Download - Salmedin Mesihović, Amra Šačić, Edin Veletovac - Historija Ilira

HISTORIJA ILIRASalmedin Mesihović / Amra Šačić

Univerzitet u SarajevuSarajevo, 2015.

Prof. dr. Rajko BratožUniverza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Oddelek za zgodovinoRokopis učbenika, ki je v pripravi za tisk, priporočam za objavo. Prepričan sem, da bodo študentje zgodovine na univerzi v Sarajevu in na drugih univerzah v Bosni in Hercegovini dobili solidno, po pomenu pionirsko delo, ki jim bo omogočilo zanesljiv in globinski vpogled v antično dobo.

Doc.dr. Milan Lovenjak ,Oddelek za arheologijo, Filozofska fakultetaUniverza v LjubljaniUdžbenik Historija Ilira, originalno, stručno i jezično odlično napisan, pruža uvid u najvažnija poglavlja historije Ilira i centralnobalkanskog prostora u predantičko i antičko doba. Studenti, pa i šira zainteresirana stručna i laička javnost, kojima jezik ne predstavlja barijeru, dobijaju prvoklasni priručnik, koji na najbolji mogući način upućuje u brojna manje ili više kompleksna pitanja vezana za Ilire, njihove suparnike ili protivnike, u jednom od najuzbudljivijih perioda prošlosti čovječanstva.

HISTORIJA ILIR

ASa

lmed

in M

esih

ović

A

mra

Šač

ić

9 789958 600654

Salmedin MesihovićAmra Šačić

HISTORIJA ILIRA

Knjiga je nastala u okviru Tempus projekta „Curricular Reform of Heritage Sciences in Bosnia and Herzegovina“ (BIHERIT) (2012-3014/001-001) (Broj projekta: 530755-TEMPUS-1-2012-1-BA-TEMPUS-JPCR), koji je finansiran od strane Evropske

komisije.

Ova knjiga prikazuje gledišta autora i ne predstavlja mišljenje Komisije. Evropska komisija nije odgovorna za bilo kakvu upotrebu informacija

koje se ovdje nalaze.

Historija IliraIzdavač :

Univerzitet u Sarajevu

Za izdavača Prof. dr. Muharem Avdispahić dr.h.c., Rektor

UrednikAdnan Kaljanac

Recenzenti :Akademik prof. dr. Rajko Bratož

Doc. dr. Milan Lovenjak

Stručni saradnik za razdoblje kasne antike :Edin Veletovac

Stručni saradnik za engleski jezik :Samra Čebirić

Vizualni identitet naslovnice :Tijana Križanović

Štampa :ŠTAMPARIJA FOJNICA D.D. Fojnica

Tiraž :300 primjeraka

-------------------------------------------------------------CIP - Katalogizacija u publikacijiNacionalna i univerzitetska bibliotekaBosne i Hercegovine, Sarajevo 904(497=291.6)(075.8) MESIHOVIĆ, Salmedin Historija Ilira / Salmedin Mesihović, AmraŠačić. - Sarajevo : Univerzitet, 2015. - 365 str.: ilustr. ; 24 cm Bibliografija: str. 309-318. - Registar. -Summary. ISBN 978-9958-600-65-4

COBISS.BH-ID 22405894-------------------------------------------------------------©Univerzitet u Sarajevu, Sarajevo 2015, www.unsa.ba. Nijedan dio ove knjige se ne smije umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji drugi način reproducirati bez izdavačevog ili autorovog pisanog odobrenja.

SALMEDIN MESIHOVIĆAMRA ŠAČIĆ

HISTORIJA ILIRA

Univerzitet u SarajevuSarajevo, 2015.

5

Salmedin Mesihović / Amra Šačić

SADRŽAJ

UVOD ............................................................................................................................ 9HISTORIJAT ISTRAŽIVANJA ................................................................................ 13ILIRI U ANTIČKOJ MITOLOGIJI I HISTORIOGRAFIJI .................................. 21Grčki mitovi i legende kao izvor za ilirsku historiju .............................................. 21BIBLIOGRAFIJA ........................................................................................................ 34Iliri i njihova zemlja u antičkim pisanim vrelima .................................................. 37BIBLIOGRAFIJA ...................................................................................................... 108Latinska epigrafija kao izvor za historiju Ilira ...................................................... 112DODATAK ................................................................................................................ 121(primjeri čitanja latinskih natpisa sa prostora antičkog Ilirika) ......................... 121BIBLIOGRAFIJA ...................................................................................................... 126ODNOS ILIRA I GRKA PRIJE 230. GODINE P. N. E. ....................................... 128Prvi ilirski vladari ..................................................................................................... 128Ilirija u vrijeme kralja Bardileja i njegovih nasljednika ....................................... 129Klit i Glaukija ............................................................................................................ 131BIBLIOGRAFIJA ...................................................................................................... 134Kolonizacija istočne obale Jadranskog mora ........................................................ 136Epidamno i Apolonija .............................................................................................. 137Herakleja .................................................................................................................... 139Korkyra Melaina (Crna Korkira) ............................................................................ 140Narona ....................................................................................................................... 140Issa ................................................................................................................... 141Pharos ......................................................................................................................... 143Dim(os) ...................................................................................................................... 144Epetion i Tragurion .................................................................................................. 145Buthoe ........................................................................................................................ 146BIBLIOGRAFIJA ...................................................................................................... 147ILIRSKA DRŽAVA ................................................................................................... 148Agronova vladavina ................................................................................................. 148Regentkinja Teuta ..................................................................................................... 149Prvi ilirski rat ............................................................................................................ 151Ilirska država u razdoblju od 219 – 181. god. p. n. e. (Drugi ilirski rat) ........... 153Posljednji ilirski kralj Gencije (Treći ilirski rat) ................................................... 157BIBLIOGRAFIJA ...................................................................................................... 163

HISTORIJA ILIRA

6

ZEMLJE ANTIČKOG ILIRIKA I RIM ................................................................. 165Uspostava rimske vlasti ........................................................................................... 165Ratovi protiv Histra .................................................................................................. 165I delmatski rat 156–155. god. p. n. e. ..................................................................... 167Konačni slom Ardijejaca 135. god. p. n. e. ............................................................ 168Japodi i II. delmatski (118. god. p. n. e.) i III. delmatski rat(78. – 76. god. p. n. e.) .............................................................................................. 170Vrijeme Cezarovog prokonzulata i početak IV delmatskog rata ....................... 171Rat sa Ilirima Zapadnog Balkana kao dio II građanskog rata ............................ 173Odnosi sa ilirskim narodima nakon martovskih ida 44. god. p. n. e.(Iliri u okvirima prvih godina III rimskog građanskog rata) ............................. 176Rimsko – italski ratovi na centralnom Balkanu ................................................... 178Konačno zaposjedanje ilirskog područja .............................................................. 179Oktavijanove kampanje u periodu 35. – 33. god. p. n. e. .................................... 180Uspostava provincijskog sistema u ilirskim zemljama ........................................ 190Pohod Marka Licinija Krasa na centralni Balkan 29. – 28. god. p. n. e. ............ 195Osvajanja i ratovi 27. – 9. god. p. n. e..................................................................... 197Administrativno – pravno uređenje Ilirika prije Velikog ilirskog ustanka ....... 201Veliki Ilirski ustanak od 6. – 9. god. n. e. .............................................................. 207BIBLIOGRAFIJA ...................................................................................................... 231ILIRIK U PERIODU KASNE ANTIKE ................................................................ 235Uspostava i glavne karakteristike sistema dominata ........................................... 235Zemlje antičkog Ilirika u kasnoantičkim izvorima .............................................. 238Amijan Marcelin ....................................................................................................... 238Notitia Dignitatum ................................................................................................... 239Jordanes ..................................................................................................................... 239Kasiodor Senator ...................................................................................................... 240Prokopije .................................................................................................................... 241Hronike ...................................................................................................................... 242Pravni izvori .............................................................................................................. 245Geografsko – itinerarski izvori ............................................................................... 247Prostor kasnoantičkog Ilirika u kontekstu političkihi društvenih događaja(284. god. – ca 625. / 635. god.) .............................................................................. 249Upravno – administrativno i političko – pravno uređenje ................................. 250Rimski carevi rođeni na administrativnom područjuZapadnog i Istočnog kasnoantičkog Ilirika .......................................................... 256

7


Decije ......................................................................................................................... 257Hostilijan ................................................................................................................... 258Klaudije II Gotski ..................................................................................................... 258Kvintil ......................................................................................................................... 259Aurelijan .................................................................................................................... 260Prob... ......................................................................................................................... 263Dioklecijan ................................................................................................................ 264Maksimijan ................................................................................................................ 267Konstancije I Hlor .................................................................................................... 268Flavije Valerije Sever (Sever II) ............................................................................... 269Konstantin I ............................................................................................................... 270Maksimin Daja ......................................................................................................... 274Licinije ....................................................................................................................... 274Jovijan ........................................................................................................................ 275Valentinijan I ............................................................................................................. 276Valens ......................................................................................................................... 279Gracijan ..................................................................................................................... 281Marcijan ..................................................................................................................... 283Julije Nepot ................................................................................................................ 284Anastazije .................................................................................................................. 285Justin I ........................................................................................................................ 287Justinijan I ................................................................................................................. 289Kršćanstvo na prostoru Ilirika ................................................................................ 297Kršćanstvo u Iliriku do Milanskog edikta 313. godine........................................ 297Kršćanstvo na prostoru Ilirika poslije 313. godine .............................................. 301Kršćanstvo na prostoru Ilirika nakon 476. godine do dolaska Slavena ............. 306BIBLIOGRAFIJA ...................................................................................................... 309ABSTRACT : History of the Illyrians ................................................................... 319RECENZIJE ............................................................................................................... 323REGISTAR OSNOVNIH POJMOVA .................................................................... 328

9


UVOD

Udžbeničko – naučna literatura spada u red one pisane riječi koja se mora vremenom dopunjavati, modificirati, mijenjati. Stare teze je potrebno revidirati ili odbacivati ili dodatno potkrepljivati, a sve u skladu sa naučnim, progresivnim razvitkom, novim otkrićima i metodološkim procesima. I pored toga što u naučnim disciplinama historiografiji i arheologiji (ponajviše zbog njihovih unutrašnjih posebnosti), udžbenička literatura ima duži vijek trajanja, ipak je nekada potrebno i osvježiti ili bar pružiti neki drugi ugao gledanja na određene povijesne procese. Posebno je to bitno u kontekstu onoga što se sadržava pod terminom „nacionalna historija“, jer je upravo taj segment historiografije i arheologije najviše i izložen zloupotrebama i fabrikovanju. Za prostor koji se u današnjoj EU – terminologiji naziva „Zapadni Balkan“, izlazak iz prahistorije u protohistoriju i historiju je direktno vezan sa onim što se naziva Iliri, ilirski fenomen, ilirski prostor, ilirski svijet. Radi fragmentarnosti izvorne građe u svim njenim tipovima (literarna vrela, epigrafika, ostaci materijalne kulture, filološko – lingvistički relikti), ni do danas nije utvrđena općeprihvaćena teorija, a koja bi bila i glavna mainstream naučna teza, šta treba sadržavati i podrazumijevati pod terminima „ilirski“ i „ilirsko“. Ono što bi se sa sigurnošću jedino moglo tvrditi jeste da se danas pod pojmom „Iliri“ (kao terminus technicus) često podrazumijevaju neposredno predrimske autohtone zajednice koje su naseljavale i imale političke tvorevine i entitete na prostoru današnjeg Zapadnog Balkana (sa obuhvatom današnje Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske, zapadne Srbije, jugoistočne Slovenije i sjeverne Albanije). Još uvijek nije sasvim sigurno da li je riječ o jednoznačnom etničkom kompleksu, što bi značilo da su te zajednice govorile istim jezikom (sa različitim narječjima i dijalektima), i imale ili isto ili slično porijeklo (učestvovali u sličnim etnogenetskim i politijogenetskim procesima), ili su te zajednice pripadale različitim etničkim kompleksima. Sudeći po do danas pronađenoj, poznatoj, istraženoj i analiziranoj izvornoj građi koja se odnosi na Ilire, moglo bi se sa visokim stepenom vjerovatnoće pretpostaviti postojanje jednog, posebnog ilirskog etničkog kompleksa kojem bi pripadao veći dio tih neposredno predrimskih naroda koji su naseljavali Zapadni Balkan. Možda bi se pitanje ilirske etničke pripadnosti mogao problematizirati samo u odnosu na neke granične zajednice, kao što su npr. Liburni, zajednice koje se nazivaju Panoni, ili na udio ilirskog u etnogenezi i politiogenezi Epirana, Makedonaca, Skordiska. U terminološkom pogledu, pojam „illirski“ izaziva i nedoumice i probleme u tumačenju, i radi činjenice da su već u klasično – historijskom razdoblju izvedenice iz ovoga pojma imale različite etničke i teritorijalne

HISTORIJA ILIRA

10

sadržine, zavisno od historijskih i političkih okolnosti. Pod izrazom „Ilirija“ helenski pisci su često podrazumijevali zapadnobalkansko teritorijalno područje, čije granice ili granične zone i oblasti nisu bile jasno precizirane, i varirale su kako od hronološkog perioda tako i od samog pisca. Rimski termin „Ilirik“ je već upravno – teritorijalno određeniji i podrazumijeva provinciju koja se u vrijeme augustovskog režima prostire od jadranske obale, pa sve do Dunava. Ta velika i jedinstvena provincija nije obuhvatala samo narode koji su pripadali ilirskom etničkom kompleksu (ako bi u njega uključili i Liburne i Panone), nego i pojedine keltske zajednice. U zadnjoj fazi Velikog Ilirskog ustanka 9. god. n. e. došlo je do podjele te jedinstvene provincije, koje su u prvo vrijeme (bar u zvaničnom nazivu) zadržale u okviru svoga imena i iliričko ime. Vremenom se ilirsko ime širi i na prostore centralnog Balkana. Stoljećima kasnije, pojam Ilirik se koristi u kasnoantičkoj upravnoj terminologiji kao oznaka za jednu prefekturu Istočnog Rimskog Carstva i jednu dijecezu Zapadnog Rimskog Carstva. Zato se danas pod jezičkom konstrukcijom „zemlje antičkog Ilirika“ često podrazumijeva znatno veći teritorij nego što je to bila helenska Ilirija ili rimsko – republikanski i augustovski Ilirik. Kada se već raspravlja o terminološkim posebnostima, potrebno je obratiti pažnju i na unutrašnje uređenje rimskog Ilirika. Načelno, rimski Ilirik je podijeljen na onaj rimski (teritorij koji direktno pripada rimskom narodu) i peregrinski (koji pripada „stranim državicama“ zavisnim od rimskog naroda). Rimska država kao legalistička tvorevina je svoje odnose prema potčinjenim peregrinskim zajednicama regulirala na osnovu načela koja su utvrđivala međusobni odnosi, prava i obaveze. Pri tome je nasuprot rimskoj državi i rimskom narodu stajala formacija koja se definira kao peregrinska civitas, često proistekla iz ranijih autohtonih politija i državica. U tom kontekstu se može reći da su peregrinske civitates autonomne autohtone političke i teritorijalno – upravne jedinice u okvirima provincijskog sistema rimske države, sa svojim institucijama, pravom i građanstvom. Pored grada Rima i Italije (koja je imala posebni, povlašteni položaj za vrijeme Republike i sistema Principata), rimski građani, odnosno oni pojedinci koji su nosili rimsko građanstvo su u velikom broju živjeli i u provincijama. Oni su bili u pravilu koncentrisani, kao stalni naseljenici, u teritorijama koje su smatrane javnim zemljištem (ager publicus), kao što su vojni tabori i njihova okolina, militarizirana granica, rudnici i sl. Ova javna zemljišta su bila u posjedu upravno – teritorijalnih jedinica nazivanih municipiji, kolonije i res respublike. U vrijeme Srednje Republike (367. – 133. god. p. n. e.), municipiji su bili teritorijalno – upravne jedinice čiji su stanovnici bili nosioci rimskog građanstva, ali sa manjim obimom prava (nisu imali pasivno i aktivno biračko pravo), dok su kolonije bile teritorijalno – upravne jedinice čiji su stanovnici bili nosioci rimskog građanstva sa svim pravima.

11


Sa Kasnom Republikom, ova distinkcija je nestala, i stanovnici municipija su dobili prava u punom obimu rimskog građanina. U vrijeme Principata, razlika između municipija, kolonije i res publike je bila samo u tome koliki je stupanj ugleda i autonomije imala konkretna teritorijalno – upravna jedinica. Municipiji su bili na najnižem stepenu, statusno su iznad njih stajale kolonije, dok su na najvišem stepenu bile respublike. Rimljani su uvijek primjenjivali svoje načelo fluktuativne hijerarhije, odnosno stepenastog napredovanja i kretanja kroz rimski državni i imperijalni sistem. Ovom načelu izuzetak nisu bile ni teritorijalno – upravne jedinice. S obzirom da je rimska država imala vrlo djelotvornu praksu masovnih dodjela rimskog građanstva i na individualnoj i na kolektivnoj bazi, postepeno su se gasile i nestajale peregrinske civitates, transformirajući se (u pojedinim dijelovima ili u cjelosti) u upravno – teritorijalne jedinice rimskih građana. Također i te su jedinice rimskih građana mogle napredovati na hijerarhijskoj ljestvici, tako što su municipiji postajali kolonije, a kolonije res publike. Najbolji primjer navedenom je teritorijalno – upravna jedinica Aquae, sa urbanim i upravnim sjedištem u sarajevskom naselju Lužani – Ilidža. Ona je proizašla direktno iz desitijatske peregrinske civitas, koja je početkom III. st. n. e. imala status municipija, a sredinom istoga stoljeća je uzdignuta na status kolonije, dok je u vrijeme vladavine Dioklecijana imala status res publike. Kada je riječ o terminologiji, cilj udžbenika jeste korištenje savremenih terminoloških postavki zasnovanih na modernoj metodološkoj misli historijske nauke. Za razliku od ranijih udžbenika u kojima se socijalno – političke kategorije stanovništva zapadnog Balkana tretiraju u terminološkom smislu kao plemena, u ovom udžbeniku je došlo do određenih izmjena. Razlog za to je taj što ilirski protohistorijski narodi koji su ulaskom u strukturu rimske države bili transformirani u peregrinske civitates, mogli bi se terminološki odrediti i kao natio. Latinski termini „natio“, „populus“ i „gens“ često su u antičkom – rimskom svijetu doživljavani kao sinonimi iako imaju različitu sadržinu, jer nacija (natio) primarno nosi određenje političkog naroda, dok „gens“ i „populus“ iako mogu, i u dosta slučajeva u svijetu antike to i podrazumijevaju, ne moraju uvijek i to određenje političkog naroda u sebi sadržavati. Ipak, zbog specifične sadržine pod kojom se shvaća i upotrebljava naš termin „narod“ u ovom radu, njemu najbolje odgovara upravo latinsko „natio“ (ali u antičkom – starorimskom smislu). Kako bi se izbjegle moguće zabune, u radu nije upotrebljavan termin „nacija“, koji u našem modernom jeziku ima sasvim drugu, strogo definiranu, pojmovnu sadržinu. Radi toga termin „narod“ u ovom udžbeniku je uvijek korišten u smislu neke jasne političke povezanosti. U skladu sa tim, pojmom narod bi se mogao odnositi na Taulante, Peonce, Autarijate, Dardance, Ardijejce, Dezitijate, Liburne, Japode, Daorse, te peregrinske civitates Panonije kao što su Andizeti,

HISTORIJA ILIRA

12

Kolapijani, Amantini, Breuci itd. Kako bi se čitatelji upoznali sa načinom života autohtonog stanovištva nakon uspostave rimske vlasti urađeno je poglavlje u kome je duhovna kultura i onomastika obrađena na osnovu epigrafskih spomenika. Svrha tog poglavlja jeste da se ukaže na značaj materijalne građe za izučavanje ekonomske, religijske i administrativno – pravne historije. U osnovnim crtama je objašnjeno značenje samog pojma epigrafije i osnovnih metodoloških postavki te pomoćne historijske nauke. Metodološki aparat na kojem se temelji pisanje udžbenika „Historija Ilira“ primarno se zaniva na metodi vanjske i unutrašnje kritike izvora. Ova metoda hronološki gledano primijenjena je na najstarije izvore koji spominju Ilire poput grčke mitologije, te potom na djela grčkih i rimskih historičara iz različitih vremenskih epoha. Rad na tematskim jedinicama iz političke historije je zasnovan na hronološkoj i komparativnoj metodi kako bi se dobila što potpunija slika uzroka i posljedica određenih događaja. Problematika Ilirika u kasnoj antici je obrađena na osnovu tematske metode, a u sklopu svake jedinice događaji su izneseni hronološki, sa ciljem da što preglednije i jednostavnije predstavi događaje iz političke i religijske historije. Biografije rimskih careva, koji su poticali sa ilirskog etničkog područja, obrađene su hronološkom metodom, s ciljem da prezentuje što jasniju sliku o samom broju, kao i značaju ovih ličnosti koji su se nalazili na čelu rimske države u zadnjim decenijama sistema principata i tokom dvije stotine i osamdeset godina kasnoantičkog razdoblja koje je u ovom poglavlju predstavljeno. U savremenoj historiografiji posebno je popularno pitanje : „Kada prestaje antika i počinje srednji vijek na prostorima koji su bili dio rimske imperije?“ Kako bi se pratili trendovi savremene nauke u udžbeniku je posebno poglavlje posvećeno upravo kasnoantičkoj historiji Ilirika. Iz ovog poglavlja studenti historije i arheologije mogu spoznati osnovne procese koji su doveli do nestanka antičke civilizacije i početka novog razdoblja u historiji čovječanstva. Zbog značaja samog poglavlja pri njegovoj izradi veliki doprinos je dao mladi naučnik Edin Veletovac čija je uža stručna specijalnost kasna antika. Posebna vrijednost ove knjige je činjenica da je riječ o prvom udžbeniku koji se bavi najranijim razdobljem bosanskohercegovačke historije, a koji je urađen od domaćih autora na domaćem jeziku. Na kraju je potrebno naglasiti da iz razloga što je udžbenik namijenjen za studente prvog ciklusa (BA level) njegov sadržinski i tematski okvir je reduciran. Zato je i glavna pažnja usmjerena na etnogenetsku, političku i vojnu historiju Ilira. Sama knjiga je objavljena zahvaljujući EU projektu TEMPUS BIHERIT, koji je dobila Katedra za arheologiju Filozofskog fakulteta u Univerziteta u Sarajevu.

13


HISTORIJAT ISTRAŽIVANJA

Problematika istraživanja ilirskog etničkog i kulturnog fenomena spada u red intrigantnih i zanimljivih historiografskih, arheoloških, lingvističkih i etnoloških pojava. Izvorna građa (historijski podaci, mitologija, arheološka građa, filološko – lingvistički relikti, tradicija) koja se odnosi na ono što se pripisuje Ilirima je takvoga karaktera da su moguće bile razne kombinacije u procesima izrada i prezentacija naučnih sinteza. Još u vrijeme klasične grčko – rimske civilizacije nije se razvila jasna definicija sadržine koja se podrazumijevala pod terminom „ilirski“. Kod najranijih helenskih mitografa, logografa i historičara termin „ilirski“ se odnosio samo na ono što se danas percipira kao južna Ilirija. Kako se helensko geografsko znanje širi, skladno tome se širi i korištenje „ilirskog“, uglavnom u pravcu današnjeg Zapadnog Balkana. Sa uspostavom rimske vlasti pojam „ilirski“, pored etničke i jezičke sadržine, dobija i upravno – teritorijalnu i političku sadržinu, pa u jednom vremenskom periodu podrazumijeva pod sobom sav prostor od Jadranskog mora do Dunava. U III i IV st. n. e. „ilirski“ teritorijalno – upravni termin se duboko širi i na područje centralnog Balkana.1 Kraj antičke civilizacije na području današnje jugoistočne Europe, donosi i radikalni prekid sa „velikoilirskom teritorijalnom terminologijom“. Sada se termin „ilirski“ postupno sistematski mijenja sa terminom „slavenski“, a Ilirik ili Ilirija sa Sklavinija.2 Naravno, prelazom sa „ilirskog“ na „slavenski“ ne znači da prvospomenuti termin nestaje, naprotiv, on se zadržava posebno u intelektualnim krugovima i istočnog grčko – romejskog, kao i zapadnog latinskog svijeta. Pa se tako čak antička terminologija nekada koristi i za nove narodnosne i političke pojave nastale u srednjem vijeku na području današnjeg Zapadnog Balkana. Kraj srednjeg vijeka je obilježen i širenjem renesansne kulture koja se poziva na tradicije klasične grčko – rimske civilizacije. Ta pojava nije mogla zaobići ni prostore Zapadnog Balkana, gdje se posebno u primorskim gradovima rađa iznimno zanimanje za drevno porijeklo.

1 Najbolji koncizni pregled i antičke literarne izvorne građe i antičke historiografije daje knjiga „Ilirët dhe Iliria te autorët antikë“ u izdanju Akademia e Shkencave e Shqipërisë Instituti i Arkeologjisë, Tiranë.2 O tome prijelaznom periodu određene podatke o kraju ilirskog svijeta daju Prokopije i drugi ranoromejski pisci, čiji se sažeci mogu naći u djelu Barišić, Franjo – Rajković, Mila – Krekić, Bariša – Tomić, Lidija, 1955, Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. Tom 1, SANU, (Posebna izdanja CCXLI, Vizantološki institut 3), Beograd. Za rani srednji vijek i prelazak iz “ilirskog” u “slavensko” značajne podatke daju Konstantin Porfirogenit u djelu Πρὸς τὸν ἴδιον υἱόν Ῥωμανόν (poznatiji pod latinskim nazivom De administrando Imperio) i Ljetopis popa Dukljanina.

HISTORIJA ILIRA

14

Upravo u tome periodu treba tražiti i začetke ilirologije kao posebne naučne subdiscipline u historiografiji i arheologiji. Kraj srednjeg vijeka na prostoru koji se u antici nazivao Ilirik je kao posljedicu imao i utapanje do tada samostalnih autohtonih političkih cjelina u tri imperijalna okvira (Osmanski, Habsburški, Mletački). Jedino je slobodu uspjela sačuvati mala Dubrovačka Republika. U takvim širim političkim okolnostima, posebno kada su europski narodi počeli svoje korijene tražiti, ali i nadahnjivati klasičnom civilizacijom, logično je bilo očekivati da će se pojačati interes za „ilirsko“ među humanistima i renesansnim historičarima piscima, umjetnicima koji su željeli istaći i slavnu prošlost svojih predaka nasuprot teškom, potčinjenom stanju koje je vladalo u tom periodu.3 Najbolji primjer takvog ilirsko – slavenskog državotvornog, političkog i herojskog miksanja i panilirskog širenja jeste djelo dubrovačkog benediktinskog redovnika Mavra Orbinija, koji je na italijanskom objavio 1601. god. monumentalno djelo „Il Regno degli Slavi” („Kraljevstvo Slavena“). Vrijednost ovoga djela je upravo u tome što je pokušalo, istina, gledano sa današnjeg znanstvenog i metodološkog nivoa na prilično romantičarski i megalomanski način, povezati ilirsku baštinu Zapadnog Balkana sa novovjekovnim južnoslavenskim zajednicama. Mavro Orbini je jednostavno i antičke Makedonce predstavio kao Ilire, odnosno, njegovom daljom logičkom konkluzijom kao Južne Slavene koji su pod svojim vladarem Aleksandrom nekada imali svjetsku imperiju. Nakon romantičarskog poimanja i predstavljanja ilirskog kao slavne prošlosti populacije Zapadnog Balkana, od prve polovice XIX st. započinje i pravo naučno istraživanje i publiciranje ilirskog fenomena. Međutim, proučavanje Ilira se u tome periodu suočilo i sa jednim problemom, koji će prilično predestinirati većinu budućih istraživanja. Riječ je o procesima nastanka nacija na Zapadnom Balkanu i svaki od tih procesa je imao svoj poseban odnos prema ilirskom naslijeđu i baštini, a to se onda direktno moralo odražavati i na historiografiji i arheologiji. U slučaju zapadnobalkanskih Slavena, na jednoj strani drevni Iliri su poslužili kao neka inicijalna kapisla, preko „iliraca“ za razvijanje domaće nacionalne svijeti. U tom kontekstu razvijanja ilirizma kao političke i nacionalne ideologije treba promatrati i prvi prijevod Apijanovih Ilirika na hrvatski jezik, koji je uradio Ante

3 To je dovelo do prilično megalomanske panilirske teorije, koja je ne samo povezala stare ilirske narode sa južnoslavenskim zajednicama, nego je „ilirsko“ proširila i na ona područja i zajednice za koje je danas nauka sigurna da se ni u kojem slučaju ne mogu uvrstiti u ilirski etnički kompleks, čak ni u najširim njegovim konotacijama. Od pisaca sa jadranskog primorja koji su širile ideje o slavnoj ilirskoj prošlosti i ilirskom kontinuitetu i autohtonosti Južnih Slavena vrijedi istaći Juraja Šižgorića iz Šibenika i Vinka Pribojevića sa Hvara.

15


Starčević, a objavio Ljudevit Gaj u „Danici Ilirskoj“ Na drugoj strani su se opet razvili oni koji su u ime panslavenizma „ilirsko“ djelimično odbacivali, a u pojedinim radikalnim slučajevima i potpuno odbacivali.4 Zanimljivo je da je upravo na samom početku kritičkog i naučnog istraživanja Ilira, kada su politički i nacionalno – preporoditeljski pokreti koristili, manipulirali ili odbacivali „ilirsko“ u odnosu prema tadašnjim populacijama i narodima Zapadnog Balkana, pojavilo i mišljenje Bogoslava Šuleka (inače pristalice pokreta „iliraca“) u djelu „Šta namjeravaju Iliri“ iz 1844. god. po kojem su tadašnji zapadnobalkanski Slaveni ustvari etnička mješavina ilirskog starosjedilačkog stanovništva i Slavena koji su se u ranom srednjem vijeku doselili na područja nazivana u rimsko doba Ilirik. Na kraju će se tako vrlo rano postavljeno stajalište pokazati i pravilnim. O vezi albanskog i ilirskog piše Georg Hahn u svome djelu „Albanesische Studien“ u tri toma, objavljen u Jeni 1854. god.

I pored romantičarskih, nekritičkih, politikantskih i negatorskih viđenja „ilirskog“ u toku XIX st. razvija se i naučni pristup ilirologiji i to u svim njenim segmentima, kako kod domaćih, tako i kod stranih istraživača. Tom okretanju posmatranja „ilirskog“ i Ilira u naučnom smislu najviše je doprinio razvitak naučnih metodologija, posebno arheologije (gdje dolazi do značajnih materijalnih nalaza), zatim epigrafije i kritike literarnih vrela, kao i razvitak nastavno – naučnih institucija sekularnog karaktera koje su se bavile historijom, arheologijom, klasičnom filologijom i etnologijom.5 Ilirima i antičkim naslijeđem Zapadnog Balkana u ovom periodu bavili su se čuveni britanski istraživači Richard F. Burton i Arthur Evans. Posebno je ovaj potonji bitan zbog svojih djela: 1. „Through Bosnia and the Herzegovina on Foot During the Issurrection“, izvorno objavljeno 1876. god. u Londonu, prevedeno 1973. god. u Sarajevu pod naslovom „Pješke kroz Bosnu i Hercegovinu tokom ustanka avgusta i septembra 1875“; 2. Antiquarian Researches in Illyricum (Parts I- II), objavljeno 1883. god. u Westminsteru i 3. Antiquarian Researches in Illyricum (Parts III- IV) objavljeno 1885. god. u Westminsteru. 4 Ovi južnoslavenski nacionalni preporoditelji su svoju orijentaciju usmjerili ne prema ilirskom naslijeđu, nego prema religijskoj osnovi ili srednjovjekovnoj tradiciji. Ideja ilirskog naslijeđa kao osnove za razvijanje nacionalnog identiteta je najviše svoje korijene pustila u albanskom nacionalnom preporodu, dok se grčki nacionalni preporod zasnovao na što većem potiskivanju ili čak i destrukturalizaciji „ilirskog“. U okvirima takvog vladajućeg stanja u svijesti tadašnje politike i tek stvorenih potreba nacionalnih javnosti, razvijalo se i viđenje „ilirskog“ u istraživanjima i naučnoj literaturi. Naravno, na izgradnju „ilirskih“ historiografskih struktura utjecali su ne samo domaći činioci, nego i oni vanjski, posebno iz srednjoeuropskih kako političkih, tako i naučnih centara.5 Najranija u moderno – naučnom smislu objavljena historija Ilira zasnovana na literarnim vrelima jeste „Die Römische Herrschaft in Illyrien bis auf Augustus“ autora Gustava Zippela, izdata 1877. god. u Leipzigu.

HISTORIJA ILIRA

16

Vrlo bitan faktor u razvitku ilirologije u prvoj polovini XIX st. predstavlja institucionaliziranje naučnih istraživanja, prvobitno preko osnivanja muzeja (Split, Zadar, Zagreb). Nakon toga u drugoj polovini XIX st. dolazi i do osnivanja arheoloških društava, kao i početaka izdavanja historiografske i arheološke periodike. Najstariji naučni časopis koji se u velikoj mjeri bavio ilirskom i antičkom baštinom na Zapadnom Balkanu jeste BASD/VAHD/VAPD : Bulletttino di archeologia e storia Dalmata (kasnije Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, odnosno Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku). Pored njega treba spomenuti Vjesnik hrvatskog arheološkog društva i Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu. Zahvaljujući značajnom razvitku naučne misli u Austro – Ugarskoj i pojačanom interesu za balkanska područja, i naučni časopisi iz središta Monarhije se bave ilirologijom. U tom pogledu potrebno je posebno istaći časopis Archäologisch – epigraphische Mittheilungen aus Österreich – Ungarn iz Beča. I na području tadašnje Kraljevine Srbije se institucionaliziraju istraživanja na polju ilirologije, pa Srpsko arheološko društvo započinje sa izdavanjem časopisa „Starinar“, a Srpska kraljevska akademija (kasnija Srpska akademija nauka i umjetnosti) sa izdavanjem časopisa Spomenik. Ipak, najjači podsticaj za razvitak ilirologije i sagledavanje ilirskog pitanja u globalu dobio se proširivanjem sistematskih arheoloških istraživanja na područje Bosne i Hercegovine. U tome kontekstu, značajan doprinos bilo je otkriće Glasinačke kulture, nalazišta Donja Dolina i drugih mnogobrojnih nalazišta. Temeljna naučna institucija u Bosni i Hercegovini, a sa nemjerljivim značajem za ilirologiju uopće, bio je Zemaljski muzej u Sarajevu (osnovan 1888. godine). Preko ove institucije vodi se niz arheoloških istraživanja na prostoru pružanja nekadašnjeg Ilirika, a rezultati se objavljuju u njegovom časopisu pod nazivom GZM - Glasnik Zemaljskog muzeja, odnosno njegovoj verziji na stranom jeziku (prvotno njemačkom, kasnije engleskom) WMBH - Wissenschafliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina. Najvažniji istraživači iz prvog polustoljeća postojanja Zemaljskog muzeja su bili: Kosta Hörmann, Ćiro Truhelka, Đorđe Stratimirović, František (Franjo) Fiala, Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, Ivan Kellner, Carl Patsch, Vejsil Čurčić, Dimitrije Sergejevski. Zahvaljujući ovim velikim arheološkim nalazima i sistematskim istraživačkim kampanjama, znanje o Ilirima koje se do sredine XIX st. poglavito baziralo samo na literarnim vrelima i djelimično epigrafiji, sada je značajno prošireno.6

6 Već na kraju XIX st. i početkom XX st. bilo moguće sa naučnog nivoa imati zaključke i o periodu prije nego što su Iliri ušli u orbitu helenskog i rimskog zanimanja, njihovom načinu života, nekropolama, grobištima i pokapanju, izgledu naselja, odjeći, oružju i oruđu, nakitu, keramici i drugom pokretnom materijalu, antropološkom izgledu, društvenim i ekonomskim strukturama, religiji i umjetnosti.

17


Značajno otkrivanje i analiziranje epigrafskih spomenika omogućilo je i potvrđivanje određenih podataka iz literarnih vrela, najviše u vidu ilirske onomastike, jer je dokazano da su imena Teuta, Pines, Skerdilaida, Baton, Pleurat, Zanatis, Tatta i druga, bila u širokoj upotrebi među neromaniziranim ili poluromaniziranim Ilirima. Otkrivena su i mnoga naselja, koja su jednim dijelom nastavila postojati kako u helenističko (na jugu Ilirije i u primorju), tako i u rimsko doba (u kontinentalnoj unutrašnjosti). Već do početka I. svjetskog rata bilo je moguće dati prve svestranije sinteze prahistorije, protohistorije i antičke historije na područjima koja su nazivana Ilirija i Ilirik. Međutim, kako su se nalazi, nova otkrića i nova viđenja podataka iz literarnih vrela sve više gomilala, počelo se ne samo nuditi više rješenja, nego su se počela postavljati i nova pitanja. Tako su iskrsla pitanja: etnogeneze i politijogeneze u jednom širokom dvomilenijumskom rasponu, šta to treba podrazumijevati pod „ilirskim“, jezika, kulturološke pripadnosti, procesa helenizacije i romanizacije, urbanizacije u antičkom periodu, ilirskog naslijeđa u kasnijim postantičkim periodima, itd. Počinju se postavljati i najrazličitije teorije o „ilirskom“ i njegovom opsegu, pa je u jednom momentu bila vrlo popularna panilirska teza. Pitanje ilirskog jezika je počelo u naučnom smislu zaokupljati pažnju u toku XIX st, pa su se ovim segmentom ilirologije u ranom periodu bavili filolozi: Carl Pauli, Hermann Hirt i Norbert Jokl.7

Nakon kraćeg zastoja u ilirološkim istraživanjima u periodu između I i II svjetskog rata, nakon oslobođenja zemlje, započinje novi zamah istraživanja, analiziranja, sintetiziranja i publiciranja u svim segmentima ilirologije. Posebno je to izraženo širenjem i jačanjem institucionalne mreže i periodike. Sada se i univerzitetska mreža značajno širi u sve republike i pokrajine ex-FNRJ/SFRJ, a preko nje dobivaju se i novi domaći kadrovi. U ovom periodu, svoj bogati opus nastavljaju i Dimitrije Sergejevski i Grga Novak. Potonji arheolog, historičar i svestrani istraživač, objavljuje 1961. god. i djelo „Stari Grci na Jadranskom moru“, koje postaju osnova za izučavanje odnosa helenskih doseljenika sa ilirskim starosjediocima na 7 Prvi sintetski pregled ilirskog jezika dao je Paul Kretschmer u svome djelu „Einleitung in die Geschichte der griechischen Sprache“ (separat str. 244 – 282) objavljenom u Göttingenu. Filolozi su u dobroj mjeri bili i odgovorni za širenje panilirske teze, što se najbolje može očitovati u dvije knjige njemačkog naučnika Hansa Krahea „Die alten balkanillyrischen geographischen Namen“ objavljene 1925. godine u Heidelbergu i „Die illyrischen Personennamen“ objavljene 1929. godine u Heidelbergu. Znatno kasnije se Hans Krahe vratio izučavanju ilirskog jezika u djelima „Die Sprache der Illyrier I“ objavljenom 1955. godine u Wiesbadenu i nizu drugih članaka u naučnim časopisima. I pored Kraheovog panilirizma, koji je on pred završetak svoje naučne karijere djelimično revidirao, vrijednost njegovih djela se očituje u tome što je riječ o najvećim katalozima onoga što je on smatrao da je preostalo od ilirskog jezika i što je u njima prezentirana i određena metodologija rada u filološkom segmentu ilirologije.

HISTORIJA ILIRA

18

jadranskoj obali. Značajan doprinos poznavanju ilirologije daju i: Duje Rendić Miočević, Mate Suić, Ivan Marović, Šime Batović, Draga i Milutin Garašanin, Branko Gavela, Fanula Papazoglu, Josip Korošec, Franc Stare, Stane Gabrovec, Slobodan Čače i Marjeta Šašel Kos. Od novih znanstvenih časopisa koji se bave ilirologijom vrijedi istaći: Diadora u Zadru, Arheološke radove i rasprave iz Zagreba, OPVSCVLA ARCHAEOLOGICA u izdanju Arheološkog zavoda u Zagrebu, Arheološki vestnik u izdanju Slovenske akademije znanosti in umetnosti u Ljubljani, Situla u izdanju Narodnog muzeja Slovenije, Arheološki pregled u Beogradu, Živa antika u Skoplju, Archaeologia Iugoslavica. Ilirološka istraživanja posebno mjesto su zauzimala u Albaniji, pogotovo u vrijeme vladavine režima Envera Hodže, gdje su u značajnoj mjeri protkana i nacionalno - državotvornim interesima. Ipak, i pored toga, postoji niz velikih stručnjaka za ilirske studije koje treba spomenuti kao što su: Skënder Anamali, Selim Islami, Hasan Ceka, Muzafer Korkuti, Vangjel Toçi, Frano Prendi, itd. Albanski naučni časopisi koji donose i ilirološke radove su: Iliria, Studime historike, Studime filologjike i Studia Albanica. U ovom periodu se nastavlja rad i na filološko – lingvističkom segmentu ilirologije. Tu je veliki udio imao Anton Mayer u svojim djelima: „Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 1“: Einleitung; Wörterbuch der illyrischen Sprachreste, (Schriften der Balkankommission. Linguistische Abteilung XV), objavljenom 1957. godine u Beču i „Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 2“ : Etymologisches Wörterbuch des Illyrischen Grammatik der Illyrischen Sprache XVI), objavljenom 1959. godine, isto u Beču. Pored njega treba u ovom segmentu ilirologije istaći i radove: Petra Skoka, Henrika Barića, Milana Budimira, Iona I. Russua, te posebno djela i knjige Radoslava Katičića. Ipak, najsnažniji impuls razvitku ilirologije daje „sarajevska arheološko – historijska škola“ koja se razvila u decenijama nakon obnove državnosti Bosne i Hercegovine, zahvaljujući pojačanom radu Zemaljskog muzeja, kao i osnivanju dvije nove institucije: Odsjeka za historiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti BiH, koji izdaje i svoj periodični časopis „Godišnjak“. Od imena stručnjaka iz ovoga perioda „ove sarajevske škole“ na prvo mjesto treba postaviti Alojza Benca, koji nije bio samo naučnik, nego i vrsni organizator. On je postavio i načela na kojima treba promatrati procese etnogeneze Ilira. Pored njega, iz ovog kruga naučnika treba istaći: Borivoja Čovića, Esada Pašalića, Envera Imamovića, Zdravka Marića, Blagoja Govedaricu, Boška Marijana, Slaviše Perića, Ivu Bojanovskog, Brunoslava Marijanovića, itd. Zahvaljujući radu pomenutih i mnogih drugih kolega, Sarajevo postaje i centar izučavanja ilirologije, ne samo na prostoru ex – SFRJ, nego i u širem regionalnom smislu, a na Odsjeku za historiju se

19


pokreće i zasebni postdiplomski studij pod nazivom „Ilirologija“. Posebnu vrijednost čine monumentalna izdanja PJZ: „Praistorija jugoslovenskih zemalja“ u pet tomova koji su izlazili u periodu 1979 – 1987. god. u izdanju Centra za balkanološka ispitivanja u Sarajevu i „Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine“ u tri toma i pet mapa, koji je objavljen 1988. godine u izdanju Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Za izučavanje regionalne historije Ilira bitan je časopis ČGT - Članci i građa za kulturnu istoriju istočne Bosne, koji izlazi u Tuzli. Značajno mjesto u razvoju ilirologije imalo je održavanje niza naučnih simpozijuma i skupova od kojih vrijedi kao najznačajnije izdvojiti:

1. „Simpozijum o teritorijalnom i hronološkom razgraničenju Ilira u praistorijsko doba“, održan 15. i 16. V 1964. godine u Sarajevu, u organizaciji Centra za balkanološka ispitivanja ANU BiH.

2. „Simpozijum o Ilirima u antičko doba“ održan 10. do 12. maja 1966. godine u Sarajevu u organizaciji Centra za balkanološka ispitivanja ANU BiH.

3. „Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi Južnih Slovena“, održan 24 – 26. X 1968. godine u Mostaru u organizaciji Centra za balkanološka ispitivanja ANU BiH.

4. „Sahranjivanje kod Ilira“, održan na Zlatiboru u periodu 10 – 12. V 1976. godine u organizaciji Balkanološkog instituta Srpske akademije nauka i umjetnosti.

5. „Utvrđena ilirska naselja“ održan u Mostaru u periodu 24 – 26. X 1974. godine u organizaciji Centra za balkanološka ispitivanja ANU BiH.

6. „Duhovna kultura Ilira“, održan u periodu 4 – 6. XI 1982. godine u Herceg Novom u organizaciji Centra za balkanološka ispitivanja ANU BiH i Odbora za arheologiju Crnogorske akademije nauka i umjetnosti.

7. „Paleobalkanska plemena između Jadranskog i Crnog mora od eneolita do helenističkog doba“, u organizaciji Centra za balkanološka ispitivanja ANU BiH, Balkanološkog instituta Srpske akademije nauka i umetnosti iz Beograda i Trakološkog instituta Bugarske akademije nauka iz Sofije. Prvi dio Simpozijuma je održan 30 - 31. V u Nišu, a drugi dio 2 - 3. VI 1989. godine u Blagoevgradu (Bugarska).

Za historiju Ilira značajnu vrijednost imaju i sintetička djela i to: „History of the provinces of the Roman Empire, Dalmatia“ od autora J. J. Wilkesa objavljene 1969. godine u Londonu, tri izdanja (iz 1974; 1989 i 1991. godine), knjige: „Iliri, povijest, život, kultura“ autora Aleksandra Stipčevića, „Iliri“ od autora J. J. Wilkesa iz 2001. godine objavljene u Splitu i „Iliri od Bardileja do Gencija“ od autora Pierre Cabanesa objavljene 2002. godine u

HISTORIJA ILIRA

20

Zagrebu. Nezaobilazna djela za ilirološka istraživanja u svakom pogledu su i bibliografije radova, od kojih su najznačajnija ona u izdanju Centra za balkanaloška ispitivanja ANU BiH i to: 1. „Bibliographia Illyrica“ iz 1967. godine autora Aleksandra Stipčevića, koju su slijedila tri supplementuma objavljivana 1974, 1978. i 1984. godine; 2. „Bibliografija antičke arheologije u Jugoslaviji“ u dva toma, objavljena 1977. godine. Nažalost, uslijed agresije na Bosnu i Hercegovinu, „sarajevska ilirološka škola“ je skoro zamrla i trebalo je da prođe značajno vrijeme nakon Dejtonskog sporazuma da stasa nova generacija koja je u periodu od kraja prve i u prvoj polovici druge decenije XXI st. ne samo samo obnovila „sarajevsku školu“ ilirologije, nego je i dodatno razvila. Poseban podsticaj za razvitak ilirologije je imalo osnivanje zasebnog studija arheologije u okviru Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i realiziranje projekta TEMPUS - BIHERIT. Vrlo bitan istraživački aspekt u proučavanju Ilira u vrijeme rimske vladavine nude katalozi epigrafskih spomenika, od kojih treba istaći : 1. CIL - Corpus Inscriptionum Latinarum (posebno tom III u kojem se

nalazi ubjedljivo najveći dio natpisa koji bi se mogli odnositi na Ilire ili ilirsko područje) koji je utemeljio Theodor Mommsen 1853. godine. CIL se kontinuirano dopunjuje sa novim sadržajem sve do današnjeg dana.

2. L’Année épigraphique. Revue des publications épigraphiques relatives à l’Antiquité romaine, París.

3. ILJug - Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia u tri toma objavljena u Situlama 5 (1963. godine), 19 (1978. godine), 25 (1986. godine) od autora Jaroslava i Ane Šašel.

4. Salona 04 - Salona IV. Inscriptions de Salone chrétienne IVe-VIIe siècles. Projet coordonné par E. Marin. Texte rédigé sous la direction de N. Gauthier, E. Marin, F. Prévot par J.-P. Caillet - N. Duval - D. Feissel - N. Gauthier - E. Marin - F. Prévot, 2 Bände, Rom - Split 2010.

5. AHB - Antiqui Homines Bosnae od autora Salmedina Mesihovića, objavljen u Sarajevu 2011. god.

6. AEHercegovine - Antički epigrafski spomenici istočne Hercegovine autorice Amre Šačić, Sarajevo 2011.

7. Najveći dio epigrafskih natpisa koji potiču sa područja Ilirika, kao i onih koji bi se mogli odnositi na Ilire ili osobe koje potiču i prebivaju u Iliriku, se danas može naći u specijaliziranim elektronskim bazama podataka EDCS – Epigraphik – Datenbank Clauss / Slaby i EDH – Epigraphische Datenbank Heidelberg.

21


ILIRI U ANTIČKOJ MITOLOGIJI I HISTORIOGRAFIJI

Grčki mitovi i legende kao izvor za ilirsku historiju

Iako se u okvirima tradicionalne historiografije prvi spomeni imena Iliri vezuju za pojavu ljudske historije, kako su je prepoznali stari Heleni, logografi i njihovi nasljednici, neosporna je činjenica da se u njihovim svjedočanstvima ime Ilira prepoznaje i iza horizonta vremena poznatog ljudima, dalje od prvih epova o nekadašnjim junacima, dalje od prvih geografija svijeta znanog logografima, te znatno dalje od linije do koje je sezao i pogled samog oca historije, Herodota. Zajednice koje su se prepoznavale pod imenom Ilira, promatrano očima najstarijih autora, od Homera pa nadalje, su sezale u prošlost izvan bilo kojeg mjerljivog oblika vremena; u svijet mašte, legendi, bogova koji su živjeli i umirali među smrtnicima, u svijet smrtnika koji su živjeli i umirali među bogovima, ukratko, ograničeno jednom riječju u beskonačnu neograničenost, u svijet mitova.8 U bogatstvu i rastezljivosti mitološke tradicije postoji izvjesna originalna crta koja otkriva samu prirodu grčko-ilirskih odnosa. Grčki mitovi iako nose u sebi i za stručnjake neriješene zagonetke njihovo proučavanje postepeno napreduje. Likovi iz mitologije dobijaju historijsko tumačenje, dok objašnjenja iz samog mitološkog teksta oživljavaju upoređivanjem sa arheološkim materijalom. Jednostavno rečeno, grčki mit je značajan izvor za kulturno-političku historiju ilirskih naroda. Tim više, mitovi su značajni jer oni nedvojbedno ukazuju na rane veze Ilira sa razvijenom mikenskom civilizacijom. Hronološki posmatrano, najveći dio mitske građe koja se odnosi na Ilire nastao je u bronzano doba u rasponu od 1450. – 1200. godine prije nove ere. Legenda koja uvodi Ilire u mitološki korpus starih Helena jeste poznata priča o „Kadmu i Harmoniji“. Apolodor u svom djelu „Hronika“ (Χρονικά) zabilježio je da je Kadmov sin Illyrios rodonačelnik svih Ilira. Prema mitu, Kadmo je bio sin sidonskog kralja Agenora, koji je zajedno sa svojom braćom krenuo u potragu za sestrom Europom otetom od strane Zeusa. Tokom svoje potrage on, između ostalog, u Beotiji osniva grad Kadmeju, koja se kasnije naziva Teba. Prema drugoj verziji, njemu se pripisuje izgradnja tebanskog Akropolja, koji je u njegovu

8 Pojedini naučnici prave jasnu distinkciju između mitova i legendi. Neke arheološke i historijske škole mitove tretiraju kao plod ljudske mašte, dok su legende zasnovane na stvarnim događajima. Nasuprot takvim viđenjima, postoje teorije po kojima su mitovi kombinacije više legendi baziranih na istinitim događajima. U kontekstu ilirsko-grčkih odnosa, mit se može definisati kao rezultat naivne imaginacije koja se bazira na činjenicama proizašlim iz stvarnog iskustva. Mitologija ima svoju hronologiju koja je rezultat višestoljetnog povezivanja legendi u jedan mitološki mozaik.

HISTORIJA ILIRA

22

čast dobio ime Kadmeja. Kao Ateninom miljeniku, a nakon što je odslužio osam godina kazne nametnute od Aresa zbog ubistva kastalijanske zmije, biva mu obezbijeđena vladavina u Beotiji, gdje se on oženio Harmonijom, kćerkom Afrodite i Aresa. Prema mitologiji, to je bila prva svadba jednog smrtnika kojoj su prisustvovali Olimpljani. Nastavak legende ima više verzija koje su podjednako važne za historijski kontekst grčko-ilirskih odnosa. Apolodor i Euripid donose verziju da je Kadmo u poznim godinama ustupio tebansko prijestolje svom unuku Penteju i mirno nastavio da živi u gradu. Ali kada je Penteja umorila njegova majka Agava, bog Dionis je prorekao da će Kadmo i Harmonija, vozeći se u kočijama sa upregnutim junicama, vladati barbarskim hordama. Ti barbari će opustošiti mnoge helenske gradove, te će na kraju opljačkati i Apolonov hram. Za razliku od barbara koje su predvodili, Kadmo i Harmonija su izbjegli Apolonovu srdžbu tako što ih je Ares pretvorio u zmije, te su oni srećno nastavili da žive na Ostrvima Blaženih. Prema Diodoru Sicilijanskom, Kadmo i Harmonija su pobjegli u zemlju Enhelejaca, koji su bili izloženi napadu Ilira. Enhelejci su, po savjetu boga Dionisa, izabrali Kadma i Harmoniju za svoje vladare. U međuvremenu se i njihova kći Agava, nakon ubistva svog sina Penteja, udala za ilirskog kralja Likotersa kojeg je, također, ubila i predala njegovo kraljevstvo Kadmu. Način na koji su život okončali Kadmo i Harmonija je, također, u antičkoj historiografiji prikazan u više verzija. Prema jednoj, da bi se Dionisovo proročanstvo u potpunosti ispunilo, Kadmo i Harmonija zaista postadoše crne zmije sa plavim tačkama i Zeus ih je poslao na Ostrvo Blaženih. Druga verzija je da ih je Ares pretvorio u Lavove, te da su im tijela sahranjena u Iliriji, gdje je Kadmo osnovao grad Butoe. Naslijedio ga je Illyrios, njihov sin. Iscrpno poznavanje legende o Kadmu i Harmoniji je potrebno, jer će se ona provlačiti kroz cjelokupnu ilirsku prošlost. Događaji o kojima govori legenda o „Kadmu i Harmoniji“ u nauci se okvirno datiraju u vrlo rani period oko XV stoljeća p. n. e. Predaja o Kadmu sadrži mnoga mjesta koja su arheološkim istraživanjima potvrđena poput stare Kadmeje, Delfa, Buthoe. Naučnici smatraju da je u ovoj legendi opisan proces rane kolonizacije koju su Grci vršili na jadranskoj obali naseljenoj Ilirima. U nauci još uvijek nije razriješeno zašto su Enhelejci zauzimali tako značajno mjesto u grčkoj mitologiji. Komparacija mita sa svjedočanstvima antičkih pisaca Hekateja, Helanika, Polibija i Diodora, Enhelejce smješta na

23


teritoriju Beotije. Njihovo ime se mitološki i lingvistički veže sa jeguljama. U prahistorijskom razdoblju, kada je nastao ovaj mit, Enhelejci su po svemu sudeći živjeli oko jezera Kopaida u Beotiji. Upravo oko tog beotskog jezera je bio raširen kult jegulja. Starije arheološke i historiografske škole su izjednačavale Enhelejce sa Ilirima. Međutim, vanjska i unutrašnja kritika izvora i nova arheološka istraživanja rezultirala su drugačijom spoznajom. Enhelejci o kojima govori „Legenda o Kadmu“ nisu Iliri. Moguće da predstavljaju eponimni narod iz kojeg je nastalo ime Ilir. Beotski Enhelejci svoje porijeklo mogu vezati za jezero Kopaida, sa čijih su se obala pokrenuli i kretali se Kadmejskim putem od Halkidika do Jadranskog mora, gdje su osnovali svoje emporije ili apoikije. Budući da se i nakon preseljenja nisu odrekli vjerovanja u jegulje, Grci su ih prozvali Ilirima jer su i Iliri obožavali zmije - životinje slične jeguljama. Legenda dalje opisuje da su Iliri pljačkali svoje južne susjede Helene. Primarni cilj u tim pljačkaškim pohodima bio je Delfski hram. Težnje ka pljački tog Apolonovog svetilišta bila je poznata antičkim historičarima i sasvim je izvjesno da legenda, u tom kontekstu, ima historijsku pozadinu. Brak Agave i Likotersa simbolizira dinastičke brakove, ali i miješanje domaćeg ilirskog stanovništva sa kolonistima. Likotersovo ubistvo u historijskom smislu bi se moglo protumačiti kao unutarnji sukob koji je nastupio između domaćeg, ilirskog stanovništva i beotskih kolonista. Arheološkim istraživanjima je potvrđeno postojanje grada Butoe koji su prema tradiciji osnovali Kadmo i Harmonija. Pseudo – Skilaks, u svom djelu Periplus, spominje da se kod Rhizona u Boki Kotorskoj nalaze klisure Kadma i Harmonije. Isti autor spominje grad Butoe i kaže da su južno od Rhizona naseljeni Enhelejci. Posmatrano sa hronološke osnove, događaji opisani u legendi o Kadmu i Harmoniji su dosta stariji u odnosu na svjedočanstvo Pseudo – Skilaksa. Ipak, s druge strane, odnosno s geografske tačke gledano, svjedočanstvo Pseudo Skilaksa se može povezati sa historijskom pozadinom navedene legende. Pseudo Skilaks za svaki grad na jadranskoj obali, koji je helenska apoikia, kaže jasno da je „helenski grad“, dok Butoe (iako dva puta spominje taj grad) ne označava prisvojnim pridjevom „helenski“. A Sofokle stotinu godina prije njega kaže za Buthoe da je „grad Ilirije“.9

Apijan u svom djelu „Rimska historija“ (Ῥωμαϊκά) povezuje ilirski etnonim sa grčkom mitologijom. Ilirsko genealoško stablo koje navodi 9 Ove riječi grčkog tragičara iz V st. p. n. e. prenosi Strabon, grčki historičar iz vremena ranog principata. Također, ovaj podatak iznosi i Stefan Bizantinac u parafrazi teksta Filona iz Biblosa, grčkog filologa, leksikografa i historičara koji je živio krajem II i početkom III st. n. e..

HISTORIJA ILIRA

24

započinje sa Ilirom (Illyriusom), sinom kiklopa Polifema i nimfe Galateje.10 Ilirova braća bili su Kelt i Gal, te su po njima narodi kojima su vladali dobili imena. Ilir je imao sinove koji su se zvali Encheleus, Autarieus, Dardanus, Perrhaebus, Maedus, Taulas, i kćerke Partho, Daortho i Dassaro. Njegov unuk je bio Pannonius ili Paeon, sin Autarieusa, koji je imao sinove Scordiscusa i Triballusa. Na ovaj način Apijan je pokušao povezati ne samo opće etničko ilirsko ime sa grčkom mitologijom već i eponime pojednih ilirskih (i keltskih) naroda. Prvu generaciju čine najranije poznati narodi sa prostora Ilirika, što dokazuje da se Apijan oslanjao na određenu antičku tradiciju i historijsko sjećanje. U nauci se danas Apijanova genealogija ne smatra historijskom i nije dio grčke mitologije.11 Apijan, pišući ilirsku genealogiju, nastavlja praksu aleksandrijske historiografske škole da se historijsko porijeklo određene etničke skupine utemeljuje na mitskoj osnovi. Mitološka priča po kojoj je Ilirios, sin kiklopa Polifema i nimfe Galateje, koju prenosi Apijan, vjerovatno je preuzeta iz danas izgubljenog djela „Sikelika“ (Σικελικά) sirakuškog historičara Filistosa.12 Verzija koju prenosi Apijan je modernizovana i prilagođena novim znanjima o Ilirima koji su posjedovali historičari iz vremena rimskog principata.10 Ljubavna priča između kiklopa Polifema i nimfe Galateje je bila narodna priča koja je nastala u Sirakuzi, na Siciliji. Ta priča je ušla u grčku književnost u V/IV st. p. n. e. kroz djelo Filoksena Kiterskog koji je na poziv Dionizija I Sirakuškog proveo neko vrijeme na Sirakuzi. Oko 388. god. p. n. e. Filoksen je napisao djelo „Kiklopi“ (Κύκλωπες ) u kome je metaforički kroz lik Polifema opisao Dionizija, a njegovu ljubavnicu alegorijski nazvao Galatejom. Polifem je opisan kao osjećajno biće, vegetarijanac i ljubitelj muzike i te njegove osobine je vjerovatno Filoksen preuzeo iz sicilijanskog folklora. Genealogiju koja se pojavljuje u priči pojedini historičari povezuju sa sirakuškom kolonizacijom istočnih obala Jadranskog mora (Šašel – Kos, 2005, 127).11 Apijanov opis mitskih eponimskih predaka nekih od najvećih ilirskih naroda treba posmatrati kao njegov lični, autorski uvod u njegovu ilirsku historiju. Paralelan primjer za izmišljenu mitologiju u Apijanovom enciklopedijskom djelu „Rimska historija“ (Ῥωμαϊκά) pojavljuje se u uvodu njegove historije Punskih ratova (Libyca 1.1) u kome on opisuje kako izmišljena skupina Feničana iz Tira, predvođenih kraljicom Dido, otkriva prostor Kartagine i koristeći se lukavstvom sa volovskom kožom uspijevaju nadmudriti domaće stanovništvo i tu ostati. Slične genealogije mogu se naći u radovima mnogih antičkih historičara počevši od Herodotove skitske genealogije, preko Strabonove genealogije Armena do Tacitove germanske genealogije (Šašel – Kos, 2005, 119 –120).12 Filistos (ca. 430–350. god. p. n. e.) je bio vojskovođa, historičar i lični savjetnik sirakuškog tiranina Dionizija I. Lično je učestvovao i u Dionizijevom osnivanju kolonija na Jadranskoj obali. Autor je, gotovo u potpunosti izgubljenog, djela „Sikelika“ (Σικελικά) u kome je bila opisana historija Sicilije u dva toma. Prema svjedočenju antičkih historičara iz kasnijeg razdoblja Filistos je u svom radu imitirao stil pisanja Tukidida, a hronološki je obuhvatio vrijeme od rane mitološke prošlosti pa do dolaska na vlast Dionizija Mlađeg 326. god. p. n. e.. Njegovim radovima su se služili i predstavnici aleksandrijske škole kojoj je pripadao i Apijan.

25


Među najstarije izvore, koji unutar šireg konteksta spominju Ilire, ubraja se legenda o Jasonu i njegovoj družini, koja je u obliku epa sačuvana u djelu „Argonautika“ (Ἀργοναυτικά). Iz opisa putovanja mitskih heroja na lađi zvanoj Argo može se doći do historijske spoznaje o koheziji između ilirskog i helenskog svijeta puno prije pojave pisanih izvora koji opisuju ta dva, geografski susjedna, etniciteta. Legenda o Argonautima je nastala oko 1250. godine prije nove ere. Jedan od dokaza za tako ranu dataciju jeste i činjenica da je jedan od Argonauta Heraklo što, samo po sebi, implicira da je ova legenda starija i od Homerovih epova.13

Različiti književnici i mitografi poput Hesioda, Pindara, Ferekida i Diodora Sicilijanskog su u svojim radovima iznosili različite verzije priče o Jasonu, Argonautima i zlatnom runu. Ipak, Apolonije Rođanin je prvi koji je od te, često pripovijedane, priče sastavio veliki ep po uzoru na Homera.14 Njegovo djelo je značajno za naučnike koji se bave najranijom prošlošću Ilira jer to djelo predstavlja kombinaciju usmene tradicije sa izvornom građom. Naime, Apolonije Rođanin u trećem stoljeću stare ere, pišući ep „Argonautika“, se koristio brojnim historijskim, geografskim, etnološkim, mitografskim i književnim izvorima poput radova logografa ili djela kao što su Herodotova „Historija“ (Ἱστορίαι) ili Ksenofontova „Anabaza“ (Ἀνάβασις).

Sama legenda o Zlatnom runu kao i ep „Argonautika“ obiluje mnoštvom topografskih, hidrografskih i etnografskih podataka koji se odnose na Zapadni Balkan. Argonauti su na povratku iz Kolhide krenuli prema zapadu krećući se poznatom trasom trgovačkih puteva srednje 13 „Legenda o Argonautima“ potječe iz mikenskog razdoblja što potvrđuje i podatak da Homer u „Odiseji“ govori o slavnoj lađi Argo, koju je Hera, poštujući Jasona, na povratku iz Kolhide provela pored Skile i Haribde (Odiseja, XII, 69–72).14 Apolonije Rođanin (Ἀπολλώνιος Ῥόδιος) je živio između 295. i 215. god. p. n. e., a porijeklom je bio iz Egipta, dok mu tačno mjesto rođenja nije poznato (prema Ateneju i Ajlijanu rodio se u Naukratiji, dok Suida navodi da se rodio u Aleksandriji). Živio je u Aleksandriji za vrijeme dinastije Ptolemeja (Πτολεμαῖος,) gdje je radio kao lični učitelj i vaspitač prijestolonasljednika i bio istaknuti član Musaiona (Μουσεῖον τῆς Ἀλεξανδρείας). Njegovi biografi navode da je bio učenik čuvenog pjesnika Kalimaha (Καλλίμαχος), te da je u ranoj mladosti napisao „Ep o Argonautima“, odnosno prvu verziju „Argonautike“. Navodno je to djelo naišlo na veliku osudu tadašnje književne kritike u Aleksandriji što je rezultiralo odlaskom Apolonija na otok Rodos gdje je intenzivno radio na preradi Argonautike. Nova verzija njegovog djela je postigla veliki uspjeh, te su mu stanovnici otoka Rodosa dali građanstvo, a u samoj Aleksandriji je nakon povratka postao upravnik aleksandrijske biblioteke. Njegova povezanost sa najvećom bibliotekom starog vijeka omogućila mu je da se upozna sa radovima logografa i historičara čije je spoznaje koristio i u svom radu.

HISTORIJA ILIRA

26

Evrope ploveći rijekom Ister (Dunav)15, a potom su se spuštali na jug prema sjevernoj Italiji i Jadranskom moru. Za prostor koji su naseljavali Iliri posebno je važno četvrto pjevanje gdje je opisana istočna obala Jadranskog mora.16 Iz konteksta epa je vidljivo da su Grci Jadransko more nazivali Kronovo more, što bi značilo da se radi o moru u kome vladaju božanstva starije generacije. Takav religijsko-mitološki pristup otkriva da su Grci Jadransko more doživljavali kao neko daleko, egzotično more. Između ostalih topografskih pojmova u „Argonautici“ se spominju otoci Apsirti koji se mogu izjednačiti sa današnjim otocima Cresom i Lošinjom.17 Toponim Apsirt je, također, vezan za grčku mitologiju jer se vjerovalo da je na jedan od ta dva otoka Medeja namamila brata Apsirta kojeg je potom ubio Jason. U „Argonautici“ se navodi da je dio Kolhiđana ostao na otocima Apsirtima što je još jedan od pokazatelja da je dugotrajna kolonizacija Jadranskog mora imala svoje odjeke u grčkoj mitologiji i epskoj književnosti. Apolonije navodi da dio posade Kolhiđana koji su krenuli u potjeru za Argonautima i „danas boravi tamo“, što bi značilo da i u vrijeme III stoljeća p. n. e., kada on piše ep o Argonautima, potomci prvih kolonizatora žive na tim otocima. U „Argonautici“ se spominje i jedan hidronim iz Ilirika za koji naučnici pretpostavljaju da je u pitanju rijeka Neretva. Dva su osnovna argumenta na kome se može temeljiti ova pretpostavka. Prvi od njih je taj što Apolonije kaže da se radi o „crnoj i dubokoj rijeci Ilirika“, a Neretva je najveća rijeka sliva Jadranskog mora pa je kao takva i najbolje poznata grčkim moreplovcima i sinonim za rijeke u Iliriku. Drugi argument 15 Apolonije Rođanin je napravio grešku navodeći da se plovidbom Isterom može doći u Jadransko more, što bi značilo da se Ister, odnosno Dunav, ulijeva u to more. Ister je staro tračko ime za Dunav, koje su Grci preuzeli najkasnije u sedmom stoljeću stare ere. Neki autori smatraju čak da se Kolhida nije nalazila na prostoru današnje Gruzije već u dolini rijeke Po, odnosno da je u pitanju Kolikarija nedaleko od Mantove. Tekst „Argonautike“ pak opovrgava takva stajališta, te pokazuje da su Argonauti iz Aje (Kolhide) u povratku odustali od puta kojim su došli do te destinacije (Argonautika, II, 420 – 425), a nakon ubistva Apsirta, Argonauti su otišli prema otoku Elektri najvjerovatnije na ušću rijeke Po (taj otok u nauci nikada nije u potpunosti lokaliziran) (Argonautika, IV, 504–506). 16 Apolonije, IV, 514–520:Jedni na otoke pristanu one na kojima junaci čekali bjehu, pod imenom Apsirti i danas borave tamo. Drugi uz crnu i duboku Ilirika rijeku, gdje je grob Kadma i Harmonije, utvrđen podignu grad, ljudima ‘ Enheleji zvani susjedi buduć. Neki pak nastane gorje Karaunia štono ih zovu, Zeusa Kronia munje otkad ih odvrate ono Da na otok, na drugoj štono je strani, pristanu lađom.17 Grčki geograf i historičar Strabon (Στράβων) u svojoj „Geografiji“ (Γεωγραφικά) spominje također otoke Apsirti na obali Ilirika (Strab. VII, 5, 5).

27


koji bi išao u prilog tezi da se u ovom slučaju radi o rijeci Neretvi daje i opis teritorija koji slijedi nakon spomenute rijeke.18 Kolhiđani su plovili nakon te rijeke prema teritoriji Enhelejaca gdje se nalazio i grob Kadma i Harmonije. Taj opis kroz etnografski pojam Enhelejaca i eponime Kadma i Harmonije nagovještava da su Kolhiđani plovili pored obala današnje Crne Gore i Albanije.19 Još jedan od toponima koji se spominje unutar opisa putovanja Kolhiđana, koji su se nakon neuspjelog pokušaja da uhvate Argonaute naselili u Iliriji, jeste i gorje Keraunia (Keraunsko gorje), planinski lanac između Ilirije i Epira. Poslije opisa putovanja Kolhiđana kroz Jadransko more i ilirsku zemlju, Apolonije je opisao i plovidbu Argonauta kroz priobalje Jadrana.20 U tom dijelu „Argonautike“ opisan je susret Argonauta sa Hilima čije etničko porijeklo nije u potpunosti definisano. Ne treba odbaciti mogućnost da se u slučaju Hila ne radi o autohtonom stanovništvu već grčkim kolonizatorima odnosno njihovim potomcima. Pseudo – Skimnos u svom djelu „Periegeza“ (Περιήγησις) za Hile kaže da su porijeklom Grci, ali da su se vremenom barbarizirali pod utjecajem svojih susjeda.21 Hili su svoje ime dobili po Hilu, sinu Herakla i Feačanke Melite. Za Feačane, koje Homer spominje u Odiseji, pretpostavlja se da su stanovnici otoka Krfa (Korkira, Κόρκυρα ). Prostor, pak, koji su Hili naseljavali je vjerovatno poluotok južno od Šibenika, u blizini Primoštena. Apolonije je zapisao detaljno mit o rođenju Hila i njegovo predvođenje kolonizatora u „zemlju

18 Katičić smatra da se ne treba odbaciti ni mogućnost da je u pitanju rijeka Bojana (Barbanna), te da su Kolhiđani osnovali grad Ulcinj (Olcinium) (Katičić, 1970,110) Kolhiđanima se pripisuje i osnivanje grada Pule (Pola).19 Prema mitu, tijela Kadma i Harmonije su sahranjena u Iliriji, gdje je Kadmo osnovao grad Buthoe. Prema jednoj verziji mita, grob Kadma i Harmonije se nalazio kod Epidamna (Ἐπίδαμνος), odnosno Dyrrahiuma (današnji Drač u Albaniji). Postoje indicije da bi se taj grob mogao nalaziti u Rhizonu (Bokokotorski zaljev u Crnoj Gori) jer je taj prostor pripadao Enhelejcima. Naime, u nauci postoji hipoteza da se ovaj grob nalazio na lokalitetima Mala i Velika Gruda u Crnoj Gori (Kotor). Nalazi iz kneževskih tumula sa ovih lokaliteta pokazuju vezu sa egejskim i istočnosredozemnim svijetom. 20 Apolonije, IV, 522–528 : Junaci uvide kada da sigurno vratit’ se mogu, tad do Hilejske doplove zemlje, za kopno zavežu uže. Tu otoci strašahu mnogi što put su činili mučnim onim što posred njih plove. Hilejani o njima, kao i prije, ničeg lošeg mislili nisu, neg’ jošte im kazahu pute, zbog čeg’ Apolona tronožac vel’ki k’o nagradu dobili jesu.21 Pseudo – Skimno, 402 – 412.: „...a dalje je veliki Hilički poluotok, koji po veličini izjednačuju nekako s Peloponezom; a na njem kažu da u petnaest gradova stanuju Hili, koji su rodom Grci. Pripovijedaju naime da ih je tamo naselio Heraklov sin Hilo, ali su se s vremenom pobarbarili pod utjecajem običaja svojih susjeda ...“

HISTORIJA ILIRA

28

Mentora“, koji bi vjerovatno bili Liburni ili neki drugi autohtoni narod.22 Da su Mentori posebna etnička grupa u odnosu na Liburne dalo bi se naslutiti iz činjenice koju je zabilježio Stefan Bizantinac prenoseći Hekatejeve vijesti da su Mentori susjedi Liburna. Postoji mogućnost da ovaj dio „Argonautike“ sadrži historijsku podlogu o kretanju grčkih kolonista sa Eubeje23, koji su kolonizirali Korkiru (Krf), a zatim nakon nekog određenog vremena, prikazanog kao vremena Hilovog odrastanja, nastavili kolonizaciju istočnih obala Jadranskog mora.24 I u kasnijem tekstu Hili se dovode u vezu sa stanovnicima Krfa, jer u povratku Argonauti odmaraju u hiličkoj luci dok mitski kralj Alkinoj nastoji izgladiti njihov sukob sa Kolhiđanima.25 Prema epu Alkinojev otok se nalazio „u Keraunskom moru, jonskom tjesnacu naspram“26 što potvrđuje tezu da je drevni feačanski otok, Drepana, upravo Korkira (Krf). Pojam Keraunsko more odnosi se na dio jadranskog mora, blizu Spira. Ovaj podatak je bitan jer pokazuje da su i Odisejeva putovanja usko vezana za Jadransko more i narode koji su živjeli uz njegovu obalu. Treba naglasiti da se ovakva interpretacija izvora odnosi na prvu fazu kolonizacije, jer već od VII stoljeća stare ere Korkira je jedna od najpoznatijih Korintskih apoikija na Jadranu. Prateći tekst epa uočava se da Argonauti svoje putovanje nastavljaju prema srednjodalmatinskim otocima koje su naseljavali Liburni. Otoci su navedeni poimenično: Isa, Diskelad, Piteja, Korkira Melaina i Melita. Isa je bila otok Vis, a iza imena Diskelad i Piteja se kriju neki od srednjedalmatinskih otoka poput Šolte, Čiova, Brača ili čak Hvara. Dok

22 Apolonije, IV, 534 – 551: Zbog tog’ jošte i danas tronožac onaj skriven u zemlji kod slavnog Hileja grada, u tlu duboko leži da ljudi ga smrtni očima nigdje vidjeli ne bi. Tad tu živog ne zateknu Hila vladara štono ga Heraklu u Fajačkoj zemlji porodi Melita lijepa. U dom Nausitojev, na otok Makridu, Dinonisa hranitelja boga, postignu Hil ubistvo rođene djece da bi okaj’o teško. Tu kćerku ‘Ajgaja riječnog, Melitu najadu obljubi Herakle junak , u nju se zaljubiv’ jako; u Fajačkoj ova mu zemlji moćnog porodi Hila kojino negda, k’o mlad, u Nausitoja živješe dvorim’, potom napusti otok; kad zrelu postignu dob, pod budnim okom Nausitoja buduć, na otoku tom ne htjede živjeti dalje. Na Krona se otisnu more, skupiv fajački narod kojino rođen je tu; vlada, junačni Nausitoj, njemu pokaza put. Kad Hil se nastani tu, Mentori ubiju njega,oko bikova poljskih jerbo se sa njima svađ’o.23 Veza sa Eubejom se vidi kroz prisustvo Maride, koja je prema mitologiji bila sa Eubeje, odakle ju je protjerala Hera , da bi na kraju stigla do Korkire, koja je u najranijem vremenu zbog nje nazivana Makrida. Nekad je čak na Korkiri postojao i toponim Eubeja, o čemu je pisao Strabon (Kaljanac, 2009, 47).24 Kaljanac, 2009, 47.25 Apolonije, IV, 1110 – 1126.26 Apolonije, IV, 982.

29


se za spomenuta dva otoka ne može sa sigurnošću utvrditi koja su im savremena imena, za Korkiru Melainu (Κόρκυρα Μέλαινα) se zna da je grčka kolonija koja se nalazila na otoku Korčuli, te da je zbog reljefa koji je bio obrastao tamnom, zimzelenom šumom dobila ime Crna Korkira, odnosno Korkira Melaina ili, kako su je Rimljani zvali, Corcyra Nigra. Apolonije Rođanin je detaljno opisao etimološko značenje imena otoka povezujući ga sa grčkom mitologijom i religijom.27 Posljednji dalmatinski otok koji su, prema Apoloniju, posjetili Argonauti jeste Melita koja se etimološki može izjednačiti sa otokom Mljetom. Da su Korkira Melaina i Melita dva susjedna otoka potvrđuje i Pseudo – Skilaks u svom Periplusu (Περίπλους). On još navodi da je Melita otok blizu obalnog područja.28 Taj opis u potpunosti odgovara Mljetu zbog njegove blizine Pelješcu. U blizini Mljeta se vjerovatno nalazila i Nimfaja, ostrvo na kome je živjela nimfa Kalipso.29

Zbog Herine želje da izbjegne Zeusovu srdžbu Jasonova družina je ponovo, kako to opisuje ep, vraćena na Apeninski poluotok, a priču da su se oni ponovo vratili preko Jadrana sugeriše spominjanje Hiperborejaca.30 To je mitski narod koji je živio sjeverno od Grka31, iza planinskih vijenaca Hajma i Strimona čiji spomen u ovom smislu se može dovesti opet u vezu sa trgovačkim putevima koji su išli preko ilirske teritorije. Svojevrsna potvrda 27 Apolonije, IV, 566–570: Junaci nato do otoka Kerkire stignu Posejdon gdjeno ‘Asopa nastani kćerku, Kerkiru s uvojcima’ lijepim,od Filijunta daleko zemlje, iz ljubavi ugrabiv’ nju. Tamnom obrasla šumom ljudim’ mornarim’, posvud sa mora bijaše crnom, zbog čeg’ Korkiru Melana prozovu.28 Pseudo Skilak, 23.: „...Postoji otok blizu obalnog područja nazvan Melita, a drugi jedan blizu njega nazvan je Crna Korkira, gdje se zemlja proširuje iz obale u dva rta, ali jedan od njih gleda u pravcu rijeke Naron.“ 29 U mitologiji je to ostrvo poznato po imenu Ogigija kako ga oslovljava Homer u Odiseji. Postoje čak indicije da bi čak sam otok Mljet mogao biti to legendarno ostrvo, međutim još uvijek ne postoji dovoljno precizno naučno objašnjenje koje bi tu hipotezu argumentirano dokazalo. Toponim je u grčkoj topografiji bio vezan za južni Jadran. Prema Apolonijevom opisu, ležao je podalje od puta kojim su plovili Argonauti. Cezar u „Građanskom ratu“ (Commentarii de Bello Civili ) govori o luci Nymphaeus u blizini Lješa u današnjoj Albaniji (Cezar, III, 26), Plinije Stariji u „Historiji prirode“ (Naturalis historia) spominje na tom dijelu jadranske obale Nimfejski rt (Nymphaeum promunturium). (Plinije, III, 144).30 Apolonije, IV, 613 – 620. 31 Prema grčkoj mitskoj tradiciji, Hiperborejci su bili narod koji su živjeli iza zemlje Sjevernog Vjetra, zmijorepog boga Boreja. Izuzev Eratostena i Plinija Starijeg, većina antičkih pisaca smatrala je da je taj narod izmišljen. Njihova zemlja je prestavljana kao mjesto stalnog sklada i mira, životnog blagostanja gdje vlada uvijek ljeto, pa je Apolon zimu provodio kod Hiperborejaca. Oni su u čast toga, za uzvrat, slali darove na otok Delos gdje je Apolona i Artemidu rodila boginja Leta.

HISTORIJA ILIRA

30

tome jeste i Herodotova priča o hiperborejskim darovima.32 Svjedočanstvo o hiperborejskim darovima se može povezati materijalnim ostacima, elementima cetinske kulture na Peloponezu i votivnim darovima glasinačke kulture u grčkim hramovima i tako dati potvrda postojanja Kadmejskog puta. To je put koji bi još u brončano doba povezivao centralni Balkan sa sjeveroistočnom Egejom, Trojom i sjeveroistočnim Sredozemljem. Komunikacijska povezanost spomenutog dijela Sredozemlja sa ilirskom teritorijom nagovještava i mitska priča o putovanju trojanskog izdajnika Antenora. On je prema legendi nakon pada Troje otputovao u Jadran gdje je osnovao nekoliko gradova, a jedna tradicija ga čak povezuje i sa Korkirom Melainom.33 Njemu se pripisuje i osnivanje grada na sjeveru Jadranskog mora Pataviuma (današnja Padova). Opisom keltske zemlje jasno se vidi da su Argonauti nastojali tokom putovanja da se ne odvajaju puno od obale i ne izlaze na otvoreno more. Potom dolaze do Kirkinog otoka koji se nalazio negdje na istoku i tek u kasnijem vremenu je prebačen na obale Tirenskog mora kako bi se i na taj način rimska historija povezala sa helenskom civilizacijom. Da su se Argonauti kretali, poslije posjete Kirkinom otoku, prema Istoku govori i Herino naređenje bogu Ajolu. Ona je vrhovnom bogu vjetrova dala nalog da njegov podanik Zafir, zapadni vjetar, duva dok Argonauti ne dođu do Alkinoja.34 Boravak Argonauta na Alkinojevom otoku Drepanu (Korkiri, Krfu) za historiju Ilira je bitan jer se koz odluku Alkinoja, koji naređuje Kolhiđanima da napuste otok, može prepoznati prisustvo ilirskog naroda Nestia.35 To je ilirski narod koji je dobio ime po rijeci Nestu, današnjoj Cetini.36 U svojim radovima spominju ih Pseudo – Skilaks i Eratosten. U mlađem razdoblju više ih antički pisci ne spominju po imenu i smatra se da

32 Herodot, IV, 33: „A najviše o njima znaju stanovnici Dela, koji tvrde da su Hiperborejci uvijali svoje zavjetne darove u pšeničnu slamu i slali ih Skitima, a od Skita dospjeli su ti darovi njihovim susjedima, i tako od naroda do naroda, dok nisu dospjeli daleko na zapad do Jadranskog mora, a odatle na jug u Heladu i to najprije u Dodonu ...“33 Katičić, 1988, 21.34 Apolonije, IV, 757–769:Irido draga, ako li ga igda naredbe izvrši moje, ded ‘ sad, brzim letećim krilim’, Tetidi javi da, iz dubokog izroniv’ mora, na Olipm kopd mene dođe, jer pomoć mi njezina treba. Potom na otoke pohitaj žurno željezni gdjeno nakovnji Hefajsa jače od udara njegovih čekića teških : recite njemu da ognjenu jaru utiša Argo dok lađa pored otoka ne prođe tih, Ajolu bogu zatim požuri,`Ajolu kojino vjetr’ im’ nebeskim vlada i tad mu nalog iznesi da vjetrove pod nebom umori sve, da nikakav dašal pučinu morsku dizo ne bi, a Zafir vjetar da duva dok oni na Alkinoja, fajačanskog kralja, ne stignu otok. 35 Apolonije, IV, 1123 – 1126.:... Tada Kolhiđanim’ na otok nasuprot ovom prođu, odatle Nestajim’, k’o i Abantim’, u Keraunskom gorju, i do Orika htjedoše stić’, al ‘ to se nakon vjekova desilo mnogih. 36 Mišljenje da su to bili Tračani zasniva se na imenu rijeke Nesta (danas Mesta) u Trakiji.

31


su njihovu teritoriju naselili Ardijejci. Drugi ep koji poput „Argonautike“ daje određene historijske podatke o Ilirima jeste i čuvena Homerova „Ilijada“ (Ἰλιάς). U tom jednom od najvećih djela svjetske književnosti nastalom sredinom II milenija prije nove ere spominju se poimenično narodi koji se bore pod zidinama Troje, a njihova povezanost sa srednjim i zapadnim Balkanom je evidentna. U identificiranju ilirskog elementa u „Ilijadi“ najprije treba krenuti od Peonaca koje Homer svrstava u saveznike Trojanaca nazivajući ih „ Peonci sa zakrivljenim lukovima“ odnosno „Peonci krivoluki“.37 Njih je predvodio junak Pirehmo koji je dolazio sa rijeke Aksije (Axius) koja se danas može izjednačiti sa rijekom Vardar u Makedoniji. Peonce nakon Homera spominjali su i Herodot, Tukidid, Livije, Strabon i nekoliko drugih pisaca, uglavnom opisujući događaje iz V i IV stoljeća stare ere kada su Peonci napadali Pont i Tračku obalu. Oni su u to vrijeme gospodarili sjevernom Makedonijom. Zanimljivo je da su Grcima Peonci na neki način postali sinonim za Ilire, pa su često i sve narode koji su živjeli iza Keraunskog gorja nazivali Peoncima. Pojedini historičari poput Apijana su čak miješali Panonce sa Peoncima.38 U XXI pjevanju, Homer pored imena vođa navodi i imena drugih Peonaca učesnika Trojanskog rata: Pelegon, Astropej, Tersiloh, Midon, Astiloh, Mnesa, Trasij, Enije i Ofelest.39 Posebno je značajan Astropej, sin Pelegona, koji je poginuo u dvoboju sa Ahilejem.40 To ubistvo je bilo posljedica Ahilejeve srdžbe prema Trojancima i njihovim saveznicima nakon što je Hektor greškom ubio Patrokla. U istom pjevanju „Ilijade“ sa Peoncima se spominju i Eneti. Junak iz tog naroda, Pilmen, bio je vođa Paflagoncima. O njima antički pisci ne daju puno podataka i često su ti podaci konfuzni i parcijalni. O Enetskim konjima je pjevao Alkman u VII stoljeću p. n. e., dok Strabon opisuje njihovo preseljenje iz Paflagonije (antička regija na sjeveru Male Azije) na obale Jadranskog mora.41 Herodot naglašava njihovo ilirsko porijeklo nazivajući ih „ilirskim Enetima“.42 Ne treba odbaciti mogućnost da i najstariji pomen Dardanaca, jednog od najznačajnih srednjobalkanskih naroda, također potječe iz Homerove „Ilijade“.43 Njihov vođa u Trojanskom ratu je bio Eneja. Većina

37 Homer, Ilijada, II, 848–850: A Peonce krivoluke Pirehmo vođaše junak, iz daleka Amidona od Aksija široke reke, Aksija, koji zemlju oplođuje najlepšom vodom.38 Apijan, XIV, 40.39 Homer, Ilijada, XXI, 209 – 210.40 Kaljanac, 2009, 55.41 Strabon, XII, 3.42 Herodot, I, 169.43 Homer, Ilijada, II, 819–823.

HISTORIJA ILIRA

32

naučnika se ipak slaže da se ovaj podatak odnosi na narod koji je živio u sjeverozapadnoj Maloj Aziji i koji je dao svoje ime pokrajini Dardaniji.44 Međutim, i stari Rimljani su također povezivali Dardance iz Trojanskog rata sa balkanskim Dardancima i tu vezu objašnjavali seobom koju je predvodio izvjesni Dardan, vladar plemena u Maloj Aziji. On je naselio Dardance zapadno od Tračana gdje su oni prema Rimljanima degenerirali u stanje barbarstva. Međutim, druge podudarnosti etničkih imena ukazuju na mogućnost veza između Balkana i Male Azije, što bi moglo biti rezultat velike seobe naroda krajem brončanog doba (oko 1200 god. p. n. e.) kada su već uspostavljene sile oko istočne Makedonije doživjele napade „morskih naroda“.45 Apijan i Strabon su pisci na temelju čijeg iskaza je poniklo mišljenje, koje je i danas u nauci prihvaćeno, da su Dardanci ilirski narod.46 Zanimljivo je da oba pisca mišljenje o porijeklu Dardanaca ne temelje na vlastitim istraživanjima, već ih temelje na izvorima koje su i sami koristili. Zahvaljujući brojnim činjenicama do kojih naučnici dolaze analizom Homerovih epova, danas u nauci čak postoji i tzv. „homerska arheologija“, te su se naučnici koji pripadaju tom pravcu arheologije bavili i problematikom eventualnih Odisejevih putovanja u Jadranskom moru. Najveću polemiku je izazvalo pitanje Lotofaga, mitskog naroda koji se hranio lotosom, biljkom koja je kod Odisejevih mornara izbrisala sjećanje na domovinu.47 Neki naučnici zemlju Lotofaga smještaju na kopno, u okolinu Korkire, čime se indirektno Lotofazi povezuju sa Ilirima.48 Antički izvori poput Pseudo – Skilaksa i Herodota, ipak, potvrđuju da taj mitski narod treba tražiti na afričkoj obali Sredozemnog mora. Pseudo – Skilaks za njih kaže da žive u Libiji, dok Herodot navodi da je u Africi postojalo nekoliko naroda koji su jeli biljku lotos, te ih je on smatrao Lotofazima.49 Nasuprot Lotofazima, Alkinojev otok i Kalipsina Ogigija se mogu locirati na južnom Jadranu kako to pokazuje i analiza „Argonautike“. Primjer kako su prastare mitske predodžbe dobile topografsku interpretaciju u plovidbama starih Grka, u njima dalekom i stranom Jadranskom moru, jeste i Diomedov Rt. Legenda o Diomedu se veže za trojanski ciklus, budući da je Diomed jedan od učesnika Trojanskog rata. 44 Današnji naziv morskog moreuza Dardaneli dovodi se u vezu sa nazivom ove antičke pokrajine.45 Wilkes, 2001, 160; Papazoglu, 1978, 131.46 Strabon, VII, 5, 6; Strabon, VII, 5, 12; Strabon, VII, 5, 1; Apijan, XIV, 40. 47 Homer, Odiseja, IX, 82 - 86; 92 - 93: Otud me devet dana razvlačili pogubni vetri po moru ribnom, i deseti dan ja stigoh do zemlje Lotofaga, ljudi što cveće im služi za hranu. Tu smo stupili na tle i pitke uzeli vode, Potom ručati stanu drugari kod brzih lađa. Družini našoj zla Lotofazi ne stvoriše ništa, nego im dadu, šta više, da njina lotosa jedu.48 Suić, 1955, 140.49 Pseudo – Skilaks, 110; Herodot, IV, 177–178.

33


Tom argejskom junaku Afrodita se svetila zbog rane koju joj je nanio dok je štitila Eneju. On je nakon povratka u Arg morao da pobjegne jer su njegova žena Egijalija i njen ljubavnik htjeli da ga ubiju. Kako bi izbjegao smrt pošao je na zapad gdje je osnovao kraljevstvo. Diomedov kult je bio raširen na zapadu i mnogi gradovi u Apuliji su ga smatrali svojim osnivačem. Njegov kult je bio raširen i na ilirskom kopnu, odnosno u današnjoj Dalmaciji. Na osnovu opisa dalmatinske obale koji je ostavio Plinije Stariji u svojoj „Historia Naturalis“, taj antički topografski pojam se može relativno precizno locirati.50 Naučnici ga identificiraju sa najisturenijom tačkom dalmatinske obale, Rtom Ploče koji se nalazi između Splita i Šibenika.51 Mnoštvo topografskih i etnografskih podataka, koje u sebi krije grčka mitologija, dokazuje da ona treba zauzimati važno mjesto u izučavanju najranije ilirske prošlosti. To je prošlost do koje se ne može doprijeti na temelju svjedočanstava antičkih pisaca. Grci su Zapadnom Balkanu, naročito njegovom južnom dijelu, dali istaknuto mjesto u svojoj mitologiji koja je nastala na temelju iskustava skupljenih pri upoznavanju i doživljavanju novih krajeva.

50 Plinije, III, 140–141: „ ... cetero per oram oppida a Nesactio Alvona, Flanona, Tarsatica, Senia, Lopsica, Ortoplinia, Vegium, Argyruntum, Corinium, Aenona, civitas Pasini, flumen Telavium, quo finitur Iapudia. insulae eius sinus cum oppidis praeter supra significatas Absortium, Arba, Crexi, Gissa, Portunata. rursus in continente colonia Iader, quae a Pola CLX abest, inde XXX Colentum insula, XLIII ostium Titii fluminis. Liburniae finis et initium Delmatiae Scardona in amne eo XII passuum a mari. dein Tariotarum antiqua regio et castellum Tariona, promunturium Diomedis vel, ut alii, paeninsula Hyllis circuitu C, Tragurium civium Romanorum, marmore notum, Siculi, in quem locum Divus Claudius veteranos misit, Salona colonia ab Iader CXII.“51 Katičić, 1989, 40.

HISTORIJA ILIRA

34

BIBLIOGRAFIJA

Skraćenice

AE L’année épigraphique, Paris.

CBI Centar za balkanološka ispitivanja, Akademija nauka i umjetnosti BiH, Sarajevo.

CIL III Corpus Inscriptionum Latinarum III (izd. Th. Mommsen), Berlin 1873: Supple menta 1889 – 1902.

FgrHist Die Fragmente der griechischen Historiker (izd. F. Jacoby), Berlin – Leiden 1923–1958.

FHG Fragmenta Historicorum Graecorum (izd. C. in Th. Müller), Paris 1841–1870.

GZM Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo.

ILCV Inscriptiones Latinae Christianae veteres (izd. E. Diehl), Dublin – Zürich, 1970.

ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL e MCMLX repertae et editae¸ sunt (izd. A. et J. Šašel) Situla 5, Ljubljana 1963 (št. 1–451); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX e MCMLXX repertae et editae sunt (izd. A. et J. Šašel), Situla 19, Ljubljana 1978 (št. 452–1222); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae sunt (izd. A. et J. Šašel), Situla 25, Ljubljana 1986 (št. 1223–3128).

LCL The Loeb Classical Library, Cambridge (Massachusetts) – London.

SAZU Slovenska akademija znanosti in umetnosti, Ljubljana.

VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split.

VAMZ Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, Zagreb.

Izdanja izvora

Apolonije Rođanin, Apolonije sa Rodosa – Ep o Argonautima, (izd. M. Vešović), Podgorica, 2007.Appian, Appian and Illyricum, (izd. M. Š. – Kos) Situla 43, 52 - 81. Ljubljana, 2005. Gaj Julije Cezar, Galski rat, (izd. A. Tuzlić), Novi Sad, 1980. Gaj Julije Cezar , Građanski rat, (izd. A. Tuzlić), Novi Sad, 1980. Hecataeus, Histories, Fragmenta FGrH: Volume – Jacoby, F 1a, 1 (izd. Jacoby), Paris,1931.Herodotus, The Histories, (izd. T. Holland, P. Cartledge), New York, 2014. Homer, Ilijada, (izd. T. Maretić) , Beograd, 1990. Homer, Odiseja, (izd. M. Đurić) Beograd.

35


Plinius Secundus (C.), Naturalis historia, Libri III / IV (izd. G. Winkler – R. König), München – Zürich,1988.Plinije Stariji, Plinije Stariji, „Zemljopis starog svijeta“, (izd. U. Pasini), Split, 2004.Pseudo - Skilaks, Periplus, korišten prijevod iz Wilkes, Iliri, 2001, 106 – 108, Split, 2001.Pseudo-Scylax, Pseudo-Scylax’s Periplus: Text, Translation, and Commentary, (izd. L. Casson), New Jersey, 1989. Strabo, The Geography of Strabo, (izd. H. L. Jones), LCL, Cambridge (Mass.),1954.Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, (izd. S. Telar), Zagreb, 1957.

LITERATURA

CHAMOUX 1967.: François Chamoux, Grčka civilizacija, Beograd.COLEMAN 2007.: J. J. Coleman, The Dictionary of Mythology: An A-Z of Themes, Legends and Heroes, London.GREVS 2008.: Robert Grevs, Grčka mitologija, Beograd. KALJANAC 2009.: Adnan Kaljanac, Problematika etnonima Iliri u Periplusu Pseudo Skilaka, Godišnjak ANUBIH knj. XXXVI, CBI knj. 36, 38 – 55. Sarajevo.KALJANAC 2010.: Adnan Kaljanac, Legenda o Kadmu i problem porijekla Enhelejaca, Godišnjak ANUBIH knj. 39, CBI knj. 39, 53 – 81, Sarajevo.KATIČIĆ 1970.: Radoslav Katičić, Podunavlje i Jadran u epu Apolonija Rođanina, Godišnjak ANUBIH knj. VII, CBI knj. 5, 71 – 132, Sarajevo.KATIČIĆ 1988.: Radoslav Katičić, Antenor na Jadranu, Godišnjak ANUBIH knj. XXVI, CBI knj. 24, 5 – 23, Sarajevo.KATIČIĆ 1989.: Radoslav Katičić, Diomed na Jadranu, Godišnjak ANUBIH knj. XXVII, CBI knj. 25, 39 – 78, Sarajevo.MIRDITA 1999 – 2000.: Zef Mirdita, O južnoj granici Dardanaca i Dardanije u antici, VAMZ s.3, XXXII – XXXIII, 63 – 92, Zagreb.NOVAK 1952. : Grga Novak, Issa i isejska država, VAHD 54, 5 – 70, Split.NOVAK 1961. : Grga Novak,Stari Grci na Jadranskom moru, JAZU 332, 145 – 221, Zagreb. NOVAK 2004.: Grga Novak, Prošlost Dalmacije I, Od najstarijih vremena do Kandijskog rata, Split.PAPAZOGLU 1969.: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, ANUBiH Djela knj. XXX, CBI knj. 1. Sarajevo.PAPAZOGLU 1978.: Fanula Papazoglu, Central Balkan Tribes in Pre – Roman Times, Amsterdam. ROSE 2005.: H. J. Rose, A Handbook of Greek Mythology, London – New York.

HISTORIJA ILIRA

36

STIPČEVIĆ 1989.: Aleksandar Stipčević, Iliri, povijest, život, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989), Zagreb.SUIĆ 1953.: Mate Suić, Gdje se nalazilo jezero iz 24. poglavlja Pseudo Skilakovog Peripla, GZM VIII, 111 – 129, Sarajevo.SUIĆ 1955.: Mate Suić, Istočna jadranska obala u Pseudo – Skilakovu Periplu, Rad JAZU 306, 121 – 186.SUIĆ 1976.: Mate Suić, Ilyrii proprie dicti, Godišnjak ANUBIH XIII, CBI 13, 179 – 196, Sarajevo. ŠAŠEL – KOS 1993.: Marjeta Šašel – Kos, Kadmus and Harmonia in Illyria, Arheološki Vestnik,44., 113 – 136, Inštitut za arheologijo ZRC SAZU, Ljubljana. ŠAŠEL KOS 2004.: Marjeta Šašel – Kos, Mythological stories concerning Illyria and its name, L’Illyrie méridionale et l’Epire dans l’Antiquité. Actes du 4e colloque international, Grenoble, 10 – 12 octobre 2002, 493 – 504, Paris. WILKES 1969.: J. J. Wilkes, Dalmatia – History of the provinces of the Roman empire, London. WILKES 2001.: J. J. Wilkes, Iliri, Split. WILKES 2005.: J. J. Wilkes, The Roman Danube: An archaeological Survey, Journal of Roman Studies 95, 2005, 124 – 225, London.

37


Iliri i njihova zemlja u antičkim pisanim vrelima

Europa je oduvijek bila svjesna da je grčko - rimska civilizacija dala poseban doprinos i temelj njenoj kulturi, te je ta civilizacija stoljećima bila mjerilo prema kome se sudilo o svemu ostalom.52 U historijskom zrcalu tog razdoblja svoj odraz su našli i narodi Zapadnog Balkana. U svim značajnijim djelima grčke i rimske historiografije našli su svoje mjesto, nekada poimenično označeni, a vrlo često pod skupnim etničkim imenom Iliri. Od vremena logografa do kršćanskih historičara Iliri su nalazili put do spoznaje drevnih historičara, istina dominatno u kontekstu sukoba i političkih veza sa razvijenim civilizacijama Mediterana. Stoga se kroz tekstove pisane građe uglavnom Iliri posmatraju kroz oči svojih susjeda i u rimskom slučaju okupatora. Nažalost, izuzev epigrafskih spomenika, Iliri nisu ostavili tragove svoje pismenosti, pa se o njihovoj historijskoj ulozi najviše saznaje iz svjedočanstava antičkih pisaca i arheološkog materijala. Često su pisani izvori konfuzni, subjektivni, preuzeti iz druge ili čak treće ruke, pa je kritika izvora jedna od osnovnih radnji u radu historičara koji se bave pitanjima kulturno - historijskog razvoja Ilira. Najstarije podatke o Helenima na Jadranskoj obali donosi spartanski pjesnik Alkman (Ἀλκμάν) u VII st. p. n. e.. U nauci još uvijek postoji dilema da li je u tom periodu Grcima bila jasna razlika između Jadranskog i Jonskog mora. Tako logograf Hekatej (Ἑκαταῖος) iz Mileta u svom radu „Periegesis“ (Περιήγησις) u VI st. p. n. e. jadransku obalu naziva „jonskom“.53 Hekatejevo djelo „Perigesis“ je važno jer u tako ranoj prošlosti pokazuje da su stari Heleni poznavali određene narode zapadnobalkanskog porijekla poput Daorsa, Histra, Heliodonaca, Liburna, Mentora i Taulanata. Japode spominje u formi imena zemlje Iapigia, a prema podatku koje prenosi Stefan Bizantinac, Hekatej je Daorse smatrao Tračanima (Darsioi éthnos Thrakion). Interesantno je da Hekatej spominje i narod Hythmitimi, koji izvori kasnije ne poznaju. Od svih naroda sa jadranske obale Hekatej je najviše pažnje posvetio

52 Britanski filozof John Stuart Mill je rekao da je poraz cara Darija I u bici kod Maratona za historiju Engleske značajniji od normanskog osvajanja 1066. godine. “The Battle of Marathon, even as an event in British history, is more important than the Battle of Hastings” (John Stuart Mill)53 Složenica Periegesis koja se u grčkim izvorima često spominje može se prevesti kao „Opis zemlje“. U etimološkom smislu nastala je spajanjem grčkih riječi περί što znači oko, okolo i ἡγέομαι u značenju zemlje.

HISTORIJA ILIRA

38

Liburnima koje smješta u najviši dio Jadranskog zaljeva. Kao i kasniji autori on ih razlikuje od njima susjednih Ilira. Čitajući njegov tekst stiče se dojam da je u ranoj grčkoj historiografiji liburnsko ime prešlo u opću upotrebu kao posljedica njihove talasokratije, te se u „Periegesis“ njima pripisuju svi otoci dalmatinskog arhipelaga. Iliri su našli svoje mjesto i u peru oca historije, Herodota iz Halikarnasa (Ἡρόδοτος Hēródotos). Tako Herodot u svojoj „Historiji“ (Ἱστορίαι) pod pojmom Illyriói podrazumijeva dosta širok etnografski pojam. Za njega su Iliri svi narodi koji žive od sjevera Jadranskog mora do epirske granice. Čak i Venete, koji se ne mogu smatrati Ilirima, ubraja u taj etnički kompleks.54 Pored Veneta, za njega su Iliri i narodi središnje Dalmacije i stanovništvo koje je naseljavalo krajeve oko rijeke Angos (Zapadna Morava). Za rijeku Angos podvlači da je u zemlji Autarijata.55 Također po imenu prepoznaje i Enhelejce u središnjoj Albaniji. Herodot navodi proročanstvo iz Delfa koje se trebalo primijeniti na vojsku Enhelejaca zbog toga što su primili Kadmejce koji su bili istjerani iz Beotije. Historičar, koji nije znao odvojiti mitsko od stvarnog, daje aluziju da je taj događaj iz mitologije našao odraz u grčko - perzijskim ratovima.56 Stiče se dojam da se Herodotovo pisanje o Ilirima uglavnom zasniva na svjedočanstvima trgovaca i mornara koji nisu bili dovoljno obrazovani da bi mogli jasno razlikovati Ilire od njihovih susjeda zapadnobalkanskog porijekla. To bi se moglo reći i za Tukidida (Θουκυδίδης) koji je informacije o krajevima zapadnim od delfskog proročišta prikupio iz zapažanja trgovaca koji su pomorskim putevima dolazili do Korkire, Apolonije ili Epidamna. Također, Tukidid je prikupljao i zapažanja atenskih vojnika koji su ratovali u tim krajevima tokom 429. - 426. god. p. n. e.57 U njegovoj „Historiji Peloponeskog rata“58 vidi se da taj obrazovani Atenjanin na stanovništvo u zaleđu Epidamna i Apolonije gleda kao na barbare koji žive u selima i podijeljeni su na ethne. One, ethne, su obično objedinjavale više seoskih zajednica, te su stupale u 54 Herodot, I, 196.55 Herodot, IV, 49.56 Herodot, V, 61.57 Puno detaljnije i pouzdanije podatke Tukidid donosi o Trakiji odakle je njegov otac Olor bio doseljenik. Za razliku od Epira i Ilirije o kojima piše na osnovu tuđih sjećanja i bilješki, o Trakiji je pisao iz ličnog iskustva. Tukidid je osme godine Peloponeskog rata bio protjeran iz Atine, te je jedno vrijeme tokom progonstva boravio u Trakiji. 58 Originalni naziv djela je „Ἱστορίαι“ (Historija), ali danas je općenito prihvaćen naslov „Historija Peloponeskog rata“.

39


međusobna savezništva formirajući koine poput Mološana, Haonaca ili Tesproćana.59 Unutar spomenutih koina vjerovatno su ulazile i neke ilirske ethne. Mološane i Epirane Tukidid naziva „nekadašnjim Grcima“ koji su se sa svojim barbarskim susjedima odali gusarstvu.60 Spominje i Taulante za koje kaže da su susjedi Epidamna, te za njih podvlači da su ilirski narod (ethnos). Taulanti su bili na strani oligarhije u građanskom ratu, u kome je demos uspio da otjera vladajuće oligarhe. O tome svjedoči, pored Tukidida i Diodor Sicilijanski.61 Podatak je to koji pokazuje da su Taulanti igrali značajnu ulogu u historiji Epidamnosa, ne samo kao njegovi susjedi već i kao dio njegovog stanovništva. Kao dokaz za pretpostavku da su Iliri živjeli skupa sa Grcima u Epidamnu može poslužiti i priča koju je zabilježio Aristotel u IV stoljeću p. n. e. U Epidamnu je neki visokopozicionirani čovjek nametnuo porez ocu svoje snahe koji nije imao građanska prava, a „oštećeni“ je osnovao stranku svih stanovnika Epidamna koji su bili lišeni građanskih prava.62 Iz ove, na prvi pogled, beznačajne anegdote doznaje se mnogo. Najprije da su postojali miješani brakovi između kolonista i domaćeg stanovništva, te da je procenat ilirskog stanovništva u Epidamnu bio relativno velik, toliko da je moglo protiviti se vlastodršcima i osnivati stranke. Osnivanje stranke ukazuje da domaće stanovništvo nije bilo porobljeno, jer robovi se nisu na ovaj način borili za svoja prava.63 Kada je demos nekoliko godina prije zvaničnog početka Peloponeskog rata otjerao moćnike (dynastoi) oni su se udružili sa Taulantima koji žive u okolici i napali Epidamno.64 Kasnije su se u ovaj lokalni sukob umiješali 59 U nauci je različito definisan termin ethnos (ἔθνος) i stoga u jednom dijelu literature se prevodi kao pleme, dok veći dio savremene historiografije tretira taj pojam kao narod (naprimjer anglo - saksonska historiografija taj pojam izjednačava sa rječju people, a ne tribe). Za ethne Mološana, Haonaca ili Tesproćana Grci su smatrali da su barbarske, jer ti narodi nisu živjeli u polisima (πολις) već u neutvrđenim selima, jeli su nekuhanu hranu i znali su jako malo o vinovoj lozi. Treba imati, ipak, u vidu da se stanovništvo tih područja u V stoljeću p. n. e. najviše bavilo stočarstvom, a toj djelatnosti odgovara mala gustoća naseljenosti. Kasniji nastanak gradova može se pripisati učestalijem demografskom prirastu koji je popraćen učestalijim sjedilačkim životom jednog dijela stanovništva. Na taj način počele su se stvarati urbane aglomeracije koje su istovremeno trgovačka, religijska i administrativna središta i fortifikacijski objekti. To se može vidjeti na primjeru gradova Antigonije i Bilisa. Zanimljivo je da su žene imale bolji položaj u ovim zajednicama nego u uzoru svih grčkih polisa - Atine. 60 Tukidid, I, 5 - 6.61 Diodor, XII, 30.62 Aristotel, Politika, V, 4, 7.63 Aristotel je također zabilježio da je filarhe, karakteristične za dorske apoikije, na čelu Epidamnosa zamjenilo vijeće – bule. Struktura tog vijeća nije poznata, ali ne treba odbaciti mogućnost da je u njegov sastav ulazilo i domaće stanovništvo. Ove promjene se dovode u vezu sa građanskim ratom iz 437. - 432. god. p. n. e.64 Cabanes, 2002, 31.

HISTORIJA ILIRA

40

Korkira i Korint, a Iliri su bili na strani Korinćana u njihovom sukobu sa Korkiranima oko Epidamna.65 U historiografiji je taj sukob okarakterisan kao jedan od ključnih povoda koji su dvije zaraćene strane, atenska Arha i spartanski Peloponeski savez, iskoristili kako bi započeli višedecenijski, Peloponeski rat. Sporadični podaci o Ilirima mogu se dobiti i analizom dijelova Tukididovog djela koji se odnose na Makedoniju, Trakiju i Epir. Za izučavanje historije Ilira posebnu važnost ima najraniji preživjeli putopis koji se može naći u geografskom traktatu „Periplus“ (Περίπλους)66 čije se autorstvo pogrešno, još u antici, pripisivalo Skilaksu iz Karijadne, te se iz tog razloga danas u nauci njegov pisac naziva Lažnim Skilaksom (Pseudo – Skilaks).67 Djelo je nastalo u IV stoljeću stare ere i opisuje plovidbu morem uz obale Mediterana, počevši od Heraklovih stubova, pa preko istočnih obala pirinejskog poluostrva, preko zemlje Ligura i ostalih italskih naroda, zatim opisuje narode na zapadnoj i istočnoj obali Jadrana i na kraju dolazi do Helade.68 Jadransko putovanje počinje u XIV poglavlju i završava se u XXVII poglavlju. Ta poglavlja sadrže širok spektar geografskih i etnografskih podataka koji se odnose na ilirske narode / politije / plemena i njihove susjede. Treba naglasiti da unutar „Periplusa“ ima puno iskrivljenja u poređenju sa originalnim tekstom, te da i unutar naučne zajednice postoji veliki broj različitih tumačenja ovog izvora.69

Prema Pseudo – Skilaksu sjeverna granica Ilira bila je rijeka Katarbates (Krka) iza koje su bili nastanjeni Liburni, Histri i (V)eneti. Te narode on ne navodi kao Ilire, što potvrđuje stav savremene arheologije i historiografije da Liburni i Histri, iako imaju sličnosti sa Ilirima, ne mogu se ubrojati u tu etničku skupinu. Prema ovom izvoru južna granica prostora koji su naseljavali Iliri je bila Haonija, koja je nasuprot Korkire (Krfa), odnosno to je prostor Epira.70 Ilirski narodi koji se spominju u 65 Tukidid, I, 24 - 26.66 Grčka složenica „Periplus“ u nešto slobodnijem prijevodu na bosanski jezik može se označiti kao „Opis obalnog puta“. Sastoji se od dvije riječi περί što znači oko, okolo i πλέω koja se odnosi na plovidbu.67 Skilaks iz Karijadne je bio grčki istraživač iz VI st. p. n. e. za kojeg se smatra da je prvi oplavio Zapad. Prema Herodotu, Skilaks je bio u službi perzijskog cara Darija I, te je oko 515. god. p. n. e. oplovio Indijski okean i istraživao rijeku Indus. Mnogi detalji u traktatu kao i metodološka analiza pokazali su da je „Periplus“ cijelo jedno stoljeće mlađi od vremena kada je živio Skilaks iz Karijadne.68 Suić, 1953, 111.69 Ubacivanjem brojnih glosa tokom vremena stvorene su razne zabune u tekstu, pa je zbog pokušaja naučnika da filtriraju tekst nastalo mnogo različitih prijevoda što je u konačnici rezultiralo različitim tumačenjima podataka. Zbog toga su naučnici često dolazili do potpuno oprečnih zaključaka (Kaljanac, 2009, 37 - 38.)70 Pseudo - Skilaks, poglavlje 22 : „Poslije Liburna dolaze ilrski narodi. Iliri nastanjuju morsku obalu sve do Haonije, koja leži nasuprot Korkire, Alkinejeva otoka“.

