SKRIPTA ZA POLAGANJE PRAVOSUDNOG ISPITA

II dio

Građansko pravo

april, 2009. god.

Sadržaj:

GRAĐANSKO PRAVO

Stvarno pravo ...................................

3. str.

Porodično pravo ................................ 36.

str.

Nasljedno pravo .................................

48. str.

Obligaciono pravo ............................ 57.

str.

Parnični postupak ............................. 98.

str.

Vanparnični postupak ........................ 137.

str.

Izvršni postupak .................................

141. str.

2

OPŠTE NAPOMENE VEZANE ZA STVARNO-PRAVNE ODNOSE

Stvarno pravo u objektivnom smislu: To je skup opštih pravnih normi koje regulišu subjektivna stvarna prava.

Stvarno pravo u subjektivnom smislu: Ono je apsolutno, jer djeluje prema svima (erga omnes) i za svoj objekat ima stvar.

Za razliku od stvarnog prava, karakteristika obligacionog prava je odnos između određenih subjekata (inter partes) (npr. između prodavca i kupca povodom zaključenog ugovora o prodaji)

I dio: PRAVO VLASNIŠTVA

Zakon o vlasničko-pravnim odnosima, što se tiče prava vlasništva, uređuje uslove i način: 1. sticanja, 2. korištenja, 3. zaštite i 4. prestanka prava vlasništva.

To je suština prava vlasništva na stvarima. Stvari mogu biti pokretne i nepokretne. Pored prava vlasništva, ovaj zakon uređuje i: 1. posjed, 2. stvarne

služnosti, 3. pravo zaloga - hipoteka, i 4. prava stranih osoba na stvarima.

1. OSNOVNA NAČELA PRAVA VLASNIŠTVA

PRAVO VLASNIŠTVA JE pravna vlast na stvari. To je objektivnim pravom zaštićeno najšire ovlaštenje posjedovanja, korištenja i raspolaganja nekom stvari, u skladu sa njenom prirodom i namjenom.

Prema tome, sadržinu prava vlasništva čine ovlaštenja:

1. posjedovanja, što znači faktičku vlast nad stvarima,

3

2. korištenja, što znači ekonomsko upotrebljavanje i služenje svojom stvari, uključujući i ubiranje plodova i

3. raspolaganja, što podrazumjeva trošenje svoje stvari (sve do uništenja) i otuđenje stvari.

Pravo vlasništva treba vršiti u skladu sa prirodom i namjenom stvari, odnosno zabranjeno ga je vršiti protivno cilju zbog kojeg je ustanovljeno.

Vlasnik pri korištenju svoje stvari treba da se uzdrži od povreda prava vlasništva druge osobe. Ovdje se radi o uzdržavanju od tzv. nedozvoljenih štetnih emisija u vidu dima, buke, smrada i sl.

PRAVO VLASNIŠTVA SE MOŽE ODUZETI, ali samo ako je to propisano posebnim zakonom i ako je u javnom interesu, kao što je npr. u postupku eksproprijacije radi izvođenja općekorisnih radova ili u postupku arondacije, radi grupisanja parcela u cilju ekonomičnije obrade zemljišta.

U ovom slučaju vlasnik ima pravo na naknadu u punom iznosu (vlasniku pripada pravo na punu naknadu i to po tržišnim cijenama u vrijeme oduzimanja, a ukoliko nije moguće postići dogovor o visini naknade, sud o tome odlučuje u vanparničnom postupku).

PRAVO VLASNIŠTVA SE MOŽE OGRANIČITI, ali samo u javnom interesu radi zaštite prirodnih bogatstava, okoline ili kulturno-historijske baštine. Tako je posebnim propisima predviđena obaveza da poljoprivrednici obrađuju (iskorištavaju) poljoprivredno zemljište, a u protivnom se ono može dati na privremeno korištenje drugom. Posebnim propisima se može i posebno urediti način korištenja nekretnina koje su dio kulturno-historijske baštine.

Stvari na kojima postoji pravo vlasnistva su u prometu. Zakonom se može ograničiti ili zabraniti promet određenih stvari, ako za to postoje razlozi koji se u civiliziranom drustvu smatraju opravdanim.

Stvari u općoj upotrebi nisu u prometu.

2. PREDMET PRAVA VLASNIŠTVA

Predmet prava vlasništva su pokretne i nepokretne stvari.

Pokretne su one stvari koje se mogu premještati sa jednog mjesta na drugo bez oštećenja njihove suštine, dok su nepokretne one stvari koje to ne mogu (zemljišta, građevinski objekti namjenjeni trajnoj upotrebi, stanovi, poslovni prostori i sl.). Isto tako, smatra se da je nepokretnost sve ono što je uzidano, prikovano ili na drugi način trajno spojeno sa zgradom (vrata, prozori, instalacije i sl.). Postoje i nepokretnosti po namjeni – to je pripadak nekretnine koji po volji vlasnika služi iskorištavanju glavne (nepokretne) stvari (npr. mašine, alati itd.).

Vode, mineralne vode, divljač, ribe i dr. slobodni dijelovi prirode smatraju se državnim vlasništvom. One postaju stvarima u smislu Zakona o vlasničko-pravnim odnosima onda kada se na njima stekne posjed, a taj posjed se može steći na osnovu koncesije (dozvole) nadležnog organa.

Posebnim zakonom se određuje šta su stvari (dobra) u opštoj upotrebi i način njihovog korištenja. Dobra u opštoj upotrebi (parkovi, putevi,

4

javni trgovi i sl.) su vlasništvo države (FBiH, kantona, grada i općine). Sve stvari koje su u općoj upotrebi su van prometa.

Zakonom se može ograničiti ili zabraniti promet nekih stvari kada za to postoje opravdani razlozi (npr. promet lijekova, oružja i sl.).

3. NOSIOCI PRAVA VLASNIŠTVA (Ko ima pravo vlasništva?)

Nosilac prava vlasništva može biti fizičko i pravno lice.Vlasnička ovlaštenja u pravnim licima vrše tijela-organi upravljanja

pravnih lica, saglasno zakonu kojim je to pitanje regulisano, statutom i internim pravilima pravnog lica koja moraju biti u skladu sa zakonom. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo da nesmetano, samostalno ili u zajednici (suvlasništvo), koristi to svoje pravo.SUVLASNIŠTVO

POJAM

Suvlasništvo postoji kada dva ili više lica imaju vlasništvo na jednoj, nepodjeljenoj stvari, tako da svako od tih lica ima svoj određeni idealni dio koji se može izraziti u razlomku ili procentu. Suvlasnik se ne može odreći prava na suvlasništvo, jer bi takva izjava bila ništava.

PRAVA SUVLASNIKA

Svaki suvlasnik ima sljedeća ovlaštenja:

1. da raspolaže svojim dijelom, bez saglasnosti drugih suvlasnika, s tim da ostali suvlasnici imaju pravo preče kupovine, ali samo ako je to zakonom određeno;

2. da stvar drži u suposjedu, sa drugim suvlasnicima, srazmjerno svom suvlasničkom dijelu;

3. da stvar koristi sa ostalim suvlasnicima, srazmjerno svom suvlasničkom dijelu;

4. da upravlja sa stvari zajednički sa ostalim suvlasnicima, a to može povjeriti i nekome od suvlasnika ili nekolicini suvlasnika ili trećoj osobi. Ako se radi o poslovima redovnog upravljanja (popravke, održavanje i sl.), potrebna je saglasnost suvlasnika čiji dijelovi zajedno čine više od 1/2. Ako se ne postigne ova saglasnost, a preduzimanje posla je neophodno za redovno održavanje stvari, svaki suvlasnik može zahtjevati da o tome odluči sud. Ako se radi o poslovima koji prelaze okvire redovnog upravljanja (promjena namjene, izdavanje cijele nekretnine u suvlasništvu pod zakup, zasnivanje hipoteke, zasnivanje služnosti i sl.), potrebna je saglasnost svih suvlasnika. Ako se ne postigne saglasnost svih suvlasnika, a za preduzimanje poslova postoje naročito opravdani razlozi, svaki suvlasnik ima pravo da traži da o tome odluči sud.

5

5. da traži diobu stvari - Suvlasnik uvijek ima pravo na diobu, izuzev u nevrijeme, tj. kada bi se diobom nanosila šteta stvari. (npr. ako su suvlasnici na zemljištu na kojem je nešto zasijano, pa odjednom neko od suvlasnika želi da izdvoji svoj suvlasnički dio i to pokušava da uradi u periodu kada je pšenica već izrasla. Ne može tada, jer bi izlazak geometara i drugih lica mogao da nanese štetu usjevima). Prava na diobu suvlasnik se ne može odreći i svaki ugovor kojim se neki od suvlasnika odriče prava na diobu je ništav. Pravo na diobu suvlasnika ne zastarjeva

Dioba može biti fizička i civilna.

1. Fizička dioba se vrši ako je stvar moguće fizički podijeliti.2. Civilna dioba postoji kada je fizička dioba nemoguća, ili je moguća uz znatno smanjenje vrijednosti stvari, kada sud, po pravilima izvršnog postupka odlučuje da se izvrši dioba, na način da se izvrši prodaja stvari na javnoj dražbi. Novac dobijen prodajom na javnoj dražbi podijeliće se suvlasnicima srazmjerno njihovim suvlasničkim dijelovima. Ako prodaja ne uspije, sud može odrediti da se cijela stvar dodjeli jednom od suvlasnika, uz obavezu da isti ostalim suvlasnicima isplati naknadu prometne vrijednosti njihovih suvlasničkih dijelova. Suvlasniku kome je diobom pripala cijela stvar ostali suvlasnici jamče za pravne i fizičke nedostatke stvari samo do visine svog suvlasničkog dijela. Ovo pravo se gasi protekom 3 godine od dana izvršene diobe.

Troškove korištenja, upravljanja i održavanja, kao i ostale terete koji se odnose na cijelu stvar, suvlasnici snose zajednički, srazmjerno veličini svog suvlasničkog dijela. Pravo preče kupnje suvlasnika

Pravo preče kupovine ustanovljeno je u korist suvlasnika u slučaju kada drugi suvlasnik namjerava prodati svoj suvlasnički dio.

U takvoj pravnoj situaciji, prodavac-suvlasnik koji želi da proda nekretnine dužan je prodaju prvo ponuditi suvlasniku/cima koji na to ima/ju pravo. Pritom je potrebno da sačini i dostavi ponudu u pisanom obliku u kojoj mora navesti podatke o nepokretnosti sa ZK i katastarskim oznakama kojima se utvrđuje identitet predmeta prodaje, navesti cijenu i druge uvjete prodaje. Ponudu mora dostaviti na pouzdan način (da ima dokaz, preporučeno), tako da lični prijem i datum prijema ponude bude neupitan.

Ponuđeni suvlasnik je dužan da se oglasi u roku od 30 dana, a ako u ovom roku ne obavijesti ponudioca o prihvatu ponude, smatraće se da ponudu ne prihvata.

Po proteku navedenog roka, prodavac-suvlasnik nekretninu može prodati trećem licu, ali ne pod povoljnijim uvjetima. Ako proda po povoljnijim uvjetima (po nižoj cijeni ili drugim povoljnijim uvjetima, npr. plaćanje u obrocima) ili ako uopće ponudu nije izvršio licu u čiju korist je konstituirano pravo preče kupovine, onda to lice može ustati sa tužbom kod suda, kojom će tražiti poništenje ugovora i ustupanje te nekretnine njemu pod uvjetima pod kojima je

6

prodaja izvršena trećem licu, s tim da prilikom podnošenja tužbe mora deponirati kupovnu cijenu, jer time dokazuje da ima ozbiljnu namjeru da kupi tu stvar.

Dakle, ovaj ugovor je rušljiv. Tužba za poništenje se može podnijeti u zakonom propisanim rokovima. Subjektivni rok je 30 dana, a računa se od dana saznanja za prodaju i uvjete prodaje. Objektivni rok je 1 godina od dana zaključenja ugovora. Ako propusti ovaj rok od godinu dana, nema nikakva prava.

Ako vlasnik ne izvrši prodaju nepokretnosti u roku od 1 godine po isteku roka za prihvatanje pounude, dužan je da kod ponovne prodaje postupi na naprijed navedeni način, tj. da ponovo dostavi ponudu licu koje ima pravo preče kupovine.

ZAJEDNIČKO VLASNIŠTVO (Mora se razlikovati od suvlasništva) Kod zajedničkog vlasništva stvar pripada više lica, ali njihovi dijelovi na zajedničkoj stvari nisu određeni, već su odredivi. Zajedničko vlasništvo postoji u određenim situacijama koje su predviđene zakonom:

1. zajednička imovina bračnih drugova – do diobe;2. zajednička imovina nasljednika – do donošenja rješenja o nasljeđivanju;3. etažno vlasništvo.

4. ETAŽNO VLASNIŠTVO (vlasništvo nad dijelovima zgrada)

Ono je regulisano Zakonom o vlasništvu nad dijelovima zgrada.Etažni vlasnici su vlasnici stanova ili poslovnih prostora, kao i

posebnih (zajedničkih) dijelova zgrade, koji služe posebnim dijelovima zgrade i zgradi kao cjelini, kao što su temelji, stepenište, tavan, električne, vodovodne i druge instalacije i sl., te zemljište pod zgradom i zemljište koje služi njenoj redovnoj upotrebi. Uzajamni odnosi etažnih vlasnika se regulišu ugovorom, koji mora biti u pismenoj formi, a potpisi ovjereni, a ako etažni vlasnici ne postignu saglasnost da zaključe takav ugovor, njihove odnose uređuje sud u vanparničnom postupku.

STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva se stiče na slijedeće načine:

A. po samom zakonu – originarno, i to:a) stvaranjem nove stvari (prerada),b) miješanjem (sjedinjavanjem),c) građenjem na tuđem zemljištu,d) dosjelošću,e) sticanjem od nevlasnika - samo pokretne stvari,f) okupacijom napuštene stvari - samo pokretne stvari, i

7

g) odvajanjem plodova od glavne stvari - samo pokretne stvari.

B. na osnovu pravnog posla - derivativno, C. nasljeđivanjem, D. odlukom nadležnog državnog organa.

Kod originarnog načina sticanja prava vlasništva, vlasništvo se stiče neovisno od ranijeg nosioca tog prava, tj. vlasnik svoje pravo ne izvodi iz prava njegovog prednika, pa se dakle postaje vlasnikom momentom ispunjena uslova, a presuda ima samo deklarativan karakter (npr. da bi se mogao izvršiti upis u zemljišne knjige).

Kod derivativnog sticanja prava vlasništva, to pravo se izvodi iz prava prethodnika (npr. zaključenjem ugovora o prodaji).

Kod nasljeđivanja, pravo vlasništva se stiče u trenutku otvaranja nasljeđa.

A. STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA PO SAMOM ZAKONU - ORIGINARNO

a) Stvaranje nove stvari (prerada)

Prerada je ljudskim radom izvršena promjena materijala, kojom nastaje određena nova stvar. Prerada ne postoji u slučaju popravke neke stvari.

Zakon poznaje 3 oblika stvaranja nove stvari (prerade):

1. kada neko od svog materijala i svojim radom načini novu stvar, pa je on i vlasnik te stvari;

2. kada neko, na osnovu zaključenog ugovora, od tuđeg materijala, svojim radom načini novu stvar, pa stvar pripadne vlasniku materijala (npr. krojač za mušteriju od njenog materijala sašije odijelo)

3. kada neko od tuđeg materijala, svojim radom načini novu stvar, pa stvar pripadne licu koje je radom sačinilo tu stvar, pri čemu se moraju ispuniti 2 uslova:a) da je lice koje je radom sačinilo tu stvar savjesno (da nije

znalo niti je moglo znati da tuđi materijal prerađuje bez dozvole vlasnika),

b) da je vrijednost rada veća od vrijednosti materijala (ako su vrijednosti rada i materijala jednake, nastaje suvlasništvo na izrađenoj stvari).

b) Miješanje (spajanje i smješa) stvari

Spajanje postoji kada se pokretne stvari različitih vlasnika spoje u jedinstvenu stvar, tako da se više ne mogu odvojiti bez znatne štete ili bez nesrazmjernih troškova (npr. kada se u televizor ili automobilski motor ugrade dijelovi različitih vlasnika).

8

Vlasnici sjedinjenih stvari postaju suvlasnici stvari koja je nastala miješanjem, srazmjerno vrijednosti pojedinih sjedinjenih stvari.

Ako je prilikom mješanja jedan od vlasnika bio nesavjestan, a drugi savjestan, savjesni vlasnik, u roku od 1 godine od sjedinjavanja, može alternativno zahtjevati:

da mu pripadne cijela stvar u vlasništvo, ili da stvar pripadne nesavjesnom vlasniku, koji je u tom slučaju obavezan

isplatiti naknadu tržišne vrijednosti njegove stvari.

c) Građenje na tuđem zemljištu

Zakon pravne situacije nastale izgradnjom objekta na tuđem zemljištu reguliše u zavisnosti od savjesnosti graditelja, odnosno vlasnika zemljišta.

1. Ako je graditelj bio savjestan (ako nije znao niti mogao znati da gradi na tuđem zemljištu), a vlasnik zemljišta nesavjestan (znao je za gradnju, a nije se odmah tome usprotivio), graditelj će steći pravo vlasništva na zgradi, zemljištu na kojem je zgrada izgrađena i zemljištu koje služi za njenu redovnu upotrebu. Vlasnik zemljišta ima pravo da traži naknadu za zemljište po prometnoj vrijednosti na dan donošenja sudske odluke. Ovaj zahtjev vlasnik zemljišta može postaviti u subjektivnom roku od 3 godine od dana saznanja za završenu izgradnju ili u objektivnom roku od 10 godina od završetka gradnje (smatra se da je objekat završen kada ga je moguće koristiti u svrhu za koju je sagrađen).

2. Ako je graditelj bio nesavjestan (ako je znao ili je mogao znati da gradi

na tuđem zemljištu), vlasnik zemljišta može alternativno zahtjevati:

a) da mu pripadne vlasništvo na zgradi, uz uslov da graditelju nadoknadi vrijednost zgrade u visini prosječne cijene vrijednosti građevinskog objekta u vrijeme i mjestu donošenja sudske odluke,

b) da zahtjeva rušenje zgrade i vraćanje zemljišta u prvobitno stanje (ovaj zahtjev sud može odbiti ako to ne bi bilo opravdano s obzirom na vrijednost objekta ili ponašanje graditelja ili vlasnika zemlje),

c) da zahtjeva naknadu za zemljište po prometnoj vrijednosti.

Vlasniku zemljišta pripada pravo izbora u roku od 3 godine od dana završetka izgradnje objekta, a nakon proteka tog roka ima pravo tražiti samo naknadu prometne vrijednosti zemljišta.

3. Ako su i graditelj i vlasnik zemljišta savjesni-postoje 3 mogućnosti (u zavisnosti od vrijednosti građevinskog objekta i zemljišta):

9

a) ako je građevinski objekat znatno veće vrijednosti od zemljišta – objekat sa zemljištem pripada graditelju, ali uz obavezu da vlasniku zemljišta nadoknadi prometnu vrijednost zemljišta,

b) ako je vrijednost zemljišta veća – sud će na zahtjev vlasnika zemljišta dosuditi mu ovaj građevinski objekat i ujedno ga obvezati da graditelju naknadi vrijednost objekta. Ovaj zahtjev se može postaviti u roku od 3 godine od dana završetka izgradnje objekta.

c) ako su vrijednosti zemljišta i objekta približno jednake – sud objekat i zemljište može dosuditi ili vlasniku ili graditelju, ali u toj situaciji vodi računa o okolnostima koje opravdavaju donošenje takve odluke (npr. kome je potrebniji), pri čemu i jedan i drugi imaju pravo na tržišnu naknadu za vrijednost objekta, odnosno zemljišta.

d) Dosjelost

Dosjelost je originarni način sticanja prava vlasništva savjesnim ili savjesnim i zakonitim posjedovanjem stvari za određeno, zakonom predviđeno, vrijeme.

Za savjesnog i zakonitog posjednika vrijeme posjeda za sticanje prava vlasništva je:

a) 3 godine – za pokretnu stvar,b) 10 godina – za nepokretnu stvar.

Za posjednika koji je savjestan, a nije zakoniti posjednik, vrijeme posjeda za sticanje prava vlasništva je:

a) 6 godina – za pokretnu stvar,b) 20 godina – za nekretnine.

Nesavjestan posjednik (koji je znao ili je mogao znati da nije vlasnik stvari), bez obzira na dužinu posjeda, nikada ne može steći pravo vlasništva po ovom osnovu!!!

Posjed je zakonit ako su kumulativno ispunjena slijedeća 2 uslova:

1) ako se zasniva na nekom pravnom osnovu koji je potreban za sticanje prava vlasništva (ugovor o prodaji, poklonu, zamjeni) i

2) ako nije pribavljen vi, clam, precario (silom, prevarom i zloupotrebom prava).

Posjed je savjestan ako posjednik nije znao i nije mogao znati da

stvar koju drži u posjedu nije njegova. Savjesnost posjeda se pretpostavlja, pa ako neko ističe nesavjesnost, dužan je da to i dokaže.

10

Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari, a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.

U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika vršili posjed stvari ako su u pitanju savjesni i zakoniti posjednici, odnosno samo savjesni posjednici.

Nasljednik postaje savjestan posjednik u momentu otvaranja nasljeđa, čak i u situaciji kada je ostaviteljev posjed bio nesavjestan (a nasljednik nije znao niti je mogao znati za to). Dakle, u ovoj pravnoj situaciji rok dosjelosti počinje teći u trenutku otvaranja nasljeđa, tj. smti ostavioca.

Posjednik će podnijeti tužbu za utvrđenje da je stekao prava vlasništva dosjelošću na određenoj nekretnini. Presuda je samo deklaratorna i služi za upis u zemljišne knjige. Tužba se može podnijeti sudu samo ako su ispunjene sve navedene zakonske pretpostavke, u protivnom sud će tužbu odbiti kao neosnovanu. e) Stjecanje prava vlasništva na pribavljenoj stvari od nevlasnika

Zakon sadrži mogućnost sticanja prava vlasništva od nevlasnika, što je u suprotnosti sa opštim pravilom građanskog prava da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što sam ima. Međutim, ne radi se o derivativnom već o originarnom načinu sticanja prava vlasništva, a opravdava se zaštitom sigurnosti pravnog prometa i zaštitom interesa trećih savjesnih lica.

Opšti uslovi za stjecanje prava vlasništva po ovom osnovu, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, su slijedeći:

1. mora se raditi o pokretnoj stvari (ne može nekretnina),2. sticalac mora biti savjestan (nije znao niti je mogao znati da stvar

pribavlja od nevlasnika),3. pravni osnov pribavljanja pokretne stvari mora biti teretni, naplatni

pravni posao (ne može povodom besplatnog pravnog posla, npr. poklona).

Uz navedene opšte uslove za sticanje prava vlasništva po ovom osnovu, potrebno je da bude ispunjen i jedan od sljedećih uslova (alternativno):

1. da je stvar pribavljena od nevlasnika koji se inače bavi stavljanjem takvih stvari u promet (npr. zlatar koji vrši prodaju nakita), ili

2. da je stvar pribavljena od nevlasnika kojem je pravi vlasnik stvar predao u posjed na osnovu nekog pravnog posla koji nije osnov za sticanje vlasništva (npr. ugovori o zakupu, posudbi, posluzi), ili

3. da je stvar pribavljena na javnoj prodaji/dražbi.

Raniji vlasnik stvari, iako je na njoj izgubio pravo vlasništva, može zahtjevati povrat stvari samo ukoliko ona za njega ima poseban značaj (afekcionu vrijednost). (npr. stvar je uspomena od oca.) Ovaj zahtjev može postaviti u roku od 1 godine od dana kada je izgubio pravo vlasništva, uz obavezu da sticaocu nadoknadi prometnu vrijednost stvari.

11

f) Stjecanje prava vlasništva okupacijom napuštene stvari

Okupacija je uzimanje u posjed napuštene pokretne stvari s namjerom da se postane vlasnik (tj. s namjerom njenog prisvajanja u svoju korist).

Napuštene stvari su one koje su od vlasnika vidno napuštene (npr. bacanjem na smeće). Napuštenim se ne mogu smatrati izgubljene stvari.

Okupacijom se ne može steći pravo vlasništva na nekretnini, jer napuštene nekretnine postaju državno vlasništvo.

g) Sticanje prava vlasništva odvajanjem plodova

Plodovi su sporedne pokretne stvari koje periodično daje glavna stvar. Mogu biti prirodni i civilni.

Do odvajanja, plodovi se smatraju sastavnim dijelom glavne stvari i pripadaju njenom vlasniku. Kao samostalni objekt prava, plodovi se smatraju tek odvajanjem od glavne stvari.

Pravilo je da je vlasnik stvari ujedno i vlasnik odvojenih plodova. Međutim, ako se glavna stvar nalazi kod plodouživaoca ili zakupca, po osnovu zaključenog ugovora o plodouživanju ili zakupu, onda su oni vlasnici odvojenih plodova.

B. STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA NA OSNOVU PRAVNOG POSLA (DERIVATIVNO)

Derivativnim načinom sticanja prava vlasništva sticalac svoje pravo vlasništva izvodi iz prava prethodnika.

Pravo vlasništva se u ovakvim slučajevima zasniva zaključenjem ugovora (pravni osnov), a stiče se različito, u zavisnosti da li se radi o pokretnim stvarima ili o nekretninama.

Kada su u pitanju nekretnine, potrebno je da se zaključi pismeni ugovor o prodaji, koji, prema Zakonu o notarima, podliježe notarskoj obradi i ovjeri. Ako je ugovor potpisan, a isti nije obrađen i potpisi nisu ovjereni kod Notara, ugovor je ništav, a ako su na osnovu takvog (ništavog) ugovora ugovorne strane ispunile svoje obaveze, pravilo je restitucije, a ako nije moguća onda se daje naknada u novcu. Kriteriji koje će sud koristiti u ovom slučaju jeste cijena u momentu donošenja odluke.

Pravo vlasništva na nekretnini se stiče u momentu upisa tog prava u zemljišnu knjigu. Ovaj upis se vrši pod uslovom da je sticalac savjestan, a savjesnost se pretpostavlja. Ako postoji više savjesnih sticalaca (nekretnina je prodata više lica), pravo na upis u zemljišnu knjigu ima onaj kojem je stvar predata u posjed, a ako je nekretnina u posjedu prenositelja prava vlasništva, pravo na upis ima onaj koji je prvi zaključio ugovor (stekao pravni osnov).

12

Kada su u pitanju pokretne stvari, pravni posao je punovažan i kada se zaključi u usmenoj formi, a pravo vlasništva se stiče predajom stvari u posjed sticaoca.

Predaja se smatra izvršenom i u slučaju simbolične predaje stvari: a) predajom isprave (npr. tovarnog lista, skladišnice i sl.), b) uručenjem nekog dijela stvari (npr. ključeva automobila), te c) izdvajanjem - kada su u pitanju generičke stvari (npr. sipanje

određenih količina pšenice u vreće).

Izuzetak od navedenog pravila, kada se pravo vlasništva na pokretnoj stvari stiče već u trenutku zaključenja ugovora, su 3 slučaja tzv. fiktivne prodaje:

1) kada se stvar od ranije nalazila u posjedu sticaoca, ali po nekom drugom pravnom osnovu koji nije osnov za sticanje prava vlasništva (npr. po osnovu ugovora o posudbi ili čuvanju);

2) kada sticalac i dalje ostavi stvar u posjedu prenositelja prava, koji stvar nastavlja da posjeduje po nekom drugom pravnom osnovu (npr. po osnovu ugovora o čuvanju);

3) kada se stvar nalazi u posjedu trećeg lica.

C. STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA ODLUKOM DRŽAVNOG ORGANA

Načini sticanja prava vlasništva odlukom državnog organa su: a) eksproprijacija, b) arondacija,c) komasacijad) i uzurpacija.

U ovim slučajevima, lice postaje vlasnik u momentu pravosnažnosti rješenja ili odluke nadležnog organa.

a) Eksproprijacija (Zakon o eksproprijaciji FBiH - "Sl. nov. FBiH", br.70/07).Eksproprijacija je prelaz nekretnine u privatnom vlasništvu

određenog lica u državno vlasništvo, kada to zahtjeva opći interes (npr. radi izgradnje puteva, željeznice i sl.).

Za oduzeto pravo vlasništva, ranijem vlasniku pripada pravo na punu naknadu. Prvo se nastoji postići sporazum o visini naknade, a ako se sporazum ne postigne, spis se dostavlja nadležnom općinskom sudu, koji će u vanparničnom postupku odrediti naknadu.

b) ArondacijaArondacija (zaokruživanje) je oduzimanje zemljišta određenom licu i

pripajanje tog zemljišta u korist drugog lica, radi racionalnije obrade zemljišta. Za oduzeto pravo vlasništva, ranijem vlasniku pripada pravo na naknadu, i to zemljoradniku ustupanjem drugog zemljišta, a nezemljoradniku

13

naknada u novcu. Ako se korisnik arondacije i raniji vlasnik ne sporazumiju o naknadi, spis se dostavlja nadležnom općinskom sudu, koji će u vanparničnom postupku odrediti naknadu.

c) KomasacijaKomasacija je način uređivanja zemljišnih površina, tako da se na

određenom (tzv. komasacionom) području sačinjenom od usitnjenih i nepravilnih parcela, bez obzira u čijem su vlasništvu, formira manji broj većih i pravilnih parcela.

Nakon toga se vrši raspodjela zemljišta iz komasacione mase, tako da svaki učesnik dobije zemljište približno iste površine i kulture koje je imao prije komasacije.

d) Uzurpacija (zemljišta u državnom vlasništvu)Uzurpacija je svako samovlasno zauzimanje zemljišta ili držanje

zemljišta u državnom vlasništvu.Uzurpantu odn. njegovim nasljednicima se pod određenim uslovima može

priznati pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu. Postupak provodi nadležna općinska služba za imovinsko-pravne poslove.

D. STICANJE PRAVA VLASNIŠTVA NASLJEĐIVANJEM

Nasljednik postaje vlasnik momentom smrti ostavioca-Tim momentom nasljednik postaje i posjednik (tzv. idealni posjednik), iako

de facto ne drži stvar u posjedu (što je izuzetak od pravila) i od tog momenta pripadaju mu sva vlasnička prava i prava posjeda, uključivo prava na zaštitu.

ZAŠTITA PRAVA VLASNIŠTVA

Pravo vlasništva se štiti vlasničkim tužbama, a to su:

1) Rei Vindicatio - tužba za vraćanje stvari u posjed - sud odlučuje rješenjem!

2) Actio Publiciana - tužba za predaju stvari radi jačeg prava – sud odlučuje rješenjem!

3) Actio Negatoria - tužba kojom se zahtjeva zaštita od uznemiravanja prava vlasništva (nema oduzimanja) – sud odlučuje presudom!

Za razliku od tužbe za smetanje prava posjeda, vlasničke tužbe ne zastarjevaju.

Rei Vindicatio i Actio Publiciana (tužba iz pretpostavljenog vlasništva) odnose se na predaju (vraćanje) stvari, a Actio Negatoria se odnosi na zaštitu od uznemiravanja vlasništva (bez oduzimanja).

1) REI VINDICATIO – „tužba za vraćanje stvari u posjed“

14

Ovo je najčešća vlasnička tužba.Ovu tužbu može podnijeti vlasnik (aktivno legitimiran), protiv

posjednika nevlasnika koji neovlašteno drži stvar (pasivno legitimiran), postavljanjem tužbenog zahtjeva da mu se stvar preda u posjed i da mu se naknade troškovi postupka.

U postupku po ovoj tužbi, tužilac mora: 1) dokazati da je vlasnik stvari (ZK izvadak), 2) odrediti identitet stvari i 3) dokazati da se individualno određena stvar nalazi kod

tuženog bez pravnog osnova.

Kada se postavlja tužbeni zahtjev, onda se mora voditi računa o savjesnosti posjednika, jer se sporedni zahtjevi mogu postaviti u zavisnosti od toga da li je savjestan posjednik ili ne.

Ako je tuženi savjestan posjednik, onda on: dužan je vratiti stvar vlasniku zajedno sa plodovima koji nisu ubrani; ne odgovara za pogoršanje ili propast stvari do kojih je došlo za

vrijeme savjesnog posjeda; ima pravo na naknadu nužnih troškova održavanja, korisnih

troškova u obimu u kojem je vrijednost stvari povećana, te troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari (uz mogućnost da traži odvajanje ako je ono moguće);

može stvar zadržati dok mu vlasnik ne nadoknadi nužne i korisne troškove.

Ako je tuženi nesavjestan posjednik, onda on: dužan je stvar vratiti vlasniku zajedno sa svim plodovima koje je

stvar dala za vrijeme posjedovanja, a ako plodove nije ubrao ili je ubrane plodove potrošio, otuđio ili uništio, dužan je vlasniku platiti naknadu;

dužan je naknaditi štetu koja je nastala na stvari, osim ako bi ta šteta nastala i da se stvar nalazila kod vlasnika;

ima pravo na naknadu nužnih troškova koje bi imao i vlasnik da se stvar nalazila kod njega, a pravo na naknadu korisnih troškova samo ako su korisni lično za vlasnika, dok nema pravo na naknadu troškova koje je učinio radi svog zadovoljstva ili uljepšavanja stvari.

Savjestan posjednik postaje nesavjestan od momenta kada mu je tužba uručena. Tužilac može dokazivati da je savjesnost i ranije prestala, ali se do momenta uručenja tužbe ona pretpostavlja.

Pravo da se potražuju naknade zastarjeva u roku od 3 godine od dana predaje stvari vlasniku.

2) ACTIO PUBLICIANA – „tužba za predaju stvari radi jačeg prava“, tzv. „tužba pretpostavljenog vlasnika“

15

To je tužba koja se podnosi kada neko smatra da ima jače pravo na posjed.

Na podnošenje tužbe aktivno je legitimirano lice koje je pribavilo individualno određenu stvar po pravnom poslu i na zakonit način, a u momentu pribavljanja nije znalo ili nije moglo znati da nije postalo vlasnik stvari. Tužilac se zove i pretpostavljeni vlasnik. Npr. kada su dva lica zaključila ugovor o prodaji nekretnina koji je punovažan i izvršen, ali kupac nije postao vlasnik, jer nije izvršio upis u zemljišnoj knjizi (kod prodaje nekretnina, kupac ne postaje vlasnik momentom zaključenja ugovora, već momentom upisa u zemljišnu knjigu). Ako je u ovom slučaju, kupcu posjed oduzelo lice koje nema pravnog osnova, tada kupac (pretpostavljeni vlasnik) može podnijeti ovu tužbu i tražiti da sud obaveže tog posjednika da mu preda stvar u posjed.

Tužba sadrži tužbeni zahtev kojim se traži povrat stvari od osobe koja tu stvar drži po slabijem pravnom osnovu ili bez pravnog osnova . Ako i tuženi ima neki pravni osnov, pa se poziva na njega, jači pravni osnov ima lice koje je predmet pribavilo teretnim pravnim poslom u odnosu na lice koje je stvar pribavilo besplatno, a ako su im pravni osnovi jednaki, prvenstvo ima lice kod koga se stvar nalazi u posjedu.

Povodom ovakve tužbe, tužilac mora dokazati:1. da je tražena stvar individualno određena;2. da je njegov posjed zakonit (savjesnost se pretpostavlja);3. da je posjed tuženog bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

U odnosu na prava i obaveze pretpostavljenog vlasnika prema savjesnom, odn. nesavjesnom posjedniku u pogledu plodova, otuđenja i uništenja stvari i naknade, primjenjuju se pravila izložena kod rei vindicatio.

3. ACTIO NEGATORIA - tužba kojom se zahtjeva zaštita od uznemiravanja prava vlasništva (bez oduzimanja)

Ovdje se radi o vlasničkoj tužbi zbog uznemiravanja vlasništva, a da posjed stvari nije oduzet.

Tužba može biti podnesena od strane vlasnika ili pretpostavljenog vlasnika protiv osobe koja ga protivpravno uznemirava u korištenju stvari.

Tužilac mora dokazati:1. da je vlasnik ili pretpostavljeni vlasnik,2. da je tuženi učinio uznemiravanje, kojim ometa ili ograničava njegovo

pravo vlasništva.

Uznemiravanje može biti učinjeno:a) radnjom koja čini smetanje posjeda, a koja nije

oduzimanje posjeda,b) prisvajanjem prava služnosti.

Tužbeni zahtjev glasi da sud utvrdi: 1. da je tuženi izvršio uznemiravanje i

16

2. da je dužan da sa uznemiravanjem prestane, te da se ubuduće uzdrži od uznemiravanja pod prijetnjom izvršenja.

Za razliku od postupka po rei-vindikacionoj tužbi i tužbi pretpostavljenog vlasnika (actio publiciana), gdje sud donosi rješenje, u postupku po ovoj tužbi sud odlučuje presudom!!!

Presuda donesena u ovom postupku ima snagu izvršnog naslova, što znači da u slučaju ponovnog uznemiravanja nije potrebno podnositi novu tužbu, već je na osnovu pravila izvršnog postupka moguće koristiti odgovarajuće pravno sredstvo. Pored zahtjeva koji se odnosi na prestanak uznemiravanja, može se postaviti i zahtjev za naknadu štete ukoliko je ista pričinjena uznemiravanjem.

PRESTANAK PRAVA VLASNIŠTVA

Vlasništvo prestaje u slijedećim slučajevima:1. kada druga osoba stekne pravo vlasništva na istoj stvari,2. napuštanjem stvari (kada je njen vlasnik na nesumnjiv način izrazio

slobodnu volju da više ne želi da ima vlasništvo na stvari - takvu izjavu može dati pred nadležnim organima, nakon čega se donosi rješenje kojim se utvrđuje da je stvar napuštena),

3. propašću stvari,4. ako je drugim zakonom to posebno određeno (npr. oduzimanje stvari

u javnom interesu u slučajevima eksproprijacije, arondacije, komasacije i uzurpacije).

II STVARNE SLUŽNOSTI

Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima regulisane su stvarne služnosti, ustanovljene u korist svakodobnog vlasnika neke nekretnine.

Služnosti mogu biti i lične - ustanovljene u korist određenog lica, a regulisane su pravnim pravilima OGZ-a (Austrijski građanski zakon).

Stvarna služnost je pravo vlasnika određene nekretnine (povlasnog dobra) da: za potrebe te nekretnine (povlasnog dobra), vrši određene radnje

na nekretninama drugog vlasnika (poslužnog dobra) ili zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdrži od vršenja

određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.Stvarna služnost se može zasnovati na određeno i neodređeno

vrijeme.Prema sadržaju dijele se na pozitivne i negativne:

1. Pozitivne služnosti ovlašćuju titulara služnosti da za potrebe svog povlasnog dobra obavlja određene radnje na nekretnini drugog lica, vlasnika poslužnog dobra, (npr. da prelazi preko susjedovog zemljišta), ali samo u situaciji kad ne bi mogao koristiti svoje nekretnine,

17

2. Negativne služnosti ovlašćuju titulara da zahtijeva od vlasnika poslužnog dobra da se uzdržava od određenih radnji na koje bi inače kao vlasnik imao pravo, (npr. da zahtijeva od susjeda da kišnicu sa svog krova, koja navodnjava njegovo zemljište, ne odvodi, ne kanališe na drugo zemljište).

Karakteristike stvarnih služnosti su:1. Da postoje na tuđoj stvari,2. Da se od vlasnika poslužne nekretnine zahtjeva određeno trpljenje ili

uzdržavanje,3. Da se vrše „civiliter“, što znači da se vrše na način da se što manje

opterećuje poslužno dobro,4. Da, ako je za vršenje stvarne služnosti potrebno korištenje nekog uređaja

ili preduzimanje neke radnje, troškove postavljanja tog uređaja snosi vlasnik povlasnog dobra. Ukoliko taj uređaj koristi i vlasnik poslužnog dobra onda i on, srazmjerno, snosi te troškove.

Stvarne služnosti se zasnivaju:

1. Pravnim poslom: To može biti ugovor (u pismenoj formi) ili testament. Pravni posao je samo pravni osnov za sticanje prava služnosti, a za nastanak služnosti kao stvarnog prava je potreban upis u zemljišnu knjigu

2. Odlukom suda i drugog državnog organa: Sud, odnosno nadležni državni organ će svojom odlukom zasnovati pravo služnosti kada vlasnik povlasnog dobra u cijelosti ili djelimično ne može koristiti svoje dobro bez korištenja nekretnine drugog lica. U tom slučaju, pravo služnosti se stiče pravosnažnošću odluke, mada zakonom može biti određeno i drugačije. Na zahtjev vlasnika poslužnog dobra, utvrđuje se naknada u njegovu korist.

3. Dosjelošću: Pretpostavka za sticanje stvarne služnosti putem dosjelosti je faktičko korištenje (najčešće prolaz preko nečijeg zemljišta) u trajanju 20 godina, bez protivljenja vlasnika poslužnog dobra. Kako se ovdje radi o originarnom sticanju prava služnosti, eventualni naknadni upis prava u zemljišnu knjigu ima samo deklaratoran karakter.

ZAŠTITA PRAVA SLUŽNOSTI

Stvarna služnost se štiti posebnom, konfesornom tužbom.Ativno je legitimisan vlasnik povlasnog dobra, a pasivno, u pravilu,

vlasnik poslužnog dobra, ali se ova tužba se može podnijeti i protiv svake treće osobe koja vlasnika povlasnog dobra ometa u korištenju tog prava.

Vlasnik povlasnog dobra ovu tužbu podnosi radi utvrđenja već stečenog prava služnosti, najčešće ako je pravo stekao dosjelošću, pa od suda traži da to utvrdi (konstatuje)

Tužilac u ovoj parnici mora dokazati:1. postojanje prava služnosti,2. da je on vlasnik povlasnog dobra, a da je tuženi vlasnik poslužnog dobra, 3. da ima pravni interes za podnošenje tužbe (najčešće je to osporavanje da

mu pripada pravo služnosti).

18

Tužbeni zahtjev glasi da se utvrdi da tužiocu, kao vlasniku određene nekretnine, pripada pravo služnosti na određenim nekretninama tuženog (npr. pravo služnosti pješačkog prolaza-određuje se precizno u kojoj širini, dužini). U pravilu se pravi i skica koja je sastavni dio izreke presude.

Zaštita stvarne služnosti može se ostvariti i tužbom zbog smetanja posjeda prava služnosti, ako se podnese u zakonom propisanim rokovima za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda (30 dana – subjektivni rok i 1 godina – objektivni rok).

PRESTANAK PRAVA SLUŽNOSTI Stvarna služnost prestaje:1. kada ista osoba postane vlasnik povlasnog i poslužnog dobra,2. propašću poslužne i/ili povlasne nekretnine, 3. jednostranom izjavom korisnika služnosti da se odriče prava, 4. protekom vremena za koje je služnost zasnovana, 5. odlukom suda da se služnost ukida (ako je utvrđeno da je služnost izgubila

razumnu svrhu),6. ako je služnost stečena dosjelošću, za njen prestanak potrebno je nevršenje

služnosti kroz period 20 god. 7. jedan od načina može biti i taj da se vlasnik posl. dobra protivi korištenju

određene služnosti, a vlasnik povl. dobra u periodu od 3 g. ne vrši služnost. Ako se povlasna nekretnina, u korist koje je služnost uspostavljena, podjeli, konstituirana služnost ostaje u korist svih dijelova. Ako se podijeli poslužna nekretnina, služnost ostaje samo na dijelovima na kojima je vršena.

III dio: PRAVO ZALOGE

Pravo zaloge je pravo na tuđoj pokretnoj ili nepokretnoj stvari, odnosno na tuđem pravu, na osnovu kojeg zalogoprimcu pripada ovlaštenje da se iz založene stvari, odnosno prava, namiri ako mu njegovo dospjelo potraživanje ne bude na vrijeme izmireno. Povjerilac se namiruje na način što od suda traži prodaju stvari i izmirenje duga od ostvarene cijene.

Predmet zaloge mogu biti:a) pokretne stvari i prava (potraživanja, autorsko pravo, pravo patenta i sl) –

pignus;b) nepokretne stvari – hipoteka;

Zaloga na nekretninama (hipoteka) je regulisana Zakonom o vlasničko-pravnim odnosima, a zaloga na pokretnim stvarima i pravima Zakonom o obligacionim odnosima.

HIPOTEKA

19

Hipoteka je pravo zaloga na nekretnini, koja ovlašćuje hipotekarnog povjerioca da se iz založene nekretnine namiri, ako njegovo dospjelo potraživanje prema dužniku ne bude blagovremeno ispunjeno. Realizacija takvog ovlaštenja ostvaruje se sudskom prodajom založene nekretnine na javnoj prodaji. Prodaja se vrši po pravilima izvršnog postupka.

Hipoteka nastaje na osnovu:

1) pravnog posla – za nastanak hipoteke je potreban upis u zemlj. knjigu;

2) sudske odluke – za nastanak hipoteke je potreban upis u zemlj. knjigu;

3) po zakonu – nastaje kada se steknu zakonski uslovi;

Upis hipoteke se vrši u javnoj (zemljišnoj) knjizi. Hipotekarnom povjeriocu pripada pravo prvenstva u odnosu na

ostale povjerioce koji na nekretnini nemaju zasnovanu hipoteku, a kada postoji više hipotekarnih povjerilaca, pravo prvenstva na namirenje ima onaj koji je ranije zasnovao hipoteku.

Hipoteka se odnosi na cijelu nekretninu i na njene plodove koji nisu odvojeni od glavne stvari i na druge sastavne dijelove i pripatke, kao i na poboljšanja stvari, ako je do njih došlo nakon zasnivanja hipoteke.

Hipoteka se može zasnovati i na idealnom suvlasničkom dijelu nekretnineZa jedno potraživanje može se zasnovati hipoteka na više nekretnina

- tzv. zajednička ili simultana hipoteka. Primjenjuje se kada se iz vrijednosti jedne nekretnine potraživanje ne može namiriti u cjelosti.

Hipoteka je nedjeljiva, što znači da založena nekretnina osigurava potraživanje povjerioca do potpunog ispunjenja obaveze, bez obzira na eventualne situacije kada je poslije došlo do podjele nekretnine.

