uriluk veliki 2771000 SarajevoTel. 033 574 700Fax. 033 574 701E-mail: info@connectum.bawww.connectum.ba

Izdava / Connectum, SarajevoZa izdavaa / Ajet ArifiNaslov originala / CiPrijevod sa turskog / Nadira Jahi,Mirsad Turanovi, Kerima FilanUrednica / Emina KamenareviKorektura / Emina KamenareviDizajn / Ivana Vukovi, Boris Majstorovi tampa / BEMUST, SarajevoSarajevo, oktobar 2009. Copyright by CONNECTUM, SarajevoConnectum knjiga: 78

IZDAVAKI SAVJET: prof. dr. Devad Karahasan, prof. dr. Kerima Filan,prof. dr. Mile Babi, prof. dr. Muhamed Delilovi, prof. dr. Sadudin Musabegovi, akademik prof. dr. Tvrtko Kulenovi

Objavljivanje ove knjige pomogla je TEDA (Projekt Ministarstva kulture Republike Turske)

erdelen

PRINTED IN BOSNIA AND HERZEGOVINA

CIP Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo

821.512.161-31

EROL, Safiye Digerdelen : tvrava u srcu / Safiye Erol ; sturskog na bosanski preveli Nadira Jahi, Mirsad Turanovi i Kerima Filan. - Sarajevo : Connectum, 2009. - 267 str. ; 20 cm. - (Biblioteka Sofra)(Connectum knjiga ; 78)

Prijevod djela: Ci -erdelen. Biljeka o autorici: Str. 259. - Tumaenje manje poznatih rijei i izraza: str. 261-267

ISBN 978-9958-590-81-8

COBISS.BH-ID 17672710

TVRAVA U SRCUDigerdelen

S turskog na bosanski preveli:Nadira Jahi,

Kerima Filan

Mirsad Turanovi,

Sarajevo, 2009.

sofrabiblioteka

SAFiYE EROL

5RIJE PREVODILACA

U vrijeme u kojem je ivjela spisateljica Safije Erol turski jezik se u povelikoj mjeri razlikovao od onoga koji se danas koristi. To stanje rezultat je purifikacije koja se u Turskoj sprovodi od tridesetih godina prologa stoljea. Kako je taj proces istodobno i sloen i dugotrajan, razumljivo je da je jezik kojim je pisala Safije Erol prije pedesetak godina imao u standardnoj upotrebi mnogo vie arapskih i perzijskih rijei, preuzetih svojedobno u osmanski turski, nego to ih danas ima. Te su rijei vremenom iz upotrebe potisnule izvorne turske rijei preputajui ih pasivnom vokabularu i arhaizmima. I savremeni turski itaoci moraju poesto posegnuti za rjenikom u kojem su rastumaeni izrazi to su prije pola stoljea pripadali vokabularu standardnog turskog. U tom je smislu prevoenje ovoga romana na bosanski jezik bio uistinu zahtjevan posao. Tokom prevoenja imali smo na umu da roman Digerdelen ine prie iz dva razliita vremena. Jedna je pria o ljubavi izmeu Danzi i Turhana i vremenski je smjetena u doba u kojem je ivjela spisateljica Safije Erol, a druga je historijska pria o Danzinim i Turhanovim precima iz 17. stoljea. Starija leksika, koja danas pripada pasivnom vokabularu, arhaizmima i folklorizmima, ima razliitu funkciju u dva dijela romana. U prii koja se odnosi na moderno doba te rijei su pripadale onodobnom standardnom jeziku i nisu bile stilski markirane, pa ni u prijevodu na bosanski jezik nemaju arhainu notu. U historijskoj prii ima poveliki broj rijei i izraza koji su dio osmanske kulture. Takve smo u prevodu uglavnom zadravali u obliku koji e priu odrati na kulturnom fonu kojem pripada. Iako dobar dio tog kulturolokog vokabulara komunicira s bosanskim itaocem, za sve smo takve rijei i izraze dali tumaenje u posebnom prilogu na kraju knjige. Usto smo smatrali korisnim u napomenama dati pojanjenje nekih pojmova i aluzija koji se spominju u romanu. Tako su sve

napomene u ovome prijevodu nae primjedbe izuzimajui prvu o Ikbal-hanumi.

Ne uputajui se ovdje u knjievnu ocjenu romana Digerdelen elimo izrei zadovoljstvo to smo u prilici ponuditi na naem jeziku ovaj literarni sastav pun ljubavi i ljudske topline. Nesumnjivo je da je Safije Erol imala za cilj u ovoj knjizi afirmirati ono ljudsko u ovjeku. Ona spada u one intelektualce koji su bili svjesni kulturne krize to ju je turski narod proivljavao jo od kraja 19. stoljea i svih posljedica koje je takva kriza neminovno donosila. Safije Erol je ispriala svoje prie preko likova koji su svojevoljni uvari dobrote, zbog ega su nam ponekad njihovi postupci daleki i neuvjerljivi. I pored toga ti likovi osvoje nae srce i zadobiju nau naklonost. Njihovu neuvjerljivost prije pripisujemo spisateljicinoj elji za ovjekom plemenitih osobina (kako u imaginarnom tako i u stvarnom svijetu) nego njenoj knjievnoj nedoreenosti, a jo manje njenom naivnom pogledu na ivot. Safije Erol je, kao intelektualka svoga vremena, zasigurno dobro znala ta eli postii svojim literarnim sastavom. italac e u njemu uivati utoliko vie to se bude uputao u traganja za smislovima. Jednom su prilikom pitali spisateljicu koji joj je njen tekst najdrai. Rekla je: Digerdelen. Zamoljena da obrazloi taj nedvosmislen stav spram svoga stvaralatva, Safije Erol je kazala: Dok sam pisala Digerdelen, osjeala sam bol u srcu. Izgubila sam dvanaest kilograma za to vrijeme. Oito je da se Safije Erol trudila afirmirati tradicionalne vrijednosti, ali u njenom pogledu na svijet tradicionalno ne znai poricanje savremenoga. Spisateljici je cilj pokazati kako pomiriti tradiciju sa savremenou. Nju zanima duhovna dimenzija tradicije mnogo vie nego sam obiaj. Stoga je Digerdelen vaan kao pokazatelj nekih razmiljanja u jednom konkretnom periodu. Savremenom itaocu moglo bi biti zanimljivo usporediti kako motiv opsesivne ljubavi mukarca prema eni funkcionira u

6

7Digerdelenu Safije Erol, a kako u Muzeju nevinosti Orhana Pamuka. Dakako da su dvoje knjievnika na razliit nain razradili taj motiv u svojim romanima koje dijeli pedeset godina. No Turhan Tuna je u Digerdelenu silno zaljubljen u Danzi, kao to je i Kemal Basmadi bolestan od ljubavi prema Fusun. I jedan i drugi kriomice uzimaju za sebe predmete koji pripadaju voljenim enama. Kemal je poeo s naunicama, potom su na red dole ukosnice, lenjir, hemijska olovka, alica za aj, solnica i mnogi, mnogi drugi predmeti koji su ga podsjeali na uitak sjedenja u Fusuninom drutvu. Njegova je zbirka toliko narasla da je odluio otvoriti muzej u kojem e eksponati biti sve i svata to podsjea na njegovu dragu. Turhan o toj svojoj navici govori samo jedanput ovim rijeima: Poeo sam kriomice uzimati tvoje stvari: rukavice, maramice, ukosnice, mutikle, ta god bi mi dolo pod ruku. Te sam predmete as ljubio i mirisao, as u bijesu grizao. Znao sam ih baciti u vatru u kaminu i zadovoljno gledati kako gore. Ja sam, zapravo, elio jedno: da ti bude samo moja i da niko drugi ne moe uivati u tvojoj ljepoti. Htio sam da niko ne vidi tvoje lijepo lice, da niko ne uje tvoj glas, tako mio, tako dostojanstven. Htio sam da ni ti ne vidi nikoga drugog osim mene, da ti ak ni u snove ne doe niko drugi osim mene. Htio sam da i ono to si ve proivjela ivi ponovo sa mnom.

9IKBAL-HANUMA IZ KEANA

Kad bih odluila napisati priu, pisala bih o njoj. Kad bih pisala pjesmu, pjevala bih stihove o njoj. Jer ona bi mogla stati i u poeziju, i u bajku, i u priu. ta sve ona ne bi mogla biti! Pjesma o ljubavi i pjesma o junatvu, pria o zanosu i pria o prijateljstvu. Sve u to bi se moglo pretoiti more ljubavi koju danju i nou osjeam u srcu prema njoj. Toliko je mnogo krasnih plodova iznjedrila ova zdrava zemlja, ovo tlo na koje se naslanjaju oni oima nevidljivi temelji drutva. Ona je prirodna posljedica sreenosti i sklada koji su ponos jednoga naroda pred historijom i pred humanou; koji su se razvili kao najljepi plod vrijednosti to su se njegovale, kao plod tradicije i obiaja do kojih se dralo. U drutvima u kojima se dri do moralnih vrijednosti uspostavi se poredak koji kod mladih ljudi potvruje, potie i razvija isto ono emu ih poduavaju u njihovim porodicama. Drutvo u kojem ljudi na jednoj strani ue pod okriljem vjere, obiaja i tradicije, a na drugoj strani rade za to drutvo, svojedobno je unutar sebe razvijalo jedinstvo i ono neto to se moe nazvati savrenom impozantnou. U takvom drutvu stariji su titili mlae, mlai su potovali starije; uitelji su voljeli uenike, uenici su s povjerenjem sluali uitelje; majstori su poticali egrte, egrti su majstore smjerno sluali.

Pojedinci kojima bi zaprijetila opasnost da ih ponesu vjetrovi strasti nalazili su sklonite u drutvu; drutvo ih je znalo tititi kao to batovan zna kako e vrt zatiti od oluje, i takvi bi pojedinci bili spaeni.U takvom je drutvu dakako bilo i ljudi spremnih da sebe rtvuju za zajednicu. Oni se, u vanjskom nainu ivota ni po emu nisu razlikovali od svih drugih koji su se drali obiaja i tradicije, a zapravo su se u unutranjem ivotu pridravali

1

Ikbal-hanuma je majka spisateljice Safije Erol (Safiye Erol).1

pravila svoga svijeta. Kao to je drutvo ureivalo njihov vanjski ivot, jo vie su oni doprinosili drutvu oplemenjujui ga i otvarajui pred njim nove puteve.Samo jedan takav vrijedi vie od hiljadu drugih ljudi. To su vjeni zaljubljenici, oni koji su upueni, koji u svemu oko sebe vide Lijepa Imena, a u Lijepim Imenima Imenovanoga. Eto, Ikbal-hanuma iz Keana cijeloga se ivota pridravala onoga to je vidjela, nauila i primila kao neprikosnovenost u sredini u kojoj je otvorila oi na ovome svijetu; ivjela je poput drugih i umrla poput drugih. Ni po emu se nije isticala meu drugima, ni kad je govorila ni kad je utjela, ni kad je plakala ni kad se smijala, ni kad se alostila ni kad se radovala. ak je svoje misli i osjeaje dovodila u sklad s mjestom i vremenom u kojima je ivjela. A s druge strane, ta ena koja je cijelo svoje bie obavila obruima obiaja i tradicije usklaujui ga s vremenom i mjestom kojima je pripadala, nije obuzdavala svoj ivi duh, bujice i ponornice koje su kroz nju proticale. Dok je u svom vanjskom ivotu vodila ivot pratei signale koje drutvo upuuje pojedincu, srce ju je odvelo meu prvake u svijetu ljubavi i zanosa.Njoj pristaje naziv junakinje, ona ga doista zasluuje. Ali ona je neznana, bezimena junakinja kojoj nije podignut spomenik. Bila je nenametljive pojave, neprimjetne vanjtine, ak pomalo udno graena, ali to uope nije vrijedno pomena kraj njene ogromne duhovne snage i postojanosti. Kad je nakon sedamdeset sedam godina ivota naputala ovaj svijet, Ikbal-hanuma iz Keana nije izgledala bolesno, staro i slabo nego je i tada njena pojava odavala osobu zagonetne ilosti, izvanredne otmjenosti, osobu koja ne zna za poraz.

