je u pojedinim scenama po rafinmanu moguće porediti sa klasičnim starogrčkim epom.39

Maskiranje je zasigurno jedno od diferencijalnih obilježja krajiške epike, kao

takvo ono je uslovljeno samim životom na granici, stalnom i nepresušnom potrebom

za prelaženjem granice, koje se opet prelaženje ne može zamisliti bez maskiranja.

Najčešće su to preoblačenja u kaursku i popovsku odjeću ili čak maskiranje u slijepog

guslara. Halil se, međutim, zbog svoje izuzetne ljepote zna ponekad maskirati u

žensko, što je jedinstven slučaj u epskoj poeziji. Krčmarica Mara ga nagovara da na se

obuče «žensku odorinu» kako bi se mogao približiti neustrašivome Milić harambaši.40

U toj odjeći ljepši je od kakve Madžarice. Mara mu objašnjava kako preobučen u

žensko mora promijeniti i hod, kriviti noge «ko vlaške gospoje» i suzdržati svoje zube

od mehkoga Anđinoga tila. I pored upozorenja i opasnosti da bude otkriven on se ne

može suzdržati:

A kad reda do Anđuše dođe,Ne ljubi je k'o se cure ljube,Vet je kolje kano mrki vuče.41

Kada je postojala opasnost da bude otkriven krčmarica Mara ga vodi u odaju lijepe

Ruže, koja je već bila zaljubljena u njega. Sada, međutim, Halil ima problem kako da

dokaže da nije žensko već Halil za kojim ona neutješno čezne. Tek pošto ga je

temeljito prepila uvjerila se u njegov stvarni spolni identitet.

U drugoj pjesmi Halil sam ide u potjeru za Milanom Ćesedžijom koji mu je

odveo sestru Ajkunu (Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija). Krčmarica Luca mu

pomaže tako što ga oblači u žensko odijelo, jer je «ljepši od svake djevojke», i vodi ga

kroz čaršiju kao sirotu seosku nevjestu koja nema ruha za udaje. Postojala je opasnost

da ga Milan Ćesedžija prepozna ali ga je Luca nadmudrila i odvela maskiranoga

Halila u kulu kod Milanove sestre Rosande. Pošto je uspješno savladao sve prepreke

do Milanovih odaja u kuli mora postojati i plan za uspješno povlačenje sa tuđe

teritorije, mora postojati tzv. izlazna strategija. Za takvo što potrebna mu je pomoć

39 Durić, Junaci…, str. 80.40 Nametak, Hrnjica Halil i Milić Harambaša, str. 96-112.41 Nametak, Hrnjica Halil i Milić Harambaša, stihovi 359-361, str. 106.

iznutra, nije dovoljna samo krčmarica Luca. Ulogu pomagača iznutra dobija Rosanda,

sestra ljutog protivnika Milana Ćesedžije. Ona je zaljubljena u Halila odranije i vrlo

dobro zna kako njen voljeni treba da izgleda. Ne samo da nije mogao već Halil pred

Rosandom nije imao ni potrebe da se skriva, jer se Rosanda iskreno stavlja na stranu

njegovih pomagačica.

Naravno, Hrnjica Halil ima i neke osobine koje ga ne čine drugačijim od,

recimo, brata Muje. On vrlo često u teškim trenucima ima pomoć posestrima vila,

naročito u važnim utrkama (Hrnjice u Skradinu, Ženidba Hrnjice Halila i Primorca

Ilije, Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega) ili u samom mejdanu (Ženidba

Gojenog Halila). Isto tako, kao junak koji često pravi izlete preko granice, on ne

može bez pomoći ni posestrima krčmarica: bez Lucine pomoći u pjesmi Serdar-aga

Mujo i Milan Ćesedžija, bez pomoći Pave krčmarice u pjesmi Ženidba Hrnjice Halila

sa dvije djevojke, bez Marine pomoći u pjesmi Hrnjica Halil i Milić harambaša.

Upečatljiv je opis Halilova susreta sa krčmaricom Marom, on silan na još silnijemu

đogi nalazi Maru pred krčmom, koja je «iznijela srmali šćemliju / u šćemliju dupe

namjestila».

Halil ima sestru Ajku, brata ili bratića Omera, sestriće Arnaut-Osmana (Mujo

Hrnjica pogubi Šimuna Brehulju) i Murat-bega (Serdar-aga Mujo i Milan Ćesedžija),

daidžu Kovačinu Ramu (Halil dijeli mejda s banom od Zadarja). Čak u ovoj istoj

pjesmi i Budalinu Talu naziva svojim daidžom: "Hoću Tale, brate moje majke".

BUDALINA TALE – JUNAČKI PROBISVIJET

Nema ga u povijesti

Rašid Durić, koji se najviše bavio potragom za povijesnom pozadinom ovog

neobičnog lika, došao je do zaključka da su “i Tale Ličanin i Mali Rade povijesne

ličnosti”.42 Kao dokaz Talinoga postojanja u historiji Durić navodi usmeno

svjedočenje/predaju izvjesnog Mesuda Đumišića:

Na osnovu usmenog predanja svoga strica Ibrahima (koji je umro 1957. god.), Mesud Đumišić Tvrdi da je Tale Ličanin poginuo na Pučinama, lokalitetu neposredno iznad Pobrđa, te da je ukopan pod džamijom koju stariji Pobrđani zovu i Talinom džamijom. Ovo potvrđuju i sestre Đumišića – Džehva i Mina i Nazif Baručija. Mustafa Džonlić (rod. 1904.) se sjeća da je na lokalitetu Pučine sve do 1920. godine bilo puno nišana, visokih i do dva metra, pa pretpostavlja da je Talin grob prije na Pučinama, nego ispod džamije Osmanije.43

I Durićevo svjedočenje i ova Đumišićeva predaja uglavnom se oslanjaju na

Muvekitov i Bašagićev podatak o Talinoj pogibiji kod Banja Luke, kao i na postojanje

izvjesne džamije koja svoje ime nosi upravo po Tali, mada nikome nije jasno zašto bi

baš ta džamija potvrđivala Talino stvarno postojanje. Historičar Fejzo Čavkić “navodi

da je Budalina Tale poginuo u Banjoj Luci, i da je pokopan uz džamiju Hadži-

Osmaniju na lokalitetu Pobrđe”.44 Prema vrlo živoj usmenoj tradiciji, prilikom

kasnijeg proiširivanja ove džamije “zid je udario upravo preko Talova groba, a da se

ipak očuva vidljiv spomen na Tala i njegov grob, napraviše u plavoj boji sliku

njegova prednjeg nišana”.45

Tako se sa priče o Tali i njegovoj povijesnoj utemeljenosti postupno prešlo na

priču o Talinoj džamiji, koja je dobila ime po ovom junaku prije svega zbog sličnosti

u izgledu a ne po nekoj stvarnoj historijskoj vezi. “Banjalučani su ovoj neobičnoj

kući-džamiji dali Talino ime, jer je arhitektonski odudarala od ostalih džamija u

gradu, asocirajući vanjskim izgledom na izuzetnu prirodu epskog junaka Tale

Budaline.”46 Džamija se nalazila na desnoj obali Vrbasa, nasuprot tvrđavi Kastel, i

imala je u svome prizemlju prodavnicu i skladište. Pošto je i ta dotrajala džamija

srušena pred početak Drugog svjetskog rata Ostala je samo fotografija na osnovu koje

svoju priču ispreda novinar Aleksandar Ravlić u monografiji o Banjoj Luci.

42 Durić, Junaci…, str. 153.43 Durić, Budalina Tale prema historijskim izvorima i usmenoj legendi, Putevi broj 5, Banjaluka, septembar-oktobar 1980, str. 170.44 Durić, isto, str. 169.45 Durić, isto, str. 169.46 Durić, isto, str. 169.

Bez obzira što se i Budalina Tale navodi kao žrtva krajiške pobune iz 1637.

godine jasno je da ovakvi likovi ne mogu imati svojih povijesnih prototipova, oni su

jednostavno povijesni autsajderi. S druge strane, običan život i svakodnevna zbilja ne

mogu bez njih tako da su oni njihovi insajderi. Pokazalo se, međutim, da ni bošnjačka

epika nije mogla bez ovakvog jednog lika. Manjak ili potpuni nedostatak povijesti po

običaju biva nadomješten bogatom predajom, koju Luka Marjanović sa svojim

saradnicima bilježi od pjevača Bećira Islamovića. Prema toj predaji Tale je bio

raskalašni sin bogatog oca Ibrahimbega iz Vranograča.

Znao je očevo blago, ovce i koze kradomice prodavati preko medje u kaure. Otac ga radi toga stao karati i progoniti, a on ostavi kuću i predje u kaure k nekomu staromu popu i kaže mu se, da je Simo iz Doljana. Kod popa je bio Tale 12 godina, dok je sve izučio. Onda htjede pop na njega sve svoje prepisati i dati mu nekakvu veliku knjigu, da se ne boji ni jednog učitelja (svećenika kršćanskoga) na zemlji; ali to ne htjede Tale, već se kaza popu, da je turskoga zakona, ostavi ga i vrati se k ocu. Malo za tim čuo za Talu Lički Mustajbeg, pa ga pozvao sebi u službu, ali mu ne dade otac Ibrahimbeg. Ovoga ponudi Mustajbeg, da u njegovoj Lici izabere zemlje, gdje i koliko hoće. On tražio i tražio, dok je našao zgodno mjesto u dulibi (Dulibi) kod Ćukova (pod Ćukovom gorom?). Tu je Ibrahimbeg načinio kulu i prozvao to mjesto „Vranograč“ po svojoj djedovini na bosanskoj Krajini.47

Predaja nam objašnjava porijeklo Talinoga poznavanja kršćanske vjerske službe i

početak službovanja kod Mustaj-bega Ličkog. Priča o Tali i njegovom ocu kao o

veleposjednicima se ne uklapa u standardnu (espku) priču o Tali kao o beskućniku, pa

se na ovo nadovezuje Marjanović:

Ako bi ovo i istinito bilo, Tale je svoju očevinu naskoro uputio i potrošio, jer ga pjesme prikazuju ne doduše kao propalicu, ali svakako kao potrošna i lakoumna junaka, u koga se ni carski dukati ugrijati ne mogu.48

Sa priče o Tali beskućniku i rasipniku Marjanović prelazi na „ono da je kod popa

bio“. Zahvaljujući tome znanju Tale se najčešće od svih junaka preoblači „u

kršćanskoga svećenika, meće na se brojanice, čita knjige roždanice (roždanike) i

klapovnice (klakovnice)“. U tome mu obično pomaže uskok Radovan njegov najbolji

prijatelj i pobratim.

47 Marjanović, str. 583-584.48 Isto, str. 584.

Za konja mu Kulaša Marjanović kaže da je bio sasvim dobar i pouzdan, a ne

onakav kakvim ga pjesma Budalina Tale dolazi u Liku opijeva.

Kulaš Talin, kakva je u ovoj pjesmi dobio svojim junaštvom, nije bio nagav, već dobar i pouzdan konj. Koji se je s Talom kao srastao. Jednom je Tale ostavio kulaša i uzao konja četvrtaka u boj, pa malo da nije na njem zaglavio. Ako se i spominje u nekim pjesmama kulaš kao manje vrijedan konj, to se ima pripisati nemarnosti i lakoumnosti Talinoj, koji nije držao ni do bolje opreme svoga konja ni do svoje.49

Ne samo da nije držao do svoje odjeće nego je, moglo bi se reći, namjerno se tako

oblačio. A oblačio se tako da je „svakoga nagonio na smijeh i podrugivanje“. Bio je

lakrdijaš i šaljivdžija na čiji su se račun svi šalili, ali se i on smio našaliti na svačiji

račun. Često je kao nagradu dobijao velike svote novca ali ih je brzo trošio. Imao je

kolibu od pruća na Trnovcu, koju je nazivao svojom kulom. Svi su ga voljeli, a i „on

je svakomu bio dobar i spreman pomoći“.