41


„Periplusu“ su: Hierastamni, Bulini, Hili, Nesti, Mani, Autarijati, Enhelejci, Taulanti i Atintani. Hili, Bulini i Hierastamni u najranijem razdoblju nisu pripadali „Ilirima u užem smislu“, što se vidi iz mitološke građe, tako da se ilirsko ime širilo postepeno od juga ka sjeveru, sve do rijeke Krke.71 Njih iz ilirske etničke skupine isključuje dva stoljeća kasnije Pseudo – Skimnos u svom geografskom traktatu „Periegesis“ (Περιήγησις)72, tako da ilirski krajevi počinju oko Šibenika, a ne nakon rijeke Krke kako to Pseudo - Skilaks čini. Treba imati u vidu da antički pisci nemaju jedinstven stav kada nastoje definirati prostor koji su naseljavali Iliri. Tako, naprimjer, za razliku od Pseudo – Skilaksa i Pseudo – Skimnosa, otac geografije Eratosten (Ἐρατοσθένης) pomakao je granicu Ilira sjeverozapadno do Neretve, ali je isključio Neste koji su živjeli oko rijeke Nestos (Cetina). Od 200. god. p. n. e. pojam „Ilirija“ je počeo označavati samo kraljevstvo na južnom Jadranu.73 Kasnije proširenje Ilirije nastalo je nakon rimskih osvajanja, kada se rimska provincija Illyricum početkom prvog stoljeća nove ere prostirala između Jadrana i Dunava. To se može zaključiti iz Apijanovog opisa prostora koji naseljavaju Iliri, opisa zabilježenog u Ilirikama (Illyrike). Zbog velikog broja glosa (umetaka) u tekst „Periplusa“ postoji jedna pretpostavka da su Bulini greškom stavljeni na sjever, te da su greškom sa područja Apolonije dospjeli na Hilički poluotok. Njihovu prvobitnu teritoriju treba tražiti u dolini rijeke Aous (Vojuše), a ne u današnjoj Dalmaciji.74 Ta pretpostavka se temelji na pisanju rimskih historičara Livija i Plinija Starijeg, koji su taj narod locirali u blizini Apolonije.75 Druga je pretpostavka da etnonim Bulini potječe od toponima Bulinija koje se nalazilo u blizini današnjeg Šibenika prema rimskom itinerariju, Tabuli Peutingeriani.76 Za Hile, Pseudo - Skilaks kaže da „zauzimaju poluotok manji od Peloponeza“. To je vjerovatno poluotok južno od Šibenika kako ga je opisao i Apolonije u „Argonautici“. O Bulinima su pisali još Timej, Eratosten, Tukidid, Pseudo – Skimnos, te Plinije Stariji. Podaci koje o njima donose antički pisci u dijapazonu dužem od pola milenija pokazatelj je da su oni odigrali značajnu ulogu u vezama grčkih kolonizatora sa ilirskim kopnom. Hilički poluotok također se dovodi u vezu sa rtom junaka Diomeda o kome je detaljnije

71 Kaljanac, 2009, 40.72 Njemački klasični filolog August Meineke je tako nazvao nepoznatog autora geografskog traktata Περιήγησις iz drugog stoljeća stare ere, jer ga njegov rad podsjetio na rad grčkog geografa Skimnosa sa Hiosa. Unutarnja i vanjska kritika izvora je dokazala da je djelo nastalo u drugom stoljeću stare ere.73 Wilkes, 2001, 109.74 Kaljanac, 2009, 44.75 Plinije Stariji, III, 145; Livije, XXXVI, 7.76 Wilkes, 2001, 112.

HISTORIJA ILIRA

42

pisao Plinije Stariji u prvom stoljeću nove ere. Hili su u etničkom smislu interesantni jer njihovo porijeklo je duboko ukorijenjeno u grčku mitologiju, te nakon Enhelejaca najviše su zastupljeni u starogrčkom folkloru. To bi mogao biti nagovještaj njihove etničke povezanosti sa najranijim grčkim kolonizatorima, iako autor „Periplusa“ jasno naglašava da su ilirski narod, što su nesumnjivo i bili u vrijeme nastanka tog geografskog djela. Prema tekstu „Periplusa“ tri male ilirske etničke zajednice Bulini, Hierastamni i Hili su naseljavali mali dio obale između rijeka Katarbates (Krke)77 i Neste (Cetine).78 Njihove sjeverne susjede Liburne, Pseudo – Skilaks je locirao na sjeveroistočni Jadran, između Istre i Krke. Inače su antički historičari o Liburnima sačuvali sjećanje na liburnsku dominaciju (talasokratiju, θαλασσοκρατία) širim područjem jadranskog mora. Pseudo – Skilaksov savremenik Teopomp (Θεόπομπος) je njima pripisivao osnivanje Adrije, grada po kome je Jadransko more dobilo ime. Rimski historičar Plinije Stariji je zabilježio predaju Picena prema kojoj je luka Truentum bila posljednje uporište Liburna u Italiji odakle su ih otjerali Umbri.79 Sudeći prema jednoj činjenici koju donosi Strabon u svojoj „Geografiji“ Liburni su čak u osmom stoljeću stare ere imali uporišta i u Jonskom moru. Naime, korinski bakhijad Hersikrates je prema Strabonu i njegovim izvorima, 734. godine p. n. e. uspio protjerati Liburne sa Corcyre (Krfa).80 Ovo je najstariji historiografski zapis o sukobu Grka i naroda istočne jadranske obale. Iz „Periplusa“ se vidi da Liburni za Grke predstavlju i određeni sociološki fenomen, jer tim narodom su vladale žene koje su živjele u divljem braku sa svim muškarcima unutar svoje zajednice, bez da su u obzir uzimale socijalni položaj svog partnera. Moguće je da ovaj opis implicira na ostatke matrijarhata, što može povezati etnogenezu Liburna sa autohtonim neolitskim stanovništvom Balkana. Južno od Bulina, Hierastamna i Hila, kako to navodi Pseudo – Skilaks, živjeli su Nesti koji su naseljavali prostor oko rijeke Nesta (lat. Nestum), a koja se na osnovu kasnijih izvora može izjednačiti sa Cetinom. Oni su zauzimali obalu i zaleđe oko rijeke Cetine sve do rijeke Neretve (Narona) čiji je donji tok teritorijalno pripadao ilirskom narodu Manijcima. Po njima se uski zaljev koji se oblikuje između obale i poluotoka Pelješca 77 Krka je u rimskom razdoblju bila poznata pod imenom Titius.78 U kasnijem historijskom razdoblju taj teritorij su uglavnom naseljavali Delmati. Moguća veza između Bulina, Hierastamna i Hila i tog najbrojnijeg zapadnobalkanskog naroda u nauci još uvijek predstavlja samo hipotezu.79 Plinije, III, 112: „ ... Iungetur his sexta regio Umbriam conplexa agrumque Gallicum citra Ariminum. ab Ancona Gallica ora incipit Togatae Galliae cognomine. Siculi et Liburni plurima eius tractus tenuere, in primis Palmensem, Praetutianum Hadrianumque agrum. Umbri eos expulere, hos Etruria, hanc Galli. Umbrorum gens antiquissima Italiae existimatur, ut quos Ombrios a Graecis putent dictos, quod in Inundatione terrarum imbribus superfuissent.“80 Strabon, VI, 269.

43


zvao Manijskim. Za njih Pseudo – Skilaks jasno naglašava da su „po rasi Iliri“.81 Također i za Autarijate, koje spominje u istom, XXIV poglavlju, naglašava da je to „jedan ilirski narod“. Na osnovu podataka koje daje ovaj izvor iz četvrtog stoljeća prije nove ere jasno se uočava da je rijeka Neretva bila komunikacijska veza primorja sa unutrašnjosti. Poglavlje XXIV je dosta prošireno i prerađivano u kasnijem periodu što se vidi u navođenju podatka da rijeka Neretva teče iz velikog jezera. Iako su postojali pokušaji u nauci da se to jezero locira kao Hutovo Blato ili Mostarsko Blato, danas preovladava mišljenje da se taj podatak odnosi na Skadarsko jezero.82 To je najveće jezero Balkanskog poluostrva i to je podatak koji je vjerovatno znao i mogući kasniji obrađivač i kompilator „Periplusa“. Iz tog jezera izvire rijeka Bojana (Barbbana) koju ne spominje niti jedan grčki pisac jer su je klasični historičari izjednačili sa njenom pritokom Drimom (grčki Arion, latinski Drillon).83 Kako rijeka Neretva ne ističe niti iz jednog jezera, a Autarijati koji se spominju u tekstu zaista su imalu jugoistočnu granicu uz Skadarsko jezero nameće se kao logično rješenje da se pod pojmom „velikog jezera“ krije Skadarsko jezero.84 Daljnji tekst „Periplusa“ također se odnosi na prostor današnje Crne Gore. “Periplus“ pripisuje da su na prostoru Buthoe (Budva) i Rhizona (Kotorski zaljev) živjeli Enhelejci. Navedena je i stijena Kadma i Harmonije u bilizni Rhizona što se temelji na mitskoj priči kako su se tu mitski supružnici pretvorili u zmije.85 Središte njihove teritorije je moglo biti u blizini Lihnidskog jezera (Ohridsko jezero), koje se nalazi na značajnoj raskrsnici puteva i povezuje kontinentalni dio Balkana sa egejskim bazenom. Drugi razlog zašto se Enhelejci povezuju sa tim jezerom jeste što je ono bogato raznim vrstama riba pa i zmijolikim jeguljama koje su bile totemske životinje za Enhelejce, jer se prema grčkoj mitologiji Enhelejci nazivaju „ljudima jeguljama“. Kao njihove južne susjede Pseudo – Skilaks navodi Taulante naglašavajući da je grčki grad Epidamno 81 Pseudo - Skilaks, poglavlje 24 : „Poslije Nesta je rijeka Naron. Prolaz u tjesnace rijeke je nesmetan. Doista troveslarke i teretni brodovi plove sve do trgovačkog naselja koje leži sjeverno osamdeset stadija od mora. Narod koji živi tamo su Mani, koji su po rasi Iliri. U unutrašnjosti, nalazi se veliko jezero, koje se prostire od trgovačkog naselja sve do Autarijata, a to je jedan ilirski narod. Rijeka Naron teče dalje iz tog jezera. Od Narona do rijeke Arion je dan putovanja “.82 Skadarsko jezero kao „veliko jezero iz kojeg teče rijeka Naron“ u svojim radovima su prepoznavali Suić, Papazoglu, Wilkes i drugi. 83 Kao posebnu rijeku prepoznavali su je jedino Livije i Vibije Sekvestar.84 Da je autarijatska jugoistočna granica bila oko Skadarskog jezera potvrđuje i Strabon koji kaže da su Autarijati i Dardanci bili susjedi (Strabon, VII, 318), te on tvrdi da se istočno od rijeke Drilon nalazila Dardanija (Strabon, VII, 316),85 Arthur Evans u XIX stoljeću zabilježio je da su mu stanovnici Cavtata i Konavla 1875. godine pokazivali „Eskulapovu pećinu“ gdje su se Kadmo i Harmonija pretvorili u zmije. Zanimljivo je koliko se dugo ova tradicija zadržala u tom dijelu Balkana.

HISTORIJA ILIRA

44

(Ἐπίδαμνος, lat. Dyrrachium), koji se nalazio na mjestu današnjeg Drača u Albaniji, na njihovoj teritoriji. Prema Apijanu, upravo su Taulanti odigrali značajnu ulogu u osnivanju te korintske apoikije jer su otjerali Liburne koji su gusarili u tom dijelu jonskog mora. Njihovu naseljenost oko Epidamna potvrđuje i Tukidid u opisivanju povoda Peloponeskog rata. Teritorija ovog ilirskog naroda može se precizirati između rijeke Mati (Mathis) i Škumbi (Genusus) u periodu Agronove države, dok su u ranijem historijskom razdoblju vjerovatno zauzimali širi teritorij, od Vojuše (Aous) do Drima (Drillon). Taulanti se ubrajuju među narode koji su najviše obilježili ilirsku historiju, te su tako našli svoje mjesto u brojnim radovima klasičnih historičara poput Tukidida, Polibija, Diodora Sicilijanskog, Tita Livija, Plinija Starijeg, Apijana i drugih. Njihovo ime se veže za lastavice, tako da bi Taulanti u slobodnom prevodu bili „narod lastavica“. Kao najjužniji ilirski narod Pseudo – Skilaks spominje Atintane. Porijeklo ovog naroda još uvijek u nauci nije riješeno jer ih Tukidid povezuje sa Mološanima odnosno Epiranima.86

Uporedno sa etnografskim podacima u „Periplusu“ Pseudo – Skilaks daje i veliki broj topografskih i hidrografskih podataka. Spominje rijeku Ister (Dunav), te za razliku od Apolonija Rođanina zna da ta rijeka utiče u Pontus Euxinus (Crno more). Na liburnskoj teritoriji navodi iskrivljeni popis imena gradova poput Liasa, Idassa, Attienitesa i drugih. U „Periplusu“ su svoje mjesto našli i otoci koji su razmješteni uz ilirsku obalu: Proteja, Krateja, Olint (mogu se izjednačiti sa srednjedalmatinskim otocima – Čiovom, Bračom, Šoltom), Faros i Issa (Hvar i Vis, za koje jasno podvlači da se na njima nalaze grčki gradovi), Melita (Mljet), Korkira Melaina (Korčula), Korkira (Krf). U XXII poglavlju se spominje Herakleja, grčka kolonija za koju se zna da se nalazila na jadranskoj obali zahvaljujući numizmatičkim nalazima iako njena tačna lokacija još uvijek nije u potpunosti utvrđena. Najbliži savremenik Pseudo – Skilaksa bio je grčki orator, retoričar i historičar Teopomp iz Hijosa (Θεόπομπος) čija su djela fragmentarno sačuvana. U svojim djelima citiraju ga drugi grčki historičari poput Ateneja i Stefana Bizantinca. Teopomp je za razliku od Pseudo – Skilaksa, izašao iz okvira historijske geografije opisujući vojne i političke događaje. U svojim „Filipikama“ (Φιλιππικοί ) govori o ratovima Ilira protiv Filipa II Makedonskog.87 U historiografiji preovladava mišljenje da je Teopomp prvi historičar koji je pisao o kralju Bardileju / Bardilisu (Βάρδυλις, Βάρδυλλις), osnivaču prvog Ilirskog kraljevstva. Za Bardileja, Teopomp, ali i Polibije, 86 Neki naučnici smaraju da su postojale dvije skupine istog imena, jedna u Epiru, druga u Iliriji (Wilkes, 2001, 109).87 Teopompove „Filipike“ su izgubljene, a njih citira Atenej u svom djelu „Gozba sofista“ (Δειπνοσοφισταί), nastalom krajem drugog ili početkom trećeg stoljeća nove ere.

45


Diodor, Plutarh i Tit Livije naglašavaju da je imao titulu kralja Ilira (βασιλιάς Βάρδυλλις μετέτρεψε την Ιλλυρία, lllyriorum rex). Moguće je da je Teopompovo pisanje poslužilo kao izvor kasnijim historičarima budući da je on, za razliku od njih, bio Bardilejev savremenik. Ovaj historičar iz IV stoljeća p. n. e., prema svjedočenju koje prenosi Atenej (Ἀθήναιος Nαυκρατίτης) u drugoj knjizi „Filipika“, zabilježio je anegdotu koja se u nauci smatra najstarijim dokazom keltsko - ilirskih sukoba. Prema toj priči Iliri su bili poznati po svojoj neumjerenosti u hrani i piću što su Kelti iskoristili tako što su naredili svojim vojnicima da pripreme ukusnu hranu u svojim šatorima i onda da joj dodaju neku vrstu trave koja ima moć da isprazni i očisti crijeva. Iliri su nasjeli na zamku te su ih Kelti lako porobili, dok su se drugi sami zbog bolova bacali u rijeku.88 Navedena priča se može okarakterisati kao težnja da se dokaže navodna općeilirska nekontrolisana sklonost ka hedonizmu. Budući da Teopomp u drugoj knjizi „Filipika“ govori o ilirskim ratovima Filipa II 359. / 358. god. p. n. e., smatra se da se sukob između Ilira i Kelta dogodio te godine ili malo ranije.89 Svakako da treba imati u vidu da je pišući o makedonsko - ilirskim ratovima Teopomp, želeći da naglasi ilirsku nekontrolisanost u hrani i piću, mogao opisati i događaje starije ili mlađe nekoliko decenija prije vladavine Filipa II.

Polijen u svom djelu „Varke“ (Strategemata) kao Ilire koje su nadmudrili Kelti je naveo Autarijate, dok se za Ateneja, ipak, ne može reći da je ovu anegdotu pripisao Ardijejcima iako se to često navodi u historiografiji. Zapravo, Atenej je samo na dio teksta u kojem je govorio o Ardijejcima dodao ovu priču koja je općeg karaktera za ilirske narode.90 Teopomp je u „Filipikama“ zabilježio i podatak da su „Ardijejci imali tristo hiljada prospelata koji su slični helotima“.91 Porijeklo tih zavisnih seljaka u tekstu izvora nije naznačeno, ali izraz heloti mogao bi biti pokazatelj da se radi o stanovništvu koje je pripadalo nekom od strane Autarijata poraženih naroda. Vezano za društveno uređenje Ilira Atenej je zabilježio i podatak koji je preuzeo od Agatarhida da „Dardanci posjeduju brojne robove (duloi), neki hiljadu, a neki i više... u vrijeme mira neki od tih duloi obrađuju zemlju, a u vrijeme rata su raspoređeni po borbenim jednicama i imaju svoje gospodare za vođe“.92 Iz ovog podatka se može zaključiti da su Dardanci imali zavisno seljaštvo koje, za razliku od helota, nije bilo u vlasništvu države, već su ti zavisni seljaci pripadali pojedničnim gospodarima.88 Teopompov citiran : Atenej, Gozba sofista X, 443.89 Papazoglu, 1969, 82.90 Papazoglu, 1992 - 1997, 101.; Mesihović, 2014, 107.91 Atenej,Gozba sofista, X, 443 (Teopomp fr. 39. 40).92 Atenej,Gozba sofista, VI, 272.

HISTORIJA ILIRA

46

Bardilej nije jedini ilirski vladar čije je ime Teopomp zabilježio. Naime, on je napisao da je Jonsko more dobilo svoje ime po nekom čovjeku iz Isse (Visa) koji je tu nekad vladao i koji je bio rodom Ilir. Teopomp dovodi Jonija u vezu sa Adrijasom koji je bio osnivač grada Adrije, eponima po kojem je Jadransko more dobilo ime.93 Iako je Jonije već u IV stoljeću p. n. e., kada piše Teopomp, smatran legendarnim vladarem, arheološki nalazi su potvrdili njegovo postojanje. Issa je u prvoj polovini IV stoljeća p. n. e. kovala novac sa likom Jonija na aversu i delfina na reversu. Još jedan dokaz koji ide u prilog Teopompovom pisanju jeste epigrafski spomenik pronađen 1892. godine na Visu na kome je uklesan tekst koji svjedoči da je Issa Jonijev otok. Teopompovu vijest o Joniju je zabilježio Strabon, a spominje je i Likofron, grčki književnik i filolog. Pitanje Jonijevog vladanja u nauci je još uvijek neodgovoreno. Nije u potpunosti otklonjena dilema da li je Jonije bio heroj, dinast ili čak neki Issejski magistrat iz vremena grčke kolonizacije.94 Ukoliko je Jonije bio stvarni, a ne mitski vladar, prostor kojim je vladao teško se može precizirati, jer Teopomp nije dobro poznavao prostor Jadranskog mora. Tako naprimjer navodi vjerovanje da je postojao kanal između vrha Jadrana i Crnog Mora, a što je kasnije citirao i Pseudo – Skimnos. Strabon prenosi da je Teopomp zabilježio da se na rijeci Naron prodaje roba sa Hiosa i Tasosa što ukazuje na pretpostavku da se emporij na ušću Neretve počeo razvijati dosta rano i da se na njemu razmjenjivala i roba iz unutrašnjosti što je moglo navesti Grke na pogrešan zaključak da se Dunav ulijeva u Jadransko more. Kao što su Teopompu ilirsko – makedonski sukobi bili povod da u svojim „Filipikama“ piše o Ilirima, tako i Polibije (Πολύβιος) poklanja pažnju Ilirima zbog gusarenja koje je dovelo do prvog ilirsko - rimskog rata. Ipak, bilo bi pogrešno reći da Polibije ne poklanja pažnju i događajima iz ilirske historije koji su stariji od Agronove dinastije. U njegovoj „Historiji“ (Ἱστορίαι) mogu se primijetiti njegovi lični, politički stavovi. Tako čitajući Polibijev tekst on indirektno pokazuje da smatra da Grčka prestaje zapadnije od Delfa.95 Time Polibije želi potvrditi helenski legitimitet Arkadskog saveza, čiji je on član, u odnosu na barbarski Etolski savez.96 Za njega nakon Delfa počinje barbarski svijet naseljen narodima različitog porijekla. 93 Novak, 1961, 168.94 Rendić - Miočević, 1989, 80.95 Polibije prenosi da je makedonski kralj Filip V (221. – 179. god. p. n. e.) tokom pregovora u Nikeji rekao: „Etolci većinom nisu Grci. A krajevi koje naseljavaju Agrejci, Apodati Amfilošani nisu grčki. Znači li to onda da mi ih prepuštate?“(Polibije, XVIII, 15). Pitanje je postavljeno Helenskom savezu sa ciljem kako bi Filip V dokazao svoj legitimitet nad tim krajevima. 96 Godine 220. p. n. e. Arkadski savez je ušao u sukob protiv Etolskog saveza. Taj sukob je u historiji poznat kao Drugi saveznički rat i na strani Arkadskog saveza bio je makedonski kralj Filip V.

47


U svojoj „Historiji“ Polibije spominje ilirskog kralja Bardileja za kojeg kaže da je poput tračkog kralja Kerzebleta stekao svoju vlast (dynasteia). Historijski gledano, to bi značilo da je Bardilej osnivač dinastije koji je uspio Ilirima97 nametnuti određeni oblik državnosti. Iliri kojim je Bardilej vladao bili su Dasareti, a oni su prema Polibiju imali više gradova – Antipatriju, Krizondij, Gertunt i Kreonij.98 Treba imati u vidu da Dasarete antički pisci više posmatraju kao skupinu manjih ilirskih naroda koji naseljavaju prostor između Osuma i Devola, a ne kao jednu etničku cjelinu. Vidljivo je to na primjeru Tita Livija i Ptolemeja koji među desaretske narode ubraju i Piruste.99 Polibije spominje lokalitet Ekhelania na širem prostoru oko Ohridskog jezera, dok Strabon govori o Enkhelanai koji se nazivaju i Sesarethioi.100 Neki historičari smatraju da poistovjećivanje Enhelejaca i Desareta možda može objasniti šutnju helenističkih pisaca koji više nisu govorili o tom narodu.101 Zabilježio je Polibije da su posljednji dani života Antigona III Dosona (229. – 221. god. p. n. e.) bili obilježeni borbama sa Ilirima. Spomenuti historičar je zapisao da su Antigonu u vrijeme njegovog boravka u Grčkoj, nakon pobjede nad Spartancima u bici kod Selasije 222. god. p. n. e., stigle vijesti da su Iliri upali u Makedoniju. Makedonski kralj, kada se vratio, zatekao je Ilire u svojoj zemlji i pobijedio ih je u bici. Međutim, ta bitka je za Antigona III Dosona u konačnici bila fatalna. Naime, prema onome kako piše Polibije, on se toliko naprezao u dovikivanju ohrabrenja svojim vojnicima da su mu pukli krvni sudovi i smrtno se razbolio.102 Polibije nije precizirao o kojem ilirskom narodu je u ovom slučaju konkretno riječ. U nauci su se često Iliri, koji su ratovali sa Antigonom III Dosonom, izjednačavali sa Dardancima. Odgovor na pitanje zbog čega Dardance pojedini historičari vide kao glavne Antigonove neprijatelje među ilirskim narodima nudi izvorna građa. Pisana vrela poput Polibija, Pompeja Troga i Justina spominju upravo Dardance kao najveće neprijatelje među Ilirima, Filipa V Makedonskog, nasljednika Antigona III Dosona.103 Justin je opisujući te sukobe zabilježio: „Dardanci i ostali susjedni narodi koji su gajili, tako reći 97 Treba voditi računa da se pojam Iliri u ovom slučaju odnosi na srednjebalkanske narode, a ne Ilire kao etničku skupinu općenito.98 Polibije, V, 108.99 Tit Livije, XLV, 26, 13; Ptolemej, II, 16. 100 Polibije, V, 108, 8 ; Strabon, VII,7, 326. 101 Cabanes, 2002, 35. 102 Polibije, II, 70.103 Sukobi Dardanaca sa makedonskom državom u vrijeme vladavine Filipa V zabilježeni

su u Justinovom djelu „Historiarum Philippicarum libri XLIV“ gdje on fragmentarno iznosi podatke koje je zabilježio historičar Pompej Trog u knjizi „Historiae Philippicae et totius mundi origines et terrae situs“. Pompej Trog je historičar koji je živio u vrijeme Augustove vladavine, dok Justin pripada historičarima kasnog principata.

HISTORIJA ILIRA

48

besmrtnu mržnju prema makedonskim kraljevima, s prezirom se odnoseći prema Filipovoj mladosti, neprestano su ga izazivali.“104 U ljeto 219. godine p. n. e. dok se Filip V nalazio u Arkadiji do njega su došle vijesti da su Dardanci napali Makedoniju, a Polibije opisuje na slijedeći način njegov povratak: „Kada je stigao u Makedoniju, u Pelu, Dardanci, saznavši od nekih odbjeglih Tračana za njegov dolazak, preplašiše se odmah zaustaviše pohod iako su bili već nadomak Makedonije. Filip pak kad je čuo da su se Dardanci predomislili, otpusti svoje Makedonce kući na jesenju berbu voćaka, a sam krenu u Tesaliju i ostatak ljeta provede u Larisi.“105 Međutim, ovako detaljan Polibijev izvještaj o Dardancima pokazuje da je on ovaj narod poznavao po njegovom individualnom imenu te, ipak, ne treba odbaciti mogućnost da Iliri koji su ratovali protiv Antigona III Dosona, ipak, nisu Dardanci već da je u pitanju više ilirskih naroda koje Polibije prepoznaje pod skupnim etničkim imenom Iliri. Ova sumnja je opravdana naročito ako se ima u vidu da je između sukoba Ilira sa Dosonom i namjere Dardanaca da napadnu Filipa V prošlo svega tri godine. Polibije je hronološki gledano najbliži savremenik tih događaja, pa bi bilo neobično da u tako kratkom vremenskom roku Dardance koje poznaje izjednači sa općeilirskim imenom. Kao izvor, Polibije je važan jer se kroz njegovo pisanje vidi koliko je Filipu V sukob sa Dardancima bio važan, jer je obustavio važne ratne pregovore u Arkadiji samo na vijest da Dardanci spremaju napad na Makedoniju. Dardanci očigledno nisu bili spremni na otvoreni sukob sa makedonskom vojskom, već su čekali da Filip V ode na jug kako bi krenuli u pljačkaške pohode. Svjestan te činjenice bio je i makedonski kralj, pa je prije nego što je krenuo 217. god. p. n. e. u ratove protiv Etolaca i Epirana odlučio da utvrdi sjevernu granicu. Taj podatak je također zabilježio Polibije: „Kralj Filip osvoji Bilazoru, najveći grad Peonije, veoma zgodno postavljen na ulazima iz Dardanije u Makedoniju i ovim poduhvatom se takoreći oslobodio dardanskog straha. Jer Dardancima nije bilo lako da provale u Makedoniju sve dotle dok je Filip držao pristup kroz pomenuti grad.“ 106 U ljeto 209. god. p. n. e. Dardanci su prema Tit Liviju (Titus Livius) doprli do Argejskih polja, što znači da su dosta duboko prodrli u Makedoniju.107 Justin je naveo da su Dardanci tada odveli u ropstvo 20 000 Makedonaca i da je Filip V morao napustiti ratovanje sa Rimljanima kako bi branio svoje kraljevstvo. Iz Justinovog svjedočenja ne može se zaključiti da li je došlo do tog sukoba ili ne.108 Najznačajnije podatke koji se odnose

104 Justin, XXIX, 1, 10.105 Polibije, IV, 66.106 Polibije, V, 97.107 Tit Livije, XXVII, 32, 10 – 33.108 Justin, XXIX, 4, 5.

49


na Dardance kao saveznike Rimljana u ratovima protiv Filipa V, ipak, daje Tit Livije, dok Polibije zanemaruje tu problematiku i svoju pažnju usmjerava na Agronovu ilirsku državu. Kao rimski podanik on svoju pažnju koncentriše na rimsku intervenciju u Iliriji, a svoj opis počinje na slijedeći način: „Kralj Ilira, Agron, koji bijaše sin Pleuratov, imao je na zemlji i na moru značajniju vojnu silu, nego bilo koji od onih koji prije njega vladaše Ilirima.“109 Ovaj podatak govori da Agron nije homo novus već naslijednik koji je uspio proširiti vlast naslijeđenu od predaka. U historiografiji su postojali pokušaji da se Pleurat, Agronov otac, izjednači sa Pleuratom koji se borio protiv Filipa II 345. / 344. god. p. n. e.. Kontinuitet prvog ilirskog kraljevstva, čiji su vladari uglavnom ratovali protiv Makedonaca i Agronove dinastije je teško dokaziv. Čini se da je Agronovo kraljevstvo zapravo raslo u sjeni sukoba na istoku, polako izrastajući u vojno - političku silu konfederacijskim pripajanjem manjih ilirskih naroda Ardijejcima, nakon njihovog emigriranja sa prostora današnje Bosne i Hercegovine na jugoistočnu obalu Jadranskog mora. O moći Agronove ilirske kraljevine svjedoči Polibije kroz opise Agronovog vojno - političkog miješanja u sukobe Makedonije i njenog neprijatelja, saveza Etolaca i Ahajaca. Makedonski vladar Demetrije II (239. – 229. god. p. n. e.) zaokupljen ratovima sa Dardancima, nije mogao da se odazove pozivu Akarnanaca koje su Etolci opsjeli u gradu Medionu i stoga plaća Agronu da to učini umjesto njega. Polibije je detaljno opisao borbe Ilira sa Etolcima oko Mediona.110 On naglašava da su Iliri u borbama oko Mediona 231. god. n. e. upotrebljavali njima svojstvenu taktiku, te se nisu upuštali u otvorenu bitku. Iliri su Etolce napadali u manjim vojnim jedinicama i time spriječili efikasnost etolske falange. Nakon ove pobjede

109 Polibije, II, 2, 4.110 Polibije, II, 3: „Stotine lembi s 500 ljudi u njima otplovilo je do Mediona. Ispuštajući sidro

u zoru, iskrcali su se brzo i potajice. Onda su se poredali u poredak koji je bio uobičajen u njihovoj zemlji i napredovali su u nekoliko jedinica prema etolskim granicama. Etolci su bili iznenađeni neočekivanošću i hrabrošću tog poteza, ali oni su bili dugo nadahnuti drskom samopouzdanošću, a imajući puno povjerenje u vlastite snage, bili su daleko od malodušnosti. Oni su ispred svojih linija na ravnici postavili veći dio pješadije u oklopu i konjicu, a s lakom pješadijom požurili su zauzeti neku uzvisinu ispred svog logora, koji je priroda učinila lako branjivim. Međutim, jedan jedini napad Ilira, čiji im je broj i zgusnuti poredak davao neodoljivu snagu, omogućio im je da lako rastjeraju lako naoružane snage i prisilio je konjicu koja je bila s njima na istoj razini da se povuče među pješadiju u oklopu. Ali Iliri, budući da su bili na višem tlu i napadajući s njega dole na etolske trupe razvijene po ravnici, opkolili su ih bez poteškoća. Medioćani su se pridružili bici nadirući iz grada i napadajući Etolce. Tako su Iliri, nakon što su ubili veliki broj, a još više ih zarobili, a postavši i gospodarima njihovog oružja i opreme i nakon što su izvršili naredbe svog kralja, prenijeli su svoju prtljagu i ostatak ratnog plijena na svoje brodove i odmah se uputili prema vlastitoj zemlji.“

HISTORIJA ILIRA

50

Iliri su postali svjesni da im pokretljivost njihovih lađa daje pokretljivost kakvu nema kopnena vojska. Lembe, ilirske lađe koje spominje Polibije, bile su manje od helenskih troveslarki i mogle su primiti petnaestak ljudi. Vještina ilirske flote opisane u drugoj knjizi Polibijeve „Historije“ pokazatelj je da je mornarica kod Ilira imala dužu tradiciju i nije formirana neposredno prije Agronove intervencije kod Mediona. Indirektno za pobjedu nad Etolcima kod Mediona vezana je i anegdota o Agronovoj smrti. Iako u izvorima postoji više verzija, najpopularnija i u nauci najprihvaćenija je ona koju je zabilježio upravo Polibije.111 Argument koji ide u Polibijevu korist u odnosu na Apijana i Diona Kasija je taj što je on, ipak, imao priliku koristiti izvore koji su iz prve ruke poznavali dešavanja u ilirskoj državi, dok su spomenuti historičari živjeli nekoliko stoljeća iza tih događaja. Sam Apijan i Dion Kasije su zapravo Polibija koristili kao izvor i njegov podatak prilagodili svojoj rekonstrukciji događaja. Polibije je zabilježio da je Agron nakon pobjede nad Etolcima bio izvan sebe od ushićenja kada je doznao da su se svi njegovi brodovi vratili sa bogatim ratnim plijenom. Kralj Agron je pio velike količine alkohola i uživao, kako to Polibije navodi, u „sličnim neumjerenostima“ što je dovelo do upale porebrice od koje je umro u roku nekoliko dana. Isti autor navodi da je Agrona nakon njegove smrti naslijedila njegova supruga Teuta, regentkinja u ime njegovog malodobnog sina Pinesa.112 Teuti Polibije pripisuje da je puštala ilirske gusare da pljačkaju obale Elide i Mesenije.113 Ti pljačkaški pohodi su počeli vjerovatno i prije Teutine vladavine i radilo se o brzom iskrcavanju na obalu, otimanju plijena i brzom napuštanju kopna prije nego li bi žrtvama pljačke mogla doći pomoć iz unutrašnjosti. I prije Polibija, Tukidid je naveo da je gusarstvo kod stanovništva koje je živjelo na rubu kopna ili na otocima jadranskog i jonskog mora bilo uobičajena pojava koja „nije bila ništa sramno i čak je donosila veliku slavu“.114

U opisu napada Ilira na haonijski grad Foinike (Φοινίκη) Polibije je naveo da su taj grad Ilirima predali keltski plaćenici koji su bili posada u istom. Potom opisuje pohod Skerdilaide sa 5 000 vojnika u unutrašnjost Epira. On ne precizira rodbinsku vezu Skerdilaide i Agrona. U nauci se smatra da je Skerdilaida bio ili brat kralja Agrona ili bliži srodnik. Ta 111 Apijanova verzija Agronu pripisuje i napad na Issu, te da je Agron čak bio živ i u

vrijeme posjete rimskih izaslanika ilirskom dvoru. Dion Kasije također u vrijeme Agronovog vladanja datira ilirske napade na Issu, ali ubistvo poslanika pripisuje njegovoj nasljednici Teuti.

112 Polibije, II, 4, 6 - 7. 113 Polibije, II, 5 : „To bijahu pokrajine kojima su Iliri neprekidno harali. Dužina obale i

smještaj glavnih gradova u unutrašnjosti udaljavali su i usporavali pomoć koja bi odbila iskrcavanje Ilira, a oni su to iskorištavali da nekažnjeno i bez prestanka napadaju i pljačkaju te krajeve.“

114 Tukidid, I, 5.

51


njegova veza sa kraljevskom porodicom posebno će doći do izražaja u Drugom ilirskom ratu. Polibije je zabilježio da su Epirani poslali odred da brani grad Antigoniju.115 Epirani su u pomoć pozvali dva grčka saveza (koina), etolski i ahajski, ali do otvorenog sukoba nije došlo jer je Teuta poslala naređenje pod izgovorom da su neki njeni podanici prešli na stranu Dardanaca. Ovaj podatak je važan jer pokazuje da je Teuta de facto vladar u Ilirskoj državi. To se vidi po tome što ona, iako nije fizički na bojnom polju, komanduje vojskom i može narediti vrhovnom zapovjedniku Skerdilaidi da okonča sukob sa Epirom i njegovim saveznicima. U skladu sa tim, Skerdilaida je zaključio primirje sa Epirom, a Foinike je vraćena uz određenu cijenu. Kako su Grci gledali na ilirski pohod u Epir najbolje opisuje sljedeći Polibijev citat: „Vidjevši najsigurnije smješten i najmoćniji grad Epira tako neočekivano sveden na ropstvo, oni su se svi počeli osjećati zabrinuto, ne samo za svoje vlasništvo u nezaštićenim selima, kao u prijašnja vremena, već za ličnu sigurnost...“116 Ovim citatom Polibije je želio pokazati da su Grci postali svjesni da se na vojno - političkoj sceni Balkana pojavljuje još jedna sila, te Epirani šalju poslanstvo kraljici Teuti i zaključuju savez (symmakhia) s Ilirima kojem se kasnije pridružuju i Akarnanci. Teuta je bila „očarana ljepotom plijena“ 117 koji su Iliri donijeli iz Epira, ali važnost ilirsko - epirskog rata leži u tome što je predstavljao uvertiru u novi sukob. Treba imati u vidu da je grad Foinike bio jedno od središta trgovine unutrašnjosti Balkana sa Italijom. Samim time jačanje ilirske države se moglo negativno odraziti na ekonomiju rimske republike, koja je tražila povod za vojnu intervenciju protiv Ilira. Na kraju, kao povod za Prvi ilirski rat (230. / 229. god. p. n. e.) označeno je ilirsko gusarstvo, a Polibije to prenosi na sljedeći način: „od neznatnih vremena Iliri su napadali i pljačkali brodove koji su plovili iz Italije“.118 Isti pisac je zabilježio da su još u vrijeme opsade Foinike, Iliri pljačkali i napadali italske trgovce i pomorce.119 Casus belli Prvog ilirsko – rimskog rata Polibije je detaljno opisao kroz posjetu rimskog poslanstva kraljici Teuti. Rimski izaslanici su bili braća Gaj i Lucije Korunkanije (Caius Coruncanius, Lucius Coruncanius) i isejski Grk Kleemporos.120 Oni

115 Polibije, II, 5, 6.116 Polibije, II, 6.117 Polibije, II, 8.118 Polibije, II, 8.119 Polibije, II, 8, 5: „... dok opsjedaše Foinike još brojniji odredi ilirske flote nasrnuli su

na mnoge trgovce, od kojih neke opljačkaše, druge posjekoše, a dobar dio onih kojih su zarobili odvedoše u ropstvo“.

120 Polibije navodi poimenično samo prezime braće Korunkana dok je njihova lična imena Gaj i Lucije, zabilježio Apijan, kao i ime isejskog Grka Kleemporosa.

HISTORIJA ILIRA

52

su kraljicu obavjestili kako njeni podanici uznemiravaju Rimljane, a prema Polibiju, Teuta je njima obećala da će se pobrinuti da njeni podanici ne nanose štetu Rimljanima, ali da se ne može miješati u privatne poslove svojih Ilira. Iz Polibijevog teksta se može zaključiti da se gusarstvo kod Ilira tretiralo kao svojevrsna grana privrede i pomalo je irealno da vladarica koja može vojskovođi narediti da obustavi borbe u Epiru ne može zabraniti gusarenje. Želeći opravdati Rimljane, Polibije navodi da je jedan od izaslanika zaprijetio kraljici „da će poboljšati odnose između vladara i podanika u Iliriji“ na što je Teuta „ženskom strašću i nerazumnim bijesom“ naredila da se izaslanik ubije prilikom povratka u Italiju. Pristrasnost kojom odiše ovaj Polibijev opis ukazuje jasan pokušaj ovog historičara da pokaže kako rat u Iliriji nije djelo rimskih državnika, već je posljedica uvrede ilirske kraljice prema Senatu i rimskom narodu. U daljnjem svom izlaganju Polibije opisuje Teutin napad na Korkiru i Epidamnos. Ovaj podatak se razlikuje od onoga što Apijan prenosi u svojim „Illyrikama“. Po Apijanu je Agron postao gospodar Korkire, Epidamnosa i Farosa,121 pa postoji mogućnost da je Agron najprije bio osvojio te gradove, pa da su se oni u narednom periodu osamostalili.122 Opisujući sukobe oko Korkire, Polibije poseban značaj daje Demetriju Farskom, Grku iz Farosa, koji je bio u službi kraljice Teute. Rimska vojna doktrina divide et impera počela se provoditi u ovom ratu kada Demetrije zbog sukoba sa kraljicom počinje razmjenjivati poruke sa rimskim konzulom Gnejem Fulvijem Centumalom (Cnaeus Fulvius Centumalus). Demetrije pušta da ilirska posada Korkire padne Rimljanima u ruke, a Polibije navodi da Korkira tada ulazi „pod vjeru Rimljana“, a potom i Apolonija i Epidamno. Poslije osvajanja Epidamnosa, Rimljani prema Polibiju prodiru u unutrašnjost i pobjeđuju Ardijejce.123 Zanimljivo je da ovaj narod pri kasnijem sklapanju mirovnog ugovora između Teute i Rima nije spomenut. Razlog za to može biti to da Rimljani nisu pobijedili cijeli ardijejski narod već samo neke od njihovih manjih etničkih zajednica. Polibije je zabilježio i dosta faktografskih podataka iz kojih se može steći jasnija percepcija Prvog ilirskog rata. Između ostalog, zabilježio je i da su Rimljani u pohod na Ilire krenuli sa 200 brodova, 20 000 pješaka i 2 000 konjanika.124 Naveo je i odredbe mirovnog ugovora koji su Teutini izaslanici 228. god. p. n. e. zaključili sa rimskom republikom u Rimu. Njeno kraljevstvo je podijeljeno na tri dijela, a Polibije jasno naglašava 121 Apijan, VII, 17.122 Budući da Apijan ne precizira svoj izvor, a imajući u vidu da je živio gotovo tri stoljeća

nakon ovih događaja, Polibijev podatak se čini vjerodostojnijim. 123 Polibije, II, 9 - 12.124 Polibije, II, 1, 7, 11.

53


da je Demetrijev dio najveći,125 što bi moglo značiti da se i Ardijejci podrazumijevaju pod njegovom vlašću, te stoga nemaju zasebno mjesto kao neki drugi narodi u ugovoru. Poseban značaj ovog ugovora za Polibija, koji je po nacionalnosti Helen, a po načinu pisanja romanofil, jeste taj što je Rim približio grčkom savezu jer „Iliri nisu bili neprijatelji ovog ili onog naroda, već neprijatelji svih podjednako“126 U IV knjizi „Historije“, Polibije povod za Drugi ilirski rat opisuje na sljedeći način: „ ... Skerdilaida i Demetrije Farski isplovili su iz Ilirije sa dvadest lemba i otplovili južnije od Lisa, što je bilo suprotno odredbama ugovora sa Rimljanima. Prvo su pristali u Pilu i pokušali napad na grad, ali bili su odbijeni, a nakon toga je Demetrije sa petnestak lembi krenuo na ostrva. Oblilazeći Kiklade na jednima je uzimao danak, a druge pljačkao. Skerdilaida je pošao kući sa četrdeset lemba i pristao u Naupaktu, poslušavši savjet Amine, kralja Atamanaca i svog rođaka po ženi. Tu je uz posredovanje Agelaja, kralja Atamanaca sklopio ugovor sa Etolcima o podijeli plijena i obećao da će zajedno sa njima napasti Ahaju.“127 Kroz ovaj tekst se može naslutiti da su se Iliri vratili svojim uobičajenim gusarskim aktivnostima i ne može se dovesti u vezu sa ahajsko – makedonskim savezom. Jasno se vidi da Skerdilaida i Demetrije Farski dijele vlast s tim da je Skerdilaidina mornarica veća u odnosu na njegovog suvladara. Operacije na Peloponezu očigledno nisu bile uspješne, pa su se dva ilirska vladara razdvojila. Demetrije sa svojom flotom je ubirao porez i pljačkao južno od Peloponeza, na Kikladima. Podatak da je Demetrije ubirao porez na Kikladima treba shvatiti uslovno, jer Polibije je vjerovatno mislio da su određeni gradovi platili danak kako bi izbjegli pljačku. Skerdilaida je očigledno radeći za ilirske i svoje lične interese stupio u savez sa Etolcima što je odgovaralo Helenskom savezu. Nakon što Etolci prema onome što opisuje Polibije nisu ispoštovali dogovor sa Skerdilaidom oko podijele plijena poslije zauzimanja grada Kineta u Ahaji, ilirski dinast je sklopio ugovor sa Filipom V Makedonskim. Na vrlo pristrasan, ali slikovit način Polibije je zapisao način nastanka tog saveza: „... Kako je zbog toga prema njima već gajio mržnju, trebalo je da ga Filip samo ukratko podsjeti na taj događaj, pa da se Skerdilaida brzo složi i priključi Općem savezu. Uslovi su bili da godišnje dobije dvadeset talenta, da plovi sa tridest lembi i da ratuje sa Etolcima na moru“.128 Sklapanje saveza (koine symmakhia) sa Makedonijom pokazuje da se Ilirska država tretira kao ravnopravna politička jedinica. Skerdilaida ne predstavlja skupinu gusara, on je suveren jedne države, te tačno precizira 125 Polibije, II,11, 17.126 Polibije, II, 12.127 Polibije, IV, 16.128 Polibije, IV, 29.

HISTORIJA ILIRA

54

koju nagradu očekuje u slučaju pobjede nad Etolcima. Lembe su po svemu sudeći bile dragocjeno oružje, stoga su Iliri mogli biti zahtjevni prema zaraćenim helenskim državama koje su željele stupiti s njima u savezništvo.129

Prema onome što je zabilježio Polibije, Rimljani svjesni da im slijedi dugotrajan rat protiv Kartagine, odlučili su da prvo srede situaciju u Iliriji. Vjeran Rimu, historičar Polibije je opravdao rimsku intervenciju u Iliriji time što je Demetrije Farski zaboravio ranije učinjeno rimsko dobročinstvo i umjesto Rima okrenuo se makedonskoj kraljevskoj kući. Demetrije je počeo da pljačka gradove u Iliriji koji su uživali rimsku zaštitu i plovio suprotno odredbama mirovnog ugovora južno od Lisa.130 Čim je čuo o rimskim planovima smjestio je dobro naoružani garnizon u grad Dimale u zaleđu Apolonije, a među vojnicima je odabrao i šest hiljada najhrabrijih koje je stacionirao u rodni Faros. Zanimljiv je Polibijev podatak da je „u ostalim gradovima pobio svoje političke protivnike i vlast predao prijateljima“.131 Rat je trajao svega sedam dana, a za razliku od Apijana, Polibije je ostao vrlo neodređen u vezi sa ugovorom koji je Rim nametnuo Ilirima. Naime, Apijan navodi da su Rimljani oprostili Ilirima iz obzira prema Pinesu koji ih je lijepo primio.132 Stiče se dojam da Polibije želi razdvojiti akciju protiv Ilira od one koju je usmjerio protiv Demetrija Farskog, kao da on nije legitimni ilirski vladar, već da je uzurpator unutar Ilirskog kraljevstva. Boravak Demetrija Hvarskog na dvoru Filipa V Polibiju je poslužio kao argument da ga označi kao negativca koji ima enorman utjecaj na makedonskog vladara. U skladu sa svojim dvostrukim standardima navodi kako je Dimitrije nagovorio Filipa V da iskoristi rimske probleme u ratu sa Hanibalom i krene u sukob protiv njih. Takav pristup se vidi u sljedećem Polibijevom svjedočanstvu: „Dok je posmatrao gimnastička takmičenja, stigao mu je pismonoša iz Makedonije sa vijestima da su Rimljani pobijeđeni u velikom boju i da Hanibal gospodari otvorenim prostorom. Filip je pismo pokazao samo Dimitriju Farskom i zamolio ga da nikom ništa o njemu ne govori, a Dimitrije je iskoristio ovu vijest i zamolio ga da se što prije oslobodi 129 Ovo nije bio prvi ugovor ilirske države sa Makedonijom jer u drugoj knjizi „Historije“

Polibije također navodi da su u vrijeme Antigona III Dosona Iliri bili saveznici Makedonije. O postojanju saveza svjedoči podatak da je u smotri Antigonove vojske pred rat sa lakedemonskim kraljem Kleomenom III među makedonskim saveznicima (symmakhoi) bilo i 1 600 Ilira. Te Ilire predvodio je Demetrije Farski (Polibije, II, 65).

130 Polibije, III, 16.131 Polobije, III, 18.132 Moguće da su tada obnovljene tačke ugovora iz 228. godine p. n. e.. Jedini problem bi

predstavljalo pitanje kome je pripala terirorija Dimitrija Hvarskog. U historiografiji preovladava mišljenje da je ta teritorija pripojena Rimu kao pobjedniku u Drugom ilirskom ratu 219. godine p. n. e.

55


rata sa Etolcima, da bi se posvetio prilikama u Iliriji i prelasku u Italiju“.133 Napad na neprijatelja dok je u ratu sa nekim drugim nije bilo strano ni Polibijevom ljubljenom Rimu. Međutim, on je smatrao nemoralnim što je Demetrije Hvarski u trenutku dok je Rim krvario pod Hanibalovim mačem nagovarao Filipa na rat kako bi zadovoljio svoju sujetu zbog poraza 219. godine p. n. e..134 Tit Livije navodi podatak da je Rim tražio da Filip isporuči Demetrija Farskog.135 Zanimljivo je to što je ovaj zahtjev zapravo prvi diplomatski kontakt Rimske republike sa Makedonskim kraljevstvom. Iako se oko vremena njegove smrti ne slažu antički izvori čini se da je Polibije, kao najbliži savremenik događajima, najbliži istini navodeći da je Demetrije umro dok je za Filipa 214. godine p. n. e.. opsjedao Mesenu.136

Drugi ilirski rat je ostavio u Iliriji dosta unutrašnjih problema. Nejasno je da li je teritorija kojom je gospodario Demetrije Farski pripala kralju Pinesu, Skerdilaidi ili Rimu. Izvori, nažalost, to ne preciziraju. Jasno je samo na osnovu Polibijevog svjedočenja da je u ratu Saveznika protiv Etolaca učestovala Skerdilaidina vojska sa petnaest lembi. Iako je to samo dio od onog što je bilo predviđeno ugovorom, Polibije taj Skerdilaidin potez pravda unutrašnjim nemirima u Iliriji.137 Te nerede je je izazvalo plemstvo, što bi značilo da su se unutar Ilirskog kraljevstva odvijale jake dinastičke borbe. U međuvremenu, Skerdilaida je „došao do zaključka da nije uredu što mu kralj Filip nije isplatio dio sume obećane po uslovima ugovora sklopljenog sa njim pa je riješio da pošalje petnaest lembi na more i da pokuša na prevaru da se dočepa svog novca.“ U ovom pohodu Iliri nisu uspjeli napraviti neki značajniji gusarski poduhvat već su samo „izdajnički napali Korinćane Atatina i Kasandra koji su plovili na Taurinovim brodovima ... Zarobili su i njih i brodove i poslali ih Skerdilaidi“.138 Premda ovo gusarstvo nije imalo značajnih rezultata, Polibije ga iznosi kao argument za raskid bilateralnih odnosa između Ilira i Makedonaca. Želi također istaknuti da Iliri nisu pouzdani saveznici i da su skloni raznim oblicima izdaje ukoliko njihovi zahtjevi nisu zadovoljeni. I u dijelu u kome piše o Filipovoj reakciji na Skerdilaidinu izdaju, Polibije iznova naglašava da su Iliri na prevaru 133 Polibije, V,101.134 Polibije V, 108 : „Dimitrije je stalno, svim svojim snagama u kralju pothranjivao nadu

u planove (osvajanje Italije), pa je Filip i u snu o tome razmišljao. Dimitrije to nije činio zbog Filipa (on mu je možda tek bio na trećem mjestu), već iz mržnje prema Rimljanima, a najviše zbog samog sebe i svojih planova, jer je vjerovao da će jedino na taj način steći ponovo vlast na Faru.“

135 Tit Livije, XXII, 33, 3.136 Polibije, III, 19.137 Polibije, V, 3 - 4.138 Polibije, V, 95.

HISTORIJA ILIRA

56

zarobili nekoliko makedonskih brodova.139 Postavlja se pitanje dokle je sezala Skerdilaidina teritorija. Antički izvori to ne preciziraju, ali Polibijevo svjedočenje da je napadao Desaretidu, Pelagoniju i ugrožavao makedonsku granicu, moglo bi se posmatrati kao pokazatelj da je Skerdilaida vladao djelimično i u unutrašnjosti Balkana.140 Treba imati u vidu da Skerdilaida, iako je imao vodeću ulogu u državi, ipak nije uzeo kraljevsku titulu dok je Pines bio živ. To se može zaključiti iz podatka Tita Livija da je rimsko izaslanstvo posjetilo Pinesa radi plaćanja duga, a u vezi sa mirovnim ugovorom iz 219. godine p. n. e..141 Šta je bilo sa Pinesom iza 217. godine p. n. e. antički izvori nisu zabilježili, već su svoju pažnju usmjerili u potpunosti na Skerdilaidu koji je „čuo da je Filip u toku zime izgradio veći broj lemba i očekivao je da će stići morem, te je zato uputio poruku Rimljanima, obavijestio ih šta se dešava i zamolio ih za pomoć. Rimljani su iz flote kod Lilibeja odvojili i poslali mu eskadrilu od deset brodova i to su bili brodovi viđeni kod Regija. Da Filip nije tako nerazumno pobjegao, tada bi najlakše zagospodario Ilirijom, jer su Rimljani sve planove i pripreme posvetili Hanibalu i bici kod Kane, a vjerovatno bi zarobio i njihove brodove. Međutim, njega su pomenute vijesti uplašile i navele da se povuče u Makedoniju bez štete, ali doduše i bez slave.“142 Neuspjeli Filipov pohod na Iliriju Polibije je protumačio nedostatkom odlučnosti i lošom informiranosti o unutrašnjim prilikama u Rimu. Rim u Iliriji nalazi novog saveznika u liku i djelu Skerdilaide, a Filipova vanjska politika je postala proturimska. Detaljno iznoseći stavke ugovora kojeg je Filip V 215. god. p. n. e. sklopio sa Hanibalom, Polibije je zabilježio da je jedna od stavki ugovora obavezivala Hanibala da u slučaju pobjede nad Rimom Demetriju Farskom vrati „sve njegove prijatelje koji su se nalazili na teritoriju Rima“. Moguće je da se ta odredba odnosila na oslobađanje svih zarobljenika iz 219. godine p. n. e.. U historiografiji postoje mišljenja da je Filip V želio stvoriti vazalne ilirske države na čelu koje bi bio Demetrije Farski. Polibije također naglašava da je Hanibal Filipu obećao i Korkiru, Apoloniju, Epidamno, Faros, Dimale, Partin i Arintaniju.143 Time bi Filip V dobio dvije najznačajnije luke na istočnoj obali Jadrana, Apoloniju i Epidamnos. 139 Polibije, V, 101.140 Polibije, V, 108.: „Kralj Filip je nakon sklapanja mira otplovio za Makedoniju. Tamo

je saznao da je Skerdilaida pod izgovorom da mu kralj duguje (to je iskoristio kada je na prevaru zarobio i brodove kod Leukade), opljačkao gradić u Pelagoniji po imenu Pisej, da je dasaretske Antipatriju, Krizondij i Gertunt privukao na svoju stranu, nešto prijetnjama, nešto obećanjima i da je opljačkao veliki dio Makedonije u njihovom susjedstvu.“

141 Tit Livije, XXVI, 24, 9.142 Polibijem V, 110.143 Polibije, VII, 9.

57


Budući da je Filip prema onome što prenosi Polibije odavno pravio planove da napadne Lisos i Akrolisos, on nije čekao ishod Drugog punskog rata. U četrnaestoj glavi osme knjige svoje „Historije“ Polibije u tančine iznosi detalje vojne taktike koju su Makedonci primijenili protiv Ilira prilikom osvajanja Akrolisosa i Lisosa.144 Opis je jako slikovit i podsjeća na memoare Aleksandrovih biografa kada su pisali o njegovom vojnom lukavstvu u borbama kod Ise i Gaugamele. Kroz Filipovu taktičnost Polibije ga želi uzdići na nivo dostojan rimskog protivnika. Kao tipičan predstavnik antičke historiografije, Polibije se vodi doktrinom da se veličina pobjede ogleda u vojnoj i taktičkoj moći poraženog. Osvajanje Akrolisosa za Filipa je bila važno, jer je na taj način lišio Skerdilaidu njegove glavne luke na ušću Drima i presjekao mu komunikaciju sa Rimom. Rezultat tog makedonskog uspjeha jeste formiranje velike antimakedonske koalicije u koju su ušli i „Thracum et Illyriorum reges“, kako Skerdilaidu i njegovog sina Pleurata naziva Tit Livije.145 Da su Skerdilaida i Pleurat pripadali antimakedonskom savezu svjedoči svakako i Polibije pišući kako su Filipu „stigle vijesti da su Skerdilaida i Pleurat izveli vojsku“146, istovremeno dok su i drugi rimski saveznici, prije svih Etolci i Tračani, pripremali napad na makedonsku državu. U posljednjoj fazi Prvog makedonskog rata Polibije Ilirima ne poklanja pažnju, te ništa ne precizira u vezi sa granicom Ilirije i Makedonije. Sačuvana antička vrela su dosta škrta po pitanju faktografskih činjenica koje se odnose na posljednje godine III stoljeća p. n. e. u ilirskoj državi. Stoga nema nikakvih dokaza o makedonskim napadima na Iliriju između dva makedonska rata, a koji bi se mogli uzeti kao casus belli.147 Tokom Drugog makedonskog rata Iliri su bili saveznici Rima, što se vidi iz odredbi mirovnog ugovora koje je zabilježio Polibije. Nakon bitke kod Kinoskefala Rimljani su „Pleuratu dali Lihnid i Part, ilirske gradove pod vlašću Filipa“.148 Dok se pod pojmom Lihnida može prepoznati Ohrid, drugi grad je izazvao polemiku u nauci. Ipak, podatak Part se može posmatrati i iz vizure Tita Livija. Naime, Tit Livije pod Partima podrazumijeva narod (gentes), a ne grad (polis). Čini se da se podatak odnosi na gornji tok rijeke Škumbi, koji su naseljavali Parti (Parthini) koji su mogli unutar svoje politije i formirati istoimeni grad. Ovakvom podijelom teritorija Iliri su postali tampon zona između rimskih luka na Jadranu i Makedonije. U 144 Polibije, VIII, 14.145 Tit Livije, XXVI, 24, 9.146 Polibije, X, 41.147 Stefan Bizantinac je zabilježio Polibijev fragment iz trinaeste knjige u kome se spominje

grad Melitusa u Iliriji. Međutim, nejasno i nedorečeno je da li je Filip taj grad napao između dva rata, pa je bolje ostati na pretpostavci da casus belli nije bio u Iliriji.

148 Polibije, XVIII, 47.

HISTORIJA ILIRA

58

učešću Pleurata u vojnim operacijama u etolsko - sirijskom ratu Polibije i Tit Livije daju oprečna mišljenja. Dok mlađi historičar Tit Livije navodi da je Pleurat uzeo aktivnu ulogu u tom sukobu kada dolazi sa 60 lemba u Korintski zaljev i bori se kao vjerni rimski saveznik149, Polibije taj podatak uopće ne poznaje ili ga namjerno izostavlja. On citira govor Eumena Pergamskog koji između ostalog kaže: „da Pleurata koji nije ništa učinio nego ostao vjeran vašoj stvari, uzdignete na položaj najvećeg dinasta u Iliriji, a da prezirete nas koji smo od vremena naših predaka učestovali u vašim najvećim i najljepšim djelima...“150 Čini se da Polibije želi naglasiti da je Rimu dovoljno da mu je saveznik lojalan i da želi Rim predstaviti na način da on za razliku od helenskih država ne zahtijeva ulazak u borbu ukoliko to nije u njihovom interesu. Shodno tome, za razliku od Tita Livija, Polibije definira Pleuratov položaj u etolsko – sirijskom ratu kao neutralan. Zanimljivo je da ovo nije jedini primjer kada Polibije piše da Pleurat Rimu zahvaljuje svoj položaj. Hvaleći rimsku tolerantnost i političku liberalnost Polibije je između ostalog naveo i to da su Rimljani od Pleurata u Iliriji, od malog i beznačajnog dinasta, učinili uglednog kralja.151 Da je Pleurat proširio teritorij ilirske države zapadno od Neretve potvrđuje Polibijev odlomak iz kojeg se može zaključiti da je taj ilirski vladar uspio pod svoju vlast podvrgnuti i buntovne Delmate. Samim time, njegova vlast je dosezala gotovo do središnje Dalmacije i protezala se preko gotovo cijele Hercegovine i jugozapadne Bosne. Vidljivo je to iz slijedećeg fragmenta Polibijeve „Historije“: „Građani Ise su slali više puta poslanstva u Rim i žalili se da im Delmati pustoše zemlju i gradove Epetij i Tragurij koji su u savezu sa njima. Slično su glasile i žalbe Daorsa. Zato je senat uputio delegaciju pod vodstvom Gaja Fanija da ispita situaciju u Iliriji, a naročito zasnovanost optužbi protiv Delmata. Delmati su se pokoravali Pleuratu dok je ovaj bio živ, a kad je umro i naslijedio ga Gencije, odmetnuli su se od njega, počeli da ratuju sa pograničnim narodima, od kojih su im neki plaćali i foros u stoci i žitu. To je bio razlog upućivanja Fanija u Iliriju“.152 Iz ovog dijela teksta se može zaključiti da Gencije od Pleurata nije naslijedio jaku centralističku vlast. Očigledno su i ilirski narodi koji su činili konfederaciju u Iliriji mogli voditi samostalnu vanjsku politiku što se jasno vidi na primjeru Daorsa. Kada je riječ o samostalnoj vladavini Gencija, Polibije je ostavio dosta manje podataka u odnosu na Tit Livija, koji se ujedno i smatra glavnim izvorom za to razdoblje ilirske prošlosti. Posljednji vladar iz Agronove dinastije za Polibija je krajnje negativna historijska ličnost. To 149 Tit Livije, XXXVIII, 7, 2.150 Polibije, XXI, 21.151 Polibije, XXI, 11.152 Polibije, XXXII, 9.

59


ne iznenađuje, jer Polibije iako se nije borio mačem za interese Rima, on je svakako svojim pisanjem doprinio slavi Orbis Romanus. Shodno tome, on na sve načine želi opravdati napade Rimske republike na njene suparnike, pa tako u vrlo negativnom svjetlu predstavlja Gencija kako bi opravdao rimsku intervenciju u Iliriji. U svojoj dvadeset i devetoj knjizi Polibije kaže da je „kralj Ilirije Gencije zbog pretjerivanja u piću počinio mnoge zločine tokom svog života, jer je noću i danju bez prestanka pijančio. Između ostalog ubio je brata Platora, koji je trebao da se oženi Monunijevom kćerkom, a onda se sam oženio tom djevojkom. Prema podanicima je također grubo postupao.“153 Dinastičke borbe unutar Gencijeve porodice moguće je dovesti i u vezu sa Rimom, koji se vodio politikom divide et impera. Moguće je da je Plator bio rimski saveznik, jer njegovo ubistvo u velikoj mjeri podsjeća na ubistvo Demetrija kojeg je ubio brat, makedonski kralj Persej.154 Polibije dinastički sukob u Iliriji prilično vješto sa političke prebacuje na privatnu scenu optužujući Gencija za bratoubistvo iz lične pobude radi braka sa dardanskom princezom. Antički izvori nažalost unutarnjim sukobima u Iliriji nisu pridavali veliku pažnju, tako da je u savremenoj historiografiji ovo pitanje još uvijek otvoreno. Polibije je posebnu pažnju obratio na odnos makedonskog kralja Perseja, nasljednika Filipa V i Gencija. Preko svog poslanika Ilira Pleurata i Adeja iz Beroje poslao je Persej Genciju obavijest o svojim vojnim uspjesima u borbama koje je vodio protiv Rima i Dardanaca. Putovanje Persejevih izaslanika opisao je Polibije, a njegov opis vjerno prenosi Livije što bi značilo da se i u kasnijoj rimskoj historiografiji Polibijev osvrt na ove događaje smatrao najpreciznijim: „Prešavši planinu Skard, poslanici su putovali kroz takozvanu pustu Iliriju, koju su Makedonci nedavno opustošili kako bi Dardancima otežali upade u Iliriju. Teškom mukom su prošli kroz ove oblasti i došli u Skodru, gdje su saznali da se Gencije nalazi u Lisu, te su mu poslali poruku.“155 Planina Skard se može izjednačiti sa Šar planinom, dok je Polibije pod „pustom Ilirijom“ mislio na dolinu Bijelog Drima, područje koje su opustošili Makedonci kako bi Dardancima onemogućili invaziju u Makedoniju i Iliriju. Iz ovog Polibijevog fragmenta teksta vidljivo je i to da je prijestolnica Gencijeve države bila u Skodri, na jugoistočnoj obali Skadarskog jezera, u današnjoj Albaniji. Zanimljiv je i podatak da je zvanični jezik na Gencijevom dvoru bio ilirski, jer je Persej odabrao Pleurata za svog pregovarača „zbog njegovog poznavanja ilirskog jezika“.156 Makedonski vladar je tri puta slao poslanstvo Genciju, ali svaki put je ilirski zahtjev ostao neispunjen, odnosno Persej nije precizirao da li će ilirskom 153 Polibije, XXIX, 13.154 Cabanes, 2002, 169.155 Polibije, XXVIII, 8.156 Polibije, XXVIII, 8.

HISTORIJA ILIRA

60

kralju dati novac što je bio uslov da Ilirsko kraljevstvo uđe u savezništvo sa Makedonijom.157 Ugovor je, ipak, sklopljen u jesen 169. godine p. n. e. kada se poslanstvo na čelu sa Hipijom vratilo u Makedoniju i „javilo je da je kralj spreman da uđe u rat sa Rimljanima ako mu Persej da 300 talenata i odgovarajuće garancije.“158 Prema Polibiju, ugovor o savezništvu između Perseja i Gencija potpisan je u Meteonu, na teritoriji Labeata. Tom svečanom činu potpisivanja sporazuma nije prisustvovao lično Persej, već je poslao svog poklisara (jednog od svojih najbližih savjetnika - filoi) Pantauha koji je „ubijedio i Gencija da sa njim pošalje i ljude koji će zajedno sa Persejevom delegacijom otići na Rod da se dogovore o zajedničkom savezu.“159 Insistiranje na prisustvu ilirskih poslanika prilikom posjete makedonskih poslanika Rodosu pokazatelj je da je Gencijeva država uživala određeni ugled u Heladi. Očigledno je Gencijevo uključivanje u rat imalo određeni utjecaj za ulazak Rođana u isti na strani Perseja. O kratkotrajnom ratu koji je uslijedio između Gencijeve države i Rima, Polibijev tekst nije sačuvan pa se kao glavni izvori za Treći ilirski rat nameću Tit Livije i Apijan. Prateći ilirsku državu njen savremenik Polibije je ostavio i određene etnografske podatke navodeći imena pojedinih ilirskih i njima bliskih naroda. Krajem III i početkom II stoljeća p. n. e. Polibije spominje: Ardijejce (Ardioi), Delmate (Delmateis), Daorse (Daorsoi), Enhelejce (Enhelei) i Dardance (Dardanioi). Premda konkretno ne spominje Labeate, Polibije poznaje zemlju Labeatidu tako da mu je vjerovatno bio poznat i ilirski narod istog imena, sjeverni susjed Taulanata. Tit Livije, najveći historičar Augustovog doba, u svom monumentalom djelu „Historija Rima od osnivanja grada“ (Ab Urbe Condita) ne ulazi u problematiku ilirske prošlosti prije Makedonskih ratova (215. – 148. god. p. n. e.). Njegovi podaci koji se dominantno koriste za historijsko tumačenje rimske intervencije u Iliriji (230. – 167. god. p. n. e.) mogu dati određene potvrde ranijih događaja. Dobar primjer za to je Pelij, grad koji je zapalio Klit prilikom ratovanja sa Aleksandrom Velikim, a za kojeg Tit Livije, pišući o operacijama iz 200. god. p. n. e., locira u Desaretidi.160 Iz tog podatka se može izvući pretpostavka da su za vrijeme Antipatrovog regenstva Desareti ponovo bili pod makedonskom vlašću, a 157 Polibije, XXVIII, 9: „U ovo vrijeme će se vratiti Persejevi poslanici upućeni Genciju. Nisu

postigli ništa više nego ranije, niti su imali nešto novo da jave. Gencije je ostao pri ranijim zahtjevima i bio je spreman da se pridruži Perseju, ali je govorio da mu treba novac. Ni ova poruka nije ostavila naročit utisak na Perseja i ponovo je Genciju poslao Hipiju da utvrde konačan dogovor. Pri tome je izostavio najvažniju stvar, rekao je samo da će zadovoljiti njegove zahtjeve.“

158 Polibije, XXIX, 3.159 Polibije, XXIX, 3.160 Tit Livije, XXI, 41, 4.

61


njihov grad Pelij obnovljen. Ovom historičaru se može pripisati da je antički pisac koji je ostavio podatak o posljednjoj godini Pinesove vladavine. Riječ je o 217. godini p. n. e. kada je rimsko poslanstvo tražilo od Pinesa da izmiri platne obaveze prema Rimu koje je morao izvršavati na osnovu ugovora iz 219. godine p. n. e..161

Uzrok Prvog makedonskog rata jeste bio neuspjeli napad Filipa V na Apoloniju koji je Tit Livije detaljno opisao u dvadest i četvrtoj knjizi svog historijskog djela. Čitajući taj tekst stiče se dojam da je Tit Livije na neki način želio ismijati taktičke greške Filipa V, dok uopće ne spominje Ilire, mada je među Filipovim vojnicima sigurno bilo ilirskih plaćenika i saveznika iz makedonskog susjedstva. Činjenica da je Filip V u ovom pohodu koristio „male brodove“ odnosno lembe mogao bi biti pokazatelj prisustva ilirskih mornara.162 Želja da se naglasi prisustvo ilirskih vojnika u Filipovoj vojsci primjetna je i u podatku da su se protiv Etolaca, Filipovih neprijatelja borili Trali – ilirski narod (Tralles Illyriorum id est genus).163 Ilirsko porijeklo Trala je upitno budući da ih je Plutarh okarakterisao kao Tračane. Polibije ne precizira koje mjesto na Jadranskoj obali zauzima Filip V oko 213. ili 212. godine p. n. e., dok savremeni historičari u najvećoj mjeri smatraju da je u pitanju Lissos. Ovaj pohod je važan jer mu je dao vjetar u leđa za osvajanje Partine, Atintane i Dimale što je opisao upravo Tit Livije. U skladu sa tim ovaj historičar podvlači formiranje antimakedonske koalicije čiji su sudionici, pored Etolaca i Rima, bili i Skerdilaida i njegov sin Pleurat. U međuvremenu je Filip u pohodu na Orik i Apoloniju opustošio i dio istočne Ilirije. Analizom Tit Livijevog teksta može se steći dojam da je Rim slabljenje makedonskog kraljevstva prepustio Etolcima i Ilirima dok je sam bio okupiran Drugim punskim ratom.164 Pod krinkom zaštite Ilira i Etolaca, Rim je zapravo želio spriječiti približavanje Kartagine i Makedonije. Shodno tome, Makedoniju je želio borbama sa Ilirima vezati za matičnu teritoriju što se primjećuje u tekstu Tita Livija. Filip V je morao napustiti borbe u središnjoj Grčkoj u trenutku kada mu je sa mora podršku pružala kartaška mornarica, koja je dolazila do otoka Krfa, jer su do njega došle vijesti kako makedonske granice napadaju ilirska država i Dardanci. Nažalost, Tit Livije iznosi dosta kratke i nejasne podatke vezane za napade Ilira na sjeverozapadnu granicu Makedonije.165 Ti napadi sigurno nisu bili bezazleni jer je sjeverozapadna granica Makedonije popustila, što je bilo 161 Tit Livije, XXII, 33, 5.162 Tit Livije, XXIV, 40, 17.163 Tit Livije, XXVII, 32. 164 Tit Livije, XXIV, 40, 9.; Tit Livije, XXIV, 25, 1 - 3.165 Tit Livije, XXVII, 32 - 33.

HISTORIJA ILIRA

62

prvi put nakon što ju je učvrstio Filip II.166 Pritisak na Filipa V nastavljen je i 208. godine p. n. e. u periodu kada su na sjeverozapadu ilirski dinasti Skerdilaida i Pleurat iščekivali odlazak makedonskog kralja u središnju Grčku kako bi ponovo ugrozili njegove granice. Tit Livije ističe da je Filipov položaj bio izuzetno nepovoljan. Pored ilirske prijetnje, on se morao suočavati i sa Etolcima koji su držali Termopile, sa istoka su Filipu bili Tračani, dok borbe sa Dardancima na sjeveru nisu ni prestajale. U vezi sa mirom koji je Filip V 206. godine p. n. e. potpisao sa Etolcima, a zatim i 205. godine p. n. e. sa Rimljanima, Tit Livije nije ništa zabilježio o teritorijalnom uređenju između Ilira i Makedonaca.167 Zahvaljujući učešću u Prvom makedonskom ratu Skerdilaida i njegov sin Pleurat su uspjeli da učvrste svoju vlast u unutrašnjosti Ilirije, sve do Ohridskog jezera. Uspjeli su ponovno da Ilirsko kraljevstvo vrate u političko - vojne okvire kakve je bio uspostavio Agron. Kada je riječ o Drugom makedonskom ratu, Tit Livije je pišući o sukobima Rimske republike i Filipa V zabilježio i sporadične podatke o rimskim saveznicima Ilirima. U prvoj fazi rata Rimljani predvođeni legatom Lucijem Apustijem (Lucius Apustius) su uspjeli nanijeti težak poraz Makedoncima u unutrašnjosti što je podstaklo vođe ilirskih naroda da ponude Rimljanima savezništvo. Tit Livije poimenično navodi Pleurata, sina ilirskog kralja Skerdilaide, Batona, sina dardanskog vođe Longara i atamanskog kralja Aminandra.168 To savezništvo se u praksi realizovalo već u proljeće 199. godine p. n. e. kada Rimljani uspijevaju zauzeti pogranični grad Pelij i time Makedoniju dovesti u strateški nezavidnu situaciju. U pritisku na Filipa V da počne djelovati defanzivno učestvovala je Pleuratova i dardanska vojska. Na osnovu onog što je zabilježio Tit Livije može se zaključiti da su ilirske trupe došle sa sjevera preko fauces Pelagoniae i prodrle u Filipovo kraljevstvo.169 Dardanci su, ipak, doživjeli kasnije poraz od Makedonaca kod Stobija u Peoniji. Kao i Polibije, Tit Livije potvrđuje da su mirovnim ugovorom potpisanim u Lokridi nakon bitke kod Kinoskefala Pleuratu dodjeljeni „Pleurato Lychnidus et Parthini dati“.170 U ovom slučaju moguće je da su se navedena dva historičara koristila istim historijskim vrelom ili čak da je Polibije poslužio kao izvor Titu Liviju. Sličnost u pisanju ove dvojice antičkih historičara uočljiva je kroz njihovu potrebu da rimsku 166 Justin je naveo da je broj dardanskih zarobljenika dosegao 20 000, što je vjerovatno

uvećana brojka (Justin, XXIX, 4, 6).167 Tit Livije, XXVIII, 5,7; Tit Livije, XXVIII, 8, 14; Tit Livije, XXIX, 3 - 7.168 Tit Livije, XXXI, 28, 1 - 3.169 Tit Livije, XXXI, 34, 6. 170 Tit Livije, XXXIII, 34, 11.

63


politiku predstave kao politiku ravnoteže.171 Spomenuta dva historičara se razilaze u mišljenjima u vezi sa ulogom Pleurata u etolsko – sirijskom ratu. Suprotno od Polibija, Tit Livije je zabilježio da je Pleurat imao aktivnu ulogu u sukobu, te je na strani Rima pljačkao etolske obale 189. godine p. n. e.. Prema njegovim riječima „Pleurat kralj Ilira, uplovio je u Korintski zaljev sa šezdeset lemba i pridružio se Arkadskim brodovima, koji su bili usidreni u Parisu zapadno od obala Etolije“.172 Ujedno, to je posljednji podatak koji je o Pleuratu zabilježio Tit Livije. Puno više faktografskih činjenica ovaj historičar je zabilježio o Pleuratovom nasljedniku Genciju. Sa dolaskom Gencija na vlast politički kurs ilirske države se mijenja. Ta promjena se najviše ogledala u odnosima prema Rimu, pa Tit Livije navodi da se ponovo javlja ilirsko gusarstvo u Jadranskom moru. Citirajući pretora Lucija Duronija (Lucius Duronius) nakon povratka iz Ilirije navodi da je „jasno pripisao Genciju, kralju Ilira, uzrok svih pomorskih razbojništava, iz njegovog su kraljevstva dolazile sve lađe koje su harale obalama gornjeg mora“. Navodno je kralj čak odbio da primi rimske poslanike predvođene pretorom Lucijem Duronijem. Rimski građani su, prema Titu Liviju, zadržani od strane Gencija na Korkiri.173 Ovaj podatak se vjerovatno odnosio na Korkiru Melainu odnosno Korčulu, koja je bila pod Gencijevom kontrolom, a ne Krf koji je bio pod vlašću Rimljana. Kao razlog posjete rimskog poslanstva Tit Livije je zabilježio pritužbe stanovnika Tarenta i Brundizija na napade gusara s druge strane mora. Ti napadi su trajali više godina što se može zaključiti iz činjenice da su „za borbe protiv ilirske flote imenovani duumviri navales“.174 Bili su stacionirani u Ankoni kako bi mogli da nadziru obale od Tarenta do Akvileje. Moguće je da je mladi kralj usred dinastičkih sukoba sa bratom Platorom dopustio više slobode svojim podanicima koji su se vratili tradiciji gusarstva. Tit Livije konkretnije nego Polibije ukazuje na sukobe na ilirskom dvoru optužujući Gencija za nekorektno postupanje prema bratu. To se vidi iz sljedećeg odlomka njegovog teksta: „Kralj, sin Pleuratov i Euridike, imao je dva brata. Prvog Platora i Karavantija polubrata od majke. Kasnije je Gencije bez znanja svog oca ubio Platora i njegova dva prijatelja, jake ljude, da bi osigurao svoju vlast. Postojale su glasine da je zavidio svom bratu na zarukama sa Etutom,

171 Kao dobar primjer težnje da se rimska politika predstavi kao umjerena može poslužiti i jedan citat koji je Tit Livije pripisao rimskom konzulu: Čini se da slobodu Grčke teško pritišću makedonski kraljevi. No ako bismo uklonili njihovo kraljevstvo i njihov narod, Makedonijom i Grčkom bi se proširili Tračani, Iliri, a potom i Gali, divlji i neukroćeni narodi“ (Tit Livije, XXXIII, 12, 10). Kroz ovaj citat Tit Livije želi ukazati da Rimljani iz obzira prema saveznicima u Heladi nisu uništili Makedoniju.

172 Tit Livije, XXXVIII, 7, 2.173 Tit Livije, XL, 42, 1 -5.174 Tit Livije, XL, 18, 4.; Tit Livije, XLI, 1, 3.

HISTORIJA ILIRA

64

kćerkom dardanskog vođe Monunija, jer bi tim brakom Plator osigurao podršku Dardanaca. Gencije je vjerovatno nakon ubistva Platora oženio tu djevojku. Nakon što je opasnost od brata bila uklonjena, Gencije je počeo da ugnjetava svoj narod i nasilje urođeno karakterom dolazilo je do izražaja zbog pijenja vina.“175 Rimljani su priželjkivali casus belli kako bi napali Gencija i kaznili ga zbog njegovog stupanja u savez sa nasljednikom Filipa V, Persejem.176 Treba imati u vidu da se Gencije nakon poslanstva Lucija Decima (Lucius Decimus) dvoumio između savezništva sa Makedonijom i odanosti Rimu. Prema onome što je zabilježio Tit Livije, Rimljani su u jesen 172. godine p. n. e. poslali pet poslanika na Korkiru sa hiljadu pješaka. Sa Korkire poslanstva su posjetila glavne regionalne političke centre, a prvo od njih je poslano Genciju na čelu sa spomenutim Lucijem Decimom.177 Tada Gencije nije iznio stav ilirske države o vojno - političkim odnosima Rima i Makedonije. Taj neutralni stav Gencija se jasno vidi po tome što nije reagovao kada su se rimske trupe pod vodstvom Gneja Sicinija (Gnaeus Sicinius) iskrcale na teritoriju Apolonije.178 Tit Livije navodi čak da je 171. godine p. n. e. Gencije poslao 54 lembe u Dirahij gdje je brat pretora Gaja Lukrecija (Caius Lucretius) okupljao savezničke brodove. Važnost ovog podatka leži u tome što pokazuje da je Gencije relativno dugo vagao kome će se prikloniti u rimsko - makedonskim sukobima. Podatak da poslanstvo Lucija Decima u Iliriji nije bilo uspješno može se dovesti u vezu sa činjenicom da je čak postojala sumnja u Rimu da je primao novac od „ilirskih kraljeva“.179 Tit Livije je koristeći se imenicom množine kraljevi (reges) želio naglasiti da unutar Ilirskog kraljevstva ne postoji jaka centralna vlast, već da postoje dinasti koji imaju određenu autonomiju. Izvori, nažalost, ne preciziraju koji je stepen ta autonomija dosegla, ali se stiče dojam da Gencije nije uspio sačuvati uređenje koje je naslijedio od Pleurata. Svakako treba imati u vidu da Ilirsko kraljevstvo nikada nije bilo strogo centralistički uređeno, jer forma konfederacije različitih naroda takav oblik vlasti ne poznaje. Rimljani su svakako podsticali unutarnje sukobe plemstva i kralja. Moguće da je to bio i uzrok Gencijevog prelaska na stranu Perseja. Drugi razlog Gencijevog približavanja makedonskom kralju može se prepoznati u izvještaju Tit Livija o rimskoj vojnoj intervenciji u Iliriji. „Tokom istog ljeta u kome se vodila kampanja u Tesaliji legat ... poslan od strane konzula u Ilirik opsjedao je dva bogata oppida, Keremia (Ceremia) se predao nakon vojne opsade i

175 Tit Livije, XLIV, 30, 2 - 6 .176 Uočljivo je to u opisu žalbi isejskog poslanstva o čemu su pisali Polibije i Tit Livije.177 Tit Livije, XLII, 26, 2 – 7 .178 Tit Livije, XLII, 18, 2 – 3, 3 – 8, 36, 53 .179 Tit Livije, XLII, 45, 8.

65


on ostavi svim njegovim stanovnicima njihove posjede kako bi učvrstio svoj ugled blagog čovjeka, te namamio stanovnike u utvrđenom gradu Karnunt (Carnuntus). Nakon što ih nije uspio ubjediti da mu se predaju ili da ih osvoji blokadom, a bojeći se da njegovi vojnici nakon opsade dva grada neće dobiti ništa, on je opljačkao grad koji je prethodno poštedio.“180 Budući da je rimski pohod u Tesaliji otpočeo 171. godine p. n. e., hronološki okvir napada na ova dva ilirska oppiduma je poznat.181 Ime legata koji je predvodio napade je izgubljeno, a arheološka istraživanja još uvijek nisu potvrdila tačnu lokaciju Keremia i Karnunta. Čitavo deveto poglavlje u četrdeset i trećoj knjizi Tit Livijevog djela „Ab Urbe Condita“ posvećeno je pohodu Apija Klaudija (Appius Claudius) u Iliriju. Prema njemu, Rimljani su „još uvijek posmatrali Gencija, ilirskog kralja, sa sumnjom.“ Shodno tome, Rim iz Brundizija šalje 18 brodova i 2 000 ljudi kao ispomoć namjesniku u Issi, Gaju Furiju (Gaius Furius). U međuvremenu je i konzul Hostilije (Hostilius) poslao Apija Klaudija u Iliriju sa 4 000 vojnika „da zaštiti narode koji su graničili sa Ilirikom“. Prema Tit Liviju “on se nije mogao zadovoljiti sa vojskom koju je poveo, pa je počeo skupljati auksilijare iz redova saveznika i tako je njegova vojska dosegla broj od 8 000 ljudi. Nakon što je proputovao cijeli region stacionirao se u Desaretskom Lihnidu.“182 Kako se Lihnid nije nalazio na Desaretskom teritoriju čitanje naziva naselja u ovom slučaju nije sigurno i moguće je da se radi o naknadnom umetanju teksta. I naredno, deseto poglavlje u četrdeset i trećoj knjizi, prati vojnu aktivnost Apija Klaudija i njegov neuspjeli pokušaj da osvoji utvrđeni oppidum Uskana (Uscana). Kako bi izbjegao još veće gubitke, rimski legat se morao povući s preživjelim vojnicima u Lihnid.183 Uskanu ponovo Tit Livije spominje kada opisuje Persejev pohod na južnu Iliriju iz 169. godine p. n. e.. Za to naselje više ne koristi izraz oppidum, već kaže da je „najveći grad Penestinske zemlje“ (Penestianae terrae ea maxima urbs est).184 Očigledno da Tit Livije nije poznavao strukturu i veličinu urbanih i kourbanih cijelina u unutrašnjosti Ilirije, jer je nemoguće da je naselje u 180 Tit Livije, XLIII, 1, 1 - 3.181 U prevodima na savremene jezike često se dešava greška da se izraz oppidum prevodi

kao grad, city, stadt, ville, città itd. U ovom slučaju oppidum opisuje utvrđeno naselje gradinskog tipa koja se razlikuju od rimskih gradova odnosno urbem. Gradinska naselja su karakteristična za ilirske zajednice i kroz Livijevu leksiku to se može prepoznati. Antički historičar indirektno ukazuje na tu razliku kada za Keremiju i Karnunt kaže da su to ilirski oppidi, dok savremeni klasični filolozi prilikom prijevoda teksta često ne vode računa da nije u pitanju sinonimsko izjednačavanje već poseban oblik naselja.

182 Tit Livije, XLIII, 9, 1 – 7.183 Tit Livije, XLIII, 10, 1 – 8.184 Tit Livije, XLIII, 18,5 – 6.

HISTORIJA ILIRA

66

razmaku manjem od godinu dana preraslo od gradine (oppiduma) u grad rimskog tipa (urbs). Ako se hronološki prati Livijev tekst može se primjetiti da se između pohoda Apija Klaudija i Perseja desila neka uspješna rimska vojna intervencija na Uskanu. Naime, pored ilirskih vojnika, Persej se u Uskani suočio i sa rimskim garnizonima. Kampanju protiv Uskane Persej je poveo kako bi, prema Tit Liviju, „pobjedom Makedonaca nad susjednim Ilirima namamio kralja Gencija, koji je bio neodlučan, da uđe u alijansu.“185 Pritisak na Gencija Persej je izvršio tako što je zauzeo oppidum Oenej (Oaeneum) koji je „bio iz mnogo strateških razloga značajan posebno što je tuda prolazio put za Labeate kojima je Gencije vladao.“186 Nakon ovih Persejevih vojno – strateških poteza uslijedila je posjeta njegovih poslanika Pleurata i Adeja o čemu, sa neznatnim razlikama u sadržaju, svjedoče i Polibije i Tit Livije. Polibije je svakako poslužio kao izvor Tit Liviju u opisu putovanja poslanika preko planine Skarda i Ilirske pustinje. Njihovi opisi tog putovanja su gotovo faktografski identični. Kako je Gencije i dalje ostao neodlučan, Persej mu je konstantno nastavio slati poslanstva.187 To insistiranje na savezu sa Gencijem je posebno došlo do izražaja u toku borbi Apija Klaudija protiv makedonskih saveznika Epirana. Vidjevši da se rimska prijetnja povećava, Persej pristaje da plati trideset talenata Genciju kako bi on ušao u rat na strani Makedonije protiv Rima. Treba podvući da Tit Livije dosta šturo opisuje susret ilirskog kralja i Persejevog poslanika Pantauha (Pantauchus) „u Meteonu u zemlji Labeata“. Istina, detaljnije od Polibija iznosi da je Gencije poslao Perseju izvjesnog Olimpiona (Olympos) da primi prisegu i taoce od Perseja. Ostali poslanici koji su otišli sa njim su primili novac, dok su se na Pantauhov prijedlog Parmenion i Mork pridružili rimskom poslanstvu na Rodosu. Poslanici su dobili uputstvo od ilirskog kralja da pristupe pregovorima na Rodosu tek nakon što Persejeva prisega, novac i taoci budu isporučeni Ilirima.188 U historiji još uvijek nije odgovoreno ko je bio Olimpion kojeg spominje Tit Livije. Sasvim je moguće da je riječ o visokom dužnosniku na Gencijevom dvoru koji je vjerovatno govorio grčkim jezikom, a kralj nije sumnjao u njegovu vjernost budući da ga je zadužio da preuzme prisegu i taoce makedonskog kralja. Preuzimanje prisege i taoca ima veću diplomatsku vrijednost od novca. Respekt koji su, kako svjedoči Tit Livije, Rođani ukazali ilirskim poslanicima Parmenionu i Morku opravdava napore koje je Persej uložio kako bi ubijedio ilirskog kralja da uđe sa njim u savez. Čini se da Persejeva kraljevska prisega nije bila dorasla prijestolju Aleksandra Velikog, jer on vara Gencija poslavši mu samo deset talenata 185 Tit Livije, XLIII, 18, 3.186 Tit Livije, XLIII, 19, 2 – 5.187 Tit Livije, XLIII, 23, 8.188 Tit Livije, XLIV, 23, 3 – 6.

67


i zadržavajući ostatak obećane svote. U međuvremenu, dok je očekivao isplatu, Gencije je u tamnicu zatvorio dvojicu rimskih poslanika Marka Perpenu (Marcus Perpenna) i Lucija Petiliusa (Lucius Petilius).189 Taj Gencijev potez Tit Livije na neki način nastoji opravdati negativnim utjecajem koji je na ilirskog kralja vršio Pantauh, spomenuti Persejev poslanik. Na ovom primjeru se uočava razlika u pisanju Polibija i Tit Livija. Iako je kod obojice subjektivnost u pisanju izražena, kod Tit Livija se, ipak, može primjetiti malo veći stepen pragmatičnosti što je posljedica veće vremenske udaljenosti od zbivanja događaja o kojima piše. Ono po čemu je posebno Tit Livije značajan za historiju Ilira jeste njegovo pisanje vezano za Treći ilirski rat. Nažalost, veći dio Livijevog teksta koji se odnosi na to razdoblje ilirske historije je izgubljen. Ono što je sačuvano jeste da je 168. godine p. n. e. Gencije, svjestan da je sukob sa Rimom neizbježan, skupio 15 000 ljudi u Lisosu. Potom šalje brata Karavancija s tri hiljade pješaka i pedeset konjanika da pokori narod Kavi (Caviorum gentem). Kralj je lično krenuo na Basaniju, grad koji je bio rimski saveznik, a nalazio se pet milja udaljen od Lisosa. Kada je Gencije počeo opsadu, stanovnici Basanija su mu poslali izaslanstvo sa porukom „da će radije živjeti pod opsadom nego se njemu predati.“ Apije Klaudije je još prije početka direktnog sukoba sa Gencijem počeo novačiti Ilire iz zaleđa Apolonije i Dirahijuma. Tit Livije precizira da je njegov vojni logor bio na rijeci Genuz (Genusum amnem). Praksu novačenja je nastavio i novi pretor Lucije Anicije Galo (Lucius Anicius Gallus) koji je zbog sukoba sa Ilirima namjenski poslan u Apoloniju. Lucije Anicije je kako to navodi Tit Livije, „nastavio novačenje uzimajući u auksilijare mlade Partine, njih dvije hiljade pješaka i dvjesto konjanika koje je predvodio Epikado.“190 Historijski gledano, u ovom Livijevom podatku o novačenju Partina uočava se početna faza romanizacije u koju će unutrašnjost Zapadnog Balkana ući gotovo dva stoljeća kasnije. Gencije je sa svojom flotom napao prostor Apolonije i Dirahija. Livijeve bilješke u vezi s tim vojnim operacijama su izgubljene, ali iz daljnjeg njegovog teksta može se zaključiti da je Gencije bio poražen i da se povukao u Skodru. Zašto je Gencije odabrao Skodru kao svoje 189 Tit Livije, XLIV, 27, 8 – 13: „Kada je Persej izbrojao tristo talenata za izaslanstva, poslao

je jedno izaslanstvo Genciju u Pellu. On im dopušta da stave svoj pečat na novac, zatim im je poslao deset talenata po Pantauhu (Pantauchus) i naredio da se ovo odmah isplati kralju. Njegovi ljudi koji su prenosili ostatak novca bili su označeni ilirskim pečatom i on je naredio da ga prenose u kratkim etapama i kada dođu do makedonske granice da čekaju njegove glasnike. Nakon što je primio mali dio novca, Gencije je konstantno podstican od Pantauha da napadne Rimljane, pa je on zatvorio u tamnicu Marka Perpena (Marcus Perpenna) i Lucija Petiliusa (Lucius Petilius), poslanike koji su se zadesili tu. Kada je čuo za to Persej je pomislio da je ubijedio Gencija da se sa njim bori protiv Rimljana.“

190 Tit Livije, XLIV, 30, 7 – 14.

HISTORIJA ILIRA

68

posljednje utočište vidljivo je iz slikovitog Livijevog pisanja: „Potom je on stigao u Skodru, centar otpora i to ne samo zato što ga je Gencije odabrao za glavni grad čitavog kraljevstva već i zato što je bio najbolje utvrđen grad Labeata i bilo mu je teško prići. Dvije su ga rijeke okruživale, rijeka Klausal (Clausal) teče sa strane koja gleda na, a Barbana (Barbbana) teče na zapadnoj strani i izvire iz Labeatskog jezera. Ove dvije rijeke ulijevaju se u rijeku Orijund (Oriund) koja izvire na planini Skordi (Scordus) i plovi do Jadranskog mora. Planina Skordus je najveća u regiji, gleda na istočnoj strani na Dardaniju, Makedoniju na jugu i na ilirsku zemlju na zapadu.“191 Podaci koji su sačuvani u ovih nekoliko rečenica izuzetno su važni za izučavanje antičke topografije Zapadnog Balkana. Iz teksta se jasno razaznaje da je ilirski narod Labeata naseljavao prostor oko Skadarskog jezera na čijim obalama se nalazila Gencijeva prijestolnica Skodra. Za razliku od grčkih historičara, rimljanin Tit Livije razlikuje rijeku Bojanu (Barbbana) od rijeke Drim (Drilon). Izraz Klausal (Clausal) bi vjerovatno se odnosio na rijeku Drim. Moguće da je to neki rimski sinonim njenog imena Drilon. Pitanje rijeke Oriund je također komplicirano. Rijeka Bojana se direktno ulijeva u Jadransko more pa bi se pojam Oriund mogao zapravo odnositi na njen donji tok. Prema geografskom opisu planina Skordus (Scordus) najviše odgovara Šar Planini i potvrda takvog izjednačavanja može se naći i kod Polibija i Klaudija Ptolemeja.192 Na primjeru Skordus (Scordus) Šar Planine se vidi da Tit Livije nije imao jasnu predodžbu o unutrašnjosti Balkana budući da se hidrografska mreža Šar Planine ne može dovesti u direktnu vezu sa Jadranskim morem, kako on to implicira. Tit Livije opisuje da je Skodra sa svih strana bila okružena Ilirima što, ipak, nije pomoglo Genciju da se odbrani od Rima. Neki ilirski gradovi, čija imena ne spominje Tit Livije, su se predali rimskom pretoru. Rimski historičar dosta pažnje posvećuje posljednjim pokušajima Gencijevog otpora. „Preko dvjesto (Ilira) poginulo je na samim vratima grada, te proširila se tolika panika da je Gencije poslao poslanike imena Teutik (Teuticus) i Bel (Bellus), vođe naroda (principes gentis), da od pretora traže primirje kako bi kralj mogao da razmisli o situaciji. Kada je dobio tri dana primirja, on je napravio brod. Kako je rimski kamp bio udaljen pola milje od grada, on je otplovio niz rijeku Barbanna, tražeći mirno mjesto za održavanje skupštine (consultadum). Bilo je očito da je Gencije uzaludno gajio nadu da će njegov brat Karavancije (Caravantius) stići sa hiljadama vojnika. Nakon što je ta

191 Tit Livije, XLIV, 31, 2 – 6. 192 Tu planinu je Tit Livije, kao i Polibije, spomenuo pišući o Persejevom poslanstvu

koje je 169. godine p. n. e. prešlo tu planinu i Ilirsku pustinju na putu ka Gencijevoj prijestolnici.

69


mogućnost otpala, treći dan je krenuo istim brodom kako bi sebi osigurao priliku da razgovara sa pretorom i kada mu je to odobreno, došao je u kamp. Na početku svog obraćanja on je okrivio svoju vlastitu glupost, molio je i plakao, pao pretoru na koljena, te stavio svoju sudbinu njemu u ruke. Pretora je to u srce dirnulo, pa se Gencije nakon večere vraća svom narodu u grad.“193 Gencije nije dugo uživao u rimskoj milosti. Njegova greška je bila što je prihvatio borbu izvan zidina Skodre i doživio poraz. Rimljani su pod vodstvom pretora Lucija Anicija zarobili Gencijevu porodicu. Tit Livije je zabilježio da je Anicijev legat Perpena (Perpenna) zarobio Gencijevu kraljicu, dva njegova sina Skerdilaidu i Pleurata, zatim njegovu majku i brata Karavancija. Kralja i njegovu porodicu, zajedno sa istaknutim ilirskim plemićima, Anicije je poslao u Rim.194 Očigledno je Gencijevu porodicu iskoristio kao dokaz svoje pobjede što je u ostalom i česta praksa rimskih vojskovođa. Sudbinu ilirske države nakon poraza trebalo je da odrede petorica povjerenika predvođenih pretorom Lucijem Anicijem.195 Te povjerenike je imenovao rimski senat.196 U međuvremenu, dok je čekao dolazak poslanika, Lucije Anicije je postavio rimsku posadu u prijestolnicu Skodru pod zapovjedništvom Gabinija (Gabinius). Isto je učinio i sa važnim strateškim gradovima Rhizonom i Olcinijem, na čelo kojih je postavio Gaja Licinija (Gaius Licinius).197 Pretor Lucije Anicije je najprije u Skodri, uz prisustvo rimskih poslanika i ilirskih vođa koji su mu bili vjerni tokom vojnih operacija, objavio da rimski senat i narod daju Ilirima slobodu. Ta objava je, kako to pojašnjava Tit Livije, označila da će svi rimski garnizoni biti povučeni iz ilirskih gradova, gradina i utvrda. Ne samo slobodu, već i oslobađanje od poreza (immunitas) dobili su građani Ise, Rhizona, Olcinija. Slobodni i immunes postali su i Daorsi zato što su napustili Karavancija, Gencijevog brata, i prešli na stranu Rimljana. Također, plaćanja poreza su bili oslobođeni i Pirusti, kojima Tit Livije pripisuje geografski atribut dezerterski (Dassaretiorum Pirustas). Stanovnicima Skodre, Dasarenzima, Selepitanima i ostalim Ilirima danak (vectigal)

193 Tit Livije, XLIX, 31, 9 – 14.194 Tit Livije, XLIX, 32, 2 – 5.195 Tit Livije, XLV, 17, 4: „Za Ilirik imenovani su poslanici: Publius Aelius Ligus, bivši

konzul, Gaius Cicereius, Gnaeus Baebius, Gnaeus Baebius Tamphilus (kasnije je bio pretor istog imena), Publius Terentius Tuscivicanus i Publius Manilius.“

196 Senat je Makedoniju podijelio na četiri oblasti od kojih je svaka trebala imati vijeće, a stanovnici bi morali plaćati upola manji danak nego Perseju i njegovim predhodnicima. Prema Tit Liviju slične mjere su bile određene i za Ilirik (Tit Livije, XLV, 18, 8)

197 Tit Livije, XLV, 26, 1 – 2.

HISTORIJA ILIRA

70

je bio smanjen na polovinu od onoga što su plaćali kralju.198 Tit Livije je iznio formulu po kojoj je pretor Lucije Anicije prema instrukcijama rimskog senata podijelio ilirsku državu na tri dijela :

1. Oblast oko Pistama u Pelagoniji2. Oblast koju su naseljavali Labeati3. Oblast koja je uključivala cijelokupno današnje crnogorsko primorje

(tertiam Agravonitas et Rhizonitas et Olciniatas accolasque eorum ).199

Moguće je da se pod Livijevim izrazom „accolasque eorum“ (njihovi susjedi) kriju Plinijevi Illyrii proprie dicti. Analizirajući tekst izvora čini se opravdanim pretpostaviti da je Livije pod susjedima građana Rhizona i Olcinijuma mislio na južne Ilire koji su živjeli na granicama nekadašnje makedonske države. Treća oblast nekadašnjeg Ilirskog kraljevstva je također izuzetno važna. Ne treba odbaciti mogućnost da su na tom prostoru postavljeni temelji rimske provincije Ilirik. Posljednji podaci koji se o Genciju mogu naći u djelu „Ab Urbe Condita“ su da je on zajedno sa cijelom svojom porodicom, po odluci senata, najprije bio zatočen u Spoletumu (Spoletium). Međutim, kada su stanovnici Spoletuma odbili da kraljevska porodica bude tu zatočena, oni su prebačeni u Iguvium (Iguvium) koji se nalazio u centralnoj Italiji. Ostali ilirski zarobljenici su prebačeni u zatvor u Rim. U skladu sa odlukom senata, 220 lembi oduzete kralju Genciju, dodijeljene su u vidu nagrade Rimu vjernim stanovnicima Korkire, Apolonije i Dirahija (Epidamnosu).200 Tokom proslave trijumfa Lucije Anicije je pronio kroz Rim veliku količinu plijena oduzetog od Gencija i njegovih podanika. Tit Livije je zabilježio da se taj plijen sastojao od 27 libri zlata, 19 libri srebra, 13 000 denara i 120 000 srebrenjaka.201 Na kraju treba istaći da Tit Livijeva etnografija daje široku lepezu naroda i etničkih zajednica Zapadnog Balkana koje se mogu dovesti direktno ili indirektno u vezu sa Ilirima poput: Ardijejaca (Vardaei), Dardanaca (Dardani), Daorsa (Daorsei), Delmata (Delmatae), Histra (Histrori), Japoda (Iapydes), Labeata (Labeates), Liburna (Liburni), Panona (Pannonii), Pirusta (Pirustae) i Taulanata (Taulantii). Dok u onim dijelovima teksta Tit Livija koji se odnose na Ilire, dominiraju događaji koji su uslijedili nakon Prvog ilirskog rata, kod

198 Tit Livije, XLV, 26, 11 – 14.199 Tit Livije, XLV, 26, 15.200 Tit Livije, XLV, 43, 9 – 10.201 Tit Livije, XLV, 43, 5 – 6.

71


njegovog savremenika Diodora Sicilijanskog (Διόδωρος Σικελιώτης) je prisutna tendencija ka opisu događaja iz starije ilirske prošlosti. Tako u njegovom djelu „Historijska biblioteka“ (Βιβλιοθήκη ἱστορική) događaji koji se odnose na ilirsku prošlost mogu se podijeliti u dvije tematske cjeline: Bardilejevu dinastiju i grčku kolonizaciju Jadranskog mora.202 Unutarnja kritika teksta „Historijske biblioteke“, u kome Diodor opisuje povod za Peloponeski rat, daje određene podatke koji se odnose na Ilire. Čitajući njegov tekst primjetno je da se Epidamnos ne može posmatrati kao etnički zatvorena jedinica helenskih kolonista već simbiozna zajednica kolonista i autohtonih Taulanata. Shodno tome Diodor precizira ulogu koju je autohtono stanovništvo odigralo u građanskom ratu u Epidamnosu. Prema onome kako on piše, barbari su u pohodu sa velikom vojskom zauzeli teritorij i opsjedali grad.203 Posmatrano iz hronološkog ugla, Diodor najstarije veze Helena sa jadranskom obalom nalazi u mitologiji pišući o Kadmu i Harmoniji, te o Argonautima. U historijskom kontekstu on, budući da potječe sa Sicilije, u svom djelu primarno pažnju posvećuje kolonijalnoj politici sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg (Διονύσιος ὁ Πρεσβύτερος, c. 432. – 367. god. p. n. e.). Kako Diodor nije savremenik niti učesnik događaja o kojima piše on ih preuzima od drugih pisaca koji su živjeli krajem V i početkom IV stoljeća p. n. e.. Kritika izvora je pokazala da su i kasniji prepisivači vrlo često određene riječi koje nisu razumjeli ili su im bile slične pogrešno zabilježili. Kada je u pitanju jadranska obala najveću diskusiju je izazvao podatak da je Dionizije Sirakuški osnovao apoikiju Lissos (Λισσός).204 U nauci je postojalo više različitih stajališta u vezi sa ovom Diodorovom informacijom. Ipak, u komparaciji sa drugim izvorima, prije svih sa Pseudo – Skilaksom, Polibijem i Strabonom, stiče se dojam da je Lissos ilirski grad, a ne grčka apoikija. Stoga bi se moglo zaključiti da se Diodorov 202 Podaci o Ilirima sačuvani su većim dijelom od VII do XVII knjige, te manjim dijelom

u knjigama od broja XVII do XX. Diodorovo djelo „Historijska biblioteka“ se sastojalo od četrdeset knjiga, od čega su sačuvane u potpunosti samo knjige pod brojevima I do V i XI do XX. Kao izvor poslužila su mu djela Hekateja, Efora, Teopompa, Heronima sa Kardije, Timeja, Polibija, Posejdonija. Za hrononologiju se služio Apolodorom i Kastorom sa Rodosa, a za geografiju Megastenom, Agatarhidom i Artemidorom.

203 Diodor, XII, 30, 2 – 3: „Kod stanovnika Epidamnosa smještenih na obalu Jadrana, naseljenika Korkire i Korinta dođe do pobune. Pobjednička stranka izgnala je mnogo protivnika. Prognanici se okupiše i dobiše pomoć Ilira s kojima zaploviše prema Epidamnosu. Barbarske snage bijahu znatne, one zauzeše predgrađe i opsjedaše grad. Epidamnjani, nespososobni da se sami bore, poslaše izaslanstvo u Korkiru da zatraže pomoć pozivajućo se na krvno strodstvo.“

204 Diodor, XV, 13.

HISTORIJA ILIRA

72

podatak odnosi na Issu na otoku Visu, a ne na Lissos (Lješ).205 U petnaestoj knjizi „Historijske biblioteke“ Diodor ulazi detaljnije u problematiku grčko - ilirskih odnosa u kontekstu kolonizacije otoka Farosa (Pharos, Φάρος). On je zabilježio da su Grci sa egejskog otoka Paros (Πάρος), poznatog po mramoru, slijedeći upute Delfskog proročišta poslali u Jadransko more koloniste kako bi na otoku Farosu osnovali apoikiju. Doseljenicima je pomogao Dionizije koji je, kako navodi Diodor, nekoliko godina prije toga osnovao „grad po imenu Lissos“.206 Ovaj historičar potom opisuje da su Parani godinu dana nakon osnivanja apoikije, u 99. olimpijadi došli u sukob sa lokalnim ilirskim stanovništvom: „Te godine Parani koji su se nastanili na Farosu dopustili su ranijim barbarskim stanovnicima da ostanu nedirnuti na dobro utvrđenom mjestu, dok su oni sami izgradili svoj grad pored mora i ogradili ga zidinama. Kasnije su se raniji stanovnici razljutili zbog prisustva Grka i pozvali Ilire, koji su živjeli na kopnu nasuprot. Ovi su prešli na Faros sa puno malih brodova, i sa vojskom brojnijom od deset hiljada ljudi, ubili su mnogo Grka i prouzročili mnogo štete. Dionizijev eparh iz Lissosa doplovio je sa velikim brojem troveslarki protiv ilirskih lakih brodova, a nakon što je neke potopio, a neke zarobio, ubio je više od pet hiljada barbara, a oko dvije hiljade je uzeo kao zarobljenike.“207 U nauci postoje različite interpretacije navedenog Diodorovog citata. Postoje mišljenja da su Dionizijeve trupe iz Isse, a ne iz Lissosa koji je daleko na jugu na ušću Drima, došle pomoći Grcima na Pharosu, jer je Issa udaljena samo 25 milja. Putovanje iz Lissosa bi trajalo dosta duže, ali autori poput Wilkesa smatraju da bi posada u Lissosu bolje odgovarala Dionizijevim planovima u Epiru.208 Naime, Iliri su sklopili 205 Pseudo – Skilaks spominje sve grčke kolonije na istočnoj obali Jadranskog mora: Issu

(Ἴσσα), Korkiru Melainu (Κόρκυρα Μέλαινα), Faros (Φάρος), Epidamnos (Ἐπίδαμνος), Apoloniju (Απολλωνία), Orikos (Ὠρικός) dok Lissos (Λισσός) ne spominje. Da je Lisos bio osnovan od srane Grka to bi Pseudo - Skilaks istakao kao i za gore navedene gradove. Prvi pisac koji je spomenuo Lissos bio je Polibije pišući o ugovoru o miru iz 229. godine p. n. e. po čijim je odredbama Ilirima bilo zabranjeno da plove južno od Lissosa. Iz Polibijevog pisanja i napadima Filipa V na Lissos primjetno je da je to ilirski grad jer Polibije kaže: „ ... skupile su se u Lissosu znatne čete svih okolnih mjesta Ilirije“, a potom nastavlja: „kada je Filip osvojio Lissos i Akrolissos on je istovremeno podvlastio narode u okolini. Većina gradova dobrovoljno mu otvoriše svoja vrata“ (Polibije, VIII, 15 – 16 ). Strabon također opisujući prostor od Boke Kotorske do Apolonije i Epidamnosa spominje Lissos, ali ne precizira da je grčki grad, a što čini za za Epidamnos na primjer.Treba podvući da Diodorov tekst nije sačuvan u originalu, nego u kasnijim prepisima od kojih je najstariji kodeks Patmius koji potječe iz X ili XI stoljeća (Novak, 1961, 175 - 177).

206 Diodor, XV, 13.207 Diodor, XV, 14.208 Wilkes, 2001, 127.

73


savez sa Dionizijem Sirakuškim koji im je dao dvije hiljade vojnika i pet stotina grčkih hoplitskih kompleta vojne opreme. To su Iliri iskoristili kako bi prodrli u Epir, uz pomoć Alketa, princa kome su obećali povratak na mološansko prijestolje. Diodor kaže da su Mološani uspješno pružili otpor Ilirima, ali da su u sukobu bili pobijeđeni, te da je više od petnaest hiljada Mološana poginulo. Isti izvor navodi da je bila potrebna Lakedemonska intervencija da vrati Ilire na njihovu teritoriju.209 Čini se da su Diodorovi podaci o vojnim gubicima Mološana pretjerani.210 Dionizijeva intervencija na strani Ilira protiv Mološana dovodi se u vezu sa njegovom navodnom namjerom da opljačka Delfski hram. Prema Diodoru tu je pljačku Delfa Dionizije osmislio oko 390. godine p. n. e. i u tu svrhu osnovao Lissos. Moguće da je podatak o Dionizijevoj namjeri da opljačka Apolonov hram Diodor preuzeo od nekog od političkih protivnika sirakuškog tiranina. Strateški gledano taj potez bi bio loš jer bi značilo da je Dionizije odabrao najduži i najnezgodniji put, preko Epira, Etolije, Lokride ili Doride, Fokide, preko grčkih polisa sa kojima bi se morao boriti da bi došao do Delfa. Arheološki nalazi također potvrđuju da Lissos nije osnovan od strane Sirakužana. Nisu pronađeni natpisi niti novac koji bi potvrdili ovu tvrdnju, te izuzev Diodora drugi antički pisci taj podatak ne spominju. Nasuprot tome, isejski natpisi su napisani dorskim dijalektom, jezičkim izrazom kojim su se koristili Sirakužani. Iz tih natpisa osim dorskog dijalekta jasno se razaznaje postojanje tri dorske file u Issi. Pisanje o makedonsko – ilirskim odnosima Diodor počinje spomenom da je kralj Aminta III, otac Filipa II, morao plaćati danak Ilirima.211 Kao ni drugi antički izvori ni on ne precizira kojem je narodu Aminta III plaćao danak niti spominje ime njihovog vladara. Iz njegovog pisanja o ilirskom miješanju u dvorska pitanja Mološana preko princa Alketa, a kasnije i njegovog sina Neoptolema, te pobjedi Ilira nad makedonskim kraljem Perdikom III i njihovih teških borbi protiv Filipa II 360. – 359. god. p. n. e., mogu se prepoznati konture ilirske države.212 Čak je prema Justinu i Diodoru, slavni Filip II bio odlukom svog brata Aleksandra 209 Diodor, XV, 13.210 Cabanes dobro uočava da Diodor prilikom pisanja ne pristupa kritički svojim

izvorima, jer njegov podatak o stradanju petnaest hiljada Mološana može se uprediti sa onima koje Diodor navodi za bitke iz 360. – 359. godine p. n. e. između Makedonaca i Ilira. U prvoj bici on navodi da je ubijeno četiri hiljade Makedonaca sa njihovim kraljem Perdikom III, a sedam hiljada Ilira u drugoj, koja je donijela pobjedu Filipu II. Cabanes podvlači da bi se takvo krvoproliće smatralo katastrofalnim bez premca za grad poput Atene. U tom slučaju bi mološko kraljevstvo ostalo uskraćeno za najmanje jednu generaciju i lišeno značajnog dijela mladih muškaraca (Cabanes, 2002, 53).