Kao svaki zaljubljeni, i ta je ena-evlija iz Rumelije prolazilakroz ivot poput nebeskog tijela koje se istovremeno kree

10

Rumelija (tur. Rumeli) je naziv za osmanske teritorije na evropskom kontinentu.2

2

SAFiYE EROL

11

DigerdelenTVRAVA U SRCU

svojom putanjom, kao dio sistema kojem pripada, i okree se oko vlastite ose. Sistem u kojem je ona imala svoju putanju bila je drutvena zajednica kojoj je pripadala, a osa oko koje se okretala bilo je njeno srce. Ta ena, za koju se inilo da je na ovaj svijet dola iz nekoga posve drukijeg, odnekud iz vjenosti poput meteora to se odvoji od nebeskog tijela, bila je jedna od onih skromnih dua, jedna od onih Ikbal-hanuma koje su svjesne svoje duhovne snage ali od drugih ne trae da im za to odaju priznanje. Naprotiv, njih zadovoljnima ini ako ih ljudi ne odvajaju od sebe. Takav odnos prema drugima je zapravo nastojanje te osobe da izbjegne opasno stanje uznesenosti; to je manifestiranje elje da drugi prema njenim sposobnostima ne gaje divljenje i da iskrenost njenih osjeanja ne bude na iskuenju. Ikbal-hunuma je bila prava rumelijska ljepotica. Nekada vesela, sretna i raspjevana Rumelija se, poput slavujeva gnijezda, smjestila na sam vrh stabla koje predstavlja nau zemlju. Nekada su na granicama Rumelije sijevale sablje, nekada se pod njenim atorima vijealo. Imala je svoje zemljoposjednike, kmetove, begove, pae, age, sluge, livade, njive, bae, vinograde, vonjake. Njeni su se ljudi zabavljali, smijali se, pjevali, ali su isto tako i vrijedno radili. Njeni su ljudi sve meusobno dijelili: uglednici, ljupke ljepotice, junaci, delije, spahije, bajraktari. Rumelija je bila i domovina evlija, Boijih odabranika. Ljepota te djevojke iz Keana, koja je stasala u takvom kraju, u zemlji koja je doivjela i dobro i zlo, proula se po selima i kasabama, po gradovima i pokrajinama. Pria o njoj irila se na sve strane, kao da ju je sam vjetar pronosio. Tako je ta rumelijska ljepotica, bezbrina i ponosna, doekala svoju trinaestu godinu. Vie se nije moglo dopustiti da i dalje momcima oduzima dah.Doao je dan kad su joj rekli da se treba udati, to je Boija Zapovijed i Poslanikova preporuka.Svijet je zapamtio puno raznih, pa i takvih sluajeva, o njima je

priao i o njima sluao. Nije li na ovome svijetu., to postoji ve hiljade i hiljade godina, uvijek bilo onih koji se na jednoj strani pridravaju svega to im red i obiaji nalau, a na drugoj strani svojim hrabrim postupcima probijaju granice tog istog reda i stavljaju na kunju obiaje.Godine su prolazile, nizale se jedna za drugom, ali srce Ikbal-hanume iz Keana, koje je gorjelo vatrom zapaljenom u ezelu, nita nije moglo posve ispuniti, ni mu, ni djeca, ni kue, ni imetak.Ona je tragala za vjenim; to traganje je bilo elja njenoga srca. Osjeala je da joj neto nedostaje i to je traila; osjeala je neku boljku i nju je lijeila. To to joj je nedostajalo traila je po brdima i poljima, u kamenu i u zemlji, na tlu i na nebesima, u svemu i svaemu. Dolo je vrijeme kad je pronala svoga pra, svoga duhovnog vou. Slijedei njegova uenja shvatila je da je to to je sve vrijeme traila tu nadomak - u njenome srcu. Prihvatiti i slijediti pra ne znai samo nai smiraj. Rob koji jednom propusti kroz srce ushienje i svjetlost, zauvijek mora sve to ima i to nema dijeliti s drugim ljudima, tugovati kad oni tuguju, radovati se kad se oni raduju, biti im potpora, pomagati im da savladaju prepreke i razvezuju ivotne vorove na svom putu. Ta lavica to je na megdanu ljubavi stajala kao pobjednica, zatvorila je stranice svoga ivota i odselila na drugi svijet, a za sobom je ostavila svoje mladune - mladu lavicu. Ko zna, moda e se jednoga dana taj njen dar svijetu pojaviti iz svoga svijeta s priom o majci lavici ispisanom mastilom iz srca. Ovome je sirotom, grijenom svijetu toliko mnogo potrebno da upozna sve Ikbal-hanume! SMiHA AYVERDi

12

3

SAFiYE EROL

Smiha Ajverdi (Ayverdi), ( ) je turska spisateljica. Pisala je romane i studije. U svim se njenim djelima osjea snaan ustjecaj islamskoga misticizma. Spada meu najpoznatije sljedbenike , predvodnika dervikog reda rifaija.

1905-1993

Kenana Rifaija

3

13

ZEMLJA GOLUBOVA I RODA

Kad izgovorim rije domovina, odmah mi na um padnu golubovi i rode. Nekako su mi vie prirasle srcu ptice mog kraja nego damije, hamami i hanovi. Ne znam zato je to tako. Moda zato to me podsjeaju na stotinu i jednu uspomenu i legendu koje se odnose na moj zaviaj. Sva ta izmiljena ili pak stvarna zbivanja - a meu njima zapravo i nema razlike - mogle bi poeti rijeima: Bilo je to jednom davno u jednoj dalekoj zemlji. Prolost je svakako prepuna pria o ljubavi, ljepoti, tajnovitim dogaajima, avanturama i junatvu. Svima je poznato da su golubovi ptice ljubavi, a rode tajanstvenosti.Moj zaviaj je u Trakiji koja je kroz historiju ivjela nekada kao dio Istoka, a nekada kao dio Zapada. To je gradi na zemlji naroda koji je stekao divljenje, naroda poznatog po svojoj borbenosti, po konjima i krasno izraenim srebrenim peharima, a najvie po Homeru, Orfeju i turskoj vladarici Tamiris. Ime tog gradia je Kean.Tim su krajevima prolazile Darijeve i Aleksandrove vojske i rimske legije. Pontski kralj Mitradat, veliki neprijatelj Rima, na tom se prostoru sukobio sa Sulom. Aleksej Komnen se ba na tom mjestu nije mogao odbraniti od Peeneza, pa se povukao u Keansku utvrdu, a nakon nekog vremena udario je na svoga neprijatelja i borio se s njim na obali rijeke. O kojoj se tano rijeci radilo? O Kajalidere, o Sarikiz aji, ili o onoj neto daljoj to se zove Ergene?Jo uvijek se kod stanovnika Keana mogu nai svakojaki novci. Mali Aleksandrovi zlatnici, neke veoma stare kovanice na kojima je pismo postalo nejasno pa nisam mogao utvrditi njihovo porijeklo, potom dukati, njemaki taliri. Upravo je talira najvie, toliko ih je mnogo da ak mogu zamisliti turske

Tamiris ili Demerus je vladarica iz najstarijeg plemena koje se smatra turskim, a spominje se pod imenom Skit ili Saka. To je pleme ogranak Turaka Masageta kojima je pradomovina bilo podruje izmeu Aralskog i Hazarskog jezera.

4

4

vojnike kako se vraaju iz boja i nemilice troe taj novac dobiven kao ratni plijen.Starije ime Keana, koji je u osmansko doba bio dodijeljen u posjed velikom veziru je Rusijan ili Rusa. Vjerovatno je imao i neko jo starije ime koje ja ne znam. Turci su ga najprije zvali Ruskoj, a poslije Kean. Svaki put kad se zapitam ta je znaenje te rijei, sjetim se nomadskog plemena Topkean. Moj gradi je za nekoga bio Kanlikuju, a za nekoga Sirasaraj. Da nastavim govoriti jezikom bajki: Nekada nam drvo ivota ponudi uplakani nar, a nekada nasmijane dunje. Moda e s vremenom ova moja pregolema tuga prestati, ili u umrijeti, ili u se poput Feniksa podii iz pepela i vinuti se u beskrajno nebesko plavetnilo. Ptice moje, sestrice moje iz prirode, kojima moj narod odaje poast pjevajui o vama u pjesmama. dralovi, sokolovi, grlice... Krue mi iznad glave udarajui mekahnim krilima i pjevajui, svaka svojim cvrkutom, neku pjesmu. Poelim da s njima porazgovaram kao to je s pticama razgovarao poslanik Sulejman.Rodi bih rekao: Ti prijateljice-selice koja se nikada posve ne predaje, mi te toliko volimo, a ti nas napusti. U srca nam ulijeva i ljubav i tugu, poput svih voljenih koji niti mogu zauvijek otii niti zauvijek ostati. Koliko se samo trudimo, koliko nastojimo da te ne zavolimo, da se za tebe ne veemo. I brojalicu smo smislili da prevarimo i sebe i druge, da se pokaemo toboe ravnodunima: Kakva ti je roda ptica! Ljeti doe a im nastupi jesen, ode.Kad nastupi jesen i ti nas napusti, srce nam se stegne i zapone naa turobna zima. S dolaskom ljeta ekamo s enjom dan kad emo te ponovo ugledati. U ivotu je tako: onaj koga najvie zavolimo nenadano nas ostavi i izgubi se. Isto kao to ti, rodo, svoje ptie izbaci iz gnijezda. rtvuje i svoje

14

Kanlikuju (tur. Kanlkuyu) znai krvavi bunar, a Sirasaraj (tur. Srasaray) stakleni dvorac. 5

5

SAFiYE EROL

15

DigerdelenTVRAVA U SRCU

najmlae edo kad poeli toplija podneblja i onda naputa nae. Rodo ptico, zar ti nije ao, zar te ne boli srce kad odgurne od sebe stvorenje kojemu je najvie potrebna tvoja njenost, koje je ostalo eljno topline tvojih krila? ta to ja priam? Ti si ispisala smrtnu presudu na ljusku tog jajeta ve kad si ga snijela. Ti hoe da pokida sve veze, da uiva slobodu, da ode u drugo podneblje ma ta bila cijena te tvoje elje. Putam te, eto. Idi sa sreom, seli se i dolazi kako te volja!Izlazim u kamenjem poploano dvorite i rasipam zrnevlje za grlice. A one, im me ugledaju, polete sa stabala duda i smokve to nadvisuju niski zid koji dijeli nae i dvorite Hafiz-age, i sjate se oko mene. Navikle su ak kljucati zrnevlje s moga dlana. Napunim za njih bakrenu zdjelu vodom, one je po nekoliko puta na dan prevrnu, a ja je opet napunim. Sjate se na rubovima velikog upa, visoijeg od mene, to stoji u jednom uglu dvorita i mirei se sa sudbinom cvrkuu. Njihov je cvrkut nalik na glas moje drage. To je cvrkut ranjene grlice. I ranjene i zaljubljene grlice. Kako se Danzi, poput muenika, prepustila na moje ruke kad sam prema njoj pogrijeio iako sam je jako volio! Kakvim me samo glasom molila! Kamen bi smekala! Kako je moleivo govorila! Rijeima koje sam samo od nje uo, rijeima koje duu diraju. Ali nita do mene nije dopiralo zbog vatre u kojoj su mi gorjeli i tijelo i dua. Nisam uo ak ni njene rijei: Ne idi! To je grijeh i prema meni i prema tebi. A ja... Nisam se smirio dok poput prvoga ovjeka, Adema nisam bio protjeran iz raja. Posrnuo sam i za sobom sam povukao i Danzi. I jo uvijek propadamo. Izgubili smo raj, a zemlju jo nismo pronali.

Mi pripadamo narodu koji je najprije osvojio, a potom izgubio svijet. Nama je sueno da oivimo i pridignemo se nakon svakoga umiranja. U naem je sjemenu besmrtnost, mi ne moemo nestati. Tako emo Danzi i ja jednoga dana ponovo izgraditi svoj svijet. Ko zna moda e to biti sutra, moda ak i ranije.

Proetao sam po Keanu. Glavni put koji ide pravcem Uzunkopru-Galipolje dijeli gradi na dva dijela. Ja sam krenuo od strane Uzunkopru, od mjesta gdje se jedna do druge niu kue doseljenika. Na mjestu gdje je nekada bila tekija Zati Sultana sada je istina. Tekiju su navodno sruili Bugari za vrijeme Balkanskih ratova. Nekim udom ejhov je mezar ostao netaknut, spazio sam ga kraj novog mezarja, kod grobnice porodice Jurukoglu. Nian sa turbanom stoji uspravan. itam datum: preselio je 1175. godine. Prolazim Tabakom mahalom. Ni traga starim koarima. Nema ni gaja sa stablima kestenova i nekoliko maslina koji je pripadao neni Kiraz. Nema ni ruinjaka ag Hasekija. A gdje je prekrasna kua Ajnali? Kau da su u Balkanskim ratovima najprije Bugari sve ruili, potom Grci sve spalili. Neki starci se zaude kad neto tako upitam: Mladiu dragi, davno je bilo kad je izgorjela kua Ajnali! Kako su nam oevi priali, jo davno su je Rusi sruili. Pitam se je li iko proao kroz Kean a da ga nije ruio i palio? ini se da nije. inili su to ak i hajduci.Ovo je brdo Kalburdu. Grci, koje smo uvaavali kao orbadije i prijatelji hriani koje smo uz izraze potovanja posjeivali na njihove praznike, zaplijenili su u Balkanskom ratu topove kojima se u mjesecu Ramazanu oznaavao kraj posta i okrenuli su cijevi prema gradu. A vjerski poglavari su se lano snebivali govorei kako ih toboe nisu mogli odgovoriti. Na ovu su moju napaenu domovinu, eto, navaljivali i junaci i kukavice. E sad je dosta! Toga vie nee biti. Ima da stane taj besramni pohod!Prolazim kroz ariju sve do bive nemuslimanske mahale povrh Hadiborazanova hana, gdje je mula Izet bio u progonstvu. Samo ponegdje stoji pokoja stara graevina. Sve su napravljene od zelenog keanskog granita, u istom stilu, jednostavne a otmjene. Kue, duani, hambari... Na ulicama je svakakav svijet. Moe se vidjeti razliita gradska odjea, kao i

16

Ovdje: kranski prvaci.6

6

SAFiYE EROL

17

DigerdelenTVRAVA U SRCU

seoska nonja. Prolaze starci u akirama opasani irokim platnenim pojasom, a za njima etaju mlade djevojke u cipelama s visokim potpeticama. Potom nailazi ena u feredi s niskom zlatnika oko vrata i s dvoje djece u naruju. Na Trgu Republike nekoliko taksi-vozila i autobusa. Neki idu za Uzunkopru, neki za Ipsalu, Malkaru ili Galipolje. Voza plave kose i smeih oiju je ba namjeravao krenuti kad mu se na putu isprijeilo stado volova koje je tjerao seljak. Voza je ljutito svirao i davao znak seljaku da stado usmjeri ukraj, ali se ovaj nije osvrtao. Tako sam uo kako voza iz sveg glasa izrazitim keanskim dijalektom vie na seljaka: Kuda si krenuo s hajvanom? Zar si i ti hajvan, nesretnie jedan! Grizem usne da ne prasnem u smijeh. Da budem iskren? Onda u rei da mi se ak i psovke sviaju kada se izgovore na keanskom dijalektu. Nemojte mi zamjeriti zbog ovih rijei. Pa to je moja domovina. Meni je lijepo i vrijedno sve to njoj pripada. ivot bih dao za praku ove zemlje. Obiao sam sve zemlje na Zapadu. Koja su to bogatstva, kako su samo napredne te zemlje! Kad bi se poredilo, ovaj bi moj gradi liio na sirotinjski ator podignut naspram velianstvenih palaa. Iako je tako, ja nigdje ne hodam po zemlji onako kako to ovdje inim. Jer ovdje, pri svakom nainjenom koraku, osjeam kako moji korijeni pod zemljom putaju mladice prema mojim stopalima.Uzmi mi sve to imam, i duu mi uzmi Boe!Al' nju mi ostavi! Moje bie bez jedine mi domovine ne moe.