Postoji mogućnost prenosa hipoteke, ali samo zajedno sa prenosom potraživanja osiguranog hipotekom, i to bez pristanka hipotekarnog dužnika.

Hipotekarni povjerilac može zasnovati hipoteku na postojećoj hipoteci u korist treće osobe bez pristanka hipotekarnog dužnika - tzv. nadhipoteka. Do toga može doći kada hipotekarni povjerilac ima obavezu (dug) prema trećem licu, pa radi obezbjeđenja takvog potraživanja trećeg lica vrši zalaganje hipoteke, uz napomenu da se ovim ne vrši prenos hipoteke na to lice.

Ako hipotekarni dužnik pogoršava stanje založene nekretnine i time smanjuje njenu vrijednost, hipotekarni povjerilac može tražiti da sud naloži hipotekarnom dužniku da se od takvog ponašanja uzdrži, a ako ovaj i dalje nastavi sa pogoršanjem stanja založene nekretnine, hipotekarni povjerilac ima pravo zahtjevati namirenje i prije dospjelosti svog potraživanja.

Prestanak hipoteke

Hipoteka prestaje:1) kada prestane potraživanje zbog kojeg je zasnovana

hipoteka, (npr. hipotekarni dužnik plati potraživanje obezbjeđeno hipotekom i dr.)

20

2) kada se hipotekarni povjerilac odrekne hipoteke, (izjava o odricanju mora biti sačinjena u pismenom obliku i data kod nadležnog organa koji vodi javnu knjigu gdje je hipoteka upisana)

3) kada ista osoba postane nosilac prava vlasništva i prava hipoteke na istoj stvari i

4) kada nekretnina koja je bila opterećena hipotekom propadne, a ne bude obnovljena.

Postoje odredbe (klauzule) ugovora o hipoteci koje su zabranjene i

ništave (ne proizvode pravno dejstvo ako se ugovore), a to su: 1) odredba da hipotekarni povjerilac postaje vlasnik založene

nekretnine, ako založni dužnik ne izmiri svoju obavezu po dospjelosti potraživanja;

2) odredba da hipotekarni povjerilac ima pravo ubiranja plodova koje ta nekretnina daje ili iskorištavanja nekretnine na drugi način.

ZEMLJIŠNI DUG – Radi se o stvarno-pravnom osiguranju nepokretnosti, koji nije akcesorne prirode kao hipoteka. To je ustvari hipoteka bez potraživanja (Zakon o stečaju, Zemljišne knjige, Notari).

IV dio: POSJED

Posjed je faktička vlast na stvari. Za razliku od posjeda, vlasništvo je pravna vlast nad stvari. Postoji posjed stvari i posjed prava (npr. posjed prava stvarne služnosti ima osoba koja faktički koristi nekretninu druge osobe za prolaz i sl.). Posjed se sastoji od: 1. posjedovanja, 2. korištenja i 3. raspolaganja - koje se mora vršiti u skladu sa namjenom i prirodom stvari.

Posjed može biti: a) neposredni - Neposredni posjednik je onaj ko vrši faktičku vlast na

stvari, kod koga se stvar nalazi. b) posredni - Ako neposredni posjednik preda stvar drugom licu po

nekom pravnom osnovu, koji nije osnov za sticanje prava vlasništva, (po osnovu zakupa, čuvanja stvari, posluge i sl.), tada lice koje je dalo stvar u posjed postaje posredni posjednik, a ovaj kojem je stvar data u posjed postaje neposredni posjednik.

I neposredni i posredni posjednik imaju pravo na posjedovnu zaštitu. To znači da oni mogu podnijeti tužbu zbog smetanja posjeda u odnosu na sva treća lica (tj. protiv svakog onog ko ih uznemirava ili im oduzima posjed), a to isto pravo imaju i međusobno.

21

Suposjedništvo postoji kada više osoba ima posjed na jednoj stvari. Suposjednici imaju pravo na zaštitu u odnosu na treća lica i u odnosu na drugog suposjednika ukoliko ih ometa u posjedu.

Od posjeda treba razlikovati detenciju (držanje stvari). Detentor je osoba koja na osnovu radnog odnosa vrši vlast nad stvari tj. drži neku stvar prema uputama drugoga. Detentor se ne smatra posjednikom, već samo držaocem stvari. On nema pravo na posjedovnu zaštitu.

Posjed, također, može biti:

a) Zakonit: Ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu, podobnom za sticanje prava vlasništva, te ako nije pribavljen vi, clam i precario (što znači silom, prevarom i zloupotrebom prava). Jedino pod ovim uslovima možemo govoriti o zakonitom posjedu, a to će biti značajno i kroz zaštitu posjeda.

b) Savjestan: Ako posjednik ne zna, niti bi mogao znati da stvar koju drži u posjedu nije njegova. Savjesnost se pretpostavlja, a onaj ko tvrdi suprotno mora to i dokazati.

c) Idealni posjed: Postoji u slučaju kad nasljednik postane posjednik u času smrti ostavioca, neovisno od toga što nije stekao faktičku vlast na stvari. Ovim se štiti nasljednik i njegova prava jer mu od tog momenta pripada pravo na posjedovnu zaštitu, čak i ako nema faktički posjed.

PRESTANAK (GUBITAK) POSJEDA

Kada posjednik prestane da vrši faktičku vlast na stvari, on gubi posjed. Od ovog pravila ima izuzetak. Posjed se ne gubi kada je posjednik, neovisno od svoje volje, privremeno spriječen vršiti faktičku vlast na stvari (npr. bolest, elementarna nepogoda, rat i sl.). ZAŠTITA POSJEDA

Posjednik ima pravo na zaštitu zbog protivpravnog uznemiravanja i oduzimanja posjeda, a to se jednom rječju naziva smetanje posjeda.

Posjednik tu zaštitu može ostvariti kod suda podnošenjem tužbe zbog smetanja posjeda, protiv svakog onog ko ga na bilo koji način uznemirava ili mu oduzima posjed.

Tužilac je posjednik (aktivno legitimisan), a tuženi osoba koja je napravila smetanje (pasivno legitimisan).

U tužbi zbog smetanja posjeda tužilac mora da dokaže: 1. da je imao faktički posljednji mirni posjed na određenoj stvari i 2. da ga je učinilac ometao u posjedu.

U tužbi se, također, mora navesti

1. čin smetanja, 2. vrijeme smetanja i 3. osobu koja je to uradila.

22

Tužbeni zahtjev glasi na uspostavu ranijeg posjedovnog stanja. Dakle, tužilac traži od suda da se na temelju utvrđenih dokaza donese rješenje kojim će se utvrditi da se tužitelj nalazi u mirnom faktičkom posjedu i da ga je tuženi omeo u posjedu, te da mu se naloži da uspostavi ranije posjedovno stanje i da se ubuduće kani takvog i sličnog smetanja pod prijetnjom novčane kazne, kao i da naknadi troškove spora i to sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja. Kada je oduzeta stvar, traži se vraćanje.

Tužba zbog smetanja posjeda može se podnijeti sudu u zakonom određenim rokovima. Subjektivni rok je 30 dana i taj rok se računa od dana saznanja za učinjeno smetanje i učinioca. Objektivni rok je 1 godina i on teče od dana učinjenog smetanja. Po proteku tih rokova, posjednik gubi pravo na posjedovnu zaštitu. Sud će prvo cijeniti da li je tužba podnijeta u zakonom propisanom roku. Ako je rok protekao, donosi se rješenje kojim se tužba odbija.

OBIM PRUŽANJA ZAŠTITE POSJEDA

Sud pruža zaštitu posjedniku u onom obimu u kojem je posjed postojao prije nastalog smetanja.

U postupku po tužbi za smetanje posjeda, raspravljanje je ograničeno samo na utvrđenje:

1. posljednjeg faktičkog mirnog posjeda i 2. čina smetanja.

Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed i pravnom osnovu za sticanje posjeda. Onaj ko smatra da mu pripada pravo na posjed, to može utvrditi u posebnoj parnici neovisno od odluke koja se donosi u postupku po tužbi zbog smetanja posjeda. Ovaj postupak je hitan, jer mu je cilj da zaštiti posjed ma kakav da je, pa je zbog svega toga raspravljanje ograničeno na ove dvije činjenice i ovakvom odlukom koja se donosi u ovom postupku ne rješava se definitivno pravo na posjed jer se o tome uopće ne razgovara. Prema tome, ako je neko vlasnik predmeta koji se nalazi u posjedu druge osobe, koja je zaštićena ovom tužbom, to pravo može zaštiti rei vindikacionom tužbom.

Posjednik ima pravo na posjedovnu zaštitu i u slučaju ako je posjed pribavio silom, prevarom i zloupotrebom prava (vi, clam, precario), i to u odnosu na svakog drugog ko ga uznemirava ili mu oduzima posjed, izuzev u odnosu na lice od koga je na taj način pribavio posjed. Ukoliko je raniji posjednik vratio posjed u zakonom propisanim rokovima za podnošenje tužbe za smetanje posjeda (subjektivni rok), ne može se zaštiti.

Smetanje posjeda pretpostavlja protupravno postupanje. Nema osnova za posjedovnu zaštitu ako je smetanje učinjeno:

a) na osnovu zakonskog ovlaštenja, b) odluke nadležnog organa ili c) uz pristanak posjednika.

Posjednik ima pravo i na samopomoć protiv onoga ko ga uznemirava ili ko mu je uzeo posjed i to ako su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: (slično nužnoj odbrani, odnosno krajnjoj nuždi iz krivičnog prava)

23

1. da je opasnost neposredna, 2. da je samopomoć nužna i 3. da je način vršenja samopomoći adekvatan

okolnostima.

Ako mu je stvar oduzeta on ima pravo stvar vratiti odmah, a najkasnije u rokovima predviđenim za podnošenje tužbe zbog smetanja posjeda.

Suposjednik uživa istu zaštitu kao i posjednik u odnosu na treće osobe, kao i u odnosu na drugog suposjednika.

Odluka suda po tužbi za smetanje posjeda se donosi u vidu rješenja! U izreci tog rješenja stoji i zabrana tuženom da ubuduće smeta posjed i navodi se novčana kazna.

V dio: PRAVA STRANIH LICA

Odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima regulisana su i prava stranaca. Strana pravna i fizička lica mogu, pod određenim

uslovima, biti nosioci prava vlasništva na pokretnim i nepokretnim stvarima kao i domaća lica, ako zakonom nije drugačije određeno.

Strana pravna i fizička lica mogu steći pravo vlasništva na području FBiH na zemljištu i zgradi nasljeđivanjem, ako međudržavnim ugovorom nije drugačije određeno.

Ako strano fizičko i pravno lice obavlja određenu privrednu djelatnost na području FBiH, tada može steći pravo vlasništva na poslovnim zgradama, prostorijama i zemljištu na kojem se objekti nalaze. Mogućnost sticanja može biti ograničena (npr. vezano za teritoriju-blizina vojnih objekata)

Zakonom je, pored ostalog, predviđena mogućnost da se za potrebe diplomatsko konzularnih predstavništava i njihovih organa i specijalnih agencija, kao i organa UN-a i EU, uz prethodnu pismenu saglasnost Federalnog ministra pravde, koje je dužno prethodno pribaviti mišljenje ministra vanjskih poslova BiH, mogu izdati u dugoročni zakup zgrade na kojima postoji pravo vlasništva. Dugoročni zakup može se zaključiti na period od 5 do 50 godina.

Strana fizička i pravna lica mogu biti ograničena u kupovini zbog principa reciprociteta.

PROMET NEKRETNINA Zakon o prometu nepokretnosti - preuzet po čl. 9. tačka 5. Ustava FBIH (Ovim zakonom se uređuju uvjeti i postupak po kojem se vrši promet nekretnina.)

Forma ugovora kojim se vrši promet nekretninom

24

Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva na nekretninama mora biti sačinjen u pisanom obliku i potpisi ugovorača moraju biti ovjereni kod suda.

Međutim, Zakonom o notarima, ovo pravilo je derogirano, jer je njime utvrđeno da ugovori na osnovu kojih se prenosi pravo vlasništva na nekretninama podliježu notarskoj obradi i ovjeri.

Ugovor koji ne ispunjava naprijed navedene uvjete je ništav i ne proizvodi pravno dejstvo. Ustaje se sa tužbom za utvrđenje ništavosti. Presuda ima deklarativan karakter.

Ništavi ugovori se ne mogu konvalidirati ispunjenjem. Ako ugovorne strane ispune obaveze iz takvog ugovora, to

ispunjenje ne znači ništa. Sve ono što je dato po osnovu takvog (ništavog) ugovora mora se vratiti, a ako to nije moguće, onda se daje novčana naknada po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Primjenjuje se restitucija u naturi, a ako restitucija nije moguća onda postoji obaveza davanje naknade po cijenama u vrijeme presuđenja.

Zakonom o izmjenama i dopunama ZPN-a iz 1994. godine preuzeto je pravilo o kojem se ranije govorilo, tj. da ugovor o prijenosu prava vlasništva na nekretninama mora biti sačinjen u pisanom obliku i potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

Ovim zakonom određeno je da su punovažni ugovori:1. zaključeni prije stupanja na snagu ovog zakona ako su sačinjeni u

pisanom obliku, ukoliko su ugovorne strane obaveze iz ugovora ispunile u cijelosti ili u pretežnom dijelu ili

2. ukoliko su u roku od 6 mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona ugovorne strane izvršile ovjeru potpisa.

Pravila se primjenjuju na predmete zatečene u radu pred sudovima ako nije donesena I - stepena presuda, odnosno ako je I - stepena presuda ukinuta.

Kada se prenosi pravo vlasništva na zgradi, prenosi se i pravo vlasništva na zemljištu pod zgradom i zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade. Pod zemljištem koje služi redovnoj upotrebi zgrade, smatra se zemljište koje je kao takvo utvrđeno važećim prostorno planskim dokumentom – regulacionim planom ili urbanističkim projektom, a ako takav plan prostornog uređenja nije donešen, ono se određuje rješenjem nadležnog općinskog organa uprave.

Pravo preče kupnje

Pravo preče kupovine ustanovljeno je u korist: a) suvlasnika (ako namjerava prodati svoj suvlasnički dio na građevinskom

objektu, stambenoj ili poslovnoj zgradi, stanu, poljoprivrednom zemljištu itd)

b) zakupca (ako je poslovna zgrada odn. prostorija izdata u zakup - zakupac ima pravo preče kupovine pod uslovom da je zgradu odnosno poslovnu prostoriju koristio najmanje 5 godina).

25

Prodavac koji želi da proda ovakve nekretnine dužan je da sačini i dostavi ponudu u pisanom obliku u kojoj mora navesti podatke o nepokretnosti i ZK oznake, kojima se utvrđuje identitet predmeta prodaje, navesti cijenu i druge uvjete prodaje. Ponudu mora dostaviti na pouzdan način (da ima dokaz o dostavi, npr. poštom preporučeno ili uz potpis primaoca).

Ponuđeni je dužan da se oglasi u roku od 30 dana, a ako u ovom roku ne obavijesti ponudioca o prihvatu ponude, smatraće se da ponudu ne prihvata.

Po proteku navedenog roka, prodavac nekretninu može prodati trećem licu, ali ne pod povoljnijim uvjetima. Ako proda po povoljnijim uvjetima (npr. po nižoj cijeni ili uz odgodu plaćanja ili uz plaćanje u obrocima) ili ako uopće ponudu nije izvršio licu u čiju korist je konstituirano pravo preče kupovine, onda to lice može ustati sa tužbom kod suda, kojom če tražiti poništenje ugovora i ustupanje te nekretnine njemu pod uvjetima pod kojima je prodaja izvršena trećem licu, s tim da prilikom podnošenja tužbe mora deponirati kupovnu cijenu, jer time dokazuje da ima ozbiljnu namjeru da kupi tu stvar.

Ovaj ugovor je rušljiv. Tužba za poništenje se može podnijeti u zakonom propisanim rokovima. Subjektivni rok je 30 dana, a računa se od dana saznanja za prodaju i uvjete prodaje. Objektivni rok je 1 godina od dana zaključenja ugovora. Ako propusti ovaj rok od godinu dana, nema nikakva prava.

Ako vlasnik ne izvrši prodaju nepokretnosti u roku od 1 godine po isteku roka za prihvatanje pounude, dužan je da kod ponovne prodaje postupi na naprijed navedeni način.

Odricanje od prava vlasništva

Vlasnik se može odreći prava vlasništva na nekretnini u korist općine, ako na toj nekretnini nema stvarnih tereta, osim stvarne služnosti. Izjavu o odricanju daje pred nadležnim organom općine. Nakon toga se donosi rješenje i dostavlja se u ZK ured.Ništavost pravnih poslova zaključenih nakon 30.04.1991.

Jednostrana izjava volje, kao i drugi pravni poslovi zaključeni nakon 30.04.1991., kojim je vlasnik nekretnine pod dejstvom prinude, prevare ili sile prenio pravo vlasništva na drugo fizičko ili pravno lice ne proizvode pravno dejstvo, odnosno takvi pravni poslovi su ništavi. Prema tome, ne predstavljaju pravni osnov za sticanje prava vlasništva.

Ništavi su pravni poslovi na temelju kojih su treća lica stekla pravo vlasništva na nekretninama pod naprijed navedenim uvjetima i slijedom toga svi upisi u javne knjige izvršeni na temelju jednostranih izjava i pravnih poslova sa navedenim nedostacima ništavi su i ne proizvode pravno dejstvo.

JAVNE KNJIGE O NEKRETNINAMA - ZEMLJIŠNE KNJIGE

26

Zakon o zemljišnim knjigama - predmet regulisanja ovog zakona je uređenje, vođenje, održavanje i uspostava zemljišnih knjiga, kao i upis nekretnina i prava na nekretninama u zemljišnim knjigama FBiH.

Zemljišna knjiga je javna knjiga u koju se upisuju i evidentiraju svi pravni odnosi vezani za nepokretnosti.

Ova evidencija se vodi kod zemljišnoknjižnih ureda općinskih sudova. Osnovana je po propisima donesenim 1930. godine. Nekretnine, u smislu ovog zakona, su zemljišta, zgrade, stanovi, poslovne prostorije, posebni djelovi zgrada i drugi građevinski objekti.

Zemljišna knjiga se sastoji od:1) glavne knjige, 2) zbirke isprava i 3) registara.

1) GLAVNA KNJIGA je skup zemljišnoknjižnih uložaka jedne katastarske općine.

Zemljišnoknjižni uložak je dio glavne knjige kojeg čine pojedini listovi te knjige i obuhvata jedno zemljišno-knjižno tijelo.Zemljišno-knjižni uložak čine:a) posjedovnica ili popisni list A-upisuju se nepokretnosti sa podacima

koji označavaju broj katastarske čestice, opis nepokretnosti (oranica, šuma, zgrada, dvorište), površina nepokretnosti i eventualne promjene kao što su otpisi katastarskih čestica u drugi zemljišno-knjižni uložak.

b) vlastovnica ili vlasnički list B - sadrži evidenciju pojedinih prava i njihovih titulara (pravo vlasništva, pravo raspolaganja, sa podacima kome to pravo pripada). U ovaj list se unose i podaci o pravnom osnovu po kome je neko lice steklo odgovarajuće pravo (npr. ugovor o prodaji), sa naznakom kada je ugovor zaključen i ovjeren. U ovaj list se upisuju i drugi podaci vezani za ograničenja raspolaganja s obzirom na ličnost upisnika vlasništva (npr. poslovna nesposobnost).

c) teretovnica ili teretni list C - u taj list se upisuju pravo zaloge (hipoteka), pravo stvarnih služnosti, pravo preče kupovine, otkupa, itd.

Katastarsku općinu čini određena teritorija u koju se upisuju zemljišta i zgrade jednog ili više naselja, a sastoji se iz skupa više katastarskih čestica.

Zemljišnoknjižno tijelo je ukupnost nepokretnosti jednog vlasnika ili suvlasnika koji se nalaze u istoj katastarskoj općini tako da čine jedno pravno jedinstvo (def. iz Zakona: « Zemljišnoknjižno tijelo se sastoji od jedne ili više katastarskih parcela koje se nalaze u istoj katastarskoj općini i na kojima postoje isti pravni odnosi »)Svako zemljišno-knjižno tijelo ima svoj poseban zemljišno-knjižni uložak sa posebnim brojem.

2) ZBIRKA ISPRAVA je skup isprava (ugovora, sudskih i drugih odluka) na osnovu kojih su izvršeni upisi u zemljišnoj knjizi kako bi se mogla kontrolirati ispravnost tih upisa.

27

3) POMOĆNI REGISTRI - čine ih pomoćne knjige koje omogućavaju lakše pronalaženje odgovarajućih podataka (registar parcela, dnevnik, registar vlasnika (tzv. abecedni imenik) – on sadrži spisak lica titulara ZK prava sa oznakom ZK uloška u kome su ta lica upisana u ZK).

Vrste upisa1. Uknjižba (intabulacija) – to je konačan upis sticanja,

prijenosa ili prestanka nekog zemljišno-knjižnog prava. Predmetom uknjižbe mogu biti stvarna prava, realni tereti i neka obligaciona prava.

2. Predbilježba (prenotacija) – to je uslovni upis koji ima privremeni karakter upisa sticanja, prijenosa i prestanka zemljišno-knjižnog prava. Tako će se u predbilježbi upisati da ugovor, odnosno potpisi na njemu, nisu ovjereni.

3. Zabilježba (abnotacija) – to je upis informativnog karaktera radi publikovanja važnih ličnih odnosa u pogledu ograničenja raspolaganja i upravljanja nekretninom (postojanje nekog spora, stavljanje nekog pod starateljstvo i sl.).

Sve vrste upisa se vrše na osnovu rješenja ZK ureda općinskog suda kod kojeg se vode knjige i na osnovu sudske odluke donesene u parničnom, vanparničnom, izvršnom i krivičnom postupku.

Taj upis se vrši na osnovu zahtjeva/molbe osobe u kojoj treba navesti kakav upis se traži, sa podacima o nekretninama i ispravama na osnovu kojih se traži upis. Uz zahtjev/molbu moraju se priložiti isprave.

Osnovna načela zemljišnoknjižnih prava su:1) Načelo upisa - Prema ovom načelu zemljišnoknjižno pravo može se

steći, prenijeti i prestati upisom u ZK. Ovo je važno za derivativno sticanje prava vlasništva. Neka prava se mogu steći i na originaran način (npr. pravo vlasništva i stvarne služnosti), pa je moguće da je neko lice upisano kao nosilac prava vlasništva u ZK, a da je drugo lice stvarni vlasnik. On je stvarni, ali vanknjižni vlasnik tog prava (dosjelošću se stiče pravo vlasništva istekom zadnjeg dana roka propisanog zakonom za sticanje prava vlasništva, pa je prema tome tim danom prestalo pravo vlasništva licu upisanom u ZK).

2) Načelo javnosti - Zemljišne knjige su javne knjige o nepokretnostima i svakome je dozvoljeno da ih razgleda. Prema tome, nitko se ne može pozivati na nepoznavanje onog što je upisano u ZK. Ovo načelo je jako značajno jer se ljudi pozivaju da su u zabludi i da nisu znali. Ovo načelo omogućava da se stranke ne pozivaju na zabludu.

3) Načelo pouzdanja u zemljišne knjige - Sve što je upisano u ZK u pravilu se smatra pravilnim i potpunim. Ovo načelo se ne odnosi na površinu katastarske čestice, jer ZK ne garantiraju istinitost, odnosno tačnost tih podataka.

4) Načelo prioriteta - Jače pravo ima onaj ko je ranije upisan. Prioritet se računa po vremenu prijema zahtjeva/molbe za upis u ZK uredu. Na zahtjevu/molbi se osim datuma prijema bilježi i čas kada je zahtjev/molba primljena. Ako su istog dana primljena dva zahtjeva/molbe, za upis istih nekretnina, prvi zahtjev/molba koji je dospio u ured uvažiće se, a drugi odbiti.

28

5) Načelo legaliteta - To znači da se upis može dozvoliti na osnovu isprave iz koje se može jasno zaključiti, odnosno, vidjeti da se radi o punopravnom pravnom osnovu i ako je zahtjev, odnosno sadržaj za upis u skladu sa zk stanjem. Ovlaštena lica u zk uredu dužna su provjeriti da li postoje neke zapreke zbog kojih upis ne bi bio dozvoljen.

Postupak za upis u zemljišnu knjigu

Uknjižba se može vršiti (ona je konačan upis) na temelju punovažnog pravnog osnova (ugovor o prodaji, zamjeni, darivanju-poklonu, sudska odluka i odluka organa uprava). Uknjižba bez pravnog osnova ne proizvodi pravno dejstvo i može se tražiti brisanje tako izvršenog upisa (tzv. brisovna tužba).

Zahtjev/molba za upis odnosi se prema licu koje je upisano kao ZK vlasnik ili suvlasnik (pretodnik), a zahtjev/molbu podnosi lice u čiju korist treba da se izvrši upis (sticalac).

Uz zahtjev/molbu se prilaže isprava koja može poslužiti kao pravni osnov za upis, odnosno prijepis sa jedne osobe na drugu.

Svaki ugovor na osnovu koga se vrši prenos prava vlasništva, bilo da se radi o poklonu, zamjeni itd., mora da sadrži klauzulu intabulandi. To je izjava ranijeg vlasnika da je saglasan da se izvrši prijenos vlasništva sa njega na novog vlasnika (kupca), bez čega nema upisa u zemljišnu knjigu.Katastarska evidencija (općine)

Pored ZK, nadležni organi općine vode katastarsku evidenciju. Svrha ove evidencije je ostvarenje tehničkih, ekonomskih, poreskih i statističkih ciljeva, izrada ZK, oporezivanje prihoda ostvarenih na nekretninama itd. U katastar se upisuju posjednici, a u ZK prava vlasništva. I u ZK postoje katastarske općine, nekretnine sa oznakama parcela. Ovi podaci se upisuju u ZK u A listu, a u katastru u posjedovnom listu. Katastar također posjeduje registar radi lakšeg snalaženja u podacima sadržanim u katastarskoj evidenciji.

Postupak za upis i promjene u posjedovnom evidenciji katastra vrše se po pravilima upravnog postupka.

Katastar se sastoji od katastarskih planova i katastarskog operata.Katastarski planovi sadrže podatke o položaju i obliku zemljišta i

objekata na tom zemljištu koji pripadaju jednoj katastarskoj općini. Katastarski operat čini zbirka popisa i pregleda koji sadrže podatke o

površini parcele, plodnosti, kvalitetu, bonitetu, klasi, katastarskom prihodu i posjednicima.

Osnovna jedinica u katastru je katastarska parcela. To je dio zemljišta koji pripada jednom ili više posjednika. Kat. čestice su označene brojem, a kad dođe do cijepanja, podjele parcela, onda ova, novonastala parcela, pored glavnog broja, dobiva još i podbroj, a on počinje od 1 pa nadalje.

ZAKON O ZAKUPU POSLOVNIH ZGRADA I PROSTORIJA

29

(preuzet po članu 9. tačka 5. Ustava FBiH - Ovim zakonom uređeni su načini i uvjeti pod kojima se mogu izdavati u zakup poslovne zgrade i prostorije.)

POSLOVNOM ZGRADOM smatra se zgrada namjenjena za vršenje poslovne djelatnosti, ukoliko se pretežnim dijelom koristi u tu svrhu.

POSLOVNOM PROSTORIJOM smatra se prostorija (jedna ili više), namjenjena za vršenje poslovne djelatnosti, koja po pravilu, čini jednu građevinsku cjelinu i ima zaseban glavni ulaz. Zajedničke prostorije u stambenim zgradama ne smatraju se poslovnim prostorijama, i ne mogu se izdavati pod zakup, ukoliko općinsko vijeće na drugačiji način to ne uredi.

Za zasnivanje zakupa potrebno je sačiniti ugovor o zakupu u pisanom obliku. Zakup poslovnih zgrada i poslovnih prostorija zasniva se ugovorom između zakupodavca i zakupca, i može se zaključiti na određeno ili neodređeno vrijeme. Ugovor koji nije zaključen u pismenom obliku ne proizvodi pravno dejstvo.

Zakupac se može useliti u poslovne prostorije tek nakon zaključenja ugovora o zakupu.

U vezi sa naprijed navedenim, ništav je sporazum, bez obzira u kom vidu zaključen:

1) kojim je jedna strana obećala imovinsku korist drugoj strani u cilju da ova njoj ili kome drugom izda poslovne prostorije u zakup.

2) kojim je zakupodavac ili treće lice obećalo zakupcu imovinsku korist ako zakupac isprazni poslovne prostorije u cilju da se u njih useli zakupodavac, ili neko treće lice.

3) kojim je jednoj strani obećana imovinska korist ako odustane od zaključenja ili od već zaključenog ugovora o zakupu poslovnih prostorija, u cilju da takav ugovor zaključi druga strana ili neko drugi.

Posredovanje pri zaključivanju ugovora o zakupu poslovnih prostorija mogu vršiti samo privredna društva, odnosno preduzeća ili pravna lica koja se bave tom djelatnošću. PRAVA I OBAVEZE ZAKUPODAVCA I ZAKUPCA

Zakupodavac je dužan da preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome se ona može upotrijebiti za svrhu određenu ugovorom i u tom stanju je održavati. Ako zakupodavac ne preda zakupcu poslovnu prostoriju u stanju u kome je bio dužan predati, zakupac ima pravo da odustane od ugovora ili da traži srazmjerno smanjenje zakupnine, ili da na teret zakupodavca dovede poslovnu prostonju u takvo stanje. Da bi ovo pravo izbora koristio, zakupac je dužan obavijestiti zakupodavca i ostaviti mu primjeran rok

Zakupac ima pravo poslovnu prostoriju da koristi samo za svrhu određenu ugovorom i prema ostalim uslovima iz ugovora. Pri korišćenju poslovne prostorije zakupac je dužan da postupa sa svom potrebnom pažnjom – pažnjom dobrog domaćina.

Zakupac je dužan:

30

1) plaćati zakupninu u vrijeme određeno ugovorom, a ako to vrijeme nije određeno ugovorom, zakupac je dužan zakupninu da plaća mjesečno unaprijed i to najkasnije do petog u mjesecu.

2) obavijestiti zakupodavca o potrebi popravke, ako nastane potreba da se na poslovnoj prostoriji radi njenog održavanja izvrši popravka. Ako zakupodavac u određenom roku ne izvrši popravku, zakupac ima pravo da na teret zakupodavca sam izvrši popravku ili da odustane od ugovora. Zakupac ima pravo na naknadu troškova koje je imao za popravke koje ne padaju na njegov teret.U hitnim slučajevima, zakupac može ove popravke izvršiti na teret zakupodavca i bez obavještavanja, ali u takvoj pravnoj situaciji, odgovara za štetu koju je tim propuštanjem nanio zakupodavcu.

3) o svom trošku na poslovnoj prostoriji izvršiti popravku čiju je potrebu sam prouzrokovao. Zakupac je dužan omogućiti zakupodavcu da potrebne popravke vrši

neometano, a zakupodavac da te popravke obavi na takav način da što manje ometa zakupca u korištenju zakupljene prostorije.

Zakupac ne odgovara za pogoršanje stanja poslovne prostorije do koga je došlo usljed njenog redovnog korišćenja, u skladu sa odredbama ugovora.

Zakupac nema pravo bez odobrenja zakupodavca da vrši prepravke poslovne prostorije.

Zakupac može dio zakupljenih prostorija dati u podzakup drugom licu samo na osnovu saglasnosti zakupodavca.

Po prestanku zakupa zakupac je dužan da preda zakupodavcu poslovnu prostoriju u stanju u kojem ju je primio, ako nije drukčije ugovorom ili ovim zakonom određeno.

PRESTANAK UGOVORA O ZAKUPU

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija može prestati:1. na osnovu otkaza, 2. istekom perioda na koji je zaključen i 3. na osnovu odustanka.

1. Prestanak na osnovu otkaza

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na neodređeno vrijeme prestaje:

a) sporazumom ili b) na osnovu otkaza, ali ne prije isteka 1 godine od zaključenja ugovora.

Otkaz je punovažan kada između dana dostave otkaza protivnoj strani i dana kada treba da prestane zakupni odnos protekne vrijeme određeno ugovorom ili ovim zakonom (otkazni rok). Otkazni rok može teći samo od prvog odnosno petnaestog u mjesecu, osim ako ugovorom nije drukčije određeno. Ako nije odreden ugovorom, otkazni rok iznosi 6 mjeseci.

31

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija otkazuje se preko nadležnog suda.

U otkazu se mora naznačiti i dan od koga je, po zahtjevu otkazivaoca, protivna strana dužna iseliti se iz poslovnih prostorija i predati ih otkazivaocu, odnosno dan do koga je protivna strana dužna poslovne prostorije da primi.

Na osnovu otkaza koji je podnio zakupodavac sud će izdati nalog, ako iz otkaza i priloženog ugovora o zakupu proističe da zakupodavac ima pravo na otkaz, kao i da je održao otkazni rok predviđen ovim zakonom.

Sud će naložiti zakupcu: a) da do dana označenog u otkazu poslovne prostorije

isprazni i preda zakupodavcu ili b) da u roku od 8 dana od dana dostave naloga podnese

sudu prigovor protiv naloga.

Danom podnošenja prigovora protiv naloga zakupodavac dobija položaj tužioca, a zakupac položaj tuženika. Sporovi na osnovu otkaza ugovora o zakupu poslovnih prostorija rješavaju se po pravilima parničnog postupka i smatraju se hitnim.

Ukoliko sud prigovore zakupca ocijeni opravdanim, tj. utvrdi da ne postoje opravdani razlozi za otkaz, sud će ukinuti otkazni nalog.

Ako zakupodavac otkaže ugovor zato što nije zadovoljan visinom zakupnine, zakupcu se mora obezbijediti pravo da povodom otkaza predloži utvrđivanje zakupnine putem javnog nadmetanja, kao i pravo prvenstva zakupca na korišćenje prostorija ako prihvati uvjete koji su na javnom nadmetanju postignuti.

Posebnim propisom može se predvidjeti da se određenim kategorijama zakupaca poslovnih prostorija koje vrše zdravstvenu, socijalnu, prosvjetnu, kulturnu ili drugu djelatnost od posebnog društvenog interesa, kao i državnim organima, društveno-političkim organizacijma i određenim društvenim organizacijama otkaz ugovora o zakupu može dati samo uz prethodnu saglasnost nadležnog organa (ranije izvršnog odbora skupštine opštine).

2. Prestanak istekom ugovorenog vremena

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno vrijeme prestaje istekom vremena na koje je zaključen.

Ako po isteku ugovorenog vremena poslovne prostorije ne budu ispražnjene i predate, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih prostorija. Zakupac se može usprotiviti zahtjevu za predaju poslovnih prostorija, ako za taj zahtjev ne postoje razlozi iz kojih bi zakupodavac mogao otkazati ugovor o zakupu poslovnih prostorija ili odustati od tog ugovora.

Sporovi po tužbi za predaju poslovnih prostorija smatraju se hitnim. Ugovor o zakupu poslovnih prostorija zaključen na određeno

vrijeme, po isteku vremena na koje je zaključen, smatra se prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme ako zakupac i poslije vremena na koje je ugovor bio zaključen nastavi da koristi poslovnu prostoriju, a zakupodavac se tome ne protivi. Smatra se da se zakupodavac ne protivi

32

ako do isteka vremena na koje je ugovor zaključen ili 15 dana po isteku toga vremena, nije pismeno ili preko suda zahtijevao da mu zakupac preda prostorije.

3. Prestanak na osnovu odustanka

Zakupodavac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u svako vrijeme, bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa ako zakupac:

a) i poslije opomene od strane zakupodavca, koristi poslovne prostorije protivno ugovoru, ili im nanosi znatniju štetu koristeći ih bez potrebne pažnje;

b) ne plati dospjelu zakupninu ni u roku od dva mjeseca od dana saopštenja opomene zakupodavca; Zakupac može odustati od ugovora o zakupu poslovnih prostorija u

svako vrijeme bez obzira na ugovorene ili zakonske odredbe o trajanju zakupa, ako zakupodavac u primjerenom roku koji mu je zakupac za to ostavio, ne dovede poslovne prostorije u stanje u kome ih je dužan predati odnosno održavati.

Strana koja odustaje od ugovora dužna je: 1) drugoj strani pismenim putem dati izjavu o odustanku, kao i 2) odrediti joj rok do koga se ima predati odnosno primiti ispražnjena

prostorija (rok ne može biti kraći od 30 dana, računajući od dana kada je druga strana primila izjavu o odustanku od ugovora).

Ako zakupac kome je učinjena izjava o odustanku od ugovora u roku određenom u izjavi ne preda ispraženjene prostorije, zakupodavac može tužbom kod nadležnog suda tražiti predaju ispražnjenih poslovnih prostorija.

4. Ostale odredbe o prestanku ugovora o zakupu

Ugovor o zakupu poslovnih prostorija prestaje i kada se na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog opštinskog organa uprave utvrdi:

1) da je poslovna prostorija eksproprisana; 2) da poslovna prostorija predstavlja opasnost po život i zdravlje ljudi,

saobraćaj ili okolne objekte.

Zakup ne prestaje kada treće lice kupovinom ili po drugom osnovu, osim iz slučajeva iz prethodnog stava, stekne od zakupodavca zgradu ili posebni dio zgrade u kojoj se nalaze zakupljene prostorije. U tom slučaju treće lice stupa u prava i obaveze zakupodavca.

Ako zakupodavac ne zahtijeva prinudno izvršenje naloga ili presude u roku od 60 dana kada je na to stekao pravo, ugovor o zakupu poslovnih prostorija smatra se prećutno obnovljenim na neodređeno vrijeme, pod istim uslovima pod kojima je bio zaključen.

33

AUTORSKA I SRODNA PRAVA (Zakon o autorskim pravima)

Ovim zakonom regulirani su autorsko-pravni odnosi.Autorsko djelo je individualna, duhovna tvorevina iz oblasti

književnosti, nauke, umjetnosti i drugih oblasti stvaralaštva bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, ako Zakonom nije nešto drugo propisano (pisana djela, knjige, brošure, književni tekstovi, članci, dramska, umjetnička djela). Autorom se smatra lice koje je napravilo određenu intelektualnu tvorevinu. Također, autorom se smatra lice čije je ime i prezime ili pseudonim označen, dok se suprotno ne dokaže.

Autor može biti samo fizičko lice, a pravna lica mogu biti nosioci autorskog prava. Ukoliko se radi o djelu u kojem autor nije poznat (označen pseudonimom), autorsko pravo pripada izdavaču djela.

Autor djela može ugovorom ili testamentom prenijeti svoja autorska prava na fizička ili pravna lica, a ta lica stiču status nosioca autorskog prava. Prenošenje autorskog prava moguće je i nasljeđivanjem na određeni krug lica propisan zakonom.

Autorska prava sadrže:1. autorsko imovinsko pravo, i2. autorska moralna prava (to su lična prava, lično-pravna ovlaštenja).

Autorsko imovinsko pravo sadrži ovlaštenje autora na iskorištavanje djela, njegovo reprodukovanje, umnožavanje, prikazivanje, prenošenje i prevođenje raznih djela. Autorska imovinska prava su prenosiva. Autorsko djelo može da iskorištava i drugo lice, ali samo po odobrenju autora. Za svako iskorištavanje autorskog djela od strane drugog lica autoru pripada pravo na naknadu. Autorska imovinska prava sadrže ovlaštenje na iskorištavanje

Pravo autora na iskorištavanje djela može se u potpunosti ili djelimično, uz naknadu ili bez naknade, prenijeti na pojedince ili na pravna lica za vrijeme trajanja autorskog prava ili za određeno vrijeme.

Lice na koje je preneseno autorsko pravo, odnosno iskorištavanje autorskog djela, ne može:

a) autorsko pravo prenositi na treća lica bez saglasnoti autora, ako ugovorom nije drugačije određeno.

b) u autorsko djelo, prilikom korištenja, unositi bilo kakve izmjene.Autorska moralna prava sadrže neotuđiva i neprenosiva ovlaštenja

autora da mora biti priznat i označen kao stvaralac djela pod svojim imenom ili pod pseudonimom koji mora inicirati.

On se može suprostaviti svakom deformisanju, sakaćenju ili drugom mijenjanju njegovog djela i svakoj upotrebi djela koja bi vrijeđala njegovu čast i ugled.

34

Svoja imovinska autorska prava iskorištavanja djela autor prenosi autorskim ugovorom (npr. izdavački ugovor, ugovor o prikazivanju, izvođenju...

Autorski ugovori moraju biti zaključeni u pisanoj formi. Autorski ugovor koji nije zaključen u pisanom obliku ne proizvodi pravno dejstvo ništav je!

Predmet autorskog ugovora može biti i djelo koje još nije stvoreno, dovršeno. Ništav je autorski ugovor kojim autor prenosi prava iskorištavanja svih svojih budućih djela.

Dužnost autora je da se za vrijeme trajanja autorskog ugovora uzdržava od postupaka koji bi korisnika ometali u vršenju prenesenog autorskog prava.

U slučaju zakonskog nasljeđivanja autora, imovinska prava nasljeđuju samo njegova djeca, bračni drug i roditelji. Ukoliko nema nasljednika, autorska imovinska prava postaju državno vlasništvo. Prije smrti autora, autorska moralna prava mogu štititi i organizacije autora (npr. savezi književnika, filmskih radnika itd).

Takvu zaštitu mogu preuzeti i akademije nauka i umjetnosti, a po prestanku autorskih prava autora, oni su garanti da štiteći autorska moralna prava autora ujedno štite i javni interes.

ZAŠTITA AUTORSKIH PRAVA

Lice čije je autorsko ili srodno pravo povrijeđeno, može zahtijevati zaštitu tog prava kao i naknadu štete predviđene zakonom po pravilima obligacionog prava.

Autoru pripada pravo na naknadu nematerijalne i materijalne štete, zavisno od vrste povrede i postavljenog zahtjeva. Jednako su zaštićena imovinska i moralna prava.

Do povrede može doći ako se autorsko djelo iskorištava bez dozvole autora ili suprotno odredbama autorskog ugovora – ako se vrijeđaju moralna prava autora time što se ne označi njegovo ime i prezime ili što se djelo iskorištava na način kojim se vrijeđa čast i ugled autora ili se djelo deformiše, mijenja.

Zaštitu svojih prava autor može tražiti kod suda. Pravo na zaštitu, pored autora, imaju i koautori, njihovi nasljednici, nosioci autorskog prava i organizacije kojima je autor pripadao. Sva ova lica su aktivno legitimirana za podnošenje tužbe kod suda za zaštitu autorskih prava.

Pored zaštite autorskih imovinskih i moralnih prava, ovlaštene osobe mogu tražiti i naknadu štete koja im je prouzrokovana povredom autorskih prava.

Postupak se pokreće podnošenjem tužbe kod suda.Sud zavisno od postavljenog tužbenog zahtjeva nakon provedenog

postupka i utvrđenja pravno relevantnih činjenica može:1. donijeti presudu, odnosno odrediti naknadu štete tužitelju koja

predstavlja satisfakciju za učinjenu povredu autorskog prava. 2. zabraniti tuženom nanošenje daljih povreda autorskih prava ili da se

presuda objavi o trošku tuženog, da se unište predmeti kojima je nanesena povreda autorskog prava.

3. na zahtjev autora, sud može tokom postupka odrediti privremene mjere kojim će se narediti da se privremeno oduzmu ili isključe iz prometa

35

predmeti, odnosno da se zabrani nastavljanje započetih radnji kojima bi se mogla nanijeti povreda autorskog prava. Predmeti koji se oduzimaju ili isključuju iz prometa mogu biti knjige, djela likovne umjetnosti, fotografije, a radnje koje se zabranjuju mogu se odnositi na zabranu prikazivanja.

Posebno je regulisano pitanje prava na naknadu za iskorištavanja djela zbog neobjavljivanja imena i prezimena autora (izdavač ne objavi ime autora). Može tražiti naknadu štete koju je pretrpio i zahtijevati naknadno objavljivanje autorovog imena i prezimena uz zabranu ponavljanja takve povrede. U ovakvoj pravnoj situaciji tuženi je lice koje je javno iskorištavalo autorovo djelo bez označavanja njegovog imena i prezimena.

Lice čije je autorsko pravo povrijeđeno može zahtijevati isplatu naknade kako po pravilima o prouzrokovanju štete, tako i po pravilima o sticanju bez osnova.

Autorsko pravo se štiti za života i 70 godina nakon smrti autora. U tom periodu može se tražiti sudska zaštita prava. Sud uvijek odlučuje u granicama postavljenog zahtjeva, što znači da nikada ex officio neće preći granice zahtjeva.

USLOVI ZA PUNOVAŽNOST BRAKA

Brak je zakonom uređena zajednica života muškarca i žene.

Za postojanje braka potrebno je:

36

1. Da su budući bračni partneri različitog spola.2. Da su budući bračni partneri pred matičarem izjavili pristanak za sklapanje

braka (taj pristanak mora da je slobodan, istinski, produkt svijesti, a ne prisilan i na prevaran način).

Osim toga, potrebno je ispuniti slijedeće uslove za punovažnost braka (ranije bračne smetnje):

1. Brak ne može sklopiti osoba koja je već u braku.2. Brak ne može sklopiti osoba koja nije navršila 18 godina. Izuzetno,

sud može u vanparničnom postupku dozvoliti zaključenje braka osobi koja je navršila 16 godina, ako utvrdi da postoje opravdani razlozi, tj. da je to očito u njenom interesu, te da je ta osoba duševno i tjelesno sposobna za vršenje prava i dužnosti koje proizilaze iz braka.

3. Brak ne može sklopiti punoljetna osoba kojoj je oduzeta poslovna sposobnost ili koja je nesposobna za rasuđivanje. Izuzetno, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka osobi koja je nesposobna za rasuđivanje, ako utvrdi da je ona sposobna shvatiti značenje braka i obaveze koje iz njega proizilaze, a kada je očito brak u interesu te osobe.

