edin Šaković - prilog životopisu ibrahima pjanića

48 GRAANIKI GLASNIK 34/17 PROLOST

graaniki.glasnik.048

saetakIbrahim Pjani (Soko 1896. Mnchen 1977.) predstavlja jednu od najznaajnijih linosti u novijoj historiji Graa-nice i njene okoline, o kojoj jo uvijek postoje razliite, pa i dijametralno suprotne ocjene, te brojne kontroverze i misti-fikacije, uprkos injenici da jedno zaokrueno djelo o nje-govom ivotopisu i povijesnoj ulozi uope ne postoji. Ovaj rad, napisan u povodu 35. obljetnice smrti, prezentira naj-osnovnija saznanja o Ibrahimu Pjaniu, njegovom ivot-nom putu i historijskoj ulozi. Pjaniev ivotopis je prika-zan prema razdobljima njegova djelovanja: od predratnog vremena, u kome se istie kao mjesni aktivist JMO, zatim organizacije odbrane od etnike opasnosti 1941., te njego-vog ratnog puta i konano emigrantskog perioda. U tom razdoblju, Pjani je bio zapovjednik satnije Graanike Domdo bojne, a potom i organizator tzv. zelenog kadra u graanikom kraju; nakon neuspjenih pregovora sa par-tizanima (u tri navrata), primio je in i dunosti u Usta-koj vojnici, zapovijedajui odbranom Graanice sve do proljea 1945. godine. No, iako je istovremeno obavljao i politiku dunost ustakog logornika, nije aktivno uestvo-vao u sprovoenju represivnih niti genocidnih mjera usta-kog reima; naprotiv, svojim utjecajem je ak i spasio neke

prilozi ivotopisu iBraHima pjania (u povodu 35. oBljetnice smrti)

34

Edin akovi, prof.

prolost

PROLOST GRAANIKI GLASNIK 34/17 49

graane progonjene zbog nacionalne, odno-sno rasne pripadnosti.

Kljune rijei: Ibrahim Pjani, Soko, Graanica, Drugi svjetski rat, Nezavisna drava Hrvatska, etnici, ustae, partizani, Domdo legija, Ustaka vojnica, hrvatska politika emigracija

1. uvod

Ibrahim Pjani predstavlja jednu od najinteresantnijih, ali ujedno i najkontro-verznijih povijesnih linosti sa ireg pod-ruja Graanice i njezine okoline, za koju se bez imalo pretjerivanja moe kazati da je obiljeila period Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. Kao organizator odbrane bonjakog stanovnitva Sokola i ireg podruja u poetku, ali i ustaki zapovjed-nik u ovim krajevima u zavrnici rata, hra-bar i vrst vojnik, ali i ovjek koji je titio i spasavao ivote nemonih i progonjenih Ibrahim Pjani je historijska linost o kojoj postoji vie paralelnih historijskih istina i suprotstavljenih stajalita, iako je njegova biografija, zapravo, do danas ostala pot-puno neistraena.

U razdoblju socijalistike Jugoslavije, Pjani je tretiran izrazito negativno, to se odraavalo i na historiografsku literaturu (TihiHamzi, 1988: 240-241 i 280). U vrijeme raspada Jugoslavije i agresije na Bosnu i Hercegovinu mijenjaju se i pogledi na Pjania, te se na prvome mjestu istiu njegove zasluge u odbrani naroda od et-nika tokom Drugog svjetskog rata (Halil-begovi, 2000: 15; Pukar, 2001: 115; Hamzi, 2001: 110). O Pjaniu je publi-cirano vie lanaka u hrvatskoj emigrant-skoj tampi, a nekrolog povodom njegove smrti 1977. godine objavljen je i u naju-glednijem hrvatskom emigrantskom aso-

pisu Hrvatskoj reviji (br. 27/4, 1977, 644). O njemu su pisali i u razliitom kon-tekstu ga spominjali neki od najistaknu-tijih predstavnika hrvatske emigracije, a rijetki se podaci o Pjaniu mogu nai i u historiografskim i publicistikim djelima, nastalim u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj nakon 1990. godine. Meutim, izuzimajui krau natuknicu u vanom biografsko-lek-sikografskom djelu Tko je tko u NDH (Zagreb 1997., na strani 324; natuknicu je napisao Salih Zvizdi, novinar i publicist), jedan zaokruen biografski rad jo uvijek ne postoji. Stoga, u povodu 35. godinjice Pjanieve smrti, ovim prilogom elimo donekle popuniti tu prazninu.

Odmah na poetku elimo naglasiti da ovaj rad nema namjeru dati konanu rije o Pjanievom ivotu i historijskom znaaju. To je, naime, jo uvijek prilino neobraena tema, otvorena za ozbiljnije i obimnije istraivake zahvate, kroz pro-uavanje veeg broja arhivskih fondova, objavljene grae, periodike i oralne histo-rije. Osnovni cilj ovoga rada jeste da na osnovu dostupnih izvora i literature osvi-jetli kljune momente vezane za ivotni put i historijsku ulogu Ibrahima Pjania, te ponudi osnovne smjernice za dalja istra-ivanja u budunosti. Isto tako, namjera je autora da ukae i na brojne zablude, pre-drasude i pogrene ocjene o ovoj linosti, formirane pod utjecajem ideolokih ste-reotipa (kako komunistikih, tako i pos-tkomunistikih). U radu su na pojedi-nim mjestima dati i neto opirniji osvrti i pojanjenja, vezani za pojedine doga-aje, pojave i procese, to na prvi pogled odudara od osnovne teme. No, bilo je to nuno, kako bi se jasnije osvijetlio povije-sni kontekst u kome je Ibrahim Pjani ivio


i djelovao, a time i bolje razumjeli njegovi postupci.

2. pjaniev ivOt dO pOetka druGoG svjetskoG rata

Ibrahim Pjani, sin Hasiba, roen je 1896. godine u Sokolu, u zemljoradnikoj porodici srednjeg imovnog stanja. Prema nekim kasnijim podacima (Zvizdi, 1997: 324), zavrio je narodnu osnovnu kolu u Graanici. Ovo nije bilo mogue provjeriti, jer kolske razredne knjige iz tog vremena nisu u cijelosti sauvane (Deli, 1986: 35 i d.). Ukoliko je taj podatak taan, Ibrahim Pjani bi bio moda i prvo muslimansko dijete iz nekog od graanikih sela koje je upisano u narodnu osnovnu kolu, to bi samo po sebi predstavljalo izuzetnu inje-nicu. No, iako u periodu izmeu dva svjet-ska rata jeste bio pismen ovjek, Pjani je itati i pisati mogao da naui i u vojsci. Nje-gov odlazak u vojsku se podudario upravo s izbijanjem Prvog svjetskog rata. Kao voj-nik austrougarske armije, uestvovao je u borbama na vie frontova, te je napredovao do narednikog ina (Feldwebel). Prema Zvizdiu (1997: 324), borio se u sastavu 2. bosansko-hercegovake pjeake regi-mente, inae jedinice nadaleko uvene po hrabrosti, koja je ponijela najvie medalja za hrabrost u cijeloj austrougarskoj armiji. Ipak, i taj podatak treba za sada uzeti s izvjesnom rezervom, poto su vojni obve-znici s podruja Tuzlanskog okruja uglav-nom popunjavali 3. bosansko-hercego-vaku pjeaku regimentu.

Po zavretku rata, Ibrahim Pjani se vratio u rodni kraj. Navodno je, u prvim godinama nove drave, egzistenciju poku-ao rijeiti u dravnoj slubi, ali je, zbog pritiska srpskih nacionalista, bio prisiljen

da se povue na porodino imanje (Zvi-zdi, 1997: 324). Tokom cijelog perioda izmeu dva svjetska rata, Pjani je ivio u Sokolu, u zaseoku Ilida, a uz uobiajene poljoprivredne poslove i teakluk radio je i kao graevinski majstor (zidar i tesar), pogaajui i sa svojim radnicima izvo-dei razliite graevinske radove irom graanikog podruja. Pored tradicional-nog graditeljstva (duneraja), gradio je i modernije zidane kue. Uestvovao je i u gradnji damija na irem graanikom podruju. Tako je 1933. radio na popravci damije u Donjim Doborovcima (Ahmed-bai, 1998: 81; HamziDjedovi , 2010: 140), zatim je 1934. vodio poslove na obnovi Stare damije u Sokolu i podiza-nju kamene munare (akovi, 2001: 78), a sa jo dvojicom majstora iz Sokola, 1938. godine, gradio je novu damiju u Gor-njim Doborovcima (HamziDjedovi, 2010: 140). U zanatu je bio samouk, a vje-tinu je vjerovatno stekao radei u poetku sa nekim starijim, iskusnijim majstorima. Njegov posao mu je omoguio da stekne brojna poznanstva, pa i stanovit ugled irom graanikog kraja. U meuvremenu se i oenio, te zasnovao porodicu.

Ibrahim Pjani se aktivno ukljuio i vjerski, drutveni, pa i politiki ivot svog mjesta. Biran je i za lana Dematskog medlisa Soko 1926. godine, a nekoliko godina kasnije i za njegovog potpredsjed-nika, uzevi tako uea u organizaciji vjer-skih i vakufskih poslova na podruju de-mata Soko, koji je obuhvaao i susjedna sela Doborovce, Dakule i Piskavicu. Kao relativno mlad, pismen i energian ovjek, pokrenuo je i neke korisne inicijative u svom selu, ali je pri tome nailazio i na sta-novit otpor. Svjedoi nam to i jedan primjer


iz 1934. godine, kada je Pjani sa grupom mjetana zapoeo aktivnosti na proirenju mjesnog mekteba (podizanjem kata), ali se ubrzo suoio sa opstrukcijama muteve-lije Mustafe Ahmedbegovia, ranijeg de-matbae (koji je u meuvremenu istupio iz medlisa). Stoga je 12. oktobra iste godine uputio albu Sreskom vakufsko-mearif-skom povjerenstvu u Graanici, optuivi Ahmedbegovia da koi zajedniku sarad-nju i da ne eli zapovrgavati s nama nika-kovih poslova u interesu islamske zajednice za demat Sokol, te je zatraio njegovu smjenu, uz prijedlog da se na mjesto mute-velije postavi neko od lanova medlisa. Povjerenstvo je po primitku albe zatrailo izvijee od dematskog imama (Abdulah ef. Dizdarevia), a poto je ovaj, izgleda, potvrdio Pjanieve optube, Ahmetbego-vi je razrijeen dunosti mutevelije i nje-govim je nasljednikom imenovan Ahmet Deli.1

Ibrahim Pjani je uestvovao i u radu graanikog odbora Jugoslavenske musli-manske organizacije (JMO), politike stranke koja je dominirala politikim ivo-tom Bonjaka do poetka Drugog svjet-skog rata, ali je ujedno predstavljala istin-skog predstavnika ovog naroda i zatitnika njegovih interesa. Na oblasnim izborima 1927. godine, Pjani se pojavio na listi za graaniki srez, kao zamjenik kandidata JMO Hadi Husein ef. Raidagia (Ham-zi, 2012: 111). Na opinskim izborima 1936. godine, pak, Pjani je bio kandidat za opinu Doborovci, na listi Jugoslaven-ske radikalne zajednice (JRZ), koalicijske

1 Dokumenti vezani za ovaj predmet nalaze se u ne-sreenoj grai Sreskog vakufsko-mearifskog povje-renstva Graanica, u arhivi Medlisa Islamske zajed-nice Graanica.

organizacije kojoj je tada i JMO pripadala. U toj je opini (koja je obuhvatala Dobo-rovce, Dakule, Sladnu, Soko, kahovicu i Piskavicu), od 1.778 upisanih biraa, na izbore izalo njih 1.080, a opredjeljivali su se izmeu tri kandidatske liste, iji su nosi-oci pripadali istoj politikoj opciji (JRZ). Kandidatska lista Ibrahima Pjania iz Sokola je dobila 311 glasova, Adila Vikala iz Sladne 329, te Mustafe Buljubaia, dota-danjeg naelnika, 440 glasova (Vrbaske novine, VII/1113, 15. X. 1936., 2).

Zanimljivu zgodu iz 1935. godine, u kojoj se vidi Pjanieva popularnost u narodu, opisao je Mustafa Mulali, politi-ar, publicist i drutveni djelatnik, rodom iz Livna (inae izrazito filosrpskog opre-djeljenja, a ujedno i veliki simpatizer Atatrkovih reformi), u svojoj poznatoj knjizi Orijent na zapadu, u kojoj iznosi kritiku nazadnosti dijela bonjako-musli-manskog drutva tog vremena. U jedno muslimansko selo, gdje su stanovnici toliko fanatini da nose ak i zelene pojaseve i ahmedije, pie Mulali, doao mlad musli-man da se kandiduje za narodnog posla-nika. On pripada novom duhu vremena, nosi na glavi eir, ali ga u to selo nije doneo. Prijatelji, koji znaju ta je to politiki opor-tunizam, uplaie ga da u eiru ne sme da se pojavi, jer se fanatina masa moe zabo-raviti pa ga i tverno napasti. I on se pojavi, protivno svojih naela, u malom crvenom fesu. U selu ga doekao narod. Njih dve-sta, trista sve samih domaina sa bradama i sarucima ekali su ga ispod daminskog zida. Njemu se inilo da je doao meu dobre, koji su poustajali iz daminskog gro-blja, tako su se zelenile ahmedije. Kandidat je govorio, tumaio svoj program i poli-tiku situaciju, ali su seljaci samo utjeli, i


tokom govora i nakon to je kandidat zavr-io. Onda se iz mase izdvojio jedan mlai ovjek, zatraivi dozvolu da se sam obrati. Mulali dalje prenosi rijei tog ovjeka:

Ja sam Pjani veli on, malo se naka-lja i otpoe, okrenuvi se kandidatu: Mi smo uli efendija da ti na glavi nosi eir. A mi eto vidimo da si meu nas doao u fesu. Pored toga to nosi eir mi smo uli da si poten ovjek, pa nisi morao da radi nas dolazi u fesu. Ti si mogao i meu nas doi u eiru, kad u njemu svuda ide. Mi od tebe traimo samo poteno i islamsko srce. Ti si efendija doao meu nas da nam kae da e se za nas brinuti, da e nas od zla i nevolje tititi, pa kad nam dolazi sa takvim namerama, ti moe na glavi nositi ta god hoe, ali samo uvaj nau glavu da se o nju ne razbije kakva nevolja. Ne misli da smo mi divljaci i da ne moemo podnositi gleda-jui ta ti radi od svoje glave. Tokom ovog govora, masa je s oduevljenjem buno odobravala, tako kad je Pjani zvrio svoj govor, ta je mogao kandidat drugo uraditi nego da se s njim izgrli i izljubi (Mulali, 1936: 216-217).