DJED

Ako je istina ono to se oduvijek pripovijedalo u mojoj porodici, na predak je Ahmet-paa Hercegovi. Bio je zastavnik sultana Mehmeda II Fatiha, te glavni vezir sultan Bejazida Drugog i Selima Drugog Javuza. Nisam siguran koliko je ova predaja tana jer nemamo nikakav pisani trag o tome. Meu bliom i daljom rodbinom krui upravo ova pria, stoga je i ja prihvatam kao tanu. Moj djed je bio najmlai od trojice sinova uke Kosae, hercegovakog kralja. Kada su Osmanlije doli u Bosnu, otac ga je predao sultanu Mehmedu Fatihu kao zalog. Tako je moj djed, Stjepan Kosaa kao dijete doao na dvor, primio islam i uzeo ime Ahmet. Dakako, najprije je sluio u Enderunu. Navodno je bio naoit mladi. Svi izvori govore da je bio hrabar, inteligentan i otmjen. Postao je zastavnik Mehmeda Fatiha, potom namjesnik u Anadoliji, nakon toga zet Bejazida Drugog i njegov glavni vezir. Pet puta mu je povjeren poloaj velikog vezira, padao je i dizao se, pobjeivao je i gubio, vie puta je bio glavni zapovjednik i paa, ali je dospio i u zarobljenitvo egipatskih Mameluka. Doivio je janjiarske ustanke, ak su i njegov dvor janjiari opsjedali. Desilo mu se i to da mu se na glavu sruio ator. Bilo je to za vrijeme pohoda na Iran.

18

Historijska linost Ahmet-paa Hercegovi je Stjepan, sin vojvode Stjepana Vukia Kosae (1435-1466). Polubrat je Vladislava, Vlatka i Katarine, kasnije bosanske kraljice. Vojvoda Stjepan Vuki se proglasio hercegom te su prema toj tituli Osmanlije njegov posjed nazvali hercegovom zemljom i otuda naziv Hercegovina. Tadanja hercegova zemlja je drukijeg prostora od kasnije historijske i dananje Hercegovine. Institucija enderun obuhvatala je sve unutranje slube na sultanovom dvoru. Istodobno je to bila obrazovna institucija jer se u njoj naporedo stjecalo kvalitetno obrazovanje i obavljale su se odgovarajue slube. Mameluci ili Memluci (tur. Klemen, "oni koji se posjeduju") bili su islamizirani robovi-vojnici koji su sluili halife i sultane dinastije Ejubida. Vremenom su se pretvorili u veoma monu vojnu kastu i vie puta su otimali vlast, naprimjer u Egiptu, gdje su vladali u Mamelukom sultanatu od 1250. do 1517. godine.

7

8

9

7

8

9

19

DigerdelenTVRAVA U SRCU

Suprotstavio se naredbama Selima Javuza i nekim je udom izbjegao pogubljenje. Sreom, umro je prirodnom smru. Ako to nije ispunjen ivot, onda ne znam ta jeste. I to vrlo bogat i uzbudljiv ivot! Razmiljam: dovoljno je biti zastavnik u Fatihovoj vojsci da ljudski ivot poprimi posve novu dimenziju i nadie smrtnost. Djed je osnivao vakufe: u Keanu je izgradio Ulu damiju, a u gradiu Herceg-Dil, gdje je odredio da se nasele doseljenici iz njegovog biveg kraja, javnu kuhinju i jo jednu damiju. Dosta sam puta proitao njegove vakufname. Uvijek me gane i u meni probudi potovanje nain razmiljanja onoga vremena; mislilo se u skladu s vjerom i s puno ljubavi prema ljudima. Moj djed nije elio sam troiti steeno bogatstvo, nego je mislio na Drugi svijet pa je gradio damije, brinuo se o siromanima i otvarao javne kuhinje. Zauzvrat je elio jedino da mu se u tim damijama ue dove. Potanko je naznaio kako e se voditi briga o njegovom vakufu: mutevelija treba otkljuavati vrata za namaze i zakljuavati poslije obavljenoga namaza, paliti kandilje i svijee, prostirati hasure, istiti i obavljati sve dunosti koje spadaju takvom povjereniku. Naloio je da se za narodnu kuhinju u Dilu svakodnevno kolje etrdeset pet ovaca, da se dijeli svjee peeni bijeli hljeb u vrijednosti od stotinjak dirhema i da se svakog dana korisnicima javne kuhinje poslui kilogram meda. Cijelo svoje bogatstvo je uloio u vakufe, a za svoje izdravanje, dok je u ivotu, namijenio je samo prihode iz Keana, odnosno Ruskoja. Neprijatelj je za vrijeme Balkanskih ratova pokrao tepihe i druge prostirke iz damije u Keanu, a poslije je vakufska uprava osigurala nove. Znam napamet sve natpise ispisane vitiastim pismom to prekriva cijeli lijevi zid, od poda do tavana. U damijskom mezarju su pokopane moje nane, pratetke i amide. A oko adrvana u dvoritu okupljale bi se ene kad bi prije odlaska na neku svadbu posjeivale hamam. Ne znam da li je ovo moje zanimanje za prolost zapravo pokuaj da zaboravim kako mi se ivot u sadanjosti raspada ili me stvarno opsjednuo duh moga djeda. Ja svoga djeda pau

osjeam veoma bliskim. Moja je znatielja tolika da je historija sama ne moe zadovoljiti. Djed se stalno bavio Istokom, iznalazio je razne povode da vojsku povede na Iran i Egipat. Kao da je titio interese svojih bivih susjeda Mletake Republike. U meni se javila sumnja.Je li moda moj djed negdje u dubini svoje due sauvao ljubav prema hrianstvu? esto sam mislio o tome, toliko da sam ak tog Hercegovca esto sanjao. U snu sam mu postavljao uvijek ista pitanja. Konano se jedne noi uspravio preda mnom, onako visok i krupan, i rekao mi dostojanstveno a ipak srdito: Ne razmilja! Ne vidi kako gorim za islamom, a vidi moju milost prema hrianima! U to vrijeme Mleci za nas nisu predstavljali nikakvu opasnost, nismo se morali baviti se njima. Trebalo je prvo ujediniti muslimane.Ja djeda nisam ostavljao na miru ni kad mi je to pojasnio. elio sam znati ta je volio. Danima sam ekao njegov odgovor. Kad je konano odluio posjetiti me i obratiti mi se u imaginarnom svijetu, opet sam uo rijei ne razmilja. Nakon njih su uslijedile ove: Treba znati razmiljati! Nastavio je otro i odsjeeno, kao da je htio da mi svaka njegova rije dobro ue u glavu. Pita se ta sam volio. Evo ta:Vjera iman,Sablja Kur'anKatmer, Dimdima,i Hemdanum.Katmer je bio djedov pas, Dimdima maka, a Hemdanum konj. Naalost, nikada nisam saznao ono to me je ustvari najvie zanimalo - da li je djed patio za nekom enom. I ta jo? Ah da, njegova poznata svjetiljka, lijepo ukraena svjetiljka koju je djed uvijek nosio sa sobom. Volio je i jednu vrstu slatka koje se zove medenjaci. Volio je muziku i volio je poeziju.Pitao sam ga za Fatiha. Ovako mi je odgovorio: Na svijetu nije bilo ovjeka poput njega. Sve to krasi ljudski rod, svaka pohvalna osobina, snaga i razboritost sve je to moj sultan imao pri sebi. Sve to sam ja postigao, to je njegova zasluga, to je

20

SAFiYE EROL

21

DigerdelenTVRAVA U SRCU

mene okrznula njegova veliina. Tlo po kojem je kroio, sve to je dodirnuo poprimalo je neku svetost. Neka se ljudi ponose takvim ovjekom dok je svijeta i vijeka.Onda sam upitao za Bejazida. On je bio drukiji svijet, rekao mi je. Djed je iz velike pobonosti posve kratko odgovarao. Ja sam, stalno se tako druei s njim, nauio da tumaim te njegove kratke odgovore.Za sultana Selima Javuza je rekao samo jednu rije: Zemljotres! Najprije nisam razumio ta time eli rei. Ali, shvatio sam nakon dueg razmiljanja. Htio je rei da je sultan Javuz bio kao tlo koje stalno podrhtava. Ne samo da ovjek pred njim nije mogao biti oputen i miran, nego se ak teko mogao odrati na nogama. Kad sam djeda podsjetio da ga je Javuz jednom prilikom istukao, prvi put sam ga vidio kako se smije.Svi smo doli na red, i ja i Mustafa i sluga Sinan i Piri.Pitao sam ga za janjiare. Odgovorio mi je s puno njenosti u glasu:ta mi sve nisu radili. Kad se oni naljute, ne raspoznaju ni vezira ni sultana, urade sve to im padne na pamet. Govorili su mi da sam kaurskog sjemena, nazivali me Zuber-beg. Opkolili su moj konak u Istanbulu i prijetili da e spaliti cijelu moju palanku. U aldiranu su na mene sruili ator. Ali ta da radim? Ne mogu se na njih ljutiti, ni na ovome ni na drugom svijetu. U koliko sam samo vojni s njima bio, u koliko sam samo rovova s njima skupa boravio. Zapovjednik i vojnik su kao nokat i meso. Molim Boga da ih sve nagradi. Eto, to je bilo nekoliko mojih razgovora s djedom.Traio sam po Keanu mjesto gdje je bio djedov konak. Vjerovatno se nalazio u etvrti koja se sada zove Sarajske bae. Tu ima dosta zelenila i vode. Na svim esmama u toj etvrti tee voda koju je doveo hadi Ilbaj. Ko zna kako je u njihovo doba ovo mjesto bilo lijepo i koliko je bilo napredno. Kad bi se htio skloniti od Javuzovoga bijesa, djed bi dolazio u svoju Kuu sree u Keanu. Umrijet u ako ne pronaem u pepelu

prolosti, po kojem evo pretraujem, iskru od koje u ozdraviti. Izgubio sam sve to sam imao, no to me ne mui. Razlog moje bolesti je to sam izgubio onu koju sam volio. Lijek mi mogu pruiti samo ljubav prema domovini i duhovi mojih predaka.