4. Brak se ne može sklopiti između krvnih srodnika u pravoj i pobočnoj liniji do 4. stepena.

5. Brak ne mogu sklopiti usvojilac i njegov usvojenik u slučaju nepotpunog usvojenja (u slučaju potpunog usvojenja to svakako ne mogu jer tada postaju krvni srodnici).

6. Brak se ne može sklopiti između svekra i snahe, zeta i punice, očuha i pastorke, maćehe i pastorka, bez obzira na to da li je prestao brak čijim je sklapanjem nastalo ovo srodstvo. Izuzetno, u navedenim slučajevima, sud može u vanparničnom postupku dozvoliti sklapanje braka.

7. Brak nije valjan ako je na njegovo sklapanje bračni partner pristao:a. u strahu izazvanom ozbiljnom prijetnjom ili b. u zabludi o bitnim osobinama drugog bračnog partnera ili o

njegovoj osobnosti (druga osoba). Zabluda o bitnoj osobini bračnog partnera postoji kada se radi o okolnosti, koja bi drugog bračnog partnera odvratila od sklapanja braka da je za nju znao, a naročito:

krajnje opasne i teške bolesti, trajne i neizlječive spolne nemoći, trudnoće žene sa drugim muškarcem i ranije osude zbog krivič. djela protiv dostojanstva osobe i

morala. Ako pri sklapanju braka nije bio ispunjen neki od navedenih uslova, ne nastupaju pravne posljedice braka. U ovakvom slučaju svaka osoba koja ima pravni interes, ima pravo na tužbu kojom traži utvrđenje da brak ne postoji (jedna vrsta tužbe za utvrđenje).

POSTUPAK SKLAPANJA BRAKA

37

Osobe koje žele sklopiti brak, lično podnose prijavu za sklapanje braka u općini u kojoj žele sklopiti brak. Uz prijavu se podnosi izvod iz matične knjige rođenih (MKR) i lična karta, a ponekad je potrebno priložiti i neku drugu dokumentaciju (npr. list o razvodu braka).

Matičar, nakon podnošenja prijave za sklapanje braka, pristupa provjeri:

da li postoje uslovi za punovažnost braka, dogovara datum sklapanja braka, te preporučuje budućim bračnim partnerima da se uzajamno obavjeste o

svom zdravstvenom stanju i da posjete neke ustanove iz oblasti zdravstva, savjetovališta i sl.

Brak sklapaju bračni partneri, uz prisustvo matičara i dva svjedoka. Izuzetno, brak se može sklopiti i pred jednim bračnim partnerom, uz prisustvo punomoćnika drugog bračnog partnera.

Postupak sklapanja braka počinje izvještajem matičara da su bračni partneri prisutni, te da je, na osnovu njihovih izjava, izjava svjedoka i priloženih isprava, utvrđeno da su ispunjeni uslovi za postojanje i punovažnost braka. Nakon toga, ako nema prigovora, matičar upoznaje bračne partnere o njihovim pravima i obavezama, te o značenju braka.

Poslije ovako zaključenog braka, brak se može sklopiti i pred vjerskim službenikom.

PRESTANAK BRAKA (načini prestanka braka)

Brak prestaje:

1) poništenjem braka - ako se utvrdi da prilikom njegovog sklapanja nije postojao jedan od uslova za punovažnost braka (brak se u ovom slučaju poništava podnošenjem tužbe za poništenje, što je jedna vrsta utvrđujuće tužbe)

2) razvodom braka3) smrću bračnog partnera.4) proglašenjem umrlim nestalog bračnog partnera.

RAZVOD BRAKA

Bračni partner može tražiti razvod braka ako su bračni odnosi teško i trajno poremećeni.

Razvod braka može se zahtijevati: a) tužbom - muž nema pravo na tužbu za razvod za vrijeme trudnoće ili dok

njihovo dijete ne navrši 3 godine života.b) ili zahtjevom za sporazumni razvod braka - sud će razvesti brak po

zahtjevu za sporazumni razvod braka pod slijedećim uslovima:1. ako je od sklapanja braka proteklo najmanje 6 mjeseci, i

38

2. ako postoji sporazum bračnih partnera sklopljen u postupku posredovanja i to u sljedećim elementima:

a) ostvarivanju roditeljskog staranja, b) izdržavanju djeteta i izdržavanju bračnog partnera, c) odnosu i kontaktu roditelja kome dijete nije povjereno sa djetetom.

Sud će odbiti zahtjev za sporazumni razvod braka ako sporazum koji se tiče djeteta nije u djetetovom interesu.

POSREDOVANJE

Prije pokretanja postupka za razvod braka, bračni partner ili oba bračna partnera koji imaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, dužni su podnijeti zahtjev za posredovanje fizičkom ili pravnom licu ovlaštenom za posredovanje.

Zahtjev za posredovanje mogu podnijeti i bračni partneri koji nemaju djecu nad kojom ostvaruju roditeljsko staranje, ali nisu obavezni.

Bračni partner nije dužan podnijeti zahtjev za posredovanje: a) ako je boravište drugog bračnog partnera nepoznato

najmanje 6 mj. ili b) ako je bračnom partneru oduzeta poslovna

sposobnost.

Zahtjev za posredovanje podnosi se ovlaštenoj osobi na čijem području podnosilac zahtjeva ima prebivalište, odnosno boravište ili gdje su bračni partneri imali posljednje prebivalište.

U postupku posredovanja nastojaće se otkloniti uzroci koji su doveli do poremećaja bračnih odnosa i izmiriti bračne partnere.

Ako su oba bračna partnera uredno pozvana i ne odazovu se na poziv da učestvuju u postupku posredovanja i ne opravdaju svoj izostanak , postupak će se obustaviti. Izuzetno, postupak se neće obustaviti u slučaju izostanka bračnog partnera koji se nasilnički ponaša prema drugom bračnom partneru.

Ako nakon obustave postupka bude podnesena tužba ili zahtjev za sporazumni razvod braka, sud će tužbu odbaciti.

Ako se u postupku posredovanja bračni partneri ne izmire, ovlaštena osoba će nastojati da bračni partneri postignu sporazum o:

1) ostvarivanju roditeljskog staranja, 2) izdržavanju djeteta i izdržavanju bračnog partnera, 3) odnosu i kontaktu roditelja kome dijete nije povjereno sa djetetom.

Ako o navedenim elementima roditelji ne postignu sporazum ili ako postignuti sporazum ne odgovara interesima djeteta, organ starateljstva će na zahtjev ovlašćene osobe ili po službenoj dužnosti odlučiti o svim gore navedenim pitanjima.

39

U postupku posredovanja ovlašćena osoba sastaviće zapisnik. Inače, ovlaštena osoba je dužna u roku 2 mjeseca da okonča postupak posredovanja.

KARAKTERISTIKE (SPECIFIČNOSTI) POSTUPKA ZA RAZVOD BRAKA

NADLEŽNOST U I stepenu nadležan je općinski sud i to sudija pojedinac koji je

specijaliziran za porodične odnose, a u II stepenu sud u vijeću od 3 sudija, s tim da jedan od njih mora biti specijaliziran za porodične odnose.

U postupku za razvod braka ne može se donijeti presuda: a) na osovu priznanja, b) na osnovu odricanja, c) zbog propuštanja.

Ročište se mora zakazati u roku od 15 dana, presuda se mora donijeti u roku od 15 dana, žalba je u roku od 15 dana, II stepeni sud mora donijeti odluku u roku od 15 dana.

Pravni lijekovi: Dozvoljena je samo žalba, a nisu dozvoljena vanredna pravna sredstva.

Ako se u ovom postupku odlučuje o pitanjima vezanim za povjeravanje djece i izdržavanje, u postupku obavezno učestvuje organ starateljstva.

OČINSTVO, VANBRAČNO OČINSTVO, PRIZNANJE OČINSTVA, OSPORAVANJE MATERINSTVA I OČINSTVA I UTVRĐIVANJE

OČINSTVA

Majkom djeteta smatra se žena koja ga je rodila.Ocem djeteta smatra se muž majke, ako je dijete rođeno u braku ili

periodu do 300 dana od prestanka braka. Ako je dijete rođeno u kasnijem braku majke, ali prije isteka 300 dana

od dana prestanka njenog prethodnog braka, ocem će se smatrati muž majke iz kasnijeg braka.

Dijete koje je rođeno van braka smatra se vanbračnim djetetom. Materinstvo i očinstvo se može priznati pred matičarem, organom

starateljstva, sudom i notarom, a može biti dato i u testamentu. Također, može biti dato i poslije smrti djeteta, ali pod uslovom da je umrlo dijete ostavilo potomstvo. Očinstvo se može priznati i prije rođenja djeteta, ali to priznanje proizvodi pravne posljedice samo ako je dijete rođeno živo.

Priznanje materinstva i očinstva je neopozivo.Za priznanje očinstva i materinstva djeteta koje je napunilo 14 god.,

potrebna je njegova saglasnost.Dijete može, tužbom, osporavati materinstvo i očinstvo osobi/ama

koje su u MKR upisani kao njegovi roditelji, i to do navršene 25. god.

40

života. Tužbu za osporavanje očinstva može podnijeti dijete, a ako je maloljetno onda tužbu podnosi majka djeteta i/ili organ starateljstva.

Muškarac koji sebe smatra ocem djeteta, također, može podnijeti tužbu za osporavanje očinstva muškarcu koji je dijete priznao za svoje, ali samo pod uslovom da se u tom postupku utvrdi njegovo očinstvo.

Muškarac koji je priznao očinstvo, pa kasnije saznao za činjenicu koja to njegovo očinstvo isključuje, može podnijeti tužbu za osporavanje očinstva.

Tužbu za utvrđivanje očinstva može podnijeti dijete, muškarac koji sebe smatra ocem, majka djeteta i organ starateljstva.

Ako je očinstvo i materinstvo utvrđeno sudskom odlukom, nije dozvoljeno osporavanje takvog utvrđenja.

USVOJENJE

Usvojenje je poseban oblik porodično-pravne zaštite djece bez roditelja ili djece bez odgovarajućeg roditeljskog staranja. Ono se može zasnovati samo ako je u interesu usvojenika.

Usvojenje se može zasnovati kao: 1. potpuno i 2. nepotpuno.

1. Potpuno usvojenje

Potpuno se može usvojiti dijete do 10 godina života. Potpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, maćeha i očuh

djeteta koje se usvaja, a mogu i vanbračni partneri koji žive najmanje 5 godina u vanbračnoj zajednici.

Potpunim usvojenjem se između usvojioca, njegovih srodnika i usvojenika i njegovih potomaka zasniva odnos srodstva jednak krvnom srodstvu.

Potpunim usvojenjem prestaju međusobna prava i dužnosti između usvojenika i njegovih krvnih srodnika.

2. Nepotpuno usvojenje

Nepotpuno se može usvojiti dijete do navršene 18 godine života. Za usvojenje djeteta starijeg od 10 godina, koje je sposobno da shvati značaj usvojenja, potreban je i njegov pristanak.

Nepotpuno usvojiti dijete mogu bračni partneri zajednički, ili jedan uz pristanak drugog, a mogu i vanbračni partneri koji žive najmanje 5 god. u vanbračnoj zajednici.

Nepotpunim usvojenjem nastaju između usvojioca s jedne stane, te usvojenika i njegovih potomaka s druge strane, prava i dužnosti koja prema zakonu postoje između roditelja i djece. Nepotpuno usvojenje ne utiče na prava i dužnosti usvojenika prema njegovim roditeljima i drugim srodnicima.

41

Postupak usvojenja je postupak upravnih organa – Centra za socijalni rad.

Dijete ima pravo znati da je usvojeno. Usvojioci su dužni upoznati dijete da je usvojeno najkasnije do njegove 7. godine života, odnosno odmah nakon usvojenja, ako je dijete starije od 7 godina.

Ne može se usvojiti:1) srodnik po krvi u pravoj liniji, te brat i sestra. 2) dijete prije isteka 3 mjeseca od njegovog rođenja. 3) dijete maloljetnih roditelja - izuzetno ovo se dijete može usvojiti

po isteku 1 god. od njegovog rođenja, ako nema izgleda da će se ono podizati u porodici roditelja.

4) dijete čije su roditelji nepoznati može se usvojiti tek po isteku 3 mjeseca od njegovog napuštanja.

Usvojilac može biti:1. Državljanin BiH.2. Strani državljanin, ako je usvojenje u interesu djeteta i ako dijete

ne može biti usvojeno u BiH. U ovom slučaju potrebno je odobrenje nadležnog federalnog organa za poslove socijalne zaštite.

3. Samo osoba koja je u životnoj dobi od 25 do 45 godina i koja je starija od usvojenika najmanje 18 godina.

4. Ako postoje posebno opravdani razlozi, usvojilac može biti i osoba starija od 45 godina, ali dobna razlika između usvojioca i usvojenika ne smije biti veća od 45 godina.

Usvojilac ne može biti:1. Osoba kojoj je oduzeto roditeljsko staranje.2. Osoba koja je ograničeno poslovno sposobna.3. Osoba koja ne pruža dovoljno sigurnosti da će pravilno ostvariti roditeljsko

stranje.Za usvojenje je potreban pristanak oba roditelja i to izričit pristanak i u

odnosu na vrstu usvojenja.

RODITELJSKO STARANJE

Roditeljsko staranje je skup odgovornosti, dužnosti i prava roditelja koje imaju za cilj zaštitu ličnih i imovinskih prava djeteta, a sve to u njegovom najboljem interesu.

Roditelji su zajednički i prvenstveno odgovorni za razvoj i odgoj djeteta. Oni se ne mogu odreći roditeljskog staranja. Dužni su upoznati dijete o njegovim pravima i obavezama. Sporazumno mu određuju ime i prezime, a ako ne postignu sporazum, o tome će odlučiti organ starateljstva.

Roditelji su dužni brinuti se o životu i zdravlju djeteta i čuvati dijete od svih poroka. Također, dužni su kontrolisati djetetovo ponašanje i odgajati dijete u duhu mira, dostojanstva, tolerancije, slobode, ravnopravnosti i solidarnosti, a sve to u skladu sa njegovim uzrastom.

42

Roditelji su dužni da se staraju i o obrazovanju djeteta, kako osnovnom i srednjoškolskom, tako i o visokom obrazovanju, ali prema svojim mogućnostima i ovisno o djetetovim sposobnostima i sklonostima.

Roditelji zastupaju djete, upravljaju njegovom imovinom, a imaju pravo i živjeti sa njim.

ODUZIMANJE RODITELJSKOG STARANJA

Roditeljsko staranje se može ograničiti odlukom nadležnog državnog organa i to samo iz zakonom utvrđenih razloga.

Osim ograničavanja, roditeljsko staranje se može i oduzeti odlukom suda u vanparničnom postupku, i to kada roditelji zloupotrebljavaju svoje pravo ili grubo zanemaruju svoje dužnosti, ne staraju se o djetetu ili ga napuštaju, čime se dovodi u opasnost život i zdravlje djeteta.

Izricanjem ove mjere, prestaju sve obaveze i prava roditelja prema djetetu, osim obaveze njegovog izdržavanja.

Roditeljsko staranje prestaje i kada dijete stekne poslovnu sposobnost ili kada bude usvojeno.

STICANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI MALOLJETNIKA

Poslovna sposobnost stiče se punoljetstvom, ali od ovog pravila postoje izuzeci:1) Maloljetnik sa navršenih 14 god., koji je u stanju da shvati

značaj svojih radnji, može obavljati neke parnične radnje - ograničena poslovna sposobnost (npr. da prihvati poklon, ili da u postupku za razvod braka učestvuje u odlučivanju kojem od roditelja će biti povjeren).

2) Maloljetnik sa navršenih 14 god., koji ostvaruje zaradu može raspolagati sa njom, ali mora doprinositi svom izdržavanju, odgoju i obrazovanju.

3) Maloljetna osoba starija od 16 god. poslovnu sposobnost može steći:

a) ako je postala roditelj ili b) ako je po odobrenju suda u vanparničnom postupku zaključila brak.

STARATELJSTVO NAD MALOLJETNICIMA

Pod pojmom starateljstva uopće, podrazumijevamo oblik zaštite maloljetnih osoba bez roditeljskog staranja i punoljetnih osoba koje nisu sposobne brinuti se o svojim pravima, obavezama i interesima. Takve osobe nazivamo štićenicima.

Svrha starateljstva je, dakle, zamjena roditeljskog staranja. Organ starateljstva štićenicima imenuje staratelja, a starateljstvo može vršiti i sam organ starateljstva. U rješenju o imenovanju staratelja utvrđuju se njegova prava i dužnosti. Staratelj zastupa štićenika samostalno.

Pod starateljstvo stavit će se maloljetna osoba:

43

1) čiji su roditelji umrli, nestali, nepoznati ili su nepoznatog boravišta, 2) čijim roditeljima je oduzeto roditeljsko pravo, 3) čiji roditelji nisu stekli poslovnu sposobnost (postao roditelj ispod 16

godina), 4) čiji su roditelji spriječeni ili nesposobni redovno se starati o svom djetetu.

IZDRŽAVANJE

Izdržavanje djece

Roditelji su dužni izdržavati maloljetno dijete i u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti i sposobnosti.

Ako se dijete nalazi na redovnom školovanju, roditelji su dužni prema svojim mogućnostima (ako roditelj ima malu penziju - ne mora) osigurati mu izdržavanje i nakon punoljetstva, a najduže do navršene 26. godine života. Pod redovnim školovanjem se smatra onaj student koji nije izgubio godinu bez opravdanih razloga (npr. opravdana bi bila bolest).

Ako je punoljetno dijete zbog bolesti, fizičkih ili psihičkih nedostatka nesposobno za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, roditelji su dužni da ga izdržavaju dok ta njegova nesposobnost traje.

Roditelj koji ne ostvaruje roditeljsko pravo ili mu je ograničeno roditeljsko staranje, ne oslobađa se obaveze izdržavanja djeteta.

Maćeha i očuh su dužni izdržavati pastorka ako ovaj nema svog biološkog roditelja. Baka/Nana i djed dužni su da izdržavaju maloljetnog unuka. Obaveza izdržavanja punoljetnog unuka postoji pod istim uvjetima koji se traže za izdržavanje punoljetnog djeteta.

Izdržavanje roditelja

Punoljetno dijete dužno je izdržavati svog roditelja koji je nesposoban za rad i ne može se zaposliti, a nema dovoljno sredstva za život. Dijete se može osloboditi dužnosti izdržavanja roditelja koji ga iz neopravdanih razloga nije izdržavao u vrijeme kada je bio obavezan po zakonu da to čini.

Izdržavanje srodnika

Obaveza izdržavanja postoji i između braće, sestara i u odnosu na malodobne osobe – srodnike.

Pri tome se treba naglasiti da se pravo na izdržavanje ostvaruje onim redoslijedom kako bi oni bili pozivani na nasljeđivanje.

Izdržavanje bračnog i vanbračnog partnera

44

Bračni partner koji nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine, a nesposoban je za rad ili se ne može zaposliti, ima pravo na izdržavanje od svog bračnog partnera srazmjerno njegovim mogućnostima.

Zahtjev za izdržavanje bračni partner može postaviti do zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod ili poništenje braka.

Izuzetno, bračni partner može tužbom tražiti izdržavanje u roku od 1 god. od prestanka braka, ako su uslovi za dosuđivanje izdržavanja postojali u vrijeme zaključenja glavne rasprave u postupku za razvod braka i bez prestanka trajali do zaključenja glavne rasprave za izdržavanje.

Sud može odbiti zahtjev za izdržavanje bračnog partnera (iako su ispunjeni prethodni uslovi) pod slijedećim uslovima:

1) ako se on bez ozbiljnog povoda od drugog bračnog partnera grubo ili nedolično ponašao u bračnoj zajednici (npr. preljuba) ili

2) ako bi obaveza izdržavanja predstavljala očitu nepravdu za drugog bračnog partnera ili

3) ako su bračni partneri kroz duže vrijeme odvojenog života potpuno samostalno osiguravali sredstva za vlastito izdržavanje ili

4) ako se iz okolnosti slučaja utvrdi da bračni partner, koji zahtjeva izdržavanje, nije prestankom braka koji je kratko trajao doveden u teži materijalni položaj od onoga u kojem se nalazio prilikom stupanja u brak.

Sud može odlučiti da obaveza izdržavanja bračnog partnera traje određeno vrijeme, naročito u slučajevima:

a) kada je brak trajao kraće vrijeme ili b) kada je tražilac izdržavanja u mogućnosti da u dogledno

vrijeme na drugi način osigura sredstva za život.

Ako se partner zaposli makar i na mjesec dana u toku te godine, tada gubi pravo na izdržavanje.

Pravo na izdržavanje prestaje ako izdržavani razvedeni bračni partner:

1) sklopi novi brak, ili 2) zasnuje vanbračnu zajednicu ili 3) postane nedostojan da prima izdržavanje.

Kada se odlučuje o izdržavanju, bitno je imati na umu dužinu trajanja braka i činjenicu da li se osoba nakon razvoda našla u težoj situaciji od one u kojoj je bila prije stupanja u brak.

Vanbračni partner koji ispunjava uslove za izdržavanje ima pravo da tužbom zahtijeva izdržavanje vanbračnog partnera.

Tužba za izdržavanje može se podnijeti u roku od 1 god. od prestanka vanbračne zajednice. Uslov je da je vanbračna zajednica trajala najmanje 3 godine.

45

Majka vanbračnog djeteta ima pravo da zahtijeva od oca vanbračnog djeteta da je, srazmjerno njegovim mogućnostima, izdržava 3 mjeseca prije porođaja i 1 godinu nakon porođaja.

Određivanje izdržavanja

U postupku za izdržavanje sud će utvrditi ukupan iznos sredstava potrebnih za izdržavanje.

Prilikom utvrđivanja potreba osobe koja zahtijeva izdržavanje, sud će uzeti u obzir njeno imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost zaposlenja, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njenih potreba.

Prilikom utvrđivanja mogućnosti osobe koja je dužna davati izdržavanje sud će uzeti u obzir sva njena primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njene vlastite potrebe i zakonske obaveze izdržavanja.

Federalni ministar rada i socijalne politike objaviće jednom godišnje podatke o prosječnim potrebama osobe koja zahtijeva izdržavanje s obzirom na troškove života.

Kad se izdržavanje zahtijeva za dijete, sud će posebno cijeniti rad i brigu koju u odgoj i podizanje djeteta ulaže roditelj sa kojim dijete živi i to će uzeti u obzir kao doprinos tog roditelja u izdržavanju. (sud po službenoj dužnosti utvrđuje visinu izdržavanja za dijete)

IMOVINSKI ODNOSI BRAČNIH PARTNERA

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

Bračna stečevina

Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

Pokloni trećih lica učinjeni za vrijeme trajanja bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom) ulaze u bračnu stečevinu bez obzira na to koji ih je bračni partner primio, ukoliko drugačije ne proizlazi iz namjene poklona ili ako se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih partnera.

Dobitak od igara na sreću, također, je bračna stečevina. I prihodi od intelektualnog vlasništva (autorskih djela) ostvareni za

vrijeme trajanja bračne zajednice su bračna stečevina. Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj

stečevini, ako nisu drugačije ugovorili. Budući bračni partneri, odnosno, bračni partneri mogu bračnim, odnosno

predbračnim ugovorom drugačije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

46

Ukoliko je u zemljišnim knjigama kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtjevati ispravku tog upisa.

Na bračnu stečevinu primjenjuju se pravila obligacionog i stvarnog prava.

Posebna imovina

Imovina koju bračni partner ima u času sklapanja braka ostaje njegova posebna imovina. Također, to je i ona imovina koju za vrijeme trajanja bračne zajednice partner stekne po posebnom pravnom osnovu (npr. nasljedstvo).

Podjela bračne stečevine

Podjela bračne stečevine vrši se ugovorom. Isprava kojom se vrši dioba mora imati svojstvo izvršne isprave (npr. ona će trebati biti notarski obrađena). Ako bračni partneri ne zaključe ugovor, podjelu bračne stečevine izvršit će sud na zahtjev bračnih partnera. Bračni partner kojem je povjereno čuvanje i odgoj djeteta dobit će pri podjeli bračne stečevine, pored njegovog dijela, i stvari koje su namijenjene neposrednoj upotrebi djece.

Bračni / Predbračni ugovor

Bračnim/Predbračnim ugovorom mogu se urediti imovinsko pravni odnosi bračnih partnera prilikom sklapanja braka, kao i tokom trajanja braka. Razlika između predbračnog i bračnog ugovora je u momentu zaključenja (predbračni ugovor se zaključuje prije sklapanja braka, a bračni tokom braka).

Odgovornost bračnih partnera

Za obaveze koje je jedan bračni partner imao prije stupanja u brak ne odgovara drugi bračni partner. Ovaj bračni partner odgovara za svoj dug svojom posebnom imovinom i svojim dijelom bračne stečevine.

Solidarna odgovornost bračnih partnera

Za obaveze koje je jedan bračni partner preuzeo radi podmirenja tekućih potreba bračne zajednice, kao i za obaveze za koje prema zakonu odgovaraju zajednički oba bračna partnera, odgovaraju bračni partneri solidarno, kako bračnom stečevinom, tako i svojom posebnom imovinom.

POSTUPAK U BRAČNIM SPOROVIMA

Postupak u bračnim sporovima pokreće se tužbom, a može i zahtjevom (npr. sporazumni razvod braka).

47

Za suđenje u bračnim sporovima, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem su području bračni partneri imali posljednje zajedničko prebivalište.

Pravo na tužbu ne zastarijeva, i nije ograničeno niti rokom niti uslovima.Pravo na tužbu za razvod ili poništenje braka ne prelazi na

nasljednike bračnog partnera, ali već započeti postupci mogu se nastaviti.U parnici za razvod braka, tužilac, bez pristanka tuženog, može tužbu

povući do zaključivanja glavne rasprave, a uz njegov pristanak dok se postupak pravomoćno ne završi.

ZAŠTITA OD NASILJA U PORODICI

Zaštitu od nasilničkog ponašanja u porodici dužni su pružiti policija, organ starateljstva i sud.

Zdravstveni i socijalni radnici, obrazovne i druge ustanove, koje u obavljanju svoje dužnosti/djelatnosti saznaju za učinjeno nasilje, dužni su odmah po saznanju prijaviti nasilje nadležnoj policijskoj upravi.

Protiv učinioca nasilja u porodici mogu se izreći slijedeće zaštitne mjere:

1. Udaljenje iz kuće, stana i drugog stambenog prostora,2. Zabrana približavanja žrtvi nasilja u porodici,3. Osiguranje zaštite žrtvi nasilja u porodici,4. Zabrana uznemiravanja i uhođenja žrtve nasilja u porodici,5. Obavezan psiho-socijalni tretman i6. Obavezno liječenje od ovisnosti bilo koje vrste.

48

PRAVILA NASLJEDNOG PRAVA

Zakonsko nasljeđivanje, kao i testamentalno, zasnivaju se na volji ostavitelja, s tim da se kod testamentalnog nasljeđivanja postupa po njegovoj izričitoj volji, dok se kod zakonskog nasljeđivanja ta volja pretpostavlja.

Pravila o zakonskom nasljeđivanju su dispozitivne prirode, ali samo u tom smislu da ostavitelj može testamentom odrediti posve drugi način nasljeđivanja (izuzev kada je u pitanju nužno nasljedstvo).

Zakonske nasljedne redove određuju činjenice krvnog srodstva ostavitelja i osoba koje dolaze u obzir da ga naslijede, bračna veza ostavitelja, te odnos usvajanja sa ostaviteljem.

Testament je jači pravni osnov pozivanja na naslijeđe u odnosu na zakon.

ZAKONSKI NASLJEDNICI

Zakonski nasljedni redovi uređeni su na osnovu parentelarno-linearnog sistema.

I. nasljedni red

Zakonski nasljednici I nasljednog reda su djeca ostavioca i njegov bračni drug (pod djecom se smatraju i vanbračna i usvojena djeca).

Oni nasljeđuju na jednake dijelove. Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu, da je nadživilo

ostavioca, nasljeđuju njegova djeca (unučad ostavioca), na jednake djelove, a ako je neko od unučadi umrlo prije ostavioca, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku smrti ostavioca, naljeđuju njegova djeca (tzv pravo predstavljanja).

Npr. postoji otac koji ima 3 djece i bračnog duga. Prije oca umre njegovo jedno dijete, koji ima svoju djecu. Smisao odredbe je taj da ako prije ostaviočeve smrti umre njegovo djete, tada naljeđuju njegova djeca (princip reprezentacije).

II nasljedni red

Zaostavštinu umrloga koji nije ostavio potomke (djecu, unučad, praunučad) nasljeđuje njegov bračni drug i to 1/2, (koji u toj varijanti prelazi iz I u II nasljedni red) i roditelji ½, na jednake djelove (dakle svaki 1/4).

Ako iza umrlog nije ostao bračni drug, zaostavštinu u cjelosti nasljeđuju roditelji.

Ako je jedan od roditelja umro prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao nasljeđuju njegova djeca, a to su u stvari braća i sestre ostavioca.

III nasljedni red

49

Zaostavštinu umrloga koji nije ostavio ni potomke ni roditelje, niti su oni ostavili nekog potomka, niti bračnog partnera, nasljeđuju njegovi djedovi i nane.

NUŽNI NASLJEDNICI

Nužni nasljednici su određeni najbliži srodnici umrlog koji imaju pravo na nužni dio. Nužni dio je zakonom predviđeni dio zaostavštine na koji imaju pravo nužni nasljednici, bez obzira na pravila zakonskog i testamentalnog nasljeđivanja.

Nužni nasljednici su:

1. djeca umrloga, njegovi usvojenici i njegov bračni drug – njihov nužni dio iznosi 1/2 od zakonskog dijela.

2. ostali potomci umrloga (npr. unuci), njegovi roditelji i njegova braća i sestre su nužni nasljednici u slučajevima:a) ako su trajno nesposobni za rad i nemaju nužnih sredstava za

život, ib) kada su po zakonskom redu pozvani na nasljeđe (ako nema

nasljednika iz I. nasljednog reda). Njihov nužni dio iznosi 1/3 od zakonskog dijela.

Ostavilac niti darovnim ugovorom niti testamentom ne može povrijediti nužni nasljedni dio.

NUŽNI I RASPOLOŽIVI DIO

Nužni nasljednici imaju pravo na dio zaostavštine kojim ostavilac ne može raspolagati, a koji se naziva nužni dio.

Ostavilac za života ne može raspolagati (poklonom ili testamentom) sa dijelom koji predstavlja nužni dio nasljednika.

Kada je povrijeđen nužni dio, raspolaganje testamentom će se smanjiti, a pokloni će se vratiti koliko je potrebno da bi se namirio nužni dio.

Prvo se namirenje vrši iz onoga što je testamentom dato, pa ako je to dovoljno za namirenje nužnog djela, neće se dirati u poklone. Ako nije, vršit će se povrat poklona do iznosa namirenja nužnog dijela.

Ugovor o doživotnom izdržavanju nikada ne podliježe reduciranju radi nužnog djela, jer je to dvostrano obvezujući ugovor.

ISKLJUČENJE NUŽNIH NASLJEDNIKA IZ NASLJEDSTVA

Ostavilac može isključiti iz nužnog dijela nasljednika:a) ako se povredom zakonske ili moralne obaveze teže ogriješio prema

ostaviocu (npr. otac bez ikakvih sredstava za život živi u kući sa sinom, a sin ne pomaže ocu, već o njemu brine i hrani ga komšiluk).

50

b) ako je sa umišljajem učinio teže krivično djelo prema njemu, njegovom bračnom partneru ili djetetu.

Isključenje iz nužnog dijela u testamentu mora biti izraženo samo na

nesumnjiv način, a korisno je da se navede i razlog (osnov) za isključenje.U slučaju spora ostavinski postupak se prekida i učesnik čije je pravo

manje vjerovatno se upućuje na parnicu.

POSLJEDICE ISKLJUČENJA IZ NUŽNOG DJELA

U slučaju kada je nasljednik isključen iz nužnog djela, smatra se da je isključenik umro prije ostavioca, pa se umjesto njega kao nasljednici pojavljuju njegova djeca, odnosno potomci.

Isključenjem nasljednik gubi nasljedna prava u obimu u kojem je isključen, a pravo ostalih lica koja mogu nasljediti ostavioca određuje se kao da je isključeni umro prije ostavioca.

IZDVAJANJE U KORIST POTOMAKA KOJI SU PRIVREĐIVALI SA OSTAVIOCEM

Potomci ostavioca koji su živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ostaviocem i svojim radom doprinosili u sticanju imovine u domaćinstvu, imaju pravo da u ostavinskom postupku traže da se iz ostavinske mase izdvoji dio koji odgovara veličini njihovog doprinosa.

Ovaj zahtjev ima stvarnopravni karakter i može se postavljati i po okončanju ostavinskog postupka.

URAČUNAVANJE POKLONA U NASLJEDNI DIO

U nasljedni dio nasljednika uračunavaju se pokloni ukoliko ostavilac izričito nije naglasio da se pokloni ne uračunavaju u nasljedni dio.

Ovo se ne odnosi na nužne nasljednike.

NASLJEĐIVANJE NA OSNOVU TESTAMENTA

Testament može sačiniti svako lice sposobno za rasuđivanje koje je navršilo 16 godina.

Testament je ništav:

1. ako zavještalac nije imao 16 god. i ako nije bio sposoban za rasuđivanje,2. u slučaju ako je zavještalac natjeran prijetnjom ili prinudom da ga sačini,3. usljed toga što je zavještalac bio prevaren ili se nalazio u zabludi.

Tužbom se može zahtjevati poništaj testamenta u roku od 1 godine od dana saznanja za postojanje uzroka ništavosti, a najdalje za 10 godina.

51

OBLICI TESTAMENTA

Svojeručni testament

Ako osoba zna da čita i piše, ona svojom rukom napiše testament i potpiše ga. Testament je punovažan ako ga je zavještalac napisao svojom rukom i ako ga je potpisao. Potpis može biti i nepuno ime i prezime, ako je potpisano općepoznatim nadimkom ili pseudonimom, ili npr. naznakom potpisa u smislu „vaš otac“!

Za punovažnost ovog testamenta nije nužno da je u njemu naznačen datum kada je sačinjen, ali je korisno da bude napisan.

Ovaj testament bi se mogao pobijati iz sljedećih razloga:

a) da potpis ne pripada ostaviocu ili b) da zavještalac prilikom sačinjavanja istog nije bio pri čistoj svijesti i zdravoj

pameti tj. da nije bio sposoban za rasuđivanje ili c) da je testament sačinjen pod prisilom.

Pismeni testament pred svjedocima

Zavještalac koji zna da čita i piše može sačiniti testament na taj način što će ispravu koju mu je neko drugi sastavio svojeručno potpisati u prisustvu dva svjedoka, izjavljujući pred njima da je to njegov testament. Svjedoci se također potpisuju na testamentu.

Važno je da je onaj ko ga sastavlja pismen kao i zavještalac.

Sudski testament

Ovo je redovni javni testament sastavljen po želji testatora, pred sudom. Sigurniji je od svojeručnog testamenta, zbog manje vjerovatnoće od greške.

U smislu forme, postoje dvije vrste ovog testamenta, zavisno od toga da li testator zna da čita i piše ili ne: 1. Sudski testament kada je zavještalac pismen

Testament može zavještaocu sačiniti po njegovom kazivanju sudija nadležnog suda koji će prethodno utvrditi identitet zavještaoca. Identitet se utvrđuje temeljem javnih isprava sa fotografijom, a ako ih testator ne posjeduje, uz dva svjedoka. Nakon što sudija utvrdi sposobnost osobe da punovažno sačini testament, upoznaje testatora sa pojedinim važnijim pitanjima koja se odnose na oblast nasljeđivanja (ograničenja, isključenja i sl.), a zatim u testament vjerno unosi kazivanje testatora. Pošto zavještalac ovako sačinjen testament pročita i potpiše, sudija će potvrditi na samom testamentu da ga je zavještalac u njegovom prisustvu pročitao i potpisao, naznačiti datum sačinjavanja, te ga i sam potpisati i staviti otisak pečata.

52

2. Sudski testament kada zavještalac nije pismen

Ako zavještalac nije u stanju da pročita testament koji je sačinio sudija, po proceduri koja je naprijed opisana, sudija će ga pročitati zavještaocu u prisutnosti dva svjedoka. Zatim će zavještalac, u prisustvu dva svjedoka, staviti prstoznak i izjaviti da je to njegov testament. Sudija osim potpisa naznačava da je obavio sve prethodno navedene radnje. I svjedoci potpisuju testament. Zavještalac može svojeručni testament, testament sačinjen pred svjedocima ili sudski testament, predati na čuvanje sudu, o čemu će sud sastaviti zapisnik, zatim testament staviti u zaseban omot koji će zapečatiti i čuvati u sudu. Sudski testament koji se sačinjava u sudu ne mora se tamo i čuvati, to nije obaveza, već slobodna volja ostavioca. Ništave su odredbe testamenta kojima se ostavlja nešto sudiji koji ga je sačinio, svjedocima kao i precima/potomcima tih svjedoka.

Testament sačinjen na brodu ili za vrijeme mobilizacije/rata Sačinjava se pred kapetanom broda ili komandirom u ratu, i to po odredbama koje važe za sastavljanje sudskog testamenta. Ovaj testament važi 60 dana po završetku rata, a ako je neko demobilisan kasnije, onda važi 30 dana od dana demobilisanja.

Usmeni testament

Zavještalac može izjaviti svoju poslednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako usljed izuzetnih prilika nije u mogućnost da sačini pismeni testament. Izuzetne prilike bi bile npr. neko dobije infarkt i u teškom je stanju. Dakle, iznenadna bolest i spriječenost odlaska u sud jer je sud udaljen.

Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih okolnosti pod kojima je sačinjen. Svjedoci prilikom sačinjavanja ovog testamenta mogu biti samo lica koja mogu biti svjedoci prilikom sačinjavanja sudskog testamenta, ali moraju znati čitati i pisati. Svjedoci pred kojima je zavještalac usmeno izjavio svoju posljednju volju dužni su da bez odlaganja sastave napismeno izjavu zavještaoca i da je što prije predaju sudu ili da je usmeno govore pred sudom, iznoseći kada, kako, gdje i u kojim okolnostima je ovaj testament sačinjen.

Izvršenje ove dužnosti nije uslov za punovažnost ovog testamenta, jer svjedoci izjavu mogu dati i tokom ostavinskog postupka.

Testament pred konzularnim predstavnikom Sačinjava ga državljanin BiH u inostranstvu, prema odredbama koje važe sa sačinjavanje sudskog testamenta. Sačinjava ga konzularni predstavnik zemlje državljanstva ostavioca.

53

SupstitucijaAko lice koje je označeno kao nasljednik u testamentu umre prije

ostavioca, on može u tom slučaju testamentom imenovati nasljednika svog umrlog nasljednika.

Također, zavještalac može odrediti testamentom lice kome će pripasti nasljedstvo, ako određeni nasljednik umre prije njega ili se odrekne nasljeđa ili bude nedostojan da nasljedi.

Zavještalac ne može odrediti nasljednika svom nasljedniku koji je živ.

PONIŠTENJE TESTAMENTA ZBOG NEDOSTATKA OBLIKA ILI FORME Poništenje testamenta iz razloga nedostatka oblika ili forme, može tražiti samo lice koje ima pravni interes, i to u roku od jedne godine od saznanja ili 10 godina od otvaranja testamenta.

DOKAZIVANJE POSTOJANJA TESTAMENTA Testament uništen slučajem ili radnjom nekog drugog lica, izgubljen prije ili nakon smrti zavještaoca, ali bez njegovog znanja, imat će pravno dejstvo ako zainteresirano lice dokaže da je testament postojao. OPOZIVANJE TESTAMENTA To je izjava volje kojom zavještalac mijenja ili u cijelosti ukida svoj raniji testament. Zavještalac može uvijek opozvati testament u cijelini ili djelomično i to izjavom u bilo kom obliku, najčešće u obliku u kojem je sačinjen i sam testament koji se opoziva.

Također se testament može opozvati sačinjavanjem novog testamenta, ali najčešće se to radi njegovim fizičkim uništenjem (npr. „pocijepa se“).

ODNOS RANIJEG I KASNIJEG TESTAMENTA Ako se kasnijim testamentom izričito ne opozove raniji testament, odredbe ranijeg testamenta ostaju na snazi ako nisu u suprotnosti sa odredbama kasnijeg testamenta.

LEGAT

To je posljednja volja kojom zavještalac ostavlja nekoj osobi (LEGATARU) određenu imovinsku vrijednost iz čiste zaostavštine. Legatar može biti svako lice, što znači i zakonski i testamentalni nasljednik (tada se takav nasljednik zove „Prelegat“).

Zavještalac može ostaviti testamentom jednu ili više određenih stvari ili neko pravo određenom licu, ili naložiti nasljedniku ili kome drugom licu kome nešto ostavlja, da iz onoga što je ostavljeno da neku stvar određenom licu, ili da mu isplati sumu novaca, ili da ga oslobodi nekog duga, ili da ga izdržava ili uopšte da u njegovu korist nešto učini ili da se uzdrži od nečega ili da nešto trpi.

Da bi se legat ostvario, legatar treba da nadživi ostavioca, da se prihvati legata i da ga bude dostojan. U suprotnom, legat se gasi, a predmet legata ostaje osobi koja je bila dužna da izvrši legat. Legatar se ne smatra nasljednikom.

54

Ukoliko se legat ne izvrši, legatar ima pravo da ga tužbom potražuje. Pravo na izvršenje legata zastarjeva za godinu dana od dana kad je legatar saznao za svoje pravo i bio ovlašćen da traži izvršenje legata.

UGOVOR O RASPODJELI IMOVINE ZA ŽIVOTA

Predak može pravnim poslom među živima ustupiti i razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci i drugim potomcima.

Ovaj ugovor mora biti sačinjen u pismenom obliku i ovjeren od sudije. Sudija je dužan prilikom ovjere ugovora isti pročitati i upoznati potpisnike sa posljedicama njegovog zaključenja.

Ustupanje i raspodjela imovine punovažni su samo ako su se s tim saglasila sva djeca i drugi potomci koji bi bili pozvani na zakonsko nasljeđivanje. Ako bračni drug nije potpisnik ovog ugovora, njemu se daje pravna zaštita u okviru nužnog dijela.

Ako neko od ovih lica nije bilo prisutno ili se nije saglasilo, onda se ne radi o ugovoru o raspodjeli (gubi se njegov stvarno-pravni karakter), nego taj ugovor ima karakter ugovora o darovanju (zadržava obligaciono-pravni karakter).

Onaj potomak, odnosno bračni drug, koji se nije saglasio sa takvim ugovorom, ima status nužnog nasljednika. Posljedica ovoga jeste da ako poslije smrti ostavioca njegov nasljedni dio bude povrijeđen raspodjelom načinjenom u ugovoru, reduciraće se dijelovi onih koji su dobili dio ustupljen po ugovoru o raspodjeli imovine za života (jer se njihov dio tretira kao poklon).

Ovim ugovorom može biti obuhvaćena samo sadašnja imovina ostavioca, cjelovita ili jedan njen dio. Imovina iz ovog ugovora ne ulazi u ostavinsku masu, tj. imovinu ostavioca koja se raspodjeljuje nakon njegove smrti.

UGOVOR O DOŽIVOTNOM IZDRŽAVANJU

Ovo je dvostranoobvezujući ugovor. Kod darovnog ugovora lica se za života ostavioca upisuju u

zemljišnu knjigu kao vlasnici, a ovdje stvar prelazi u vlasništvo tek nakon smrti ostavioca.

To je ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača ili neko treće lice, a drugi se ugovarač obavezuje da mu u slučaju smrti ostavlja dio ili svu svoju imovinu.

Davalac izdržavanja ne odgovara za obaveze primaoca izdržavanja.Ovaj ugovor mora biti sastavljen u pisanoj formi i ovjeren od sudije. Izdržavanjem se smatra:

a) kada se davalac izdržavanja obavezao da sa primaocem izdržavanja zajedno živi,

b) obaveza davaoca izdržavanja da će čuvati i paziti primaoca izdržavanja, c) obaveza davaoca izdržavanja da će obrađivati imanje primaoca

izdržavanja i d) obaveza davaoca izdržavanja da će poslije smrti sahraniti primaoca

izdržavanja.

55

Ovaj ugovor se može raskinuti sporazumom, i to: a) ako je ugovorena zajednica života postala nemoguća, zbog teškog

poremećaja odnosa, kada zajednički život postane nepodnošljiv, b) u slučaju neizvršavanje ugovora, kada duga strana ima pravo tražiti raskid

ugovora.Prilikom raskida ugovora, svaka strana ima pravo, po pravilima

obligacionog prava , tražiti naknadu, bilo po osnovu naknde štete, bilo po osnovu neosnovanog bogaćenja.

NASLJEĐIVANJE AUTORSKOG PRAVA

Poslije smrti autora, autorsko pravo prelazi na njegove nasljednike.Osnov može biti kako zakonsko, tako i testamentalno nasljeđivanje.U slučaju zakonskog nasljeđivanja, umrlog nasljeđuju samo njegova

djeca, bračni drug i roditelji umrlog, i to po nasljednim redovima koji su po zakonu određeni. Ako nema tih nasljednika, autorsko pravo postaje državno vlasništvo.

Poslije smrti autora, nasljednici mogu koristiti autorska imovinska prava samo u rokovima određenim Zakonom o autorskim pravima. Protekom tih rokova, autorsko djelo postaje slobodno djelo, tako da se njime može koristiti svaka osoba, bez ograničenja.

NEDOSTOJNOST ZA NASLJEĐIVANJE

Nedostojan je da nasljedi, kako na osnovu zakona tako i na osnovu testamenta, onaj:

1) ko je s umišljajem lišio ili pokušao da liši života ostavioca, 2) ko je ostavioca natjerao da sačini ili opozove testament, te uništio ili sakrio

testament 3) ko se ogriješio o obavezu izdržavanja ostavioca ili 4) ko ostaviocu nije htio ukazati nužnu pomoć.

Nedostojnost za nasljeđivanje nije smetnja potomcima nedostojnog da nasljede zaostavštinu kao da je nedostojni umro prije ostavioca.