Zanimljivu pjesmu-predaju o Talinom čudnom odijevanju zabilježio je Alois

Schmaus u Gornjoj Tuzli. Prema toj predaji Tale je kao momak sa dvadeset godina

bio toliko lijep momak da su ga djevojke gledanjem urekle. “Tale je od uroka pao na

zemlju, te čitav dan ležao izvan sebe. Da ga nebi već snašla takva nevolja, razrezao si

gaće na koljenima, da mu vire koljena, pa se tako nakaradio, da ga nikakva već nije

mogla ureći.”50 Predaja ima jako utemeljenje u brojnim pjesmama o Tali, budući da ga

predstavljaju neblagonaklonim prema djevojkama, da je radije lijepu robinju mijenjao

za mijeh vina i da ga nikad ne vidimo u društvu lijepe djevojke ili vjerne ljube.

Odjeća – njegov zaštitni znak

Već je iz ovog uvoda jasno da je Tale lik koji se ponaša i odijeva drugačije, da

je neko ko odudara od okruženja. O tom okruženju već je dovoljno rečeno, njega čine

najveći junaci Krajine i njega čini sam život na toj i takvoj Krajini. Budalina Tale ili

Tale Ličanin51 je u osnovi vedri junak koji unosi jednu novu crtu u bogatu lepezu

49 Isto, str. 584.50 Schmaus, Smailagić Meho, str. 132.51 Rašid Durić je pokušao pobrojati sva imena pod kojima se ovaj lik javlja: Budalina Tale, Tale Ličanin, Tale od Oraašca, Oraški Tale, od Trnovca Tale, Tale Ibrahime, Šušnjar Tale, Talošina itd. – Durić, Junaci..., str. 147.

krajiških likova – to je dimenzija humora i šale koji, osim osnovnog, imaju i jedan

viši smisao u oblikovanju epskoga življenja na granici.

Tale ne samo da je, prema Schmausovoj predaji, razrezao si gaće na

koljenima, nego su mu i “kroz čizme propanule pete”, “kroz dolamu lopatice virile” a

“kroz kapu perčin ispadao”.52 Ili su mu “čakšire od medvidovine”, “na glavi kalpak od

jazavca” a po plećima “lisičine biju”.53 Najljepši opis njegovoga osobenog načina

odijevanja nalazimo u pjesmi Ženidba Kurtagić Nuhana:

Na nemu su klašnive čakšire,Kroz njiha mu propala kolina.Na nemu su čizme do kolina,Obadve mu otpanule pete.Na plećima klašnjiva dolama,Kroza nu mu leđa proletila,a na glavi kapa kaltačina,niz nu mu visi paučina.E tako se opremio Tale.54

Nigdje se, međutim, ne navodi borba protiv djevojačkog uroka kao motiv takvoga

ponašanja. Svoje motive sâm Tale iznosi u situacijama kada mu se prigovori zbog

toga, kada u svečanim situacijama u kojima su se svi odjenuli na najbolji način, on

dolazi poderan i objašnjava: „Ako bude danku na udarcu / koga svučem da se

preobučem, / ko me svuče da se ne obuče!“ Razlozi koje iznosi su isuviše materijalne

prirode i znatno odudaraju od svečanog i uzvišenog tona trenutka.

Zna se Tale i naljutiti na prigovore zbog nakardna odijevanja. Kada ponosni

Ličani svečano ujahuju u Budim na ulice izlazi „i staro i mlado“ da sejire Liku

Mustaj-bega, Hrnjice i druge junake. U toj raskošnoj povorci nalazi se i Tale, „onaj

goljo na hrđavome kulašu“, što Budimlije propraćaju pogrdnim uzvicima. Tale im

prkosno uzvraća prijetnjama i sa toljagom u ruci kreće na njih. Zaustavlja ga Mujo a

konačno odvraća Mustaj-beg sa dva mijeha vina, čime ga ponovo odobrovoljuju.

Budimlije se smiju njegovim postupcima a Tale ih dodatno zabavlja i pridobija. Time

se napušta čisto epski plan, pa se od negodovanja na nešto što odudara od uzvišeno-

epskog prelazi na narodsko-zabavljački plan.

52 Hörmann, knjiga II, pjesma LXXV Ropstvo Kadune Cerić Ali-bega, stihovi 460-465, str. 591.53 Marjanovic, knjiga II (IV), pjesma XXXII Teferič gospoje Mustajbegovice, stihovi 270-272, str. 178.54 Buturović, Antologija…, stihovi. 778-786, str. 469.

Osim po odjeći Tale se razlikuje još i po oružju, konju i kuli. I jedno, i drugo i

treće odgovaraju odjeći koju nosi. Za pasom obično nosi „pušku malu“ bez kremena i

čeljusti, ali koja, ipak, „prevariti neće“. Ili se radi o samici kuburi ukrašenoj sa

dvanaest „trišnjovih limova“, ili pušci oblučkinji „koja ždere dvan’est drama praha i

četiri zrna na sindžirih“.55 Nerijetko uza se ima i paloš (sablju), obješenu tako da mu

se vuče po zemlji, zbog čega su korice polomljene do pola a od pola paloš mu je

„jezik pomolio“. Međutim, i takva neizgledna sablja najdraža mu je od svih oružja i

nikad se ne rastaje od nje. Šta za njega ona znači vidi se iz nekoliko stihova pjesme

Smailagić Meho. Glasnik Husein dolazi do Taline kule na Orašcu i čuje nekakav

žamor iz kule:

S nekijem se Tale zavadio,Pa mu psuje i oca i majku.56

Krajnje oprezno Husein se primiče kuli i vidi Talu kako oštri svoga paloša na tocilu i

obraća mu se:

Moj tarihu na palošu mome,evo ima neđeljica dana,sve mi kažeš da krvavi Tale,a ni oklen ferjaščije nejma,danas ću te dobro naoštriti,a sjutra na telala dati,za te uzet četiri dinara,pa popiti u crvenu vinu.57

Zapravo se Tale obraća izrezbarenome tarihu na sablji, u čijem sadržaju

najvjerovatnije stoje riječi podrške u borbi protiv neprijatelja, ali je on ljut upravo

zbog toga što već neko vrijeme nema nikakvog poziva (ferjaščije) u boj, gdje može

doći do dobroga plijena. Štaviše, zbog veresije je prinuđen „paloša dati na telala“,

prodati, odužiti dug i ostatak popiti u „crvenom vinu“. Iako će se zbog istoga duga

morati odreći još i kulaša i obje puške (venedika), jedino mu žao paloša kakvoga više

nikad neće moći nabaviti.

55 Marjanović, knjiga I, pjesma Gjulić bajraktar odvodi Jelu Konjevića, stihovi 876-877, str. 249.56 Kujundžić, Narodna književnost Bošnjaka, pjesma Ssmailagić Meho, str. 225.57 Kujundžić, isto, str. 226.

Uza se ponekad nosi i „čelikli nadžak“, vrstu sjekirice, ili/i drenovu batinu sa

hiljadu klinaca. „Drenova je batina Talino najubojitije oružje i niko od junaka u

južnoslavenskoj epskoj pjesmi ne vitla drenovom toljagom. (...) Upravo ga drenovača

čini prije okršaja ležernim, ‘beskaharnim’, gotovo bezbrižnim, u boju

samopouzdanim“.58

Posebno mjesto zauzima njegov konj. Kulaš ili doruša kobila nema ni uzde ni

ulara, ni sedla ni samara, obično u laganom kasu („dobar kulaš pokasuje“) pase travu

ili ditelinu, zbog čega mora da zastajkuje i kasni za družinom. Ako i ima neku opremu

na sebi onda je to truhla samarica iz koje slama ispada. Narodni pjevač gotovo uvijek

ima potrebu da ironično naglasi „dobru opremu“ Talina kulaša, na konju mu „golu

kaltačinu“, „po kaltaku kožna kolanina“, „lipu kožu na lipi narasloj“. Igrom riječi

„lipa koža“ i „lipa“ objašnjava nam od kakve su kože izrađeni kolani na njegovu

kulašu. Vrlo detaljan opis doruše kobile i njene opreme nalazi se u poznatoj pjesmi

Budalina Tale dolazi u Liku, gdje je sedlo napravljeno od orahovine, kuskuni od

mašljikovine, kolani od kore lipove a “dva kajasa dva prez koča lika”.59 I da bi ostao

dosljedan sebi, Tale ni ne jaše svoga kulaša kao ostali jahači, ne jaše “putem

utrenikom”, već stazama kud niko ne prolazi, zatim obje noge prebacuje ili se čak

naopako okreće na svome kulašu.

Ovdje se možemo vratiti na pjesmu Filip Madžarin i Gojeni Halil i nastavak

priče o sjaju i raskoši Halilove opreme, oružja i konja. U nastavku priče junak je

upravo Budalina Tale. Prije samog polaska Tale daje Halilu bošču sa svojim

haljinama da ih pred ulaskom u Stambol obuče, jer su, kako kaže Tale, “baš pobolje

negoli su tvoje”. Možemo samo pretpostaviti kakve su trebale biti te haljine da bi bile

bolje od Halilovih, ali, mi znamo, Taline su namjere drugačije. Halil se pred

Stambolom ne malo čudi lošoj odjeći, ali je obećao da će je obući. Odjeća se sastoji

od:

Najnapreda džemadan obuče,Džemadan je od bijela sukna, Svakojakom čohom iskrpljen je;Na džemadan obuče đečerme,

58 Durić, Junaci…, str.156.59 Marjanović, knjiga I, stihovi 32-36, str. 102.

Tri đečerme od bijelog sukna,Svakojakom čohom iskrpljene.Pa Talove obuče čakšire,Čakšire su od bijela sukna,Kroz čakšire propala koljena.Pa obuče bijelu dolamu,Dolama je od bijela sukna,Svakojakom čohom iskrpljena.Pa je Talov pojas opasao,Bijel pojas od bijela sukna.Pa je Talov silah opasao,Sve od njega visahu komadi.60

Pošto je sa sebe skinuo svoju raskošnu a obukao Talinu poderanu odjeću, morao je i

sa đoge skinuti svoju opremu i natjerati ga da hramlje u jednu nogu, da bi “ugođaj”

bio potpun. Ovim činom Halil kao da se pomirio sa sudbinom i prihvatio ponuđenu

mu ulogu. U Stambolu doživljava sve sama poniženja, počev od čaršije i mještana pa

do sultana i njegovih vezira na dvoru. Niko nije mogao prihvatiti činjenicu da je taj

goljo u pocijepanoj odjeći i sa hromim konjem, željno očekivani carski mejdandžija,

koji će se suprotstaviti strašnome odmetniku Filipu Madžarinu. Pošto zbog svog

jadnog izgleda ni konak nije mogao nigdje dobiti i pošto je noć proveo na sokaku,

prije svanuća odlučuje ponovo navući svoju odjeću. Raskošnom opremom zasjenjuje

Stambol, “sve se kuće bjehu razasjale od Halila i konja đogata”, isti utisak ostavlja i

na sultanovu dvoru. Kao što znamo dalje iz pjesme, poubijat će vezire izdajnike, otići

i pobijediti Filipa na mejdanu i za nagradu zatražiti od sultana obećanje da će

Krajišnike ostaviti na miru.

Indirektno bi ova priča trebala biti priča o Budalini Tali. Tale je želio prirediti

još jedan performans, s tim što je i Halil trebao odigrati svoju rolu u tom performansu.

U jednom trenutku se učinilo kao da je Halil shvatio o čemu se radi i kao da je

prihvatio da igra ponuđenu mu ulogu, bez obzira što njemu ta uloga ne odgovara.

Navukao je Talinu poderanu odjeću i još Đogu “prilagodio” novonastaloj situaciji. Da

je samo malo bio uporniji mogao je, i poslije doživljenih uvreda baš na račun odjeće,

izaći Filipu na mejdan, pobijediti i slavodobitno se vratiti u Stambol pred sultana.