DANZI I JA

Kada sam se 1931. u dvadeset etvrtoj godini ivota vratio iz Njemake kao arhitekt, u Istanbulu nisam imao ba nita. Deset godina ranije, kad sam odlazio u tui svijet na kolovanje, moji su roditelji bili pred razvodom. Majka se poslije udala za momka u kojega je bila zaljubljena, provela je s njim godinu dana ludog, oputenog ivota i umrla od upale plua. Moj otac, gospodin Bekir povukao se u kuu na arambi i tu je ivio sa starom tetom Rukijom, naom domaicom. Dok je u mladosti bio poznat kao rasipnik, s godinama je obolio od tvrdiluka. Bavio se trgovinom i dobro je zaraivao. Usprkos tome, njegova je krtost dostigla tolike razmjere da je teta Rukija oboljela zbog neuhranjenosti. No nije htjela napustiti moga oca. Ostala je u kui koju je smatrala svojim domom. Ali, kad je jednog dana naa maka otila pred vrata susjeda umjesto da doe pred naa, to je znailo da je napustila kuu, za tetu Rukiju je to bila kap koja je prelila au. Tee joj je palo to to se ni maka vie nije htjela zadrati u toj kui nego okrutnost moga oca tvrdice, te je i ona napustila njegovu kuu i dola u Kean. Plakala je dok mi je to priala. Neu puno govoriti o svom kolovanju. U to vrijeme u Njemakoj je bilo dosta mladih ljudi iz Turske. Neki su se zabavljali, neki ovako-onako ivjeli, a neki su veoma uspjeno studirali. Ne bih znao rei koliko ih je, sa svijeu o svojoj nacionalnoj pripadnosti, nastojalo shvatiti ureenu strukturu divnog zapadnog svijeta. Mislim da nema potrebe nadugo opisivati nadmo Zapada, barem u onome to se okom moevidjeti. Ali ako govorimo o istinskim ljudskim kvalitetima,

22

SAFiYE EROL

23

DigerdelenTVRAVA U SRCU

priznat u da ja nikada nisam vjerovao u nadmo Zapada u tom smislu. Kao to sam nekada, kritiki promiljajui istonu kulturu koju je razvio moj narod, izvikivao: Nedovoljno, pogreno, tako danas, dok posmatram zapadnu civilizaciju izgovaram: U ovoj je jo vie greaka!Jedno zlatno doba koje je ovjeanstvo ivjelo jest vrijeme drevne Grke. Antika Grka je u svojoj kulturi uspjeno objedinila Istok i Zapad; zato je bila savrena. A onda se naslijee podijelilo: Zapad je naslijedio grku ljubav prema znanosti, prema ljudskim slobodama i sposobnost sistematiziranja i organiziranja. ta je ostalo na ovoj strani? tovanje tajne stvaranja, svijest o prolaznosti, poimanje svijeta koje pojedincu prua spokoj i zajednici sklad, drugim rijeima, vjerovanje u sudbinu i odreenje. Osim u spomenutom zlatnom dobu idealan ovjek je ivio na jo dva mjesta. Jednom kod Arapa u paniji, drugi put kod Turaka u krajini. Ako je Zemlji sueno da na njoj opet ive neki idealni ljudi, onda to mogu biti samo oni koji u sebi objedinjuju dva svijeta - Istok i Zapad. Kod Turaka vidim osobine koje mogu uspostaviti tu sjajnu vezu. To je najsvetija zadaa koja nam je ikada povjerena u historiji. esto sam s Danzi razgovarao o tome. Znao sam do dva-tri sata poslije ponoi ostati u njenom malom stanu na Ajazpai. Ponekad bi stala ispod slike na kojoj je Ataturk s krznenom kapom, i pokazujui ga kao primjer jednog krajinika privodila bi kraju nae razgovore bez kraja. On je primjer krajinika, govorila bi. I ja sam doista, kad bih pogledao tu sliku, kao kroz maglu vidio svoje pretke u dolami, akirama i s krznenom kapom na glavi. Dani i sati provedeni sa Danzi vie se ne mogu vratiti. Da ih barem mogu zaboraviti, da se barem tako mogu smiriti. Ali kako zaboraviti, kad su to bili jedini sretni trenuci u momeivotu. Tek nakon to sam upoznao Danzi, ja sam mogao biti ja,

Ajazpaa (tur. Ayazpaa), naselje u kvartu Maslak u Istanbulu.10

10

mogao sam ak nadii samoga sebe. Ona je recitovala stihove Junusa Emrea: Treba postati ptica i letjeti, i na neko mjesto treba sletjeti. Bojei se pogledati je u lice ja sam u sebi gromko govorio: Letim, ljubavi, letim. Evo kunem se da sam toliko sretan da u ast tog uznesenja koje osjeam vie nita ne traim od ivota. Nisam odrao zavjet, uvijek sam htio vie. A nisam znao da je to to sam osvojio bilo ono najvie.Pred oima su mi stepenice to vode do Danzinog malog stana na zadnjem katu i vrata boje mahagonija s krupno napisanim brojem 12. Dao bih ivot da se vratim pet mjeseci unazad, da ponovo budem onaj stari ja, da Danzi ostane ona ista Danzi, da nestane onaj grozni dogaaj meu nama. Kad bih opet sa sjajem u oima mogao stati pred ta vrata boje mahagonija, kao u osvit svoje ljubavi! Jesam li to ja pozvonio? Vrata su se u istom trenu otvarala, kao da me Danzi ekala u hodniku. Oboje smo izgarali od enje nakon samo jednog dana razdvojenosti, nismo se usuivali ni pogledati jedno drugo, samo bismo se rukovali i ovla poljubili, kao da se bojimo zagrliti jedno drugo. Danzi bi hodala po salonu traei cigarete, ibice i pepeljaru. Odmah bi poela priati o neemu i tako bi ublaavala nepodnoljivost prvih trenutaka koji su budili veliku elju za zbliavanjem.Prije nego ispriam kako sam upoznao Danzi, elim jo malo govoriti o svojoj prolosti. Bio sam poput nekog hemijskog elementa koji se ne moe odrati ako se ne spoji s drugim elementom koji ga upotpunjava. Cijeli moj ivot bio je priprema za dan kad u sresti nekoga koga u zavoljeti. Mogueje da sam i prije poeo sazrijevati a da toga nisam bio svjestan.

24

11

Junus Emre (Yunus Emre), pjesnik sufijske poezije. ivio je u drugoj polovici XIII i s poetka XIV stoljea. Pjevao je na turskom jeziku, bliskom narodnom, sa svrhom da uenja islamskog misticizma priblii narodu. U tome je bio izvanredno uspjean pa su se njegovi stihovi, puni ivotne mudrosti iskazane jednostavnim a krasno upletenim rijeima, stoljeima recitirali u narodu. Mnogi su drugi sufijski pjesnici nastojali oponaati Junusuve stihove. Poezija Junusa Emrea i danas se rado recitira.

11

SAFiYE EROL

25

DigerdelenTVRAVA U SRCU

Ali kad sam osjetio prisustvo svoje drage, kao da sam odjednom dobio krila, postao sam svjestan svega to me okruuje, cijeloga svijeta, spoznao sam ak i tajne beskrajnog univerzuma.Puno sam neobinih stvari doivio tokom kolovanja i kasnije, tokom poslovne karijere. Otac mi je prestao slati novac u Njemaku jo dok sam bio u srednjoj koli. Nagovorio sam nekoliko studenata i mladih slikara da u vrijeme ljetnog raspusta odemo u Maarsku. Putem smo po gradskim trgovima svirali mandolinu i usnu harmoniku i tako skupljali novac. Jedan dio puta smo prelazili pjeice, jedan dio vozom i tako bismo stigli do odredita. Namjera mi je bila posjetiti mjesta koja su u prolim stoljeima pripadala Turcima. Mojim su saputnicima bila udna detaljna pitanja koja sam postavljao ljudima u gradovima i selima. Bio sam im naime rekao da poznajem ta mjesta, da su to prekrasni krajolici i tako sam ih uspio nagovoriti na to putovanje. ak sam odgodio putovanje za Budimpetu, na to su oni rekli: Ovaj nas Turin ne puta iz kafeza.U Beu sam primijenio jedan trik s prodavaem tepiha iz Irana i tako osigurao sredstva za nastavak putovanja do Jedrena. Tamo sam bio kod amide Rustema. Pred njim sam se ponaao kao poboan mladi ovjek, uio sam Kur'an da me on uje, uio ilahije i tako sam zadobio njegovo povjerenje - osigurao mi je kolorinu i trokove za godinu dana. Smatrao sam da su sva sredstva dozvoljena ako elim stii do cilja. U Evropi sam obavljao najraznovrsnije poslove da bih zaradio za ivot: bio sam konobar, radnik u rudniku, plesa po barovima. Bio sam na zadnjem semestru studija. S nekoliko bjeloputih Rusa otiao sam na Rivijeru kao instruktor tenisa. Moji prijatelji su bili zgodni, atletski graeni momci. A za mene su svi govorili da liim na Ataturka. Ta usporedba je kod mene izazivala osjeaj stida i tuge jer ne mislim da sam dostojan liiti na njega. Kao da mi ljudi na taj nain nameu dug - samo zbog moga izgledatakvoga kakav jest - koji ja nisam u stanju otplatiti. No uistinu je

tako, liim na Ataturka kad je bio mlad. Na Rivijeri smo jutra provodili na teniskim terenima, a uveer smo plesali i tako zaraivali. Tako se jedna sredovjena Belgijanka, isprva u ali, a poslije poprilino ozbiljno, vezala za mene. Jadna Anet! Tek sam sada svjestan koliko sam se loe ponio prema njoj. Neu nikada zaboraviti onaj dan kada smo ruali u bati restorana Negresko. Na sebi je imala bijelu lanenu suknju i bijelu svilenu bluzu. Poto nije prikladno u toku dana nositi dragulje, stavila je toboe skroman nakit; u uima, na prstima i oko vrata su joj se u svijetloj ruiastoj i modrikastoj boji presijavali krupni biseri. Boe, kako je samo bila muiava taj dan. Supa joj je bila hladna a vino mlako, riba joj nije bila svjea a fileti su bili ilavi. Konobari i ef sale su igrali oko nas kao igre. A u svojoj sam domovini viao ljude koji sjede na koljenima za sinijom i izgovarajui Bismillu objeduju hljeb i salatu od luka. Nisam mogao ne usporediti skromnost tih ljudi i njihov poboan odnos prema hrani s drskou te ene koja je sigurnost nalazila u svome novcu. U mojoj dui je narastala pobuna prema njenom ponaanju. Tada sam donio odluku da u zaraditi puno novca - da to nekako moram postii - samo da vie nikad ne moram ak ni pozdraviti ljude poput Anet. Od nje sam uspio izvui ezdeset hiljada franaka, a to je bilo dovoljno da platim posljednju godinu studija, ak i da mi neto ostane. Jo prije nego to sam postigao vjetinu u odnosu prema tim ljudima koji dolaze na Rivijeru, jednu sam drugu vrstu iskustva stekao u Lajpcigu. Trebalo je napraviti turski paviljon za jednu izlobu. Na jednoj strani noen ljubavlju prema svojoj profesiji, a na drugoj prema domovini, pripremio sam projekt paviljona. No moje idejno rjeenje nisu ni pogledali samo zato to sam bio nepoznati mladi arhitekt iz Turske. Bio sam bijesan. Odjurio sam do jednog profesora iz Poljske i poeo ga moliti i preklinjati za uslugu. Sigurno sam bio u takvom stanju da bi se i kamenSmekao sluajui me. Profesor je pristao; potpisao je moje

26

12

Bismillhir-rahmanir-rahm (U ime Boga Milostivog Samilosnog).12

SAFiYE EROL

27

DigerdelenTVRAVA U SRCU

idejno rjeenje i poslao ga na natjeaj. Projekt je osvojio prvo mjesto. Sagraen je paviljon po mojoj zamisli. Bio je najljepi na izlobi. Nakon nekog vremena otiao sam u konzulat i ispriao taj sluaj s projektom. Dragi mladi prijatelju, pa mi to nismo znali, govorili su mi. Znaajno sam podigao svoj eir i rekao: Nita zato, dragi gospodine. Ne kae se zalud da je najtee uspjeti meu svojima. I izjurio sam van. U mladosti su na mene dvije spoznaje, koje u sad spomenuti, ostavile posebno snaan dojam. S njima se ak ni porediti ne mogu dani kad sam tiho i strpljivo podnosio glad i hladnou, uspjesi na akademiji, razne avanture, ljubavi, trikovi da doem do novca. Najprije sam morao nauiti da Turin nema koristi od Turina. A druga spoznaja je da mora imati novac da bi ga mogao traiti. Koliko sam samo vremena proveo obilazei ministarstva u Ankari i laskajui po opinama velikih gradova. Neoprostiv je bio moj nedostatak to nisam Francuz ili Nijemac.Poslije su u mojoj domovini pobijedili republikanci pa se i moj poloaj promijenio. Tano, promijenio se, ali sam ipak zakasnio jer je urbanistiki projekt Jedrena ve bio dodijeljen nekom stranom arhitekti. U domovini sam zaradio puno novca. Postao sam jako bogat. Vei dio svog bogatstva sam izgubio - poslije u o tome govoriti - zbog jednog razgovora s Danzi. I pored toga, imam dovoljno novca. Sa mnom se ne moe nadmetati nijedan razmaeni bogata, ja se osjeam nadmonim pred svakim od njih. Dodue, nisam se ni ja vinuo u visine radei uvijek po savjesti. I danas u Ankari i Istanbulu, pa ak i u Izmiru postoje neke zgrade i vile koje su tamna mrlja u mojoj biografiji. Nekad mi doe da poput bijesnog revolucionara trgnem bombu iza pasa i dignem u zrak neke zgrade koje sam projektovao. Jednim sam dijelom novac stekao neasno. Ali ovo i jest svijet novca, pa se i na ast gleda iz tog ugla.

Prije osam mjeseci, to jest u oktobru 1943. bio sam pozvan na aj kod poznanika Engleza koji su ivjeli na Modi. Domain je bio zaljubljenik turske umjetnosti. Kada sam sa zakanjenjem doao, jedan dio drutva je u salonu igrao brid, dok su drugi bili okupljeni oko nekakvih slika poredanih po stolu u sobi za bilijar. Priao sam ovima drugima. Pokazali su mi jednu slobodnu stolicu u vrhu stola. Sjeo sam i ne pogledavi oko sebe. Drutvo me nije zanimalo, kao i obino. Slike koje su ile od ruke do ruke bile su fotografije tepiha. Oarala me ljepota motiva na slikama dok sam sluao objanjenja domaina koji je sjedio na drugom kraju stola. Odjednom sam se naao u arolikom kraljevstvu ljepote kako, lagahno poput sapunice, lebdim osjeajui se pri tome svjee i sretno kao nikada dotad. Kao da sam letio sunanim nebom u zemlji snova. Ali sam i u tom stanju zanesenosti mogao razmiljati. udno! ta mi se to deava? mislio sam. I odmah sam pronaao odgovor: Ovako se ovjek opusti kad spozna svoju bit. Ovdje se vode razgovori kakvi mi se sviaju. Drago mi je da sam doao. A bilo mi je dosadilo pojavljivati se u drutvu. Kada bih odvojio pogled od fotografija, kroz otvorena vrata balkona mogao sam vidjeti zalazak sunca nad Mramornim morem, potom bi mi pogled odlutao do korpe krizantema iznad kamina ili do antike venecijanske svjetiljke koja je visila iznad bilijarskog stola; njena svjetlost se mijeala s purpurnim zrakama sunca na zalasku. S vremena na vrijeme pogled bi mi pao na ruku ene koja je bila lijevo od mene i pruala mi fotografiju nakon to bi je ona pogledala, ne progovarajui pri tome ni rijei. Moe li mi iko povjerovati da mi nije bilo ni na kraj pameti pogledati u lice enu iju sam njenu bijelu ruku ukraenu velikim dijamantskim prstenom i s noktima poput ljiljanovih latica zaneseno gledao. Ja tu enu doista nisam ni pogledao. Moda bi me mogli razumjeti samo zanesenjaci koji ive u svome

28

Moda je kvart u azijskom dijelu Istanbula, na obali mora s pogledom na stari Istanbul.