NASLJEDNIČKA IZJAVA - ODRICANJE OD NASLJEDSTVA

Nasljednička izjava je izjava pred sudom da se osoba/nasljednik prihvata ili odriče nasljedstva. Ona može biti pozitivna ili negativna.

Osoba može izjaviti da se prihvaća ili ne prihvaća nasljedstva.Ako se ne prihvaća nasljedstva, tada govorimo o odricanju. Ako je to odricanje u nečiju korist, radi se o darovanju ili ustupanju nasljedstva.

Nasljednik se može odreći nasljedstva izjavom kod suda do završetka ostavinske rasprave. Ovo je negativna nasljednička izjava i važi i za potomke onoga koji se odrekao od nasljeđa, osim ukoliko davalac te izjave nije izričito naglasio da se odriče samo u svoje ime. U ovom slučaju se smatra kao da nikada nije bio nasljednik.

56

ODGOVORNOST NASLJEDNIKA ZA DUGOVE OSTAVIOCA

Nasljednik odgovara za ostaviočeve dugove do visine vrijednosti nasljeđene imovine. Kada ima više nasljednika oni odgovaraju solidarno za dugove ostavioca, i to svaki do visine vrijednosti svog nasljednog djela. Jedino kada se radi o obavezi koja zavisi o ličnosti obveznika (npr. slikar), obaveza ne prelazi na nasljednike, ali ako je ostavilac već primio novac za neizvršeno djelo, nasljednici isti moraju vratiti.

UPUĆIVANJE NA PARNICU

1) Ukoliko se nakon pravosnažnog okončanja ostavinskog postupka pojavi lice sa testamentom, u tom slučaju to se lice upućuje na parnicu.

2) Ako se nakon okončanja ostavinskog postupka pojavi novi nasljednik i on se upućuje na parnicu.

3) Ako nastane spor u pogledu ponovažnosti testamenta, prekida se ostavinski postupak i upućuje na parnicu.

4) Ako nastane spor oko punovažnosti isključenja nužnog djela.5) Ako nastane spor oko nedostojnosti za nasljeđivanje.6) Ako nastane spor u pogledu da li potomcima pripada pravo na izdvajanje

određenog djela po osnovu njihovog doprinosa.

Tužba se podnosi u roku od 30 dana. Ako se tužba ne podnese, ostavinski postupak se nastavlja. Ako se podnese, čeka se završetak parnice. RJEŠENJE O NASLJEĐIVANJU

Nakon što raspravi zaostavštinu, sud donosi rješenje o nasljeđivanju, koje sadrži slijedeće podatke:

1. Podatke o umrloj osobi,2. Podatke o njegovoj zaostavštini i3. Podatke o nasljednicima, uz oznaku nasljedničkih dijelova koji im

pripadaju, a ako nekoj osobi pripada legat, plodouživanje ili neko drugo pravo, označiće se i ta osoba kojoj to pravo pripada.

U rješenju će se, također, navesti da li nasljednici nasljeđuju zaostavštinu po zakonu ili testamentu i koji su to nasljednici.

Ako zaostavštinu čine nepokretnosti, pravosnažno rješenje o nasljeđivanju će se obavezno dostaviti i ZK uredu suda nadležnog za vođenje zemljišnih knjiga, radi provođenja tog rješenja u tim knjigama.

Ako se utvrdi da nema nasljednika ili se ne zna da li ih ima, a u određenom roku niko se ne pojavi, donosi se rješenje kojim se zaostavština predaje općini.

Naknadno pronađena imovina raspoređuje se prema postojećem rješenju o nasljeđivanju.

57

(ZAKON O OBLIGACIONIM ODNOSIMA – ZOO /preuzet/)

POJAM (ELEMENTI) OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

Obligaciono-pravni odnosi su građansko-pravni odnosi na osnovu kojih jedno lice (povjerilac, vjerovnik) ima ovlaštenje da od drugog lica (dužnika) zahtjeva određenu činidbu, pozitivnog ili negativnog karaktera, koju je dužnik obavezan izvršiti.

Subjekti obligaciono-pravnog odnosa su:

1) Povjerilac (vjerovnik) – lice ovlašteno da zahtjeva činidbu – potraživanje;2) Dužnik – lice koje je obavezano na činidbu – obligacija ili obaveza;

Predmet (objekt) obligaciono - pravnog odnosa je činidba, odnosno određeno pozitivno ili negativno ponašanje dužnika.

Pozitivne činidbe se mogu sastojati u nekom:a) davanju (npr. kod ugovora o prodaji – obaveza prodavca

da kupcu preda stvar),b) činjenju (npr. kod ugovora o djelu – dužnost jedne od

ugovornih strana da izvrši neki posao).

Negativne činidbe se mogu sastojati u nekom:a) nečinjenju (npr. da se ne učestvuje u javnoj

licitaciji),b) trpljenju ili uzdržavanju (npr. kada neko trpi

da komšija crpi vodu iz njegovog bunara)

U pravilu, predmet dužnikove obaveze može biti svaka činidba, ali ona mora biti:

1) moguća,2) dopuštena, i3) određena ili odrediva.

Razlika obligaciono-pravnog od stvarno - pravnog odnosa sastoji se u slijedećem:1) dok stvarno-pravni odnos djeluje prema svima (erga omnes),

obligaciono-pravni odnos djeluje samo između određenih lica (inter-pares). Učinak obligacionopravnog ugovora može se proširiti i na treća lica ukoliko se ugovorne strane dogovore, odnosno ukoliko su ugovorne strane takvo pravo ugovorile u korist trećeg lica. U takvoj pravnoj situaciji, jedna ugovorna strana u svoje ime ugovori potraživanje u korist treće strane. Tada treće lice stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku, ako nije nešto drugo ugovoreno. Ugovorač koji je prenio pravo na treće lice, ima pravo

58

zahtijevati od dužnika da izvrši obavezu. Dužnik može istaći sve prigovore prema ugovaraču po osnovu ugovora.

2) zasnivanjem stvarno-pravnog odnosa nastaje pravo na nekoj stvari, dok zasnivanjem obligaciono-pravnog odnosa nastaje samo osnov/zahtjev za sticanje stvarnog prava, odnosno za pribavljanje stvari. Na osnovu ugovora se dakle traži realizacija stvarnog prava. Ugovor je pravni osnov za sticanje stvarnog prava.

3) dok je kod stvarnog prava poznata samo jedna strana tog odnosa (titular nekog stvarnog prava), a druga strana u tom odnosu se javlja tek kada povrijedi to pravo, kod obligaciono-pravnog odnosa su subjekti unaprijed određeni i poznati.

NAČELA (PRINCIPI) OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA

Načela obligaciono-pravnih odnosa su: 1. Načelo ravnopravnosti, 2.Načelo savjesnosti i poštenja, 3. Načelo zabrane zloupotrebe prava, 4. Načelo zabrane stvaranja i iskorištavanja monopolskog položaja, 5. Načelo ekvivalentnosti, 6. Načelo zabrane prouzrokovanja štete i 7. Načelo dužnosti ispunjenja obaveze.

1. NAČELO RAVNOPRAVNOSTI - stranke imaju potpuno jednaka prava u svakom pogledu. To znači da jedna ugovorna strana ne može iskorištavati svoj jači ekonomski položaj i druge prednosti i nametati drugoj strani obavezu koju ona po redovnom toku stvari ne bi prihvatila (npr. prihvatanje obaveze da se prodaja uslovljava protivno dobrim poslovnim običajima);

2. NAČELO SAVJESNOSTI I POŠTENJA - znači da su učesnici u zasnivanju obligaciono-pravnih odnosa i ostvarivanju prava iz njih dužni da postupaju iskreno, otvoreno i savjesno, uz povjerenje na spremnost da se potpuno i valjano ispune preuzete obaveze. Otvorenost i iskrenost - radi se o pouzdanosti strana u času zaključenja obligacionog odnosa, što je prednost za valjano ispunjenje.Jedna strana je iskreno spremna na ispunjenje obaveze, uz istovremeno očekivanje ispunjenja obaveze i druge strane.

3. NAČELO ZABRANE ZLOUPOTREBE PRAVA - zabranjeno je vršenje prava i obaveza iz obligacionih odnosa suprotno cilju zbog koga je ono ustanovljeno ili priznato. Realizacijom prava ne smije se drugi ometati u njegovom pravu, niti mu se vršenjem svog prava smije nanositi šteta, te je isključena samovolja, objest, nepažnja i sl.

4. NAČELO ZABRANE STVARANJA I ISKORIŠTAVANJA MONOPOLSKOG POLOŽAJA - zabranjeno je stvaranje nekog odnosa iskorištavanjem monopolskog položaja kojim se stiču materijalne koristi, a koje nisu utemeljene na radu i stvaranju ravnopravnog odnosa ugovornih strana.

5. NAČELO EKVIVALENTNOSTI /jednake vrijednosti uzajamnih davanja/ - što znači da za ono što jedan ugovarač

59

daje treba da dobije jednaku protuvrijednost. Ovo načelo se vrlo često zloupotrebljava u praksi. (npr. zelenaški ugovor)

Primjena načela ekvivalentnosti vezana je za dvostrane teretne ugovore, dakle ugovore iz kojih nastaju uzajamne obveze kao izvor saglasnosti volja stranaka. Ovo načelo, ne dolazi u obzir kod: 1. besplatnih ugovora, 2. ugovora na sreću ili 3. kod kupovine stvari na javnoj dražbi.

Povreda ovog načela može se manifestirati kao:a) prekomjerno oštećenje,b) zaključivanje zelenaškog ugovora,c) mogućnost raskida ugovora zbog promjenjenih

okolnosti.Međutim, svaka povreda ovog načela ne proizvodi iste posljedice (nekada

će biti ništavost, nekada rušljivost).6. NAČELO ZABRANE PROUZROKOVANJA

ŠTETE - učesnici u obligaciono-pravnim odnosima dužni su postupati na način kojim se drugom učesniku ne nanosi, odnosno, ne prouzrokuje šteta. Prema tome, dužni su se suzdržati od svih postupaka kojim bi se drugom učesniku nanijela šteta.

7. NAČELO DUŽNOSTI ISPUNJENJA OBAVEZE - učesnici su dužni ispuniti obavezu u cijelosti, i to na ugovoreni način i u ugovoreno vrijeme. Ugovor se mora poštovati u cijelosti, jer je on zakon za ugovorne strane. Ako jedna strana ne ispuni preuzetu obavezu u cijelosti i na ugovoreni način, pa time drugoj strani nanese štetu, dužna je tu štetu naknaditi. Ovo propuštanje može imati za posljedicu raskid ugovora zbog neispunjenja preuzete obveze.

Pri ispunjenju obaveza, učesnici obligacionopravnih odnosa dužni su ponašati se pažnjom dobrog domaćina, pažnjom dobrog privrednika ili sa pažnjom dobrog stručnjaka (povećanom pažnjom):

Pažnja dobrog domaćina se odnosi na pravni standard građana u njihovim svakodnevnim životnim aktivnostima.

Pažnja dobrog privrednika je pravni standard koji se odnosi na pravna lica i vršioce samostalnih djelatnosti kao učesnike u pravnom prometu.

Pažnja dobrog stručnjaka (povećana pažnja, pažnja profesionalca) jeste pojačana pažnja koja se zahtijeva od stručnih lica koja se profesionalno bave određenom djelatnošću.

NASTANAK (IZVORI) OBLIGACIONO-PRAVNIH ODNOSA

1. Ugovori - To su dvostrani pravni poslovi kojima se zasnivaju obligacioni odnosi, na osnovu kojih se ugovorne strane sporazumjevaju da jedna ugovorna strana (dužnik) drugoj strani (povjeriocu) izvrši određenu činidbu, ili se obje strane međusobno obavezuju da izvrše određene činidbe.

2. Prouzrokovanje štete - To je protupravna radnja kojom se činjenjem ili propuštanjem drugome prouzrokuje šteta, pri

60

čemu je štetnik dužan nadoknaditi štetu oštećenom pod zakonom propisanim uslovima.

3. Sticanje bez osnova - To je prelazak imovine sa jednog na drugo lice bez pravnog osnova, uz obavezu sticaoca da je vrati.

4. Poslovodstvo bez naloga - To je mješanje u tuđe poslove, vršenjem nekog faktičkog ili pravnog posla od strane jednog lica u korist drugog, bez ovlaštenja osobe u čiju korist se vrši taj posao. Može biti nužno i korisno.

5. Jednostrana izjava volje - To su izjave na osnovu kojih nastaje obaveza prema subjektu koji ispuni uslov, ako to obećanje nije prethodno opozvano na zakonom propisani način. Tu spadaju:a) Javno obećanje nagrade – njime se neodređeni krug lica poziva

da za nagradu poduzme neku radnju, ili da postigne neki uspjeh, ili da se nađe u određenoj situaciji (npr. nagrada za najbolji roman).

b) Vrijednosni papir – to je pismena izjava kojom se njen izdavalac obavezuje ispuniti obavezu upisanu u toj izjavi njenom zakonitom imaocu (npr. mjenica, ček, konosman)

c) Legitimacioni papiri – to su željezničke, pozorišne i druge karte (ulaznice), bonovi i slične isprave koje sadrže obavezu za izdavaoca, uz napomenu da u njima nije naznačen povjerilac. Od legitimacionih papira treba razlikovati legitimacione znake, koji predstavljaju samo dokaz za određenog povjerioca da je s njim zaključen dvostrani ugovor (npr. broj na znaku koji se izdaje u garderobi).

I UGOVOR KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

Ugovor je dvostrani pravni posao koji se zaključuje saglasnošću volja ugovornih strana u cilju postizanja određenih pravnih učinaka. Ovim dvostrano-pravnim poslom se zasnivaju obligacionopravni odnosi kojim se jedna strana (dužnik), u pravilu, obvezuje drugoj strani (povjeriocu) izvršiti određenu činidbu ili se obje strane obvezuju na izvršenje činidbe.

Ugovori mogu biti:

Jednostranoobvezujući - kada obaveza na izvršenje činidbe nastaje samo za jednu ugovornu stranu (npr. ugovor o poklonu, depozitu).

Dvostranoobvezujući - kada obaveza nastaje za oba ugovarača. (npr. ugovor o djelu, ugovor o zakupu itd).

Teretni ili naplatni - kada se za činidbu jedne strane daje protučinidba druge strane (npr. ugovor o prodaji ili ugovor o zakupu).

Besplatni ili dobročini - kada se za primljenu činidbu ne daje protučinidba (npr. ugovor o poklonu, posluzi).

Ekvivalentni ugovori - kada se ugovara jednaka vrijednost činidbi (npr. cijena iz ugovora o prodaji odgovara vrijednosti prodane stvari).

61

Aleatorni ili ugovori na sreću - za koje je karakteristično da u momentu zaključenja ugovora vrijednost međusobnih davanja nije poznata, a neizvjesno je koja će od dvije ugovorne strane biti povjerilac, a koja dužnik (npr. ugovor o opkladi).

Konsenzualni ugovori - su oni koji postaju perfektni kada se ugovarači sporazumiju o bitnim sastojcima ugovora, bez posebne forme propisane zakonom i bez predaje stvari. ZOO je prihvatio konsenzualnost ugovora kao pravilo. Dakle ugovori su u pravilu neformalni tj. konsenzualni, osim ukoliko posebnim zakonom nije propisana forma. Forma može biti i ugovorena.

Realni ugovori - su oni kod kojih se, pored saglasnosti volja, zahtjeva i predaja stvari.

TUMAČENJE UGOVORA

Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase. Međutim, prilikom tumačenja ugovora, nije potrebno uvijek se držati doslovno izraza kako oni glase, već treba iz njih tražiti zajedničku namjeru ugovornih strana, i odredbe tako shvatiti kako bi to bilo u duhu načela ZOO-a.

Nejasne odredbe ugovora, zaključene na unaprijed pripremljenjim obrascima – formularima, tumačiće se u korist suprotne strane , a ne one koja je štampala te obrasce – formulare.

Nejasne odredbe besplatnih ugovora, tumačiće se u smislu koji je manje težak za dužnika, a u teretnim ugovorima na način kojim se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

OPŠTE PRETPOSTAVKE ZA ZAKLJUČIVANJE PUNOVAŽNOG UGOVORA

Opšte pretpostavke za zaključenje punovažnog ugovora su:1. saglasnost volja ugovornih strana o bitnim elementima ugovora,2. da je predmet obaveze moguć, dopušten i određen (ili barem

odrediv),3. da postoji osnova (cilj, svrha, razlog) ugovorne obaveze i da je ta

osnova dopuštena,4. da su ugovorne strane sposobne za zaključenje ugovora,

(Poslovnu sposobnost fizičko lice stiče sa navršenih 18 god. života, pod pretpostavkom da je takvo lice duševno zdravo, tj. da može samo da se stara o svojim pravima, obavezama i interesima. Lice starije od 15 god. djelomično je poslovno sposobno i može zaključiti punovažan ugovor o radu i slobodno raspolagati svojom zaradom. Lice starije od 16 god. koje je zaključilo brak sa odobrenjem suda, također može zaključiti punovažan ugovor jer je time steklo poslovnu sposobnost. Pravna lica tu sposobnost stiču upisom u javni registar.)

5. kod nekih ugovora zahtjeva se i zakonom propisana posebna forma.

62

IZJAVA VOLJE

Kod izjave volje zahtijeva se da ugovorne strane izraze saglasnost o bitnim sastojcima ugovora. Svaki ugovor ima posebne bitne sastojke (npr. kod prodaje su to predmet i cijena).

Izjava volje za zaključenje ugovora može se dati: a) riječima, dakle usmenim putem,b) uobičajenim znacima (rukovanjem, kimanjem glave, nekad i šutnjom), ilic) konkludentnim radnjama (npr. kada kupac na osnovu ponude pošalje

prodavcu cijenu).

U nekim slučajevima, za punovažnost ugovora je, osim izjave volje, potrebna i saglasnost trećeg lica. Saglasnost se daje unaprijed (kao dozvola) ili naknadno (kao odobrenje) (npr. kada je po odredbama porodičnog zakona potrebno da organ starateljstva odobri otuđenje imovine lica koje je pod starateljstvom).

Pregovori koji prethode zaključivanju ugovora ne obavezuju, tj. mogu, ali i ne moraju, dovesti do zaključivanja ugovora. Ali, pregovarači su pregovore dužni voditi ozbiljno, sa namjerom da se zaključi ugovor, te u skladu sa načelima savjesnosti i poštenja.

Lice koje nema namjeru da zaključi ugovor, ne smije pregovaračima stvarati privid da takav ugovor želi zaključiti, jer ukoliko tako postupi, odgovaraće za štetu prouzrokovanu pregovorima. To isto se odnosi i na lice koje je imalo namjeru zaključiti ugovor, ali od toga odustane bez osnovanog razloga.

Izjava volje sadrži ponudu i prihvatanje.Ponuda je prijedlog za zaključenje ugovora učinjen određenom licu,

koja sadrži sve bitne elemente ugovora, tako da bi se njenim prihvatanjem mogao zaključiti ugovor. Bitni elementi se odnose na važnost ugovora, a sporedni ne. Ako su ugovarači izostavili neke sporedne elemente s namjerom da ih kasnije regulišu, ugovor nastaje.

Izlaganje robe, sa označenjem cijene, smatra se ponudom. Slanje kataloga, cjenovnika, tarifa i dr. obavještenja, oglasa putem

štampe, radija, TV ne smatraju se ponudom, već samo pozivom da se učini ponuda pod objavljenim uslovim.

Ponuda je prihvaćena kada ponudilac primi izjavu ponuđenog da prihvata ponudu.

Da bi prihvat ponude proizveo pravno dejstvo, mora ispunjavati određene uslove:

1) sadržina prihvatanja ponude mora u cijelosti da odgovara sadržini ponude, jer ako ponuđeni prihvata ponudu koju u nečemu mijenja ili dopunjuje, smatra se da je ponudu odbio i da je učinio drugu ponudu suprotnoj strani (onda se on javlja u ulozi ponuđača).

2) da je prihvatanje ponude stiglo ponudiocu blagovremeno i 3) da je prihvat učinjen u formi koju zakon propisuje za određeni

ugovor.

63

Pod prihvatom se smatra i kada ponuđeni pošalje stvar ili plati cijenu ili učini neku drugu radnju koja se može smatrati izjavom o prihvatanju.

Kada su ponuđeni i ponudilac u neposrednoj blizini, ili se ponuda šalje telefonski ili putem faxa, smatra se da je ponuda odbijena ukoliko nije prihvaćena bez odlaganja, a to znači odmah.

Šutnja ne znači prihvaćanje. Međutim, izuzetno, šutnja ponuđenog smatraće se prihvatom ukoliko su ponudilac i ponuđeni u stalnoj poslovnoj vezi u pogledu određene robe, a ponuda nije odmah ili u ostavljenom roku odbijena.

MANE VOLJE

1) prijetnja – (ugovor rušljiv, pobojan),2) bitna zabluda – (ugovor rušljiv, pobojan),3) prevara – (ugovor rušljiv, pobojan),4) nesporazum – (ugovor ne nastaje – ništav je),5) prividan (fiktivan) ugovor – (ugovor ne nastaje –

ništav je).

Prijetnja, bitna zabluda i prevara čine ugovor rušljivim (pobojnim), pa zainteresovana strana može tražiti poništenje ugovora (podnosi se tužba za poništenje ugovora u subjektivnom roku od 1 god. od saznanja za razloge rušljivosti, a objektivni rok je 3 god. od zaključenja ugovora. Ukoliko niko ne pobija ovaj ugovor u zakonom predviđenim rokovima, ugovor ostaje na snazi).

U slučaju nesporazuma i fiktivnog ugovora smatra se da ugovor ne nastaje, tj. ništav je (Ono što je ništavo, ne može konvalidirati. Podnosi se tužba za utvrđivanje ništavosti. Sud tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti pazi na ništavost).

1) Prijetnja

Prijetnja je izazivanje straha kod jedne od ugovornih strana do te mjere da druga strana bez te prijetnje ne bi ni zaključila ugovor.

Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, ili neko drugo dobro ugovorne strane i u tom slučaju, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.

Prijetnja se može izjaviti direktno, telefonom ili pismom od ugovorne strane ili trećeg lica.

2) Bitna zabluda

Zabluda je nesaglasnost između faktičkog stanja i predodžbe nekog lica o tom stanju. Strana koja je u zabludi nesvjesno nešto izjavljuje ili čini u odnosu na ono što je namjeravala izjaviti odnosno učiniti.

Ona je bitna ukoliko se odnosi na bitne elemente ugovora, pa u vezi s tim razlikujemo sljedeće vrste bitne zablude:

1) zabluda o predmetu ugovora, koja se odnosi:

64

a) na identitet predmeta (npr. zaključuje se ugovor o prodaji jedne

parcele, a u ugovor se unosi druga parcela) ili b) na bitna svojstva predmeta (npr. kupuje se zlatna narukvica, a

ona je ustvari samo pozlaćena);

2) zabluda o licu, postoji kada se pogrešna predstava odnosi na lice sa kojim se sklapa ugovor (npr. A sklapa ugovor sa B, a uvjeren je da zaključuje ugovor sa C);

3) zabluda o prirodi ugovora (npr. sklapa se ugovor o ostavi, a ugovarači žele ugovor o zajmu).

Strana koja je u ovoj zabludi može tražiti poništenje ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri sklapanju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahtijeva.

U slučaju poništenja ugovora zbog zablude, druga savjesna strana ima pravo tražiti naknadu pretrpljene štete, bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.

Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna izvršiti ugovor kao da zablude nije bilo.

Kod ugovora bez naknade (npr. ugovor o poklonu) bitnom zabludom se smatra i zabluda o pobudi koja je bila odlučna za preuzimanje obveze.

3) Prevara

Prevara je namjerno dovođenje ili održavanje jedne strane u zabludi od druge strane ili trećeg lica, kako bi se prevarena strana navela na zaključenje ugovora.

Strana koja je prevarom dovedena u zabludu može tražiti poništenje ugovora i kada zabluda nije bitna, a ako je pod prevarom zaključila ugovor i time pretrpila štetu ima pravo i na naknadu štete.

Ako je prevaru učinilo treće lice, ona će uticati na punovažnost ugovora samo ako je druga ugovorna strana znala ili morala znati za prevaru. Od ovoga su izuzetak ugovori bez naknade, koji se mogu poništiti kada je prevaru učinilo treće lice bez obzira da li je druga ugovorna strana znala ili morala znati za prevaru.

4) Nesporazum

Nesporazum postoji kada strane vjeruju da su saglasne o svim elementima ugovora, ali postoji obostrana nesaglasnost o prirodi ugovora ili predmetu obaveze. Npr. jedno lice želi prodati automobil za 10.000 KM, na što druga strana pristane vjerujući da kupuje drugi automobil za 8.000 KM.

5) Prividan (fiktivan) ugovor

Razlikujemo 2 vrste prividnog ugovora:

65

1) kada se zaključi ugovor bez namjere da se time ostvari neki cilj, već samo da izgleda da je zaključen određeni ugovor, iako ugovarači zaista ne žele zaključiti takav ugovor

2) kada ugovorne strane zaključuju ugovor koji ne žele (simulirani), a ustvari žele drugi ugovor (disimulirani) (npr. zaključuju ugovor o prodaji, a ustvari žele ugovor o poklonu).

Prividan ugovor nema učinka medu ugovornim stranama, on je nepostojeći ugovor. Ali, ako taj ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi, disimulirani ugovor, važi ako su ispunjeni uslovi za njegovu punovažnost.

Prividnost ugovora ne može se isticati prema trećoj savjesnoj osobi.

ZASTUPANJE

Ugovor, kao i drugi pravni posao, može se zaključiti i preko zastupnika. Zastupništvo je način preduzimanja pravnih poslova za drugoga, u

kome jedno lice (zastupnik), u granicama dobijenih ovlaštenja, zaključuje ili preduzima jedan ili više pravnih poslova za drugoga (zastupanog), sa istim pravnim dejstvom kao da su ti poslovi zaključeni, odnosno obavljeni, po samom zastupanom licu.

Zastupanje može nastati:1) na osnovu zakona - zakonsko zastupanje (npr. Zakonom o privrednim

društvima određeno je da društvo zastupa uprava društva, tj. direktor,);2) može proizilaziti iz statuta ili akta nadležnog organa;3) na osnovu izjave volje zastupanog (zastupanje na osnovu punomoći).

Zastupnik svoje ovlaštenje za zastupanje može prenijeti na drugog:a) ukoliko ga je na to ovlastio zastupani, b) ako to dozvoljava zakon (npr. Zakon o advokaturi predviđa i

mogućnost da ovlašteni advokat prenese to ovlaštenje na drugog advokata), c) u slučaju nužne supstitucije - kada je zbog nekih okolnosti

zastupnik spriječen da obavlja posao, a interesi zastupanog zahtjevaju neodgodivo zastupanje.

Ugovor je punovažan ako je zaključenje pravnog posla izvršeno u granicama dobivenog ovlaštenja.

Kada zastupnik prekorači granice dobivenog ovlaštenja, pravilo je da ugovor ne proizvodi pravno dejstvo u odnosu na zastupanog.

Međutim, zastupani može ovakav ugovor naknadno odobriti (ratificirati). Ratifikacija može biti izričita ili prešutna (ako zastupani nekom radnjom manifestuje svoju saglasnost).

Zastupani treba naknadno ovlaštenje dati u roku koji mu je potreban da taj ugovor razmotri.

Ako po proteku tog roka zastupani nije reagirao, nije se izjašnjavao, šutnja zastupanog smatra se odbijanjem odobrenja.

Ako je zastupani odbio dati odobrenje, pa druga ugovorna strana zbog toga trpi štetne posljedice, za štetu su solidarno odgovorni zastupnik i zastupani.

66

Uslov za ostvarenje naknade štete je da je druga ugovorna strana bila savjesna, tj. da nije znala, niti je morala znati za prekoračenje ovlašćenja.

Sklapanje ugovora od strane neovlaštene osobe

Ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga, bez njegova ovlaštenja, obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava.

Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen. U tom slučaju strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao punomoćnik bez ovlaštenja zaključila ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora.

PUNOMOĆ

Punomoć je ovlaštenje za zastupanje što ga vlastodavac pravnim poslom (jednostranim pravnim poslom ili ugovorom o punomoćstvu) daje punomoćniku. Punomoćnik može biti i pravna osoba.

Ugovor o punomoćstvu je u pravilu neformalan ugovor.Punomoć mora imati odgovarajuću formu samo ako se odnosi na

ovlaštenje za zaključenja ugovora za koje je zakonom predviđena posebna forma (najčešće pismena).

S obzirom na opseg ovlaštenja, punomoć može biti:

a) opšta (generalna) - izdaje se za sve poslove redovnog upravljanja nekim dobrima davaoca punomoći (npr. upravljanje pokretnom i nepokretnom imovinom vlastodavca), isključujući otuđenje i raspolaganje, jer se za takva ovlaštenja zahtjeva specijalna punomoć;

b) posebna (specijalna) - izdaje se za poslove koje prevazilaze okvire redovnog poslovanja (npr. otuđenje i raspolaganje dobrima vlastodavca);

c) vanredna - izdaje se u slučajevima kada posao za vlastodavca ima poseban ekonomski značaj (npr. preuzimanje mjenične obaveze, sklapanje ugovora o jemstvu, ugovora o poravnanju).

Punomoć prestaje:

1. opozivom punomoći od strane vlastodavca - može se učiniti izjavom bez posebne forme.

2. smrću punomoćnika, tj. prestankom pravne osobe kao punomoćnika.

67

3. smrću vlastodavca, tj. prestankom pravne osobe koja je punomoć dala, osim ako se započeti posao ne može prekinuti bez štete za pravne sljedbenike.

Ako je opozivanjem (ili sužavanjem) punomoći povrijeđen ugovor o nalogu ili ugovor o djelu ili dr. ugovor, punomoćnik ima pravo na naknadu nastale štete.

Opozivanje punomoći, njezino sužavanje i ostali slučajevi prestanka punomoći nemaju učinak prema trećoj osobi koja je s punomoćnikom sklopila ugovor ili obavila drugi pravni posao, pod uslovom da je bila savjesna (nije znala niti je morala znati da je punomoć opozvana, sužena ili prestala na drugi način).

U ovom slučaju, vlastodavac ima pravo zahtijevati od punomoćnika naknadu štete koju bi zbog toga pretrpio, izuzev kad je punomoćnik bio savjestan (nije znao ni morao znati za opozivanje, za sužavanje punomoći ili prestanak punomoći na drugi način).

Poslovna punomoćPoslovnu punomoć, u granicama zakona, može dati pravna osoba, i

njome ovlastiti punomoćnika da sklapa ugovore i obavlja poslove koji su uobičajeni u obavljanju poslovne djelatnosti pravnog lica.

Poslovni punomoćnik ne može otuđiti ili opteretiti nekretnine, preuzeti mjenične obveze ili obveze jamstva, uzeti zajam i voditi spor, ako nije dobio posebnu punomoć za svaki takav posao.

Poslovna punomoć može biti ograničena na određenu vrstu poslova ili na određene poslove, ali ta ograničenja imaju učinak prema trećem samo ako je za njih znao ili mora znati.

Trgovački putnikTrgovački putnik ima ovlaštenje posredovanja i nastojanja pronalaženja

kupaca, prikupljanja naredbi, dakle vrši sve pripreme za zaključenje ugovora. On nema pravo da zaključuje ugovor, naplati cijenu, vrši prodaju na kredit. Prema tome, trgovački putnik ima samo ovlaštenje na posredovanje da bi

došlo do zaključenja ugovora koji će sklopiti njegov poslodavac.

USLOVI I ROKOVI KAO NAČINI OGRANIČENJA UGOVORA

USLOV je neizvjesna buduća činjenica koja nakon zaključenja ugovora tek treba da nastupi i od koje zavisi nastanak ili prestanak ugovora. Dakle, ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvršene činidbe.

Uslov može biti:

a) odložni ili suspenzivni - od njegovog nastupanja zavisi nastanak ugovora,

b) raskidni ili rezolutivni - od njegovog nastupanja zavisi prestanak ugovora.

68

Kod odložnog uslova, ako se uslov ostvari, smatra se da ugovor djeluje od vremena kada je zaključen (retroaktivno dejstvo), a kod raskidnog uslova, njegovim nastupanjem ugovor automatski prestaje, tako da nije potrebna još neka radnja ugovarača.

Nemoguć je uslov ako je postavljena činjenica koja se ne može ostvariti iz faktičkih ili pravnih razloga. U slučaju nemogućeg odložnog uslova ugovor je ništav, a ako je postavljen nemogući raskidni uslov, smatra se da takav uslov ne postoji, tj. kao da nije naveden.

ROK je buduća izvjesna činjenica koja će se sa sigurnošću desiti. To je određeni protek vremena ili određeni trenutak u vremenu, za koji se veže početak dejstva ili prestanak dejstva pravnog posla.

Rok, kao i uslov, spada u sredstva ograničenja pravnog posla. Rok, kao i uslov, može biti:

a) odložni ili suspenzivni - od čijeg nastupanja zavisi početak dejstva pravnog posla, (npr. od 1. jula će se dati poslovna prostorija u zakup, a ugovor je zaključen 1. aprila iste godine);

b) raskidni ili rezolutivni - od čijeg nastupanja zavisi prestanak dejstva pravnog posla (npr. 1. marta treba da se vrati stvar data na poslugu).Nadalje, rokovi mogu biti:

a) strogi – određeni su zakonskim propisima, a koje subjekti pravnog posla ne mogu mijenjati (tu spadaju prekluzivni i zastarni rokovi);

b) dispozitivni – određeni su pravnim normama, a primjenjuju se ako subjekti pravnog posla nisu u konkretnom slučaju odredili rok.Rokovi se izražavaju u danima, sedmicama, mjesecima i godinama, a

mogu biti određeni i terminom.

ZNAČAJ FORME ZA PUNOVAŽNOST UGOVORA

Ugovori su u pravilu neformalni. Osim zakonom propisane forme, i same stranke mogu ugovoriti formu. Ako je forma propisana zakonom, tada ugovor mora biti sačinjen u toj formi, u suprotnom ne proizvodi pravno dejstvo, odnosno takav pravni posao je ništav.

Ovakav ugovor, koji nije sačinjen u zakonom propisanoj formi, neće konvalidirati čak i ako su obaveze iz takvog ugovora ispunjene u cjelosti.

Ono što je dato po osnovu ništavog ugovora mora se vratiti - pravilo restitucije. Ako nije moguće vraćanje, daje se cijena stvari u vrijeme presuđenja.

Ako je forma ugovorena, time nije izričito određeno da punovažnost ugovora zavisi od ugovorene forme. Dakle, propuštanje forme u ovom slučaju neće uticati na punovažnost ugovora ako su obje strane obaveze iz ugovora ispunile u cjelosti. Ovaj ugovor se ispunjenjem može konvalidirati.

Izuzetno, ako su strane pismenom formom uvjetovale punovažnost ugovora, propuštanje te forme imaće za posljedicu ništavost ugovora!

69

SREDSTVA OBEZBJEĐENJA UGOVORA

Sredstva obezbjeđenja ugovora su: 1.) kapara i 2.) odustanica.

1.) Kapara

Kapara je određena imovinska vrijednost, najčešće novac, koju jedan ugovarač daje drugom prilikom zaključenja ugovora kao znak da je ugovor zaključen, a čime primalac kapare stiče pravo vlasništva na primljenom novcu ili drugoj imovinskoj vrijednosti.

Svrha kapare je slijedeća:1) to je znak da je ugovor zaključen,2) da osigura izvršenje ugovora,

Kapara se, u pravilu, uračunava u djelimično ispunjenje ugovora.O kapari se zaključuje poseban ugovor ili se u osnovni ugovor unosi

klauzula o kapari.Kapara je punovažna kada se postigne saglasnost i izvrši predaja

stvari, što znači da je kapara realan ugovor akcesorne prirode.Kapara, kao sredstvo obezbjeđenja ugovora, stupa u dejstvo kada se

neispunjenje ugovora može staviti na teret jednom od ugovarača.Tako, ako je za neizvršenje ugovora kriv davalac kapare, primalac

kapare ima pravo:a) da raskine ugovor i zadrži primljenu kaparu ili b) da umjesto toga traži izvršenje ugovora i naknadu štete zbog

zakašnjenja u izvršenju, u koju štetu se ukjljučuje i iznos kapare.Ako je, pak, za neizvršenje ugovora kriv primalac kapare, davalac

kapare ima pravo: a) da zahtijeva raskid ugovora i vraćanje kapare u dvostrukom iznosu ili b) da umjesto toga traži izvršenje ugovora i naknadu štete koju je

pretrpio. Prema tome, navedena prava su utvrđena u korist strane koja se

pridržavala ugovora (strane koja je „nevina“).Ako je kapara pretjerano visoka, postoji mogućnost da je sud, na zahtjev

stranke, svede na razumnu mjeru. Takav zahtjev ima pravo postaviti ugovarač na čiji teret pada kapara („kriva“ strana).

U slučajevima kad se ugovor izvrši, kapara se uračunava u izvršenje ugovora ili se vraća (obično kada je predmet ugovora nešto drugo).

Kod davanja kapare u novcu, ona se računa kao avans (unaprijed plaćeni dio) cijene ugovora o prodaji.

2.) Odustanica

Odustanica je iznos novca koji se ugovara i koristi za slučaj raskida ugovora. Odustanicu plaća ugovarač koji raskida ugovor.

70

Ovo pravo davanja odustanice traje do momenta ugovorenog roka, a ako ugovorom nije predviđen rok, onda do momenta dospijeća obaveze iz ugovora.

Ona strana koja koristi ovo sredstvo (odustanicu), dužna je, istovremeno sa davanjem izjave da odustaje od ugovora, isplatiti ugovorenu odustanicu. Nakon toga ne može više zahtijevati izvršenje ugovora!

Kada je kaparom ugovoreno pravo da se odustane od ugovora onda se kapara smatra kao odustanica i svaka strana može odustati od ugovora.

PREDUGOVOR

Predugovor je izjava volja kojom se preuzima obaveza da se kasnije zaključi glavni ugovor.

Predugovor mora sadržavati sve bitne elemente glavnog ugovora, a ako je predviđena posebna forma za punovažnost glavnog ugovora i predugovor mora biti zaključen u toj formi.

Prema tome, iz predugovora ne nastaju obaveze za preduzimanje nekih činidbi, odnosno nekih ugovornih obaveza, već samo obaveza na zaključenje ugovora, s tim da će sklopljeni ugovor zasnovati određene činidbe.

Zaključenje glavnog ugovora može se tražiti u roku od 6 mjeseci od isteka roka u kome je bilo predviđeno zaključenje glavnog ugovora, a ako taj rok nije bio određen, onda u roku od 6 mjeseci od dana kada je po prirodi stvari trebalo da se zaključi glavni ugovor.

Ako jedna od ugovornih strana ne zaključi ugovor u određenom roku, druga strana može tražiti da je sud obaveže na zaključenje glavnog ugovora. U tom zahtjevu treba navesti da se tuženi obaveže na zaključenje ugovora, a ako ne postupi po tom, onda ta presuda zamjenjuje glavni ugovor.

Ukoliko su se od vremena zaključenja predugovora do perioda kada treba sklopiti glavni ugovor prilike tako izmijenile da predugovor ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti bile u času njegovog zaključenja, ne postoji obaveza sklapanja glavnog ugovora.

USTUPANJE UGOVORA

Radi se o pravnom poslu kojim jedna ugovorna strana (ustupilac), kao ugovorna strana u dvostrano teretnom ugovoru, ustupa ugovor trećem licu (primalac), tako da to treće lice postaje ugovorna strana, sa svim pravima i obvezama koje je imao ustupilac kao ugovarač.

Ustupanje je moguće kod dvostrano-teretenih ugovora, kod kojih svaka ugovorna strana ima istovremeno i prava i obveze. Ovo prenošenje nije moguće kod strogo ličnih obveza.

Za punovažnost ustupanja potrebno je: 1) da druga ugovorna strana pristane na prenošenje ugovora

i 2) da se zaključi ugovor između ustupioca i primaoca o

ustupanju ugovora (koji mora biti zaključen u formi propisanoj za ugovor koji se ustupa).

71

Ustupilac garantuje samo da je ustupljeni ugovor pravno valjan, a ne garantuje da će se u novom odnosu izvršiti međusobne ugovorne obaveze.

NIŠTAVOST UGOVORA

Ugovor je ništav ako je protivan:1. ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, 2. prinudnim propisima i3. moralu društva.

Ništav ugovor je protivan javnom poretku jer vrijeđa opšte društvene interese.

Posljedice ništavosti ugovora su:1) Ako ugovarači nisu ispunili obaveze – otpada obaveza

izvšenja,2) Ako su obje ili jedna ugovorna strana ispunile obaveze

– treba izvršiti restituciju (vraćanje primljenog), pri čemu sud može odbiti zahtjev za restituciju pod uslovom da restituciju traži nesavjesna strana,

3) Ako restitucija nije moguća – postoji obaveza isplate novčane naknade,

4) Kriva ugovorna strana može biti obavezana na naknadu štete koju je druga strana pretrpila.

Dakle, ništavi ugovori ne proizvode pravno dejstvo. U tom slučaju ide se tužbom za utvrđenje ništavosti, a donosi se deklaratorna presuda.

Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti, a pravo na isticanje ništavosti ne zastarjeva.

Pravo da zahtjeva utvrđenje ništavosti ima svako zainteresovano lice, kao i nadležni tužilac.

RUŠLJIVI (POBOJNI, OBORIVI) UGOVORI

Kod ovakvih ugovora radi se o nedostacima koji povrjeđuju pojedinačne, a ne opšte društvene interese.

Ugovor je rušljiv: a) kada ga je zaključila ograničeno poslovno sposobna osoba (lica

između 14 i 18 godina koja nisu zaključila brak po odobrenju suda, kao i punoljetna lica kojima je ograničena poslovna sposobnost); ili

b) kada su prilikom zaključenja ugovora postojale mane volje, i to: prijetnja, bitna zabluda i prevara (u slučaju preostale dvije mane volje: nesporazuma i fiktivnog ugovora smatra se da ugovor ne nastaje, tj. ništav je); ili

c) kada je to za pojedinačne slučajeve izričito propisano ZOO ili drugim zakonom (npr. u slučaju prekomjernog oštećenja, kod tzv. Paulijanske tužbe i dr.).

Rušljivi ugovori su važeći nakon što su zaključeni, ali se može tražiti poništenje takvog ugovora u zakonom propisanom roku. Naime, podnosi

72

se tužba za poništenje ugovora u subjektivnom roku od 1 godine od dana saznanja za razloge rušljivosti, a objektivni rok je 3 godine od zaključenja ugovora. Ukoliko niko ne pobija ovaj ugovor u zakonom predviđenim rokovima, ugovor ostaje na snazi. Pravo da traži poništenje ugovora ima onaj na čijoj strani postoji ograničena sposobnost, odnosno mana volje.

Druga strana može od strane na čijoj strani se nalazi rušljivost tražiti da se izjasni da li ostaje kod ugovora, jer će se u suprotnom ugovor smatrati poništenim. Ako se suprotna strana ne izjasni ili izjavi da ne ostaje kod ugovora, smatraće se da je ugovor poništen.

Posljedica poništenja je restitucija primljenog, a ako to nije moguće, može se zahtjevati novčana naknada.

ZELENAŠKI UGOVOR

Zelenaški ugovor je dvostrano-obvezujući, teretni ugovor, kojim jedna ugovorna strana ugovara za sebe ili treće lice nesrazmjernu imovinsku korist, zloupotrebljavajući stanje nužde, teško materijalno stanje, nedovoljno iskustvo, lakomislenost ili zavisnost druge strane.

Dakle, za postojanje zelenaškog ugovora zahtjevaju se slijedeće pretpostavke:

1) Da je vrijednost preuzetih međusobnih obaveza u očitom nesrazmjeru (npr. izrazito niska cijena u odnosu na stvar koja se kupuje);

2) Da je na ovaj nesrazmjer iskorištena strana pristala zbog nekih nepovoljnih okolnosti, koje mogu biti:a) stanje nužde (npr. potreba liječenja),b) teško materijalno stanje (npr. zbog nezaposlenosti),c) nedovoljno iskustvo (npr. mlađa osoba),d) lakomislenost,e) zavisnost prema drugoj strani (zelenašu).Poenta je u zloupotrebi tih okolnosti u cilju postizanja nesrazmjerne

imovinske koristi. Ovakvi ugovori suprotni su moralu društva, te su samim tim ništavi. Oštećena strana može putem suda tražiti da se njegova obaveza smanji

na pravičan obim, dakle da ugovor opstane uz takvu izmjenu. Ovakav zahtjev oštećena strana može podnijeti u toku od 5 godina od dana zaključenja ugovora.

RASKID UGOVORA

Ugovorne strane mogu uvijek sporazumno raskinuti ugovor. Ugovor se može i jednostrano raskinuti (bez saglasnosti drugog

ugovarača), ako za to postoje zakonom propisani uslovi, a to su:1. zbog neispunjenja;2. zbog promjenjenih okolnosti;3. zbog prekomjernog oštećenja;4. zbog postojanja materijalnih i pravnih nedostataka na stvari;5. kada su ugovorne strane ugovorile odustanicu;6. u drugim zakonom propisanim slučajevima;

73

1. Raskid ugovora zbog neispunjenja

Da bi se iz ovog razloga mogao tražiti raskid ugovora, pretpostavlja se da ugovor nije ispunjen ili nije ispunjen na ugovoreni način.

Da bi se mogao zahtijevati raskid po ovom pravnom osnovu, potrebno je drugom ugovaraču ostaviti naknadni rok za ispunjenje obaveze.

Međutim, ako se radi o fiksnom ugovoru, gdje je bitni element tog ugovora ispunjenje obaveze u određenom roku, a dužnik ne ispuni svoju obavezu u ugovorenom roku, ugovor se raskida automatski, tj. po samom zakonu istekom tog roka. U ovom slučaju, jedino ako povjerilac ima interes da održi ugovor može obavijestiti dužnika da mu daje mogućnost da ispuni ugovornu obvezu. Tu obavijest mora dostaviti odmah po isteku roka uz upozorenje da dužnik u razumnom roku ispuni obavezu iz ugovora.