Kako bi pojaao utisak svoje kemali-stike knjige, Mulali je oito karikirao opis ljudi u zelenim ahmedijama (kakve su u Bosni nosili samo derviki ejhovi), a realniji opis sela i prikaz dogaaja dao je u svojim memoarima, pisanim nakon Drugog svjetskog rata, iz kojih saznajemo da je u Orijentu opisano muslimansko selo zapravo Soko kod Graanice, a mladi muslimanski kandidat u stvari sam Mula-li (Halilbegovi, 2004: 88-90). Tu se, dodue, ne spominje ime Sokoljanina koji se javio za rije, ali to je sasvim razumljivo: za komuniste je Pjani tada bio pripadnik neprijateljske emigracije, a ni Mulaliu

nije bilo nimalo preporuljivo opisivati ga u pozitivnom svjetlu, budui da je i sam bio bivi politiki osuenik.2

Par godina pred Drugi svjetski rat, Ibrahim Pjani se, izgleda, priklonio onoj struji meu Bonjacima koja je bila razoa-rana dotadanjom politikom dr. Mehmeda Spahe, predsjednika JMO, te njezinom oportunistikom politikom prema reimu. Ta se struja poela okupljati oko nove poli-tike stranke, Muslimanske organizacije, koju su oformili Ademaga Mei, prof. Hakija Hadi i jo neki politiari prohr-vatske orijentacije. Formalno, ona se nala u okrilju Hrvatske seljake stranke (HSS) dr. Vlatka Maeka, kao najjae opozici-one politike partije u tadanjoj Jugoslaviji (Hasanbegovi, 2008: 972). Vodea li-nost Muslimanske organizacije u Graanici je bio hfz. Ibrahim ef. Mehinagi, erijatski sudija (kadija) i dugogodinji predsjednik Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva, a istoj politikoj struji je pripadao i grado-naelnik Graanice Hifzaga Hifziefendi, te neki mlai intelektualci (Ibrahimaga irbegovi, Adem Osmanbegovi, Ahmet ilji i dr.).3 Na osnovu nekih kasnijih podataka, znamo da je Pjani dobro sura-ivao s kadijom Mehinagiem. Na izbo-rima 1938. godine, H. Husein ef. Raidagi iz Grapske je, kao kandidat Musliman-ske organizacije na listi dr. Maeka, dobio 775 glasova na podruju sreza Graanica i to najvie u Sokolu (Tihi Hamzi, 1988: 88). Imamo razloga vjerovati da je to i posljedica Pjanievog linog upliva, tim

2 U toku rata je bio lan politikog dijela taba Dra-e Mihailovia, a od 1944. potpredsjednik Centralnog nacionalnog komiteta.3 O djelovanju ove politike stranke u Graanici: Hamzi, 2012: 143 i d.


vie to je desetak godina ranije bio Rai-dagiev zamjenik na listi JMO.

3. iBrahiM pjani kaO orGaniZator odBrane sokola i susjedniH mjesta

Jo u toku Aprilskog rata, mnogi su ovdanji ljudi prikupili dio naoruanja kojeg su pripadnici jugoslavenske kra-ljevske vojske u rasulu odbacili. Uprkos strogim nareenjima njemakih okupa-cijskih trupa da se svo nelegalno oruje preda, mnogi su ga sakrili i sauvali, sjea-jui se nesigurnih vremena onog prethod-nog dravnog prevrata (1918.), smatra-jui da je dobro uza se imati neko oruje. Navodno je, prema nekim poslijeratnim podacima (AJ, f. 110, j.o. 24315) i Ibrahim Pjani prikupio veu koliinu odbaenog jugoslavenskog oruja, sakrivi ga u rue-vine stare utvrde u Sokolu. To je oruje dobro dolo mjetanima Sokola u nesigur-nim danima, ljeta 1941. godine, kada su se u bonjakim selima pronosili glasovi o kretanju sumnjivih naoruanih ljudi po susjednim srpskim naseljima i moguno-sti oruane pobune. Prijetili su nam et-nici iz Skipovca i sa Ozrena, kazuje Ibra-him Dizdarevi, svjedok tih deavanja, pa su se ljudi sami organizovali da zatite svoje porodice i imanje. Prodavane su krave i kupovane puke. A, Boga mi, dobro smo se naoruali od starojugoslovenske vojske. Bilo je 1941. godine oruja i odjee pored puta, od Graanice do Srnica (Graaniki glasnik, XV/33, 99). Tada se i u Sokolu i nekim susjednim selima spontano organi-ziraju seoske strae. Organizator strae u Sokolu je bio upravo Ibrahim Pjani, koji je kao ugledniji mjetanin i sa izvjesnim voj-nim iskustvom, okupio ljude sa podruja

Sokola, Prijekog Brda i dijela Sladne i to, uglavnom, odrasle neoenjene seoske mla-die. Bila je to uskoro najjaa i najbrojnija straa na podruju graanikog kotara, pa su Pjaniev autoritet priznavali i u susjed-nim selima (kahovici, Piskavici, Babiima i Maleiima).

Inae, uspostava organa i institucija novoproglaene Nezavisne Drave Hrvat-ske (NDH) u Graanici je protekla bez veih lomova. Izuzev opih diskrimi-natorskih mjera protiv Srba, propisanih ustakim zakonima (otputanja nepodob-nih iz dravne slube i orunitva i sl.), te nekih pojedinanih sluajeva nasilni-tva i pljake, teih oblika nasilja i zloina nad Srbima u poetku nije bilo, a pogotovu ne masovnih pokolja kakvi su se deavali u nekim drugim krajevima NDH (Liki, Kordunu, Krajini i Hercegovini). Ustae su zapeatili pravoslavne crkve, te protjerale u Srbiju nekoliko popova, kao i pojedince iz kruga utjecajnijih i bogatijih Srba, uglav-nom predratnih pripadnika reimskih stranaka meu kojima je bilo i agresivnih propagatora velikosrpstva i poznatih ovi-nista.4 Ipak, djelovanjem nacionalistikih i

4 Prema memoarima Muhameda Seida Maia, meu vodeim zagovornicima ovinizma i netoleran-cije, isticali su se Milo Ivanievi, Spaso Hadistevi i Stanko Trifkovi, te Duan Simeunovi i Rade Jova-novi; o njihovim i drugim ispadima u periodu izme-u dva svjetska rata: Mai, 2010: 93-95. Djelovanje srpskih ovinista u Graanici moemo pratiti jo od konca XIX. stoljea. Stanko Trifkovi, Jelisija i Joso Jovanovi, Todor Popovi, Rado Risti, Jovan uri i Pero Arnautovi, te uitelj Ostoja Gaji su za pra-voslavni Boi 1892. izazvali incident pred Potokom damijom, provocirajui muslimane (o tome v. prilog Mine Kujovi u ovom broju Graanikog glasnika); dvije godine kasnije, skupina je Srba u kafani pjeva-la srpske nacionalistike pjesme i ismijavala carsku himnu, zbog ega su, odlukom okrunog predstojni-ka, sa po 14 dana zatvora kanjeni Stevan Hadiste-vi, Stanko Trifkovi i Ranko Simi (Kujovi, 2004: 82-84). Njihovo je djelovanje najizraenije ipak bilo


komunistikih agitatora, u augustu 1941. godine na Ozrenu su zavrene pripreme za podizanje ustanka. Sam ustanak je izbio u noi s 22. na 23. august 1941., napadom na orunike postaje u podozrenskim selima, te gradove Graanicu, Doboj i Maglaj.

Izbijanje ustanka na ozrensko-tre-bavskom podruju zateklo je vlasti NDH potpuno nespremne. Cjelokupan sigur-nosno-redarstveni sistem se oslanjao na malobrojne orunike postaje (bive an-darmerijske stanice) i njihove patrole, uz manje skupine naoruanih civila pri usta-kom logoru u Graanici i slabo naoruane seoske strae, kakve su postojale u nekim selima, prvenstveno onim koja su grani-ila sa Srbima naseljenim podrujem Tre-bave. Tek sa izbijanjem ustanka, na ove prostore pristiu jedinice Domobranstva

u doba tzv. prevrata, 1918.-1921. godine, kada su u Graanici i okolini zabiljeeni brojni ispadi, incidenti, provokacije, ali i nasrtaji na ivote, sigurnost i imo-vinu Bonjaka (Kujovi, 2001: 51-54 i 2004a: 81-85; Hamzi, 2012: 28-36).

regularne vojske NDH, a kasnije i Ustake vojnice, odnosno vojnog krila Ustakog pokreta, tako da su i neke od ovih seoskih straa uestvovale u suzbijanju ustanika. Milicija Ibrahima Pjania je, prema kasni-jim podacima, uzela uea u istjerivanju ozrensko-trebavskih ustanika iz Graanice, koju su oni nakratko zaposjeli 23. augusta 1941. godine. Nekoliko sedmica kasnije, poetkom oktobra, po prvi put su odbili ustaniki, odnosno etniki napad na pod-ruje svog rodnog Sokola (AJ, f. 110, j.o. 24315).

4. etnika OpasnOst nad GraanikiM krajeM

U prvom ustanikom napadu na Gra-anicu izbjegnuti su tei zloini ustanika; u samoj Graanici smrtno je stradao jedan civil, te su opljakani dravni magazini i nekoliko duana. Za ustanike su se voe na Ozrenu nametnuli predratni lanovi Komunistike partije Jugoslavije (KPJ),

2. SATNIJA DOMDO BOJNE GRAANICA SA ZAPOVJEDNIKOM IBRAHIMOM PJANIEM


predvoeni Todorom Vujasinoviem, a komunisti su uope zagovarali snolji-viju politiku prema nesrbima, u cilju nji-hovog pridobijanja za opi ustanak protiv okupatora i domaih izdajnika, tj. protiv NDH i sila Osovine, te borbu za obnovu Jugoslavije. Meutim, meu ustanicima su od poetka dominirali sljedbenici veli-kosrpske ovinistike ideologije, koji su zagovarali potpuno istrjebljenje Bonjaka i Hrvata; oni se ubrzo povezuju sa etni-kim voom u istonoj Bosni, Jezdimirom Dangiem, a potom i sa etnikim pokre-tom Drae Mihailovia.

Iako je Vujasinovi u svojim poratnim memoarima (1979: passim) tendencio-zno nastojao minimizirati etniki utjecaj, brojni izvori i injenice ukazuju da je usta-nak na Ozrenu zapravo od samih poetaka imao dominantno etniko obiljeje. Sam prvobitni naziv budueg Ozrenskog parti-zanskog odreda bio je Drugi bataljon et-nikih odreda, a iz njegovog je taba 23. septembra 1941. godine upueno prijetee pismo bonjakim selima na desnoj obali Spree, u kome se izmeu ostalog kae: Dobro pazite, da etnika noga ne prijee preko Spree da se obrauna za zlodjela koja vre neki ljudi nad Srbima. Mi neemo birati, niti emo pitati tko je kriv, nego emo staviti pod no sve od reda (Tihi, 1996: 34).

I kasnije, kada se iskristalizirala podjela na partizansku i etniku komponentu u ustanku, te kada su Vujasinovievi usta-nici formalno bili organizirani u Ozren-ski partizanski odred, njihov je odnos sa etnicima bio u duhu potpunog zajedni-tva. Vujasinoviev je odred bio u savezni-tvu i sa domaim etnicima (Dangievim u Biru i Trifunovievim u olovskom kraju),

i sa onima koji su iz Srbije pod koman-dom zloglasnog Dragoslava Raia, koji su preli u istonu Bosnu, te polovicom decembra 1941. godine prodrli u olovsko-kladanjski kraj i dolinu Krivaje, poinivi niz tekih zloina i zvjerstava nad bonja-kim narodom. Ni Vujasinoviu, a ni dru-gim komunistikim ustanikim voama to nije smetalo; tovie, oni su u duhu partizansko-etnikog sporazuma iz Dri-njae od 1. X. 1941. (ZNOR, XIV/1, dok. 7) i dalje planirali i izvodili zajednike napade na bonjaka sela. Rezultat takvih napada su nerijetko bili pravi pokolji i stra-hovita zvjerstva, poput onoga u Koraju, u novembru 1941. godine (Dedijer Mile-ti, 1990: 77), kada je ubijeno vie desetina civila uglavnom ena, djece i staraca.