211 Diodor, XVI, 2.212 Justin je čak naveo da su Makedonci nastavili plaćati danak i nakon Amintine smrti,

kada je kratko vladao njegov sin Aleksandar II (Justin, VII, 5, 1).

HISTORIJA ILIRA

74

II predat Ilirima kao taoc prije nego što je poslan u beotsku Tebu.213

Na temelju Diodorovog pisanja može se zaključiti da je Makedoncima sredinom IV stoljeća p. n. e. pored Ilira prijetila opasnost i od Peonaca i Tribala. Peonci su u to vrijeme imali državnu organizaciju utemeljenu na kraljevskoj vlasti, a njihov prvi po imenu poznati kralj zvao se Agid.214 Nakon što je objasnio vojno - političke okolnosti koje su prethodile Filipovom stupanju na vlast, Diodor je detaljno opisao vojnu reformu koju je izvršio taj vladar. Nakon toga otpočinje vojni pohod na Peoniju i taj ethnos prisiljava da se podvrgne Makedoniji.215 Pošto je sredio prilike u Peoniji, Filip je kako izvještava Diodor, krenuo na ilirski teritorij sa deset hiljada pješaka i šest stotina konjanika. Pišući o tom Filipovom pohodu Diodor prvi put u svom djelu spominje ime ilirskog kralja Bardileja. Iz njegovog pisanja se može zaključiti da je Bardilej želio postići mirovni sporazum na principu statusa quo odnosno „da obje strane zadrže u vlasništvu gradove koje su kontrolisale“. Međutim, Filip je zahtijevao da Iliri napuste makedonske teritorije koje su ranije zauzeli. Zatim, Diodor iznosi jedan dosta interesantan podatak kada kaže da su Iliri mobilizirali gotovo jednaku vojnu silu kao i Makedonci: deset hiljada vojnika i pet stotina konjanika. Ova faktografska činjenica, istina, moguće preuveličana kako bi se dao veći značaj pobjedi Filipa II, ipak pokazuje da su Iliri raspolagali sa respektabilnom vojnom silom i da su u vrijeme Bardilejevog vladanja bili ravnopravan protivnik Makedoniji i Epiru. Vidljivo je to i iz slikovitog Diodorovog opisa borbe: „...Bardilej, uzdajući se u prethodne pobjede i hrabrost Ilira, pođe u susret neprijatelju. Imao je deset hiljada odabranih pješaka i petsto konjanika. Kada se vojske približiše jedna drugoj i sa strašnim poklikom započeše boj, Filip, koji je zapovijedao desnim krilom s najboljim makedonskim borcima, naredi

213 U vezi sa ovim podatkom Diodorovo pisanje je dosta konfuzno. Tako on u XV knjizi kaže da je Filipa II brat direktno poslao u Tebu, dok u narednoj XVI navodi da je Filip prvo bio taoc kod Ilira, a potom kod Tebanaca. Plutarh također u Pelopidinoj biografiji ne spominje Filipov boravak kod Ilira već kaže: „Tada Pelopida ostavivši Tesalce u potpunoj sigurnosti od tiranina i u međusobnoj slozi, sam krene u Makedoniju gdje je Ptolemej ratovao s makedonskim kraljem Aleksandrom, a obojica su predložili njega za posrednika i suca da bude pomagač i saveznik onome za koga se bude činilo da mu se nanosi nepravda. Kada je došao, riješio je njihove razmirice i vratio kući prognanike, a kao taoce je uzeo kraljevog brata Filipa i tridesetoricu drugih, sinova najuglednijih porodica, te ih je smjestio u Tebu pokazavši Helenima kako je daleko doprla tebanska moć slavom svoje snage i pouzdanjem u svoju pravednost. To je bio onaj Filip koji je kasnije zaratio sa Helenima kako bi uništio njihovu slobodu, ali je u to vrijeme bio dječak i živio u Tebi kod Pamena.“ (Plutarh, Pelopida, 26.)

214 Diodor, XVI, 4.215 Diodor, XVI, 4.

75


konjici da probije barbarske redove i napadne ih na boku, dok je on napadao neprijatelja na čelu i započeo žestoku bitku. Iliri koji su se i sami poredali u četverougao hrabro uđoše u boj. U početku i dugo vremena bitka je bila ujednačena zbog goleme hrabrosti koja se iskazivala na svakoj strani, a kako su mnogi ubijeni, a još više njih ranjeno, ratna sreća je prelazila čas na jednu čas na drugu stranu, neprekidno pod utjecajem hrabrih djela ratnika. No kasnije, kako su konjanici napadali bok i zaštitnicu, Filip se sa najboljim ratnicima borio sa velikim junaštvom, te gomila Ilira bijaše prisiljena brzo pobjeći“. Čini se da je Filip II prvi put u borbama protiv Bardilejevih Ilira upotrijebio makedonsku falangu koja je srušila i veliku Perziju. Iliri su u toj bici izgubili sedam hiljada vojnika, što je bilo dvije trećine njihovih trupa. Iliri su tada poslali poslanstvo koje je sklopilo mir sa Makedonijom i ispunilo Filipov zahtjev o ilirskom napuštanju makedonske teritorije.216 Iz Diodorovog teksta može se razaznati da taj sporazum nije spriječio Filipa da pod svoju vlast podvrgne svo stanovištvo do Lihnidskog (Ohridskog) jezera.217 Analiza Diodorovog teksta ukazuje da je Filip i nakon pobjede nad Bardilejevom vojskom nastavio sukobe protiv Ilira.218 On ne navodi ime kralja koji je predvodio Ilire u savezu sa Peoncima i Tračanima protiv Filipa II, ali u komparaciji sa drugim antičkim izvorima može se pretpostaviti da se radi o Grabu II.219 U vezu sa spomenutim događajima može se dovesti i interesantan podatak koji je zabilježio Plutarh: „Filipu pak koji je upravo osvojio Potideju stigoše tri vijesti: prva da su Iliri u velikoj bici bili potučeni od Parmeniona, druga da je on na Olimpijskim igrama pobijedio u trkama konja i treća o Aleksandrovom rođenju“.220 Stoga prema Plutarhu, Iliri su bili poraženi od makedonskih trupa predvođenih Parmenionom 20. jula 356. god. p. n. e. i taj poraz bi se vjerovatno hronološki poklapao sa vladavinom Graba II. Diodor potom spominje nesređene odnose koje je Filip naslijedio

216 Diodor, XVI, 4.217 Diodor, XVI, 8: „U isto vrijeme makedonski kralj Filip, koji je odnio veliku pobjedu nad

Ilirima i sveo na položaj podanika sve koji su živjeli do Lihnidskog jezera, vrati se u Makedoniju, nakon što je zaključio glasoviti mir sa Ilirima i kod Makedonaca stekao veliki ugled zbog uspjeha zahvaljujući svojoj hrabrosti.“

218 Diodor, XVI, 22: „Oko Makedonije, tri su se kralja urotila protiv Filipa, trački, peonski i ilirski. Ti narodi u susjedstvu Makedonije sa nelagodom su posmatrali Filipovo širenje. Svaki zasebno bili su nesposobni izdržati bitku jer je svaki već prije pretrpio poraz, ali pretpostavljali su da zajedno lako mogu savladati Filipa. Dok su oni okupljali vojske, Filip zarati prije nego su oni dovršili pripreme i prijetnjom ih prislili da svoje snage pridruže makedonskim.“

219 Grab II se pojavljuje na dva natpisa iz 357. / 356. god p. n. e., jednom u Olintu, a drugom na atenskoj akropoli.

220 Plutarh, Aleksandar, 3.

HISTORIJA ILIRA

76

od Aminte III: „U Makedoniji je Filip od svog oca naslijedio sukob sa Ilirima i nije nalazio načina da sredi tu razmiricu. On je napao Ilire s velikom silom, opustošio teritorij, zauzeo mnoga mjesta i vratio se u Makedoniju sa velikim plijenom.“221 Kako Diodor u ovom odlomku nije naznačio ko je konkretno bio Filipov protivnik stiče se dojam da je riječ o pljačkaškom pohodu bez jasno definisanog političkog cilja. Nešto precizniji je Diodor kada piše o događajima iz 337. godine p. n. e., te kaže: „Nekoliko dana poslije, kako je Filip započeo bitku protiv Pleurije, ilirskog kralja, Pauzanija stane pred kralja, primi na sebe sve udarce namjenjene kralju i umre.“ 222 Ovaj tekst se može komparirati sa Justinovim tekstom koji kaže da „Filip iznenađuje i lukavstvom podvrgava Dardance i druge susjede“223 i olevenskim natpisom koji spominje bitku kralja Filipa protiv Dardanaca. Budući i da Pompej Trog spominje isti rat, ali on naglašava da su pobijeđeni ilirski kraljevi u množini (Illyrici reges), moguće je da je Pleurija kojeg spominje Diodor bio kralj Ilira i Dardanaca. Sukob sa Pleurijom je ujedno posljednji podatak koji je Diodor zabilježio u vezi sa makedonsko – ilirskim odnosima za vrijeme vladavine Filipa II. Kroz Diodorov tekst se stiče dojam da u posljednjoj godini Filipovog života nema intenzivnijih veza Ilira i kuće Argeada. Međutim, postoji jedan kratki Justinov odlomak koji dokazuje suprotno. Justin je zabilježio da su Olimpijada i njen sin Aleksandar, nezadovoljni Filipovim planovima za novi brak sa Kleopatrom, potražili utočište kod Aleksandra Mološanina, kojeg je Filip postavio na Eakovsko prijestolje. Potom je Aleksandar prešao ilirskim kraljevima (ad reges Illyriorum).224 Sintagma ilirski kraljevi je izazvala čitav niz rasprava u nauci, ali je u modernoj historiografiji prihvaćena mogućnost postojanja istodobno više kraljeva u Iliriji. Ta hipoteza se temelji u komparaciji situacije u Iliriji i susjednim politijama u Trakiji, Epiru i Makedoniji. Kada je riječ o Filipovom nasljedniku Aleksandru Velikom, čitava plejada antičkih pisaca se u svojim radovima dotakla problematike njegovih odnosa sa Ilirima. Pored Diodora, o ilirsko - makedonskim odnosima u prvim godinama Aleksandrove vladavine pisali su i Kvint Kurcije Ruf (Quintus Curtius Rufus), Arijan iz Nikomedije (Ἀρριανός) i Justin (Marcus Junianius). Dolazak mladog i neiskusnog kralja na prijesto Makedoniji podređene ilirske ethne su shvatile kao dobar momenat da se pobune protiv Argeada. Dok Diodor i Justin ne preciziraju koji su se narodi pobunili, 221 Diodor, XVI, 69.222 Diodor, XVI, 93.223 Justin, VIII, 6.224 Justin, IX, 7.

77


Arijan kaže: „Aleksandar krene na Agrijance i Peonce. Tada stigoše glasnici i javiše da se pobunio Klit, Bardilejev sin i da mu se pridružio Glaukija, kralj Taulanata.“225 Teško je precizirati da li je Klit sin kralja Bardileja, koji je 359. godine p. n. e. pobijedio Perdiku III, mada je to hronološki posmatrano moguće, jer se ova pobuna protiv Aleksandra Velikog datira u 335. godinu p. n. e. Spomen Glaukije je pak važan jer potvrđuje da u Iliriji postoji više ethni, od kojih svaka ima svog kralja i da se ni u kom slučaju ne može govoriti o kohezionoj zajednici. Diodorov tekst potom ukazuje da je Glaukija preuzeo vlast nad Ilirima, čiji je kralj bio Klit nakon što on nestaje sa historijske pozornice.226

Arijan je detaljno u svojoj „Anabazi“ (Ἀλεξάνδρου ἀνάβασις) predstavio Klitov ustanak i borbu protiv Aleksandra Velikog 335. godine p. n. e.. „Aleksandar krene na grad Pelij. Klit ga je tu dočekao jer je to bila najbolje utvrđena tačka u zemlji. Kad je stigao, Aleksandar udari tabor pored rijeke Eordaik i odluči sutra napasti bedem. Klitove trupe su držale uzvisine koje su okruživale grad, na višim položajima prekrivene gustom šumom, tako da se sa svih strana mogu stuštiti na Makedonce, ako bi napali njihov grad. No Glaukija, kralj Taulanata još ne bijaše stigao. Aleksandar dakle napadne grad. Nakon što su žrtvovali tri dječaka i isto toliko djevojčica, kao i tri crna ovna, neprijatelji pohrle da se uhvate u koštac sa Makedoncima. Ali čim se nađoše prsa o prsa, napustiše položaje koje su držali, a koji bijahu vrlo jaki, tako da su njihove žrtve nađene kako još leže na tlu.“227 Zauzimanje Pelija je za Aleksandra bio izuzetno važan strateški potez, jer je time spriječio da Klitova vojska zauzme Gornju Makedoniju. Ta vojska je bila dosta slična makedonskoj, jer je Arijan o organizaciji ilirske vojske napisao da je u pitanju „gomila konjanika, kopljanika, praćkaša i hoplita u nemalom broju.“ Arijan hvali strategiju Klita i Glaukije koji su se popeli na uzvišenja, dok je teren kojim je Aleksandar trebao proći bio „uzak i prekriven šumom, s jedne strane stisnut rijekom, a sa druge strane je bila visoka planina obrubljena ponorima, tako da vojska nije mogla napredovati“. Ipak, to nije bilo dovoljno da se pobijedi makedonska falanga, hipaspisti, strijelci i Perdikin i Koenov bataljon, te je Klit je nakon što je zapalio Pelij pobjegao kod svog saveznika Glaukije na teritorij Taulanata.228 Autarijati su također ostavili historijski trag u Arijanovim „Anabazama“. Naime, nakon što je Aleksandar porazio Tračane, Tribale

225 Arijan, I, 5 – 6.226 Diodor, XIX, 67.227 Arijan, I, 5 – 6.228 Arijan, I, 5 – 6

HISTORIJA ILIRA

78

i Gete na povratku, dok se kretao prema zemlji Agrijana i Peonaca, dobio je dvije vijesti od svojih glasnika. Prva je bila da se pobunio Klit, a druga da se Autarijati spremaju da napadnu makedonsku i savezničku vojsku uz put. Arijan je zabilježio da se Langar, kralj Agrijana koji se nalazio u pratnji makedonskog kralja, dobrovoljno angažirao kako bi umirio Autarijate i omogućio Aleksandru da bez problema nastavi put prema pobunjenim Ilirima koje su predvodili Klit i Glaukija. Zbog iskazane lojalnosti i pobjede nad Autarijatima, Aleksandar je Langaru čak obećao dati svoju sestru Kinanu (Kυνάνη) za ženu.229 Kako Arijan geografski ne precizira gdje su Autarijati namjeravali napasti Aleksandrove trupe moguće je pretpostaviti da se radi o klancu ili nekom prevoju gdje Makedonci ne bi mogli formirati svoju falangu. Prolaz se treba tražiti sjeverno od Peonije, negdje između Agrijana i Autarijata u porječju Južne Morave.230 Izvori nisu zabilježili značajnije napade Ilira na Makedoniju u vrijeme Aleksandrovog pohoda na Perziju. Jedan podatak o sukobima Argeada protiv Ilira u periodu Aleksandrovog odsustva daje Polien. On je zabilježio da je Aleksandrova polusestra Kinana u jednoj bici sa Ilirima pobijedila njihovu kraljicu čije ime u historiografiji ostaje nepoznato.231 Atenej donosi podatak da je Kinanina majka bila Ilirka Audata (Αὐδάτη).232 Pretpostavlja se da je Audata bila prva Filipova supruga koju je oženio nakon borbi sa Ilirima 359. godine p. n. e.. Pripisuje joj se da je u duhu ilirske tradicije, koja dopušta ženi veću slobodu, odgajala svoju kćerku Kinanu što je rezultiralo njenom, uslovno rečeno, vojnom karijerom. Atenej u skladu s tim, Kinanu čak naziva Ilirkom, iako je kćerka Filipa II i njeno ime u onomastičkom smislu je Grčko.

229 Arijan, I, 1 – 5 Oni saopće i to da će ga Autarijati napasti na prolazu. Zbog toga on odluči da brzo krene dalje. Međutim, Langar, kralj Agrijana, koji je još za života Filipova bio poznat po svojoj privrženosti Aleksandru i njemu osobno dolazio, nalazio se tada u njegovoj pratnji sa najboljim i najbolje naoružanim svojim gardistima. Kada je čuo da se Aleksandar raspituje o Autarijatima, tko su oni i koliko ih je, on mu saopći da ne vrijedi da se brine zbog njih, jer su od svih tamošnjih naroda Autarijati najneratoborniji, a on će sam upasti u njihovu zemlju da bi im tamo zadao posla. I zaista, kada mu je Aleksandar to naložio, on je udario na njih prodrijevši u njihovu zemlju, opljačka je i opustoši. Tako su Autarijati ostali u svojim granicama. A Langaru Aleksandar ukaza velike časti, obdarivši ga svim što jedan makedonski kralj smatra najvrijednijim. I Aleksandrovu sestru Kinanu i nju Aleksandar obeća da će mu je dati kada dođe u Pelu. Ali Langar, vrativši se kući, umre od bolesti.”

230 Mesihović, 2014, 103.231 Polien, VIII, 60.232 Atenej, XIII, 557.

79


Arijan pak kao ime Kinanine majke navodi Euridiku (Εὐρυδίκη).233 Kod Kvinta Kurcija Rufa može se pročitati da je u Aleksandrovoj vojsci bilo „pet hiljada Ilira, Tračana i Tribala“.234 Pod Ilirima se po svemu sudeći podrazumijevaju Desarati i ilirski narodi sa istoka koje je pod svoju vlast stavio Filip II. Neki od tih Ilira su igrali i značajnu vojno - političku ulogu u Aleksandrovim osvajanjima o čemu svjedoči Justinov podatak o Iliru Pitonu, koji je bio postavljen za upravitelja pokrajine Velike Medije.235 Diodor je zabilježio da su Iliri slali poklisare Aleksandru Velikom dok je on boravio u Aziji. Na osnovu Diodorovog teksta može se zaključiti da poslanstva nisu slali samo Iliri iz unutrašnjosti već i oni koji su živjeli na obalama Jadranskog mora.236 Nakon Aleksandrove smrti, prema Diodoru samo je mali dio Ilira pristupio antimakedonskom savezu okupljenom oko Atene. Diodor nije ponudio nikakav racionalan razlog zbog kojeg su neki Iliri pristupili tom savezu već kao razlog navodi mržnju prema Makedoncima.237 Ovaj podatak još je jedan od dokaza kompleksne etničke strukture u Iliriji, jer je moguće da su neke manje ilirske ethne pristupile tom savezu dok su one veće ostale indiferentne. Na sceni ilirske historije nakon Klitovog poraza 335. godine p. n. e. vodeću ulogu preuzima Glaukija o čijoj su vladavini najviše podataka ostavili Justin i Diodor, dok ga Plutah samo sporadično spominje pišući Pirovu biografiju. Diodor bilježi da je dvogodišnji Pir morao napustiti Epir poslije odluke Epirana da smijene njegovog oca Eakida. Justin je zabilježio da je malog Pira prihvatila Beroja, Eakovska princeza udata za ilirskog kralja Glaukiju.238 Budući da Plutarh ne navodi ime Glaukijine supruge, Justin je 233 U nauci postoji jedna hipoteza po kojoj je Filip svoj ženi Ilirki promijenio ime u

Euridika kako bi zvučalo više helenski. Međutim, postoje i mišljenja da je Arijan ili neko od njegovih prepisivača zamijenio ime Filipove majke i njegove prve supruge. Kada je u pitanju ova ličnost iz makedonske historije, zbog nedostatka izvora teško je utvrditi bilo šta vezano za njeno porijeklo. Vjerovatno je Audata bila ilirska princeza, ali stajališta da je bila Bardilejeva kći teško je dokazati. Budući da su u makedonskoj kraljevskoj kući miješani brakovi sa drugim etnijama bili uobičajena pojava, i porijeklo Filipove majke Euridike Plutarh veže za Ilire. Naravno treba imati u vidu da historičari iz vremena principata pišu o Argeadima sa velike vremenske distance, te da ne poznaju dobro etničke prilike u unutrašnjosti Balkana. Onomastički posmatrano Euridika je tipično helensko ime. Također i sami savremenici makedonske države njene stanovnike su često izjednačavali sa barbarima.

234 Kvint Kurcije Ruf, II, 3.235 Justin, XIII, 4.236 Diodor, XVII, 113.237 Diodor, XVIII, 11.238 Justin, XVII, 3.

HISTORIJA ILIRA

80

jedini izvor za ovaj podatak.239 Upravo Glaukiji Plutarh pripisuje to što se 307. god. p. n. e. Pir vratio na očevo prijestolje u Epiru. Isti autor izvještava da je Glaukija odgajao Pira kao svoje dijete, te odbio Kasandrovu novčanu ponudu da ga isporuči Makedoniji. Prisan odnos između Glaukije i Pira se održao i nakon što se Pir učvrstio na prijestolju o čemu svjedoči Diodorov podatak da je 303. / 302. god. p. n. e. Pir boravio na Glaukijinom dvoru kako bi prisustvovao vjenčanju jednog od Glaukijinih sinova.240 Prisustvo vjenčanju Glaukijinog sina sa kojim je odrastao Pira je koštalo gubitka prijestolja jer: „Mološani otjeraše njegove prijatelje, opljačkaše njegovo blago i predaše se Neoptolemu.“241 Posmatrano očima političke historije, Pirovo prisustvo na Glaukijinom dvoru bilo je moćan adut u rukama ilirskog kralja, tako da u kontekstu političkih igra Glaukijin odnos prema Piru nadilazi sentimentalnost porodičnog čovjeka što bi se dalo zaključiti iz Plutarhovog pisanja. Sedam godina prije Pirovog povratka na epirsko prijestolje sukobi između Glaukije i Kasandra, Antipatrovog sina, postaju intenzivni o čemu piše Diodor u svojoj „Historijskoj biblioteci“. On izvještava o tome kako je Kasandar prošavši Leukadu i Apoloniju, odnio pobjedu protiv Glaukije i nametnuo mu sporazum o neutralnosti. Kasandar se nije zadovoljio osvajanjem Apolonije, već je postavio i posadu u Epidamnu.242 Iz Diodorovog teksta se može zaključiti da se Glaukija nije dugo pridržavao odredbi mirovnog ugovora. Taj zaključak proizilazi iz Diodorovog opisa događaja koji se vežu za Akrotata, sina spartanskog kralja Kleomena, kojeg je nakon neuspješne plovidbe prema Akragantu na Siciliji put naveo na Jadransko more. Po Diodoru, Akrotat je pristao na teritoriju Apolonije i našao da taj grad opsjeda kralj Ilira, Glaukija.243 Glaukija vjerovatno nije

239 Plutarh, Pir, 3: „Tako se spasivši i pretekavši potjeru, stigoše u Iliriju kralju Glaukiji, našavši ga kod kuće gdje sjedi sa ženom, položiše dječačića pred njega na zemlju. A on se zamislio bojeći se Kasandra, Eakidu neprijatelja i razmišljajući šutio dugo vremena. Na to Pir sam od sebe dopuže, uhvati se ručicama za kraljevu haljinu i uspravivši se uz Glaukijina koljena, najprije probudi u Glaukiji smijeh, a onda sažaljenje držeći se kao kakav pribjegar njegovih koljena i plačući. Neki pak tvrde da se nije ničice privinuo Glaukiji, nego ga je, uhvativši se za žrtvenik bogova, stajao ogrlivši ga ručicom i da se to Glaukiji učinilo božanskim znakom. Zato i preda Glaukija odmah Pira ženi i reče neka ga odgaja zajedno sa njihovom djecom. Malo potom kada su dječakovi neprijatelji tražili njegovo izručenje, a Kasandar mu čak nudio 200 talenata za njega, on ga nije predao, nego je štaviše, kada mu je bilo dvanaest godina, odveo ga nazad sa vojskom u Epir i postavio ondje za kralja.“

240 Diodor, XIX, 67.241 Plutarh, Pir, 4.242 Diodor, XIX, 67.243 Diodor, XIX, 70.

81


opsjedao građane Apolonije već makedonski garnizon koji je 314. godine p. n. e. Kasandar ostavio u tom gradu. Taj garnizon, kao i makedonsku vojsku iz Epidamnosa pobijedili su i protjerali Korkirani.244 Time su Korkirani pokazali da imaju sličan interes kao i Glaukija koji se temeljio na želji da se spriječi Kasandrovo trajno učvršćivanje u jadranskim lukama. Apolonija je poslije spomenute Korkirske intervencije ostala neovisna, dok je Epidamnos predan Glaukiji „kralju Ilira“.245

Kasandar je 312. god. p. n. e. ponovo opsjedao Apoloniju za kaznu što je grad istjerao njegove vojnike i predao se Ilirima.246 Opsada je bila neuspješna jer se Kasandar povukao zbog dolaska zime i time su se završili njegovi sukobi sa Glaukijom. U međuvremenu došlo je do rata između peonskog kralja Audoleonta i Autarijata. U te sukobe se po Didodoru treće godine 117. olimpijade umiješao Kasandar: „U Makedoniji je Kasandar pritekao u pomoć peonskom kralju Audoleontu, koji je ratovao sa Autarijatima. Spasio ga je opasnosti, a Autarijate sa djecom i ženom koji su ih pratili, a bilo ih je oko dvadeset hiljada, naselio je kraj planine Orbel.“247 Diodor, iako u III knjizi svoje „Historijske biblioteke“ spominje autarijatski problem sa žabama, on njihovu seobu ne dovodi u vezu sa tim problemom.248 Kasandrov susret sa Autarijatima Diodor stavlja u 310. godinu p. n. e., dok Justin i Orozije ove događaje vezuju sa njegovim ratovanjem sa Apolonijom. Za razliku od Diodora, kod Justina i Orozija podatak o najezdi žaba je direktno povezan sa seobom Autarijata. Orozije (Paulus Orosius), ranokršćanski historičar sa kraja IV i početka V stoljeća nove ere, u svom djelu „Sedam knjiga povijesti protiv pagana“ (Historiarum Adversum Paganos Libri VII) daje najdetaljniji opis tih događaja: „Kada se Kasandar, pošto ga je Ptolomej učinio učesnikom u pobjedi, vraćao u Apoloniju, naišao je na Autarijate. Napustivši svoje domovinsko tlo i iselivši se iz svojih starih prebivališta zbog nepodnošljivog 244 Diodor, XIX, 78.245 Cabanes smatra da različita sudbina Apolonije i Epidamnosa nakon istjerivanja

makedonskih posada je dobar pokazatelj širenja Glaukijinog kraljevstva. Zemlje njegovog kraljevstva su okruživale Epidamnos, ali na jugu njegov teritorij nije prelazio rijeku Škumbi pa stoga pod njegovu vlast nije došla Apolonija na obalu Aoja (Cabanes, 2002, 79).

246 Diodor, XIX, 89.247 Diodor, XX, 19.248 Diodor, III, 30: “... a Autarijate primorale su žabe koje su se izlegle u oblacima i padale

mjesto obične kiše da napuste domovinu i da bježe u ono mjesto u kome i danas žive”. Podatke o najezdi žaba na autarijatskoj teritoriji dali su i Agatarhid, Atenej, Klaudije Elijan, Heraklid. Od svih antičkih izvora koji su pisali o ovom „žabljem fenomenu“ najstariji je Heraklid.

HISTORIJA ILIRA

82

mnoštva žaba i miševa, oni su tražili za sada u miru nova sjedišta. Ali, znajući snagu i veličinu ovog naroda, da se ne bi desilo da pritjerani nevoljom, oni ratom uznemire Makedoniju i provale u nju, Kasandar ih primi za saveznike i naseli ih na najdaljim granicama Makedonije.“249 U nauci postoji pretpostavka da je Orozije citat preuzeo od Justina iako se i njihovi citati razlikuju u hronologiji.250 Justin kaže da je Kasandar naišao na Autarijate nakon svog povratka iz Apolonije, dok Orozije ove događaje smješta prije njegovog odlaska u Apoloniju. Koristeći se metodološkim aparatom baziranim na vanjskoj i unutarnjoj kritici izvora naučnici su kao terminus post quem uzeli 312. godinu p. n. e. dok je kao terminus ante quem uzeta 309. godina p. n. e.. Iako to Diodor ne spominje, iz Justinovog i Orozijevog teksta se može zaključiti da je Kasandar sa Autarijatima koji su u velikom broju krenuli prema jugu sklopio savezništvo (societatem). Da je riječ o migraciji, a ne vojnom pohodu, svjedoči činjenica da su ih u tom preseljenju pratili djeca i žene. Autarijati su se na osnovu odredbi ugovora sa Kasandrom prema Diodoru naselili kraj planine Orebel, a po Oroziju i Justinu na najdaljim granicama Makedonije. Naučnici smatraju da je vjerovatno u pitanju prostor između gornjeg toka Drima i gornjeg toka Južne Morave. O nedaćama koje su Autarijatima izazvale žabe govori i Apijan u četvrtom poglavlju Ilirika (Illyrike, Μακεδονική καὶ Ἰλλυρική). Ovo poglavlje čini posebnu tematsku cjelinu u odnosu na ostali sadržaj Ilirika, jer su u njemu opisani različiti događaji koji se odnose na kazne koje su snašle one koji su opljačkali delfski hram, a među kojima Apijan spominje i Autarijate. „Zbog svetogrđa Apolona, Autarijate su snašle krajnje nevolje. Naime, oni su sa Molistomom i Keltima koji se zovu Cimbri, zaratili na Delfe pa je većina njih nastradala odmah, prije nego što su uopće uspjeli da izvedu svoj poduhvat, od kiša, oluje i munja koje su se sručile na njih. Dok je na one koji su se vratili napadalo mnoštvo žaba, koje su crkavajući zagadile sve vode. I iz tla su izbijali neki čudni gasovi tako da su kuga i pomor harali kod Ilira, a naročito kod Autarijata. Bježeći iz svojih domova, oni su sa sobom raznosili bolest i nitko nije htio da ih prihvati iz straha od zaraze. Tako se desilo da su oni prevalili put od dvadeset tri dana hoda i nastanili se u močvarnim i nenastanjenim getskim krajevima, u susjedstvu naroda Bastarna.“ 251

249 Orozije, III, 23.250 Justin, XV, 2: „... Dok ovoga tjeraše Kasander je vraćajući se iz Apolonije naišao na

Autarijate, koji napustivši domovinsko tlo zbog mnoštva žaba i miševa traže staništa. Plašeći se da ovi ne zaposjednu Makedoniju, on s njima sklopi ugovor i primi ih za saveznike, dodijelivši im najdalje zemlje Makedonije.“

251 Apijan, III, 4.

83


Apijan je u ovom odlomku spojio nekoliko događaja i najveća faktografska greška koju je načinio bila bi što je Autarijate povezao sa najezdom Cimbra / Kimbra sa čim oni historijski posmatrano nemaju nikakve veze.252 Ako se Autarijati posmatraju kao etnička cijelina formirana na platformi saveza manjih zajednica Apijanov podatak o tome da su se naselili „u močvarnim i nenastanjenim getskim krajevima, u susjedstvu naroda Bastarna“ mogao bi ukazivati da se dio autarijatskih zajednica naselio u području donjeg Dunava. Međutim, u nauci postoji otvoreno pitanje kada se u hronološkom smislu desila ova druga seoba. Postoji mogućnost da se u podacima koji donose drugi izvori krije odgovor u vezi s ovim pitanjem. Riječ je o svjedočanstvu koje se odnosi na prisustvo Autarijata u Lizimahovoj vojsci. Naime, u zimu 302. / 301. godine p. n. e. uoči velike bitke dijadoha kod Ipsa, kada su se vojske saveznika Lizimaha i Kasandra okupljale u Maloj Aziji, Diodor kaže: „...neki Lizimahovi vojnici, dvije hiljade Autarijata i oko osam stotina Likijaca i Pamfilijaca, iz zimskog logora prebjegoše Antigonu. Antigon se pokazao vrlo ljubazan prema njima, dao im je plate koje im je kako su oni govorili Lizimah dugovao i počastvovao ih darovima.“253 Drugi podatak koji se odnosi na angažman Autarijata u Lizimahovoj vojsci ostavio je Polijen u svom djelu „Ratne vještine“ (Strategamata): „Kada su Autarijati u bici kod Lampsaka protiv Demetrija izgubili svu svoju pratnju i prtljagu, Lizimah bojeći se da se barbari ne pobune zbog toga što su izgubili sve što su imali, izvede ih izvan jarka tobože radi dijeljenja žita i na dati znak ih sve pobije. Bilo ih je pet hiljada.“254 Geografski gledano ukoliko seoba Autarijata nije bila prije bitke kod Ipsa to bi značilo da je Lizimah morao unajmiti Autarijate sa Kasandrove teritorije, što je nelogično ako se uzme u obzir da mu je u tom trenutku bila na raspolaganju relativno dobro naseljena Trakija kojom je gospodario. Stoga se čini najprihvatljivijom pretpostavkom koju je ponudila Fanula Papazoglu da je Lizimah došao u dodir sa Autarijatima na donjem Dunavu.255 S tim u vezi stiče se dojam da 252 Najezda Cimbra se desila 113. god. p. n. e., dok je priča o provali oblaka sa munjama i

gromovima koji su desetkovali i rastjerali Kelte, zabilježena kod Pauzanije i odnosi se na poznati keltski pohod iz 279. god. p. n. e.. S druge strane, svi ostali izvori ukazuju da se najezda žaba koja je zadesila Autarijate desila u IV stoljeću p. n. e.. Drugi dio Apijanovog teksta koji kaže: „Bježeći iz svojih domova, oni su sa sobom raznosili bolest i nitko nije htio da ih prihvati iz straha od zaraze“ ukazuje na mogućnost pojave neke zarazne bolesti kod Autarijata poput kuge.

253 Diodor, XX, 113.254 Polijen, IV, 12.255 Papazoglu, 1969, 95 – 96.

HISTORIJA ILIRA

84

je autarijatska migracija počela istodobno u dva različita smjera oko 310. god. p. n. e.. Jedan dio Autarijata otišao je prema Kasandrovoj teritoriji, a drugi prema ušću Dunava u Crno more. Ne treba također odbaciti mogućnost da je među Skordiscima koji su 279. god p. n. e. opljačkali Delfe bilo i Autarijata, ali to je još uvijek hipoteza. Stalne sukobe dijadoha Demetrija, Kasandra, Ptolemeja i Lizimaha iskoristio je Pir da se 297. god p. n. e. vrati na epirsko prijestolje. O njegovim vezama sa Ilirijom i njenim stanovnicima početkom III stoljeća p. n. e. najviše podataka daje Plutarh u njegovoj biografiji. Plutarh navodi da je Pir pored kćerke peonskog kralja Audoleonta, koji je poznat iz izvora po ratu sa Autarijatima i Lanase, kćerke Sirakužanina Agatokla, oženio i ilirsku princezu Birsenu. Isti izvor ističe da je Birsena kćerka Bardileja ilirskog i da mu je rodila trećeg sina Helena.256 Hronološki gledano Birsenin otac bi bio Bardilej II, jer je živio više od pola stoljeća nakon Bardileja I. U historiografiji postoji hipoteza da je Bardilej II sin Klita i unuk Bardileja I kralja Desaretskog.257 Ove tzv. barbarske brakove Pir koristi kako bi osnažio politiku prodiranja na sjeverozapadni dio Makedonije. Pir je sudeći po podacima koji se mogu pronaći u izvorima ratovao sa ilirskim narodom Partina u dolini rijeke Škumbi, te potom prelazi na teritoriju Taulanata sa kojima je odrastao. Potvrda širenja Pirovog kraljevstva na teritoriju Ilira se nalazi u tekstovima Apijana, Justina, Plinija Starijeg, Diona Kasija i Frontina.258 Ovaj vladar iz kuće Eakida je prema onom što su ostavili antički pisci smatrao stanovnike Ilirije dodatnom snagom u borbi protiv Makedonije. Antička svjedočanstva, također, upućuju na to da je Pir pod svoju vrhovnu vlast podredio i ilirske dinaste što mu je sigurno olakšavalo borbu protiv neprijatelja. Dok se Bardilej II pojavljuje samo u ulozi punca epirskog kralja Pira, njegov mogući savremenik Monunije pojavljuje se u kontekstu vojne

256 Plutarh, Pir, 9.257 Cabanes, 2002, 81.258 Apijan opisujući Agronovo kraljevstvo u vrijeme prvog ilirskog rata 230. godine p. n.

e. kaže: „Agron bijaše kralj onog dijela Ilirije smještenog na Jonskom zaljevu koji nekoć posjedovaše Pir i njegovi naslijednici.“ (Apijan, VII, 17). Justinov tekst naglašava da je Pir bio uspješan u ratovima sa Ilirima budući da „u ratovima protiv Ilira, Sicilijanaca, Rimljana i Kartažana nikad nije bio poražen, a čak najčešće je bio pobjednik “ (Justin, XXV, 5). Plinije Stariji pripisuje Piru utopijski san da izgradi most od Hidrunta do Apolonije, što potvrđuje teoriju da je Pir gospodario Apolonijom u čijem su zaleđu živjeli Taulanti. (Plinije Stariji, III, 101). Po Dionu Kasiju, Etolci kojima je vladao Pir bili su vrlo moćni te su Kasandrov sin Filip i dinasti u Iliriku služili Piru (Dion Kasije, IX, fr. 40, 5). Frontin pripisuje Piru da je htio osvojiti glavni grad jednog ilirskog ethnosa (Frontin, III, 6) U nauci još uvijek postoje rasprave da li se ovaj Frontinov fakat odnosi na Skodru ili na neki grad na teritoriji Partina.

85


historije u literarnoj predaji koju donosi u svom „Prologu“ Pompej Trog. On spominje „rat što je Ptolemej Keraun vodio u Makedoniji s Monunijem Ilirom i Ptolemejem, Lizimahovim sinom.“259 Terminus ante quem za ove događaje je 280. godina p. n. e. odnosno period prije velikog keltskog upada koji je rezultirao pljačkom Apolonovog hrama u Delfima.260

Odgovor na pitanje „Gdje završava grčki svijet, a počinje Ilirski?“ nastojali su dati i pisci rimskog principata. Njima se može pripisati da su prateći rimska osvajanja ostavili više podataka o etnografiji zapadnog i centralnog Balkana u odnosu na svoje prethodnike. Među najznačajnije autore iz perioda principata koji su u svojim djelima napravili i određeni osvrt na ilirsku historiju, treba uvrstiti: Strabona (Στράβων), Veleja Paterkula (Marcus Velleius Paterculus), Plinija Starijeg (Gaius Plinius Secundus Maior), Apijana (‘Aππιανός ‘Aλεξανδρεΰς; Appianus Alexandrinus), Klaudija Ptolemeja (Κλαύδιος Πτολεμαῖος; Claudius Ptolemaeus) i Diona Kasija (Δίων ὁ Κάσσιος; Lucius Cassius Dio Cocceianus).

Historičar i geograf Strabon u svom djelu „Geografija“ (Γεωγραφικά) naglašava da granicu između Epirana i Ilira treba smjestiti na Akrokeraunsko gorje i to duž crte koja dolazi do Ohridskog jezera. Stalo mu je jasno razlikovati epirske ethne od ilirskih.261 Njegov opis se poklapa sa Tukididovim, jer ethne Akarnanaca i Etolaca smatra helenskim i time naglašava njihovu razliku u odnosu na Ilire. Ističe da Via Egnatia, prolazeći pored Epidamna i Apolonije s desne strane, ima epirske ethne koje se protežu od Ambrakijskog zaljeva, a potom slijede planine iza kojih žive Iliri, a one se prostiru do Makedonije i Peonaca. Iliri su Via Egnatia, po Strabonu, zvali Via Candavia prema imenu jedne od svojih planina.262 Hronološki najstariji podatak koji donosi Strabon u vezi sa ilirskom teritorijom jeste podatak o osnivanju Apolonije od strane Korinćana i Korkirana.263 Taj grad je u njegovo vrijeme već bio poznat po svojoj uređenosti i prosperitetu.

Iako je peta glave sedme knjige „Geografije“ posvećena Iliriku, podaci o Ilirima mogu se naći i u sedmoj glavi iste knjige posvećene Epiru i Makedoniji. Genealoški, Strabon nastoji majku Filipa II dovesti

259 Pompej Trog, Prolog, XXIV.260 Pored pisanih vrela, o postojanju ove ličnosti svjedoče i materijalni nalazi. Nađeni su

novci sa njegovim imenom i kraticom grada Dirahija. Pored toga, danas se u Berlinskom muzeju nalazi kaciga pronađena na obalama Ohridskog jezera s natpisom BAΣIλEΩΣ MONOYNIOY.

261 Strabon, VII, 5 - 8, 316 – 326.262 Strabon, VII, 5, 7, 323.263 Strabon, VII, 5, 8, 316.

HISTORIJA ILIRA

86

u vezu sa Ilirima, navodeći kao njene pretke Arabeja i Siru, navodne kraljeve ilirskog naroda kojim su vladali Kadmo i Harmonija.264 Njegov tekst pokazuje da je on Linkestidu, koja se nalazila u gornjoj Makedoniji i bila na granici Ilirije, smatrao ilirskom državom / pokrajinom. Takav podatak donosi i Pseudo - Aristotel. Moderna historiografija smatra da Pseudo – Aristotel i Strabon griješe kada Siru dovode u vezu sa Ilirima, jer je on bio vjerovatno bakhijadskog porijekla.265

Kada je u pitanju Strabon treba imati u vidu da on koristi čitav spektar različitih izvora grčke, helenističke i rimske provenijencije koji su nastali u različitim historijskim razdobljima. Stoga je u njegovom radu primjetna šarolikost, ali i određene geografske i hronološke pogreške. Pojedine podatke navodi dijametralno različito ovisno u kojem dijelu teksta se pojavljuju. Tako naprimjer, Dardance i Autarijate odvaja od ilirskog etničkog kompleksa kada opisuje teritoriju na kojoj žive Iliri, a kasnije za njih kaže da su nekad bili najmoćniji među ilirskim narodima.266 Važno je napomenuti da Strabon podatke o etničkom porijeklu Dardanaca ne donosi na osnovu vlastitih istraživanja, već je to pronašao u svojim izvorima. Uprkos tome, njemu se pripisuje da je prvi antički pisac koji je Dardance uvrstio među Ilire. Kasnije to čini i Apijan kada ih je uvrstio u potomke Illyriosa, mitskog pretka Ilira. Polibije i Tit Livije ih u političkom smislu odvajaju od Ilira, dok ne daju nikakve

264 Strabon, VII, 5, 7, 326.265 Strabon nastoji Arabeja i Siru dovesti u vezu sa narodom kojim su vladali Kadmo i

Harmonija, a zatim u konačnici preko njih Filipovu majku Euridiku povezati sa Ilirima. Istina, nju Plutarh u svojoj „Moraliji“ (Ἠθικὰ) naziva Ilirkom i barbarkom. Ovim podacima treba pristupiti sa velikim oprezom, jer ne treba izgubiti iz vida činjenicu da se protiv Filipa vodila velika propagandna kampanja čiji su idejni tvorci najveći govornici tog doba na čelu sa Demostenom. I kasniji izvori, poput spomenutog Plutarha, koristili su radove Filipovih savremenika u kojima je bilo dosta subjektivizma i neistine.

266 Strabon, VII, 5, 1, 313: „S druge strane skoro cijela Adria je blizu Jadranskom moru. Ali između njih se nalazi Peonija, koja je i sama veoma visoka. S jedne strane njenu granicu prema Trakiji čine Rodopi, koji su najviša planina poslije Hema, s druge strane prema sjeveru, zemlje Ilira, zemlja Autarijata i Dardanija“

Strabon, VII, 5, 6, 316: „Među onima koji su bili najmoćniji u ranijim vremenima, a (sada) su sasvim smireni ili bili uništeni, na primjer imamo među Galima Boje i Skordiske, među Ilirima Autarijate, Ardijejce, i Dardance, i među Tračanima Tribale. Oni su se u početku istrebljivali u međusobnim ratovima, a kasnije su pokoreni od Makedonaca i Rimljana.“

Strabon, VII, 5, 6, 316: „ Besi žive u kolibama i vode jadan život; njihova zemlja graniči na planini Rodop sa zemljom Peonaca, i sa dva ilirska naroda Autarijatima i Dardancima, između ovih i Ardijejaca su Dasareti, Hibrijani i drugi beznačajni narodi, koje su Skordisci pustošili dok oni nisu napustili zemlju napravivši od nje mnoštvo šuma u kojima nema puteva na udaljenostima od nekoliko dana puta.“

87


podatke o njihovom porijeklu.267 Svakako treba imati na umu da je većina antičkih historičara usredotočena na pisanje vojno - političke historije, te da etničko porijeklo usput spominje. Strabon je, pored geografskih podataka, ostavio i određene podatke iz etnologije naroda iz unutrašnjosti Balkana. O Dardancima kaže „oni su krajnje divlji, pa kopaju nastambe ispod svojih brda balege i tamo žive. Ali opet sa druge strane imaju smisao za muziku i uvijek sviraju na muzičkim instrumentima, kako na flauti tako i na harfi.“268 Način na koji grade nastambe ukazuje nedvosmisleno da su Dardanci živjeli u zemunicama, što ipak pokazuje niži stepen društvene razvijenosti i veže se za prahistoriju. To znači da, iako hronološki oni žive u historijskom razdoblju, njihov svakodnevni način života je na nivou prahistorijskih zajednica. U antičkom svijetu očigledno su Dardanci važili za narod koji nije vodio računa o higijeni, pa je tako i Strabonov savremenik, Nikola iz Damaska (Νικόλαος Δαμασκηνός) zabilježio da su se Dardanci kupali samo dva puta za života. Prema ovom izvoru prvi put bi se prali kada se rode, drugi put kada bi se ženili. Treće pranje bi uslijedilo tek nakon smrti. Ove podatke treba shvatiti uslovno, jer je vjerovatno riječ o ritualnim pranjima, a ne o održavanju lične higijene tijela. Premda je i dalje neriješeno pitanje njihovog etničkog porijekla, Dardanci su važni za ilirsku historiju, jer su nekoliko stoljeća bez prekida prisutni među narodima središnjeg Balkana. Živjeli su na granicama ilirskog, tračkog i makedonskog svijeta. Iako se na historijskoj pozornici pojavljuju u približnom historijskom razdoblju kao Autarijati i Tribali, jedini su na prostoru središnjeg Balkana uspjeli da se kao ethnos održe

267 Dardanci se od IV stoljeća p. n. e. prije nove ere u izvornoj građi spominju kao poseban narod u odnosu na Ilire. Fanula Papazoglu smatrala je da to odvajanje nema etničko obilježje i stoga nije u kontradikciji sa Strabonovim i Apijanovim podacima. Po njoj Dardanci bi mogli biti ilirskog porijekla, a da se ipak o njima govori kao o posebnom narodu. Postojanje Ilirskog kraljevstva na sjeverozapadnoj granici Makedonije tokom nekoliko vijekova dalo je ilirskom imenu konkretno političko značenje. U odnosu na te Ilire, Dardanci su bili narod za sebe ( Papazoglu, 1969, 166). Garašanin za Dardance i Tribale kaže da može u vezi njih zaključiti da postoji jedan etno - kulturni lingvistički kompleks (misli se na ilirski i trački), iz kojeg se postepeno izdavajaju pojedina plemena i narodi (Garašanin, 1996, 169). J.J. Wilkes naglašava da je pitanje etničkog porijekla Dardanaca u nauci dovoljno neistraženo i odbacuje hipoteze srbijanskih i albanskih naučnika zbog neobjektivnosti i kaže: „Postoji mala opasnost od trajne štete koju bi mogli prouzročiti argumenti u tim pravcima kada su dokazi povijesni ili epigrafski i kada ostaju u javnom posjedu, ali šteta nastaje kada se arheološki dokazi neprestano upotrebljavaju da bi jednu hipotezu poduprli drugom“ (Wilkes, 2001, 26).

268 Strabon, VII, 5, 7, 316.

HISTORIJA ILIRA

88

i onda kada su vojnički i politički bili podređeni Rimu. Naime, dok su nekada moćni Autarijati iščezli i prije rimskog osvajanja, a Tribali, Skordisci i Mezi svedeni na beznačajan broj, Dardanci su opstali. Za Autarijate Strabon kaže da su „nekad bili najveći i najmoćniji narod među Ilirima“.269 On im pripisuje i dugotrajne ratove sa njihovim susjedima Ardijejcima.“U ranijim vremenima su stalno ratovali sa Ardijejcima, zbog soli koja se dobivala negdje na zajedničkoj granici. Iz vode koja je u proljeće tekla ispod neke planinske stijene, grabili su tu vodu i ostavljali je da stoji pet dana, iz nje se iskristalisala sol. Bili su se sporazumjeli da se naizmjenično koriste ovom solanom, pa bi ratovali kad god bi se desilo da prekrše dogovor. U jedno vrijeme, Autarijati su podjarmili Tribale čija se teritorija proteže od Agrijana do Istra u dužini od 15 dana hoda, zavladali i drugim Tračanima i Ilirima. Ali oni su podlegli Skordiscima, a zatim Rimljanima koji su također pokorili Skordiske, nakon što su ovi bili moćni dugo vremena.“270 Informaciju o borbama Autarijata i Ardijejaca oko slanih izvora naučnici su različito tumačili. Danas je najšire prihvaćeno mišljenje da su se ti izvori nalazili u Orahovici, dva kilometra nizvodno od Konjica, gdje se na Gradini nalazilo i jedno utvrđeno prahistorijsko naselje. Ovaj podatak pored Strabona navodi i Pseudo – Aristotel.271 Oba pisca spominju da se slana voda pojavljuje samo u proljeće što bi se moglo dovesti u vezu sa topljenjem snijega na okolinim planinama Prenju, Treskavici, Visočici, Bjelašnici, Zelengori i Magliću. Stoga se može pretpostaviti da su Ardijejci i Autarijati graničili na gornjoj Neretvi prije autarijatske migracije. Stalne sukobe Autarijata i Ardijejaca spominje i Apijan, ali za razliku od Strabona i Pseudo – Aristotela, on ne navodi uzročnike tih sukoba. Apijanov tekst ukazuje na kontinuitet sukoba budući da kaže da su Autarijati pobijedili Ardijejce „nakon velike štete koju su im oni nanijeli.“272

Kada je riječ o Strabonovom podatku da su Autarijati podjarmili/ pokorili Tribale naučnici to tumače kao posljedicu ujedinjenja autarijatskih

269 Strabon, VII, 5,11, 318.270 Strabon, VII, 5, 11, 318.271 Pseudo – Aristotel, O čudnovatim vijestima, 138: „Kažu da kod Ilira koji se zovu Ardijejci,

na granici njihovoj prema Autarijatima, postoji velika planina, i kraj nje stijena iz koje izbija voda, ne uvijek, u proljeće, i to vrlo obilna. Tu vodu hvataju i čuvaju je tijekom dana pod krovom, a noću pod vedrim nebom. To rade pet do šest dana i voda se isuši i dobiva se odlična sol, koju čuvaju za stoku. Kod njih se naime sol ne uvozi pošto žive daleko od mora, i ne miješaju se sa drugim narodima. Najviše se koriste tom solju, za stoku, jer tokom godine ovu dvaput nahrane solju. Kada to ne učine događa se da im ugine sva stoka.“

272 Apijan, III, 7.

89


zajednica krajem V ili početkom IV st. p. n. e.. Moguće da je to ujedinjenje rezultiralo širenjem Autarijata prema istoku i zemlji Tribala.273 Ipak, Strabonov podatak o pokoravanju Tribala od strane Autarijata treba uzeti sa određenom rezervom. Njihova ekspanzija je vjerovatno samo djelimično zahvatila teritoriju Tribala, odnosno, onaj dio njihove zapadne teritorije koji je bio najbliži Autarijatima. U etničkom smislu Autarijati su vjerovatno kontrolisali manje tribalske zajednice, a nikako čitav narod. Čitajući peto poglavlje Strabonove sedme knjige jasno se vidi da on prostor zapadnog Balkana opisuje od sjevera ka jugu što nije ništa neobično s obzirom da Strabon živi u vremenu kada vlada romanocentrični pogled na svijet. Međutim, kritika izvora pokazuje da Strabon često ne pravi razliku između etničkog i geografskog pojma, pa tako termin Panonci nekada koristi u etničkom, a nekada u geografskom smislu. Opis Panonije počinje podatkom da grad Segestika pripada Panoncima i da se nalazi na više rijeka koje su plovne. Prostor tog grada graniči sa Japodima „naroda (ethnos) koji je u isto vrijeme i keltski i ilirski.“274 Ovaj Strabonov podatak o keltsko - ilirskom porijeklu Japoda treba shvatiti uslovno. Iako arheološka građa ne potvrđuje etničko miješanje kod Japoda, Strabonov geografski opis treba shvatiti kroz širi regionalni kompleks u kojem su živjeli Japodi. To je prostor koji karakteriše dodir različitih historijsko - prostornih cjelina. Zato se njegov podatak o Japodima kao keltsko - ilirskom narodu može shvatiti kao izraz ličnog doživljaja samog Strabona.275 Drugi spomen Japoda kod Strabona slijedi nakon opisa Istre, gdje on kaže: „Slijedeće po redu dolazi putovanje od hiljadu stadija uzduž obale zemlje Japoda. Oni su smješteni na planini Albion, zadnjoj planini

273 Wilkes smatra da se kultura tumula između Drine i Morave proširila istočno u Srbiju krajem V stoljeća p. n. e., što bi po njemu moglo predstavljati širenje Autarijata na račun Tribala, dok ih kasnije kako primjećuje i Strabon nisu savladali Kelti Skordisci (Wilkes, 2011, 155).

274 Strabon, VII, 5, 2, 314.275 Olujić navodi da Strabon piše o kulturnom utjecaju Kelta s kojima Japodi praktično žive

u susjedstvu. Po Olujiću ne treba odbaciti mogućnost miješanja, doseljavanja manjih skupina, eventualno otimanje, kupovina ili otkup žena, dolazak zarobljenika i čitav niz pojedinačnih događaja (Olujić, 2007, 184. – 185). Stefan Bizantinac je prenio podatak Dionizija iz Halikarnasa da su Japodi keltski narod. Međutim, kod istog izvora se pojavljuje i podatak da su Autarijati trački narod tako da se njegovo poimanje etnografije Balkana treba uzeti sa rezervom. Šašel Kos ponudila je pretpostavku da je Strabon pišući o Japodima kao keltsko - ilirskom narodu mislio na Kolapijane, jer je svoj daljnji opis u tom poglavlju „Geografije“ posvetio rijeci Kolapis (Kupi) (Šašel - Kos, 2002, 148).

HISTORIJA ILIRA

90

Alpa koja je vrlo visoka i doseže dole do unutrašnjosti na jednoj strani i do Jadrana na drugoj. Oni su zaista narod lud za ratom, ali ih je August sasvim smirio. Njihovi gradovi su Metulum, Arupium, Monetij i Vendo. Njihova zemlja je siromašna, a narod živi najvećim dijelom od prosa. Oklop im je keltski, ali su tetovirani kao ostali Iliri i Tračani.“276 Zanimljiva zapažanja koja je Strabon o Japodima zapisao u ovom odlomku daje mogućnost vizualizacije Japoda i njihove teritorije. Može se naslutiti da je planina Albion današnji Velebit što bi značilo da je njihova teritorija bila koncentrisana na prostor današnje Like i Pounja.277 Napomena da su oni „ludi za ratom“ je odraz sjećanja na Oktavijanov pohod iz 35. god. p. n. e., ali i ranije probleme koje su japodski ratnici uzrokovali Rimu. Strabon, kao i Apijan, potvrđuje da je njihova moć opala nakon Oktavijanove kampanje u Iliriku 35. – 33. god. p. n. e.. Naglašavanje da se Japodi hrane prosom pokazatelj je da Strabon ili njegov izvor na neki način naglašavaju da se ovaj narod bavio poljoprivredom što je više karakteristično za panonske nego dalmatinske narode. Iako Strabon kaže za njihovu zemlju da je siromašna, materijalna kultura koju su Japodi ostavili je izuzetno bogata. Najpoznatiji ostaci Japoda su njihove urne s figuralnim ukrasima.278 Činjenica da su Japodi koristili keltske oklope, više bi ukazivala na razvijene trgovačke i kulturne odnose ilirskih Japoda sa Keltima sa sjevera nego na etničku istovjetnost. Pretpostavka je da su Japodi kupovali i imitirali u izradi keltsko oružje koje je na zapadnom Balkanu važilo za najkvalitetnije. Bilo bi nerealno očekivati da stalni i bliski odnosi sa 276 Strabon, VII, 5, 4, 315.277 Šašel - Kos poistovjećuje Albion sa planinom Snežnik, pozivajući se na Strabonov

podatak da ispod planine Albion izvire rijeka Kolapis (Kupa) (Šašel - Kos, 2005, 424. - 425). Olujić pak misli da je riječ o masivima Velike i Male Kapele i Velebita zajedno, koji bi na antičke pisce mogli ostaviti dojam da pripadaju geološkoj cijelini Alpa. Njihova povezanost mogla je na antičke pisce ostaviti dojam jedne cijeline (Olujić, 2007, 120).

278 Nađeno je petnaestak kamenih urni na teritoriji Japoda u dolini Une. Većina nalaza se može datirati u V ili IV st. p. n. e.. Krase ih izuzetni umjetnički motivi koji se odnose na pogrebni obred. Kult mrtvih na japodskim urnama uključuje i procesije, prikaze naoružanih ratnika i plesove. Tako jedan od najupečatljivijih prikaza je ratnik sa kacigom, koji drži rog za piće u svojoj desnoj ruci i koplje u drugoj, datira se u period prijelaza iz ranog u kasno željezno doba. Na kasnijim urnama iščezle duše su predstavljene sa zmijama, a neki od umrlih su prikazani kao klasični junaci. Neki od najljepših primjeraka japodskih urni su nađeni u Ribiću kod Bihaća. Tradicija ukrašavanja urni nastavila se i nakon uspostave rimske vlasti, jer se javljaju urne sa latinskim epitafima koje, istina, nemaju umjetničku vrijednost kao ove ranije. Razvijenosti duhovne kulture Japoda svjedoči i kult Bindusa čije je svetilište pronađeno u Privilici kod Bihaća.

91


njihovim keltskim susjedima nisu obogatili japodsku kulturu.279 Kada je riječ o japodskim gradovima Metulumu, Arupiumu, Monetiju i Vendu, njih je dosta teško locirati. Naročito se to odnosi na japodsku prijestolnicu Metulum koji pored Strabona spominju još i Apijan i Dion Kasije.280 Pretpostavlja se da se Metulum nalazio na prostoru današnje sjeverne Like. Iste gradove navodi i Apijan: Arupium odgovara Apijanovom Avendeati, Monetij Apijanovom Monentiniu, a Vendo Avendeatiu.281 Analizom arheološkog materijala sa podacima koje daju spomenuti izvori moguće je pretpostaviti gdje bi se nalazila spomenuta japodska naselja. Tako je Monetij lociran nedaleko od Brinja, na gradini Humac. Vendo se može povezati sa lokalitetom Crkvina na Komolju. Pojam Arupium koji donosi Strabon se odnosi na ime središta zajednice Arupina koje se vjerovatno nalazilo na brdu Vital blizu Prozora u Lici.282 Arupijane Apijan opisuje na sljedeći način: „Arupijani su bili najbrojniji i najratoborniji među Japodima. Preselili su se iz sela u svoj grad i kada im se Cezar približio pobjegoše u šumu.“283 Kroz ove dvije Apijanove rečenice može se spoznati da su Japodi bili sastavljeni od manjih zajednica od kojih su neke poput Arupijana bile po imenu poznate i Rimljanima. Budući da ih izvori razlikuju poimenično to znači da su se i oni sami identificirali kao posebna zajednica unutar japodskog etničkog kompleksa. U vezi sa tim treba naglasiti da je to još jedan od argumenata koji ide u prilog tezi da se Japodi i drugi narodi zapadnog Balkana ne mogu tretirati kao plemena što je bio čest terminus technicus u historiografiji. Bježanje iz „sela“ u „grad“ uslijed ratne opasnosti oslikava tipičan način života stanovništva zapadnog Balkana u kasnom željeznom dobu. Stoga Strabonov Arupium nije ništa drugo do jedna od japodskih gradina. Zabilježio je Strabon nazive i određenih delmatskih naselja. Za taj narod kaže da su imali čak pedesetak većih naselja, a među njima i gradove (polise): Salonu, Prijamon, Niniju, te Novi i Stari Sinotoniji koje je spalio

279 Sam Strabon ukazuje na blisku vezu Kelta i Japoda kada u šestoj knjizi kaže da žive oko planine Okre. I tu naglašava da su oni mješavina Kelta i Ilira (Strabon, IV, 6, 10). Za Okru Strabon kaže da je najniži dio Alpa. Apijan pak razlikuje Japode koji su živjeli unutar Alpi i onih koji su živjeli s druge strane Alpa (Apijan, XVI, 48). Široka geografska rasprostranjenost Japoda može se dovesti u vezu sa trgovačkim putevima koji su išli preko Panonije, a koristili su ih Japodi kao i Kelti, pa je na taj način došlo do njihove interakcije na prostoru južnih Alpa. Interesantnu tezu je ponudila Šašel Kos po kojoj Apijan razlikuje dvije odvojene zajednice Japoda (Šašel Kos, 2005, 423.). U slučaju da je Apijan zaista bio informisan o dvije različite japodske zajednice onda bi i Strabonovi podaci o keltskom utjecaju na Japode imali više smisla.

280 Apijan, XIX, 54, 55; Apijan, XX, 58; Apijan, XXI, 60 ; Dion Kasije, XXI.281 Apijan, XVI, 48.282 Olujiić, 2007, 127 - 128.283 Apijan, XVI, 48.

HISTORIJA ILIRA

92

August. Naglašava važnost Andetrija i Delminijuma, a za posljednji kaže da je grad „po kome je narod dobio ime“.284 Strabonov podatak da su Delmati dobili ime po Delminijumu ističe njegov značaj u delmatskoj historiji, te ukazuje na to da je riječ o etničkom centru i prijestolnici Delmata. Važno je naglasiti da je Strabon najstariji izvor koji spominje Delminijum, iako se iz pisanja Stefana Bizantinca i Apijana može zaključiti da je on grčko - rimskom svijetu poznat još iz vremena rimsko - ilirskih ratova. Premda čitava plejada antičkih izvora spominje Delminijum, počevši od spomenutih Strabona, Apijana, Stefana Bizantinca, preko Flora i Frontina, jedini konkretniji topografski podatak za lokalizaciju istog zabilježio je Ptolemej. Naime, Ptolemej ga ubraja u unutrašnje gradove Dalmacije i stavlja na 44° 45´ geografske dužine i 43° 50´ geografske širine.285 To znači da se Delminijum nalazio sjeverno od Dinare, a sjeveroistočno od Salone, dakle u onom dijelu dalmatinske zemlje koju Strabon naziva unutrašnjom Dalmacijom. U nauci danas preovladava mišljenje da se Delminijum nalazio na Duvanjskom polju. Nakon uspostave rimske vlasti, na teritoriju Delminijuma je formiran municipium Delminensium o čemu svjedoče epigrafski spomenici.286 Drugi podatak koji Strabon donosi o Delminijumu jeste da je „Nazika njega učinio malenim, a njegovo polje ovčijom ispašom, jer su ljudi bili pohlepni.“287 Grad Delminijum, odnosno delmatska gradina, je nakon pohoda konzula Publija Kornelija Scipiona Nazike 155. god. p. n. e. vjerovatno doživio velika razaranja. Čini se da su naselja u podnožju gradine, koja su neizostavan dio takvih kourbanih cijelina, bila u potpunosti uništena. Informacija da je Nazika grad „učinio malenim“ poklapa se sa Frontinovim podatkom o Nazikinom odvođenju u ropstvo velikog broja Delmata. Delminijum se zbog smanjenja broja stanovnika uslijed porobljavanja zaista smanjio, tako da se čini da je Strabon pravilno ukazao na vezu između Nazikine proslave trijumfa nad Delmatima i smanjivanjem grada. Iako se na prvi pogled čini da je ovdje riječ o teritorijalnom, ustvari se radi o populacijskom smanjivanju. Želeći da ukaže da su Delmati primitivniji u odnosu na druge narode koji su živjeli u priobalju, Strabon kaže: „Posebnost je Delmata da 284 Strabon, VII, 5, 5, 315.285 Ptolemej Klaudije, II, 16, 11.286 Natpisi iz Prisoje, Žbanice, Mokronoga i Šuice potvrđuju da je municipij Delminensium

bio čvrsto vezan za teritoriju Duvanjskog polja. Za dokazivanje Delminijuma na Duvanskom polju najvažniji je natpis iz Prisoje čiji tekst glasi:

D(is) M(anibus)/P(ublio) Aelio P(ubli) filio / Iuvenali dec(urioni) / municipi(i) Delmine 5/nsium quaestori / IIviro vixit annos / XXXIII P(ublius) Aelius / Victor Varanus 10/ dec(urio) municipi(i) eius/dem IIIIvir q(uin)q(ennalis) et / Aelia Buo parentes / filio pientissimo 15/ posuerunt et sib(i) / et suis (ILJug II, 782).

287 Strabon, VII, 5, 5, 315.

93


svakih osam godina dijele zemlju. To što se ne koriste novcem njihova je posebnost u odnosu prema drugima na toj obali, a inače im je to zajedničko s mnogim drugim barbarima.“288 Strabonu je vjerovatno bilo poznato da su Ardijejci i Daorsi, koji su im bili susjedi, kovali svoj novac što bi ukazivalo na veći kulturološki stepen u komparaciji sa Delmatima. Pojava da svakih osam godina dijele zemlju mogla bi ukazivati da Delmati imaju izgrađen određeni ekonomski sistem zasnovan na zajedničkom, a ne privatnom vlasništvu. Njihovu zemlju brdo Ardion siječe po sredini i odvaja na primorsku i kopnenu. Strabonov Adrion bi mogla predstavljati planina Dinara. Zapadni delmatski susjedi su Liburni, a njima po Strabonu pripada grad Skardo. Taj grad kasnije historičar Plinije Stariji navodi kao jedan od tri sjedišta jurisdikcijskih konvenata u provinciji Dalmaciji.289 Obojica autora spominju rijeku Krku koja je proticala pored Skarda / Skardone s razlikom što Plinije Stariji navodi i njeno antičko ime Ticija (Titii fluminis). Delmate Strabon ne veže za rijeku Naron (Neretvu), već podvlači da uz nju žive „Daorzi, Ardijejci i Plereji“. U vrijeme kada je Strabon pisao Ardijejci su vjerovatno već živjeli u unutrašnjosti, pa se stiče dojam da je koristio neki stariji izvor koji locira Ardijejce u primorje gdje su živjeli prije 135. god. p. n. e. i akcije Servija Fulvija Flaka. Naime, Strabon ih je locirao u blizinu Fara (Hvara) mada kasnije navodi da su ih Rimljani zbog gusarenja naselili u unutrašnjost. Ovaj podatak se poklapa sa drugim izvorima jer u vrijeme Marka Terencija Varona (Marcus Terentius Varro), koji je stariji od Strabona, Ardijejaca (Vardaei) je ostalo svega XX dekurija.290 To je zaista mali broj ukoliko se komparira sa CCCXLII delmatske, tim više što su Ardijejci ranije bili jedan od najmoćnijih ilirskih naroda i ujedno vodeći narod Agronove dinastije. Strabon čak u kasnijem tekstu tvrdi da su Ardijejci izumrli.291 Po njemu, oni, nakon što ih je Rim kaznio zbog gusarstva, nisu mogli da se naviknu na sjedilački način života poljoprivrednika. To je dovelo do njihovog izumiranja. On podvlači da je i zemlja na koju su Ardijejci preseljeni iz priobalja bila neplodna. Izumiranje Ardijejaca treba shvatiti uslovno. Najvjerovatnije nije riječ o biološkom izumiranju već etničkoj asimilaciji sa nekom drugom zajednicom. Pored toga, teško je utvrditi da li su i Daorsi u vrijeme kada Strabon piše o njima imali izlaz na more. Nasuprot Ardijejcima i Daorsima, Strabonovo lokaliziranje Plerejaca je relativno precizno ako

288 Strabon, VII, 5,5, 315.289 Plinije Stariji, III, 141.290 Plinije Stariji, III, 143.291 Strabon, VII, 5, 6, 316: „Ardijejci su kasnije nazvani Vardijejci. Kako su uznemiravali

priobalje svojim gusarskim brodovima, Rimljani su ih prognali od mora u unutrašnjost i prisilili da obrađuju zemlju. Ali zemlja je bila neplodna i nenaviknuti na poljoprivredu, narod je gotovo uništen, zapravo gotovo istrijebljen.“

HISTORIJA ILIRA

94

se uzme kao tačna pretpostavka da su živjeli između Boke Kotorske i Pelješca. Kod Strabona se mogu naći i sporadični podaci o grčkoj kolonizaciji Jadrana. Spominje otoke Apsirtide za koje kaže da se „pripovijeda da je kod njih Medeja ubila Apsirta koji ju je progonio“. Povezivanjem događaja iz mita o Argonautima sa kolonizacijom Jadrana svrstava Strabona u red antičkih pisaca koji s pravom ne odbacuju mogućnost veze između mita i historijske stvarnosti. Čini se da on dobro ne poznaje jadransku obalu budući da otok Kiriktiku (Krk) veže uz Japode iako u njegovo vrijeme, oni žive iza Velebita, a ne na obalama Jadrana. Manje otoke koji slijede iza Krka naziva Liburnskim otocima. Issu (Vis) tituliše najpoznatijim jadranskim otokom, pripisujući joj osnivanje apoikije Traguriona (Trogira), dok za Faros (Hvar) navodi da je „parska stečevina“ i da se prije ta apoikija zvala kao i matica Par. Strabon napominje da Demetrije Farski potječe sa tog otoka.292 U panonske narode Strabon ubraja: Breuke, Andizete, Dicione, Piruste, Mezeje i Dezidijate.293 Dok za Breuke i Andizete nije upitno da su živjeli u Panoniji, navodeći preostala četiri naroda Strabon dolazi u koliziju sa drugim izvorima iz vremena principata poput Plinija Starijeg, Veleja Paterkula, Ptolemeja Klaudija i Diona Kasija. Plinije Stariji Mezeje i Dicione ubraja u peregrinske civitates koje su bili pod jurisdikcijom skardonitanskog konventa, a Dezidijate ubraja u salonitanski konvent.294 Pišući o Velikom ilirskom ustanku Dion Kasije Dezidijate jasno locira u Dalmaciji, a za Mezeje čak naglašava da su ethnos Dalmatikon i ne dovodi ih ni u kakvu vezu sa Panonijom.295 U vezi sa istim događajem iz ilirske historije Velej Paterkul spominje Piruste kao istočne susjede Dezidijata.296 Da su Pirusti živjeli južno u odnosu na Panoniju može se vidjeti i iz podataka koje donosi Tit Livije pišući o Gencijevoj državi.297 Geograf Ptolemej Klaudije spominje šesnaest zajednica Dalmacije, a među njima i Dezidijate, Dicione i Mezeje. U nauci danas postoje rasprave da li je Strabon nabrajajući panonske narode pod pojmom „panonski“ mislio na etničku ili geografsku pripadnost. Treba imati u vidu da je u vrijeme kada Strabon piše postojalo mišljenje da sve što se nalazi sjeverno od Dinarida i „gleda“ 292 Strabon, VII, 5, 5, 315.293 Strabon, VII, 5, 3, 314.294 Plinije Stariji, III, 142 – 143.295 Dion Kasije, LV, 32, 4.296 Velej Paterkul, II, 115.297 Tit Livije, XLV, 26, 11 – 14.

95


prema Dunavu pripada Panoniji.298 Njegovi navodi u vezi sa Mezejima, ipak, imaju određeno uporište u savremenoj nauci, jer arheološki materijal kasnobrončanog i željeznog doba iz sjeverozapadne Bosne ima više sličnosti sa narodima panonskog bazena nego onima iz planinske Dalmacije. Nasuprot Mezejima, materijal koji se veže za Dezidijate i Piruste jeste dalmatinski i pripada „zmijskom svijetu“ Ilira. Ta dva naroda je teško povezati u arheološkom smislu sa Panonijom. Nažalost, Strabon u vezi sa problematikom Panona, ipak, daje samo neodređene i opće činjenice koje ne mogu dati odgovor na pitanje o Panonima kao etničkom ili geografskom pojmu. Spominjući Dezidijate u kontekstu panonskog naroda Strabon spominje da se dezidijatski vojvoda zvao Baton. Navođenje tog imena nije slučajno, jer je Strabon savremenik Velikog ilirskog ustanka pa se stječe dojam da je ovaj geograf želio širu javnost informisati o etničkom porijeklu tog vojskovođe koji je tri godine bio na čelu jednog velikog ustanka. On ga titulira kao vojvodu što bi ukazivalo da je Baton bio vojni starješina, a ne kralj Dezidijata. Ovo je još jedan od podataka koji implicira da se dezidijatsko društveno uređenje može podvesti pod vojnu demokratiju. Na kraju treba istaći da kompleksnost Strabonovog pisanja proizilazi iz širokog spektra izvora koje on koristi poput Eratostena, Artemidora, Polibija, Posejdonija i Apolodora. Sam kaže da za zemlje koje lično nije vidio uzima podatke od onih koji su ih vidjeli i o njima pisali, te su stoga i faktografske i geografske greške neminovne u njegovom radu. Kada je riječ o pomenutom Velikom ilirskom ustanku ili Batonovom ustanku, kako taj događaj često literatura označava, važan izvor predstavlja Strabonov savremenik Velej Paterkul (Gaius Velleius Paterculus). Iako je u drugoj knjizi njegove „Rimske Historije“ (Historia Romanae) akcenat na rimskoj pacifikaciji Ilirika 6. – 9. godine, on daje i određene topografske i etnografske podatke o prostoru Panonije i Dalmacije. Treba imati u vidu da je kod ovog autora termine Panonija i Dalmacija metodološki ispravnije tretirati u geografskom nego administrativno - pravnom smislu. Razlog za takav metodološki pristup treba tražiti u činjenici što se događaji koje on opisuje datiraju u vrijeme prije podjele Ilirika na dvije provincije Illyricum Superior (Dalmacija) i Illyricum Inferior (Panonija). Velejevo djelo nije historijsko djelo pisano u tradiciji Tukidida, Polibija ili Tit Livija nego je to u osnovi kompilacija koju je sastavio nekadašnji rimski oficir u čast svog prijatelja konzula Marka Vinicija (Marcus Vinicius). U drugoj knjizi Velejeve „Rimske historije“ opisan je ustanak u Iliriku. Iz teksta ovog izvora može se uočiti da se u jesen 6. godine pobunila 298 Ovakav zaključak se može izvući iz Plinijevog podatka: „quae pars ad mare Hadriaticum

spectat, appellatur Delmatia et Illyricum supra dictum; ad septentriones Pannonia vergit finitur inde Danuvio.“ (Plinije Stariji, III, 147).

HISTORIJA ILIRA

96

čitava Panonija i Dalmacija, pa je Tiberije zbog straha za Italiju obustavio operacije na Dunavu i usmjerio vojne trupe prema Iliriku. Kako bi glorificirao Tiberija, Velej Paterkul preuveličava snagu i brojnost ustanika, te kaže da „potpun broj plemena i naroda koji su podigli ustanak iznosio je više od osamsto hiljada, skupili su gotovo dvjesto hiljada pješaka doraslih oružju i devet hiljada konjanika“.299 Faktografski gledano, ovi podaci su apsolutno preuveličani sa ciljem da se prikaže sa kakvom se velikom opasnošću uspješno izborio Tiberije. U njegovom tekstu ni na jednom mjestu se ne precizira etnička pripadnost vođa ustanka. Kako se nakon spomena Pinesa i Batona nastavlja opis Panonije, može se pretpostaviti da se Velejev podatak odnosi na breučkog kralja i vojskovođu.300 Stoga, njegov tekst je neophodno komparirati sa radom Diona Kasija, koji daje puno više faktografskih podataka. Ono što je pozitivno u Velejevom pisanju jeste što on jasno ističe da sukob koji opisuje ima dvije faze, panonsku i dalmatinsku. Shodno tome, prvu fazu ustanka on naziva panonskim ratom, a drugu dalmatinskim. Prema Velejevom pisanju panonska faza se završava u jesen 8. godine kada rimske trupe prelaze rijeku Bathinvs i spominje predaju jednog od vođa ustanka. U opisu te situacije on ponovo spominje Batona i Pinesa ne precizirajući koji se od njih predao, a koji nastavlja borbu.301 Važno je naglasiti da je Velej Paterkul jedini pisani izvor koji spominje rijeku Bathinvs (flumen nomine Bathinum).302 Taj hidronim većina današnjih naučnika povezuje sa rijekom Bosnom.303

Od naroda koji su učestvovali u ustanku on poimenično navodi samo Delmate, Dezidijate i Piruste. Te narode opisuje na sljedeći način: „Delmati, Pirusti i Dezidijati su gotovo nepobjedivi zbog položaja svojih mjesta i planina, svoje divlje ćudi i čudesne vještine u borbi, a osobito zbog

299 Velej Paterkul, II, 110.300 Velej Paterkul, II, 110 : „Najveći su ugled uživali njihove vojskovođe dvojica Batona i

Pines. Svi su pak Panonci poznavali ne samo rimski način zivota, nego i jezik, a većini je njih bila posve obična uporaba knjige i vježbanje u oružju.“

301 Dion za razliku od Veleja navodi da je taj vođa koji se predao ustvari Baton Breučki.302 Velej Paterkul, II, 114.303 Spomen ove rijeke je sačuvan i na salonitanskom natpisu na kome su opisane trase cesta

izgrađenih za vrijeme namjesništva Tiberijevog legata Publija Kornelija Dolabele : [Ti(berius) C]aesar divi Augusti f(ilius) / [A]ugustus imp(erator) pontif(ex) max(imus)

/ trib(unicia) potest(ate) XXI co(n)s(ul) III / viam a Salonis ad He[dum?] castel(lum) 5/ Daesitiatium per mill[i]a passuum / CLVI munit / et idem viam ad Bath[inum? flu]men / quod dividit B[r]e[ucos Oseriat?]ibus / a Salonis munit per [millia p]assuum 10/ CLVIII / [et idem viam…. ..] / munit ad imum montem Ditionum / Ulcirum per millia passuum/a Salonis LXXVIID 15/ P(ublio) Dolabella leg(ato) pro / pr(aetore) (CIL III, 3198b (p 2275, 232819) = CIL III, 10156b = ILJug I, 263).

97


svojih gorskih klanaca.“304 Kako bi uveličao Tiberijevu pobjedu on navodi da su navedeni dalmatinski narodi nakon gušenja ustanka gotovo u potpunosti uništeni. Kasniji izvori kao i arheološki nalazi takvu tvrdnju demantuju. Očigledno je Velej Dalmaciju od Panonije razlikovao po reljefu, a stanovnike Panonije je smatrao civilizovanijim u odnosu na njihove južne susjede, jer za njih kaže: „Svi su pak Panonci poznavali ne samo rimski način života, nego i jezik, a većini je njih bila posve uobičajena uporaba knjige i vježbanje s oružjem.“305 Dalje navodi kako su Panonci po izbijanju ustanka pobili rimske građane i trgovce što bi moglo ukazivati da su već postojale određe urbane cijeline u Panoniji, jer rimski građani i trgovci ne žive u selima. Podatak da na teritoriju dalmatinskih naroda ima puno klanaca nije slučajno naveden, jer je Velej Paterkul, kao iskusan vojskovođa, želio istaknuti stratešku prednost domaćeg stanovništva u odnosu na rimske trupe. U ovim borbama protiv panonskih i dalmatinskih naroda, prema Veleju Paterkulu, Tiberije je raspolagao sa vojskom od deset legija i deset hiljada veterana koje je pratio i veliki broj dobrovoljaca i konjaništvo tračkog kralja Remetalka. Ističe kako se od vremena građanskih ratova nikada više vojske nije okupilo na jednom mjestu.306 On ovaj podatak vjerovatno nije preuveličao i to bi se moglo argumentovati na sljedeći način. Najprije, Velej je lično učestvovao u ovom Tiberijevom vojnom pohodu tako da nije logično da kao rimski oficir iznosi netačne podatke o brojnosti rimske vojske.307 Zatim, on vjerovatno preuveličava brojnost ustaničke vojske upravo kako bi našao opravdanje za Tiberijevo angažiranje tolikog broja vojnika. Ustanak dobija na značaju time što Velej Paterkul spominje prisustvo nekih od najznačajnijih ličnosti rimskog vojnog i političkog života tog vremena. Zabilježio je da su na teritoriju Ilirika tada boravili budući car Tiberije, njegov nećak Germanik (brat budućeg cara Klaudija i otac cara Kaligule), Marko Vinicije, Marko Lepid i mnoštvo u historiografiji manje poznatih rimskih uglednika. Veliki ilirski ustanak Velej Paterkul tretira kao događaj od sveopćeg rimskog značaja jer je u Rimu zavladala panika da ukoliko „ne bude li se na oprezu, neprijatelj za deset dana može doći

304 Velej Paterkul, II, 115.305 Velej Paterkul, II, 110.306 Velej Paterkul, II, 113.307 Velej Paterkul, II, 111: „Naša je malenkost i u ovome ratu imala mjesto posebne službe. Po

svršetku služenja u konjaništvu, kao izabrani kvestor, još uvijek ne kao senator izjednačen sa senatorima, pa ni s izabranim pučkim tribunima, dio sam vojske predane od Augusta iz grada doveo njegovom sinu. Potom sam, u kvesturi, pošto je bačena kocka za provincije, kao Augustov legat poslan k njemu“.

HISTORIJA ILIRA

98

do Rima“.308 Da je taj ustanak uistinu bio veliki događaj u rimskoj vojno - političkoj historiji svjedoči i Svetonijev podatak da je to najveći rat koji je Rim vodio nakon punskih ratova.309 Veleju se, za razliku od Strabona, ne može prigovoriti loša obaviještenost i nezainteresovanost za ustanak. On sam u djelu naglašava da je to što je zapisao samo nacrt onog što će u budućnosti detaljno napisati. Nažalost, to djelo nije nikad napisano, ali se analizi njegove „Rimske historije“ treba pristupati sa savješću o tome da je riječ o nedovršenom projektu jednog rimskog oficira. Najpotpunije i najpreglednije podatke o etnografskoj situaciji u Iliriku daju Plinije Stariji (Gaius Plinius Secundus Maior) i Apijan Aleksandrijski (Aππιανός ‘Aλεξανδρεΰς; Appianus Alexandrinus). Oba pisca pripadaju dobu rimskog principata. Dok je Plinije Stariji živio i stvarao u vrijeme Julijevaca – Klaudijevaca, Apijan je zenit svog stvaralaštva doživio u doba Antonina. Njihova djela imaju temelje na različitim osnovama, iako obojica daju dosta značajnih faktografskih, geografskih i administrativno - pravnih podataka o Zapadnom Balkanu i njegovim stanovnicima. Apijan etnografiju i geografiju sagledava u kontekstu vojno - političke historije, a Plinije Stariji akcenat stavlja na administrativno - pravno uređenje Ilirika. Enciklopedijsko djelo „Prirodoslovlje“ (Naturalis historia) sadrži najpotpunije podatke o ilirskim civitates rimske provincije Dalmacije. Pored toga on daje određene podatke o Panoniji i Gornjoj Meziji gdje žive određene zajednice koje su ilirske ili su im srodne. Na osnovu podataka koje iznosi i načina na koji ih prezetira neupitno je da je Plinije koristio širok spektar izvora različite provenijencije. Naturalis historia je djelo koje se može okarakterisati kao didaktičko i napisano u najboljoj tradiciji Varona i Katona s ciljem da djelo doprinese obnovi morala čiju je dekadenciju rimska država doživjela. Pored historijskih i geografskih izvora Plinije se koristio službenim državnim dokumentima i rezultatima katastarskih popisa.310 Naime, nakon Velikog ilirskog ustanka rimska provincija Ilirik je podijeljena na Gornji Ilirik / Illyricum

308 Velej Paterkul, II, 111.309 Svetonije, Tiberije, 20.310 Plinije spominje cara Klaudija (Tiberius Claudius Caesar Augustus Germanicus, 41. -

54.god.) kao božanskog / divus. Shodno tome, popis koji on navodi kao izvor je nastao vjerovatno u vrijeme vladavine Nerona (Nero Claudius Caesar Augustus Germanicus 54. - 68. god.). Što se tiče historiografskih djela Plinije kaže: „Neću slijediti niti jednog pojedinog autora, nego kako kojega budem smatrao najpouzdanijim u kojem dijelu, iako je kod skoro svih zajedničko da svaki od njih vrlo pomno opisuje ono područje u kojemu sam djeluje“ (Plinije, VI, 141.)

99


Superior (Dalmacija) i Donji Ilirik / Illyricum Inferior (Panonija). Unutarnje uređenje ilirskih provincija u ranom principatu bilo je utemeljeno na osnovnom načelu da se stanovništvo dijelilo na rimsko i peregrinsko (strano). Domaće stanovništvu u Iliriku bilo je organizovano u sistem peregrinskih civitates. Ne postoji još uvijek precizna definicija peregrinskih civitates pa se danas u nauci one tretiraju kao autonomne politije koje se nalaze na određenom stepenu zavisnosti u odnosu na rimsku državnu i provincijsku vlast.311 Peregrini u unutrašnjosti Ilirika rimsko građanstvo počinju intenzivnije dobijati tek u periodu vladavine Flavijevaca (69. – 96. god.) čime započinje realizacija pravno - političkog segmenta romanizacije. Preuzimajući podatke iz carskih spisa o broju dekurija kod pojedinih naroda, Plinije Stariji ih je podijelio unutar tri sudbena konventa :

Skardonitanski konvent (Conventum Scardonitanum) kojem su pripadali Liburni i Japodi.

Salonitanski konvent (Conventum Salonitanum) kojem su pripadali podijeljeni po dekurijama slijedeći narodi / civitates : Delmati CCCXXXXII, Deuri XXV, Dicioni CCXXXVIII, Mezeji CCLXVIIII i Sardeati LII.

Naronitanski konvent (Conventum Naronitanum) u čiji sastav su ulazili sljedeći narodi / civitates podijeljeni po dekurijama : Kerauni XXIIII, Daorsi XVII, Dezidijati CIII, Dokleati XXXIII, Derentini XIIII, Deremisti XXX, Dindari XXXIII, Glindicioni XLIIII, Melkumani XXIIII, Naresi CII, Skirtari LXXII, Sikuloti XXIIII, Vardijejci (Ardijejci) XX.312

Dekurije su bile posebne porezne jedinice koje su formirali Rimljani. U nauci još uvijek nije u potpunosti precizirano šta bi to tačno označavala dekurija. Najbliža definicija je da je to skup koji čini deset porodica koje su imale zajedničku poresku obavezu. Veličina porodica je varirala, pa se smatra da su dekurije brojale od 150 do 200 ljudi. Plinije unutar ilirske etnografije prepoznaje posebnu kategoriju koju označava pojmom „Illyrii proprie dicti“ (Iliri u užem smislu, pravi Iliri). On ovaj podatak preuzima od Pomponija Mele. Pod pravim Ilirima, su se vjerovatno, podrazumijevale prve ilirske zajednice sa kojima su se Grci upoznali, te su njihovo ime prenijeli na druge zajednice i narode

311 Mesihović, 2011, 58.312 Plinije, III, 143.

HISTORIJA ILIRA

100

sa sličnim jezikom i običajima.313 Iz njegovog teksta se može vidjeti da su „Illyrii proprie dicti“ živjeli u blizini Labeata, Endirudina, Saseja, Grabeja, Taulanata i Pireja.314 Plinije ističe gradove Epidaurum (Cavtat), Rhizon (Bokokotorski zaljev), Akruvijum (Kotor), Buthue (Budva), Olcinium (Ulcinj), Lissos (Lješ), Dirahij (Drač), Apoloniju (danas oblast Fier u Albaniji). Na prostoru provincije Makedonije naglašava prisustvo Parthena i Desareta. U trećoj knjizi svog djela Naturalis historia Plinije Stariji također opisuje i rimsku provinciju Panoniju. Narode iz Panonije on veže za tokove rijeka, pa tako kaže da „ Drava teče kroz zemlju Sereta, Serapila, Jasa i Andizeta, Sava kroz zemlju Kolapijana i Breuka.“315 On naglašava da su to glavni narodi (Populorum haec capita) u Panoniji. Izraz „glavni“ treba shvatiti u kontekstu najvećeg političkog utjecaja i brojnosti. Nabraja i druge panonske narode kao što su Arvijati, Azali, Amantini, Belgiti, Katari, Kornakati, Eravisci, Herkunijati, Latovici, Oserijati, Varcijani. Zatim Plinije ističe kako Klaudijska gora razdvaja dva keltska naroda, Skordiske od Tauriska. Opis Panonije je više geografskog karaktera u odnosu na opis Dalmacije koji je napisan u duhu administrativno – pravne historije. Za njega je Ilirik podijeljen jasno na dvije cjeline : onaj dio koji gleda prema Jadranskom moru naziva se Dalmacija, a prema sjeveru se pruža Panonija koja se završava na Dunavu. U vrijeme kada Plinije piše, Panonija je jedinstvena provincija i tek u vrijeme Dačkih ratova (101. – 106. godine) podijeljena je na Gornju (Superior) i Donju (Inferior). Kada je u pitanju hidrografija Panonije on spominje rijeke : Dunav (Danuvius), Savu (Savus), Drava (Dravus), Kupa (Colapis), Bosut (Bacuntius), Vrbas (Urpanus) i Vladas (moguće Ukrina). Plinije je zabilježio i neke zanimljive činjenice po kojima je Ilirik bio poznat u Rimu. Tako je naprimjer sir koji su pravili ilirski Dokleati bio veoma cijenjen i poznat širom carstva. Prema onome što je zabilježio Plinije, Ilirik je bio treći po proizvodnji i kvalitetu divljeg nara, odmah nakon Ponta i Frigije. Pisao je također o potrošnji jantara u Panoniji. To se može povezati i sa jantarnim putem koji je još od prahistorije prolazio preko Panonije. Naglašava da je u njegovo vrijeme porastao interes za tim artiklom unutar te provincije. Od Aleksandra Polihistora je preuzeo podatak da su Iliri bili dugovječni navodeći kao argument da je neki Ilir po imenu Dandon doživio 500 godina.316

313 U nauci postoje i teorije da bi Illyrii proprie dicti mogli biti i svi Iliri koji su ulazili u sastav ilirske države. Ovu teoriju najviše podupiru naučnici koji svoja shvatanja temelje na onomastici.

314 Plinije, III, 144.315 Plinije, III, 147 - 148.316 Plinije, VIII, 13.

101


Nakon Plinija, najznačajniji izvor za historiju Ilira i drugih njima srodnih zajednica zapadnog Balkana, u periodu nakon uspostave rimske vlasti, jeste Klaudije Ptolemej (Κλαύδιος Πτολεμαῖος).317 Taj antički pisac u svojoj Geografiji (Γεωγραφικὴ Ὑφήγησις) daje značajan broj podataka o ilirskim zemljama i to u II knjizi navedenog djela. U 13. poglavlju je obrađena Gornja Panonija (Pannonia Superior), u 14. Donja Panonija (Pannonia Inferior), a u 15. poglavlju su dati podaci za Liburniju i Dalmaciju. U spomenutim poglavljima Klaudije Ptolemej spominje ne samo zemljopisne odrednice (gradove, rijeke, planine, otoke) nego i konkretno ilirske narode. Zanimljivo je da njegovo spominjanje etnonima ne podrazumijeva samo konkretnu situaciju iz I i II st. n. e., nego u sebi sadržava u pojedinim dijelovima i povijesnu reminiscenciju. To je vidljivo na primjeru Hila i Bulina koje Ptolemej spominje. Te ilirske zajednice se više pod tim imenom ne javljaju u rimsko doba i podatke o njima on preuzima iz starih grčkih izvora. U djelu „Geografija” navedeno je šesnaest zajednica iz Dalmacije: Hili, Bulini, Liburni, Japodi, Mezeji, Deriopi (Derentini), Derrio (Kerauni), Dindari, Dicioni, Daorsi, Dokleati, Sikuloti, Pirusti, Melkumani, Ouardaioi (Vardijejci / Ardijejci), Naresi i Sardeati.318 Zanimljiv je njegov navod da je japodska teritorija dopirala do mora, dok ih u kasnorepublikansko doba nisu u unutrašnjost potisnuli Liburni. U nauci se ovaj Ptolemejev podatak često dovodio u vezu sa obožavanjem Neptuna / Bindusa kod Japoda. Obožavanje božanstva vezanog za vodu moglo bi predstavljati poveznicu između njihovog ranijeg primorskog teritorija. Nasuprot tome, postoje stavovi po kojima je ipak Bindus primarno božanstvo izvora i rijeka. Ptolomejevo djelo je rijedak izvor koji pokušava odrediti i položaj pojedinih zajednica uz pomoć

317 Klaudije Ptolemej (živio cc. 90. – cc 168. god. n. e.) je rođen u Egiptu, a po zanimanju je bio matematičar, astronom, geograf, astrolog, muzikolog, pjesnik. Najveći dio života je proboravio u Aleksandriji. On je bio autor nekoliko naučnih rasprava od kojih su najmanje tri imale enormno značenje za mediavelno razdoblje: vizantijski svijet, islamski svijet i latinski zapad. Prvo je astronomska rasprava sada poznata kao Almagest (Ἡ Μεγάλη Σύνταξις, „Grčka rasprava”; izvorno Μαθηματικὴ Σύνταξις / „Matematička rasprava”)- U ovoj raspravi od 13 knjiga je bio prikazan i geocentrični sistem univerzuma koji se održao sve dok ga nije pobio Kopernik sa heliocentričnim sistemom. Druga je njegova čuvena Geografija, gdje se sažima opće geografsko znanje tadašnjeg svijeta; pobrojan je veliki broj (oko 18 000) naselja, toponima, hidronima, oronima, etnonima i to sa geografskim koordinatama. Ptolemejeva Geografija se zasniva velikim dijelom na pisanju Marina iz Tira, koji je živio u ranom II st. n. e. Treće djelo je astrološka rasprava Ἀποτελεσματικά ili uobičajenije kao „Četveroknjižje”/Τετράβιβλος/Quadripartitum. Klaudije Ptolemej je takođe napisao i djelo iz muzičke teorije Harmonics i djelo pod nazivom Optics, o svjetlosti, refleksiji i bojama.

318 Ptolemej, II, 16, 5.

HISTORIJA ILIRA

102

prijedložnih oznaka kao što su hyper de toutous (iznad tih), eita (zatim), kai hyper men tous (iznad njih), hyper hous (iznad ovih) itd. Lokalizaciju zajednica i naroda u Dalmaciji prate i određeni podaci o lukama i gradovima na Jadranskoj obali i njegovom zaleđu. Ptolemej spominje veliki broj urbanih i kourbanih cjelina poput : Sicuma, Salonae colonia, Epetium, Pituntium, Onaeum, Epidaurus, Rhisium, Acruvium, Rhizonicus, Buthua, Olcinium, Lissus, Doclea, Scodra, Enderum, Delminium, Narona colonia, Aequum colonia itd. Kaže da se u blizini Dalmacije nalaze ostrva Issa, Faros, Crna Korkira (Korkira Melaina) i Melita. Za svaki od navedenih paleografskih pojmova Ptolomej daje geografsku dužinu i širinu. Ti podaci su često netačni i nedovoljno precizni. Međutim, uprkos tome Ptolomejevo pisanje je umnogome pomoglo naučnicima da lociraju određena antička naselja. U dalmatinske rijeke ubraja Naron (Neretva), Salon (Jadro), Drinus (Drina), Trimus (Drim) i Margus (Morava). Kada je riječ o Panoniji, Ptolemej navodi osam naroda iz Gornje Panonije (Pannonia Superior) i šest iz Donje Panonije (Pannonia Inferior). U narode Gornje Panonije ubraja: Azale, Kitine (Kortini), Latobice, Varcijane, Boje, Kolanijane (Kolapijane), Jase i Oserijate.319 Prema Ptolemeju u Donjoj Panoniji su živjeli : Andizeti, Amantini, Breuci, Skordisci, Herkunijati i Eravisci.320 Zbog svog geografskog položaja i određenih specifičnosti koje se pojavljuju u materijalnoj građi, zajednice u Panoniji treba posmatrati više u geografskom, a manje u etničkom smislu. Na to bez sumnje ukazuje i Ptolemejev tekst. Važno je istaknuti da djelo „Geografija” pored čitavog niza antičkih naselja u Panoniji spominje i Mursu (Colonia Aelia Mursa). To je prvi spomen tog antičkog naselja u pisanim vrelima, čije je postojanje na teritoriji današnjeg Osijeka potvrdila epigrafska građa. Najopširnije djelo o Ilirima ostavio je Apijan u svojim „Ilirikama” (Illyrike). On u svom djelu kaže da „Grci nazivaju Ilirima one narode koji žive s onu stranu Makedonije do Trakije, od Haonije do Tesprotije do rijeke Dunav. To je dužina te zemlje, dok je njena širina od Makedonije i planina Trakije do Panonije i Jadrana i podnožje Alpi.”321 Ovaj Apijanov opis zapravo odgovara teritoriju administrativno – pravne jedinice Ilirik, a ne prostoru koji su Iliri naseljavali. Dugo se smatralo da su Illyrike posebna knjiga unutar Apijanove „Rimske historije”, ali unutarnja kritika izvora je potvrdila da su Illyrike dio

319 Ptolemej, II, 14, 2: „ Tu provinciju drže Azali na krajnjem sjeverozapadu, Kitini na sjeveroistoku, na jugu Latobici ispod Norika, Varcijani prema sjeveru, a između Boji prema zapadu i ispod njih Kolanijani, Jasi prema istoku i ispod njih Oserijati.“

320 Ptolemej, II, 15, 2: „Cijelu tu provinciju drže na sjeverozapadu Amantini, ispod njih Herkunijati, zatim Andizeti, pa Breuci. Na sjeveroistoku su Eravisci, a na jugu Skordisci.“

321 Apijan, I, 1.

103


opširne devete knjige posvećene makedonskoj historiji. Ono što je prednost ovog ilirskog dodatka devetoj knjizi jeste da je za razliku od makedonskog koji je sačuvan fragmentarno, on sačuvan u svojoj cjelini tek sa izvjesnim lakunama. Sam Apijan je nakon odlaska iz rodne Aleksandrije u prijestolnicu Imperije bio i pravni zastupnik i vjerojatno nakon 147. godine n. e. i prokurator. Njegova „Rimska historija“ se pojavila prije 162. godine n. e. On rijetko spominje svoje izvore iz sličnog razloga kao i Dion Kasije. Razlog je to što on ne slijedi samo jedan izvor za određenu problematiku nego koristi više starijih tekstova koje je onda upoređivao. Ovaj historičar nije koristio samo djela pisaca, nego vjerojatno i čitav niz službenih dokumenata, do kojih je mogao doći zahvaljujući svome upravnom položaju. Iako je Apijan nesumnjivo, općenito gledajući na njegov rad, bio pronicljiv i analitičan historičar, što na najbolji način pokazuje činjenica da je on jasno i precizno prepoznao i prezentirao socijalne uzroke rimskih građanskih ratova, u slučaju ratova koji su se vodili za njega u slabo poznatim zemljama, sa „neinteresantnim“ barbarskim narodima kao što su Iliri, njegova preciznost i pronicljivost je bila razmjerno manja. Pogotovu se ta njegova nepreciznost povećava poradi toga što je i u slučaju ilirskih ratova i to onih iz vremena prije Oktavijana Augusta, koristio čitav niz vrela koji su mogli imati prilične kontradiktornosti. Posebno se to osjeća kada govori o starijim razdobljima ilirske historije i dobu u kojem se još uvijek u „životu“ ilirskih naroda ne pojavljuje sila rimske Republike. Tako za ta razdoblja, kod Apijana vlada velika konfuznost i miješanje čitavog niza činjenica (najbolji primjer u tom kontekstu je njegovo spominjanje Autarijata). S druge strane, njegova preciznost i vjerodostojnost se povećava kako se približava razdobljima vladavine Oktavijana, tako da je njegov opis događaja vezanih za kampanju Oktavijana 35. – 33. godine p. n. e., pouzdan. Taj njegov izvještaj predstavlja glavno (sačuvano) vrelo za opis svih događaja vezanih za Oktavijanovu kampanju 35. – 33. godine p. n. e., jer su podaci Kasija Diona koji govore o ovoj kampanji znatno siromašniji, kako kvantitativno, tako i kvalitativno. Ta pouzdanost Apijanove „Ilirske knjige“, za opis konkretno kampanje 35. – 33. godine p. n. e. (izuzev čitavog niza imena autohtonih naroda prezentiranih u vrlo korumpiranom obliku), je vjerovatno rezultat njegovog korištenja Augustovih memoara (po samom Apijanovom tekstu „komentara“), koje je kako izgleda u slučaju ratova sa Ilirima u određenoj mjeri ekscerptirao.322 Zanimljivo je da Apijan uopće ne spominje ustanak 6. – 9. godine n. e., osim ako se njegova odrednica na samom kraju Ilirike o Panonskom ratu koji je vodio August ne odnosi na veliki ustanak. Međutim, to je slabo vjerovatno, jer sam Apijan izgleda da ima na umu ratove u periodu 16. – 9. godine p. n. e., koji su zahvatili 322 Ti izvodi iz memoara su ustvari predstavljali pretočeni izvještaj Senatu koji je Oktavijan

podnio.

HISTORIJA ILIRA

104

široke prostore gornjeg i srednjeg sliva Dunava. Razlog tome što Apijan uopće ne govori o jednom od najvećih ilirskih ratova, možda se nalazi u činjenici da o njemu nema spomena u Augustovim memoarima. Uostalom, August uopće ni jednog trenutka nije neposredno učestvovao u borbama na ilirskom ratištu u periodu od 6. – 9. godine n. e. U svojim „Ilirikama“ Apijan je dao najpotpuniju etnografsku sliku Ilirije u periodu helenizma. Ivo Bojanovski je na osnovu njegovog pisanja napravio četiri grupe ilirskih naroda.323 Te grupe su formirane gledano iz Apijanove vizure, koji ilirske i njima susjedne narode posmatra u kontekstu odnosa prema Oktavijanu u vrijeme velike kampanje u Iliriku (35. – 33. godine p. n. e):

1. Gusarski narodi na primorju što ih je Agripa savladao akcijom sa mora odnosno flotom, neposredno prije Oktavijanove akcije u Iliriji 35. godine p. n. e. U ovu skupinu Apijan ubraja: Hippasinoi (Hemasini), Bessoi (Besi, trački narod), Melitenoi (stanovnici Mljeta), Korkyrenoi (stanovnici Korčule), Lyburnoi (Liburni) i Iapodes (Japodi). Prema Apijanovom tekstu to se odnosilo na dio Japoda koji su živjeli u blizini Alpa.

2. Narodi koji su se predali Oktavijanu tokom prvog napada 35. godine p. n. e : Oksyaioi (Ozeji), Pertheenatai (Parteni), Bathiatai (Bathijati), Taulantioi (Taulanti), Kambaioi (Kambaji), Merromenoi (Melkumani) i Pyrissaioi (Pirusti).

Bathijate, Kambaje i Kinabre treba posmatrati kao manje etničke zajednice koje su se kasnije asimilirale u veće, pa stoga o njima kasnije nema pomena.

3. Narodi koji se nisu odmah predali i pružali su Oktavijanu nešto jači otpor: Dokleatai (Dokleati), Karnoi (keltski narod u Alpama), Interfrourinoi (Endiradini), Naresioi (Naresi), Glintidiones (Glindicioni), Tauriskoi (Taurisci, keltski narod).

4. Narodi koji su Oktavijanu pružili najjači otpor u razdoblju 35. – 33. godine p. n. e: Salassoi (Salasi, keltski narod), Iapodes (Japodi, odnosi se na japodske zajednice iz Like i zapadne Bosne), Segestanoi (stanovnici Segestike, ovo je više geografski nego etnički pojam), Dalmatai (Delmati), Daisitiatai (Dezidijati) i Painoes (Panonci, geografska odrednica bez navođenja pojedinačnih naziva zajednica).

Hronološki posmatrano Apijanov tekst prati događaje od početka trećeg stoljeća p. n .e pa do 33. godine p. n. e. Najprije daje uvod tako što kroz mitsku genealogiju želi čitatelja upoznati sa vezom Ilira sa grčkim svijetom. Potom daje pojedinačne podatke o određenim ilirskim narodima poput

323 Bojanovski, 1988, 31.

105


Autarijata, kojima pripisuje da su zajedno sa Skordiscima opljačkali hram u Delfima. Već u sedmom poglavlju Ilirika počinje sa opisom Agronove države. Tu on šturo iznosi činjenice vezano za tri Ilirska rata i u jedanaestom poglavlju već prelazi na sukobe Delmata sa Oktavijanom. Dajući kraći pregled delmatsko – rimskih sukoba, koji su prethodili kampanji iz 35. godine p. n. e., Apijan se osvrnuo malo i na delmatsku i japodsku historiju. Pored vojno – političke historije, iz njegovog teksta se može saznati dosta naziva naselja u unutrašnjosti poput Delminija, Metuluma, Promone, Retinuma i dr. I u djelu Diona Kasija Kokejana, koji je živio drugoj polovini II i početkom III stoljeća, nailazi se na dosta pomena o Ilirima.324 Za njega je važno napomenuti da je dobro poznavao prostor o kojem je pisao. Naime, za vrijeme Septimija Severa 204 god. n. e., izabran je prvi put za konzula, a potom je bio namjesnik Afrike, Dalmacije i Gornje Panonije. Samu svoju „Rimsku historiju“ Dion Kasije je napisao između 211. i 233. godine n. e. Posebno je njegovo djelo, bar onaj u cjelosti sačuvani dio, bitan za izučavanje Velikog Ilirskog ustanka od 6. do 9. godine n. e. Izvještaj Diona Kasija o ustanku 6. – 9. godine n. e., uklopljen je u njegovu 55. i 56. knjigu i to od 55., 29, 1 do 56., 17, 2 i prilično je opširan. Sudeći po sadržaju i koncepciji svoga izvještaja o zbivanjima iz 6. – 9. godine n. e., Dion Kasije se nije služio izvještajem i podacima koje je prezentirao Velej Paterkul, koji je bio savremenik i svjedok ratovanja na zapadnobalkanskom i panonskom prostoru. On je znatno opširniji i njegov prikaz je, općenito gledajući, sadržajnija i zatvorenija cjelina u odnosu na ono što pruža Velej. Izvještaj Diona Kasija upravo, najviše iz razloga da je dovršen i predstavljen u finalnoj verziji, ima prvenstvo, pa i samim time veću vrijednost u odnosu na nacrtni opis koji nudi Velej Paterkul, koji ipak nije predstavljen u svojoj završnoj verziji. Uslijed toga Dion Kasije raspolaže sa znatno više detalja i podataka odnosne naravi, npr. da nema Dionovog podatka LV, 29, 2 u kome se naglašava da je Baton „Dezitijat“ historičari ne bi znali koja je bila narodnosna pripadnost i vjerojatno bi ga proglasili „čistim“ Panoncem, jer ga uostalom takvim označava sam Svetonije. Bez Dionovih podataka ne bi se ni znalo ni koji se to Baton od njih dvojice predao Tiberiju, jer Velej u opisu događaja kod rijeke Bathinus i pada Panonije kaže samo da se Baton, ne precizirajući koji, predao. I samo vršeći uporednu analizu ovog

324 Za razliku od vremena kojeg su simbolizirali niz progona i stradanja predstavnika senatorskog i viteškog staleža, stalno prisutna atmosfera stvarnih, lažnih ili samo umišljenih zavjera, strah od naglih obrta sudbine, a sve pod plaštom jednog već ostarjelog i pomalo poremećenog princepsa Tiberija, i u kojem je Velej Paterkul stvarao svoj nacrtni opis, Kasije Dion je uglavnom stvarao pod mnogo snošljivijim okolnostima, posebno za vladavine cara Aleksandra Severa. To je bio car kojeg su primarno karakterizirali relativna stabilnost u odnosima carske vlasti i Senata koja nije bila tako poremećena kao u vrijeme pojedinih careva iz prve polovine I st. n. e.

HISTORIJA ILIRA

106

Velejevog podatka sa odgovarajućim Dionovim podatkom, može se doći do pravilnog shvatanja i događanja vezanih za predaju i kasniji pad Panonije i uloga koje su u svemu tome imale pojedine ustaničke vrhovne vojvode. U izvještaju Diona Kasija se nalazi čitav niz podataka kojih nema ni kod Veleja, a pogotovu ne kod Svetonija, dok s druge strane ni Dion ne spominje neke detalje koji su kod Veleja slikovito prikazani, kao npr. događanja na rijeci Bathinus. To se može objasniti i time što Dion u načelu i po temeljnoj intenciji svoga djela, za razliku od Veleja, ne pati od dodvoravačke slikovitosti ni prema kome. Ali Dion Kasije ne daje, za razliku od Svetonija, ni statističke podatke u vezi angažmana trupa, a od Veleja o brojnosti ustanika i učešću pojedinih legija.

Velika pažnja (najveća u odnosu na sve ostale rimske pisce čija su djela sačuvana) koju je Dion posvetio ustanku može se objasniti njegovim boravkom kao provincijskog namjesnika u Dalmaciji i Gornjoj Panoniji. U tim provincijama je on mogao raspolagati sa provincijskim arhivima i dokumentima, dolazio je u dodir sa historijskim djelima lokalnog karaktera, natpisima iz toga perioda, pa i sjećanjima i tradicijama na te događaje koja su još uvijek bila prisutna. Uostalom Dion Kasije, koji je bio i vrsni intelektualac i historičar, sigurno je smatrao neophodnim da se dobro upozna sa historijom i tradicijama provincija koje je dobivao u namjesništvo i naroda koji su u njima prebivali. Dion je djelo konačno napisao nakon što je obnašao funkcije upravitelja provincija u zemljama antičkog Ilirika. Sam kaže, kada opisuje Panone i njihov način života, karakter, kvalitet, teškoće, kao i vrijednost življenja u toj zemlji da to zna „ne samo iz onoga što je čuo od drugih ili pročitao, nego i iz iskustva koje je o njima stekao dok je bio namjesnik Gornje Panonije.“ Potrebno je kada se razmatra poznavanje zapadnobalkanskog i panonskog pojasa od strane Diona Kasija, imati na umu da je i njegov otac Kasije Apronijan (Cassius Apronianus) bio namjesnik Dalmacije vjerojatno 185. godine n. e. Stoga je vrlo vjerovatno Kasije Dion još kao dječak boravio i živio određeni period u Dalmaciji, te je tako on za tu ilirsku provinciju bio vezan čitavim spletom veza još od najranijih razdoblja svoga života. Za Oktavijanovu kampanju 35. – 33. godine p. n. e., Dion Kasije je vjerovatno koristio kao izvornu građu Augustove memoare, historije Azinija Poliona i Kremucija Korda. Čini se na osnovu upoređivanja opisa kampanje 35. – 33. godine p. n. e. i ustanka 6. – 9. godine n. e., kod Diona Kasija da je njegov opis ustanka precizniji, detaljniji i opsežniji. To je činjenica koja bi govorila u prilog toga da je Dion imao na raspolaganju bolje i jasnije izvore, bar u vidu nuđenja konkretnih, a ne samo uopćenih podataka, za ustanak nego za kampanju 35. – 33. godine p. n. e. Zanimljivo je da je u slučaju opisa kampanje, kod Diona obrnuta situacija u odnosu

107


na ustanak, u još jednom pogledu. Znatno veća prevaga je na opisu zbivanja sa Japodima, Panonima, tj., Segestanima (riječ je najvjerovatnije o Kolapijanima) a ne sa Delmatima i drugim dalmatinskim narodima. Borbi sa Japodima posvećuje kompletan odjeljak XLIX, 35, u kojem je sažeto prikazao istu onu sadržinu koju već nalazimo kod Apijana, što je dokaz o korištenju iste izvorne građe o konkretnom pitanju, tj. Augustove memoare. Borbi sa Panonima i opisu Panonije, te unutar toga posebno borbi sa Segestanima, on posvećuje odjeljke XLIX, 36 –37, a teškom ratu sa Delmatima i onima dalje u unutrašnjosti zapadnog Balkana samo podatak 4, koji je uz to i završni dio unutar odjeljka XLIX, 38. Do ove disproporcije je došlo samo uslijed korištenja različite izvorne građe i to za Oktavijanovu kampanju i ustanak. Dok je najvjerovatnije kao izvornu građu za kampanju koristio i Augustove memoare, za ustanak je imao na raspolaganju sasvim drugu građu u koju sigurno ne ulaze Augustovi memoari, niti njegove Res Gestae. Dion Kasije je koristio za opis ustanka izvornu građu koja je nastala sigurno u I st. n. e., a vjerovatno do početka njegove druge polovine. Tako se on u slučaju opisa ustanka najviše služio građom koja, kada je nastajala, nije bila suviše vremenski udaljena od događaja koji je opisivala, a dijelom možemo pretpostaviti da mu je bila i savremena. Ali to ne isključuje da je on bio u prilici da podatke o ustanku crpi i iz djela koja su nastajala u kasnijim periodima, ali koja su se po konkretnom pitanju ipak bazirala na onome što je napisano u tim prvim desetljećima nakon ustanka. Pošto je živio skoro dva stoljeća kasnije, Dion je u kompilaciji djela svoje Rimske historije, gdje izvještava o događajima vezanim za ustanak (i samim tim i o Dezitijatima), morao koristiti izvornu građu koja je vjerovatno bila i dosta sadržajna i raznolikog karaktera kao što su ranija historijska djela, memoari i biografije učesnika u ratu, državna i provincijska arhiva, izvještaji i zapisnici sa ratišta, a možda narodna tradicija i natpisi. Dodatnu vrijednost Dionov izvještaj o Velikom Ilirskom ustanku od 6. do 9. godine n. e. dobiva ako se ima u vidu da on pripada onom dijelu njegovog ukupnog djela koji je ostao sačuvan u verziji kakva je ostavljena od samog autora, a ne preko ekscerpta i djela bizantskih (romejskih) pisaca Ivana Xiphilinusa (XI st.) – izvod od 36. knjige pa dalje i Zonare (XII st.) – svjetska kronika, ili nekih drugih kasnoantičkih i bizantskih pisaca kao što je inače slučaj sa većim dijelom historijskog djela Diona Kasija. Taj sačuvani dio od 36 do 40 knjige pokriva, za ovu tematiku, upravo ono ključno razdoblje od 68. god. p. n. e. do 46. / 47. god. n. e. Svako od navedenih djela je samo po sebi toliko opširno i detaljno, da se o svakom antičkom izvoru koji se odnosi na Ilire može napisati posebna studija. Prilikom analize izvora mora se voditi računa da je to pogled na ilirski svijet iz vizure stranog, često neprijateljskog, posmatrača.