Posljedice raskida ugovora su:

1) ugovarači se oslobađaju međusobnih obaveza iz ugovora; 2) ako je obaveza djelimično ispunjena od jedne strane, vrši

se restitucija (vraćanje primljenog);3) ako se vraća novac, ugovarač je dužan platiti zatezne

kamate od momenta kada je novac primio; 4) ako je zbog raskida ugovora jedan ugovarač pretrpio štetu,

a nije kriv za raskid, ima pravo na naknadu te štete.2. Raskid ili izmjena ugovora zbog promjenjenih okolnosti

Ovaj institut ima uporište u načelu ekvivalencije (jednakih davanja) i u načelu pravičnosti.

Iz razloga promjenjenih okolonosti ugovor se raskida:1. ako je nakon zaključenja dvostranog naplatnog ugovora došlo do

promijenjenih okolnosti,2. ako se radi o vanrednim i nepredviđenim okolnostima (npr. potres,

poplava, neke upravne mjere, promjena sistema cijena, nagli skok cijena), 3. ako te okolnosti otežavaju ispunjenje obaveza jedne strane do te mjere da

je teško ekonomski pogađaju, 4. ako su te okolnosti nastupile prije roka određenog za ispunjenje te

obaveze, te 5. ako bi, zbog navedenog, održavanje ugovora bilo nepravično.

Pravo na raskid ugovora ima ugovorna strana koju pogađaju te izmijenjene okolnosti, tj. koja je dovedena u tešku materijalnu situaciju.

Umjesto raskida ugovora iz ovog razloga, može se tražiti i izmjena uslova ugovora ukoliko na to pristanu obje ugovorne strane.

Pravo na raskid ugovora po ovom pravnom osnovu nema ugovorna strana koja je bila dužna uzeti u obzir takve okolnosti prilikom sklapanja ugovora.

3. Poništenje ugovora zbog prekomjernog oštećenja

74

Ukoliko je u vrijeme zaključenja ugovora, u dvostrano obvezujućem ugovoru, postojao očiti nesrazmjer između uzajamnih davanja, oštećena strana može tražiti poništenje ugovora ukoliko u vrijeme zaključenja ugovora nije znala, niti je morala znati za pravu vrijednost stvari.

Dakle, da bi se radilo o prekomjernom oštećenju, potrebno je da budu ispunjeni sljedeći uslovi:

1. Da je zaključen dvostrano-teretni (naplatni) ugovor (npr. o prodaji i sl.);

2. Da nesrazmjer između uzajamnih davanja postoji u vrijeme zaključenja ugovora;

3. Da ošećena strana ne zna niti je morala znati za taj nesrazmjer međusobnih činidbi (dakle u vrijeme ugovora oštećeni nije znao niti je mogao znati pravu vrijednost - ovdje je značajan momenat zaključenja ugovora i u toj fazi se posmatra savjesnost ugovornih strana).

Ovdje se radi o rušljivom ugovoru i oštećena strana ima pravo podnijeti tužbu za poništenje ugovora u roku od 1 godine od zaključenja ugovora. Oštećeni također može tražiti nadopunu vrijednosti protučinidbe (cijene), ali pod uslovom da na ovo pristane druga strana.

Iako je postojao nesrazmjer, poništenje ugovora se ne može tražiti u slijedećim slučajevima:

a) ako je nešto kupljeno na javnoj prodaji, ilib) kod igara na sreću, ili c) ako je viša cijena data zbog osobite naklonosti.

ODGOVORNOST (JAMSTVO) ZA MATERIJALNE I PRAVNE NEDOSTATKE(4. razlog za jednostrani raskid/poništenje ugovora - postojanje materijalnih i pravnih nedostataka na stvari)

Pravila o odogovornosti za materijalne i pravne nedostatke odnose se na dvostrano-obvezujuće teretne ugovore.

Radi se o odgovornosti prenosioca stvari ili prava (prodavca) za postojeće nedostatke, i to u slučaju ako stvari ili prava nemaju ugovorena ili pretpostavljena svojstva.

Cilj ovih odgovornosti je da garantuju jednakost međusobnih davanja, koja bi u slučaju postojanja materijalnih ili pravnih nedostataka bila nesrazmjerna, pa sticalac da je za njih znao, ne bi zaključio ugovor. (Pravila o ovoj odgovornosti su detaljno sadržana kod ugovora o prodaji i shodno se primjenjuju na teretne ugovore).

1. Odgovornost za materijalne (fizičke) nedostatke

Ona postoji ako stvar koja je predmet ugovora:a) nema izričito ugovorena svojstva ili b) nema uobičajena svojstva, tako da primalac (kupac) ne može koristiti stvar

na predviđeni način.

75

Prodavac odgovara za materijalne nedostatke bez obzira na to da li mu je nedostatak poznat.

Kupac je dužan pregledati kupljenu stvar ili je dati nekom stručnom na pregled i o vidljivim nedostacima obavijestiti prodavca u roku od 8 dana, a kada se radi o ugovorima u privredi to mora uraditi bez odlaganja. Ako su obje stranke prisutne pregledu, kupac je dužan odmah staviti primjedbe zbog vidljivih nedostataka, a ako se radi o skrivenim nedostacima, onda u roku od 8 dana računajući od dana kada je nedostatak otkrio, a kod ugovora u privredi bez odlaganja.

Prodavac neće odgovarati za nedostatak ako se taj nedostatak pokazao nakon proteka 6 mjeseci od predaje stvari kupcu.

Međutim, kupac ne gubi pravo da se pozove na nedostatak i poslije isteka navedenih rokova, pod uslovom da je nedostatak bio poznat prodavcu ili mu nije mogao biti nepoznat.

Kupac koji je blagovemeno obavijestio prodavca o nedostacima ima pravo (kupčeva prava):

a) Tražiti od prodavca da otkloni nedostatak ili da mu preda drugu stvar iste vrste bez nedostatka;

b) Umjesto toga može tražiti od prodavca da se smanji cijena za iznos umanjene vrijednosti stvari, s tim da će zadržati stvar sa tim nedostatkom.

c) Tražiti raskid ugovora, ali prije toga mora prodavcu ostaviti rok za isporuku stvari bez nedostatka.Osim navedenih prava, kupac ima pravo i na naknadu štete ako je

pretrpio štetu zbog nedostatka stvari (npr. nije mogao upotrebljavati stvar sa nedostatkom i stoga nije ostvario prihode – izgubljena dobit).2. Odgovornost za pravne nedostatke (odgovornost za evikciju)

Ova odgovornost postoji ako je primalac (kupac) od strane trećeg lica onemogućen u redovnoj upotrebi stvari, tj. ako na prodatoj stvari postoji neko pravo trećeg lica koje kupčevo pravo isključuje, umanjuje ili ograničava.

Stvar ima pravni nedostatak: a) ako prodavac nema pravo vlasništva na stvari jer to pravo pripada nekom

drugom koji može od kupca zahtijevati predaju stvari (rei vindicatio), ilib) ako na stvari postoji neki teret, odnosno pravo (npr. pravo služnosti) koje

ograničava kupčevo pravo (vlasništva).

Kada se pojavi takav nedostatak, kupac treba pozvati prodavca da otkloni takav nedostatak (npr. da prenese pravo vlasništva na njega).

U situaciji da treće lice oduzme stvar od kupca, ugovor između prodavca i kupca se raskida, a u slučaju kada su kupčeva prava umanjena ili ograničena, kupac može tražiti raskid ugovora ili smanjenje cijene.

Pravo kupca prestaje protekom 1 godine od saznanja za postojanje prava trećeg lica na stvari. Dakle radi se o subjektivnom roku. Nema objektivnog roka.

UGOVORNA KAZNA

76

Ugovorna (konvencionalna) kazna je unaprijed ugovoren ili utvrđen iznos novca ili neke druge imovinske koristi koju dužnik obećava da isplati povjeriocu u slučaju da ugovorenu nenovčanu obavezu:

a) ne ispuni ili b) neuredno je ispuni ili c) zakasni sa njenim ispunjenjem.

Ugovorna kazna predstavlja osiguranje povjeriočevog potraživanja, a poseban značaj ima u privrednim sporovima. Odnosi se samo na nenovčana potraživanja, jer na novčanim potraživanjima se kao sredstvo obezbjeđenja primjenjuje kamata.

Ugovorna kazna mora biti ugovorena u formi predviđenoj za ugovor iz koga proizilazi dužnikova obaveza (tzv. paritet forme);

Ona se često predviđa u samom ugovoru kao posebna klauzula, a moguće je da se sastavi poseban akcesoran ugovor o ugovornoj kazni;

Ako dužnik ne ispuni obavezu ili je ne ispuni na ugovoreni način, povjerilac može zahtjevati od dužnika ili da ispuni ugovorenu obavezu ili da plati ugovornu kaznu, a kad je kazna ugovorena za slučaj zakašnjenja sa ispunjenjem obaveze, ima pravo da kumulativno zahtjeva i jedno i drugo.

II UZROKOVANJE ŠTETE - KAO IZVOR NASTANKA OBLIG.-PR. ODNOSA

Šteta se može javiti kao materijalna šteta u vidu: 1. smanjenja nečije imovine (obična šteta) ili 2. spriječavanja njenog povećanja (izmakla korist), te kao nematerijalna šteta (nanošenje fizičke ili psihičke boli ili straha). OSNOVI ODGOVORNOSTI KOD ŠTETE

Odgovornost za štetu može postojati po principu:1. subjektivne odgovornosti – odgovornost za štetu po osnovu krivnje,2. objektivne odgovornosti – odgovornost za štetu od opasne stvari ili

djelatnosti,3. odgovornost za drugog.

1. SUBJEKTIVNA ODGOVORNOST (Odgovorn. za štetu po osnovu krivnje)

Po principu subjektivne odgovornosti, obaveza za naknadu štete nastaje zbog toga što svako onaj ko drugom uzrokuje štetu vlastitom krivnjom dužan je da tu štetu nadoknadi, uz primjenu pravila o pretpostavljenoj krivnji, što znači da se polazi od pretpostavke da je štetnik kriv za prouzrokovanu štetu, ali može dokazivati da šteta nije nastala njegovom krivnjom.

Dakle, ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je naknaditi, izuzev ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje. Iz ovog se može jasno zaključiti da se radi o pretpostavljenoj krivnji. To je oboriva pretpostavka i na štetniku je teret dokazivanja da nije kriv za prouzrokovanu štetu.

77

Pretpostavke za nastanak odgovornosti nekog lica za prouzrokovanu štetu su:

1) postojanje sposobnosti štetnika da odgovara za štetu, jer postoje lica koja nisu odgovorna (npr. dijete do određenog uzrasta ili lica nesposobna za rasuđivanje);

2) protivpravna (nedopuštena) radnja ili propuštanje;3) uzročna veza između nedopuštene radnje i štete kao posljedice;4) krivnja, koja znači odgovornost nekog lica zbog toga što se nije

ponašalo kao razuman i pažljiv čovjek.

Krivnja se stepenuje na:

1. umišljaj (namjeru) – koji se može manifestovati kao:a) direktni umišljaj - kada štetnik nedopušteno djelo vrši namjerno i

svjesno, a pri tome želi nastupanje posljedice (štete),b) eventualni umišljaj - kada štetnik nedopušteno djelo vrši namjerno

i svjesno, ali pri tome ne želi, već pristaje na nastupanje posljedice (štete).

2. nehat (nepažnja) - postoji kada štetnik postupa nepažljivo, nemarno, zanemarujući pažnju prosječnog čovjeka, odnosno dobrog domaćina, a može se manifestovati kao:a) svjesna nepažnja - kada je štetnik

predvidio mogućnost nastupanja štete, ali se nadao da ona neće nastupiti,

b) nesvjesna nepažnja - kada štetnik nije predviđao mogućnost nastupanja štete, ali je morao i mogao to predvidjeti,

c) krajnja ili gruba nepažnja - kada se štetnik ponašao krajnje nemarno i lakomisleno,

d) obična nepažnja - kada je štetnik zanemario pažnju brižljivog čovjeka,

e) profesionalna nepažnja - kada je štetnik zanemario pažnju koju ispoljava određeno lice u vršenju profesionalne djelatnosti od koga se očekuje povećanja pažnja.

Štetnik odgovara za svaki oblik krivnje, ali, izuzetno, zakon predviđa mogućnost sniženja štete, ako šteta nije prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom!!!

2) OBJEKTIVNA ODGOVORNOST (Odgovornost za štetu od opasne stvari ili djelatnosti)

Po principu objektivne odgovornosti, obaveza za naknadu štete nastaje na osnovu samog prouzrokovanja štete. To znači da je imalac opasne stvari, odn. onaj ko se bavi opasnom djelatnosti, dužan nadoknaditi štetu uzrokovanu od te stvari, odn. djelatnosti, ali se može osloboditi od odgovornosti u zakonom predviđenim slučajevima. Dakle, ovdje se krivnja

78

ne dokazuje. Oštećeni mora dokazati samo uzročno-posljedičnu vezu između opasne djelatnosti i nastale štete.

Za štetu je odgovoran imalac opasne stvari (a to je vlasnik stvari kao što je automobil, građevinska mašina, oružje i sl.), odnosno onaj ko se bavi opasnom djelatnosti (to su one djelatnosti u kojima se koriste opasne stvari ili sam proces proizvodnje stvara tu opasnost).

Ako je imaocu na protivpravan način oduzeta stvar, za štetu odgovara onaj ko je stvar oduzeo.

Ako je imalac opasne stvari povjerio stvar nekom drugom licu onda to lice odgovara.

Međutim, imalac opasne stvari će odgovarati za štetu koju prouzrokuje opasna stvar i za vrijeme dok se ona nalazila kod trećeg lica:

a) ako je šteta nastala zbog neke skrivene mane ili nedostatka, a treći na njih nije upozoren,

b) ako treće lice, kojem je opasna stvar povjerena, nije osposobljeno da njome upravlja.Imalac opasne stvari se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da

šteta potiče od:a) više sileb) od samog oštećenog - ali samo ako njegove radnje ili propuštanja nije

mogao predvidjeti i posljedice izbjeći i otklonitic) od trećeg lica - također, samo ako njegove radnje ili propuštanja nije

mogao predvidjeti i posljedice izbjeći i otkloniti.

3) ODGOVORNOST ZA DRUGOG

Obaveza za naknadu štete po principu odgovornosti za drugog znači da određena lica po pravilima o pretpostavljenoj krivnji nadoknađuju štetu koju je prouzrokovalo drugo (neodgovorno) lice, (npr. roditelj za dijete, staralac za štićenika), uz mogućnost da se oslobode ove odgovornosti ako su poduzela sve mjere nadzora nad neodgovornim licem, ali je i pored toga šteta nastupila.

Slučajevi ovakve odgovornosti su:1) Za duševno bolesna i zaostala lica - odgovara njihov staralac.2) Za maloljetnike - odgovaraju njihovi roditelji, i pri tome:

a) ako se radi o djetetu mlađem od 7 godina roditelji odgovaraju po principu objektivne odgovornosti,

b) ako se radi o maloljetniku mlađem od 14 godina, koji je sposoban za rasuđivanje, roditelji i maloljetnik odgovaraju solidarno,

c) ako se radi o maloljetniku starijem od 14 godina, koji je sposoban za rasuđivanje, za štetu odgovara maloljetnik, ali ako štetu ne može nadoknaditi sam, roditelji će se obavezati na naknadu štete pod uslovom da je to pravično.

3) Ako je maloljetnik povjeren na čuvanje staraocu, školi ili drugoj ustanovi, za štetu odgovara staralac, odnosno ustanova, ako je šteta nastala zbog propuštanja nadzora.

79

4) Za štetu koju trećim licima počine radnici na radu, odgovara privredno društvo u kojem je radnik zaposlen, ali se to privredno društvo može osloboditi odgovornosti ako dokaže da radnik nije kriv za nastalu štetu.

Odgovornost za štetu u slučaju nesreće izazvane m/v u pokretu

Iako su motorna vozila u pokretu opasne stvari (za koje se inače odgovara po principu objektivne odgovornosti), u slučaju sudara tih vozila odgovara se po pravilima subjektivne odgovornosti tj. po principu krivnje.

Ako je u sudaru motornih vozila štetu pretrpilo treće lice, imaoci vozila odgovaraju solidarno po pravilima objektivne odgovornosti. To znači da svaki od njih može platiti cijeli iznos štete i tada prema drugom ima regresno pravo u parnici gdje se utvrđuje koliki je udio svakog od njih u prouzrokovanju uštete.

U odnosu na međusobnu štetu, primjenjuju se slijedeća pravila subjektivne odgovornosti:

a) Ako je kriv jedan imalac m/v - on drugom imaocu nadoknađuje svu štetu;

b) Ako postoji obostrana krivnja - onda imaoci odgovaraju zavisno od stepena krivnje;

c) Ako nema krivnje ni jedne strane - onda odgovaraju podjednako (na ravne dijelove), ali razlozi pravičnosti mogu opredjeliti sud da donese i drugačiju odluku (npr. zbog slabog imovnog stanja jednog imaoca vozila, znatne razlike između vrijednosti vozila i sl.).

NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE

Materijalna šteta se nadoknađuje:

1) uspostavljanjem ranijeg stanja kakvo je bilo prije štete,2) naknadom u novcu, koja će se dosuditi u sljedećim slučajevima:

a) ako uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće (npr. uništena je individualno određena stvar),

b) ako je moguće djelimično uspostavljanje ranijeg stanja, tada se u preostalom dijelu dosuđuje novčana naknada,

c) ako je uspostavljanje ranijeg stanja vezano sa nesrazmjernim troškovima,

d) ako oštećeni izričito zahtjeva dosuđenje naknade u novcu.

Naknada u novcu se dosuđuje u visini potrebnoj za uspostavu stanja koje je postojalo prije nastupanja štete. Visina te naknade se određuje po cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Oštećeni ima pravo na zatezne kamate od dana donošenja sudske odluke pa do isplate naknade, a ako je sam oštećeni otklonio štetu (npr. popravkom), od dana kada je imao izdatak za popravku.

Naknada se može odnositi na običnu štetu i na izmaklu dobit.Naknada se može dati u manjem obimu od stvarne štete (tj. može se

sniziti) pod slijedećim uslovima:

80

1) Ako šteta nije prouzrokovana namjerno ili krajnjom nepažnjom, a štetnik:a) je lošeg materijalnog stanja, tako da bi ga isplata dovela u tešku

materijalnu situaciju, ili b) je prilikom prouzrokovanja štete radio poslove korisne za

oštećenog.

2) Ako ima podjeljene odgovornosti, tj. ako nastanku štete doprinese oštećeni (npr. pješak krši saobraćajne propise i time doprinese da bude povrijeđen u saobraćajnom udesu).

Pravilo je da se šteta isplaćuje odjednom. Međutim, u izuzetnim

situacijama (za slučaj smrti, tjelesne povrede, ili oštećenja zdravlja), naknada se može odrediti u obliku rente (doživotno ili na određeno vrijeme).

Ovdje se ima u vidu šteta koja će se manifestovati ubuduće, pa će se tako i nadoknađivati. Ovaj vid štete se manifestuje kao:

a) izgubljeno izdržavanje ili pomaganje – koje se određuje licu koga je npr. poginuli član porodice izdržavao, a na teret štetnika u obliku rente;

b) gubitak zarade – koja se kao naknada dosuđuje oštećenom koji je pretrpio povredu zbog čega ima smanjenu radnu sposobnost, a kao posljedica toga i gubitak ili smanjenje zarade koju je ranije ostvarivao. Oštećenom u ovom slučaju pripada pravo na razliku između zarade koju je ranije ostvarivao i zarade koju ostvaruje nakon pretrpljene povrede. Razlika se dosuđuje u obliku rente.

c) renta se može dosuditi i ako oštećeni ima nepokrivene troškove liječenja i dr.

d) renta se može davati kao naknada za pojačanu ishranu, da bi se kroz taj period uspostavilo normalno stanje.

e) ako je neko određeno vrijeme nesposoban za obavljanje nekih poslova potrebnih za održavanje lične higijene, pa u tu svrhu mora angažovati drugu osobu, pripada mu pravo na naknadu tih izdataka.

f) moguće je dosuditi naknadu zbog nemogućnosti napredovanja u poslu (npr. zbog invalidnost i gubitka sposobnosti).

Visina dosuđene rente može se mijenjati zavisno od promijenjenih okolnosti (npr. velika razlika između radnih mjesta). Uvijek se postavlja zahtjev i sud donosi odluku.

Na zahtjev oštećenog i u situaciji kada se u pravilu dosuđuje naknada u rentnom obliku, može se dosuditi novčana naknada u kapitaliziranom (jednom) iznosu ako to zahtijevaju izuzetne okolnosti. Visinu te naknade utvrđuje vještak odgovarajuće struke. (npr. momku naknada koju je uložio u školovanje).

NOVČANA NAKNADA NEMATERIJALNE ŠTETE

81

Ova naknada se u pravilu dosuđuje za pretrpljene:

1. fizičke bolove,2. psihičke (duševne) bolove i 3. pretprljeni strah.

Fizički bol može biti uzrokovan:

a) tjelesnom povredom, b) operativnim zahvatom, c) za vrijeme liječenja, d) poslije završenog liječenja (povrede vremena).

Psihički (duševni) bol može biti uzrokovan:

1) zbog smanjene životne aktivnosti - može biti uzrokovan smanjenom pokretljivosti ruke, noge i dr. oblicima invalidnosti kojima je umanjena životna aktivnost.

2) zbog unakaženosti - unakaženost u pravilu uzrokuje psihički bol.

3) zbog povrede ugleda, časti, slobode - naknada se dosuđuje zbog psihičkog bola koji oštećeni trpi.

4) zbog smrti ili teškog invaliditeta bliskog srodnika - pravo na naknadu zbog smrti bliskog srodnika pripada članovima najuže porodice (bračnom drugu, djeci, i roditeljima), a braći, sestrama i vanbračnom drugu samo ako su sa oštećenim živjeli u trajnoj zajednici. Pravo na naknadu zbog teškog invaliditeta bliskog srodnika ne pripada braći i sestrama, bez obzira da li su živjeli u zajednici sa oštećenim.

5) zbog kažnjive preljube, obljube, bludnih radnji - ako je neko prevarom, prinudom ili zloupotrebom odnosa potčinjenosti ili zavisnosti naveden na kažnjivu obljubu ili dr. kažnjivu bludnu radnju, on tada ima pravo na naknadu zbog pretrpljenih duševnih bolova.Pretrpljeni strah On je osnov za naknadu nematerijalne štete ako je znatnog

intenziteta i ako traje relativno duže vrijeme, tako da opravdava dosuđenja novčane naknade. U sporovima povodom određivanja nematerijalne štete angažuju se vještaci – stručnjaci medicinske struke, koji utvrđuju postojanje bolova i straha, njihov intenzitet i trajanje.

Visina naknade se određuje prema okolnostima u vrijeme donošenja presude, uz pravo tužioca (oštećenog) na zatezne kamate od donošenja presude pa do isplate.

PRAVILA O UGOVORNOJ ODGOVORNOSTI ZA ŠTETU

82

Ako dužnik ne ispuni obavezu ili je ne ispuni u svemu kako ona glasi ili zakasni sa njenim ispunjenjem, tada povjeriocu pripada pravo da, pored zahtjeva koji se odnosi na ispunjenje obaveze, traži i naknadu štete, naravno ukoliko je zbog toga pretrpio štetu.

Ako je ispunjenje obveze postalo nemoguće, onda mu pripada samo pravo na naknadu štete.

Dužnik se može osloboditi odgovornosti za prouzrokovanu štetu ako dokaže da nije mogao ispuniti svoju obavezu, odnosno da je zakasnio sa ispunjenjem zbog okolnosti koje nije mogao predvidjeti, izbjeći, otkloniti, a ni spriječiti. Ovdje se radi o okolnostima koje su nastupile nakon zaključenja ugovora, a koje imaju karakter više sile (požar, poplava, ekonomske i upravne mjere).

Dužnik odgovara po kriteriju pretpostavljene krivnje i teret oslobađanja od odgovornosti za štetu pada na njega.

Zakon predviđa mogućnost proširenja, ograničenja i isključenja ugovorne odgovornosti za štetu, ako to ugovarači predvide ugovorom.

Tako ugovarači mogu proširiti odgovornost dužnika za slučaj za koji dužnik inače ne bi odgovarao.

Zakon ne dozvoljava isključenje odgovornosti dužnika za štetu prouzrokovanu namjerno ili krajnjom nepažnjom, a moguće je isključenje od odgovornosti za štetu prouzrokovanu običnom nepažnjom.

Moguće je ograničenje odgovornosti za štetu tako da se unaprijed odredi najviši iznos naknade, osim ako to nije u očitom nesrazmjeru sa štetom.

Ako ima krivnje povjerioca ili lica za koja on odgovara, primjenjuje se pravilo o podjeljenoj odgovornosti.

ODGOVORNOST VIŠE LICA ZA ISTU ŠTETU

Više lica mogu odgovarati za istu štetu ako je ona prouzrokovana na jedan od slijedećih načina:

1) ako su neposrednim zajedničkim radnjama prouzrokovali štetu;

2) ako je posrednom radnjom jedan uticao da drugi načini štetu;

3) ako su radili nezavisno jedan od drugog (bez dogovora), i nezavisnim samostalnim radnjama prouzrokovali istu štetu, a pri tome se ne mogu utvrditi udjeli u prouzrokovanju štete;

4) ako je nesumnjivo da su štetu prouzrokovala dva ili više lica, koja su na neki način povezana, a ne može se utvrditi ko je od njih štetu prouzrokovao

5) naručilac i izvođač radova na nekretninama, za štetu nastalu tim radovima, trećim licima odgovaraju zajednički.

U svim navedenim slučajevima štetnici odgovaraju u granicama svoga doprinosa, ukoliko je taj doprinos moguće utvrditi. U suprotnom, odgovaraju solidarno.

83

Ako jedan od štetnika isplati oštećenom cijeli iznos štete, onda ima pravo da od drugih štetnika, u posebnoj regresnoj parnici, traži naknadu za njihovo učešće za prouzrokovanje štete. Sud ovdje pokušava utvrditi doprinos svakog od učesnika, a ukoliko u tome ne uspije, obavezaće svakoga od njih na isplatu naknade u jednakim dijelovima.

PRAVO OŠTEĆENOG DA ZAHTIJEVA NAKNADU NAKON ZASTARJELOSTI ODŠTETNOG ZAHTJEVA

Kada je u pitanju vanugovorna (deliktna) odgovornost za štetu, zahtjev za naknadu štete se može podnijeti u subjektivnom roku od 3 godine od dana saznanja za štetu i štetnika, a u svakom slučaju u objektivnom roku od 5 godina od dana kada je šteta nastala.

Međutim, ZOO predviđa da oštećeni ima pravo i da nakon isteka zastarnog roka za naknadu štete zahtijeva od štetnika da mu ustupi, preda, odnosno vrati ono što je stekao štetnom radnjom jer se radi o sticanju bez pravnog osnova. Taj zahtjev će postaviti po pravilima o sticanju bez pravnog osnova.

U ovom postupku će moći ostvariti samo onaj dio koji se manifestirao kao korist koju je ostvario prouzrokovanjem štete, dakle obeštećenje se u ovom slučaju ostvaruje samo djelimično.

III STICANJE BEZ OSNOVA - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO- PRAVNOG ODNOSA

Da bi nastala obveza po ovom pravnom osnovu moraju biti ispunjeni određeni uslovi, i to:

1. da je kod jedne strane došlo do povećanja imovine, 2. da je zbog toga kod druge strane nastupilo osiromašenje, odnosno

umanjenje imovine,3. da kod osiromašene strane postoji zabluda ili neznanje, odnosno

uvjerenje da isplatom ili drugim davanjem ispunjava svoju obavezu (zabluda da ima obavezu),

4. da ne postoji valjan pravni osnov za sticanje imovine na drugoj strani.Pojedini slučajevi sticanja bez osnova su:

a) isplata nepostojećeg duga,b) naknadni prestanak pravnog osnova,c) izostanak protučinidbe,d) isplata jednog duga dva puta.

Kada se može tražiti vraćanje za sticanje bez osnova? Vraćanje može tražiti onaj koji izvrši isplatu, pod uslovom da je u

vrijeme plaćanja bio savjestan, tj. da je bio u uvjerenju da je dužan to učiniti.

Međutim, ne može tražiti vraćanje datog onaj ko je izvršio isplatu znajući da nije dužan, izuzev:

84

a) ako je u tom momentu zadržao pravo da traži vraćanje ili b) ako je to učinio pod prinudom (onda mu pripada pravo na vraćanje).

IV POSLOVODSTVO BEZ NALOGA ILI NEZVANO VRŠENJE TUĐIH POSLOVA - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

Poslovodstvo bez naloga je neovlašteno miješanje u tuđe poslove vršenjem nekog posla u korist drugog lica, zbog čega između ta dva lica nastaje obligaciono-pravni odnos.

U skladu sa zakonom, nezvanom vršenju tuđih poslova se u određenim slučajevima ipak može pristupiti. U vezi s tim, razlikujemo:

1. nužno poslovodstvo bez naloga - postoji ako je poduzeto radi otklanjanja neposredno predstojeće štete, znači radi se o poslu koji ne trpi odlaganje (npr. ako je vjetar odnio krov pa komšije pristupe popravci, jer pada kiša pa će nastupiti još veća šteta).

2. korisno poslovodstvo bez naloga - postoji ako nije nužno već korisno za drugo lice (npr. prilikom boravka u inostranstvu neko za prijatelja pod povoljnom cijenom kupi stvar za koju je ovaj ranije izjavljivao da bi je želio kupiti).

3. poslovodstvo protivno zabrani gospodara posla - postoji ako neko poduzima posao za drugo lice, iako zna da mu je to lice zabranilo da to čini.

U slučajevima nužnog i korisnog poslovodstva bez naloga, poslovođa je dužan da obavijesti osobu za koju radi i da ga pozove da on nastavi sa obavljanjem tog posla. Ukoliko ne prihvati da nastavi poslove ili nije u mogućnosti da dođe u razumnom roku, poslovođa će da nastavi posao ukoliko je to moguće i dužan je raditi sve dok osoba za koju posao radi ne preuzme brigu o tome. U takvoj situaciji, kada je obavljen posao, poslovođa je dužan ispostaviti račun i ustupiti sve ono što je pribavio za obavljanje tog posla osobi za koju radi. Poslovođa je dužan obavljati posao sa dužnom pažnjom (pažnjom dobrog domaćina/privrednika/stručnjaka).

Pod uslovom da je u svemu radio kako treba i ono što su date okolnosti zahtijevale, poslovođa u slučajevima nužnog i korisnog poslovodstva bez naloga ima i određena prava:

1) Ima pravo zahtijevati od onog za koga je radio da ga oslobodi svih obaveza koje je na sebe preuzeo zbog obavljanja tog posla;

2) Ima pravo zahtijevati naknadu svih nužnih i korisnih troškova, te eventualno pretrpljene štete;

3) Pored toga, pripada mu i pravo na primjerenu naknadu za uloženi trud;Kod poslovodstva protivno zabrani gospodara posla, poslovođi ne

pripada pravo na naknadu.

V JEDNOSTRANE IZJAVE VOLJE - KAO IZVOR NASTANKA OBLIGACIONO-PRAVNOG ODNOSA

85

Jednostrane izjave volje su izjave na osnovu kojih nastaje obaveza prema subjektu koji ispuni određeni uslov, ako to obećanje nije prethodno opozvano na zakonom propisani način. Tu spadaju:

a) javno obećanje nagrade, b) vrijednosni papiri i c) legitimacioni papiri.

a) Javno obećanje nagrade

To je poziv kojim se javnim oglasom neodređeni krug lica poziva da za nagradu:

a) poduzmu neku radnju, ili b) da postignu neki uspjeh, ili c) da se nađu u određenoj situaciji (npr. oglas da se pronađe izgubljena

stvar, konkurs za izradu projekta, nagrada za najbolji roman).

Obećanje se može opozvati na način na koji je učinjeno, kao i ličnim saopćenjem. Međutim, onaj ko je dato obećanje ispunio, a nije znao, niti je mogao znati da je obećanje opozvano, ima pravo zahtijevati da mu se da obećana nagrada, a onaj ko je prije opozivanja učinio izvjesne izdatke radi izvršenja radnje određene u oglasu, ima pravo na naknadu tih izdataka.

Obećanje nagrade ne može se opozvati ukoliko je oglasom određen rok za izvršenje radnje, odnosno za obavještavanje o postignutom rezultatu ili ostvarenju određene situacije.b) Vrijednosni papiri su pismene izjave kojima se njihov izdavalac obavezuje ispuniti obavezu upisanu u toj izjavi njenom zakonitom imaocu (npr. mjenica, ček, konsoman, tovarni list i dr.).c) Legitimacioni papiri su željezničke, pozorišne i dr. karte (ulaznice), bonovi i sl. isprave, koje sadrže obavezu za izdavaoca, uz napomenu da u njima nije naznačen povjerilac. Od legitimacionih papira treba razlikovati legitimacione znake, koji predstavljaju samo dokaz za određenog povjerioca da je s njim zaključen dvostrani ugovor (npr. broj na znaku koji se izdaje u garderobi).OSTALI INSTITUTI OBLIGACIONOG PRAVA

KAMATE

Kamata je naknada za korištenje tuđeg novca ili za korištenje drugih zamjenjivih stvari. Istovremeno, ona ima i karakter naknade štete zbog toga što je kod novčane obaveze povjerilac lišen upotrebe svog novca.

Kamate mogu biti: 1. ugovorene kamate – ako su ih ugovarači predvidjeli u ugovoru,2. zakonske ili tzv. zatezne kamate – koje predviđa zakon za slučaj

postojanja novčane obaveze.3. procesne kamate – kamata na kamatu (izuzetak od pravila da „nema

kamate na kamatu“

86

Ugovorene kamate

Ove kamate se određuju ugovorom između ugovornih strana i teku od vremena kako su se ugovarači sporazumjeli.

Stopa ugovorenih kamata ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.

Ugovaranje veće stope od dozvoljene ne čini ugovor ništavim, jer se kamate dosuđuju do dozvoljenog iznosa. Ako je kamata ugovorena, a nije određena stopa, vrijedi kamata koja se plaća u mjestu ispunjenja na štedne uloge po viđenju.

Zatezne kamate

Zatezne kamate se plaćaju kada dužnik zakasni sa ispunjenjem novčane obveze, i to za vrijeme od dospjelosti tog duga, pa do isplate, i to neovisno od krivnje, a po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate, koja iznosi 18%.

Povjeriocu pripada pravo na zateznu kamatu neovisno od toga da li je zbog zakašnjenja u ispunjenju novčane obaveze pretrpio štetu. Ako je šteta veća od iznosa koji je dobio po osnovu kamata, povjerilac ima pravo na razliku do punog iznosa naknade štete.

Procesne kamate

Ovo je izuzetak od pravila da je zabranjeno plaćanje kamate na kamatu.Procesnu kamatu plaća dužnik koji je zadocnio, odnosno koji nije

platio zatezne kamate povjeriocu sa kojim je u poslovnom odnosu (plaćao mu je glavni dug sa zakašnjenjem, a nije zatezne kamate).

U ovom slučaju, povjerilac ima pravo da ustane sa posebnom tužbom kojom će zahtijevati isplatu neplaćenih zateznih kamata.

Sada zbir neplaćenih zateznih kamata čini glavno potraživanje, a na to potraživanje povjeriocu (sada tužitelju) pripada pravo da zahtijeva od dužnika isplatu kamata od dana podnošenje tužbe do isplate.

To se sve dešava u parnici i zato se zovu procesne kamate.Procesna kamata na iznos neisplaćene zatezne kamate ne može da se

traži sve dok ne prestane glavno novčano potraživanje.

ALTERNATIVNE OBAVEZE

Alternativne obaveze su takve obveze kod kojih dužnikova obveza ima dva ili više predmeta, ali je dužnik obavezan dati samo jedan od njih da bi se oslobodio obaveze. Suština se odnosi na postojanje dvije obaveze, dva predmeta i pravo izbora pripada dužniku.

Alternativne obaveze mogu nastati:1. ugovorom, kada se o tome usaglase ugovorne strane (npr. kod

zaključenja ugovora o prodaji, kupac se obavezuje prodavcu isplatiti određeni iznos novca ili mu umjesto toga dati neku stvar);

87

2. jednostranom izjavom volje (npr. kod sastavljanja legata nasljedniku se može odrediti obaveza da legataru preda određene stvari ili isplati određeni iznos novca);

3. na osnovu zakona (npr. u slučaju zakonskog izdržavanja, davalac izdržavanja može plaćati izdržavanje ili primiti izdržavano lice u svoje domaćinstvo na izdržavanje).

Svrha alternativne obveze je pravo izbora od strane dužnika. Time se dužniku daje mogućnost da ispuni obvezu na način koji je za njega povoljniji.

Izbor se smatra izvršenim u momentu kada je dužnik obavijestio drugu stranu (povjerioca) o tome šta je izabrao. Takva izjava se više ne može opozvati.

Pravo izbora pripada dužniku sve dok u postupku prinudnog izvršenja jedna od dugovanih stvari ne bude predata povjeriocu.

Ako pravo izbora pripada povjeriocu, onda on to pravo može koristiti do isteka roka za ispunjenje dužnikove činidbe. Ukoliko se povjerilac do tada ne izjasni, dužnik ga može pozvati da izvrši izbor i pri tome mu odrediti rok. Po proteku navedenog rok,a pravo izbora prelazi na dužnika.

Ako se desi da jedan predmet obaveze postane nemoguć iz uzroka za koje nije odgovorna ni jedna strana, obveza dužnika se svodi na preostali predmet.

FAKULTATIVNA OBAVEZA I FAKULTATIVNO POTRAŽIVANJE

Kod fakultativne obaveze ne postoji obaveza sa dva ili više predmeta, već obaveza sa samo jednim predmetom, uz ovlaštenje dužnika da se može osloboditi obaveze davanjem nekog drugog predmeta, koji je određen pravnim poslom ili zakonom.

Fakultativne obaveze mogu biti zasnovane:1) ugovorom, 2) zakonom – npr. ZOO predviđa odustanicu povodom koje dužnik ima dvije

mogućnosti:a) može ispuniti ugovornu obavezu, ili b) može odustati od ugovora davanjem odustanice,

3) testamentom – ako ostavilac obaveže nasljednika na davanje legata predajom određenog predmeta, ali da se te obaveze može osloboditi ako isplati određeni novčani iznos.

Moguće je da ovo pravo fakultativnog potraživanja pripada povjeriocu tako da on, umjesto dugovanog predmeta, od dužnika zahtijeva neki drugi određeni predmet.

Takvo ovlaštenje povjerioca može biti predviđeno:1) ugovorom ili 2) zakonom – npr. ZOO predviđa da kada se obaveza sastoji u davanju

stvari određenih po rodu, a dužnik dođe u zakašnjenje, povjerilac može po svom izboru:

88

a) nabaviti stvar istog roda i zahtjevati naknadu cijene i naknadu štete, ili

b) umjesto toga zahtjevati vrijednost dugovanih stvari i naknadu štete.

DJELJIVE OBAVEZE I POTRAŽIVANJA

Najčešće obigaciono-pravni odnos nastaje između jednog povjerioca i jednog dužnika. Međutim, ponekad obigaciono-pravni odnos nastaje između dva ili više povjerioca s jedne strane i dva ili više dužnika s druge strane. U takvom slučaju se radi o pluralističkim obavezama. Pluralističke obaveze mogu biti:

a) Djeljive – više dužnika obavezu dijele na jednake dijelove tako da jedan dužnik odgovara samo za svoj dio obaveze. Ako na povjerilačkoj strani ima više lica, a ništa drugačije nije dogovoreno, postojeće potraživanje se dijeli između njih na jednake dijelove, a to znači da svaki od njih ima pravo zahtijevati samo dio obaveze.

b) Nedjeljive – to su takve obaveze kod kojih su činidbe kvantitativno nedjeljive, tako da se ne mogu ispuniti u dijelovima, i svaki od povjerilaca može zahtjevati samo ispunjenje cijelog potraživanja, odnosno dužnik je obavezan ispuniti cijelu obavezu.

SOLIDARNE OBAVEZE

Solidarne obaveze postoje kada je u postojećem obligaciono - pravnom odnosu svaki od više dužnika dužan ispuniti cijelu obavezu i svaki od više povjerilaca može zahtijevati ispunjenje cijele obaveze od bilo kojeg dužnika.

Solidarnost obaveze može biti:1. pasivna i 2. aktivna.

Pasivna solidarnost

Pasivna solidarnost postoji kada u obligaciono - pravnom odnosu na pasivnoj (dužničkoj) strani ima više dužnika od kojih je svaki od njih subjekt cjelokupne obaveze, tako da ako dođe do potpunog ispunjenja od jednog dužnika, preostali dužnici se oslobađaju obaveze prema povjeriocu. S druge strane, povjerilac može ispunjenje obaveze zahtjevati od bilo kog dužnika sve dok mu obaveza ne bude u potpunosti izmirena.

Pojam pasivne solidarnosti podrazumijeva jedinstveno potraživanje i jedinstvenu obavezu, a ne onoliko potraživanja koliko ima povjerioca, odnosno ne onoliko obaveza koliko ima dužnika.

Pasivna solidarnost može nastati: 1. ugovorom, 2. testamentom (npr. kada ostavilac testamentom odredi da svi nasljednici solidarno odgovaraju za namirenje legatara) i 3. zakonom (npr. u slučaju odgovornosti naručioca i izvođača radova za štetu nastalu izvođenjem radova na nekretninama).

89

U situaciji kada jedan od solidarnih dužnika ispuni obavezu u cijelosti, pripada mu pravo regresa, tj. da od ostalih dužnika zahtijeva da mu naknade dio obaveze koja otpada na njih. To će uraditi u regresnoj parnici ukoliko to nije moguće drugačije. Ako drugačije nije određeno, ugovoreno ili ne proizilazi iz odnosa solidarnih dužnika, na svakog dužnika otpada jednak dio.

Aktivna solidarnost

Od pasivne solidarnosti razlikujemo aktivnu solidarnost.Aktivna solidarnost znači da na povjerilačkoj strani ima više lica, a

svako od tih lica ima pravo od dužnika zahtijevati ispunjenje cijele obaveze, pa kada jedan od solidarnih povjerilaca bude namiren, obaveza prestaje i u odnosu na ostale povjerioce.

U situaciji kada ima više povjerilaca, pravo je dužnika da ispuni obvezu prema svom izboru u odnosu na jednog od povjerilaca po svom izboru. To pravo ima do momenta dok jedan od povjerilaca ne zahtijeva ispunjenje obveze.

I aktivna solidarnost može nastati zakonom, ugovorom i testamentom.Ako obaveza bude ispunjena prema jednom od solidarnih

povjerilaca, ostali povjerioci imaju pravo zahtjevati dio koji im pripada.

NAČINI PRESTANKA OBAVEZA

Obaveze mogu prestati na jedan od niže navedenih načina:

1. ispunjenjem obaveza,2. raskidom ugovora zbog neispunjenja,3. prebojem ili kompenzacijom,4. otpustom duga,5. prenovom ili novacijom,6. sjedinjenjem (konfuzija),7. nemogućnošću ispunjenja,8. protekom vremena, otkaz,9. smrću dužnika ili povjerioca.

1) ISPUNJENJE OBAVEZA

To je jedan od načina prestanka obaveze.Pod ispunjenjem obaveze podrazumjevamo valjano izvršenje

dugovane činidbe, koja je predmet dužnikove obaveze.

Subjekti ispunjenja

Obavezu ispunjava dužnik, ali to može učiniti i treće lice ako ima pravni interes ili ako nema pravni interes, ali je dužnik s tim saglasan.

90

Ako je u ugovoru određeno da obavezu treba da ispuni dužnik lično, ili ako priroda obaveze nalaže da je može ispuniti samo dužnik, nije moguće da obavezu ispuni treće lice.

Ispunjenje se čini: 1. povjeriocu 2. licu koje odredi povjerilac (punomoćnik), 3. licu određenom zakonom (zakonskom zastupniku), 4. licu određenom odlukom suda (sudski izvršni organ), 5. licu određenom ugovorom (kod ugovora u korist trećih lica).

Predmet ispunjenja

Predmet ispunjenja je određen ugovorom, ali obaveza može prestati i ako povjerilac u sporazumu sa dužnikom primi nešto drugo umjesto onoga što mu dužnik duguje (davanje umjesto dugovanog).

Povjerilac nije dužan primiti djelimično ispunjenje obaveze osim ako se radi o novčanim obavezama, ali ni tada ako bi primitkom djelimičnog ispunjenja pretrpio štetu.

Vrijeme ispunjenja

Ako rok nije određen ispunjenje obaveze se može tražiti odmah.Ako je rok određen dužnik je obavezan ispuniti obavezu u tom roku, jer u

suprotnom pada u docnju (zakašnjenje).Za slučaj da je rok ugovoren u interesu dužnika, on ima pravo ispuniti

obavezu i prije roka, ali je dužan o tome obavijestiti povjerioca.Povjerilac ima pravo tražiti ispunjenje prije roka ako dužnik nije dao

obećano obezbjeđenje (zalog, avans, kaparu) ili ako je rok ugovoren u njegovu korist.

Mjesto ispunjenja

Dužnik je obavezan ispuniti obavezu u mjestu koje je predviđeno ugovorom ili zakonom.

Ako mjesto nije određeno ni ugovorom ni zakonom, mjesto ispunjenja se određuje po svrsi posla ili prirodi ispunjenja.

Međutim, ako se ni na ovaj način ne može odrediti mjesto ispunjenja obaveze, to je mjesto prebivališta, odnosno sjedišta dužnika.

Izdavanje priznanice

Kada dužnik ispuni obavezu, može od povjerioca tražiti izdavanje priznanice koja potvrđuje da je ispunjen dug.

Zakašnjenje (docnja) dužnika

Zakašnjenje (docnja) dužnika postoji kada dužnik ne ispuni obavezu u roku određenom za ispunjenje.

91

Ako rok nije određen, dužnik je u zakašnjenju od momenta kada ga povjerilac pozove da ispuni obavezu, što čini opomenom ili podnošenjem tužbe za ispunjenje.