Uskoro su uslijedila nasilja i zloini Raievih etnika u dolini Krivaje, a u rano proljee 1942., etnici sa Trebave su izvr-ili vei broj nasilja, pljaki, ubistava i dru-gih zloina nad mjetanima okolnih bo-njakih sela. Najmonstruozniji zloini su poinjeni od strane etnika iz Skipovca. Trojicu bonjakih seljaka koji su radili na svojim njivama prema Skipovcu Meu Topagia iz Sokola, Husu Delia iz ka-hovice i Hasana Omeria iz Babia, et-nici su zarobili, a potom ih na grozan nain umorili, ivima im zguljujui kou (rtvo-slov, tab. E, br. 1, 96 i 108). Takva udovina muenja, ponovljena u vie razliitih pri-lika, oito nisu bila sluaj, nego smiljena akcija u cilju terora i zastraivanja stanov-nika bonjakih sela.5 Osim trojice spo-

5 Neto kasnije, na jednako zvjerski nain je ubijen i Tonik Toman iz Doborovaca, pripadnik Pjanie-ve jedinice, koji je kasnije pokopan uz vojne poasti (Hamzi Djedovi, 2010: 175; podaci dopunjeni u razgovoru sa Hadi Hasom Ahmetoviem, r. 1930., iz Doborovaca).


menutih, etnici su ubili i Mehmeda Top-agia (roaka spomenutog Mee) i Muju Sumbia iz Sokola, Mustafu Kalesia iz Maleia, kao i petero mjetana Lukavice (rtvoslov, tab. E, br. 34, 35, 36, 38, 43 i 5). Istovremeno, na graaniko su pod-ruje pristigli brojni bonjaki prognanici (muhadiri) iz istone Bosne, koji su svje-doili o stravinim etnikim zloinima i pokoljima hiljada Bonjaka, ali i nesposob-nosti vlasti i vojske NDH da prue zatitu tamonjim stanovnicima. Dio muhadira je stigao i na podruje Sokola.6

Inae, etniki voa sa Trebave u to doba, Milan Soji, priznavao je komandu Ozrenskog partizanskog odreda i Todora Vujasinovia, ali sam Vujasinovi nije ui-nio nita da sprijei opisane i brojne druge zloine.7 Naprotiv, kada su ti zloini ispro-vocirali operaciju oruanih snaga NDH protiv etnika, koncem marta 1942. godine, on je poslao jedan bataljon u pomo tre-bavskim etnicima (Tihi Hamzi, 1988: 188; Tihi, 1996: 39-40). Jednako tako, Vujasinovi nije poduzimao nita da

6 Prema Upitnom listu o stradanju muslimanskih sela i iteljstva, koji je za podruje demata Soko 28. IX 1943. ispunio imam-matiar Dizdarevi (dokument iz nesreene grae Kotarskog vakufskog povjerenstva Graanica, u Medlisu IZ Graanica), u Sokolu je bilo smjeteno 40 mukaraca i 60 ena, u Doborovcima 20 mukaraca i 13 ena, Dakulama 43 mukarca i 28 ena, te u Piskavici 6 mukaraca i 6 ena. Sve izbjegli-ce su bile iz kotara ajnie i Viegrad, a smjeteni su u privatnim zgradama, dok su se o njihovoj ishrani brinuli mjetani. Do septembra 1943., od tifusa i gripe umrlo je ukupno 26 prognanika. Dio ovih muhadira je vjerovatno stigao i u prvim mjesecima 1943., nakon treeg velikog vala etnikih pokolja u istonoj Bosni. 7 tovie, on ih u svojim poslijeratnim memoarima potpuno preuuje. Napomenimo da ni sami zloinci, oni koji su neposredno uestvovali u gore opisanim zvjerstvima i iji je identitet bio poznat porodicama rtava nikada nisu kanjeni. Neki od njih su ak, nakon 1945. godine, uivali privilegiran status prvo-boraca NOR-a.

sprijei zloine Raievih etnika. Kakvo je stanje, zapravo, vladalo u Ozrenskom par-tizanskom odredu, jasno svjedoi izvjetaj instruktora Pokrajinskog komiteta KPJ za Bosnu i Hercegovinu, Muhameda Sadi-kovia kraba, upuen poetkom febru-ara 1942. Svetozaru Vukmanoviu Tempu, komandantu Glavnog taba NOP odreda Bosne i Hercegovine i delegatu Centralnog komiteta KPJ (Zbornik, IV, 35, 12). Sadi-kovi je boravio na Ozrenu prve ratne zime i kao Bonjak se mogao osobno uvjeriti u harangu protiv okaca i balija, istiui da ni neki istaknuti komunisti i borci nisu uspjeli zadobiti povjerenje u Odredu, samo zato jer nisu bili Srbi. U tom opirnom izvjetaju, Sadikovi je detaljno analizirao stanje u Ozrenskom partizanskom odredu, upozorivi na niz Vujasinovievih greaka i skretanja s linije KPJ, ali i stvarnu opa-snost koja je komunistima prijetila. Sve je to, u stvari, predstavljalo uvod u doga-aje koji su se zbili dva mjeseca kasnije, kada su etnici izvrili pu i preuzeli vlast nad Ozrenskim odredom, prisilivi samog Vujasinovia i nekolicinu njegovih prista-lica na bijeg.8

8 Muhamed Sadikovi krab je, inae, kasnije pod nedovoljno razjanjenim okolnostima ubijen na Ma-jevici od etnika. Treba ovdje napomenuti da je par-tizansko-etnika saradnja i saveznitvo u prvoj go-dini rata imala duboke posljedice po razvoj ustanka i Narodnooslobodilakog pokreta, probudivi veliko nepovjerenje Bonjaka prema partizanima i NOP-u. Rijetki su bili komunistiki rukovodioci koji su nakon rata o tome otvoreno govorili, jedan od njih je, tavi-e, zbog toga i politiki stradao (Paaga Mandi Mu-rat, koji je bio komesar Ozrenskog partizanskog odre-da). Naprotiv, prevladavao je stav pisaca oficijelnih istina, poput Todora Vujasinovia, koji je bio najza-sluniji za oblikovanje mita o Ozrenu kao ustanikoj slobodarskoj i antifaistikoj oazi (dok se, nasuprot tome, izmeu redova moglo proitati kako su Gra-anica i uope bonjaka naselja bila neprijateljska i kvislinka uporita). Takvi su pisci, redom bivi ko-munistiki rukovodioci i komandanti, ne samo mini-


5. pjani kaO zapOvjednik 2. domoBranske dOBrOvOljake satnije

Pogoranje sigurnosne situacije u tuzlanskom bazenu i neposredna ugroe-nost bonjakih naselja jo od jeseni 1941. potakli su masovnije okupljanje seoskih straa. Slino kao u Sokolu, i u drugim su selima i krajevima hrabriji i sposobniji ljudi organizirali naoruane grupe od po nekoliko desetina do par stotina ljudi, koje su deurale i patrolirale oko sela. Poneg-dje su takve strae bile organizirane oko ustakih tabora (tamo gdje su oni posto-jali), ponegdje oko orunikih postaja, kao pomone jedinice orunitva, a veinom su djelovale kao naoruane grupe mje-tana koji su branili svoje domove, ima-nja i ivote svojih najbliih. Nakon poko-lja u Koraju i prodora srbijanskih etnika na ire krivajsko podruje, uinjeni su prvi koraci na uvezivanju postojeih i stvaranju novih teritorijalnih jedinica, iji e zadatak biti odbrana i zatita bonjakih naselja u ovome dijelu Bosne. Na inicijativu domo-branskog bojnika Muhameda Hadiefen-dia, zapovjednika III. bojne 6. pjeake

malizirali ovinistiki odnos srpskih ustanika prema Bonjacima, preuujui zloine nad pripadnicima tog naroda, nego su i predvodnike odbrane bonja-kih naselja nastojali satanizirati, nazivajui ih bandi-tima, ustakim zlikovcima, kriminalcima i sl. Ljudi koji su ponijeli takve epitete bili su: Zaim Mostarli-Kapetanovi, rezervni oficir bive jugoslavenske voj-ske koji je organizirao otpor etnikom divljanju na prostoru Ribnice, zatim bivi gradonaelnik i zapo-vjednik bonjake milicije Avdaga Hasi iz Kladnja, uitelj Sait Bafti (rodom iz Prizrena) na prostoru od Turije do Puraia, Began Ferhatovi na podruju Ka-lesije, neto kasnije Ibrahim Sulji u ivinikom kra-ju, Omer Nakievi iz Teoaka i brojni drugi. Tu je, takoer, i ovjek koji je organizirao povezivanje svih bonjakih milicija u jedinstvenu formaciju u okviru regularnog Domobranstva bojnik Muhamed Had-iefendi, a isti su epiteti bili rezervirani, naravno, i za Ibrahima Pjania.

pukovnije, Ministarstvo domobranstva je potkraj decembra 1941. odobrilo postroj Dobrovoljakog odjela narodnog ustanka sa stoerom u Tuzli. Hadiefendi je do tada nepovezane seoske strae objedinio pod svoju komandu, te od njih formirao vodove i satnije, a potom je od satnija ustrojio etiri bojne (Hamzi, 2004: 66-68). Do ljeta 1942. godine, ova jedinica je prerasla u Domobransku dobrovoljaku (Domdo) pukovniju, koja je brojala est bojni. Iako je formalno bila u sastavu Domobranstva, Hadiefendieva Domdo pukovnija je bila osobena milicijska formacija teritorijalnog karaktera, gotovo iskljuivo bonjakog sastava i sa bonjakim asnicima, koja je kao takva bila pouzdan zatitnik bonja-kog naroda ovog dijela Bosne.

Poetkom marta 1942. godine, u okri-lju Hadiefendievog Odjela, formirane su etiri domobranske dobrovoljake satnije na uem graanikom podruju, koje su 8. marta objedinjene u Domdo bojnu Graa-nica. Zapovjednitvo 1. satnije se nalazilo u Graanici (s vodovima i u Donjoj Lohi-nji i Orahovici), 2. satnije u Sokolu, 3. u Maleiima i 4. satnije u Brijesnici. (ako-vi, 2010: 60-61). Dotadanja Pjanieva milicija, kao najbolje organizirana seoska straa na graanikom podruju, faktiki je samo preimenovana u 2. satniju Domdo bojne Graanica, a njezin zapovjednik je i dalje ostao Ibrahim Pjani. U zapovjedni-tvima ostalih satnija, kao i u stoeru bojne, nalazili su se uglavnom mobilizirani pri-uvni asnici Domobranstva. Zapovjedni-kom bojne postao je priuvni satnik Sejdo uli iz Graanice. Na poslovima ustroja spomenutih satnija i same bojne, pored Hadiefendia i njegovih saradnika iz Tuzle, najvie se angairao upravo Pjani.


Sama graanika Domdo bojna je u poetku bila u okviru Hadiefendie-vog Odjela, odnosno Domdo pukovnije Tuzla, a kasnije u organizacijsko-formacij-skom pogledu postaje samostalna jedinica, poput Domdo bojni u Kladnju, Derventi, Tesliu i drugim mjestima NDH, to se moe uoiti iz vie dokumenata (akovi, 2010: 61-62). Meutim, asnici, doasnici i borci ove jedinice su i dalje Hadiefendia smatrali svojim glavnim zapovjednikom, a sebe pripadnicima Hadiefendieve voj-ske ili Legije, kako se ona u narodu zvala. Ova injenica ujedno potvruje tezu da je bojnik Hadiefendi meu bonjakim stanovnitvom smatran narodnim voom i zapovjednikom samostalnih bonjakih odbrambenih jedinica, koje su u okviru koncepta domobranskih dobrovoljakih formacija nale tek rjeenje pitanja svog legalnog statusa u okviru vojno-sigurno-snog sistema NDH.

U tom smislu, i Pjanieva 2. Domdo satnija, sa zapovjednitvom u Sokolu, predstavljala je garant sigurnosti bonja-kog naroda na tom podruju, a sam Ibra-him Pjani, tada jo uvijek sa skromnim inom vodnika, a potom i narednika, bio je narodni komandant, ovjek koji je ve tada predstavljao personifikaciju samozatite i odbrane bonjakih sela. Za razliku od zapovjednika ostalih satnija (uitelji Ibra-him Lika i Avdo Dajdi, pravnik Vehid Begi i student Adem Ali), koji su bili pri-padnici intelektualnog stalea, a dvojica od njih i sa strane, Pjani je bio domai ovjek, seljak, blizak ljudima kojima je zapovijedao i po porijeklu, i po nazorima, i po nainu ivota. Vjerovatno je i to znatno doprini-jelo njegovoj popularnosti, kao i injenici da su mu ljudi vjerovali i slijedili ga.

Pjanievu satniju su popunjavali sta-novnici Sokola, Sladne, Doborovaca, Da-kula i Prijekog Brda, te Vranovia, Piska-vice i kahovice. Oni su drali poloaje na podruju trebavskog grebena, prema Ski-povcu, te nadzirali putni pravac prema Srnicama, osiguravajui vano raskrije puteva na prijevoju Bukva i platou Pana-urite. Jedan vod ove satnije, sastavljen od ljudi iz Piskavice i Vranovia, osiguravao je prostor Hadikadijinog hana i uvao strau prema Gornjoj Lohinji, odakle je takoer prijetila opasnost. U jednoj prilici, obavi-jeten da je vea skupina ozrenskih etnika prodrla podrujem izmeu Donje Lohinje i Orahovice, u namjeri da popale i oplja-kaju Sladnu, Pjani je rasporedio svoje voj-nike u zasjede i razbio etnike, koji su se u neredu povukli natrag na Ozren (akovi Hamzi, 2012: 118).