Međutim, Halil Hrnjica nije mogao do kraja odigrati ulogu koja mu nije odgovarala,

on nije naučio na taj način izlaziti ni pred sultana ni pred protivnika. On je bio epski

junak u najdoslovnijem smislu riječi, junak sposoban za najveća junaštva i viteška

60 Hörmann, knjiga I, Filip Madžarin i Gojeni Halil, stihovi 1061-1076, str. 477-478.

dokazivanja, ali ne i junak sposoban za igru. Ta uloga, ipak je bila namijenjena

Budalini Tali. Na ovome primjeru se jako dobro vidi kako u takvoj epskoj

kosmogoniji sve stvari moraju biti na svome mjestu, kako u njoj vlada savršeni

poredak, kako i najmanja promjena izaziva strašne poremećaje. Savršeno je jasno i

neznanome epskome pjevaču, koji je ispjevao ovu sjajnu pjesmu, i njegovom slušaocu

kakva odjeća ide uz Budalinu Talu a kakva uz Halila Hrnjicu, ovaj mali eksperiment

je to još jednom potvrdio.

Kula od jasenova pruća

Tale ima svoj odžak, svoju kuću, na Trnovcu, Orašcu ili Ibrinovcu, koju

narodni pjevač često, sa primjetnom dozom ironije, naziva “kulom”, jer svaki junak

mora imati svoju kulu. Kuća mu se sastoji od “četer pruta” šašom pokrivena, što bi

moglo da predstavlja četiri drvena nosača i nešto krova od šaši, u kojemu naš junak

“spava i čuva kulaša”. Na drugom mjestu se kaže da mu je “kula” “opletena

jasenovim prućem”, sa dvoja vrata na dvije strane kroz koja mu vjetar vatru potpiruje

na ognjištu. Dvorište mu je ograđeno neprikovanim prošćem a avlijska vrata samo

prislonjena. Kada ga Mustaj-beg prima u svoju službu i velikodušno nudi da mu

sagradi kamenu kulu na Lici, Tale ne pristaje, jer “on kule od kamena neće”, na takvu

se naučio nije, već on hoće onakva kakvu je i imao. Tako su mu “kulu” načinili od

hrastova kolja, opleli jasenovim prućem i sa bujadi pokrili, na Trnovcu gdje je i prije

bila.

U toj i takvoj “kuli” odvija se još jedan Talin performans, radi se o

kompaktnoj i vrlo sadržajnoj sceni u pjesmi Ženidba Hadžagić-Mujage i Velagić-

Ahmeta. Mustaj-beg povjerava Tali da čuva Hadžagić Mujagu od braće Kozlica,

kojima je Mujaga pogubio brata Aliju zbog izdaje. Tale ga vodi svome odžaku i kao

pravi domaćin priređuje veliku gozbu i zabavu u njegovu čast. Epizoda je

karakteristična po čestoj izmjeni pripovjedačkih pozicija, čas se nevidljivi epski

pripovjedač – a pjesmu je ispjevao Bećir Islamović – identificira sa začuđenim

Hadžagićem, čas se vraća svojoj svevidećoj pripovjedačkoj poziciji.

Tale vodi Hadžagića svome odžaku, gdje ih dočekuje mali Rade. “Dvori”, u

kojima živi, već su nam dobro poznati:

Kula kuća od liskova prućaTalini dvori šašom pokriveniDvoja su mu vrata na kućaruVihar puše, a vrati mu njiše…61

Ceremonija priprema za gozbu i zabavu viđena je očima začuđenog gosta Mujage

Hadžagića:

Pa on Talu gleda u avlijiKako Tale uzvrnu rukavePa on loži vatre po avlijiŠezdeset je i tri naložio.Sve se čudi Hadžagić MujagaŠto on’like vatre loži Tale…62

Mještani (“raja” – rekao bi narodni pjevač) iz okolnih mjesta dogone 126 ovaca, kolju

ih na bašči i stavljaju na ražnjeve, po dvije ovce na jednu vatru. Mujaga se i dalje čudi

za koga se pripremaju tolike ovce, dok se ne pojave jedan za drugim četiri alaja

(skupine): Vrhovac Alaga sa svojih trideset konjanika, Ale Ogrošević sa dvanaest

konjanika, Rudo Salihaga takođe sa dvanaest i Mujo od Kladuše sa trideset konjanika.

Narodni pjevač napušta Mujagu i vraća se svojoj pouzdanoj svevidećoj

poziciji. Zadržali bismo se na toj izmjeni pripovjedačkih/pjevačkih pozicija, jer je

izmjena u direktnoj funkciji doživljavanja Taline lakrdije. Pjevač ulazi u svijet svoga

junaka Mujage Hadžagića, u njegovu dušu, ili čak u njegove oči, želeći na taj način

neposredno prenijeti Mujagine utiske. Zašto uopće dolazi do izmjene pozicija?

Mujaga je epski junak, ali ne iz Talina neposrednog okruženja. Junaci iz Talina

neposrednog okruženja su Mustajbeg lički, Mujo i Halil Hrnjica, Mali Rade i oni

dobro poznaju svoga saborca i lakrdijaša. Njima nisu čudne Taline lakrdijaške zgode,

a Mujagi Hadžagiću jesu. Zbog toga se i dešava dotična “selidba”, pjevačeva u junaka

ili junakova u pjevača, jer sve zapravo i čini se čudnim ako se gleda očima onoga ko

dolazi sa strane.

61 Marjanović, knjiga II (IV), Ženidba Hadžagić-Mujage i Velagić-Ahmeta, stihovi 714-717, str. 74. 62 Marjanović, isto, stihovi 730-735, str. 75.

Vratimo se ponovo Talinoj igri/performansu, gledajući sada očima pjevača, a

ne više junaka Mujage. Zabava se nastavlja cijelu noć i “svu noć piše, sana

nejmadoše”, da bi ujutro, onako podnapiti, svi uzjahali konje i započeli čudnu igru.

Tale i dalje vlada situacijom i poziva svoje goste:

Kuja mu bio i otac i majkaKo za Talom okrenuti ne ćePa u Talin odžak ispucati!63

Igra se sastoji u tome da se uđe na jedna vrata, puca iz kubure po kući, zatim izađe na

druga vrata. Svi se redaju, svi ulaze, pucaju i izlaze, strast uzavrela, razum pomućen.

Na vrhuncu igre Rade uzima ugarak i želi zapaliti “dvor”, a Tale ga odvraća:

Nemoj, Rade, Bogom pobratimeZar bi naše upalio dvore?64

Svi su se bili prepustili čarima igre i išli bi do kraja da nije bilo Taline prisebnosti. A

zapravo se radi o Talinoj potrebi za igrom i dubokoj svijesti da je to samo igra radi

igre, zabava radi zabave. Samo Tale (i pjevač, naravno, što će se malo kasnije i

pokazati) ima tu svijest, to znanje o pravoj prirodi igre, što se vidi iz poziva upućenog

Radi, da se osvijesti, da se pribere i ne čini glupost sa paljenjem “dvora”. Samo Tale

(i pjevač!) upotrebljava riječ “dvor” za kuću od pruća sa ironijskim odmakom, jer

samo on ima ironijsko znanje jezika.

Krajnje trezveno i razumno Tale objašnjava Radi da im “dvori” još mogu

poslužiti u sličnim prilikama. Međutim, nije samo Tale trezven, naš pjevač je još

trezveniji i razumniji. Ako je Tale znao kada će presjeći igru i svima ohladiti

pregrijane glave, pjevač ide još i dalje, želeći pokazati da je njegovo “ja” još uvijek

gazda u kući. On, naime, drastično prizemljuje cijelu stvar i svoje pregrijane slušaoce,

svoj uzavreli publikum (svoje vatrene slušaoce, a i čitaoce!) posipa hladnom vodom,

na isti način kao što je i Tale gasio vatru u glavi pobratima Rade. Evo tog završnog,

hladnog, metaironijskog, vodopolivajućeg komentara:

Lako je Tali dočekati biloBegove dok je ispod kraja raje

63 Marjanović, isto, stihovi 809-811, str. 77.64 Marjanović, isto, stihovi 830-832, str. 77.

Jer će raja dati večerati.65

Kao da nam želi dati do znanja da je i junakov svijet dio njegovog svijeta, da je ipak

on definitivni gazda u “svojoj kući”.

Njegova imena

Tale je jedinstven, ako ne i jedini, lik sa više imena. Opet kao da je neka igra u

pitanju, kao da se on sam igrao sa svojim imenima. Prije svega, radi se o dvije vrste

imena: topografska (Tale Ličanin/e/, Tale od Orašca, Tale sa Trnovca) i

karakterološka imena (Budalina Tale). Prva se javljaju u malim nerazvijenim

epizodama, gdje se Tale kao lik još nije mogao razigrati i pokazati svoju lakrdijašku

prirodu i gdje ga okruženje još uvijek zna samo po mjestu odakle dolazi. Drugo,

njegovo konačno i krajnje individualizirano ime – Budalina Tale – kao da se samo od

sebe nameće i lagano potiskuje prethodna topografska imena u razvijenim

lakrdijaškim epizodama.

Jasno je otkuda nadjevak “Budalina”, jasno je da je došao kao “prirodan”

kalem na Talu onakvog kakav jest. Pojedini kritičari su se bavili etimologijom

nomenskog dijela “Tale”. Rašid Durić tvrdi da je “ime ‘Tale’ svojevrsni kalambur

arapskog izvora, bošnjačka kreacija nastala od ‘Tahir ili Talat’, sa značenjem

dopadljive, naočite osobe svijetloga lica, plavokosog lika”.66 Nasko Frndić tvrdi da je

“Tale” “hipokoristika tj. umanjenica od imena Talat, što na turskom označava čovjeka

lijepa i svijetla lica”.67 U tom odmotavanju etimološkog klupka on ide i dalje, pa ime

našega junaka povezuje sa afganistanskim talibanima preko riječi “taleba (jednina

talib) što znači đaci, studenti, po čemu su se mladi ustanici u spomenutoj zemlji

nazvali talibanima”.68 Ne vidimo pretjerane koristi u ovom etimološkom odmotavanju

Talinih imena, ničim se ne može potvrditi da je Tale zaista bio svijetla lica i plave

kose.69 Još nesuvislije djeluje dovođenje Tale u vezu sa talibanima, jer naš junak nije

65 Marjanović, isto, stihovi 809-811, str. 77.66 Durić, Junaci…, str. 146.67 Frndić, Bošnjački Terzit, str. 47.68 Frndić, isto, str. 47.69 O tome kakvo je lice i kakva je kosa bila u Tale ne govori se ni u kazivanju Bećira Islamovića, donesenom u komentarima uz pjesmu Budalina Tale dolazi u Liku, prve Marjanovićeve zbirke.

bio ni đak, ni student. Prije bi se njegovo znanje i njegova mudrost mogli objasniti

epitetom "narodni". A što se tiče samog imena i njega bi najbolje bilo razumijevati

lakrdijaški, a ne etimološki. Ako je Tale po svojoj prirodi lakrdijaš, onda mu je i ime

takvo, jedno bez drugog ne ide.

Svakako je nadimak “Budalina” zanimljiviji za analizu od topoloških imena.