Povjerilac u slučaju zakašnjenja dužnika ima pravo na naknadu štete, a dužnik pored toga odgovara i za slučajnu propast ili oštećenje stvari. Ako je u pitanju novčano potraživanje, povjerilac ima pravo na zatezne kamate.

Zakašnjenje povjerioca

Zakašnjenje povjerioca postoji kada on bez osnovanog razloga odbije da primi ispunjenje ili ga svojim ponašanjem spriječi.

Dolaskom povjerioca u docnju, na njega prelazi rizik slučajne propasti ili oštećenja stvari, a ako se radi o novčanom potraživanju, prestaju teći kamate za dužnika.

Ako je povjerilac u zakašnjenju, a nepoznat je ili se ne zna gdje se nalazi, a nema zastupnika, dužnik se može osloboditi svoje obaveze tako što će dugovani iznos novca, odnosno dugovanu stvar, položiti kod suda u depozit, ili će tražiti od suda da se odredi lice koje će stvar čuvati, a ako stvar nije podesna za čuvanje u sudskom depozitu ili su za njeno čuvanje potrebni nesrazmjerni troškovi, dužnik je može prodati na javnoj dražbi i dobiveni iznos novca deponovati kod suda.

2) PREBOJ ILI KOMPENZACIJA

Kompenzacija ili preboj je jedan od načina prestanka obaveza.Kumulativni uslovi za kompenzaciju su:

1. da postoje međusobna potraživanja,2. da ona glase na novac ili druge zamjenljive stvari istog roda i iste kvalitete, 3. da su oba potraživanja dospjela.

Vrste kompenzacija:a) jednostrana - kada jedna strana izjavi drugoj da u odnosu na njeno

potraživanje stavlja u preboj svoje potraživanje;b) ugovorna - kada se međusobna potraživanja kompenziraju na osnovu

sporazuma imaoca tih potraživanja;c) sudska - nastaje na osnovu odluke suda povodom prigovora tuženog da

ne osporava potraživanje povjerioca, ali da ističe svoje (dužnikovo) potraživanje prema tužitelju i zahtjeva od suda da ta potraživanja prebije.Kompenzacija nastupa momentom ispunjenja zakonske

pretpostavke za kompenzaciju, a kod sudske kompenzacije mora postojati i izjava pred sudom.

Iako su ispunjeni opšti uslovi, ne mogu se prebiti:1. potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti po pravilima izvršnog postupka,2. potraživanja stvari koje su dužniku data na čuvanje, posudbu ili koje je

dužnik bespravno uzeo ili zadržao za sebe, 3. potraživanja iz osnova namjernog prouzrokovanja štete,

92

4. potraživanja naknade štete nanesene oštećenjem zdravlja ili smrti nekog lica, kao i

5. potraživanja iz osnova zakonskog izdržavanja.

3) OTPUST (OPROST) DUGA

To je jedan od načina prestanka obaveze.Obaveza prestaje kada povjerilac izjavi da neće tražiti ispunjenje

obaveze, a dužnik se s time saglasi (mora izjaviti da je saglasan). Za prestanak obaveze nije potrebna posebna forma.Razlog zbog kojeg se neko oslobađa obveze ne treba se navoditi.Otpust duga jemcu ne oslobađa glavnog dužnika, a otpust duga

glavnom dužniku oslobađa jamca obveze jamstva.Ako ima više jemaca, a povjerilac oslobodi jednog od njih, ostali

ostaju u obavezi, s time što se njihova obveza smanjuje za dio koji otpada na oslobođenog jemca.

Ako ima više solidarnih dužnika, oprost jednom od njih ne oslobađa obaveze ostale solidarne sadužnike, ali se i tu obveza ostalih smanjuje za onaj dio koji otpada na dio oslobođenog dužnika.

4) OBNOVA (PRENOV, NOVACIJA)

To je jedan od načina prestanka obaveze.Obveza prestaje kada se povjerilac i dužnik saglase da postojeću

obvezu zamijene novom, a pri tome nova obaveza mora da ima drugačiji predmet i pravni osnov (npr. umjesto isplate cijene iz ugovora o prodaji, ugovarači se sporazumiju da dužnik isplati određeni novčani iznos kao zajam).

Sporazum povjerioca i dužnika kojim oni mijenjaju rok, mjesto i način ispunjenja obaveze, naknadni sporazum o kamatama, ugovornoj kazni i sl., ne smatraju se novacijom.

Uslovi za nastanak novacije su:a) postojanje ranije obaveze,b) da povjerilac i dužnik sporazumno ugovore novu obavezu,c) da je sadržaj nove obaveze različit od ranije obaveze,d) da postoji obostrana volja da ranija obaveza prestane.

Dejstvo prenova: a) Poništenje - ako se ugovor o prenovu poništi iz bilo kojih razloga,

smatra se da nije bilo prenova i da ranija obaveza nije ni prestala postojati.

b) Nedostatak ranije obaveze - ako je ranija obveza bila rušljiva, prenov je punovažan ako je dužnik znao za nedostatak (rušljivost) ranije obveze.

c) Ništavost ili nepostojanje ranije obaveze - prenov je bez dejstva i u situaciji ako je ranija obaveza bila ništava ili već ugašena iz nekog razloga.

93

5) SJEDINJENJE (KONFUZIJA)

To je jedan od načina prestanka obaveze.Obaveza prestaje sjedinjenjem, kada jedno isto lice postane i

povjerilac i dužnik. (npr. ako su otac i sin u obligacionom odnosu, pa smrću oca njegov sin postane jedini nasljednik).

Ako je obaveza upisana u javnu knjigu, obaveza sjedinjenjem prestaje tek kada se izvrši upis brisanja.

U slučaju kad jemac postaje povjerilac, obaveza glavnog dužnika ne prestaje, prestaje samo jemstvo, jer sam sebi ne može jemčiti.

6) NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA

To je jedan od načina prestanka obaveze.Kada govorimo o ovome treba imati u vidu da se nemogućnost odnosi na

ispunjenje svih obveza, a ne samo jedne obveze iz ugovora.To su uglavnom događaji koji su doveli do nemogućnosti ispunjenja

za koje nije odgovorna ni jedna ugovorna strana i kada je nemogućnost ispunjenja nastupila u periodu od zaključenja ugovora do vremena kada je obveza trebala biti ispunjena (npr. stavljanje stvari van prometa itd).

Na ovaj način ne može prestati obaveza ako je predmet obaveze stvar određena po rodu. Dakle, odnosi se samo na individualno nezamjenjive stvari.

7) PROTEK VREMENA, OTKAZ

To je jedan od načina prestanka obaveze.Trajni dugovinski odnos sa određenim rokom prestaje kada taj rok

istekne, izuzev kada je ugovoreno ili zakonom određeno da se poslije isteka roka ovaj odnos može produžiti na neodređeno vrijeme (npr. kada zakupac produži upotrebljavati stvar nakon isteka ugovorenog vremena trajanja zakupnog odnosa, a zakupodavac se tome ne protivi).

To je odnos gdje se izvršenje činidbe koja je predmet obaveze dužnika izvršava stalno, neprekidno kroz određeno vrijeme.

Ukoliko trajanje dugovinskog odnosa nije unaprijed određeno, važi pravilo da ga svaka strana može prekinuti otkazom - izjavom volje jedne od ugovornih strana.

8) SMRT DUŽNIKA ILI POVJERIOCA

To je jedan od načina prestanka obaveze.Smrću dužnika ili povjerioca obaveza ne prestaje, jer ona prelazi na

nasljednike.Ovo pravilo ima izuzetke, u kojim slučajevima se obaveza gasi smrću

dužnika ili povjerioca:1) Ako je obaveza nastala s obzirom na lična svojstva ili lične

sposobnosti dužnika – obaveza se gasi njegovom smrću, (npr. obaveza slikara da izradi portret);

94

2) Ako su povjerilac i dužnik izričito u ugovoru predvidjeli da obaveza prestaje smrću jednoga od njih;

3) Ako je priroda pravnog odnosa takva da obaveza prestaje smrću jedne od ugovornih strana (npr. smrću primaoca izdržavanja kod ugovora o doživotnom izdržavanju).

9) ZASTARJELOST

To je jedan od načina prestanka obaveze.Zastrajelost je gubitak prava zahtijevati ispunjenje obveze kada

protekne zakonom određeno vrijeme. Time se ne gasi samo pravo povjerioca, već se gasi samo zahtjev za ostvarenje tog prava, tj. gubi se pravo na podnošenje tužbe. Dužnikova obaveza kao naturalna i dalje postoji, što znači da je dužnik može ispuniti i nakon nastupanja zastarjelosti, ali ako to ne učini, a povjerilac podnese tužbu, sud će po prigovoru dužnika da je potraživanje zastarjelo odbiti tužbeni zahtjev.

Zastarjeti mogu svi obligaciono-pravni zahtjevi, izuzev prava na izdržavanje, koje ne može zastarjeti, ali mogu zastrajeti pojedini obroci.

Sud po službenoj dužnosti ne pazi na zastarjelost, već samo po prigovoru dužnika. Dakle, tužba se može podnijeti i nakon proteka zastarnih rokova, ali ako je druga strana prigovorila na rok, odnosno na zastarjelost, onda će sud odbiti takav tužbeni zahtjev.

Zastarjelost nastupa kada istekne posljednji dan određenog zakonom propisanog roka predviđenog za zastarjelost. U vrijeme zastare računa se i period koji je protekao u korist dužnikova prednika (npr. u slučaju nasljeđivanja, računa se i vrijeme do smrti ostavioca).

Ako je zastarjelost nastupila, dužnik se može odreći prava da se poziva na zastarjelost. Dužnik se ne može odreči zastarjelosti prije nego što je ona nastupila, tj. sve dok ne protekne rok za zastarjelost. I pismeno priznanje zastarjele obaveze, smatra se odricanjem od zastarjelosti. Isto takvo dejstvo ima i davanje zaloga ili osiguranje obveze.

Učinak odricanja od zastarjelosti se sastoji u tome da, nakon odricanja, povjerilac stiče pravo da zahtjeva ispunjenje obaveze tako da neutuživa obaveza postaje utuživa, te zastarjelost počinje iznova teći.

Ako nastupi zastarjelost, pa i pored toga dužnik ispuni svoju obavezu, nema pravo da zahtijeva vraćanje onog što je dao u ispunjenju zastarjele obaveze, pa ni u situaciji kad nije znao da je obaveza zastarjela!

Kada zastari glavno potraživanje, zastarijevaju i sporedna potraživanja (npr. kamate, plodovi, troškovi, ugovorna kazna itd).

Od ovih zastarnih rokova treba razlikovati prekluzivne rokove. To su strogi rokovi u kojima treba da se podnese neka tužba, ili u

kojima treba da se izvrši neka radnja pod prijetnjom gubitka nekog prava.Razlika između prekluzivnih i zastarnih rokova je u slijedećem:

1) Kod prekluzivnih rokova se gubi ne samo pravo na tužbu u materijalnom smislu, već i samo subjektivno pravo povjerioca odnosno obaveza dužnika (dok kod zastarnih rokova takve posljedice ne nastupaju, tj. gubi se samo pravo na tužbu ali ne i subjektivno pravo);

95

2) Ako neko ispuni obavezu u odnosu na koju je nastupila prekluzija, on može tražiti vraćanje datog, (dok kod zastare to nije moguće);

3) Kod prekluzije nema mogućnosti zastoja i prekida (dok kod zastarjelosti ima ta mogućnost);

4) Sud na prekluziju pazi po službenoj dužnosti (dok na zastarjelost samo po prigovoru dužnika).

Vrijeme potrebno za zastarjelost

Opšti rok zastarjelosti je 5 godina.Za potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom, ako

je za krivično gonjenje predviđen rok duži od 5 godina, taj rok važi i za potraživanje naknade štete.

Za određena potraživanja rok zastarjelosti je 10 godina, a to su: 1) potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organom, 2) potraživanja koja proizilaze iz nagodbe zaključene pred sudom ili

nadležnim organom, 3) potraživanja iz ugovora o osiguranju života.

Za određena potraživanja rok zastarjelosti je 3 godine, a to su: 1) povremena potraživanja koja dospjevaju godišnje ili u kraćim rokovima, 2) međusobna potraživanja pravnih lica u državnom vlasništvu, koja su

proistekla iz ugovora o prometu robe ili obavljanja usluga, 3) potraživanja zakupnine, 4) potraživanja naknade štete, izuzev ako je šteta prouzrokovana krivičnim

djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži zastarni rok.Za određena potraživanja rok zastarjelosti je 1 godina (npr.

potraživanja za isporučenu električnu energiju, plin, vodu, usluge za održavanje čistoće, kao i potraživanja pošte, radio i TV stanica).

Pravnim poslom ne može se odrediti duže ili kraće trajanje zastarnog roka od onog određenog zakonom, niti se pravnim poslom može odrediti da zastarjelost neće teći kroz određeno vrijeme.

Zastoj zastarjelosti

Zastoj zastarjelosti nastupa za vrijeme dok postoji neka zapreka za ostvarivanje potraživanja, tako da se ne računa u zastaru i nakon proteka tih zapreka, zastarjelost se nastavlja.

Zastarijevanje ne teče:

1) između bračnih ili vanbračnih drugova - za vrijeme dok brak odnosno vanbračna zajednica traje,

2) između roditelja i djece - za vrijeme dok traje roditeljsko pravo, 3) između štićenika i njegovog staraoca/organa starateljstva - za

vrijeme dok takav odnos traje, 4) za vrijeme mobilizacije u slučaju neposredne ratne opasnosti

ili rata - u odnosu na potraživanja lica koja su na vojnoj dužnosti,

96

5) u odnosu na potraživanja koja imaju lica zaposlena u tuđem domaćinstvu prema poslodavcu ili članovima porodice koji s njim žive – sve dok taj odnos postoji.

6) za vrijeme koje povjerilac, zbog nesavladivih prepreka, nije bio u mogućnosti da sudskim putem zahtjeva ispunjenje obaveze.

Prekid zastarijevanja

Zastarijevanje se prekida: 1) priznanjem duga u toku roka zastare - Priznanje se može učiniti i

izjavom povjeriocu a i na posredan način davanjem otplate, osiguranjem, plaćanjem kamate.

2) podnošenjem tužbe i 3) svakom drugom radnjom povjerioca poduzetom protiv dužnika

pred sudom ili drugim nadležnim organom.Međutim, prekid zastare nema dejstvo:

a) ako povjerilac povuče tužbu ili odustane od radnje koju je preduzeo,b) ako tužba bude odbačena ili zahtjev za tužbu bude odbijen.

Ako je tužba odbačena zbog nenadležnosti, smatra se da podnošenjem tužbe nije nastupio prekid zastare, a uvjet je da u roku od tri mjeseca od donošenja rješenja o odbacivanju ponovno podnese tužbu nadležnom sudu.

Nakon prekida rokovi ponovno teku.

CESIJA

Cesija je ustupanje potraživanja sa dosadašnjeg povjerioca na treće lice (to je promjena povjerioca).

Za punovažnost cesije potrebno je da je između povjerioca (ustupioca) i trećeg lica (prijemnika) zaključen ugovor o cesiji. U tom ugovoru ne učestvuje dužnik, niti se zahtijeva njegov pristanak.

Cesijom se ne može izvršiti prijenos slijedećih potraživanja:1. potraživanja vezanih za ličnost povjerioca, 2. potraživanja koja se ne mogu zaplijeniti po odredbama izvršnog postupka

(npr. dio plaće, penzije ne mogu se prenositi, alimentacija, naknada neimovinske štete), te

3. potraživanja koja se po svojoj prirodi protive vršenju prenosa (npr. ugovor o djelu).

Može se i ugovoriti zabrana prenošenja. U situaciji kada je dozvoljeno prenošenje, nije potreban pristanak

dužnika, ali je obaveza ustupioca da ga obavijesti. Od momenta davanja obavijesti punovažno je ispunjenje obveze samo novom povjeriocu.

97

Cesijom se položaj dužnika ne može pogoršati. Zbog toga dužnik može istaći sve prigovore protiv novog povjerioca koje je imao prema ranijem povjeriocu.

Raniji povjerilac ne odgovara za postojanje potraživanja kada je ustupljeno bez naknade. U protivnom odgovara, ali samo za postojanje i punovažnost potraživanja, a ne i za ispunjenje obaveze.

PREUZIMANJE DUGA

To je ugovor između dužnika i trećeg lica kojim treće lice prima na sebe obvezu duga (institut suprotan cesiji).

Za punovažnost ovog ugovora potreban je pristanak povjerioca. Pristanak se može dati izričito ili prećutno. Prećutan pristanak će postojati u situaciji kada je povjerilac primio ispunjenje obveze, a treće lice mu je dalo do znanja da to ispunjenje vrši u svoje ime. U pravilu, svaki dug se može preuzeti izuzev onog koji je lične prirode.

Ugovor o preuzimanju duga mora biti sačinjen u istom obliku u kojem je bio sačinjen ugovor kojeg preuzima, znači važi pravilo pariteta.

Na osnovu ugovora o preuzimanju duga, raniji dužnik se oslobađa obveze. Međutim ako je novi dužnik prezadužen, insolventan, raniji dužnik se neće osloboditi obveze, već ostaje u obvezi zajedno sa ranijim dužnikom.

Novi dužnik preuzima i obvezu da ispuni i sporedna potraživanja. U odnosu na kamate do preuzimanja duga pravilo je da terete novog dužnika.

POSEBNI UGOVORI

UGOVOR O ZAMJENI

Ovim ugovorom se jedna strana obavezuje da će prenijeti pravo vlasništva na određenoj stvari drugoj strani, za zamjenu za stvar koju će ta strana predati njemu u vlasništvo. Mogu se zamjeniti pokretne i nepokretne stvari, pa čak i autorska i pronalazačka prava. Osnovna obaveza se sastoji u predaji stvari. Što se tiče forme ugovora, važi slijedeće pravilo – ako su predmet ugovora o zamjeni nekretnine traži se pismena forma, a inače su neformalni.

UGOVOR O POKLONU (nije regulisan ZOO, ali je u primjeni u praksi)

Jedna strana se obavezuje da drugoj strani besplatno prenese u vlasništvo drugu stvar (pokretnu ili nepokretnu), a druga strana to prihvata (ovo je važno za punovažnost ugovora). Ugovor je neformalan načelno, ali kada su u pitanju nekretnine forma je bitna. Pravni posao je besplatan, jer poklonodavac ne traži protučinidbu.

Poklon se može opozvati zbog:

98

osiromašenja poklonodavca (ako jepredmet poklona vrijedna stvar),

nezahvalnosti poklonoprimca, razvoda ili poništenja braka, povrede nužnog dijela ili ako je poklonodavac poklonom

ugrozio lica koja je po zakonu dužan izdržavati.

UGOVOR O ZAJMU

To je obligaciono - pravni ugovor kojim se zajmodavac obavezuje da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili drugih zamjenjivih stvari u vlasništvo, a zajmoprimac se obavezuje da mu poslije određenog vremena vrati isti iznos novca tj. količinu stvari iste vrste i kvaliteta.

Ugovor je neformalan – konsenzualan. Može biti naplatni ili lukrativni, ako se uz glavnu obavezu obavezuje i na kamatu.

Ako se radi o ugovorima u privredi, zajmoprimac duguje kamate i kada nisu ugovorene.

UGOVOR O DJELU

To je takav ugovor kojim se izvođač obavezuje da za drugo lice, naručioca, obavi neki posao, npr. izradi neku stvar ili slično. Naručilac se obavezuje da mu zato plati određenu naknadu.

NAČELA PARNIČNOG POSTUPKA

99

1. Načelo zakonitosti (PITANJE)

Ovo načelo podrazumijeva strogu primjenu Zakona o parničnom postupku (ZPP). Sve procesne radnje moraju se zasnivati na ZPP-u. Ono što u zakonu nije predviđeno, to u parničnom postupku, u pravilu, nije dopušteno. Sud nije ovlašten da postupak provodi po načelima pravičnosti. To je strogi legalitet i sud nema diskrecionih prava.

2. Načelo traženja istine

Ono znači da sud više nije dužan da utvrđuje činjenice koje stranka nije iznijela, pa makar one bile i relevantne za primjenu materijalnog prava. (Po ranijem ZPP-u sud je, u skladu sa nečelom oficijelnosti, bio dužan da utvrđuje činjenice i izvodi dokazekoji su relevantni za rješavanje spora, pa i onda kada ih stranke nisu predložile.)

3. Načelo odlučivanja suda u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva

To znači da sud ne može dosuditi više nego što je tužitelj zahtijevao, niti drugu stvar umjesto one koju je tražio. (npr. podnesen zahtjev za naknadu štete na iznos od 1.000 KM, sud utvrdio veću štetu, ako tužitelj ne poveća iznos, sud će dosuditi 1.000 KM).

4. Načelo dispozicije (PITANJE)

To znači da stranke u postupku slobodno raspolažu svojim zahtjevom koji su stavile tokom postupka, tako da tužitelj može tužbu povući, može se odreći tužbenog zahtjeva, tuženi može priznati tužbeni zahtjev, stranke mogu zaključiti poravnanje i sl.

Ovo načelo je ograničeno u slučaju kad se radi o tužbenom zahtjevu kojim stranka ne može slobodno raspolagati. To je zahtjev koji je protivan prinudnom propisu i moralu društva. (npr. neko podnio tužbu povodom ugovora o prodaji nekretnina, koji je zaključen u pismenoj formi ali nije ovjeren kod notara i traži da se utvrdi da je ugovor punovažan; sud mora ovakav zahtjev odbiti, ili npr.kod prava preče kupnje).

5. Načelo kontradiktornosti

Ovo načelo znači da svaka stranka ima pravo da se izjasni o prijedlozima druge stranke. (npr. u toku I stepenog postupka jedna stranka navodi određene činjenice, druga stranka se ima pravo izjasniti na te navode. Isto važi i u drugostepenom, te postupku revizije – odgovor na žalbu/reviziju).

6. Načelo ravnopravnosti jezika i pisma

100

U parničnom postupku su ravnoprani BHS jezik, a službena pisma su latinica i ćirilica.

7. Raspravno načelo (u odnosu na ranije načelo materijalne istine) (PITANJE)

Ovo je revolucionarno načelo parničnog postupka. Stranke su dužne u

postupku iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju zahtjev i predložiti sve dokaze kojima te činjenice potkrijepljuju. Dakle, u parničnom postupku isključivo stranke iznose činjenice i predlažu dokaze.

Raniji zakon je regulisao da pored stranaka i sud, u skladu sa načelom materijalne istine, provodi dokaze po službenoj dužnosti; sada dakle, samo stranke mogu provoditi dokaze u parničnom postupku. (npr. ako stranka ima ZK izvadak, a nije ga dostavila, sud tu ne može ništa uraditi; isto tako ako u I st. postupku stranka nije predložila neki dokaz, ne može ga predložiti ni u žalbi, izuzev ako za taj dokaz nije mogla znati u I st. postupku).

Od navedenog pravila postoji izuzetak, gdje je sud ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima).

8. Načelo slobodne ocjene dokaza (PITANJE)

Sud, na osnovu slobodne ocjene dokaza, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, rukovodeći se pri tome načelima pravne logike, logike uopšte, te psihologije.

Ako je sud propustio da cijeni sve dokaze, počinio je bitnu povredu parničnog postupka.

9. Načelo ekonomičnosti

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

10. Načelo koncentracije ročišta

Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Kod tumačenja ove odredbe, treba imati u vidu da ročište za glavnu raspravu može trajati u kontinuitetu nekoliko dana.

11. Načelo prethodnog pitanja u parničnom postupku

(PITANJE)

101

Kad odluka suda zavisi o rješavanju nekog prethodnog pitanja koje se odnosi na to da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tome pitanju još nije donio odluku sud ili neki drugi nadležni organ, sud može sam riješiti to pitanje.

(npr. postojanje nekog prava: tužitelj je podnio tužbu kojom zahtjeva da se utvrdi da je vlasnik neke nekretnine i traži predaju u posjed, a tuženi ističe prigovor da je stekao pravo vlasništva nad tim nekretninama po osnovu dosjelosti. U ovom slučaju, sud, prije nego donese konačnu odluku, može prethodno da riješi da li je tuženi stekao pravo vlasništva dosjelošću;

npr. postojanje pravnog odnosa: tužitelj tuži tuženoga da mu radi izvršenja ugovora o prodaji plati cijenu. Onda tuženi istakne prigovor da ugovor uopšte nije zaključen. U tom slučaju sud mora prethodno utvrditi da li je uopšte zaključen ugovor i postoji li taj pravni odnos).

Odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

12. Načelo vezanosti parničnog suda za presudu krivičnog suda

U parničnom postupku sud je u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti učinitelja vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom se optuženi oglašava krivim. (npr. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženog za naknadu štete zbog pretrpljenih bolova i u tužbi kao dokaz navodi i prilaže pravosnažnu krivičnu presudu kojom je tuženi oglašen krivim za nanošenje povreda. Sud u ovom slučaju ne treba odlučivati o krivnji jer je vezan odlukom krivičnog suda.)

SASTAV SUDA U PARNIČNOM POSTUPKU

U prvostepenom postupku i postupku po prijedlogu za ponavljanje postupka (1. vanredni pravni lijek), sudi sudija pojedinac.

U prvostepenom postupku, u sporovima male vrijednosti, može postupati i odlučivati stručni saradnik, koji u ovom slučaju može preduzimati sve radnje za koje je predviđeno da ih preduzima sudija pojedinac.

U drugostepenom postupku i postupku odlučivanja po reviziji (drugi vanredni pravni lijek), sudi vijeće od trojice sudija.

NADLEŽNOST

APSOLUTNA NADLEŽNOST

Sud u toku cijelog prvostepenog postupka pazi da li je za rješavanje o zahtjevu nadležan sud ili neki drugi organ. Ako sud utvrdi ili ocijeni da je za odlučivanje o zahtjevu nadležan neki drugi organ (u praksi je to najčešće organ uprave) donijeće rješenje kojim tužbu odbacuje i ukida sve provedene radnje.

102

STVARNA NADLEŽNOST

Ona predstavlja određivanje koji je sud nadležan u odnosu na vrstu spora. Danas je više nema, jer je po novom zakonu za sve sporove nadležan općinski sud!!!

MJESNA NADLEŽNOST (PITANJE)

Mjesna nadležnost dijeli se na:

1. opštu mjesnu nadležnost, 2. izberivu mjesnu nadležnost i 3. isključivu mjesnu nadležnost.

Opšta mjesna nadležnost

Ako zakonom nije drugačije određeno, odnosno ako nije određena isključiva mjesna nadležnost, za suđenje je nadležan sud koji je opšte mjesno nadležan za tuženog, a to je sud na čijem području tuženi ima prebivalište, a ako tuženi nema prebivalište, opće mjesno je nadležan sud na čijem području tuženi ima boravište.

Za suđenje u sporovima protiv Federacije, kantona, grada i općine, opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište njihovog zakonodavnog tijela, odnosno vijeća.

Za suđenje u sporovima protiv ostalih pravnih osoba, opće mjesno je nadležan sud na čijem se području nalazi sjedište tih pravnih osoba.

Za suđenje u sporovima protiv državljanina FBiH koji stalno živi u inostranstvu, opće mjesno je nadležan sud njegovog posljednjeg prebivališta u FBiH.

Izberiva mjesna nadležnost

Ova nadležnost postoji u sporovima u kojima je, pored suda opće mjesne nadležnosti, nadležan i neki drugi sud.

Izberiva mjesna nadležnost je predviđena:a) u sporovima za naknadu štete: Osim suda opće mjesne

nadležnosti, nadležan je i sud na čijem je području štetna radnja počinjena ili sud na čijem je području štetna posljedica nastupila, a ako je šteta nastala zbog smrti ili teške tjelesne ozljede, nadležan je i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odn. boravište.

b) u sporovima za zakonsko izdržavanje: Ako je tužilac osoba koja traži izdržavanje, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

c) u bračnim sporovima - radi utvrđivanja postojanja ili nepostojanja braka, poništenja braka ili razvoda braka: Nadležan je,

103

pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem su području bračni drugovi imali posljednje zajedničko prebivalište.

d) u sporovima o utvrđivanju ili osporavanju očinstva ili materinstva: Ako je tužilac dijete, nadležan je pored suda opće mjesne nadležnosti i sud na čijem području tužilac ima prebivalište, odnosno boravište.

e) u sporovima iz nasljednopravnih odnosa, dok ostavinski postupak nije pravomoćno završen, te sporovima o potraživanjima vjerovnika prema ostaviocu: Za suđenje je, pored suda opće mjesne nadležnosti, mjesno nadležan i sud na čijem se području nalazi sud koji provodi ostavinski postupak.

f) nadležnost po mjestu plaćanja: Za suđenje u sporovima imatelja mjenice ili čeka protiv potpisnika nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud mjesta plaćanja.

g) u sporovima iz radnih odnosa: Ako je u sporu iz radnog odnosa tužilac zaposlenik, za suđenje je nadležan, pored suda koji je opće mjesno nadležan za tuženog, i sud na čijem se području rad obavlja ili se obavljao, odnosno sud na čijem bi se području rad morao obavljati, te sud na čijem je području zasnovan radni odnos.

h) u sporovima zbog smetanja posjeda na pokretnim stvarima: Nadležan je, pored suda opće mjesne nadležnosti, i sud na čijem se području dogodilo smetanje.

Isključiva mjesna nadležnost

Ona je predviđena u sporovima o nekretninama, gdje je u sporovima o pravu vlasništva i o drugim stvarnim pravima na nekretninama, u sporovima zbog smetanja posjeda na nekretnini, te u sporovima iz zakupnih ili najamnih odnosa na nekretnini, ili iz ugovora o korištenju stana ili poslovnih prostorija, isključivo nadležan sud na čijem se području nalazi nekretnina. Ako nekretnina leži na području više sudova, nadležan je svaki od tih sudova.

Isključiva nadležnost predviđena je i za sporove u izvršnom i stečajnom postupku, pa je za suđenje u sporovima koji nastaju u toku i u povodu sudskog ili administrativnog izvršnog postupka, odnosno u toku i u povodu stečajnog postupka, isključivo mjesno nadležan sud na čijem se području provodi izvršni ili stečajni postupak, odnosno sud na čijem se području provodi administrativno izvršenje.

Sporazum o mjesnoj nadležnosti

Ako zakonom nije određena isključiva nadležnost nekog suda, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stepenu sudi sud koji nije mjesno nadležan.

Sporazum stranaka o mjesnoj nadležnosti važi samo ako je pismeno sastavljen, ako su ga potpisale sve stranke i ako se tiče određenog spora ili više sporova, koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa.

104

Pitanje prigovora na mjesnu nenadležnosti

Tuženi može istaći prigovor mjesne nenadležnosti samo u odgovoru na tužbu, a sud se može po službenoj dužnosti oglasiti mjesno nenadležnim samo kada postoji isključiva mjesna nadležnost drugog suda, i to do dostavljanja tužbe na odgovor.

TUŽBA

Parnični postupak se pokreće tužbom (vanparnični post. prijedlogom).Tužba mora sadržavati:

1) osnovu za nadležnost suda (u pitanju je osnova za mjesnu nadležnost, jer su za sve sporove nadležni općinski sudovi)

2) tužbeni zahtjev - u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (troškovi i kamate); Tužbeni zahtjev predstavlja jedan od osnovnih elemenata tužbe, jer se njime traži da se sudskom odlukom odluči o nekoj pravnoj posljedici o kojoj sud treba da donese odluku. On mora biti određen.

3) činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, 4) dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, - predmet

dokazivanja su tvrdnje o činjenicama, a ne same činjenice.5) naznaku vrijednosti spora (ne treba ako se radi o

novčanom potraživanju ili o sporu čija se vrijednost ne može izraziti u novcu, npr. bračni sporovi, sporovi za utvrđivanje ili osporavanje očinstva i sl. Inače, vrijednost spora je kriterij za određivanje troškova postupka, vrste postupka i prava na reviziju),

6) pravni osnov tužbenog zahtjeva (npr. naknada štete ili ispunjenje ugovora). Sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva. Sud će postupiti po tužbi i kad tužilac nije naveo pravni osnov tužbenog zahtjeva. Dakle, pravni osnov tužbenog zahtjeva nije bitan elemenat tužbe,

7) druge podatke koje u skladu s zakonom mora imati svaki podnesak (oznaka stranaka, punomoćnika, prebivalište, vrsta spora).

VRSTE TUŽBI (PITANJE)

TUŽBA ZA UTVRĐENJE (deklaratorna ili prejudiciona)

Tužba za utvrđenje predstavlja tužbu kojom tužitelj traži samo da se ustanovi: a) postojanje odnosno nepostojanje nekog prava (npr. tužba za

utvrđenje prava vlasništva) ilib) postojanje odnosno nepostojanje nekog pravnog odnosa (npr. da je

zaključen, tj. da postoji ugovor)

105

c) istinitost ,odnosno neistinost javne isprave.

Uslov za podnošenje ove tužbe je da tužitelj ima pravni interes (npr. tužitelj koji traži da se utvrdi pravo vlasništva – njegov pravni interes postoji ako mu neko osporava vlasništvo). Ako je očigledno da nema pravnog interesa, onda se ta tužba odbacuje.

OBVEZUJUĆA (kondemnatorna) TUŽBA

To je tužba kojom se traži ispunjenje obaveze tuženog da nešto učini, trpi ili propusti. Nije potrebno da tužitelj dokazuje svoj pravni interes.

KONSTITUTIVNA (preobražajna) TUŽBA

Njome se traži ustanovljavanje nekog pravnog odnosa, njegova promjena ili razvrgnuće.

To su obično tužbe iz oblasti imovinsko-pravnih odnosa ili porodičnog prava.

ISTICANJE VIŠE TUŽBENIH ZAHTJEVA U JEDNOJ TUŽBI

U jednoj tužbi tužitelj može istaći više zahtjeva protiv istog tuženog, pod uslovom da su svi zahtjevi povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom. (npr. tužitelj podnio tužbu u radnom sporu da se vrati na posao i da mu se isplati lični dohodak ili kada neko u saobraćajnom udesu bude povrijeđen i traži naknadu materijalne i nematerijalne štete).

Ako zahtjevi nisu povezani istom činjeničnom i pravnom osnovom, mogu se protiv istog tuženog istaći u jednoj tužbi više tužbenih zahtjeva ukoliko sud ocijeni da to nalažu razlozi ekonomičnosti i to samo kad je za sve zahtjeve određena ista vrsta postupka. (Npr. tužitelj u istoj tužbi traži da mu se isplati cijena iz ugovora i traži da mu se vrati zajam)

PREINAČENJE TUŽBE (PITANJE)

Preinačenje tužbe, i to objektivno, postoji u slučaju:

1. promjene istovjetnosti zahtjeva (npr. tužitelj traži od tuženog da mu vrati stvar koja je kod njega, tuženi ističe da je stvar propala, onda tužitelj preinači zahtjev i traži protuvrijednost stvari); ili

2. povećanja postojećeg zahtjeva (npr. tužitelj tražio 1.000 KM, a u toku postupka se ispostavi da nije tolika vrijednost pa je poveća); ili

3. isticanja drugog zahtjeva uz postojeći (npr. tužitelj kao davalac izdržavanja je tužbom tražio raskid ugovora o doživotnom izdržavanju, a onda u toku postupka traži da mu tuženi, kao primalac izdržavanja, vrati ono što mu je ovaj dao izvršenjem ugovora o doživotnom izdržavanju).

Tužba nije preinačena:

106

a) ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ili b) ako je smanjio tužbeni zahtjev ili c) ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.

Rok za preinačenje tužbe

Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano. U ovom slučaju, tužitelju nije potreban pristanak tuženog.

Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako su kumulativno ispunjeni slijedeći uslovi:

1. ako sud ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i

2. ako tuženi pristaje na preinačenje (Smatrat će se da postoji pristanak tuženog ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju).

Preinačenje tužbe iako se tuženi tome protivi

Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud će dopustiti preinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju, ako su kumulativno ispunjeni slijedeći uslovi:

1) da tužilac bez svoje krivnje nije mogao tužbu preinačiti ranije (npr. tužitelj je na pripremnom ročištu zatražio 1.000 KM, vještak nije dostavio nalaz, nakon toga vještak dostavi nalaz koji pokazuje veću vrijednost i tada može preinačiti tužbu jer tužitelj nije kriv);

2) da je tuženi u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave, tj. ukoliko je moguće o tom tužbenom zahtjevu odlučiti na tom istom ročištu. (objektivno).

Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe nije dopuštena posebna žalba.

Subjektivno preinačenje

Tužilac može, u gore navedenom roku, svoju tužbu preinačiti i tako da umjesto prvobitnog tuženog tuži drugu osobu (npr. utvrdi se da je drugo lice pričinilo štetu).

Za ovo preinačenje tužbe, potreban je pristanak osobe koja treba da stupi u parnicu umjesto prvobitnog tuženog. Ako se prvobitni tuženi već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, potreban je i njegov pristanak.

Osoba koja stupa u parnicu umjesto prvobitnog tuženog mora primiti parnicu u onom stanju u kojem se ona nalazi u trenutku kad u nju stupa.

POVLAČENJE TUŽBE

107

Tužilac može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što je tužba dostavljena tuženom (rok za dostavljanje tužbe je 30 dana).

Načelno, tužba se ne može povući nakon zaključenja glavne rasprave, osim u sporovima razvoda braka.

Tužba se može povući i nakon dostave tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od 8 dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

Povučena tužba smatra se kao da nije ni bila podnesena i može se ponovo podnijeti.

ODRICANJE OD TUŽBENOG ZAHTJEVA

Odricanje od tužbenog zahtjeva je izjava tužitelja da se definitivno odriče prava na pružanje pravne zaštite određenog sadržaja, pa sud u takvom slučaju donosi presudu zbog odricanja.

Ovakva presuda ima pravni učinak pravomoćno presuđene stvari, pa tužitelj ne može ponovo podnijeti istu tužbu.

POSTOJANJE PARNICE

Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom. Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti (prigovor litis pendencije).

Sud će tokom cijelog postupka po službenoj dužnosti paziti teče li već druga parnica o istom zahtjevu među istim strankama pred nekim sudom u Bosni i Hercegovini.

Ako koja od stranka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši.

PRIPREMANJE GLAVNE RASPRAVE (PITANJE)

Sud odmah nakon prijema tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu. Te pripreme obuhvataju:

1. prethodno ispitivanje tužbe, 2. dostavu tužbe tuženom na obavezni odgovor, 3. održavanje pripremnog ročišta i 4. zakazivanje glavne rasprave.

U toku pripremanja glavne rasprave, stranke mogu upućivati podneske u kojima će navesti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve, te predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

U toku pripremanja glavne rasprave sud može:

108

1) donijeti presudu na osnovu priznanja, 2) donijeti presudu na osnovu odricanja,3) donijeti presudu zbog propuštanja, te 4) primiti nagodbu stranaka.

1. PRETHODNO ISPITIVANJE TUŽBE

Kada sudija primi tužbu, prvo ispituje da li tužba sadrži sve bitne elemente, tj. ispituje da li je tužba potpuna. Ako utvrdi da u tužbi nedostaje neki od bitnih elemenata, sud će je vratiti podnositelju radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti i odrediće rok za ispravku ili dopunu, koji ne može biti duži od 8 dana, uz upozorenje na posljedice nepostupanja po zahtjevu. Ako tužba ne bude vraćena sudu u određenom roku, smatrat će se da je povučena, a ako bude vraćena bez ispravke, odnosno dopune, odbaciće se.

Ako tužba nema ovih nedostataka, sud ispituje da li tužba ima nedostataka u pogledu stranačke i parnične sposobnosti, ili nedostataka u pogledu zakonskog zastupanja stranke, ili nedostataka koji se odnose na ovlaštenje zastupnika da pokrene parnicu kad je takvo ovlaštenje potrebno.

Ako sud utvrdi da u tužbi postoji neki od navedenih nedostataka, odredit će rok za njihovo otklanjanje. Ukoliko se nedostaci ne mogu otkloniti, ili ako rok bezuspješno protekne, sud će rješenjem ukinuti radnje provedene u postupku i odbaciti tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju daljnje vođenje parnice.

Sud, također, ispituje i apsolutnu nadležnost, pa ako utvrdi da nije nadležan, tj. da je nadležan neki drugi organ, onda tužbu odbacuje.

Sud može da utvrdi da nije mjesno nadležan još prije nego dostavi tužbu tuženom. Ukoliko utvrdi da se radi o isključivoj mjesnoj nadležnosti, donijeće rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i predmet dostaviti mjesno nadležnom sudu.

Ukoliko se iz stanja spisa utvrdi da je među strankama zaključeno poravnanje ili da se radi o presuđenoj stvari, donosi rješenje kojim tužbu odbacuje.GENERALNO: Sud će tužbu odbaciti rješenjem kada: 1. utvrdi da nije nadležan, 2. ako je tužba neblagovr. 3. kada je tužba povučena, 4. u slučaju Litispendencije i Res iudicate, 5. ako je sklopljena sudska nagodba, 6. ako se tužitelj odrekao tužb. zahtjeva i 7. ako ne postoji pravni interes kod tužbe za utvrđenje!

Sud nikada ne može odbaciti tužbu zbog preuranjenosti!!! (npr. ne može se odbaciti tužba za naknadu ratne štete jer neme zakona koji to pitanje reguliše)

2. DOSTAVLJANJE TUŽBE NA OBAVEZNI ODGOVOR I ODGOVOR NA TUŽ.

Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.

Prilikom dostavljanja tužbe tuženom, sud će:

I. poučiti tuženog:

109

a) o obavezi da u roku od 30 dana dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu, b) o tome šta treba da sadrži odgovor na tužbu, te

II. obavijestiti tuženog o posljedicama nedostavljanja odgovora na tužbu u određenom roku (tj. da u slučaju nedostavljanja odgovora na tužbu postoji mogućnost donošenja presude zbog propuštanja).

A) Odgovor na tužbu i njegov sadržaj

Nakon prijema tužbe sa prilozima, tuženi je dužan najkasnije u roku od 30 dana dostaviti sudu pismeni odgovor na tužbu.

U odgovoru na tužbu, tuženi će: 1. istaći moguće procesne prigovore i 2. izjasniti se da li priznaje ili osporava postavljeni tužbeni zahtjev.

Ako tuženi osporava tužbeni zahtjev, odgovor na tužbu mora sadržavati slijedeće:

1. razloge iz kojih se tužbeni zahtjev osporava, 2. činjenice na kojima tuženi zasniva svoje navode, 3. dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te 4. pravni osnov za navode tuženog.

Kad utvrdi da je odgovor na tužbu nerazumljiv ili nepotpun, sud će ga, radi otklanjanja tih nedostataka, vratiti podnositelju radi ispravke ili dopune, uz navode šta treba ispraviti ili dopuniti uz upozorenje na posljedice nepostupanja po zahtjevu i odrediće rok za ispravku ili dopunu, koji ne može biti duži od 8 dana.

Ako odgovor na tužbu ne bude vraćen sudu u određenom roku, smatrat će se da je povučen, a ako bude vraćen bez ispravke odnosno dopune, odbaciće se.

B) Protivtužba i odgovor na protivtužbu

Tuženi može u odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu, podnijeti protivtužbu, pod slijedećim uslovima:

1. ako je zahtjev protivtužbe u vezi s tužbenim zahtjevom (npr. tužitelj tužbom traži ispunjenje ugovora, plaćanje cijene za prodatu stvar, a tuženi ustane sa protivtužbom i kaže da mu ovaj uopće nije predao stvar), ili

2. ako se ti zahtjevi mogu prebiti (kompenzirati), ili 3. ako se protivtužbom traži utvrđenje nekog prava ili pravnog odnosa

od čijeg postojanja ili nepostojanja zavisi u cijelosti ili djelimično odluka suda o tužbenom zahtjevu.

110

Nakon održavanja pripremnog ročišta, protivtužba se može podnijeti samo ako tuženi na to pristane i ako sud ocijeni da podnošenje protivtužbe nije usmjereno na odugovlačenje postupka.

Odredbe ovog zakona o tužbi i odgovoru na tužbu na odgovarajući način se primjenjuju i na protivtužbu i odgovor na protivtužbu, ako ovim zakonom nije drugačije određeno. 3. PRIPREMNO ROČIŠTE

Pripremno ročište je završna faza priprema za glavnu raspravu. Ono se zakazuje u roku od 30 dana od dana dostave odgovora na tužbu ili 30 dana od dana proteka roka u kome je tuženi bio obavezan dostaviti odgovor. Pripremno ročište zakazuje se rješenjem.

ZPP, prije zakazivanja pripremnog ročišta, predviđa obavezne konsultacije suda sa strankama, koje se odnose na datum njegovog zakazivanja, te na neformalni plan suđenja.

Održavanje pripremnog ročišta je obavezno, osim u slučajevima u kojima sud, nakon ispitivanja tužbe i odgovora na tužbu, utvrdi:

a) da među strankama nema spornih činjenica ili b) da zbog jednostavnosti spora održavanje pripremnog ročišta nije potrebno

(npr. spor zbog smetanja).

U pozivu za pripremno ročište sud će obavijestiti stranke o:a) posljedicama izostanka s pripremnog ročišta, tj. tužitelj se

opominje da će se u slučaju njegovog nedolaska na pripremno ročište tužba smatrati povučenom, osim ako tuženi ne pristane da se ročište vodi bez prisustva tužitelja, a tuženi se opominje da se u slučaju nedolaska na ročište ono može provesti u njegovoj odsutnosti.

b) tome da su dužne najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predložiti sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, te na pripremno ročište donijeti sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Svrha pripremnog ročišta je dakle, koncentracija dokaza.

Tok pripremnog ročišta

Tokom pripremnog ročišta otklanjaju se sve smetnje koje eventualno mogu sprječavati postupanje suda.

1. Sudija otvara pripremno ročište i konstatuje da li su pristupile pozvane stranke. Ukoliko tužitelj nije pristupio, a uredno je obaviješten, sud će donijeti rješenje da se tužba smatra povučenom, osim ako tuženi ne zahtijeva da se ročište održi.