HISTORIJA ILIRA

108

BIBLIOGRAFIJA

Skraćenice



CIL III Corpus Inscriptionum Latinarum III (izd. Th. Mommsen), Berlin 1873:Supplementa 1889–1902.

FGrHist Die Fragmente der griechischen Historiker (izd. F. Jacoby), Berlin– Leiden 1923–1958.

FHG Fragmenta Historicorum Graecorum (izd. C. in Th. Müller), Paris 1841–1870.


ILCV Inscriptiones Latinae Christianae veteres (izd. E. Diehl), Dublin – Zürich 1970.

ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL e MCMLX repertae et editae sunt (izd. A. et J. Šašel), Situla 5, Ljubljana 1963 (št. 1–451); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX e MCMLXX repertae et editae sunt (izd. A. et J. Šašel), Situla 19, Ljubljana 1978 (št. 452–1222); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae sunt (izd. A. et J. Šašel), Situla 25, Ljubljana 1986 (št. 1223–3128).


VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split

VAMZ Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu,Zagreb.

Izdanja izvora

Appian, Appian and Illyricum, (izd. M. Š. – Kos) Situla 43, 52 - 81. Ljubljana, 2005.Athenaeus, The Deipnosophists, (izd. C. B. Gulick), LCL. Cambridge (Mass.), 1961.Diodorus Siculus, Bibliotheca Historica, (izd. L. A. Dindorf), Charleston (South Carol.) 2011. Dionysius Halicarnassus, Roman Antiquities, Volume I: Books 1 – 2, (izd. E. Cary), LCL. Cambridge (Mass.), 1937. Dionysius of Halicarnassus, Roman Antiquities, Volume II: Books 3 – 4, (izd. E. Cary), LCL. Cambridge (Mass.), 1939.

109


Dionysius of Halicarnassus, Roman Antiquities, Volume III: Books 5 – 6. 48, (izd. E. Cary), LCL. Cambridge (Mass.), 1940. Dionysius of Halicarnassus, Roman Antiquities, Volume IV: Books 6. 49 – 7, (izd. E. Cary), LCL. Cambridge (Mass.), 1943. Dionysius of Halicarnassus, Roman Antiquities, Volume V: Books 8 – 9. 24, (izd. E. Cary), LCL. Cambridge (Mass.), 1945. Dionysius of Halicarnassus, Roman Antiquities, Volume VI: Books 9. 25 – 10, (izd. E. Cary), LCL. Cambridge (Mass.), 1947. Dionysius of Halicarnassus, Roman Antiquities, Volume VII: Book 11, Fragments of Books 12 – 20, (izd. E. Cary), LCL. Cambridge (Mass.), 1950. Hecataeus of Miletus, Fragmenta: Scylacis Caryandensis (Ancient Greek Edition), (izd. R. Heinrich 1807 –1840. Klausen), Charleston (South Carol.), 2011. Dio Cassius, Roman History, Dio's Roman History in Six Volumes (Halcyon Classics), (izd. H. B. Foster), Houston (Tex.), 2010. Herodotus, The Histories, (izd. T. Holland, P. Cartledge), New York, 2014. Iustinus, Trogi Pompei Historiarum Philippicarum Epitoma, (izd. J. W. L. Jeep), Charleston (South Carol.), 2010.Orosius, Historiae adversus paganos (izd. A. Lippold), I–II, Milano, 2001. Plinius Secundus (C.), Naturalis historia, Libri III/IV (izd. G. Winkler – R. König), München – Zürich,1988.Plinije Stariji 2004.: Plinije Stariji, „Zemljopis starog svijeta“, (izd. U. Pasini), Split.Polyaenus: Stratagems of War, Books I – V, (izd. P. Krentz), Chicago (Illin.), 1994. Pseudo – Aristotel, Minor Works: On Colours. On Things Heard. Physiognomics. On Plants. On Marvellous Things Heard. Mechanical Problems. On Indivisible Lines. The Situations and Names of Winds. On Melissus, Xenophanes, Gorgias, (izd. Hett, W. S.) LCL. Cambridge (Mass.), 1936. Pseudo - Skilaks, Periplus, korišten prijevod iz Wilkes, Iliri, 2001, 106 – 108, Split, 2001.Pseudo-Scylax, Pseudo – Scylax's Periplus: Text, Translation, and Commentary, (izd. L. Casson), New Jersey, 1989. Polibije, Istorije, (izd. M. Ricl.), Beograd, 1998.Polybius, The Histories, Volume I: Books 1 – 2, (izd. Paton W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2010. Polybius, The Histories, Volume II: Books 3 – 4, (izd. Paton, W. R.), LCL, Cambridge (Mass.), 2010.Polybius, The Histories, Volume III: Books 5 – 8, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2011.Polybius, The Histories, Volume IV: Books 9 – 15, (izd. Paton, W. R), LCL,

HISTORIJA ILIRA

110

Cambridge (Mass.), 2011.Polybius, The Histories, Volume V: Books 16 – 27, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2012.Polybius, The Histories, Volume VI: Books 28 – 39, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2012.Plutarh, Usporedni životopisi (I – III), (izd. Z. Dukat), Zagreb, 1988.Pomponius Mela, De Chorographia, (izd. P. Berry), Lewiston (Maine), 1997.Ptolemej Klaudije, Ptolemy's Geography: An Annotated Translation of the Theoretical Chapters, (izd. J. L. Berggren), New Jersey, 2010. Strabo, The Geography of Strabo, (izd. H. L. Jones), LCL, Cambridge (Mass.), 1954.Stephani Byzantii, Ethnicorum quae supersunt, (izd. A. Meineke), Montana, 2009. Svetonije, Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, (izd. S. Hosu), Zagreb, 1978. Theopompus of Chios, History and rhetoric in the fourth century BC. (izd. M. Attyah), Oxford, 1994. Tit Livije, Istorija Rima od osnivanja Grada, (izd. M. Mirković), Beograd, 1991. Tit Livije, Istorija Rima od osnivanja Grada, drugo petoknjižje, (izd. M. Mirković), Beograd, 1995.Livy, History of Rome (Complete), (izd. N. Burton), Chicago (Illin.), 2012. Tukidid, Tukidid, Povijest Peloponeskog rata, (izd. S. Telar), Zagreb, 1957.Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, (izd. F. W. Shipley), LCL. Cambridge (Mass.), 1955.Velej Paterkul, Gaj Velej Paterkul, rimska povijest, (izd. J. Miklić), Zagreb 2006.

LITERATURA

BOJANOVSKI 1988.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, LXVI, CBI, 6, Sarajevo.CABANES 2002.: Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb.ČAČE 1995.: Slobodan Čače, Civites Dalmatiae u „Kozmografiji” Anonima Ravenjanina, Zadar.DOMIĆ — KUNIĆ 2004.: Alka Domić — Kunić, Literarni izvori za iliričke provincije (Dalmaciju i osobito Panoniju) u Naturalis Historia Plinija Starijeg, VAMZ, 3s, XXXVII, 119 — 117, Zagreb.DOMIĆ — KUNIĆ 2006.: Alka Domić — Kunić, Bellum Panonicum (12 – 11 pr. Kr.) posljednja faza osvajanja južne Panonije, VAMZ, 3s, XXXIX, 59 — 164, Zagreb.

111


GARAŠANIN 1996.: Milutin Grašanin, Razgovor o arheologiji, Beograd.KALJANAC 2009.: Adnan Kaljanac, Problematika etnonima Iliri u Periplusu Pseudo Skilaka, Godišnjak ANUBIH knj. XXXVI, CBI knj. 36, 38 – 55. Sarajevo.MIRDITA 1999 – 2000.: Zef Mirdita, O južnoj granici Dardanaca i Dardanije u antici, VAMZ, s.3, XXXII – XXXIII, 63 – 92, Zagreb.MESIHOVIĆ 2011.: Salmedin Mesihović, Plinijevske peregrinske civitates na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, VAHD, 104, 55 – 78, Split.MESIHOVIĆ 2014.: Salmedin Mesihović, Historija Autarijata, Sarajevo.NOVAK 1952.: Grga Novak, Issa i isejska država, VAHD, 54, 5 – 70, Split.NOVAK 1961.: Grga Novak, Stari Grci na Jadranskom moru, JAZU 332, 145 – 221, Zagreb.NOVAK 2004.: Grga Novak, Prošlost Dalmacije I, Od najstarijih vremena do Kandijskog rata, Split.OLUJIĆ 2007.: Boris Olujić, Povijest Japoda, Zagreb.PAPAZOGLU 1969.: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, ANUBiH, Djela, knj. XXX, CBI knj. 1., Sarajevo.PAPAZOGLU 1978.: Fanula Papazoglu, Central Balkan Tribes in Pre – Roman Times, Amsterdam.RADMAN – LIVAJA / RENDIĆ – MIOČEVIĆ / SANADER / TONČINIĆ 2013.: Ivan Radman – Livaja, Ante Rendić – Miočević, Mirjana Sanader, Domagoj Tončinić, XVII Roman Military Equipment Conference Zagreb 2010, 24th – 27th May, 2010, Zagreb.RENDIĆ – MIOČEVIĆ 1989.: Duje – Rendić Miočević, Iliri i antički svijet, Ilirološke studije, Književni krug, Split.STIPČEVIĆ 1989.: Aleksandar Stipčević, Iliri, povijest, život, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989), Zagreb.SUIĆ 1953.: Mate Suić, Gdje se nalazilo jezero iz 24. poglavlja Pseudo Skilakovog Peripla, GZM VIII, 111 – 129, Sarajevo.SUIĆ 1976.: Mate Suić, Ilyrii proprie dicti, Godišnjak ANUBiH knj. XIII, CBI knj. 13, 179 – 196, Sarajevo.ŠAŠEL – KOS 2002.: Marjeta Šašel – Kos, The Noarus River in Strabo's Geography, Beiträge zur Alten Geschichte Papyrologie und Epigraphik, Band 17, 145 – 153, Wien.WILKES 1969.: J.J. Wilkes, Dalmatia – History of the provinces of the Roman empire , London.WILKES 2001.: J.J. Wilkes, Iliri, Split.WILKES 2005.: J.J. Wilkes, The Roman Danube: An archaeological Survey, Journal of Roman Studies 95, 2005, 124 – 225, London.

HISTORIJA ILIRA

112

Latinska epigrafija kao izvor za historiju Ilira

Ilirska historija se može izučavati na osnovu analize dvije vrste izvora, pisanih i materijalnih. Pisana građa je rezultat rada grčko – rimskih historičara, analista, književnika i geografa dok su materijalni izvori ostaci prošlosti koji potječu od autohtonog stanovništva zapadnog Balkana. Iliri nisu imali svoje pismo. Jedini pisani tragovi njihove kulture sačuvani su na grčkom ili latinskom jeziku. Grčkim alfabetom ili latinicom uklesani su tekstovi na epigrafskim spomenicima koji govore o životu i smrti Ilira, njihovoj religiji, imenima, društvenom uređenju i drugim segmentima historijske svakodnevnice. Izuzev Plinija Starijeg i Klaudija Ptolemeja, literarni izvori gotovo da uopće ne obrađuju historiju Ilirika u periodu rimskog principata. Razlog za to jeste taj što se antički pisci bave dominantno vojno – političkom historijom, a prostor Ilirika nakon 9. god. n. e. je u potpunosti pacificiran. Stoga, Ilirik nije više bio u fokusu pažnje historičara. Glavni izvori za izučavanje rimske provincijalne historije na zapadnom Balkanu u razdoblju od I do IV stoljeća su antički epigrafski spomenici latinske provenijencije. Tom vrstom izvora bavi se pomoćna historijska nauka epigrafija. Njeno ime potječe od grčke složenice epigrafein u značenju riječi epi (na) i grafein (napisati). Latinska epigrafija se najjednostavnije može definisati kao pomoćna historijska disciplina koja izučava natpise na latinskom jeziku uklesane na tvrdim materijalima.325 Natpisi koji su nađeni na teritoriju koji su Rimljani označili kao Ilirik mogu se podijeliti na nekoliko osnovnih kategorija: javni natpisi (tituli publici), privatni natpisi (tituli privati), pravni natpisi (acta) i natpisi na upotrebnim predmetima (instrumentum). Preko 80 % svih natpisa u ilirskim provincijama čine privatni natpisi. Po svojoj brojnosti dominantnu skupinu čine nadgrobni ili sepulkralni spomenici. Oni su stajali na grobovima i donose podatke o pokojniku i njegovoj porodici. Jedini izuzetak predstavljaju epigrafske urne gdje su ostaci (pepeo) pokojnika bili sahranjeni u urni, a tekst je bio uklesan najčešće na poklopcu iste. U ilirskim provincijama najčešći oblik nadgrobnog spomenika je cipus.326 Pored cipusa, nadgrobni spomenici

325 Freis, 1984, 1- 2; Keppie, 1991, 9; Matijašić, 2002, 1; Beltran Lloris, 2014, 89.326 Cipusi su spomenici koji imaju oblik kvadrata ili nekog trodimenzionalnog

geometrijskog tijela (stonožac, piramida). Riječ cipus potječe od latinske riječi cippus što znači spomenik (Matijašić, 2002, 54)

113


se pojavljuju i u obliku stele i nadgrobnog žrtvenika.327 Zahvaljujući tekstu nadgrobnih spomenika sačuvana su imena karakteristična za Ilire i druge njima srodne i geografski bliske zajednice. Moderne onomastičke studije razlikuju i razvrstavaju imena prema geografskoj raspoređenosti, a ne prema etničkoj. Ilirska imena koja se javljaju na teritoriju istočno od Neretve pripisuju se narodima koji su u administrativno – pravnom smislu bili dio Ilirskog kraljevstva. Autohtona imena koja se javljaju na tom prostoru su: Annaeus, Annaius, Agirrus, Blodus, Boria, Epikad, Epidius, Ledio, Laiscus, Madena, Pines, Plarens, Posantio, Pravaius, Scerdis, Tatta, Temeia, Teuda, Teutta, Zanatis, Ziraeus, Zorata.328 Pored ovih imena karakterističnih za jugoistočne ilirske zajednice, na prostoru današnje istočne Hercegovine javljaju se i imena ista kao kod Dezidijata i Breuka, naroda koji ne pripadaju etničkim zajednicama Ilirskog kraljevstva. Riječ je o imenima Baton, Dasius, Dazas, Ditus, Messor i Verzo.

Tipologija antičke stele (autor : A. Šačić)

327 Spomenik koji ima oblik ploče sa samo jednom površinom na kojem je natpisno polje jeste stela. Pored natpisnog polja stela može sadržavati različite estetske ukrase, portret pokojnika, simboličke likove. Riječ stela potječe od latinske riječi stele što znači stup. Nadgrobni spomenik koji ima oblik simboličkog žrtvenika sličan je votivnim arama (Matijašić, 2002, 54 ; Beltran Lloris, 2014, 95) .

328 Izučavanjem ilirske onomastike najviše su se bavili Géza Alföldy, Radoslav Katičić i Duje Rendić – Miočević.

HISTORIJA ILIRA

114

Najviše onomastičkih podataka potječe sa teritorije Delmata. Nađeno je više stotina natpisa koji imaju onomastičke elemente s tim da se sva ta imena ne mogu vezati samo za Delmate već i za druge zapadnobalkanske narode kao što su Liburni. U delmatsku skupinu imena ubrajaju se: Aplis, Apludus, Apurus, Aplus, Aplius, Barzo, Curbania, Cursulavia, Iato, Lavincia, Ledrus, Mesor, Paio, Paiio, Panes, Panias, Panius, Panentius, Panthia, Panto, Pinsus, Pladomenus, Platino, Samuntio, Seio, Seiio, Statanius, Staticus, Stato, Status, Sestus, Tizus, Tritus, Varro. Onomastička analiza je pokazala da su neka imena Delmati prilikom dobijanja rimskog građanstva prilagođavali rimskoj onomastici na taj način što su svoje domaće ime preveli na latinski jezik. Pretpostavlja se da je ime Aplis značilo Veliki, pa su Delmati često uzimali ime Maximus koje ima isto značenje. Liburnski elementi kod delmatskih imena vidljivi su u imenima: Acencia, Clevata, Darmocus, Labrico, Lunnicus, Melendrica, Turus. Sjeverni liburnski susjedi Japodi su ostavili tragove ilirske onomastike u imenima Ditius, Ditueio, Ditus, Pantadeienus, Plator, Platurius, Sestenius, Sestus, Tatonia, Teuda, Tritus i Vendes. Neka imena kao što su Liccus ili Basseana pojavljuju se i kod dalmatinskih i kod panonskih naroda. Unutar panonske onomastičke provenijencije ulaze i neki narodi iz provincije Dalmacije, prije svih Dezidijati i Mezeji.

Sepulkralni spomenik iz II stoljeća — karaterističan zbog ženske ilirske onomastike (spomenik dio stalne postavke Muzeja Hercegovine u Trebinju; foto : A.Šačić)

115


Zbog učestalih bračnih i ekonomskih veza na ilirskom teritoriju se često pojavljuju keltska imena. Stoga se na epigrafskim nadgrobnim spomenicima nekada pojavljuje unutar jedne porodice kombinirana keltsko – ilirska onomastika.329 Zanimljivo je da se ilirska onomastika duže održala kod ženskog dijela populacije. Žene često i u III stoljeću imaju ilirski praenomen (lično ime), kada već kod muškaraca preovladavaju rimska imena. U početnim fazama političke romanizacije, kada ilirska elita dobija rimsko građanstvo, pojavljuju se određeni specifikumi u onomastičkoj formuli.330 Tako osoba čije se ime pojavljuje na natpisu ima rimski praenomen i carski genitilni nomen, dok joj je cognomen ilirski. Obično su Iliri u toj prvoj fazi svoje lično ime zadržali kao cognomen. Treba naglasiti da su ilirska imena najdragocjeniji tragovi ilirskog jezika koji su ostali sačuvani. Najčešći carski gentilicij na natpisu je Aurelius, a u velikom broju pojavljuju se i Aelius i Flavius dok su Julijevsko – Klaudijevski nomeni kod romaniziranog domaćeg stanovništva dosta rijetki. Pored imena, nadgrobni spomenici su važan izvor za izučavanje municipalnog uređenja jer se na njima pojavljuju principesi, dekurioni, duoviri, edili, prokuratori i drugi dužnosnici municipija, kolonija i respublika. Nadgrobne stele nude i određene etnološke i etnografske podatke. Naime, na stelama se često pojavljuju i reljefi pokojnika sa detaljnim prikazom odjeće, nakita i frizura. Ova vrsta spomenika može imati veliku umjetničku vrijednost jer su na nekim od njih nađeni tekstovi čitavih lirskih pjesama napisanih u duhu Vergilija i Horacija.331 Na spomenicima se također često

329 D(is) M(anibus) / Aur(elius) Maximus / et Mandeta / vivi fecerun[t] 5/ sibi et Aur(eliae) / Magna def(unctae) an(norum) [---] / et Maxim[i]no / def(uncto) an(norum) II[---] / ca(rissimi) (CIL 03, 146174).

330 Rimska onomastička formula se sastoji od tri osnovna elementa: preanomen, nomen gentile i cognomen.

331 Dobar primjer za to je carmen epigraphicum pronađena na travničkom području za koju se smatra da je najstarije književno djelo koje je nastalo na području Bosne i Hercegovine. Rekonstrukcija teksta spomenika :

Ultima clauserunt Par/carum stamina filo / Principii miserandi diem / quem gloria nisi 5/ avus adque pater puerum / dedere [pr]aeclara / militia patruoque suo iun/xerefovendum / cum primum pulchra lanu10/ gine sumeret annos / spectantes magnun patri/aecolumenque futurum / heu miseri gloriari sibi / laetamque senectam15 / crudele(m) luctumdomui / Ravenna remisit / hoc miseros titulo pro/prium signasse dolorem (CIL 03, 8385 (p 2256, 2328 117).

„Zadnjim nitima Parka, kojima sudbinu pletu, jadnom Principiju dan sad utrnu; njega jer želja za slavom, najviše djeda i oca mu, pozivu sjajnom vojničkom usmjeri, stricu ga uz bok, i na brigu, davši. Tek što malje mu nježne zrela označiše ljeta, a dok su, jadnici, slavnim ga vidjeli, rodnome kraju svome potporom moćnom, uz radosne stare mu dane, Ravena domu povrati okrutnu žalost i tugu. Natpisom nevrijednim tim su bol iskazali svoju“ (Rendić - Miočević, 1987, 125).

HISTORIJA ILIRA

116

ističe etničko porijeklo pripadnika. Natpisi gdje se naglašava da je pokojnik bio pripadnik nekog ilirskog naroda nađeni su gotovo u svim dijelovima rimske imperije. Dobar primjer za to su mezejski vojnici čiji su spomenici nađeni u provinciji Mauretania Caesariensis (današnji Alžir) i Germania Superior (gornji tok rijeke Rajne).332

Drugi po brojnosti epigrafski spomenici na prostoru antičkog Ilirika bili su votivni spomenici. Ova vrsta spomenika predstavlja posvete božanstvima, obično kao ispunjenje zavjeta i najvažniji su izvor za proučavanje duhovne kulture Ilira.333 Pisani izvori ne daju gotovo nikakve informacije o religiji Ilira, pa su votivni i kultni spomenici jedini izvor za taj segment ilirske historije, ali i historije drugih etničkih skupina zapadnog Balkana. U periodu koji je uslijedio nakon uspostave rimske vlasti čest je slučaj da se domaća božanstva spajaju s jednim (značenjem najbližim) rimskim božanstvom u jednu cjelinu. Taj se proces stručno naziva interpretatio Romana.334 Pojava interpretatio Romana uočena je na primjeru japodskog božanstva Bindusa. To ilirsko božanstvo se pojavljuje na epigrafskim spomenicima pronađenim u Privilici kod Bihaća i izjednačeno je sa rimskim Neptunom.335 Bindus je bilo božanstvo izvora i slatkih voda, kao što je i sam Neptun bio prije nego što su ga Rimljani izjednačili sa Posejdonom. Iliri su imali i druga božanstva kod kojih su kultne funkcije bile povezane sa vodom poput nimfi ili boga Andaba, čijeg kulta su ostaci nađeni u Sinju.336 U kontekstu interpretatio Romana treba spomenuti da se božanstvo Venera kod naroda zapadnog Balkana često izjednačavalo sa epihorskim božanstvima ljubavi, ljepote i mladosti. S Venerom je u Ninu sinkretiziran kult domaće božice ljubavi 332 Dazas Sceni f(ilius) Ma[eze]/ius eques coh(ortis) VI Delma/tarum turma Licconis /

annorum XXVII stipendiorum X (CIL 08, 9377 + p.1983). Liccaius Carvi f(ilius) natione Ma/ezeius eques coh(ortis) VII Delma/tarum vixit annis

XXX (CIL 08, 9384). Dassius Da/etoris fil(ius) / Maeseius / mil(es) coh(ortis) V 5/Delmatarum / an(norum)

XXXV sti(pendiorum) / XVI h(ic) s(itus) e(st) (CIL 08, 75814 + p.128). 333 Ime ove skupine natpisa potječe od riječi votum što znači posveta.334 Interpretatio Romana se sprovodila spontano jer je to bio proces, a ne događaj. U vezi

s njom nisu određivane ili preduzimane administrativne mjere. Rimljani nakon što bi upoznali neko ilirsko božanstvo doveli su ga u vezu sa svojim adekvatnim božanstvom, te bi tog ilirskog boga nazivali imenom svog božanstva. S druge strane ilirsko stanovništvo, kada je već politički i kulturno došlo pod rimsku vlast, samo počinje slijediti ili sprovoditi taj proces kulturne interpretacije kako bi se što više uklopilo u napredni poredak mediteransko – rimske civilizacije.

335 Svi nalazi Bindusovog kulta potječu sa jednog lokaliteta (Privilica kod Bihaća). Imamović smatra da Bindus nije mogao biti glavno božanstvo svih Japoda već samo jedne grupacije unutar tog naroda (Imamović,1977, 97).

336 Neptun(o) / Andab(o) / [A]E[l(ius)] Maximus / Classici/anus 5/ V(otum) S(olvit) (CIL 03, 2757 = ILJug 753).

117


Anzotice, a u sjeveroistočnoj Istri javlja se u obliku Iria Venus.337 Teško je precizirati koji je autohtoni narod svoje božanstvo ljubavi i mladosti nazivao Irija jer je spomenik nađen na prostoru gdje su Liburni graničili sa Histrima. Pojava interpretatio Romana je važna jer njeno odsustvo onemogućava da se nekim božanstvima koja se često pojavljuju na natpisima odredi domaće, ilirsko ime. Takav je slučaj sa kultom boga Silvana i njegovom kultnom zajednicom sa Dijanom i nimfama. Silvan je božanstvo koje se pojavljuje u najvećem broju na votivnim i kultnim spomenicima iz rimske provincije Dalmacije. Posvetne riječi koji dolaze uz njegovo ime su brojni i različiti: Sacrum, Augustus, Silvestris, Cor, Messor. U nauci postoje teorije da bi Silvanovo izvorno ime moglo biti Vidasus, a njegove pratilje Dijane Thana. Ova pretpostavka se temelji na pronalasku nekoliko natpisa iz Topuskog na kojima se pojavljuju u paru Vidasus i Thana, ali na tim spomenicima navedena božanstva se ne izjednačavaju sa Dijanom i Silvanom.338 Različite ilirske zajednice su na drugačiji način tretirale Silvanov kult, tako da je malo vjerovatno da je to božanstvo imalo i isto ime. Jasno se razlikuju predstave Silvana na reljefima u primorju i unutrašnjosti. U primorskim oblastima Silvan je uvijek prikazan kao stari rogati i bradati satir s kozijim nogama, okružen posvećenim mu drvećem (omorikom i lovorom) i sa pastirskom siringom. U unutrašnjosti je skoro redovno prikazan kao golobradi mladić sa čovječijim nogama. Primorski Silvan više liči na Pana, dok Silvan iz unutrašnjosti podsjeća na italskog Silvana. Za razliku od Silvana, njegova pratilja Dijana je na svim reljefima prikazana jednako, kao boginja lova sa tobolcem i u pratnji psa i košute. Kao i nimfe, na natpisima je prati epitet Sacrum. Domaće božanstvo rata iz Dalmacije bilo je Medaur kome su vojnici iz te ilirske provincije podizali spomenike u sjevernoj Africi.339 Postoje indicije da bi Medaur mogao biti božanstvo medicine kao neki oblik ilirskog Asklepija.

337 CIL 03, 3033; AE 1938, 31. 338 Vidaso / et Thanae Vidaso / et Thanae / sacr(um) 5/ Euhelpistus / Hispani s(ervus)

/ v(otum) s(olvit) Vidaso 10/ et Thanae / sacr(um) / Q(uintus) Iulius / Ursus / v(otum) s(olvit) (CIL III, 03941 = CIL 03, 10819 = CIL 03, 14354,23 = D 03910 = AIJ 00518 = AE 1901, 00216).

339 Medau/ro Aug(usto) / s[acru]m (CIL 08, 02642 + p. 1739). Moenia qui Risinni Aeacia qui colis arcem / delmatiae qui nostri publice Lar populi / sancte

Medaure domi e(t) sancte hic [-]am templa quoq(ue) ista / vise precor parva magnus in effigia 5/ succussus laeva sonipes Qui surgit in auras /altera dum let [TEL]um librat ab aure manus / talem te consul iam designatus in ista / sede locat venerans ille tuus [[--]]10 / notus Gradivo belli vetus ac tibi Caesar / Marce in primore Parus(?) ubique acie / adepto consulatu [[--]] / tibi respirantem faciem patrii numinis 15/ hastam eminus quae iaculat refreno ex equo / tuus Medaure dedicat Medaurius (CIL 08, 02581 + p. 954) = CIL 03, p 285 = CLE 01527 = D 04881 = PCV 00019 = Hygiae + p. 132 = AE 2011, 01769).

HISTORIJA ILIRA

118

Kultni spomenik na kome je prikazana kultna zajednica nimfi i Silvana(spomenik dio stalne postavke Arheloškog muzeja u Splitu; foto : A. Šačić)

Kod naroda u Panoniji bilo je posebno cijenjeno božanstvo Sedat koje se može izjednačiti sa rimskim Vulkanom, bogom kovača i vatre. To lokalno panonsko božanstvo posebno je bilo poštovano kod Breuka i keltskog naroda Eraviska. Sedat se pojavljuje i kao lično ime na natpisima u Galiji, Italiji, Panoniji, Noriku, Dakiji i Dalmaciji. U Iliriku su bili poštovani rimski i orijentalni kultovi. Najveći broj spomenika posvećen je kapitolinskoj trijadi i Marsu. Jupiter i Mars su bila božanstva koja su naročito bila poštovana kod vojnika, pa se često kao dedikanti tih spomenika pojavljuju pripadnici određenih legija i konzularni beneficijari. Nakon II stoljeća među vojnicima je bio posebno popularan istočnjački kult Mitre, od kojeg su pronađeni mnogobrojni ostaci na prostoru Ilirika. Zanimljivo je i to da se taj kult u unutrašnjosti Ilirika zadržao i nakon što je Teodosije 380. godine zabranio prakticiranje paganske religije. Pored Mitrinog kulta, u zemljama antičkog Ilirika bili su prisutni i drugi grčki i orijentalni kultovi poput Izide, Serapisa, Sabazija, Jupitera Dolihena i Atisa. U modernoj epigrafiji vojnički natpisi se zbog njihove brojnosti tretiraju kao zasebna skupina natpisa. U ilirskim provincijama vojnički natpisi su obično uklesani na nadgrobnim ili votivnim spomenicima,

119


dok su vojne diplome dosta rijetke.340 One predstavljaju potvrdu o podjeli rimskog građanstva pripadnicima pomoćnih jedinica (auxiliara) nakon dugogodišnje službe. Ti isluženi vojnici su nakon okončanja službe dobijali pravo na brak. Ilirska imena na vojnim spomenicima se javljaju širom rimske imperije i imaju često vjerska i etnička obilježja karakteristična za Ilirik. Kada je riječ o javnim natpisima najbrojniji u Iliriku su miljokazi.341 To su cestovni natpisi.342 U Iliriku su dominantno podizani carski miljokazi. Na njima je bio naveden cjelokupni cursus honorum cara za vrijeme kojeg je bio postavljen miljokaz. Cursus honorum se definira kao skup magistratura koje vrši jedan Rimljanin u državi, municipiju, koloniji i respublici. Zahvaljujući detaljnom cursus honorum careva, miljokazi su spomenici koji se mogu najpreciznije datirati što je važno zbog hronološkog uvida u gradnju i obnovu cesta. Intezivna gradnja cesta u Iliriku započinje nakon 9. godine kada princeps August nastoji, radi lakše kontrole pobunjenih naroda i urbanizacije, izgraditi cestovnu mrežu koja bi povezivala jug sa sjeverom. Ipak, intenzivni radovi započeli su tek u vrijeme vladavine njegovog nasljednika Tiberija. Tako, najstariji miljokaz iz provincije Dalmacije potječe iz Konjica i datira se u razdoblje nakon Augustove smrti, u vrijeme kada je namjesnik provincije Illyricum Superior (Gornji Ilirik) bio Publije Kornelije Dolabela.343 Gradnja puteva u unutrašnjosti može se smatrati početkom kulturne romanizacije. Za vrijeme namjesništva Publija Kornelija Dolabele izgrađeno je pet cesta, a njihova trasa je zabilježena na salonskom natpisu.344 To je jedan od najznačajnijih javnih

340 Vojne diplome su lični pravni dokumenti napisane na bronzanim tablicama koje prate cursus honorum vojnika (Speidel, 2014, 337).

341 Među klasičnim tekstovima sačuvanim u epigrafskom obliku koji su imali formu zakona i bili su važni za cijelo carstvo važno je spomenuti Res gestae Divi Augusti (Djela božanskog Augusta), Edictum Diocletiani De Pretiis Rerum Venalium, te municipalne zakone (Lex Irnitana, Lex Ursonensis ).

342 Po svojoj definiciji miliarium je jednostavan stub, bez ukrasa. Na njemu je naveden broj sa oznakom milja od jedne ishodišne centralne tačke. Miljokazi se u pravilu morfološki razlikuju od svih drugih vrsta natpisnih spomenika, jer su valjkastog oblika, bez nekih posebnih ukrasa (Matijašić, 2002, 151).

343 Divo Aug(usto) (CIL 03, 10164). 344 [Ti(berius) C]aesar divi Augusti f(ilius) / [A]ugustus imp(erator) pontif(ex) max(imus)

/ trib(unicia) potest(ate) XXI co(n)s(ul) III / viam a Salonis ad He[dum?] castel(lum) 5/ Daesitiatium per mill[i]a passuum / CLVI munit / et idem viam ad Bath[inum? flu]men / quod dividit B[r]e[ucos Oseriat?]ibus / a Salonis munit per [millia p]assuum 10/ CLVIII / [et idem viam…. ..] / munit ad imum montem Ditionum / Ulcirum per millia passuum/a Salonis LXXVIID15 / P(ublio) Dolabella leg(ato) pro / pr(aetore) (CIL 03, 3198b + p. 2275, 232819) = CIL 03, 10156b = ILJug I, 263).

HISTORIJA ILIRA

120

natpisa u ilirskim provincijama. Na njemu se spominju određeni narodi kao i topografski i hidrografski pojmovi. Od natpisa na upotrebnim predmetima najviše ih je sačuvano na rimskim ciglama koje su izrađivale lokalne radionice u Iliriku, ali i rimske legije koje su tu bile stacionirane. Pored cigli, natpisi se javljaju i na predmetima za svakodnevnu upotrebu poput amfora i keramičkih posuda. Najveći dio tih natpisa čine žigovi koji su bili utisnuti u predmet. Takvi žigovi najčešće nose ime vlasnika radionice.345

Većina natpisa iz antičkog Ilirika je evidentirana u najvećem katalogu epigrafske građe Corpus Inscriptionum Latinarum, kao i u katalozima L’Année épigraphique, Revue des publications épigraphiques relatives à l’Antiquité romaine i Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX et. MCMLXX repertae et editae sunt. Ace. nonnullae ad annos MCMXL-MCMLX pertinentes.

Solinski natpis – opis cestovne mreže iz vremena namjesništva Publija Kornelija Dolabele u provinciji Illyricum Superior ( 14. - 20. godine)

(spomenik dio stalne postavke Arheloškog muzeja u Splitu; foto : A.Šačić)

345 Matijašić, 2002, 164.

121


DODATAK(primjeri čitanja latinskih natpisa sa prostora antičkog Ilirika)

Javni natpisi (tituli publici)

1. Miljokaz cara Klaudija iz 48 godine, pronađen na teritoriju rimske administrativne jedinice ager Epidauritanus (Trebinje, Bosna i Hercegovina). (ILJugII, 962 = CIL 03, 10175 = CIL 03, 10175). Ti(berius) Claud[ius] Dr]usi fil(ius) Caesa[r] Aug(ustus) [Ger]manic(us) pont(ifex) m[ax](imus) tr(ibunicia) p(otestate) VII imp(erator) XV co[(n)s](ul) IIII p(ater) p(atriae) [cen]s(or).

Prevod :Tiberije Klaudije Druzov sin, Cezar August Germanik, vrhovni svećenik, tribunke ovlast 7, imperator 15, konzul 4, otac domovine, cenzor.

2. Počasni natpis u čast cara Karakale i njegove vjerenice Fulvije Plautile iz 202. godine, pronađen na teritoriju rimske administrativne jedinice res publica Iasorum / Aquae Balissaeu (Daruvar, Hrvatska). (AE 2007, 01144).

[[[F]ulviae]] [[Plau[ti]l]][[[l]ae [Aug(ustae)]]] [[sponsae]] 5Imp(eratoris) Marci Aure[li] Anto[ni]ni res [pu]blica Ia[s(orum)].Prevod : Fulviji Plautili uzvišenoj, vjerenici cara Marka Aurelija Antonina, respublika Jasorum.

Posvetni natpisi ( votivni spomenici)

3. Posvetni natpis japodskog božanstva Bindusa iz drugog stoljeća pronađen na teritoriju rimske administrativne jedinice municipium Raetinium (Bihać, Bosna i Hercegovina).

HISTORIJA ILIRA

122

(CIL 03, 14326).Bindo Neptuno sacr(um) Licinius Teuda praep(ositus) et pri[n(ceps)] 5Ia[p]odum v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).

Prevod : Bindu Neptunu posvećeno, Licinije Teuda, namjesnik i prvak Japoda, zavjet ispuno rado (i) zaslužno.

4. Posvetni natpis boga Silvana iz trećeg stoljeća pronađen na teritoriju rimske administrativne jedinice Colonia Martia Julia Salona ( Solin, Hrvatska).(AE 1989, 0599).

Silvano Silvest(ri) sac(rum) M(arcus) Aurel(ius) Atte5nio mil(es) leg(ionis) I adi(utricis) v(otum) s(olvit) l(ibens) m(erito).

Prevod : Silvanu Šumskom svetom, Marko Aurelije Atenio, vojnik Legije prve Adiutriks, zavjet ispuno rado (i) zaslužno.

Nadgrobni natpisi (sepulkralni spomenici)

5. Nadgrobni spomenik sa autohtonim onomastičkim elementima iz drugog stoljeća pronađen na teritoriju rimske administrativne jedinice municipium Doclea (Podgorica, Crna Gora )(ILJug 03, 01830).

D(is) M(anibus) s(acrum) T(ito) Cassio Valer/io Epidiano qui vixit an(nos) XV m(enses) XI d(ies) XXVII 5 Val(erius) Marcian

123


us et Epidia Tatta parentes filio pientissimo.

Prevod : Bogovima Manima svetim, Titu Kasiju Valeriju Epidanu koji je živio 15 godina, 9 mjeseci, 27 dana, Valerije Makian i Epidia Tata roditelji sinu najpobožnijem.

6. Nadgrobni spomenik sa autohtonim onomastičkim elementima iz drugog stoljeća pronađen na teritoriju rimske administrativne jedinice municipium Malvesiatium (Prijepolje, Srbija)(AE 1980, 00696).

Dis M(anibus) Aplis Pantonis sibi et Catoni uxori vivus fecit.

Prevod : Bogovima Manima, Aplis Pantonis sebi i Katoni supuzi za života postavi.

7. Nadgrobni spomenik sa autohtonim onomastičkim elementima iz kraja prvog ili početka drugog stoljeća pronađen na teritoriju rimske administrativne jedinice municipium Dilluntum (Bileća, Bosna i Hercegovina). (CIL 03, 12800).

D(is) M(anibus) Tattaris Veneti filius et Temus Annaei filia Batoni 5filio annorum XX et Annaiae filae annorum XXV filis pientissimis vivi fecerunt sibi et sui.

Prevod : Bogovima Manima, Tataris sin Venetov i Temus kći Aneje, Batonu sinu koji

HISTORIJA ILIRA

124

je živio 20 godina i Aniji kćerki koja je živjela 25 godina, svojoj pobožnoj djeci, sebi i svojima za života podigoše.

Natpisi u stihu (Carmina epigrphica)

8. Pjesma sa nadgrobnog spomenika supružnika Marcije Elije i Ulpija Andronika pronađenog na teritoriju rimske administrativne jedinice Colonia Martia Julia Salona ( Solin, Hrvatska).(CIL 03, 06380 + p. 2326)).

Prevod ( Duje Rendić - Miočević) :

Sum Frygiae terra natus et multa peragrans

Veni in Dalmatia: sane Salona bonaIn quantum licuit aetrena habitare domu.

Frigija rodni mi kraj. A s mnogih lutanja svojih

dospjeh u Dalmaciju; Salona ugodna baš.Koliko dano mi bi vječni uživati dom.

Vojničke diplome (diplomata militaria)

9. Vojnička dipoloma breučkog veterana Likaja datirana u 9. 02. 71. godine nove ere. Pronađen na teritoriju rimske administrativne jedinice Marsonie (Slavonski Brod, Hrvatska).Literatura : Miškiv, 1997 / 98, 83 - 101.

Tabella I (intus):Imp(erator) Caesar Vespasianus Aug(ustus), pont(ifex) max(imus), | tr(ibunicia) pot(estate) II, imp(erator) VI, p(ater) p(atriae), co(n)s(ul) III, | veteranis, qui militaverunt in classe | Misenensi sub Sex(to) Lucilio Basso, qui | sena et vicena stipendia aut plura | meruerant, et sunt deducti Paestum, | quorum nomina subscripta sunt: ip|sis liberis posterisque eorum civi|tatem dedit et conubium cum uxo|ribus, quas tunc habuissent, cum est | civitas iis data, aut, siqui caelibes | essent (c)um iis quas postea du- Tabella II (intus):xissent dum taxat singuli sin|gulas. A(nte) d(iem) V idus Febr(uarias), | imp(eratore) Caesare Vespasiano Aug(usto) III, | M(arco) Cocceio Nerva co(n)s(ulibus). | (centurioni) Liccaius Birsi f(ilio) Marsunnia, | loco XXIII. | Descriptum et recognitum ex tabula | aenea, quae fixa est Romae in Capito(lio) | in podio arae gentis Iuliae.

125


Tabella I (extrinsecus):M(arci) viri Marcellli dec(urionis?) leg(ionis?) |Savar(iensis) -| L(ucii) Domiti(I) Severi vet(erani) | Breuci -| C(ai) M(arci) Nobilis Emon(ensis) -| C(ai) Pidieni Aquileiens(is) -| L(ucii) Valeri(I) Pavonis vet(erani) | Breucio -| C(ai) Iuli(i) Clari Aquileiens(is) -| L(ucii) Minei Iucundi Aqui- | leiensis. Tabella II (extrinsecus):Imp(erator) Caesar Vespasianus Aug(ustus), pont(ifex) | max(imus), trib(unicia) pot(estate) II, imp(erator) VI, p(ater) p(atriae), co(n)s(ul) III, | veteranis qui militaverunt in | classe Misenensi sub Sex(to) Lucilio | Basso, qui sena et vicena stipen|dia aut plura meruerant, et sunt | deducti Paestum, quorum nomina | subscripta sunt: ipsis liberis poste|risque eorum civitatem dedit et | conubium cum uxoribus, quas | tunc habuissent, cum est civi -| tas iis data, aut, siqui caelibes | essent cum iis quas postea du|xissent dum taxat singuli sin|gulas. A(nte) d(iem) V idus Febr(uarias), | imp(eratore) Caesare Vespasiano Aug(usto) III, | M(arco) Cocceio Nerva co(n)s(ulibus). | (centurioni) Liccaius Birsi f(ilio) Marsunnia | loco XXIII. | Descriptum et recognitum ex | tabula aenea, quae fixa est | Romae in Capito(lio) | in podio arae | gentis Iuliae. Pregled sadržaja vojne diplome :Diploma je izdata u vrijeme vladavine cara Vespazijana, godine 71. kada je on obnašao drugi put tribunsku vlast. Naveden je carev cursus honorum. Diplomu je dobio Likaj, Birsov sin iz Marsonije koji je zajedno sa ostalim veteranima vojevao u mizenskoj floti pod zapovjedništvom Seksta Lucija Basa. Naveden je za sve njih koliko su stipendija dobili. Datum izdavanja je 9. februar A(nte).D(iem).V.IDVS.FEBR(uarias).

HISTORIJA ILIRA

126

BIBLIOGRAFIJASkraćenice



CIL III Corpus Inscriptionum Latinarum III (izd. Th. Mommsen), Berlin, 1873: Supple-menta 1889–1902.


CLE Carmia Latina epigraphica (izd. F. Bücheler), Leipzig, 1895 - 1897.

ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL e MCMLX repertae et editae sunt, (izd. A. et J. Šašel), Situla 5, Ljubljana, 1963, (št. 1–451); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX e MCMLXX repertae et editae sunt, (izd. A. et J. Šašel), Situla 19, Ljubljana ,1978, (št. 452–1222); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae sunt, (izd. A. et J. Šašel), Situla 25, Ljubljana, 1986 (št. 1223–3128).

ILS Inscriptiones Latinae Selectae,(izd. H. Dessau), Rome - Berlin, 1892 - 1916.

LITERATURA

ALFÖLDY 1965.: Géza Alföldy, Bevölkerung und Gesellschaft der römischen Provinz Dalmatien. Mit einem Beitrag von András Mócsy. Akadémiai kiadó, Budapest.ALFÖLDY 1969.: Géza Alföldy, Die Personnennamen in der römischen Provinz Dalmatia, BzN, N.F. Beiheft 4. Heidelberg.BLOCH 1971.: Raymond Bloch, Latinska epigrafika, Beograd.LORINCZ 2005.: Barnabás Lőrincz, Onomasticon provinciarum Europae latinarum, Budapest.IMAMOVIĆ 1977.: Enver Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Sarajevo. KATIČIĆ 1963.: Radoslav Katičić, Das mitteldalmatinische Namengebiete, Živa antika, god. XII., SV.I, 255 - 292, Skoplje.KATIČIĆ 1964.: Radoslav Katičić, Suvremena istraživanja o jeziku starosjedilaca ilirskih provincija, ANUBIH Godišnjak II, CBI 1, 9 – 58, Sarajevo.KEPPIE 1991.: Lawrence Keppie, Understanding Roman Inscriptions, London.LASSERE 2005.: Jean-Marie Lassère, Manuel d‘épigraphie romaine, Vol. I – II , Paris.LlORIS 2014.: Farancisko Beltran Lloris, Latin epigraphy: The main type of

127


Inscriptions, The Oxford Handbook of Roman Epigraphy, 89 – 111, Oxford.LOCHNER VON HÜTTENBACH 1989.: Fritz Lochner von Hüttenbach, Die römerzeitichen pseronennamen der steiermark, Graz.MATIJAŠIĆ 2002.: Robert Matijašić, Uvod u latinsku epigrafiju, Pula MESIHOVIĆ 2011.: Salmedin Mesihović, Antiqvi homines Bosnae, Sarajevo. MIŠKVIN 1997/ 1998. : Jesenka Miškvin, Rimska vojnička diploma iz Slavonskog broda, VAMZ, 3s, XXX - XXXI, 83 — 101, Zagreb.RENDIĆ – MIOČEVIĆ 1987.: Duje Rendić – Miočević, Carmina epigraphica, Split.RENDIĆ – MIOČEVIĆ 1989.: Duje Rendić – Miočević, Iliri i antički svijet, Ilirološke studije, Split.SPEIDEL 2014.: Michael Alexander Speidel, Roman Army, The Oxford Handbook of Roman Epigraphy, 319 – 345, Oxford.

HISTORIJA ILIRA

128

ODNOS ILIRA I GRKA PRIJE 230. GODINE P. N. E.

Prvi ilirski vladari

Najranija ilirska historija se ne može pratiti samostalno, već je ona usko vezana za helenski svijet, a posebno za argeadsku dinastiju. Naučnici nisu jedinstveni oko definisanja političke organizacije u Iliriji. Ipak, preovladava mišljenje da je prije 230. god. p. n. e. samo južna Ilirija bila obuhvaćena pokušajem političkog objedinjenja, dok je ostatak iste ostao bez značajnije političke organizacije. U ovom razdoblju pojavljuju se dvije kategorije ilirskih kraljeva: kraljevi koji nose etnički prefiks određenog ilirskog naroda ili zajednice (na primjer taulantski kralj) i oni koji imaju u svojoj tituli sveopći ilirski naziv. Ovi drugi bi mogli pod svojom vlašću imati više različitih ilirskih i njima srodnih naroda, pa se takvi kraljevi mogu tretirati kao vladari saveza ilirskih naroda. Njihova vlast nije bila homogena i lokalna aristokratija je imala određeni stepen autonomije. Prvi oblici ilirske državnosti javljaju se u vrijeme vladavine Aminte III ( Ἀμύντας, 393. – 370. / 369. god. p. n. e.), oca Filipa II i djeda Aleksandra Velikog. To je označilo početak dugotrajnih sukoba koji su trajali onoliko dugo koliko je postojala i makedonska država. Diodor Sicilijanski je ostavio jedan zanimljiv podatak. Ovaj antički pisac, naime, kaže da su Iliri istjerali Amintu iz njegove zemlje i da se on na vlast vratio tek zahvaljujući Tesalcima.346 Dion Kasije precizira da je Aminta Ilirima morao plaćati danak.347 Međutim, antički pisci ne navode etničku skupinu unutar Ilira niti su imenovali protivnika kralja Aminte, odnosno vođu ili kralja koji ih je predvodio. U međuvremenu, Iliri se miješaju i u dinastičke borbe u Epiru. Zahvaljujući podršci koju su dobili od Dionizija Sirakuškog, Iliri su prodrli u Epir kako bi podržali princa Alketa iz dinastije Eaka. Tom princu oni su obećali da će ga vratiti na prijesto, pa su 385. godine p. n. e. pod izgovorom da žele ispuniti to obećanje poharali mološansku zemlju. Njihovo povezivanje sa Dionizijem Sirakuškim ne treba posmatrati kao slučajnost. U tom trenutku Dionizije je bio najmoćniji čovjek helenskog svijeta i želio je svoju vlast proširiti i na kontinentalnu Grčku. Sirakuški tiranin je Ilirima dao dvije hiljade vojnika i pet stotina komada hoplitske opreme. Iliri su uspjeli pobijediti Mološane nanijevši im strašan poraz. Diodor čak kaže da je petnaest hiljada Mološana ubijeno. Diodorov podatak svakako treba uzeti sa rezervom, jer bi to značilo da je stradao veći dio mološanske vojnosposobne populacije. Činjenica, ipak, je da se

346 Diodor, XIV, 92.347 Kasije Dion, XVI, 2, 2.

129


Mološani nisu sami uspjeli izboriti protiv Ilira i da su Iliri protjerani sa njihove teritorije tek nakon intervencije Sparte. Nakon Amintine smrti na makedonsko prijestolje dolazi njegov najstariji sin Aleksandar II. Novi makedonski kralj je, prema Diodoru i Justinu, svog mlađeg brata Filipa dao Ilirima kao taoca, te je Filip navodno prije boravka u Tebi jedan kraći period bio ilirski taoc. Zanimljiv je to podatak ukoliko se zna koji historijski značaj u antičkoj historiji je imao Filip II i njegov sin Aleksandar III Makedonski. Međutim, opet nije poznato kod kojeg ilirskog naroda ili kralja je Filip boravio, ukoliko je, naravno, uopće bio isporučen Ilirima kao taoc. Naime, ako se izuzme mitski kralj Likoters, prvi poznati po imenu ilirski velikodostojnik je bio Grabo. On nema titulu kralja, a pojavljuje se na počasnom natpisu koji je dala isklesati atenska eklesija u znak zahvalnosti za dobročinstvo tom gradu. Na natpisu on se ne tituliše kao basileus, ali je vjerovatno bio važna ličnost među svojim sunarodnjacima. Spomenik se datira u V stoljeće p. n. e. i moguće je da se veže za neki od događaja iz Peloponeskog rata.

Ilirija u vrijeme kralja Bardileja i njegovih nasljednika

Dinastičke borbe koje su uslijedile nakon Amintine smrti iskoristili su makedonski susjedi Iliri. Iz Desaride su često vodili pljačkaške pohode na Makedoniju, a čak su početkom 359. god. p. n. e. ubili Perdiku, Filipovog brata. U bici u kojoj je život izgubio makedonski kralj, Iliri su navodno ubili četiri hiljade makedonskih vojnika. Bitka se vjerovatno desila u pograničnom prostoru prema Ilirima, u gornjoj Makedoniji. Smrt kralja je po svemu sudeći izazvala paniku kod makedonskih ratnika. Diodor navodi da su se oni preplašili kada su vidjeli ilirsku vojsku i izgubili volju za nastavkom rata.348 Možda je prikaz veličine tog poraza pretjeran, ali je tačan podatak da je makedonski kralj poginuo u toj bici. Ako se posmatra geostrateški položaj Makedonije, nju u tom trenutku nisu napadali samo Iliri, već i Tračani, Peonci i Halkiđani.349 U takvim uslovima na makedonski prijestol je stupio Filip II. On vrši reorganizaciju vojske uvođenjem falange i pobjeđuje svoje dinastičke konkurente. Kada je Filip II sredio unutarnje prilike u zemlji na red su došli vanjski neprijatelji, u prvom redu susjedni narodi Peonci i Iliri. Na vijest o smrti peonskog kralja Agida počeo je pohod na Peoniju i brzo je stavio pod svoju vrhovnu vlast. Zatim su na red došli i Iliri. Filip II je 359. god. p. n. e. umarširao sa vojskom u njihovo područje. Tada se na historijskoj pozornici 348 Diodor, XVI, 8 - 9.349 Peonci su tada već imali državnu organizaciju monarhističkog tipa. Prvi poznati peonski

kralj je bio Agid.

HISTORIJA ILIRA

130

pojavljuje prvi po imenu poznati ilirski kralj, Bardilej. On je predložio Filipu sporazum na principu statusa qua, ali je Filip to odbio insistirajući da Iliri napuste makedonsku tertoriju koju su zauzeli za vrijeme njegovih prethodnika. Dobivši negativan odgovor na prijedlog mirovnog sporazuma, Bardilej je mobilizirao ilirsku vojsku za koju izvori kažu da je bila iste veličine kao i makedonska: deset hiljada pješaka i pet hiljada konjanika. Iliri su napravili odbrambeni četverougao i došlo je do duge i teške borbe. Bili su poraženi kada je Filipova konjica uspjela probiti njihovu odbranu, a Iliri su izgubili sedam hiljada svojih vojnika. Podatak da su Iliri izgubili gotovo dvije trećine svojih snaga treba posmatrati kao preuveličavanje sa ciljem da Filipova pobjeda izgleda što veličanstvenije. O prvom ilirskom kralju zna se jako malo. Obavijesti o Bardileju su u antičkim izvorima fragmentarne i nastale su stoljećima iza njegovog života. Niti jedan izvor njegovu vlast ne poistovjećuje konkretno sa nekim ilirskim narodom, već se u svim izvorima tituliše kao ilirski vladar. Ipak, iz sukoba sa argeadskom Makedonijom, može se pretpostaviti da je vladao Desaretima. Umro je nakon poraza 359. god. p. n. e. u dobi od devedeset godina. Bardilej je navodno porijeklom bio ugljar koji nije imao plemenito porijeklo. Pojam ugljar ne treba shvatiti doslovno, nego ga tako nazivaju antički izvori kako bi naglasili ilirsko barbarstvo. Pogrešno bi bilo posmatrati ga kao drvosječu koji priprema ugalj u gorama Desaretide. Bez sumnje on je dijelio surov život svojih ratnika kao, uostalom, i Filip. Ni jedan od njih dvojice nije bio princ koji je uživao u čarima palače nego ratne vođe koji su svojim primjerom u bitkama željeli motivirati svoje ratnike. Navodno je Bardilej u dubokoj starosti jahao konja i učestvovao u borbi protiv Filipa 359. godine p. n. e. Iliri su ga pozdravljali padajući ničice, što je za Helene odraz barbarstva. Frontin je zabilježio da je Bardilej, nakon poraza od Filipa II, ratovao sa mološkim kraljem Aribom. Moguće je da su borbe sa Mološanima bile i prije 359. godine p. n. e., jer bi bilo nerealno očekivati da Bardilej vodi bitku sa Mološanima nakon gubitka značajnog broja ratnika u borbama sa Filipom II. Smrt Bardileja se dogodila najkasnije 358. / 357. god. p. n. e. jer se tada kao ilirski kralj pojavljuje Grabo II. Bardilejev nasljednik Grabo nije vjerovatno bio njegov srodnik i postoje indicije da čak nije pripadao niti istom ilirskom narodu (ethnosu) kao njegov prethodnik.350 Za razliku od svog prethodnika, on pokazuje određene sklonosti ka diplomatiji te se pojavljuje na dva epigrafska spomenika. Na prvom spomeniku se navodi da Grabo II, ilirski kralj, sklapa savez sa Halkidikom. Drugi spomenik je pronađen u Ateni i tekst tog natpisa obznanjuje savez Atene sa kraljevima Ketriporom tračkim,

350 Njegovo ime naslućuje izvjesnu vezu sa Grabeima, malim ilirskim narodom koji je živio na južnom Jadranu blizu Skadarskog jezera.

131


Lipejem peonskim i Grabom ilirskim. Spomenici se datiraju u 357. i 356. god. p. n. e.. Međutim, ovaj savez sa Halkidikom nije pomogao Grabu II u borbi protiv Filipa. Makedonski kralj je napao Ilire prije nego što su se saveznici mogli ujediniti. Hronološki, ova bitka se datira između dva spomenuta saveza. Navodno je Filip II pobijedio Graba II i njegove Ilire 20. jula 356. godine p. n. e., na dan kada se rodio Aleksandar Veliki. Filip II, kao odličan strateg, nije dopustio Ilirima da iskoriste prednosti koje im je donosilo savezništvo sa makedonskim neprijateljima. Poslije 356. godine p. n. e. Grabu II se gubi svaki trag u antičkim izvorima, te tek od 345. god. p. n. e. antički pisci ponovo posvećuju pažnju Ilirima. Nezainteresovanost historiografije za taj period ilirske historije je razumljiv. Naime, prošlost te etničke skupine uglavnom se posmatrala kroz prizmu sukoba sa makedonskim susjedima, a čini se da većih borbi nije ni bilo u tom razdoblju. Naredni ilirski kralj koji se spominje u izvorima je također vezan za period vladavine Filipa II u Makedoniji, a njegovo ime je Pleurat. Diodor Sicilski, koji predstavlja glavni izvor za to razdoblje, piše o dvije bitke između Ilira i Makedonaca koje se mogu datirati u 344. i 337. godinu p. n. e.. Međutim, najvjerovatnije je da se zapravo radi o jednom događaju koji se treba smjestiti u 345. godinu p. n. e.. Diodor piše kako je Filip započeo bitku protiv Pleurije (Pleurata), ilirskog kralja, dok Didim, komentator Demostena, navodi da je makedonski kralj Filip II „bio ranjen kopljem u desnu nogu dok je gonio Ilira Pleurata i da je stotinu i pedeset njegovih hetera bilo ranjeno, a Hipostrat, Amintin sin, ubijen“. 351 Porijeklo kralja Pleurata još uvijek nije utvrđeno na zadovoljavajući način, ali postoje indicije da se ono treba tražiti zapadnije, i to prema jadranskom području oko grada Skodre. Zanimljiva činjenica je da tim teritorijem u III stoljeću p. n. e. vlada Agronova dinastija, dok se sam Agronov otac zvao Pleurat, no o traženju konekcije između ove dvije ličnosti na bilo koji način za sada ne može biti ni govora, prvenstveno zato što je vremenski period između njih dvojice previše velik da bi se doveli u odnos otac – sin, a drugi je da se i samo Pleuratovo porijeklo do danas bazira čisto na pretpostavkama.

Klit i Glaukija

Nove informacije o ilirskim vladarima i Ilirima historijski izvori nude tek sa dolaskom Filipovog sina i nasljednika na makedonskom prijestolju, Aleksandra Velikog 336. godine p. n. e.. Kada je Aleksandar stupio na vlast, ilirski kralj Klit, navodno sin istog onog Bardileja koji se 351 Didymi de Demosthene commenta, kolona 12-13, a posebno kolona 12, 64 – 13, 2.

HISTORIJA ILIRA

132

borio protiv Filipa II, 335. godine p. n. e. se pobunio protiv Makedonije. U tom ustanku mu se pridružio Glaukija, kralj Taulanata, koji u tom trenutku nisu bili pod vlašću makedonske države, ali su zasigurno imali predodžbu da će u bliskoj budućnosti i oni biti na meti. Klit je u prvoj fazi ustanka uspio osvojiti grad Pelij, a ovaj potez je predstavljao prijetnju da kompletna gornja Makedonija dođe pod izravni udar ilirske vojske. Aleksandar je odmah shvatio moguću opasnost od ilirskog napada, te istog trenutka kreće u opsadu Pelija u kojoj je Klita i njegove vojnike stavio pod blokadu. Na kraju je Aleksandar uspio iznenaditi Glaukiju i Klita u jednom brzom noćnom napadu u kojem im je nanio teške gubitke. Klit je nakon ovog poraza zapalio Pelij, a zatim pobjegao kod Glaukije. O samom Klitu nakon ovih događaja izvori ne pružaju više nikakvih informacija, te zbog toga ne postoji mogućnost rekonstruisati koliko se ovaj vladar zadržao kod Taulanata, ni do kada je živio. Za vrijeme Aleksandrovog pohoda u Aziju, u njegovoj vojsci se nalazilo, između ostalog, i pet hiljada Ilira, Tračana i Tribala, a neki od njih su imali značajnu ulogu, poput Ilira Pitona koji je postavljen na čelo Velike Medije. Ako o Klitu izvori više ne pružaju informacija nakon ustanka protiv Aleksandra Velikog, njegov saveznik Glaukija je i dalje ostao prisutan kao važan igrač u političkim odnosima regionalnih sila tog vremena. Ipak, nakon 335. godine p. n. e. u antičkim djelima o njemu nema ni jednog spomena i prvi put se pojavljuje tek 317. godine p. n. e. kada prima Eakidovog sina Pira na svoj dvor, koji je imao svega dvije godine. Pir je ostao kod Glaukije punih deset godina, te ga je čak usvojio kao jednog od svojih sinova. U međuvremenu je kralj Ilira odbio ponudu Kasandra od dvije stotine talenata da mu isporuči mladog Pira. Ubrzo, odnos između Kasandra i Glaukije se zaoštrava te dolazi do sukoba u kojem je makedonski kralj, prošavši Leukadom i Apolonijom, odnio pobjedu nad ilirskim vladarom, što je rezultiralo osvajanjem Apolonije i postavljanjem posade u Epidamnu. No, kako se iz izvora može vidjeti, Glaukija nije dugo poštovao nametnuti mir, već je uskoro krenuo u kontraofanzivu i započeo opsjedanje Apolonije. Na sklapanje mirovnog ugovora sa ovim polisom nagovorio ga je spartanski kralj Akrotat. U narednim godinama Glaukija sklapa savezništvo sa Korkiranima, a Apolonija i Epidamno bivaju oslobođeni makedonske prevlasti, s tim da ovaj posljednji grad dolazi pod jurisdikciju ilirskog kralja. Iako je Kasandar 312. godine p. n. e. pokušao povratiti Apoloniju, on je pretrpio težak poraz pod zidinama grada. Glaukijin utjecaj tokom narednog perioda konstantno jača, a srazmjerno tome, Kasandrov položaj slabi. Najbolji dokaz za takvu činjenicu pokazuje događaj iz 307. godine p. n. e. kada ilirski kralj postavlja mladog Pira na prijestolje Eakida u Epiru, čime je sebi stvorio stabilnog saveznika na jugu. Glaukija nastavlja vladati sve do 302. godine p. n. e. kada se njegovo ime

133


prestaje pojavljivati u literarnim svjedočanstvima. Nakon Glaukije, koji sa historijske pozornice nestaje krajem IV stoljeća, o događajima i vladarima u Iliriji susreću se samo usputne i marginalne informacije. Jedna od njih tiče se ilirskog kralja Bardileja II koji se spominje povodom vjenčanja njegove kćerke Birsene i Pira. Postoje u nauci pretpostavke da je Bardilej II je bio potomak Bardileja I i vrlo moguće sin Klita, koji se pobunio protiv Aleksandra Velikog. Drugi ilirski vladar koji se spominje u literarnoj predaji je bio Monunije, a njega navodi Pompej Trog u kontekstu ratnih sukoba sa Ptolemejom Keraunom. Taj događaj se može smjestiti u 280. godinu p. n. e. nedugo prije keltske invazije koja je uništila makedonsku vojsku. Pored toga, za Monunija postoje i numizmatički dokazi koji govore da je on kovao svoj novac u Dirahiju (Epidamnu) sa legendom BAΣIΛEΩΣ MONOYNIOY. Do danas nije definitivno utvrđeno kojem etnosu bi Monunije mogao pripadati, ali postoje pretpostavke koje ga svrstavaju među Dardance ili Taulante. Deceniju nakon Monunija, oko 270. godine p. n. e., Pompej Trog spominje ilirskog vladara Mitila, također zbog vojnih razloga, gdje navodi sukob između Ilira i Epirana koje je predvodio Pirov sin i nasljednik, Aleksandar II. Prema Trogu, epirska vojska se prema naređenju Aleksandra II opremila kao ilirski ratnici te ih je poslao da pljačkaju i pale vlastitu zemlju. Iliri, misleći da njihova vojska hara epirskim područjem, pridružili su im se u namjeri da i oni osvoje dio plijena, no kada su zašli u dubinu teritorija, Aleksandrova armija ih je dočekala u zasjedi i nanijela težak poraz. Osim ove potvrde, za vladavinu Mitila, također, postoje numizmatički dokazi koji pružaju uvid da je ovaj kralj kovao svoj novac i to sa legendom BAΣIΛEΩΣ MYTIΛ sa prikazom mladog Herakla odjevenog u lavlju kožu na aversu, dok se na reversu nalazilo oružje karakteristično za ovog heroja: luk, tobolac i buzdovan.

HISTORIJA ILIRA

134



FHG Fragmenta Historicorum Graecorum (izd. C. in Th. Müller), Paris, 1841–1870.


Izdanja izvora

Diodorus Siculus, Bibliotheca Historica, (izd. L. A. Dindorf), Charleston (South Carol.), 2011. Dio Cassius, Roman History, Dio’s Roman History in Six Volumes, (Halcyon Classics), (izd. H. B. Foster), Houston (Tex.), 2010. Iustinus, Trogi Pompei Historiarum Philippicarum Epitoma, (izd. J. W. L. Jeep), Charleston (South Carol.), 2010.Orosius, Historiae adversus paganos (izd. A. Lippold), I–II, Milano, 2001. Polyaenus: Stratagems of War, Books I –V, (izd. P. Krentz), Chicago (Illin.), 1994. Polybius, The Histories, Volume I: Books 1 – 2, (izd. Paton W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2010. Polybius, The Histories, Volume II: Books 3 – 4, (izd. Paton, W. R.), LCL, Cambridge (Mass.), 2010.Polybius, The Histories, Volume III: Books 5 – 8, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2011.Polybius, The Histories, Volume IV: Books 9 – 15, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2011.Polybius, The Histories, Volume V: Books 16 – 27, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2012.Polybius, The Histories, Volume VI: Books 28 – 39, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2012.Plutarh, Usporedni životopisi (I - III) (izd. Z. Dukat), Zagreb, 1988.Strabo, The Geography of Strabo, (izd. H. L. Jones), LCL, Cambridge (Mass.), 1954.Stephani Byzantii, Ethnicorum quae supersunt, (izd. A. Meineke), Montana, 2009.

135


LITERATURA

CABANES 2002.: Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb.MIRDITA 1999 - 2000.: Zef Mirdita, O južnoj granici Dardanaca i Dardanije u antici, VAMZ, s.3, XXXII – XXXIII, 63 – 92, Zagreb.PAPAZOGLU 1969.: Fanula Papazoglu, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba, ANUBiH, Djela knj. XXX, CBI knj. 1, Sarajevo.PAPAZOGLU 1978.: Fanula Papazoglu, Central Balkan Tribes in Pre – Roman Times, Amsterdam.RENDIĆ – MIOČEVIĆ 1989.: Duje Rendić – Miočević, Iliri i antički svijet, Ilirološke studije, Split.STIPČEVIĆ 1989.: Aleksandar Stipčević, Iliri, povijest, život, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989), Zagreb.WILKES 2001.: J. J. Wilkes, Iliri, Split.

HISTORIJA ILIRA

136

Kolonizacija istočne obale Jadranskog mora

Grčka kolonizacija, koja je predstavljala jednu od glavnih karakteristika u historiji stare Helade, započinje već u VIII stoljeću p. n. e. Sam termin kolonija je latinskog porijekla i potiče od riječi colonia (colo – „obrađivati zemlju“) što označava naselje latinskih ili rimskih građana, koje nije moralo biti na tuđem teritoriju. Kako se može vidjeti, pojam kolonija nije pretjerano ispravan za označavanje podizanja grčkih naselja u tuđini. Sami Grci su za pojam kolonije imali poseban termin koji se zvao „apoikija“ (ἀποικίαι), što znači „živjeti u daljini“ ili u slobodnijem prijevodu „preseliti se“, što je, kako se može vidjeti, mnogo prikladnije objašnjenje. Upravo iz toga razloga će se i u ovom poglavlju primarno koristiti grčki termin za kolonizaciju istočne jadranske obale. Uzroci koji su poticali stare Grke na iseljavanje iz svoje matične teritorije i selidbu u tuđinu, bili su različite prirode, od prenaseljenosti samih polisa i nemogućnosti prehranjivanja kompletnog stanovništva, do političkih i ekonomskih razloga. Kako će se moći vidjeti, svi ovi razlozi su prisutni i prilikom kolonizacije istočnojadranske obale. Osnivajući svoje apoikije, Grci se nisu libili otići ni u najudaljenije krajeve tada poznatog svijeta. Kompletan prostor Mediterana, od Pirinejskog poluotoka (Hispanije) do Egipta, pa do sjevernih obala Crnog mora, bio je naseljen grčkim kolonistima, što je čuveni filozof Platon slikovito dočarao rečenicom : “...kao žabe oko bare...“. 352 Samim time ni Jadransko more nije bilo izuzeto od tog procesa. Ličnost koja je tome dala najviše obola i postavila temelje za kolonizaciju Jadranskog mora je sirakuški tiranin Dionizije Stariji (Sirakuški).

Prve grčke apoikije koje su osnovane među ilirskim zajednicama padaju u period VII stoljeća p. n. e. i takva aktivnost će se nastaviti i u narednom periodu kada će svoj vrhunac doživjeti tokom IV stoljeća p. n. e. što pada u vrijeme rastuće moći Sirakuze pod Dionizijem Starijim (Διονύσιος ὁ Πρεσβύτερος, vladao oko 432 – 367. god p. n. e.). Glavni razlozi koji su potakli ovog tiranina bili su prvenstveno političke i ekonomske prirode u cilju širenja moći svoje države. Međutim, nakon smrti ovog vladara, polisi koji su osnovani s njegove strane nastavili su samostalnu politiku, ubrzo osnivajući svoje emporije na istočnojadranskoj obali, dolazeći sve više u dodir sa lokalnim ilirskim stanovništvom s kojima su nastojali izgraditi prisne trgovačke veze, budući da su im oni bili prvi susjedi, a samim time i primarni kupci njihove robe.

352 Platon, Phaedo, 109. b.

137


Epidamno i Apolonija

Prva apoikija koju su Grci osnovali u neposrednoj blizini ilirskih zajednica bila je Epidamno (Ἐπίδαμνος). Ovaj polis su 627. godine p. n. e. Korkirani uz pomoć svoje metropole Korinta podigli u priobalnom području ilirskog naroda Taulanata (između centralne i sjeverne Albanije). Od sredine IV stoljeća sve više se počinje upotrebljavati drugi naziv za ime ovog grada, a ono je bilo Dirahij (Dyrrachium), koje je u konačnici i prevladalo.353 Sam položaj za osnivanje apoikije Epidamno, Grci su odabrali veoma pomno, zbog strateškog položaja, jer je naselje bilo okruženo sa tri strane morem, dok je sa četvrte bila zaštićeno strmim stijenama. Također, ovo mjesto je izabrano i zato što pruža pogodnu komunikaciju sa zaleđem ilirske obale, gdje su se nalazili značajni rudnici srebra oko grada Damastija. Iako ni danas njegova ubikacija nije tačno utvrđena, smatra se da Damastij treba tražiti između Ohridskog jezera i Debra. U godinama neposredno prije početka Peloponeskog rata 431. godine, Epidamno osvajaju Taulanti i od toga trenutka se ovaj grad više ne može posmatrati kao grčka kolonija, već ilirsko – helenskim polisom, čiji su utjecaji međusobno bili u potpunosti isprepleteni. Od kraja V stoljeća kada ovaj grad dolazi pod definitivan ilirski utjecaj, započinje i kovanje novca sa skraćenim imenom grada Dyr, i to po uzoru na korintski težinski standard. Oko 300. godine p. n. e. na novcu iz Epidamna / Dirahija se pojavljuje ime ilirskog kralja Monunija (Μονούνιος, vl. od 290 – 270. god. p. n. e), kao i njegovog nasljednika Mitila (Μύτιλος, oko 270 – 231. god. p. n. e), čija se raširenost prostire na područja današnje: Albanije, Srbije, Kosova, Makedonije, južne Dalmacije i Crne Gore, što pokazuje široku i intenzivnu trgovačku aktivnost između ovih oblasti. Razvoj i napredak Epidamna je tekao mnogo brže i uočljivije u odnosu na njegove susjede.354 Bogatstvo i prosperitet ovog polisa pokazuje postojanje riznice koju je on imao u olimpijskom Altisu, a u tom mjestu istu su imali i gradovi poput: Kirene, Sibarisa, Selinunta, Bizanta, Metaponta, Megare i Gele. Ova činjenica samo pokazuje koliki je ugled i bogatstvo Epidamno stekao tokom VI stoljeća p. n. e. među grčkim gradovima. Što se tiče samo uređenja grada i njegovih institucija, one nisu baš najbolje poznate i do kraja razjašnjene. Naime, poznato je da su one kako je vrijeme prolazilo, sve više postajale oligarhijskog karaktera, da bi se najvjerovatnije 353 Pošto je u današnjem toponimu Durrës (Drač) sačuvano antičko ime ovog grada,

opravdano se pretpostavlja da je već u vrijeme osnivanja Epidamnosa od strane Korkirana i Korinćana, u neposrednoj blizini postojalo naselje sagrađeno od strane lokalnog stanovništva, a koje je nosilo naziv Dirahij, da bi se tokom narednog perioda ona stopila u jedno.

354 Razvoj Epidamnosa obično se komparira sa razvojem susjedne Apolonije.

HISTORIJA ILIRA

138

u građanskom ratu 437 – 432. godine p. n. e. neposredno pred početak Peloponeskog rata jednim dijelom promijenile. Podatke o tim događajima donosi Aristotel u svom djelu „Politika“, u kojem piše o zamjeni filarha (plemenskih poglavara) sa novom institucijom u vidu Vijeća (Bule). Kako je vrijeme prolazilo, lokalno ilirsko stanovništvo je u samom gradu postajalo sve brojnije, pa je na kraju došlo do potpunog miješanja između njih i potomaka grčkih kolonista. Ipak, trebao je proći jedan duži vremenski period, da bi indigena populacija iz podređenog položaja, u kome se nalazila od početka IV stoljeća p. n. e, dospjela do visokih dužnosničkih pozicija na kojima se mogu primijetiti u III stoljeću p. n. e. U tome razdoblju dolazi do još jedne zanimljive pojave, a koja se ogleda u tome da ilirsko stanovništvo polako preuzima helenske norme kulture i način života, ali istovremeno u ovakvom međusobnom prožimanju i Epidamnos gubi one osnovne karakteristike grčkog polisa. Druga grčka apoikija podignuta nekoliko decenija poslije Epidamna, bila je Apolonija (Απολλωνία), a nalazila se blizu ušća rijeke Aous (Vojuša). Njegovi tragovi i danas se mogu primijetiti u blizini sela Poiane, koje u svom imenu čuva uspomenu na ovo drevno urbano središte. Ona je također osnovana od strane korkirskih i korintskih kolonista, a taj događaj datira se u 588. godinu p. n. e. prema jednom podatku koji pruža grčki pisac Plutarh. Sam strateški i geografski položaj grada je bio odličan, a imala je luku koja je mogla primiti i do stotinu dvadeset brodova u koju se dolazilo riječnim rukavcem. Kako prenosi Stefan Bizantinac (Στέφανος Βυζάντιος) koji je živio u VI stoljeću n.e, prvobitno naselje je brojilo svega dvije stotine kolonista, koje je predvodio ojkist Gilakija, po kome je grad prvotno i dobio ime. Međutim, od V stoljeća p. n. e. pa nadalje, za naziv ove apoikije uopotrebljava se samo termin Apolonija. Prosperitet grada je u VI stoljeću p. n. e. bio vezan za zemljišno bogatstvo, a okolno područje je bilo poznato po uzgoju stoke. Osim toga, geografski položaj samog mjesta je omogućavao pogodnu trgovinu sa zaleđem u kome se nalazilo ilirsko stanovništvo.

Upravo ove ekonomske karakteristike su i bile razlog da gradom upravlja oligarhijski režim, o čemu jasno govori i Aristotel, kada u opisu institucija Apolonije navodi da manjina slobodnih ljudi (aristokratija) upravlja većinom stanovništva koje po rođenju nije slobodno. Za razliku od Epidamna, razvoj Apolonije je tekao nešto sporije, a razlog za to je moguće pronaći u tome što je ova apoikija duže vremena ostala vezana za svoju metropolu Korint. U kasnijem periodu, kada je u Epidamnosu već uveliko započeo proces miješanja lokalnog stanovništva i doseljenih Helena, u Apoloniji se takav razvoj događaja odvija mnogo sporije, iako je naposlijetku i ovdje došlo do potpune akulturacije dvije prvobitno suprotstavljene zajednice. Također, dok oligarhijska vlast u Epidamnu

139


polako slabi, aristokratski režim u Apoloniji i dalje čvrsto drži poluge vlasti nad većinskim domaćim stanovništvom. Grad se tokom stoljeća postojanja razvio u tipični grad helenističkih karakteristika, sa površinom većom od stotinu hektara. Novi dio grada je sadržavao glavni trg sa svim monumentalnim građevinama, sagrađenih u kasnijem razdoblju historijskog razvitka. Krajem V stoljeća p. n. e. kao i Epidamno, Apolonija također počinje kovati svoj novac prema korkirskom težinskom standardu, ali sa razlikom u tome da se u legendi na kovanicama nalazio sam naziv grada (ΑΠ, ΑΠΟΛ), bez uplitanja ilirskih kraljeva kao što je to slučaj sa Epidamnom.

Herakleja

Problem ubikacije grčkog polisa Herakleje ni do danas nije izbliza riješen. Jedini pisani izvor koji spominje Herakleju je Pseudo – Skilak u svom djelu „Periplus“, za koju izričito tvrdi da je grčki grad koji ima luku. Isti pisac govori da se Herakleja nalazila na poluotoku nešto manjem od Peloponeza, a koji su nastanjivale ilirske zajednice Hijerastamna, Bulina i Hila. Indikativan podatak pruža i Pseudo – Skimno u svojoj „Periegezi“ pozivajući se na Timeja i Eratostena, gdje piše da se na Hilejskom poluotoku nalazilo petnaest gradova koji su nastanjivali Hili, porijeklom Heleni, koji za sebe kažu da im je osnivač bio Hilo, Heraklov sin, ali da su se vremenom barbarizirali zbog dodira sa okolnim narodima. Sasvim je jasno da Pseudo – Skimno govori o istom onom poluotoku kojeg spominje Pseudo – Skilak. Grga Novak tvrdi da se u ovom slučaju radi o polutoku koji se nalazi između Šibenskog i Kaštelanskog zaliva, te da se upravo na tom području i nalazila Herakleja, iako o konkretnijem lokaliziranju još uvijek ne može biti govora. Svakako je Pseudo – Skimnov podatak o petnaest grčkih gradova pretjerana brojka, ali je sasvim realno uzeti u obzir da se radilo o nekim manjim naseljima, što povećava mogućnost postojanja Herakleje u doba Pseudo – Skilaka. Na otoku Hvaru do danas je pronađeno 120 novčića koji pripadaju Herakleji. Međutim, vrijeme njenog osnivanja i dalje ostaje nepoznato, iako je već u IV stoljeću p. n. e. bila dobro poznata grčkim trgovcima i moreplovcima. Ipak, samo ime grada, koje vodi porijeklo od grčkog heroja i Zeusovog sina Herakla, kao i činjenica da je mit o njemu bio poznat već u V stoljeću p. n. e. širom Mediterana, navodi na opravdanu pretpostavku da je Herakleja već tada postojala kao poznato urbano središte. Njezin procvat se na osnovu numizmatičkih nalaza može smjestiti u IV stoljeće p. n. e, a tokom kasnijeg perioda ona gubi na svom značaju, zbog konkurencije poznatijih susjeda poput Isse i Farosa, pod čiji je utjecaj vjerovatno i potpala, s obzirom da se u mlađim izvorima uopšte ne spominje.

HISTORIJA ILIRA

140

Korkyra Melaina (Crna Korkira)

O otoku Korkyri Melaini, prve podatke pruža Pseudo – Skilaks polovinom IV stoljeća p. n. e, ali uopšte ne spominje nikakav grad (pogotovo grčki) na njemu, već detaljno opisuje samo otok. Do danas, nije poznat niti jedan natpis koji bi potvrdio postojanje apoikije o kojoj je ovdje riječ. Međutim, o postojanju knidske355 apoikije na teritoriji otoka Korčule dokaze pružaju tri antička pisana vrela i to: Pseudo – Skymno (II stoljeće p. n. e), Strabon (I stoljeće p. n. e – I stoljeće n. e) i Plinije Stariji (sredina I stoljeća n. e). Samo ime Korkyra Melaina je prevashodno dobila da bi se razlikovala od grčke Korkire (današnji Krf), ali njeno ime što u prijevodu znači Crna Korkira, također je povezano i sa tamnom bojom zelenog sredozemnog rastinja koje se tu nalazi. Do danas nisu otkriveni gotovo nikakvi arheološki ostaci knidske apoikije Korkyre Melaine, pa sama ta činjenica otežava njeno istraživanje, dok je od nalaza iz perioda grčke kolonizacije iskopano svega nekoliko pojedinačnih predmeta. Do sada je pronađeno pet komada nalaza novca koji su pripadali ovom gradu, od kojih jedan na reversu nosi natpis KOPKYPAIΩN i klas žita, dok se na reversu nalazi glava golobradog mladića sa lovorovim vijencem. Prema Grgi Novaku, ovaj novac pripada razdoblju IV stoljeća p. n. e, dok ga neki numizmatičari svrstavaju u III ili čak II stoljeće p. n. e. Međutim, ima i onih koji pretpostavljaju da same karakteristike umjetnosti na novčiću pripadaju ranijem periodu, tačnije VI ili V stoljeću p. n. e. Pojedini autori su složni u konstataciji da osnivanje Korkyre Melaine treba datirati u prvu polovinu VI ili najkasnije početkom V stoljeća p. n. e, a takvo što je i sasvim realno s obzirom da je poznata činjenica da se najaktivnija kolonizacija Kniđana događa upravo u tom periodu, dok poslije VI stoljeća ovaj grčki polis uopšte nije osnivao kolonije.

Narona

Narona (danas Vid kod Metkovića) je bez ikakve sumnje bila jedan od najvažnijih gradova na istočnoj jadranskoj obali. Ona je prvobitno nastala kao čisto ilirsko naselje, o čemu i samo njeno ime govori. Prema nalazima koji su pronađeni u Lisičićima na lijevoj obali Neretve, još u III milenijumu p. n. e. preko te rijeke se obavljala trgovina. Takva vrsta trgovačke aktivnosti se nastavila kroz II i I milenij p. n. e, kako to pokazuju nalazi hvarske obojene keramike. Opravdano se smatra da su stari Grci na ovo mjesto došli sigurno već u VIII, a možda čak i u IX stoljeću p. n. 355 Knid je grčki polis koji se nalazio u pokrajini Kariji, u jugozapadnom dijelu maloazijske

obale.

141


e, prvobitno samo periodično, a onda već u VI stoljeću p. n. e. i trajno, kada su zauzeli magacine za svoju robu, koja je odatle bila prenošena u unutrašnjost. Prve pisane informacije o ovom urbanom središtu donose Pseudo – Skilak i Teopomp u IV stoljeću p. n. e. Narona je u ovim izvorima označena kao trgovačko mjesto (emporium) gdje se prodavala grčka, kao i druga importirana roba, koja je tu dolazila iz svih krajeva Mediterana, a između ostalog i keramika s otoka Hiosa i Tasosa. Ono što je međutim jako važno je to, da nijedan izvor Naronu ne navodi kao grčki grad, a u samom gradu, do danas nije pronađen nijedan grčki natpis. Od ovih podataka iz IV stoljeća koje prenose Pseudo – Skilaks i Teopomp, pa se do dolaska Rimljana na istočnojadransku obalu, literarna vrela ne pružaju nijednu informaciju o ovom mjestu. Prilikom sukoba sa Delmatima, koji je trajao više od stotinu pedeset godina, Narona je rimskoj vojsci služila kao temeljna baza za svoje napade na njih. U doba kasne Republike, Narona je postala centar juridičkog konventa (conventus), što je značilo da je grad bio administrativno i upravno središte jedne šire regije koja joj je gravitirala. Rang kolonije Narona je dostigla za vrijeme Julija Cezara (Caius Iulius Caesar), kada se u taj grad doseljava veći broj italskih kolonista. Od toga razdoblja pa nadalje, Narona doživljava veliki prosperitet, a dokaze za takvo što pruža veliki broj građevina i natpisa.

Issa

U cilju širenja moći i utjecaja svoje sirakuške države, njen tiranin Dionizije je počeo izuzetno agresivnu i aktivnu kolonizaciju Jadranskog mora. Upravo iz tog razloga, Dionizije Sirakuški je osnovao apoikiju na otoku Issi (današnji Vis) u srednjem Jadranu. Pretpostavlja se da njeno osnivanje pada između 397. – 390. godine p. n. e, svega nekoliko godina nakon podizanja apoikije Ankone. Osnivanjem Isse koja je imala odličan strateški položaj, Dionizije je dodatno učvrstio svoju moć na Jadranu. Za to je svakako imao odličnu podlogu, jer se u njegovim rukama nalazila najjača mornarica kompletnog helenskog svijeta. Međutim, Issa nije imala svrhu samo štititi Dionizijeve političke i vojne ciljeve, već je imala ulogu i da pogoduje i pomaže trgovačkim interesima Sirakuze. Nedugo nakon osnivanja Isse, Dionizije je 385./384. godine p. n. e. pomogao Paranima da osnuju apoikiju Faros. Međutim, ubrzo nakon što je Dionizije povukao svoju mornaricu, indigeno stanovništvo Farosa je napalo parske doseljenike i u pomoć prizvalo svoje saveznike sa kopna – Jadasince.356 Oni su došli u pomoć sa deset hiljada vojnika s ciljem da

356 Lingvisti ime grada Zadra povezuju sa imenom ovog ilirskog naroda.

HISTORIJA ILIRA

142

protjeraju farske doseljenike. Ovaj događaj je poslužio Dioniziju da pokaže koliko je njegova odluka o osnivanju Isse bila ispravna. Farski Grci su odmah pozvali u pomoć Dionizijevog zapovjednika (eparha) koji se nalazio u Issi, nakon čega je ovaj automatski uputio odred trijera protiv ilirskih brodica te ih brzo porazio. Kako izvor Diodor Sicilski piše, u ovom sukobu je ubijeno pet hiljada Ilira, dok ih je dvije hiljade zarobljeno. Spomenuta intervencija i pomoć koja je stigla sa Isse, pokazala je da je novoosnovana apoikija na otoku Visu bila jedan od glavnih stubova imperijalnog sistema Dionizija Sirakuškog. Nakon smrti Dionizija Sirakuškog (Starijeg) 367. godine p. n. e. na mjesto vladara u Sirakuzi dolazi njegov sin Dionizije Mlađi. On nije uspio niti znao očuvati sistem koji je uspostavio njegov otac i 357. godine p. n. e. na Siciliji je započeo građanski rat, koji je označio skoru propast nekada moćne sirakuške države. U tom trenutku, dok je Sirakuza ubrzano gubila svoju moć, Issa polovinom IV stoljeća p. n. e. polako preuzima glavnu riječ na Jadranu i stvara nezavisnu državu. Nakon što se osamostalila, Issa preuzima glavne trgovačke aktivnosti u Jadranskom moru i stupa u kontakt sa ilirskim stanovništvom na kopnu. Međutim, nepovoljne prilike na istočnojadranskoj obali, nisu joj dozvolile da se odluči na podizanje sebi zavisnih kolonija na tom području. Ipak, to je nije obeshrabrilo da nedugo nakon osamostaljenja, već u IV stoljeću p. n. e. osnuje jedno naselje u istočnom dijelu današnjeg otoka Korčule, po imenu Lumbarda. U tom mjestu, otkriven je izvanredno važan natpis – Lumbardska psefizma, koji pokazuje kako će se podijeliti zemljište između doseljenika i onih što tek trebaju prispjeti. Kolonisti su pripadali trima dorskim filama (Dimani, Hili i Pamfili), a smatra se da se prilikom naseljavanja doselilo oko šest stotina ljudi. Lumbardska psefizma je datirana po isejskom hijeromnamonu Praxidamu, a prema njemu se također može vidjeti da je podjela zemljišta bila dogovorena u koordinaciji sa lokalnim stanovništvom od čijih je imena ostalo zapisano samo ono od Pylla, kao i njegovog sina Daza. Tokom III, a najkasnije u II stoljeću p. n. e. Issa pristupa podizanju kolonija na susjednom dalmatinskom kopnu, te osniva dvije faktorije: Tragurion i Epetion, za koje Polibije posebno ističe da su pripadali Issi. Tokom narednog perioda Issa se posvetila jačanju odnosa sa ilirskim zajednicama u primorskom dijelu Dalmacije, no takve namjere je narušila rastuća moć nove ilirske države pod vodstvom Ardijejaca. U tri ilirska rata, za vrijeme kojih je Issa bila aktivni sudionik, ona se čvrsto priklonila kao pouzdan saveznik rimskoj državi te je zbog toga od strane Rimljana bila nagrađena brojnim povlasticama. U takvom stanju, Issa je nastavila jačati svoju ekonomsku djelatnost na Jadranskom moru, kao i odnose sa ilirskim zajednicama na istočnoj jadranskoj obali te se nametnula

143


kao jedan od vodećih trgovačkih posrednika u regionu, o čemu govori i osnivanje Epetiona i Traguriona. Pored toga, ona je zasigurno imala bitnu ulogu posrednika u trgovačkom smislu, između kontinentalne Grčke i sjevernojadranskih emporija Spine i Adrije. Svoju nezavisnost Issa gubi za vrijeme građanskog rata između Julija Cezara i Pompeja, svrstavajući se na stranu ovog potonjeg, kada 48. / 47. godine p. n. e. postaje „Issa civium Romanorum“ kako je to zapisao Plinije Stariji u svom djelu Naturalis Historia. Poseban problem koji se javlja pri istraživanju grčke kolonizacije i Isse je pitanje vladara Jonija (Ionios), za kojeg Teopomp sredinom IV stoljeća p. n. e. piše da je osoba ilirskog porijekla, koja je nekada vladala Issom i okolnim prostorima, a prema kojem je Jonsko more dobilo ime.357 Isti izvor dovodi Jonija u vezu sa Adrijasom, osnivačem grada Adrije i eponimom Jadranskog mora. Osim u literarnim vrelima, postojanje Jonija je potvrđeno numizmatičkim i epigrafskim dokazima. Najstariji isejski novci, koji potiču iz prve polovine IV stoljeća p. n. e, na aversu imaju prikaz Jonija, dok se na reversu nalazi delfin. Glava Jonija je prikazana različito na pojedinim novčićima. Na pojedinim kovanicama Jonije je prikazan kao mladić, na drugima ima bradu, dok na trećima se nalazi samo natpis IONIO, što predstavlja genitivnu formu od Ionios. Kao što je već navedeno, osim numizmatičkih nalaza, na otoku je pronađen i jedan natpis na kojem se Vis naziva Jonijevim otokom. Ono što predstavlja problem koji još uvijek nema konkretno rješenje je precizno datiranje vladavine Jonija na ovom području. Ono što stoji kao sigurna činjenica je da se takvo što dogodilo prije IV stoljeća p. n. e. i osnivanja Isse od strane Dionizija Sirakuškog. Jedna od pretpostavki u nauci jeste da se Jonijeva vladavina smjesti u VI stoljeće p. n. e. kada i sami Grci dolaze u kontakt s Visom, o čemu dokaze pružaju nalazi grčke keramike iz ovog razdoblja.

Pharos

Svi naučnici koji su se bavili problemom grčke kolonizacije na istočnoj obali Jadranskog mora složni su po pitanju datuma osnivanja grada Farosa, kojeg prenosi Diodor Sicilski. Ovaj izvor u svom djelu govori da su Parani zbog jednog proročanstva i uz pomoć tiranina Dionizija Sirakuškog osnovali naselje na otoku po imenu Faros. Taj događaj se zbio za vrijeme 99. olimpijade, a konkretnije 385. / 384. godine p. n. e. Vijest da su Parani osnovali Faros na otoku Hvaru, osim Diodora, potvrđuju i drugi pisani 357 Treba naglasiti da Teopomp kada u ovom slučaju govori o Jonskom moru ustvari misli

na Jadransko.

HISTORIJA ILIRA

144

izvori poput Pseudo – Skilaka, Eratosten, Pseudo – Skymno i Strabon. Nakon što su Dionizijevi ratni brodovi napustili otok i zaplovili kući,

inidigeno stanovništvo se odmah pobunilo i napalo doseljene koloniste. Iako o razlogu napada pisani izvori ne pružaju nikakve informacije, sasvim je moguće da je uzrok toga bio taj što oni prvobitno nisu niti prihvatili koloniste, već su to morali učiniti pod prisilom Dionizijeve vojske. Lokalno stanovništvo je prilikom ovog napada u pomoć pozvalo Ilire, koji su živjeli na kopnu, a jedan grčki natpis koji su Farani podigli u znak pobjede nad Jadasinima sugeriše da su upravo oni bili saveznici koje je pozvalo indigeno stanovništvo u ovom sukobu protiv kolonista. Ilirski saveznici sa kopna su došli sa deset hiljada vojnika u pomoć svojim susjedima na otoku i u prvom mahu su uspjeli poubijati veliki broj doseljenika. Međutim, Farani su u pomoć pozvali zapovjednika (eparha) Dionizijeve mornarice, koji je sa obližnje Isse uputio ratne brodove i ubrzo savladao pobunjeno stanovništvo.358 Sam ovaj čin je pokazao lokalnom farskom stanovništvu da će se ubrzo morati navići na grčke doseljenike, te da će sirakuški tiranin Dionizije pod svaku cijenu braniti svoje interese u Jadranskom moru. U početku, prisilni suživot omogućio je početni razvoj apoikije na Farosu, koja će u kasnijem razdoblju doživjeti veliki prosperitet. Ono što je zanimljivo povodom osnivanja Farosa, je da on nije osnovan da bi primarno ispunjavao ciljeve svoje metropole, već je odmah postao samostalan grčki polis, iako se za vrijeme tiranina Dionizija nalazio pod utjecajem Sirakuze. Samim time, Faros je su skladu sa svojom pozicijom odmah počeo kovati vlastiti novac i to već u prvoj polovini IV stoljeća, a oni su rađeni prema sirakuškom novčanom sistemu. Umjetnički dojam je jako lijep, a najčešći prikazi na njima oslikavaju kozu na reversu na kojem se i nalazila jedna od legendi ΦA, ΦAP, ΦAPI ili ΦAPIΩN, te božanstva: Zeusa, Persefone, Demetre i Dionisa na aversu. Farska kovnica novca je radila s povremenim prekidima sve do vremena dolaska Rimljana na ove prostore. Iako niko nikada nije doveo u sumnju da se grad Faros nalazio na otoku Hvaru, ipak je kroz historiografiju bilo velikih rasprava po pitanju njegove tačne lokacije na samom otoku. Na kraju je Grga Novak uvjerljivo dokazao da se on nalazio na mjestu današnjeg Starog grada, što su potvrdili ne samo arheološki nalazi, već i pisani izvori.

Dim(os)

Pitanje ubikacije grada Dim(os), kao i njegovog porijekla, ni do danas u historiografiji nije riješeno. Na otoku Hvaru i neposrednoj okolici 358 Diodor Sirakuški navodi da je eparh došao iz Lissosa, a ne iz Isse. Međutim, naučnici

smatraju da je Issa logičnija kao Dionizijev izbor zbog geografske blizine.

145


samog grada pronađen je zavidan broj novaca koji na sebi imaju legendu Di... i Dim... Osim Hvara gdje je otkrivena ogromna većina ovih novaca, nekoliko njih je pronađeno i na Visu. Nijedan pisani izvor nije spomenuo postojanje ovog grada, a samim time se s te strane ne može dovesti u vezu da je isti nastao od strane grčkih kolonista. S obzirom da je ubjedljivo najveća količina novčića pronađena na mjestu današnjeg grada Hvara, ispravno se pretpostavlja da se on i nalazio na ovom otoku. Otkriveni novci su bili različite provenijencije, pa su tako pronađeni oni koji pripadaju gradovima poput: Neapolisa, Nole, Brundisia, Tarenta, Herakleje, Regija, Agrigenta, Katane, Messane, Sirakuze, Larise, Apolonije, Atine i mnogih drugih. Također su pronađeni vladarski novčići koji su kovani za vrijeme: Agatokla, Hijerona II, Lizimaha, Aleksandra Velikog, Filipa III, Kasandra, Filipa IV, Aleksandra IV, Antigona Gonate, Antioha I i Ptolemeja I Sotera. Pored toga, pronađena je ogromna količina makedonskog, isejskog i farskog (320 komada) novca. Samo ovi nalazi novca pružaju dovoljan dokaz o tome da je emporij Dim(os) tokom IV i III stoljeća p. n. e. bilo jedno značajno trgovačko središte (emporij) koji je imao veoma jake i aktivne trgovačke veze sa prostorom kontinentalne Grčke, Makedonije, Azije, Magna Graecia – om i Apeninskim polutokom. Najvažniji izvor za ovu vrstu problematike, koji je pisao polovinom IV stoljeća p. n. e. Pseudo – Skilak, ne spominje ovaj grad, te on najvjerovatnije tada nije ni postojao, barem kao grčki polis. Njegovo postojanje kao takvog iz tog razloga treba smjestiti u drugu polovinu IV stoljeća p. n. e, ali pošto nije nikada kovao svoj novac, a samim time nije ni postao dovoljno politički moćan da vodi nezavisnu politku, vrlo brzo je potpao pod utjecaj i vlast jednog od susjednih polisa, što bi u ovom slučaju najvjerovatnije bio Faros.

Epetion i Tragurion

Obje ove apoikije osnovane su od strane Issejske države krajem III stoljeća p. n. e. Pretpostavlja se da su i Epetion (danas Stobreč) i Tragurion (današnji Trogir)359 osnovani poslije završetka II ilirskog rata, dakle nakon 219. godine p. n. e. Oba grada prvi put se spominju 158. godine p. n. e. u istom kontekstu. Naime, nakon pada posljednjeg ilirskog kralja Gencija, Delmati i Daorsi su se sukobili sa Issom i napali ova dva grada,

359 Postoje dva različita mišljenja o porijeklu imena Tragurion. Prema jednom, to je bilo ilirsko ime, dok prema drugom, ime Tragurion potiče od grčke riječi za goru Kozjak, po čemu je onda i samo neselje dobilo isto ime: ο τραγος što znači „jarac“ i το ορος u značenju „brdo“.

HISTORIJA ILIRA

146

nakon čega su se Issejci obratili rimskoj državi za pomoć. Od daljnjih napada Delmata, Rim ih je spasio prvobitno šaljući Gaja Marcija Figula, da bi sukob priveo kraju konzul Kornelije Nasika. Epetion i Tragurion su bili usko vezani za metropolu Issu, koja ih je osnovala, i u takvom su međusobnom odnosu ostali sve do 47. godine p. n. e. kada je Issejska država izgubila svoju slobodu u rimskom građanskom ratu između Cezara i Pompeja, zbog podržavanja ovog posljednjeg. Iz Epetiona nije pronađen nijedan grčki natpis, dok je iz vremena issejske države otkriven dio gradskog zida, koji pripada vremenu s kraja III ili početka II stoljeća p. n. e. Za razliku od Epetiona, u Tragurionu je pronađeno više natpisa koji potvrđuju vezu između Isse i ove apoikije, dok isejski hieromnamoni pružaju dokaz o političkoj zavisnosti Traguriona od njene metropole.

Buthoe

Buthoe je bila poznata starim Grcima od najstarijih vremena. Prema legendi, njen osnivač je bio Kadmo, koji je do područja današnje Budve stigao sa Harmonijom i tu osnovao spomenuti grad. O tome događaju piše grčki tragičar Sofoklo, već u V stoljeću p. n. e. prema kome se ovaj grad nalazio na ušću rijeke Drilon. O istom događaju pišu Stefan Bizantinac i Filon iz Biblosa, s dodatkom da je Kadmo na mjesto budućeg grada stigao na volovskoj zaprezi. Prema „Periplusu“ Pseudo – Skilaka, stanovništvo od Rhizona pa dalje ka jugu je naseljavala zajednica Enhelejaca. Arheološkim istraživanjima danas je potvrđeno da se Buthoe nalazila na mjestu današnje Budve i to od perioda V stoljeća p. n. e. Nalazi, kao što su naprimjer ilirsko – grčka kaciga, koja pripada period V stoljeća p. n. e, zatim nalaz jednog skifosa iz istog razdoblja, te predmeti grčkog porijekla iz vremena helenizma, pokazuju veoma aktivnu trgovinsku djelatnost sa mediteranskim svijetom, a osobito sa Heladom.

Ipak, Pseudo – Skilaks u svom djelu ne navodi da je ovaj grad osnovan od strane grčkih kolonista, dok Sofokle u svom djelu piše da je Buthoe „grad Ilirije“, pa se iz toga razloga i ne može smatrati grčkim gradom, već centrom koji je osnovan od strane indigenog stanovništva. Također, ovaj grad nikada nije kovao svoj novac, niti postoji natpis koji bi potvrdio njegovu pripadnost grčkom svijetu. U njemu je, međutim, postojalo jedno grčko naselje, dok je za sam grad ipak najbolje govoriti da je imao ilirsko – grčke karakteristike.

147






Izdanja izvora

Diodorus Siculus, Bibliotheca Historica, (izd. L. A. Dindorf), Charleston (South Carol.), 2011. Dio Cassius, Roman History, Dio’s Roman History in Six Volumes, (Halcyon Classics), (izd. H. B. Foster), Huston (Tex.), 2010.

LITERATURA

CABANES 2002.: Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb.KIRIGIN 2010.: Branko Kirigin, Isa, Antički Grci na tlu Hrvatske, Zagreb.KATIČIĆ 1988.: Radoslav Katičić, Antenor na Jadranu, Godišnjak ANUBIH knj. XXVI, CBI knj. 24, 5 - 23, Sarajevo.KATIČIĆ 1989.: Radoslav Katičić, Diomed na Jadranu, Godišnjak ANUBIH knj. XXVII, CBI knj. 25, 39 - 78, Sarajevo.LISIČAR 1951.: Petar Lisičar, Crna Korkira i kolonije antičkih Grka, Skopje 1951.NOVAK 1952.: Grga Novak, Issa i isejska država, VAHD, 54, 5 - 70, Split.NOVAK 1961.: Grga Novak, Stari Grci na Jadranskom moru, JAZU 332, 145 - 221, Zagreb. RENDIĆ – MIOČEVIĆ 1989.: Duje Rendić – Miočević, Iliri i antički svijet, Ilirološke studije, Split.SANADER 2005.: Mirjana Sanader, Illyrica Antiqua, Ob Honorem Duje Rendić – Miočević, Zagreb.SOLARIĆ / SOLARIĆ 2009.: Miljenko Solarić / Nikola Solarić, Lumbardska psefizma najstariji dokument o podjeli zemlje u Hrvatskoj iz početka 4. ili 3. St. pr. Kr., Kartografija i geoinformacije Vol. 8 No. 12, 78 - 88., Zagreb.SUIĆ 2003.: Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb.WILKES 2001.: J.J. Wilkes, Iliri, Split.

HISTORIJA ILIRA

148

ILIRSKA DRŽAVA

Agronova vladavina

Najpoznatija državna tvorevina, koju su u svojoj višestoljetnoj historiji formirali Iliri, jeste Ilirsko kraljevstvo. Postojanje te države kroz izvornu građu se može pratiti od 232. / 231. god. p. n. e. do 168. / 167. god. p. n. e. Iako je postojalo malo više od šezdest godina, Ilirsko kraljevstvo je ostavilo značajan trag u antičkoj historiografiji. Polibije, Tit Livije, Apijan i Dion Kasije su antički historičari koji su ostavili najviše podataka o Ilirskom kraljevstvu. Na osnovu njihovog pisanja može se pretpostaviti da to nije homogena etnička – politička cjelina, već da je riječ o konfederaciji različitih ilirskih zajednica.360 Vodeći narod u toj državi su bili Ardijejci, te je njihov kralj Agron ujedno bio i vladar cijele države. Antički pisci ne donose nikakve značajnije podatke o njegovom porijeklu, već spominju samo ime njegovog oca Pleurata. Uprkos tome, Agron se ne treba posmatrati kao homo novus, već kao legalni nasljednik već postojeće ardijejske dinastije koji je uspio proširiti svoju vlast dalje nego njegovi preci. Teritorija Agronove države se prostirala od srednjodalmatinskih otoka na sjeveru, do Epira na jugu i Dardanije na istoku. Polibije je zabilježio da je on imao veću vojnu silu u odnosu na sve ostale kraljeve koji su vladali Ilirima prije njega. Agron je vjerovatno izvršio i određenu reformu vojske. Pored mornarice, on uvodi u upotrebu kopnenu vojsku. Taktika Agronovog ratovanja se sastojala u tome da pješadija napadne priobalne gradove, nakon što mornarica ostvari pobjedu na moru. Iliri su upotrebljavali lembe, male i brze ratne brodove koji su mogli nositi pedeset vojnika pored veslača. Manevarske prednosti tih brodova kasnije su i Rimljani koristili u pomorskim bitkama.361 Makedonski kralj Demetrije II (239. – 229. god. p. n. e.) dovodi na historijsku pozornicu Agrona i njegovu ilirsku državu. Naime, Demetrije II zbog sukoba sa Dardancima nije mogao da pomogne svojim saveznicima, Arkađanima, u borbi protiv Etolaca (Epirana). Stoga makedonski kralj, ne mogavši da se istovremeno bori protiv Dardanaca na sjeveru i Etolaca u Arkadiji, plaća Agronu da to učini umjesto njega. Taj potez Demetrija 360 Fanula Papazoglu je smatrala da postoji određeni kontinutet između Agronove države

i ilirskih kraljeva iz vremena Klita i Glaukije. Ona svoju tvrdnju temelji na činjenici da se određeni Pleurat pojavljuje u borbama Klita i Glaukije protiv Filipa II 345./344. god. p. n. e.. Budući da se i Agronov otac zove Pleurat, Papazoglu ga izjednačava sa gore navedenom ličnosti iz sredine IV stoljeća p. n. e.. Ispravnijom se, ipak, čini Cabanesova tvrdnja da se Agronova država treba posmatrati odvojeno od Bardilejeve i Glaukijine (Cabanes, 2002, 138).

361 Lembe su korištene i u čuvenoj bici kod Akcija 31. god p. n. e.

149


II dokazuje da ilirska država nije bila ni u kakvom zavisnom odnosu od Makedonije, nego da su između dvojice vladara postojali dobri odnosi. Polibije je ostavio detaljan opis ilirskog sukoba sa Etolcima koji se desio 232. / 231. god. p. n. e.. Pozvan da intervenira u Arkadiji, Agron je morem poslao stotinu lemba s pet hiljada Ilira, koji su se iskrcali na južnoj obali Ambrakijskog zaljeva i odatle stigli u blizinu Mediona.362 Taj grad opsjedale su etolske savezničke snage. Građani Mediona ne bi mogli pružati dugo otpor brojnijim Etolcima da im u pomoć nije došla Agronova vojska. Iliri se nisu upustili u otvorenu bitku kako su se to Etolci nadali, nego su se rasporedili u manje odrede koji su tjerali laku etolsku pješadiju i konjicu. Zatim su etolsku falangu napali iz više pravaca i nanijeli joj poraz. Ilirima su se u borbi pridružili i građani Mediona, koji su bili iznenađeni neočekivanom pomoći koja im je došla iz Ilirije. Etolci su doživjeli potpuni poraz, a Iliri su im zaplijenili opremu i oružje. Sav plijen dobijen u borbi Iliri su ukrcali na lembe i napustili teritoriju Arkadije. Poraz Etolaca od barbarske vojske izazvao je zaprepaštenje u cijeloj Heladi. Etolski savez je bio u tom trenutku jaka vojno - politička sila, koja je važila za jednog od glavnih konkurenata Makedoniji. Kada su lembe doplovile, Agron je bio oduševljen izvještajem koji su mu podnijeli njegovi zapovjednici. Navodno je danima slavio tu pobjedu uživajući u pijankama. Zbog pretjeranog uživanja u alkoholu, Polibije kaže da je Agron dobio upalu porebrice, te je umro za nekoliko dana. Njegova smrt se datira u jesen 231. godine p. n. e. Pobjeda nad Etolcima Agronovim ratnicima je pokazala da im flota daje pokretljivost kakvu niko nije imao u Mediteranu. Ta flota nije nastala 231. godine p. n. e., prilikom Agronove intervencije kod Mediona, već je ona rezultat višedecenijskog usavršavanja. Spretnost i vještina, koju su u tim borbama pokazali ilirski ratnici, ukazuje da se radilo o ljudima koji su imali dosta iskustva i da su bili naviknuti na dugu plovidbu.

Regentkinja Teuta

Nakon Agronove smrti na ilirsko prijestolje dolazi Pines. Novi ilirski kralj je bio sin Agrona i njegove prve supruge Triteute. Budući da je bio malodoban, vlast u državi vršila je Agronova druga supruga, Teuta.

362 Medion je bio, dogovorom epirskog kralja Aleksandra II i Etolaca, priključen 253. god. p. n. e. Epiru, iako je pripadao Arkadiji. Međutim, prevrat u Arkadiji i smrt posljednje eakidske kraljice Dejdamije, izazvali su epirsko povlačenje. To bezvlašće u sjeverozapadnoj Arkadiji potaknulo je etolske planove koji su za cilj imali da se cjelokupna Arkadija uključi u veliki Koinon Etolaca.

HISTORIJA ILIRA

150

Regentkinja, u ime mladog Pinesa, pušta ilirske gusare da pljačkaju obale Elide i Mesenije. Dužina obale i udaljenost glavnih centara Elide i Mesenije omogućilo je Ilirima da nesmetano pljačkaju obale ovih peloponeskih oblasti. Radilo se o brzom iskrcavanju na obalu, otimanju plijena i žurnom odlasku prije nego što stigne pomoć iz unutrašnjosti. Prilikom jednog od povrataka sa pljačkaških pohoda na Peloponezu, ilirski gusari su svratili u haonski grad Foinike. U tom gradu su zatekli posadu od 800 galskih plaćenika, koje su tu postavili Epirani radi lakše kontrole haonskog stanovništva. Iliri su uspjeli podmititi Gale, koji su ih pustili u grad. Tako je Foinike, bez većih borbi, već u prvom napadu pao u ruke Ilira. Epirani su na tu vijest odmah poslali cijelu svoju vojsku i utaborili se pored rijeke koja je proticala pored grada, te srušili most kako bi spriječili daljnje prodiranje Ilira. Ubrzo su Epirani saznali da Ilirima u gradu stiže ispomoć od pet hiljada ratnika predvođenih Skerdilaidom. Skerdilaida je bio član kraljevske porodice i, moguće, Agronov brat ili nećak. Jedinica kojom je zapovijedao Skerdilaida došla je kopnenim putem, krećući se dolinom Aoja i Drina, do Foinike. Zahvaljujući trupama koje je doveo Skerdilaida, Iliri su toliko ojačali da su prešli rijeku Bistricu, obnovivši most koji su Epirani uništili, i nanijeli neprijatelju poraz. Epirska vojska se povukla u Atintaniju, ostavljajući zapadni dio Haonije pod vlašću Ilira. Vidjevši da sami ne mogu pobjediti Skerdilaidu, Epirani su zatražili pomoć Etolaca i Ahajaca. Do bitke između Epirana i njihovih saveznika protiv Ilira nije došlo jer je Teuta naredila Skerdilaidi da se povuče na matičnu teriritoriju zbog problema na dardanskoj granici. Očigledno je Teuta bila, de facto vladar Ilirskog kraljevstva, jer Skerdilaida zaključuje mirovni ugovor sa Epirom, ne opirući se njenoj naredbi da se vrati u Iliriju.363 U zamjenu za otkupninu Epirani dobijaju oslobođenje slobodnih ljudi, koje su Iliri zarobili, i grad Foinike. Dio ilirske vojske ukrcao je plijen i robove na lembe, dok je kopnena vojska sa Skerdilaidom krenula sjeverno, preko prijelaza, u Antigoneju. U historijskoj nauci, epirsko – ilirski rat se datira u 230. godinu p. n. e. Ugled ilirske države, nakon osvajanja Foinike, naglo je porastao u grčkom svijetu. Polibije kaže da je čak zavladala i panika među Grcima kada su vidjeli da je najsigurniji i najbogatiji grad Epira bio sveden na ropstvo. Svjesni opasnosti koja im prijeti sa sjevera, Epirani su poslali poslanstvo kraljici Teuti i zaključili savez sa njom. Ilirsko - epirski savez je bio usmjeren prema Ahajcima i Etolcima. Kasnije su se tom savezu priključili i Akarnanci, koji su uspostavili državu na sjeverozapadu.