Višnja Rister u knjizi Lik u grotesknoj strukturi bavi se tipovima lakrdijaša i

šaljivdžija u ruskom romanu XX stoljeća. I nju zanima etimologija tih riječi (budala,

lakrdijaš, šaljivdžija, na ruskome “шут”) te poseže za etimološkim rječnicima:

“Prema Dalju, ‘шут’ je ‘čovjek koji zarađuje lakrdijanjem, šalama, dosjetkama,

ludorijama, zadužen je za šalu i zabavu drugih; šut se obično pravi budalom (дурачёк)

i lakrdija i zbija šale pod takvom krinkom’.”70 Za riječ дурак (budala) nalazi sljedeće

objašnjenje: “To je često čovjek vrlo uman, ali koji čini ono što nije dopušteno,

narušavajući običaje, pristojnost, prihvaćeno ponašanje, koji ogoljuje sebe ali i svijet

od svih oficijelnih formi pokazujući i vlastitu golotinju i golotinju svijeta; on je onaj

koji raskrinkava i onaj koji je raskrinkan istodobno, narušitelj je znakovnog sustava,

čovjek koji se njime pogrešno koristi.”71 Ova objašnjenja poprilično zadiru u samu srž

našega lika. Tale jeste “čovjek vrlo uman” i često čini ono što nije dopušteno, npr.

šale na račun junaka Muje i Halila Hrnjice, pa čak i na račun vrhovnog autoriteta

Mustajbega Ličkog. Međutim, ono što je drugima zabranjeno, Tali je dopušteno, bez

obzira što time narušava običaje, pristojnost i općeprihvaćeno ponašanje. Ne možemo

se saglasiti sa tvrdnjom da je on nekakav “narušitelj znakovnog sustava, čovjek koji

se njime pogrešno koristi”. Možda i jeste “narušitelj znakovnog sustava”, ali ne iz

neznanja, već iz znanja i duboke svijesti o svemu što čini. Štaviše, taj zatvoreni

harmonični sistem epskog svijeta Tale svjesno narušava na način koji više vodi računa

o ugađanju svakodnevnim životnim zahtjevima, nego zahtjevima jednog preživjelog

sistema življenja.

U dijelu svoje knjige, koji je i nama bio posebno bio zanimljiv, Višnja Rister

tvrdi da takvi junaci pripadaju svijetu antikulture. “Društvene norme oni narušavaju

izgledom (kostimom!), ponašanjem, svjetonazorom. Funkcija im je, kao što je rečeno,

stvaranje začudnosti, štoviše, osporavanje općeprihvaćenih i u nekom društvu

70 Rister, Lik u …, str. 127.71 Rister, isto, str. 130.

priznatih moralnih, etičkih, pravnih normi, cjelokupne kulturne tradicije (koju svaka

zajednica u određeno vrijeme shvaća kao “prirodnu” uređenost svijeta), ali ne i

uspostavljanje novog sustava vrijednosti i normi.”72 Život u svom izvornom obliku je

neuhvatljiv, ali je podvodiv pod ono što cijelo vrijeme nazivamo igrom. Dakle, Talin

odgovor nije novi sistem vrijednosti nego igra, a i igra je po svojoj prirodi

neusustavljiva.

Za germanistu Hansa Mayera takvi likovi su autsajderi. Autsajderi su

osamljeni i netipični pojedinci, osobenjaci i čudaci koji su kadri “prekoračiti granicu”.

Postoje dvije vrste autsajderstva ili dvije vrste ljudi sposobnih prekoračiti granicu

(engl. kovanica overreacher): intencionalni i egzistencijalni austajderi ili

overreacheri. Intencionalni autsajderi svojom voljom biraju osobenjaštvo kao stil

življenja, a egzistencijalni su to postali rođenjem ili Božijom voljom, prvi su

žanrovski bliži komediji, a drugi tragediji. Naš junak je zasigurno bliži grupi

intencionalnih autsajdera, jer sve što radi – radi svojom voljom. Tale je nosilac istine

pojedinačnog iskustva i svakodnevnog življenja, a ne zajedničke i opće, kolektivne i

epske istine. On je rezultat izbora konkretne izdvojenosti, a ne opće uklopljenosti u

kolektiv, on označava pobjedu individualnog nad kolektivnim, konkretnog i

svakodnevnog nad apstraktnim i vanvremenskim.

Ovdje se, međutim, postavlja pitanje granice, šta zapravo znači prekoračiti

granicu? Da li Tale prekoračuje granicu iznutra prema vani (out) ili je prekoračuje

izvana prema unutar (in), da li izlazi ili ulazi? Odgovor nije jednoznačan i najbliži je

istini ako našeg junaka posmatramo kao nekoga ko povremeno izlazi i povremeno

ulazi. On ne ostaje vječito izvan epskog svijeta, vraća mu se i ponovo ulazi u njega,

opet izlazi pa ulazi i sve tako. Tale je vječiti putnik granice, u stalnom je prelaženju,

tako da postaje bespredmetno nazivati ga samo autsajderom ili samo insajderom,

jedino mu je zanimljivo stalno prelaziti granicu u oba smjera, stalno skretati pažnju na

sebe svojim odijelom, oružjem, konjem i ponašanjem, nigdje se ne uklapati, uvijek

drugačije izgledati. Ali je najzanimljivije to da takav, izrazito individualan i osoben,

onima unutar granica ne smeta, štaviše, oni ga prihvataju i uživaju zajedno s njim u

njegovoj igri, kao oni koji bi se i sami rado poigrali, ali ne umiju. Njihova je pozicija

stoga tragična, svjesni su da su izgubili tu dragocjenu sposobnost igranja, pa im je

72 Rister, isto, str. 130.

jedino ostalo da uživaju u tuđoj igri. Makar ta tuđa igra na momente išla do negacije

njih i njihovih vrijednosti.

Ono po čemu se razlikuje

Po tome što stalno prelazi granicu dvaju svjetova – granicu između Bosne i

Hrvatske, Osmanske i Austrougarske imperije, Orijenta i Zapada, islama i kršćanstva,

između bosansko-orijentalnog i mediteransko-renesansnog, epskog i neepskog svijeta

– Tale se dobrano razlikuje od dvorskih luda sa kojima ga često uspoređuju. Lude su

puki zabavljači i osobe koje prelaze granicu u samo jednom smjeru, nikada ne mogu

biti ono što jesu, uvijek moraju biti u ulozi zabavljača, dok je Tali data sloboda i da

zabavlja druge i da bude ozbiljan, da se igra sa svim i svačim ali i da se junački

dokazuje u ozbiljnim okršajima. Na ovim premisama moguće je potpunije

razumijevanje lika Budaline Tale, razumijevanje njegovoga čudnog odijevanja, ali i

čudnog odnosa prema drugim junacima, prije svega prema Mustaj-begu Ličkom i

Hrnjicama. Prema svima on unosi svoje dobro znane elemente igre, na njihov račun se

šali bez obzira što ni šalu niti igru epski svijet ne poznaje.

U osnovi, Tale prihvata autoritet koji Mustaj-beg ima, štaviše, spreman ga je

braniti od napada koji ga podrivaju. Vrlo ozbiljno zvuči upozorenje upućeno Cifri

Omeragi da ne laže Ličkog Mustaj-bega, jer “nije beg vaša prdačina”. U istoj pjesmi

on odbija da ide sa begom u Stambol pred cara, jednom je bio i više neće. Ne

pojašnjavaju se razlozi njegovoga straha od cara i Stambola, možemo pretpostaviti da

se radi o lošem iskustvu i strahu da se ne ponovi. Upravo na ovom strahu i

nepovjerenju prema carskoj pravdi Derviš Sušić gradi lik Budaline Tale u poznatoj

pripovijeci Kaimija. Pošto su, ipak, otišli pred cara u Stambol i pošto je car Talu

pohvalio i bogato nagradio a Mustaj-bega ukorio, Tale se po povratku na Liku šali na

begov račun:

O Ličani, braćo i družino:Vidite li našeg Mustaj-bega,Kako nam je beže osidioA od straha cara čestitoga!73

73 Marjanovic, knjiga II (IV), pjesma XLIII, stihovi 1011-1014, str. 441.

Uzalud se beg brani da su sjedine od godina, dok ga Tale i dalje raskrinkava:

Ne budali, Lički Mustaj-beže!I moja je glava pobilila,Ali nije od moga zemana,Već od straha i boja junačkog.74

Autoritativni beg se ne ljuti na Taline šale koje su bolno istinite, već ih prihvata na isti

način kao što prihvata Talina junaštva.

Šale na Mujin račun su još žešće, one pogađaju u samu srž epskog poimanja

svijeta. Naime, Mujo kao vrhunski “umjetnik borbe”, kao najveći junak koji ne umije

ništa drugo raditi do junački se boriti, konačno, kao epski junak koji se uvijek ponaša

epski, na meti je Taline oštrice u najosjetljivijem trenutku – u jeku same borbe. U

takvom trenutku, kada su sva ovozemaljska pitanja svedena na biti ili ne biti, Tale

poziva Muju upomoć, kao da mu je život u pitanju. Mujo žuri da pomogne svome

drugu i saborcu i biva poprilično iznenađen kada vidi o čemu se radi. A radi se o tome

da je Tale došao do dobroga plijena u svilenom čadoru, do ćurka velikoga, kalpaka i

čelenke te kahvenijeh suda – i zaboravio na borbu. Mujo mu ne zamjera na takvoj šali

i na posljednje Taline riječi da sa dobijenim plijenom može biti poglavica, odgovara

mu: “Hoćeš, kenjče, ko i jesi Tale!”75

U drugoj situaciji Talino ispipavanje Mujina strpljenja je još naglašenije a

Mujina reakcija ponovo ista. Ponovo će Tale zakukati u jeku najžešće borbe i ponovo

pozvati Muju upomoć:

Moj sestriću, buljugbaša Mujo,K meni, Mujo, pogiboh ti ludo.76

Opet će Mujo dojuriti da pomogne Tali:

Moj daidža od Orašca Tale,Jesi li se plaho izranio,Jesu l’ tebi rane dodijale?77

74 Marjanović, isto, stihovi 1017-1020.75 Hörmann, knjiga I, pjesma XXIII Ropstvo Mustaj-bega i Vrsić bajraktar, stih 739, str. 327.76 Hörmann, knjiga I, pjesma XXVII Mustaj-beg Lički porobio Zadar, stihovi 578-579, str. 400.77 Hörmann, isto, stihovi 582-584, str. 400.

i doživjeti još jednu prevaru, ovaj put još žešću:

N’jesam, Mujo, vjeru ti zadajem,Već me digni na moga kulaša,Jer ne mogu, Mujo, uzjahati,Pasje vino plaho dalmatinsko,Pa je meni dodijalo, Mujo.78

Mujo smijehom a ne ljutnjom prihvata šalu na svoj račun i još pomaže pijanome Tali

da uzjaše svojega kulaša. I nije bez razloga izabran baš on kao meta, jer se radi o

najvećem i najozbiljnijem junaku.

Ali, ne šali se Tale samo sa Mustaj-begom i Mujom – ni Halil nije bio

pošteđen. Već u sceni davanja savjeta i opreme za mejdan sa Filipom Madžarinom

kao da je Budalina Tale testirao njegov prag tolerancije. Pošto se uvjerio da mu ne

smeta njegova lakrdija priredio mu je novi veliki izazov, zasjeo je iza busije i izazvao

ga na mejdan:

Kopilane, Hrnjičić-Halile!Kud si đoga zamučio svoga?Čiju li ćeš kulu porobiti?Čiju li ćeš ljubu zarobiti?Otvori mi toke na prsima,Žao mi je toke pokvariti!79

Halil poziv shvata ozbiljno, on ni ne sluti da bi to mogla biti nečija šala, jer u

njegovome svijetu takvo što ne postoji, za njega su stvari uvijek epski ozbiljne. On je

klasičan epski junak u svijetu u kojemu se vjeruje na riječ, tu nema mjesta za šalu niti

igru, junakov iskaz uvijek je jedinstven i istinit. Nikome do pojave Tale nije na um

padalo da se igra sa tako ozbiljnom stvari kao što je izazivanje na dvoboj. Tale

Ličanin je svjestan fikcionalnosti situacije zato što je izvan Halilovog svijeta.