Napadi i zloini trebavskih etnika tokom februara i marta 1942. godine su isprovocirali vei vojni angaman orua-nih snaga NDH na ovome podruju, te je 20. marta pokrenuta obuhvatna operacija u cilju njihovog razbijanja. Od Modrie i Gradaca je krenula jedna domobranska bojna sa dvije satnije, dok je preko ju-nog grebena Trebave nastupala 13. dje-latna bojna Ustake vojnice, pod zapo-vjednitvom satnika Ivana Stiera, koja je u to vrijeme bila stacionirana u Graanici i Karanovcu. Operacija u cjelini nije imala uspjeha, jer je u kritinom trenutku et-nicima u pomo pristigao jedan bataljon Ozrenskog partizanskog odreda, prisilivi domobrane na povlaenje (Tihi, 1996: 39-40). Nakon toga, na polazne poloaje su odstupili i ustae iz 13. bojne. U bor-bama je tada uestvovala i 2. domdo sat-nija iz Sokola pod zapovjednitvom Ibra-


hima Pjania, kojoj je povjeren zadatak da odbaci etnike snage, rasporeene uz cestu Graanica Srnice Gradaac i da oisti podruje gradaakih sela Meie i Zelinje. Pjani je to uspjeno i uinio, nanijevi neprijatelju teke gubitke (AJ, f. 110, j.o. 24315).9 Poetkom aprila, tre-bavski etnici ponovo pokreu napade na bonjaka naselja, pljakajui stanovni-tvo i otimajui stoku. Opljakana su i dvo-jica mjetana SokolaOsman Topagi i Mehmed Dautovi. Prvi je izgubio dva vola i konja, a drugi jednog konja.10 Ipak, naj-vie su se obruili na bonjaka sela gra-daakog kotara, u prvom redu Zelinju i Meiu (Tihi, 1996: 40). Tada je interve-nirao Ibrahim Pjani sa svojom satnijom, te je u borbama od 12. do 15. aprila protje-rao etnike iz ova dva sela, vrativi narodu otetu stoku. Pjani se u ovom pohodu iska-zao osobnom hrabrou, a njegovi su borci potpuno razbili neprijatelja, zarobivi ak i etniku zastavu (AJ, f. 110, j.o. 24315).

***

U kasno proljee 1942. godine, na irem graanikom prostoru situacija se done-kle izmijenila. Krajem maja 1942. godine, nakon prethodno obavljenih pregovora, predstavnici ozrenskih i trebavskih etnika su sa vojnim i civilnim vlastima NDH pot-pisali sporazum kojim su priznali vrhovnu vlast NDH i preuzeli obaveze o zajedni-koj borbi protiv partizana, a zauzvrat im je ostavljena autonomija na podrujima koja su kontrolirali (ZNOR, XIV/1, 89). Neto kasnije, slian sporazum su potpisali

9 etnici su tada, po istom izvoru, imali navodno 40 mrtvih i 25 zarobljenih, to je nesumnjivo pretje-rana brojka. 10 Prema Upitnom listu o stradanju muslimanskih sela i iteljstva, koji je za podruje demata Soko, 28. IX 1943., ispunio imam-matiar Zaim ef. Dizdarevi.

i majeviki etnici. Nakon toga, na irem je graanikom podruju zavladalo rela-tivno mirno stanje. Grad je napustila i 13. ustaka bojna, tako da su posade Domdo bojne Graanica ostale kao jedina oruana formacija, a njeni pripadnici su aktivnost sveli uglavnom na patroliranje i strae na vanijim takama, posebno na cesti prema Srnicama. S etnikim voama i ugledni-jim ljudima iz srpskih sela postignuti su dogovori o nenapadanju, slobodnom kre-tanju i obradi zemlje, trgovini i sl.

Sretna okolnost je bila to je u meu-vremenu, nakon to je Soji stradao u obraunu s jednim lokalnim ustanikim komandirom, na elo trebavskih etnika doao pop Savo Boi, ugledan domain i predratni banovinski vijenik, koji se zala-gao za pomirljiviju politiku prema Bonja-cima. Vidljivo je to i iz zapisnika sa konfe-rencije delegata etnikih odreda istone i zapadne Bosne, odrane 1. i 2. jula 1942. u Grapskoj, gdje je razmatran i stav et-nika prema muslimanima. Istaknuto je da ima veliki broj muslimana, koji nisu vrili nikakvog nasilja prema Srbima, pa prema tome da pitanje odgovornosti muslimana ne treba generalisati, nego da treba stati na stanovite, da se pronau i kazne samo oni muslimani, ija se krivica nesumnjivo moe dokazati, a svi ostali da se potede bilo kakvih represalija sa strane etnika, a u svakom sluaju da se potede musliman-ska deca i ene, jer svi uesnici smatraju da se moramo rukovoditi najosnovnijim prin-cipima humaniteta i pravinosti pa, prema tome, da onaj koji nije kriv, ne treba ni da strada... (ZNOR, XIV/1, dok. 115). Kon-ferenciju je otvorio i njome predsjedavao upravo pop Savo Boi. Ipak, bio je to stav jednog etnikog zapovjednika, ali su stav


ukupnog etnikog pokreta i njegovi ciljevi bili sasvim drugaiji.11

Iako su ovi sporazumi osigurali pri-mirje i openito sigurnije stanje, oni su meu Bonjacima primljeni kao izdaja od vlasti NDH, tim vie to su trebavskim et-nicima preputeni i neki bonjaki zase-oci i sela, ukljuujui i Lukavicu, a u spo-razumima se nigdje nisu spominjale bilo kakve sankcije i posljedice po etnike u sluaju njihovih daljih napada na bo-njaka sela (Tihi, 1996: 42-43). Uosta-lom, bilo je jasno da su etniki sporazumi sa NDH bili stvar taktike, a ne strategije, te da se etnici nisu odrekli programa Drae Mihailovia koji je predviao potpuno uni-tenje i iseljavanje muslimana s podruja budue velike Srbije, u koju je po plano-vima etnikih ideologa trebala da ue cje-lokupna teritorija Bosne i Hercegovine.12

11 O programskim dokumentima etnike genocid-ne politike i zloina nad Bonjacima i Hrvatima: Diz-dar, 2002: 67-93.12 Ovdanji etnici se genocidnog programa nisu odrekli ni poetkom 1943. godine, uprkos svom tak-tiziranju. U pismu komandanta Ozrenskog etnikog korpusa upuenom 13. II. 1943. komandantu Zeni-kog vojno-etnikog odreda iznose se ciljevi identini onima iz zloglasnih Instrukcija Drae Mihailovia od 20. XII. 1941. (ZNOR, XIV/1, dok. 34). U pismu se izmeu ostalog navodi: ...moda tebi i tvojim borci-ma ovi ciljevi izgledaju veliki i neizvedivi. Setite se ve-like borbe za osloboenje pod vostvom velikog voda Karaora. Srbija je bila puna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varoicama strale su mu-slimanske munare a pred damijama su Turci vrili svoja srmdljiva pranja, kao to i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nau otadbinu. A proite danas kroz Srbiju. Nigdje neete nai niti jednog Turina (musli-mana), neete nai ak niti jednog njihovog groba (me-zara), nijednog iljka (niana) jer svesni srpski narod jo davno je zbrisao sa lica zemlje ive vekovne nepri-jatelje sprskog naroda, a isto tako dosljedno i potpuno unitio i posljednji trag na mrskog Turina, te je ostao ist i sposoban za velika dela balkanskog i svetskog rata za osloboenje i ujedinjenje svih srpskih zemalja. To je najbolji dokaz i najbolje jamstvo da emo uspeti i

Takav genocidni plan etnici su ve spro-vodili u onim oblastima Bosne i Herce-govine i Sandaka gdje su bili jai i broj-niji, ali gdje ni Bonjaci nisu bili naoruani ili organizirani. Znali su to i ovdanji et-nici, koji su se upravo najvie i plaili bo-njakih narodnih milicija. Sam pop Savo Boi je u jednom proglasu pozvao musli-mane gradaakog i graanikog sreza da odbace oruje, a majeviki etnici izvri-telji zloglasnog pokolja u Koraju, ali i neu-spjelih napada na podruje Teoaka, gdje im je milicija Ferhata Nakievia nanijela niz tekih poraza (Jahi, 1995: 102-103) tokom pregovora sa Nijemcima i vlastima NDH izriito traili i ponavljali, kao jedan od glavnih uvjeta za potpisivanje primirjada se razoruaju legija i milicija t.j. naoru-ani muslimani (ZNOR, XIV/1, dok. 91), razni dobrovoljaki zdrugovi, (ZNOR, XIV/1, dok. 125), odnosno svi muslimani redom (ZNOR, XIV/1, dok. 142).

Zbog svega toga, bonjaki se narod graanikog kraja i ire regije i dalje vrsto drao svoje Domdo legije, a meu graan-stvom, inteligencijom, ulemom i vienijim seljacima, zbog opeg razoarenja u NDH, postaje sve popularnija ideja autonomije Bosne i Hercegovine pod izravnim protek-toratom Nijemaca, koju su polutajno zago-varali vodei bonjaki graanski politi-ari u Sarajevu i drugim veim gradovima. Domobranske dobrovoljake jedinice tokom ljeta 1942. godine dodatno jaaju, a osnivaju se i u nekim mjestima i gradovima gdje ih prije nije bilo. Tako je i Ibrahim Pjani, u pratnji bojnika Hadiefendia, u julu 1942. godine uestvovao u ustrojava-

u ovoj dananjoj svetoj borbi, a da emo istrebiti sve Turke iz ovih naih srpskih zemalja. Nijedan musliman nee meu nama ostati... (Dizdar, 2002: 79-80).


nju Domdo satnije u Gradacu, nakon to je skupina uglednih graana uputila Had-iefendiu zahtjev za tim (Tihi, 1996: 46-47). Ovaj podatak ujedno svjedoi o povjerenju kojeg je Pjani u to vrijeme imao kod zapovjednika Legije, Muhame-dage Hadiefendia.

Poetkom septembra iste godine, Ibra-him Pjani je bio domain jednog zna-ajnog narodnog skupa, na Bukvi iznad Sokola. Poslije zajednikog klanjanja podne namaza i uenja kine dove, odr-ana je sveana smotra 2. satnije Graa-nike Domdo bojne, koju je izvrio osobno bojnik Hadiefendi, a zatim se obratio prisutnom narodu. Jedan od govornika je bio je i sam Pjani, a takoer i hafiz Ibra-him ef. Mehinagi, tada vrhovni erijat-ski sudija u Sarajevu, inae istaknuti alim i drutveni djelatnik iz Graanice. Smotri su prisustvovali i drugi asnici i doasnici iz stoera Domdo bojne Graanica, kao i iz Hadiefendieve pratnje. Nakon smo-tre, odran je teferi i narodno veselje (El-Hidaje, 1-2/1942, 38).

Domdo legija, ukljuujui i Pjanievu satniju, svojim je orujem tada odravala ravnoteu snaga, pruajui narodu mini-mum sigurnosti. Ispada, nasilja i neprija-teljstava sa etnike strane je i dalje bilo, osobito pljaki i razbojnitava od nao-ruanih odmetnika na cesti Doborovci Srnice Gradaac. Istina, na sastanku sa predstavnicima vojnih i civilnih vla-sti NDH, krajem augusta 1942., pop Savo Boi je tvrdio da to ne ine ljudi iz nje-gova odreda, ali da e on ipak sve dostav-ljene sluajeve provjeriti i preduzeti sve mjere da se krivci kazne i opljakane stvari povrate u koliko ih eventualno budu ui-nili ljudi iz Trebavskog odreda. No, Boi

je izgleda imao puno vie elje za ouva-njem primirja nego li stvarne moi da to provede u djelo. U jednom izvjetaju s poetka februara 1943. godine, naelnik taba bosanskih etnikih odreda, major Slavoljub Vranjeevi, navodi sljedee: Trebavskim odredom komanduje prota Savo Boi iz Trebave. ovek esdesetih godina. Veoma inteligentan, odlian diplo-mata, veoma sveeg (moe se rei mladi-kog) duha, suvie blag. Komandovanje kod ovoga odreda zasnovano je na iroko par-lamentarnoj osnovi. U sebi nema niega vojnikog ni komandantskog, zbog ega je disciplina kod ovoga odreda veoma slaba. (ZNOR, XIV/1, 27). Izgredi su se tako i dalje deavali, a osobito je bio teak onaj koncem novembra 1942. godine, kada su trebavski etnici, nakon tekog poraza na Majevici, pretrpljenog od partizana, pod-muklo napali oruniku postaju u Donjim Srnicama, ubivi dvanaestoricu orunika, dvojicu pripadnika Domdo legije i devet-naest civila koje su zatekli u blizini (Tihi, 1996: 47). Neke od rtava su zaklane, a meu njima je bilo i petero civila iz Dobo-rovaca i Sokola (rtvoslov, tab. E, br. 13, 14, 15, 18 i 91).

6. iBrahiM pjani kaO ustaki lOGOrnik u Graanici

Negdje u ljeto 1942. godine, Ibra-him Pjani se primio i politike dunosti prvog ovjeka ustakog logora u Graa-nici, kao kotarske organizacije Ustakog pokreta. Ovaj dio njegovog ivotopisa treba dodatno istraiti, prikupljanjem svje-doanstava jo uvijek ivih svjedoka, kao i traganjem za eventualno sauvanim doku-mentima ustakog logora u Graanici u drugim arhivskim fondovima, poto arhiva


Ustakog logora Graanica nije sauvana. Za ovaj period se, inae, veu i prie o Pjanievim spaavanjima osoba srpske i idovske nacionalnosti.