13

13

SAFiYE EROL

29

DigerdelenTVRAVA U SRCU

svijetu i koji su cijelim biem predani ljepoti svojih snova. A ja, kao da sam se naao u raju, neopisivo spokojan i sretan. Do uiju su mi dolazile rijei o umjetnosti utkanoj u tepihe, a pogled mi je bio zabavljen sjedinjavanjem svjetlosti lampe i sunca na zalasku, korpom krizantema i zanosno lijepom enskom rukom. U tim sam trenucima ja bio ja, potpun, bez nedostatka. Nita me nije moglo omesti. Ne znam koliko je potrajala ta moja zanesenost. Naalost, doao joj je kraj. A ja sam doao sebi. Abaur lampe izraen od zlatnih i srebrenih niti postao je posve obian, krizanteme su uvehle, rumen na zapadu vie nije bila topla, fotografije tepiha postale su neto posve obino a rijei domaina jednostavne i svakodnevne. Bio sam prazan poput tijela koje je napustila dua. Ponovo sam se pitao ta se to sa mnom deava. ta je to meni? Onda sam se pribrao osjetivi nekakav udan trzaj. Pogledao sam oko sebe. Stolica s moje lijeve strane - ona na kojoj je sjedila ruka s ljiljanovim laticama - bila je prazna. Tu je sjedila jedna dama. Kamo je otila? Stajala je s druge strane stola i prstom pokazivala neto u knjizi koju je domain drao otvorenom. Toga sam trena shvatio - a ovjeku se moda samo jednom u ivotu desiti da to shvati na taj nain - kako je razlog moje maloprijanje sree bio to to je ta ena sjedila kraj mene i kako je moj sadanji osjeaj praznine posljedica prostornog rastojanja meu nama. Sijevnu mi u glavi: Ja sam tu enu zavolio a da joj ni lice nisam vidio. Ostao sam sjediti, nisam bio u stanju uspraviti se, kao da me kima nije mogla drati. Gledao sam je kao da je kakvo udo, posve izvan sebe i pogledom koji ne pripada ovome svijetu. Bila je visoka, s tijelom balerine, njenog, bijelog lica i smee kose. Liila je na strankinju. Na sebi je imala jednostavnu crnu svilenu haljinu. Od ukrasa je nosila samo prsten s povelikim dijamantom. Tiho sam upitao Engleza sa svoje desne strane: Ko je ta gospoa ili gospoica? Uz osmijeh mi je rekao: Zar ne poznajete Danzi? Mislim da joj je ime Danan, ali je od milja, zato to je jako volimo, zovemo Danzi. Ona je vaa zemljakinja a mi smo

ponosni na nju. Savren je primjer moderne turske ene. Uzbueno sam upitao - to uzbuenje nisam mogao skriti, a ko zna kakva mi je tek boja oblila lice - upitao sam je li Danan udata. Moj engleski prijatelj je dakako shvatio zato to pitam. Skrenuo je pogled ustranu uljudnou svojstvenom njegovoj naciji i trudei se da odri isti ton glasa odgovorio je: Naalost, razvodi se. Saznao sam da je njen mu Hamet Argun, ovjek kojega sam, kakve li sluanosti, poznavao iz srednje kole. Dobro sam poznavao Hameta, ali se nismo druili. Razliite smo naravi. On je bio inenjer, graevinski poduzetnik. Imao je otar jezik. Volio je zaraivati novac i uivati, nita ga osim toga nije zanimalo. Iako sam znao da je ovjek tvrda srca, zbog neega sam prema njemu osjetio saaljenje kad sam uo da se razvodi od Danzi. Englez je rekao jo nekoliko rijei o Danzi: profesorica je na jednom koledu, pjesnikinja je, plee i zanima se za folklor i etnologiju.Danzi je pripaljivala cigaretu, blago nagnuta preko stola, dok joj je domain pridravao upalja. Povukla je jedan dim, uspravila se i sporim korakom krenula prema nama s cigaretom u ruci. Dok nam je prilazila, pogled mi se sreo s njenim. Taj susret pogleda izbrisao je sve granice meu nama. Pitao sam se kako to da mi je to lice, koje sam prvi put vidio, izgledalo kao da ga poznajem cijeli ivot. inilo mi se da njen topli, blagi glas, harmonian i pun njenosti, dolazi iz mojih grudi. Shvatio sam da je zavladalo ozraje koje sam osjeao svojim i da sam konano pronaao sredinu koja mi godi. Usprkos bliskosti koju sam osjeao jo jaom nego kad dvoje postanu jedno, kod Danzi sam primijetio i neopisivu suzdranost. Ona se preda mnom pojavila kao ostvarenje nedostine tajne i ljepote kakvu sam cijeloga ivota traio u snu i na javi, opsjednut eljom da je pronaem. I eto, pri naem prvom susretu svuda oko nas su se vihorili bajraci sree. Ali, u tom raspoloenju kao da sam nad nama vidio i jedan oblak nesree, i jedan krvav trag pod naim nogama. Nismo mogli odvojiti oi jedno od drugoga. U naim pogledima bilo je slatke

30

SAFiYE EROL

31

DigerdelenTVRAVA U SRCU

boli, sree i zahvalnosti sudbini, ali u isto vrijeme i mirenja s gorinom, i spremnosti na pokornost sudbini. to me je Danzi due gledala, to su joj oi postajale krupnije a pogled dublji. Taj je pogled bio kao ljetna no kroz koju plovi bezbroj zvijezda. U jednom je trenutku izraavao hiljadu osjeaja i govorio mi je: Tako znai, ti si taj. Napokon! Znai, s tobom u podignuti zavjesu i ivot e poeti svoju igru. Ti si taj koji mi donosi tajna znaenja to su mi ih moji snovi obeavali. Ja sam joj odgovarao pomalo odsutnim, pomalo paenikim pogledom: Ti si, znai, ona koja e me odvesti do skrivenih vrela, ona koja e mi pruiti au samrtnog napitka. U salonu su ukljuili radio. Svirala je ivahna ciganska muzika. Danzi i ja smo se probudili iz osamnaest hiljada svjetova koje smo obili za to kratko vrijeme. Mjesto naega susreta bila je soba za bilijar u kui engleskog domaina. Nasmijeio sam joj se. I njeno se lice ozarilo, kao kod djeteta. Svirao je arda. Upitah je: Jeste li za ples? Danzi je jedno vrijeme ritam pratila blagim pokretima glave i noge i njihanjem u mjestu, a onda mi je bez rijei pruila ruku. Poput ptica smo poletjeli prema sredini prostorije. Za mene je to bio ples s vatrenim Maaricama, plemkinjama iz tisuljetne loze koje, dok pleu, prosipaju varnice sa svojih slojevitih suknji, trakama u kosi fijuu kao hunskim kandijama, a petama udaraju o pod kao da prkose smrti. Koliko je sve drugo za mene izgubilo duh i smisao shvatio sam kad je Danzi zadrhtala u mome naruju poput luka koji je izbacio strijelu prema dalekom cilju. Gosti su stajali oko nas u krugu. Jedni su zvidukom pratili ritam, drugi su pljeskali. ak su i igrai brida, koji ne naputaju igru i da se svijet uruava, tada ostavili karte. I petanski Cigani su ubrzavali ritam, kao da su mogli vidjeti urnebes koji je tu zavladao. A nas dvoje... Danzi i ja smo jo jednom napustili svijet. Plesali smo kao da smo sami u adoru hkna bogato ukraenom srmom i draguljima.

Posvetio sam ivot kako bih svakoga dana i svakoga trena kad poelim mogao viati Danzi. Vie nisam bio svjestan tla po kojem sam gazio. Nikoga i nita nisam primjeivao. Ni san mi nije dolazio na oi. Ali, uspio sam se naviknuti da se odmorim i s malo spavanja. Jeo sam kad za to doe vrijeme, ali da me neko pitao ta jedem, meso ili ribu, ne bih mu znao odgovoriti. Uz sve to, zdravlje mi je bilo bolje nego ikada. Radio sam vie i bolje nego ikada prije. Nisam se vie htio voziti, neopisivo mi je zadovoljstvo predstavljalo hodati putajui tijelo da prati ritam misli. inilo mi se da sam sm na svijetu, da plovim poput lae punim jedrima. ivio sam u ozraju stiha opijen sam toliko da nisam u stanju misliti o ovome svijetu na kojem sam. Kad kaem da sam posve promijenio ivot, mislim na svoje navike. Poeo sam redovito posjeivati sva mjesta na kojima bih mogao sresti Danzi: udruenja, humanitarne organizacije, porodice koje su u svojim kuama prireivale recitale. Trebalo je prije svega razviti jo bolje prijateljstvo s Englezima. Ba kao to se u narodnoj pjesmi kae: Zbog tebe sam svakog paom oslovljav'o.Danzi i ja smo stalno bili zajedno. Mogao sam odlaziti njenoj kui kad god sam htio. Istovremeno sam smiljao razne naine kako da se, toboe sluajno, susretnem s Hametom i da mudro vodei razgovor s njim saznam to vie pojedinosti o tome kako se oenio s Danzi i zato se razvode. Kad god bih ga upitao ta mu se to ne svia kod te savrene ene, Hamet mi je davao udne odgovore. Navodno, ne podnosi ene koje visoko lete i koje s visoka razgovaraju s drugima. Pomiljao sam katkad da mu kaem: A ta da ini? Da ne leti visoko nego da pue nisko? Da s tobom razgovara pognute umjesto uzdignute glave? Ipak, nita mu takvo nisam govorio nego sam se nastavljao pretvarati da mu dajem za pravo ne bi li doznao to vie pojedinosti. Upitao sam ga: Zato ste se oenili kad se nikako ne slaete? Pogledao me je oima u kojima su svjetlucale iskre strasti i odgovorio: Zar ne vidi koliko je lijepa? Zna da ljudi poput mene uvijek imaju spremnu krletku

32

SAFiYE EROL

33

DigerdelenTVRAVA U SRCU

u koju slavuji rado ulete, malo se zabavimo s njima pa ih pustimo da odlete. Ali ova sokolica nikako nije dolijetala do moje krletke, s njom sam se morao oeniti. Ali nakon toga nisam se mogao pomiriti s njenom nadmenou. Ne poznajem nikoga toliko ponosnog kao nju. A kad joj to spomene, zacvrkue cvrkutom kakav nikada nisi uo; oi joj sijevnu kao kod divlje make, zjenice joj postanu kao dvije crte, obrve podigne poput luka i izvue prema sljepoonicama, pogled zaledi a nokte svije prema dlanovima. A onda rijei, takve rijei, Boe Blagi! Kao da to nije ista ona ena koja mi se poput grlice svije na grudi. Pretvori se u samoga vraga. Kao Nasrudin-hodina pria o kozijim rogovima, za kap meda pojesti komad drveta. Ne elim se vie pitati to e mi takav ivot.Ve sam bio shvatio da Danzi moe biti i tuna grlica i divlja maka. No nisam elio da se promijeni. ak, da me ko upitao volim li je vie kad je krotka ili kad je jogunasta, ne bih znao odgovoriti. Ipak, jako me zanimalo ta su bili povodi stalnih svaa izmeu nje i Hameta. Danzi mi je neke otkrila. Navodno, tema njihovih prepirki je ljubav. Jedanput je Hamet, koji uvijek trai ono najjeftinije, navodno rekao: Ne razumijem se ja u ljubav. Samo mogu aliti jadnike kojima se dogodi da se zaljube. Nemoj traiti od mene da ti govorim kako te volim jer e se razoarati. Za mene postoji samo uitak. Na to je Danzi odgovorila: I mislila sam da je tako. Na licu ti se vidi ta misli o ljubavi. Hamet se razjario na te njene rijei: Hoe rei da ja nisam dostojan ljubavi? Da nemam pravo oekivati ljubav? Danzi je napuila usne i s omalovaavanjem rekla muu: Tako neto. Jedna druga tema koja je znala biti povod njihovim svaama je osjeaj za pripadnost naciji. Hametov kozmopolitski nain

Pria o Nasrudin-hodi glasi: Neki ovjek poastio Nusrudin-hodu rogaima. A hoda mu rekne: Hvala na asti, iv ti bio, ali ja rogae ne jedem. Kad ga je ovjek upitao za razlog, hoda mu odgovori: Pravo da ti reknem, neu da vaem metar drva da bih pojeo jednu kap meda.