363 U historiografiji se često osporavala njena vlast, pripisujući joj formalan karakter. Međutim, ona je očiglednokontrolisala ilirsku vojsku i time de facto upravljala državom kao suveren vladar.

151


Prvi ilirski rat

U vrijeme okupacije Foinike, ilirska mornarica je vršila oružane napade na italske trgovačke brodove. Toliko ih je mnogo bilo opljačkano, pobijeno ili zarobljeno da je rimski Senat, nakon što je zanemarivao ranije optužnice, napokon odlučio da reagira. Treba naglasiti da to nisu bila prva pljačkanja koja su Iliri počinili nad rimskim građanima, već je to bila dosta uobičajena praksa, jer je gusarstvo za Ilire bilo svojevrsna grana privrede. Pored toga, ono što je Rimu posebno smetalo je to što je Teuta, nakon sklapanja sporazuma sa Epirom, svoju ekspanzionističku politiku usmjerila prema slobodnim grčkim apoikijama i polisima na jadranskoj obali i otocima.364 Teutinu pažnju posebno je privlačila Issa na otoku Visu. Nekadašnja sirakuška apoikija, Issa, je bila svjesna da se ne može osloniti na pomoć Grka iz matične zemlje, pa se za pomoć za borbu protiv Ilira obratila Rimu. Postoje nagovještaji u izvorima da je napade na Issu započeo još Agron, te da je Teuta nastavila samo vojnu aktivnost svog muža. Krajem 230. ili početkom 229. god. p. n. e., rimski Senat je poslao Teuti zvanično poslanstvo da od nje traži obustavu ratnih operacija protiv Isse i da zabrani svojim podanicima da pljačkaju italske i grčke trgovce na moru. Poslanstvo je bilo tročlano, a činili su ga braća Gaj i Lucije Korunkanije ispred Senata i isejski Grk Kleemporos. Polibije je slikovito opisao susret Teute sa poslanicima. Navodno se ona prema njima oholo odnosila, ali im je obećala da Rimljane, od strane Ilira, neće zadesiti nikakva nepravda. Zatim je naglasila da ilirski kraljevi nemaju zakonsko pravo da ometaju svoje podanike u pljačkanju na moru. Stiče se dojam da je Teuta na gusarstvo svojih podanika gledala kao na određenu privatnu aktivnost. Kraljičin odgovor je naljutio jednog od poslanika, te joj je drsko odgovorio da će Rimljani vrlo brzo promijeniti zakone koji vladaju između kraljeva i podanika u Iliriji. Izvjesno je da je Teuta, kao kraljica jedne suverene i u to doba jake države, drzak odgovor poslanika shvatila kao miješanje jedne strane države u unutrašnje poslove Ilirskog kraljevstva. Polibije optužuje Teutu da je, zbog svoje ženske ćudi, naredila da se poslanstvo u povratku ubije, zbog uvrede koju je na njen račun izrekao jedan od poslanika. Nepoznato je da li je zaista kraljica naredila ta ubistva, ali jedan od braće Korunkanija i isejski poslanik Kleemporos ubijeni su iz zasjede.

Tim ubistvima Rim je napokon dobio željeni casus belli i počeo je pripreme za vojni pohod angažirajući 200 brodova, 20 000 pješaka i 2 000 konjanika. Očito je Rim na ilirsku državu gledao kao na ozbiljnog konkurenta za vladavinu Jadranskim morem. Teuta je nastojala izgladiti nastali spor pa je zbog toga poslala i posebno poslanstvo u Rim da traži pomirenje, ogradivši se od napada na rimske izaslanike. 364 Građani Apolonije su 229. godine p. n. e. bezuspješno molili za pomoć Ahajce i Etolce

jer su ih Iliri napadali.

HISTORIJA ILIRA

152

Nakon što je njena mirovna ponuda odbijena, Teuta počinje 229. godine p. n. e. vojnu operaciju napadom na Epidamno. Ne treba odbaciti mogućnost, koju nudi Apijanov tekst, da su Iliri Korkiru, Epidamnos i Faros osvojili još u vrijeme Agronove vladavine, pa je Teuta željela samo da povrati Epidamnos. Stanovnici Epidamna zajedno sa Apolonijom i Korkirom, zatražili su pomoć od Saveza iz Grčke. Njihovoj molbi odazvali su se Ahajci sa deset brodova. Pomorska bitka između Ahajaca i ilirske flote, na čijoj se strani našlo i sedam brodova Arkađana, desila se u vodama otoka Paksosa južno od Korkire. Boljom taktikom Iliri su zarobili četiri troveslarke i potopili peteroveslarku, dok je ostatak Grka uspio pobjeći. Korkira se predala, a osvojila ju je posada pod zapovjedništvom Demetrija sa otoka Fara (Pharosa, Hvara). Dio vojske nastavlja da se kreće prema sjeveru kako bi izveli još jedan napad na Epidamno. Iliri su tako pod Teutinim vodstvom zagospodarili gotovo cijelom obalnom crtom sjeverno od korintskog zaljeva, uključujući i važne pomorske pravce do Sicilije i Italije koji su išli preko Korkire. Dok se Epidamno nalazio pod opsadom iz Brundizija, prema Korkiri su krenule trupe na čelu sa konzulom Gnejem Fulvijem Centumalom (Gneius Fulvius Centumal). Demetrije Farski, koji je bio u lošim odnosima sa Teutom, predao je Korkiru Rimljanima, a sam se stavio u službu Rima kao savjetnik rimskim zapovjednicima. U međuvremenu je i konzul Postumije (Postumus) ušao u Apoloniju i stavio je pod zaštitu Rima. Potom je i flota pod Fulvijevom komandom došla do Apolonije, te su se oba konzula uputila sa vojskom ka Epidamnu i oslobodili ga od ilirske opsade. Neki narodi, kao što su Atintani i Partini, iskoristili su loš položaj u kome se našlo Ilirsko kraljevstvo i stupili su sa Rimljanima u savezništvo. Na sjeveru su Rimljani uspjeli, bez većih problema, pobijediti Ilire koji su opsjedali Issu. Međutim, ilirski otpor je rastao kako su se Rimljani približavali središtu ilirske države. U jednom ilirskom obalnom gradu, koji izvori spominju pod imenom Nutrij, poginuo je rimski kvestor i nekoliko rimskih vojnih tribuna. Teuta, koja ipak nije bila vojnički dorasla da zaustavi rimske legije, povukla se u utvrđeni Rhizon koji se nalazi na prostoru današnje Bokokotorskog zaljeva. Centumal je sa većim dijelom vojske otplovio u Italiju nakon okončanja sukoba, dok je drugi konzul Postumije ostao sa druge strane Jadrana kako bi pazio na Ardijejce i štitio narode koji su prešli na stranu Rima. U proljeće 228. god. p. n. e. Teutini poslanici su u Rimu zaključili mirovni ugovor Ilirskog kraljevstva i Rimske republike. Uslovi ugovora bili su dosta nepovoljni za poraženu stranu. Teuta je morala abdicirati u korist maloljetnog Pinesa, a Iliri su bili prisiljeni povući se sa svih područja koja su bili osvojili istočno od Drima. Jedna od odredbi sporazuma bila je da Iliri neće ploviti južno od Lissosa na ušću Drima s više od dva broda, s tim da ni

153


ta dva broda ne smiju biti naoružana. Tim sporazumom grčke kolonije na Jadranskom moru Issa, Epidamno i Apolonija, sačuvale su autonomiju ali pod rimskim protektoratom. Demetrije Farski, kao nagradu za svoju izdaju, dobio je Faros i priobalje. Pretpostavlja se da je nakon Prvog ilirskog rata pod njegovom vlašću bio najveći dio ilirskog stanovništva. Pinesu je ostao mali dio teritorije u unutrašnjosti.365 Tako je nakon 228. god. p. n. e. teritorija Ilirskog kraljevstva podijeljena na tri dijela: rimski, Pinesov i teritorij Demetrija Farskog.

Ilirska država u razdoblju od 219 – 181. god. p. n. e.(Drugi ilirski rat)

Čovjek velikih diplomatskih sposobnosti, kakav je bio Demetrije Farski, iskoristio je novonastalu situaciju i učvrstio svoj položaj u ilirskoj državi tako što je ženio Pinesovu majku Triteutu. Tim brakom on 222. godine p. n. e. postaje skrbnik malodobnog kralja Pinesa i ponovo objedinjuje veći dio ilirske države. Premda nije bio Ilir u etničkom smislu, nigdje se ne ističe njegovo grčko porijeklo, već se njegov identitet u antičkoj historiografiji veže za ilirsku državu i Ilire. Demetrije je vjerovatno bio potomak grčkih kolonizatora sa otoka Para, koji su osnovali polis Faros (Pharos) na dalmatinskom otoku Hvaru. Prvi grčki doseljenici na otok Hvar stupali su u bračne i ekonomske veze sa autohtonim ilirskim stanovništvom, tako da bi se za ovu historijsku ličnost moglo reći da je produkt grčko - ilirske akulturacije. Demetrije polako krši ugovor sa Rimom puštajući svojim podanicima da gusare. Koristeći povoljan historijski momenat počinje se približavati Makedoniji, tada najvećem rimskom neprijatelju na Balkanu. Sklopio je najprije ugovor sa makedonskim kraljem Antigonom Dosonom, a potom i sa njegovim nasljednikom Filipom V. Iste godine kada se oženio Triteutom, Demetrije predvodi ilirske trupe u bici kod Sallasije gdje su Makedonci pobijedili Spartance predvođene Kleomenom III. Tako Demetrije ulazi u Helenski savez koji je Antigon Doson formirao protiv spomenutog lakedemonskog kralja.366

Dok je Rim bio zauzet sukobima sa keltskim narodima oko rijeke Po, Demetrije je prekršio ugovor sa Rimom te je svojoj državi pripojio 365 Pinesov dio nije mogao biti veliki, jer je na istoku njegovo područje bilo omeđeno

dardanskim teritorijem i makedonskim posjedima koji su tada dosezali do Ohridskog jezera.

366 U bici kod Sallasije 1 600 ilirskih vojnika se bori uz makedonske, beotske, epirske i akarnanske čete protiv Spartanaca i to ne kao plaćenici, već kao ravnopravni saveznici.

HISTORIJA ILIRA

154

Atintane. Rimljani su čak sumnjali da Demetrije ima neku vrstu nagodbe s Histrima koji su živjeli na prostoru današnje Istre, pa su oni često napadali rimske brodove sa opskrbom. Uskoro je sa svojom flotom počeo da napada i grčke gradove u Egejskom moru. Naime, zajedno sa poznatim ilirskim vojskovođom Skerdilaidom, koji je zapovijedao kopnenom vojskom kod Foinike, otplovio je južno od Lissosa s devedest ilirskih ratnih lemba. Poslije neuspjelog zajedničkog pokušaja da osvoje Pilos na zapadnom Peloponezu, razdvojili su svoje snage. Demetrije je pokušao opljačkati Kiklade, a Skerdilaida se vratio na sjever, gdje se pridružio Etolcima u njihovom planiranom napadu na Ahaju.367

Vrativši se u Iliriju, Demetrije je nastavio da pljačka i osvaja rimske saveznike, pa ga rimski Senat pod pritiskom stalnih žalbi poziva u Rim, što on odbija. Njegovo odbijanje da se pokori želji Senata bilo je ujedno i povod za Drugi ilirski rat koji je počeo 219. god. p. n. e.. Poučen iskustvom iz prethodnog rata Demetrije Farski okuplja trupe na dva različita mjesta. Jednu posadu je postavio u Dimallumu, tvrđavi u zaleđu Apolonije, a na svom rodnom otoku Farosu (Hvaru) iskrcao je šest hiljada svojih najboljih vojnika. Rimljani su krajnje ozbiljno pristupili ovom pohodu što dokazuje činjenica da su oba konzula učestvovala lično u rimskom pohodu. Konzul Emilije Paul (Lucius Aemilius Paullus) je shvatio da je utvrđeni grad Dimalle ključan za Demetrijevu vlast u unutrašnjosti i očekivao je jak otpor.368 Međutim, grad je osvojen bez opsade za samo sedam dana. Domino sistemom, svi ilirski gradovi koji su se nalazili u blizini Dimalla zatražili su rimsku zaštitu napuštajući Demetrija. Demetrije se u međuvremenu povukao na Faros, gdje se bio opskrbio obilnim zalihama, ratnim materijalom i brojnom vojskom. Da bi izbjegao dugotrajnu opsadu, Emilije Paul je izveo jedan strateški potez kroz koji je pokazao svu raskoš njegovog vojničkog talenta. Vojsku je pomakao s kopna u šumovite predjele otoka, dok je male snage brodova poslao da namame Demetrija iz njegovih utvrda. Strategija se pokazala jako efikasnom, jer kada se glavnina rimske vojske pojavila iz drugog pravca, Iliri su bili prisiljeni na frontalnu borbu koju nisu očekivali. Ilirske trupe nisu uspjele da pruže značajniji otpor rimskoj vojsci, a Demetrije se sklanja kod makedonskog kralja Filipa V. 367 Skerdilada djeluje kao odvojen dinast u odnosu na Demetrija Farskog, pa se može

pretpostaviti da je on predstavljao onaj dio stanovništva ilirske države koji nije bio pod vlašću Demetrija.

368 Emilije Paul je bio rimski političar i vojskovođa. Konzulsku dužnost je obnašao dva puta, u vrijeme Drugog iliskog rata i Drugog punskog rata. U rimskoj tradiciji je ostao zapamćen kao hrabar vojskovođa, jer je u bici kod Kane odbio da napusti bojno polje i poginuo zajedno sa svojim opkoljenim vojnicima. Njegova porodica je usko vezana za rod Scipiona, te su njegovi potomci Lucije Emilije Paul Makedonac i Publije Kornelije Scipion Emilijan Afrikanac Numantinac.

155


Antički pisci ne daju puno podataka u vezi sa posljedicama Drugog ilirskog rata. Prema Apijanu, Rimljani su udijelili oprost Ilirima jer ih kralj Pines nije ničim uvrijedio i lijepo ih je primio. Rimljani su vjerovatno pod svoju vlast stavili teritorije koje je Demetrije dobio ugovorom iz 228. godine p. n. e., a Pinesu ostavili onaj dio koji je i on dobio po odredbama tog ugovora. Pines je, također, Rimu morao da plaća određeni danak, vjerovatno neku vrstu ratne odštete. Upravo u vezi s tom ratnom odštetom, Pines se posljednji put spominje u historiji. Rimljani su od mladog ilirskog kralja 217. godine p. n. e. tražili da im plati danak, sa čijom isplatom je on kasnio. Njemu se nakon 217. godine p. n. e. gubi svaki trag u historiji, pa se pretpostavlja da je vjerovatno umro prirodnom smrću. Iste godine, Rimljani su od Makedonije tražili da im se isporuči Demetrije Farski, što je Filip V odbio. Skerdilaida je najprije iskoristio Demetrijev neuspjeh u ratu sa Rimljanima i uspio je sebi priskrbiti dosta veću teritoriju od one koju je imao prije Drugog ilirskog rata. Stiče se dojam da nije lišio rođaka Pinesa ilirskog prijestolja. Skerdilaida se zajedno sa svojim sinom Pleuratom u izvorima tituliše kao kralj tek 212. godine p. n. e., pet godina nakon što Pines nestaje u izvornoj građi. U nauci postoje različita teoretiziranja u vezi sa dolaskom Skerdilaide na ilirsko prijestolje, a između ostalog postoje i pretpostavke da su Skerdilaidu na ilirski tron doveli Rimljani kao protutežu Filipu V i Demetriju Farskom.369 Čini se da je nakon Pinesove smrti pa do 212. godine p. n. e. u ilirskoj državi zavladala anarhija. Kako ilirska država nije bila u etničkom smislu koherentna, moguće je da su vođe zajednica počele da se samostalno organiziraju. Tako se može primijetiti da u istoj bici protiv grada Terma učestvuju Iliri koji nisu pod Skerdilaidinom kontrolom, ali nisu ni plaćenici, odnosno nalaze se pod vlašću nekog lokalnog ilirskog vođe. U ratu Saveznika protiv Etolaca, zajedno sa Filipovim saveznicima Epiranima, Akarnancima i Mesenjanima, učestvuje i petnaest lemba koje je poslao Skerdilaida. Filip V nije isplatio Skerdilaidi obećanih dvadeset talenata, koje mu je trebao isplatiti kao nagradu što je pristupio njegovom Savezu i učestvao u ratu protiv Etolaca. Raskid se očitovao u ponovnom ilirskom gusarenju. Skerdilaida je poslao petneast brodova da, navodno, pokupe otplatu koju mu duguje Filip, ali kod Leukade južno od Korkire, ilirske snage su ubile dva Filipova korintska prijatelja i zarobila njegova četiri broda. Tada su otplovili prema jugu i počeli pljačkati brodove na južnom dijelu Peloponeza. Upozoreni na obnovu ilirskog gusarstva, Makedonci su pripremili jake pomorske snage kako bi otjerali lembe. Makedonska flota ipak stiže prekasno, jer su Iliri već bili pobjegli na korintsku prevlaku. Dok 369 Nije nemoguće da je Rim smatrao Pinesa pasivnim i poželio ga zamijeniti dinamičnim

vođom kakav je bio Skerdilaida.

HISTORIJA ILIRA

156

njegove lađe borave na jugu, Skerdilaida ostaje u Iliriji i upada u Makedoniju kopnenim putem. Osvojivši Desaretiju, on pljačka Piseum u makedonskoj Pelagoniji i još nekoliko graničnih područja Filipovog kraljevstva. Prije zime, Filip je osvojio Lihnid, te pod svoju vlast stavio Desarete i došao na granicu Skerdilaidine države. U isto vrijeme na dvoru makedonskog kralja živi Demetrije Farski. On postaje glavni savjetnik Filipu u borbi protiv Rimljana. Antički pisci opisuju Demetrija kao zlog duha na Filipovom dvoru, koji manipuliše sa kraljem i nagovara ga da iskoristi rimski poraz u bici kod Kane kako bi pobijedio Rimljane. U proljeće 216. god. p. n. e., Filip je otplovio prema Jadranu sa 100 vlastitih lemba, koje su u Makedoniji preko zime izgradili ilirski brodograditelji. Lažna vijest da rimske pantere dolaze u pomoć Skerdilaidi, dok je Filip bio u Vlorskom zaljevu, navela ga je da zapovijedi brz povratak koji je spasio ilirske obale ozbiljne prijetnje. To se pokazalo kao strateški izuzetno loš potez, jer je ustvari bilo samo deset rimskih brodova koji su poslani da ohrabre Skerdilaidu, budući da je on Rimljane molio za pomoć. Godine 215. p. n. e., Filip V je zaključio formalni ugovor sa Hanibalom od kojeg bi i Demetrije Farski imao određene koristi. U slučaju Hanibalove pobjede, Demetrije i njegovi saveznici bi ponovo došli na vlast na Farosu i drugim ilirskim teritorijama. Taj ugovor uzrokovao je početak Prvog makedonskog rata, ali ratno stanje između Makedonije i Rima ne mijenja položaj Ilirije. Filip je neuspješno pokušao da osvoji Apoloniju. Rimljani su mu nanijeli težak poraz zarobivši oko tri hiljade njegovih vojnika. Sljedeće, 214. godine p. n. e., umro je i njegov saveznik Demetrije Farski tokom opsade Mesene. Krhkost Skerdilaidine države dolazi do izražaja 213. god. p. n. e., kada Filip vodi ofanzivu na kopnu. Uspijeva zauzeti najveći dio rimskog protektorata, kreće u središte Ilirije i zaposjeda Lissos i Acrolissos na donjem Drimu. Na taj način lišio je Skerdilaidu glavne njegove luke i odsjekao ga od Rimljana. Pod svoju vlast je stavio Desaretide, Partine, Atintane i Dimale, a za sebe je osigurao pomorsku bazu na Jadranu preko koje je mogao da ostvari direktan kontakt sa Hanibalom. Posljedica tog makedonskog uspjeha je bila zaključivanje etolsko – rimskog saveza i stvaranje jake antimakedonske koalicije kojoj su pristupili i Skerdilaida i njegov sin Pleurat. U razdoblju 210. – 207. godine p. n. e. Filip V vodi ratove sa Desaretima, Dardancima i Ilirima. Stari izvori, međutim, ne spominju Skerdilaidu i njegovog sina Pleurata kao učesnika sukoba. Jedino ime koje se u tom razdoblju spominje jeste izvjesni Aerop, koji je osvojio Lihnid (današnji Ohrid), ali on nije ličnost iz historije ilirske države. Kada je Filip V 205. god. p. n. e. sklopio ugovor sa Rimljanima,

157


među važnim strankama u tim pregovorima spominju se Skerdilaida i Pleurat. Ubrzo nakon toga Skerdilaida je vjerovatno umro, jer se 200. god. p. n. e. Pleurat pojavio sam u rimskom taboru u Desaretidi nudeći Rimljanima pomoć u Drugom makedonskom ratu. Rimski konzul, Sulpicije Galba (Publius Sulpicius Galba Maximus), odbio je ponudu kralja Pleurata i obećao da će zatražiti ilirsku pomoć kad vojska bude u Makedoniji. Njegov doprinos rimskoj pobjedi u Makedoniji je bio minimalan, budući da izvori spominju da je samo jednom sa sjevera prodro u Makedonsko kraljevstvo. Nakon bitke kod Kinoskefala, mirovnim ugovorom Pleurat je dobio strateški važnu oblast oko Lihnidskog jezera. Ovaj dobitak je još veći ukoliko se zna da je taj prostor u makedonskim rukama bio gotovo dva stoljeća. Rimljani su, dodjeljivanjem te teritorije, Pleuratu ustvari povjerili ulogu da bdije nad makedonskim granicama. Kao lojalan rimski saveznik Pleurat je uzeo učešće i u operacijama u etolsko - sirijskom ratu. Prema Titu Liviju, on je došao u Korintski zaljev sa šezdeset lemba i usput je opljačkao etolske obale. Posljednje godine Pleuratove vladavine nisu poznate. Iz podataka koji se odnose na vladavinu njegovog sina, može se zaključiti da je Pleurat proširio vladavinu na Dalmaciju, te da su pod njegovom vlašću bili Delmati, Daorsi, Pirusti i drugi narodi iz Dalmacije. Moć njegove države je počivala na utvrđenjima kao što su Lissos, Skodra, Meteon, Buthoe, Olcinium, Rison. Na ilirskom prijestolju Pleurata naslijeđuje 181. god. p. n. e. njegov sin Gencije i počinje novo razdoblje u Ilirskom kraljevstvu, koje je rezultiralo njenim nestankom.

Posljednji ilirski kralj Gencije(Treći ilirski rat)

Dolazak Gencija na vlast u ilirskoj državi označio je kraj ere ilirske pokornosti i početak ponovne borbe protiv rimske dominacije. Lojalnog Skerdilaidinog sina Pleurata, oko 181. god. p. n. e., naslijedio je Gencije. Prema Liviju, Gencije je bio sin Pleurata i Euridike, koji su pored njega imali još sina Platora. Brak sa Pleuratom Euridiki je po svemu sudeći bio drugi, jer izvori ukazuju da je Karavancije bio Gencijev polubrat po majci, odnosno njen potomak iz drugog braka.370 Antički izvori predstavljaju Gencija kao sebičnog vladara koji je ubio svog brata Platora kako bi ga spriječio da oženi Etutu, kćerku dardanskog kralja Monunija. Navodno se plašio da bi tim brakom Plator sebi osigurao podršku Dardanaca i preoteo mu ilirsko prijestolje. Kako bi osigurao podršku susjednih Dardanaca, on

370 Tit Livije, XLIV, 30, 2 – 6.

HISTORIJA ILIRA

158

je nakon bratove smrti oženio Etutu i sa njom imao dva sina, Pleurata i Skerdilaidu.371 Rimski izvori, kako bi opravdali rimsku intervenciju protiv Gencija, pripisuju mu sklonost ka alkoholizmu i urođeno loš karakter. Stoga je odmah po stupanju na prijestolje on počeo da ugnjetava svoj narod. Nažalost, podaci o Gencijevoj vladavini mogu se sagledati samo iz perspektive rimske historiografije, koja, u želji da opravda rimsko uništenje Agronove dinastije, često problematici rimsko - ilirskih odnosa ne pristupa pragmatično. Gencije je vladao područjem od Neretve do Drima, i nekim srednjodalmatinskim otocima poput Korčule i Brača. U početku svoje vladavine Gencije je imao neutralan stav u odnosima Makedonije i Rima. Da će Gencije imati drugačiji stav prema Rimu u odnosu na svog prethodnika moglo se nasluti već u prvoj godini njegove vladavine, jer on obnavlja tradicionalno ilirsko gusarstvo. Stanovnici Tarenta i Brundizija su se žalili rimskom Senatu na napade gusara s druge strane mora na njihove obale. Senat je poslao pretora Lucija Dolonija da ukaže Genciju na nepoštivanje rimske države, ali je kralj odbio da primi poslanstvo. Kralj se pravdao da nije mogao primiti pretora jer je bio bolestan i nalazio se u najudaljenijem dijelu svog kraljevstva. Pretor je otkrio da su Iliri na Korkiri (vjerovatno Korčuli, a ne Krfu) držali Rimljane i Italike kao taoce. Nema podataka kako je Rim taj problem sa Ilirima riješio. Moguće je da je Senat, na Gencijevu žalbu da je neosnovana, odbacio optužnicu. Rim nije bio svjestan da Gencije kalkuliše između Makedonije i njih, a uostalom savez Gencija i Perseja se ne spominje u izvorima sve do 172. godine p. n. e.. Međutim, ni tada nije ozvaničen savez između spomenutih kraljeva. To se može vidjeti iz podatka koji donosi Tit Livije da, 171. godine p. n. e., brat pretora Gaja Lukrecija okuplja u Dirahiju (Epidamnosu) savezničke brodove za rat protiv Perseja i da je među savezničkim brodovima bilo pedeset i četiri lembe kralja Gencija.372 Kakva je bila uloga Gencija u tom rimskom pohodu nije poznato. U skladu sa svojom politikom divide et impera, Rim se počinje miješati u odnose između Gencija i njegovih podanika nastojeći da Genciju stvori suparnike. U tom smislu se može posmatrati i odmetanje Delmata, koji počinju napadati susjedne narode odmah nakon Pleuratove smrti. Moguće da Rim podstiče pobunu Delmata, kao i eventualnu pobunu Platora 169. god. p. n. e., protiv svog brata i kralja Gencija. U proljeće 170. god. p. n. e., dok je Rim bio zahvaćen ratnom groznicom protiv Perseja, Issa je optužila Gencija da priprema savezništvo sa Makedonijom i tada je ilirskim izaslanicima odbijeno saslušanje u Senatu. To je bio povod da Rim pošalje 18 brodova i 2 000 ljudi u Iliriju, 371 Tit Livije, XLIX, 32, 2 – 5.372 Tit Livije, XLII, 48, 8.

159


kao pojačanje sgurnosti Isse koja se do tada oslanjala na samo dva broda. Potom konzul Hostilije šalje Apija Klaudija (Appius Claudius) u Iliriju s 4 000 vojnika, a pridružuje mu se oko 8000 saveznika. Apije Klaudije uspjeva osvojiti Lihnid, ali međutim ne uspijeva osvojiti utvrđeni grad Uskanu.373 Taj grad je važan jer je Rim uspio da ga vjerovatno osvoji, a potom i izgubi od Perseja. Osvajanje Uskane Persej je iskoristio kako bi Genciju poslao poslanstvo koje je predvodio Ilir Pleurat i Makedonac Adej iz Beroje. Pregovore je vodio Pleurat budući da je poznavao ilirski jezik.374 Taj podatak je važan jer potvrđuje tezu da se na Gencijevom dvoru pričao ilirski, a ne grčki jezik. Iliri nisu imali svoje pismo pa se zato na Gencijevom novcu pojavljuje grčki alfabet, ali zvanični jezik dvora i države je, sudeći prema izvornoj građi, ipak bio ilirski. Persejevo izaslanstvo izvijestilo je Gencija o uspjesima njihovog kralja u ratovima sa Rimom, Dardancima i Ilirima koji su stali na rimsku stranu. Gencije je izaslanstvo primio u Lissosu iako je njegova prijestolnica bila u Skodri. Gencijev odgovor je bio takav da je on iskazao želju da se pridruži Perseju, ali da mu je nedostajalo novca. Ilirski kralj nije mijenjao svoj zahtjev jer je smatrao da je ulazak u taj rat bez novca prevelik rizik, bez obzira ko da pobijedi. Vidjevši da se rimska prijetnja povećava, Persej pred kraj ljeta 169. godine p. n. e., nakon tri neuspjela poslanstva, šalje Genciju poslanika Hipiju, koji donosi Gencijev precizan zahtjev od tristo talenata. To je bio uslov pod kojim bi se ilirski kralj priključio Perseju. Makedonski kralj šalje Pantauha, poklisara višeg ranga u Meteon, gdje poklisar Gencija izvještava kralja Perseja o pozitivnom odgovoru. Slanjem jednog od vodećih ljudi svoje države Persej je želio iskazati poštovanje Genciju i istaći koliko mu je njegovo savezništvo važno. Napokon, Gencije ulazi u savez, predaje taoce i šalje Olimpiona Perseju kako bi zauzvrat primio njegovu zakletvu, taoce i tristo talenata. U historiografiji nije poznato ko je taj Olimpion, ali u kontekstu događaja za koje se veže njegova historijska pojava može se pretpostaviti da je visoki dužnosnik Ilirskog kraljevstva. Zahvaljući Gencijevom ulasku u rat povećao se broj Persejevih saveznika, jer su na primjer Rođani na nagovor Gencijevog poslanika pristupili ilirskom savezu. Dolazak novog konzula Emilija Paula (Lucius Aemilius Paulus Macedonicus) rezultiralo je i promjenom pretora u Iliriji, pa tako umjesto Apija Klaudija dolazi Lucije Anicije (Lucius Anicius Gallus). Dolasku novog

373 Arheolozi još uvijek nisu utvrdili tačnu lokaciju gdje bi se nalazio ovaj grad. Postoje nagovještaji da bi to uvrđenje moglo biti kod Debra na Drimu ili Kičeva, rijeci koja je pritoka Vardara.

374 Ilir Pleurat je imao značajnu ulogu na Persejevom dvoru. Analiza izvorne građe pokazuje da je on 169. god. p. n. e. mobilizirao 1 000 pješaka i 200 konjanika među Penestima, koji su se potom uspješno borili na strani Makedonije posebno u odbrani Kasandreje.

HISTORIJA ILIRA

160

pretora prethodilo je Gencijevo zatvaranje dvojice rimskih izaslanika, Marka Perpina i Lucija Petilija. Iako je uvidio da mu Persej neće platiti obećanu svotu, Gencije je bio suviše duboko uvučen u makedonsko - rimski sukob da se više nije mogao povući. On okuplja vojsku od 15 000 ljudi u Lissosu, a svog polubrata Karavancija šalje sa hiljadu pješaka i pedeset konjanika da podvrgne narod Kavijsce. Kralj iz Lissosa kreće na Basanu, grad koji je bio pod rimskom kontrolom. Rimski pretor je bio stacioniran za to vrijeme u Apoloniji, gdje je pored rimskih snaga imao na raspolaganju 2 000 pješaka i 200 konjanika od Partina. Partinskim snagama su zapovijedale vođe Epikad i Algal. Izvori ne preciziraju kako je došlo do potpunog Gencijevog poraza. Čini se da su Gencijevi gradovi padali jedan za drugim i da se kralj povukao u utvrđenu Skodru na obalama Skadarskog jezera. Moguće je da se kralj nadao da će ga Karavancije izbaviti, ali su Rimljani prije stigli. Kada se kralj predao pretoru, rimska vojska je stigla na sjeverni kraj jezera gdje je u Metonu zarobila cijelu kraljevsku porodicu. Nakon bitke kod Pidne 168. godine p. n. e., kada je Makedonija i konačno poražena, Senat je imenovao pet povjerenika da sa pretorom Lucijem Anicijem izvrše reorganizaciju ilirske države. U glavnom Gencijevom gradu, Skodri, u prisustvu petorice senatskih povjerenika Lucije Anicije je sazvao skupštinu (conventus) okupivši sve prvake (principes) iz čitave Gencijeve države. Cilj je bio da se lokalne vođe upoznaju sa odlukom rimskog Senata. Odlučeno je da će Iliri dobiti svoju slobodu i Anicije je počeo povlačiti rimsku vojsku iz njihovih gradova. Od plaćanja danka su bili izuzeti građani Isse, te narodi Taulanti, Pirusti i Desareti, potom građani Rhizona i Olcinijuma. To je bila nagrada jer su oni odabrali rimsku stranu dok Gencije još uvijek nije bio poražen. Iz istog razloga je i Daorsima dato izuzeće od plaćanja, budući da su napustili Karavancija i naoružani prešli na stranu Rima. Kako bi pridobili ostale narode poput Dasarida i Selapitana te stanovnike Skodre, njima je određeno da plaćaju danak upola manji od onog što su plaćali kralju. U administrativno - pravnom smislu, Gencijevo kraljevstvo je podijeljeno na tri dijela. To se može smatrati začetkom formiranja kasnije rimske provincije Ilirik. Pretor Lucije Anicije je u febrauru 167. godine p. n. e. proslavio trijumf nad Ilirskim kraljevstvom. To se smatra zvaničnim krajem Trećeg ilirskog rata koji se, za razliku od prva dva, ne može posmatrati kao odvojen vojno - politički sukob, već se mora gledati kroz vizuru rimsko – makedonskih odnosa. Izvori upoređuju Anicijevu proslavu sa proslavom trijumfa konzula Emilija Paula nad Persejevom Makedonijom. Tit Livije navodi da je Lucije Anicije u svojoj povorci vodio Gencija i njegovu porodicu, zarobljene vojne ilirske oznake, kraljevsko pokućstvo, 27 funti zlata, 19 funti srebra, 13 000 denara, 12 000 ilirskih srebrenih novaca. Pored Gencija i njegove porodice, u trijumfalnoj povorci

161


su izvedeni i drugi uglednici iz ilirske države. Pretor je od plijena svojim vojnicima podijelio po 45, centurionima po 90, a konjanicima po 135 denara. Saveznički mornari i vojnici dobili su jednake iznose. Ovi podaci ukazuju da je vrijednost plijena bila ogromna, čak se procjenjuje na 20 miliona denara. Građanima Korkire, Apolonije i Dirahija zbog njihove vjernosti darovano je 220 zarobljenih ilirskih lemba. Senat je odlučio da kraljevsku porodicu zatoči u Spoletu, ali su se njegovi građani pobunili te su zarobljenici prebačeni u Iguvijum. Nakon 167. godine p. n. e., Gencije se više ne pojavljuje u izvorima i on se danas u nauci označava kao posljednji ilirski kralj. Ipak, numizmatika svjedoči o želji za nezavisnošću koju je iskazao kralj Gencije. On je jedini vladar iz Agronove dinastije koji je kovao svoj novac čime je želio potvrditi suverenitet svoje države u odnosu na susjede, ali i Rimljane. Kovnice njegovog novca su bile u Skodri i Lissosu, ali se dio novca kovao i u Dirahiju koji nije bio pod njegovom kontrolom. Pojavljuju se tri monetarna tipa novca iz kovnice u Lissosu:

• Prvi tip ima lik kralja na aversu, a na reversu ilirsku lađu te natpis na grčkom alfabetu s kraljevim imenom i titulom

• Drugi tip na aversu prikazuje štit, a na reversu natpis s naslovom i imenom kralja

• Treći tip ima Artemidu na aversu, a na reversu munju s naslovom i imenom kralja

Novci iz Skodre raspoređeni su u tri slična tipa, prvi i treći s natpisom SKODRION, a drugi ima tekst koji kaže da je novac od kralja Gencija. Treba naglasiti da Gencije nije prvi ilirski kralj koji je kovao novac, već je to bio kralj Monunije i njegov nasljednik Mitil u ranom III st. p.n.e. Za razliku od Gencijevog novca, novac koji je kovao kralj Balaios nije imao veliki međunarodni kredibilitet. O tom vladaru se ne zna puno izuzev da je vladao iz Rhizona. Datacija njegove vladavine je nesigurna. Neki naučnici smatraju da je vladao nakon Gencija, dok drugi njegovu vladavinu datiraju u vrijeme Pleurata, Gencijevog oca. Ipak, ova ličnost je vjerovatno bila neki lokalni vladar i ne može se dovesti u vezu sa Agronovom dinastijom. Rimska pobjeda nad Gencijem označila je prekretnicu u historiji Ilira, jer oni tada u potpunosti ulaze u interesnu sferu Rima. Nestankom ardijejske države počinje širenje rimske hegemonije na zapadnom Balkanu.

HISTORIJA ILIRA

162

GENEALOŠKO STABLO AGRONOVE DINASTIJE(izrađeno na osnovu Polibijevog i Tit Livijevog teksta)

Autor : A. Šačić

163


BIBLIOGRAFIJA

Skraćenice

FHG Fragmenta Historicorum Graecorum (izd. C. in Th. Müller), Pari,s 1841–1870.


Izdanja izvora

Appian, Appian and Illyricum, (izd. M. Š. – Kos) Situla 43, 52 – 81. Ljubljana, 2005.Dio Cassius, Roman History, Dio’s Roman History in Six Volumes (Halcyon Classics), (izd. H. B. Foster), Huston (Tex.), 2010. Polibije, Istorije, (izd. M. Ricl.), Beograd, 1998.Polybius, The Histories, Volume I: Books 1 – 2, (izd. Paton W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2010. Polybius, The Histories, Volume II: Books 3 – 4, (izd. Paton, W. R., LCL, Cambridge (Mass.), 2010.Polybius, The Histories, Volume III: Books 5 – 8, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2011.Polybius, The Histories, Volume IV: Books 9 – 15, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2011.Polybius, The Histories, Volume V: Books 16 – 27, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2012.Polybius, The Histories, Volume VI: Books 28 – 39, (izd. Paton, W. R), LCL, Cambridge (Mass.), 2012.Tit Livije, Istorija Rima od osnivanja Grada, (izd. M. Mirković), Beograd, 1991. Tit Livije, Istorija Rima od osnivanja Grada, drugo petoknjižje, (izd. M. Mirković), Beograd, 1995.Livy, History of Rome (Complete), (izd. N. Burton) Chicago (Illin.), 2012.

LITERATURA

CABANES 2002.: Pierre Cabanes, Iliri od Bardileja do Gencija, Zagreb.STIPČEVIĆ 1989.: Aleksandar Stipčević, Iliri, povijest, život, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989), Zagreb.MATIJAŠIĆ 2009.: Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara

HISTORIJA ILIRA

164

Dioklecijana, I svezak, Zagreb.RENDIĆ – MIOČEVIĆ 1989.: Duje Rendić – Miočević, Iliri i antički svijet, Ilirološke studije, Split. SUIĆ 2003. : Mate Suić, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb.WILKES 1969.: J. J. Wilkes, Dalmatia – History of the provinces of the Roman empire, London. WILKES 2001.: J. J. Wilkes, Iliri, Split.

165


ZEMLJE ANTIČKOG ILIRIKA I RIM

Uspostava rimske vlasti

Istočnojadransko područje je za Rimsku Državu imalo veliko strateško značenje. Njegova razuđena obala je pružala izvrsne mogućnosti za podizanje luka i pomorske puteve, a preko ilirskih teritorija su išle i kopnene komunikacije sa istokom i prema Podunavlju. Uz to, i izdašna rudna bogatstva Zapadnog Balkana su sigurno bila poznata Italicima. Pored ruda, Zapadni Balkan je obilovao i drugim ekonomskim resursima, kao što su pašnjaci i plodna zemlja. Ilirske zemlje su bile i neposredni susjed Italije, pa je njihovo zaposjedanje bilo od primarne važnosti, kako bi se osigurala vanjska bezbjednost Italije. Rimske vojne i diplomatske aktivnosti na istočnojadranskoj obali i u njenoj kontinentalnoj unutrašnjosti olakšavane su i uobičajenim neprijateljstvima i razmiricama među ilirskim politijama, narodima, plemenima i zajednicama. Dešavalo se da su pojedini narodi, zajednice, plemena i pojedinci koristili rimsko prisustvo kako bi izmirivali svoje nesuglasice sa susjedima, a to je nekada direktno vodilo ka rimsko–italskim intervencijama, odnosno prvo ka nametanju tzv. “savezničkih odnosa”, onda uvođenju protektorata i na kraju inkorporiranju u provincijski sistem.

Ratovi protiv Histra

Konačnim potčinjavanjem Padskog područja i zemlje Veneta, Rimljani su se neizbježno morali suočiti i sa venetskim susjedima Histrima, balkanskim narodom koji je prebivao na području današnje Istre (koja, uostalom, nosi ime po njima).375 Iako ih Strabon i Apijan nazivaju Ilirima, njihov jezik je bio sličan jezicima Veneta i Karna. Sudeći po tome, Histre se ne bi trebalo ubrajati u ilirski etnički kompleks, bar ne u lingvističkom smislu i kontekstu. Histri su bili poznati po svojim gusarskim akcijama, a ugrožavali su i sjeveroistočne granice rimskog imperija. Republika je rano protiv njih poduzela prvi ratni pohod i to već 221. god. p. n. e., zato što su Histri optuženi da su napadali rimske brodove za opskrbu i da su bili u saglasnosti sa Demetrijem Farskim. Rimsko-italsku armiju su predvodila

375 Veći dio prostora istarskog poluotoka u administrativno – pravnom smislu nikada nije pripadao području provincije Ilirik niti njenih nasljednika (provincije Gornji Ilirik / Dalmacija i Donji Ilirik / Panonija). U ovoj knjizi je ipak obrađen i prostor Istre, jer on geografski pripada zapadnobalkanskom području, pa bi njegovo isključenje iz analize autohtonog stanovništva istočne obale Jadranskog mora i njenog zaleđa pružilo nepotpunu sliku historijskog razvoja u kontekstu rimskog osvajanja.

HISTORIJA ILIRA

166

oba tadašnja konzula: Publije Kornelije Scipion Asina (Publius Cornelius Scipio Asina) i Marko Minucije Ruf (Marcus Minucius Rufus). Radi ojačavanja sjeveroistočne granice svoga imperija, zaštite lojalnih saveznika Veneta, a i jačanja pozicija Republike na širem području koje je bilo granično sa Istočnim Alpima i sjeverozapadnim Balkanom, Rimljani su 181. god. p. n. e. pristupili osnivanju i podizanju latinske kolonije Akvileje. Marko Klaudije je tražio od Senata dozvolu da vodi legije protiv Histra, što je i dobio. Međutim, ubrzo je bio opozvan iz Istre, a njegova armija raspuštena. Osnivanje Akvileje je od Histra doživljeno kao prijetnja jer su s pravom procjenili da je time narušena strateška situacija na sjevernom Jadranu i istočnim Alpama. Zato su oni pokušali, neuspješno, spriječiti izgradnju toga grada. Protiv Histra je krenula vojska koju je predvodio pretor Kvint Fabije Buteon (Quintus Fabius Buteo). I ovaj put su Histri poraženi, ali mir nije dugo potrajao. Na čelo Histra je tada stao Epulo, ratoboran i beskompromisan vladar, koji se počeo spremati za rat. Rimljani su protiv njega i Histra 178. god. p. n. e. poslali vojsku pod konzulom A. Manlijem Vulzonom (Manlius Vulso). Rat se vodio sa promjenljivom srećom, a Vulzon je izgubio i legiju u Tergesti / Trstu. Sljedeće godine Rimljani su napali sa mnogo većim snagama. Oružane snage Republike i Italskog saveza su prvo porazile Histre na sjeveru Istre. Epulo se sa preostalim snagama sklonio u Nezakcij (Nesactium), središte Histra, nad kojima je uskoro postavljena opsada. Kako bi presjekli braniteljima dotok vode, Rimljani su skrenuli tok riječice što je tekla pod zidinama Nezakcija. I dok su rimsko-italski vojnici na juriš osvajali Nezakcij, Histri su ubijali svoje žene i djecu (kako ne bi pali u ropstvo), a sami su se borili do posljednjeg daha. I Epulo je sam sebi oduzeo život, probovši se mačem.376 Pored Nezakcija, zauzeti su i drugi histarski gradovi, kao Mutila i Faverija. Po Liviju: “Cijela Histria je bila pacifizirana i svi su se okolni narodi formalno predali i predali danak.” Međutim, to nije značilo da su Histri u potpunosti poraženi, jer je već 171. god. p. n. e. Akvileja (Aquileia) zatražila pomoć središnje vlasti kako bi dovršila svoje pozicije i fortifikacije prije napada Karna i Histra. Histri su bili uključeni i u operacije konzula Tuditana (Gaius Sempronius Tuditanus) iz 129. god. p. n. e., a protiv Japoda. I pored tih dešavanja, Istra je ipak postala prvo, koherentnije, područje Zapadnog Balkana koje su Rimljani stavili pod direktnu upravu.376 Livije, LXI, 10: „... Počeo je odlučan napad na Nezakcijum, grad u kome su se vođe

Histrijana i njihov kralj Epulon povukli... Klaudije je doveo dvije nove legije... Pored grada proticala je rijeka koja je onemogućavala napad na njega i iz koje su se Histrijani snadbijevali vodom. /Klaudijeva vojska/ je nakon više dana rada promijenila tok rijeke i prekinula dotok vode što je veoma uzbunilo stanovnike. Iako nisu pomišljali da mole za mir, pobili su svoje žene i djecu i objesili ih niz zidine kako bi užasnuli neprijatelja.... Rimljani napokon provališe u grad... Epulon je oduzeo sebi život kako ne bi bio uhvaćen živ... Ostali su pobijeni ili zarobljeni.... Zatim su razoreni i Mutila i Faveria... Ratni plijen je prevazišao očekivanja s obzirom na siromaštvo domaćeg stanovništva; 5632 ljudi je prodato u roblje. Kolovođama su odsječene glave...“

167


I delmatski rat 156–155. god. p. n. e.

Uspostavljanjem svoje hegemonije nad nizom protektorata, klijentskih kraljevstva i politija na istočnojadranskoj obali Republika je morala automatski preuzeti i brigu o sigurnosti i funkcionisanju sistema uspostavljenog na saboru u Skodri. To je podrazumijevalo i obaveze koje je do tada imala Ilirska država, i to ne samo uvlačenjem u stalne i poslovične svađe i sukobe među autohtonim ilirskim zajednicama, nego i postavljanje nasuprot novoproizašlih faktora na Istočnom Jadranu. Samo razaranje Ilirske države neizostavno je kao posljedicu imalo pojavu novih faktora na istočnoj jadranskoj obali. Najvažnija pojava su bili Delmati (i njihova politija), koji su se sa prostora zapadnobosanskih kraških polja spustili i na obalu u toku III i II st. p. n. e.. Ovaj veliki i moćan ilirski narod se sredinom II st. p. n. e. prostirao od rijeke Krke pa do Neretve, zahvatajući i dijelove današnje zapadne Bosne. Delmati su jedno vrijeme priznavali vrhovnu vlast agronidskog kralja Pleurata, ali su se od „Ilirske države“ otcijepili kada je 181. god. p. n. e. na agronidski tron stupio Gencije. Oni su sve više, a naročito nakon propasti Ilirske države, počeli da ugrožavaju svoje ilirske i grčke susjede, prisiljavajući ih na plaćanje nameta (koji Polibije naziva „foros“) u stoci i žitu. U prvom redu, ugrožene su se osjetile isejske kontinentalne naseobine i emporiji Tragurion, Epetion i Salona, kao i Daorsi. Delmati su imali čitav niz gradinskih naselja, koja su bila situirana na vrlo bitnim strateškim pozicijama, od kojih treba istaći njihovu prijestolnicu Delminium, kao i Andetrium (Muć), Bariduum (u dolini gornjeg toka Cetine), Sinodij, Osinij (Sinj), Setovija, Tilurium (Gardun kod današnjeg Trilja), Neraste, Promonu (Tepljuh), Rider (Danilo), Onej (Omiš) itd... Na žalbe Daorsa (koji su inače uvijek bili vrlo lojalni Republici) i grčkog grada Ise, Republika je poslala 158. god. p. n. e. izaslanstvo na čelu sa konzularem Gajem Fanijem Strabonom (Gaius Fannius Strabo) da mirnim putem pokušaju riješiti probleme sa Delmatima. Po Polibiju, kada je poslanstvo stiglo u Delminium (glavno delmatsko naselje u području današnjeg Duvanjskog polja, preciznije na lokalitetu Lib), Delmati su se vrlo loše ponijeli prema poslanstvu. Nisu ga htjeli ni primiti ni ugostiti, niti uopće pregovarati, a čak su poslanstvu ukrali i konje koje su ovi posudili od drugih gradova za to putovanje. Na kraju je poslanstvo moralo, radi svoje sigurnosti, da napusti Delminium što je moguće neprimjetnije. Pri povratku, poslanstvo je ipak bilo napadnuto pa su ubijeni isejski i daorski pratioci. Po Polibiju, rimski senatori su pažljivo saslušali svoje izaslanike i razljutila ih je tvrdoglavost i neotesanost Delmata. To je nesumnjivo dovelo do rata. Tako su i Delmati ponovili istu stvar koju je sedamdeset godina ranije učinila ilirska kraljica Teuta, odnosno prekršajem svetosti

HISTORIJA ILIRA

168

poslanstva dali su odličan povod Rimljanima za otvoreni rat. Po Polibiju, Senatu je ovaj rat poslužio i kao prilika da se nepoćudni Iliri, sa središnjeg dijela Jadranskog mora, ponovo podsjete na moć rimskih armija i oružja, jer tamo trupe Rimske Države “nisu kročile otkako su izbacili Demetrija Farskog”. Isto tako, senatori su ovim ratom željeli da se nakon 12 godina mira (od pobjede kod Pidne) ponovo podigne vojnički žar u rimsko-italskom svijetu i tako ne dozvoli da Italike raznježi dugotrajan mir. Tako je ovaj rat trebao da bude i neka vrsta vojničke vježbe. Po Polibiju ih je tako “u otpočinjanju rata protiv pomenutog naroda vodila i želja da obnove snagu i borbenost sopstvenih trupa i da, istovremeno, zaplaše Ilire i prisile ih na pokoravanje rimskim naredbama. To su bili razlozi rimskog rata protiv Delmata, a ostalom svijetu rat su predstavljali kao posljedicu nasilja prema poslanicima”. Prvi rimski pohod iz 156. god. p. n. e., koji je predvodio konzul Gaj Marcije Figul (Gaius Marcius Figulus) iz Narone, je završio porazom i to dok se konzulska armija pokušavala utaboriti. Figul je poduzeo i novi, drugi napad duž doline Trebižata prema Delminiumu. Iako je uspostavljena opsada prije zime i zauzeta neka manja uporišta, rimsko-italske trupe su se morale ponovo povući. Tek je naredne 155. god. p. n. e. konzul Publije Kornelije Scipion Nazika (Publius Cornelius Scipio Nasica) vodio vojsku koja je napala druga delmatska naselja, a onda je napala i spalila (sa zapaljivim projektilima) i sam Delminium. Nazika se vratio u Rim da proslavi svoju pobjedu. Nazikinim razaranjem Delminiuma nije uništen otpor Delmata, nego je on samo označio početak dugotrajnog, hroničnog problema koji je rimska država imala sa ovim ilirskim narodom. Rimljani su se, ustvari, praktično povukli sa delmatske teritorije. Tako je 156. god. p. n. e. započeo je jedan od najdugotrajnijih i najnezahvalnijih (zaostalo i siromašno područje nije moglo ponuditi zadovoljavajući ratni plijen, a gubici ljudi i resursa su bili znatni) osvajačkih ratova koje je vodila rimska država.

Konačni slom Ardijejaca 135. god. p. n. e.

I pored rimsko-italskih pobjeda u tri ilirska rata i uništenja „Ilirske države“ 168/167. god. p. n. e. Ardijejci se nisu smirivali. Ovaj nekada dominirajući narodnosni element u “Ilirskoj državi” i dalje je nastavljao praksu uznemiravanja plovidbe na Jadranskom moru. Oni i njihovi susjedi Plereji su ne samo gusarili po moru, nego su napadali i krajeve pod rimskom zaštitom. Senat je njima poslao izaslanike, ali su Ardijejci i Plereji odbili da se potčine rimskim zahtjevima. Zato je Republika podigla armiju od 10 000 pješadinaca i 600 konjanika za rat protiv ovih ilirskih primorskih

169


naroda. Kada su za ovo saznali navedeni ilirski narodi, a pošto nisu bili pripremljeni za veliki rat, oni su poslali izaslanike da traže oprost. Senat je zahtijevao da Ardijejci i Plereji isplate reparacije onima kojima su nanijeli štetu. Ovi to nisu učinili i 135. god. p. n. e. poslana je protiv njih armija pod zapovjedništvom konzula Servija Fulvija Flaka (Servius Fulvius Flaccus). Ova armija je u blitzkriegu porazila Ardijejce i Plereje. Kako bi ih uklonili sa obale, Rimljani su Ardijejce preselili u unutrašnjosti, gdje su ih po Strabonu prisilili da se bave zemljoradnjom. Tu su Ardijejci nenaviknuti na život u kontinentalnoj unutrašnjosti i oštriju klimu polahko izumirali, pa je nekada moćni hegemon sa jadranske obale sredinom I. st. n. e. bio sveden na jednu malu narodnosnu zajednicu. Sudeći po Plutarhu i njegovim životopisima, moglo bi se utvrditi i prisustvo i aktivno učešće ilirskih robova (koji su najvećim dijelom podrijetlom upravo sa ovog središnje-jadranskog područja) u rimskim građanskim ratovima stranaka populares i optimates koje su predvodili Marije i Sula. Prilikom Marijevog povratka u Rim, njemu su se priključili robovi koje je on nazivao (ili koje su nazivali) Bardyaei (Bardijejci) i koji su predstavljali neku vrstu osobne Marijeve garde. Nije nemoguće pretpostaviti da se pod ovim Bardijejcima krije ustvari ardijejsko ime, odnosno da su ti Marijevi sljedbenici bili većinom ilirski robovi ardijejske narodnosne pripadnosti. Ovi Bardijejci su predstavljali, pored toga što su bili iznimno odani Mariju, najgori i najsuroviji dio snaga “narodne stranke” prilikom njihovog zauzimanja Rima 87. god. p. n. e. Ovi bivši robovi su tako bili izvršioci Marijevih osvetničkih i vrlo krvavih i surovih naloga, a vrlo brzo su se i osilili, ubijajući i silujući i općenito terorizirajući i postajući tako izražena prijetnja ne samo po opću sigurnost Rima, nego i po interese populara. Spomenute osiljene i beskrupulozne čete, u kojima su se nalazili i bivši robovi - Iliri, su Cina (po Apijanu) i Sertorije (po Plutarhovom životopisu Sertorija, a obojica – i Cina i Sertorije - po životopisu Marija) na kraju bili prisiljeni i to sa keltskim jedinicama opkoliti i poubijati ih na broj od oko 4 000. Prisustvo ovih Ardijejaca i drugih Ilira i njihovo učešće u rimskim građanskim ratovima ukazuju da je prostor današnje istočne Hercegovine i donjeg porječja Neretve na prijelazu II u I st. p. n. e., predstavljalo važan izvor odakle su se pribavljali robovi, posebno nakon konačnog ardijejskog sloma 135. god. p. n. e., što je sigurno utjecalo i na smanjivanje ardijejske populacije. A i beskrupuloznost i surovost ove Marijeve osobne garde nazvane Bardijejci ukazuje da je riječ o robovima koji su podrijetlom sa barbarskog i ratobornog prostora, a to je tada u velikoj mjeri bio zapadni Balkan.

HISTORIJA ILIRA

170

Japodi i II. delmatski (118. god. p. n. e.) i III. delmatski rat (78. – 76. god. p. n. e.)

Najraniji pouzdani podatak o oficijelnom kontaktu Republike i Japoda se može datirati u 171. god. p. n. e., kada je Sanat uputio izvinjenje Japodima i drugim narodima radi skandaloznog ponašanja konzula Kasija Longina (Gaius Cassius Longinus ). To ipak nije značilo da su Rimljani namjeravali održavati mirne odnose sa Japodima, jer iz dobro utvrđene Akvileje Rimljani poduzimaju operacije prema Zapadnom Balkanu. Nakon pokoravanja Histra, Rimljani su imali zajedničku među sa Japodima, velikim ilirskim narodom koji je zauzimao jedno prostrano područje od srednjeg Pounja, preko Like sve do Kupe i Kvarnera. Čarke na granici su neminovno vodili ka žešćim sukobima pa je tako konzul Kornelije između 159. i 156. god. p. n. e. prodirao do u dubinu teritorija na istočnom pravcu, prema Segestici (Sisak), ali je bio poražen, pa se morao vratiti. I sami Japodi napadaju granice rimskih sjeveroistočnih posjeda, pa je bilo za očekivati i nove rimsko-italske vojne intervencije. Gaj Sempronije Tuditan (Gaius Sempronius Tuditanus), inače poznati historičar i govornik, je 129. god. p. n. e. pokrenuo pohod protiv Japoda. Nakon početnih neuspjeha je uspio doprijeti sve do rijeke Titius (današnja Krka) na liburnskom području. Inače tokom ove operacije, konzulsku vojsku Tuditana je od katastrofe uspio spasiti iskusni i sposobni vojskovođa Decim Junije Brut (Decimus Junius Brutus). Sempronije Tuditan je trijumf - pobjedu nad Japodima proslavio 1. 10. 129. god. p. n. e. Plinije Stariji spominje da je na spomeniku podignutom Tuditanu zapisana bila i razdaljina od Akvileje do rijeke Titius od 2 000 stadija. Samo desetak godina nakon Tuditanovih operacija protiv Japoda, ponovo su Rimljani morali intervenirati na Zapadnom Balkanu. Konzuli Lucije Kornelije Kota (Lucius Cornelius Cot) i Lucije Cecilije Metel (Lucius Caecilius Mettelus) su 119. god. p. n. e. sa vojskom krenuli iz Cisalpinske Galije protiv Japoda i drugih Ilira. Došavši do Segestike, Kota se vratio u Italiju, dok je Metel produžio na jug i stigao sve do Salone. Do napada na Delmate 118. god. p. n. e. nije došlo radi nekog prekršaja koji bi kao učinili Delmati, nego samo kako bi Metel sebi pribavio trijumf. Po Apijanu, zbog prevashodno političke proračunatosti Metela kojem je primarno bilo osigurati trijumf, a ne opustošiti i pokoriti delmatsku zemlju, Metelova armija se i nije borila nego su Delmati „primili njega (misli se na Metela op. a.) kao prijatelja, a on je prezimio među njima u gradu Saloni.“ Međutim, izgleda da ovaj Apijanov podatak ne treba prihvatiti kao potpuno tačan, jer je činjenica da je Metel donio u Italiju i određeni ratni plijen što bi podrazumijevalo i sukobe. U znak pobjeda nad Delmatima, Lucije Metel je održao trijumf 117. god. p. n. e. i dobio počasni nadimak Delmatski/

171


Delmaticus. Od ratnog plijena financirao je izgradnju hrama Kastora. Od tada Salona postaje najznačajnije rimsko uporište na Zapadnom Balkanu, odakle se i pokreću operacije u unutrašnjosti. Turbulentna zbivanja u unutarnjoj rimsko-italskoj politici (atentat na Druza, saveznički rat i I rimski građanski rat) su imala i značajne posljedice na zbivanja u neposrednom, ilirskom, zapadnobalkanskom susjedstvu. Rimski svijet je u tom periodu bio u stanju intenzivne napetosti, sukoba, nasilja i kontinuiranih ratova. Čim bi se jedan rat završio kao hidra nicala su nova žarišta. Na Zapadnom Balkanu su Delmati zauzeli Salonu (vjerojatno iskorištavajući građanske i stranačke sukobe), pa je Rim morao 78. god. p. n. e. poslati vojsku pod zapovjedništvom Gaja Koskonija. Pune dvije godine su trebale Koskoniju da pacifizira delmatski rat i povrati Salonu. Izvjesni Publije Licinije je Japode napao 70tih godina I. st. p. n. e., ali su ga ovi prevarili, hinjeći da se povlače. U nepoznatom periodu prije Cezarovog prokonzulata, rimski konzul Kornelije je vodio ekspediciju protiv Panona, koja je završila katastrofalno. Po Apijanu je bio toliki strah od Panona da se dugo vremena nakon Kornelijeve ekspedicije konzuli nisu usuđivali da pokreću borbene operacije protiv njih.377

Vrijeme Cezarovog prokonzulata i početak IV delmatskog rata

Početak kraja rimsko-ilirskih ratova, odnosno započinjanje procesa koji je doveo do nestanka ilirske samostalnosti i uklopljavanja u okvire rimske države i njene klasične civilizacije, krenuo je sa usvajanjem zakona plebejskog tribuna Publija Vatinija. Po tome zakonu je dotadašnji konzul (za 59. god. p. n. e.) Gaj Julije Cezar (Caius Iulius Caesar) dobio na petogodišnji period prokonzulsku upravu i mandat (od početka 58. do kraja 54. god. p. n. e.) nad Cisalpinskom Galijom i Ilirikom. Kada je završena Cezarova konzulska godina, on je jedva uspio da izbjegne optužnicu za neregularnosti za vrijeme konzulske dužnosti i brzo je otišao u svoje mandatne oblasti. Kasnije je Cezaru pripalo i namjesništvo nad Narbonskom Galijom, nakon smrti njenog dotadašnjeg namjesnika Kvinta Cecilija Metela Celera. Po sporazumu između prvih triumvira (Cezar, Pompej, Kras) postignutim 56. god. p. n. e. u italijanskom gradu Luki, između ostalih stavki dogovoreno je i produženje Cezarovog prokonzulata nad Cisalpinskom Galijom i Ilirikom sve do 31. XII 49. god. p. n. e. Za vrijeme svoga desetogodišnjeg mandata, Cezar nije bio samo zaokupljen poslovima i ratovima u Galiji, Britaniji i Germaniji. Povremeno

377 Apijan, XIV, 41.

HISTORIJA ILIRA

172

se morao uključivati i u zbivanja na drugim oblastima koje je obuhvatao njegov mandat, nekada osobno, a nekada preko svojih legata. Ipak se mora konstatovati da su te aktivnosti (uglavnom orijentirane na Zapadni Balkan – ilirske zemlje) ipak ostajale u zasjenku onoga što se dešavalo u Kosmatoj Galiji, na Rajni i u Britaniji. Već 59. god. p. n. e. kod Akvileje je pobjedu nad alpskim narodima odnio predcezarovski namjesnik Lucije Afranije. A 52. god. p. n. e. je i sam Cezar morao slati vojsku na prostore nezavisnih alpskih zajednica, koji su napali grad Tergeste (današnji Trst).

Cezar je dva puta aktivnije osobno posvećivao pažnju ilirskim zonama svog mandata. Tek, „kad je mislio da je Galiju pokorio, pošto je svladao Belge, istjerao Germane, pobijedio u Alpama Sedune, pošao je on početkom zime u Ilirik, jer je htio da te narode posjeti i te krajeve upozna...” Ovaj prvi njegov posjet ilirskom svijetu se datira u 57/56. god. p. n. e. Kad je on na putu u Ilirik boravio u Akvileji, posjetiše ga isejski poslanici. Cezar je Isejce lijepo primio i obećao im da će, budu li oni ostali i nadalje vjerni rimski saveznici, on poštivati i njihovu slobodu i njihovo područje. Ustvari, on je potvrdio njihova (uključujući i Tragurionce i Epetionce) prava koja uživaju kao davni prijatelji i saveznici rimskog naroda, a koja su ugrozili Salonitanci. Zadovoljni takvim rezultatom svog poslanstva, vratiše se isejski poslanici u svoju domovinu i obavijestiše svoje vijeće o Cezarevoj izjavi. Isejsko vijeće tu izjavu je dalo uklesati u kamen i postaviti na javnom trgu (agori) u samoj Issi i u svojim naseobinama. Ovaj natpis je nađen u Solinu, nedaleko od gradskih vrata staroga dijela Salone, tzv. „Porta Caesarea”. Epigrafski spomenik sa zapisom Cezarove izjave o pravima i slobodama Isse je jedan od najvažnijih historijskih dokumenata. Iz njega se može doznati kakvi su odnosi vladali još u Cezarevo doba između Rimljana i Isejaca, a donekle i Salonitanaca. U toku Cezarovog mandata pojedine zajednice i gradovi u koje je već bio naseljen značajan broj rimskih građana ili u kojima je autohtono stanovništvo dobilo građanstvo (Pola, Salona, Narona, Epidaur), dobivaju i status kolonija. Ovo je naravno bilo u potpunoj suglasnosti sa Cezarovim načinom odnosa prema vanitalskim zajednicama i njegovom željom da stiče što je moguće više saveznika. Situacija je bila teška i na južnijim predjelima ilirskog svijeta, jer je ilirski narod Pirusta (koji su prebivali u zaleđu Skadarskog jezera i sjevernoj Albaniji) napadao pozicije Rimljana i njihovih „saveznika“ na području oko Lissosa (današnji Lješ u Albaniji). Pirusti su se prije 167. god. p. n. e. nalazili u okvirima „Ilirske države“ Agronida, ali su zbog suradnje sa Rimljanima bili nagrađeni time što su ostali samostalni. Ovaj put, nakon više od 110 godina, situacija se izmijenila i Pirusti su uznemiravali granice rimskog imperija na jadranskoj obali. Radi toga se i Cezar (napravivši tako kraći intermezzo svoga boravka u Galiji) 54. god. p. n. e. morao uputiti u Ilirik. Čim je stigao, započeo je mobilizaciju vojnika kod zajednica koje su priznavale vrhovnu

173


vlast Rima, odredivši i mjesto i vrijeme okupljanja te vojske. Namjera je bila jasna da se krene na Piruste, i kada su oni saznali za to, poslali su izaslanstvo koje je javno izjavilo da nije bilo djelovanja sa njihove strane po odluci politije i njenih institucija. Izaslanstvo je tako praktično krivicu za upade na prostore rimskog imperija prebacilo na neke „neodgovorne elemente“, a ponudilo je i kompenzaciju štete. Nakon što ih je saslušao, Cezar je zatražio da daju taoce i odredio dan za njihovu primopredaju, a još ih je i upozorio da ako ne ispune zadato povešće rat na njih. Taoci stigoše u određeni dan i zatim Cezar odredi arbitražu među narodima na ovom području da se izračunaju štete i način obeštećenja. Ipak, najteži sukobi za vrijeme prokonzulata Gaja Julija Cezara su se desili u zoni Srednjeg Jadrana i njegovog neposrednog zaleđa, gdje je započeo višedecenijski rat sa Delmatima, poznat i kao IV delmatski rat. Sukob je započeo 50. god. p. n. e. zbog spora Liburna, autohtonog naroda koji je živio sjeverno od rijeke Krke (i koji su bili više prorimski orijentirani) i Delmata oko graničnog utvrđenog naselja Promona (na današnjoj planini Promina). Delmati su oteli Liburnima Promonu i Liburni se za pomoć obrate Cezaru, koji je pozvao Delmate da vrate Promonu. Međutim, ovaj ilirski narod je to odbio, radi čega je Cezar poslao na njih vojsku koju su Delmati, po Apijanu, pobijedili i poubijali do posljednjeg čovjeka. Ovaj rat zbog Promone će se nastaviti, zadavajući u narednim godinama dosta posla cezarovcima i njihovim saveznicima Salonitancima, Liburnima i Daorsima. Sukob sa Delmatima će se kasnije nastaviti i kao jedna od epizoda II rimskog građanskog rata na istočno-jadranskoj obali, jer su se Delmati stavili na stranu Senata i trupa kojima je zapovijedao Pompej. Rat sa Delmatima tek je pobjednosno završio Oktavijan u vrijeme kampanje 34. / 33. god. p. n. e.

Rat sa Ilirima Zapadnog Balkana kao dio II građanskog rata

Drugi rimski građanski rat izbio prelaskom Gaja Julija Cezara sa vojskom preko potoka Rubikon, između na jednoj strani cezarovsko-popularske (narodnjačke) stranke i na drugoj tradicionalističko-optimatsko-pompejanske stranke, imao je svoje značajne refleksije i na zbivanja i u istočnojadranskim ilirskim zemljama. Ustvari istočnojadranski primorski pojas je predstavljao jednu od bitnijih bojišnica, a pojedini ilirski narodi su uzeli vrlo aktivnu ulogu u njoj opredjeljujući se za jednu od strana. Ilirski narodi i zajednice su se opredjeljivali ne po osnovi ideoloških i idejnih postavki zaraćenih rimskih stranaka, nego primarno u odnosu prema Gaju Juliju Cezaru, aktualnom (do kraja 49. god. p. n. e.) prokonzulu Ilirika.

HISTORIJA ILIRA

174

Najvažniji rimski saveznici na srednjem Jadranu su bili Liburni i Daorsi, a poradi spora Liburna sa susjednim Delmatima i Cezar je kao legalni prokonzul bio uvučen u sukob sa ovim najvećim ilirskim narodom koji je imao dosta snažnu politiju. Za očekivati je bilo i da oni gradovi, zajednice, državice, politije, narodi i plemena koji su bila lojalni Cezaru kao prokonzulu ostanu na njegovoj strani, dok bi oni koji bi ranije imali antirimsku agendu (odnosno ušli u sukob sa Gajem Julijem Cezarem), sada postali saveznici i pristalice tradicionalističko-pompejanske frakcije. Tako su se i Delmati našli u ovom potonjem taboru. Zajednice rimskih građana za stalno nastanjenih na istočnojadranskom primorju (Salona, Narona, Epidaurum, itd.) su podržavali cezarovsku stranu. Jadransko i Jonsko more su bili bitni za obje strane, jer se preko njih prelazilo iz Italije na Balkan i obrnuto. Ovladavanje ovim akvatorijem je bilo strateška prednost i tu su se opet umiješali i sukobi mornarica i ranije narodnosno-plemenske razmirice. Ali na početku rata, stvari nisu dobro stajale po cezarovce, jer je njihova flotila pod zapovjedništvom Publija Kornelija Dolabele (Publius Cornelius Dolabella) doživjela poraz između kopna i otoka Krka (Curicta), kod otočića Sv. Marko. Na otoku Krku su se nalazile i cezarovske trupe pod zapovjedništvom Gaja Antonija (Gaius Antonius), koje nisu dobile ni pojačanje ni resurse. Radi toga se Gaj Antonije predao Marku Oktaviju, zapovjedniku tradicionalističko-pompejanske flote u Jadranu. Pored Marka Oktavija (Marcus Octavius) na ovom području je važan zapovjednik protucezarske vojske bio i Skribonije Libon (Marcus Scribonius Libo), ali je on nakon pobjede na sjevernom Jadranu napustio navedenu zonu. Marko Oktavije je nastavio uspješno voditi borbene operacije na ovom Cezarovom mandatnom području, a sa Delmatima je sklopio i protucezarski savez. Oktavije je uspio pridobiti, nešto prijetnjama, nešto obećanjima, mnoge gradove. Grčka kolonija Issa (Vis) koja je zauzimala strateški položaj na Jadranu je prešla na pompejansko-tradicionalističku stranu (tako što je primila pompejansko-tradicionalističku mornaricu). Isejci su bili i uvrijeđeni što su rimski građani iz Salone uzimali sve više maha, oslanjajući se na Cezara i previše ne mareći za prava Isse, koje je i Cezar potvrdio u prethodnoj deceniji. Ali Salona i njeni rimski građani su se pokazali lojalnim Cezaru i uporno su se branili od opsade snaga kojima je zapovijedao Oktavije. Salonitanci su se tako dobro branili, da je Marko Oktavije morao da napusti napad na Salonu kako bi otplovio za Dirahij (Drač) gdje je prezimio 49. / 48. god. p. n. e.

Nakon bitke kod Farsale, situacija se počela mijenjati u korist cezarovaca i za zapovjednika cezarovskih snaga je postavljen Kornificije (kao quaestor pro praetore), koji je uspio da uz pomoć brodovlja liburnskih Jadestinaca (Zadrana), kako tako stabilizira situaciju, a 48. god. p. n. e. je

175


uspio da zauzme i Promonu. Ali, uskoro se u Jadransko more vratio Marko Oktavije sa mornaricom, jer je nakon Pompejevog poraza kod Farsale, bio prisiljen da traži kakvo – takvo pribježište. On je Jadransko more odlično poznavao, a na njegovim istočnim obalama je mogao računati na vjerne saveznike. Inače su u Ilirik tada stizali razni pompejansko-tradicionalistički bjegunci. Radi toga je Cezar, koji se uputio u Egipat, naredio Aulu Gabiniju (Aulus Gabinius, u pitanju je ličnost koja je kao plebejski tribun donio lex Gabinia 67. god. p. n. e.) da sa novo regrutiranim trupama ode u Ilirik i spoji se sa vojskom Kornificija. Ali sada se desilo nešto što je uteg moći ponovo preteglo na anticezarovsku stranu. U toku zime 48. / 47. god. p. n. e. Gabinije se sa 15 kohorti pješadije i 3 000 konjanika teško probijao prema Saloni kroz neprijateljsko područje Japoda i Delmata. Gabinijeva armija je dočekana u dobro pripremljenoj delmatskoj zasjedi u zaleđu Salone, kod Sinodija (između današnjih Solina i Sinja, u dolini rijeke Čikole) i hametice poražena. Poginulo je preko 2 000 vojnika, 37 centuriona i 4 vojna tribuna, a zarobljeno je i pet vojnih stjegova. Ovo je bio užasno težak poraz, koji nije imao samo vojničko i materijalno, nego i moralno značenje. Teškom mukom se Gabinije, ipak, uspio probiti do Salone, koju je sa mora opet napadao Marko Oktavije. U Saloni je i umro od bolesti krajem 48. ili početkom 47. god. p. n. e. Kornificije se i sam sada našao u teškom položaju, pa se obratio za pomoć Publiju Vatiniju (Publius Vatinius), onom istom koji je kao plebejski tribun za 59. god. p. n. e. donio zakon kojim se Cezaru u prokonzulstvo dodjeljuju Cisalpinska Galija i Ilirik. Vatinije se nalazio u Brundiziumu, gdje je trebao držati pod kontrolom i braniti ovu, za Cezara, vrlo bitnu luku. Inače, borbe su vođene i sa druge strane Jadrana, jer je pompejevska flotila pod zapovjedništvom Decima Lelija (Decimus Laelius) 48. god. p. n. e. napala Brundizium, koju su uspješno branile jedinice pod komandom Publija Vatinija. Ovaj cezarovac je zbog svoga uspjeha kod Brundiziuma bio nagrađen konzulatom za 47. god. p. n. e. Iako se ni on nije nalazio u najboljem položaju, Vatinije je (sa skupljenim brodovima zbrda – zdola) krenuo u pomoć Kornificiju. U to je doba Oktavije opsjedao Epidaur u kojemu se nalazila cezarovska posada, ali kad je čuo za dolazak Vatinijeve mornarice, povukao se prema sjeveru i zaustavio se u luci otoka Tauris (Ščedro), južno od otoka Hvara. Vatinijeva flota kreće za njim i u kanalu između Ščedra i Hvara došlo je do pomorske bitke u kojoj je Vatinije pobijedio, a Marko Oktavije se sa nekoliko brodova sklonio u Issu. Poslije tri dana otplovi Vatinije na Issu i uđe u njenu luku. Tamo više nije bilo Marka Oktavija koji je pobjegao za Afriku, a Issa se predala pobjedniku na milost i nemilost. Sama Issa je zbog odabira strana u ratu, kažnjena tako što je ukinuta isejska samostalna država i priključena je direktno Rimskoj državi. Po Pliniju Starijem, ova prva bitnija

HISTORIJA ILIRA

176

srednjojadranska grčka apoikia je postala “Issa civium Romanorum”.378 Zbog svoje pobjede nad Markom Oktavijem, Publije Vatinije je odlikovan pravom na ovaciju. Vatinije se morao baviti sada i Delmatima i 46. god. p. n. e. je sa tri legije i velikim brojem konjanika krenuo direktno na ilirsko kopno, a za svoje sjedište je uzeo Naronu. Ali Delmati nisu htjeli da ispune uvjete mira (jer su smatrali da su postavljeni uvjeti preteški) i rat se nastavio. Vatinije je ostao u Naroni još neko vrijeme, gdje se dopisivao sa Ciceronom. On piše Vatiniju da mu pomogne pronaći njegova knjižničara roba Dionizija koji je pobjegao i usput mu pokrao knjige. Vatinije mu odgovara da je saznao da je Dionizije prešao na područje Ardijejaca, i da je on izdao naredbe da se „lovi” i na kopnu i na moru. Ovo ujedno pokazuje koliko su značenje knjige imale za tadašnje rimsko društvo. Zanimljivo je da je rob Dionizije smatrao shodnim da ukrade knjige i da ih sa sobom nosi sve do Narone, pa i na ardijejsku teritoriju. Vatinije je pisao Ciceronu i da kod Delmata nije samo 20 oppida (gradinskih utvrda i naselja) kako se mislilo, nego čak blizu 60. Inače je Vatinije uspio pridobiti Ardijejce (Vardaei) i tako osiguravši svoju stratešku pozadinu krenuo je sa vojskom na Delmate iz Narone. U toku 45. god. p. n. e. zauzeo je šest delmatskih gradinskih naselja i napadne sedmi. Ovo posljednje gradinsko naselje je uspio da dobrim dijelom osvoji, ali ga onda kiša, snijeg i zima prisiliše da ostavi daljnje operacije te da se vrati, mada je to gradinsko naselje, kako sam priznaje u svojem pismu Ciceronu, bilo najvažnije i moglo je odlučiti rat. Nakon martovskih ida i atentata na Cezara, Vatinije se povukao sa vojskom na jug u Dirahij. Trijumf za svoje pobjede nad Delmatima, Vatinije je proslavio 31. VII 42. god. p. n. e.

Odnosi sa ilirskim narodima nakon martovskih ida 44. god. p. n. e. (Iliri u okvirima prvih godina III rimskog građanskog rata)

Završetak II rimskog građanskog rata nije značilo i završetak borbi sa pojedinim ilirskim zajednicama na Istočnom Jadranu, poglavito sa Delmatima koji su ostali nepokorno tvrdoglavi. Nakon martovskih ida, na Zapadnom Balkanu je novi akter postao Decim Junije Brut Albin (Decimus Junius Brutus Albinus, koji je kao propreturu dobio Cisalpinsku Galiju, a sa njom zajedno i Ilirik), ali je on imao isuviše drugog posla u borbi sa Markom Antonijem (Marcus Antonius) (zbog izbijanja III rimskog građanskog rata) da bi se mogao baviti upravom Ilirika, a najmanje borbom sa Delmatima. Rimska vojska, koja je još ostala u sjevernom Iliriku morala se poslije uzmaka Vatinijeva povući, vjerojatno na otoke. Sam Decim Brut je bio i teško poražen od Japoda. Nakon Cezarove smrti na Delmate je sa

378 Plinije, III, 142.

177


pet kohorti udario i senator Balbije, ali je i ova armija doživjela težak poraz, a sam Balbije je 44. god. p. n. e. poginuo na bojnom polju. Nakon toga su Delmati krenuli u kontraofanzivu i zauzeli su Salonu. Već od 44. god. p. n. e. rimska vlast u sjevernom Iliriku bila je ograničena samo na neke otoke i vjerojatno na Liburniju. Delmati i svi oni koji su im se pridružili ili koje su pokorili, bijahu izvan njenog domašaja. U južnom Iliriku od Rima su otpali Južni Partheni. Zbog izbijanja III građanskog rata, Rimljani nisu imali ni vremena ni potencijala da reagiraju na vrlo lošu nastalu situaciju u Iliriku. Tek nakon poraza republikanaca i reguliranja odnosa između triumvira, mogla se poduzeti učinkovitija akcija. I tako je 40/39. god. p. n. e. pokrenuta armija pod komandom vojskovođe i historičara Azinija Poliona (Gaius Asinius Pollio). Ukrcavši vojsku na brodove, Polion se zaputio iz sjeverne Italije, duž obale, prema Saloni koja se nalazila u rukama Delmata. Zauzevši Salonu i dobivši pojačanja od Marka Antonija, Azinije Polion krenuo je na Južne Parthene koje je svladao i pokorio. Kako se nastavio rat sa Delmatima ne zna se, jer postoji malo podataka. Po povratku u Rim Azinije Polion je proslavio trijumf nad Delmatima i dao je svome sinu, koji mu se rodio za vrijeme njegovog prokonzulata u Dalmaciji, ime Saloninus, u čast svoga zauzimanja Salone. Od plijena, što ga je zarobio u ilirskim zemljama Azinije Polion je sagradio prvu javnu biblioteku u gradu Rimu. Ali ni to nije značilo da je rat završen. Naprotiv, i Delmati i Japodi su se nalazili van dosega rimske vlasti. Neminovno se nametala potreba odlučne, značajne i sveobuhvatne vojne intervencije sa kojom bi se stavila konačna tačka na 15 godišnji stalni rat na istočnojadranskom primorju i neposrednom zaleđu. Za vrijeme istočnojadranskih borbi II rimskog građanskog rata i nastavka borbi sa Delmatima, nakon martovskih ida vjerojatno se desio i poraz Daorsa, koji su tradicionalno bili na rimskoj, odnosno u konkretnom ratu, cezarovskoj strani i razaranje njihovog središta Daorsona. Prva mogućnost je da se to desilo za vrijeme II građanskog rata i u tom slučaju terminus post quem poraza Daorsa je početak građanskog rata u januaru 49. god. p. n. e., kada se razbuktao rat širom mediteranskog svijeta, a terminus ante quem je proljeće 47. god. p. n. e., odnosno povlačenje Marka Oktavija, zapovjednika pompejevsko - optimatskih snaga na Jadranu (možda bi ga čak mogli i prezicnije odrediti između Gabinijevog poraza i proljeća 47. god. p. n. e. kada je bio najžešći pritisak na Salonu i Epidaurum). Druga mogućnost je da se to desilo nakon martovskih ida 44. god. p. n. e. i u vrijeme delmatske ofanzive koja je rezultirala osvajanjem Salone, i u tom slučaju terminus ante quem poraza Daorsa je pohod Azinija Poliona 40/39. god. p. n. e.

HISTORIJA ILIRA

178

Rimsko – italski ratovi na centralnom Balkanu

Nakon pretvaranja Makedonije u rimsku provinciju, Središnji Balkan postaje polje kontinuiranih malih ratova i sukoba Rimljana sa Dardancima, Skordiscima i Tračanima koji pokušavaju ili se zaštititi od rimskih trupa ili pljačkati provinciju ili prodrijeti na grčko-balkansko područje. Postoje pretpostavke da je 156. god. p. n. e. pored Delmata vođen opsežniji ratni poduhvat na poluotoku koji je obuhvatio i Panone i Skordiske.

Posebno su intenzivne kampanje bile sa Skordiscima, koji su bili temeljno keltski narod, ali i sa znatnim ilirskim i tračkim udjelom, oblikovan nakon neuspjeha velikog keltskog pohoda u Grčkoj 279. god. p. n. e., sa središtem u zoni utoka Save u Dunav (Singidunum je bio jedno od njihovih važnijih naselja). Skordisci su još od sredine II st. p. n. e., pa sve do pohoda Lucija Kornelija Scipiona Azijagena (Publius Cornelius Scipio Asiago) vodili konstantne ratove na srednjobalkanskom području sa Rimljanima. Sa Skordiscima su bile vođene borbe 141 god. p. n. e., a 135. god. p. n. e. sa njima se borio pretor Marko Koskonije (Marcus Cosconiu).Posebno težak rat sa Skordiscima je vođen u periodu nakon 120. god. p. n. e. i koji se sastojao od niza faza :

1. 119. god. p. n. e. na osnovi Letajskog natpisa se zna za veliku pobjedu kvestora Marka Anija (Marcus Anius) nad Skordiscima i Medima.

2. 116. god. p. n. e., rat izvjesnog Fabija (možda se odnosi na Kvinta Fabija Maksima Eburna, konzula za 116. god. p. n. e.).

3. 114/113. god. p. n. e., ratne operacije i katastrofalan poraz Gaja Porcija Katona (Gaius Porcius Cato).

4. 113/112. god. p. n. e., ratni pohod i uspješne operacije Gaja Cecilija Metela Kaprarije (Gaius Caecilius Metellus Caprarius).

5. 112/111. god. p. n. e., ratni pohod i uspjeh Marka Livija Druza (Marcus Livius Drusus), koji je prvi sa vojskom izbio na Dunav.

6. 110/109. god. p. n. e., vrlo uspješan ratni pohod Marka Minucija Rufa (Marcus Minucius Rufus) uključujući i pobjede nad nekim drugim srednjobalkanskim i tračkim narodima.

Ofanzivna moć Skordiska je konačno slomljena pohodom Lucija Kornelija Scipiona Azijagena (popularski konzul iz 83. god. p. n. e.) iz 84. god. p. n. e.. Nakon dužeg višedecenijskog zatišja posljednji zabilježeni u poznatim izvorima, rat sa Skordiscima je vodio Tiberije (Tiberius Caesar Divi Augusti filius Augustus 14 - 37) 16. god. p. n. e..

179


Uz ratove sa Skordicima, rimski namjesnici i vojskovođe su vodili borbe i sa drugim srednjobalkanskim i tračkim narodima pa su tako vođeni ratovi : 1. Protiv Tračana, vodio iznimno uspješno Tit Didije (Titus Didius) ili

104. god. p. n. e. ili 101/100. god. p. n. e.2. Rat sa Dardancima (zapadna Makedonija, Kosovo, južna Srbija) i

Medima 97. god. p. n. e. Borbe sa tračkim narodima i Skordiscima se intenziviraju od početaka

drugog desetljeća I st. p. n.e i bile su možda navođene i od Mitridata koji je i time ugrožavao rimske pozicije na Balkanu. Mitridat je i okupirao Trakiju i dobar dio Makedonije 87. i 86. god. p. n. e. Tako je makedonska sjeverna granica bila vrlo aktivna. Ta granica je često bila nestabilna, a sukobi sa barbarskim srednjobalkanskim zajednicama su bili kronični :

3. Rat Gaja Sentija Saturnina (Gaius Sentius Saturninus) protiv Meda i čitavog niza tračkih naroda koji su opljačkali i Dodonu.

4. Sulin (Publius Cornelius Sulla) pohod na Trakiju i središnji Balkan 85. god. p. n. e.

5. U periodu 78. - 76. god. p. n. e. prokonzul Apije Klaudije (Appius Claudius) je vodio rat na granici uz uzajamna velika razaranja.

6. „Bellum Dardanicum” iz 75 – 73. god. p. n. e., koji je sa rimske strane vodio Gaj Skribonije Kurio (Gaius Scribonius Curio) i u toku kojeg su rimske trupe izbile na Dunav.

7. Marko Lukul je 72. – 71. god. p. n. e. sa vojskom provalio u Trakiju, pobijedio tračke Bese i zauzeo Uskudemu ili Filipolis. Tada rimsko vrhovništvo priznaše i kralj tračkih Odriza Sadalas i grčki tračko-crnomorski gradovi.

8. Veliki rat koji je briljantno vodio Marko Licinije Kras (Marcus Licinius Crassus) 29 – 28. god. p. n. e., na jedan široki prostor središnjeg i istočnog dijela poluotoka.

Konačno zaposjedanje ilirskog područja

Zaposjedanje i potčinjavanje ilirskih zemalja, koje je započela još Republika dva stoljeća ranije i koje se odvijalo u nizu sporadičnih pohoda bez ratova u velikom stilu i uopće bez izražene motivacije za konačnim rješenjem ilirskog i uopće zapadno-balkanskog pitanja, sa dolaskom Oktavijana (kasniji Imperator Gaius Julius Caesar Augustus 27. god. p. n.

HISTORIJA ILIRA

180

e. - 14. god. n. e.) na čelo Države našlo se uklopljeno u primarne strateške zamisli novog režima. I u vremenu vladavine Oktavijana Augusta (prvo kao triumvira, a kasnije i kao princepsa) je nastupilo odlučujuće razdoblje u kome se desio presudni sraz ilirskih naroda sa nadirućim rimskim jedinicama, i u kome se bespovratno predodredila sudbina zemalja od Jadrana do Dunava i one uvukle u nove tokove klasične, grčko-rimske civilizacije i tako ušlo u historijski kontekst razvitka. Cijena koju su platili domaći narodi kako bi raskinuli sa svojom prapoviješću i protohistorijom mjeri se podnesenom patnjom, golemim žrtvama i nemjerljivim stradanjima.

Oktavijanove kampanje u periodu 35. – 33. god. p. n. e.

Nakon kratkotrajnog „brundizijskog rata“ 40. god. p. n. e., dvojica trijumvira Oktavijan i Marko Antonije ugovorili su „brundizijski sporazum“, po kome su podijeljene interesne sfere i teritorijalna uprava u Rimskoj državi. Po tome sporazumu Marku Antoniju je pripao sav Istok (odnosno istočne provincije i klijentske države), a Oktavijanu ilirske zemlje i uopće zapadne provincije i oblasti, izuzev Afrike koja je pripadala Lepidu (Marcus Aemilius Lepidus), dok je Siciliju i neke druge sredozemne otoke (Sardinija i Korzika) kontrolisao odmetnuti Sekst Pompej (Sextus Pompeius Magnus Pius). Tako su i zvanično zapadnobalkanske zemlje ušle u interesnu sferu i mandat Oktavijana. U narednim godinama Oktavijan je služeći se kombinacijom diplomacije i vojnih akcija i političkog pritiska uspio pod svoju kontrolu, do zaključno sa 36. god. p. n. e., da stavi sve zapadne provincije i da stabilizira svoju unutarnju upravu i vlast.379 Jedina oblast na kojom je Oktavijan teorijski imao mandat, a koja se držala neprijateljski prema Rimljanima još od Cezarovog prokonzulstva bile su istočnojadranske ilirske oblasti, a posebno Delmati i Japodi. Sasvim je realno bilo očekivati da će se kao prvi naredni cilj Oktavijanove vojne politike postaviti rješavanje zapadno-balkanskog ilirskog pitanja i to u stilu široke vojne operacije sa ciljem konačne pobjede i zaposjedanja teritorija i to iz više razloga :

Do tada Oktavijan nije proveo ni dana u vanjskim ratovima, nego se uglavnom borio u građanskim ratovima. Neophodno je bilo, radi pojačavanja vlastitog ugleda i autoriteta pa i popularnosti, da se on proslavi i nekim vanjskim ratom i pripajanjem novih oblasti

379 Sporazum u Puteoli 39. god. p. n. e., sporazum u Tarentu 37. god. p. n. e., rat sa Sekstom Pompejem 36. god. p. n. e. i eliminisanje Sekstovog uporišta na Siciliji i pomorske sile, i pobjeda nad njim i na kraju lišavanje Lepida vlasti i njegov „izgon“ u privatni život.

181


„veličanstvu rimskog naroda“.

Tim više, jer je i Marko Antonije pokrenuo isto pohod u velikom stilu protiv iranskih Parta, (koji se završio neslavno, a ratovanje sa Irancima je zaokupljalo Antonija do 34. god. p. n. e.).380

Pošto je sukob sa Markom Antonijem bio samo pitanje vremena, Oktavijan je morao da pojača svoje pozicije na Balkanu, na kojem su se trebale voditi odlučujuće borbe. Potencijalna ilirska prijetnja je morala biti potpuno eliminisana, a njihova strateška pozicija stavljena pod kontrolu, kako mu se ne bi moglo dogoditi da vrši razvlačenje snaga na jadranskom frontu i time oslabi neophodno koncentrisanje snaga na frontu prema Marku Antoniju i Kleopatri. Delmati i drugi Iliri bi sigurno iskoristili i ovaj građanski rat (kao uostalom i onaj Pompeja i Cezara) da pojačaju svoju aktivnost na terenu i to upravo protiv pozicija oktavijanovaca, jer je od dvojice trijumvira on jedini imao kontrolu (po osnovi brundizijskog sporazuma) nad rimskim posjedima na istočnom Jadranu. Oktavijan bi tako faktički zauzeo onu poziciju koju je imao njegov praujak Julije Cezar.

Pobjedom nad Japodima, pojedinim alpskim i zapadnim panonskim narodima i zajednicama bilo je potrebno osigurati i sjeverno - istočne granice Italije u trenutku kada glavnina Oktavijanovih trupa i pažnje bude pokrenuta na rješavanje eventualnog sukoba sa Antonijem i Kleopatrom.

Zauzimanjem južne Ilirije i uopće ilirskih zemalja zapadnog Balkana osiguravano je sjeverno krilo u očekivanom ili pretpostavljenom sukobu sa Antonijem i Kleopatrom.

Osim toga trebalo je i kazniti Delmate i druge nepokorne Ilire za njihovo stalno uznemiravanje rimske vlasti na istočnom Jadranu. A Oktavijan je sigurno imao u vidu i delmatsko učešće u građanskom ratu Cezara i Pompeja koje je u izvjesnoj mjeri oslabilo rimsko prisustvo na srednjem Jadranu i donjoj Neretvi.381 Po Apijanu (koji se vjerojatno poziva na Augustove memoare): „Transalpinski (Onostrani op. a.) Japodi, snažan i divlji narod, potisnuo je Rimljane

380 Zapadno – balkanska kampanja Oktavijana se tako, i to u prvoj svojoj fazi, odvijala manje-više vremenski sinkronizovano sa Antonijevom kampanjom protiv Irana, i nije nemoguće ni pretpostaviti da su Oktavijan i Marko Antonije zajednički dogovorili poduzimanje spomenutih kampanja prema „vanjskim zemljama“.

381 I to što bi onda Delmati i neki drugi Iliri predstavljali u neku ruku i posljednje pompejevsko-„republikanske“ saveznike ukazuje da i kampanju iz 35 – 33. god. p. n. e., treba promatrati u kontekstu svih građanskih ratova koji su potresali Državu od siječnja 49. god. p. n. e.

HISTORIJA ILIRA

182

dva puta unutar perioda od 20 godina (do 35. god. p. n. e.), pregazili Akvileju i opljačkali rimsku koloniju Tergeste.“

Osvajanjem dinarskih ilirskih zemalja i pojedinih bitnih strateških točaka u Panoniji stvorili bi se uvjeti i za dalje napredovanje u dublju panonsku i podunavsku unutrašnjost, ali i osigurala strateška (u slučaju Segestike) i pozadinska pozicija u eventualnom sukobu sa Dačanima koji su u građanskom ratu Oktavijana sa Markom Antonijem figurirali kao saveznici potonjeg.

Zbog toga se ova planirana kampanja nije mogla zadovoljiti samo ratovanjem na obali i neposrednom zaleđu, nego je morala i da se rasprostre u dublju kontinentalnu unutrašnjost i da zahvati i one ilirske narode sa kojima Rim do tada nije imao vojničkog dodira.382 Oktavijan je jednostavno morao da sebi osigura kompletan prostor zapadnog Balkana, kako bi izbjegao neke neprijatnosti kada dođe do rata sa Antonijem i Kleopatrom.

Na kraju krajeva, Oktavijan je nakon zauzimanja Sicilije i otpadanja Lepida raspolagao i sa golemom vojskom koju je trebalo „zaposliti“.

Po Apijanu i sam Oktavijan, dok je još boravio na Siciliji neposredno nakon poraza Seksta Pompeja i lišavanja vojske i vlasti Lepida, u svom govoru buntovnoj vojsci ističe da će ih povesti ne više u građanske ratove koji su minuli zahvaljujući bogovima nego na Ilire i druge barbarske narode koji uznemiravaju jedva stečeni mir, odakle će se oni (tj. buntovni vojnici) obogatiti. Oktavijanovi napori za osvajanjem zapadnobalkanskih zemalja imali su vjerojatno i ekonomsku motivaciju. Ilirske zemlje su uz Hispaniju za Imperiju bile izvor plemenitih metala. Sve veće iscrpljivanje hispanskih rudnika primoravalo je rimski politički i gospodarski sistem da traži nove resurse, poglavito na zapadnom Balkanu čije su bogate rezerve minerala sigurno bile poznate Rimljanima. I tako je 35. god. p. n. e., pokrenuta Oktavijanova „ilirska“ kampanja koja se odvijala u više faza i zahvatila je jedno široko područje od alpskih oblasti do dunavskih predjela. Kampanja 35 – 33. god. p. n. e. se ustvari nije odvijala kao jedna i ujednačena vojna kampanja, nego je ona sudeći prema podacima iz sačuvane izvorne građe bila skup čitavog niza operacija protiv autohtonih naroda i zajednica zapadnog Balkana, dijela panonskog bazena i alpskog pojasa, koja su dotada bar nominalno priznavala vrhovnu rimsku

382 Ovo je značilo da se Oktavijanova kampanja ne bi trebala promatrati samo kao operacija usmjerena protiv odmetnutih naroda i oblasti koje su do tada de iure (bar po mišljenju Oktavijana i njegovih suradnika) pripadali Državi, bolje reći priznavali njenu vrhovnu vlast, nego i kao pokoravanje zapadnog Balkana te bi se njegova kampanja u pravom smislu mogla nazvati „ilirskom“.

183


vlast, ali i onih koja su bila u potpunosti politički nezavisna u odnosu na Rimsku državu. Kampanja je izvođena u različitim pravcima kojima i nije morao neposredno zapovijedati Oktavijan. Tako bi se čitava kampanja mogla podijeliti u više segmenata.383

1. Zaposjedanje alpskog pojasa. Teške višegodišnje borbe na alpskom pojasu sa alpskim Salasima, koje se jednim svojim i to posebno završnim dijelom više - manje istovremeno odvijaju sa ostalim operacijama i njih je konačno pobijedio Marko Valerije Mesala Korvin (Marcus Valerius Messalla Corvinus), vjerojatno 34. god. p. n. e. Inače ova kampanja uključuje iznimnu aktivnost i na alpskom pojasu, prilikom čega su zahvaćeni Karni i keltski Taurisci.2. Pacifikacija jadranskog primorja.Marko Vipsanije Agripa (Marcus Vipsanius Agrippa) je 35. god. p. n. e. kao zapovjednik mornarice zaplijenio liburnske brodove.3. Ofanziva na Japodiju. Oktavijan je 35. god. p. n. e. osobno vodio veliku borbenu operaciju na Japode, i to krenuvši sa obale Kvarnera (preciznije iz područja današnjeg Senja). Oktavijanska armija je prelazeći preko Velebita, preko prijelaza Vratnik, prvo napala Japode sa područja Like. Dion Kasije navodi da su oni Japodi naseljeni ne suviše daleko od mora i na bližoj strani planina bili potčinjeni bez većih problema. U ruke oktavijanovske armije su pala japodska naselja Monetium (Brinje), Avendo (blizu Otočca), Arupium i Terponus (Gornji Modruš). Nakon toga je uslijedio napad na strateški dobro situirano i utvrđeno gradinsko naselje Metulum (možda gradina Viničica kod Josipdola blizu Ogulina), koje je izgleda bilo i narodnosno i političko općejapodsko središte. Po Apijanu, Metulum je branilo 3 000 dobro naoružanih i ratobornih japodskih ratnika. Japodi su Metulum žestoko branili, koristeći i rimske opsadne mašine koju su bili zarobili kada je Decim Brut 43. god. p. n. e. neuspješno nastojao da se iz Cisalpinske Galije probije u Makedoniju. Prilikom borbi za Metulum, lakše je povrijeđen i sam Oktavijan, i to prilikom juriša preko jednog improviziranog mosta (koji je povezivao opsadnu kulu sa zidinama) koji se srušio. Na kraju je osvojen i Metulum, i to nakon što su njegovi stanovnici i branitelji većinom izginuli ili izvršili samoubistvo. Neke Metuljanke su se sa djecom u naručju bacale u vatru, kako ne bi pale u rimsko ropstvo. Kasije Dion navodi i da su oni Metuljani

383 I sam Oktavijan nije kontinuirano boravio na ratištima, nego je više puta boravio u Rimu, praveći pauze, pa je tako odsustvovao sa zapadnog Balkana nakon pobjede u ratu za Segestiku 35. god. p. n. e., i na prijelazu 34. u 33. god. p. n. e.

HISTORIJA ILIRA

184

koji su živi zarobljeni, kasnije vršili samoubistva. Po Apijanu: „Njihov grad (misli se na Metuljane, op. a.) je u potpunosti uništen, i trag od njega nije preostao, iako je bio najveći grad u ovim područijima“. Nakon uništenja Metuluma, ostatak Japoda, zahvaćen strahom, predao se oktavijanskoj armiji. Onostrani/Transalpinski Japodi su tada po prvi put bili dovedeni u pokornost prema Rimljanima. Nešto kasnije kada je Oktavijan napustio Japodiju, pobunila se japodska zajednica Poseni i protiv njih su poslane trupe pod komandom Marka Helvija. Pobuna je ugušena, vođe Posena su pobijene, a ostatak stanovništva je prodano u ropstvo. 4. Pohod na Segestiku. Nakon pobjede nad Japodima, oktavijanska armija je krećući se duž rijeke Kolapis (Kupe) prodrla u panonsko područje, a autohtono stanovništvo je napustilo svoja naselja i skrivalo se u šumi. Pošto se Oktavijan nadao da bi se oni mogli predati, u početku je on naredio da se štede (ne pale, ne pljačkaju i ne razaraju) njihova polja i sela. Međutim, pošto se to nije desilo i došlo je i do napada na oktavijanske vojnike, promijenjena je politika i pristupilo se općem razaranju. Oktavijanska armija je za osam dana došla do velikog naselja Segestike, bitne strateške tačke na ušću Kupe u rijeku Savu (kasnije poznate po imenu Siscia/Siskia/Sisak). Po Apijanu, Rimljani su u ranijim vremenima dva puta napadali Segestiku, ali što se završilo bez dobijanja talaca ili nečega drugog. Po Dionu Kasiju, Oktavijan je pohod u panonski bazen prema Segestici krenuo motiviran time da njegovi vojnici dođu do još većeg iskustva i do još većeg ratnog plijena, a ne zbog toga što su Segestani i Panoni učinili nešto pogrešno po rimske interese. Oktavijanova strateška zamisao je bila da Segestiku stavi pod rimsku kontrolu i pretvori je u uporište u slučaju potencijalnih sukoba sa Panonima, panonskim Keltima ili Dačanima i Bastarnima. Oktavijan je naredio da se izgrade i brodovi kako bi se kontrolisali riječni putevi i prilazi Segestici, te prebacivale trupe i logistika. Po Kasiju Dionu brodovi su izgrađeni na drugom mjestu od strane saveznika, i onda su prošli preko Dunava i Save na prostor ušća Kupe. Kako se Oktavijan sa svojim trupama približavao, Segestani su mu poslali delegaciju da vide šta on ustvari hoće. Oktavijan im je odgovorio da želi da postavi garnizon u njihovo mjesto i da primi 100 talaca, a sve u svrhu toga kako bi mogao koristiti Segestiku kao bazu za ratne operacije protiv Dačana. Tražena je i hrana radi ishrane vojnika. Dok su prvaci Segestana bili spremni da popuste Oktavijanovim zahtjevima, to je obični narod odbio i došlo je do opsade i borbi. Došlo je i do bitke na rijeci u kojoj je poginuo Oktavijanov (ranije od Seksta Pompeja) pomorski zapovjednik Menodor/Menas. Segestani su pružali žestok otpor. Međutim, pomoć koju su drugi autohtoni narodi i saveznici Segestike uputili braniteljima grada, Rimljani su dočekali u zasjedi

185


i pobijedili. Pred moćnom armijom i Segestika je nakon 30 dana kapitulirala. Oktavijan je sa glavninom trupa tada krenuo nazad prema obali, dok je u Segestici ostavio garnizon (od 25 kohorti) pod komandom Fufija Gemina (Fufius Geminus), tako što je dao zidom ograditi dio Segestike. Međutim, dok se kretao nazad, Oktavijanu je stigla vijest o pobuni Segestana i da je navodno čitav Fufijev garnizon masakriran. Radi toga on ponovo okreće armiju prema dubini Panonije. Vijest da je Fufijev garnizon masakriran je bila lažna. Ipak, još prije Oktavijanovog povratka, pobunu su uspjele ugušitu garnizonske trupe Fufija Gemina.5. Rat protiv Delmata. U toku 34. god. p. n. e. Oktavijan je osobno predvodeći veliku armiju pokrenuo i ofanzivu na Delmate i to upadom sa sjevernog pravca prema Promoni i odatle dalje u delmatsku unutrašnjost. Suočeni sa brojnim i snažnim protivnikom, Delmati su se odlučili da primijene dvojaku strategiju i to utvrđivanje u svojim gradinskim naseljima gdje bi pružali što je mogući ogorčeniji otpor i korištenje gerilsko-partizanskih napada. Prva značajnija bitka je bila za Promonu u kojoj se utvrdila značajna delmatska vojna sila od cca 12 000 ratnika pod vodstvom Versa. Oktavijanovska armija je postavila opsadu Promone, zauzevši i okolne pozicije koje je Verso dao utvrditi. Druga delmatska armija pod komandom Testimosa je pokušala pomoći opsjednutoj Promoni, ali su ga rimske trupe odbile i prisilile na povlačenje. Uskoro je došlo do provale oktavijanovskih vojnika u Promonu, a branitelji i stanovnici Promone su se povukli u citadelu. Tada je postavljena opsada promonskog akropolisa, koja je trajala četiri noći. Branitelji su zadnje noći pokušali da se probiju iznenadnim napadom, uspjevši u početku da rastjeraju kohortu koja je stražarila. Ipak, oktavijanske trupe su na kraju uspjele odbiti napad i sutradan su se branitelji predali. Kohorta koja je pobjegla sa svoje borbene pozicije je bila kažnjena decimacijom, promjenom sljedovanja za obrok ječmom umjesto pšenicom i drugim kaznama. Nakon predaje Versove armije, oktavijanskoj armiji je bio otvoren put u duboku unutrašnjost delmatskog područja. Dok je oktavijanska armija polahko, ali sigurno napredovala kroz delmatsku teritoriju, snage pod komandom Testimosa su ih koristeći gerilsko-partizansku taktiku napadale s vremena na vrijeme. Testimos je ustvari dao raspustiti svoju armiju i uputiti ratnike u raznim pravcima, kako bi mogli u manjim grupama izvoditi takve napade. I pored tih iznenadnih prepada, oktavijanska armija bila je dovoljno oprezna i odlučna i nije se dala uvući u eventualne klopke i zauzela je Sinodium i Andetrium. Tako je poslovična mudrost Oktavijana i njegovih zapovjednika doprinijela da ova armija ne doživi sudbinu drugih rimskih armija koje su prodirale u delmatsku unutrašnjost, a koje su znale doživjeti teške poraze (npr.

HISTORIJA ILIRA

186

Gabinijeva i Balbijeva). Ubrzo su rimske trupe stigle i pred Setoviju (lokalizacija možda na Sinjskom polju, u gornjem toku rijeke Cetine), gdje se ulogorio veći dio delmatske vojske. Postavljena je i opsada, čime je započela i završna bitka rata protiv Delmata pod i na fortifikacijama Setovije. U pomoć Setoviji je došla jedna armija sastavljena od autohtonog stanovništva, ali su ih oktavijanski vojnici uspjeli odbiti i spriječiti da uđu u Setoviju. Opsada se odužila, a ponovo je bio ranjen Oktavijan kamenom koji ga je pogodio u koljeno. Oktavijan je zbog toga morao da leži nekoliko dana. Krajem godine i pošto se oporavio, Oktavijan je napustio opsadu kako bi se vratio u Rim i preuzeo konzulsku čast i za 33. god. p. n. e.. Vođenje opsade i komandu nad trupama u Iliriku prepustio je Statiliju Tauru (Titus Statilius Taurus). Nakon proglašenja za konzula, Oktavijan se u februaru 33. god. p. n. e. vratio pred Setoviju, preuzimajući osobno komandu nad tamošnjom rimskom armijom. U samoj Setoviji stanje je postajalo očajno, a zavladala je glad i branitelji su se odlučili predati. Tako je uspješno završena i borbena operacija protiv Delmata, koji su pristali na postavljene uvjete pod kojima su morali vratiti bojne znake koje su zarobili prilikom Gabinijevog poraza, plaćati danak (uključujući i isplatu zaostalog danka koji nije isplaćivan još od vremena Cezarovog prokonzulata), dati 700 mladića iz uglednih i utjecajnih porodica kao taoce. Kada se opisuje Oktavijanova kampanja iz 34. i 33. god. p. n. e. upada u oči brojnost delmatske vojske, a koju prezentiraju antički izvori. Ili je riječ o namjernom povećavanju brojnosti i snage delmatske vojne sile od strane rimskih pisaca kako bi se uveličala Oktavijanova pobjeda nad ovim nepokornim i nepoćudnim zapadnobalkanskim gorštacima ili su armije koje su se suprostavljale oktavijanskoj armiji 34. god. p. n. e. bile sastavljene i od delmatskih saveznika iz dubine ilirskog područja. Drugospomenuta opcija je moguća, jer Apijan na početku opisa Oktavijanovog pohoda na Delmate, navodi da su oni napravili savez radi uzajamne pomoći u ratu. Pretpostavlja se da je Oktavijan u ovim operacijama imao na raspolaganju između 40 i 50 000 vojnika.6. Operacije u kontinentalnoj unutrašnjosti u toku 33. god. p. n. e. Velikim pobjedama nad Delmatima i Japodima konačno je slomljena japodsko – delmatska barijera koja je skoro 120 godina onemogućavala rimski prodor u unutrašnjost zapadnog Balkana. Sada bi se kraci rimske ofanzive trebali produžiti na ostala nezauzeta područja ilirskog svijeta zapadnog Balkana. Pošto su se nalazile kao polaznom točkom za ta svoja dalja napredovanja na delmatskom području, rimske trupe su se jedino logično mogle pokrenuti prema dubljoj bosanskoj unutrašnjosti. Po Apijanovom izvještaju može se naslutiti da je ta kampanja nastavljena i to vjerojatno

187


upravo na spomenutom pravcu i to pod direktnim zapovjedništvom Oktavijana. Izvori ne daju dovoljno informacija šta se tačno desilo nakon pobjede nad Delmatima. Tako Apijan kaže da se nakon Delmata, Oktavijan od autohtonih naroda prvo sreo sa narodom kojeg imenuje Derbanoi, koji su mu se predali uz izručenje talaca, snabdijevanje trupa i isplatu danka. Spomenuti Derbanoi su možda Deuri koje spominje Plinije Stariji u svome popisu autophtonih peregrinskih civitates u provinciji Gornji Ilirik. Inače kod Apijana postoji prilično velika korumpiranost imena autohtonih ilirskih naroda i velika većina njih su prezentirana u različitim oblicima u odnosu na standardne i česte oblike koja se sreću u drugim izvorima npr., kod Plinija Starijeg. Deuri su u popisu gornjoilirskih peregrinskih civitatesa (sa datacijom u sredinu I st. n. e.) mala civitas u okvirima salonitanskog konventa. Deuri su vjerojatno zauzimali porječje Plive i srednjeg toka Vrbasa u području današnje Bosne. Ako su Derbanoi = Deuri, onda je Oktavijan sa svojom armijom prodro u današnje šire jajačko područje, što bi podrazumijevalo da su se rimske i njima savezničke trupe u središnju Bosnu uputile preko Kupreških vrata i Skopljanske udoline. Apijan dalje u svome tekstu samo kaže da su se na isti način kao i Derbanoi, Oktavijanu prilikom njegovog napredovanja sporazumno predali i drugi narodi predajući taoce i sklapajući ugovore o potčinjenosti, ali on te narode više ne specificira poimenično. Ako se ima u vidu polazišnu tačku za nastavak kampanje i Derbanoi, onda je sasvim logički pretpostaviti da su ti drugi narodi bili naseljeni u istom gravitacionom zemljopisnom području.384 Tako se može zaključiti da je riječ najvjerojatnije o narodima koji su ulazili u sastav kasnijeg Plinijevog salonitanskog konventa kao što su još preostali Dicioni, Sardeati, pa i Mezeji. Sasvim prirodno, put koji je dalje vodio Oktavijana bio je između ostalog i prema nekim od onih ilirskih naroda koji su kasnije spomenuti kod Plinija Starijeg kao sastavnice naronitanskog konventa, u prvom redu oni koji su se nalazili na zapadnom krilu rasprostiranja ovoga konventa. Oktavijanska armija je znači u toku 33. god. p. n. e. nastavila svoj pohod u još dublju bosansku unutrašnjost, gdje se morala susresti sa dezitijatskim političkim entitetom koji se pružao Gornjom Bosnom i lašvanskim porječjem.385

384 Kada se analiziraju podaci Apijana o postdelmatskom djelovanju Oktavijana 33. god. p. n. e., potrebno je imati na umu da se u njegovom tekstu, nakon spominjanja Derbana nalazi lakuna.