Za Talu epski svijet nije više samo onaj kojem se treba nametnuti kao

ravnopravan učesnik u dijalogu, za njega je to samo jedan mogući svijet, koji on jako

dobro razumije i koji je "pročitao" do kraja. Upravo ova "čitalačka" pozicija je

povlaštena pozicija iz koje se istovremeno stiče uvid i u "pročitani" mogući i u svoj

78 Hörmann, isto, stihovi 585-589, str. 400.79 Hörmann, knjiga II, pjesma XLII Halil i Janja Bunića, stihovi 463-468, str. 69.

"realno-bivstvujući" svijet. Čitalac je "u prednosti pred književnim likovima jer

potonji imaju uvid samo u svoj svijet, ali ne i u onaj čitateljev".80 Tale zna za oba

svijeta, Halil zna samo za svoj. Halil razumije samo govor svoga svijeta, Tale

razumije oba. Budalina Tale više nije samo junak koji djela, već i jedan mogući

romaneskni lik koji, osim što djela, još i – misli. Po ovoj “mislećoj” dimenziji sigurno

je da nadilazi zadatost epskih “djelatnika” i ulazi u prostore karakterizacije lika

primjerene modernome romanu.81

Specifičan je Talin odnos prema Malom Radojici ili Radi, barem u onoj mjeri

u kojoj je ovaj lik specifičan sam za sebe. On je Talin pobratim i prijatelj sa kojim se

bolje slaže nego sa ostalim krajiškim junacima. Zanimljivo je da, u meni dostupnim

pjesmama, nema nijedne scene sukoba između njih, niti je Rade bio predmetom

lakrdija. Naprotiv, sa Radom on najčešće ide preko granice u oslobađanje nekog

zarobljenog junaka i maskira se u popa ili popovskoga đaka, gdje ga Rade, ako

zatreba, može poučiti popovskoj službi. Njegovo povjerenje u Radojicu je beskrajno,

čak i u situaciji kada mu drugi krajiški junaci ne vjeruju, Tale insistira da Rade i bez

Mujina odobrenja ide u izviđanje preko granice, jer on najbolje poznaje tamošnji

teren:

Hoće, Mujo, ni pitat te neće!Rade staze u Komandi znade,Gdje nijesu popali soldati,Te će svesti pobre u Uzavlje.82

Kada se Rade vratio uspješno obavljena zadatka Mujo odaje priznanje Tali i

unapređuje ga za “komandora”. “Mali je Rade desna ruka Tale Ličanina u kojeg se

uvijek može pouzdati – piše Rašid Durić i dodaje – to su dva pobratima, čije je

povjerenje bilo trajno, ostalo čvršće nego između junaka iste religije i zajedničke

države.”83

Detronizacija, demistifikacija – parodija

80 Biti, Pojmovnik…, str. 233.81 …O čemu je, između ostalog pisao i Milivoj Solar u knjizi Ideja i priča. Dakle, pisao je o ontološkim pretpostavkama romana, u koje pretpostavke spada i lik.82 Herman I, pjesma XXX Pokajanje Mustaj-bega Ličkog, stihovi 207-210, str. 424.83 Durić, Junaci…, str. 152.

Tale se ponaša lakrdijaški i u trenucima kada bi trebalo viteški, kada bi trebalo

imati strpljenja i poštovanja prema zarobljenom junaku. Time još jedno pravilo

epskoga života postaje predmetom njegova poigravanja. Zarobljenog junaka Grgu

Antunića on dobija na poklon od Mustaj-bega i vodi ga sebi na Trnovac. Veže ga

zajedno sa kulašom pa po triput na dan obilazi, “češagijom timari kulaša, a toljagom

Grgu Antunića”.84 Na ponudu bana zadarskog za otkup on dobija tri tovara blaga za

Grgu, da bi po preuzimanju zarobljenika ban uvidio da ga je Tale prešao i poslao mu

mrtvog Grgu.

Još drastičniji primjer parodijskoga podrivanja viteštva nalazimo u sceni

nadmetanja Tale sa Smiljanić Tadijom u čuvenoj pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku.

Talina igra, još jedan performans, započinje već u dvorištu kule Smiljanića, gdje on

uživa u vinu i društvu uskočkih djevojaka. Ponaša se kao da je pijan i svi mu se smiju,

on je glumac/igrač u svome komadu/lakrdijanju a oni su njegova publika. Smiljanić

dozvoljava da Tale uzme njegovu sestru i povede je sa sobom, misleći da je i to dio

igre. Niko ne zna gdje je granica, gdje završava igra a počinje zbilja, samo Tale zna

šta čini. Kada Smiljanić vidi da je vrag odnio šalu, daje se u potjeru za bjeguncem.

Brzo sustiže bjegunca, jer ima boljeg konja, ali ga ne izaziva na mejdan kao što priliči

pravim junacima,

Već ga desnom udario rukomDesnom rukom po obrazu livomKako ga je lahko udarioIz zuba mu krvca poletila…85

Na ovaj nejunački potez se odlučuje zato što naspram sebe ima “tursku golotinju”, a

ne junaka za mejdana. Tale se je, međutim, uvrijedio na taj šamar kao pravi junak,

“jer se žene pleskom udaraju”, zato što je i bio, a mi to najbolje znamo, pravi junak.

Uzvraća mu istom mjerom, pleskom na plesku, ali i “kuburom samicom” u srce ga

“ošinuo” i uzeo njegovu odjeću i konja. Svim tim neepskim postupcima prema

epskim junacima Budalina Tale, zapravo, po ko zna koji put pokazuje želju za

odstupanjem od ustaljenog, za razaranje ustaljenih formula i šablona šalom i

humorom.

84 Hadžiomerspahić, pjesma Grga Antunić udara na Raduč, strana 252.85 Marjanović I, stihovi 357-360, str. 110.

Još je zanimljivije posmatrati njegov odnos prema ženama. Žena je u

bošnjačkoj epici prisutna kao lik i kao tema. Već smo se dotakli nekih karakterističnih

ženskih likova kao što su majka i sestra Hrnjica, zatim nevjerna ljuba Muje Hrnjice,

likovi brojnih kršćanskih djevojaka koje su bile predmetom i razlogom mnogih

prekograničnih pohoda Krajišnika, likovi krčmarica itd. Žena, međutim, može biti

temom pjesme a da se i ne pojavljuje kao konkretan lik, to su najčešće pjesme sa

temom otmice djevojke čuvene po svojoj ljepoti. Zapravo se može reći da su ovakve

pjesme u krajiškoj epici daleko najbrojnije, što je donekle i razumljivo. Viteški ideal

služenja ženskoj ljepoti i žrtvovanja za tu ljepotu u ovoj epici je modificiran u želju za

dokazivanjem otimanjem nadaleko čuvene ljepotice sa protivničke teritorije. Time su

ove znane i neznane ljepotice postajale simbolima vječite želje za nedostižnim, ali i

manje ili više vidljivim pokretačima epske radnje.

Talina destruktivna energija će posebno biti usmjerena na ovu romantičarsko-

epsku žudnju za ženom kao nedostižnim idealom. Na to nas upućuje i spomenuta

predaja o poderanoj odjeći kao načinu borbe protiv djevojačkog uroka. Stoga Tale

nije opterećen tim žudnjom, kao svi normalni epski junaci, koji su premni i život dati

u borbi za svoju izabranicu. Tale, međutim, nije spreman ginuti ni za kakvu ljepoticu,

štaviše, on proklinje ljepotu Muminove Zlate zbog koje se na mejdanu bore Halil i

ban zadarski. I ne samo da je proklinje, već “gdje stigne Muminovu Zlatu, sve Zlatiju

udara kandžijom”.86 Drugoj ljepotici istog imena ne dozvoljava čak ni da uzjaše na

njegova kulaša jer je “Bogu jemin učinio da ga žensko uzjašiti neće”.87

Šta za njega predstavlja ženska ljepota najbolje se vidi iz pjesme Ajka

Bajagića izbavlja braću. Kao glavna junakinja Ajka smišlja način kako da oslobodi

braću iz ropstva, tako što poziva sve svoje prosce, kojih je bilo 64, i Mustaj-begu

otkriva svoje namjere. Sakupili su se svi Ličani a među njima i Budalina Tale. U

početku on “podliježe” magiji njezine ljepote, “lišce joj je ka i gruda sniga,

podvoljčina kano misečina” te pripominje pobratimu Radi da se bez njega pobrine za

piće. Još više se zagrijao kada je vidio Ajkine đerdane, “tri gerdana od žutih cekina”.

Spreman je suprotstaviti se čak i Mustaj-begu, jer se plaši da će ga kod Ajke nakuditi.

86 Herman II, pjesma XLIX Halil dijeli mejdan s banom od Zadarja, str. 153-154.87 Buturović, Antologija…, pjesma Ženidba Kurtagić Nuhana, str. 473.

Kad su vidjeli da se Tale ne šali i da ne odustaje, dosjete se šta bi mu ipak moglo biti

draže od lijepe djevojke, pa ga šalju seiz-baši da traži dva mijeha vina. Istog trenutka

Tale zaboravlja na lijepu Ajku i žuri da dođe do vina:

Kad ugleda punu mišinicu,Tale mihu pade po gr’ocu,Zapomaga Ličanine Tale:“K meni, Rade, ja izgubih glavu!”88

“Svi se njima Udvinjani smiju šta se radi od Tale i Rade” i uživaju u njihovoj lakrdiji.

Talino vrijeme je vrijeme poslije boja, kad se sumiraju rezultati boja i plijen

dijeli i kada je najhorniji za lakrdiju. Vidjeli smo da on sve podređuje vinu i da ženska

ljepota ima onoliku vrijednost koliko se za nju vina može uzeti. Poslije jednoga boja

Tale je bio tužan, neko je zadobio “kićenu djevojku”, neko “momka savezata”, neko

“krave i volove” a on – “staru babetinu, nikakvu Vidu popadiju, babi ima šezdeset

godina”.89 Ljut je, svog kulaša držalom tuče, a "katkad sfati staru babetinu". Baba ga

moli da je ne tuče i govori da će mu omiliti više nego kakva sedmakinja (?). Preokret

nastaje kada mu baba predlaže da joj turi "ruku u njedarca". Iz njedara će Tale izvaditi

stotinu dukata i promijeniti svoj odnos prema babi:

Nemoj, babo, moje milovanje!Sad je Talu hora ufatila90

Pitaju ga junaci šta će mu babetina, neka je se otarasi, a on odgovara:

Nosit ću je na široku Liku,nek mi tuka kod odžaka čuvai Bog znade da ih Tale nejma91

Ova mala epizoda sama za sebe predstavlja čitavu jednu romansu. Romansa je

"epsko-lirska narodna pesma, po karakteru vedra, često humorna, sa iznenadnim

preokretima u radnji i često neočekivanim rešenjem".92 Talina parodirajuća energija

ovdje je usmjerena u dva pravca. Jedan pravac je epska pjesma, koja na ovaj način po

88 Marjanovic I, pjesma Ajka Bajagića izbavlja braću, stihovi 962-965, str. 508.89 Marjanovic I, pjesma XVII Glumčević Alija i berber-udovica, str. 378.90 Isto, stihovi 1140-1141, str. 379.91 Isto, stihovi 1148-1150, str. 379.92 Rečnik književnih termina, str. 674.

prvi put "ugošćuje" jednu romansičnu epizodu. Uzimanje ratnog plijena je stalni epski

motiv, ostali junaci su zaplijenili ili blago ili mlade djevojke, kako im i priliči, a Tale

ništa od toga, već babu, kako i njemu priliči. Štaviše, njegov plijen i njegova ljutnja

zbog toga su negativno semantizirani spram okruženja do te mjere da jednostavno

dovode u pitanje smisao egzistencije samog okruženja. Taj, rekli bismo,

vulgarizirajuće-negatorski stav spram epskog nije konstanta Talina ponašanja. On je

takav samo na trenutak, kada iz njega progovara antiepski instalirana želja za stalnim

snižavanjem i spuštanjem ka materijalnom dolje, da bi opet u sljedećem trenutku i

sam epski disao i epski se ponašao.