14

14

razmiljanja bio mi je poznat odranije. Kad god smo se susreli u u Njemakoj - a to je bilo posve rijetko - govorio je da se ne namjerava vratiti u Tursku ako ondje nae odgovarajui posao. Ponosio se to je pristalica niske ivotne filozofije Ubi bene ibi patria. Ali, sve to je stekao - slavu, novac, ugodan ivot - nije mu darovala Njemaka. Sve mu je to, ipak, podarila domovina koju nije volio. Dakle, jo nije postao pametniji, jo uvijek misli kao i ranije. Sigurno je da je taj njegov odnos prema ivotu vrijeao Danzi. Kad bi priala o neslozi u braku, njenu sam bol i srdbu vidio iz podignutih vjea i nekako divlje izduenih prema napetim sljepoonicama. A kad bih sluao Hameta, uo bih posve drukiju priu. On je sipao rijei ljutnje jednog mukarca koji pati od ljubomore, koji eli enu potiniti sebi, ali iz takvih pokuaja izlazi poraen. To je bila pria povrijeenog mukarca. Jedne sam veeri bio kod Danzi. Dok mi se alila, nervozno je hodala po sobi. Potom je zastala pred velikim Ataturkovim portretom. U ruci je drala iroku au s koktelom od narane. Ja sam oputeno sjedio u fotelji presvuenoj marokenom u bordo boji. Sa svakim sam dahom u svoju duu unosio ne samo Danzi, njeno rumeno lice i blage pokrete, nego i njen cijeli stan, od poda do stropa, do bijelih mermernih pepeljara. Toliko sam se bio navikao na taj stan s etiri sobe koji mi je u svako doba dana i noi bio otvoren, da sam se mirno kretao po svim prostorijama - samo u spavau sobu nikada nisam ulazio - da sam otvarao ormare i naprosto se u njemu ponaao kao u svojoj kui. Te noi o kojoj govorim ostao sam do kasno, nisam ak ni pomiljao otii. Danzi mi je donosila as topli aj, as hladni koktel, ne pokazujui nimalo umora. Posluali smo na radiju vijesti o ratu, a potom smo potraili neku stanicu s muzikom. Bio sam, kao to sam rekao, ispruen na fotelji i puio cigaretu za cigaretom. Svaki put kad je, hodajui posalonu dola pred Ataturkovu sliku, Danzi je pogledom

34

15

Domovina mi je ondje gdje dobro ivim. 15

SAFiYE EROL

35

DigerdelenTVRAVA U SRCU

pozdravila slavnog junaka, ili kako ga je ona nazivala, Junaka s krajine. Jo jednom ga je pogledala i rekla: On nas je proveo kroz posljednju i najteu etapu na putu rata za osloboenje. Stigli smo do cilja, naa je revolucija zavrena. Od svega toga je kod naih mukaraca ostala jo samo ona patrijarhalna elja da upravljaju enama i bolesna ljubomora. Da, Hamet je bio ljubomoran. On je elio da imam znanje i ponaanje kao najotmjenije evropske dame, ali da nipoto ne pleem s drugim mukarcem sving, da ne vodim razgovor uz pie sa svojim prijateljima Englezima. Pobjesnio bi kad god bi ugledao nekog mukarca kraj mene. Ali ponos mu nije dozvoljavao da prigovori mome prirodnom dranju i odmjerenom ponaanja. Nikada nije htio priznati da je ljubomoran, nego bi se zbog sitnice naljutio i svaao se sa mnom. Tada mi se prvi put dogodilo da sam izgubio kontrolu. Moda i pod utjecajem koktela koje sam pio jedan za drugim, podigao sam se i ne znajui ta inim u jednom sam dahu rekao: U tome se slaem s Hametom. I ja bih bio ljubomoran da sam na njegovom mjestu. Danzi je naglo zastala, vidio sam kako ruiasto pie u ai treperi. U njenim zelenim oima smjenjivali su se sjaj sunca u svitanje, tama nepreglednih dubina i bezbroj zagonetki. A ja, kao da sam izgubio pamet od ljubavi. Pomislio sam da u umrijeti ako je ovdje i sada ne budem imao. Oboje smo utjeli i gledali se. Stisnuo sam zube i zario nokte u dlanove da ne odam tijelo koje je drhtalo od silnog lupanja srca. U tim trenucima, u kojima sam osjeao snagu koja bi mogla smrviti svijet, shvatio sam da je ovjek koji voli najvei slabi na svijetu. Smrt mi se inila smijenom pred strahom da bih mogao uplaiti Danzi i izgubiti je. Hitro sam izaao na hodnik, zgrabio kaput i rekao: Kasno je, moram ii. Danzi je dola za mnom, umorna i slomljena. Sputenih ruku i pogleda oborenog prema tlu samo je rekla doi sutra izbjegavajui da mi prui ruku na rastanku.

Vani je padao mokar snijeg. Pjeaio sam do Harbije. Kad sam doao kui, popio sam dva aspirina za smirenje i legao zagnjurivi lice u jastuk dok su mi grudi parali jecaji. Narednog jutra sam izaao iz kue razmiljajui sa stidom i mukom kako da izbriem iz sjeanja nepristojnu scenu koju sam priredio Danzi. Znao sam da e Hamet oko deset sati biti u Upravi za graevinske radove, pa sam otiao onamo i potraio ga. Namjeravao sam ga pozvati na ruak u hotel Park i s njim razgovarati. Za rukom je Hamet mislio na neto drugo. Gledao je oko sebe i pogledom pratio lijepe ene. Panju mu je osobito privlaila jedna razdragana plavua koja je sjedila s dvojicom mukaraca. Ona je pokazivala da ga je primijetila pogledajui povremeno prema nama i smijeei se. Dok sam ja htio razgovarati o njihovo razvodu i o Danzi, Hamet je samo mislio o tome kako da se priblii plavui. Tako smo priali svaki svoju priu i na se susret polahko pretvorio u nadmetanje izmeu Kavuklija i Piekara. Niti su njegove rijei dopirale do mene, ni moja zapitkivanja do njega. Obojica smo bili napeti, svaki iz svoga razloga, jedno vrijeme uope nismo bili svjesni svoje smijene situacije. Najzad me je Hamet u jednom trenutku udno pogledao: ta je tebi, prijatelju? Ti samo pria o mojoj eni. Istina, ona mi vie nije ena. Uskoro emo dobiti rjeenje o razvodu. Ona se tebi svia? Ako je tako, neka ti je sa sreom. I neka je ona to dalje od mene. Rekao sam nekoliko rijei uvjeravajui ga da je u krivu i da ja cijenim Danzi. Onda sam dodao: Nisam imao namjeru komentirati, ali vie ne mogu izdrati. Ona plavua koju neprestano gleda je tako obina. Odmah ti mogu rei sve o njoj, gdje je moe pozvati i koliko e te to novaca kotati. Je li to tip ene koji se tebi svia? Hamet mi se nasmijao, nimalo uvrijeen, i odgovorio:

36

16

17

Harbije (tur. Harbiye) je kvart u evropskom dijelu Istanbula. Kavuklu i Piekar su dva lika iz turskog pozorita sjena koji duhovitim razgovorom obrazuju komad.

16

17

SAFiYE EROL

37

DigerdelenTVRAVA U SRCU

Jeste. Zato to sam povrijeen ponaanjem ene koja je drukiji tip od ove. Sad mi treba samo uitak do kojeg je lahko doi. Maniri gospoe Danzi su bili preteki za mene. Da samo zna ta mi je sve govorila da bi me otjerala od sebe i da bi me ponizila. ta ti je moglo rei jedna onako njena i otmjena dama? Kad bih ti ispriao, pomislio bi da je luda. Rijei bez smisla i znaenja. Ne moe ih razumjeti. Evo, ovako podigne glavu i rekne: 'Zato se samo bavi mojim ponosom? Molim te, nemoj me stavljati meu dvije vatre, izmeu ljubavi i ponosa. I da se pomirim s ponienjem, ja s njim ne mogu ivjeti. Jer mi iznad glave, na zidu visi sablja moga djeda.' Eto, takve mi je gluposti znala govoriti. I mnoge druge. Ovu sam zapamtio jer ju je neprestano ponavljala. Ti pazi! Toboe je govorila moleivo ne bi li se saalio nad njom. Ali jednim jako oholim tonom... Tako esto spominje te svoje pretke. Navodno su njeni djedovi bili neki junaci, odabranici, veliki veziri. A ta to meni znai? Moj otac je hadija Rakim iz Jedrene, a majka Hadera-hanuma. Ja sam ovjek koji podrava demokraciju. Ja sam i junak i odabranik. Hamete, spomenuo si neku sablju. Je li joj stvarno na zidu iznad glave objeena sablja?Nije. Nema nita takvoga. Navodno se to tako kae, zna, simbolina rije. To je samo zanovijetanje dosadne i ohole ene.Ko je njen otac?Pukovnik Devad. Poginuo je u borbi za osloboenje. Njena je porodica svojedobno doselila iz Rumelije. U Bursi su kupili zemlju, kuu i drugih nekretnina. Poslije joj se majka udala za nekog ovjeka, mlaeg od sebe i Danzi se zbog toga naljutila na nju. Ima dva polubrata, ali se rijetko via s njima. Gospoa Husnija doe u Istanbul dva puta godinje, majka je, ne moe izdrati da ne vidi kerku. Danzi je doeka hladno. Jadna ena se plaui vrati kui kad vidi kako je kerka suzdrana prema njoj.

Duboko me se dojmilo sve to mi je Hamet tog dana ispriao. I ja se ponosim svojim precima, i drim da su bili junaci. Stoga dobro razumijem simboliku u Danzinim rijeima da joj nad glavom stoji objeena sablja koju su nosili njeni preci. Razumijem te rijei kao da sam ih sam izrekao. A ta je s njenom majkom, ouhom i polubraom u Bursi? Iz ljubavi i ljubomore bio sam toliko zaokupljen ispitivanjem pojedinosti o Hametovom i Danzinom ivotu da se nisam ni sjetio zapitati se o njenom porijeklu. Stoga sam odluio te veeri zapoeti sasvim drugu priu u stanu na Ajazpai i tako navesti Danzi da zaboravi sinonji prizor. Konobar je donio ostatak novca. Dok sam zamiljeno uzimao novac s tanjira, Hamet je hitro bacio salvetu na sto i rekao: Moram ii, izvini! Vidio sam da je plavua ustala i da je pogledom pozvala Hameta da je prati. Ba dobro! Ostao sam sam. Ostati sam za mene je znailo biti s Danzi.

Ponekad sam, hodajui gradom, znao odjednom promijeniti put, pa umjesto da se popnem na Bejoglu, krenuo bih u suprotnom pravcu i otiao na Sirkedi. Ili, odluim da brodom preem u Kadikoj, a onda u posljednjem asu odgodim odlazak za sljedei brod. Kao da nisam hodao svojom voljom ve po naredbi neke nadnaravne sile. Uvijek mi se u takvim prilikama deavalo da susretnem Danzi. Osjetio bih se ponekad kao da me neko gurnuo u guvi, kao da me neko prodrmao i to je za mene bio osjeaj da je Danzi blizu. Osvrtao bih se svuda oko sebe, ali nju ne bih vidio. Poslije, kad bi ona priala, shvatio bih da je ba u to vrijeme bila negdje u mojoj blizini. Imao sam neko ulo koje mi je davalo znak da je ona

38

Bejoglu (tur. Beyolu) je kvart u evropskom dijelu Istanbula. Sirkedi (tur. Sirkeci) je dio Istanbula u njegovom evropskom dijelu, na obali mora. Kadikoj (tur. Kadky) je vei kvart u azijskom dijelu Istanbula, na obali mora.