385 Iz svega izloženog samo se dva pravca nude kao moguće opcije za prodor Oktavijanove armije 33. god. p. n. e. u dezitijatsko područje, a to su jugozapadni pravac iz Skopljanske udoline i sa sjeverozapada sa srednjeg Vrbasa i to u pravcu lašvanskog porječja. Ako su Deuri bili na srednjem Vrbasu, onda bi invazija lašvanskog porječja uslijedila kretanjem trupa iz pravca današnjeg Jajca.

HISTORIJA ILIRA

188

Sudeći po Apijanovom podatku koji je on preuzeo iz memoara Oktavijana Augusta, Dezitijati su pružili značajan otpor. Sam konkretni podatak kao u nekoj vrsti uvodnog izlaganja predstavlja sadržaj predstojećeg Apijanovog teksta: „Oni koji su njemu (misli se na Oktavijana, op. a.) zadali najviše nevolja bili su Salasi, onostrani Japodi, Segestani, Delmati, Dezitijati (predstavljeni u vrlo korumpiranom obliku Daisioi op. a. ) i Panoni…“. Tako se Dezitijati spominju zajedno sa onostranim Japodima, Segestanima i Delmatima za koje postoje detaljniji opisi vrlo ogorčenih borbi koje su 35. i 34. god. p. n. e. vodili sa Rimljanima. Na osnovi izrečenog u Apijanovom podatku, dezitijatski otpor je vjerojatno bio skoro u ravnini sa odlučnošću i intenzitetom kao i u slučaju spomenutih naroda, jer bi jedino u tom slučaju bilo razumljivo da se i Dezitijati uvrste u taj popis. Ipak, i Dezitijati, kojima je ovo bio prvi oružani sraz sa rimskom oružanom silom na svome teritoriju, su se morali pokoriti sili oktavijanske vojske. Da su se Dezitijati tada predali Oktavijanu, dokazuje činjenica da su se oni kasnije nalazili pod rimskom vlašću. Nažalost u sačuvanim izvorima, i u najskromnijim mjerama, nema opisa tih mogućih događanja na dezitijatskom području.386 Sudeći po Apijanovim podacima koji govore o postupanju Oktavijana sa poraženim i predanim narodima, i Dezitijati su gotovo sigurno morali predati taoce koji su dolazili iz reda odličnijih i uglednijih porodica i sa rimskom državom, čiji je reprezent tada bio Oktavijan, kreirati ugovor (gotovo sigurno foedus iniquum) kojim ulaze u strukturu rimske državne i provincijske vlasti i kojim prema i Državi u cjelini i Provinciji definiraju svoje obaveze i prava. Sudeći po govoru koji po Dionu Kasiju izriče Oktavijan vojnicima pred bitku kod Akcija 31. god. p. n. e., on je ranije sa vojskom bio došao i do Dunava. Jedino kada je ta vojska mogla doći do Dunava bilo je u nastavku kampanje 35. – 33. god. p. n. e., odnosno u pokretu trupa nakon svladavanja Dezitijata, kada su trupe pokrenute dolinom Bosne prema panonskim zemljama. Ipak, ovaj pokret i izbijanje na Dunav su bili samo ekskurzi, i rimska vlast na ovom panonskom području nije uspostavljena i tek će za dvije decenije krenuti nova kampanja sa ciljem potčinjavanja panonskog svijeta i njihovog uključenja u rimski imperij. Oktavijan se na morsku obalu vratio krećući vjerojatno istočnim pravcem duž Drine, preko jugozapadne

386 Apijan kaže da je kod Setovije došla i ispomoć opsjednutim Delmatima. Iz podatka se ne može jasno sagledati da li je riječ o dodatnoj delmatskoj pomoći ili savezničkoj pomoći drugih ilirskih naroda, možda iz dublje unutrašnjosti. Ako je riječ o pomoći od drugih Ilira iz unutrašnjosti, ne bi nemoguće bilo pomisliti da su u toj ispomoći učestvovali i Dezitijati. U tom slučaju bi se Dezitijati sa Oktavijanom sukobili na delmatskom području, pa bi mu tamo zadali veliki otpor, a ne u bosanskoj unutrašnjosti. Ova špekulacija bi možda mogla objasniti da se kod Apijana ne nailazi na detaljan opis borbi sa Dezitijatima.

189


Srbije i sjeverne Albanije do u dolinu Zete i Morače. Zatim se skretalo prema zapadu nešto sjevernijom linijom i prema Neretvi, odnosno koloniji Naroni. Tom prilikom u unutrašnjosti Zapadnog Balkana su pobijeđeni i potčinjeni i drugi ilirski narodi kao Ozuaei, sjeverni Partheni, Pirusti, Melkumani, Dokleati, Naresi, Glindicioni, Taulanti. Da se 33. god. p. n. e., opseg rimskih operacija protegnuo i prilično u istočnom pravcu u odnosu na delmatsko područje, dokazuje i to što su se, nakon što su mnogi ilirski, keltski i alpski narodi osvojeni, i u Apijanovom podatku „susjedni narodi“ (možda bolje shvaćeno u smislu zone u kojoj je operativno djelovao Oktavijan sa svojim trupama) Hippasini (možda je riječ o Haemasi - Hemasinima - koje spominje Plinije Stariji) i Bessi (koji su prebivali u Trakiji) iz straha predali. Oktavijan se sa svojim trupama nalazio prilično na istoku, možda i preko one strane (gledano sa bosanske strane) Drine čim su Besi smatrali za shodno da se osjećaju ugroženim i da se „iz straha“ predaju. Oktavijan je tako uspio da odnese veliku pobjedu jer je po Apijanovim riječima “…potčinio čitavu Iliriju, onu koja se odmetnula od Rimljana i onu koja prije nije bila pod njihovom vlašću”.387 Ipak, potčinjeni su i uključeni u provincijsku organizaciju samo predijeli dinarskog pojasa i djelomično panonskog bazena (na njegovom jugozapadu). Sjeverna područja u panonskom bazenu su ostala nezavisna još dvije decenije. Vrativši se u Rim, Oktavijan je od plijena zadobijenog u Iliriku dao da se sagradi velika javna knjižnica/biblioteka koju je nazvao u čast svoje sestre „Octaviana“. Tako je Oktavijan slijedio praksu Azinija Poliona, koji je od plijena zadobijenog u pohod na Ilire 39. god. p. n. e., dao izgraditi prvu javnu biblioteku u Rimu. I čudnom ironijom povijesne sudbine zapadnobalkanski autohtoni narodi su „zaslužni“ za širenje znanja i prosvjete u rimsko-italskom svijetu, i održanje tekovina razvijene mediteranske civilizacije. Oktavijan je u znak pobjede nad Ilirima u Rimu proslavio i trijumf 13. VIII 29. god. p. n. e. Pored Oktavijana, u kampanjama protiv zapadnobalkanskih, panonskih i alpskih naroda u periodu 35. – 33. god. p. n. e. učestvovali su kao rimski zapovjednici (tj. njihova imena su ostala zabilježena u izvorima) i Marko Vipsanije Agripa, Statilije Taur, Marko Valerije Mesala Korvin, Fufije Gemina, Marko Helvije, Antistije Vet,

387 Potrebno je istaći da se kod Apijana, a znači ni njegovog vrela ne spominju ni Daorsi, ni Plereji ni Ardijejci ni južni Partheni, što jasno pokazuje da ovi narodi koji su naseljavali teritorije koje su pripadale naronitanskom konventu i koji su postojali (izuzev Plereja?) i u popisu Plinija Starijeg, nisu bili obuhvaćeni spomenutom kampanjom jer su već ranije bili pregaženi rimskim trupama (Ardijejci) ili su bili najvjerniji rimski, cezarovski saveznici koji su zbog toga u toku šeste dekade I. st. p. n. e. i stradali uslijed napada Delmata.

HISTORIJA ILIRA

190

Menodor/Menas (bivši oslobođenik Seksta Pompeja), te izvjesni Hiero (možda Tiberije Klaudije Neron, biološki otac budućeg cara Tiberija) i Lutus. Oktavijan je provinciju Ilirik (Illyricum) 27. god. p. n. e. predao Senatu na upravu. U nauci još uvijek nije tačno utvrđen nastanak spomenute provincije. Međutim, 27. god. p. n. e. se može smatrati administrativno – pravnim početkom provincije, dok 167. god. p. n. e. kao početak formiranja vojne uprave.

Karta 1.Kartografski prikaz Oktavijanove kampanje 33 - 35. godine

(autor: S. Mesihović)

Uspostava provincijskog sistema u ilirskim zemljama

Pitanje uspostave rimske državne vlasti sa provincijskim sistemom nad unutrašnjošću zapadnog Balkana u dosadašnjoj povijesnoj znanosti je zbog nedorečenosti povijesnih izvora, njihovog fragmentarnog karaktera pa na momente i kontradiktornosti izazivalo čitav niz nedoumica i iznošenja različitih stavova. Tako ni do danas nije na zadovoljavajući način predstavljen proces dolaska rimskih vojnih trupa na prostore današnje Bosne (ne i Hercegovine). Pojedini dijelovi Hercegovine su bili zahvaćeni pohodima oružanih snaga Rimske države i konstantnim upravnim prisustvom još u znatno ranijim periodima, skoro od samog početka rimske infiltracije na

191


istočno - jadransku obalu i Balkanski poluotok. Tako je i sudbina dijelova Hercegovine direktno povezana sa pitanjem uspostave rimske provincijske uprave na istočnom Jadranu, odnosno vremena nastanka provincije Ilirik i njenih institucija kao stalnih, a ne ad-hoc ili privremenih tijela. Sačuvana i raspoloživa izvorna građa ne daje, ne samo precizno, nego ni okvirno vrijeme nastanka provincije Ilirik. Zbog toga su se u znanstvenoj literaturi pojavljivala najrazličitija rješenja ovog pitanja, pogotovu ako se ima u vidu da su između prve rimske vojne intervencije u balkanskim ilirskim zemljama i 27. god. p. n. e., kada je Oktavijan predao Ilirik na upravu Senatu prošla dva stoljeća. Sve do 35. god. p. n. e., odnosno početka Oktavijanove ilirske vojne kampanje, u većini slučajeva Rimljani su na balkanskoj strani jadranske obale imali samo posrednu vlast i to preko zavisnih domaćih marioneta i klijentskih državica i saveznika. Neposredna vlast je bila ograničena na manje posjede, često kopneno nepovezane, razasute po čitavoj istočnojadranskoj i jonskoj obali. Salona i Narona (koji su bili teritorije, „gradovi“ rimskih građana) su i za vrijeme Republike predstavljali određene administrativno-upravne jedinice, koje su imale svoje lokalne upravne institucije i magistrate, uključene na neki način u strukturu Rimske države. I pored te fragmentarnosti rimskih posjeda na Zapadnom Balkanu u toku postojanje Republike, ipak je činjenica da je na tome području postojala direktna rimska državna uprava, tj. da su se dijelovi primorskog pojasa (obale i otoka) nalazili u neposrednom okviru Rimske države. Pored salonitanskog i naronitanskog agera u sastav Rimske države i njen vanitalski ustroj na istočnojadranskoj obali su prije prokonzulstva Julija Cezara vjerojatno bili uključeni i drugi dijelovi obale i neposrednog zaleđa (npr. u istočnoj Hercegovini, dijelovima Crne Gore, Albaniji) i Istra. Rimska vladavina je ustvari za vrijeme prokonzulata Gaja Julija Cezara i do 35. god. p. n. e. na istočnojadranskom području imala priznato i funkcionalno djelovanje poglavito na dijelovima područja koje je nekada ulazilo u sastav agronidsko-ardijejske „Ilirske države“, a koju je Republika srušila u tri ilirska rata. Tu su se nalazili i saveznički Daorsi i raseljeni i potčinjeni Ardijejci. Samim tim se postavlja pitanje kako su ti segmentirani dijelovi rimskog imperija prije i za vrijeme prokonzulstva Julija Cezara bili ustrojeni i uklopljeni (i rimski konventi, municipiji i kolonije, ali i do tada potčinjene civitates, i savezničke državice, politički entiteti i narodi) u teritorijalnu, upravnu i administrativnu šemu Rimske Republike. Da li je ta istočnojadranska oblast činila već i tada zasebnu provinciju, kao što su bile Makedonija, hispanske provincije, Sicilija, Azija, Afrika i sl., ili je bila sastavni dio druge provincije, imala neki poseban, specifičan status koji nije odgovarao onome što bi se moglo nazvati provincijom. Znači, osnovna pitanja koja iz svega proizlaze su :

HISTORIJA ILIRA

192

a) Da li je provincija Ilirik, koja postoji na samom kraju stare ere i u prvoj dekadi nove ere i iz koje su proizašle kasnije provincije Dalmacija i Panonija, osnovana prije Oktavijanovih i od njegovih zapovjednika (Agripe i Tiberija Nerona) osvajačkih kampanja na zapadnom Balkanu i panonskom bazenu? b) Da li je, i ako jeste, na koji način i u kojoj mjeri, principatska provincija Ilirik proizlazila iz tog predoktavijanskog ustroja rimske vlasti i uprave na istočnojadranskoj obali i na nekim mjestima u njenom neposrednom zaleđu? U vezi ovoga potrebno je imati na umu i činjenicu da se daleko najveći dio zemalja koje su bile uključene u sastav provincije Ilirik, prije početka Oktavijanovih kampanja nalazio van okvira Rimske Države, njenog imperija i dometa. Te zemlje koje naseljavaju ilirski narodi u kontinentalnoj unutrašnjosti i panonskom bazenu su živjeli potpuno nezavisnim životom, što potvrđuju za ilirske panonske narode i sam August u svojim Res Gestae i Apijan u Ilirskoj knjizi. Sve do vremena velike Oktavijanove kampanje u ilirskim zemljama, rimska vlast se ne samo da se nije osjećala na području duboke unutrašnjosti Zapadnog Balkana, nego se tamo i dalje odvijao samostalni život niza mlađe željeznodobnih politija kao što su Mezeji, Dezitijati, Breuci, Naresi, Deretini, Dindari, itd.. Ove zajednice uopće nisu imale dodira sa rimskim trupama, jer je delmatsko -japodski „bedem“ sve do razdoblja 35. – 33. god. p. n. e. bio još uvijek dovoljno snažan i vitalan da na sebi (nešto duže od jednog stoljeća) zadržava rimski pritisak i tako ne dozvoli prodor oružanih snaga Rimske države u dublju unutrašnjost. Na području današnje Crne Gore i sjeverne Albanije, rimsko gospodstvo na istočnojadranskom području je graničilo sa Pirustima koji su za vrijeme prokonzulata Cezara napali granične oblasti Ilirika koji se u konkretnom poglavlju Galskih ratova (u kojima se opisuju dešavanja sa Pirustima) titulira kao provincija → (V, 1 Ipse conventibus Galliae citeribris peractis in Illyricum proficiscitur, quod a Pirustis finitimam partem provinciae incursionibus vastari audiebat). Iz ovoga jasno slijedi da je Cezar doživljavao Ilirik kao provinciju sa omeđenim granicama. Ali izgleda da je ova provincija ipak bila nešto specifičnija u odnosu na druge provincije koje postoje za vrijeme Cezara (koje uključuju priznat i stalni upravno – administrativni aparat, konstantnu upravu sa namjesnicima koji nose određene titule i koji se smjenjuju po određenom pravilu i sl.). Prvo, njome nisu upravljali isluženi rimski magistrati (konzuli i pretori) koji bi po automatizmu odlazili da upravljaju ilirskim jadranskim oblastima, nego su predavane na ad-hoc mandatno upravljanje, nekada zajedno sa Cisalpinskom Galijom, kao u slučaju prokonzulstva Julija Cezara. Osim toga, interne kronične ratove u ilirskim zemljama nisu vodili provincijski namjesnici kao u slučaju već uspostavljenih i administrativno definisanih provincija (kao Makedonije, hispanskih provincija, Narbonska Galija, itd.),

193


nego je Republika uvijek naimenovala posebne vojskovođe što je trajalo sve do 58. god. p. n. e., kada je Gaj Julije Cezar po zakonu Publija Vatinija kao mandat na pet godina zajedno sa Cisalpinskom Galijom dobio cijeli Ilirik. Rimska država je izgleda do tada samo po potrebi, uglavnom riječ je o ratnim pohodima, u ilirske zemlje slala ovlaštene osobe. Tako da ustvari do Cezara, pa ni za vrijeme njega i neposredno poslije njega ne postoji institucija stalnog namjesnika Ilirika koji je izabran od Rimske države na ustaljeni vremenski period i koji stoluje sve to vrijeme u Iliriku i tamo ima svoje stalno i priznato sjedište. Ni u Saloni ni u Naroni, niti u drugim dijelovima rimskog gospodstva na istočnom Jadranu ne postoji stalni provincijski aparat, i čini se kao da Ilirik jeste provincija, ali specifičnog tipa i načina funkcionisanja, slično kao u slučaju Cisalpinske Galije. Pod provincijom Ilirik u tom predoktavijanskom periodu bi se tako možda mogli podrazumijevati rascjepkani prostori istočnoajadranskog primorja na kojima postoji i priznata i djelotvorna vlast Rimske države, koji imaju svoje granice prema unutarnjim oblastima, ali u kojoj još uvijek ne postoje stalne funkcionalne institucije na razini provincije. Čitava ta rimska vlast je bila zasnovana na nizu ugovora, međusobnih odnosa i uporišta, a ne na nekom statusu rimske provincije pravog tipa u kojima namjesnik upravlja kao da je riječ o gospodaru jedne priznate vanjske teritorije u vlasništvu ili pod patronatom rimskog naroda. Osim toga, i to što su i Cisalpinska Galija i Ilirik predati na mandatnu upravu Cezaru nije značilo da je riječ o jednoj provinciji, jer je i Pompej istovremeno dobio Hispaniju koja se sastojala od više provincija. Aul Gabinije i Publije Vatinije nisu bili državni magistrati u smislu provincijskih namjesnika nego od Cezara određeni legati/zamjenici, kao i u slučaju Azinija Poliona 39. god. p. n. e, koji je naimenovan od trijumvira Oktavijana i Marka Antonija. To znači da Ilirik u vrijeme prokonzulata Gaja Julija Cezara još uvijek nije ustanovljen kao zasebna provincija sa svom onom sadržinom što se tada (sredinom I st. p. n. e.) podrazumijevalo pod izrazom „provincia“ iz vremena principata. Izgleda da je došlo i do neke provincijske rekompozicije u početku vladavine Augusta i to ne samo u određivanju senatskih i carskih provincija nego i osnivanja novih provincija i podijele starih. August je u okviru svojih reformnih zahvata kojima je uspostavljao novi carski režim principata posebno mjesto posvetio i uređenju provincijalnog ustroja, u kojem je do tada vladala velika šarolikost u položaju, statusu, načinu upravljanja i funkcionisanja Rimskoj državi potčinjenih zemalja. On je u okviru toga i jasno definisao položaj Italije, ali i redefinisao ulogu i status provincija smanjujući tu raznolikost čitavog niza različitih načina uprave nad pojedinim provincijama i drugim vanitalskim područjima, uniformirajući i jasno precizirajući provincijske upravne institucije. Tako su ili ukinuti razni prelazni i nedefinirani upravni oblici i statusi kao u slučaju

HISTORIJA ILIRA

194

Cisalpinske Galije koja je priključena Italiji ili su se oni transformisali u jasnu cijelinu-provinciju sa svim onim što je nju po shvaćanju Augusta trebalo karakterizirati kao u slučaju Ilirika. Uostalom, tek za vrijeme Oktavijanove ilirske kampanje u periodu od 35. do 33. god. p. n. e. široki pojasevi kontinentalne unutrašnjosti su pali pod rimsku vlast, te je tako Iliriku pridodato i zaleđe, pa je on tako stekao i prostorne uvjete da postane prava provincija, sa teritorijalnim kontinuitetom. I tako je tek za Oktavijana negdje između 33. god. p. n. e. i 27. god. p. n. e. (kada je predana na upravu Senatu) uspostavljena provincija Ilirik u punom značenju tog pojma. To je uključivalo i svu onu sadržinu koja karakterizira jednu pravu provinciju, od uvođenja stalne namjesničke institucije i drugih stalnih (a ne mandatnih i ad-hoc) i funkcionalnih institucija na razini provincije do jasnog unutarnjeg uređenja i preciziranja mjesta koje zauzima u hijerarhiji rimske državne i teritorijalne administrativno - upravne sheme (uključujući i sistem zasnovan na peregrinskim civitates). U trenutku svoga konačnog jasnog upravnog i administrativnog oblikovanja i uklopljavanja u šemu rimskog provincijalnog ustroja provincija Ilirik je obuhvaćala uglavnom samo zapadni Balkan i dio krajnjeg jugozapadnog panonskog područja. Nakon 27. god. p. n. e. nove stečevine na ilirskim prostorima, posebno u panonskom bazenu, jednostavno su inkorporirane u okvire provincije Ilirik koja je sada imala onaj oblik i funkciju koje joj je davao August. Na osnovi svega izrečenog moglo bi se smatrati da je provincija Ilirik koja postoji na prijelomu dviju era nastala transformacijom predoktavijanske nedefirane i specifične ilirske provincije koja je postojala na obali istočnog Jadrana i u pojedinim dijelovima u njenom neposrednom zaleđu. Tako bi ti rimski posjedi koji su prije 35. god. p. n. e. postojali na istočnom Jadranu i zapadnom Balkanu, i koji su nazivani provincijom, iako u sebi nisu sadržavali sve atribute i osobnosti jedne prave provincije, predstavljali jezgro iz kojeg se razvila provincija Ilirik iz augustovskog doba, odnosno njene kasnije izvedenice Gornji i Donji Ilirik. Naravno sada se postavlja novo pitanje, kada su se ti rimski posjedi na istočnom Jadranu počeli nazivati terminom „provincia“, koji je kako smo već istakli osvjedočen kod Julija Cezara. Potrebno je imati na umu da su Delmati, iako nesumnjivo praktično nezavisni prije 34. – 33. god. p. n. e. shvaćeno u smislu da se nisu nalazili u okvirima provincijske strukture i hijerarhije ni sa rimskim posadama i pozicijama na svojoj teritoriji, na neki način, ipak, bili podložni Rimskoj državi. To bi sugerisalo Apijanovo navođenje da su Delmati, nakon konačnog poraza početkom 33. god. p. n. e. bili prisiljeni i da isplate danak koji su bili uskratili Cezaru, znači možda da izmire sve svoje financijske obaveze prema Rimskoj državi od oko 50. god. p. n. e. (od kada su se nalazili u neprijateljstvu prema Cezaru i zatim trijumvirima, odnosno prema

195


samom Rimu). Ovo bi značilo da je na istočnojadranskoj obali i njenom zaleđu postojala još od ranije neka vrsta zavisnosti i priznavanja rimskog vrhovništva koja se izražavala u isplaćivanju danka, ali ne i u uklopljavanju u provincijalnu upravnu i administrativnu šemu i ustroj. Delmati su se od 154. god. p. n. e. periodično nalazili u ovoj formi vazalstva prema Rimskoj državi i narodu, kao i neki drugi ilirski narodi u zaleđu istočnojadranske obale. I kada antički pisci govore o ratovima sa Delmatima i tim drugim narodima i zajednicama prije 33. god. p. n. e. i kažu da je došlo do rata zbog njihove „pobune“, ne treba shvaćati da je riječ o pobunama klasičnog tipa. Pravilnije je to razumjeti, ne kao borbu protiv stranog okupatora, osvajača i zavojevača čije se trupe i pozicije te stalni upravno-administrativni aparat nalaze pozicionirani unutar njihove teritorije, nego u smislu da je riječ o uskraćivanju tih obaveza i otkazivanju poslušnosti pa i ugrožavanju rimskih interesa.

Pohod Marka Licinija Krasa na centralni Balkan 29. – 28. god. p. n. e.

Marko Licinije Kras Mlađi (Marcus Licinius Crassus), inače unuk triumvira Licinija Krasa (Licinius Crassus, koji je poginuo kod Kare), bio je konzul za 30. god. p. n. e., (iako ranije nije bio pretor) zajedno sa Oktavijanom. Zanimljivo je da je Kras Mlađi ranije ratovao na strani Seksta Pompeja i Marka Antonija, prije nego što je prešao na stranu Oktavijana. Kao prokonzulsko namjesništvo je dobio Makedoniju. Već po dolasku upetljao se u sukob sa središnjobalkanskim narodima sa sjeverne makedonske granice. Povod za taj pohod je bio prelazak Bastarna preko Dunava i zaposjedanje dijela Mezije (današnja sjeveroistočna Srbija i sjeverna Bugarska), te potčinjavanje Tribala i drugih središnjobalkanskih zajednica. A kada su prešli planinu Hem (današnja planina Balkan u Bugarskoj), i provalili u zemlju tračkih Denteleta (koji su bili ugovorom o savezu vezani sa Rimom), Kras Mlađi je odlučio intervenisati u korist slijepog Sitasa, kralja Denteleta. Aktiviranje Krasa i njegove vojske je dovelo do paničnog bjekstva Bastarna. Kras Mlađi je nastavio pohod i prešao je u Meziju, gdje je uspješno vodio osvajanja. Kada su pobijeđeni Mezi, Kras Mlađi se sa Bastarnima suočio kod rijeke Ciabrus (današnja Tsibritsa u Bugarskoj). Bastarni su poslali izaslanstvo sa molbom da ih ne proganja dalje, jer oni Rimljanima nisu učinili nikakvu štetu. Kras Mlađi je prevario izaslanstvo odugovlačeći sa odgovorom, a čak ih je i napio vinom kako bi od njih izvukao informacije o planovima Bastarna. Za to vrijeme, Kras Mlađi je pregrupisao vojsku, povlačeći je dublje u šumu, dok je manji odred vojske kao mamac ostavio ispred te vojne glavnine. Bastarni, misleći

HISTORIJA ILIRA

196

da je taj izviđački odred rimske vojske usamljen, napali su mamac i ušli dublje u gustu šumu gdje su bili sasječeni. To je bio veliki poraz Bastarna, germanskog naroda koji je dugo vremena ugrožavao Balkanski poluotok. Sam Kras Mlađi je izvojevao jednu veliku pobjedu, jer je osobno ubio bastarnskog vođu Delda, što je vrlo rijedak događaj u rimskoj historiji. Borbenu opremu Delda, bi po starim rimskim običajima Kras Mlađi trebao posvetiti kao spolia opima Jupiteru Feretriju (Iuppiter Feretrius). Kras Mlađi je nastavio sa uništavanjem Bastarna južno od Dunava, i to koristeći i pomoć Rola, kralja Geta. Veliki broj zarobljenika je bio podijeljen među vojnicima. Nakon sloma Bastarna, Kras Mlađi je ponovo posvetio pažnju Mezima, uspjevši da ih potčini koristeći raznorazna sredstva. Kada je došla zima, Kras Mlađi se povratio na prijateljska područja (uz put je stalno bio ugrožavan i napadan od nekih tračkih zajednica), izgleda zadovoljavajući se onim što je postigao prve godine rata. Naredne godine Bastarni, želeći se osvetiti za poraz, a smatrajući da ih Mlađi Kras sa svojom vojskom neće ponovo ugrožavati, ponovo su prešli Dunav i napali Sitasa i Dentelete. U procjeni su se prevarili, i Kras Mlađi je usiljenim maršem došao do njih, porazio ih i primorao na mir pod njegovim uvjetima. Nakon te pobjede, odlučio se osvetiti onim tračkim zajednicama koje su ga uznemiravale za vrijeme zimskog povlačenja. Ne bez teškoća je uspio da porazi neke od tih zajednica kao što su Medi i Serdi, koristeći i zastrašivanje kao što je sječa ruku zarobljenika. Kras Mlađi je jedino poštedio tračke Odrize, jer su bili povezani sa službom kulta Dioniza i jer su njihovi predstavnici došli do Krasa Mlađeg bez oružja (praktično se predajući). Kras Mlađi je Odrizima čak predao dio teritorija gdje su oni slavili Dioniza, a koji je bio okupiran od tračkih Besa. Kras Mlađi se morao ponovo upustiti u poslove na sjeveru, prema Dunavu, jer je Rol zatražio pomoć Rimljana zbog njegovog sukoba sa Dapiksom, isto kraljem jedne od getskih zajednica. I tu je Kras Mlađi izvojevao pobjedu, prosto uništavajući neprijateljske snage, i na kraju stavivši pod opsadu Dapiksa u jednoj utvrdi. Ipak jedan stanovnik utvrde, koji je znao grčki, ponudio je i izdejstvovao pad utvrde. Dapiks je tom prilikom nastradao, a njegov brat je zarobljen, da bi ga kasnije Kras Mlađi oslobodio. Rimljanin je poveo i uspješnu operaciju protiv velike pećine Ciris, u koju se sklonio veliki broj lokalnih stanovnika. Kras Mlađi je jednostavno zazidao sve ulaze u pećinu, i tako lokalno stanovništvo primorao glađu na pokoravanje. Ali Kras Mlađi se nije zaustavio, nego je nastavio uspješno potčinjavanje Geta i Mezije i područja Donjeg Dunava. On je npr. napao kraljevstvo Ziraksa, jer je čuo da se u najvažnijoj utvrdi Genukla toga kraljevstva nalaze standardi koje su Bastarni bili oteli Gaju Antoniju. Velikim pohodom Krasa Mlađeg, rimski imperij se i teritorijalno pomakao sve do obala Donjeg Dunava, čime je Rim konačno nakon skoro

197


120 godina na zadovoljavajući način riješio pitanje sjeverne i istočne granice makedonske provincije, koja je bila redovno ugrožavana. I pored briljantnih pobjeda, sa relativno malim vojnim snagama, Marko Licinije Kras nije dobio sve ono što bi u republikansko doba dočekalo jednog tako uspješnog zapovjednika. Oktavijan jednostavno nije želio da uspjeh jednog individualnog zapovjednika, koji nije bio ni član njegove familije niti njegovog neposrednog okruženja, zasjeni njegovu poziciju i njegov prestiž kao vrhovnog vođe rimskog naroda i rimske vojske. Kras Mlađi je, ipak, dobio pravo na trijumfalnu procesiju u Rimu.

Osvajanja i ratovi 27. – 9. god. p. n. e.

Sa 27. god. p. n. e. završilo je konačno realizovanje rimskih planova vezanih za ilirske zemlje, pošto je jedan dio njih u panonskom pojasu još uvijek bio praktično samostalan. Kao što je već ranije prezentirano, proces ostvarivanja strateških zamisli Oktavijana Augusta i njegovog bliskog vojnog i političkog okruženja u ilirskim i panonskim zemljama ostvarivao se kroz više sukcesivnih faza koje su predvodili osobno Oktavijan, Agripa i na kraju Tiberije. Posljednja dvojica su na sebe preuzela zadatak da nakon 27. god. p. n. e. i to od sredine naredne dekade pokrenu te nove velike borbene kampanje na širem ilirskom području, poglavito prema još uvijek nezauzetim panonskim oblastima. I nakon 27. god. p. n. e., rimsko područje na Balkanu i dalje je bilo izloženo i napadima sa vanjske strane granice. Izgleda da je i Augustova uvjerenost u pacificiranost potčinjenih ilirskih zemalja koje je on pobijedio, pokorio i djelotvorno uključio u funkcionalni i održivi provincijski sistem, bila pogrešna jer je i na dinarskom i delmatskom prostoru u pretposljednjoj dekadi stare ere došlo do više pobuna. U ovom periodu, do konačnog postavljanja vanjske granice i rimskog imperija i provincije Ilirik na Dunav bi se miješala nekada sva tri navedena elementa: rimski prodori u panonskom bazenu, vanjski eksursi i unutarnje pobune. Prema Dionu Kasiju, Norici i Panoni su 16. god. p. n. e. provalili u Istru, s tim da su ovi prvospomenuti i zaustavljeni od strane trupa pod komandom Publija Silija Nerve (Publius Silius Nerva, konzul ordinarius 20. god. p. n. e), prokonzula provincije Ilirik, i njemu subordiniranih zapovjednika. Norici su bili prisiljeni na ponovni sporazum i potčinjenost. U ovom periodu u Makedoniju su provalili Denteleti i Skordisci, a borbe su vođene i sa Besima i Sarmatima. Isto prema Dionu Kasiju 16. god. p. n. e. je došlo do manje pobune koja je brzo ugušena. U ovom pogledu je nejasno da li je Dion podrazumijevao dalmatinsko, u njegovo

HISTORIJA ILIRA

198

vrijeme, provincijsko područje ili narodnosni prostor Delmata. Iz smisla teksta moguće je i pretpostaviti da je Dion imao u vidu dalmatinsko, provincijsko područje, što je onda značilo da su pobunu mogli dići i neki drugi ilirski narodi koji su se za vrijeme kampanje 35. – 33. god. p. n. e. našli potčinjeni i uključeni u provinciju Ilirik, a čija su područja nakon disolucije Ilirika pripadala provinciji Dalmaciji. Ovu pobunu je ugušio tadašnji prokonzul provincije Ilirik Publije Silije Nerva. Na početku istoga odjeljka u kojem se govori o napadu Norika i Panona na Istru, kao i o pobuni u provinciji Ilirik, P. Silije se pojavljuje vezano za borbe sa izvjesnim alpskim narodima Kamunima i Venijima / Venonetima. Prema Dionu Kasiju, P. Silije ih je pobijedio i potčinio rimskoj vlasti. Sudeći po ovim podacima Diona Kasija, izgleda da je P. Silije više angažiran na sjeveroistočnim granicama Italije, nego u samom Iliriku. Ipak je znakovito da Dion Kasije već u sljedećoj rečenici spominje ustanak u Dalmaciji, koji se desio 16. god. p. n. e., i koji je bio brzo ugušen. To jasno pokazuje da postoji određena veza između svih navedenih dešavanja iz 16. god. p. n. e. i P. Silija, koji je morao imati takva ovlaštenja da je mogao da sa vojskom interveniše. Pobuna u tadašnjem rimskom Iliriku je bila vjerojatno motivirana ili uvjetovana i upadom Norika i Panona, te rimskim borbama sa njima, a možda i uzburkanošću na cijelokupnoj vanjskoj liniji rimskog imperija na jugoistoku Europe. Kako izgleda, pobuna se nije uspjela razviti i zahvatiti šire područje, uslijed čega je i lokalizirana i ugušena vrlo brzo. Nepoznato je gdje je izbila, zašto i ko ju je predvodio, te kako se odvijala i na koji način i sa kojim snagama je ugušena. Odlučna kampanja u panonskom bazenu u pravcu srednjeg Dunava intenzivirala se nakon pokoravanja oblasti koje leže na istočnim Alpima i gornjem Dunavu. Upad iz nezavisne Panonije na rimsko područje koji se desio 16. god. p. n. e. je samo ukazivao na problem sjeverne granice. Borbe sa Panonima, i to uspješne ako je vjerovati antičkim izvorima, vođene su i 14. god. p. n. e. i 13/12. god. p. n. e. u kojem je pokretom protiv Panona direktno zapovijedao Agripa. Sudeći po Dionu, tada do borbi nije ni došlo, jer su se Panoni uplašili i odustali od svojih planova. Nakon Agripine smrti, Panoni su se ponovo digli na oružje, radi čega je August Tiberiju (sinu Augustove tadašnje supruge Livije iz njenog prvog braka) predao i njegovo zapovjedništvo u ratu sa Panonima. I tako je 12. god. p. n. e. Tiberije sa značajnom vojnom silom započeo konačni obračun sa nezavisnim panonskim narodima južno od Dunava. U toku ovog panonskog rata trupe Rimske države su napredovale istočno duž dolina Save i Drave, nanoseći veliku materijalnu i biološku

199


štetu autohtonom stanovništvu.388 Tiberiju su pomoć protiv Panona pružali i Skordisci, koji su prema Dionu Kasiju bili panonski susjedi i sličnom borbenom opremom opremljeni. Rat je bio prilično ogorčen, a glavni otpor su pružili Breuci389 i Amantini u istočnom dijelu Donje Panonije. Kako bi slomili otpor i primorali Panone na mir, Rimljani su zarobili veliki broj panonskih muškaraca u vojničkoj dobi i prodali ih u ropstvo daleko van Panonije. Veliku ulogu u borbama tih godina na srednjem Dunavu, i to konkretno protiv Dačana i njihovih plaćenika Bastarna, imao je i Marko Vinicije. Kampanja u panonskom bazenu je trajala u periodu (sa redovnim Tiberijevim odsustvima) i sudeći po Dionu Kasiju, u nizu sukcesivnih Tiberijevih pohoda i boravaka u Panoniji u periodu od 12. do 9. god. p. n. e.. I za te tri godine je Tiberije Klaudije Neron, tada još uvijek u porodičnoj Augustovoj kombinatorici samo sin Livije iz njenog prvog braka i od 11. god. p. n. e. novi muž jedine Augustove kćerke Julije, uspio da nametne rimsku vrhovnu vlast čitavom nizu naroda iz panonskog bazena, pretvarajući ih u peregrinske civitates. Zbog pobjeda u panonskom ratu Senat je Tiberiju izglasao trijumf, ali je tu odluku August derogirao i umjesto toga nagradio ga je trijumfalnim ukrasima. Kako izgleda, panonska faza osvajanja koju je aktivno provodio Tiberije korespondirala je sa pobjedonosnom aktivnošću Tiberijevog mlađeg brata Nerona Klaudija Druza (Nero Claudius Drusus, oca Germanika i budućeg cara Klaudija) u prekorajnskoj Germaniji koja se isto odvijala od 12. – 9. god. p. n. e.. Zbog navedenog se može pretpostaviti da su ova dva Livijina sina iz prvog braka, vodila sinkronizirane operacije koje su imale za cilj ostvarivanje jedinstvene strateške zamisli granica na liniji Elba – Dunav, odnosno da su predvodili dva osnovna kraka rimskog nadiranja kojim se trebala osigurati navedena pozicija. 388 Sam Tiberije se izgleda više bio orijentisao na pacificiranje Donje Panonije, što dokazuju

činjenica o primjetnom učešću Skordiska (i to na rimskoj strani) u borbama i činjenica da je za vrijeme relativno kratkotrajne delmatske pobune Tiberije mogao da, po Kasiju Dionu, vodi sinkronizovane borbe sa oba protivnika. U ovom ratu borbe nisu vođene samo sjeverno od Save nego i duboko i na jug, sve u oblastima koje su pripadale Breucima, znači na sjeveroistočnom bosanskom području, koje pokazuje brdoviti zemljopisni karakter u odnosu na paralelne prekosavske oblasti i tako ujedno pruža i veće mogućnosti za dugotrajniji i uspješniji otpor.

389 Rufije Fest govoreći i o ovom ratu navodi ime jednog od glavnih panonskih vođa i to „Batona, kralja Panona“ (Bathone Panonniae rege…), što bi možda govorilo da je i u ovom periodu bio aktivan Baton Breučki. Ali, opet, s druge strane ne bi trebalo odbaciti ni mogućnost da je Rufije Fest kada je govorio o pokoravanju Panonije mislio ipak na predaju Batona Breučkog u ljeto 8. god. n. e., odnosno na panonsku fazu Velikog Ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e. Slična nedoumica je vezana i za podatak Frontina u kojem se govori o ratnom lukavstvu Tiberija, jer nije baš jasno na koji se rat odnosi ili na onaj iz 12. – 9. god. p. n. e. ili na Veliki Ilirski ustanak od 6. do 9. god. n. e..

HISTORIJA ILIRA

200

U vrijeme kampanja trupa pod Tiberijevom komandom u panonskom bazenu, došlo je i do izliva nezadovoljstva i pobuna na prostoru Ilirika koji je već bio uklopljen u provincijsku organizaciju. Najznačajnija je bila buna iz 12./11. god. p. n. e. kada su se pobunili Delmati.390 Tom prilikom su pobunjenici zauzeli i Salonu. Možda je izbijanje ove pobune bilo na neki način povezano i sa započinjanjem Tiberijevih operacija u panonskom bazenu. Kako bi se ugušila pobuna, Tiberije je morao da sa svojim trupama vodi naizmjenične borbe i u panonskom bazenu i na pobunjenom području. Imperijalne trupe su uspjele da ovaj ustanak relativno brzo i lako uguše, iako se djelomično podudarao i sa borbama u Panoniji. Iako je i ova pobuna brzo ugušena ona je uvjetovala prebacivanje Ilirika 11. god. p. n. e. iz senatske u carsku nadležnost.391 Prema Dionu Kasiju, i 10. god. p. n. e. došlo je, zbog upornog zahtijevanja poreza, do nove pobune, ali ni ovdje nije jasno da li je riječ o Delmatima ili Dalmatincima u općem smislu. Ovaj drugi ustanak je izgleda nastojao i da iskoristi odsustvo Tiberija (koji je tada zajedno sa Augustom boravio u Galiji) iz ilirskih zemalja i upad Dačana. Nakon Tiberijevog pokoravanja i Panonije, posebno onog pojasa između Drave i Save, koji je direktno naslonjen na one ilirske oblasti koje su oko dvije dekade ranije uključene u provinciju Ilirik, prestalo je i podizanje pobuna delmatskog i uopće dalmatinskog stanovništva. Upadljivo je da su sve tri ove pobune bile u periodima žešćih okršaja sa Panonima (u periodu 16. – 10. god. p. n. e.), što bi sugerisalo da su ranije potčinjeni Iliri nastojali da iskoriste borbe na tadašnjim sjevernim granicama Ilirika. U narednih nešto više od 15 godina provincijom Ilirik koja je obuhvaćala od sada i dijelove panonskih zemalja vladalo je relativno zatišje i Rimljanima se moglo činiti da su uspjeli konačno pacificirati nemirne ilirske gorštake i ravničare. A i izgleda da je nakon neuspjeha Panona da očuvaju samostalnost i kada se i državna i provincijska granica pomakla daleko prema sjeveru, i kod dinarskih Ilira zavladalo stvarno mirenje sa rimskom vrhovnom 390 Što se tiče drugog ustanka iz 12/11. god. p. n. e. i Livijevih Dalmatas i Svetonijevih

Dalmatas stvari stoje malo jasnije. Pošto je u toku ovog ustanka, zauzeta i Salona, to bi onda primarno govorilo o oružanoj pobuni Delmata, iako možda ne bi trebalo isključiti ni učešće drugih dalmatinskih naroda u njemu. Najviše zbog Dionovog spominjanja naizmjeničnih borbi za vrijeme 12/11. god. p. n. e. koje Tiberije vodi i sa Panonima i sa Delmatima možda su u ovoj pobuni učestvovale i neke autohtone skupine sa prostora kasnije rimske Dalmacije bliže panonskom prostoru. Sasvim je realno pretpostaviti i da su bilo u sva tri ili samo u nekim od ovih protu-rimskih pokreta možda izvjesni doprinos dali i Dezitijati, ali zbog siromaštva podataka o ovim ustaničkim pokretima u Dionovoj Delmatia i njihovoj totalnoj fragmentarnosti, ova pretpostavka ostaje u sferi špekulacija. Naravno s druge strane moguće je da i Dezitijati nisu učestvovali u ovim pokretima i da su bili lojalni državnoj i provincijskoj vlasti.

391 Senatu su u zamjenu za Ilirik predate provincije Kipar i Narbonska Galija.

201


vlašću i gubljenjem nezavisnosti. I od tada su samo moguće zloupotrebe i ugrožavanje njihovih uspostavljenih pozicija i prava u okvirima Rimske države i Provincije i povećavanje obaveza, a ne neka želja za slobodom i povratkom samostalnosti, mogli natjerati autohtone zajednice da se ponovo prihvate oružja. U tome mirnom razdoblju, tekovine antičke mediteranske kulture su u većoj mjeri uspjele ući u svijet zapadnog Balkana i panonskog bazena i čak da budu prijemčive za autohtono stanovništvo. Ali višedecenijska rimska uprava je autohtonom življu Provincije donijela i neke nove posljedice koje Rimljani nisu očekivali, a to je njegovo međusobno zbližavanje.

Administrativno – pravno uređenje Ilirika prije Velikog ilirskog ustanka

Rimska država kao legalistička tvorevina je svoje odnose prema peregrinskim civitates (autonomnim oblastima autohtonih naroda) regulisala na osnovi načela kojima su bili utvrđeni međusobni odnosi, prava i obaveze, a ne ad-hoc kombinacija. Zavisno od niza činilaca odražavala se i razina prisutnosti rimske vlasti i prihvaćenosti autoriteta rimske države i njenih institucija i zakona među ilirskim i dalmatinskim i panonskim zajednicama. Svaka autohtonih politička zajednica koja je ušla pod ingerencije Rimske države i provincije Ilirik uživala je izvjesna prava i imala određene obaveze u odnosu na državu u cjelini i provinciju.392 Iz stupnja i veličine tih prava i obaveza, mjeri se i razina samostalnosti koje su autohtoni politički entiteti (politije), uspostavom rimske vlasti, pretvoreni u peregrinske civitates, imali prije izbijanja ustanka 6. god. n. e. Prilikom reguliranja odnosa sa pokorenim, potčinjenim i pobijeđenim narodnosnim zajednicama koje su morale imati političku formu i tradiciju (tj. bile su politije), Rimljani su se i u ovo prvo vrijeme samostalne vladavine Oktavijana Augusta rukovodili starim načelima i šablonima primjenjivanim još u vrijeme Republike prema svim onim politijama koje su ulazile u sastav ne samo rimskih provincija, nego i uopće pod kišobran rimskog imperija. Formalno gledajući, svaka od tih epihorskih zajednica, ovdje predstavljenih u obliku prepoznatljivih i funkcionalnih politija, sa Rimskom državom (odnosno sa njenim predstavnicima) je sklapala poseban ugovor kojim se regulisao njen položaj i status i unutar rimske države i provincije Ilirik. Potvrdu o postojanju i sklapanju tih ugovora daje i Apijan u svojoj Ilirskoj knjizi, kada spominje takvu praksu 392 Po Dionu Kasiju, prema potčinjenim zajednicama August se odnosio prema ”običajima”

Rimljana, ali je i dozvoljavao savezničkim narodima da budu upravljani po njihovom tradicionalnom maniru.

HISTORIJA ILIRA

202

koju je primjenjivao Oktavijan prema narodima i zajednicama koje je pobijedio, koji su mu se predali, i koji su mu se potčinili. Ti ugovori su po svojoj sadržini mogli biti prilično različiti, jer je njihovo sklapanje bilo rezultat niza različitih činilaca počevši od vremena i načina potčinjavanja, karaktera i dužine otpora ako ga je i bilo, značaja tih zajednica i snage njihove tradicije i kulture, rimskih interesa u vezi svake od zajednica, odnosa prema prihvaćanju rimske vlasti, razine povjerenja, odrednica ugovora koji je svaka od potčinjenih autohtonih zajednica imala sa Rimskom državom, obima rimsko-italske kolonizacije, upliva grčko-rimske kulture i razina i oblika njene prihvaćenosti među autohtonim stanovništvom, saobraćajne povezanosti i uopće zemljopisnih odlika, stupnja urbanizacije i sl.393

Iz svih navedenih razloga sasvim je razumljivo da su politije autohtonog stanovništva, sada samo sastavnice provincije Ilirik i podanici rimske države imali radi svih gore navedenih činilaca različita prava, obaveze i odgovornosti, odnosno imali su i različite razine unutarnje autonomije, koja je mogla u načelu biti i dosta široka. U biti oni su samo u jednoj stvari bili na istom, a to je da su veze naroda zapadnog Balkana i Panonije i njihovih političkih tvorevina (sada peregrinskih civitates) bile zasnovane na načelima nejednakosti (foedus iniqua) u odnosu na rimsku državu. Preciznije rečeno, sve su se one nalazile u statusu potčinjenosti u odnosu na rimski narod i njegove interese, naravno samo u okviru propisanih obaveza i odgovornosti. Time su se zapadnobalkanski i panonski narodi odrekli dijela svoga suvereniteta, i to onog koji je podrazumijevao potpunu samostalnost u korist vrhovnog suvereniteta rimskog naroda. Na kraju je svaki takav ugovor morao biti sankcionisan i prihvaćen u za to ovlaštenim rimskim državnim institucijama. I pored tih prenesenih ingerencija na državu i provinciju, peregrinske ilirske civitates su zadržale široku autonomiju i u njihove unutarnje političke i institucionalne odnose, Rimljani se u načelu nisu miješali izuzev u slučaju kada su mogli biti ugroženi njihovi interesi ili ugovorne obaveze ili ako bi nastupio kaos. Autohtoni narodi su mogli čak održavati i svoje tradicionalne državne institucije i tip i formu uređenja, samo su oni sada bili jasno teritorijalno uokvireni sa međašima koje je odredila provincijska vlast, odnosno njeni predstavnici o čemu svjedoče međašni natpisi. 393 Peregrinske civitates su tako mogle biti smatrane i: a) savezničkim (foederatae), b)

slobodnim od plaćanja dažbina (liberae, liberae et immunes), c) civitates stipendiariae koje su obavezne na izmirivanje dažbina i drugih obaveza. Ilirske civitates su uglavnom pripadale ovoj posljednje spomenutoj kategoriji.

203


Ulaskom pod vrhovni suverenitet Rimske države i u sastav njene provincije, zapadnobalkanski i panonski narodi su izgubili pravo na vođenje samostalne vanjske i vojne politike. U slučaju rata su bili obavezni da Državi pošalju pomoćne (auksilijarne) jedinice u onoj mjeri koliko zahtijevaju rimski zapovjednici i imali su i određene fiskalne obaveze prema Državi u kojoj su se sve te domaće civitates našle uklopljene. Na samom terenu pomoćne, auksilijarne jedinice, su bile u potpunosti uklopljene (kao i sve druge jedinice) u rimsku vojnu hijerarhiju i bez pogovora podređene višim rimskim zapovjednicima i zahtijevano je od njih da se bez pogovora, isto kao i legije, pridržavaju rimskog vojnog reda i stege. Pomoćne jedinice su mogle (do zaključno sa I st. n. e.) da zadrže i tipove svoga oružja i metode borbe, a nad pojedinim auksilijarnim jedinicama neposredno zapovijedanje je moglo biti prepušteno i vojnim i političkim liderima peregrinskih civitates iz kojih dolaze određene jedinice. Tako su oni mogli biti ujedno i lokalni poglavari i rimski zapovijedni kadar, pogotovo ako su dobili i rimsko građanstvo. Autohtone zajednice su bile obavezne i na javne radove u smislu kuluka (učestvovanje kao radna snaga na gradnji putova, mostova, akvadukta i dr.), te na plaćanje državnih poreza. Upravo su se pitanja regrutacije, mobilizacije i upućivanja autohtonog stanovništva da vode rimske ratove daleko od matične zemlje i posebno uklapanje još uvijek u smislu robno-novčane privrede nedovoljno gospodarski razvijenih i pripremljenih zajednica u rimski fiskalni i uopće monetarni i gospodarski sistem pokazali kao najnegativnije posljedice uvođenja rimske uprave. I one su svojim djelovanjem ostavile na autohtono zapadnobalkansko i panonsko stanovništvo u tolikoj mjeri negativnu impresiju rimske vladavine da je ona uspjela zasjeniti i sve ono dobro što je došlo sa rimskom vladavinom. Sam proces uspostave rimske vlasti i njenog etabliranja u unutrašnjosti Ilirika je možda vodio i nestanku čitavog niza političkih jedinica. O tome jasno svjedoči Plinije Stariji kada kaže, pozivajući se na Varona, da je na prostorima naronitanskog konventa gornjoilirske provincije nekada postojalo 89 civitates, dok se „sada jedino gotovo zna“ (nunc soli prope noscuntur) samo za mnogo manji broj autohtonih civitates. U prvo vrijeme uspostave rimske vlasti u Iliriji i Panoniji, vrhovna lokalna uprava nad peregrinskim civitates u unutrašnjosti ostavljena je domaćim ljudima, odnosno do tada vladajućim grupacijama, porodicama, rodovima, dinastijama i slično. Tako su elite autohtonog stanovištva i institucije uspjele zadržati posljednjih desetljeća stare ere određeni stepen autonomije svojih političkih zajednica u odnosu na

HISTORIJA ILIRA

204

rimsku vlast. Izvori svjedoče da su se na čelu Breuka i Dezitijata nalazili domaći ljudi. Nesumnjivo je uspostava vrhovne rimske vlasti donijela već u startu određene prednosti od kojih je najvažnija prestanak dotadašnjih kroničnih sukoba i malih ratova među autohtonim zajednicama. A uklopljavanje malih narodnosnih i plemenskih političkih cijelina u teritorijalno veće upravne okvire, prvo na razinama konventa, zatim provincije i na kraju državne cjeline uvjetovalo je i međusobnu veću interakciju do tada iscpjekanih zajednica. Sukladno tome došlo je i do pojave, makar u zametku, i osjećaja neke vrste zajedništva i dijeljenja istih interesa, ali i problema po nekim aspektima koje je sa sobom donijela uspostava rimske državne vlasti i provođenje njenih načela uređenja provincijskih odnosa, posebno u onim krajevima koji su bili kulturno i društveno zaostaliji.

Nestanak dotadašnje političke rascjepkanosti, višedecenijski unutarnji mir i veća povezanost, komunikativnost i uzajamna prožimanja niza ilirskih zajednica, što su bili neminovna posljedica njihovog okupljanja pod jedan državni, pa i provincijski okvir, doveli su do izražajnijeg uvažavanja među do tada politički razdvojenim, a u nekim slučajevima i sukobljenim, zajednicama. To je dovodilo i do njihovog zbližavanja te razvijanja osjećanja pripadnosti jednom određenom kolektivitetu i svijesti o zajedničkim interesima u prvom redu usmjerenim prema vrhovnoj rimskoj vlasti. Taj osjećaj, odnosno neka vrsta općeilirskog identiteta, počeo se razvijati i na temeljima onog zajedničkog što su ti narodi, a koje je tadašnja „ilirska provincija“ objedinila baštinili. Svog identiteta su postali itekako svjesni u intenzivnom kontaktu sa jednim elementom koji im je bio stran skoro u svim pogledima od jezika do načina života, ali koji im se uspio nametnuti. Jezička sličnost i razumljivost, zajednička zemlja, ali i slična razina općeg kulturnog razvitka sve više su postajali ona nit koja je uticala na njihovo sve izrazitije povezivanje i prevazilaženje različitosti i suprotnosti. A živeći u jednoj cijelini i njihovi interesi i potrebe su sve više dobivali zajedničkih crta, što je samo doprinosilo međusobnoj većoj komunikaciji i uvažanju pa i zajedničkom nastupu.

Višedecenijsko razdoblje zajedničkog življenja u okviru jedne političke tvorevine bilo je i više nego dovoljno da se počnu razvijati ti zametci zajedničke svijesti, bar u nekim aspektima. Tako su ušavši u intenzivniji interaktivni kontakt i sa vanjskim svijetom, i to posebno onim razvijenim mediteranskim, i narodi ilirske pripadnosti bez obzira na međusobne razlike postajali sasvim prirodno svjesni i onoga što im je zajedničko, a to je kako je već istaknuto nesumnjiva jezička bliskost, a preko toga i svoje posebnosti. A to posebno dolazi do izražaja kada

205


se ti narodi i zajednice koji nesumnjivo posjeduju tu neku međusobnu povezanost koja ih određuje kao prepoznatljiv i zaseban etnički kompleks nađu u jednom političkom, upravnom i teritorijalnom okviru, a koji je uz to većinom izgrađen od strane drugačijeg etničkog činioca i koji još u sebi sadržava veliki broj drugih, različitih etničkih i kulturoloških fenomena. I tako je ilirski kompleks postao spreman za zajedničko dejstvo jer je pored starih narodnosnih imena određenu ulogu u životu autohtonog stanovništva počelo da ima i zajedničko „ilirsko“ ime, koje će nakon par stoljeća i potpuno istisnuti stara narodnosna imena, izuzev delmatskog, ali koje će dobiti i neko drugo značenje, a ne narodnosno.

Kako je vrijeme odmicalo, autohtone politije koje su se nalazile pod rimskom državnom i provincijskom vlašću u Iliriku, nalazeći se pod sigurnosnim „kišobranom“ šire upravne vlasti i suvereniteta tako su polako potiskivale svoje unutrašnje razlike i povećavale svoje unutarnje veze. Naravno, ovo je bio jedan dugotrajan proces koji se, istine radi, nikada nije uspio potpuno u konačnom obliku razviti i tako steći primat. Proporcionalno slabljenju međusobnih razlika jačalo je nezadovoljstvo prema rimskoj upravi i njenim metodama sprovođenja. I to sve veće nezadovoljstvo imalo je određenu ulogu u povezivanju i zbližavanju čitavog niza narodnosno-političkih formacija, posebno onih sa dinarskog područja koje su se dvije dekade ranije u odnosu na jedan dio naroda iz panonskog bazena našle u okvirima jedinstvene Provincije. Stare surevnjivosti i suprotnosti interesa su se potiskivale, jer je većina autohtonih politija sada imala zajednički problem koji je zasjenjivao sva ostala pitanja – rimsku vladavinu i njene metode uprave. Tako se pojavljuje paradoks po kojem je upravo rimska uprava samim svojim postojanjem doprinijela prevazilaženju ili bar relativiziranju i slabljenju dotadašnjih razlika među autohtonim zajednicama, jer su uklopljavanjem niza zapadnobalkanskih i panonskih naroda u jednu političku cijelinu ustvari Rimljani bili ti koji su ih ujedinili i omogućili do tada zasebnim zajednicama nesmetanu i kontinuiranu komunikaciju. Vezavši ga za jednu provinciju, Rimljani su dotada golemu masu podijeljenu narodnosnim i političkim partikularizmima ustvari ujedinili davši im i zajedničke institucije. Istina, te institucije i čitav taj zajednički okvir je bio tada u rukama i pod kontrolom Rimljana, ali i takvo iskustvo je za autohtono stanovništvo bilo vrijedno u odnosu na ono stanje podijeljenosti i suparništava za vrijeme njihove nezavisnosti. I za manje od dvije dekade od pokoravanja Panona, autohtoni narodi, odnosno pojedini njihovi lideri (u prvom redu Baton Dezitijatski i narod i politička jedinica kojoj on izvorno pripada), su se pokazali i spremnim i sposobnim da

HISTORIJA ILIRA

206

na sebe i svoju odgovornost preuzmu to iskustvo postojanja, vođenja i funkcionisanja „zajedničkih institucija“. Sigurno je da se bez postojanja jedinstvene provincije Ilirik, taj domaći eksperiment sa „zajedničkim okvirom i vojno-političkim institucijama“ ne bi uspio ni pokrenuti, a on je ipak trajao par godina. Moguće je da bi takva politika na duge staze donijela probitak višim državnim interesima, da na pitanjima (posebno ekonomskog) iskorištavanja autohtonog stanovništva autonomije nije došlo do prekida odnosa između domaćih zajednica i vrhovne vlasti. Labava kombinacija odnosa između lokalnih domaćih vlasti i vrhovne rimske vlasti zasnovane na uzajamnom povjerenju je prvih godina nove ere potpuno kolabirala. I kada dođe do prekida, on je imao karakter šoka i pred Rimljanima je stajao ujedinjeni front niza autohtonih naroda, a ne samo pojedini autohtonih narod ili manja grupa naroda. Rimljani su tako stvaranjem provincije Ilirik uradili ono što sami ilirski narodi nisu uspjeli, a sigurno ni namjeravali da ostvare – ujedinivši čitav jedan spektar naroda, od kojih su većina bili i etnički srodni u jedan politički okvir. Tako su paradoksalno upravo Rimljani stvorili preduvjete, jer su sa provincijom Ilirik izgradili temelj na osnovi kojeg se razvila, bar u svojoj formi – kako je sama povijest pokazala – nikada sazrelog zametka, svijest o ilirskom jedinstvu i identitetu izraženom kroz pripadnost jednoj teritorijalnoj zajednici koju je otjelovljavala provincija i zajedničkim političkim interesima. Tako je nastala platforma mogućeg stvaranja velikog saveza autohtonih naroda koji je u sebi imao kao osnovni zajednički sadržilac – proturimsku borbu. Veliko bi bilo pitanje da li bi savez čitavog niza autohtonih naroda, u onoj mjeri kakav je proizašao 6. god. n. e., uopće bio moguć da nije bilo postojanja jedinstvene provincije Ilirik, ali i bijesa usmjerenog prema rimskoj vlasti. U suprotnom, zapadnobalkanski narodi i zajednice se nikada ne bi ujedinili ni po jednom pitanju u tolikoj mjeri kao što se to desilo 6 god. n. e., što uostalom dokazuje i njihova dotadašnja povijest satkana od niza međusobnih sukoba i parcijalnih ratova pojedinih naroda sa Rimljanima. Iliri su izgleda, sudeći po Velejevom podatku po kome su oni prihvaćali tekovine antičke civilizacije prije početka ustanka 6. god. n. e. i to u jednom relativnom kratkom periodu, bili i spremni da prihvate vrhovnu vlast Rimske države sa svim onim blagodatima višeg i razvijenijeg općeg kulturnog života, i da možda i aktivno učestvuju u njegovom daljem razvitku. To što su autohtono stanovništvo prihvaćalo latinski jezik, antičku književnost i intelektualizam bi možda sa svoje strane značilo i da su peregrinske civitates, uključujući i dezitijatsku, bile spremne i da

207


prihvate politički okvir koji je uspostavio Rim. Ali s druge strane kao da nije bilo dovoljno razumijevanja ni sluha za ilirske recipicijente antičke kulture, niti se obraćalo pažnje na njihove specifičnosti nastale uslijed dugog prapovijesnog i protohistorijskog razvitka, a koje su još uvijek bile dosta žive u načinu života autohtonog stanovništva. Nisu se uvažavali njihovi interesi, nije se na pravilan način shvaćao njihov mentalitet i istančani osjećaj, posebno Dezitijata na čijoj su teritoriji Rimljani od početka počeli sa sistemskom eksploatacijom minerala i ruda.

Različite su bile i tradicije društveno-gospodarskog i političkog razvitka koje pogotovo nisu mogle biti prevladane naglim ulaskom zapadnobalkanskih i panonskih autohtonih zajednica u kontinentalnoj unutrašnjosti u okvir rimske države. Te razlike koje su se počele sve više očitavati kako je prvo razdoblje rimske vladavine teklo, doprinijele su tome da Rimljani jednostavno nisu shvaćali navike u javnim poslovima, posebno obaveza koje su za Rimljane bile normalno izmirivanje duga prema Državi, a koje su autohtonom stanovništvu bile strane, pa i smatrane zloupotrebama. I na kraju su te razlike u osjećaju za javne poslove i potrebe, stvarne zloupotrebe koju su Država i svi oni koji su se nalazili i prikrivali pod njenim skutima, činili i nerješavanje uzroka sve većeg nezadovoljstva dinarskih i panonskih peregrina su sa početkom nove ere doprinijele stvaranju kritične tačke unutarnje frustracije u autohtonim zajednicama.

Veliki Ilirski ustanak od 6. – 9. god. n. e.

Početkom 6 god. n. e., Rimska Imperija pod vodstvom prvog rimskog cara Augusta nalazi se u punoj snazi. Sve zemlje Sredozemlja i najveći dio Evrope nalaze se pod rimskom vlašću. Potrebno je samo da se osvoji kraljevina Markomanija, koja se nalazila sjeverno od Dunava (u današnjoj Češkoj i Austriji) i da se veći dio područja današnje Njemačke nađe pod rimskom vlašću, a granica učvrsti na rijeci Labi. U tu svrhu planiran je pohod u velikom stilu kojim bi bila pokorena Markomanija, a za zapovjednika svih trupa je određen Tiberije, Augustov usvojeni sin. Napad je trebalo izvesti iz dva pravca :a) Gaj Sentije Saturnin (Caius Sentinus Saturnin) je trebao predvoditi vojsku koja je trebala preko zemlje Hata, doline Majne i prolazeći kroz Hercinsku šumu da prodre na zapadna područja Markomanije.b) Tiberije je osobno trebao da predvodi napad sa obala Dunava, gdje

HISTORIJA ILIRA

208

se u prostoru između današnje Bratislave, odnosno ušća rijeke Morave u Dunav, tj. Karnuntuma i Vindobone (Beč) nalazila glavna i najbrojnija koncentracija legijskih (7 ili 8 legija) i auksilijarnih trupa predviđenih za napad na Markomaniju. Ove legije su uglavnom povučene sa područja provincije Ilirik (sa koje je i započinjao napad sa juga).

Koordinirani napad je započeo u proljeće 6. god. n. e., i trupe su već počele uspješno prodirati u markomansko-bohemijsko područje, kada je u Tiberijevo zapovjedništvo stigla iznenađujuća informacija o velikom ustanku koji je izbio u dubokoj unutrašnjosti Ilirika i širio se kao vatrena buktinja koja je gutala sve pred sobom.

Iliri balkanske unutrašnjosti su već decenijama ranije bili pokoreni i primorani da uđu u sastav rimskog imperija. Kao i ostali autohtoni narodi širom rimskog provincijalnog domena, peregrini Ilirika (Delmati, Japodi, Mezeji, Dezitijati, Naresi, Pirusti, Breuci, Oserijati, Dicioni, Deuri, Dindari, Ardijejci, Daorsi, Deretini, Melkumani, Glindicioni, Sikuloti, Jasi, Andizeti, Amantini, ... itd.) su bili organizirani na osnovu autonomnih, narodnosnih političkih jedinica (peregrinskih civitates). Ali bez obzira na svoju unutarnju autonomiju (što je uključivalo i pravo na sopstvene institucije), peregrinske civitates su bile obavezne i da izmiruju čitav niz obaveza. U prvom redu riječ je bilo o plaćanju direktnih poreza (zemljarine/tributum solis i glavarine/tributum capitis), kao i izmirivanju čitavog niza indirektnih nameta. U tom pogledu za ilirsko stanovništvo je posebno bila teška pojava “skupog novca”, koja je bila karakteristična za ekonomski zaostalije provincije sa slabije razvijenom robno-novčanom privredom. Fiskalne obaveze su se morale namirivati gotovim novcem, što je Ilire dovodilo u nezavidnu ekonomsku i financijsku poziciju, jer se širom Ilirika osjećao deficit novca u opticaju. Pošto je gotovog novca bilo znatno manje u odnosu na provincije i zemlje sa razvijenom robno-novčanom privredom, on je postao skup i moralo se mnogo više dati robe u naturi kako bi se došlo do određene novčane vrijednosti i količine nego što bi to bio slučaj sa onim oblastima u kojima je cirkulisao razvijeni robno-novčani sistem. Npr. za istu kolicinu novca se u Iliriku davalo mnogo više robe, nego što bi to bio slučaj u npr. Grčkoj ili Maloj Aziji. To je indirektno dovelo do toga da su porezi, carine i druge financijske obaveze bili znatno teže opterećenje za domaće stanovništvo, nego što je to izgledalo na prvi pogled.

U okvirima svoje opće aktivnosti, koja je Kasnu Republiku preobrazila u sistem Principata, August je izvršio i reforme u okvirima poreznog sistema koji je predstavljao jedan od pogodnijih terena za

209


zloupotrebe.394 Tako je August u toku svoje vladavine uspio da rimski porezni i uopće financijski sistem preustroji, sistematizira i centralizira. Time je nastojao da u ovaj segment rimske države uvede više reda, kako bi se spriječile njegove zloupotrebe koje su u zadnjim periodima Republike i za vrijeme građanskih ratova uzele maha, ali i omogućilo preciznije, efikasnije i brižljivije ubiranje izvornih prihoda, esencijalno neophodnih Državi i novom političkom sistemu. Za vrijeme Augusta je uspostavljen sistem u kojem su, iako nisu bili konačno ukinuti, zakupi izgubili svoje ranije značenje, jer su mnoge poreze ubirali od Augusta postavljeni prokuratori.395 Međutim, iako je ovaj sistem predstavljao nesumnjivo poboljšanje u odnosu na raniju rimsku praksu, u oblastima za vrijeme

394 Skupljanje poreza i drugih nameta po sistemu zakupništva, uz korupciju namjesništva i zelenaštvo predstavljalo je jedan od najvećih problema koje je sa sobom donosila rimska provincijalna uprava. Dok god je prikupljanje poreza bilo prepušteno zakupu „korporacija“ publikana (societates publicanorum) financijske zloupotrebe i materijalno iscrpljivanje provincijalnog peregrinskog stanovništva je znalo poprimiti velike razmjere. Logično je to vodilo povećanju nezadovoljstva provincijalaca i saveznika, pa i prouzrokovalo i nevolje koje bi dovodile do pobune, što naravno nije odgovaralo općim interesima Države. Na taj način je i neriješeno pitanje statusa provincija unutar jedinstvene Države imalo svoje mjesto u krizi kasne Republike, pogotovu nakon rješavanja pitanja italskih saveznika. Radi toga su i pojedini učesnici u tim zbivanjima u svojim političkim programima i aktivnostima pokušavali donijeti neke novine u upravi provincijama i prikupljanju nameta. Tako je npr. Cezar u Kosmatoj Galiji uveo sistem prikupljanja tributa ne od strane publikana, nego povjeravajući tu obavezu predstavnicima pojedinih peregrinskih zajednica. Primjerom iz Kosmate Galije se nastojalo i da se ublaži pritisak nad potčinjenim stanovništvom, ali i da se ujedno poveća odgovornost i kredibilitet lokalnih lokalnih poglavara. Tako bi se i pojedini slojevi autohtonog stanovništva na neki način uklopili u hijerarhijsku šemu aktivnog funkcionisanja rimskog državnog sistema jer bi oni na sebe preuzimali vrlo bitan segment vlasti - skupljanje izvornih prihoda Države. Sa svojom povećanom ulogom i srastanjem sa rimskom administracijom, ti pojedinci i slojevi su postajali lojalan element i vrlo prijemčivi za proces romanizacije. I naravno time je Država nastojala i da uspostavi red i hijerarhijski sistem u svojoj financijsko-poreznoj politici, posebno u sferi svojih izvornih prihoda. Ustvari, kako se može primjetiti, regulisanje statusa provincija je bio jedan dugotrajan proces koji je polako transformisao provincije od „posjeda rimskog naroda“ (praedia populi Romani) koje su se smatrale nekim pridruženim dijelom Republike i „ćupom sa blagom“, u dijelove jedinstvene državne cjeline. Sam proces koji je svoj dodatni impuls dobio sa onim što je Julije Cezar činio i planirao, dovršio je August.

395 Od Augusta je pikupljanje direktnog poreza (zemljarina i glavarina) predato u dužnost prokuratorima, bar kada su bile u pitanju carske provincije. Indirektni porezi su i nadalje davani u zakup. Međutim da su zloupotrebe bile vrlo izražene za vrijeme Augustove vladavine vrlo slikovito pokazuje primjer izvjesnog Licinusa, porijeklom Gala koji je bio rob, onda oslobođen i postavljen od Augusta za prokuratora Galije. Licinus je počinio čitav niz zloupotreba i iznuđivanja koristeći svoja ovlaštenja i moć. Licinus i pored jasnih optužbi i dokaza za korupciju nije bio kažnjen od strane Augusta.

HISTORIJA ILIRA

210

Oktavijana Augusta pripojenim Državi i koje nisu osjetile zloupotrebe i kaos Kasne Republike (pogotovu onim koje su se u trenutku svoga uključenja u državno-provincijsku strukturu nalazile na razini protohistorijskog razvitka i sa nedovoljno razvijenim robno-novčanim gospodarstvom) samo uvođenje rimskog poreznog sistema, bez obzira kakvog karaktera i opsega bilo, moralo je u pojedinim slučajevima predstavljati teret, a ne olakšanje. Nenaviknutost većine Ilira, uključujući i Dezitijate na rimski fiskalni i monetarni sistem i uopće razvijenu robno - novčanu privredu razvijenog mediteranskog svijeta, a koja je naglo i brzo prodirala na njihovo područje izazivali su sve veće nezadovoljstvo u unutrašnjosti Provincije. Autohtono stanovništvo je moralo da rimskoj državi i pohlepnim zakupcima koji su dolazili iz svih krajeva Imperije prepuste i svoja rudna bogatstva. Posebno su oblasti današnje Bosne bile zanimljive Rimljanima zbog njihovih rudnika zlata (u Gornjoj Bosni – dolina rijeke Fojnice, Gornjem Vrbasu), srebra (područje današnje Srebrenice), željeza (Japra u zapadnoj Bosni i dijelovi Gornje Bosne). A i rimska provincijalna uprava se nije ustručavala da se prekomjerno bogati na račun domaćeg, sve siromašnijeg stanovništva služeći se svim sredstvima. Od ilirskih naroda je i oduzimana zemlja kako bi se na nju naselili kolonisti i veterani imperijalnih vojski. Pored svih nevolja domaće stanovništvo zapadnog Balkana je bilo iskorištavano i od stranih trgovaca i zelenaša koji su došli prateći rimske legije, a koji su isisavali sve što je bilo vrijedno, a sa ovih područja su tekle i “rijeke robova” u Italiju i provincije Italije. Od domaćeg stanovništva se zahtijevalo da po pozivu šalju i svoje regrute i vojne jedinice kao pomoćne trupe koje će zajedno sa rimskim legijama ratovati širom tada poznatog svijeta. I u vrijeme svoje nezavisnosti i za vrijeme prvih decenija rimske vladavine, ilirski narodi su bili međusobno podijeljeni uzajamnim surevnjivostima, suparništvima pa i mržnjom i neprijateljstvom, osobinama koje su Rimljani znali vrlo dobro iskoristiti kada su pokoravali zapadni Balkan. Ali nakon decenija sistemskog i obilnog iskorištavanja, u Ilirima se sve više nagomilavalo nezadovoljstvo, frustracije i bijes prema osvajaču, dok je istovremeno raslo i uvjerenje da je potrebno da se istupi i to zajednički.

Sada se samo čekao povod i on je ubrzo došao u regrutaciji Ilira koji su trebali otići u daleke sjeverne šume i planine kako bi i oni dali svoju krv na pijedestalu rimske Imperije. August je izdao naredbu da se izvrši i mobilizacija ilirskih auksilijara, kako bi bili upućeni na markomansko-bohemijsko bojište. Kada su legije predvođene Tiberijem već prelazile Dunav, u dubokoj bosanskoj unutrašnjosti negdje u Gornjoj Bosni, na području ilirskog naroda Dezitijata (koji su kao i drugi ilirski narodi imali svoju peregrinsku civitas) okupila se regrutovana vojska (u formi pomoćnih, auksilijarnih trupa) kako bi odatle bila odaslana na ratište. Ovi regruti nisu dolazili samo iz reda Dezitijata, nego i iz reda drugih

211


ilirskih naroda/peregrinskih civitates sa područja dinarskog pojasa Ilirika. Međutim, skupljena vojska uvidjevši svoju snagu je istupila protiv Rima, i u taboru okupljenih i naoružanih auksilijara je tada došlo do pobune. Po Dionu Kasiju, prvo se potaknut Batonom Dezitijatskim, lokalnim vojno-političkim dužnosnikom, pobunio jedan manji dio okupljenih Ilira. Lokalni rimski garnizon (riječ je vjerojatno o posadi koja je trebalo da brine i osigurava prikupljanje auksilijarnih snaga, a možda je riječ i o veteranima “pod zastavom”) je intervenirao. Ovu rimsku jedinicu su prvotni ustanici uništili. I tek nakon ovoga uspjeha, i ostali u tome taborištu okupljeni auksilijari su se pobunili i tako stvorili moćnu vojsku pod komandom Batona Dezitijatskog. Vijest o pobuni je vrlo brzo obišla zapadni Balkan i Panoniju i mnoštvo drugih ilirskih naroda se pobunilo. Buktinje općenarodnog ustanka su se neviđenom brzinom širile po svim stranama rimske provincije Ilirik, bez milosti uništavajući lokalne veteranske garnizone, koloniste i sve ono što ih je podsjećalo na rimsku vlast, uključujući i omražene, grabežljive trgovce i zelenaše. Po Veleju Paterkulu, taj obračun je poprimio elemente iznimne brutalnosti. Pošto su sa ovih područja na Dunav nešto ranije bile povučene sve rimske regularne vojne snage, nije trebalo dugo da ustanici zagospodare velikim područjem i eliminišu rimsku upravu. Nedugo nakon što je pobuna izbila na dezitijatskom području, pojavilo se novo središte ustanka kod naroda Breuka, koji su živjeli u sjeveroistočnoj Bosni i istočnoj Slavoniji, na čijem se čelu nalazio njihov vojskovođa isto po imenu Baton (Breučki). Tako se razbuktao rat koji će trajati pune tri i po godine i ugroziti i samu Imperiju i zaustaviti njeno napredovanje za vrijeme Augusta. U to vrijeme tri grada su predstavljala tri glavne tačke u rimskoj kontroli nad Ilirikom i to su bili provincijska prijestolnica Salona, i dva grada u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti → Siskia (na prostoru nekadašnje Segestike) i Sirmium (današnja Srijemska Mitrovica na obali Save). Ustaničke vođe su dobro znale da bi u slučaju ako bi uspjeli da zauzmu ove gradove, faktički oslobodili Ilirik rimske uprave i stvorili za interese ustanka znatno bolju vojno-političku stratešku situaciju. Zato je odmah nakon što se pobunila kompletna auksilijarna vojska, Baton Dezitijatski tu armiju pokrenuo prema Saloni. Pobunjeni auksilijari, kojima su se u međuvremenu uz put sigurno priključivali i drugi buntovnici, se relativno brzo uspjela prebaciti iz Gornje Bosne u područje Salone. Međutim, Salona je bila dobro utvrđena i pripremljena za napad. Ne samo da su napadi ustanika odbijeni, nego je i sam Baton Dezitijatski ranjen jednim projektilom ispaljenim sa fortifikacija koje su branile Salonu. I pored neuspjeha pred Salonom i teškog ranjavanja, ni Baton Dezitijatski ni ostatak ustaničkog vodstva dinarskih ustanika nisu ostali obeshrabreni. Oni nisu odustali ni od zauzimanja

HISTORIJA ILIRA

212

ilirske obale ni od daljeg širenja ustanka već je u tu svrhu izvršeno relativno brzo pregrupisanje snaga. Nakon toga se ustanička vojska razdvojila. Jedan dio ustaničkih snaga Baton Dezitijatski (koji se oporavljao od ranjavanja) je otposlao prema jugu. Ove jedinice su po Dionu Kasiju, odnosno izvoru/izvorima koje je on koristio, krećući se duž obale jugoistočno-južnim pravcem izazvale pustošenja sve do Apolonije, čime su upale i u zapadne dijelove tadašnje provincije Makedonije. Tu na krajnjem jugu svoga prodora, te ustaničke jedinice su i pored činjenice da su bile prvo poražene (po smislu teksta je jasno da Apolonija nije bila zauzeta od strane ustanika) u ponovnom sukobu sa Rimljanima izvojevali pobjedu. Osnovna strateška zamisao ovog nastupanja na jednoj prilično dugačkoj liniji, pored nastojanja da se ovlada što dužom obalnom linijom, je predviđala i širenje ustanka na one ilirske prostore na jugoistočnom pravcu koji se vjerojatno još uvijek nisu nalazili u stanju pobune, u čemu se izgleda i uspjelo. Istovremeno se željelo ovim pokretom i širenjem ustanka i na zajednice naseljene u ovim područjima, eliminisati i rimske i njima lojalne pozicije i uporišta kako bi se otklonila eventualna mogućnost protivudara sa jugoistočne strane i tako dodatno razvukle lokalne protivničke snage. Iako su ustanici uspjeli prilikom ovoga prodora pod svoju kontrolu staviti zamašan teritorij, vjerojatno su veći gradovi (Skardona, Tragurij, Narona, Epidaurum, Rhizinium, Acruvium, Butuanum, Olcinium, Lissus, Dirahij, pa i Skodra) na obali i blizu obale ostali u rimskim rukama. Pokretom prema jugu, ustanici su namjeravali i da presijeku cestu Via Egnatia, koja je za Rim predstavljala vrlo bitnu stratešku komunikaciju koja je povezivala Italiju sa maloazijskim i drugim istočnim provincijama. Drugi dio ustaničke vojske je lično predvodio Baton Dezitijatski, koji se oporavio od ranjavanja, i ova kolona je krenula prema sjeverozapadu i gradu Siskiji. Kada je vijest o velikom ustanku došla do Tiberija, on je shvatio da je riječ o novom teškom ratu. Pravilno ocijenivši da nije moguće voditi borbe na dva fronta i to prikliješteni između pobunjenih Ilira i Markomana, Tiberije je sklopio mirovni sporazum sa Maroboudom i povukao je trupe sa markomansko – bohemijskog područja. Ispred svojih nastupajućih legija koje je povlačio sa Dunava, kao prethodnicu je poslao XX legiju koju je predvodio Valerije Mesalinus (Valerius Messalinus), tadašnji namjesnik (sa titulom legata propretora provincije Ilirik). Ova prethodnica je uspjela da u Siskiju uđe prije trupa Batona Dezitijatskog. Do sukoba vojski koje su predvodili Baton Dezitijatski i Valerije Mesalinus je došlo južno od Siskije. U prvoj, otvorenoj bici ustaničke snage, koje su bile i brojnije, su izvojevale uspjeh, ali nakon toga Baton Dezitijatski je sa svojim snagama bio dočekan u zasjedi i poražen. Najvjerojatnije su se bitke između trupa pod zapovjedništvom Mesalinusa i ustaničkih trupa pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog dogodile negdje između Siskije

213


i srednjeg Pounja, na području današnjih Cazinske krajine i Banije. Tom prilikom ustanku su se pridružile i japodske zajednice u Pounju. Istovremeno sa dešavanjima u dinarskom pojasu Ilirika, panonski ustanici predvođeni Batonom Breučkim pokušali su zauzeti Sirmium. Međutim, Rimljani stacionirani u gradu su uspjeli da odbiju napad i Breuci nisu uspjeli zauzeti Sirmium i ostvariti svoju osnovnu stratešku zamisao. A uz sve to, namjesnik Mezije Aul Cecina Sever (Aulo Cecina Severus ), čim je dobio vijesti o pobuni u panonskom bazenu se brzo uputio protiv pobunjenika i to pravcem prema širem području Sirmiuma, koje se nalazilo u okviru Ilirika na samoj granici prema Meziji. Sa breučko-panonskim ustanicima se srazio blizu rijeke Drave, što bi značilo da su se nakon neuspješnog napada na Sirmium ustaničke snage predvođene Batonom Breučkim povukle u pravcu sjeverozapada. U ovoj prvoj većoj i značajnijoj bici ustanka Cecinine trupe su uspjele i uz znatne svoje žrtve da poraze ustanike. Tako je Cecina uspio da spriječi ustaničko ovladavanje prostorom sjeverno od Sirmiuma i stabilizovanje na obali Dunava, toj vanjskoj granici Imperije. Ali zbog svojih velikih gubitaka Cecina nije mogao da iskoristi svoju pobjedu i da nastavi pokret dublje u ustaničko zaleđe.

Nakon ustaničkih neuspjeha da zauzme glavna tri oslonca rimske vlasti u Iliriku (Salona, Siskia i Sirmium), Baton Dezitijatski je shvatio da je potrebno ujedinjenje svih ustaničkih snaga i stvaranje zajedničkog vojno-političkog Saveza. Radi toga je otišao na breučko-panonsko područje kako bi se stvorio zajednički Savez. Da su pobunjeni dinarski i panonski narodi imali zajednički Savez potvrđuju oba glavna povijesna izvora. Po Dionu Kasiju jedinstveni ustanički Savez bi bio rezultat sporazuma između dva Batona i to na inicijativu Batona Dezitijatskog koji je posjetio Batona Breučkog i sa njim dogovorio „zajednički rat“.

Na samom početku svoga nacrtnog opisa ustanka 6. god. n. e., Velej Paterkul kaže da su ustanici ušli u Savez. I Dion Kasije govori da je nakon početka ustanka i prvih borbi bio sklopljen jedinstveni ustanički Savez. Vrhovne vojvode svih ustaničkih snaga su postali Baton Dezitijatski i Baton Breučki. Iako Dion Kasije kaže da Baton Dezitijatski sa panonskim segmentom ustanka stvara ratni savez, sudeći po čitavom nizu događaja koji su se desili kasnije, nesumnjivo je da je Savez podrazumijevao i sadržavao i neke osobnosti političke veze ili je bar Baton Dezitijatski smatrao da Savez podrazumijeva i političku vezu, a ne samo vojno savezništvo. Ovo je bilo prvi put u historiji da su dinarski i panonski ilirski narodi zajednički nastupili, a ne parcijalno po pojedinim narodima kao što su to činili do tada. Jedinstveni ustanički Savez iznenada se pojavio kao nova politička i vojna realnost na povijesnoj pozornici i njegova nagla pojava skoro eruptivnog karaktera je izazvala tolike poremećaje u širem geopolitičkom okruženju da je rimska država morala mijenjati ili čak napuštati ostvarivanje svoje strateške

HISTORIJA ILIRA

214

zamisli, kako bi mu se suprotstavila i eliminisala ga. Pored izgradnje novih zajedničkih vojnih i političkih institucija i izgradnje sistema i strukture koji bi funkcionalno objedinjavali ustaničke narode, ustanicima se nametalo i profiliranje ciljeva borbe i njihovo međusobno usklađivanje. Nažalost, pisana izvora ne daju dovoljan broj direktnih i preciznih informacija o tim ustaničkim, općeilirskim institucijama, i samo se iz konteksta tekstova i posrednim putem mogu naslutiti i to samo okvirni obrisi neke unutarnje vojno-političke konstitucije ustanka, odnosno donijeti izvjesni zaključci po tome pitanju. Prva zajednička akcija novoformiranog Saveza je bilo zauzimanje i utvrđivanje na planini Alma (današnja Fruška Gora). Ova srijemska planina je predstavljala dobru stratešku poziciju koja se nalazila blizu Sirmiuma i odakle su ustaničke snage predstavljale stalnu prijetnju sigurnosti ovog grada. Fruška Gora je izbijala i na desnu obalu Dunava i predstavljala krajnju granicu prema Singidunumu, tom taktičkom položaju čitave rimske koncepcije kontrole dunavske granice na njenom srednjem dijelu. Zauzimanjem Fruške Gore borbe su se prenijele i na zapadne dijelove skordičke civitas, koja je ostala lojalna Rimskoj državi. Protiv njih je Cecina Sever poslao tračke savezničke jedinice koje je predvodio njihov kralj Remetalk I, koji je bio najvažniji rimski saveznik u ratu. Tračka kraljevina je tada bila u klijentskom, vazalskom odnosu prema Rimskoj državi. Po Dionu Kasiju, ustanici su poraženi tom prilikom od strane tračkih jedinica koji su činili neku vrstu prethodnice Cecine Severa, kojem su opet te združene ustaničke jedinice snažno odolijevale prilikom drugog napada koji su pokrenule rimske jedinice. Olakšavanju pozicija ustaničkog Saveza na istočnoj bojišnici tada je doprinio i upad Dačana i Sarmata, pa je Cecina Sever morao povući trupe da se suprotstavi ovom upadu. Po Dionu Kasiju, ustanici su još jednom provalili u Makedoniju, ali ovaj put više orijentisano prema istoku. Ovaj napad su uspjeli da zaustave trački kralj Remetalk I i njegov brat Reskuporis II. Dolaskom Tiberija u Siskiju (koja će biti glavni štab protuustaničkih aktivnosti skoro do samoga kraja rata), nastupilo je vrijeme reorganizacije rimske vojne sile na zapadnoj bojišnici. To odlaganje rimske ofanzivne akcije su iskoristili ustanici da prošire svoju teritoriju do duboko na zapadnom pravcu duž rijeke Kupe pa skoro do Kvarnera i granica Italije. Izbijanje i naglo širenje ustanka je od početka izazvalo i nervozu, pa i strah i paniku u Rimu i Italiji. Po Veleju Paterkulu, August je na senatskoj sjednici izjavio da ako se ne poduzmu krajnje mjere da će neprijatelj za deset dana biti pred Rimom. Iako je bilo nesumnjivo pretjerivanje da će se ustanici naći pred Rimom, ipak je preduzet čitav niz vanrednih mjera :1. Pozvani su veterani.

215


2. Imućni građani i muškarci i žene, su prema visini svoje imovine morali da daju određeni razrez u muškim robovima sposobnim za vojnu službu (koje bi Država oslobađala kako bi odmah nakon oslobađanja bili unovačeni i uključeni u armiju) te i 6-mjesečni trošak njihovog izdržavanja, obuke i opremanja.

3. Zatražena je i služba senatora i vitezova za ratne potrebe, što je i obećano.

4. Tiberije je dobio izvanredna ovlaštenja i postao je glavnokomandujući svih protuustaničkih snaga u Iliriku.

U zimu 6. / 7. god. n. e. (kada je došlo do ponovljenog napada na Makedoniju) područje pod kontrolom ustaničkog Saveza je doživjelo svoj vrhunac, i pružalo se od zone sjeverno od Via Egnatia pa sve do porječja rijeke Kupe, i od Drave pa sve do jadranske obale, sa tim da su se rimske pozicije još uvijek držale u gradovima kao što su Salona i Narona, možda i Epidaurum i Lissos, te na otocima. Ustanički Savez nije mogao osvojiti jadranske gradove i otoke jer nije raspolagao sa mornaricom. Savezu na čijem čelu su se kao kolegijalne vrhovne vojvode nalazila dvojica Batona, priključio se veći dio ilirskih naroda provincije južno od Drave, uključujući i Delmate i Piruste. Sudeći po veronskom epigrafskom natpisu, Rimu su ipak ostali lojalni Liburni i narodnosno jezgro Japoda, dok su se japodske zajednice u širem području Pounja priključile ustaničkom Savezu. Ustanički Savez je raspolagao sa velikom vojnom silom od više od 100 000 – 110 000 boraca, uglavnom u pješadiji, ali i u konjici. Kao iskusan vojskovođa, Tiberije je rano shvatio da se ustanički Savez Ilirika ne može brzo poraziti, jer su ustanici nakon dostizanja zenita svoje moći, prešli na strategiju koja se sastojala od primjene gerilsko-partizanske vojne taktike i utvrđivanja u niz gradinskih naselja. Radi toga je Tiberije odlučio da primjeni dugotrajnu strategiju iznurivanja u kojoj bi nizom kaznenih ekspedicija nanosio štetu u ljudima i resursima ustaničkoj strani. Glavna bojišta na koja je Tiberije prebacio težinu svojih operacija bili su ravničarsko, panonsko područje i sjeverozapadno bojište (zona južno od Siskije). Cilj mu je bio da izmori protivnika, i da ga primora na pregovore ili predaju. Ali kako bi mogao da izvede ovu strategiju Tiberije je morao raspolagati sa brojnim i snažnim vojnim snagama. Radi toga su već od 6. god. n. e. započela prebacivanja velikog broja trupa sa svih strana Države u Ilirik. Rimljani će u toku ovog troipogodišnjeg rata angažovati po Svetoniju čak 15 legija i isto toliko auksilijarnih snaga, a Velej Paterkul govori i o 10 000 pozvanih veterana i velikom broju “dobrovoljaca” (riječ je poglavito o onim oslobođenim robovima koji su unovačeni u “dobrovoljačke kohorte”). Pored ovih snaga, na ilirskim bojišnicama su bile aktivne i klijentske tračke trupe, koje su u toku prve godine rata odigrale vrlo bitnu ulogu. Zanimljivo je da je

HISTORIJA ILIRA

216

po Tacitu u Tiberijevoj vojsci na ilirskom bojištu učestvovao i iransko – parćanski velikaš Ornospad. Tacit navodi da je Ornospad nekada bio prognanik (iz partsko – iranske Države) i da je Tiberiju pružio veliku pomoć kada je ovaj dovršavao rat u Dalmaciji, radi čega je i dobio rimsko građanstvo. Vjerovatno je Ornospad raspolagao i sa određenim trupama iz Irana i Mesopotamije. Kasnije je Ornospad opet stekao milost, povjerenje i čast svoga partsko – iranskog šaha i vratio se u domovinu. Na osnovi svih ovih podataka bi se moglo tvrditi da je rimska država za vrijeme rata u Iliriku angažovala možda čak i cca 190 000 vojnika. O značenju i težini rata dovoljno govori činjenica da su se u rimskom zapovjedništvu nalazila skoro sva viđenija imena tadašnje elite. Na osnovi izvorne građe znamo da su u ratu 6. – 9. god. n. e. od viših rimskih zapovjednika učestvovali i Tiberije, Germanik, Aul Cecina Sever, Valerije Mesalinus, Plaucije Silvan, Marko Lepid, Gaj Vibije Postumije, Lucije Apronije i Lucije Elije Lamije. Moguće je da su u ratu učestvovali i kasniji namjesnici ilirskih provincija Junije Blez i Publije Kornelije Dolabela. Međutim, strateška zamisao koju je počeo primijenjivati Tiberije, a koja se zasnivala na dugotrajnom ratu iscrpljivanja, nije nailazila na oduševljenje kod Augusta. Izbijanje i širenje ustanka je koincidiralo i sa prvom značajnijom krizom augustovskog režima, uključujući i pojavu gladi i povećanje cijena. Odugovlačenje sa ratom se sve više osjećalo kao breme koje je ugrožavalo augustovski režim. Veliki gubici i teške borbe su kao posljedicu imale da se sve više počinje javljati i određena opozicija Augustovim mjerama, posebno njegovom porodičnom zakonodavstvu. Nakon stabilizacije situacije, na zapadnu bojišnicu je stiglo pojačanje koje je predvodio Germanik (Germanicus Julius Caesar), sin Druza i Antonije (kćerke Marka Antonija i Oktavije), a u kojem se nalazio i Velej Paterkul. Ovo pojačanje je trebalo da na borbenu pozornicu dovede novog Augustovog favorita – Germanika koji je i oženio Agripinu Stariju, kćerku Agripe i Julije Starije. August se nadao da će Germanik na ilirskom bojištu steći određeno iskustvo. Ipak, ni prisustvo odlučnijeg, pa i brutalnijeg Germanika nije moglo da naruši Tiberijevu osnovnu stratešku zamisao. Tako su rimske i pomoćne trupe upućivane u akcije pustošenja, koja su zahvatila uglavnom panonsko područje i sjeverozapadno bojište. U toku 7. god. n. e. ustaničke snage su se utvrdile na …monte Claudio…, vjerojatno brdsko-planinskom pojasu današnje središnje Slavonije (Psunj – Papuk – Krndija - Dilj).

Ipak za 7. god. n. e. je najvažnija velika ofanzivna akcija koja je pokrenuta sa istočne bojišnice, na koju je bio prispio Marko Plaucije Silvan (Marcus Plautius Silvanus) dovodeći trupe iz Azije. Plaucije Silvan i Cecina Sever (Caecina Severus) su pokrenuli veliki broj trupa (pet

217


legija, auksilijarne jedinice, Tračane), sa kojima su se trebali probiti kroz panonsko područje sjeverno od Save i spojiti se sa zapadnom bojišnicom. Već na početku svoga pokreta, kada su se vojnici nalazili u privemenom logoru kod Vulkajskih močvara (srednji tok rijeka Bosuta - Vuka) rimske i pomoćne trupe su bile napadnute od velike mase ustanika. Bitka koja je uslijedila po svojim karakteristikama i po broju angažiranih snaga spada u red većih bitaka rimske vojne povijesti. Opis bitke daju i Velej Paterkul i Kasije Dion.

Po Dionu Kasiju bitka je započela iznenadnim udarom združenih ustaničkih snaga na protivničke trupe koje su bile utaborene, najvjerojatnije u rano jutro ili kasno popodne, kada se podizao logor. Po Veleju Paterkulu prilikom udara ustaničkih snaga pomoćne i tračke jedinice su bile potučene i natjerane u bijeg i situacija je postala vrlo opasna po rimsku stranu. Velej Paterkul za dovođenje vojske u tešku situaciju u blizini Vulkajskih močvara direktno i nedvosmisleno optužuje rimske zapovjednike Cecinu Severa i Plaucija Silvana, jer su se oni, u skladu sa apologetskim duhom Velejevog teksta, udaljili od načela politike Tiberija (tj. njegovog načina vođenja borbenih operacija) i dozvolili sebi da dođu u kontakt sa neprijateljem prije nego su saznali preko svojih izviđača gdje je neprijatelj. Situaciju kod Vulkajskih močvara su i po Veleju Paterkulu (detaljnije i izričitije prikazano) i po Dionu Kasiju, spasili sabranost, hrabrost, vrline i sposobnost običnih vojnika – legionara. U tim kritičnim trenucima, po podacima naših izvora, kada su u borbi poginuli i bili ranjeni mnogi oficiri, pojedine jedinice bile odsječene, pomoćne jedinice u bijegu, bitku je spasila vrijednost rimskih legionara koji se nisu zadovoljili izdržavanjem ustaničkih juriša nego su provalili kroz njihove redove i tako izvukli pobjedu iz očajne situacije i ujedno spasili svoje zapovjednike od sramote poraza. Iako je završila načelnom rimskom pobjedom jer je napad odbijen, ustanici prisiljeni na povlačenje, a nastupanje vojske prema Tiberijevoj borbenoj grupi nastavljeno, gubici protu-ustaničkih snaga su bili izrazito veliki. I u jesen 7. god. n. e. došlo je do spajanja dviju velikih borbenih grupa rimskih oružanih snaga negdje na zapadnoj bojišnoj liniji (kojom se neposredno zapovijedalo iz Siskije) i kreiranja privremenog tabora sa enormnim vojnim sastavom. U njemu su se tako nalazile vojne snage od ukupno deset legija (pet Tiberijevih i pet Cecininih i Silvanovih), više nego 70 kohorti, 10 ala konjaništva, i više nego 10 000 veterana, veliki broj dobrovoljaca i brojno konjaništvo tračkog kralja. Nakon toga, Tiberije je trupe ponovo razdvojio i one iz istočne borbene grupe je vratio natrag, uz eskort trupa sa zapadne bojišnice. Ovim prolaskom velike mase vojnika dodatno je razarano panonsko područje sjeverno od Save. Nakon toga se Tiberije vratio u Siskiju i vojsku rasporedio u zimovališta. Više-manje

HISTORIJA ILIRA

218

podudarno sa ovim periodom i Germanik je pobijedio Mezeje. U 8. god. n. e. konačno je došlo do realizovanja Tiberijeve dugoročne strategije sa javljanjem pukotina u ustaničkom Savezu. Teško dvoipogodišnje ratovanje je doprinijelo da se na ustaničkoj strani, izloženoj ubitačnom i stalnom uništavanju resursa i ljudi, počne pojavljivati demoraliziranost, pa i defetizam i kalkulanstvo. Tada se pokazuje, i pored nastojanja Batona Dezitijatskog (koji je bio idejni tvorac Saveza i njegov najodaniji reprezent), da su centrifugalne sile i unutarnji partikularizmi, ipak, bili još uvijek previše izraženi da bi se Savez mogao smatrati koherentnom, prepoznatljivom i funkcionalnom jedinstvenom silom. Najteže stanje je bilo na najugroženijim dijelovima ustaničkog područja i to u panonskom području koje je već dvije godine sistemski razarano i na sjeverozapadnom frontu okrenuto prema Siskiji. Čitav niz velikih naselja, od kojih neka sa tisućljetnom tradicijom življenja, posebno ona u ravnicama zapadne Posavine su za vrijeme ovih borbi brutalno i sistemski razorena, kao npr. Donja Dolina. Prvi koji je pokušao da iznađe neki partikularni izlaz iz ove situacije bio je izvjesni lokalni poglavica iz područja južno od Siskije po imenu Skenobard. On je stupio u kontakt sa Manijem Enijem, komandantom rimskog garnizona u Siskiji, radi eventualne promjene strane u sukobu, ali kako izgleda ovaj pokušaj konspiracije nije uspio. Ipak, sljedeća konspiracija koju je jedan od poglavara ustanka imao sa Tiberijem će imati mnogo teže i gore posljedice i uveliko će predestinirati dalji tok ustanka. Još u toku 8. god. n. e. vrhovni vojvoda Baton Breučki je stupio u tajne pregovore sa Tiberijem. Batonu Breučkom, koji je bio najvažniji zapovjednik ustaničkog Saveza u panonskom području, sigurno je bilo dosta rata koji je nanio do tada golemu štetu Donjoj Panoniji. On je bio i stariji od Batona Dezitijatskog i sigurno je bio manje sklon nastavku sukoba i naklonjeniji pregovorima i kompromisu. Tiberije je ovu situaciju vrlo diplomatski i umješno iskoristio. Njemu je bilo u interesu samo da podijeli ustanički Savez i iz rata izbaci panonsku komponentu ustanka, i s tim ciljem bio je spreman na dosta ustupaka Batonu Breučkom. Ipak, Baton Breučki se u svome naumu predaje morao suočiti sa jakom opozicijom unutar Breuka i panonskih ustanika. Opoziciju predaji i sporazumu sa Rimljanima predvodio je Pines, koji je inače bio kralj Breuka. Baton Breučki se obračunao sa Pinesom tako što ga je uhapsio i isporučio Rimljanima. Sa svoje strane je izvršio 3. VIII 8. god. n. e. simboličku predaju panonskih trupa Tiberiju i Rimu na obali (u donjem toku) rijeke Bosne (....apud flumen nomine Bathinum...). Ovaj podatak se nalazi u djelu Veleja Paterkula (koji je bio neposredni svjedok navedenih zbivanja na rijeci Bosni) i riječ je o najstarijem do sada poznatom podatku u kome se spominje drevno bosansko ime (ali za rijeku, ne za zemlju).

219


Zauzvrat što je napustio ustanički Savez, Tiberije je ostavio Batonu Breučkom autonomiju i dopustio mu da vlada nad Breucima. Bez obzira na eliminisanje Pinesa, Baton Breučki se ipak suočio sa tim da je morao potvrđivati svoj autoritet u nizu breučko-panonskih zajednica (jer je bilo dosta neslaganja sa njegovom preoportunističkom politikom i uzurpacijom vlasti). Za to vrijeme Baton Dezitijatski odlučio je da kazni izdaju i kolaboraciju sa neprijateljem i pripremio je brzu akciju kako bi povratio Panoniju u ustanički tabor. U jesen 8. god. n. e. sa brojnim i snažnim trupama je iz dinarskog pojasa brzo i iznenadno prodro u južnu Panoniju, postavio je klopku Batonu Breučkom (koji je obilazio navedeno područje kako bi potvrđivao svoju vlast) i pobijedio ga je u bici. Baton Breučki se sklonio u obližnje gradinsko naselje, koje je Baton Dezitijatski dao opsjedati (vjerojatno u današnjem tuzlanskom području). Ubrzo su sami stanovnici naselja izručili nekadašnjeg vrhovnog vojvodu ustaničkog Saveza drugom vrhovnom vojvodi Batonu Dezitijatskom. Nakon toga je Baton Dezitijatski sazvao vojničku/narodnu skupštinu koja je trebala suditi i presuditi Batonu Breučkom pod optužbom za izdaju. Vojnička/narodna skupština je izglasala smrtnu kaznu i Baton Breučki je na licu mjesta pogubljen. Nakon toga došlo je do ponovnog podizanja Panonije na ustanak, ali je uslijedila brza i učinkovita reakcija trupa pod zapovjedništvom Plaucija Silvana i došlo je do sloma organizovanog otpora u panonskom bazenu. Baton Dezitijatski, uvidjevši rasulo panonskog fronta, povukao se sa preostalim jedinicama u dinarsko područje, pri tome dodatno utvrđujući strateške tačke na prvoj bojišnoj liniji kako bi spriječio dublji rimski prodor u unutrašnjost dinarskog pojasa. Pad Panonije, i u Rimu i u Italiji je dočekan kao obnova augustovskog režima, koji je počeo da se nagriza uslijed teškoće dugog rata i krize koja se tada pojavila. Ustanak je na svjetlo dana vrlo brzo iznio sve negativnosti i proturječja toga sistema, a počela su se javljati i nezadovoljstva augustovskom politikom i zakonodavstvom, posebno porodičnim zakonima. Upravo radi toga je pobjeda u Panoniji bila veliko olakšanje za već ostarjelog Augusta, koji je početkom Ustanka doživio i vrlo neugodno preslagavanje odnosa u sopstvenoj familiji, koje je završilo protjerivanjem Agripe Postuma (Marcus Vipsanius Agrippa Postumus – jedinog preostalog Augustovog biološkog unuka). Kako bi se pobjeda pokazala i stanovništvu Rima i Italije, u prijestolnicu je pozvan pobjednik Tiberije kojem je priređen veličanstven doček. Izgleda da je August smatrao da je padom Panonije teži dio posla uspješno završen i da je obračun sa ustanicima u dinarskom pojasu tehničko pitanje koje se može izvesti bez većih teškoća. Zapovjedništvo na terenu je praktično preuzeo Germanik, koji je u kasnu zimu i rano proljeće 9. god. n. e. započeo ambicioznu ofanzivu u široj

HISTORIJA ILIRA

220

zoni Pounja, kojom je namjeravao razbiti odbrambenu liniju i prodrijeti u ustaničku unutrašnjost i tako se ovjekovječiti kao onaj koji je ugušio ustanak. Međutim, stvari su se odvijale znatno teže po Germanikove želje. Za razliku od Tiberija, koji je štedio svoje vojnike, vodio strpljivu politiku i duboko promišljene borbene operacije, Germanik kao znatno mlađi je želio brzu pobjedu i nije se previše obazirao na žrtve. Germanikova Pounjska operacija se na osnovi podataka Diona Kasija uglavnom zasnovala na zauzimanju gradinskih naselja Splonum, Raetinum i Seretion, iako su sami Germanikovi planovi bili znatno ambiciozniji. Po Dionu Kasiju, koji jedini iz literarne izvorne građe spominje i opisuje Germanikovu ofanzivu, prvo značajnije ustaničko uporište koje je osjetilo Germanikovu ofanzivu bilo je Splonum. U Splonumu se uz veliki broj branilaca nalazilo i civilno stanovništvo, što govori da je riječ o nekom bitnijem i većem naselju. Suočivši se sa Splonumom, Germanik se našao nesposobnim da napravi neki napredak, bilo mašinama, bilo napadima ljudstva. Međutim, stjecajem niza sretnih međusobno povezanih okolnosti, Germanik je uspio zauzeti Splonum. U ovoj bici su učestvovale i pomoćne jedinice iz Germanije čiji je jedan pripadnik – konjanik, izvjesni Pusio, slučajno presudno utjecao na dalji tok borbe i Germanikovu pobjedu. Sudeći po Dionovom tekstu, Splonum je predstavljao veće i razvijenije naselje koje je posjedovalo i dobro utvrđeni akropolj koji Germanik nije osvojio napadom, nego tek predajom njegovih branilaca koji su se u njega povukli nakon što je probijen vanjski odbrambeni zid naselja. To je značilo da je Splonum bio zaštićen dvostrukim prstenom, kako izgleda kao i ostala ustanička uporišta, i to jednim koji je predstavljao vanjsku odbranu, odnosno štitio i podgrađe, i drugim koji je okruživao akropolj, citadelu ili sjedište gradine. Nakon zauzeća Splonuma, Germanikova armija se uputila prema novom cilju – Raetinum, koji se poglavito ubicira na lokalitetu Golubić, južno od Bihaća ili na nekom drugom bližem lokalitetu u bišćanskom Pounju koje u sebi sadrži više odlika brdsko-planinskog i od prirode dobro utvrđenog položaja (u obzir dolaze i lokaliteti Ripač i Sokolac i dr.). Pred ovim ustaničkim uporištem desila se sasvim drugačija priča. Branioci, prevladani brojem napadača i nesposobni da im se suprotstave na klasični borbeni način, pribjegli su taktičkom lukavstvu. I Raetinum je svoju temeljnu odbrambenu fortifikaciju zasnivao na dva prstena slično kao Splonum, odnosno na postojanju još jednog unutarnjeg zaokruženog, još bolje utvrđenog, prostora koji se nalazio na istaknutom, uzvišenom, dominantom mjestu odakle se imao i dobar domet (za oružje) i odlična vizualna kontrola nad ostatkom naselja – podgrađem, ali i nad širom okolinom. Iskorištavajući mogućnosti koje im je pružao sistem odbrambene

221


fortifikacije branioci su u podgrađu, odnosno onom dijelu naselja koji je štitio prvi okružujući zid, postavili vatre i povukli se unutar citadele. Uvidjevši da je podgrađe napušteno i pomislivši da je to rezultat mogućeg sloma ustaničkog otpora u naselju, nadajući se da bi ga uslijed toga mogli brzo i to u cijelosti zauzeti bez većih napora, Rimljani su neoprezno i samouvjereno provalili u naselje. I one jedinice koje su provalile u naselje upale su u jednu odlično smišljenu i pripremljenu zamku. Vješto kombinirajući rasplamsavanje vatre i stalno gađanje odozgo (sa zidina „akropolja“) ustanici su uspjeli da fizički eliminišu većinu onih koji su u ovom prvom naletu prodrli preko prvotnog odbrambenog prstena. U vatri i pod naletima projektila se samo jedan mali dio Germanikovih vojnika iz toga prvog ešalona koji je ušao u Raetinum uspio spasiti iz vatrenog grotla. Međutim, napredovanje vatre je ugrozilo i akropoljski dio naselja, radi čega ustanici nisu uspjeli da svoj taktički uspjeh pretoče i u stratešku prednost pa ni da održe svoj tadašnji položaj. U toku noći, dok su Germanik, njegovo zapovjedništvo i trupe pokušavali da se „saberu“ i pregrupišu, ustanici su bili prisiljeni da napuste akropolj i da se u manjim skupinama sakriju u „podzemnim prostorijama“. Nakon Raetinum, prodor se nastavlja prema Seretionu, koji je već ranije, za vrijeme svojih pohoda iznurivanja i pustošenja, pokušavao zauzeti Tiberije, ali ga je tek u ovoj kampanji zauzeo Germanik. Nakon pada Seretiona, neka druga mjesta su bila znatno lakše osvojena. Gubici u vojnicima, resursima i vremenu su bili toliki za Germanikovu armiju da je ofanziva prekinuta, a počela su se javljati i vojnička nezadovoljstva na granici sa otvorenom bunom. Radi toga se Tiberije povratio na zapadnobalkansko ratište. On je reorganizovao trupe i pripremio ih za konačni udar na preostalo ustaničko područje. Nova ofanziva je započela početkom ljeta 9. god. n. e. i izvodila se sa velikim brojem trupa sinkronizovano iz tri pravca. Jednom je zapovijedao Marko Lepid, drugom Plaucije Silvan, a treću je imao pod neposrednim zapovjedništvom i u njoj se nalazio i Germanik. Plaucije Silvan je predvodio napad istočnim pravcem i kretao se duž istočnih dijelova Ilirika, Tiberije je zajedno sa Germanikom vodio trupe zapadnim dijelom Ilirika i njihov cilj je bilo uništavanje središnjeg vodstva ustanka na čelu sa Batonom Dezitijatskim i izbijanje u zaleđe Salone, a Marko Lepid (Marcus Lepidus) je sa svojom kolonom nadirao središnjim pravcem, pa sve do doline Neretve. Dok su Silvan i Lepid svladavali lokalne ustaničke zapovjednike i njihove snage, Tiberije i Germanik su pratili Batona Dezitijatskog do u dubinu ustaničkog područja, ali ga nisu uspijevali zarobiti. Negdje na putu prema jadranskom zaleđu, od glavnine Tiberijevih trupa se odvojio dio vojske na čelu sa Germanikom koji je upućen u području današnje središnje i Gornje Bosne.

HISTORIJA ILIRA

222

Baton Dezitijatski se utaborio u delmatskom uporištu Andetrij (sjeverno od današnjeg Splita), gdje je ubrzo stigao i Tiberije sa svojom vojskom. Uvidjevši bezizlaznu situaciju i slom organizovanog otpora ustaničkog Saveza i u dinarskom pojasu, Baton Dezitijatski je stupio u pregovore sa Tiberijem. Međutim, Delmati stacionirani u Andetriju su odbili sporazum i predaju i nastavili su sa otporom, pa je Baton Dezitijatski sa svojom neposrednom pratnjom napustio Andetrij i sklonio se u okolno područje. Nakon toga je došlo do vrlo teške bitke za Andetrij, u kojoj je Tiberije i pored nezgodne taktičke pozicije (ustaničke snage su se nalazile i u okolici, a ne samo u utvrđene u Andetriju) u kojoj se nalazio, ipak, pobijedio. Posljednja veća bitka u ustanku se desila kod legendarne Ardube, gradinskog naselja koje još uvijek nije lokalizovano. Arduba je bila posljednje preostalo ustaničko uporište u koje se sklonio i veliki broj izbjeglica, ali i prebjega koji su iz redova rimske armije (uglavnom iz reda tzv. „dobrovoljaca“, auksilijara i plaćenika) prešli na stranu Ilira. Ove prebjege su Rimljani smatrali najobičnijim dezerterima. Pred Ardubu je sa velikom vojskom stigao Germanik. Muškarci Ardube su odlučili da se mirnim putem predaju Germaniku, čemu su se suprostavili ovi prebjezi, jer za njih po rimskim zakonima ne bi bilo nikakve milosti. Ali, žene Ardube za razliku od svojih muškaraca, pridružile su se prebjezima i odbile su predaju, jer su one žudjele za slobodom i bile spremnije da pate i podnesu bilo koju drugu sudbinu nego da padnu u ropstvo. U Ardubi je izbila surova unutrašnja borba i prebjezi su u njoj bili nadjačani i zarobljeni, i samo su neki od njih uspjeli da pobjegnu. Ali žene Ardube nisu se željele pokoriti ni volji Rimljana ni željama muškaraca Ardube koji su sada mislili samo kako da sačuvaju vlastite žive glave. I u tim trenucima žene Ardube su pokazale jedno od najvećih herojstava u historiji čovječanstva, jer su sa svojom djecom skakale ili u vatre koje su plamtile Ardubom ili su se strmoglavljivale u rijeku koja je tekla ispod Ardube. Uvidjevši konačan kraj, Baton Dezitijatski se u septembru 9. god. n. e. predao Tiberiju. Time je i zvanično završen Veliki Ilirski ustanak koji je Svetonije nazvao najtežim ratom nakon punskih ratova. To je ujedno bio i konačan kraj dvostoljetnog sukoba Ilira sa Rimljanima, u korist ovih potonjih. Već ujutro nakon predaje, Baton je u duhu najboljih rimskih pravnih normi i tradicija izveden pred improvizovani sud kojim je predsjedavao Tiberije, vrhovni zapovjednik rimskih trupa na ratištima ilirskih zemalja. Na tome suđenju Baton Dezitijatski je imao puno pravo govora i zastupanja i pokazati će se na kraju i pošten postupak i presuđivanje koje je uvažavalo i interese, mišljenje pa i molbe optuženika. Na upit Tiberija zašto su se pobunili, Baton Dezitijatski je odgovorio : “Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za čuvare vaših stada ne pse ili pastire, nego vukove”.