Epska pjesma i evolutivno i genološki prethodi romansi, i mnoge je druge

žanrove odnjihala u svome sinkretičkom krilu. Međutim, ova romansa sa babom nije

takav sinkretički zametak iz kojega treba da se razvije novi žanr. Naprotiv, ona je

odgovor na već postojeću jasno profiliranu romansu, ona je Talin drugi iskaz i

odgovor na prvi iskaz o romansi kao takvoj. Nju Tale svjesno uvodi u epsku pjesmu

sa određenim ciljem. I to je onaj drugi pravac protezanja Taline žanrorazarajuće

energije. Epizoda sa babom nije tek obična romansa, u njenim vedrim i humornim

stihovima gotovo nametljivo "odjekuju dijaloški gornji tonovi", ona je metakreativna

obrada poznate romanse Čelebija Mujo i njegova draga. U spomenutoj romansi Mujo

se domišlja kako će provjeriti ko mu je od bliskih i dragih osoba najbliži i najpreči. U

čaršiji kupuje dva kangala zlata, stavlja ih u njedra i ide do sestre, majke i ljube

moleći ih da mu izvade ljutu guju iz njedara. Jedino će ljuba pristati da se "žrtvuje" za

spas svoga Muje i izvaditi, umjesto guje – zlato.

Talina romansa u svim svojim elementima prosto dekonstriura i parodijski

razara navedeni predložak. Naspram Tale nije mlada ljuba, nego baba, na provjeri je

on sam, a ne ona, na provjeri je još i njegova ljubav prema novcu, a ne prema dragoj,

on tura svoju ruku u babina njedra, a ne ona u njegova i, na kraju, to su uvehla njedra

jedne babe, a ne neke djevojke. Zanimljivo je da baba aktivno sudjeluje u dijalogu sa

Talom i sama svjesna svojih godina i svojih "vrijednosti", dok je Mujina draga tek

objekt provjere. Romansa je niži žanr od epske pjesme, njen svijet bliži je svijetu

svakodnevne zbilje. Po svom vedrom i humornom duhu gotovo da bi mogla stajati uz

Talu kao njegovo prirodno okruženje. Međutim, Tale, a kroz njega i narodni pjevač,

ni nju nije htio ostaviti na miru i po strani, i sa njom se poigrao, kao sa svim što mu je

došlo pod ruku.

Tale kao lakrdijaš

Krajiška je epika i postankom i temama vezana za granicu, ako je Krajina

područje uz granicu onda su naši junaci – graničari. Za razliku od današnjih čuvara

granice naši epski “graničari” smiju prelaziti granicu, štaviše to je i poželjno i

izazovno. Njih, zapravo, taj čin, čin prelaženja granice, suštinski određuje, daje

smisao njihovoj egzistenciji. Nemoguće je zamisliti krajišku epiku i krajiške junake

bez prelaženja granice i ulaska u tuđi i zabranjeni prostor. Bez tog prelaženja,

krajiške, i većeg dijela bošnjačke, epike ne bi ni bilo. Svaka granica, pa i ova,

istovremeno spaja i razdvaja, obilježava mjesto susreta ali i sukoba – razdvojenih

svjetova.

Krajiški junaci granicu prelaze iz dva razloga – otmica po ljepoti čuvene

djevojke (kaurkinje) i oslobađanje zarobljenog junaka. Za nesmetano prelaženje

granice mora biti ispunjen jedan uslov – ne smiješ biti primijećen, a da ne bi bio

primijećen – moraš se maskirati. Maskiranje omogućuje “graničaru” da pređe preko

granice i zađe u tuđi prostor, te da ostvari susret sa drugim, drugačijim, tuđim. Za

naše Krajišnike tuđi prostor je prostor Dalmacije i prostor Unđurovine (Ugarske), a

onaj drugi, drugačiji i tuđi je kršćanin, Dalmatinac, Mediteranac, Mađar.

Nismo slučajno načeli temu granice i maskiranja u kontekstu obrade lika

Budaline Tale, jer je upravo on taj lik koji najčešće ide preko i najviše se maskira. Ne

samo da je nevjrjedniji u prelaženju granice nego mu je i maskiranje najmaštovitije i

najraznovrsnije. Talino maskiranje je slojevito, i moramo uzeti u obzir i njegovu

svakodnevnu odjeću. Ne možemo njegov način odijevanja doživljavati samo kao

nemar ili neimaštinu, već i kao izraz posebne namjere u okviru jedne šire strategije.

Namjera mu je bila da skrene pažnju na sebe a strategija – da se poigra sa smrtno

ozbiljnim okruženjem i pokaže vedriju stranu života. Namjera da se posebnim

načinom odijevanja skrene pažnja i izazove određena reakcija (najčešće čuđenje i

smijeh) je u osnovi namjera motivirana željom za igrom, što je prvi signal jedne

skrivene potrebe za publikom. Nadalje, u čisto epskim relacijama, želja mu je da ga se

ne shvata ozbiljno, da protivnik pomisli da pred sobom ima “tursku golotinju” a ne

protivnika dostojnog mejdana.

Takvu situaciju imamo u pjesmi Budalina Tale dolazi u Liku. I djevojke i

muškarci pred Smiljanića Kulom ga prihvataju kao “tursku golotinju” koju treba

nahraniti i napojiti i čijim se ludorijama od srca smiju. Tale vješto koristi ulogu

pijanice i magijsku moć igre te otima Anđu i bježi na kulašu, ostavljajući svoje

posmatrače – svoju publiku! – opijene tim činom, čime stiče odlučujuću prednost.

Vještim kombinovanjem fiktivnog i stvarnog djelanja, uživljavanjem u ulogu pijanice,

urnebesnom zabavom koju pravi na svoj račun u kombinaciji sa činom krađe, on

zbunjuje svoje posmatrače. Dugo se posmatrači neće moći vratiti u stvarnost i

povjerovati da se zaista radi o pravoj krađi, a ne o ludiranju pijane “turske golotinje”.

Njegova svakodnevna odjeća mogla je imati podjednakog efekta i kod svojih i

kod tuđih posmatrača samo u ovoj pjesmi, jer nas ona prvi put upoznaje sa likom Tale

i lik Tale prvi put uvodi u epsku pjesmu i društvo ličkih junaka. U njoj se odvija

njegov prvi susret sa epskim, epskog sa njegovim i naš prvi susret sa njegovim

svijetom. Ovom provjerom i ulaskom u svijet epskih junaka on više ne može računati

sa time da ulazi tuđu teritoriju bez dodatnog maskiranja, na popisu ima nove kostime,

“katansko odilo”, odjeću “popa duhovnika” i odoru slijepog guslara. Vidjeli smo iz

predaje koju je Luka Marjanović zabilježio od pjevača Bećira Islamovića, da se Tale

odmetnuo od kuće i proveo neko vrijeme kod popa, kod koga je naučio crkvenu

službu. To znanje će mu poslije dobro doći u prekograničnim pohodima.93

U pjesmi Halil Hrnjičić izbavlja Omer-bega i djecu mu94 Halil se maskira u

katansko a Tale i njegovih trideset drugova u kaluđersko odijelo. Krčmarica Luca, kao

pomagačica iz protivničkog tabora, prepoznaje Talu, iako se u “mrko ruho preobuko,

na glavi mu kapa kamilavka”. Prije dolaska u crkvu objašnjava svojim pratiocima

kako se treba krstiti i kako se ponašati u crkvi. Pred crkvom skida svoju kaluđersku

93 U Vukovim pjesmama koje nije uvrstio u svoju zbirku pod rednim brojem 47 nalazi se pjesma Ilija Smiljanić i Turci Udbinjani, koja se može uzeti kao replika na pjesmu Budalina Tale dolaz u Liku. Svoju četu kupi Cmiljanić Ilija, zatim traži junaka koji bi pošao uhoditi udbinjske turke. Pošto mu se niko ne javi, sam se preoblači u tursko odijelo i odlazi na Udbinu. Na Udbini kolo djevojaka, on se hvata do Hajkune, skida joj đerdan ispod grla i kada ga prepoznaju bježi sa ukradenom djevojkom.94 Hörmann II, pjesma L.

“kapu kamilavku” i krsti se, dijeli banu savjete iz evanđelja itd. U pjesmi Nevjera

plemena Kozlica,95 zato što mu je usfalilo vina Tale organizira pohod preko granice.

Tu je on ponovo maskiran u popa, ovaj put u društvu sa Radom, dešava mu se da

pogrešno “čata crkvenu knjigu” a Rade ga ispravlja.

Čudno je kada pjevač kaže da se Budalina Tale preoblači u prosjačko odijelo.

Vjerovatno se radi o tome da je narodni pjevač smetnuo sa uma Talinu stalnu ulogu i

pocijepano (prosjačko) odijelo, ili kako bi Lord kazao – naš Homer je malko

zadrijemao. U toj pjesmi – Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega96 - ima

jedna scena koja, generalno, obogaćuje scenario Talina maskiranja. Naime, Tale se

odlučuje maskirati i svoga kulaša, traži od krčmarice Kose da mu donese “troljetnu

rakiju” da njoma timari i boja svakojakih da njima ofarba svoga konja:

On se primi boja kod gjogata;Sve udara boje na gjogata.Kol’ko Tale napravlja gjogata,Polu dana i cijelu noćcu.97

Mujo se čudi kako je Tale vješto ofarbao konja i da ne zna da je đogo ne bi ga mogao

poznati.

Talino maskiranje uglavnom je u funkciji skrivanja pravog identiteta na tuđoj

teritoriji. Njegovo loše odijelo samo u početku moglo mu je poslužiti za istu svrhu,

kasnije, i za druge. Međutim, on se zna preobući u tuđe odijelo iz čiste potrebe za

igrom, rekli bismo – maskiranje radi maskiranja. Takav slučaj imamo kada sa mrtvog

Jovana harambaše skida odjeću i oblači na sebe, zatim sjeda u zlatnu stolicu da ga

dvori četrdeset bešlija. A prispjelome Mustaj-begu se hvali kako sa zadobijenim

plijenom, kad se vrati na Liku, može biti poglavica. Još je zanimljivija scena

maskiranja u slijepog guslara kojeg Rade tobože voda po svijetu. Ovaj detalj je samo

još jedan dokaz autoreferentnih potencijala i visokih dometa bošnjačke epike. Istu

scenu imali smo i u pjesmi Nevjera ljube Muja Hrnjice, gdje se Mujo maskira u

slijepog guslara i gdje je scena razvijenija, stoga se nećemo posebno zadržavati na

ovoj.

95 Marjanovic II (IV), pjesma XXVII.96 Hadžiomerspahić.97 Hadžiomerspahić, Dizdarević Meho izbavlja Zibu Peštić Alibega, stihovi 1117-1120, str. 66.

Talino poigravanje sa okruženjem, priređivano s namjerom da se time pokaže i

vedrija strana života, zatim brojni primjeri maskiranja, imaju duboku vezu sa onim što

se u najširem smislu riječi naziva zabavljačkom sferom života, smjehovnom kulturom

ili teatrom na ulici. Ovi vedri oblici života sa društvene periferije, ova alternativna

scena povijesti, nije niti samonikla niti uvezena pojava. Mi je možemo dovoditi u

vezu sa nešto razvijenijim oblicima smjehovne kulture u renesansnome primorju, koje

je postalo sastavnim dijelom krajiške epske pjesme, ali nigdje nemamo direktnih

potrvda za to, ne nalazimo nikakvih sličnih scena koje bi potvrdile vezu. S druge

strane (granice), u bosanskoj unutrašnjosti postojala je već duga tradicija zabave na

ulici, prisutna još od srednjeg vijeka, kao uostalom i u Evropi. Taj ulični teatar

nastavio je da traje i sa dolaskom Osmanlija, o čemu govore i dokumenti o

gostovanjima glumačke skupine bosanskog velikaša Pavlovića u Dubrovniku s

početka XVI stoljeća. Vremenom je i takvo rudimentarno pozorište zabranjeno

razlozima vjere, ali su razni drugi oblici zabave na ulici ili velikaškim dvorovima,

nastavili da traju. Široke narodne mase zabavljali su profesionalni zabavljači

(pehlivani), gutači vatre, imitatori i žongleri, krotitelji zvijeri, hodači na štulama,

igrači na konopcu, svirači i lakrdijaši, “koji su svojim vještinama zabavljali svijet po

mahalama, u čaršiji i po vašarima, pred hanovima i raznim konacima”.98 Budalina

Tale direktni je potomak uličnih zabavljača, ljudi sa društvene periferije i alternativne

scene povijesti sa jedne strane, a sa druge, tipični krajiški izdanak u čijoj se ličnosti se

istovremeno spajaju smrtno-ozbiljno krajiško junaštvo i granicom uslovljena potreba

za drugim.