Ustaki pokret, kao vladajua i reim-ska politika snaga u NDH, obuhvatao je politiko krilo (tzv. Politiko-organiza-torna grana), vojno krilo (Ustaka vojnica), te sigurnosno-policijsko krilo (Ustaka nadzorna sluba, skraeno UNS-a), a sva tri su bila podreena Glavnom ustakom stanu, na elu kojeg je stajao dr. Ante Pave-li kao poglavnik. Politiko krilo Ustakog pokreta se bavilo organiziranjem i odgo-jem lanstva, te propagiranjem ustakih i pravakih ideja i principa, a bilo je organi-zirano kroz ustake stoere (u sreditima velikih upa), logore (u sreditima kotara) i tabore (u opinskim sreditima). Posebnu organizaciju je imala Ustaka mlade, kao podmladak Pokreta. I u NDH je, kao u drugim totalitarnim zemljama, postojalo dvojstvo politike i upravne vlasti, odno-sno Ustakog pokreta i njegovih organiza-cija na jednoj, te dravne uprave na drugoj strani.

Sve se to odraavalo i u Graanici. Po proglaenju NDH, eljezniki inov-nik Ratimir Gada je, u svojstvu ustakog povjerenika, oformio ustaki logor kao kotarsku organizaciju Ustakog pokreta, a za logornika je imenovan privatni podu-zetnik Franjo Franc Taborsky. Upravnu vlast je, pak, uspostavio predratni pred-sjednik graanikog ogranka Muslimanske organizacije, Hfz. Ibrahim ef. Mehinagi, u svojstvu povjerenika za kotarsku oblast Graanica imenovanog od efa opuno-moenitva Vlade NDH u Sarajevu Hakije Hadia, inae svog predratnog stranakog efa. On je imenovao kotarsko predstojni-

tvo, na elu sa Ademom Osmanbegoviem, uglavnom preferirajui predratne politike istomiljenike.

Spomenuto dvojstvo vlasti u Graa-nici je bilo izraeno sukobom izmeu kotarskog ureda, na elu kojeg su se nala-zili demokratski opredijeljeni ljudi, koji su nastojali uspostaviti vladavinu prava, te ustakog logora, koji je nastojao uvrstiti totalitarizam, sprovodei represivne mjere reima protiv politiki i rasno nepodobnih osoba (deportacija pojedinih srpskih poro-dica, hapenje komunista, nacionalizacija imovine idova i sl.).13 Ratimir Gada se posebno isticao kao zagovornik represije, a na elu naoruane skupine graana oku-pljenih oko logora uestvovao je u strije-ljanju estero Srba iz Graanice i Lohinje, osumnjienih za saradnju sa ustanicima pri njihovom napadu na Graanicu. Takve su mjere, meutim, izazvale nezadovolj-stvo meu Graanlijama i uveliko kompro-mitirale novi reim.

Dolazak Ibrahima Pjania za graa-nikog logornika uslijedio je za sada neu-tvrenog datuma u drugoj polovici 1942. godine, nakon odlaska iz Graanice Franje Taborskog i njegovog nasljednika na logor-nikoj dunosti, Ratimira Gade. Ipak, za razliku od spomenute dvojice, koji su se kompromitirali represijom i nedjelima, kao i zagovaranjem netrpeljivosti, Ibra-him Pjani se po preuzimanju logornike dunosti zalagao za vraanje meusobnog

13 No, ni unutar samog ustakog logora nije bilo je-dinstva: tako su Ratimir Gada, Ibrahim irbegovi i Salih Daferovi, nakon ustanikog napada na Graa-nicu, uputili predstavku Poglavniku dr. Anti Paveliu, u kojoj iznose niz albi protiv Taborskog i jo nekih lanova Logora u Graanici, optuujui ih za brojne propuste i loe dranje u vrijeme samog napada (Ha-sanbegovi, 2010: 89-91).


povjerenja, titei preostale Srbe u Graa-nici. To je skoro jednoglasna ocjena svih ljudi koji pamte taj period.

Kako je i zbog ega Pjani postao logor-nik?

Da bi bio imenovan na jednu takvu, ipak, odgovornu dunost, morao je ne samo pripadati Ustakom pokretu, nego ranije obavljati i neke nie rangirane du-nosti. Ustaama je vjerovatno pristupio u ljeto 1941. godine, nakon proglaenja NDH, povevi se za mnogim predratnim pripadnicima i simpatizerima prohrvat-ske Muslimanske organizacije. Sukobljeni s glavnom strujom muslimanske politike, okupljene oko muslimanskog dijela JRZ-a i naputeni od vodstva HSS-a, istie dr. Zlatko Hasanbegovi (2008: 972), Ade-maga Mei i Hakija Hadi, iako do kraja odani Vladku Maeku, uoi Drugoga svjet-skog rata jedini oslonac pronalaze u hrvat-skim nacionalistima, povezanim s ustakom organizacijom u egzilu, i s njima bliskim krugovima hrvatske inteligencije, koji napa-daju dranje HSS-a prema bosansko-her-cegovakim muslimanima i javno podu-piru temeljni autonomistiki zahtjev svih struja muslimanske politike u Kraljevini Jugoslaviji usmjeren prema onemoguava-nju konane podjele Bosne i Hercegovine. U tom smislu, oni su i proglaenje NDH doekali kao kao konano ostvarenje vla-stitih politiko-nacionalnih ideala. Mnogi dunosnici ove organizacije su tokom prvih dana NDH u Bosni i Hercegovini preuzeli dunosti u upravnom aparatu ili ustakoj organizaciji, pristupivi Ustakom pokretu, odnosno njegovom politikom krilu. Meu lanovima ustakog logora u Graanici tako nalazimo i predratnog taj-nika Muslimanske organizacije, uglednog

trgovca Ibrahimagu irbegovia, te grado-naelnika Hifzagu Hifziefendia, jednog od lanova sreskog odbora te stranke.14 U tom vremenu, vjerovatno je i Pjani ispu-nio svoju pristupnicu.

Prema Kratkom opisu djela iz jednog od prijedloga za Pjanievo odlikovanje,15 Pjani je 23. VIII. 1941. godine uestvo-vao u uguivanju etnikog ustanka kao zapovjednik Ustake pripreme i sa uspjehom protjerao etnike iz Graanice... (AJ, f. 110, j.o. 24315). Tzv. Ustaka priprema je orga-nizirana od stoera velikih upa u svim mjestima gdje je postojala uspostavljena

14 Prema poratnim dokumentima komunistike provenijencije (ATK, fond SNO Graanica, Odsjek unutranjih poslova Komisija za utvrivanje zlo-ina okupatora i njegovih pomagaa, nesreena gra-a), lanovi ustakog odbora u Graanici, pored na-vedenih, bili su jo i: Faik Hadi (ujedno i tabornik u Graanici), Ivan Raji, Andrija nobl, Drago Jelica, Josip Trkman, Hasan Derviefendi, Beet Salihefen-di i Ante Butkovi, a vjerovatno je tu bilo jo gra-ana. Protiv svih spomenutih osoba, u popisu lica koja su saraivala s okupatorom od 18. V. 1946., koji potpisuje ef unutranjeg otseka Mjesnog narodnog odbora Graanica, Milan Vasiljevi, iznesene su te-ke i najveim dijelom neutemeljene optube, s vidno primjetnim srpskim nacionalistikim nabojem. Za svakog od njih se, tako, ponavlja frazirana optuba: krivac za sve ubijene i proterane Srbe u Graanici, bez utvrivanja istinskog stupnja odgovornosti, te stvarne moi, utjecaja i pozicije koju je dotina oso-ba imala unutar ustakog logora u Graanici. Inae, line popise su dostavili i drugi mjesni narodni od-bori, a potom je Sreski narodni odbor Graanica 6. VI. iste godine (Pov. 14/46) konani popis uputio Ze-maljskoj komisiji za utvrivanje zloina okupatora i njegovih pomagaa u Sarajevu. Karakteristino je da se meu 35 imena na tom popisu nalazi svega jedan jedini bivi etnik (Cvijetin uri iz Tekuice), koji se teretio, ne za zloine, nego zato to je kao naelnik taba Ozrenskog etnikog odreda potpisao ugovor o miru s faistima.15 Prijedlozi za odlikovanje su sastavljani od strane nadreenog asnika ili dunosnika po uobiajenom formularu: u vrhu bi stajalo prezime i ime osobe koja se predlae, ispod njegov in, oznaka i naziv jedinice, zatim Kratak opis djela, ispod njega naziv odlikova-nja za koje se predlae, pa lista svjedoka, generalije o predloenoj osobi, te potpis i datum predloitelja.


ustaka politika organizacija, kao neka vrsta predvojnike obuke i uvjebavanja vojnih obveznika i, eventualno, buduih dobrovoljaca u Ustakoj vojnici. Mogue da je Ustaka priprema bila legalni izraz Pjanieve seoske milicije, ali ovaj podatak treba uzeti s izvjesnom rezervom, imajui u vidu razlog zbog kojeg je naveden.

Zato je ba Pjani preuzeo logorniku dunost, kada je u Graanici bilo daleko vrih, izraenijih i aktivnijih pristalica ustake ideologije, ostaje nejasno. Navodno su, prema poratnim komunistikim doku-mentima i nekim sjeanjima, logorniku dunost nakon Taborskog i Gade neko vrijeme obavljali Beo Salihefendi i Hasan Derviefedi,16 zatim izvjesni Zahi-rovi iz Babia i Fuad Reidbegovi,17 a onda dolazi Ibrahim Pjani. Neke za sada neprovjerene indicije18 govore da je Pja-nievo imenovanje za logornika uslijedilo kao rezultat tenje graana, kako bi se suz-bio dotadanji ustaki teror. Pjani je ve tada imao izvjestan autoritet, a u narodu je o njemu ve stvorena svojevrsna legenda, kao neustraivom borcu i sposobnom zapovjedniku, ali isto tako bilo je poznato da je Pjani jednom prilikom, kod nekog ustakog upada u Skipovac, zatitio nevine srpske civile.19 Graanikoj je ariji, oito,

16 Prema popisu saradnika okupatora Mjesnog na-rodnog odbora Graanica od 18. V. 1946. (ATK, fond SNO Graanica, Otsjek unutranjih poslova Komi-sija za utvrivanje zloina okupatora i njegovih poma-gaa, nesreena graa).17 Prema memoarskom zapisu Mustafe Ustavdia (Zaviajna zbirka Graanica, inv. br. 102).18 Pukar, 2001: 115 i pojedina usmena kazivanja.19 Interesantnu stvar je autoru ovog teksta 2007. go-dine ispriao g. amil Naimkadi iz Graanice, koji je 1961. godine, kao predsjednik Opinske konferenci-je Socijalistikog saveza, prisustvovao sastanku mje-tana u prostorijama kole u Gornjem Skipovcu, tu-maei novousvojeni zakon o amnestiji osoba koje su

odgovarao jedan takav ovjek na mje-stu logornika, jer je i kotarski predstojnik Huso Toli uspjeno izvrdavao naloge sa viih nivoa vlasti za razliitim repre-salijama. Kao logornik, a i kasnije, kao zapovjednik XXV. ustake bojne, Pjani je uistinu bio prilino blagonaklon i prema nekim graanima srpske nacionalnosti u Graanici, i prema preostalim idovima, ali i prema dokazanim partizanskim surad-nicima. Mnogi od njih, zapravo, svoj ivot imaju zahvaliti upravo njemu.

Ipak, takve Pjanieve postupke treba promatrati kao izraz osobne humanosti i potivanja islamskih moralnih naela, a ne kao izraz otpora ustakom reimu i nje-govoj ideologiji, kao npr. kod trojice gra-anikih kotarskih predstojnika u NDH Osmanbegovia, Tolia i Brankovia (koji su na koncu svi zavrili u partizanima). injenica da je Pjani uope mogao postati ustakim logornikom sugerira da je on ipak bio u najmanju ruku pristalica dravno-pravnog okvira Nezavisne Drave Hrvat-ske. U to doba, meutim, mnogi su vjero-vali da su ustaki zloini i represija iz prvih mjeseci NDH posljedica samovoljnog dje-lovanja pojedinih dunosnika na terenu ili divljih skupina koje su radile na svoju

tokom Drugog svjetskog rata uestvovale na neprija-teljskoj strani. Jedan od starijih mjetana iz zaseoka Topalovii (po imenu oro) tada je ustao i upitao da li se zakon odnosi i na Ibrahima Pjania. Shvativi to kao provokaciju, Naimkadi mu je odgovorio da u za-konu jasno stoji kako se odredbe o amnestiji ne odno-se na osobe koje su poinile zloine, niti na nositelje visokih odlikovanja, a poto Pjani kao vitez spada u ovu drugu skupinu to znai da ne moe biti amne-stiran. Spomenuti je mjetanin tada odvratio da, ako bi se Pjani vratio iz emigracije, iz svog tora bi izvu-kao najboljeg ovna i zaklao ga njemu u ast, objasnivi kako je tokom rata stanovnicima njegovog sela mogao uiniti ta god je htio, ali ne samo da nije nego ih je ak titio i branio.


ruku, a ne odraz politike samog usta-kog vodstva, olienog u poglavniku Pave-liu i krugu njegovih najbliih saradnika.20 U tom smislu, Pjani nije sa simpatijama gledao na one ljude u svojoj sredini koji su bili projugoslavenski i filosrpski orijenti-rani. Tako treba promatrati i njegovu pri-javu protiv Salih-bega ekia, posjednika i vlasnika hana u Doborovcima, koju je Pjani, kao zapovjednik 2. Domdo satnije, uputio 22. marta 1942. godine Zapovjed-nitvu 13. ustake bojne, optuujui ekia za protudravno djelovanje i podstica-nje stanovnitva da ne daje otpor ustani-cima (Tihi-Hamzi, 1988: 195). Optube su, uostalom, bile istinite, jer je eki bio pristalica i aktivni suradnik srpskih usta-nika, a kasnije partizana i NOP-a (Tihi-Hamzi, 1988: 123; HamziDjedovi, 2010: 143), djelujui upravo u Pjanievoj zoni odgovornosti. Valja, meutim, imati u vidu i vrijeme kada je ova prijava pod-nesena: bilo je to svega par sedmica nakon ranije opisanih etnikih zloina, te u vri-jeme neuspjele ofanzive oruanih snaga NDH protiv trebavskih etnika. Nekoliko mjeseci kasnije, kada je Pjani imenovan za logornika on nita nije poduzimao pro-tiv ekia, koji je mirno ivio u Graanici, Doborovcima i na svom posjedu u Pili-povini (izmeu Doborovaca i pionice), aktivno djelujui kao partizanski obavje-tajac. (Hamzi Djedovi, 2010: 165-167).