223


I pored predaje Batona Dezitijatskog i završetka organizovanog ustaničkog otpora, pojedine manje grupe su se i dalje nastavljale suprotstavljati rimskoj vlasti, ali će vremenom ta akcija i u Panoniji i u dinarskom pojasu sve više ličiti na hajdučiju i razbojničku djelatnost. Ilirik je stravično stradao za vrijeme rata, sa enormnim gubicima u biološkoj masi. Procjena gubitaka u ljudstvu kod ustaničke mase bi iznosila možda i preko 30 % (ubijeni, odvedeni u ropstvo, umrli uslijed neborbenih posljedica rata), dok bi kod pojedinih naroda kao Dezitijata i Pirusta ovaj procent bio i znatno veći i možda se kretao oko 50 %. Ovakvi veliki gubici nisu nikada više zabilježeni u historiji ratovanja na Zapadnom Balkanu. Infrastruktura Ilirika južno od Drave je bila uništena, uključujući i veliki broj naselja koja su zauvijek nestala. Razdoblje ustanka je predstavljalo i konačni raskid Ilirika sa prahistorijskim i protohistorijskim tradicijama i konačan ulazak u historijsko doba. Kako bi se olakšala uprava i kontrola, nekada velika provincija Ilirik je podijeljena na dvije provincije i to: Gornji Ilirik (Illyricum Superior), kasnije nazvanu Dalmacija/Dalmatia i sjevernu provinciju Donji Ilirik (Illyricum Inferior), kasnije nazvanu Panonija/Pannonia. Kao garant mira i poslušnosti provincije Dalmacije ostavljen je garnizon koji se sastojao od VII i XI legije, te većeg dijela auksilijarnih kohorti. Prvi postratni namjesnik provincije Gornji Ilirik bio je rimski zapovjednik Vibije Postumije (Caio Vibius Postumus) . Ipak, i pored neviđenih stradanja ilirskih zemalja i užasnih ratnih teškoća, Tiberije je od predaje Batona Dezitijatskog nastupio sa pomirljivijom politikom. Autonomne peregerinske civitates nisu ukinute niti uništene, pa su tako svoje postojanje nastavile i dezitijatska i delmatska i breučka i mezejska i ostale autohtone politije. Naravno, stepen njihove autonomije je smanjen, a kontrola rimskih vojno-civilnih dužnosnika povećana. Eksploatacija domaćih resursa je nastavljena, o čemu slikovito govori Florov podatak o namjesniku Postumiju koji je obnovio iskorištavanje rudnih bogatstava Dalmacije. Ipak, uvidjveši ranije greške rimske uprave, vjerojatno Tiberije je pristupio i određenim reformama koje su za cilj imale poboljšanje rimske uprave i olakšavanje tereta koje je moralo podnositi domaće stanovništvo. To je uključivalo i poštovanje autohtonih civitates, ali i pokušaje približavanja i usađivanja tekovina grčko-rimske mediteranske civilizacije do u dubinu ilirskih zemalja. U tom kontekstu je potrebno promatrati i dolazak legata Publija Kornelija Dolabele, čija je namjesnička uprava u Gornjem Iliriku/Dalmaciji od 14. do 20. god. n. e. predstavljala jedno od boljih perioda u turbulentnoj i poglavito nesretnoj historiji Zapadnog Balkana, koju su obilježili veliki i monumentalni infrastrukturni radovi, obnova Provincije i kultiviranje načina života autohtonog stanovništva. Radi nenadane katastrofe u Teutoburškoj šumi i prebacivanja brojnih

HISTORIJA ILIRA

224

rimskih trupa u Germaniju i na rajnsko bojište, te prekomandovanja Tiberija na ovo novo ratište, i proslava trijumfa nad Ilirima je odgođena. Sam Tiberije je vjerojatno trijumf proslavio 23. X 12. god. n. e. ili 16. I 13. god. n. e. U trijumfalnoj procesiji su izloženi zarobljenici, uključujući i Batona Dezitijatskog, ratni plijen i slikovne prikaze pobijeđene zemlje. Baton Dezitijatski je nakon svoje predaje izgleda imao dostojan odnos od strane rimskih dužnosnika, u prvom redu Tiberija. Opis Tiberijevog trijumfa povodom pobjede u Iliriku dao je čuveni rimski pjesnik Ovidije. Nakon trijumfa, Baton Dezitijatski je interniran u italijanski grad Ravenu, sa dovoljno darova i bogatstva koje mu je uručio Tiberije i koji su mu omogućavali relativno luksuzan i udoban boravak u Italiji. Antička izvorna građa je posvetila dostojnu pažnju Velikom Ilirskom ustanku od 6. do 9. god. n. e. Do danas su poznata dva zaokružena izvorna izvještaja i to Veleja Paterkula koji je bio viši rimski oficir u tome ratu i nešto obimniji i precizniji izvještaj Diona Kasija koji je kasnije bio namjesnik provincije Dalmacije. Pored njih dvojice, danas se raspolaže i sa podacima o tome ratu koje su ostavili i drugi rimski pisci kao što su Svetonije, Ovidije, Plinije Stariji, Strabon, Flor, Makrobije, Jordanes, a možda se i neki detalji spomenuti u Augustovim Res Gestae odnose na zbivanja vezana za ovaj ustanak. Ustanak posredno spominje i nekoliko epigrafskih spomenika, a sjećanje na ovo historijsko doba je sačuvano i u nekim dijelovima materijalne zaostavštine, od kojih je najpoznatija kameja pod nazivom Gemma Augustea i ostatak tropaeum iz Garduna (legijski tabor Tilurium, u zaleđu današnjeg Splita). Veliki Ilirski ustanak je ostavio snažan utjecaj kako na unutarnje stanje Rimske države tako i na njenu vanjsku politiku. Po Dionu Kasiju rat je „koštao mnogo ljudi”, a donio malo koristi. U samom Rimu je došlo do problema sa opskrbom, porasle su cijene proizvoda. Čak i takva lojalna grupa kao što su vitezovi izražavala je nezadovoljstvo Augustovim zakonima o braku. Zaoštravaju se odnosi između princepsa i senatorskog staleža. Najzad, Veliki Ilirski ustanak je na svjetlo dana iznio i lošu stranu augustovskog režima prema novoosvojenim oblastima. Okupacija je bila praćena prekomjernim nametima i kontribucijama, novi podanici uzimani su u pomoćne odrede. Pokoreni narodi su morali izdržavati rimsku vojsku. Samovolja namjesnika i zloupotrebe vojnika ostajale su nekažnjene. Sve je to neminovno moglo dovesti do ustanka. Takvo stanje se moralo mijenjati. Tiberije, koji se lično suočavao sa sanacijama takve politike i odnosa prema autohtonom stanovništvu, će preuzeti na sebe i regulisanje i stvaranje snošljivijih i prihvatljivijih uvjeta koji su mogli garantovati stabilnost i funkcionalnost Države i provinciji.

225


Karta 2 .Kartografski prikaz Velikog ilirskog ustanka 6. godine nove ere (početak ustanka)


HISTORIJA ILIRA

226

Karta 3 .Kartografski prikaz Velikog ilirskog ustanka 6. godine nove ere


227




HISTORIJA ILIRA

228



229




HISTORIJA ILIRA

230

Gemma Augustea, kameja iz vremena Augusta, koja evocira rimsku pobjedu u Velikom Ilirskom ustanku od 6. do 9. god. n. e. Na gornjem frizu je prikazan Tiberijev trijumf povodom pobjede u Iliriku, a na donjem frizu podizanje tropeuma na ilirskom području i postupanje sa zarobljenicima.

(Gemma Augustea se sada nalazi u Kunsthistorisches Museum u Beču.)Foto : S. Mesihović

Dio oplate tropeuma iz Garduna, Arheološki muzej u Splitu. Reljef prikazuje i dvojicu ilirskih zarobljenika.

Foto : S. Mesihović

231


BIBLIOGRAFIJA

Skraćenice



CIL III Corpus Inscriptionum Latinarum III (izd. Th. Mommsen), Berlin, 1873: Supple-menta 1889–1902.

FgrHist Die Fragmente der griechischen Historiker (izd. F. Jacoby), Berlin – Leiden, 1923–1958.

FHG Fragmenta Historicorum Graecorum (izd. C. in Th. Müller), Paris 1841 – 1870.



ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMXL e MCMLX repertae et editae sunt, (izd. A. et J. Šašel), Situla 5, Ljubljana, 1963 (št. 1 – 451); Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia inter annos MCMLX e MCMLXX repertae et editae sunt, (izd. A. et J. Šašel), Situla 19, Ljubljana, 1978 (št. 452 – 1222); Inscriptiones Latinae quae Iugoslavia inter annos MCMII et MCMXL repertae et editae sunt, (izd. A. et J. Šašel), Situla 25, Ljubljana, 1986 (št. 1223 – 3128).




Izdanja izvora

Appian, Appian and Illyricum, (izd. M. Š. – Kos) Situla 43, 52 – 81. Ljubljana, 2005.August, Res Gestae Divi Augusti, (izd. F. W. Shipley), LCL. Cambridge (Mass.), 1955.Dio Cassius, Roman History, Dio’s Roman History in Six Volumes (Halcyon Classics), (izd. H. B. Foster), Huston (Tex.), 2010. Gaj Julije Cezar , Građanski rat, (izd. A. Tuzlić), Novi Sad, 1980. Ionas, Vita s. Eustasii Abbatis Luxoviensis Secundi, PL 87, 1045–1056. Iordanes, Getica (izd. Th. Mommsen), MGH AA 5/1, München 1982, 53–138. (II.) Jordanes, Oizvoru in dejanjih Gotov. Getika, (izd. Ž. Šmit), Ljubljana 2006. Lucius Annaeus Florus, Epitome of Roman History, (izd. E. S. Forster), LCL,

HISTORIJA ILIRA

232

Cambridge (Mass.), 1947.Livy, History of Rome (Complete), (izd. N. Burton) Chicago (Illin.), 2012. Ovid, Epistulae ex Ponto, Book I (Cambridge Greek and Latin Classics, (izd. G. Tissol), Cambrige, 2014.Plinius Secundus (C.), Naturalis historia, Libri III/IV, (izd. G. Winkler – R. König), München – Zürich, 1988.Plinije Stariji, „Zemljopis starog svijeta“, (izd. U. Pasini), Split, 2004.Plutarh, Usporedni životopisi (I - III), (izd. Z. Dukat), Zagreb, 1988. Tabula Peutingeriana, Monumenta cartographica Jugoslaviae, I antičke karte, Posebna izdanja knj. 17, (izd.G. A. Škrivanić), Beograd, 1974. Polibije, Istorije, (izd. M. Ricl.), Beograd, 1998.Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, (izd. J. Schnetz), Itineraria Romana II, Stuttgart 1990.Rufius Festus, Breviarium rerum gestarum populi Romani in: The Breviarium of Festus, (izd J. W. Eadie), London, 1967.Sekst Aurelije Viktor : A Booklet About the Style of Life and the Manners of the Imperatores. Abbreviated from the Books of Sextus Aurelius Victor, (izd.T. M. Banchich), Buffalo ( New York), 2000.Strabo, The Geography of Strabo, (izd. H. L. Jones), LCL, Cambridge (Mass.),1954.Svetonije, Gaj Svetonije Trankvil, Dvanaest rimskih careva, (izd. S. Hosu), Zagreb, 1978.Tacit, Anali, (izd. J. Kostović), Zagreb 1970.Velleius Paterculus, Compendium of Roman History, (izd. F. W. Shipley), LCL. Cambridge (Mass.), 1955.Velej Paterkul, Gaj Velej Paterkul, rimska povijest, (izd. J. Miklić), Zagreb 2006.Zonaras (Ioannes), Annales, (izd. M. Pinder), I–II, CSHB, Bonn 1844; (II.) Zonaras, Annales, PG 134, 40. – 1414; PG 135, 9 – 326.

LITERATURA

ARHEOLOŠKI LEKSIKON BIH, TOM (I – III), 1988: Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I – III: Mape 1 – 4; Sarajevo.ASTIN / WALBANK / FREDERIKSEN / OGILVIE 2008.: A. E. Astin, F. W. Walbank, M. W. Frederiksen, R. M. Ogilvie, The Cambridge Ancient History, second edition, volume VIII, Rome and Mediterranean to 133 B. C. Cambridge University Press.BILIĆ – DUJMUŠIĆ 2004.: Siniša Bilić – Dujmušić, Oktavijanova kampanja

233


protiv Delmata 34. – 33. god. pr. Kr., Zadar (rukopis doktorskog rada).BOJANOVSKI 1988.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, LXVI, CBI, 6 Sarajevo.BOWMAN / CHAMPLIN / LINTOTT 2008.: Alan K. Bowman, Edward Champlin, Andrew Lintott, The Cambridge Ancient History, second edition, volume X, The Augustan Empire 43 B. C. – A. D. 69, Cambridge University Press.BRUJIĆ 2005.: Dragan Brujić, Vodič kroz svet antike, Grčka-Rim-Persija, Beograd.CROOK / LINTOTT / RAWSON.: J. A. Crook, Andrew Lintott, The Late Elizabeth Rawson, The Cambridge Ancient History, second edition, volume IX, The Last Age of the Roman Republic, 146 – 43 B. C. Cambridge University Press.DOMIĆ — KUNIĆ 2006.: Alka Domić — Kunić, Bellum Panonicum (12 - 11 pr.kr.) posljednja faza osvajanja južne Panonije, VAMZ, 3s, XXXIX, 59 — 164., Zagreb.DŽINO 2010.: Danijel Džino, Illyricum in Roman Politics 229 bc – ad 68, Cambridge .GARAŠANIN 1967.: Milutin Garašanin, 1967, Crna Gora u praistorijsko doba; Crna Gora u osvit pisane istorije; Crna Gora u doba Rimskog Carstva, Istorija Crne Gore, Tom I, 35 – 239, Titograd / Podgorica.MATIJAŠIĆ 2009.: Robert Matijašić, Povijest hrvatskih zemalja u antici do cara Dioklecijana, ZagrebMESIHOVIĆ 2007.: Salmedin Mesihović, Dezitijati, (u rukopisu) Sarajevo, Dopunjena verzija doktorske disertacije: Dezitijati: kulturna i narodnosno – politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, Zagreb.MESIHOVIĆ 2011.: Salmedin Mesihović, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo, Filozofski fakultet.MESIHOVIĆ 2011.: Salmedin Mesihović, Rimski vuk i ilirska zmija – Posljednja borba, Sarajevo, Filozofski fakultet.MIGOTTI 2012.: Branka Migotti, The Archaeology of Roman Southern Pannonia, Oxford: BAR International Series.MIRKOVIĆ 2002.: Miroslava Mirković, Rimska država pod kraljevima i u doba Republike (753. – 27. pre Hr.). Historija i institucije, Beograd.MIRKOVIĆ 2003.: Miroslava Mirković, Rimska država u doba principata i dominata (27. pre Hr. – 337. n.e.), Od Avgusta do Konstantina, Beograd.MOCSY 1974.: Andras Mocsy, Pannonia and Upper Moesia: a history of the middle Danube provinces of the Roman Empire, Boston.NOVAK 2004.: Grga Novak, Prošlost Dalmacije I, Od najstarijih vremena do Kandijskog rata, Split.OLUJIĆ 2007.: Boris Olujić, Povijest Japoda, Zagreb.

HISTORIJA ILIRA

234

PAŠALIĆ 1975.: Esad Pašalić, Questiones de bello dalmatico pannonique, Sabrano djelo, (prvi put objavljeno u Godišnjaku Istorijskog društva BiH, Sarajevo, 1957), 376 – 421, Sarajevo. PAŠALIĆ 1984.: Esad Pašalić, Period rimske vladavine do kraja III. vijeka naše ere u: Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku vlast, 193 – 307, Sarajevo.RADMAN – LIVAJA / RENDIĆ – MIOČEVIĆ / SANADER / TONČINIĆ 2013.: Ivan Radman – Livaja, Ante Rendić – Miočević, Mirjana Sanader, Domagoj Tončinić, XVII Roman Military Equipment Conference Zagreb 2010, 24th – 27th May, 2010, Zagreb.SANADER 2003.: Mirjana Sanader, Tilurium I, Istraživanja – Forschungen 1997. – 2001, Zagreb.SANADER 2005.: Mirjana Sanader, Illyrica Antiqua, Ob Honorem Duje Rendić – Miočević, Zagreb.STIPČEVIĆ 1989.: Aleksandar Stipčević, Iliri, povijest, život, kultura, I (1974) i II dopunjeno izdanje (1989), Zagreb.WILKES 1969.: J. J. Wilkes, Dalmatia - History of the provinces of the Roman empire , London.WILKES 2001.: J. J. Wilkes, Iliri, Split.ZANINOVIĆ 1966.: Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati I, Godišnjak ANUBIH knj. IV, CBI 2. 27 – 93 Sarajevo.ZANINOVIĆ 1967.: Marin Zaninović, Ilirsko pleme Delmati II, Godišnjak ANUBIH knj. V, CBI 3. 135 – 164. Sarajevo.

235


ILIRIK U PERIODU KASNE ANTIKE

Uspostava i glavne karakteristike sistema dominata

Kriza u trećem stoljeću (235. god. – 284. god.) koja je trajala oko pedeset godina pokazala je da uređenje koje je uspostavio princeps August (Imperator Caesar Divi F. Augustus, 27. god. pr. n. e. – 14. god. n. e.) nije više u mogućnosti efikasno upravljati rimskom državom. Primjeri za takvo što mogli su se primijetiti i u ranijem periodu, ali su tek tokom ovog razdoblja na površinu isplivali svi nedostaci koji su karakterisali sistem principata. Korijen novog sistema koji je u historiografiji označen pod terminom „dominat“ (lat. dominus – gospodar) mogao se je nazrijeti već u vladavini cara Aurelijana (Lucius Domitius Aurelianus Augustus, 270. god. – 275. god.).396 Njegov stvarni i ideološki tvorac je bio čovjek rođen na prostoru antičkog Ilirika (tačnije na teritoriji provincije Dalmacije), koji je bio još jedan u nizu velikih ilirskih careva koji su dominirali rimskim prijestoljem u ovom periodu, a njegovo ime je bilo Dioklecijan (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Augustus, 284. god. – 305. god.). Shvatajući svu težinu vođenja rimske države i nemogućnost da jedan čovjek efikasno upravlja ogromnim teritorijem koje je ono obuhvatalo, Dioklecijan je prvobitno sebi pridružio za savladara svog vojnog kolegu Maksimijana (Marcus Aurelius Valerius Maximianus Herculius Augustus, cezar od 285. god. – 286. god. i august od 286. god. – 305. god.). Zbog raznih pobuna koje su potresale Carstvo (najviše u Britaniji), kao i ratovi koji su vođeni van granica države (prvenstveno sa Sasanidima, kao i sa barbarima na rajnskom i dunavskom limesu), bili su razlog da Dioklecijan dvojici augusta na vlasti pridoda

396 Dominat, kao novo političko uređenje je u potpunosti raskinuo sa svim vezama principata, u kojem je barem načelno princeps kao prvi građanin države vladao u koordinaciji sa Senatom. Dominus je za razliku od princepsa uzdignut na jedan viši nivo od ostalog stanovništva, te se on prema njima odnosi kao prema svojim podanicima. Sistem dominata nije bio ništa novo u tom razdoblju, već je kao takav postojao stoljećima ranije, a rimski vladari su ga preuzeli od svog najvećeg neprijatelja tog vremena – Sasanidske monarhije. U rukama dominusa, kao i njegovog činovničkog aparata bila je skoncentrisana kompletna državna uprava. Carska pozicija nije više bila vrhovna magistratura kao u ranijem sistemu, već autokratska (despotska) vlast kojom se on izdiže iznad svih običnih ljudi. On više nije bio primus inter pares (prvi među jednakim), već su svi stanovnici rimskog svijeta postali njegovi obični podanici. Rimski dominus više nije bio pozdravljan kao princeps sa običnim salutatio, već je uvedena adoracija – obožavanje (adoratio). Njegovi podanici su također po uzoru na istočnjačke despotije morali padati ničice, što je običaj koji se naziva proskineza. Pored toga, više nije bilo potrebno da car mora umrijeti da bi postao deificiran, već je on određene božanske karakteristike imao i za vrijeme svog života.

HISTORIJA ILIRA

236

još dva cezara: Galerija (Gaius Galerius Valerius Maximianus, cezar 293. god. – 305. i august 305. god. – 311. god.) i Konstancija Hlora (cezar 293. god. – 305. god. i august 305. god. – 306. god.). Tim potezom uspostavljen je sistem koji je u naučnoj literaturi poznatom pod nazivom tetrarhija ili kolegij četvorice vladara.397 Svaki od tetrarha je imao jasno dodijeljene teritorije kojima je bio nadređen, mada cjelovitost rimske države nikad nije dolazila u pitanje. Dioklecijan je pod svojom jurisdikcijom imao bogatije istočne provincije, a subordiniran mu je bio cezar Galerije, dok je zapadnim oblastima vladao Maksimijan, a kao pomoćnik mu je bio podređen cezar Konstancije Hlor. Maksimijan je načelno bio nadležan za područja Italije, Hispanije i sjevernoafričkih provincija zapadno od Kirenajke, dok je Konstancije Hlor na upravu dobio galsko-germanske provincije i Britaniju. Na istoku, linija razgraničenja između Dioklecijana i Galerija nije bila ovako jasno omeđena, jer su i jedan i drugi veoma često ratovali diljem istočnih oblasti, ne uzimajući u obzir međusobne granice. Ipak, strogo gledajući, Dioklecijan, kao najveći autoritet, upravljao je maloazijskim provincijama, te Sirijom, Palestinom i Egiptom, dok je Galerije bio zadužen za balkansko – podunavske teritorije. Svaki od tetrarha je imao svoju prijestolnicu iz koje je upravljao dodijeljenim distriktom, pa je tako Dioklecijan za sebe izabrao Nikomediju, dok je Galerijev centar postao Sirmium. Na zapadu je Maksimijan svojom prijestolnicom učinio Mediolanum, dok je Konstancije Hlor za svoje središte uzeo Augustu Treverorum (Trier). Ipak, konačni oblik dominatskom sistemu će dati Konstantin I, koji je iz ratova tetrarha izašao kao najveći pobjednik, budući da je od 324. godine ponovo doveo teritorije rimske države pod palicu jednog vladara. On je sve započete Dioklecijanove reforme završio do kraja, a također je i proveo nove koje je smatrao potrebnim, a sve u cilju jačanja dominusovog položaja, kao i stabilizacije Carstva.

397 Tetrarhija kao termin se nije upotrebljavala ni u Dioklecijanovo doba, ali ni poslije njega od strane rimskih historičara da bi se na određeni način definirala njegova vladavina i upravni sistem koji je on uspostavio. To je zapravo moderna izvedenica ili konkretnije terminus technicus, kojim se spomenuti period lakše definira i prepoznaje prilikom izučavanja historije Rimskog carstva. Ovaj termin se u klasičnom razdoblju upotrebljavao da bi se opisalo jedno kraljevstvo kojim je upravljalo četiri nezavisna vladara. Najbolji primjer pruža Plinije Stariji koji kada govori o regiji Decapolis, navodi da se u njoj nalaze tetrarhije koje su ekvivalent kraljevstvu, ali su ujedno i same dio jednog. Međutim, tetrarhija koju je načelno uspostavio Dioklecijan nije označavala nikakvu fragmentaciju rimske države (kako u historiografiji mnogi naučnici žele pokazati), već običnu djelidbu vlasti na četiri osobe, gdje je primat imao onaj vladar sa najviše autoriteta i iskustva. Takvo što jasno oslikava citat iz djela Historija Augusta (Scriptores Historiae Augustae) gdje su Dioklecijan, Maksimijan, Konstancije Hlor i Galerije označeni kao četiri vladara svijeta (quattuor principes mundi).

237


Dominat kao sistem koji je funkcionisao u Rimskom carstvu je preuzet od istočnih monarhija, prvenstveno od Sasanida.398 Dioklecijan za vrijeme svoje vladavine od nešto više od dvadeset godina nije samo uveo sistem dominata i tetrarhije, već je izvršio i brojne druge reforme (administrativne, vojne, ekonomske, vjerske itd.), koje je smatrao neophodnim da bi se rimska država ponovo stabilizirala. Neke od njih su ostavile značajan trag i imale su veliki utjecaj na dalje postojanje rimske države, dok se za pojedine (npr. ekonomske i religijske) ubrzo ispostavilo da su bile ogroman promašaj. Za period kasne antike, koji je u najužem smislu povezan sa dominatom i koji otpočinje upravo od početka Dioklecijanove vladavine, još uvijek nije jasno definisan završetak. Godina i događaja sa kojima se u historiografiji pokušava odrediti njen kraj uistinu je mnogo, počevši od one najučestalije 476. kada praktično nestaje zapadni dio Rimskog carstva, 565. smrt Justinijana, koji se smatra posljednjim pravim rimskim vladarom, 602. smrt romejskog cara Maurikija, zatim vladavina Heraklija (610. god. – 642. god.) i osnivanje tema, što je označilo konačno napuštanje nekadašnjeg rimskog provincijalnog upravno-administrativnog sistema, smrt poslanika Muhameda 632. godine. Ipak, nijedan od ovih datuma se ne može i ne smije uzeti kao apsolutan, jer oni variraju od područja do područja. Dok je na pojedinim zapadnim teritorijama nekadašnjih rimskih provincija već započelo razdoblje ranog srednjeg vijeka, u mnogim se pokrajinama i dalje održavaju tradicije koje su bile karakteristične za razdoblje kasnog Rimskog carstva te kasnoantičkog perioda. Za nekadašnje rimske provincije Dalmaciju i Panoniju može se s velikom sigurnošću tvrditi da su do kraja VI i prvih decenija VII stoljeća bile pod utjecajem glavnih karakteristika kasnoantičkog vremena. Sve do konačnog naseljavanja Slavena tokom VII stoljeća, ostale su žive tradicije antičkog načina života, upravno-administrativnog uređenja, kulture kao i mnogih drugih aspekata nekadašnjeg jedinstvenog rimskog svijeta. Iako je period trajanja kasne antike još uvijek predmet debate, ipak se jedna stvar može uzeti kao jasan fakt, a to je da kasnoantičko razdoblje generalno duže traje na Istoku, za razliku od Zapada. Za prostor zapadnog Ilirika se također uzima jedan konkretan događaj (a upotrijebljen i u ovoj knjizi zbog hronologije), koji za mnoge historičare jasno označava definitivni raskid sa klasičnim tradicijama, a to je pad Salone u ruke Avara

398 Ovakav oblik uređenja u Evropi će se kroz manje ili veće modifikacije zadržati u narednih 1500 godina.

HISTORIJA ILIRA

238

između 625. – 635. godine.399 Mada ovaj događaj poprilično dobro služi za omeđivanje razdoblja u hronologiji ni on ne bi trebao biti konačan, jer pad i uništavanje jednog grada ne može donijeti nikakve drastične promjene. Prije će biti da je kraj antike i početak ranog srednjeg vijeka, proces koji je trajao decenijama, a moguće i stoljećima, dok i posljednji ostaci klasičnog rimskog naslijeđa nisu konačno nestali.

Zemlje antičkog Ilirika u kasnoantičkim izvorima

Amijan Marcelin

Za posljednjeg predstavnika klasične rimske i antičke historiografije smatra se Amijan Marcelin, pisac jednog od najznačajnijih djela kasnoantičkog perioda. Rođen je u gradu Antiohiji i živio je od oko 330. godine do oko 400. godine. Kao mladić je stupio u vojnu službu, gdje se nalazio sve do 363. godine. Nakon što se vratio iz pohoda na Sasanide iste te godine, napustio je vojnu službu te prvotno otišao u svoj rodni grad Antiohiju u kojem je živio određeni period, a zatim u Rim, gdje se posvetio pisanju svog djela pod nazivom Rerum gestarum libri XXXI. Amijan obrađuje jedan duži vremenski period, od princepsa Nerve, pa sve do smrti dominusa Valensa 378. godine. Zapravo, on se nastavlja na čuvenog rimskog historičara Tacita, čija se knjiga „Historije“ (Historiae) završava upravo u ovom dijelu. Od kompletnog djela, sačuvane su samo knjige od 14 – 31, koje obuhvataju razdoblje između 353. – 378. godine. Iz sačuvanih knjiga, jasno proizilazi da je raniji period napisan sumarno, dok se razdoblje i događaji u kojima je on učesnik, svjedok i savremenik obimno obrađuju. Amijan je pouzdan historijski izvor i njegovo djelo predstavlja detaljan prikaz druge polovine IV stoljeća. Ipak, kao svaki rad, tako i njegov pokazuje određene nedostatke i mane, a posebno se to odnosi na geografske informacije, kao i one koje su nekritički preuzete od drugih autora. Za historiju zapadnog Ilirika u drugoj polovini IV stoljeća, Amijan iznosi mnoštvo podataka. Posmatrajući sam tekst, može se primijetiti da autor, kada piše o ovom prostoru, najčešće koristi termin Ilirik, dok gledajući pojedinačno, u radu su mnogo više zastupljene panonske pokrajine, nego provincija Dalmacija. Iz informacija predočenih u Amijanovom djelu, a koje su na direktan ili indirektan način povezane sa oblastima zapadnog Ilirika, moderni istraživači mogu steći određeni uvid o ulozi ovog prostora u političkim i vojnim zbivanjima, ekonomiji, kao i društvenim odnosima.

399 U ranijoj historiografiji se pad Salone od strane Avara datirao u 614. godinu, ali recentniji numizmatički nalazi sugerišu da se taj događaj ipak treba pomjeriti u nešto kasniji period.

239


Notitia Dignitatum

Jedan od najvažnijih izvora za razdoblje kasnog Rimskog carstva predstavlja djelo Notitia Dignitatum (Notitia Dignitatum omnium tam civilium quam militarium). Ovaj dokument je po svojim karakteristikama jedinstven, jer je jedan od rijetkih koji se bavi administrativnim uređenjem dva dijela rimske države, od carskog dvora, pa sve do provincijalne uprave, a unutar sebe još sadrži i popise jedinica upravno-administrativne organizacije (prefekture, dijeceze i provincije), zapovjedništava, vojnih jedinica, trezora, kao i privrednih pogona u državnom vlasništvu. Popis je podijeljen na dva dijela: Notitia Dignitatum Occidentis (Zapad) i Notitia Dignitatum Orientis (Istok). Smatra se da je dokument nastao početkom V stoljeća, a podaci koji se odnose na Zapad i Istok ne podrazumijevaju isti vremenski period. Naime, popis koji se odnosi na zapadne oblasti rimske imperije oslikava stanje oko 420. godine, dok onaj koji govori o istočnom dijelu odražava period između 395. – 400. godine. Jedan od problema sa kojim se historičari susreću prilikom korištenja ovog dokumenta je taj što neki podaci predstavljaju reminiscenciju na prijašnje razdoblje (do unazad 20 godina), pa se tako dešava da ista vojna jedinica ima različite zapovjednike. Za teritorij zapadnog Ilirika ovaj dokument ima poseban značaj, jer on nudi zvaničnu listu svih civilnih i vojnih dužnosti na prostoru provincije Dalmacije, kao i panonskih pokrajina, što omogućava kvalitetnu rekonstrukciju i predodžbu stanja u jednom određenom vremenskom razdoblju.

Jordanes

Veoma važne podatke za kasnoantički period rimske države pruža Jordanes, historičar gotskog porijekla, koji je živio u VI stoljeću. Za vrijeme svog života obavljao je funkciju sekretara (notarius), a kasnije se posvetio pisanju historije. Njegova dva najznačajnija djela su De origine actibusque Getarum (O porijeklu i djelima Gota) ili danas uobičajeno poznata po imenu Getica i De summa temporum vel origine actibusque gentis Romanorum (O sumi vremena ili o porijeklu i djelima rimskog naroda), danas poznatija pod nazivom Romana. Oba rada su završena 551. godine, ali se po svom značaju daleko više ističe Getika, iako je autor već u naslovu pogriješio ime naroda, miješajući ga sa potpuno različitim Getima. Razlog za takvu činjenicu je taj što je ova knjiga jedino svjedočanstvo za ranu historiju Gota, a uz to je prvi sačuvani izvor o ovom narodu. Getika je zapravo sažetak izgubljenog djela „Historija Gota“ od Kasiodora Senatora,

HISTORIJA ILIRA

240

koje se sastojalo od dvanaest tomova.400 Sam Jordanes piše da je on iznio samo generalni prikaz Kasiodorovog rada, kojem je imao pristup svega tri dana. Getika u sebi sadrži mnogo fantastičnih i mitoloških informacija, kao i dezinformacija, jer je veliki broj historijskih podataka vezanih za Gete i Dačane pogrešno pripisan Gotima. Jordanes iznosi i važne informacije o Hunima, što je od posebne važnosti, jer je njegov glavni izvor za ovaj narod Prisk, čije je djelo danas sačuvano samo u fragmentima i to kroz radove drugih autora. Njegova knjiga pod imenom Romana predstavlja pregled svjetske historije, nakon čega piše o rimskoj državi od njenog nastanka i prvog kralja Romula, pa sve do 551. godine. Iako Romana i Getika nisu vjerodostojan izvor za ranije periode, oba djela pružaju pouzdane podatke za njemu vremenski blisko razdoblje, kao i vrijeme kojem je on bio savremenik. Za prostor zapadnog Ilirika, Jordanes iznosi dragocjene podatke vezane za vojna i politička zbivanja, od kojih se mnogi teško pronalaze kod drugih autora. Između ostalog, on je jedan od dva pisca koji spominju koncesiju teritorije dijela Ilirika od strane Gale Placidije istočnom caru Teodoziju II, a pored toga navodi i važne informacije vezane za doba Marcelina i Julija Nepota.

Kasiodor Senator

Jedna od najobrazovanijih ličnosti svoga vremena bio je Kasiodor Senator (Flavius Magnus Aurelius Cassiodorus Senator, oko 485. god. – 585. god.), visoki dostojanstvenik za vrijeme vladavine Amalske dinastije u Italiji, koji je poticao iz ugledne aristokratske porodice. Ubjedljivo najveći dio svoje karijere je proveo u službi Teodorika Velikog, gdje je između 507. – 511. godine obnašao poziciju quaestor sacri palati, nakon toga je bio konzul 514. godine, dok je kasnije dobio visoku ulogu u državničkim poslovima kao magister officiorum, koju je vršio do 533. godine. Između 533. – 537. god. Kasiodor je zasjeo na mjesto prefekta pretorija, jednu od najznačajnijih državnih pozicija. Bio je izuzetno plodan pisac i iza sebe je ostavio veliki broj radova: Laudes, Chronica, Historija Gota (sačuvana u skraćenom izdanju kod Jordanesa), Variae epistolae, Expositio psalmorum, De anima, Institutiones Divinarum et Saecularium Litterarum, De Artibus ac Disciplinis Liberalium Litterarum, Codex Grandior. O teritoriju zapadnog Ilirika u njegovim djelima (prvenstveno Variae epistolae, a u manjoj mjeri Chronica) se mogu naći jako važne informacije koje se tiču političke i ekonomske historije, kako iz ranijeg perioda i što je još značajnije, i iz razdoblja kojem je on bio savremenik.

400 Izvorni, latinski naziv djela Historija Gota od Kasiodora Senatora nije sačuvan.

241


Prokopije

Prokopije iz Cezareje bio je jedna od najistaknutijih ličnosti kasnoantičkog razdoblja i opravdano se smatra posljednjim velikim historičarem antičkog perioda. Rođen je oko 500. godine u gradu Cezareji, koja se nalazila u provinciji Palaestina Prima (Prva Palestina), a umro je oko 565. godine. Kompletna njegova karijera i pisanje je bilo u najužoj vezi sa vladavinom Justinijana i zbog toga se njegova djela smatraju najvažnijim izvorom za to razdoblje. Tri najvažnija njegova rukopisa su: „O ratovima“ (Polemon ili De bellis), „Tajna historija“ (Historia Arcana ili u Sudinom leksikonu poznata kao Anecdota) i „O građevinama“ (De Aedificiis). Najznačanije Prokopijevo djelo je „O ratovima“ u kojem su izložena sva osvajanja koja je poduzeo Justinijan. U prve dvije knjige se govori o sukobu Rimljana sa Sasanidskim carstvom, pobuni Nika, kao i ranoj karijeri najboljeg carskog generala Belizara. Naredne dvije knjige pokrivaju rat sa Vandalima u sjevernoj Africi, dok se ostatak djela odnosi na ratove sa Ostrogotima koje su vodili Belizar i Narses. U velikom broju ovih kampanja Prokopije je bio očevidac (istočni front, pobuna Nika, rat sa Vandalima, kao i za vrijeme prvog Belizarovog prisustva u Italiji), te predstavlja izvor prve ruke, pa se iz toga razloga ti podaci mogu visoko vrijednovati i smatrati vjerodostojnim.401 Za historiju kasnoantičkog zapadnog Ilirika najvažniji njegov rad je De bellis ili O ratovima u kojem se iznose veoma važni podaci iz V stoljeća, dok za stanje na ovom teritoriju u vrijeme rata protiv Ostrogota on predstavlja izvor od esencijalne važnosti. Od ostalih ličnosti koji su važni za proučavanje historije zapadnog Ilirika u kasnoantičkom periodu vrijedi izdvojiti: Klaudije Klaudijan – Claudius Claudianus (Protiv Rufina – In Rufinum, O konzulatu Stilihona – De Consulatu Stilichonis, O gotskom ratu – De Bello Gothico), Prisk – Πρίσκος (Historija Bizanta - Ἱστορία Βυζαντιακή, sačuvana u fragmentima), Rufije Fest – Rufius Festus (Kratki pregled historije rimskog naroda – Breviarium rerum gestarum populi Romani), Viktor iz Vite – Victor Vitensis (Historija Vandalskih progona katoličkih kršćana – Historia persecutionis Africanae Provinciae, temporibus Geiserici et 401 „Tajna historija“ je objavljena nakon njegove smrti u kojoj su opisane brojne zakulisne

radnje na dvoru, gdje se žestoko obrušio na dominusa Justinijana i caricu Teodoru, kao i općenito carsku porodicu. Bez ikakve sumnje može se tvrditi da je ovo njegovo djelo puno pretjerivanja, ali s obzirom da sadrži mnoge informacije koje se ne mogu pronaći u drugim radovima i ono je od izuzetne važnosti. Treće djelo „O građevinama“ je panegiričkog karaktera u kojem se slavi Justinijanova graditeljska aktivnost i ono se sastoji od šest knjiga.

HISTORIJA ILIRA

242

Hunirici regum Wandalorum), Zosim – Zosimus (Nova historija – Ἱστορία Νέα), Sekst Aurelije Viktor – Sextus Aurelius Victor (Porijeklo rimskog naroda – Origo Gentis Romanae, O životima slavnih – De Viris Illustribus, O carevima – De Caesaribus), Flavije Eutropije – Flavius Eutropius (Kratka historija Rima – Breviarium historiae Romanae), sveti Jeronim – Eusebius Sophronius Hieronymus (Hronika – Chronicon, Pisma – Epistolae, hagiografski rukopisi: Život Malha, zarobljenog monaha – Vita Malchi monachi captivi, Život Hilariona – Vita Hilarionis, itd.) Euzebije – Εὐσέβιος (Hronika – Chronicon, Crkvena historija – Historia Ecclesiastica, Život Konstantinov – Vita Constantini), Sokrat Skolastik – Σωκράτης ὁ Σχολαστικός (Crkvena historija – Historia Ecclesiastica), Sozomen – Σωζομενός (Crkvena historija – Historia Ecclesiastica), Sulpicije Sever – Sulpicius Severus (Dvije knjige ljetopisa – Chronicorum Libri duo), Evagrije Skolastik – Εὐάγριος Σχολαστικός (Crkvena historija – Historia Ecclesiastica), Laktancije – Lucius Caecilius Firmianus Lactantius (O smrtima progonitelja – De mortibus persecutorum), Knjiga papa – Liber Pontificalis (Popis rimskih papa od svetog Petra, pa do kraja XV stoljeća), Sudin leksikon – Σοῦδα Soũda (enciklopedija antičkog mediteranskog svijeta iz X stoljeća), Foti – Φώτιος (Biblioteka – Βιβλιοθήκη).

Hronike

Hronika potiče od izvorne grčke riječi χρονικά/χρόνος (lat. chronica/chronos) što znači vrijeme, a služila je za podatke zapisane prema hronološkom redoslijedu. Sam izraz je u latinsku govornu sferu dospio krajem IV stoljeća i označavao je posebnu vrstu u historiografiji, koja je u osnovi bila izum kršćanskih autora. Glavni cilj hronike bio je da prikaže cijelokupnu historiju čovječanstva u njezinoj ovisnosti o Bogu, da izloži značajke i zakonitosti protoka vremena te da na kraju pokaže supremaciju kršćanske hronologije u odnosu na pagansku historiografiju. Za sami početak kršćanskog hroničarstva se mogu uzeti Hronike svijeta Seksta Julija Afričkog (oko 160. god. n. e. – 240. god. n. e.) i Hipolita Rimskog (170. god. n. e. – 235. god. n. e.). Djela ove dvojice hroničara su za cilj imale sinkronistički uklopiti historijsku činjenicu o postanku kršćanstva u svjetsku i starozavjetnu historiju. Vrhunac ovih nastojanja je bila Euzebijeva hronika nastala oko 311., a dopunjena 325. godine. U djelu je napisana historija ljudskog roda i zabilježene su sve godine, od rođenja Abrahama (Ibrahima), pa sve do njegovog vremena. U latinsko govorno

243


područje, hronika je ušla krajem osamdesetih godina IV stoljeća, a za to je najzaslužniji sveti Jeronim402, koji je na latinski preveo drugi dio Euzebijevog djela, tzv. chronici canones (hroničarski kanoni), a zatim pridodao svoj nastavak koji traje sve do 378. godine. Hronika je tako postala važna kršćanska književna vrsta i neodvojiv dio njene kulture. Za izučavanje prostora kasnoantičkog zapadnog Ilirika postoji više hronika koje pružaju korisne informacije o događajima iz ovog perioda. Jedna od najznačajnijih u tome smislu je Hronika koju je napisao Comes Marcelin, čija je prva verzija nastala 518. godine, a njenu nadopunu je autor izvršio 534. godine. Nije poznato tačno vrijeme i mjesto rođenja Marcelina, ali se pretpostavlja da je rođen oko 480. godine, dok izvori govore da je porijeklom Iliričanin, tj. rođen na teritoriju prefekture Ilirik, koja je u to doba obuhvatala dijecezu Makedoniju koju je tvorilo sedam provincija (Tesalija, Ahaja, Kreta, Prva Makedonija, Druga Makedonija, Stari Epir i Novi Epir) i dijecezu Dakiju koju je činilo pet pokrajina (Unutrašnja Dakija, Obalna Dakija, Prva Mezija, Dardanija i Prevalitana).403 Pošto najviše podataka u svome djelu iznosi o provincijama Dardaniji, Gornjoj Meziji i Obalnoj Dakiji, moguće je pretpostaviti da potiče iz jedne od te tri oblasti. Tokom svoje karijere obnašao je istaknutu poziciju Justinijanovog kancelarija između 520. – 527. godine. Marcelinova hronika se nastavlja

402 Sveti Jeronim jedna je od najznačajnijih crkvenih ličnosti u historiji ove institucije. Rođen je oko 347., a umro je 420. godine. Kako sam navodi, rodio se u gradu Stridonu koji se nalazio na granici provincija Dalmacije i Panonije. Ubiciranje njegovog rodnog mjesta je i do danas u historiografiji ostalo jedno od najkontroverznijih pitanja kojima se naučnici bave. Postoje mnoge pretpostavke gdje se nalazio grad Stridon, od Grahova Polja na području Bosne i Hercegovine, Zrina kod Štrigova na sjeveru Hrvatske, pa sve do zaleđa današnjeg grada Rijeke. Možda i najrealnija mogućnost je da se Jeronimovo rodno mjesto nalazilo na granici, između provincija Dalmacije i Panonije Secunde (Druge Panonije). Njegov stvaralački opus je impozantan, a najpoznatija djela su mu: Životi slavnih ljudi – De viris illustribus, Hronika – Chronicon, Pisma – Epistolae. Vjerovatno njegov najznačajniji rad i ono po čemu je ostao upamćen u historiji čovječanstva je prijevod Starog i Novog Zavjeta (Biblije) na latinski jezik, tzv. Vulgata. Ova verzija je u narednih hiljadu godina dominirala teritorijem zapadne Evrope kao najznačajnije i najutjecajnije djelo i postala je temelj za sva kasnija izdanja ove vjerske knjige.

403 Pod pojmom Ilir ili Iliričanin u razdoblju kasne antike se ne misli na etničko porijeklo dotične osobe, već primarno podrazumijeva geografsku pripadnost. Razlog za takvu konstataciju se prije svega nalazi u tome što je etnička pripadnost u zvaničnoj državnoj politici, kao i historiografiji tog vremena izgubila svaki smisao, jer su narodi koji su se nalazili u okviru rimske države već odavno bili pokoreni i integrirani u sklop klasične rimske civilizacije. Također, iz istog razloga ni pojam „Rimljanin“ ne treba posmatrati kao etničku ili nacionalnu supstancu, već prevashodno kao politički termin.

HISTORIJA ILIRA

244

na onu od svetog Jeronima i počinje 379. godine, a završava zaključno sa Justinijanovim osvajanjem Vandalskog kraljevstva 534. godine. Upravo ovaj događaj je bio glavni poticaj Marcelinu da izvrši nadopunu prve verzije, koja se završava sa smrću cara Anastazija 518. godine i oda poštu novom caru za veliki uspjeh koji je postigao. Međutim, kao što je Marcelin za početak svoje hronike uzeo kraj Jeronimove, tako se i jedan nepoznati pisac nadovezao na njega, a taj nastavak je sačuvan samo do 548. godine i nije poznato do kojeg datuma je išao. Ranija izdanja Marcelinove hronike su u sebi sadržavala i dopunu Hermana Kontrakta (sveštenik iz XI st.), koja obuhvata vremenski period od 549. – 558. godine, jer je ono greškom u XVI stoljeću pripisano Marcelinovom stvaralačkom djelu. Što se samog djela komesa Marcelina tiče, ono iako je tematski najviše usmjereno na prostor istočnog Ilirika (prefektura Ilirik) i Konstantinopolja, ipak daje korisne informacije o događajima i ličnostima na prostoru zapadnog Ilirika. Tako se od značajnijih osoba koje su djelovale na ovom teritoriju iznose podaci o svetom Jeronimu, vojnom zapovjedniku Marcelinu, kao i njegovom nećaku i budućem zapadnom rimskom caru Juliju Nepotu. Također navodi informaciju o napuštanju panonskog prostora od strane Huna nakon pedeset godina vladavine, dok implicitno panonski prostor spominje prilikom prolaska Teodorikovih Ostrogota prema Italiji. Marcelinovi podaci o raznim prirodnim i vremenskim neprilikama (iznimno hladna zima, dva pomračenja Sunca, provala vulkana Vezuva, zemljotres u Dardaniji) se također mogu indirektno povezati sa područjem zapadnog Ilirika. Osim toga, u djelu se spominju i tri grada koja su se nalazila na ovom prostoru: Sirmijum, Stridon i Salona. Nastavljač Marcelinove hronike se također dotiče prostora zapadnog Ilirika i to u tri navrata. Prvi put spominje sukob Kaluka koji je obavljao funkciju zapovjednika Ilirika sa Gepidima, drugi put odlazak komandanta Konstancijana iz Dalmacije u Ravenu, dok se treća i ujedno posljednja informacija odnosila na kugu koja je prije Italije pokosila Ilirik zajedno sa Istokom.

Pored Marcelinovog djela, za ovaj historijski prostor informacije pružaju niz drugih hronika od kojih vrijedi istaknuti: Anonymus Valesianus I i Anonymus Valesianus II, Consularia Constantinopolitana, Fasti Vindobonensis priores i Fasti Vindobonensis posteriores, Hidacijeva Hronika, Paschale campanum, Auctuarii Hauniensis ordo prior i Auctuarii Hauniensis ordo posterior, Hronika Ivana Malale, Hronika Ivana iz Antiohije, Kasiodorova Hronika, Prosperovi Izvaci hronike, Popis rimskih careva, Hronografija Teofana Konfesora (Ispovjednik).

245


Pravni izvori

Poseban aspekt istraživanju prostora kasnoantičkog zapadnog Ilirika pružaju pravni izvori. To se prije svega odnosi na dvije kompilacije pravnih kodeksa: Codex Theodosianus i Corpus Iuris Civilis.

Codex Theodosianus Codex Theodosianus je kompilacija zakona Rimskog carstva donešenih od strane kršćanskih dominusa od 312. godine (Konstantina I), pa sve do vremena Teodozija II (Flavius Theodosius Junior Augustus, 408. god. – 450. god.) i Valentinijana III (Flavius Placidius Valentinianus Augustus, 425. god. – 455. god.). Projekat je pokrenuo upravo car Teodozije II po kome je kodex i dobio ime, zajedno sa mlađim zapadnim kolegom Valentinijanom III. Komisija koja je odabrana za taj projekat utemeljena je 26. III 429. godine, dok je sama kompilacija objavljena konstitucijom 15. II 438. godine. Zakonsku snagu kako u istočnim, tako i u zapadnim provincijama je dobila 1. I 439. godine. Kodeks je napisan na latinskom jeziku i sastoji se od šesnaest knjiga koje u sebi sadrže više od 2 500 konstitucija izdanih između 312. godine – 437. godine. Nažalost, samo su knjige od 6 – 16 u najvećoj mjeri sačuvane, dok se dijelovi od 1 – 5 rekonstruišu preko Lex Romana Visigothorum404. Djelo pokriva političke, ekonomske, socijalne, kulturne i religijske teme IV i V stoljeća u rimskoj državi.

Corpus Iuris Civilis Corpus Iuris Civilis je druga kolekcija rimskih zakona koji su od izuzetnog značaja za poznavanje historije kasnog Rimskog carstva, a samim time i zapadnog Ilirika. Ovaj projekat je izvršen na inicijativu rimskog cara Justinijana I, a radovi su izdavani tokom perioda od pet godina, tačnije između 529. – 534. godine. Korpus se sastojao iz četiri dijela i to: Codex Iustiniani, Digesta ili Pandectae, Institutiones Iustiniani i Novellae Constitutiones. Projekat je vođen pod nadzorom Tribonijana, glavnog rimskog juriste tog vremena.404 Lex Romana Visigothorum je najkompletniji i najviše upotrebljavani korpus rimskog

prava u periodu na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek. Izdao ga je vizigotski kalj Alarik II i bio je u upotrebi sve do 654. godine. Sastoji se od ekscerpata Teodozijevog kodeksa, kolekcije postteodozijevskih novela, pseudo Paulinovih rečenica, verzije Gajevih Institucija poznatih pod nazivom Gajeve Epitome, sažetaka Gregorijanovog kao i Hermogenijanovog kodeksa, kao i jednog responsuma Emilija Papinijana koji se nalazi na kraju djela.

HISTORIJA ILIRA

246

Codex Iustiniani Prvi dio koji je ugledao svjetlo dana bio je Justinijanov Kodeks (Codex Iustiniani) i on je završen 7. IV 529. godine. Rad na njemu je počeo 528. godine i trajao je četrnaest mjeseci. On se sastojao od kodifikacije, kompilacije i modifikacije konstitucija rimskih vladara od vremena Hadrijana. Raniji kodeksi, prije svih Teodozijev kodeks iz V stoljeća, te Gregorijanov i Hermogenijanov kodeks iz IV stoljeća su unutar sebe sadržavali brojne proturječnosti, nejasnoće i nedostatke, pa je upravo to bio jedan od glavnih razloga koji su podstakli Justinijana da pokrene ovaj projekat. Ipak, na kraju ni Justinijanov kodeks nije uspio eliminirati sve konflikte koji su postojali u rimskoj pravnoj nauci, a određene kontradiktornosti su i dalje postojale. Pokušaj cara da riješi ove sukobe rezultirao je proglašavanjem quinquaginta decisiones ili „Pedeset odluka“, kao i novih zakona. To je značilo da je sada već prvo izdanje kodeksa iz 529. godine zastarilo, pa je zato 16. XI 534. godine izašlo drugo nadopunjeno izdanje Codex repetitae praelectionis, u koje su inkorporirani novi zakoni. Justinijanov kodeks se sastojao od dvanaest knjiga i strogo su podijeljene po sadržaju. Prva knjiga se bavi crkvenim zakonima, porijeklom zakona i dužnostima visokih službi. Knjige 2 – 8 se bave privatnim pravom, dok se deveta knjiga bavi zločinima. Posljednje tri knjige sadrže administrativno pravo.

Digesta ili Pandectae Digesta, još poznata pod nazivom Pandekte predstavlja izabrane citate iz djela klasičnih rimskih pravnika u pedeset knjiga te samim time čini ubjedljivo najobimniji dio Corpus Iuris Civilis. Komisija koja je radila na ovom projektu sastojala se od šesnaest članova – jedanaest advoakata, četiri profesora i jednog državnog službenika. Justinijan je komisiji također naredio da se sačuva uspomena na klasične pravnike, pa se zbog toga na početku svakog citata nalazi ime pravnika i naziv knjige iz koje je tekst preuzet. Ovakav sistem je doprinio da se danas mogu rekonstruisati kompletna djela pojedinih klasičnih jurista. Najveći dio Digesta čine citati Ulpijana, a nakon njega najviše je zastupljen Paulus.

Institutiones Iustiniani Treći dio Justinijanove kodifikacije čine Institucije i urađene su paralelno sa Digestama te su kao i potonje imale zakonsku snagu. Institucije su najvećim dijelom bazirane na istoimenom djelu juriste Gaja koji je živio u II stoljeću n. e. (130. god. – 180. god.). Pored Gaja, korištena su i djela Ulpijana, Papinijana, Paulusa, Marcijana i Florentina. Ova cjelina se sastoji od četiri knjige i rađena je pod redakcijom dvojice profesora prava Teofila i Doroteja, dok su oni bili odgovorni Tribonijanu. One su objašnjavale načela zakona i služile su poput Digesta kao udžbenik prava studentima.

247


Publicirane su 21. XI 533. godine, a zajedno sa Digestama, Institucije su dobile snagu zakona dekretom iz 30. XII 533. godine.

Novellae Constitutiones Nakon druge edicije kodeksa iz 534. godine, Justinijan je i dalje bio aktivan u zakonodavstvu, pa je nastavio izdavati nove konstitucije koje su danas poznate pod imenom Novele. One međutim nikad nisu zvanično sakupljene od strane Justinijana dok je bio na vlasti, već su to učinile privatne osobe. Iako nikad nisu službeno kompilirane i objavljene od strane državne vlasti, Novele se danas smatraju sastavnim dijelom Corpus Iuris Civilis.

Geografsko – itinerarski izvori

Za poznavanje geografije, antičke topografije i toponimije te cestovnih mreža od krucijalnog su značaja geografska i itinerarska djela. S obzirom da su pojedini segmenti, poput cestovnih mreža na području zapadnog Ilirika, još uvijek daleko od istraženog, ovakvi tipovi antičkih izvora umnogome olakšavaju njihovu potencijalnu rekonstrukciju.

Expositio Totius Mundi et Gentium U razdoblju kasne antike se za razliku od doba ranog principata, ne pojavljuju više svestrani geografi kao što su krajem I st. p. n. e. i početkom I st. n. e. bili Strabon i Plinije Stariji. Ipak, i dalje se pišu djela koja modernim istraživačima mogu pružiti kakav – takav uvid u stanje koje je vladalo u pojedinim područjima ovog perioda. Jedan od takvih radova je i Expositio Totius Mundi et Gentium (Izlaganje o cijelom svijetu i njihovim narodima) koje je napisano od, za sada, nepoznatog autora, a nastalo je polovinom IV stoljeća n. e. Djelo je izuzetno malog obima i sastoji se od svega 600 redova te propušta da spomene veći broj poznatih zemalja, a i u onome što navodi izuzetno je siromašno informacijama. Opis zemalja se navodi u smjeru obrnutom od kazaljke sata. Međutim, kako je prostor zapadnog Ilirika u kasnoj antici, posebno u segmentu ekonomije oskudan podacima, ovaj rad nepoznatog autora može pomoći u sagledavanju jedne ograničene slike u komparativnom odnosu prema ranijem razdoblju. Autor spominje Dalmaciju i Panoniju te pruža nekoliko korisnih podataka o ekonomiji ovih provincija. Tako se za Dalmaciju navodi da je izvanredna za biznis i da je poznata po izvozu sira, građevinskog drveta i željeza, a da se u njoj nalazi lijep grad Salona. Za razliku od Dalmacije, o Panoniji se govori da je mjesto boravka careva, te da je zemlja bogata usijevima, stokom, robovima, ali i

HISTORIJA ILIRA

248

da se u njoj odvija malo trgovine. Također se spominje da su Sirmijum i Norik najveći gradovi Panonije, što je u slučaju drugog navoda potpuna dezinfomacija, jer Norik nije grad, već provincija.

Tabula Peutingeriana Za poznavanje antičke topografije, cesta i cestovnih mreža, najvažniji izvor za prostor Dalmacije (posebno je značajna za poznavanje i rekonstruisanje putne mreže u unutrašnjosti ove provincije) i Panonije svakako je Tabula Peutingeriana (Pojtingerova karta). Ime je dobila po Konradu Pojtingeru (Conrad Peutinger), humanisti koji je dobio srednjovjekovni precrt karte 1508. godine. Tabula predstavlja ilustrirani itinerarij koji pokazuje javne ceste (cursus publicus) na teritoriju Rimskog carstva i on je jedini takvog sadržaja koji je do danas poznat. Njen nastanak datira se u prvu polovinu IV stoljeća, ali joj temelj zasigurno čine podaci o cestama i stanicama sa početka principata. Karta pokriva prostore Evrope, sjeverne Afrike i dijelove Azije (Bliski istok, Perzija, Indija i Šri Lanka). Sama karta je sastavljena od 12 slijepljenih pergamenskih listova, dužine 6,75 metara i širine 34 cm, od čega ih je sačuvano jedanaest. Na dvanaestom listu se sigurno nalazio Iberski poluotok, jer upravo to područje nedostaje na Zapadu. Tabula Pojtingerijana nudi bogat repertoar informacija, jer je na njoj ucrtano 555 gradova i oko 3500 drugih mjesta. Od tog broja, na prostor Ilirika se odnosi preko 200 oznaka. Pored gradova i naselja, na njoj su također ubilježene rijeke i planine, kao i nazivi pokrajina. Zbog deformacije karta je otežana za čitanje, jer je svijet prikazan „spoljošteno“. Naime, po geografskoj širini projekcija je višestruko skraćena. Glavne ceste na Tabuli su podebljane, dok su rastojanja između stanica iznešena u rimskim miljama. Primjer: Salona---XVI m.p.----Tilurio---XXII---Ad Libros----VIIII----Monte Bulsinio------VI----Bistue Vetus-----XXV-----Ad Matricem-----XX----Bistue Nova----XXIIII-----Stanecli-----nije naznačeno-----Argentaria.

Ravennatis Anonymi Cosmographia Drugi itinerarij koji je od bitne važnosti za izučavanje toponimije kasnoantičkog zapadnog Ilirika je Ravennatis Anonymi Cosmographia (Kozmografija Anonimnog Ravenjanina). Djelo je nastalo oko 700. godine u gradu Raveni, a ime njegovog autora je ostalo nepoznato. Zbog puno korupcija u tekstu, a sa malo logike u navođenju imena, Kozmografija je uvijek u historiografiji smatrana manje vrijednim izvorom od Tabule Peutingeriane, Antoninovog Itinerarija ili Geografije Klaudija Ptolemeja. Međutim, nijedan od ovih nabrojanih izvora ne pruža toliki broj antičkih

249


toponima kao Kozmografija, uzevši općenito, ali i posmatrajući samo prostor zapadnog Ilirika. Upravo iz toga razloga se može sagledati važnost ovog djela. O samom njegovom nastanku se i danas mnogo raspravlja. Tekstualni dokazi, kao što su imena naselja, poredani su u nizove, pa se na osnovu toga može zaključiti da su izvori korišteni za pisanje ovog rada bili itinerarske vrste (poput Antoninovog Itinerarija ili Tabule Peutingeriane). Zbog toga što se imena nekih naselja ne pojavljuju ni u jednom drugom antičkom izvoru, može se pretpostaviti da se autor koristio i nekim pokrajinskim itinerarijima. Osim toga, činjenica da se određena naselja ne spominju u starijim antičkim svjedočanstvima, pokazuje da je Ravenjanin zabilježio nastanak novih gradova na prijelazu iz kasne antike u rani srednji vijek. Također, pojedina imena jasno pružaju karakteristike vulgarnog latiniteta, što pokazuje da su korišteni izvori možda nastali tek u VI stoljeću.

Prostor kasnoantičkog Ilirika u kontekstu političkih i društvenih događaja

(284. god. – ca 625. / 635. god.)

U drugoj polovini svoje vladavine, Dioklecijan je izvršio teritorijalnu reorganizaciju Carstva i reformu upravno-administrativnog aparata. Sistem tetrarhije koji je instalirao i za koji je smatrao da je najbolje moguće rješenje za upravljanje državom propadao je pred njegovim očima nakon što se povukao sa vlasti. Međutim, promjene koje je uveo u provincijskom sistemu održale su se mnogo duže i u određenoj mjeri su preživjele i nakon pada zapadnog dijela Rimskog carstva, u kasnijem Romejskom, odnosno Bizantskom Carstvu. Teritorijalno-upravni sistem koji je funkcionisao skoro pola milenija i bio zasnovan na principu Metropola (Rim) – provincija za vrijeme ovog cara se drastično mijenja. Podjela na senatske i carske provincije je nestala, a ona je tokom III stoljeća ionako izgubila na značaju. Provincijskim namjesnicima su oduzete vojne ovlasti (najvjerovatnije s ciljem smanjivanja mogućnosti uzurpacije), te su oni pretvoreni u obične civilne dužnosnike. Koliko je temeljita ta reorganizacija bila, govori i podatak da je i sama Italija ušla u novi provincijski sistem u sklopu kojeg je i ona podijeljena. Teritorijalni opseg provincija se značajno smanjio, dok se njihov broj skoro pa udvostručio, te se povećao na cifru od stotinu i jedne. U sklopu novog sistema uveden je i jedan novi, viši nivo, koji je nazvan dijeceza. Sve postojeće provincije (101) su grupirane unutar dvanaest novoosnovanih dijeceza: Britannia, Gallia, Viennensis, Hispania, Africa, Italia, Pannoniae, Moesia, Thraciae, Asiana, Pontica, Oriens.

HISTORIJA ILIRA

250

Upravno – administrativno i političko – pravno uređenje

U sklopu svih tih reformi koje su obuhvatile Carstvo za vrijeme Dioklecijana, stanovite promjene je doživio i prostor koji se podrazumijevao pod pojmom Ilirika. Teritorij antičkog Ilirika se prevashodno odnosi na područje koje su obuhvatale provincije Dalmacija i Panonija i zbog toga se mora napraviti jasna distinkcija u odnosu na jedan drugi upravno-administrativni prostor, koji u doba kasne antike također u svome nazivu nosi ime Ilirik.

Provincija Dalmacija od 9. god. n.e. kada je zvanično osnovana nije mijenjala svoj teritorijalni obim. Od Augustovog vremena sjeverna je međa provincije Dalmacije prema Panoniji išla od Raše na jug Karlovca, južno od Velike Kladuše, južno od Novoga, nešto sjevernije od Starog Majdana i Sanskog Mosta, južno od Banja Luke, a onda skretala na Doboj, pa na Jader (pritoka Morave) – na Kolubaru – Zapadnu Moravu, odavde na jug dolinom Ibra na Mat u današnjoj Albaniji. Na istoku je rimska Dalmacija prema tome dopirala duboko u današnju Srbiju: pripadao joj je još uvijek Čačak, a možda i Rudnik. Na tom prostoru je graničila sa Mezijom. Na jugoistoku dopirala je do Šar planine, a južna joj je granica bio Lješ. Provincija Dalmacija je dakle obuhvatala kompletno područje današnje Dalmacije do rijeke Raše na sjeveru i najveći dio Bosne i Hercegovine, zatim dio zapadne Srbije, te Crnu Goru i dio Albanije. Dolaskom na vlast Dioklecijana, ovakva situacija će se umnogome promijeniti. Do tada jedinstvena provincija Dalmacija, prilikom teritorijalne reorganizacije, podijeljena je u dvije nove: Dalmaciju i Prevalitanu. Dalmacija je zadržala najveći dio svoje teritorije, ali je u korist Prevalitane izgubila manji jugoistočni dio provincije, tačnije područje današnje Crne Gore i dio Albanije. Sjedište Dalmacije je bila Salona, a Prevalitane Skodra. Zapadna granica između Dalmacije i Prevalitane je polazila negdje od Boke Kotorske, otprilike od Budve, na sjever poklapajući se sa granicom Istočnog i Zapadnog rimskog carstva koja je uspostavljena za Teodozija I (Flavius Theodosius Augustus, 379. god. – 395. god.). Ona je aproksimativno išla Lovćenom, zaobilazeći Boku Kotorsku na Krivošije i Nikšić, pa Pivom do stava Pive i Tare.

Prije nego što se objasne promjene koje su zahvatile teritoriju Panonije i za nju bi bilo veoma značajno odrediti granice koje su zaokruživale ovu nekada jedinstvenu upravno-administrativnu cjelinu. Na jugu, Panonija je graničila sa provincijom Dalmacijom. Očekivalo bi se da je prirodna granica između dva područja rijeka Sava, međutim to nije bilo tako, već je linija razgraničenja prolazila nešto južnije od Velike Kladuše, Dragotine, Ljubije i Bosanskog Novog, pa dalje južnije od Doboja i odatle na Drinjaču i Čačak. Na zapadu je graničila sa provincijom Norik. Međutim, granica između te dvije provincije nikad nije bila stalno uspostavljena jer je grad

251


Poetovio (Ptuj) u jednom vremenskom razdoblju pripadao Panoniji, a u drugom Noriku.405 Sjeverna i istočna granica je bila sasvim logična i pravio ju je Dunav, koji je činio prirodni bedem od barbarskih naroda sa sjevera. Na jugoistoku, Panonija je graničila sa Mezijom. Precizniji teritorijalni okvir je mnogo teže definisati. Ipak, danas preovladava mišljenje da je Panonija obuhvatala prostor od Kupe do Kolubare na istoku, istočno do Dunava koji je ujedno bio i vanjska granica Rimskog carstva, dok se zapadno protezala od izvora Kupe do Save kroz Sloveniju (Celje je bilo u Noriku, a Ptuj u Panoniji), a obuhvatala je istočni rub Austrije (uključujući Bečko Novo Mesto i Gradišće) gdje je desetak kilometara zapadno od Beča izbijala na Dunav. Kako se iz navedenog može vidjeti, teritorij prvobitne jedinstvene provincije Panonije je obuhvatao jedno široko područje, koje je predstavljalo prvi stub odbrane na dunavskom limesu. Ovo područje nije mijenjalo svoj teritorijalno-administrativni položaj od početka II stoljeća. Panonija, koja je do vremena Trajanovih (Imperator Caesar Nerva Traianus Divi Nervae filius Augustus, 98. god. – 117. god.) osvajanja u Dakiji (101. god. – 102. god. i 105. god. – 106. god.) bila jedna provincija, u godinama između dva rata je podijeljena u dvije: Pannonia Inferior i Pannonia Superior. Takvo stanje će ostati i naredna skoro puna dva stoljeća. Godine 296. kad je Dioklecijan počeo provoditi svoju reformu, dvije panonske provincije podijeljene su na četiri nove i to: Pannonia Prima sa sjedištem u Savariji (Szombathely, Mađarska), Pannonia Valeria sa glavnim gradom u Akvinkumu (Budimpešta, Mađarska), Pannonia Savia čiji je centar bio u Siskija (Sisak, Hrvatska) i Pannonia Secunda čiji je najvažniji grad bio Sirmium (Srijemska Mitrovica, Srbija). No tu nije bio kraj upravno-administrativnim promjenama kojima je Dioklecijan nastojao poboljšati efikasnost državne uprave. Osim što je derogirao i devalvirao značaj provincija smanjujući im obim, on je sve ove oblasti selektirao u krupnije administrativne jedinice, nazvane dijeceze, a kojima je upravljao civilni dužnosnik sa titulom vikar (vicarius), koji nije imao nikakvih vojnih ovlasti. Nova, krnja provincija Dalmacija, kao i ostale novostvorene četiri panonske pokrajine (Prima, Valeria, Savia, Secunda) su bile objedinjene u okviru dijeceze Pannoniae, čiji je centar i glavni grad bio Sirmium (ujedno i središte Panonije Secunde). Dijecezu Panoniju su pored Dalmacije i panonskih provincija, činile i dvije noričke, koje su osnovane diobom nekadašnje jedinstvene provincije Norik (Noricum): Noricum Ripense čije se središte nalazilo u gradu Lauriakum (Lauriacum, današnji Enns u Austriji) i Noricum Mediterraneum sa centrom u Virunumu (Virunum, današnji Maria Saal u Austriji).405 Dioklecijanovom podjelom, Peotovio je izuzet iz Panonije, te je priključen

Unutrašnjem Noriku.

HISTORIJA ILIRA

252

Ovakva pozicija će se zadržati sve do samostalne vladavine Konstantina I (Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus, vladao kao jedan od savladara od 306. god. – 324. god, a kao dominus kompletnog Rimskog carstva vladao je od 324. god. – 337. god.), koji će dodatnim reformama u svim segmentima državne uprave finalizirati ono što je započeo Dioklecijan. Zadržavajući upravno-teritorijalni sistem koji je uspostavio utemeljitelj dominata (na provincije i dijeceze), Konstantin i njegovi nasljednici su otišli korak dalje, sa kojima se uvela i ustalila podjela rimske države na četiri prefekture406 i to: 1. Galija (praefectura praetorio Galliarum), 2. Italija (praefectura praetorio Italiae)407, 3. Ilirik (praefectura praetorio per Illyricum), 4. Istok (praefectura praetorio Orientis). Ovakvo uređenje se zacementiralo tek podjelom Carstva na istočni i zapadni dio 395. god., a sve do tada periodično je bilo podložno raznim promjenama. Posebno se to odnosi na prostor zapadnog i istočnog Ilirika, koji će nakon Teodozijeve smrti postati predmet velikog spora između Ravene i Konstantinopolja. Prostor Ilirika koji je obuhvatao zapadni Balkan, a koga su u administrativnom smislu činile Dalmacija i panonske provincije došao je pod nadležnost centralne prefekture u Italiji gdje se nalazilo i sjedište pretorijanskog prefekta. Ove provincije su kao što je poznato pripadale dijecezi Panonije (od 395. god. također nazivanoj Ilirička), a koja će se kasnije mnogo učestalije oslovljavati kao zapadni Ilirik, da bi se napravila jasna razlika u odnosu na istoimenu prefekturu. Balkanska prefektura Ilirik408 koja je bila najmanja od četiri postojeće, bila je sastavljena od Makedonske (Dioecesis Macedoniae)409 i Dačke dijeceze (Dioecesis Daciae)410. Ovakav, konačan oblik kakav se nalazi u Notitia Dignitatum je poprimila tek nakon smrti Teodozija I i konačne podjele Carstva na istočni i zapadni dio 395. godine. Teritorij istočnog Ilirika se prvobitno nalazio u sklopu prefekture Italije, Afrike i Ilirika nakon Konstantinove smrti 337. godine. Međutim, kasnije se za vladavine Konstancija II (Flavius Julius Constantius Augustus, 337. god. – 361. god.) 357. god. izdvojio kao zasebna prefektura i sve do 395. godine kada su konačno utvrđene granice, veoma je često mijenjao svoj obim i upravno-administrativni položaj. Prvotno je bila sačinjena od dijeceza 406 Broj prefektura je u početku varirao između tri i četiri, ali je kasnije nakon Teodozijeve

smrti i podjele Carstva na dva dijela 395. godine ustaljen na četiri.407 Prvobitno je nosila naziv prefektura Italije, Afrike i Ilirika, jer je inicijalno prilikom svog

osnivanja obuhvatala teritorij i kasnije prefekturu Ilirik. 408 Ova se teritorijalna jedinica da bi se lakše razlikovala od istoimene zapadne dijeceze,

nazivala i istočni Ilirik.409 Makedonskoj dijecezi pripadale su provincije: Macedonia Prima, Macedonia Secunda ili

Salutaris, Thessalia, Epirus Vetus, Epirus Nova, Achaea i Creta.410 Dačku dijecezu su činile: Dacia Mediterranea, Dacia Ripensis, Moesia Superior, Dardania

i Prevalitana.

253


Panonije (zapadnog Ilirika), Makedonije i Dakije. Car Julijan Apostata (Claudius Julianus Augustus, 361. god. – 363. god.) na početku svoje vlasti ju je ukinuo, a ponovo je uspostavljena na samom početku vladavine careva Valentinijana I (Flavius Valentinianus Augustus, 364. god. – 375. god.) i Valensa (Flavius Julius Valens Augustus, 364. god. – 378. god.). Kao ovakva, svoje postojanje je nastavila do 379. godine, kada je poslije duže vremena vraćena u nadležnost prefekture Italije i Afrike. Ponovo je osnovana 387. godine od strane Teodozija I i u takvom okviru će ostati sve do 395. godine. Glavni grad i sjedište pretorijanskog prefekta je bila Tesalonika (Solun, Grčka).411

Dakle, podjelom Carstva iz 395. godine na Istočno i Zapadno, prostor zapadnog Ilirika je ušao u sferu nadležnosti ovog potonjeg, s obzirom da je njegov teritorij pripadao prefekturi Italije. Takvo stanje će ostati sve do 437. godine kada će prostor dijeceze Ilirik preći pod ingerenciju istočnog dijela Rimskog Carstva. Kada je zapadnorimski car Honorije (Flavius Honorius Augustus, 395. god. – 423. god.) umro 423. godine, carski tron u Raveni je uzurpirao Ivan (Ioannes). Valentinijan (Flavius Placidius Valentinianus Augustus, 425. god. – 455. god.) i njegova majka Gala Placidija (Aelia Galla Placidia) su se od 421. godine nalazili u Konstantinopolju. Sin Gale Placidije je bio zakoniti nasljednik Honorija, ali on (koji je tada imao svega četiri godine), kao ni njegova majka, nisu bili u stanju sami povratiti prijesto u svoje ruke. Zato su se obratili za pomoć istočnorimskom caru Teodoziju II (Flavius Theodosius Junior Augustus, 408. god. – 450. god.), koji je pristao da im obezbjedi vojnu podršku, ali pod uslovom da mu se ustupe teritorije zapadnog Ilirika. Gala Placidija koja će obavljati funkciju regentice sve do 437. godine pristala je na takav sporazum, a da bi se to ozvaničilo, te stvorile jače veze između dvije vladarske kuće, 424. godine je ugovoreno vjenčanje između njenog sina Valentinijana i Teodozijeve kćerke Licinije Eudoksije (Licinia Eudoxia), koji su u to vrijeme imali svega pet, odnosno dvije godine. Kada se 437. godine održalo ranije ugovoreno vjenčanje, sporazum je automatski stupio na snagu, pa su tim činom teritorije Panonije Secunde i Norika prešle pod nadležnost istočnog dvora u Konstantinopolju.412 Panonske provincije i Dalmacija koje se podrazumijevaju pod pojmom kasnoantičkog Ilirika u periodu do 493. godine je najbolje posmatrati odvojeno. Razlog tome je što su događaji koji su se odvijali

411 Zato što je u određenim vremenskim razdobljima dijeceza Panonija bila uključena u ovu prefekturu, sjedište pretorijanskog prefekta se nalazilo u Sirmijumu.

412 Godine 433. Ecije (Aetius) je veliki dio panonskih pokrajina federatskim ugovorom prepustio na raspolaganje Hunima. Smatra se da su Huni naselili Panoniju Valeriju, Drugu Panoniju, a možda i Prvu Panoniju. Panonija Savija je zbog iznimne strateške i komunikacijske važnosti bila izuzeta od ovog sporazuma.

HISTORIJA ILIRA

254

na te dvije teritorije u narednom razdoblju dijametralno suprotni. Dok je Dalmacija uživala u kakvoj – takvoj političkoj stabilnosti, Panonija je za razliku od nje mijenjala svoje gospodare veoma često. Najčešći uzrok tome su bili federatski sporazumi koje je carska vlada sklapala sa barbarskim narodima, te su oni u skladu s tim redovno naseljavani u panonskim oblastima. Na velikom dijelu panonskih pokrajina (Druga Panonija, Panonija Valeria i Prva Panonija) između 433. i 454. godine glavnu riječ su vodili Huni pod vodstvom dvojice braće Atile i Bleda.413 Nakon Atiline smrti 453. godine i prelaskom vlasti na njegove sinove, dominacija Huna polako nestaje. Atilini sinovi nisu bili u stanju da održe ogromnu državu koju je stvorio njihov otac, a i veliki broj potčinjenih naroda se ubrzo počeo odmetati od centralne vlasti. Konačno, 454. godine u bici kod rijeke Nedao, Huni su poraženi od strane saveza germanskih naroda, a umjesto njih Panonijom su zagospodarili Ostrogoti. Ovaj germanski narod je dominirao na panonskom području oko dvadesetak godina, između 454. / 455. – 473. godine. Takvo što dokazuje i činjenica da su se Ostrogoti prvo naselili na ove prostore, a tek onda dobili dozvolu od cara Marcijana (Flavius Marcianus Augustus, 450. god. – 457. god.). Zbog stalnih ratnih pohoda i vanjskih prijetnji život domaćeg stanovništva je bio veoma težak, te su oni bili prisiljeni na česta iseljavanja. Nakon što su iscrpili sve neposredne resurse koji su im bili na raspolaganju, Ostrogoti su napustili Panoniju 473. godine. Odlaskom Ostrogota nastala je praznina koju su iskoristili Gepidi, te su oni veoma brzo uspostavili kontrolu na širem području Panonije. Njihova vlast je ostala nepomućena sve do dolaska Teodorikovih (Flavius Theodericus, 475. god. – 526. god.) Ostrogota 488. godine. U glavnoj bici koja se dogodila 489. godine, Ostrogoti, iako pobjedonosni, sklopili su mir sa Gepidima, da bi obezbjedili zaleđe prilikom buduće provale u Italiju i okršaja sa Odoakrom. Gepidi su nakon ove bitke ostali u Panoniji, ali njihovo kraljevstvo nije imalo ni približno onakvu snagu kao što je to bilo prije dolaska Teodorika.

O provinciji Dalmaciji nakon 437. godine pa sve do 454. godine informacije ne pruža nijedan kasnoantički izvor. Razlog tome nije poznat, ali se može pretpostaviti da se ništa značajnije nije događalo u tom vremenskom periodu, te da je Dalmacija bila politički stabilna teritorija. Dok su Panoniju potresali brojni nemiri, pljačke i pustošenja, Dalmacija je od početka V stoljeća bila izolirana od vanjskih nemira. Ličnost koja se u ovom razdoblju izdvaja i koja je bila najzaslužnija što je Dalmacija nakon skoro pet stoljeća rimske vladavine praktično bila nezavisna je Marcelin (Marcellinus). On je vladao provincijom Dalmacijom od 454. godine –

413 Atila je 445. godine ubistvom svog brata postao jedini vladar među Hunima.

255


468. godine, formalno se pokoravajući istočnom caru, iako je u određenim trenucima sasvim samostalno vodio vanjsku politiku. Najznačajniji pohodi koje je vodio su bili oni protiv Vandala na Siciliji, dok je njegovu vladavinu također obilježio rivalitet sa tada najmoćnijom ličnosti zapadnog dijela Rimskog carstva – Ricimerom (Flavius Ricimer). Upravo je Ricimer najvjerovatnije i bio odgovoran za Marcelinovu preranu smrt koja ga je zadesila na Siciliji, prilikom pohoda koji je organizovao istočnorimski car Lav I (Flavius Valerius Leo Augustus, 454. god. – 474. god.) na Vandalsko kraljevstvo u sjevernoj Africi. Marcelinovo mjesto je zauzeo njegov nećak Julije Nepot (Iulius Nepos) koji je Dalmacijom vladao od 468. godine – 480. godine, s jednim manjim prekidom kada se nalazio na prijestolju zapadnog dijela Rimskog carstva (474. god. – 475. god.). Julije Nepot za razliku od Marcelina nije učestvovao u ratnim pohodima, pa se tako o vremenu njegove vladavine u Dalmaciji jako malo zna. No, samim time što izvori ne govore mnogo, može se zaključiti da je Dalmacija i u ovom, kao i u prethodnom razdoblju bila politički stabilno područje. Nepot je nastradao od ruku svojih podređenih službenika, komesa (comesa) Ovide i Viatora. Upravo je Ovida preuzeo vlast u Dalmaciji 480. godine nakon ubistva posljednjeg formalnog (de iure) zapadnog rimskog cara. Ovidina vladavina u Dalmaciji nije dugo potrajala, jer je Odoakar (Odoaker, 476. god. – 493. god.), koji je ukinuo poziciju rimskog cara na zapadu, 481./482. godine iskoristio Nepotovu smrt kao povod za osvetu, te je ušao u Dalmaciju, porazio Ovidu i ovu provinciju pripojio svojoj nadležnosti u Italiji. U takvom položaju Dalmacija će ostati više od jedne decenije, kada nedugo nakon Odoakrove smrti 493. godine, ona ulazi u jedno novo historijsko razdoblje pod ostrogotskom dominacijom. Za vrijeme ostrogotske vladavine dolazi do jedne ključne promjene na prostoru kasnoantičkog Ilirika. Provincije Dalmacija i Panonija Savia su ustrojene kao jedinstvena upravno-administrativna cjelina kojom je upravljao službenik sa titulom comes Dalmatiae et Saviae. Druga panonska pokrajina koja se nalazila u nadležnosti Teodorika Amala je bila Sirmijska Panonija (nekadašnja Druga Panonija), s time da se njen krajnji jugoistočni dio sa gradom Basijanom nalazio pod jurisdikcijom Konstantinopolja. Takvo stanje se zadržalo sve do 535. godine kada Justinijan (Flavius Petrus Sabbatius Justinianus Augustus, 527. god. – 565. god.) u okviru svoje rekonkviste pokreće opsežni rat protiv Ostrogota. Dalmacija i južnopanonske teritorije (Panonija Savija i Sirmijska Panonija) su 537. godine nakon žestokih borbi i brojnih preokreta konačno vraćeni pod okrilje istočnorimskog cara. Ipak, Justinijanove povraćene teritorije

HISTORIJA ILIRA

256

iz Ilirika neće dugo ostati u okviru Rimskog Carstva. Od polovine VI stoljeća ova područja se ponovo nalaze pod udarom barbarskih naroda, prvo Gepida, a poslije i Langobarda, koji 568. godine odlaze prema Italiji vodeći sa sobom i dio poraženog gepidskog naroda. Krajem VI stoljeća ove južnopanonske oblasti dolaze pod dominaciju Avara, a ključni događaj je bio pad Sirmijuma 582. godine, nakon čega nestaju i posljednji ostaci rimskog utjecaja. Što se tiče Dalmacije, njen unutrašnji dio je početkom VII stoljeća već bio izuzet od kontrole Konstantinopolja, dok su priobalne oblasti izdržale još neko vrijeme. Dalmacija kao rimska provincija će preživjeti i prvu četvrtinu VII stoljeća, kada su Avari između 625. – 635. godine razrušili glavni grad Salonu, da bi poslije njih kontrolu i nad ostalim urbanim središtima preuzeli Slaveni. Otoci koji su pripadali sada već nekadašnjoj rimskoj provinciji Dalmaciji su ostali izolovani od ovih događaja, te su i dalje bili u rimskim, odnosno bizantskim rukama. Ovim otocima je veoma pažljivo upravljano od strane tadašnjeg Bizantskog Carstva, jer su oni kasnije, polovinom IX stoljeća bili organizovani u novu upravno – administrativnu jedinicu, temu Dalmaciju.414

Rimski carevi rođeni na administrativnom području Zapadnog i Istočnog kasnoantičkog Ilirika

U vrijeme kad je Rimsko carstvo tokom polovine III stoljeća zahvatila najveća kriza od uspostavljanja sistema Principata, na prijestolje države se počinju uzdizati vladari koji svoj uspjeh nisu dugovali rodbinskim i dinastičkim vezama, već samo ličnoj pronicljivosti i vještini. Taj period se u historiografiji naziva i doba vojničkih vladara, a najznačajniji među njima su dolazili iz balkansko-podunavskih provincija, u kojima su prije rimskih osvajanja u najvećoj mjeri živjeli narodi koji su bili poznati pod skupnim imenom Iliri. Uglavnom su poticali iz siromašnih seljačkih porodica, a jedini način da izgrade ime i karijeru je bio odlazak u rimsku vojsku. Odgoj kroz koji su prošli za vrijeme svoje mladosti, a pogotovo onaj za vrijeme službovanja u vojsci je imao ogroman utjecaj na njihovu politiku vođenja države. Ti vojnici koji su se istakli kao najsposobniji među svojim drugovima po oružju i zahvaljujući tome se uspjeli popeti na najviše mjesto u rimskom svijetu, umnogome su bili zaslužni što je Carstvo koje je bilo

414 Tema je nova teritorijalna i upravno-administrativna jedinica koja je zamijenila nekadašnji sistem provincija. Začetnik ove reforme je bio bizantski car Heraklije (Flavius Heraclius Augustus, 610. god. – 641. god).

257


pred raspadom u drugoj polovini III stoljeća produžilo svoj vijek trajanja za još punih dvije stotine godina, dok je na istoku (mada u drugačijoj formi) trajalo još jedan milenij.415

Decije

Decije (Gaius Messius Quintus Decius Augustus, 249. god. – 251. god.) je bio prvi u nizu ilirskih careva koji su zasjeli na prijestolje rimske države, a njegova vladavina praktički postaje međaš kada balkanske provincije preuzimaju primat od ostalih dijelova rimskog svijeta. Porijeklom je iz Podunavlja, tačnije iz mjesta Budalia (Martinci) koje se nalazilo blizu grada Sirmijuma u provinciji Panoniji Inferior (Donja Panonija). Prije nego što je postao car, imao je prilično zapaženu karijeru, pa je tako 232. godine bio konzul, a također je obavljao dužnosti namjesnika Mezije, Donje Germanije i Tarakonske Hispanije, da bi početkom vladavine Filipa Arapskog (Marcus Julius Philippus Augustus, 244. god. – 249. god.) obavljao funkciju gradskog prefekta. Kada je izabran za cara, Decijev program se prvenstveno zasnivao na restauraciji snage rimske države i starih tradicija (posebno morala i religije). Posebno je značajno istaći njegov pokušaj da obnovi instituciju cenzora sa punim autoritetom na koju je bio predložen budući car Valerijan (Publius Licinius Valerianus Augustus, 253. god. – 259. god.), što je ovaj na kraju odbio. Za vrijeme svoje vladavine započeo je gradnju Thermae Deciane na Aventinu, a također je popravio i Koloseum koji je bio oštećen uslijed udara munje. Ovaj prvi ilirski car je, ipak, ostao najviše upamćen po progonima kršćana. Smatrajući da je zapostavljanje starih kultova jedan od glavnih uzroka za loše stanje u državi, u januaru 250. godine izdao je čuveni edikt kojim se naređuje da svi stanovnici države moraju na određeni dan izaći na trg i izvršiti kultno žrtvovanje za spas države. Oni koji to ne bi učinili bili bi suočeni sa optužbom za veleizdaju. Naravno, veliki broj kršćana se usprotivio takvoj odluci i odbio je izvršiti naređenje, pa je iz toga razloga stradao veliki broj pripadnika ove religije. Za vrijeme Decija, još jedna nesreća je pokosila rimsko stanovništvo, a to je bila kuga koja je dobila ime „Kiprijanska“ po tadašnjem kartaginskom

415 Rimski vladari sa prostora zapadnog Ilirika, kao i općenito sa teritorija gdje su nekada živjeli ilirski narodi u historiografiji se nazivaju ilirskim carevima, iako to ne mora nužno da znači da su njihovi preci bili romanizirani Iliri. Glavni razlog za ovakvu oznaku ovih vladara je prvenstveno geografske prirode, a to se pogotovo odnosi na careve kasnijeg perioda (IV, V i VI stoljeće).

HISTORIJA ILIRA

258

biskupu Kiprijanu. Tokom 250. godine na prostor Carstva su provalili Goti pod vodstvom kralja Knive. Nakon što se u više borbi koje se vođene tokom 250. i 251. godine nije nazirao konačni pobjednik, odlučujuća bitka se dogodila kod Abritusa u julu ili augustu 251. godine, na prostoru današnje sjeveroistočne Bugarske. Bitka je završila teškim porazom Rimljana, a sam Decije je također poginuo za vrijeme borbe, te je tako postao prvi rimski car koji je poginuo u otvorenoj bici protiv vanjskog neprijatelja.

Hostilijan

Nakon Decijeve smrti, vojska je proglasila Trebonijana Gala (Gaius Vibius Afinius Trebonianus Gallus Augustus, 251. god. – 253. god.) za novog princepsa, dok je u Rimu za nasljednika izabran Decijev mlađi sin Hostilijan (Gaius Valens Hostilianus Messius Quintus Augustus, 251. god.) pod regentsvom svoje majke Etruskile. U cilju spriječavanja građanskog rata, Trebonijan Gal je priznao Hostilijana za svog partnera, ali sa titulom princeps iuventutis, čime se jasno stavilo do znanja ko je vladar senior. Hostilijan je rođen u Sirmijumu tridesetih godina III stoljeća i nije uspio dugo ostati na vlasti, jer ga je smrt zadesila već iste godine kada je proglašen za savladara Trebonijana Gala. Kako izvori prenose, Hostilijan je ubrzo po dolasku u Viminacij (Kostolac) umro od kuge, a ista sudbina je vjerovatno zadesila i njegovu majku Etruskilu koja je doputovala zajedno s njim.

Klaudije II Gotski

Klaudije II Gotski (Marcus Aurelius Valerius Claudius Augustus, 268. god. – 270. god.) je na čelo rimske države došao u najgorem mogućem trenutku. Njegov prethodnik Galijen (Publius Licinius Egnatius Gallienus Augustus, savladar sa svojim ocem Valerijanom 253 god. – 260. god., samostalno 260. god. – 268. god.) je dopustio da se od njegove kontrole otrgnu istočne provincije koje su potpale pod vlast kraljice Zenobije i njenog Palmirskog kraljevstva, dok se u isto vrijeme na prostoru galskih provincija formiralo Galsko carstvo prvobitno na čelu sa Postumom, a poslije njega kao najznačajniji se izdvojio Tetrik. Slobodno se može reći da se Rimsko carstvo tada nalazilo pred kolapsom i prijetio mu je potpuni nestanak. Uz sve to, rimskoj državi su opasno prijetili i germanski narodi, prije svega Goti, a također i Alamani te Jutunzi. Razlog zbog čega se takvo što nije dogodilo je bio dolazak na vlast, prvo, Klaudija Gotskog, a poslije njega još jednog ilirskog cara koji su, prvobitno, spriječili komadanje

259


države, a onda i povratili sve odmetnute teritorije. Klaudije Gotski je rođen ili u Sirmijumu ili u Nišu i prije preuzimanja carske dužnosti u armiji je prošao sve vojne činove, te je bio poznat kao izuzetan vojnik. Kada je došao na vlast, Klaudije nije imao vremena za slavlje, jer su germanski narodi Alamani i Jutunzi provalili u sjevernu Italiju. Klaudije, kada je čuo za ovaj događaj, istog je trenutka krenuo prema neprijatelju i kod jezera Benacus u Italiji odnio veoma značajnu pobjedu nad njim. Smatra se da je jedan od najzaslužnijih za ovaj trijumf bio budući car Aurelijan. Poslije ove bitke, Klaudije je odbio počasnu titulu Germanicus Maximus. Ipak, tu nije bio kraj Klaudijevog obračuna sa germanskim narodima, jer je odmah nakon te pobjede on krenuo prema Balkanu gdje se nalazio ogroman broj gotske etničke skupine. Na njih je naišao kod grada Naisusa (Niš) gdje se 269. godine odigrala jedna od važnijih bitki starog vijeka. U toj bici Klaudije II je odnio nadmoćnu pobjedu nad Gotima, a navodi se da je prilikom borbe ubijeno ili zarobljeno oko 50 000 pripadnika tog naroda. Kao i prilikom bitke kod jezera Benacus i ovdje je odlučujuću ulogu imao Aurelijan, koji je sa dalmatinskom konjicom izvršio presudni napad, nakon čega su se Goti nagnali u bjekstvo. Ipak, jedna prilično brojna skupina Gota se je prvobitno uspjela probiti i pobjeći nakon bitke, ali je zahvaljujući Aurelijanu koji je odmah krenuo u njihov progon, do kasnog ljeta 270. godine i ona bila potpuno uništena. Sam Klaudije II se teško razbolio, te se ubrzo nakon bitke povukao u Sirmijum. Koliko je ova pobjeda bila značajna po tadašnji rimski svijet govori i činjenica da je ovaj car u historiji ostao zapamćen kao Klaudije II Gotski. Ipak, zadatak da ujedini rimsku državu ovaj vladar nije mogao ispuniti, već je ta slava pripala njegovom najboljem generalu i budućem nasljedniku Luciju Domiciju Aurelijanu. Prilikom priprema za pohod protiv Vandala koji su napadali Panoniju, Klaudije II se zarazio kugom i već u januaru 270. godine umro. Odmah po njegovoj smrti, Senat grada Rima ga je deificirao i uzdigao među bogove.

Kvintil

Klaudija II Gotskog naslijedio je njegov brat Kvintil (Marcus Aurelius Claudius Quintillus Augustus, januar – april 270. godine) rođen u gradu Sirmijumu. Njemu, međutim, nije bilo suđeno da na rimskom prijestolju ostane duže od svega nekoliko mjeseci. Nakon smrti brata Klaudija II, rimska vojska ga je uzdigla na mjesto princepsa, a Senat, čiji je bio favorit, ga je automatski potvrdio. Kvintil je u izvorima predstavljen kao umjerena i sposobna osoba, ali je prevrtljiva rimska armija imala novog kandidata za Klaudijevog nasljednika, što je bio ključni razlog njegove kratke vladavine. Izvori se ne slažu u razlogu njegove smrti te navode različite informacije,

HISTORIJA ILIRA

260

od toga da je ubijen od strane vlastitih vojnika, počinio samoubistvo, umro prirodnom smrću ili da je ubijen prilikom sukoba sa budućim carem Aurelijanom. Koji god je bio razlog njegove smrti, Kvintilova vlast nije ostala upamćena ni po čemu značajnom, prvenstveno zbog toga što nije ni imao vremena da učini nešto dostojno vladara rimskog svijeta.

Aurelijan

Nakon smrti Kvintila, jedini zakoniti vladar tada rascjepkanog rimskog svijeta je ostao čuveni Klaudijev general i njegova desna ruka Lucije Domicije Aurelijan (Lucius Domitius Aurelianus Augustus, 270. god. – 275. god.). Tačno mjesto njegovog rođenja još uvijek nije utvrđeno, ali se u historiografiji uspostavio konsenzus da je poticao iz grada Serdike (Serdica, današnja Sofija, Bugarska) koji se nalazio u provinciji Trakiji (Thracia). On je od samog početka bio favorit vojske, a nakon smrti Kvintila, Senat je samo formalizirao njihovu aklamaciju. Pošto Klaudiju II nije bilo suđeno da ujedini rimsku državu, taj zadatak je pripao Aurelijanu, koji je za svega pet godina vladavine učinio stvari koje neki vladari nisu uspjeli ni za mnogo više vremena. Odmah po dolasku na vlast, Aurelijan se krajem 270. godine sukobio sa Vandalima u Panoniji, gdje su njihove snage dosta uspješno poražene i odbačene. Dok se još uvijek nalazio u Panoniji, stigla je vijest da su germanski narodi Alamani i Jutunzi provalili u sjevernu Italiju, nakon čega su prešli rijeku Po i zauzeli grad Placentiju (Piacenza / Pjaćenca). Aurelijan je istog trenutka naredio vojsci marš prema Italiji, gdje se namjeravao sukobiti sa neprijateljem. Na nesreću Rimljana, prvi sukob sa Germanima je kao konačni rezultat imao poraz, što je izazvalo dvije manje pobune u vosjci. Međutim, Aurelijan je brzo konsolidovao svoje snage i krenuo za neprijateljem, kojeg je sustigao kod Fana ili konkretnije kod rijeke Metaur. Ovaj put je Aurelijan bio pobjedonosan, te se Alamani i Jutunzi povlače sjevenije od rijeke Po, ali nisu uspjeli izaći iz Italije, jer ih je novi rimski car ponovo porazio kod Pavije. Aurelijan je nakon ovih pobjeda dobio naslov Germanicus Maximus. Nakon sukoba sa Alamanima i Jutunzima u Italiji, Goti su 271. godine ponovo provalili na Balkan. Da bi pokazao snagu rimske vojske, Aurelijan nije čekao novu invaziju Gota, već je iste godine prešao Dunav i teško porazio neprijatelja na njegovom teritoriju, prilikom čega je poginuo gotski vođa po imenu Kanabaud (Cannabaudes) i još 5 000 njegovih ratnika. Zbog ove pobjede, Aurelijan je dobio počasnu titulu Gothicus Maximus. Svjestan koliki napor predstavlja odbrana prekodunavskih teritorija, Aurelijan se zarad sigurnosti i dugoročne koristi odrekao Transdanubijske Dakije, koju je početkom II stoljeća osvojio princeps Trajan. Tim potezom granica rimske

261


države je pomaknuta na Dunav, čime se je ona mogla djelotvornije braniti od neprijatelja, dok je stanovništvo napuštenog područja preseljeno u novu provinciju koja se nalazila južno od Dunava, pod nazivom Dacia Aureliana čiji je glavni grad postala Serdica (Sofija). Nakon što je barem privremeno pacifizirao germanske narode, Aurelijan se konačno mogao okrenuti ponovnom vraćanju rimskih teritorija koje su se otcijepile za vrijeme Galijena. Između palmirenske kraljice Zenobije koja je držala nekadašnje istočne rimske provincije i Tetrika koji vladao u Galiji, Aurelijan se odlučio za ovu prvu opciju, te je krenuo na istok. Zenobijina vlast je u to vrijeme obuhvatala Levant, Egipat i velike dijelove Male Azije. Gubitak Egipta je imao veoma negativne posljedice po rimsku državu, jer je time bio prekinut izvoz žita u prijestolnicu, što je izazivalo veliko nezadovoljstvo običnog stanovništva. Na pohodu prema Zenobiji, Aurelijan je krenuo preko Male Azije koja mu se bez većeg otpora pokorila i vratila pod okrilje Rima. Do prve veće bitke je došlo kod grada Antiohije, gdje se Aurelijan sukobio sa palmirenskom vojskom pod komandom generala Zabdasa. Glavni adut Zabdasove strategije je bila teško oklopljena konjica – katafrakti i velika vrućina na koju rimska vojska nije navikla. Međutim, i pored svih poteškoća Aurelijan je izašao kao pobjednik, nakon čega se Zenobija koja je prisustvovala bici povukla prema Emesi. Druga bitka se dogodila upravo kod Emese gdje je Zenobijina vojska ponovo poražena uz manje gubitke Aurelijanovih trupa. Kraljica Palmire je poslije toga pobjegla u istoimeni glavni grad, nakon čega je Aurelijan postavio opsadu istog. Shvativši da se neće moći odbraniti, Zenobija je krenula prema Iranu da traži pomoć, međutim prije nego što je prešla rijeku Eufrat, bila je uhvaćena i zarobljena. Aurelijan je sa Palmirom postupio kao i sa ostalim osvojenim gradovima te ju je poštedio sigurne pljačke i devastacije koja se mogla desiti od strane rimske vojske. U isto vrijeme je buknuo ustanak i u Egiptu, pod vođstvom izvjesnog Firma, ali je i on bio vrlo brzo ugašen po prispijeću Aurelijanovih trupa. Zenobija nije osuđena na smrt, jer je Aurelijan smatrao to nedostojnim za jednu ženu, ali je odlučio da je provede u trijumfu nakon što se vrati u Rim. Ipak, nedugo nakon što su Rimljani napustili Palmiru, ovaj grad se ponovo pobunio, ali ovaj put Aurelijan nije imao milosti. Palmira je sravnjena do temelja, nakon čega se više nikad u historiji nije oporavila. Poslije pobjede na istoku, Aurelijan se vrlo brzo okrenuo rješavanju pitanja Galskog carstva na zapadu, kome se na čelu nalazio Tetrik. Aurelijan je u ovoj situaciji imao mnogo lakši zadatak, jer se sam Tetrik ponudio da se odrekne vlasti, ali bojeći se reakcije svojih vojnika, to nije smio uraditi. Zato je bio u tajnom dosluhu sa Aurelijanom i dogovorili su da se borba dogodi na Katalunskim poljima, gdje bi lider Galskog carstva dezertirao na stranu Rimljana. Upravo tako se i dogodilo i njegova obezglavljena

HISTORIJA ILIRA

262

vojska je bila lako poražena krajem februara 274. godine. Aurelijan je prema Tetriku postupio blago i dodijelio mu je poziciju guvernera Lukanije i Brutije. Naredne 275. godine Aurelijan je proslavio veličanstven trijumf sa Zenobijom i Tetrikom kao glavnim zarobljenicima, o čemu detaljno piše Historia Augusta. Po dolasku u Rim zasluženo je dobio naslov Restitutor Orbis – Obnavljač Svijeta, a sam termin restitutor će tokom IV i V stoljeća postati jedna od najučestalijih titula koju su sebi pripisavali tadašnji rimski carevi i uzurpatori. Već iste godine, ovaj energični vladar je opet krenuo u ratni pohod protiv Germana koji su ugrožavali teritoriju Vindelika u alpskom području, gdje ih je veoma brzo ponovo porazio. Za vrijeme svoje kratke vladavine, pored svih pohoda u kojima je sudjelovao, Aurelijan je izvršio nekoliko reformi, prvenstveno u ekonomiji i religiji. Njegova monetarna reforma je težila stabilizaciji ekonomskog sistema, u sklopu koje je antoninijan fiksiran na 5% srebra. Također je naredio obnovu mnogih javnih objekata, reorganizirao upravu nad skladištima i resursima hrane, te je utvrdio cijene za najvažnije proizvode. Jedan od najvažnijih njegovih poduhvata je bila gradnja zida oko prijestolnice Rima, čime bi se stanovništvo moglo samo braniti u slučaju invazije stranog neprijatelja. Za taj korak se odlučio nakon pobjede nad Alamanima i Jutunzima, gdje je shvatio kakva opasnost prijeti Rimu i koliko je on ranjiv u ovakvim situacijama. Zid je građen između 271. i 275. godine i njegova dužina je bila 12 rimskih milja (oko 19 km). Aurelijanov zid je za odbranu grada Rima služio sve do druge polovine XIX. stoljeća, a njegovi dijelovi su i danas veoma dobro očuvani. Veoma značajna reforma bila je uvođenje u rimski panteon kulta Nepobjedivog sunca – Sol Invictus, kao najznačajnijeg božanstva. Cilj je bio da svi stanovnici Rimskog carstva vjeruju u jednog zajedničkog boga koji bi bio iznad svih ostalih, bez potrebe da napuštaju svoje tradicionalne kultove. Aurelijan se također smatra i prvim vijesnikom novog sistema – dominata, jer se na nekim novčićima već tada on pojavljuje sa legendom deus et dominus natus (bog i gospodar rođenjem), čime je car dobio karakter božanstva još za vrijeme svog života, ne morajući čekati smrt kao u doba principata. Međutim, ni Aurelijan, kao ni velika većina njegovih prethodnika tokom III stoljeća, nije uspio dočekati prirodnu smrt. Godine 275. on se uputio na istok želeći da pripremi vojnu kampanju protiv Sasanidskog carstva. Prilikom putovanja, Aurelijanov sekretar Eros je izrekao neku laž po pitanju određenog predmeta i u strahu od careve kazne upisao je imena pojedinih visokih dužnosnika na listu koju je Aurelijan navodno bio odredio za one koje želi pogubiti. Eros je istu tu listu pokazao tim dužnosnicima koji su u strahu od smrti skovali zavjeru protiv cara, te su ga krajem 275. godine u mjestu Kenofruriju na području jugoistočne Trakije

263


ubili. Bio je to veliki gubitak za rimsku državu, koja je zbog spletkarenja jednog čovjeka ostala bez vladara iznimnih sposobnosti. Svojim djelima koje je izvršio za svega pet godina vladavine, imao je direktnu zaslugu u tome što je Carstvo poslije njegove smrti produžilo svoj život za još puna dva stoljeća.

Prob

Nakon kratke vladavine Tacita od svega nekoliko mjeseci, na mjesto rimskog cara dolazi Prob (Marcus Aurelius Probus Augustus, 276. god. – 282. god), još jedan u nizu onih čije je porijeklo poticalo sa prostora ilirskih naroda. Prob je rođen u Sirmijumu i kao većina mladića sa tog prostora koji su poticali iz siromašnih porodica otišao je u vojsku. Za vrijeme Klaudija II Gotskog bio je viši časnik, dok ga je Aurelijan zbog njegovih sposobnosti izabrao za zapovjednika X legije. Ranije su ovom legijom zapovijedali i Klaudije Gotski i Aurelijan. Učestvovao je u pohodima protiv Zenobije i Tetrika, a nakon smrti Aurelijana imenovan je za zapovjednika Istoka od strane cara Tacita. Nakon što je proglašen za cara, prilikom povratka iz istočnih provincija 277. godine, Prob je u donjem Podunavlju savladao Gote, zbog čega je dobio titulu Gothicus. Nakon toga je produžio prema galsko-germanskim provincijama, koje su bile najugroženije, gdje je porazio Alamane i „Lugii“416. Nakon ovih pobjeda, Prob je odnio pobjedu i kod rijeke Lygis u provinciji Retiji, nakon čega je učvrstio granicu podižući utvrde na Transrenskom području (oblast na neprijateljskoj zemlji). Njegovi komandanti su poslije toga izvojevali pobjede i nad Francima, protjerujući ih iz germanskih i sjevernogalskih provincija. U čast ovih pobjeda Prob je dobio naslov Germanicus Maximus. Nakon što je izvršio zadatke u zapadnim provincijama, Prob se uputio prema istoku, gdje je prvo nanio težak poraz Sarmatima i drugim narodima koji su vršili upade u ilirske zemlje. Prilikom daljeg putovanja na istok, ovaj car je suzbio razbojničke bande iz Isaurije koji su bili pod vođstvom Lidija. Nakon toga je produžio prema Egiptu, gdje je uništio kompletnu blemijsku armiju, poslije čega je pod rimsku kontrolu vraćen kompletan Gornji Egipat. Za svoje vladavine, Prob je porazio i trojicu uzurpatora, od kojih je jedan bio njegov prijatelj Julije Saturnin koji se pobunio u Egiptu. Druga dvojica su bili Prokul i Bonos koji su se pobunili u Galiji i djelovali su koordinirano. Sva tri uzurpatora su poražena nedugo nakon što su odlučili uzurpirati vlast.

416 Smatra se da je ovaj narod bio srodan Vandalima.

HISTORIJA ILIRA

264

Pored toga što je bio izvrstan komandant, Prob je insistirao na tome da armija nikad ne smije biti nezaposlena, čak i u uvjetima opšteg mira.417 Tako je on svojim vojnicima stavljao u zadatak da obavljaju poslove na javnim radovima, a poznata izreka mu je bila da vojnik ne smije jesti hljeb koji nije zarađen. Upravo će ovo njegovo insistiranje na radnoj obavezi vojske biti glavni razlog njegove smrti. Većina izvora se slaže da je Prob ubijen u Sirmijumu od strane nezadovoljnih vojnika, koji su se pobunili zbog toga što su bili zaposleni u javnim radovima, kao što su isušivanje močvara, gradnje velikog kanala, itd. Prema izvoru Historia Augusta, povod za pobunu je bila Probova rečenica da „uskoro neće više biti potrebe za vojnicima“. Nakon što se vojska pobunila, Prob je pobjegao u jedan toranj, ali je tamo ubijen od strane pobunjenika. Sve se ovo dogodilo nakon 29. VIII 282. godine. Prob je sahranjen u veličanstvenoj grobnici u svom rodnom Sirmijumu, nakon čega je deificiran.418

Dioklecijan

Poslije smrti Kara, nasljednika Proba, carski prijesto su okupirala dvojica njegovih sinova: Numerijan i Karin. Numerijan se za vrijeme boravka na istoku razbolio, a ubrzo poslije toga i umro, nakon čega je vojska za njegovog nasljednika proglasila Dioklecijana (Gaius Aurelius Valerius Diocletianus Augustus, 284. god. – 305. god.), koji je bio najvjerovatnije porijeklom iz provincije Dalmacije, tačnije njenog glavnog grada Salone. Nakon što je do Karina dospjela informacija da je vojska na istoku izabrala izvjesnog Dioklesa419 za augusta, on nije želio ništa čekati, već se odmah pripremio za sukob sa novoizabranim carem. Bitka se dogodila tokom jula 285. godine na ušću rijeke Morave, gdje je Dioklecijan uz manje probleme odnio pobjedu. Stupanje na vlast Dioklecijana označilo je i konačni raskid sa sistemom principata, te ulazak u razdoblje dominata čiji je začetnik bio upravo ovaj ilirski vladar.417 Prob je također ostao upamćen kao vladar koji je želio ojačati privrednu aktivnost

unutar rimske države. Tako je on promovirao sađenje vinove loze u Galiji, Hispaniji, Britaniji, Panoniji, kao i u drugim područjima širom rimskog svijeta.

418 Deifikacija podrazumijeva odavanje božanskih počasti umrlom rimskom caru , kao i proglašenje istog od strane Senata ili njegovog nasljednika za božanskog, uzvišenog (divus).

419 Ime Diokles je ovaj car dobio po rođenju od svojih roditelja, ali ga je poslije aklamacije za augusta promijenio u Dioklecijan, pod kojim je i poznat u historiji. Zbog njegovog izvornog imena i sličnosti sa srednjovjekovnom Dukljom, u historiografiji se javljaju neosnovane špekulacije koje Dioklecijanovo porijeklo vezuju za prostor današnje Crne Gore.

265


Nedugo nakon što je pobijedio Karina, Dioklecijan je porazio Kvade i Markomane. Shvatajući da jedan čovjek nije dovoljan da sam upravlja ogromnim teritorijem koji je obuhvatala rimska država, on 285. godine u Milanu sebi za partnera u vlasti postavlja vojnog kolegu Maksimijana, prvobitno kao cezara, a onda naredne 286. godine ga uzdiže na mjesto augusta. Iste godine kada je Maksimijan proglašen za augusta, Dioklecijan je odnio važnu diplomatsku pobjedu nad Sasanidima, kada je na prijesto armenske države postavio Tiridata III. Iako su Sasanidi privremeno okupirali Armeniju, Tiridat ih je već naredne 287. godine uspio protjerati, potvrđujući nadmoćni rimski utjecaj u svojoj zemlji. Početkom 288. godine Dioklecijan se vraća na zapad gdje u koordinaciji sa Maksimijanom vodi uspješnu kampanju protiv Alamana.

Uzimajući u obzir sve opasnosti koje su prijetile rimskoj državi, Dioklecijan se odlučio na novu diobu vrhovne vlasti te 293. godine uvodi sistem tetrarhije (kolegij vladavine četvorice) po čemu je ovaj ilirski car i ostao najviše upamećn u historiji. Sistem tetrarhije je podrazumijevao vladavinu četvorice i to: dva augusta i dva cezara. Svaki august je imao sebi podređenog cezara, koji bi nakon što ovaj prvi abdicira preuzimao njegovu poziciju, a sebi bi birao novog subordiniranog. Svaki od tetrarha je imao svoj dvor, administraciju i zapovjedništvo nad vojnim jedinicama, ali je zakonodavni i ekonomsko-finansijski sistem ostao zajednički. Sistem tetrarhije nije značio cijepanje države na četiri dijela, već je svaki od četvorice vladara imao određene zone odgovornosti, mandatna prava i obaveze, ali ništa više od toga. Među tetrarsima je postojala jasna hijerarhija i svi su prihvatili Dioklecijana kao najvećeg autoriteta, poslije kojeg je dolazio Maksimijan, zatim Konstancije Hlor i na kraju Galerije. Svaki od vladara je izabrao sebi prijestolnicu, pa su tako četiri glavna grada Carstva postali: Nikomedija (Dioklecijan), Mediolanum (Maksimijan), Augusta Treverorum (Konstancije Hlor) i Serdika (Galerije)420.