Uvijek se igra i teatar mogu dovesti u vezu jedno sa drugim, igra nije samo dio

teatra, već mu i prethodi, a pojam granice je u vezi sa oba prethodna pojma. Već smo

govorili o igri prelaženja granice i igri maskiranja. Ako Tale naročitim odijevanjem

želi na sebe skrenuti pažnju, onda to više nije obično preoblačenje već maskiranje.

Igra, granica i maskiranje su pojmovi koji čine i određuju teatar. “Od igre do pozorišta

kratak je put, i veoma često se ova dva iskustva brkaju – piše Pjetro Zanini i dodaje –

[...] U ovome smislu pozorište, shvaćeno i kao fizičko i kao figurativno mesto,

predstavlja granični prostor postavljen usred svega ostalog kao dijalektički prostor,

otvoren istovremeno i ka unutrašnjosti i ka spoljašnjosti, prema realnom i prema

98 Imamović, str. 205.

imaginarnom.”99 Ka tome efektnom obratu sve vrijeme težim – teatar kao granični

prostor i granični prostor kao teatar. I granica i teatar su mjesta za istinsku

komunikaciju, komunikaciju dvosmjernog ili dijaloškog (Bahtin) tipa, to su mjesta

velike koncentracije ljudi, a gdje su ljudi tu su i ideje, gdje su ljudi tu je i život, to su

mjesta kroz koja se neko društvo predstavlja i priča svoje priče, a predstavlja se

upravo kroz ispričane priče, a kroz ispričane priče daje oblik i smisao svome

identitetu.

Stoga nije slučajno da je bošnjačka epika ispjevala svoje najljepše i identitarno

nainteresantnije priče upravo na granici, kroz taj živi teatar pod vedrim nebom. Ono

što Zanini kaže dalje za teatar, da “predstavlja granični prostor postavljen usred svega

ostalog kao dijalektički prostor, otvoren istovremeno i ka unutrašnjosti i ka

spoljašnjosti, prema realnom i prema imaginarnom”,100 može se bez bojazni

primijeniti i na našeg junaka Talu, koji zasigurno nosi u sebi tu dimenziju dijalektičke

otvorenosti i ka unutrašnjosti i ka spoljašnjosti, i ka nebeskom gore ali i zemaljskom

dolje.

99 Zanini, str. 130.100 Zanini, str. 130.

ALIJA ĐERZELEZ – MITSKI JUNAK

Neizbježna predaja

Alija Đerzelez hronološki i razvojno prethodi znamenitom krajiškom kvartetu

(Mustaj-beg Lički, Mujo Hrnjica, Halil Hrnjica i Budalina Tale), ali ga obrađujemo

poslije njih zbog toga što on i nije pravi Krajišnik, niti uz njega ide ona poznata

sintagma “lički nabodica”. To što ga Đenana Buturović naziva “prvim

bosanskomuslimanskim krajišnikom” temelji se na prvobitnom nazivu i statusu Bosne

u sastavu Osmanske imperije – Serhat ili Krajište. Bosna je i u 15/16. stoljeću, kada je

živio i djelao stvarni Alija Đerzelez, bila pograničnom zemljom. U prvim stoljećima

osmanske vlasti tek uspostavljeno Bosansko krajište služilo je Imperiji za dalja

osvajanja i prodore na zapad, a od 18. stoljeća ono sve manje služi bilo kome osim

sebi i svojoj nezavisnosti.

Generalno posmatrano Alija Đerzelez je prvi bosanski Krajišnik koji je radio

na uspostavljanju novog krajišta, on je zaslužni ratnik i timarnik koji svoje zasluge

stiče u borbama za proširenje Imperije, a njegovi lički nasljednici iz 17. i 18. stoljeća

su ratnici koji svoje zasluge stiču u borbama za očuvanje bosanske nezavisnosti.

Drugim riječim, Đerzelez je ratnik i epski junak koji pomiče/proširuje granice, a

“ličke nabodice” su ratnici i junaci koji čuvaju postojeće granice. U ovome segmentu

se nameće potreba za razlikovanjem njihovih statusa i za suptilnijom upotrebom

naziva “krajišnik” i “krajiški”. Za Đerzeleza, stoga, ne možemo reći da je “graničar”,

da je junak koji svoju sudbinu veže za granicu, da je junak koji neminovno mora

prelaziti preko granice, da je junak kome je četovanje osvona forma epskoga življenja.

On niti ne poznaje begovat kao plemićko-stalešku organizaciju društva koja ima

potrebu za epsko-pograničnim dokazivanjima i opijevanjima. On ne posjeduje ni tu

dijalektičku otvorenost ka vanjskom i realnobivstvujućem, na jednoj strani, i ka

unutrašnjem, irealnom i uzvišenom, na drugoj strani. On je neustrašivi snažni junak

koji svoju snagu crpi samo iz svoga tla i svoje vjere, dok “ličke nabodice” na određeni

način ne mogu ni bez tuđega tla ni bez tuđe vjere. On je junak koji skoro da i nema

porodicu, niti ima uže ili šire društvo, on uvijek radi sam.

Sačuvan je relativno mali broj pjesama o ovome junaku, što se svakako može

dovesti u vezu sa činjenicom da je živio i ratovao u dalekome 15. i 16. stoljeću. U

različitim zbirkama sačuvane su sljedeće pjesme o Aliji Đerzelezu: Đerzelez Alija i

Vuk Jajčanin (Hörmann I-4), Đerzelez Alija (Hörmann I-8), Gerzelez Alija, carev

mejdandžija (Marjanović I-1), Đerzelez Alija i Kraljević Marko (Buturović,

Antologija-441),101 Katal-ferman na Đerzelez Aliju (Čolaković, dvije verzije). To je

ukupno šest pjesama, ako uračunamo obje verzije iz Čolakovićeve zbirke, i

Kurtagićevu i Međedovićevu.102 Osim jedne objavljene Marjanović spominje još četiri

neobjavljene pjesme o Đerzelezu: Mehmeda Kolakovića br. 45 /406 stihova), Bećira

Islamovića br. 30 (105 stihova), istoga pjevača br. 48 (97 stihova) i od nepoznatog

pjevača (1367 stihova).

Prema povijesnim izvorima ne zna se pouzdano niti odakle je, niti gdje i da li

je uopće imao stalno prebivalište, niti gdje je poginuo i gdje je sahranjen. Jedino u šta

se možemo pouzdati je činjenica da je stvarno postojao, sačuvani podaci do kojih je

došla Đenanan Buturović ne daju nam mjesta za sumnju. Sa usmenom predajom stvar

stoji malo drugačije, usmeni pripovjedač se potrudio da detaljno razradi i objasni sve

ključne momente u njegovoj ličnosti. Prema toj predaji Alija je bio Husrev-begov

sluga kojega su djeca zlostavljala. Jednoga dana začuje u šumi dječiji glas, to tek

rođena beba plakala na vrelome suncu. Zakloni je granom i ode sjeći drva. Nedugo

zatim pojavi se lijepa žena u bijelome plaštu i zapita ga da li je on zaklonio dijete od

sunca. Pošto je sav uplašen priznao da jest ona mu obećava ispuniti jednu želju.

Njegova želja je bila: “Da budem jak i junak, da me niko savladati ne može, i da mi je

dobar konj”.103

Vila ga zadoji svojim mlijekom i naredi da isproba svoju snagu na jednoj

velikoj stijeni. Pošto je mogao samo podignuti a ne i baciti, ona ga podoji još jednom.

A za konja mu reče:

Kada dođe prvi pazar, izađi na at-mejdan, naći ćeš jednu šugavu doratastu kobilu i pod njom doratasto malo ždrijebe. Kupi je pošto-zašto i čuvaj maloga konja dok budne za jahanja.104

101 Pjesma je prvi put objavljena u Beharu br. 2 za 1901. godinu.102 Međedovićevu verziju Čolaković je preuzeo iz The Milman Parry Collection of Oral Literature.103 Hörmann I, str. 580.104 Hörmann I, str. 580.

Kada je došao dan pazara kupio je šugavu kobilu sa ždrijebetom. Kobila ubrzo ugine

a ždrijebe prevede kod valije u štalu. Za godinu dana je ždrijebe naraslo toliko kao da

je imalo tri godine. Vremenom je gospodarov konj postajao mršaviji a Alijin bivao

sve deblji. Zato je došao jedne noći u štalu da vidi o čemu se radi. Imao je šta i vidjeti

– njegov konj je imao krila i jedno svoje krilo prebacio preko gazdinoga konja i tako

ga pritiskao, od čega je bivao mršaviji. Alija nikome nije htio govoriti o tome da je

njegov konj imao krila.

Svoje prvo junačko iskušenje imao je u Besarabiji. Pritekao je upomoć

ranjenome Husrev-begu, “rastrijebio neprijatelje oko njega” i zamotao gazijinu

ranjenu ruku. Nastavio je borbu, niko mu živ nije smio izaći na mejdan, svi su

sklanjali “da dvoja kola mogu proći”. Nakon što je neprijatelj bio poražen nestao je a

da niko nije znao o kome se radi. Kada se gazija vratio kući ispričao je ženi priču o

neznanom junaku koji mu je pomogao. Izvadio je čevrmu kojom mu je junak ruku

zamotao a žena je prepoznala čevrmu koju je dala na poklon Aliji. Gazija pozove

Aliju i reče mu:

Dragi Alija, koliko si godina kod mene služio da ti platim, pa hajde od mene, jer ti nijesi više za mene, niti sma ja dostojan da mi budeš slugom.105

Od tada je započeo živjeti sam u svojoj kući pod Sinanovom tekijom, “po svijetu

hodati i s glasovitim junacima mejdan dijeliti. Zanimljivo je kako narodni pripovjedač

objašnjava njegovo čudno ime: “Svoje prezime Đerzelez dobio je zbog junaštva, jer ta

riječ znači borilac sa buzdovanom (Đerz-elez), biva buzdovandžija”.106

Hörmann nam donosi i predaju o Đerzelezovu pobratimstvu sa Kraljevićem

Markom. Jednom je Kraljević Marko sanjao san u kome mu posestrima vila dovodi

Aliju da se pobrati s njim, jer je, kako ona kaže, bolji junak od Marka. Kada se

probudio pođe u potragu za tim junakom i ovim pobratimom. Isti san je usnio i Alija,

te i on krenuo u svijet da potraži Marka. Alija, međutim, ne uzjaha svoga konja, nego

se preobuče u derviško odijelo i pođe u potragu bez konja. U putu se udruži sa još dva

derviša, koji mu kazaše da su i oni usnuli isti san i da su i oni pošli u potragu za istim

junakom. Jedan se zvao Porča od Havale a drugi Torlak Alija iz Urumelije. Poslije

nekog vremena naiđu na naoružanog junaka na šarenome konju. Dva derviša mu se

105 Hörmann I, str. 582.106 Hörmann I, str. 583.

sklone sa puta a treći ne htjedne. On potegne čelični nadžak na derviša a derviš mu ga

otme, pa zatim i buzdohana. Marko siđe sa svoga Šarca i predloži da popiju vina prije

nego mejdan podijele. Mejdan je trajao punih osam sati, kad je Marko vidio da će biti

poražen pozvao je vile posestrime, a one mu se sa osmijehom na usnama ne htjedoše

pomoći. Pošto je bio već savladan on zatraži od derviša da mu kaže svoje ime. Alija

se konačno otkriva, a i Marko njemu, te se tako pobrate, i ispune vilino proročanstvo

iz sna.