20 To se, inae, vidi i iz tekstova brojnih rezoluci-ja koje su donesene u preteno bonjakim gradskim sredinama, a koje su potpisali najugledniji predstav-nici politikog, vjerskog, drutvenog i kulturnog i-vota Bonjaka (opirnije o tome: Hadijahi, 1973, passim; pogl. i prilog Omera Hamzia, Podsjeanje na dvije muslimanske rezolucije iz 1941. godineBije-ljinsku i Tuzlansku, u ovom broju naeg asopisa.

7. spaavanje idOvske oBitelji dr. vilima scHmuklera

Teka zdravstvena i epidemioloka situ-acija na irim prostorima sjeveroistone Bosne, osobito prisustvo endemijskog sifi-lisa u ovdanjim selima, potakli su vlasti NDH da na teren upute sve raspoloive strunjake, ukljuujui i lijenike idov-skog porijekla koji jo nisu bili deporti-rani ili upueni u logore. Na taj nain su se, tokom ljeta 1942. godine, na graani-kom podruju obreli i neki lijenici i apote-kari idovi, meu kojima je bio i dr. Vilim Schmukler iz Osijeka. On je sa svojom obi-telji, tj. suprugom, dvije kerke u tinejder-skoj dobi i dvoje posvojene idovske djece, iji su roditelji ve bili odvedeni u logore, poetkom augusta 1942. rasporeen na lijeniku slubu u Doborovce. Na slubi u Doborovcima ostao je vie od pola godine, pod stalnim nadzorom vlasti. Ipak, poet-kom marta 1943. godine, dr. Schmuckler je sa obitelji uspio napustiti Doborovce, nakon bjekstva drugih triju idovskih porodica, upravo u vrijeme kada su odjel UNS-e i upska redarstvena oblast iz Tuzle primili nalog da izvre njihovo hape-nje i deportaciju (Hamzi, 2009: 52-53). Prema izvjetajima Kotarske oblasti u Gra-anici, Schmucklerova obitelj je pobjegla dvojim zaprenim kolima. Blie okolno-sti njihovog bijega sve donedavno nisu bile poznate. Prema jednom usmenom iskazu, kojeg biljee O. Hamzi i R. Djedovi (2010: 149), uspjeli su to uz pomo Osman ef. Hodia, mjesnog imama s kojim je doktor bio u veoma dobrim odnosima. No, spomenutim je autorima ostao nepo-znat memoarski zapis Vere ivkovi Rajs, jedne od dviju djevojica koje je posvojila


obitelj dr. Schmucklera, u kome je izne-seno njeno sjeanje na ratni period, Holo-kaust i preivljavanje. Prema njezinom sje-anju, za spas ove idovske obitelji zasluan je upravo Ibrahim Pjani.

Vera ivkovi Rajs je roena u Sara-jevu 1932. godine, u obitelji arhitekte ing. Isidora Rajsa. Zajedno sa roditeljima je odvedena u logor 1941. godine, odakle je Rea, zauzimanjem idovske opine iz Osi-jeka, osloboena i povjerena na brigu obi-telji dr. Schmucklera. Zajedno sa dr. Vili-mom, njegovom suprugom, dvije kerke i jo jednom idovskom djevojicom rodom iz Sarajeva, o kojoj se doktor skrbio, Rea je stigla u Doborovce. U svom poslijerat-nom sjeanju, ona navodi niz interesan-tnih i ivopisnih detalja o ivotu u selu. Ipak, kada je obitelji Schmuckler zaprije-tila opasnost, poeli su razmiljati o odla-sku. Seam se ustakog satnika Ibrahima koji nas je esto poseivao., navodi ivko-vika. Jednog dana nam je Ibrahim pred-loio da nam pomogne da pobegnemo iz sela znajui da nam preti opasnost. Obez-bedio je dovoljno zaprenih kola i iste noi smo natovarili gotovo sav nametaj i krenuli u pravcu Trebave. Ibrahim je obezbedio da mirno preemo na tzv. etniku teritoriju gde je trebalo da bude bezbednije jer tamo nisu dolazili ni Nemci ni ustae. Bili smo daleko od svakog puta, svake pruge i nika-kva regularna vojska nije tu svraala (iv-kovi, 2000: 309-310).

U vrijeme o kome je rije (rano proljee 1943. godine) Ibrahim Pjani jo uvijek nije bio ustaki satnik, jer je u Ustaku voj-nicu stupio tek naredne godine, ali takve greke u dataciji su sasvim razumljive i gotovo uobiajene u memoarskim i usme-nim izvorima. Obitelj Schmukler je oito

bila obavijetena o Pjaniu, znajui da je postao satnik, a moda je s njim odravala kontakte i tokom svog boravka u Skipovcu i Zelinji, gdje su ostali skoro do samog kraja rata ak i nakon to je dr. Vilim oti-ao u partizane. to se samog Pjania tie, on je tokom februara i poetkom marta 1943. godine kao ustaki logornik sigurno saznao o tome kakva je sudbina bila nami-jenjena preostalim idovima u Graa-nici (zapovijed za deportaciju je, osim u Kotarsku oblast, vjerovatno dostavljena i Ustakom logoru Graanica), te je, nakon bjegstva drugih obitelji, odluio da Schmu-klerovima osobno pomogne. Nema sum-nje da je u sve to ipak bio ukljuen i dobo-rovaki imam Mula Osman Hodi, kao jedan od najuglednijih ljudi u selu, s kojim je Pjani saraivao jo od poetka rata.

I kasnije, sve do konca rata, Pjani je stajao u zatitu nekih drugih graana koji su proganjani na nacionalno-rasnoj i poli-tikoj osnovi.21 Neke od tih sluajeva emo spomenuti kasnije.

21 Jedan od idovskih lijenika koji su koncem fe-bruara pobjegli iz Graanice bio je dr. Viktor Kolman, sa suprugom Helenom i 11-mjesenom kerkom Na-dom. Nekoliko sedmica kasnije, zarobljen je u nje-makoj operaciji protiv ozrenskih etnika i strijeljan: njegova supruga se sa kerkom potom vraa u Gra-anicu, ali je odmah iz Tuzle stiglo nareenje da se uhapse i sprovedu upskoj redarstvenoj oblasti. He-lena je zaista i uhapena, te je kasnije izgubila ivot u zatvoru u Zagrebu, ali je prije hapenja malu Nadu dala na uvanje kunom prijatelju dr. Avdi Prohiu. U slubenim izvjetajima se to idovsko dijete i dalje spominjalo, a kada je zaprijetila opasnost da e doi i po njega sklonjena je u porodicu veletrgovca Sabrije Prohia, Avdinog starijeg brata. Navodno je dr. Avdu o tome obavijestio upravo Ibrahim Pjani (Hamzi, 2009: 53-57).


8. prijelOMna jesen 1943. Godine

Sredinom 1943. godine dolo je do uslo-njavanja vojno-politikih prilika i pogor-anja sigurnosnog stanja na irim prosto-rima sjeveroistone Bosne, usljed prodora jakih partizanskih snaga na ove prostore. Desilo se to upravo u vrijeme duboke krize unutar bonjakih Domdo jedinica, koje su zapravo bile samo odraz opih previ-ranja meu Bonjacima, koja su zapo-ela nakon treeg vala etnikih masov-nih pokolja i genocidnih akcija u istonoj Bosni i Sandaku. Jaz izmeu Bonjaka i ustakog reima, te nepovjerenje u NDH nisu do tada bili nikada dublji, dok je bo-njaki autonomistiki pokret postajao sve popularniji. U pojedinim dijelovima Bosne je dolazilo i do porasta bonjakih simpa-tija prema NOP-u, a osjealo se i pojaano zanimanje Nijemaca za bonjake prilike, koje je naposljetku rezultiralo osnivanjem i Waffen-SS divizije od bonjakog ljudstva (kasnije nazvana 13. SS gorskom bosan-skohercegovakom divizijom).

Domdo jedinice na podruju sjeve-roistone Bosne u ljeto su 1943. godine znatno oslabljene, prelaskom jednog dijela ljudstva i zapovjednog kadra u Waffen-SS, ali i masovnim dezertiranjima u par-tizane. Tome treba pridodati i defetistiko raspoloenje meu oficirima tih jedinica, od kojih su neki bili ve otvoreni saradnici NOP-a. Jedinice Narodnooslobodilake vojske Jugoslavije (NOVJ) su, tako, uspjele zauzeti i Graanicu, 31. VIII. 1943. godine, gdje im je posada sastavljena od domaih Domdo legionara i njemake feldandar-merije (vojne policije) pruila slabiji otpor, a potom se predala (ZNOR, IV/16, dok. 119; IV/17, dok. 66, 117, 173 i 176; IV/18,

dok. 66 i 79). Opljakavi nekoliko duana i magacina, partizani su se povukli iz Gra-anice, a ponovo su je napali i bez otpora zauzeli neto manje od mjesec dana kasnije, nakon borbi voenih u blioj okolini (ZNOR, IV/18, dok. 72). U cjelini gledano, tokom augusta i septembra na irim pro-storima Posavine i tuzlanske regije gotovo da nije ni dolazilo do sukoba izmeu jedi-nica NOVJ i Domdo legije (Tihi, 1996: 51-53), a sami partizani su postupali dosta taktino, u namjeri da pridobiju to vei broj Bonjaka na svoju stranu. Prilikom prvog zauzea Graanice, tavie, zaro-bljeno je dvadeset domaih legionara, ali su potom kako to stoji u izvjetaju Oru-nikog krilnog zapovjednitva iz Tuzle (br. 1888. od 2. IX. 1943.) svi puani, i nisu razoruani niti su svueni, ve im je pred-loeno ako koji hoe dobrovoljno dati svoje odielo vojniko za civilno. Kod puanja na slobodu legionara iz suanjstva, par-tizani su im priopili da se odmah sakupe i da zaposjednu svoje poloaje, s tim da se bore protiv etnika, a u sluaju etnikog napadaja da odmah izvjeste partizansku komandu, kako bi dobili pomo.

S takvim pristupom i taktinou, par-tizani su imali dosta uspjeha: znatan broj asnika Domdo jedinica prelazi u parti-zane ili postaju njihovi aktivni saradnici, u vie bonjakih sela ovoga kraja aktivirali su se mjesni narodnooslobodilaki odbori, a formiraju se i neke bonjake partizanske jedinice, poput 3. bosanske muslimanske brigade.22 Kruna partizanskih postignua u

22 Kasnije preimenovana u 16. muslimansku udarnu brigadu; na kraju svog borbenog puta bila je prva par-tizanska jedinica koja je ula u osloboeno Sarajevo, jo u veernjim satima 5. aprila 1945. godine, ujed-no i jedna od prvih jedinica Jugoslavenske armije koja je 25. V. 1945. prodrla u Odak, posljednje uporite


sjeveroistonoj Bosni u kasno ljeto i ranu jesen 1943. godine je bilo zauzimanje Tuzle (2. X. 1943.), faktiki bez veih rtava i jaeg otpora.

Ali upravo od tada, ope stanje na terenu radikalno se mijenja. Dok je odnos partizana prema bonjakom stanovnitvu, pripadnicima Domdo legije, pa i nekim predstavnicima lokalne vlasti od jula do poetka oktobra 1943. godine bio toleran-tan, to se mijenja dolaskom taba partizan-skog Prvog korpusa iz Krajine na prostore istone Bosne. Kako to E. Tihi primjeuje, politiki komesar tog korpusa Vlado Popo-vi nije bio zadovoljan politikom partijskog i vojnog rukovodstva NOP-a u istonoj Bosni prema pripadnicima formacija NDH i lokal-nim etnicima, koje je prednost davalo poli-

ostataka oruanih snaga NDH.

tikom djelovanju nad vojnim rjeenjima. (...) Vladimir Popovi, Cmogorac, bivi stu-dent medicine na beogradskom univerzitetu, dobrovoljac u panskom graanskom ratu, ovjek autoritativnog dranja i autokrat-skog ponaanja, kao politiki komesar naj-vie vojne partizanske komande, a ujedno sa ovlaenjima lana Centralnog komiteta KPJ, nije mogao razumjeti ranije stanje u istonoj Bosni, niti voditi rauna o dra-nju legije, etnika i drugih u ovom ili onom naselju, kao uostalom ni drugi lanovi ta-bova novih operativnih jedinica u istonoj Bosni (16. i 17. divizije), koji su veinom bili Crnogorci. Oni su prevashodno pred oima imali svoje vojnike zadatke i ciljeve, te se nisu ni uputali u zamrene politike prilike na tom podruju (Tihi, 1996: 53-54).