2. Pripremno ročište počinje kratkim izlaganjem tužbe od strane tužitelja, a nakon toga izlaganjem odgovora tuženog na tužbu.

3. Nakon ovih izlaganja raspravlja se o procesnim pitanjima. 4. Zatim slijedi iznošenje činjenica i predlaganje dokaza, prvo jedne pa

druge strane.

111

5. Sud će prema rezultatima raspravljanja na pripremnom ročištu odlučiti o čemu će se raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Prijedloge koje ne smatra bitnim za donošenje odluke sud će odbiti i u rješenju će naznačiti razlog odbijanja. Ako sud, na prijedlog stranke, odredi izvođenje dokaza vještačenjem, uvijek će odrediti rok u kojem vještak treba pripremiti i dostaviti svoj nalaz i mišljenje, a to je najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta za glavnu raspravu. Sud će, u zavisnosti od prirode spora, na pripremnom ročištu

nastojati da stranke spor riješe: a) u postupku medijacije, i to najkasnije na pripremnom ročištu (Medijacija

je alternativno rješavanje sporova, uređeno Zakonom o medijaciji, te nizom provedbenih propisa) ili

b) u postupku sudske nagodbe:Stranke mogu zaključiti nagodbu o predmetu spora u toku cijelog postupka. To je jedna vrsta ugovora kojim se uređuju kako materijalno-pravni, tako i procesno-pravni odnosi među stranama, koji ima za posljedicu pravosnažnost. Sud će, na način koji ne ugrožava njegovu nepristrasnost, na pripremnom ročištu, kao i u toku cijelog postupka, nastojati da stranke zaključe sudsku nagodbu. Sporazum stranaka o nagodbi unosi se u zapisnik. Nagodba je zaključena kad stranke potpišu zapisnik, i ima snagu izvršnog naslova (može se pobijati ako je zaključena u zabludi ili pod uticajem prinude ili prevare, i to tužbom, koja se može podnijeti u roku od 3 mj. od dana saznanja za razloge pobijanja, a najkasnije u roku od 5 god. od dana zaključenja sudske nagodbe).

4. ZAKAZIVANJE GLAVNE RASPRAVE

Sud donosi rješenje o zakazivanju glavne rasprave i određuje:1. dan i sat održavanja glavne rasprave;2. pitanja o kojima će se raspravljati na glavnoj raspravi;3. dokaze koji će se izvesti na glavnoj raspravi;4. osobe koje će biti pozvane na glavnu raspravu.

Glavna rasprava će se održati u pravilu, najkasnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta, ali sud može odrediti da se glavna rasprava održi odmah nakon pripremnog ročišta.

Ako se procjenjuje da će glavna rasprava trajati duže od jednog dana, ročište će biti zakazano za onoliko dana uzastopno koliko je neophodno da se rasprava održi u kontinuitetu.

Sud će na ročište za glavnu raspravu pozvati stranke koje nisu bile prisutne na pripremnom ročištu, kao i svjedoke i vještake koje je na pripremnom ročištu odlučio pozvati.

U pozivu za glavnu raspravu, sud će obavijestiti pozvane o posljedicama izostanka sa ročišta.

Stranci koja nije bila prisutna na pripremnom ročištu, uz poziv za glavnu raspravu, dostavlja se ovjeren prepis rješenja o zakazivanju glavne rasprave.

112

GLAVNA RASPRAVA

Glavna rasprava predstavlja niz procesnih radnji stranaka u postupku i suda, koje se preduzimaju u cilju utvrđivanja relevantnih činjenica, na koje će sud primijeniti materijalno pravo prilikom donošenja svoje odluke. Zakazuje u roku od 30 dana od zaključivanje pripremnog ročišta.1. Tok glavne rasprave

Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja.Nakon toga, sudija utvrđuje jesu li došle sve pozvane osobe. Ako

nisu, provjerava jesu li odsutne osobe uredno pozvane i imaju li opravdan razlog za izostanak, pa:

a) ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatrat će se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje,

b) ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.

Glavna rasprava se odvija slijedećim redom:

1. Tužilac ukratko izlaže tužbu, uključujući izvođenje dokaza čitanjem isprava;

2. Tuženi ukratko izlaže odgovor na tužbu i daje odgovor na bitne navode tužioca;

3. Ako je stavljen prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, saslušavaju se stranke, i to prvo tužilac, a zatim tuženi; (pravilo da se prvo saslušavaju stranke pa onda svjedoci je novina u našem parničnom postupku)

4. Saslušavaju se svjedoci, i to prvo svjedoci tužioca, a zatim svjedoci tuženog;

5. Izvode se ostali dokazi, uključujući i vještačenje; 6. Nakon izvođenja svih dokaza, obje stranke, počevši od tužioca, imaju

pravo da se obrate sudu završnim izlaganjem, kojim se rezimiraju pravni i činjenični aspekti predmeta;

7. Sud može dopustiti tužiocu da se ukratko izjasni na završno izlaganje tuženog;

8. Ako je tužiocu dopušteno da se izjasni na završno izlaganje tuženog, i tuženi će imati pravo da se ukratko izjasni na konačne navode tužioca.

Postupak na glavnoj raspravi odvija se usmeno, a dokazi se izvode neposredno pred sudom, ukoliko nije drugačije predviđeno ovim zakonom.

Stranke mogu tokom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bili u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnom ročištu.

113

Prilikom saslušanja svjedoka, pravilo je da svjedoka prvo saslušava stranka koja ga je predložila, pa tek onda suprotna stranka. I sudija može postavljati pitanja strankama, svjedocima ili vještacima u svakoj fazi saslušanja.

Sud će odbiti provođenje procesnih radnji koje nisu bitne za postupak. Sud neće dopustiti pitanja u kojima je sadržano kako na njih treba odgovoriti, pitanja koja su nebitna za predmet i pitanja na koja je već dovoljno odgovoreno.

Nakon što budu okončane sve faze glavne rasprave i predmet bude spreman za presuđenje, sud će proglasiti da je glavna rasprava zaključena.2. Odgađanje, odlaganje i nastavak ročišta za glavnu raspravu

ZPP-om su vrlo ograničene mogućnosti odgađanja/odlaganja glavne rasprave, kako u pogledu razloga, tako i u pogledu perioda na koji se vrši odgađanje/odlaganje.

Odgađanje ročišta

Sud može odgoditi zakazano ročište za glavnu raspravu prije njegovog održavanja, ako utvrdi:

a) da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za njegovo održavanje, ili b) da dokazi čije je izvođenje određeno neće biti pribavljeni do ročišta.

Sud je dužan, najkasnije 8 dana prije održavanja ročišta, provjeriti da li su ispunjeni ovi navedeni uslovi. Kad odgodi ročište, sud će o vremenu održavanja novog ročišta odmah obavijestiti sve pozvane.

Odlaganje ročišta

Sud može, na prijedlog stranke, odložiti već započeto ročište samo iz slijedećih razloga:

1) ako, bez krivnje stranke koja predlaže odlaganje ročišta, na ročištu nije moguće izvesti neki od dokaza čije je izvođenje određeno, a koji je važan za pravilno donošenje odluke;

2) ako obje stranke predlažu odlaganje radi:a) pokušaja mirnog rješenja spora ili b) zaključenja sudske nagodbe. Stranka može samo jednom tražiti odlaganje ročišta iz istog razloga. Kad se ročište odloži, sud će prisutnima odmah saopćiti mjesto i

vrijeme novog ročišta. Sud nije dužan o mjestu i vremenu novog ročišta obavijestiti stranku koja nije bila prisutna na odloženom ročištu, a bila je uredno obaviještena.

Pravila koja vrijede za odgađanje/odlaganje ročišta za glavnu raspravu su:

a) Ročište za glavnu raspravu se ne može odgoditi/odložiti na neodređeno vrijeme, odnosno ne može se odgoditi/odložiti duže od 30 dana, osim ako se zbog izuzetnih okolnosti neki dokaz ne može izvesti

114

u predviđenim rokovima, pa sud rješenjem odredi duži rok za izvođenje dokaza.

b) Sudija je o svakoj odgodi/odlaganju ročišta dužan obavijestiti predsjednika suda.

c) Prilikom odgode/odlaganja ročišta, sud će datum održavanja novog ročišta, u pravilu, odrediti uz prethodnu konsultaciju sa strankama.

d) Protiv rješenja suda kojim se odgađa/odlaže ročište ili rješenja kojim se odbijaju prijedlozi stranaka za odgodu/odlaganje ročišta, nije dopuštena posebna žalba.

Nastavak ročišta Ako se započeto ročište ne može okončati u toku istog dana, sud će

odrediti nastavak ročišta za slijedeći radni dan.

DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

U postupku dokazivanja dokazuju se samo pravno relevantne činjenice, jer se samo na tim činjenicama može zasnivati sudska odluka.

Sud prema svom vlastitom i slobodnom uvjerenju, rukovodeći se pri tome načelima pravne logike, logike uopšte, te psihologije, ocjenjuje izvedene dokaze i donosi zaključak da li je neka činjenica dokazana ili nije.

OPŠTA PRAVILA

1. Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.2. Sud će naložiti strankama da izvedu i one dokaze koji su bitni za

donošenje odluke, a koje stranke nisu predložile, ako utvrdi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima).

3. Ne treba dokazivati činjenice: koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice, čije postojanje zakon pretpostavlja, koje su općepoznate.

4. Dokazi se izvode na glavnoj raspravi.

DOKAZI U PARNIČNOM POSTUPKU:

Dokazna sredstva u parničnom postupku su:1. uviđaj,2. isprave,3. svjedoci,4. vještaci,5. saslušanje stranaka.

1. Uviđaj

115

Uviđaj se poduzima kad je za utvrđivanje neke činjenice ili za razjašnjenje neke okolnosti potrebno neposredno opažanje suda. Uviđaj se može obavljati i uz sudjelovanje vještaka (npr. naknada štete iz saobraćajne nesreće).

2. Isprave

Isprave su dokazno sredstvo ako su javne isprave, tj. ako se radi o ispravama koje je u propisanoj formi izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti ili pravno lice u vršenju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu. (npr. presuda, diploma, uvjerenje o državljanstvu, ZK izvadak, izvod iz MKV)

Javna isprava dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje. Ako se posumnja u autentičnost isprave, stranka može tražiti da sud traži izjašnjenje organa, ili pravne osobe od kojega bi ona trebalo da potječe.

Privatne isprave (npr. ugovori) imaju nešto manju dokaznu snagu od javnih isprava.

Stranka je dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Ako se isprava nalazi kod organa vlasti ili pravne osobe kojoj je povjereno vršenje javnog ovlaštenja, a sama stranka ne može izdejstvovati da se isprava preda ili pokaže, sud će po prijedlogu stranke (dakle, ne i po službenoj dužnosti) narediti tom organu, odnosno osobi, da ispravu dostavi sudu.

3. Svjedoci

Svaka osoba koja se poziva kao svjedok dužna je odazvati se pozivu, a ako ovim zakonom nije drugačije određeno, dužna je i svjedočiti.

Kao svjedoci mogu se saslušati samo osobe koje su sposobne dati obavijesti o činjenicama koje se dokazuju. (svjedok, dakle, ne mora biti punoljetan).

Ne može se saslušati kao svjedok osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja službene ili vojne tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti.

Svjedok može (ali ne mora) uskratiti svjedočenje:1) o onome što mu je stranka povjerila kao svom punomoćniku;2) o onome o čemu se stranka ili druga osoba ispovjedala svjedoku kao

vjerskom službeniku/ispovjedniku;3) o činjenicama koje je svjedok saznao kao advokat, ljekar ili u obavljanju

nekog drugog poziva ili djelatnosti, ako postoji obaveza da se kao tajna čuva ono što se saznalo u obavljanju tog poziva ili djelatnosti.

Svjedok može uskratiti odgovor na pojedina pitanja ako bi svojim odgovorom na ta pitanja izložio opasnosti od krivičnog gonjenja sebe ili svoje srodnike po krvi u pravoj liniji do bilo kojeg stepena, u pobočnoj liniji do 3. stepena zaključno, svoga bračnog/vanbračnog druga ili srodnike po tazbini do 2. stepena zaključno i onda kad je brak prestao.

116

Svjedoka prvo ispituje stranka koja ga je predložila, a zatim suprotna stranka. Ako stranka ima punomoćnika, onda samo punomoćnik može da postavlja pitanja. Sud uvijek može postavljati pitanja svjedoku.

Svjedok će se uvijek pitati od kuda mu je poznato ono o čemu svjedoči.

4. Vještaci

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određenih činjenica potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Dakle, dokaz vještačenjem isključivo predlaže stranka. Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje. Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja. Ako stranke ne postignu sporazum o osobi koja treba biti određena za vještaka, te predmetu i obimu vještačenja, odluku o tome će donijeti sud rješenjem.

Vještačenje obavlja jedan vještak, a na prijedlog stranke sud može odrediti više vještaka za različite vrste vještačenja. Vještaci se određuju sa liste sudskih vještaka, a u složenijim situacijama vještačenje se može povjeriti stručnim ustanovama.

Vještak svoj pismeni nalaz i mišljenje uvijek dostavlja sudu prije rasprave, i to najmanje 8 dana prije ročišta za glavnu raspravu. Vještak mora uvijek obrazložiti svoje mišljenje.

(U ranijem zakonu vještačenje je bilo jedan od najvećih razloga dugog trajanja postupaka, jer su se vještačenja pobijala, tražila nadvještačenja itd.)

Zato, po novom zakonu postoje samo 2 slučaja kada se može odrediti ponovno vještačenje i to:

1) ako vještak u ostavljenom roku ne dostavi nalaz i mišljenje - u tom slučaju, sud će, nakon proteka roka koji strankama ostavi da se o tome pismeno izjasne, odrediti drugog vještaka.

2) ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima - u tom slučaju, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odn. ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja, pa ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.

5. Saslušanje stranaka

Na prijedlog stranke, sud određuje izvođenje dokaza saslušanjem parničnih stranaka. Dakle, ovaj dokaz se uvodi samo na prijedlog jedne od stranaka (ne može po službenoj dužnosti).

Sud će odlučiti da sasluša samo jednu stranku:a) ako druga stranka uskrati davanje iskaza ili b) ako se ne odazove na poziv suda, a uredno je obaviještena.

Stranku saslušava punomoćnik, a ako ga nema, onda je saslušava sud.

117

OSIGURANJE DOKAZA

Ako postoji opravdana bojazan da se dokaz neće moći izvesti ili da će njegovo kasnije izvođenje biti otežano, može se tokom, a i prije pokretanja parnice, predložiti da se taj dokaz prioritetno izvede.

SUDSKE ODLUKE (PITANJE)

Sudske odluke su, također, parnične radnje, kojima se rješavaju pojedina pravna pitanja iz građanskog spora. Njima se rješavaju kako pitanja iz materijalno-pravne oblasti, tako i procesno-pravna pitanja.

Sud donosi odluke na ročištu ili van ročišta. Sud donosi odluke u obliku presude ili rješenja.Sud odlučuje presudom kada meritorno rješava o tužbenom zahtjevu,

protivtužbenom zahtjevu, te o prigovoru prebijanja. O svim drugim pitanjima, a to su u pravilu procesna pitanja, sud odlučuje

rješenjem. Sud rješenjem odlučuje meritorno samo u postupku zbog smetanja posjeda!

Odluka o troškovima u presudi smatra se rješenjem.

PRESUDA

Opšte odredbe

Presudom sud odlučuje meritorno o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih potraživanja, a koji proističu iz tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, te iz prigovora prebijanja.

Rok za dobrovoljno izvršenje činidbe

Kad se stranci u presudi nalaže izvršenje kakve činidbe, odredit će se i rok u kojem je tu činidbu dužna izvršiti. Rok za izvršenje činidbe je 30 dana (paricioni rok), ali za činidbe koje se ne odnose na novčana davanja (npr. predaja stvari) sud može odrediti duži rok (npr. kad se radi o predaji stvari može se odrediti i rok duži od 30 dana). U mjeničnim i čekovnim sporovima taj je rok 15 dana. Ako ovaj rok protekne dolazi se u fazu izvršenja.

Rok za izvršenje činidbe počinje teći prvog dana nakon donošenja presude, odn. ako se presuda dostavlja, prvog dana nakon dostave prepisa presude.

VRSTE PRESUDA (PITANJE)

1. Presuda na osnovu priznanja

118

Presudu na osnovu priznanja sud donosi na osnovu jednostrane izjave volje tuženog, kojom on priznaje tužbeni zahtjev, a ne samo činjenice iz kojih proizilazi njegova osnovanost.

Ovo priznanje ne smije biti vezano ni za kakav rok, niti može bilo čime biti uslovljeno.

Ako tuženi do zaključenja glavne rasprave prizna tužbeni zahtjev, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom usvaja tužbeni zahtjev (presuda na osnovu priznanja).

Tuženi može opozvati priznanje sve do donošenja presude. Sud ne može donijeti presudu na osnovu priznanja i kad je udovoljeno

potrebnim uslovima, ako se radi o zahtjevu kojim stranka ne može slobodno rasplagati (raspolaganja stranaka koja su protivna prinudnim propisima).

Također, sud ponekada može odbiti donošenje ove presude u nekim postupcima kada to nije „popularno“ (npr. u imovinsko-pravnim postupcima).2. Presuda na osnovu odricanja

Odricanje predstavlja jednostranu izjave volje tužitelja, koja može biti data usmeno ili pismeno, kojom se on odriče tužbenog zahtjeva, odnosno odriče se sudske zaštite nekog svog subjektivnog prava.

Davanjem takve izjave trajno se gasi pravo koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva.

Ako se tužilac do zaključenja glavne rasprave odrekne tužbenog zahtjeva, sud će bez daljnjeg raspravljanja donijeti presudu kojom odbija tužbeni zahtjev (presuda na osnovu odricanja).

Takva presuda ima karakter presuđene stvari („res iudicata“), zbog čega tužilac gubi pravo ponovnog podnošenja iste tužbe.

Za odricanje od tužbenog zahtjeva nije potreban pristanak tuženog.Tužilac može do donošenja presude, na ročištu ili u pisanom

podnesku, opozvati odricanje od tužbenog zahtjeva bez pristanka tuženog.

3. Presuda zbog propuštanja

Presuda zbog propuštanja zamjenjuje u ranijem parničnom zakonodavstvu postojeću presudu zbog izostanka. Karakter ove presude je da sankcioniše pasivno ponašanje tuženog.

Kada tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja),

Izuzetno, sud neće donijeti ovakvu presudu ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan ili zahtjev kojima stranke ne mogu raspolagati.

Dakle, postoje 3 kumulativna, strogo postavljena, uslova koja se moraju ispuniti da bi sud mogao donijeti presudu zbog propuštanja: 1. da je tužitelj predložio donošenje presude zbog propuštanja, 2. da tuženi u zakonskom roku nije dostavio pismeni odgovor na tužbu i 3. da postoji osnovan tužbeni zahtjev, pri čemu je bitno da se ne radi o zahtjevu

kojim stranke ne mogu raspolagati.

119

Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u

tužbi,2) ako su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u očiglednoj

suprotnosti s dokazima koje je sam tužilac predložio ili s činjenicama koje su opštepoznate.

Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.

Protiv presude zbog propuštanja nije dopuštena žalba, ali tuženi može podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje, koji sprječava da presuda zbog propuštanja postane pravomoćna. Ako sud odbije prijedlog za povrat u prijašnje stanje, protiv takvog rješenja može se izjaviti žalba, ali se njome ne može uspješno pobijati sam meritum presude, već samo osnovanost rješenja kojim je odbijen povrat u pređašnje stanje. 4. Dopunska presuda

Ako je sud propustio odlučiti o dijelu zahtjeva ili o svim zahtjevima koji su već raspravljeni i o kojima se mora odlučiti presudom, stranka može u roku od 30 dana podnijeti prijedlog parničnom sudu da se presuda dopuni. Dakle, ne može se donijeti po službenoj dužnosti.

U praksi, ovo se dešava najčešće u slučajevima kada se jednom tužbom istakne više tužbenih zahtjeva, sud ih je sve raspravio, a donio je presudu samo o jednom zahtjevu (npr. u radnom sporu – tužitelja vraća na posao, a nije odlučio o naknadi plaće).

Neblagovremen ili neosnovan prijedlog za dopunu presude odbacit će, odnosno odbiti sud rješenjem, bez održavanja ročišta.

Kad sud nađe da je prijedlog za dopunu presude osnovan, donijeće, bez ponovnog otvaranja glavne rasprave, u roku od 8 dana, presudu o zahtjevu koji nije riješen (dopunska presuda).

Ako protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba, ta žalba, zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude, dostavit će se drugostepenom sudu.

Ako se prvostepena presuda pobija žalbom samo zato što prvostepeni sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda.

Donošenje, pismena izrada i dostava presude

Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najkasnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Ukoliko sudija prekorači ovaj rok, o razlozima prekoračenja dužan je izvijestiti predsjednika suda.

Nakon zaključenja glavne rasprave, sud će prisutne stranke obavijestiti o datumu donošenja presude. Ako jedna od stranaka nije prisustvovala glavnoj raspravi, sud će je pismeno obavijestiti o datumu donošenja presude.

120

Stranke, odnosno njihovi zastupnici ili punomoćnici, su dužni sami preuzeti presudu u zgradi suda, te im sud neće dostavljati presudu u skladu s odredbama o dostavi.

U iznimnim okolnostima sud može na zahtjev stranke odlučiti da se dostava presude obavi na način predviđen odredbama o načinu dostave pismena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o datumu donošenja presude, sud će u svakom slučaju dostaviti presudu u skladu s odredbama ovog zakona o dostavi.

Presuda zbog propuštanja i presuda drugostepenog suda donesena bez rasprave, dostavlja se strankama u skladu sa odredbama ovog zakona o dostavi.

Ako su stranke bile uredno obaviještene o datumu donošenja presude, rok za žalbu protiv presude počinje teći prvog narednog dana nakon donošenja presude.

Sadržaj presude (uvod, izreka, obrazloženje, praavna pouka)

1) Uvod:

Uvod presude sadrži: 1) naziv suda, te ime i prezime sudije, 2) ime i prezime i prebivalište/boravište stranaka, zastupnika i

punomoćnika, 3) kratku oznaku predmeta spora i njegovu vrijednost, 4) dan zaključenja glavne rasprave,5) dan kad je presuda donesena.

2) Izreka (dispozitiv) Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva

koji se tiču glavne stvari i sporednih potraživanja, te odluku o troškovima postupka.

3) Obrazloženje:

U obrazloženju sud će izložiti:1) navode tužbe i odgovora na tužbu, 2) dokaze i ocjenu dokaza, kao i 3) propise na kojima je sud zasnovao presudu.

U obrazloženju 1. presude zbog propuštanja, 2. presude na osnovu priznanja ili 3. presude na osnovu odricanja, iznijet će se samo razlozi koji opravdavaju donošenje takvih presuda.

4) Uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude

Ispravljanje presude

121

Prilikom izrade presude, može doći do pogrešaka u imenima i brojevima, te drugih očitih pogrešaka u pisanju. Sud će takve pogreške ispraviti u svako doba, bilo po zahtjevu stranaka, bilo po službenoj dužnosti. Sud će to učiniti posebnim rješenjem i dostaviti to rješenje strankama.

Protiv rješenja o ispravci presude, dozvoljena je posebna žalba, a ako je žalba na presudu izjavljena samo zbog ovih pogrešaka, smatraće se zahtjevom/ prijedlogom za ispravku presude, te će se sa njom tako postupati.

Pravomoćnost presude

Presuda koja se više ne može pobijati žalbom postaje pravomoćna.Sud tokom cijelog postupka, po službenoj dužnosti, pazi je li stvar

pravomoćno presuđena i ako utvrdi da je parnica pokrenuta o zahtjevu o kojem je već pravomoćno odlučeno, odbaciće tužbu („res iudicata“).

Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena. Presuda prema strankama ima učinak od dana donošenja, a u

slučajevima u kojima strankama presudu dostavlja sud – od dana kada im je dostavljena.

RJEŠENJE

Odlukom u formi rješenja sud, u pravilu, odlučuje o procesnim pitanjima u parničnom postupku, radi upravljanja postupkom, a meritorno samo u postupku smetanja posjeda.

Sva rješenja koja se donose na ročištu objavljuje sudija, bez dostavljanja ovjerenog prepisa.

Rješenje koje je na ročištu objavljeno, dostavit će se strankama u ovjerenom prepisu samo u 3 slučaja:

a) ako je protiv toga rješenja dopuštena posebna žalba, ili b) ako se na temelju rješenja može odmah tražiti izvršenje, ili c) ako to zahtijeva upravljanje parnicom.

Rješenja koja sud donosi izvan ročišta saopćavaju se strankama dostavom ovjerenog prepisa rješenja.

Sud je vezan za svoja rješenja ako se ona ne odnose na upravljanje parnicom ili ako ovim zakonom nije što drugo određeno.

Kad se rješenje ne dostavlja pismeno, ono prema strankama ima učinak čim je objavljeno.

Ako se rješenjem odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su među sobom u suprotnosti, ono mora biti obrazloženo, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno.

Pismeno rješenje treba sadržavati uvijek uvod i izreku, a obrazloženje samo ako mora biti obrazloženo (tj. ako se njime odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su oprečni).

122

POSTUPAK PO PRAVNIM LIJEKOVIMA

Redovni pravni lijek je žalba, a vanredni pravni lijekovi su revizija i prijedlog za ponavljanje postupka.

REDOVNI PRAVNI LIJEK (PITANJE)

1. ŽALBA PROTIV PRESUDE

Žalba je redovan pravni lijek, dispozitivna stranačka radnja, kojom se pobija prvostepena presuda i od suda traži njena izmjena, ukidanje ili preinačenje.

PRAVO NA ŽALBU

Protiv presude donesene u prvom stepenu stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 30 dana računajući od dana donošenja presude, odnosno od dana dostave prepisa presude, ako se presuda dostavlja u skladu s odredbama o dostavi. Ovaj rok je prekluzivan! U navedenom roku, stranka može izvršiti i dopunu svoje žalbe.

U mjeničnim i čekovnim sporovima taj rok je 15 dana.Blagovremeno podnesena žalba spriječava da presuda postane

pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom.Žalba se dostavlja I stepenom sudu, a o žalbi odlučuje II stepeni sud.Stranka se može odreći prava na žalbu od trenutka kad je primila presudu,

a do donošenja odluke II stepenog suda, može odustati od već podnesene žalbe. Odricanje ili odustanak od žalbe ne može se opozvati.

SADRŽAJ ŽALBE

Žalba mora sadržavati: 1. označenje presude protiv koje se izjavljuje žalba;2. izjavu da se presuda pobija u cjelini ili u određenom dijelu;3. razlog žalbe;4. potpis podnositelja žalbe.

Ako žalba ne sadrži navedene podatke (nepotpuna žalba), prvostepeni sud će rješenjem pozvati žalitelja da u roku od 8 dana dopuni ili ispravi žalbu, a ako žalitelj u ostavljenom roku ne postupi po traženju suda, sud će rješenjem odbaciti žalbu kao nepotpunu.

U žalbi se, u pravilu, ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti, odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave.

123

Pozivajući se na nove činjenice, žalitelj je dužan navesti dokaze kojima bi se te činjenice utvrdile, a predlažući nove dokaze, dužan je navesti činjenice koje tim dokazima treba utvrditi.

Prigovor zastare i prigovor radi prebijanja koji nisu izneseni pred prvostepenim sudom ne mogu se iznositi u žalbi. Sud o ovim prigovorima ne vodi računa po službenoj dužnosti, već po prigovoru stranke.

RAZLOZI ZBOG KOJIH SE PRESUDA MOŽE POBIJATI

Presuda se može pobijati zbog slijedećih razloga:1) zbog povrede odredaba parničnog postupka;2) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja;3) zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja mogu se pobijati:

a) zbog povrede odredaba parničnog postupka ili b) zbog toga što je izjava o priznanju, odnosno o odricanju, data u zabludi ili

pod uticajem prisile ili prevare. 1) Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku

postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ZPP-a, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude (npr. sud je saslušao 5 svjedoka, pri tome je 3 iskaza cijenio, a 2 iskaza je propustio da cijeni, i onda se u žalbi istakne da je sud počinio povredu odredbe iz člana 8. ZPP-a, jer ona predviđa da će sud savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno) Stranka u žalbi obavezno mora ukazati na svaku povredu postupka, jer žalbeni sud po službenoj dužnosti pazi samo na dvije povrede: povrede koje se odnose na stranačku sposobnost i na pravilnost zastupanja.

2) Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji:a) kad je sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio, odnosno kad je nije

utvrdio, (npr. sud je utvrdio da je zaključen ugovor, a žalitelj kaže da je to pogrešno utvrdio, jer je nepravilno ili nije uopšte cijenio iskaz svjedoka)

b) kad na to upućuju nove činjenice ili novi dokazi.

3) Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (npr. sud je utvrdio da je potpisani ugovor o prodaji nekretnine punovažan, a da pri tome ovaj ugovor nije obrađen i ovjeren kod notara).

POSTUPAK PO ŽALBI

Žalba se podnosi II stepenom sudu, putem suda koji je izrekao I stepenu presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku.

124

Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu, odbacit će rješenjem I stepeni sud, bez održavanja ročišta.

Žalba je neblagovremena ako je podnesena nakon proteka zakonskog roka za njeno podnošenje.

Žalba je nedopuštena ako je žalbu podnijela:a) osoba koja nije ovlaštena za podnošenje žalbe, ili b) osoba koje se odrekla ili je odustala od žalbe, ilic) ako osoba koja je podnijela žalbu nema pravnog interesa za podnošenje

žalbe.

Primjerak blagovremene, potpune i dopuštene žalbe, I stepeni sud će dostaviti protivnoj stranci odmah, a najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema žalbe.

Protivna stranka može u roku od 8 dana od prijema žalbe podnijeti tome sudu odgovor na žalbu, koji se odmah, a najkasnije u roku od 8 dana dostavlja žalitelju.

Nakon prijema odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu, prvostepeni sud će žalbu i odgovor na žalbu (ako je podnesen), sa svim spisima dostaviti II stepenom sudu najkasnije u roku od 8 dana.

Drugostepeni sud odlučuje o žalbi u sjednici vijeća od 3 sudija ili na osnovu održane rasprave.

Drugostepeni sud će zakazati raspravu kada ocijeni:

a) da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred II st. sudom utvrditi nove činjenice ili izvesti nove dokaze. Radi se o novim, u žalbi predloženim, dokazima ili činjenicama (npr. stranka u žalbi, pored dokaza koje je ranije predložila, naknadno je saznala za još nekog svjedoka i predlaže ga u žalbi jer za njega ranije nije znala. Tada se otvara rasprava pred II st. sudom i na tu sjednicu se pozivaju stranke i taj svjedok, koji će tada biti saslušan. Nakon toga II. st sud će da ocijeni samostalno ovaj dokaz, imajući u vidu ranije iznesene dokaze, i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja može donijeti drugačiju odluku).

b) da je radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja potrebno pred II st. sudom ponovo izvesti već izvedene dokaze (npr. žalitelj u žalbi navodi da je neki dokaz pogrešno cijenjen. Tada sud na sjednicu poziva samo te svjedoke koji su ranije saslušani i saslušava ih da bi on ocijenio njihove iskaze).

c) da je zbog povrede odredaba parničnog postupka u I st. postupku potrebno održati raspravu pred II st. sudom (npr. u žalbi se navodi da je sud odredio izvođenje određenog dokaza, ali je propustio da ga izvede. U ovom slučaju, II st. sud će pozvati tog svjedoka koji nije prethodno saslušan i saslušati ga).

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno 30 dana od dana zaključenja rasprave, ako je rasprava održana.

125

Ako sa rasprave izostane podnosilac žalbe (žalitelj), rasprava se neće održati, a odluka će se donijeti na osnovu navoda žalbe i odgovora na žalbu, ako izostane stranka koja nije žalitelj, sud će raspravljati o žalbi i donijeti odluku.

GRANICE ISPITIVANJA PRVOSTEPENE PRESUDE (PITANJE)

Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu:

1. u onom djelu u kojem se pobija žalbom, 2. u granicama razloga navedenih u žalbi.

Pri tome sud po službenoj dužnosti pazi samo na:

a) primjenu materijalnog prava i b) povredu odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku

sposobnost i pravilnost zastupanja. ODLUKE DRUGOSTEPENOG SUDA PO ŽALBI (PITANJE)

Odluke drugostepenog suda donose se nakon vijećanja glasanjem. Predsjednik vijeća rukovodi vijećanjem i glasanjem i glasa posljednji. Za svaku odluku vijeća potrebna je većina glasova.

Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave donijeti slijedeće odluke:

1) Rješenjem odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu;

2) Presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu; 3) Rješenjem ukinuti I st. presudu i uputiti predmet I st. sudu na ponovno

suđenje;4) Rješenjem ukinuti I st. presudu i odbaciti tužbu,5) Presudom preinačiti I st. presudu.

1) Neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu žalbu drugostepeni sud će odbaciti rješenjem, ako to nije učinio prvostepeni sud.

2) Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad ustanovi da ne postoje:a) razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni b) razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti (povreda materijalnog

prava, te povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i pravilnost zastupanja).

3) Drugostepeni sud će u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i predmet vratiti istom prvostepenom sudu radi održavanja nove glavne rasprave, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

126

ako je protivno odredbama ZPP-a sud donio presudu zbog propuštanja, na osnovu priznanja ili presudu na osnovu odricanja; (npr. sud je donio presudu zbog propuštanja, a tužilac u svom tužbenom zahtjevu nije tražio donošenje presude zbog propuštanja)

ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem, a osobito propuštanjem dostave, nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, a to je postupanje bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude; (npr. kada jedna od stranaka nije učestvovala u postupku, jer nije bila uredno obaviještena o raspravi)

ako je sud donio presudu bez glavne rasprave, a to nije nijedna od 3 vrste presuda koje se mogu donijeti bez glavne rasprave ( presuda zbog propuštanja, presuda na osnovu priznanja i presuda na osnovu odricanja).

ako je presudu donio sudija koji se po zakonu mora izuzeti.

4) Drugostepeni sud će rješenjem ukinuti I st. presudu i odbaciti tužbu, ako utvrdi: 1. da je u postupku pred prvostepenim sudom odlučeno o zahtjevu:

a) koji nije u sudskoj nadležnosti (apsolutna nenadležnost), ili b) o kome već teče parnica (litispendencija), ilic) o kojem je već prije pravomoćno presuđeno (res iudicata), ilid) o kojem je već zaključena sudska nagodba, ilie) koga se tužilac odrekao.

2. da su u prvostepenom postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili nepravilnosti u zastupanju, i to:a) ako je kao tužilac ili tuženi sudjelovala osoba koja ne može

biti stranka u postupku, ili b) ako stranku u postupku koja je pravna osoba nije zastupala

ovlaštena osoba, ili c) ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski

zastupnik, ili d) ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije

imao potrebna ovlaštenja za vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku, ili

e) ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku, nije bilo naknadno odobreno. U ovom slučaju, drugostepeni sud, s obzirom na prirodu povrede, može: 1. ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet nadležnom prvostepenom sudu ili 2. ukinuti prvostepenu presudu i odbaciti tužbu.

5) Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:

1. ako smatra da je činjenično stanje u I st. presudi pravilno utvrđeno, ali da je I st. sud pogrešno primijenio materijalno pravo

127

2. ako je II st. sud, u sjednici vijeća, drugačijom ocjenom isprava i dokaza izvedenih pred I st. sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u I st. presudi;

3. ako je II st. sud nakon održane rasprave, na osnovu novih dokaza ili ponovnog izvođenja već izvedenih dokaza utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u I st. presudi;

ZABRANA PREINAČENJA PRESUDE NA ŠTETU ŽALITELJA

Ne može se preinačiti presuda na štetu žalioca ako se samo on žalio na presudu!!! Ako su obje strane podnijele žalbu, ova zabrana ne postoji.

2. ŽALBA ROTIV RJEŠENJA

Protiv rješenja prvostepenog suda dopuštena je žalba, ako u zakonu nije određeno da žalba nije dopuštena.

Ako zakon izričito određuje da posebna žalba nije dopuštena, rješenje prvostepenog suda može se pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke.

Blagovremeno podnesena žalba zadržava izvršenje rješenja, ako zakonom nije drugačije propisano. Rješenje protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba može se odmah izvršiti.

Rješavajući po žalbi izjavljenoj protiv I st. rješenja, II st. sud može:1. odbaciti žalbu kao neblagovremenu, nepotpunu ili nedopuštenu,2. odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu,3. uvažiti žalbu i rješenje preinačiti ili ukinuti, a po potrebi i vratiti I st. sudu na

ponovni postupak.

VANREDNI PRAVNI LIJEKOVI (PITANJE)

Vanredni pravni lijekovi su:1. Revizija i 2. Prijedlog za ponavljanje postupka.

1. REVIZIJA

Revizija je vanredni, samostalan, devolutivan, nesuspenzivan, ograničeni i dvostrani pravni lijek! Podnosi se protiv presude II st. suda, donešene u postupku po žalbi, i to samo ako je ista donešena na štetu podnosica revizije – revidenta!

O reviziji, tj. o njenoj dopuštenosti odlučuje Vrhovni sud Federacije BiH, i to bez rasprave.

Za nju je predviđena stroga pismena forma i njeni elementi, pa bilo koji nedostatak u tom smislu čini reviziju nepotpunom i nedozvoljenom.

Elementi revizije su:

1. Označenje presude protiv koje se izjavljuje revizija,

128

2. Izjava da se presuda pobija u cijelosti ili djelimično,3. Razlozi za reviziju,4. Potpis revidenta.

Ako nedostaje neki od ovih elemenata, revizija je nepotpuna, pa se sa njom postupa kao sa svakim drugim nepotpunim podneskom.

Uslovi za reviziju

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u II st. postupku u roku od 30 dana od dana dostave II st. presude.

Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog djela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM.

Izuzetno, Vrhovni sud FBiH može dopustiti reviziju u svim predmetima, bez obzira na vrijednosni cenzus, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu materijalnog prava u drugim slučajevima.

Dopuštenost revizije u ovim slučajevima Vrhovni sud će utvrditi primjenom tzv. svoje radne metode, čak i kada se stranka nije pozvala u reviziji na ovu mogućnost, po službenoj dužnosti.

Revizija je isključena, odnosno sud je neće dopustiti, i kada je izjavljena protiv odluka donesenih u: 1. parnici zbog smetanja posjeda, 2. bračnim sporovima, 3. sporovima utvrđivanja/osporavanja očinstva, te u 4. izvršnom, vanparničnom i ostavinskom postupku.

Eventualno izjavljenu reviziju u ovim postupcima Vrhovni sud FBiH odbacit će kao nedopuštenu

Razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti

Revizija se može izjaviti zbog:1) povrede odredaba parničnog postupka koja je učinjena u postupku

pred II stepenim sudom - ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio neku odredbu ZPP-a, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude (npr. ako je u II stepenom postupku kod odlučivanja u žalbi sudjelovao sudija koji se morao izuzeti, ili kada žalbeni sud nije cjenio sve žalbene prigovore),

2) pogrešne primjene materijalnog prava, 3) prekoračenja tužbenog zahtjeva, ako je ta povreda učinjena u

postupku pred II stepenom sudom (npr. sud u žalbenom postupku dosudi više ili stvari veće vrijednosti nego što je tužitelj tražio u tužbi)

Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja!!!

Postupak po prijedlogu za reviziju

129

Revizija se podnosi sudu koji je izrekao I st. presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Neblagovremenu ili nepotpunu reviziju, odbaciće rješenjem I st. sud, bez održavanja ročišta.

Primjerak blagovremene i potpune revizije I st. sud će dostaviti protivnoj stranci. U roku od 8 dana od dana dostave revizije, protivna stranka može podnijeti sudu odgovor na reviziju.

Nakon prijema odgovora na reviziju ili nakon proteka roka za odgovor, I st. sud dostavit će reviziju i odgovor na reviziju, ako je podnesen, sa svim spisima, revizijskom sudu (Vrhovni sud FBiH). Primjerak revizije i odgovora na reviziju dostavlja se i II st. sudu.

Podnesena revizija ne zadržava izvršenje pravomoćne presude protiv koje je izjavljena.

Stranke u reviziji mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako se oni odnose na povrede odredaba parničnog postupka koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom.

Granice ispitivanja pobijane presude u postupku po reviziji

Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojemu se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na: 1. primjenu materijalnog prava i 2. povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na: 2a. stranačku sposobnost i 2b. pravilnost zastupanja.

Revizijski sud dostavlja svoje odluke strankama, kao i I i II st. sudu. Ako u odredbama ZPP-a koje se direktno odnose na reviziju nije nešto

drugo određeno, u postupku povodom revizije na odgovarajući će se način primjenjivati odredbe ovog zakona o žalbi protiv presude, osim odredaba o održavanju rasprave pred drugostepenim sudom.

Odluke revizijskog suda

Revizijski sud najprije ispituje blagovremenost, dopuštenost i potpunost revizije.

Može donijeti slijedeće odluke:

1. ODBITI REVIZIJU kao neosnovanu, bez potrebe da se u izreci odluke potvrđuje II st. presuda, jer njena pravosnažnost i nije bila upitna,

2. UVAŽITI REVIZIJU, ukinuti presudu II st. suda (ponekad se ukida i I i II st. presuda) i predmet vratiti II st. sudu (u praksi se predmet vraća I st. sudu),

3. UVAŽITI REVIZIJU, ukinuti odluke I st. i II st. suda i odbaciti tužbu, te4. UVAŽITI REVIZIJU i preinačiti II st. odluku.

Revizija protiv rješenja

130

Stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravomoćno završen (npr. kada se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim, uložena je žalba i drugostepeni sud potvrdi rješenje. U ovom slučaju postoji pravo na reviziju).

Revizija je uvijek dopuštena protiv rješenja drugostepenog suda:

a) kojim se podnesena žalba odbacuje, b) kojim se potvrđuje rješenje prvostepenog suda o odbacivanju revizije.

2. PRIJEDLOG ZA PONAVLJANJE POSTUPKA

Razlozi za ponavljanje postupka

Postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen (odnosi se na pravosnažne i prvostepene i drugostepene odluke) može se na prijedlog stranke ponoviti:

1) ako je pri donošenju odluke sudjelovao sudija koji je po zakonu morao biti izuzet;

2) ako kojoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom;

3) ako su u postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili nepravilnosti u zastupanju;

4) ako se odluka suda zasniva na lažnom iskazu svjedoka ili vještaka ili na ispravi koja je krivotvorena ili u kojoj je ovjeren neistinit sadržaj;

5) ako je do odluke suda došlo zbog krivičnog djela sudije, zakonskog zastupnika ili punomoćnika stranke, protivne stranke ili koje treće osobe;

6) ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na osnovu kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku (najčešći razlog u praksi);

Rok za podnošenje i postupak po prijedlogu za ponavljanje postupka

Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se u subjektivnom roku od 30 dana, koji teče od određenog dana u zavisnosti od razloga zbog kojeg se traži ponavljanje postupka (npr. u slučaju iz tačke 1. - od dana kad je stranka saznala za taj razlog).

Nakon što protekne objektivni rok od 5 godina od dana kad je odluka postala pravomoćna, prijedlog za ponavljanje postupka ne može se podnijeti, osim ako se ponavljanje traži jer nekoj stranci nezakonitim postupanjem nije bila data mogućnost da raspravlja pred sudom, te ako su u postupku postojali nedostaci u stranačkoj sposobnosti ili nepravilnosti u zastupanju.

O prijedlogu za ponavljanje postupka odlučuje II st. sud, i to sudija pojedinac koji nije sudjelovao u donošenju drugostepene odluke.

Prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se uvijek sudu koji je donio odluku u I stepenu. U prijedlogu se posebno mora učiniti vjerovatnim

131

da bi u ponovljenom postupku mogla za predlagača biti donesena povoljnija odluka.

Neblagovremene, nepotpune ili nedopuštene prijedloge za ponavljanje postupka odbacit će rješenjem I stepeni sud bez održavanja ročišta.

Ako prvostepeni sud ne odbaci prijedlog, dostavit će primjerak prijedloga protivnoj stranci koja ima pravo da u roku od 15 dana odgovori na prijedlog.

Nakon prijema odgovora na prijedlog ili nakon proteka roka za davanje odgovora, I st. sud će prijedlog i odgovor na prijedlog, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti II st. sudu najkasnije u roku od 8 dana.

II st. sud odlučuje o prijedlogu za ponavljanje postupka u pravilu bez održavanja rasprave, osim ako sud ocijeni da je održavanje rasprave neophodno.

Ukoliko II st. sud nađe da je prijedlog za ponavljanje postupka opravdan i osnovan, ukida presudu i vraća spis I st. sudu na kojem se ponovno odlučuje o predmetu. I st. sud će odrediti pripremno ročište odmah po prijemu rješenja II st. suda, a najkasnije u roku od 8 dana. U ponovnom postupku pred I st. sudom ne može postupati sudija koji je odlučivao u prijašnjem postupku.

Protiv rješenja II st. suda kojim se usvaja prijedlog za ponavljanje postupka žalba nije dopuštena.

Žalba protiv rješenja II st. suda kojim se odbija prijedlog za ponavljanje postupka podnosi se istom sudu, koji o žalbi odlučuje u vijeću trojice sudija.

STRANAČKA I PARNIČNA SPOSOBNOST

Da bi neko lice bilo stranka u postupku, ono mora imati stranačku i parničnu sposobnost.

Stranačka sposobnost je sposobnost neke osobe da bude stranka u postupku. To je procesna pretpostavka za vođenje postupka. Fizičke osobe stiču je rođenjem, a pravne onako kako to određuje materijalni propis – upisom u registar pravnih osoba.

Stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba. Parnični sud može, izuzetno, s pravnim učinkom u određenoj parnici,

priznati svojstvo stranke i onim oblicima udruživanja koji nemaju stranačku sposobnost (npr. razna udruženja građana), ako utvrdi da, s obzirom na predmet spora, u suštini udovoljavaju bitnim uslovima za sticanje stranačke sposobnosti, a osobito ako raspolažu imovinom na kojoj se može provesti izvršenje. (npr. ako se radi o pravnom licu – ministarstvo pravde nije pravno lice i u tom slučaju, kao tuženi se treba naznačiti FBiH ili Kanton Sarajevo u zavisnosti od toga da li se radi o federalnom ili kantonalnom ministarstvu pravde. U ovom slučaju, tužitelj se poziva da uredi tužbu u određenom roku, a ako tako ne postupi, tužba će biti odbačena). Parnična sposobnost je sposobnost stranke da samostalno obavlja radnje u postupku. Tu sposobnost imaju sve osobe koje imaju mogućnost sticanja prava i obaveza na području građansko-pravnih odnosa.

132

Parničnu sposobnost imaju osobe koje imaju potpunu poslovnu sposobnost. Kako se poslovna sposobnost stiče sa navršenih 18 godina starosti, parničnu sposobnost, dakle, imaju punoljetna fizička lica, pod uslovom da su sposobna starati se o svojim pravima, obavezama i interesima.

Punoljetna osoba kojoj je djelimično ograničena poslovna sposobnost, parnično je sposobna u granicama svoje poslovne sposobnosti. Dakle, duševni bolesnici su lica koja nemaju parničnu sposobnost i oni u parnici moraju imati zastupnika kojeg postavlja organ starateljstva.

Pravna lica u parnici predstavlja zastupnik (direktor ili dr. lice koje ima punomoć za zastupanje).

Maloljetnik koji nije stekao potpunu poslovnu sposobnost parnično je sposoban u granicama u kojima mu se priznaje poslovna sposobnost.

Dakle, maloljetnik ima parničnu sposobnost (poslovnu sposobnost) u slijedećim slučajevima:a) maloljetnik koji je sa 16 godina zaključio brak po odobrenju vanparničnog

suda - kada mu je odlukom vanparničnog suda priznata ta sposobnost. b) maloljetnik koji je postao roditelj - ako mu je odlukom suda potvrđena

parnična sposobnost. c) maloljetnik koji je sa 15 godina zasnovao radni odnos - ima parničnu

sposobnost samo ako se radi o raspolaganju zaradom koju ostvaruje iz radnog odnosa (npr. dao u zajam nekome 1000 KM, a taj neće da mu vrati, podnosi tužbu sudu za utvrđenje da li on radi i da li je u pitanju zarada).

Stranku koja nema parničnu sposobnost zastupa njen zakonski zastupnik.

Maloljetnika u parničnom postupku zastupa njegov zakonski zastupnik. Najčešće je u pitanju roditelj, a ako nema roditelja, to je staratelj koga postavlja organ starateljstva.

Zakonski zastupnik može u ime stranke poduzimati sve radnje u postupku, ali za poduzimanje pojedinih radnji, zakonski zastupnik nekad mora imati posebna ovlaštenja (npr: za podnošenje ili povlačenje tužbe, za priznanje odnosno za odricanje od tužbenog zahtjeva, za zaključenje nagodbe).

Kad je za poduzimanje određenih radnji u postupku potrebno posebno ovlaštenje, zakonski zastupnik dužan je dokazati da ima takvo ovlaštenje. (npr. ako se radi o raspolaganju imovinom maloljetnika, ako roditelj prodaje nekretninu maloljetnika, on tada mora imati odobrenje organa starateljstva) S druge strane, za zaključenje darovnog ugovora - u slučaju da maloljetnik prima dar - nije potrebno odobrenje organa starateljstva.

U toku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, uvijek paziti:a) može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u

postupku, te da li je ona parnično sposobna, b) zastupa li parnično nesposobnu stranku njen zakonski zastupnik i ima li

zakonski zastupnik posebna ovlaštenja kad su ona potrebna.

Kad sud utvrdi da postoji neki od nedostataka koji se odnose na parničnu sposobnost i pravilnost zastupanja sud će odrediti stranci rok za otklanjanje navedenih nedostataka. Ako se navedeni nedostaci ne mogu

133

otkloniti ili ako određeni rok bezuspješno protekne, sud će rješenjem ukinuti radnje provedene u postupku koje su zahvaćene tim nedostacima i odbaciti tužbu ako su nedostaci takve prirode da sprečavaju daljnje vođenje parnice.

Postavljanje privremenog zastupnika (PITANJE)

Sud će tuženom postaviti privremenog zastupnika ako se tokom postupka pred I st. sudom pokaže da bi redovan postupak oko postavljanja zakonskog zastupnika tuženom trajao dugo, tako da bi zbog toga za jednu ili obje stranke mogle nastati štetne posljedice.

O postavljanju privremenog zastupnika, sud će bez odgađanja obavijestiti organ starateljstva, a i stranke kad je to moguće.

Privremeni zastupnik ima u postupku za koji je postavljen sva prava i dužnosti zakonskog zastupnika. Ta prava i dužnosti privremeni zastupnik obavlja sve dok se tuženi ili njegov punomoćnik ne pojavi pred sudom, odnosno dok organ starateljstva ne obavijesti sud da je postavio staraoca.

PUNOMOĆNICI (PRAVILNOST ZASTUPANJA)

Stranke mogu poduzimati radnje u postupku osobno ili preko punomoćnika. Stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika, ali suprotnu stranku, svjedoke i vještake može ispitivati samo preko punomoćnika, ako je on prisutan na glavnoj raspravi.

Punomoćnik može biti advokat, advokatsko društvo ili uposlenik službe za besplatnu pravnu pomoć, kao i, za pravne osobe, uposlenik te pravne osobe, a za fizičke osobe, bračni odnosno vanbračni drug stranke ili srodnik stranke po krvi ili po tazbini.

Radnje u postupku što ih punomoćnik poduzima u granicama punomoći imaju isti pravni učinak kao da ih je poduzela sama stranka.

Stranka može izmijeniti ili opozvati izjavu svog punomoćnika na ročištu na kome je ta izjava data.

Postoji mogućnost da punomoćnik prizna neku činjenicu na ročištu na kojem stranka nije bila prisutna ili neku činjenicu prizna u podnesku, a stranka to priznanje kasnije izmijeni ili opozove. U takvoj pravnoj situaciji, sud će cijeniti obje izjave, tj. sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.

Stranka može ovlastiti punomoćnika da poduzima samo određene radnje ili da poduzima sve radnje u postupku.

Advokata kojem je stranka izdala punomoć može, uz izričito ovlaštenje stranke, zamjenjivati drugi advokat, a pred sudom prvog stepena stručni saradnik i advokatski pripravnik koji je kod njega zaposlen. Nedostatak zamjeničke punomoći predstavlja povredu parničnog postupka u pogledu zastupanja. (NOVINA KOJU MORAMO ZNATI).

Punomoćnik je dužan pri prvoj radnji u postupku podnijeti punomoć. Sud je dužan tokom cijelog postupka paziti je li osoba koja se

pojavljuje kao punomoćnik ovlaštena za zastupanje. Ako sud utvrdi da osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena za zastupanje, ukinuće

134

parnične radnje što ih je ta osoba poduzela, ako stranka te radnje nije naknadno odobrila.

POVRAT U PRIJAŠNJE STANJE (PITANJE)

Ako stranka propusti ročište ili rok za poduzimanje neke radnje u postupku, pa zbog toga izgubi pravo na poduzimanje te radnje, sud će toj stranci, na njen prijedlog, dopustiti da naknadno obavi tu radnju, ako ocjeni da je do propuštanja došlo usljed opravdanih razloga koji se nisu mogli predvidjeti niti izbjeći (povrat u prijašnje stanje).

Kad se dopusti povrat u prijašnje stanje, parnica se vraća u ono stanje u kojem se nalazila prije propuštanja i ukidaju se sve odluke koje je sud zbog propuštanja donio.

Prijedlog za povrat u prijašnje stanje podnosi se sudu kod kojeg je trebalo obaviti propuštenu radnju. Prijedlog se podnosi u roku od 8 dana, računajući od dana kad je prestao razlog koji je uzrokovao propuštanje, a ako je stranka tek kasnije saznala za propuštanje, od dana kad je za to saznala. Nakon proteka 60 dana od dana propuštanja ne može se tražiti povrat u prijašnje stanje. Neblagovremene i nedopuštene prijedloge za povrat u prijašnje stanje, sud će odbaciti.

Ako se povrat u prijašnje stanje predlaže zbog propuštanja roka, predlagač je dužan, istovremeno s podnošenjem prijedloga obaviti i propuštenu radnju.

Ne može se zahtijevati povrat u prijašnje stanje: a) ako je propušten rok za stavljanje prijedloga da se dopusti povrat u

prijašnje stanje, ili b) ako je propušteno ročište određeno u povodu prijedloga za povrat u

prijašnje stanje.

Sud će odmah odlučiti o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje i nastaviti postupak. U vezi s prijedlogom za povrat u prijašnje stanje sud će zakazati ročište, osim ako su činjenice na kojima se prijedlog zasniva općepoznate.

Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija prijedlog za povrat u prijašnje stanje nije dopuštena posebna žalba, osim ako je odbijen prijedlog podnesen zbog donošenja presude zbog propuštanja.

SUPARNIČARSTVO

Suparničarstvo postoji u slučajevima kada se u ulozi tužioca ili tuženog pojavljuje više lica. Postoje 2 vrste suparničarstva:

1) Materijalno suparničarstvo, koje postoji u slijedećim slučajevima:

Ako je više lica u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici, (npr. više lica su u pravnoj zajednici kao nasljednici neke imovine ili bračni drugovi u odnosu na zajedničku imovinu) ili

135

Ako prava, odnosno obveze više lica proističu iz iste činjenične osnove - stvarna zajednica (npr. - kada je u kafanskoj tuči učestvovalo više lica, kojom prilikom je vlasniku objekta uništen inventar, pa on ustaje sa tužbom za naknadu štete prema svim akterima ove tuče, koji će se u ovom slučaju naći u položaju tuženog);

Ako prava, odnosno obveze više lica proističu iz iste pravne osnove - stvarna zajednica (npr. iz iste pravne osnove - na poslužnom dobru ima više suvlasnika, a neko ustaje sa tužbom i traži da mu se prihvati pravo stvarne služnosti, u tom slučaju, tužbom moraju biti obuhvaćeni svi suvlasnici poslužnog dobra, koji će se nalaziti u položaju tuženog);

Materijalno suparničarstvo izjednačava se sa nužnim suparničarstvom, što znači da se istovjetna odluka mora donijeti u odnosu na sve suparničare!

2) Formalno (obično) suparničarstvo: Postoji ako prava odnosno obveze više lica ne proizilaze iz iste činjenične i pravne osnove, već iz bitno istovrsnog osnova, pod uslovom da je za njihove zahtjeve, odnosno obaveze mjesno nadležan isti sud (npr. više uposlenika istog preduzeća potražuju neisplaćene plate; ili štediše potražuju staru deviznu štednju kod Ljubljanske banke;) Kod formalnog suparničarstva međusobni odnosi nastaju tek podnošenjem tužbe.

Svaki je suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima!!! Tako jedan suparničar može priznati tužbeni zahtjev, a drugi ga osporiti (važi samo za formalno suparničarstvo). Ako rokovi za izvršenje određene parnične radnje za pojedine jedinstvene suparničare ističu u razno vrijeme, tu parničnu radnju može svaki suparničar poduzeti sve dok i za jednog od njih još teče rok za poduzimanje te radnje.

Svaki suparničar ima pravo podnositi prijedloge koji se tiču toka parnice.NUŽNO suparničarstvo postoji u slučaju kada se po zakonu ili zbog

prirode pravnog spora, spor može rješiti na jednak način prema svim suparničarima. (npr. u postupku za utvrđivanje očinstva suparničari na tužilačkoj strani su majka i dijete, jer se ovaj spor ne može drugačije riješiti za majku i dijete, oni su zapravo jedna stranka; ili npr. stvarna služnost prolaza preko nekretnine u suvlasništvu, kada tužitelj hoće da dokaže da mu pripada pravo služnosti i tada tužbom mora obuhvatiti sve suvlasnike poslužnog dobra).

Nužni (jedinstveni) suparničari smatraju se kao jedna parnična stranka, tako da ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, učinak parničnih radnji koje su poduzeli drugi suparničari proteže se i na one koji te radnje nisu poduzeli.

UMJEŠAČ U PARNICI

136

Umješač u parnici je osoba koja ima pravni interes da u parnici koja teče među drugim osobama jedna od stranaka uspije i koja se toj stranci pridruži u parnici. (npr. tuženi je vozač, osiguravajuće društvo ima interesa da vozač uspije u parnici da ne bi isplatili odštetu, pa se u tom slučaju umješa u parnicu na strani vozača, tj. tuženog)

Umješač može stupiti u parnicu:a) u toku cijelog postupka sve do pravomoćnosti odluke o tužbenom

zahtjevu, b) u toku postupka nastavljenog podnošenjem vanrednog pravnog lijeka.

Dakle, umješač se može pridružiti u parnici u prvostepenom postupku, u žalbenom postupku, te u postupku nakon izjavljivanja revizije.

Svaka stranka može osporiti umješaču pravo da sudjeluje u postupku i ima pravo predložiti da se umješač odbije. Međutim, sve do pravomoćnosti rješenja kojim se odbija sudjelovanje umješača, umješač može sudjelovati u postupku i njegove parnične radnje ne mogu se isključiti. Protiv odluke suda kojom se usvaja sudjelovanje umješača nije dopuštena posebna žalba.

Umješač mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi u trenutku kad se umiješa u parnicu.

U daljem toku parnice, umješač je ovlašten stavljati prijedloge i poduzimati sve ostale parnične radnje kao i sama stranka kojoj se pridružio (predlagati dokaze, izjaviti žalbu i dr.), ali nema pravo na dispozitivne radnje (povlačenje tužbe, priznanje tužbenog zahtjeva i sl.).

Ako je umješač stupio u parnicu do pravomoćnosti odluke o tužbenom zahtjevu, ovlašten je podnijeti i vanredni pravni lijek !!!!

Parnične radnje umješača imaju za stranku kojoj se pridružio pravni učinak, osim ako su u suprotnosti s radnjama stranke.

PREKID POSTUPKA

Postupak se prekida (tj. prekid postupka je obavezan i sud mora donijeti rješenje kojim utvrđuje prekid postupka) u slijedećim slučajevima:

1) kad stranka umre ili izgubi parničnu sposobnost, a nema punomoćnika;

2) kad zakonski zastupnik stranke umre ili prestane njegovo ovlaštenje za zastupanje, a stranka nema punomoćnika u toj parnici;

3) kad stranka, koja je pravna osoba, prestane postojati, odnosno kad nadležni organ pravomoćno odluči o zabrani rada;

4) kad nastupe pravne posljedice otvaranja stečajnog postupka;

5) kad zbog rata ili drugih uzroka prestane rad u sudu;6) kad je to drugim zakonom određeno.

Osim navedenih slučajeva, posebno predviđenih u zakonu, sud će donijeti rješenje kojim određuje prekid postupka:

1) ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju,

137

2) ako se stranka nalazi na području koje je, zbog vanrednih događaja, kao što su poplave i slično, odsječeno od suda.

Sud može odrediti prekid postupka ako se odluka o tužbenom zahtjevu ne može donijeti prije nego što bude donesena odluka u krivičnom postupku ili u postupku povodom privrednog prijestupa. U tom slučaju sud donosi rješenje kojim određuje prekid postupka.

U slučaju prekida, postupak će se nastaviti kada prestanu razlozi koji su doveli do prekida.

Za vrijeme trajanja prekida postupka: a) prestaju teći svi rokovi određeni za obavljanje parničnih radnji.b) sud ne može poduzimati nikakve radnje u postupku, ali ako je

prekid nastupio poslije zaključenja glavne rasprave, sud može na osnovu te rasprave donijeti odluku.

c) parnične radnje koje je stranka poduzela dok traje prekid postupka nemaju prema drugoj stranci nikakav pravni učinak. Njihov učinak počinje tek nakon što postupak bude nastavljen.

Rokovi koji su zbog prekida postupka prestali teći, počinju za zainteresovanu stranku teći u cijelosti iznova od dana kada joj sud dostavi rješenje o nastavljanju postupka.

Stranci koja nije stavila prijedlog za nastavljanje postupka, rješenje o nastavljanju postupka se dostavlja prema odredbama o dostavljanju.

Žalba protiv rješenja kojim se utvrđuje ili određuje prekid postupka ne zadržava izvršenje rješenja.

Ako je sud na ročištu odbio prijedlog za prekid postupka i odlučio da se postupak odmah nastavi, protiv tog rješenja nije dopuštena posebna žalba.

POSEBNI POSTUPCI (PITANJE)

Tu spadaju:1. postupak u parnicama iz radnih odnosa,2. postupak u parnicama zbog smetanja posjeda,3. postupak u sporovima male vrijednosti,4. postupak pred arbitražom.

Posebne karakteristike ovih postupaka su slijedeće: Hitno rješavanja sporova. Sud će u presudi kojom nalaže izvršenje neke činidbe

odrediti rok od 15 dana za njeno izvršenje. Rok za podnošenje žalbe na presudu, odnosno rješenje je

15 dana. U parnicama zbog smetanja posjeda tužilac gubi pravo da u

izvršnom postupku zahtijeva izvršenje rješenja kojim se tuženom po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao izvršenje u roku od 60 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.

138

Sporovi male vrijednosti

Ovim sporovima smatraju se:a) sporovi u kojima se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu koje

ne prelazi iznos od 3.000 KM. b) sporovi u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na potraživanje u novcu, a

tužilac je u tužbi naveo da pristaje da umjesto udovoljenja određenom zahtjevu primi određeni novčani iznos manji od 3.000 KM.

c) sporovi u kojima predmet tužbenog zahtjeva nije novčani iznos, već predaja pokretne stvari čija vrijednost, koju je tužilac u tužbi naveo, ne prelazi 3.000 KM.

Ne smatraju se sporovima male vrijednosti, bez obzira na iznos manji od 3.000 KM, slijedeće vrste sporova:

1. sporovi o nekretninama, 2. sporovi zbog smetanja posjeda i 3. sporovi iz radnih odnosa.

KARAKTERISTIKE VANPARNIČNOG POSTUPKA (PITANJE)

Vanparnični postupak utvrđuje pravila po kojima sudovi postupaju i odlučuju u ličnim, porodičnim, imovinskim i drugim pravima i interesima.

U vanparničnom postupku, ako za pojedina pitanja nije drugačije određeno, shodno se primjenjuju pravila parničnog postupka. Vanparnični postupak se pokreće prijedlogom fizičkog ili pravnog lica, državnog organa, a po službenoj dužnosti može se pokrenuti za:

a) ostavinski postupak, b) oduzimanje poslovne sposobnosti,c) preduzimanje mjera radi zaštite prava i pravnih interesa maloljetnika o

kojima se roditelji ne staraju, kao i drugih osoba koje nisu u mogućnosti da se same o sebi brinu,

d) utvrđivanje pravične naknade za eksproprisane nekretnine.

Ako se u vanparničnom postupku odlučuje o pravnim interesima maloljetnika, organ starateljstva uvijek učestvuje u postupku. Kada se odlučuje o ličnim i porodičnim stanjima javnost je isključena (npr. oduzimanje/vraćanje roditelj. prava, oduzimanje poslovne sposobnosti itd.). Povodom žalbe, prvostepeni sud može novim rješenjem preinačiti ili ukinuti svoje ranije rješenje, ako utvrdi da je žalba osnovana, a time se ne vrijeđaju prava drugih učesnika u postupku. Drugostepeni sud može odlučiti i o neblagovremenoj žalbi, ukoliko se time ne vrijeđaju prava drugih učesnika u postupku.

139

U vanparničnim postupcima nema revizije, osim i jedino u postupku eksproprijacije jer se radi o velikim iznosima! Ako su među učesnicima vanparničnog postupka sporne činjenice za rješavanje prethodnog pitanja, sud će određenog učesnika uputiti na parnicu. U vanparničnom postupku se može donijeti rješenje i bez zakazivanja ročišta.

STATUSNA PRAVA

1. ODUZIMANJE I VRAĆANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI (PITANJE)

Kad se pojavi, odnosno ustanovi da je neko lice nakon punoljetstva izgubilo sposobnost rasuđivanja, takvom licu se u vanparničnom postupku oduzima poslovna sposobnost.

Ovaj postupak može se pokrenuti po službenoj dužnosti, može ga pokrenuti organ starateljstva, njegov bračni partner ili srodnici po krvi ili tazbini do određenog stupnja. U postupku se prvo provodi dokaz vještačenjem vještaka odgovarajuće struke, a takvo lice se može uputiti i u odgovarajuću specijaliziranu ustanovu.

Protiv rješenja o oduzimanju ili vraćanju poslovne sposobnosti dozvoljena je žalba koju mogu izjaviti osobe koje su učestvovale u postupku, pa čak i osoba u vezi koje se vodio postupak, bez obzira na stanje, i to u roku od 3 dana od dana prijema rješenja!

Kad prestanu razlozi zbog kojih je oduzeta poslovna sposobnost, pokreće se postupak za vraćanje poslovne sposobnosti (i ovdje se poziva vještak).

2. ZADRŽAVANJE NA LIJEČENJU U USTANOVI ZA DUŠEVNO OBOLJELE

U vanparničnom postupku se odlučuje i o ovom pitanju, i to kada je zbog prirode bolesti neophodno određenoj osobi ograničiti slobodu kretanja.

Ovaj postupak je hitan i provodi se najkasnije u roku od 7 dana. 3. PROGLAŠENJE NESTALOG LICA UMRLIM I DOKAZIVANJE SMRTI

1. Lice o čijem životu u posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a od njegovog rođenja je prošlo 60 godina.

2. Lice o čijem životu za posljednjih 5 godina nije bilo nikakvih vijesti, a vjerovatno nije živo.

3. Lice koje je nestalo u brodolomu, saobraćajnoj nesreći, poplavi i požaru, a o njemu nema nikakvih vijesti 6 mjeseci (ovdje se iscrpljuje ova odredba).

4. Lice koje je nestalo u ratu, a o njemu nema vijesti za godinu dana od prestanka neprijateljstava (kod nas najčešće).

Smrt neke osobe može se dokazivati po odredbama zakona o vanparničnom postupku samo kada se ona ne može dokazivati ispravama predviđenim propisima o matičnoj knjizi.

140

4. ODUZIMANJE (PRESTANAK) I PRODUŽENJE RODITELJSKOG PRAVA

Prijedlog za oduzimanje roditeljskog prava može podnijeti drugi roditelj-bračni partner, a može ga podnijeti i organ starateljstva.

Roditelju se može oduzeti roditeljsko pravo ako je svoje roditeljsko pravo grubo zloupotrijebio na slijedeći način: 1. neplaćanje izdržavanja, 2. napuštanje djeteta, 3. fizičko nasilje nad djetetom, 4. navođenje na seksualno zlostavljanje, i 5. kada jedan roditelj sprječava drugog roditelja da koristi svoje roditeljsko pravo.

Ukoliko se steknu potrebni uslovi, pokrenuće se postupak za vraćanje roditeljskog prava.

U slučaju da maloljetnik, nakon punoljetstva, postan retardiran (nesposoban za rasuđivanje) može se produžiti roditeljsko pravo.

5. UTVRĐIVANJE POSLOVNE SPOSOBNOSTI MALOLJETNIKU

Vanparnični sud je nadležan da donosi rješenje kojim utvrđuje da je maloljetnik od 16 godina, koji je postao roditelj, stekao poslovnu sposobnost.

6. DOZVOLA ZA ZAKLJUČENJE BRAKA MALOLJETNIKA

Nadležnost vanparničnog suda je i davanje dozvole za zaključenje braka maloljetniku sa 16 godina.

Postupak se pokreće po prijedlogu maloljetnika. Na ročište se pozivaju njegovi roditelji. Na tom ročištu se utvrđuju okolnosti pod kojima maloljetnik živi, saslušanjem maloljetnika i njegovih roditelja. Također se na odgovarajući način utvrđuje da li kod maloljetnika postoji slobodna volja i želja za sklapanje braka, te da li je maloljetnik tjelesno i duševno sposoban za vršenje prava i dužnosti koje proizilaze iz braka.

Ako sud prihvati da postoji slobodna volja, duševna i tjelesna sposobnost, te sposobnost da postane roditelj, sud tada donosi rješenje o dozvoli za zaključenje braka.

PREDMETI KOJI IMAJU IMOVINSKI KARAKTER

1. UPRAVLJANJE I KORIŠTENJE ZAJEDNIČKIM STVARIMA

Ako je jedno lice suvlasnik jedne stvari ili više stvari, oni sporazumno odlučuju o načinu korištenja stvari. Ako se ne mogu dogovoriti u tom pogledu, obraćaju se vanparničnom sudu.

2. DIOBA STVARI I IMOVINE U SUVLASNIŠTVU

Suvlasnici imaju pravo, i to svaki od njih, da kod vanparničnog suda zahtijevaju diobu nekretnina. Ako nema sporazuma o diobi, pristupa se diobi

141

nekretnina. Prvo se pokušava fizička dioba (uvijek je moguća kad se radi o zemljištu, a nije moguća ako se radi o zgradi ili stanu).

Ako nije moguća fizička dioba, dolazi do civilne diobe koja znači da se predmet diobe prodaje po pravilima izvršnog postupka, pa se cijena koja se dobije dijeli na suvlasnike.

Može se desiti kod civilne diobe da jednom od suvlasnika pripadne cijela stvar, a da on ostalim suvlasnicima plati pripadajući iznos, u skladu sa njihovim udjelima.

3. UREĐENJE MEĐA (PITANJE)

Sud uređuje među između susjednih parcela ukoliko su međašni znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni.

Postupak se pokreće po prijedlogu jednog od vlasnika/posjednika susjednih nepokretnosti. Sud prvo zakazuje ročište u sudu radi mogućnosti sporazumnog dogovora, a ako to nije moguće, zakazuje ročište na licu mjesta, radi uviđaja i poziva vještaka geometra.

Međe se mogu urediti na jedan od slijedećih načina:1. Uređenje međa po jačem pravu - ako se radi o spornoj međašnoj

površini u vrijednosti spora male vrijednosti (do 3.000 KM). 2. Prema posljednjem mirnom posjedu (u praksi uglavnom ne funkcioniše

jer obično svaki od njih trvrdi da je bio u posljednjem mirnom posjedu).3. Po pravičnosti (kada se sporna međašna površina podijeli po pola). 4. Po katastarskim mapama (planovima) - ako su stranke saglasne.

4. RASPRAVLJANJE ZAOSTAVŠTINE

U ovom postupku sud utvrđuje ko su nasljednici umrlog, koja imovina sačinjava njegovu zaostavštinu i koja prava iz nje pripadaju nasljednicima, legatarima i drugim osobama.

Postupak se pokreće po službenoj dužnosti (u praksi to nije slučaj, već nasljednici pokreću ovaj postupak).

Ako u toku postupka postanu sporne neke činjenice, od kojih zavisi neko pravo na naslijeđe, sud će prekinuti postupak i uputiti sudionike na parnični postupak.

5. PONIŠTAVANJE ISPRAVA

Poništiti se mogu isprave na kojima se zasniva neko pravo, a ukradene su, izgorjele ili na neki drugi način nestale.

6. SUDSKI DEPOZIT

U sudski depozit može se predati novac, hartije od vrijednosti, dragocjenosti i sl. Vanparnični sudija (ili referent) poziva ovoga u čiju korist je to deponovano. Ako prihvati situacija je u redu, ako ne prihvati, onda se čuva 3 godine i ide u budžet općine, grada, a kamata prestaje teći.

142

ŽALBA U VANPARNIČNOM POSTUPKU (PITANJE)

U vanparničnom postupku, odluke se donose u obliku rješenja, protiv kojih je dozvoljena posebna žalba. Rok za podnošenje žalbe je 15 dana od dana prijema rješenja.

Žalba zadržava izvršenje rješenja, ako zakonom nije drugačije određeno.Prvostepeni sud, povodom blagovremene žalbe, novim rješenjem

može preinačiti ili ukinuti svoje rješenje, ako utvrdi da je žalba osnovana, a time se ne vrijeđaju prava drugih sudionika postupka koja se zasnivaju na tom rješenju.

Prvostepeni sud je dužan i neblagovremenu žalbu dostaviti drugostepenom!

II st. sud može odlučiti i o neblagovremenoj žalbi, ako se time ne vrijeđaju prava drugih učesnika postupka zasnovana na tom rješenju.

Ako je neko rješenje doneseno u vanparničnom postupku, a trebalo je biti doneseno u parničnom, takvo rješenje se ukida – u obrnutoj situaciji nije tako!

Pravosnažno rješenje doneseno u vanparničnom postupku ne sprječava sudionike postupka da o svom zahtjevu traže zaštitu u parničnom ili upravnom postupku.

Sud određuje izvršenje na osnovu izvršne ili vjerodostojne isprave.

Izvršne isprave su:

1. Izvršna odluka sudova i izvršna sudska nagodba/poravnanje.2. Izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom

postupku, ukoliko glasi na novčanu obavezu.3. Izvršna notarska isprava.4. Druga isprava, koja je zakonom predviđena kao izvršna (npr. poravnanje

iz postupka medijacije ili pravosnažna odluka krivičnog suda u dijelu kojim je pozitivno odlučeno o imovinsko-pravnom zahtjevu)

Sudska odluka je izvršna ako je postala pravosnažna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje činidbe – tzv. paricioni rok (iznosi 30 dana, a u mjeničnim i čekovnim sporovima 15 dana).

Odluka donesena u upravom postupku izvršna je ako je postala izvršna po pravilima koji uređuju upravni postupak.

Sudsko, odnosno, upravno poravnanje, izvršno je ako je potraživanje koje se prema njemu treba ispuniti dospjelo (čim je protekao rok u kojem je po poravnanju trebao izvršiti obavezu).

Izvršenje radi ostvarivanja novčanog potraživanja određuje se i na osnovu vjerodostojne isprave koje glase na novčani iznos.

Vjerodostojne isprave su:

143

a) mjenica i ček, s protestom i povratnim računom, b) računi ili izvodi iz poslovnih knjiga za cijenu komunalnih usluga, isporuke

vode, toplotne energije i odvoz smeća i računi koji se odnose na RTV taksu (računi za struju i telefon nisu, jer se mogu isključiti korisnicima, što je mnogo efikasnije).

Odluka stranog suda može se izvršiti kada postoje uslovi za njeno priznanje. Priznanje stranih sudskih odluka vrši kantonalni sud primjenom odredaba Zakona o sukobu zakona sa propisima drugih država. Taj zakon sadrži kolizione norme koje određuju mjerodavno pravo. O izvršenju na imovini strane države i međunarodnih organizacija ne može se odlučiti bez saglasnosti federalnog ministarstva pravde.

PREKID IZVRŠNOG POSTUPKA

U slučajevima prekida postupka predviđenim odredbama ZPP-a, sud može, ako to okolnosti dopuštaju, na prijedlog stranke ili po službenoj dužnosti, odlučiti da nastavi postupak imenovanjem privremenog zastupnika stranci u odnosu na koju je nastao razlog zbog kojeg dolazi do prekida postupka.

U slučaju smrti tražitelja izvršenja koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika svaki od nasljednika ili zainteresiranih osoba može predložiti da do okončanja ostavinskog postupka na trošak predlagača sud postavi nasljednicima privremenog zastupnika i postupak nastavi.

Sud će imenovati privremenog zastupnika u roku od 8 dana od podnošenja zahtjeva.

Ako nema prijedloga za nastavak postupka u roku od 30 dana od smrti tražitelja izvršenja, sud će izvršni postupak obustaviti.

U slučaju smrti izvršenika koji nema punomoćnika ili zakonskog zastupnika, sud će nasljednicima, ako to predloži tražitelj izvršenja, u roku od 15 dana postaviti privremenog zastupnika na trošak tražitelja izvršenja i nastaviti postupak.

PREDLAGANJE I ODREĐIVANJE IZVRŠENJA

Prijedlog za izvršenje sadrži:1. označenje izvršne ili vjerodost. isprave na osnovu koje se traži izvršenje2. označenje tražioca izvršenja,3. označenje izvršenika, 4. potraživanje čije se izvršenje traži, 5. sredstvo kojim izvršenje treba provesti, tj. način na koje se vrši (npr.

prodaja ili oduzimanje)6. predmet izvršenja, ako je poznat (pokretne stvari, nekretnine ili novčana

potraživanje izvršenika).

Prijedlog za izvršenje vjerodostojne isprave, osim gore navedenog, mora sadržavati i zahtjev da sud obaveže izvršenika da, u roku od 8 dana, a

144

u mjeničnim i čekovnim sporovima u roku od 3 dana, namiri potraživanje sa troškovima.

RJEŠENJE O DOZVOLI IZVRŠENJA

Sve što sadrži prijedlog, sadrži i rješenje o dozvoli izvršenja. U praksi se samo na poleđini prijedloga pečatom potvrđuje da se dozvoljava traženo izvršenje.

PRAVNI LIJEKOVI

Pravni lijekovi u izvršnom postupku su:1. prigovor protiv rješenja o dozvoli izvršenja 2. žalba protiv rješenja donesenog u postupku odlučivanja po

prigovorima, kod kantonalnog suda, a može se pobijati samo:a) rješenje kojim je prijedlog za izvršenje odbačen ili odbijen, ilib) odluka donesena u postupku povodom odlučivanja o prigovoru

Vanredni pravni lijekovi nisu dozvoljeni u izvršnom postupku.

Prigovor protiv rješenja o dozvoli izvršenja

Razlozi za ulaganje prigovora su:1. Ako isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju nije

stekla svojstvo izvršnosti (npr. presuda pravosnažna ali nije istekao paricioni rok),

2. Ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena ili preinačena ili na drugi način stavljena van snage (u slučaju vanrednog pravnog lijeka)

3. Ako su se stranke pismeno (ovjerenom ispravom, sastavljenom nakon nastanka izvršne isprave), sporazumjele da neće na osnovu izvršne isprave trajno ili za određeno vrijeme tražiti izvršenje,

4. Ako je protekao rok u kojem se po zakonu može tražiti izvršenje (npr. smetanje posjeda - izvršenje se može tražiti u roku od 60 dana od dana pravosnažnosti rješenja; potraživanja utvrđena pravosnažnom presudom zastarjevaju u roku od 10 godina)

5. Ako je izvršenje određeno na predmetu koji je izuzet od izvršenja, odnosno, na kojem je mogućnost izvršenja ograničena.

Nakon izjavljivanja prigovora isti se dostavlja protivnoj stranci na odgovor.

Po prijemu odgovora na prigovor sud će, prema okolnostima slučaja: a) donijeti rješenje bez određivanja ročišta ili b) zakazati ročište za raspravljanje o prigovoru.

Rješenje o prigovoru donosi sudija. Rješenjem se prigovor usvaja, odbija ili odbija kao neblagovremen.

145

Specifičnosti kod prigovora protiv rješenja o dozvoli izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave: Ako izvršenik podnese prigovor protiv rješenja o dozvoli

izvršenja na osnovu vjerodostojne isprave, prijedlog za izvršenje u tom slučaju smatraće se tužbom, pa će se postupak provesti po odredbama parničnog postupka.U ovom slučaju sud će odgoditi izvršenje i nastaviće ga na prijedlog tražioca izvršenja nakon pravomoćnosti odluke parničnog suda, ako tražilac izvršenja uspije sa tužbenim zahtjevom.

Prigovor treće osobe protiv rješenja o dozvoli izvršenja

Osoba koja tvrdi da u pogledu predmeta izvršenja ima neko pravo koje sprječava izvršenje (npr. polaže pravo vlasništva), može podnijeti prigovor protiv izvršenja tražeći da se izvršenje na tom predmetu proglasi nedopuštenim. (npr. došlo je do pljenidbe stvari od roditelja, sa kojima živi sin; prilikom popisa sin polaže pravo na frižider jer je to on kupio, mora u pismenom obliku podnijeti prigovor).

Prigovor trećeg lica se dostavlja na očitovanje tražiocu izvršenja. Ako tražilac izvršenja nije saglasan da se ta stvar izuzme od

izvršenja, to treće lice se upućuje na parnicu gdje se to utvrđuje. U međuvremenu se izvršenje nastavlja!PROTIVIZVRŠENJE (REIZVRŠENJE)

Nakon što je izvršenje već provedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio pod slijedećim uslovima:

1. Ako je izvršna isprava pravomoćno ukinuta, preinačena ili na drugi način ostala bez pravnog dejstva (poenta je da je izvršenje provedeno).

2. Ako je tokom izvršnog postupka izvršenik namirio tražiocu izvršenja potraživanje mimo suda, tako da je tražilac izvršenja dva puta namiren.

Prijedlog za vraćanje dostavlja se tražiocu izvršenja da bi se o tom prijedlogu izjasnio.

Ako tražilac izvršenja prihvati prijedlog, sud će mu naložiti da u određenom roku (8 dana) vrati izvršeniku to što je primio (novac).

Ukoliko ovaj tako ne postupi, sud će o prijedlogu izvršenika rješenjem odrediti protuizvršenje koje se provodi po odredbama Zakona o izvršnom postupku

ODLAGANJE IZVRŠNOG POSTUPKA

Pravo na podnošenje prijedloga za odlaganje izvršenja ima tražilac izvršenja i može se podnijeti prije nego što je započeto izvršenje.

146

Prijedlog za odlaganje postupka kada je započeto izvršenje može se podnijeti, ali se zahtijeva saglasnost izvršenika. Ukoliko se izvršenik protivi, sud će o prijedlogu izvršenja odlučiti cijeneći opravdanost prijedloga za izvršenje.

OBUSTAVA IZVRŠENJA

Izvršenje će se obustaviti po službenoj dužnosti: a) ako je izvršna isprava ukinuta ili preinačena i b) ako je izvršenje postalo nemoguće (npr. ako ne postoje stvari na kojima

treba provesti izvršenje).

VRSTE IZVRŠENJA

1. Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja, koje se može odrediti:

a) na nekretninama, ilib) na pokretnim stavrima ili c) na novčanim potraživanjima izvršenika.

2. Izvršenje radi predaje pokretnih stvari,3. Izvršenje radi predaje nekretnine u posjed,4. Izvršenje radi ispunjenja obaveze na činjenje, nečinjenje ili

propuštanje.

1. Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja

1. a) Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja na nekretninama

Provodi se sljedećim sredstvima (fazama, radnjama):1) zabilježbom izvršenja u ZK, 2) utvrđivanjem vrijednosti nepokretnosti, 3) prodajom nepokretnosti i 4) namirenjem tražioca izvršenja.

Predmet izvršenja može biti nepokretnost kao cjelina. Ako je na nepokretnosti zasnovano suvlasništvo, onda se izvršenje

može provesti i na suvlasničkom dijelu. (NOVINA)Čim donese rješenje o izvršenju, sud će po službenoj dužnosti odrediti da

se u ZK upiše zabilježba izvršenja. Tom zabilježbom tražilac izvršenja stiče pravo da svoje potraživanje namiri iz nepokretnosti i u slučaju da treća osoba kasnije stekne vlasništvo na nekretnini.

U postupku izvršenja na nepokretnosti namiruju se i založni povjerioci koji nisu predložili izvršenje.

147

Kada na nepokretnosti na kojoj se provodi izvršenje postoji zakupni odnos, ugovor o zakupu nekretnina prestaje istekom 6 mjeseci od pravomoćnosti rješenja o dosudi.

Prodaja se može vršiti javnom dražbom i neposrednom pogodbom. Redoslijed namirenja je slijedeći:

1. troškovi izvršnog postupka, 2. porezi i druge takse koji su dospjeli za naplatu (kada je izvršenik pravno

lice), 3. potraživanja na osnovu zakonskog izdržavanja. 4. potraživanja na osnovu naknade štete nastale zbog narušenog zdravlja ili

gubitka radne sposobnosti,5. potraživanja osigurana založnim pravom, tj. založni povjerioci, 6. pa tek na kraju tražilac izvršenja.

Izuzimanje od izvršenja: Od izvršenja se izuzima zemljište u površini od 5 dunuma ako se radi o poljoprivredniku.

1. b) Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja na pokretnim stvarima

Izuzimanje od izvršenja

1. Predmeti koji su neophodno potrebni izvršeniku i članovima njegove porodice za zadovoljavanje svakodnevnih potreba.

2. Hrana i ogrjev potrebni izvršeniku i članovima njegove porodice za 3 mjeseca.

3. Gotov novac izvršenika po osnovu potraživanja koja su izuzeta ili ograničena od izvršenja ili gotov novac izvršenika koji ima stalna mjesečna primanja do mjesečnog iznosa koji se po zakonu izuzima od izvršenja.

Provodi se sljedećim sredstvima (fazama, radnjama):

1) popisom,2) njihovom pljenidbom, 3) prodajom (javnom dražbom ili neporednom prodajom), i4) namirenjem tražioca izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom.

Kada se vrši popis stvari u stanu, smatra se da su stvari suvlasništvo bračnih partnera.

Ako se pri pljenidbi ne nađu pokretne stvari koje mogu biti predmet izvršenja, sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja koji nije bio prisutan pljenidbi.

Tražilac izvršenja može u roku od 3 mjeseca predložiti da se pljenidba ponovno provede. Ako tražilac izvršenja u navedenom roku ne predloži ponovno provođenje pljenidbe ili ako se i kod pokušaja ponovne pljenidbe ne nađu stvari, sud će obustaviti izvršenje.

148

1. c) Izvršenje radi naplate novčanog potraživanja na novčanim potraživanjima

Izuzimanje od izvršenja

1. Izuzeta su od izvršenja primanja po osnovu zakonskog izdržavanja. (OVO JE NAJVAŽNIJE)

2. Primanja po osnovu poreza.

Ograničenje izvršenja

1. Izvršenje na platu.2. Naknada umjesto plate.3. Naknada za skraćeno radno vrijeme.4. Naknada radi umanjenja plate i penzije.5. Primanja po osnovu socijalne pomoći.6. Primanja po osnovu dodatka za djecu.

Ako potraživanje ne prelazi iznos od 1.000 KM onda se izvršenje može utvrditi do iznosa od 1/2, a ako prelazi 1.000 KM onda 2/3.

Provodi se sljedećim sredstvima (fazama, radnjama):1. pljenidbom i 2. prenosom novčanih sredstava.

Pljenidba se provodi dostavom izvršenikovom dužniku rješenja o izvršenju kojim se izvršenikovom dužniku zabranjuje da izvršeniku ispuni novčano potraživanje, a izvršeniku se zabranjuje da to potraživanje naplati ili da inače raspolaže tim iznosom.

Pljenidba plate

Rješenjem o izvršenju na plati određuje se pljenidba određenog dijela plate i nalaže se poslodavcu koji izvršeniku isplaćuje platu da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati, odnosno isplaćuje tražiocu izvršenja. Rješenje o izvršenju odnosi se i na povećanje plate do kojeg dođe nakon donošenja rješenja o izvršenju.

Kad izvršeniku prestane radni odnos kod jednog poslodavca, rješenje o izvršenju djeluje i prema drugom poslodavcu kod kojeg dužnik stupa na rad. Prijašnji poslodavac izvršenika dužan je odmah bez odgode preporučenom pošiljkom dostaviti rješenje o izvršenju novom poslodavcu i o tome obavijestiti sud, a ako mu nije poznat novi poslodavac izvršenika, sud će o tome obavijestiti tražioca izvršenja, određujući mu rok za pribavljane podataka o novom poslodavcu. Ako tražilac izvršenja ne obavijesti sud o novom poslodavcu, postupak će se obustaviti. Ako raniji poslodavac ne postupi u skladu s navedenim, onda podliježe kažnjavanju, dužan je platiti novčanu kaznu.

149

Izvršenje se može tražiti i na novčanim sredstvima kod banke. Ako ako izvršenik i tražilac imaju otvorene račune kod banke vrši se prenos sredstava sa jednog na drugi račun.

2. Izvršenje radi predaje pokretnih stvari

Izvršenje radi predaje jedne ili više određenih stvari koje se nalaze kod izvršenika, provodi se tako što sudski izvršilac oduzima te stvari od izvršenika i predaje ih uz potvrdu tražiocu izvršenja.

Na ovakav način izvršenje će se provesti i kada se stvari nalaze kod treće osobe ukoliko ih je voljna predati.

Ako stvari nisu nađene niti kod izvršenika, niti kod treće osobe, sud će u istom postupku na prijedlog tražioca izvršenja procijeniti vrijednost tih stvari i rješenjem naložiti izvršeniku da tražiocu izvršenja u određenom roku isplati iznos te vrijednosti.

Tražilac izvršenja može ovaj prijedlog podnijeti u roku od 3 dana, a ako ne podnese, izvršni postupak se obustavlja.

3. Izvršenje radi predaje nekretnine u posjed

Izvršenje radi ispražnjenja i predaje nepokretnosti provodi se tako da sudski izvršilac nakon što udalji osobe i ukloni stvari sa nekretnina, predaje nekretnine u posjed tražiocu izvršenja.

4. Izvršenje radi ispunjenja obaveze na činjenje, nečinjenje ili propuštanje.

Izvršenje radi ostvarenja obaveze na radnju koju može izvršiti treća osoba

Izvršenje radi ostvarivanja obaveze na radnju koju može obaviti i druga osoba provodi se tako da sud ovlašćuje tražioca izvršenja da na trošak izvršenika povjeri drugoj osobi da tu radnju obavi ili da je obavi on sam. (npr. podizanje ograde, a ako ne moraće mu platiti)

U prijedlogu za izvršenje tražilac izvršenja može predložiti da sud rješenjem naloži izvršeniku da unaprijed položi kod suda određeni iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati obavljanjem radnje od strane druge osobe ili tražioca izvršenja.

Radnja koju može obaviti isključivo izvršenik

Ako neće npr. slikar da uradi portret, onda se može obavezati da plati novčanu kaznu.

Vraćanje zaposlenika na posao

Prijedlog za izvršenje na osnovu izvršne isprave kojom je poslodavcu naloženo da zaposlenog vrati na rad, odnosno službu, može se podnijeti u roku

150

od 30 dana, od dana kada je tražilac izvršenja stekao pravo da taj prijedlog podnese.

Provođenje jednog izvršenja obezbjeđuje se izricanjem novčane kazne (odnosi se na poslodavca).

151