Hörmann još pridodaje i podatak da je Alija Đerzelez bio carski mejdandžija i

više puta izlazio umjesto cara na mejdan. Porijeklo nekih toponima se vezuje za

Đerzeleza, a za nas je najvažniji onaj dio o porijeklu naziva planine Ozren: “Kada je

Alija preko planine Ozrena naišao, dorat mu je nešto nazrio, a Alija mu je viknuo:

‘Ozri, dorate!’ te kazuju da je od tada ostalo toj planini ime Ozren”.107 Predaja se

dotiče i nekih detalja opjevanih u pjesmi Alija Đerzelez i Vuk Jajčanin, posebno

detalja vezanih za smrt Alijine sestre. Hörmann, kao i njegov usmeni pripovjedač od

kojega bilježi ovu predaju, ima potrebu da na kraju ovjerodostoji ispripovijedano,

tako što se poziva na žive ili skoro umrle svjedoke koji svjedoče postojanje

buzdohanom probušene breze, ili postojanje turbeta u selu koje je po njemu dobilo

ime Gerzovo (Đerzovo). Ubio ga je Vuk Jajčanin tako što ga je zatekao na namazu, a

poznato je da Đerzelez nikada nije prekidao namaz.

Među “ličkim nabodicama”

Postoje, međutim dvije pjesme koje daju nešto drugačiju sliku o ovome

junaku, to su pjesma Bećirbegova ženidba (preuzeta sa web stranice http://asi-dsl-stat-

b-8.apk.net/cave/texts/6699p.html dana 13. 02. 2006.) i pjesma Gjerzelez Alija iz

zbirke Mehmeda Dželaludina Kurta Hrvatske narodne ženske pjesme (muslimanske).

Prva nam pjesma Aliju Đerzeleza dovodi u društvo “ličkih nabodica” i tako mu

namjenjuje ulogu pravog “graničara” i krajiškog junaka. Po svemu sudeći Alija je u

ovoj pjesmi trebao biti glavnim junakom, ali se desilo isto ono što i sa pjesmom

Budalina Tale dolazi u Liku, da je narodni pjevač prešao sa glavnog na sporedan lik i

pratio ga do kraja pjesme.

107 Hörmann I, str. 586.

Pjesma, dakle, počinje sa Alijom Đerzelezom, sa scenom buđenja i ispijanja

kahve. U startu imamo sliku kakvu smo i očekivali, sliku usamljenog junaka, “u

bećara nema hizmećara, jer Alija niđe nikog nema, samo sebe i svoga dorata”.108

Narodni pjevač Bajgorić još jednom potcrtava junakov individualizam (bećarstvo) “u

bećara nema hizmećara” (stih br. 100), čime zapravo kontrastira njegovu usamljenost

naspram kolektivizma Mustaj-begovih Ličana, i čime se snažno motivira Đerzelezova

odluka da se pridruži Ličanima. Svoju odluku Đerzelez nigdje ne kazuje, a da se radi

o odluci saznajemo tek kada dođe pred Mustaj-bega i saopšti razlog svoga dolaska.

Još jednom se posvjedočuje visoko umjetničko svojstvo ove epike da se čin ne mora i

imenovati, jer bi to sa aspekta literarne kracije bilo suvišno.

Prethodno uočena namjera za motivacijom postupaka na sljedećem primjeru

biva potvrđena kao pravilo a ne izuzetak. Naime, postojećoj slici mitskog junaka koji

sa lahkoćom na svome konju preskače Drinu pridodata je ova ironijska – slika junaka

koji “iz čizama vodu iscijedi”, nakon što je sa konjem preplivao rijeku. Skretanje sa

glavnog epskog toka i zalaženje u zbiljske detalje nije samo ironijsko kontrastiranje

mitskome, već i obol realnome motiviranju radnje. Međutim, ni slika mitskoga junaka

nije u potpunosti izblijedjela, nju nam narodni pjevač plasira preko Mustaj-bega koji

iz svoje mejhane posmatra dolazećeg junaka:

Moj Đuliću – Đula te rodila – jev’ vozdala jednog momka mlada 160na doratu konju kosatome.Dobro jaše pretila dorina.Dobar momak a dobar mu dorat;na prsima carevi nikšani,more biti neko vod Stambola, 165vod Stambola stojna carigrada.Da je soja turskoga sultana,nije čudo momka pa ni konja;čudo mi je dva zelena vuka,a koko je pa i’ pripitomijo, 170va da vidu pa za njim vukovi,pa da skaču sve na krilo momku.109

108 Bećirbegova ženidba, stihovi 16-18.109 Bećirbegova ženidba, stihovi 159-172.

Ključni simboli te slike su “carevi nikšani”, odlikovanja koja se dobijaju za najveće

zasluge, i pripitomljeni vukovi, hrtovi, koji ga stalno prate. Ne ruši se do temelja

mitska predstava slavnoga junaka, tek djelimično, sa konjem koji više ne preskače

Drinu i sa čizmama punim vode, dok se jednim dijelom i čuva, sa carskim

odlikovanjima i hrtovima.

Na redu je susret dva junaka iz različitih vremena, koji prema ponuđenim

povijesnim dokazima, nikada nisu mogli živjeti i djelati zajedno. Dirljive su riječi

Alije Đerzeleza kojima se predstavlja Mustaj-begu:

Ja sam samac ost’o navrh kule,va ja, beže, niđe nikog nemam- samo Boga i dorata moga – pa sam za te čuvo na Lijecida si, beže, dobar za mlađega,pa se tebi doš’o pridvoriti,da mi krojiš krpu i barjaka,da ja budem četi bajraktare.110

Iz ovih riječi se može zaključiti da je on vremenom ostao sam, da su ga svi ostavili ili

izginuli, da iz njih izbija očaj i tuga usamljenika. Međutim, ove riječi mogu da znače i

više od toga, da ocrtavaju njegovu epsku samoću, očaj i tugu junaka na kojega su svi

zaboravili, o kojemu više niko ne pjeva. One mogu da znače napor i želju kolektivnog

uma za prevladavanjem zaborava, za uspostavljanje kontinuiteta epskog pamćenja,

bez kojeg nema epa.

Mustaj-beg pokazuje da zna za tog slavnog junaka, za “carevog gaziju”, koji je

“carsku zemlju proširijo” i želi mu odati veću počast od bajraktarske, jer “za tebe je,

sine, bulju’baštvo”. Tako će se Đerzelez naći u službi autoritativnog Mustaj-bega, u

društvu velikih junaka Muje i Halila Hrnjice te Budalastog Tale. Tako će oni zajedno

i jači nego ikada poći u svatove Mustaj-begovu sinu Bećir-begu i suprotstaviti se

neprijateljskom junaku Baturić-banu. To što ih je doveo u isto vrijeme pokazuje

koliko narodni pjevač drži do povijesti. U njegovoj svijesti ne postoji više nikakav

Gÿrz Ilyas, niti spahiluci koje je posjedovao, niti mjesta u kojima je mogao živjeti. On

samo pamti njegov junački lik, njegove junačke zasluge koje su se pročule sve do

Stambola. Nismo sigurno, niti to bilo ko drugi može dokazati, da li je taj historijski

110 Bećirbegova ženidba, stihovi 236-243.

prototip Gÿrz Ilyas imao baš takvog konja i da li je uopće imao dresirane vukove.

Sigurno je da nije mogao imati konja koji može preskočiti rijeku Drinu. Uostalom, ne

samo da ne drži do povijesti, Halil Bajgorić ne drži ni do geografije. Šta, na koncu

reći, za Đerzelezovo putovanje od Visokog, preko Sarajeva, Ustiprače, Višegrada,

preko rijeke Drine, kroz Šumadiju, da bi se na kraju pojavio pred Mustaj-begom na

Lici?

Za razliku od tih nevažnih stvari pjevaču se učinilo mnogo važnijim iščupati iz

zaborava jednog velikog junaka, podjednako zaslužnog i za Carevinu i za Domovinu.

Bilo mu je važno, u vrijeme kada su se najviše pjevale krajiške pjesme o krajiškim

junacima, zapjevati i o junaku iz drugog vremena i sa drugog prostora, o junaku koji

se dokazivao u drugačijim borbama.

Đerzelez u “ženskoj pjesmi”

Druga pjesma Gjerzelez Alija, iz zbirke Mehmeda Dželaludina Kurta, već je

djelimično određena atributom “ženska”, sakupljač ju je svrstao u grupu pjesama koje

je nazvao “ženskim pjesmama”. Ženska je po odsustvu “akcije” junaka i po prisustvu

drugačije teme – teme porodičnih odnosa. Pjesma ima isti ili sličan početak

Hasanaginici, samo što se u gori umjesto Hasan-age razbolio Đerzelez. Zapravo, po

tome što se Alija razbolio a nije bio ranjen, kao Hasan-aga, pjesma i njen junak gube

svaku vezu sa epskim do te mjere da Đerzeleza više i ne doživljavamo kao junaka,

već kao tragičan lik jedne hipotetične porodične tragedije.

Đerzelez se razbolio u planini, ne liječe ga ni ljuba, ni majka niti sestrice, već

sivi soko, koji na ovaj način vraća uslugu Đerzelezu što mu je mlade sokolove nekad

ranije spasio. Alija ga moli za dodatnu uslugu, da mu odleti do kule ispod Sinanove

tekije u Sarajevu i da vidi je li mu kula mahovinom obrasla, je li stara majka živa, jesu

li se sestre poudale i je li mu se ljuba preudala. Sivi soko donosi vijest da mu kula nije

zapuštena, da mu majka i sestrice tuguju za njim i da mu se ljuba preudaje. Alija se

preoblači u prosjaka, ide pred svatove i prosi, a ljuba ga bogato daruje za dušu Alijinu

a ne za zdravlje budućeg muža Hasan-bega. Kada su stigli njenom novom domu on je

moli za dozvolu da zapjeva i opijeva u pjesmi sve ono što mu se dogodilo do tog

trenutka. Pjesma u pjesmi mu služi da ispriča svoju priču, da objasni razloge svoga

odsustvovanja, da svojoj ljubi pruži mogućnost prepoznavanja i da, na kraju, kroz to

prepoznavanje ispita njene reakcije. Sve se u toj njegovoj pjesmi ponavlja od riječi do

riječi i sve je u njoj obuhvaćeno do trenutka pjevanja. Na tom mjestu se odigrava

ključni zaokret ka srećnom završetku – ljuba ga prepoznaje i raduje se njegovom

povratku. Radnja koja je nagovještavala tragediju dobija svoj nagli zaokret, što je

tipično za romansu, i završava u happyendu.

Ako smo u prethodnoj pjesmi Bećirbegova ženidba imali Aliju Đerzeleza pomjerenog iz jednog vremena u drugo, ovdje ga imamo skroz izmještenog iz vremena. Dok prethodna pjesma barem djelimično čuva sjećanje na Đerzeleza junaka, ova nam nudi zaborav na njegovu junačku prošlost. Romansa i balada i inače nisu opterećene historijskim vremenom, njihove su teme i likovi uglavnom ahistorični. Od epskog junaka Alije Đerzeleza u romansi Gjerzelez Alija ostalo je samo ime i mjesto stanovanja – kula mu se nalazi ispod Sinanove tekije u Sarajevu. Unatoč svemu i romansu doživljavamo kao pokušaj čuvanja sjećanja na ovog junaka, kao i pokušaj uspostavljanja kontinuiteta.