Svemu ovome se, ipak, mora prido-dati jedna znatno tvra politika linija koju

NA BUKVI, SEPTEMBAR 1942. GODINE: IBRAHIM PJANI SA BOJNIKOM MUHAMEDAGOM HADIEFENDIEM, ZAPOVJED-NIKOM DOMDO PUKOVNIJE TUZLA, I SATNIKOM SEJDOM ULIEM, ZAPOVJEDNIKOM DOMDO BOJNE GRAANICA, TE OSTALIM ASNICIMA BOJNE


spomenuti vojni i partijski rukovodioci poinju zagovarati: umjesto populariza-cije Narodnooslobodilakog pokreta i pri-dobijanja neistomiljenika (to su smatrali oportunizmom), oni su se okrenuli revo-lucionarnom teroru, krenuvi ve tada u obraun sa ideolokim i politikim protiv-nicima (koji e kulminirati u zavrnici rata i neposrednom porau). Tokom 40-dnevne partizanske vlasti u Tuzli, ubijeno je vie desetina ljudi, meu kojima je bio i Muha-medaga Hadiefendi,23 a takve su se likvi-dacije i zloini poeli deavati i u drugim mjestima kojima su partizani ovladali.

Zbog svega toga, meu Bonjacima je dolo do velikog razoarenja i pada sim-patija prema NOP-u, koje su bile eviden-tne nekoliko mjeseci ranije, te u brojnim selima dolazi do obnove jedinica Domdo legije. Komunisti su te formacije nazivali zelenim kadrom. Veu naoruanu sku-pinu zelenog kadra na podruju izmeu Tuzle i Zvornika organizirao je profesor Nead Topi iz Zvornika, davi joj ime Odredi bosanskih planinaca. Pored rela-tivno manjih borbi i arki sa etnicima, ti odredi su prve vee akcije poduzeli pro-tiv partizana, prilikom njihovog povlae-nja iz Tuzle (u novembru 1943.), nanijevi im velike gubitke. Ubrzo dolazi i do formi-ranja tzv. zelenog kadra, odnosno obnove jedinica Domdo legije i u graanikom kraju.

23 U izvjetaju Velike upe Usora i Soli, od 18. 12. 1943. (ATK, RPNOB, 2805/57; Jahi, 1995: 96-97), navodi se popis od 55 ubijenih, od ega 23 pripadnika razliitih oruanih snaga ili upravnih slubenika, dok su ostatak inili obini civili, meu njima i jedna ena, ak i dvojica Srba jedan od njih, student Slobodan Miloevi, ubijen je kao trockist, a ista je sudbina sti-gla i Bonjaka Mau Altunbabia, takoer predratnog komunista.

9. pjanO je pOkreta i orGaniZator ZelenoG kadra u sreZu GraanikOM...

Promjena partizanske taktike i stava prema bonjakim domobranskim dobro-voljakim jedinicama osjetila se tokom oktobra 1943. i na graanikom podruju. Komanda iste one 1. majevike brigade, koja je Graanicu nakratko zaposjela 31. augusta ostavivi mjesnim legionarima ak i oruje, ve je 13. oktobra u svojoj zapovijedi (ZNOR, IV/18, dok. 61) jasno naglasila: Na stav mora biti jasan i odre-en. Ne smije postojati nikakvih oruanih formacija pored N.O.V. i P.O.J. (istaknuto u originalu). Dok su partizanske jedinice operirale na irem prostoru oko Graanice (v. ZNOR, IV/18, dok, 72), bivi asnici Domdo legije i drugi ugledni Bonjaci, koji su pristupili NOP-u, politiki su djelovali na terenu, u pokuaju da pridobiju to vei broj ljudi. Tada su neki od njih razgova-rali i sa Ibrahimom Pjaniem (na to emo se kasnije detaljnije osvrnuti). No, odjek surovih represalija u Tuzli i likvidacija Muhamedage Hadiefendia,24 kao i otriji stav partizana na graanikom podruju (razoruavanje legionara, pljaka i odvoe-

24 Meu ljudima koji su sredinom 1944. godine ek-shumirali Hadiefendievo tijelo i prenijeli ga u Tu-zlu, pred Jalsku damiju (gdje se i danas nalazi nje-gov mezar) bilo je i Graanlija, a jedan od njih je bio i Husein abi, doasnik Domdo legije. Neki od njih su kasnije priali kako je Muhamedagino tijelo prona-eno netaknuto, ba kao u trenutku smrti, a iz njega se irio najljepi miris to bi znailo da je dospio na istinsku deredu ehadeta (muenitva). Ovakve le-gendarne prie su jedan od pokazatelja velikog ugleda kojeg je Muhamedaga Hadiefendi uivao u Graa-nici, ali i munog utiska kakav je na ovdanje ljude ostavilo njegovo ubistvo. Autor ovog priloga zna za neke osobe iz Graanice koje su i mnogo godina na-kon rata uili hatme i jasine, te ih poklanjali za Had-iefendievu duu.


nje ljudi i sl., kasnije i neki pojedinani zlo-ini), znaajan su dio ovdanjeg stanovni-tva okrenuli protiv partizana. Meu njima je bio i Ibrahim Pjani.

U sklopu priprema pred ofanzivu pro-tiv jedinica NOVJ u sjeveroistonoj Bosni, u Graanicu je 29. oktobra 1943. godine stigao zapovjednik 1. lovakog zdruga iz Doboja, koji je, izmeu ostalog, izvije-stio nadreene o sastanku sa zapovjedni-kom Domdo satnije iz Sokola (tj. Ibrahi-mom Pjaniem), koji je stigao sa jednim hodom. Sastanku su prisustvovali i kotar-ski predstojnik, zapovjednik Domdo bojne Graanica, te zapovjednici Domdo satnija iz Graanice i Maleia. Pjani je prenio zahtjeve svojih podreenih, da im se dodi-jeli oruje i da ih se povede u borbu protiv partizana, koji su im ve razoruali preko 50 ljudi, prisilivi neke da se prikljue nji-hovim redovima.25 Domobranski izvjesti-telj je bio oprezan, primijetivi da je to ipak miljenje jednog malog dijela Domdo bojne, ali da ima izgleda da se ono proiri kod svih. Zahvaljujui Ibrahimu Pjaniu, u tome se uspjelo. U svom izvjetaju od 1. decembra 1943. godine, sekretar Okru-nog komiteta KPJ za Posavinu i Trebavu Demal Bijedi istie da je skoro sva pre-ostala legija stupila u zeleni kadar, te da je Ibrahim Pjani organizator zelenog kadra u srezu graanikom (ATK, RPNOBSBZ, 2347/4; Tihi Hamzi, 1988: 238).

25 Izvjetaj je prenesen unutar opirnijeg izvjeta-ja zapovjednika II. zbornog podruja u Slavonskom Brodu, domobranskog generala Matije ania, upu-enog Ministarstvu domobranstva. Izvjetaj se uva u Vojnom arhivu u Beogradu (fond NDH, k. 80, br. 50/3-1), a njegov dio citiraju Tihi i Hamzi (1988: 236-237). Zapovjednik 1. lovakog zdruga bio je do-mobranski pukovnik Franjo Nikoli.

Treba napomenuti da Pjani, zapravo, nije organizirao nikakvu novu vojnu ili milicijsku formaciju, nego se jednostavno angairao na ponovnom okupljanju i nao-ruavanju postojee Graanike Domdo bojne, koja je uslijed uestalih partizan-skih akcija, te djelovanja asnika naklo-njenih partizanima dospjela gotovo u potpuno rasulo. Bijedi u spomenutom izvjetaju veli da se Pjaniev neprijateljski stav prema partizanima naroito ispoljio poslije dolaska nekog kadije Mehinagia iz Sarajeva. Taj kadija mu je navodno donio poruku iz Sarajeva o dranju Muslimana i Ulema-medlisa prema NOV. Odmah su istupili sa parolom zatite islama u redo-vima zelenog kadra pod vostvom Pan-de.... Ove obavijesti Demala Bijedia (koji se u to vrijeme nalazio u Gradacu) moemo smatrati pouzdanima, imajui u vidu dobro organiziranu komunistiku obavjetajnu mreu, kojom je bio obu-hvaen i stoer Graanike Domdo bojne. Jedan od asnika u stoeru, porunik Adem Ali, bio je aktivni partizanski oba-vjetajac, a partizanima su bili naklonjeni i drugi asnici bojne.

Neki kadija Mehinagi iz Sarajeva je hfz. Ibrahim ef. Mehinagi, koji je u to vrijeme slubovao u Sarajevu kao pred-sjednik Vrhovnog erijatskog suda. Kao predratni politiar prohrvatske Musli-manske organizacije, on je u poetku bio naklonjen onoj politikoj skupini koja se okupljala oko prof. Hakije Hadia, ali se izgleda u jesen 1943. godine opredijelio ka bonjakoj autonomistikoj struji, koju je inila veina bonjakih graanskih poli-tikih i drutvenih djelatnika, te vjerske inteligencije (akovi, 2011: 40-41). Bo-njaki autonomisti su se zalagali za auto-


noman poloaj Bosne i Hercegovine u sastavu NDH ili pak pod izravnim protek-toratom Treeg Reicha, te suzbijanje usta-kog utjecaja u Bosni i Hercegovini. Pored toga, drali su da se jedino kroz naoruava-nje samostalnih bonjakih milicijskih for-macija moe osigurati najprije opstojnost bonjakog naroda, a potom i bolja pozi-cija u zavrnici rata, kada se bude rasprav-ljalo o novim dravnopravnim okvirima i dravnom ureenju. Jedan od najista-knutijih autonomistikih voa bio je hafiz Muhamed Panda, bivi lan Ulema med-lisa, koji je u oktobru 1943. godine napu-stio Sarajevo i otiao u umu, u elji da rasute i nepovezane bonjake milicije povee u jedinstven Muslimanski bosan-ski oslobodilaki pokret. Tom prilikom je izdao proglas kojim je osudio zloinaku ustaku neman zbog 150.000 ubijenih i 250.000 unesreenih muslimana, pozvavi ih da zbace ustake okove i ostvare vje-kovnu elju autonomnu Bosnu u kojoj e svi narodi bez razlike na vjeri imati jed-naka prava. Kidajmo veze sa Hrvatskom, Bosna i Hercegovina trae zasebnu upravu do svretka rata a na buduoj e se mirov-noj konferenciji po volji naroda Bosne i Her-cegovine odrediti dravno-pravni poloaj. Muslimani, Pravoslavni i Katolici, u zajed-nikoj saradnji i ljubavi uredie zajednikim naporima ovu svoju grudu Bosnu i Herce-govinu, istie se u proglasu.26 Sama Pan-dina akcija nije imala velikog uspjeha,27 ali

26 Tekst proglasa je objavljen u: Dedijer Mileti, 1990: 374-376. 27 Panda je ve 10. XI. 1943. pao u partizansko za-robljenitvo, a potom je i pristupio njihovim redovi-ma, te je u narednih mjesec dana obilazio sela u isto-noj Bosni, drei propagandne govore i pozivajui muslimansko stanovnitvo da stupa u redove NOP-a. Tokom operacije Kugelblitz zarobljen je od strane Ni-jemaca, koji ga izruuju vlastima NDH, te je zatoen u

je nesumnjivo ohrabrila bonjake zele-nokadrovske zapovjednike, koji su ionako ili kako to stoji u izvjetaju Glavnog rav-nateljstva za javni red i sigurnost NDH od 25. XI. 1943. tragovima isto islamske politike i njenog stvarnog ostvarenja u vidu Autonomije Bosne i Hercegovine pod Zele-nim bajrakom (ZNOR, IV/19, dok. 165).

Fenomen oivljavanja bonjakih mili-cijskih formacija u sjeveroistonoj Bosni, pa tako i u graanikom kraju, valja sagle-dati u kontekstu opeg poloaja Bonjaka tokom 1943. godine, u koju su uli u pro-cjepu izmeu etnikog genocida i masov-nih pokolja na jednoj, te ustake poli-tike asimilacije na drugoj strani. Nade da e Nijemci razumjeti poloaj Bonjaka i pomoi u ostvarenju glavnog cilja bo-njake politike autonomne Bosne, tako-er su iznevjerene, a novoformirana bo-njaka SS divizija je upuena na dugotrajnu obuku u Njemakoj, pri emu su naselja i podruja koja je ona navodno trebala tititi i dalje ostavljena na milost i nemilost i et-nika i partizana. to se tie NOP-a, uprkos njegovoj deklarativnoj opredijeljenosti za ravnopravnost naroda, on je dobrom dijelu Bonjaka i dalje bio odbojan, kako zbog svog komunistikog vodstva koje je pori-calo tradicionalne vrijednosti i suzbijalo ispoljavanje religijske pripadnosti u svojim redovima, tako i zbog uspomena na par-tizansko-etniku saradnju.28 Osim toga,

zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu. Kasnije je puten u kuni pritvor, ali je uspio pobjei i vratiti se u Saraje-vo. Ulaskom komunista u grad, ubrzo je, kao poznati reakcionar, uhapen i osuen na viegodinju robiju.28 Mnogim je obrazovanijim ljudima, isto tako, ve tada bilo jasno da glavni ratni cilj komunista nije anti-faistika borba i obnova Jugoslavije, nego i revoluci-onarno preuzimanje vlasti i uspostava komunistikog reima po uzoru na Sovjetski savez, u kome su islam i muslimani doivjeli ogromna stradanja.


partizani su bili pokretna vojska, koja nije bila vezana za jedno odreeno podruje, a ovdanji su ljudi stupali u jedinice Domdo legije i zbog izbjegavanja slube u regular-nim domobranskim jedinicama, van svojih zaviajnih mjesta.