18

19

20

18

19

20

SAFiYE EROL

39

DigerdelenTVRAVA U SRCU

blizu, i to me plailo. Danzi je bila neko novi u mom ivotu, neko ko je uao u dubinu moje due za koju ni ja sm, sve do tada nisam znao kolika je. Cijelo je moje bie toliko promijenila da je sve to mi se nataloilo u dubini due s njom izalo na povrinu. Svijet koji mi se otkrio ustvari nije bio svijet, nije bio ni univerzum, ve beskonanost u pravom smislu te rijei. Osjeao sam da se pred tom boanskom beskonanosti u meni, u cijelom mom biu prelijevaju uenje, uasnutost i drhtaji radosti s kojima se ne moe mjeriti nijedan ovozemaljski uitak. Kad bi mi do razuma ponekad i doprlo pitanje Kuda me ovo vodi? odgovarao bih Neka vodi i u smrt. Preda mnom su se sruile zidine prolaznog svijeta i zablistalo je svjetlo beskonanosti. Ma ta da bude kraj ovoga puta, neu aliti.Onoga dana kad je Hamet urno izaao iz hotela Park, ja sam iznenada otiao u stari Istanbul. Ve sam rekao da sam takve odluke donosio bez razmiljanja. ta u ja u starom Istanbulu? Kome sam iao, kamo sam poao, ne znam. Dok sam se penjao ulicom Divanjolu, ugledao sam Danzi kako stoji na unutranjoj kapiji Firuzagine damije. Na sebi je imala topli kaput smee boje, sportskog kroja, a na glavi maramu sa zelenim prugastim dezenom. Stajala je na samome ulazu nepomina i zamiljena. Pa da, rekoh u sebi, tajna veza je uinila svoje - u pravo vrijeme na pravom mjestu. Najprije sam neodluno stajao jedno vrijeme na ulazu u Tunel i smiljao da li da krenem na jug ili na sjever, na istok ili na zapad, a onda sam doao ovamo i naao Danzi na ulazu Firuzagine damije, kao da sam znao da je tu. Jo jednom sam osjetio onu mjeavinu straha i pobjede koji bi me obuzeo u trenucima takvih sluajnih susreta.Najprije sam elio pohitati k njoj, ali sam shvatio da me ne vidi. Pogledao sam je paljivije, bila je uplakana. Tada sam osjetio prvi znak svoje bolesti. Da li se to moda Danzi kaje to se razvela od Hameta? Srce mi je skoro bilo stalo, no brzo sam se pribrao. Tada sam jo uvijek imao snage da se oduprem situacijama koje me potresu. Ipak, poelio sam da me ne vidi ena koju volim. Moda hoe da bude sama s Bogom. Moda o

tome ne eli govoriti. Ako bih joj priao i progovorio s njom, moda bi to bilo mijeanje izmeu Stvoritelja i stvorenja. Tim sam se rijeima umirivao. Kad sam pred veer navratio na Ajazpau, Danzi se jo nije bila vratila. Uzeo sam klju od domara u njenoj zgradi. Arhitekta Nizami, njegova ena Belkis i ja mogli smo u svako doba uzeti klju i ui u stan. Nedugo zatim dola je i ona. Kao da to nije bila ista osoba koja je danas, umornog izgleda i oteenih crvenih oiju stajala na ulazu u damiju. ustrim pokretom je skinula s glave maramu sa zelenim dezenom i pustila kosu zamahnvi lijevo i desno, potom je skinula kaput i bacila ga na kau kao da se oslobaa ome. Sjela je za trpezarijski sto visokog sjaja i prebacila jednu preko druge svoje duge noge.Dobro ste uinili to ste doli ranije, Turhane. Ostanite na veeri. Napravit u beku niclu.Zajedno smo preli u kuhinju. Pomogao sam joj oko postavljanja i raspremanja stola koliko mi je polazilo za rukom. Pranje posua smo ostavili za kasnije. Vratili smo se u dnevnu sobu sa oljicama kafe u rukama. Danzi je ugasila svjetlo na lusteru, a upalila stolnu lampu s ljubiastim abaurom i postavila je na stoli izmeu nas.Vi i ja, rekao sam joj, kao da smo oborili rekord u uspostavljanju prijateljstva. Ovolika bliskost za ovako kratko vrijeme.Danzi je izvadila cigaretu iz usta i zagledala mi se u oi. A onda, kao da se pobojala da e vidjeti suvie duboko, naglo je skrenula pogled i okrenula glavu u stranu. Od tog naglog pokreta pomjerila se i kristalna ogrlica koju je nosila oko vrata. U kristalima je zasijala ruiasta i lila svjetlost.Turhane, kao da vas nisam tek upoznala. Kao da vas odavno poznajem. Nimalo vas ne smatram strancem. Sve bih vam mogla rei i svaku bih vam vrijednost mirno mogla povjeriti na dlan, uzvratila je stidljivo i dalje gledajui prema prozoru. Sigurno ste shvatili da i ja za vas osjeam isto.Ovaj put je Danzi okrenula glavu prema meni prijateljski bez

40

SAFiYE EROL

41

DigerdelenTVRAVA U SRCU

straha, i jasno i razgovjetno rekla jesam! Potom smo razgovarali o naim porodicama. Najprije sam govorio ja, a onda ona. Tako smo doekali pono. O majci i ouhu je govorila kratko. Rekla je da joj majka ivi van Istanbula ali blizu, da e doi i da u imati priliku upoznati je. Ali o ocu, pukovniku Devadu, kojega je smatrala velikim herojem, govorila je dugo. Priala je kako je vodio borbu pod Ataturkovom komandom i kako je poginuo kod Dumlupinara. Kad je nakon tih ugodno provedenih sati dolo vrijeme da poem, na samom rastanku sam upitao Danzi: Recite mi, draga, zato vas zovemo Danzi? Ime vam je Danan, je li tako?Prvi put je tada preda mnom oklijevala. Malo se pogela i naslonila se rukom na stoli. Svjetlost koja joj je osvjetljavala lice davala je njenim trepavicama zlatnu boju. Njene zamamne grudi su se, pod tamnozelenom svilom, podizale i sputale od nekog uzbuenja. Poput svakoga ko je zaljubljen i ja sam obraao panju na svaki detalj i primjeivao svaku promjenu. Tako sam i taj put zapazio neto neobino. Zato nee da izgovori svoje ime, pitao sam se, maloas je rekla da mi sve moe rei.Danzi, kao da je znala ta mi prolazi kroz misli, kao da je shvatila da je njena utnja za mene patnja, odjednom se uspravila, podigla ruku sa stola i zauzela stav koji nikada neu zaboraviti. Ponosna, tajanstvena i neodoljivo lijepa opet je okrenula glavu prema prozoru i rekla:Moje pravo ime je Danguzel.U tom asu ja sam bio zabavljen stavljanjem u dep cigareta i savijanjem Journal de Geneve pred odlazak. Ne znam kako mi se to desilo, ali novine i tabakera su mi ispali iz ruku. Metalna tabakera se otvorila kako je pala na parket i cigarete su se rasule. Danzi je irom otvorenih zelenih oiju gledala moju smetenost.Danguzel, Danguzel, ponavljao sam kao u bunilu. Osjetiosam da e nakon toga uslijediti trenutak koji je veoma vaan za

moj ivot. Dok sam pokuavao drhtavim rukama skupiti rasute cigarete, tiho sam ponavljao:Kakvo je to ime, Danguzel? Turci ne daju takvo ime. Ko vam ga je dao?Danzi je shvatila da u zraku visi velika tajna. Bojaljivo se odmaknula od svjetiljke prema sjeni i rekla:Danguzel je ime moje pranene, Maarice koja je prela na islam.Vikao sam ali nisam uo rijei koje su mi izlazile iz usta. Danzi je napustila zaklon sjene i prila mi.Turhane, ta vam je? ta je bilo?Prihvatio sam je za ruku i poveo je da sjedne. I ja sam ponovo sjeo u fotelju. Zapoeo je razgovor poput rafala:Ko je bila ta Maarica Danguzel?Bila je supruga Mustafe Durake od Sari-spahija.Je li ona bila mlaa snaha Veli Kode?Jeste.U beogradskom sandaku, je li tako?Jeste.Svekrva joj je bila Zumbul-hanuma?Da, jeste.Danzi kao da se izgubila od tih mojih pitanja. Pljeskala je rukama i mahala prema meni govorei jeste, da, jeste. Znam ko vam je bio pradjed, rekoh joj. Ahmet-paa Hercegovi. Danzi kao da je pogodila munja, tihim gotovo moleivim glasom je upitala: Turhane, jesmo li roaci?Uzeo sam je za ruke i privukao je sebi. Zaronio sam glavu u njenu smeu kosu - i nije ovo nikakva romantika nego stvarnost, takva kakva jeste - za iju bih svaku vlas bio spreman rtvovati hiljadu ivota, i udisao sam miris djeteline.Moja zemlja! Sve ovo nije sluajnost. Moja zemlja, moji korijeni. Eto koliko su duboki korijeni ove nevjerovatne bliskosti koja je samo jednim pogledom smrvila kamen u

42

SAFiYE EROL

43

DigerdelenTVRAVA U SRCU

mome srcu otvrdlom od gorkog radnog iskustva i raznih neprijatnosti u ivotu. Doekali smo jutro razgovarajui. Danzina porodica, kao i naa, nije imala ispisano porodino stablo. Znala je samo prie koje su se prenosile s koljena na koljeno. Liile su onima koje sam ja sluao kao dijete. Hercegovii, Sari-spahije, Atlibegovii, bosanski krajinici. Znai, porodica Hercegovia se razila na razne strane po Rumeliji.Vremenom su izgubili trag jedni drugima zbog ratova koji su stalno harali po njihovoj zemlji. Kad je poelo svitati, pozdravio sam se sa svojom Danguzel. Pitao sam je u ali je li ula legendu o Hercegovievoj zelenoj svjetiljci. Mislio sam da su iznenaenja te noi iscrpljena. A Danguzel je posve ozbiljno i iskreno odgovorila: Tu svjetiljku uvamo. To je bilo jo jedno iznenaenje jer nisam ba posve vjerovao da je pria o svjetiljci istinita.Svjetiljka je kod nas, u Bursi. Malena je, s unutranje strane je pozlaena, a s vanjske ima ukrase od zelenog emajla. Ne znam je li izraena u Veneciji ili u Turskoj. Kad sam bila dijete, otac mi je davao vode da pijem iz te svjetiljke govorei kako je to sveta uspomena. S unutranje strane ima natpis arapskim slovima: Ahmet-paa Hersekzde, Jedrene, 1068. Osim svjetiljke uvamo i jedan rukopisni Kur'an, vezeni jorgan i jo nekoliko stvari.Kad bih mogao vidjeti tu svjetiljku! Moe. Majka e uskoro u Istanbul, pisat u joj da je donese.

Kad sam izaao na ulicu, jo nije bilo svanulo. Zrak je bio blag i topao, kao da je puhao jugo. Vladala je takva tiina da sam seosjeao kao da sam na samom vrhu planine Kaf a ne na

Godina 1068. po muslimanskom kalendaru obuhvata vrijeme od 09. oktobra 1657. do 28. septembra 1658. godine. Kf je mitoloka planina koja opasuje svijet i na kojoj ivi ptica Feniks. U islamskoj knjievnosti ta planina simbolizira visinu i velianstvenost.22

21

21

22

Ajazpai. Cijeli je svijet bio obavijen nekim uzvienim mirom kao da ba u tom trenutku nastaje na Stvoriteljeve rijei Budi! Stajao sam na ulici ispred vrata jo neko vrijeme. Oslukivao sam sebe i zemlju. inilo mi se da sam od ranije znao da u jedne decembarske zore, nakon neprospavane sudbonosne noi stajati na ulici obavijen sivkastom svjetlou i biti zabavljen rjeavanjem zagonetke postojanja koja e obuzeti moje cijelo bie. Mislio sam o tome kako je sve to e nam se dogoditi u budunosti prisutno u naem duhu poput nepokretnih kapljica koje ekaju svoje vrijeme, ekaju trenutak u kojem e se pokrenuti i kapnuti na neko tlo prema nama nepoznatim zakonitostima, kao to se odvijaju i svi drugi procesi u prirodi, i tim svojim pokretom nama razotkriti jedno novo znanje. U svakom od nas postoji jo jedno ja koje zna cjelokupnu prolost i budunost - cijelu istinu. Samo se taj moni vladar skriva negdje duboko, iza mnogih vrata, i ondje uva tajne. Turhane Tuna, ti si diplomirani inenjer, arhitekta kojemu je trideset est godina, u ivotu si tonuo i izranjao, proao si svijet uzdu i poprijeko, imao si uspona i padova. Nekad je bilo teko, nekada lahko, nekad je tvoj put bio brdovit, nekada je vodio ravnicom. Zastani malo, pogledaj iza sebe i priznaj da nimalo nije vrijedan put koji ti je za leima. Jesi li ikada pomislio da je ivot neto veoma ozbiljno, da su u svakome roenju i u svakoj smrti prisutni i drugi to su roeni i umrli prije tebe; da je ljubav primicanje elji da se pobijedi prolaznost i da se tijelu, koje je samo zemlja, dadne besmrtne boanske biti. Ti se boji samoga sebe. Vidi da ti je ljubav uzburkala krv u ilama, da ti je smekala sr u kostima i da si dotaknuo tlo. Koliko jomoe podnijeti to stanje? Nekoliko dana? Nekoliko mjeseci?eli li nastaviti ivjeti izmeu radnoga mjesta i restorana, izmeu drutva i Danzine kue; raditi, hodati, zabavljati se kao da se nita nije promijenilo, a za to vrijeme izgarati i na kraju umrijeti?