Onda kada su partizani u izvjesnoj mjeri tolerirali Domdo legiju i njezini su pripad-nici prema partizanima zauzimali prilino neutralan stav. No, nakon promjene par-tizanske taktike, tj. nakon dolaska novog partijskog rukovodstva u istonu Bosnu i prevladavanja njegovog stava, ali i represa-lija i zloina koje su partizani inili prema svojim ideolokim protivnicima oso-bito u vrijeme njihove vlasti nad Tuzlom, promijenilo se i dranje Domdo legionara prema jedinicama NOVJ, pa i pristaama NOP-a.

10. u BorBi sa partiZanima

U prvoj polovici novembra, oruane snage NDH su, uz pomo njemake 369. pjeake divizije, preuzele inicijativu u sje-veroistonoj Bosni, ponovno ovladavi Tuzlom i istjeravi partizane iz njene blie okoline. Poetkom decembra, Nijemci su pokrenuli veliku antipartizansku ofanzivu na irim prostorima Bosne i Hercegovine, u okviru koje su na graaniko podruje, npristiu i neke jedinice sa strane uklju-ujui VI. regimentu 2. kozake brigade, iz sastava 1. kozake konjike divizije, koju su inili sovjetski dobrovoljci u njema-koj armiji.29 U prvoj sedmici decembra,

29 Kozaci u naem narodu poznati kao erke-zi openito su ostali po zlu upameni, zbog plja-ke, kraa i nasilnitva prema obinom stanovnitvu, ak i onom koje se smatralo prijateljskim. Potvruju to i njemaki dokumenti: prema izvjetaju operativ-nog oficira 1. kozake divizije od 11. XI. 1943. godi-ne, vojni sud je zbog pljake, pijanstva i drugih ispa-

tri partizanske brigade iz sastava 16. divi-zije NOVJ (1., 3. i 5. vojvoanska) uputile su se prema Graanici i Sokolu, zaposjevi ire podruje Sladne, odakle su namjera-vali organizirati napad na okolna sela, u cilju razbijanja i unitenja zelenog kadra, tj. preostalih jedinica Domdo bojne Graa-nica. Upravo tada, dolo je i do prvih veih sukoba izmeu pripadnika Graanike Domdo bojne, u prvom redu Pjanieve sat-nije, te partizanskih snaga.

U Kratkom opisu djela, koji je uz pri-jedlog za Pjanievo odlikovanje sasta-vio ustaki satnik Sulejman Toromanovi, navedeno je da su od 7. do 14. decembra 1943. partizani napali etiri naa sela: Sladnu, Doborovce, Vranovie i Dakule, te da je Pjani, zapovijedajui jednom Domdo satnijom, vodio s njima estodnevne borbe, uspjeno protjeravi partizane sa uporita ekanii (AJ, f. 110, j.o. 24315). U drugim izvorima se spominje borba protiv parti-zana u Faleiima, 10. decembra, do koje je dolo kada je jedan odred kozaka prili-kom izvianja naiao na partizane. U borbi su uestvovali i pripadnici Domdo bojne, o ijoj se hrabrosti njemaki kozaki zapo-vjednik pohvalno izrazio, poklonivi im 15 puaka koje su tom prilikom od partizana

da osudio 12 pripadnika ove jedinice na smrt, a 80 ih je upueno u koncentracione logore (ZNOR, XII/3, dok. 162). Ipak, prema memoarskom zapisu Mustafe Ustavdia (Zaviajna zbirka Graanica, inv. br. 102), nekoliko vojnika erkeza u Graanici (uglav-nom bivih pripadnika Crvene armije, koji su se do-brovoljno javili u Wehrmacht zbog nesnosnih uvjeta u logorima za ratne zarobljenike) bilo se povezalo sa ilegalnim predstavnicima NOP-a i KPJ, u elji da se prikljue partizanima. Taj pokuaj je, navodno, osu-jeen intervencijom njemakih obavjetajno-sigurno-snih organa. Kasnije se jedna skupina dezertera iz ove jedinice ipak prikljuila partizanima, nakon skrivanja u okolini Srebrenika; primila ih je 16. muslimanska brigada, koja je stigla na to podruje poetkom febru-ara 1944. godine.


zarobili (Tihi Hamzi, 1988: 232). Ve sutradan, oko podneva, zelenokadrovci su zajedno s kozacima iznenadili, napali i potpuno razbili V. bataljon 3. vojvoanske brigade (ZNOR, IV/20, dok. 182 i 186).30 Zbog intervencije ostalih partizanskih jedi-nica, zelenokadrovci i kozaci su odstupili prema Panauritu, a potom su se aktivni dijelovi Graanike Domdo bojne kon-centrirali na podruju Bukve i oko Sokola. Ukupan broj njihovih snaga je, prema par-tizanskim ocjenama, iznosio oko 800 ljudi (ZNOR, IV/20, dok. 182).

Nakon vie obuhvatnih akcija i manjih okraja u okolnim selima, tri partizanske brigade su u noi sa 15. na 16. decembar krenule na Soko, uavi u selo gotovo bez borbi: naime, glavnina snaga Graanike Domdo bojne se povukla prema Graa-nici, dok je partizanima otpor pruilo oko 20-30 boraca, predvoenih Pjaniem, koji su se utvrdili u ruevinama stare utvrde u Sokolu. Partizani su branitelje Sokola tukli protuoklopnim topom i minobacaima, od ega je i Pjani ranjen. Navodno, zadobio je ak devet rana, a sve ih nije uspio ni previti; ak ih je i skrivao, nastavljajui borbu da bi ostale vojnike zadrao u moralu (AJ, f. 110, j.o. 24315). Naposljetku, nakon to je uslijedila intervencija Nijemaca i Domdo legionara iz pravca Graanice, Pjani se sa svojim borcima uspio probiti ka gradu, pri emu je imao jednog poginulog i sed-moricu ranjenih (AJ, f. 110, j.o. 24315). Domdo legija je tog dana ukupno imala 4 poginula i 13 ranjenih vojnika, dok su par-tizani, prema vlastitim izvjetajima, imali

30 Navedeni bataljon su nazivali i Muslimanskim, jer je formiran od muslimana-Bonjaka s podruja Po-savine, te podtrebavskih i podmajevikih sela, u sep-tembru 1943. godine. Poetkom februara 1944. godi-ne uvrten je u sastav 16. muslimanske brigade.

gubitke od 12 mrtvih i 17 ranjenih (ZNOR, IV/20, dok. 182 i IV/21, dok. 197).31

Zanimljivo je da partizanski izvjetaji Ibrahima Pjania oznaavaju kao glavnog organizatora, odnosno komandanta svih zelenokadrovskih jedinica na sektoru Tre-bava Posavina (ZNOR, IV/20, dok. 182 i 185). Slubeno, Pjani to nije bio, on je, kao i do tada zapovijedao samo 2. satnijom Domdo bojne Graanica, a njezin je zapo-vjednik i dalje bio satnik Sejdo uli. No, i uli i drugi asnici u stoeru bojne su i dalje bili partizanski simpatizeri. Prili-kom spomenutog partizanskog napada na Soko, Pjani je navodno bio izdan od svog zapovjednika bojne (AJ, f. 110, j.o. 24315). Ovo je najvjerovatnije istina, jer je teko objasniti zbog ega bi Pjani odluio ostati sa nekolicinom boraca u Sokolu i pri-miti borbu sa ak tri partizanske brigade, kada se glavnina pripadnika Domdo legije povukla prema Graanici u toku noi, jo prije partizanskog napada. Mogue da o tom povlaenju namjerno nije bio obavi-jeten. No, poslije partizanskog napada na Soko, stanje se uveliko izmijenilo. Upravo u u to vrijeme, pripadnici Domdo legije iz Sladne su zarobili pismo porunika Adema Alia, asnika u stoeru Domdo bojne Graanica, upueno partizanima, sa va-nim obavjetajnim podacima, koje su pre-dali Orunitvu, a ovi su o tome obavije-stili mjesni garnizon, odnosno njemaku posadu. Tri dana kasnije, Ali je uhapen i

31 U Kratkom opisu djela uz prijedlog za Pjanie-vo odlikovanje stoji: Tom prilikom prema iskazu se-ljaka, partizani su odvezli 40 kola ranjenih, a dvije tale pune mrtvih zapalili su, a u okolici istoga sela ostavili su 50 mrtvih, koje su na brzu ruku sahranjivali. Na-ravno, rije je o krajnjem pretjerivanju, to je i razu-mljivo za narav i namjenu samog dokumenta, ali je mogue da su takve prie uistinu i kruile u narodu.


izveden pred njemaki prijeki sud, te osu-en na smrt i strijeljan (Hamzi, 2008: 47-49). Nijemci su uhapsili jo jednog asnika Domdo bojne, Asima Osmanbego-via, nakon ega se i Sejdo uli, uplaen, povukao iz zapovjednitva bojne.

Slabljenje pozicija NOP-a u graani-kom kraju na prijelazu iz 1943. u 1944. godinu nije bilo samo posljedica suzbijanja utjecaja Domdo asnika naklonjenih parti-zanima niti upliva muslimanskih reakcio-narnih elemenata, kako je to komunistika historiografija isticala, nego i prethodno spomenute promjene stava komunista prema Domdo legiji i uope prevladava-nje politike ideoloke iskljuivosti i poli-tike vrste ruke, umjesto dotadanje tak-tinosti i pregovora. Ne smiju se izostaviti ni partizanski zloini i represalije, kakvih je bilo na graanikom podruju. Nakon iznenadnog zelenokadrovskog napada i razbijanja V. bataljona 3. vojvoanske bri-gade, kako to stoji u partizanskim doku-mentima, u Omerbaiima je zapaljena kua voe zelenokadrovaca, odnosno kanjeni /su/ svi oni koji su bili u zelenom kadru (ZNOR, IV/20, dok. 182 i 186). U dokumentima se ne precizira na koji su nain bili kanjeni, ali partizanska praksa je obino podrazumijevala pogubljenje zarobljenih neprijateljskih vojnika i osum-njienih civila, pljaku njihove imovine, te paljevinu kua i gospodarskih objekata. U samom Sokolu, prilikom napada 15./16. decembra, partizani su spalili est kua (ZNOR, IV/21, dok. 197). Po svoj prilici je upravo tada stradala i Pjanieva kua,32

32 Interesantno je da je kod dijela ovdanjeg naroda ostalo uvjerenje da je partizansko paljenje Pjanieve kue zapravo ujdurma trebavskih etnika, koji su eljeli da sprijee Pjanievo pribliavanje partizanima i eventualni prelazak u redove NOVJ. U to je ipak te-

a partizani su opljakali i zapalili i duan doborovakog imama Mula Osmana Hod-ia (Hamzi, 2010: 165).33

Osim toga, u decembru 1943. desilo se i nekoliko teih zloina na graanikom podruju koje su poinili partizani, odno-sno pripadnici spomenutih vojvoanskih jedinica. rtve su bili kako zarobljeni legio-nari, tako i civili. Tako je u zaseoku Ahmii u Sladnoj od partizana zarobljen i potom ubijen Mehmed Nuriki iz Vranovia, inae mujezin u mjesnoj damiji (rtvo-slov, C-173). U partizanskom napadu na poloaje Domdo legije na Vranjevcu zaro-bljen je Alija Sejdinovi iz Dakula, ije je tijelo pronaeno nakon povlaenja parti-zana na lokalitetu Privala ispod Monja raspeto i prikovano za stablo, sa oguljenom koom i ranama posutim solju (rtvo-slov, C-36).34 Jedna partizanska patrola je tih dana upala u duan Saliha Serhatlia iz Gornjih Doborovaca, svezala ga i odvela, a potom likvidirala (rtvoslov, E-16; Ham-zi, 2010: 179). Skupina partizana je, isto tako, upala u kuu Zahira Serhatlia, zva-nog Zajim, iz Gornjih Doborovaca, te ga izvela zajedno sa Aulom Topagiem iz Sokola i Huskom Jukiem iz Srebrenika, koji su se u vrijeme borbi sklonili u kuu; ko povjerovati. 33 To se zbilo na prijavu Salih-bega ekia, a Hod-i se na vrijeme uspio skloniti u Graanicu, gdje ga je primila familija Halilbegovia.34 Oevidac slinog partizanskog zloina u okolini Konjica 1943. godine je bio Mehmed (Omera) Sulji iz Dakula (r. 1926.), koji je kao pripadnik domo-branskog 2. gorskog zdruga poslan kao pojaanje ma-njoj domobranskoj postrojbi napadnutoj od partiza-na. Potisnuvi neprijatelja, Suljieva grupa je zatekla stravian prizor le jednog domobrana zakovanog za drvo, sa rukama oguljenim do lakata. Taj zloin su navodno poinili pripadnici 7. krajike brigade (Iskaz je zabiljeio Nihad Halilbegovi 18. VIII. 2007. godi-ne, a skraena verzija je objavljena u Graanikom gla-sniku, god. XVI/2011, br. 31, 86-91).

PROLOST GRAANIKI GLASNIK 34/

edin Šaković - prilog životopisu ibrahima pjanića

Documents