44

SAFiYE EROL

45

DigerdelenTVRAVA U SRCU

Zauo se zvuk automobilske sirene. Dolazio je taksi iz pravca Taksima. Ranoranioci iz zgrada preko puta ve su upalili svjetla. Ne znam koliko sam stajao pred vratima sa eirom u rukama. Osjetio sam da mi je hladno, jo bolje sam se zavukao u kaput i polahko krenuo uz padinu. Razmiljanje o smrti mi se nametnulo od dana kad sam upoznao Danzi. Zbog nje sam osjeao nekakav strah kao to se ovjek boji smrti, a elio sam je kao to se eli ivot. Istroenim sam se rijeima nastojao zatiti od obrauna sa samim sobom i od bljeska istine koja mi je govorila da je smrt neizbjena. A zato bih ja morao umrijeti? Mlad sam i snaan. Zar se i prije mene ljudi nisu zaljubljivali? Zato ja ne bih mogao biti sa svojom dragom sretan? ak i kad sam ponavljao te rijei koje su mi, toboe, bile tit od svih mojih strahova osjeao sam koliko su uzaludne. Onaj uvijek budni dio moga duha koji odmah osjeti zavaravanje, dostojanstveno bi se isprijeio pred savjeu i postavio mi pitanje: Zar je jedini cilj tvoja srea? udno! Zar je jedini mogui kraj ove ljubavi - koja me pretvorila u tekuinu i svaki dan mi daje neki novi oblik, koja me obasjava svojom svjetlou i uzdie me u nebeske visine - to da budem nesretan i da umrem? Bunei se protiv takvog kraja traio sam budni dio svoje due nastojei od njega saznati jo neki dio vjene istine. Pitao sam se: ako jedini cilj nije moja srea, ta onda jeste? ta bi trebao biti moj cilj? No moja dua bi se tada pobono zatvorila pred tim pitanjima ne odajui mi nijedan jasan znak. Jer, ja sam posve dobro znao ta je pravi cilj. Tanije, posve bih ga dobro znao da se nisam plaio zaviriti dublje u duu. Ja nisam imao hrabrosti gledati jasnu istinu, nego sam se, poput davljenika, pokuavao instinktivnim pokretima odravati na povrini.Kad sam se tog jutra vratio s Ajazpae, ponovo sam, lahkoom akrobate na ici, uspio izmaknuti samome sebi. Smrt? Zato smrt! Samo je jedna stvar zbog koje bi mi bilo ao umrijeti: nezavren projekt. ao bi mi bilo umrijeti prije nego to vidim izgraenu

Trakiju. Ili je moda svojevrsna srea trebala biti sagorjeti do smrti zbog Danzi? Na Taksimu sam kupio jutarnje novine. Nisam elio otii kui. Potraio sam otvorenu kafanu da popijem neto toplo. Prvi tramvaji su poeli prolaziti i ulice su polahko oivjele. Budio se novi dan. Ponavljao sam rijei koje sam smislio dok sam stajao pred vratima jer su mi donosile dobro raspoloenje: u ivotu si tonuo i izranjao, proao si svijet uzdu i poprijeko, imao si uspona i padova, a kad pogledam iza sebe, preao sam tek kratak put koliko je duga jedna igla. Znai, ono to steknemo za svoga ivota radei i borei se vrijedi onoliko kolika ja duina jedne igle. Ako je tako, onda se nikada ne mogu od srca nasmijati, preostaje mi jedino da gorko plaem. Ali, ja ne elim plakati. Ako je moja sudbina jedna igla, onda neka bude tako. Zabost u svoju iglu u zemlju i ivjeti u hladovini koju mi ona prua.

Krajem mjeseca odrana je posljednja rasprava na sudu - Danzi i Hamet su se razveli. Te veeri Danzi je pozvala na veeru arhitektu Nizamija, njegovu suprugu Belkis i mene. Zima je bila vrlo blaga pa se moglo nai proljetnog cvijea. Poslao sam joj korpu punu narcisa, jorgovana, ljubiica i karanfila. Htio sam svoju dragu obasuti svim lijepim, rijetkim i udesnim stvarima ovoga svijeta, sada kad je slobodna, kad vie nije tua, i kad nema nikakve prepreke da bude moja. U jednom sam dahu preao, kao i toliko puta do tada, onih ezdeset osam stepenica. Danzi je otvorila vrata i u momentu smo se nali oi u oi. Tad su ve nai pogledi bili kratki poput munje. Moja draga je te veeri bila malo blijeda, sigurno ju je zamorila rasprava na sudu. Izgledala je kao bijela kamelija meu cvijeem koje je njenom stanu dalo proljetni izgled i prualo miris sve do stepenica. Belkis i Nizami se ve bili doli. Plesali su sving uz muziku s gramofonske ploe.Kada su me ugledali, prestali su plesati. Prili smo anku. Nizami je poeo praviti koktele, a Belkis pripremati usoljene bademe. Ploa na gramofonu se i dalje okretala. Dok sam u

46

SAFiYE EROL

47

DigerdelenTVRAVA U SRCU

tom ozraju mislio na prole dogaaje, udio sam se kako zapaamo neke smijene sitnice: Belkisine narukvice. Na punakim je rukama imala zlatne narukvice s plavim viseim kameniima. udni su mi bili ti kamenii koji se navodno nose protiv uroka. Kako sam bio prisan prijatelj s njima, uhvatio sam Belkis za ruku i upitao je:Nosi li ih radi mode ili protiv uroka?Belkis je bila dobra i pomalo naivna ena. Pravila je udan izraz lica dok se smije da ne bi dobila bore oko oiju. Koliko sam joj samo puta rekao: Ostavi se toga, eli se zatiti od bora pa izgleda smijeno. Uzalud sam joj to govorio, ona je nastavljala po svome i tako je njeno, inae ne ba izraajno lice, poprimalo izraz porculanske lutke. Zveckajui plavim kameniima odgovorila mi je: Dakako da su kamenii u modi ove godina. Ali, nosim ih i protiv uroka, imam 70 kilograma. Nizami je na to dodao: Kad ena ima dobrog mua, ne podie nita tee od kaike. Za to mu je vrijeme pogled pao na moju dragu, elegantnu u crnoj haljini i malo blijedu. Hitro je podigao au i rekao:Prijatelji, nazdravimo Danzinoj slobodi i njenoj buduoj srei.Nas dvoje smo se prenuli kao da je neka tua ruka prekinula nevidljivu nit koja je spajala nae due. Moja draga i ja smo tada ve mogli vidjeti jedno drugo a da se i ne pogledamo, mogli smo razgovarati a da ne izgovorimo ni rijei. Kao da smo bili dvije niti na kojima jedna trzalica potie isti zvuk. Malo potom je oivjelo ozraje za trpezarijskim stolom oko kojega se neujno kretao posluitelj, stari Grk. Opustili su nas hladno pie, miris cvijea koji je donosio ugoaj toplih krajeva i puno svjetla iz svjetiljki koje je Danzi, nemarno ali s ukusom, rasporedila po sobi. Razvedrili smo se. Nizami je povremeno ustajao i traio odgovarajuu stanicu na radiju. Sve su govorile o ratu. Rusi su vikali iz sveg glasa, Nijemci su neto izvikivali kao da se gue, Englezi ve svakako puno priaju, a s vremena na

vrijeme bi se zauo i simpatini francuski jezik. Meni se u to vrijeme jako dopadalo vidjeti lijepe ene blago omamljene piem. Oi Belkis i Danzi su se sijale i suzile, usne su im poprimile boju rubina, a obrazi se zarumenili. Mislio sam da im se i kosa promijenila toliko da bi zapucketala ako bih je dotaknuo. Belkis se esto okretala prema Nizamiju i govorila: Ostavi sada ratne vijesti, barem veeras zaboravimo na sve. On bi posluao svoju enu i vratio bi se za sto, a nedugo zatim bi opet ukljuio radio - zato to je bio pijan ili pak zbog neega drugog. Odjednom je Danzi sijevnula oima, izgubila je onaj izgled njene golubice i pretvorila se u divlju maku o kojoj je Hamet govorio. Zategnuli su joj se krajevi obrva a zeleno-smee oi postale smaragdne. udno! Vidio sam i kako joj se prsti gre. Gledao sam kako se u njoj budi primirena nena Maarica Danguzel, silne i uskomeane snage. I to mi je prualo neopisiv uitak. Danzi je vikala na Nizamija: Hoe li uutkati te evropske ljudodere ili u ja skoiti i...Nije dovrila rijei prijetnje, a ja sam ve znao ta bi mogla uiniti. Mogla je svakoga asa ustati i nogama zgaziti radio, poput nene Danguzel to je sa sabljom u ruci juriala na neprijatelja kad se naljuti, kad joj krv pojuri u glavu. Bio sam lud za njom i njenim naletima bijesa. Topio sam se od uitka pri samoj pomisli kako bih svoju bijesnu dragu, dlanova stisnutih u pesnice, mogao zagrliti, raznjeiti je bujicom svoje elje i pretvoriti je u pamuk u svome zagrljaju.Dobro, dobro, rekao je Nizami, kako si samo ljuta! I iskljuio je radio. Danzi, kao da se postidjela, pomirljivo je i blago rekla: Taj ruilaki evropski duh! Potom su se ene izdvojile i tiho razgovarale. Nizami i ja smo pripalili lule sjedei u foteljama kod stolia na kojem je stajao radio i udubili smo se u razgovor iz struke: o betonu, o doziranju i mijenju betona, o nadgledanju poslova. Posluitelj je raspremao sto. Iako sam priao s Nizamijem, nisam mogao a da ne prislukujem o emu ene razgovaraju. Govorile su o

48

SAFiYE EROL

49

DigerdelenTVRAVA U SRCU

Hametu. Ve tada me je bilo obuzelo prokletstvo ljubomore poput opake bolesti koja iscrpljuje ovjeka ve u poetnom stadiju. Tada jo nisam znao u kakvo e me stanje dovesti, kako e mi pomutiti pamet i navesti me da se ponaam kao luda i nitkov. Da sam tada mogao vidjeti sebe i sve drugo oko sebe, sigurno bi mi neko moje stanje, moda nekontroliranost koja se tek poela javljati, ukazalo na to da se pribliavam opasnom bezdanu. uvi njihov razgovor posve sam izgubio kontrolu. Ostavio sam Nizamija i nesvjesno priao enama:O emu vi to tajnome razgovarate? viknuo sam. Belkis se uplaila. Nizami je brzo priao kao da je naslutio da se e se desiti neto neprilino. Jedino je Danzi ostala mirna, ali je izgubila maloprijanju vedrinu i jo je vie poblijedila. Belkis se mekoljila na kauu i gledala me sa strahom u oima, dok je Nizami pokuavao da stane izmeu mene i ena. Danzi se uspravila i stala do mene. Izgleda da je shvatila da nisam pri sebi, pa je blago i staloeno rekla:alila sam se na Hameta.Opet sam povikao:Razvela si se od njega, zar ne? Zato se sada ali?Nizami se umijeao, povrijeen to sam se nepristojno i grubo ponio prema jednoj dami:Turhane, ta ti je, doi k sebi! Pijan si!Belkis se pribrala brzo, kako to samo ene mogu. Shvatila je da izmeu mene i Danzi ima neto vie od prijateljstva. Dala je muu znak da se ne mijea i poela me umirivati:Hamet je od Danzi traio neke stvari i novac, o tome smo razgovarale.Danzi je, pognute glave i kao da ne zna koji bi izraz upotrijebila, zabrinuto i umorno rekla:Hamet je velika, velika tvrdica.Vidio sam da joj se lice zacrvenilo dok je govorila i da se rumenilo proirilo preko uiju na vrat i dekolte. Pomislio sam u jednom asu da je meu nama nestalo one arolije i zbog toga sam poludio. No tada sam shvatio da je arolija jo tu. Jadna

moja draga! Znai, i ti misli da je najgora osobina na svijetu krtost. I od samoga pomena te rijei poeli propasti u zemlju. Da, sad se sjeam kako si hvalila Mustafu Duraku koji je izgradio esmu da svjedoi o vrijednosti njegove voljene Danguzel-hanume kad si mi nedavno priala da pie priu o naim precima. Rekla si:Kako su ljudi ranije bili bogati u dui. Davali su da se grade hanovi i esme u ast svojih voljenih. Pitam se da li su dananji mukarci uistinu potomci tih ljudi. Teko mi je povjerovati u to. Mislili smo da su turski mukarci dareljivi. A izgleda da su svi postali tvrdice.Kada sam se sjetio tih rijei svoje drage malo sam se umirio. U tom trenu sam donio jednu iznenaujuu odluku. Nizami je izaao vani da pozove taksi, a Belkis se umotavala u krzno i al dok smo ga ekali u holu. Dogovarali smo se da skupa idemo na doek Nove godine kod gospodina W. u Bomonti kamo smo bili pozvani. Ja sam bio zauzet smiljanjem novoga plana pa sam se brzo raziao s Nizamijem i njegovom enom.Sljedeeg jutra sam odmah poeo sprovoditi svoj plan. Ja nisam turski mukarac poput Hameta, ja sam iz loze Mustafe Durake. Odredio sam pokloniti tri etvrtine svoje uteevine koju sam imao u banci. Jedan sam dio dao za unapreenje zdravstvene zatite moga naroda, a jedan dio za unapreenje odgoja i obrazovanja siroadi u Turskoj. Niko nije saznao za to, ak ni Danzi. Taj moj postupak odavanja asti ljubavi koju gajim u srcu bio je povod da ispunim i svoju domovinsku dunost.Kad se sada prisjeam svoje prolosti, taj velikoduni gest s kraja 1943. jedino je to prua malo utjehe i spokoja mojoj izmuenoj dui.

50

SAFiYE EROL

51

PONOVO DANZI

Proitao sam od poetka ovu biljenicu. Kako vidim, govorim samo o Danzi i sebi. I ni o emu drugome. Uostalom, ona je moja jedina ljubav koja ispunjava sve oko mene, koju nisam u stanju ponijeti i s njom izai na kraj. O Stvoritelju! O Boe, zato si ovome tijelu stvorenom od zemlje i ovome razumu koji se svakog asa moe ugasiti kao utrnuta svjetiljka, dao ovo beskonano otkrovenje, ovo stremljenje vjenosti, ovo izgaranje koje ne umije stati? Moja enja nikako ne prestaje, ne mogu zaboraviti onu koju volim. Da barem umrem! Ali nikako da umrem. Hodam po sobama u zimskim noima, sm sam. Posluam jedno vrijeme vjetar i kiu, potom pomjeram zavjesu s prozora da vidim nebo. Ali, ja oito vie nisam pri sebi. Dva svijetla oka su vjeito izmeu mene i svijeta. Kad pogledam planine, one se pretvore u privienje, kad pogledam oblake, oni nestanu kao da su para. Vrijem, vrijem, onda prokljuam i tek tada smognem snage da se vratim svome poslu i da pogledam nacrte. Moje djelo sve vie raste, nekad me privlai sebi a nekad me odbija