Već naredne 294. godine, Dioklecijan je poveo uspješnu kampanju protiv Sarmata, nakon čega ovaj narod zadugo neće uznemiravati rimsku granicu, dok je 296. godine vodio pohod protiv Karpa, gdje je također bio pobjedonosan. Iste te godine, izvojevana je velika pobjeda nad Sasanidima, a konačni rezultat je bilo značajno proširenje rimske granice prema istoku. Naredne 297. godine je ugušio ustanak u Egiptu, nakon čega su izvršene reforme u upravi i birokratiji ove oblasti. Ono po čemu je Dioklecijan ostao kolektivno upamćen u historiji čovječanstva su veliki progoni kršćana iz 303. – 304. godine. Razlog za progone, Dioklecijan je pronašao u prijetnji koju je kršćanska religija 420 Iako se u određenim naučnim krugovima smatra da je Galerije za svoj glavni grad

izabrao Sirmijum, isti je tek za vrijeme Licinija proglašen imperijalnom rezidencijom jednog vladara.

HISTORIJA ILIRA

266

počela predstavljati za tradicionalne državne kultove, kojima je i on sam bio posvećen. Tokom ove dvije godine Dioklecijan je izdao četiri edikta usmjerena protiv pripadnika kršćanske vjere. Prvi edikt protiv kršćana je izdat 24. II 303. godine na praznik Terminalia, a bio je usmjeren protiv kršćanske imovine i viših klerika, dok je također predviđao uništavanje svetih spisa, liturgijskih knjiga i kultnih mjesta, a ujedno je zabranjeno skupljanje kršćana radi molitve i bogosluženja. Kršćanima je zabranjeno i pravo da upućuju peticije dvoru, čime su djelimično stavljeni van zaštite zakona. U drugom ediktu koji je izdan na ljeto 303. god. naređeno je hapšenje biskupa, đakona, lektora, egzorcista i drugih svećenika. U spomen dvadesetogodišnjici dolaska na vlast, Dioklecijan je izdao treći edikt kojim je proglasio opću amnestiju za sve, ali pod uslovom da prinesu žrtvu bogovima. U januaru ili februaru 304. godine izdan je i posljednji edikt kojim je zahtijevano da svi stanovnici Imperije izađu u određeni čas na javni trg i izvrše kolektivno žrtvovanje. Onima koji to odbiju prijetila je smrtna kazna. Za dvije godine tokom kojih su ovi edikti bili izdani, stradao je veliki broj kršćana, od kojih su mnogi poginuli mučeničkom smrću, pa su na taj način oni zauvijek ostali upamćeni kroz djela kršćanske hagiografije. Pored uspostavljanja sistema tetrarhije, Dioklecijan je napravio korjenite promjene i u carskom protokolu, te je umjesto ranijeg salutatio (pozdrav), uveden adoratio (obožavanje). Pred dominusom podanici sada moraju padati ničice (proskineza), što je običaj preuzet od orijentalnih monarhija, prvenstveno iz Perzije. Također, izvršena je reforma u upravno-administrativnoj organizaciji države, pa je tako broj provincija udvostručen, dok je uveden još jedan nivo u sklopu teritorijalne organizacije, koji se zove dijeceza. Sada su sve provincije u Carstvu bile sadržane u dvanaest dijeceza (Britannia, Gallia, Viennensis, Hispania, Africa, Italia, Panoniae, Moesia, Thraciae, Asiana, Pontica, Oriens), a na njenom čelu se nalazio dužnosnik sa titulom vikar. Dioklecijan se uhvatio u koštac i sa teškim ekonomskim problemima koji su jedan duži vremenski period konstantno slabili državu. Zato je naredio izmirivanje poreza u naturi, da bi država što manje bila ovisna od redovnih devalvaciono-inflacionih potresa. Godine 296. izdao je edikt kojim se reformiše porezni sistem, a on je bio zasnovan na mjernim jedinicama glavama (capita) i jaramima (iuga), čime je ovaj aspekt privrede strogo centralizovan. Monetarni sistem je također bio u velikoj krizi, pa je iz toga razloga Dioklecijan odlučio iz temelja reformisati ovaj segment ekonomije. Uveden je zlatnik nazvan solidus (originalno težio cc 5,5 grama), koji je za vrijeme Dioklecijana kovan samo u malim količinama. Manje denominacije od solidusa su poznate kao semissis (1/2 solida) i tremissis (1/3 solida). Dioklecijan je za svoje vladavine također izdao i “edikt o maksimumu cijena” (Edictum De Pretiis Rerum Venalium), čime

267


je nastojao uvesti jednistvene cijene za čitav rimski svijet, ali se taj pokušaj ubrzo pokazao kao veliki promašaj, te je edikt nedugo nakon izdavanja povučen. Nakon brojnih ratova i temeljitih reformi koje je izvršio u državi, Dioklecijan je 305. godine odlučio abdicirati sa vlasti, što nijedan rimski car prije, a ni poslije, njega nije uradio. Zadnje godine svog života je proveo u palači u Splitu, koju je naredio da se izgradi dok je još bio na vlasti. Iako su ga i poslije toga molili da se vrati na carski prijesto, on je ostao principijelan svojim načelima. Umro je 3. XII 311. godine, gledajući kako se njegova ideja i zaostavština u krvi raspada.

Maksimijan

Maksimijan (Marcus Aurelius Valerius Maximianus Herculius Augustus, cezar od 285. god. – 286. god. i august od 286. god. – 305. god.), Dioklecijanov vojni kolega kojega je on postavio sebi za partnera u vlasti, također je poticao sa prostora Ilirika i to tačnije iz okolice Sirmijuma. Vojsci se pridružio kao mladić, a tokom karijere je služio pod zapovjedništvom Aurelijana, Proba, a također je vrlo moguće da se nalazio u armiji koju je predvodio Kar prilikom napada na Sasanide. Maksimijan je nedugo nakon stupanja Dioklecijana na vlast 284. godine izabran za njegovog partnera u vlasti, prvobitno kao cezar 285. godine, a već naredne 286. godine je unaprijeđen u augusta. Maksimijan je od samog početka bio svjestan činjenice da je on zapravo izabran da bude desna ruka Dioklecijana i nikad nije dovodio u pitanje njegov autoritet, kao ni svoju lojalnost prema njemu. On je na upravu dobio problematične zapadne provincije, a za svoju prijestolnicu je izabrao Mediolanum. Maksimijan se odmah po dolasku na vlast susreo sa značajnim problemima. Prijetnju za novi poredak su predstavljali bagaudi, koji su dolazili iz redova odbjeglih seljaka, kolona, robova, kao i pravih razbojnika te dezertera. Oni su napadali imanja bogatih zemljoposjednika, kao i ostalih imućnih osoba, pa su oni od strane vlasti bili okarakterisani kao obični razbojnici. Maksimijan je istog trenutka pokrenuo ofanzivu na njih i već krajem 285. godine slomio njihov otpor. Nakon što je ugušio ustanak bagauda, dvije godine kasnije Maksimijan je poveo kampanju na rajnskoj granici. U serijama bitki koje su se vodile 287. godine, ovaj vladar je porazio Burgunde, Alamane, Herule i Kaibone421. 421 Kaiboni (Chaibones) su barbarski narod kojeg spominje djelo XII Panegyrici Latini (X,

5, 1 – 4 ; XI, 7, 2. ) i ovo su jedini citati koji navode njihovo postojanje, barem pod ovim imenom. Postoji teorija koja povezuje ovaj narod sa Tacitovim Aviones (Germ. 40.) koji su možda živjeli blizu ušća rijeke Elbe. Druga pretpostavka poistovjećuje Kaibone sa narodom Herula.

HISTORIJA ILIRA

268

Kada je 293. godine uspostavljena tetrarhija i Maksimijan za svoga cezara izabrao Konstancija I Hlora, isti je odmah napao Karausijeve422 saveznike u sjevernoj Galiji, Belgici, Donjoj Germaniji i franačkom području. Nakon što je iste godine Karausije ubijen, njegovo mjesto je zauzeo Alekt, ali je tri godine kasnije (296. god.) i on poražen od strane Maksimijanovog cezara. Rimske provincije na prostoru sjeverne Afrike su također bile pod udarom stranih neprijatelja i to u ovom slučaju od strane berberskih skupina. Sada je Maksimijan lično skupio vojsku i 296. godine se preko Hispanije uputio u mauritanske oblasti. Na proljeće 297. godine započela je brutalna ofanziva protiv berberskih zajednica, koja je trajala sve do proljeća 298. godine. Kampanja je bila izuzetno uspješna, a Maksimijan se 299. godine vratio u Italiju, gdje je odmah po povratku u Rimu proslavio trijumf. U narednim godinama svoje vladavine, Maksimijan se povukao i odao ležernijem životu, dok je vojne kampanje prepustio cezaru Konstanciju. Tako je i ostalo sve do 305. godine kada je zajedno sa Dioklecijanom abdicirao sa vlasti. Međutim, iako je Dioklecijan ostao dosljedan da se ne želi vratiti na vlast, isto se ne bi moglo reći za Maksimijana, koji je ugrabio prvu priliku da se ponovo dočepa moći. On je igrao značajnu ulogu u prvim godinama vladavine novih tetrarha. Tokom 307. godine je zajedno sa svojim sinom Maksencijem držao vlast u Italiji, a nakon što ga je u proljeće 308. godine neuspješno pokušao svrgnuti, Maksimijan je pobjegao kod Konstantina. Iste godine je prisustvovao konferenciji u Karnuntumu, na kojoj su pored njega bili nazočni Dioklecijan i Galerije. Kada se 309. godine vratio na dvor kod Konstantina, Maksimijan je pokušao i njega svrgnuti sa vlasti u zapadnim provincijama, ali nakon što je i u tom slučaju bio bezuspješan, 310. godine je počinio samoubistvo.

Konstancije I Hlor

Konstancije I (Marcus Flavius Valerius Constantius Herculius Augustus, 293. – 305. god. cezar na zapadu, 305. – 306. god. august na zapadu) rođen je na području Dardanije koja se nalazila u sklopu provincije Gornje Mezije. Iako se kroz izvore provlači podatak da je njegova majka bila nećakinja Klaudija II Gotskog, u što se u modernoj historiografiji opravdano sumnja da je fabrikacija njegovog sina Konstantina I, porijeklo mu je najvjerovatnije bilo veoma skromno. Nadimak Hlor (Chlorus) prema kojem je također prepoznatljiv, u izvorima se ne pojavljuje prije VI stoljeća.422 Marko Aurelije Mausej Valerije Karausije (Marcus Aurelius Mausaeus Valerius

Carausius) je bio Maksimijanov vojskovođa koji se odmetnuo i proglasio sebe za cara u sjeverozapadnoj Galiji i Britaniji. Njegova uzurpacija u ovim područjima je trajala od 286. god. – 293. godine.

269


On je prošao kroz kompletnu vojnu hijerarhiju, a dokazao se još u vremenu cara Aurelijana kada je bio pripadnik elitne jedinice protectores augusti nostri. Za vrijeme cara Kara, obnašao je dužnost namjesnika provincije Dalmacije, a onda je prilikom proglašenja Dioklecijana za novog augusta prešao na njegovu stranu i nastavio u sljedećim godinama obnašati istu funkciju. Od 288. godine, izborom Maksimijana, Konstancije je vršio dužnost pretorijanskog prefekta zapada. Nakon sastanka u Milanu 293. godine kada je Dioklecijan odlučio uvesti sistem tetrarhije, Maksimijan je za svog cezara izabrao Konstancija Hlor. Tom prilikom se morao razvesti od dotadašnje žene Helene sa kojom je imao sina Konstantina i oženiti Maksimijanovu kćerku Teodoru. Pod svoju jurisdikciju, Konstancije je dobio galo – germanske i britanske provincije, a za prijestolnicu je izabrao grad Augusta Treverorum (Trijer). U toku nešto više od jedne decenije Konstancije je vodio nekoliko uspješnih kampanja protiv Franaka i Alamana te ugušio Karausijevu, a poslije i Alektovu uzurpaciju u Britaniji. Konstancije je u kršćanskoj historiografiji ostao upamćen kao vladar koji nije učestvovao u pogromu kršćana za vrijeme Dioklecijanovih progona. Također, zbog propagandne aktivnosti njegovog sina Konstantina I, Konstancijevo ime je dodatno uveličano u kršćanskim izvorima kasnoantičkog razdoblja. Nakon abdikacije Dioklecijana i Maksimijana 305. godine, Konstancije I je promovisan za novog augusta na zapadu. Međutim, on je već tada bio teško bolestan, što je uvjetovalo da se ne zadrži duže vremena na vrhovnoj poziciji u državi. Tokom 305. godine on prelazi u Britaniju i pokreće kampanju protiv Pikta koja je prema svemu sudeći bila uspješna, što se može zaključiti prema tituli Britannicus Maximus koju nosi od 7. I 306. godine. Zimu je proveo u gradu Eboracum (Jork) pripremajući se za nastavak kampanje. Međutim, svega godinu dana nakon što je izabran za augusta, on umire 25. VII 306. godine.

Flavije Valerije Sever (Sever II)

Flavije Valerije Sever (Flavius Valerius Severus Augustus, 305. – 306. god. cezar na zapadu, 306. – 307. god. august na zapadu), poznat još kao Sever II, bio je još jedan u nizu tetrarha koji su vodili porijeklo sa prostora Ilirika. Prije 305. godine obnašao je funkciju zapovjednika rimske vojske (militibus fideliter praefuit). Nakon abdikacije Dioklecijana i Maksimijana, te preuzimanja vlasti od strane Galerija i Konstancija I Hlora, on je 305. godine postavljen na mjesto cezara na zapadu, kao subordiniran ovom potonjem. Ipak, iako je formalno bio podređen Konstanciju I, Valerije

HISTORIJA ILIRA

270

Sever je u potpunosti bio odan Galeriju koji ga je i doveo na tu poziciju, a njih dvojica su od ranije bili veliki prijatelji, još iz vremena dok su zajedno služili vojsku. Nakon smrti Konstancija I Hlora 306. godine, Valerije Sever je preuzeo funkciju novog augusta na zapadu, a na mjesto cezara je postavljen Konstancijev sin Konstantin. Iste godine, nezadovoljni Galerijevom poreskom politikom koja je imala za cilj da čitava Italija sa Rimom bude popisana zbog oporezivanja, izbija ustanak u glavnom gradu nakon čega je za cara proglašen Maksencije, kojeg su priznale srednja i južna Italija, otoci te afričke provincije. U strahu od Valerija Severa, Maksencije je mjesto savladara ponudio svom ocu Maksimijanu koji je takvu ponudu prihvatio, što se pokazalo pogubnim za Galerijevog partnera u vlasti. Sever II je poveo veliku vojsku s ciljem gušenja uzurpacije i započeo je opsadu Rima. Međutim, veliki Maksimijanov autoritet i ugled koji je još uvijek imao među vojnicima pokazao se presudnim faktorom u ovom okršaju. Armija kojom je zapovijedao Sever ga je izdala u presudnom trenutku i prešla na Maksimijanovu stranu. Sever je povjegao u Ravenu, ali nakon što mu je obećano da će biti pošteđen i tretiran u skladu sa svojom pozicijom odlučio je da se preda u martu ili aprilu 307. godine. Ipak, uprkos obećanjima, Sever je uhapšen i zatvoren u mjestu Tres Tabernae, nedaleko od Rima, gdje je ostao zatočen sve do Galerijeve invazije Italije koja se dogodila iste godine, kada je ubijen po naredbi Maksencija pod još uvijek nerazjašnjenim okolnostima.

Konstantin I

Jedan od rimskih careva koji je potezima za vrijeme svoje vladavine značajno promijenio tok razvitka čovječanstva, opravdano se smatra za jednu od najznačajnijih ličnosti u historiji civilizacije. Njegovo ime je Konstantin I (Flavius Valerius Aurelius Constantinus Augustus, 306. god. – 309. god. cezar u Galiji, Britaniji i Hispaniji, od 309. god. august u istim oblastima, od 312. god. – 324. god. neprikosnoveni august na zapadu, od 324. god. – 337. god. jedini august na kompletnom prostoru Rimskog carstva), a rođen je u Naissusu (Nišu), koji se u tome periodu nalazio na prostoru provincije Gornje Mezije (Moesia Superior). Bio je sin Konstancija I Hlora prvobitno cezara, a poslije abdikacije Maksimijana postao je august na zapadu, dok mu se majka zvala Helena. Konstantin je bio logični nasljednik svog oca u zapadnim provincijama, ali se on do 305. godine nalazio na Galerijevom dvoru u Nikomediji pod prismotrom. U proljeće iste godine, Konstantin je uspio izdejstvovati odlazak i pridružiti se svome ocu u Bononiji (Bulonj) na obali Lamanša.

271


Već naredne 306. godine Konstancije Hlor umire, a naslijeđuje ga njegov sin. Odmah u zimu 306. – 307. god. Konstantin je vodio kampanju protiv Franaka, u kojoj ih je potpuno porazio. Sljedeće 308. godine izvršio je invaziju na zemlju Bruktera, dok je 310. godine ponovo napao Franke. U trenutku kada je na prostoru rimske države bjesnio građanski rat, između Maksencija s jedne strane, te Severa II i Galerija s druge, Konstantin je ostao neutralan, što mu je donijelo veliku popularnost među običnim stanovništvom. Smrt Maksimijana je bio povod Maksenciju da objavi rat Konstantinu 311. godine. Međutim, Konstantin nije sjedio skrštenih ruku, već je u proljeće 312. godine skupio vojsku i krenuo prema Italiji. U nizu bitaka koje su se vodile na prostoru sjeverne Italije, Konstantin je u svakoj bio pobjedonosan, nakon čega se Maksencije povukao u Rim, gdje je odlučio da čeka protivnika. Ipak, Maksencije se ubrzo predomislio i odlučio je da se suprotstavi Konstantinu u otvorenoj bici, što će se na kraju pokazati kao kobna greška. Prema izvorima, prije odlučujuće bitke Konstantinu se na nebu ukazao svjetlosni krst i poruka: In hoc signo vinces (Sa ovim znakom ti ćeš pobijediti). Do bitke je došlo kod Milvijskog mosta 28. X 312. godine u kojoj je Konstantin izvojevao konačnu pobjedu, dok je Maksencije poginuo u bici tako što se utopio u rijeci Tibar. Nakon ovog sukoba prestala je da postoji i pretorijanska garda koja se borila na strani Maksencija, jer je Konstantin odmah po ulasku u Rim naredio njeno raspuštanje. Naredne 313. godine, u Milanu su Konstantin i njegov saveznik Licinije donijeli zajedničku odluku koja je danas poznata pod imenom Milanski edikt. Ovaj dokument je proglasio toleranciju prema kršćanskoj religiji, koja postaje ravnopravna sa svim ostalim vjerskim zajednicama u državi. Međutim, savezništvo između Konstantina i Licinija nije dugo potrajalo zbog zavjere potonjeg u kojoj je planirao ubistvo zapadnog augusta. To je dovelo do otvorenog rata između njih dvojice i u prvoj bici kod grada Colonia Aurelia Cibalae (Vinkovci) 316. godine Konstantin je odnio pobjedu. Druga bitka kod Mardia koja se desila na samom kraju iste godine ili početkom naredne 317. godine je bila neodlučena, nakon koje se Licinije povukao prema gradu Augusta Traiana (Beroe). Mir je potpisan 1. III 317. godine u Serdici (Sofija) prema kojem je Licinije priznao seniorstvo Konstantina u odnosu između njih dvojice, a također mu je prepustio sve evropske provincije izuzev Trakije. U narednim godinama, između njih dvojice je trajao mir, ali ne zadugo, jer je Konstantin poveo drugi rat protiv jedinog preostalog protivnika. U prvoj bici kod Hadrijanopolja 324. godine, Konstantin je odnio pobjedu

HISTORIJA ILIRA

272

nanoseći Liciniju velike gubitke. Naredne bitke koje su se dogodile bile su pomorskog karaktera, prvo kod Helesponta, a nakon toga kod Galipolja, u kojima je Konstantinov sin Krisp odnio ključne pobjede. Posljednji sukob se odigrao kod Hrisopolja 18. IX 324. godine u kojoj je Konstantin ponovo bio pobjedonosan, dok su Licinijevi gubici bili takvi da se više nije mogao oporaviti. On se povukao prema Nikomediji, gdje je skupio novu armiju od 30 000 vojnika, ali je shvatio da se ni sa tim trupama nije u stanju suprotstaviti Konstantinu, nakon čega se ubrzo predao. Ovim potezom su ratovi tetrarha bili konačno gotovi, a jedini gospodar rimskog svijeta je postao sin Konstancija Hlora. Licinije je nekoliko mjeseca kasnije pogubljen, iako mu je bilo obećano pomilovanje, a ista sudbina je 326. godine zadesila i njegovog sina Licinijana. Odmah poslije pobjede nad Licinijem, Konstantin je pristupio osnivanju nove prijestolnice koja će nositi ime po njemu. Odabrao je staru grčku koloniju Bizant, koja se nalazila na odličnom strateškom položaju, te je bila ekonomsko čvorište između Evrope i Azije. Nova prijestolnica je zvanično osnovana 11. V 330 godine, dok su monumentalni radovi na njoj već započeli 324. godine. Grad je imao više naziva, poput ἡ Νέα δευτέρα Ῥώμη’ (Novi, drugi Rim), Alma Roma (Istočni Rim), Roma Constantinopolitana, ali je zvanično ime bilo Konstantinopolis, koje se održalo i nakon dolaska Osmanlija. Konstantin je za vrijeme svoje vladavine izvršio još neke jako značajne zadatke. To se prije svega odnosi na monetarnu politiku te administrativno-birokratske i upravno-teritorijalne reforme. Za vrijeme njegove vlasti stvoren je dvorski i birokratski sistem čiji su centar činili sveti dvor (palatium sacrum) i sveta careva ložnica (cubiculum sacrum). Car je preuredio i vijeće savjetnika koje je nosilo naziv sacrum consistorium, a u kojem su riječ imali svi važniji dužnosnici države. Također je ustanovio i red drugova cara (comitiva) u kojem su svoje mjesto našli visoki civilni i vojni dužnosnici sa titulom comites. Pored administrativno-birokratskih promjena, Konstantin je uveo novosti i u upravno-teritorijalni sistem. To nisu bile nikakve suštinske promjene, jer su zadržane reforme iz vremena Dioklecijana, s tim da su sve dijeceze sada bile grupirane u prefekture, čiji će broj varirati tokom IV stoljeća, s tim da će se konačnom podjelom Carstva na dva dijela 395. godine njihov broj ustaliti na četiri. Pored prijestolnice Konstantinopolja, najvažnije Konstantinovo naslijeđe čovječanstvu je uzdizanje kršćanske religije i davanje primata u odnosu na tradicionalne paganske kultove. Sam Konstantin nikad nije bio kršćanin u pravom smislu te riječi, ali se očigledno približavao

273


filozofiji te vjere kako su godine njegovog života prolazile. Međutim, samo protežiranje kršćanstva od strane rimskog cara nije bilo dovoljno, jer su sukobi unutar Crkve počeli da nagrizaju jedinstvo kršćanske zajednice. Najpoznatiji primjer toga je bio sukob arijanaca i pravovjernih kršćana (nikejaca). Iz toga razloga Konstantin je sazvao prvi ekumenski crkveni sabor u Nikeji koji se održao između 20. V – 25. VII 325. godine. Na saboru je odbačeno Arijevo učenje kao „heretičko“, dok je izglasan i usvojen pod Konstantinovim utjecajem „nikejski kredo vjere“, prema kojem su Bog „Otac“, Bog „Sin“ i Sveti Duh istobitni.423 Još jedna vrlo značajna odluka koja je donesena na ovom saboru je bilo izglasavanje dvadeset novih crkvenih zakona, poznatiji kao kanoni, kojima se regulisao veliki broj stvari iz života kršćanske crkve. Osim problema u Crkvi, Konstantin se sukobio i sa članovima svoje porodice. Prvo je naredio da se njegov sin Krisp pritvori, a ubrzo nakon toga 326. godine on je osuđen od strane lokalnog suda u gradu Poli (Pula) i zatim pogubljen. Razlog za ubistvo sina je bila lažna optužba Konstantinove žene Fauste, prema kojoj je Krisp pokušao da je siluje. Kada je Konstantin ubrzo saznao da su Faustine optužbe bile lažne, po nalogu njegove majke Helene i ona je bila likvidirana, tako što je ostavljena da umre u prekomjerno zagrijanom kupatilu. Međutim, vjerodostojnost ovih informacija koje se pronalaze kod izvora naklonjenih Konstantinu s razlogom su dovedeni u pitanje od strane moderne historiografije, pa pravi razlog koji je potaknuo cara da naredi ubistva svoga sina i žene još uvijek nije definitivno utvrđen. U posljednjim godinama svoje vladavine, Konstantin je i dalje vodio kampanje, pa je tako 332. godine nanio jedan od najtežih poraza Gotima, kojih je prema izvorima poginulo preko 100 000. Da bi podunavske provincije osigurao u što većoj mjeri, Konstantin je osvojio i pojedine teritorije u Transdanubiji, nakon čega je 336. godine svom imenu pridodao naslov Dacicus Maximus. Iste godine je planiran i vojni pohod protiv Sasanida, ali se on na kraju nije ostvario zbog careve smrti 337. godine, nakon čega je on otkazan. Konstantin je umro u Nikomediji i prema izvorima prije smrti je kršten od strane episkopa Euzebija iz istoimenog grada, koji je, zanimljivo, bio arijanskih uvjerenja.

423 Arijevo se učenje baziralo na vjerovanju da Otac i Sin nisu istobitni, već sličnobitni, pošto je Otac rodio Sina, tako da je postojalo vrijeme kada ovog potonjeg nije bilo, pa je samim time Sin subordiniran Ocu, što bi značilo da Otac i Sin nikako ne mogu imati istu bit. Njegovi protivnici su tvrdili da je Sin istobitan Ocu, te da nije stvoren, već da je od vječnosti rođen od Oca.

HISTORIJA ILIRA

274

Maksimin Daja

Maksimin Daja (Gaius Valerius Galerius Maximinus Daia Augustus, cezar od 305. god. – 310. god., august od 310. god. – 313. god.) je bio još jedan od tetrarha koji su poticali sa prostora ilirskih naroda i bio je bliži rođak augusta Galerija, i to po majci koja je bila sestra od spomenutog cara. Nakon smrti Galerija 311. godine postaje neprikosnoveni august na istoku, a pod svojom vlasti je držao prostor Sirije i Egipta. Ovaj vladar je najviše ostao upamćen po progonima kršćana širih razmjera koji su prvobitno trajali do 311. godine, za vrijeme kojih je Maksimin Daja 306. i 309. godine izdavao vlastite edikte u kojima se zahtijevalo opće žrtvovanje. Poslije Galerijeve smrti 311. godine koji je ediktom na samrti zabranio progone, samo sedam mjeseci kasnije Maksimin Daja ih je ponovo pokrenuo, koji će u novom valu trajati sve do 313. godine. Što se tiče političkih i vojnih akcija, Maksimin Daja je iskoristivši Galerijevu smrt napao Licinija i preoteo mu teitorij Male Azije, nakon čega je linija razgraničenja između njih dvojice bio Bosfor, Propontida i Helespont. Međutim, Daja se nije zadovoljio s tim, već je 313. godine ponovo napao Licinija i zauzeo Bizant i Herakleju. Licinije je nakon toga podigao svoju vojsku i krenuo u obračun sa augustom istoka, gdje ga je u bici kod Tziraluma 30. IV 313. godine potpuno potukao, nakon čega se Makismin Daja povukao u Kilikiju, a zatim u Tarsus, gdje ga je u augustu mjesecu zadesila smrt.

Licinije

Iako nije imao ilirsko porijeklo, već je poticao iz seoske dačke porodice, Licinije (Gaius Valerius Licinianus Licinius Augustus, 308. god. – 313. god. august na zapadu, a od 313. god. – 324. god. august na istoku) je ipak rođen na teritoriji Gornje Mezije (Moesia Superior), prostoru na kojem su nekada živjele različite zajednice naroda, a između ostalih i ilirske. Područje ove provincije je u kasnijem razdoblju pripadalo prefekturi Ilirik (prefectura pretorio Illyrici), najmanjoj od četiri postojeće. Bio je veliki Galerijev prijatelj, s kojim se znao još od vremena kada su zajedno služili vojsku, a zajedno su učestvovali i u ratu protiv Sasanida. Godine 307. bio je poslan u Italiju od strane Galerija zajedno sa Pompejem Probom kao visoki izaslanik zbog pregovora sa Maksencijem. Nakon konferencije u Karnuntumu koju je sazvao Galerije u jesen 308. godine odlučeno je da Licinije bude izabran za novog augusta na zapadu, pod čiju kontrolu su

275


došle balkansko – podunavske provincije. U tom periodu Licinije vodi kampanju protiv Sarmata i nanosi im težak poraz. Nakon smrti Galerija 311. godine pod Licinijevu kontrolu dolaze i oblasti Male Azije. Kompletnu njegovu vladavinu obilježili su konstantni sukobi sa ostalim tetrarsima, prvobitno sa Maksencijem, zatim sa Maksiminom Dajom i konačno sa Konstantinom I protiv kojeg je 324. godine i doživio konačni poraz. Licinije je nakon presudnog bitke zarobljen i sa sinom Licinijanom odveden u Solun (Thessaloniki) gdje im je bila obećana pošteda života. Međutim, 325. godine, Licinije je optužen da navodno kuje zavjeru protiv Konstantina te je iz toga razloga po naredbi samog cara pogubljen. Naredne 326. godine pogubljen je i njegov sin Licinijan, što je vjerovatno povezano sa događajima oko Krispa i njegovog ubistva koje je izvršeno prema naređenju Konstantina.

Jovijan

Nakon smrti Julijana Apostate, posljednjeg cara paganskih religijskih uvjerenja, na vlast je došao Jovijan (Flavius Jovianus Augustus, 363. god. – 364. god.). On je rođen u gradu Singidunumu (Beograd) i za vrijeme cara Julijana obnašao je poziciju comes domesticorum.424 Poziciju rimskog cara preuzeo je u izuzetno teškom trenutku i to prilikom povlačenja nakon neuspješne Julijanove kampanje protiv Sasanida. Da bi uspio prijeći na sigurno područje, Jovijan je morao da sklopi ponižavajući mirovni sporazum prema kojem se rimska država odrekla teritorija koje je osvojio Galerije 298. godine, dok je Sasanidima također predano petnaest utvrđenih mjesta. Po stupanju na prijesto, Jovijan je ponovo postavio kršćanstvo kao primarnu religiju u državi, mada je izdao i edikt o toleranciji u kojem se nalagala potpuna vjerska sloboda, izuzev magijskih rituala. Ipak, zabranio je izvođenje paganskih obreda u javnosti pod prijetnjom smrtne kazne. Prilikom dolaska u Antiohiju, spalio je tamošnju biblioteku, što je predstavljao samo početak uništavanja bogatog naslijeđa klasične kulture. Svjestan svoje nepopularnosti zbog sramotnog mirovnog ugovora sa Sasanidima, želio je da što prije dođe u prijestolnicu Konstantinopolj. 424 Comes domesticorum je bio vojni dužnosnik pod čijom komandom su se nalazili

Domestici, koji su predstavljali jednu od vrsta tjelohranitelja rimskog cara, zajedno sa Scholae i Candidati. Razlika između Domestika i druge dvije jedinice tjelohranitelja je bila u tome što su Domestici mogli biti poslani na drugo mjesto po specijalnoj dužnosti, dok su Scholae i Candidati bili striktno tjelohranitelji careve ličnosti i nikad nisu mogli napustiti imperijalnu palaču.

HISTORIJA ILIRA

276

Međutim, u mjestu Dadastanu između Ankare i Nikeje, pronađen je mrtav u svom šatoru. Razlozi njegove smrti još uvijek nisu jasno definisani, ali postoje pretpostavke da se prejeo gljivama ili ugušio od karbon – dioksida iz drvenog uglja koji se koristio za zagrijavanje. Tako se vladavina Jovijana završila nakon svega sedam mjeseci trajanja, a na njegovo mjesto je došao novi car sa područja Ilirika.

Valentinijan I

Nakon kratke vladavine Jovijana, na prijestolje Rimskog carstva dolazi osoba koja je također poticala sa ilirskog etničkog prostora, samo što je za razliku od svog prethodnika ostavila mnogo više traga u tadašnjem rimskom svijetu. Njegovo ime je bilo Valentinijan (Flavius Valentinianus Augustus, vladao čitavom državom od 26. II 364. god. – 28. III 364., august u zapadnim provincijama od 365. god. – 375. god.) i rođen je u gradu Cibalae (današnji Vinkovci, Hrvatska) koji se nalazio u južnoj Panoniji, tačnije u provinciji Pannonia Secunda (Druga Panonija). Otac mu je bio vojni komandant za vrijeme Konstantina I i dosegao je funkciju comes Africae. Kao i njegov otac, tako se i Valentinijan posvetio vojnoj karijeri te je napredovao do fukcije protector domesticus. Za vrijeme Julijana Apostate učestvovao je u kampanji protiv Alamana, gdje je bio optužen za poraz prilikom jedne akcije, nakon čega je otpušten iz vojske. Kada je Jovijan došao na vlast, Valentinijan se vratio u armiju i bio je određen za tribuna elitne pješadijske jedinice scutarii. Poslije smrti Jovijana, Valentinijan je između više kandidata jednoglasno proglašen kao najbolje rješenje za poziciju novog dominusa. Svega mjesec dana po dolasku na vlast, on je podijelio vlast sa svojim bratom Valensom, nakon čega je on sebi u zadatak stavio upravljanje zapadnim oblastima rimske imperije. Odmah po dolasku u zapadne provincije, Valentinijan se susreo sa opasnostima koje su prijetile od barbara. Alamani, koji su se nakon poraza kod Strazbura 357. godine od strane Julijana Apostate bili primirili, sada su ponovo prešli rijeku Rajnu i upali u galske provincije. Valentinijan je poslao svoje zapovjednike Karijeta i Severijana, ali su obojica bili poraženi i ubijeni. Nakon njih je car poslao Dagalajfa, ali je i on 366. godine bio neuspješan te nije postigao očekivane rezultate. Tek je Jovin, koji je postavljen umjesto Dagalajfa uspio istjerati Alamane iz Galije. Nakon višebrojnih odgoda, Valentinijan je pokrenuo kampanju na Alamane 368. godine u kojoj je i on lično učestvovao. Rimljani su provalili

277


u njihovu zemlju, gdje su palili sve na što su naišli pred sobom, a do glavne bitke je došlo kod Solciniuma u kojoj je rimska vojska ostvarila pobjedu, iako ih je ona koštala velikih gubitaka. Valentinijan se nakon toga posvetio podizanju graničnih utvrđenja na rajnskom limesu. Pored Alamana, Galiju su napadali i Saksonci koji su 370. godine ipak bili poraženi. Oko 372. godine Valentinijan je izvršio novu invaziju na alamansku teritoriju u kojoj je zarobio Makrijana kralja Bukinobanta, a na njegovo mjesto postavio je Fraomara. Međutim, Fraomar se nije uspio duže zadržati na toj poziciji te je on protjeran, a kao kralj je ponovo postavljen Makrijan. Zbog problema u ilirsko-panonskim provincijama Valentinijan je 374. godine sklopio mir sa Makrijanom. Poslije tih događaja rimski car se uglavnom služio diplomatijom od koje je također bilo koristi, a jedina vojna kampanja protiv Alamana koju vrijedi spomenuti do kraja njegove vladavine je bila ona koju je predvodio Teodozije Stariji (otac budućeg cara Teodozija I). On je napao Alamane iz Retije koje je uspio poraziti, nakon čega je veliki broj zarobljenika naselio u Padskoj niziji. Za vrijeme Valentinijanove vladavine se zbio događaj koji je u historiografiji poznat pod izrazom „Velika zavjera“. Ovaj termin podrazumijeva kombinovani i međusobno koordinisani napad iz 367. godine na Britaniju. Napad je povezan i sa pobunom rimske vojske koja se nalazila na Hadrijanovom zidu. Nakon što se pobunio jedan garnizon koji je bio stacioniran na ovom graničnom mjestu, skoro pa istovremeno Pikti su izvršili napad na sjeverna područja, dok su Atakoti, Skoti i Saksonci također izvršili upade, ali u različitim oblastima. Takvu situaciju su iskoristili Franci i Saksonci koji su počeli pljačkati sjevernu Galiju. Valentinijan je više puta slao svoje zapovjednike, ali su oni uvijek bili neuspješni, sve dok u Britaniju 368. godine nije došao Teodozije Stariji, koji je u nekoliko bitaka uspio nanijeti poraze napadačima. Do kraja 368. godine oni su bili istjerani iz rimske Britanije, a Teodozije se poslije toga obračunao i sa domaćim izdajnicima. U Africi je zbog loše uprave, a prvenstveno korupcije, također došlo do pobune, pa je Valentinijan i tu morao reagovati na odgovarajući način. Ustanak je predvodio Firm, sin Nubela, bogatog berberskog kršćanina i rimskog časnika. Nakon Nubelove smrti, dvojica njegovih vanbračnih sinova Firm i Zamak su se sukobili, nakon čega je ovaj potonji smrtno stradao. Roman, korupcijom iskvareni komes Afrike, stao je na stranu Zamaka, zbog čega se Firm pobunio. Valentinijan je ponovo poslao Teodozija Starijeg, koji je nakon teške kampanje uspio smiriti ustanak, dok je Firm počinio samoubistvo. Također je otkrivena i koruptivnost

HISTORIJA ILIRA

278

komesa Afrike te je i on zajedno sa svojim pristalicama bio uhapšen. Zbog izdajničkog ubistva kvadskog kralja Gabinija od strane Marcelina, ovaj narod je zajedno sa Sarmatima 373. godine provalio u panonsku provinciju Valeriju. Protiv njih su poslane dvije legije, koje su veoma brzo bile poražene od strane Sarmata. U proljeće 374. godine u Karnuntum dolazi Valentinijan, koji u jesen iste godine predvodi kažnjenički pohod na kvadsku teritoriju. Ozbiljniji otpor od strane Kvada se nije dogodio, dok je veći dio njihovog područja bio opustošen. Što se same uprave tiče, Valentinijan je kao i njegov brat Valens vodio skroman i umjeren način života. Doveo je u primjereno stanje finansije države, koje su sinovi Konstantina bili zapustili prekomjernim trošenjem na luksuz. Od Julijana je preuzeo politiku snaženja lokalne municipalne autonomije osnivanjem institucije defensor civitatis, koji je štitio obično stanovništvo od pohlepe činovnika i lokalne elite. Također je bio prvi rimski car koji je uredio i sistem zdravstvene zaštite u gradu Rimu, gdje je postavio po jednog doktora za svaku od četrnaest četvrti koji su plaćani iz javne blagajne. Veoma važan zakon koji su donijeli Valentinijan i njegov brat Valens je taj po kojem su kvalificirani učitelji mogli osnivati ili obnavljati škole. Valentinijan, iako kršćanske vjeroispovijesti, bio je tolerantan i prema drugim religijama, pa su tako za njegove vladavine pripadnici tradicionalnih paganskih kultova mogli u miru živjeti bez zakonskih restrikcija i rušenja hramova njihovih božanstava. Osim njih i pripadnici drugih kršćanskih sekti, kao i Jevreji, su mogli u miru ispovijedati svoju vjeru. Jedino što je Valentinijan strogo zabranio je bilo praktikovanje magije te razne oblike žrtvovanja. Također je obznanio edikt kojim se zabranjivalo iskorištavanje bogatih udovica i djevica od strane crkvenih dužnosnika, što je postala jedna veoma uobičajena pojava u tadašnjem vremenu.

Godine 375. Valentinijan je nastavio kampanju protiv Kvada, a zatim je otišao u grad Brigetio gdje je primio izaslanstvo toga naroda. Nakon što je utanačen mirovni sporazum, Valentinijan ih je pozvao na sastanak. Prilikom razgovora i žustre rasprave oko povoda rata, u kojem su izaslanici insistirali na tome da je glavni razlog za sukob bila izgradnja utvrda na teritoriju Kvadije, Valentinijan je shvatio da pojedine skupine Kvada nisu bile vezane za lidere sa kojima je sklopio mir, te da bi one mogle napasti u svakom trenutku. Zbog takvog saznanja obuzeo ga je veliki bijes (koji mu je inače bio svojstven), a u trenutku galame doživio je udar od kojeg je na mjestu ostao mrtav.

279


Valens

Kao i njegov stariji brat Valentinijan, Valens (Flavius Julius Valens Augustus, 364. god. – 378. god.) je također rođen u panonskom gradu Cibalae (Vinkovci). Za razliku od svog brata, Valens nije imao tako uzornu i uglednu vojnu karijeru te se armiji pridružio tek 360. godine. Uz pristanak svih visokih dužnosnika i vojnih zapovjednika, Valens je svega mjesec dana nakon dolaska Valentinijana na vlast, izabran za savladara u istočnim provincijama Carstva. Već po stupanju na prijesto Valens se susreo sa pobunom u svom dijelu države. Mirovnim sporazumom koji je sklopio Jovijan, Rimljani su izgubili patronat nad Armenijom, pa je Valens krenuo prema njenim granicama da izvidi situaciju. Kad je već bio u Kapadokiji primio je obavijest da se Julijanov rođak Prokopije okrunio za dominusa u Konstantinopolju. Valens nije bio pribran i odlučan, kao njegov brat na zapadu, te je u prvom trenutku čak razmišljao i o mogućoj abdikaciji. Ipak, nakon određenog vremena odlučio je poduzeti konkrentne mjere. Prokopije je bio osnažen činjenicom da je u glavnom gradu imao jaku podršku te je tokom 365. godine pod svoju vlast stavio dijeceze Trakiju i Asianu. Tek 366. godine Valens je skupio vojsku i odlučio se suprotstaviti uzurpatoru. U bici kod Tajatire u Frigiji, prvo je poražen Prokopijev zapovjednik Gomoarije, a kada su se armije dvojice suparnika susrele lično kod Nakoleje, uzurpatorova vojska je dezertirtala legalno priznatom caru. Prokopije je pobjegao, ali je ubrzo nakon toga uhvaćen i 27. V 366. godine je pogubljen. Naredne 367. godine u saznanju da Goti planiraju akciju protiv rimske države Valens se odlučio na preventivnu kampanju. On je prešao rijeku Dunav i napao njihovog vođu Atanarika. Ipak, kampanja nije završila naročito uspješno, jer se Atanarik sklonio na montes Serrorum, gdje rimska vojska nije mogla doprijeti, pa se Valens zato povukao neobavljena posla. Naredne godine kada je ponovo planirao ofanzivu protiv Gota, prelazak mu je spriječio poplavljeni Dunav. Tek 369. godine Valens je ponovo prešao na gotsku teritoriju i uspio ih poraziti, pa je nakon toga sklopio mirovni sporazum sa Atanarikom koji nije bio pretjerano težak za ovaj narod. Valensov vanjskopolitički fokus se poslije dogovorenog mira sa Gotima prebacio na istočne pogranične oblasti rimske države, gdje je uslijedio višegodišnji rat sa državom Sasanida, a razlog je kao i mnogo puta ranije bila Armenija. U nizu sukoba koji su se odigrali na teritoriju Armenije i Iberije, Valens je ostvario značajne vojne i diplomatske uspjehe,

HISTORIJA ILIRA

280

kojima je uspio osujetiti ekspanzivne namjere sasanidskog šaha Šapura II.425 Međutim, kao što će se ubrzo moći vidjeti, sve pozitivne stvari koje je Valens učinio u višegodišnjem i iscrpljujućem sukobu sa Sasanidima, nestale su zbog njegove kratkovidne politike prema Gotima. Posljednje godine Valensove vladavine obilježili su događaji sa gotskim narodom, s čijim se pojedinim grupacijama susreo već po samom dolasku na poziciju cara istočnih oblasti. U tom razdoblju, u samom jeku Velike seobe naroda, Goti, pritisnuti od nadolazećih Huna i njima pokorenih naroda, krenuli su prema granici na Dunavu, tražeći utočište na rimskom teritoriju. Te izmiješane gotske zajednice su se nalazile pod vođstvom Fritigerna, Alavivusa, Alateja i Safraksa. Njihova molba za prelazak na područje rimske države je bila odobrena od strane Valensa, ali pod uslovom da predaju oružje i da se odreknu svoje djece koja bi bila raseljena po istočnorimskim provincijama. Goti i sa njima prisutni Alani su zbog neizlazne situacije prihvatili uslove te prešli na rimsko tlo, vjerovatno kod Durostoruma. Valens im je dao status federata, ali sada s jednom bitnom razlikom – Goti su se za razliku od drugih barbarskih naroda sada nalazili na rimskom tlu. Ove zajednice su namjeravale poštovati rimski

425 Glavni razlog za povoljan mirovni sporazum koji su dobili Goti je bio hronični problem sa Sasanidima koji se javio na istočnim granicama Carstva. Tadašnji sasanidski šah Šapur II je zbacio armenskog kralja Arsaka II, ali je njegov maloljetni sin Papas uspio pobjeći Valensu. Na poziv armenske aristokratije, Papas se vratio u svoju zemlju, ali je Šapur II ponovo upao u Armeniju, nakon čega je princ opet morao bježati. Sasanidski vladar nije nastavio potjeru za Papasom, već je 370. godine zauzeo Artogerassu, a također je započeo prisilno konvertovanje kršćana na mazdaizam, ortodoksni oblik zaratustrizma. Iako je Šapur II započeo diplomatske pregovore sa Papasom i ostvario pozitivne rezultate, on je 371. godine započeo veliku ofanzivu na Armeniju. Valens je tada odlučio reagovati i poslao je svoje vojskovođe Trajana i Vadomarija, zajedno sa armenskim saveznikom Mušegom Mamikonijanom da se suprotstave Šapuru II. U bici kod Bagrevanda rimska vojska je odnijela pobjedu, a Šapur se povukao u Ktesifont. Međutim, novopostavljeni armenski kralj Papas je počeo stvarati probleme i bojeći se da će on prijeći na Šapurovu stranu, Valens je odlučio poslati jedinice da ga uhvate. Ubijen je tek prilikom jedne gozbe 374. godine, a najveća zasluga za to pripala je već ranije spomenutom Trajanu. Za novog vladara u Armeniji postavljen je Varasdat, a regent koji je vladao u njegovo ime, Mušel Mamikonijan, bio je prorimski nastrojena ličnost. Osim u Armeniji, Šapur II je pokušao iskoristiti situaciju i u Iberiji, gdje je sa vlasti zbacio Saurmaga II, a na njegovo mjesto postavio Aspakura II. Valens je u zimu 370. ili proljeće 371. godine poslao vojsku pod zapovjedništvom Terencija, nakon čega je dogovorena podjela Iberije na dvije interesne zone. Jugozapadni dio je bio pod ingerencijom Saurmaga II, a sjeveroistočni pod vladavinom Mihrdata III, nasljednika Aspakura II. Ovakvo stanje je ostalo sve do 378. godine, kada je Saurmag izgubio podršku Rima, pa je kompletna Iberija potpala pod utjecaj Sasanida. Pored ovih ograničenih uspjeha na istočnim granicama, Valens je ugušio i dvije pobune: 375. godine u Isauriji, a 377. godine je porazio saracensku kraljicu Maviju, koja je opustošila područje od Fenikije do Sinaja.

281


suverenitet i vlast, ali korumpirani službenici su počeli zloupotrebljavati obično gotsko stanovništvo koje je ostajalo gladno, a za zlato su im prodavali meso pasa i uginulih životinja. Da bi preživjeli, morali su u zamjenu za malo hrane davati svoju djecu u roblje. Kap koja je prelila čašu je bio izdajnički pokušaj ubistva gotskih prvaka Fritigerna i Alavivusa od strane korumpiranih službenika Lupicina i Maksima. Goti su nakon toga 377. godine stupili u otvoreni rat protiv Rimskog carstva. Valens koji se tada nalazio na istoku države je zamolio Gracijana da pošalje dio svojih trupa na područje istočnog Balkana, koje bi se zatim ujedinile sa onim istočnim jedinicama koje je otposlao Valens. Bitka između ujedinjene rimske armije i Gota se desila kod Marcijanopolja, ali je rezultat bio neodlučan sa velikim gubicima na obje strane. Zbog ovih događaja, Valens je odustao od planirane istočne kampanje i vratio su u Konstantinopolj 378. godine, a zatim krenuo prema Hadrijanopolju gdje se nalazila gotska armija. Bilo je planirano da se napad na Gote izvede u koordiniranoj akciji Gracijana i Valensa. Međutim, nepromišljeni Valens, bojeći se da mu zapadni car ne oduzme slavu, i pored svih savjeta svojih zapovjednika sam je krenuo u obračun sa velikom gotskom armijom. Iako je gotski vođa Fritigern i prije same bitke predlagao mir, Valens je potcjenjujući snagu i brojnost gotske vojske odbio takvo što. Bitka je bila katastrofalna za Rimljane, jer su Goti pobili dvije trećine najboljih vojnika rimske armije. Sam Valens je poginuo u ovoj bici, ali na koji način se to desilo, još uvijek nije tačno utvrđeno. Postoji mogućnost da je poginuo na bojnom polju, dok Amijan Marcelin prenosi još jednu verziju prema kojoj je Valens živ spaljen u jednoj kolibi, pod koju su gotski vojnici podmetnuli požar, a kada su saznali ko se unutra nalazi već je bilo kasno. Valens je za razliku od svoga brata Valentinijana bio arijanskih uvjerenja, a također je bio i manje tolerantna osoba od njega. Tako su se za vrijeme njegove vladavine dogodili progoni paganskih filozofa u kojima je stradao poprilično veliki broj ljudi, dok ništa obzirniji nije bio ni prema kršćanima koji su svoja načela bazirali na nikejskom kredu vjere.

Gracijan

Još za vrijeme vladavine Valentinijana I, Gracijan (Flavius Gratianus Augustus, 375. god. – 383. god.) je proglašen za njegovog partnera u vlasti na zapadu i to 367. godine, a takvo stanje je ostalo sve do 375. godine. Prilikom očeve smrti, panonske legije za augusta proglašavaju njegovog maloljetnog brata Valentinijana II, što Gracijan prihvata kao legitimnu

HISTORIJA ILIRA

282

odluku, ali ipak u statusu partnera juniora. On je na upravu dobio galsku prefekturu, dok će njegov mlađi brat formalno pod svojom jurisdikcijom držati prefekturu Italija, Afrika i Ilirik, iako je i na tom teritoriju glavnu riječ vodio august senior. Gracijan je rođen u gradu Sirmijumu i bio je najstariji Valentinijanov sin. Već u svojoj ranoj dobi je učestvovao u nekoliko kampanja na Rajni i Dunavu. Iako je njegov otac uspio uspostaviti kratkotrajni mir na rajnskoj granici, takvo nešto nije moglo dugo potrajati. Skoro odmah po preuzimanju vlasti, sukobi sa Germanima su nastavljeni. Jedan ogranak alamanskog naroda, poznatih po imenu Lentiensi su provalili u rimske provincije preko zaleđene Rajne. Gracijanova desna ruka, franački kralj Malobaud je poveo kampanju protiv njih i u bici kod Argentovaria 378. godine uspio im je nanijeti težak poraz. Odmah poslije te bitke Gracijan je lično organizovao kampanju na teritoriju Lentiensa, poslije čega se ime ove zajednice više nikad neće spomenuti u pisanim izvorima. Kao zaslugu za ove pobjede Gracijan je dobio titulu Alamannicus Maximus. Pored Lentiensa, 380. godine poraz su doživjeli i od ranije poznati Bukinobanti pod vođstvom Makrijana, koji je prilikom jedne zasjede ubijen od strane franačkih saveznika. Nakon smrti njegovog strica Valensa u Hadrijanopoljskoj bici 378. godine, Gracijan nije imao resursa da se sam posveti kompleksnom stanju na istoku države, pa je zato za partnera u vlasti izabrao Teodozija Mlađeg. Poslije pobjeda na rajnskoj granici Gracijan se posvetio religijskim pitanjima države, pa je tako uveliko uticao na budući razvoj kršćanstva u zapadnim provincijama. Gracijan, iako sposoban vladar, nalazio se pod utjecajem moćnog milanskog biskupa Ambrozija. Tako je 382. godine konfiskovao prihode paganskih sveštenika i vestalki, a također je naredio zaplijenu svih paganskih hramova i preusmjeravanje njihove dobiti u svoju blagajnu. Međutim, ništa nije izazvalo toliku nevjericu i bijes kao uklanjanje oltara boginje Viktorije iz zgrade Senata. Taj čin je također izveden prema sugestijama milanskog biskupa Ambrozija. Gracijan se isto tako odrekao titule pontifex maximus, iako je nakon svoje smrti bio deificiran i uzdignut među paganska božanstva tradicionalne rimske religije. Zadnje godine svoje vladavine Gracijan je proveo u letargiji, te se prepustio užicima, zabavi i luksuzu. Uprava nad zapadnim provincijama je u potpunosti prepuštena franačkom generalu Merobaudu i biskupu Ambroziju. Takvo stanje je iskoristio vojskovođa Magnus Maksim, koji je digao pobunu u britanskoj armiji. Gracijan koji se tada nalazio u Parizu napušten je od svoje vojske, da bi zatim pobjegao u Lion. Izdan od strane

283


svojih bližih saradnika, on je izručen Andragatiju, jednom od pobunjenih generala, nakon čega je pogubljen 25. VIII 383. godine.

Marcijan

Ne može se tačno utvrditi porijeklo rođenja ovog istočnorimskog cara, jer izvori navode dvije međusobno suprotstavljene informacije. Prema prvoj koju prenosi Evagrije (izvor mu je bio Prisk), Marcijan (Flavius Marcianus Augustus. 450. god. – 457. god.) je rođen na području Trakije, dok drugi podatak navodi Teodor Lektor koji u svojim epitomama kaže da je ovaj vladar rođen na prostoru Ilirika. Upravo zbog ove druge informacije i činjenice da njegovo porijeklo još uvijek nije potpuno razjašnjeno, Marcijan se može svrstati u skupinu vladara koji su poticali sa prostora ilirskih naroda. Prije nego što je postao car istočnog dijela rimske države, Marcijan je imao bogatu karijeru. Dio svog života je proveo kao obični vojnik, a nakon toga je postao domestik, nakon čega je učestvovao i u ratu protiv Vandala, gdje je bio zarobljen. Prema legendi, vandalski kralj Genzerik je u njemu prepoznao budućeg rimskog vladara koji mu je obećao da će ga pustiti pod uslovom da položi zakletvu da nikad neće ratovati protiv vandalskog naroda. Nakon što se vratio u Konstantinopolj, Marcijan je postao i zapovjednik garde, a zatim je uzdignut i u rang senatora. Oženio se sa Pulherijom kako bi stupio na carski prijesto, ali je njihov brak bio čisto političke prirode. Dolaskom na vlast, prvo što je Marcijan učinio je bilo odbijanje isplate sramotnog danka koji je Konstantinopolj već godinama davao Atili, te zauzimanje stava čvrste ruke prema hunskom kralju. Ipak, do rata između Atile i Marcijana na kraju nije došlo, jer se hunski vođa već uveliko pripremao za vojnu kampanju u zapadnim provincijama. Iako je vladao svega sedam godina, Marcijan je bio izuzetno pozitivna ličnost i uradio je za rimsku državu mnoge korisne stvari. Prije svega, uspio je stabilizovati državnu blagajnu, koja je ostala poprilično puna prije nego što je umro i što je još važnije učinio je to ne podižući nove poreze na štetu običnog stanovništva. Također, riješio je pitanje upada barbarskog naroda Blemija na prostore Egipta, tako što ih je natjerao na povlačenje u pustinjske oblasti, nakon čega su oni tražili trajni mir sa Carstvom. Za vrijeme njegove vladavine dogodio se i veoma značajan crkveni događaj, a to je bio Halkedonski sabor iz 451. godine, što je ujedno bio i četvrti ekumenski koncil. U Halkedonu je proglašena dogma o dvije nepodijeljene i nepomiješane naravi u Isusu Kristu. Marcijan je umro 27. I 457. godine i sahranjen je u crkvi sv. Apostola u Konstantinopolju zajedno

HISTORIJA ILIRA

284

sa svojom ženom Pulherijom. Smrt Marcijana, kao i zapadnorimskog cara Valentinijana III dvije godine ranije (455. god.), označila je kraj vladavine Teodozijevske dinastije nad rimskom državom.

Julije Nepot

U zadnjim godinama postojanja zapadnog dijela Rimskog carstva na vladarski tron je došla još jedna ličnost sa prostora Ilirika. On je bio Julije Nepot (Iulius Nepos, 474. god. – 475. god.), porijeklom iz provincije Dalmacije, a moguće iz grada Salone. Prije nego što je postao rimski car obnašao je poziciju magister militum Dalmatiae koju je naslijedio od svog ujaka Marcelina 468. godine. Na poziciji zapadnorimskog cara 474. godine se nalazio Glicerije, koji nije bio priznat od tadašnjeg dominusa iz Konstantinopolja, Lava I. Upravo tada na scenu stupa Julije Nepot, koji je kao štićenik istočnog cara izabran za budućeg legitimnog vladara na Zapadu. Nepot, potpomognut sa vojskom je stupio na italsko tlo i uspio svrgnuti Glicerija, koji je nakon toga po naređenju novoizabranog dominusa postavljen za episkopa u gradu Saloni. Prilikom dolaska na vlast, prvo što je uradio bila je dodjela titule patricija Ecdiciju, sinu bivšeg cara Avite. Ecdicije se tada nalazio u Galiji i bio je zadužen za odbranu teritorija koje su se i dalje nalazila pod rimskom vlašću. Ubrzo nakon toga, Julije Nepot je diplomatskim putem predao Overnj (Auvergne) vizigotskom kralju Euriku, što je za Ecdicija vjerovatno predstavljalo izdaju, jer je upravo on bio taj koji se zadnjih nekoliko godina borio za očuvanje ono malo rimskog teritorija što je preostalo na području Galije. Vjerovatno zbog izraženog nezadovoljstva, Nepot je smijenio Ecdicija, a na njegovo mjesto postavio Oresta, što će ispostaviti kao kobna greška. Odmah po preuzimanju funkcije Orest je počeo sprovoditi plan o svrgavanju Nepota. Kada je do njega došla informacija o pobuni glavnog zapovjednika rimske armije, car je prvo pobjegao u Ravenu, a nakon toga otplovio brodom prema Dalmaciji. Orest je za novog cara postavio svog maloljetnog sina Romula Augustula, koji je vladao nešto manje od godinu dana (475. god. – 476. god.), dok i njega na kraju nije svrgnuo Odoakar. Ovaj događaj u historiografiji ujedno predstavlja kraj postojanja zapadnog dijela Rimskog carstva. Međutim, u Dalmaciji se i dalje nalazio od Konstantinopoljskog dvora priznati vladar Zapada, Julije Nepot. Iako de facto nije imao stvarnu moć, on je de iure i dalje bio smatran rimskim carem. Julije Nepot je aktivno radio na dobivanju pomoći od cara Zenona, međutim njegove nade u konkretnu podršku su ostale izjalovljene. Odoakar je poslao carske insignije u Konstantinopolj sa porukom da je dovoljan samo jedan vladar kako za istočni, tako i za zapadni dio Carstva. Odoakar nikad nije dopustio

285


povratak Nepota u Italiju, koju je on sada smatrao svojim kraljevstvom, iako ga je i dalje formalno priznavao za cara, pa je tako čak izdavao i novčiće sa njegovim likom i imenom. Nepot je tako do kraja svog života ostao vladar bez države. Ipak, kao ni najveći broj careva na Zapadu tokom V stoljeća, ni Nepot nije svoj život skončao prirodnom smrću, već je 480. godine ubijen od strane dvojice komesa (comes) Ovide i Viatora. Tim činom ubistva, završen je život posljednjeg zapadnog rimskog cara, koji je de facto vladao od 474. – 475. god., a de iure sve do 480. godine.

Anastazije

Poslije vladavine nepopularnog isaurijca Zenona, za novog istočnorimskog cara je izabrana još jedna ličnost koja je poticala sa nekadašnjeg ilirskog područja. Njegovo ime je bilo Anastazije (Flavius Anastasius Augustus, 491. god. – 518. god.) i rođen je u gradu Dirahiju (Draču). Za razliku od velike većine svojih prethodnika, Anastazije je pripadao uglednoj aristokratskoj porodici. Prije dolaska na vlast imao je zavidnu civilno-dvorsku karijeru, a u trenutku smrti obavljao je funkciju silentarius, koji je bio zadužen za red i mir prilikom prijema stranih izaslanika, kao i sastanaka konsistoriuma u carskoj palači. Kada je Zenon umro 491. godine, njegova žena udovica Arijadna je najveću podršku pružila Anastaziju koji je zatim i došao na vlast. Međutim, pošto je vjerovao u monofozitska dogmatska načela, tadašnji konstantinopoljski patrijarh Eufemije nije želio okruniti Anastazija dok ovaj ne potpiše deklaraciju podrške prema ortodoksnom učenju kršćanstva. Anastazije, iako u strogoj kontradikciji sa takvim vjerovanjem, nije oklijevao nimalo da to uradi. Nakon što je proglašen za cara, u cilju daljeg učvršćivanja svoje pozicije, on se oženio sa Arijadnom. Po dolasku na vlast, zbog smirivanja mase u Konstantinopolju koja je bila nezadovoljna prisutnim i veoma utjecajnim isaurijanskim elementom u državnoj službi, Anastazije je protjerao mnoge dužnosnike koji su poticali sa tog prostora, od kojih su najznačajniji bili Longin (brat umrlog cara Zenona) i magister officiorum Longin iz Kardale. Zenononov brat Longin je poslan u egipatsku Tebaidu, gdje je posvećen za klerika. Međutim, Longin iz Kardale je otišao za Isauriju gdje je na pobunu podigao 15 000 Isaurijaca. Zajedno sa Longinom iz Selinunta i Kononom Fuskijanom, on je poveo ovu vojsku na rimsku prijestolnicu, ali su oni u bici kod Kutahje 492. godine bili poraženi od strane carskih zapovjednika

HISTORIJA ILIRA

286

Ivana Skitskog i Ivana Grbavca. U ovoj bici je učestvovao i budući car Justin I. Poslije ovog poraza pobunjenici su se povukli u teško dostupna planinska podučja Isaurije gdje su nastavili svoju borbu i tokom narednih godina. Sve do 497. godine ustanici su bili ustrajni u svojoj namjeri, ali je Ivan Skitski konačno u jednoj bici uspio da porazi Longina iz Kardale i Atenodora (jedan od vođa ustanika) te njihove glave izloži u Tarsusu. Bio je to početak kraja za pobunjenike, jer je već naredne 498. godine Ivan Grbavac uspio da porazi i zarobi Longina iz Selinunta i Indesa. Oni su poslani Anastaziju koji ih je izložio u svojoj paradi, a nakon toga Longin je pogubljen u Nikeji. Poslije jednog dužeg vremenskog perioda ponovo su nastupile napetosti na istočnoj granici prema Sasanidima. Problem je izbio kada je Kavad I tražio pomoć u novcu od Anastazija, što je ovaj odbio. Sasanidski šah je zbog toga krenuo silom prikupiti potrebni novac, zbog čega je buknuo rat, koji je trajao od 502. god – 506. godine. Sasanidi su u prvom naletu 502. godine zauzeli Teodosiopolis (Erzurum), a tokom zime 502. god. – 503. god je nakon teške opsade pala i Amida. U protuofanzivi 504. godine Anastazije je uspio povratiti Amidu, nakon čega je zbog hunske invazije Armenije potpisano primirje. Konačni mir je postignut u novembru 506. godine uz dogovor da Rimljani isplate određenu svotu novca Kavadu I. Za vrijeme svoje vladavine ovaj car je također naredio izgradnju fortifikacija koje su poznate kao „Anastazijev zid“ ili „Dugi zidovi Trakije“ čija je dužina bila 56 km, a pružale su se preko tračkog poluotoka. Anastazijeva vjerska politika, koje su se mnogi pribojavali prilikom njegovog dolaska na vlast, konačno je pokazala svoje pravo lice 511. godine kada je on zvanično prihvatio monofizitizam i pokušao da promijeni formu molitve Trisagion. To je izazvalo veliko nezadovoljstvo među ortodoksima, a dvije godine nakon toga izbila je pobuna u vojsci pod vođstvom Vitalijana, koja je bila razmještena u evropskim oblastima Carstva. Osim navedenog vjerskog razloga, pobuna je buknula i zbog carevog izbjegavanja da isplati annonae. Vitalijan je uspio sastaviti armiju od otprilike 50 000 – 60 000 vojnika sa kojom je krenuo na Konstantinopolj. Za vrijeme pregovora koji su uslijedili pred prijestolnicom, Vitalijan je zahtijevao restauraciju katoličke ortodoksije prema halkedonskom principu, kao i riješavanje žalbi tračke armije. Postignut je jedan kompromisni sporazum, nakon čega se Vitalijan povukao. Međutim, Anastazije se nije previše držao dogovora, dok je

287


Vitalijana proglasio državnim neprijateljem. Također je podigao vojsku od 80 000 ljudi, koja je u sukobu sa Vitalijanom bila većim dijelom uništena, dok su njeni komandanti Hipatije i Alathar zarobljeni. Vitalijan je nakon toga 514. godine ponovo krenuo na Konstantinopolj, a prilikom novih pregovora on je postavljen za magister militum per Thracias, dok je također tražio otkupninu za Hipatija u iznosu od 5 000 funti zlata. Pored ovoga, Anastazije pristaje na uklanjanje promjene u molitvi Trisagion i vraćanje smijenjenih biskupa koji su stajali uz odluke sa Halkedonskog sabora iz 451. godine. Anastazije se ni ovog ugovora nije držao, jer nije vratio biskupe na svoje pozicije, a ni dogovoreno održavanje novog ekumenskog sabora nije ispoštovano. Zato Vitalijan 515. godine po treći put kreće na glavni grad, ali Anastazije ovaj put za glavnog komandanta postavlja bivšeg pretorijanskog prefekta za Istok, sposobnog Marina. Novi zapovjednik je prvo porazio pobunjeničku flotu na ulazu u Zlatni rog, a ubrzo poslije toga je odnio pobjedu i na kopnu. Vitalijan je pobjegao u sjevernu Trakiju, gdje se skrivao naredne tri godine. Anastazije je za svoga vremena izvršio velike reforme u finansijama i bio je poznat kao veliki štediša i umjerena osoba. Državna blagajna je u trenutku njegove smrti bila i više nego puna, a smatra se da je u njoj ostalo 322 000 funti zlata. Također je izvršio i monetarnu reformu, prema kojoj je ovaj sistem sada uključivao tri zlatne denominacije (solid, ½ solida, ⅓ solida) i pet bakarnih. Car je umro u prvoj polovini jula 518. godine i sahranjen je u crkvi Svetih Apostola, kao i njegova žena Arijadna koja je preminula tri godine ranije.

Justin I

Nakon smrti Anastazija, situaciju je iskoristio komandant garde Justin (Flavius Iustinus Augustus, 518. god. – 527. god.), koji je dajući poklone u novcu uspio da se probije do pozicije novog vladara u Konstantinopolju. Justin je rođen u mjestu Bederiane blizu grada Naissusa (današnji Niš, Srbija) i bio je dardanskog porijekla. Poticao je iz siromašne seljačke porodice, a kasnije je, kao i veliki broj mladića iz te oblasti, otišao u vojsku. Zahvaljujući svojim sposobnostima, polahko, ali sigurno je napredovao u hijerarhiji istočne rimske armije. Kada je Anastazije umro, Justin je obnašao poziciju comes excubitorum, odnosno komandant dvorske garde. Prva stvar koju je Justin I odlučio riješiti je bilo

HISTORIJA ILIRA

288

okončanje Akakijeve šizme, zbog koje je nastao razdor između zapadne i istočne crkve.426 Nakon pregovora sa rimskim papom Hormizdom, šizma je zvanično okončana za vrijeme Uskrsa 24. III 519. godine. Za vrijeme Justinove vladavine započeo je veliki Iberski rat između Istočnog rimskog carstva i Sasanida, ali on međutim neće dočekati da vidi njegov kraj. Prvobitno je Kavad I predložio Justinu da on adoptira njegovog sina Hosra, ali je taj prijedlog na kraju odbijen, zbog sumnji u prave namjere sasanidskog vladara. Povod ratu je bio pokušaj Kavada I da kršćansko stanovništvo kavkaske Iberije nasilno konvertuje na zoroastrijanizam. To je bio razlog da 524. god. – 525. god. kavkasko – iberski kralj Guaram I prijeđe na stranu Rimljana. Justin je dao garancije Kavadu I da će njegova vojska braniti Iberiju, kao i kršćansko stanovništvo koje je živjelo u njoj. Ubrzo nakon toga izbili su sukobi koji su se vodili na području transkavkaske regije. Zatim je na teritorij Mesopotamije provalio arapsko-lakhmidski kralj al Mundhir III ibn al – Nu’man, koji je ujedno bio i vazal sasanidskog šaha nad šahovima Kavada I. Arapsko-lakhmidski kralj je nanio veliku štetu ovoj oblasti, a također je naredio ubijanje monaha i časnih sestri. Iberski rat se nastavio i u prvim godinama vladavine Justinovog nasljednika Justinijana I. Justin je bio dovoljno pametan vladar da shvati svoje ograničene sposobnosti, ali i da se okruži inteligentnim savjetnicima od visokog povjerenja, u prvom redu iz reda svoje porodice. To se prvenstveno odnosi na njegovog nećaka Justinijana, koji je već bio predodređen za budućeg cara, kao i rođakom Germanom, sinom od brata ili sestre. Ovi potezi će umnogome olakšati dolazak Justinijana na prijestolje, koji će

426 Akakijeva šizma podrazumijeva prvi raskol između zapadne i istočne crkve, a desio se 484. godine za vrijeme vladavine cara Zenona. Uzrok šizme je bio sukob koji se u to vrijeme odvijao između onih koji su zastupali halkedonsko stajalište Kristove nedjeljive dualističke naravi i monofizita koji su vjerovali da se u Kristu nalazila samo jedna, božanska priroda. U cilju pomirenja dvije struje, Zenon je uz podršku konstantinopoljskog patrijarha Akakija donio odluku o izdavanju „Henotikona“. To je bio dokument koji je potvrdio nikejski kredo vjere, dok su učenja Eutiha i Nestorija anatemisana. Međutim, najvažnije pitanje koje se trebalo riješiti, a odnosilo se na prirodu Isusa Krista je ostalo nedefinisano. Henotikon izbjegava davanje bilo kakvog konkretnog odgovora na ovo pitanje i u samom dokumentu se nigdje ne spominje da li je Isus imao jednu ili dvije naravi, što je bila jedna vrsta kompromisnog rješenja za obje sukobljene strane. Akt je usvojen 482. godine od strane svih patrijarha, osim rimskog pape, koji je kao odgovor na ovaj dokument 484. godine ekskomunicirao Akakija, aleksandrijskog patrijarha Petra Monga i antiohijskog patrijarha Petra Gnafeja. Ovim činom je započela Akakijeva šizma koja je trajala sve do 519. godine.

289


spomenutu praksu dodatno učvrstiti. Kada je došao na vlast Justin je već bio u dubokoj starosti, da bi se od 526. godine njegovo zdravlje naglo pogoršalo. Zato je on 1. IV 527. godine svog nećaka Justinijana učinio savladarem, te ga promovisao kao budućeg nasljednika. Svega par mjeseci poslije, tačnije 1. augusta, Justin umire, a na mjesto novog rimskog cara dolazi Justinijan.

Justinijan I

Nasljednik Justina I, njegov nećak Justinijan I (Flavius Petrus Sabbatius Justinianus Augustus, 527. god. – 565. god.), bio je posljednji vladar koji je dolazio sa ilirskog područja u razdoblju starog vijeka, ali isto tako se opravdano smatra posljednjim pravim rimskim carem. Rođen je u mjestu Baderiana (Bader) u blizini grada Tauresiuma (dvadesetak kilometara jugoistočno od današnjeg Skoplja). Poticao je iz siromašne seljačke porodice, a u prijestolnicu Konstantinopolj je došao kao mladić, gdje je brigu o njemu preuzeo ujak Justin. Stekao je dobro obrazovanje, a jedno vrijeme je kao i njegov ujak služio u carskoj gardi. Dolaskom Justina I na vlast, Justinijan je postao njegova desna ruka i bio je predodređen za novog dominusa. Tokom Justinove vladavine, obnašao je poziciju konzula 521. godine, a također je bio zapovjednik (magister militum) istočne armije. Godine 525. je oženio Teodoru427, koja je za vrijeme njegove vladavine postala jedna od najmoćnijih ličnosti tog vremena. Nakon što je proglašen za novog cara, Justinijan se morao pozabaviti naslijeđenim Iberskim ratom sa Sasanidima, koji mu je ostavio Justin. Do 527. godine Kavad I je uspio da uguši započetu pobunu u Iberiji, dok je već naredne godine sasanidski šah pokušavao da zauzme utvrde u istočnoj Lazici. Međutim, Tzath I koji se obratio Justinijanu za pomoć je uspio da odoli ovim napadima. Za novog zapovjednika istočne vojske je postavljen Belizar, koji će ubrzo postati glavna ličnost u svim vojnim kampanjama Justinijanovog vremena. Do bitke između rimske i sasanidske vojske je došlo kod Dare 530. godine, gdje je Belizar sa vojskom od oko 25 000 ljudi izvojevao veliku pobjedu protiv Kavadovog generala Perozesa čija je brojnost armije iznosila oko 50 000 vojnika. Iste godine su Rimljani, i u drugoj bici kod mjesta Satale, ponovo porazili Sasanide, također duplo veću po brojnosti. Ipak, poraženoj Kavadovoj vojsci je naredne 531. godine došlo pojačanje u vidu lakhmidskih jedinica. Te godine se odigrala bitka kod Kalinika, gdje su Sasanidi uspjeli odnijeti pobjedu, iako su gubici na

427 Teodora je prije udaje za Justinijana bila glumica, što se smatralo nedostojnim poslom jer su one veoma često za novac i druge beneficije pružale i seksualne usluge.

HISTORIJA ILIRA

290

obje strane bili jako veliki. Nakon ovog poraza, Belizar je opozvan od strane Justinijana u Konstantinopolj, a za glavnog komandanta je postavljen Sitas, koji je bio jedan od najzaslužnijih za pobjedu kod Satale. Ovaj rat koji se vodio dugo godina sa promjenljivim uspjehom na obje strane se konačno privodio kraju sa smrću Kavada I 531. godine. Mirovni ugovor između dvije zaraćene strane je potpisan naredne 532. godine sa novim šahom Hosraom I, koji je poznat kao Vječni mir. Sve zauzete teritorije su morale biti vraćene onome ko ih je kontrolirao prije rata, dok su Rimljani još morali isplatiti kontribuciju od 11 000 funti zlata, iz razloga što će sasanidske jedinice čuvati kavkaske prolaze od upada barbara. Još za vrijeme trajanja Iberskog rata, na samom početku 532. godine se desio sigurno najteži događaj za samog Justinijana i njegovu vladavinu. Buknuo je ustanak pristalica dva tima: zelenih i plavih. U historiografiji je ovaj događaj poznat pod nazivom „pobuna Nika“ i iako je trajao svega pet dana, od 13. I – 18. I 532. godine, opasnost po Justinijana i njegove najbliže saradnike je bila iznimno velika. Zbog sukoba i ubistava na posljednjoj utrci koja se održala na hipodromu uhapšeni su navijači zelenih i plavih. Svi su bili osuđeni na smrt, dok su dvojica od njih uspjeli pobjeći i sakriti se u crkvu tražeći spas. Pristalice oba tima su okružile objekat gdje su se ova dva navijača nalazila i tražili su da im se omogući potpuna amnestija. Na narednoj utrci koja se održala 13. I 532. godine masa koja je došla na hipodrom je bila izuzetno bijesna, a sam Justinijan je bio izložen velikim uvredama. Gledaoci su počeli uzvikivati grčku riječ Nika (pobjeda), a na kraju dana je započela udružena akcija pristalica oba tima. Izbio je haos u kompletnom gradu, dok je nastali požar zahvatio veći broj objekata. Justinijan je sa svojom svitom pobjegao u palaču, koju su ubrzo okružili pobunjenici, tražeći da se smijene Ivan Kapadokijski (praefectura praetorio Orientis) i Tribonijan (quaestor sacri palatii), koje su smatrali glavnim odgovornim za brojne nedaće koje su im se dešavale. Ustanici su također tražili i abdikaciju Justinijana, a prijedlozi su se sveli na trojicu Anastazijevih nećaka (Flavija Proba, Hipatija i Pompeja). Justinijan je u tom trenutku čak i razmišljao o odstupanju sa vlasti, ali ga je u tome spriječila carica Teodora. Nakon što se pribrao, Justinijan je sa svojim najbližim saradnicima pristupio rješavanju problema. Dvorski eunuh Narses je otišao da potplati vođe plavih usput im govoreći da je car na njihovoj strani, dok su Belizar i Mund bili zaduženi za vojni napad na ustanike. Ova dvojica zapovjednika su posljednjeg dana ustanka, izašli sa vojskom i naredili ubijanje svega na što naiđu pred sobom. Na hipodromu se desio pokolj širih razmjera i smatra se da je tog dana ubijeno oko 30 000 ljudi. Justinijanova vlast je nakon ove pobune bila dodatno učvršćena i slični događaji se više neće ponoviti za vrijeme njegovog života.

291


Nakon konsolidacije vlasti poslije pobune Nika, Justinijan je započeo svoju rekonkvistu, tj. vraćanje pod okrilje teritorija nekadašnjeg jedinstvenog Rimskog carstva, koje su se u proteklom periodu osamostalile u manja kraljevstva. Prva na udaru je bila vandalska država u sjevernoj Africi, a povod za rat je bilo zbacivanje kralja Hilderika od strane Gelimera. Hilderik je bio naklonjen ortodoksnom kršćanstvu, za razliku od većine Vandala koji su bili proarijanski raspoloženi. Za komandanta armije koja je brojala između 16 000 – 18 000 ljudi, Justinijan je postavio, u istočnim ratovima već dokazanog, Belizara. Prva bitka se odigrala 13. IX 533. godine kod Ad Decimuma i u njoj je Gelimerova vojska bila teško poražena. Nakon toga je Belizar zauzeo glavni grad Kartaginu, a presudna bitka se održala kod Trikamaruma 15. XII 533. godine, gdje je rimska vojska odnijela veliku pobjedu, nakon čega Vandalsko kraljevstvo prestaje da postoji. U Justinijanove ruke su pored sjeverne Afrike dospjeli i Sardinija, Korzika te Balearski otoci. Gelimer se predao 534. godine, dok je Belizar u Konstantinopolju iste godine proslavio trijumf. Osvajanje sjeverne Afrike je bio prvi veliki uspjeh Justinijanove vojne politike u ostvarivanju svoga zamišljenog grandioznog poduhvata. Iduća teritorija koju je Justinijan želio da vrati pod vlast Konstantinopolja je bila kolijevka rimske civilizacije i njoj gravitirajuća područja. To je bila Italija sa otokom Sicilijom i provincija Dalmacija, koje su tada činile Ostrogotsko kraljevstvo, a na vlasti je bila moćna Amalska dinastija. Casus belli za rat je bilo ubistvo Amalasvinte, kćerke najpoznatijeg predstavnika ove porodice, Teodorika Velikog. Njeno ubistvo je naredio novoizabrani kralj, rođak Teodahad, koji je upravo zahvaljujući Amalasvinti i došao na vlast, poslije prerane smrti njenog sina Atalarika. Teodahad i Ostrogoti su pod svaku cijenu željeli izbjeći rat, ali jedini način da se zadovolji Justinijan je bilo odricanje ovih teritorija u njegovu korist, što je naravno bilo neprihvatljivo i za mnogo slabije države. Za glavnog komandanta u Italiji je izabran čuveni Belizar, dok je provinciju Dalmaciju trebao osvojiti Mund koji je obnašao dužnost magister militum per Illyricum. Rat je započeo 535. godine i već u prvoj godini, Belizar je relativno lako zauzeo Siciliju. Istovremeno sa napadom na ovaj otok, Mund je započeo osvajanje Dalmacije. Kao i Belizar, Mund je već 535. godine relativno brzo zauzeo glavni grad Salonu. Međutim, za razliku od Sicilije, ostrogotske snage su početkom 536. godine pokrenule kontraofanzivu, prilikom koje je u jednoj bici kod Salone Mundov sin Mauricije poginuo. Svega nekoliko mjeseci nakon toga, Mund je podigao veliku vojsku protiv ostrogotskih trupa i iako im je nanio težak poraz, on sam je bio smrtno ranjen, te se rimska vojska morala povući. Za novog rimskog zapovjednika je izabran Konstancijan koji je odmah započeo novu operaciju s ciljem istjerivanja ostrogotske armije. Do kraja juna 536. godine, Konstancijan je ušao u

HISTORIJA ILIRA

292

Salonu, a glavna ostrogotska vojska pod komandom Gripasa je otplovila za Ravenu, nakon čega je kompletna Dalmacija potpala pod Justinijanovu vlast. U isto vrijeme kada je osvojena Dalmacija, Belizar se iskrcao na jugu Italije, gdje je odmah uspio zauzeti Regij, a do kraja novembra i Napulj. Teodahad je nakon svih ovih poraza, zbačen sa ostrogotskog prijestolja, a za novog kralja je izabran Vitiges. Već idućeg mjeseca, Belizar je bez ikakvog otpora ušao u Vječni grad – Rim, kojeg su zatim napustile ostrogotske jedinice stacionirane u njemu. Ubrzo poslije stupanja na vlast, Vitiges je krenuo u kontraofanzivu u kojoj je pristupio opsadi Rima, gdje se nalazio Belizar sa svojim jedinicama. Operacija je trajala godinu dana, od 2. III 537. – 12. III 538. godine, ali se Belizar na kraju uspio oduprijeti svim pokušajima Ostrogota. Vitiges je također poslao još jednu vojsku u Dalmaciju s ciljem ponovnog preuzimanja te provincije. U bici kod Skardone 537. godine ostrogotska vojska je bila poražena. Međutim, to ih nije demoralisalo i novo pojačanje koje je došlo pod vođstvom Asinarija se sa ostatkom vojske uputilo prema Saloni koju su stavili pod opsadu. Iako su bili brojno nadmoćniji, ostrogotska armija se ipak nakon duže vremena povukla i otišla za Italiju, nakon čega je ovaj teritorij zauvijek bio izgubljen za njih. Do kraja jeseni 539. godine Belizar je nakon mnogo poteškoća osvojio i brojne gradove u centralnoj Italiji, poslije čega je krenuo prema prijestolnici Raveni.428 Nakon što je na prevaru zauzeo grad u maju 540. godine,429 Vitiges i njegova žena Matasunta su se predali, a zatim su zajedno sa Belizarom otplovili za Konstantinopolj. Ipak, rat u Italiji nije bio ni blizu gotovog, jer su se pojedine ostrogotske zajednice nalazile sjeverno od rijeke Po. Za novog kralja je izabran Ildibad, koji je nakon kraćeg vremena zbačen sa vlasti, a umjesto njega 541. godine dolazi Erarik. Ni novi kralj nije prošao ništa bolje, jer je već u jesen iste godine ubijen zbog tajnih pregovora sa Justinijanom, nakon čega je za novog ostrogotskog vladara proklamiran Totila, sa kojim počinje nova faza rata za Italiju. Pri završetku prve faze rata u Italiji, na istoku je 540. godine Justinijan morao otvoriti još jedan front. Hosrau I je u proljeće 540. godine prekršio „Vječni mir“ te u prvom naletu osvojio gradove Beroe (Alep) i Antiohiju. Sasanidska vojska je zatim krenula ka sjeveru, prema kraljevstvu Lazike. U periodu između 540. i 545. godine neprijateljska vojska je dva puta neuspješno opsjedala Daru (540. i 544. godine) i jednom Edesu (543. godine), ali je zato 543. godine uspijela nanijeti težak poraz rimskoj

428 Naime, tada je u Italiju provalila franačka armija koju je vodio kralj Teudebert I, koja je uspjela pobijediti i ostrogotsku i rimsku vojsku na rijeci Po. Međutim, uslijed izbijanja dizenterije i velikih gubitaka u ljudstvu, Franci su se ubrzo povukli.

429 Belizaru je bilo ponuđeno da postane novi car na Zapadu na što je on načelno i pristao. Međutim, po ulasku u grad, Belizar je odbacio tu ponudu i ostao je lojalan Justinijanu I.

293


vojsci koja je brojala 30 000 ljudi. Godine 545. postignut je mir, koji je primijenjen u južnim oblastima rimsko-sasanidske granice, dok se na sjeveru tzv. Lazički rat nastavio sve do 557. godine kada je dogovoreno primirje, a „Pedesetogodišnji mir“ je potpisan 562. godine. Krajnji rezultat rata je bilo napuštanje Lazike od strane Sasanida te priznavanje Lazičkog kraljevstva za rimskog vazala, ali u zamjenu su Rimljani morali pristati na isplatu godišnjeg danka u visini od 400 – 500 funti zlata. Po stupanju na vlast, Totila je odmah započeo ofanzivu čiji je cilj bio osvajanje teritorija koje su izgubljene u prvoj fazi rata. Totila je bio izuzetno sposoban vojskovođa i u periodu između 541. – 543. godine nanio je nekoliko poraza rimskoj vojsci i osvojio gradove Benevent i Napulj, dok je pod ostrogotsku kontrolu vratio južne regije Lukaniju, Brutiju, Apuliju i Kalabriju. Kada je osigurao stanje na jugu Italije, Totila se onda okrenuo prema Rimu i započeo drugu po redu opsadu grada u ovom ratu, koji je konačno osvojen 12. XII 546. godine. Za razliku od drugih osvojenih gradova, Rim je opljačkan, ali se Totila nije dugo zadržao u njemu, već se po dolasku Belizarovih trupa povukao.430 Justinijanov vrhovni zapovjednik u svom drugom boravku u Italiji nije pokazivao onakvu energičnost kakva ga je ranije krasila, što je rezultiralo da su se neki gradovi u unutrašnjosti, između ostalih Peruđa, predali ostrogotskom kralju. To je dovelo do toga da Belizar bude opozvan iz Italije 549. godine. Nakon njegovog odlaska, Totila je pristupio trećoj i posljednjoj opsadi Rima, koji je 550. godine ponovo osvojen i opljačkan. Totila je 549. godine u planovima imao i ponovno zauzimanje Dalmacije, gdje je poslao svoju flotu s tim ciljem, ali se ubrzo morao povući. Godine 551. Ostrogoti su pokušali zauzeti i Ankonu, ali je u bici kod Senna Gallica njihova flota pretrpila poraz od rimske mornarice, pa je tako zauzimanje ovog grada bilo spriječeno. Totila se poslije osvajanja Rima, okrenuo ponovo jugu, nakon čega su njegove trupe uspjele zauzeti Siciliju, Sardiniju i Korziku. Tada Justinijan na italsko ratište šalje sposobnog carskog eunuha Narsesa,431 koji će potpuno preokrenuti stvari u rimsku korist. Narses je upao u Italiju sa sjeveroistoka predvodeći armiju brojnosti 20 000 – 25 000 vojnika. On je krenuo prema Rimu čuvenom cestom via Flaminia, a dvije protivničke strane su se 552. godine sukobile kod Taginae (ili Busta Gallorum). U ovoj bici koja je odlučila sudbinu Ostrogotskog kraljevstva, Narses je nanio katastrofalan poraz Totilinoj vojsci, koji je i sam poginuo, poslije čega je Narses zauzeo Rim. Za novog kralja Ostrogota, u gradu Paviji je izabran Teia. Narses je zatim pristupio opsadi grada Kume, koju je 430 Belizar se u Italiju vratio 544. godine, nakon što se rat na južnim dijelovima rimsko-

sasanidske granice privodio kraju.431 Prvobitno je za novog glavnog zapovjednika izabran carev nećak German, ali pošto je

on umro car je poslao Narsesa.

HISTORIJA ILIRA

294

novoizabrani ostrogotski vođa pokušao da probije. U bici koja je uslijedila kod Mons Lactarius 552. ili 553. godine Narses je bio pobjedonosan, dok je sam Teia poginuo, a njegova vojska nestala. Nakon ove bitke i posljednji ostaci ostrogotske države su bili slomljeni i uništeni. Međutim, za Narsesa i poslije ove bitke problemi u Italiji nisu bili završeni, jer je 553. godine u Italiju ušla vojska sastavljena od Alamana i Franaka, pod zapovjedništvom alamanskih vođa Leutarisa i Butilina. Oni su tokom 553. godine zauzeli sjevernu Italiju, a početkom 554. godine su opljačkali centralna i južna područja Apeninskog poluotoka. Ipak, u bici kod Fanuma 554. godine, rimska vojska pod zapovjedništvom Artabana je porazila Leutarisovu vojsku, a kasnije iste godine je uništena i Butilinova armija kod rijeke Volturno. Naredne 555. godine Narsesu se predalo 7 000 sljedbenika Totile i Teia, koji su se nalazili blizu Napulja, dok je nešto kasnije izbila i posljednja pobuna koju su predovodili Vidin i Amingus. Oni su ipak relativno lako poraženi, a Vidin je 561. ili 562. godine zarobljen i poslan u Konstantinopolis.

Tokom skoro kompletne Justinijanove vladavine, balkanske provincije su bile izložene kontinuiranim napadima slavenskih zajednica i Kutrigura. U ovom periodu, spomenute zajednice su više puta provaljivale na rimsko tlo te pljačkale zemlju i stoku, a brojno stanovništvo odvodili kao zarobljenike. U više navrata su dolazili u blizinu i glavne prijestolnice Konstantinopolja. Zbog nedostatka vojnih snaga koji su bili zauzeti na drugim ratištima, Justinijan se posvetio izgradnji mreže utvrda i fortifikacija na graničnom području, pa sve do duboko u unutrašnjost, koji je poznat kao Justinijanov limes. Ova struktura međutim nije opravdala svoju ulogu, jer je veliki broj utvrda građen nekvalitetno i u žurbi, a i sami Slaveni, Kutriguri i kasnije Avari su ovladali vještinom opsade ovakvih mjesta i korištenja opsadnih sprava. Justinijan se nije zadovoljio osvajanjem Italije, pa je zato 552. godine na poziv uzurpatora Atanagilda, koji se pobunio protiv vizigotskog kralja Agile I, poslao jedinicu od 2 000 vojnika u južnu Hispaniju pod komadnom Liberija. Rimska vojska je uspjela zauzeti niz gradova u ovoj oblasti od kojih su najznačajniji Nova Kartagina, Kordoba, Assidonia, Malaga i Granada. Osvojeno područje je obrazovalo novu hispansku provinciju.

Pored ratnih zbivanja koja su okupirala najveći dio njegove vladavine, Justinijan se kao i niz careva prije njega upleo u rješavanje religijskih pitanja. Nakon što Henotikon nije ispunio očekivanja, Justinijan je želio da riješi problem monofizita, a sve u cilju jedinstva unutar same Crkve i njenih vjernika. Zato je on izdao edikt krajem 543. ili 544. godine prema kojem se proglašava anatema tzv. „Tri poglavlja“ (Tria Capitula) i to: ličnosti i djela Teodora Mopsuestijskog, određenih radova Teodora Kritskog i pisma Ibasa od Edese za Marisa. Justinijanov edikt je međutim

295


proizveo mnogo više problema nego rješenja, jer su se zapadni biskupi žestoko protivili ovom zaključku. Na kraju je papa Vigilije na Drugom Konstantinopoljskom saboru 553. Godine, ipak, pristao i prihvatio odluke, zajedno sa ostalim prisutnim biskupima. Međutim, na regionalnom saboru biskupa Akvileje, Ligurije, Emilije, Milana i Istre, ove odluke su odbačene, te tada nastaje tzv. zapadna šizma koja će trajati sve do 698. godine. Biskupi vizigotske Hispanije su također odbili prihvatiti zaključke sa sabora u Konstantinopolju. Justinijanova vjerska politika se na kraju pokazala kao potpuni promašaj, jer nije uopšte postigla cilj koji je željela, a on je bio nalaženje kompromisnog rješenja između istočnih crkava, a u isto vrijeme je dovela do snažnog otpora u zapadnim provincijama. Car je također bio izrazito netolerantan prema paganima, pa tako izvori izvještavaju o progonima i prisilnim pokrštavanjima pripadnika politeizma. Sa Justinijanovim imenom se neizbježno povezuje zatvaranje Akademije u Ateni 529. godine. Kao jedan od mnogih, tako se i ovaj datum ukidanja jedne od najznačajnijih i najprepoznatljivijih institucija starog svijeta, uzima kao kraj antičkog perioda i početak ranog srednjeg vijeka. Vrijedi spomenuti da ima i mišljenja (opravdanih) koji smatraju da Justinijan nije zatvorio Akademiju, već je zapravo ukinuo njeno finansiranje iz javnih prihoda, dok je sama institucija nastavila svoje postojanje, ali je njen rad smanjen u značajnom obimu. Pored toga, značajno je istaći da Justinijan nije zabranio generalno podučavanje filozofije, kao što se može vidjeti iz preživjelih radova Damaskija i Simplicija. Jedan od najznačnijih poduhvata kojih se prihvatio ovaj vladar je bila kompletna revizija i sistematizacija rimskog prava. Kompletno djelo je poznato pod imenom Corpus Iuris Civilis, a sastoji se iz četiri zasebne cjeline: Codex Iustinianus (kodifikacija, kompilacija i modifikacija konstitucija rimskih vladara od vremena Hadrijana), Digesta ili Pandectae (kraći ekscerpti iz djela ranijih glavnih rimskih pravnika), Institutiones Iustiniani (objašnjenje načela zakona i služila kao udžbenik prava) i Novellae Constitutiones (kolekcija novih zakona, koji su izdavani za vrijeme Justinijanove vladavine poslije 534. godine). Justinijan je bio i veliki finansijer graditeljstva i dok se nalazio na prijestolju izgrađeni su impozantni objekti. Najprepoznatljiviji simbol njegove vlasti je čuvena Aja Sofija na kojoj je rađeno pet godina, a zvanično je otvorena 27. XII 537. godine. Zbog lošeg stanja u kojem se nalazila, ponovo je izgrađena i crkva „Svetih Apostola“. Građene su podzemne cisterne vode, od kojih je napoznatija Cisterna Bazilika, a dotjerivana je i Velika palača. Car je naredio da se izgradi i potpuno novi grad u blizini mjesta njegovog rođenja, kojem je dao ime Iustiniana Prima (Caričin grad). Finansije koje su bile utrošene na izgradnju ovog mjesta su bili enormni. Za vrijeme Justinijana je završena gradnja crkve San Vitale u Raveni, koja

HISTORIJA ILIRA

296

je započeta još 526. godine za vrijeme Ostrogota. Crkva je najpoznatija po dva mozaika na kojima se prikazuju Justinijan i Teodora sa pratnjom. Pri početku druge faze rata u Italiji, na teritoriju rimske države se 541. godine pojavila smrtonosna kuga, poznatija pod imenom Justinijanska pandemija. Smatra se da je ova bolest bila jedna od najbrutalnijih u historiji mediteranskog područja. Sam Justinijan je obolio od kuge, ali je na kraju uspio preživjeti i uspješno se oporaviti. Procjenjuje se da je oko 40% stanovnika u Konstantinopolju i 15% stanovništva istočnog Mediterana umrlo za vrijeme trajanja ove pandemije (541. – 542. godina), dok su ukupni gubici iznosili oko 25 miliona ljudi. Što se tiče ekonomske politike, Justinijan je imao sreće da naslijedi stabilnu državnu kasu od svojih prethodnika. Ipak, njegova građevinska djelatnost i vojna politika su uveliko crpili blagajnu, što će se pokazati kao problem za njegove nasljednike. Za vrijeme njegove vladavine otkrivena je tajna proizvodnje svile, jer su dvojica monaha uspjeli iz Kine prenijeti svilene bube sakrivene u bambusovim štapovima, što je značilo veliku ekonomsku prednost za rimsku državu. Ipak i pored svega, najveći privredni udarac država je zadobila zbog izbijanja Justinijanske pandemije u kojoj je umro veliki broj stanovništva, što je značilo smanjivanje kapaciteta radne snage, a istovremeno povećanje cijena na tržištu. Justinijan je umro 14. XI 565. godine i sahranjen je u crkvi Svetih Apostola, kao i njegov ujak Justin I. Njegova politika rekonkviste koju je nastojao provesti u djelo je samo djelimično bila ostvarena, a veliki broj osvojenih teritorija će poslije njegove smrti ubrzo biti zauvijek izgubljen. On je bio i posljednji car koji se u svakodnevnom životu pretežno koristio latinskim jezikom, dok su kasniji vladari izričito prvenstvo dali grčkom. Justinijan se u istočnim ortodoksnim crkvama smatra svetim, a također je zapamćen u kalendaru svetaca na 14. novembar i u nekim Luteranskim crkvama.

297


Kršćanstvo na prostoru Ilirika

Od najranijih početaka u I stoljeću n. e. kršćanstvo kao vjera se umnogome razlikovala od svih paganskih kultova, a također i od svog prethodnika iz kojeg se razvila – judaizma. Ova istočnjačka religija se bazirala na vjerovanju u jednog boga, a u svojim postulatima se zalagala za jednakost svih ljudi, nevažno kojeg porijekla i imovinskog stanja bili. Pored toga, jedna od bitnijih karika ove religije je vjerovanje da će svi ugnjetavani koji pate u ovozemaljskom životu biti nagrađeni vječnim mirom u raju, pa se samim time ovaj život tretirao kao jednom prolaznom fazom ka vječnom životu poslije smrti. Upravo ovaj segment kršćanstva je stajao u direktnoj suprotnosti sa paganskim kultovima i rimskim načinom razmišljanja, koji su slavili i poštovali život na zemlji više od bilo čega, dok se vječnosti u Hadu posvećivalo mnogo manje pažnje. Ono u čemu se kršćanstvo drastično razlikovalo od judaizma je bila njegova prijemčivost ka novim pripadnicima. Dok su se Jevreji smatrali izabranim božijim narodom i svoju vjeru ekskluzivno čuvali samo za sebe, kršćanstvo je u svojim osnovnim principima bilo otvoreno za sve zainteresovane osobe. Ovi faktori, od kojih je jedan izrazito socijalnog karaktera, imati će veliki, a možda i presudni utjecaj što će kršćanstvo krajem IV stoljeća postati dominantna religija na području Rimskog carstva.

Kršćanstvo u Iliriku do Milanskog edikta 313. godine

Kršćanstvo na prostoru Ilirika javlja se već u I stoljeću i mada nema izričitih pisanih izvora iz tog perioda, bilo bi pogrešno tvrditi suprotno, ako se zna da je nova vjera već tada bila prisutna u glavnom gradu Rimu. Prve moguće informacije o propagiranju kršćanske vjere na ovom prostoru javljaju se u Novom Zavjetu, gdje sveti Pavle govori da je Isusovu vjeru proširio sve do Ilirika. Nije jasno da li je Pavle ovdje mislio i na prostor Ilirika ili se njegova misao treba shvatiti doslovno do njegovih granica. Ipak, veću podršku treba dati drugoj mogućnosti, jer bi Pavle zasigurno naglasio da je kršćansku religiju širio i na ovom području. Konkretnija informacija po ovom pitanju se nalazi u istom djelu, gdje se navodi da je Pavle poslao svog učenika Tita u provinciju Dalmaciju, što na indirektan način govori o mogućem širenju kršćanstva među domaćim stanovništvom. Iako se ne znaju pravi povodi za Titov dolazak u Dalmaciju, on sigurno nije poslan od strane Pavla bez ikakvog razloga i vjerovatno je uspio preobratiti nekolicinu stanovništva. Također, postoji i legenda da je sveti Luka, jedan od pisaca Evanđelja, propovijedao kršćanstvo po Dalmaciji. Međutim, za

HISTORIJA ILIRA

298

takvu tvrdnju osim navoda nepouzdanog Epifanija koji je napisao djelo Panarion u IV stoljeću, ne postoji nijedan drugi izvor. Da su kršćanske zajednice na prostoru Ilirika postojale u narednom periodu, ne treba uopšte sumnjati. Naravno, to su bile manje skupine pripadnika koje su brojčano bile zanemarljive u odnosu na ogromnu većinu poštovalaca paganskih kultova. One se u svojim počecima nisu bitnije razlikovale od ostatka stanovništva, te ih je samim time bilo jako teško identificirati. Ni njima nije bilo u interesu da budu otkriveni, pa su na sve načine pokušavali ostati stopljeni s ostatkom običnog naroda. Najveći broj kršćanskih vjernika se nalazio u razvijenim gradskim centrima gdje su informacije i ideje mnogo lakše dospijevale. Ruralne oblasti (poput unutrašnjosti Dalmacije) su skoro pa u potpunosti ostale neokrznute novom vjerom iz više razloga. Geografski teren, kao i slabije razvijene komunikacije koje su otežavale prohodnost informacija, te konzervativnost i način života domaćeg stanovništva doprinijeli su tome da ove oblasti sve do IV stoljeća ostanu imune na širenje kršćanske vjere. Značajniji događaji koji su vezani za ovu religiju se počinju dešavati tek polovinom III stoljeća, kada se i javljaju prvi konkretniji podaci o ličnostima koji su zaslužni za širenje kršćanske misli među stanovnicima Ilirika. Prva poznata osoba za koju se zna da je imala ulogu misionara je bio sveti Venancije, a koji se istovremeno smatra i začetnikom kulta mučenika u provinciji Dalmaciji. Pretpostavlja se da je došao iz prijestolnice Rimskog carstva polovinom III stoljeća i moguće da je bio biskup grada Narone. Na osnovu srednjovjekovnih martirologija zna se da je krenuo prema Panoniji da propovijeda Isusovo učenje, ali je u zemlji Delmata, moguće u gradu Delminijumu doživio mučeničku smrt. Nije definitivno poznata tačna godina njegove pogibije, ali se pretpostavlja da se to dogodilo na 1. april u posljednjim godinama vladavine cara Valerijana (Publius Licinius Valerianus Augustus, 253. god. – 260. god.). Tokom IV stoljeća njegove kosti su prenesene u Salonu, nakon čega je ovaj svetac neraskidivo vezan za ovaj grad. Veliku čast ovoj ličnosti učinio je papa Ivan IV (Ioannes) Dalmatinac (640. god. – 642. god.) prenijevši njegove relikvije u oratorij koji je nazvan po Venancijevom imenu, a nalazio se u sklopu Lateranske krstionice u Rimu. Zajedno sa Venancijevim, tada su prenesene relikvije i ostalih kasnijih poznatih mučenika, poput Anastazija, Maura i dr.

Nakon Venancija, sve do početka IV stoljeća i Velikog progona kršćana za vrijeme vladavine cara Dioklecijana ne postoje informacije o aktivnostima potencijalnih nasljednika ovog sveca. Dioklecijan, porijeklom iz provincije Dalmacije, skoro pune dvije decenije je održavao pomirljiv stav prema kršćanima. Međutim, u posljednje tri godine svoje vladavine, svoj pristup prema njima je radikalno promijenio. Vjerujući da štete postojanosti rimske države, odlučio je da se brutalno obračuna sa njima.

299


Iako je učinio mnogo korisnih reformi, od političkih do ekonomskih, koje su umnogome produžile postojanje Carstva, ovaj vladar je u historiji najviše zapamćen upravo po progonima pripadnika kršćanske religije koji su se dogodili 303. god. – 304. god. Za vrijeme ovih progona koji su se odvijali na kompletnom prostoru Rimskog carstva,432 u Iliriku se javljaju neke od najznačajnijih ličnosti koje su bile od ključnog značaja za širenje ove vjere. Velika većina njih je umrla mučeničkom smrti i na taj način su ostali urezani u kolektivnu svijest tadašnjeg i budućeg stanovništva ovog prostora. U provinciji Dalmaciji, svakako jedna od najvažnijih osoba je bio sveti Domnio (danas poznatiji kao Duje ili Dujam), koji je ujedno bio i prvi poznati biskup grada Salone. Njegovo pretpostavljeno istočnjačko porijeklo ukazuje na prilično jak utjecaj stranaca u ovom periodu među domaćim stanovništvom. Domnio je bio zaslužan za čvršće organizovanje kršćanske zajednice, ne samo u Saloni, već i šire. Vjerovatno je to bio jedan od glavnih razloga zbog kojih je on stradao među prvim osobama za vrijeme Dioklecijanovih progona tokom 304. godine. Prvobitno je bio sahranjen u bazilici na starokršćanskom groblju Manastirine, da bi kasnije njegovi ostaci bili prenijeti u splitsku katedralu, gdje je 1958. godine pronađen starokršćanski sarkofag koji potvrđuje ovu tezu. Ovaj mučenik je kao i sveti Venancije dobio počast, te se nalazi na mozaiku u Venancijevom oratoriju, s lijeve strane Ivana Krstitelja. Pored Domnija, mučeničku smrt doživjelo je još nekoliko istaknutih ličnosti, poput svećenika Asterija (Asterius) i đakona Septimija (Septimius), te četiri laika: Antiohijan (Antiochianus), Gajan (Gaianus), Telije (Telius) i Paulinijan (Paulinianus). Ni panonske pokrajine nisu ostale izuzete od sličnih događaja. Među prvima koji je nastradao na ovom području bio je Kvirin (Quirinus), tadašnji biskup grada Siskija / Siscia (Sisak). On je prvobitno pobjegao iz grada, da bi kasnije bio uhvaćen i doveden u Savariju (Szombathely u današnjoj Mađarskoj) pred provincijskog namjesnika, nakon čega je 304. godine pogubljen. Njegovo tijelo je u V stoljeću preneseno u Rim, što dovoljno govori o velikom značaju ove ličnosti. U gradu Cibale (današnji Vinkovci u Hrvatskoj) stradao je Polion, tada najstariji lektor po rangu u tamošnjoj Crkvi. Ta informacija pokazuje da je u dotičnom gradu već postojala crkvena organizacija sa uređenom hijerarhijom. Od svih do sad nabrojanih gradova na prostoru zapadnog Ilirika, najjača crkvena organizacija je bila

432 Progoni su zvanično bili odobreni na čitavom teritoriju rimske države. Međutim, pouzdano se zna da u zapadnim provincijama gdje se na vlasti nalazio cezar Konstancije Hlor, progoni nisu bili ni blizu onog obima, kakvi su bili na snazi u njenim istočnim dijelovima. Jedan od glavnih razloga za takav potez Konstancija Hlora je taj što se kršćana nalazilo u mnogo manjem broju i nisu predstavljali ozbiljniju opasnost po vlast na tom području.

HISTORIJA ILIRA

300

u Sirmiumu (danas Sremska Mitrovica). U tom panonskom gradu je za vrijeme ovih progona zabilježeno najviše mučeničkih smrti. Među prvima je nastradao sam biskup ovog grada sveti Irinej, a nakon njega i đakon Demetrije. Biskup Irinej je bio veoma mlad, a pored toga i oženjen kada su ga zadesili ovi progoni. Kada je bio uhvaćen, njegovi roditelji i žena su ga molili da prinese barem formalnu žrtvu paganskim božanstvima, što je on izričito odbio. Nakon toga, glava mu je odsječena, a njegovo tijelo bačeno u rijeku Savu. Kako martirologiji navode, mučeno je još sedam kršćanskih djevica, tribun kopljanika Ursicin i vrtlar Sinerot. Smrt u Sirmijumu je stigla i neke osobe koje nisu bile porijeklom ili funkcijom vezane za ovaj grad, poput svete Anastazije i svetog Hermagore ili Hermogena. Za širu okolicu Sirmijuma je vezana možda i najpoznatija priča o mučenicima za vrijeme Dioklecijanovih progona. U hagiografskoj literaturi su poznati kao Četvorica Ovjenčanih ili Quattuor Coronati. To su četvorica mučenika, jer prema kršćanskom vjerovanju svi oni koji svojom krvlju budu posvjedočili vjeru u Isusa Krista dobijaju vijenac pobjede kao nebesku nagradu. Ova priča ili legenda se odvija u fruškogorskim kamenolomima, a njeni glavni akteri su četvorica kršćana koja su u njima radila: Sempronijan, Klaudije, Kastorije i Nikostrat. Među svim drugim klesarima, oni su se po svom umijeću najviše isticali, pa su tako dobili naređenje da isklešu statuu boga Eskulapa. Nakon što su kao pobožni pripadnici kršćanske vjere to odbili da urade, oni su zajedno sa preobraćenikom Simplicijanom zatvoreni u olovne sanduke i bačeni u rijeku. Poslije nekog vremena, njihova tijela su izvađena iz rijeke i pokopana, a nedugo poslije toga, pod nepoznatim okolnostima, u gradu Rimu, na brežuljku Celiju je u njihovu čast podignuta bazilika i uspostavljen kult. Nakon ovih događaja iz 303. god. – 304. god. situacija na prostoru Ilirika se smirila i takvom će ostati narednu deceniju, kada će se dogoditi prijelomni trenutak za sve pripadnike ove religije. U Milanu 313. godine, Konstantin i Licinije (Gaius Valerius Licinianus Licinius Augustus, 308. god. – 324. god.), dvojica od preostalih tetrarha koja su podijelila interesne sfere unutar rimske države izdali su Edikt koji je proklamovao toleranciju za pripadnike svih religija unutar Carstva. Tim činom, nakon tri stoljeća ilegalnog djelovanja, kršćani su dobili zakonski status kao legalni pripadnici jedne vjerske zajednice. Kristijanizacija koja je mogla započeti sa izdavavanjem ovog dokumenta, najprije je zahvatila urbane gradske cijeline, dok je u ruralnim oblastima taj proces tekao mnogo sporije, jer je konzervativno stanovništvo pružalo mnogo jači otpor. To je bio razlog zašto su stanovnici tih područja od kršćana dobili naziv „pagani“, tj. stanovnici sela (lat. pagus – selo).

301


Kršćanstvo na prostoru Ilirika poslije 313. godine

Provincija Dalmacija

Nakon smrti Domnija koji se smatra prvim biskupom grada Salone, kao nasljednik je došao njegov nećak Primus koji je bio jedan od onih koji su uspjeli preživjeti Dioklecijanove progone. Moguće je pretpostaviti da se na tom mjestu zadržao sve do 325. godine. Ovaj biskup je bio prvi iz grada Salone, sjedišta Dalmacije, koji je doživio da kršćani budu označeni kao ravnopravni pripadnici jedne od brojnih konfesija unutar rimske države. Procvat kršćanstva u primorskoj Dalmaciji tokom IV stoljeća se najviše ogleda u gradnji ranokršćanskih bazilika. Međutim, taj procvat kao što je već rečeno nije ravnomjerno tekao na svim područjima. Tako je u unutrašnjosti Dalmacije, na prostoru današnje Bosne i Hercegovine, otkriveno svega nekoliko bazilika koje potječu iz ovog stoljeća, a datiraju se otprilike pred njegov sami kraj. Ova slika jasno pokazuje koliko su oblasti u zaleđu kasnile u razvitku i usvajanju novih ideja, za razliku od znatno urbaniziranog primorskog pojasa. Međutim, kršćanske zajednice neosporno su postojale, iako u mnogo manjoj mjeri, o čemu dokaze pružaju dva natpisa koja nisu uobičajena za pripadnike paganskih kultova. Prvi je natpis iz Mujdžića na kojem se javlja formula in pace, dok je drugi iz Ribića gdje pokojnik za sebe kaže: qui felicissimus sum. Poslije 325. godine i Nicejskog sabora, u narednih pedeset godina paralelno sa pravovjernom kršćanskom misli, propovijeda se i arijansko učenje Kristove vjere. Zasigurno je tokom ovog perioda u Dalmaciji živio određeni broj pripadnika ovog učenja, a na osnovu nekoliko podataka može se zaključiti da su arijanci imali svoje istomišljenike i u zvaničnim crkvenim institucijama. Nakon što je 381. godine na ekumenskom saboru u Konstantinopolju potvrđen Nicejski credo kršćanske vjere, nešto kasnije iste godine, održan je i sabor u Akvileji, na kojem se prisustvovali samo biskupi iz zapadnog dijela rimske države, a među njima su se nalazili i oni iz zapadnog Ilirika. Sugestivno djeluje činjenica da se na saboru ne pojavljuje salonitanski biskup kao najuglednija crkvena ličnost Dalmacije, s obzirom da se zna da je na njemu bio prisutan zadarski biskup Feliks. U djelu „Rasprava protiv Ambrozija“ (Dissertatio contra Ambrosium) u kojoj je glavni akter Paladije, biskup Ratiarije (glavni grad Dakije Ripensis ili Porječne Dakije), navodi se da je Leoncije, biskup grada Salone, izopšten iz crkve od strane milanskog sinoda, godinu ili dvije prije akvilejskog sabora, ali da ga je papa Damaz I (Damasus, 366. god. – 384. god.) ponovo primio u zajedništvo, što upućuje na mišljenje da je razlog tome bio doktrinarne prirode. Od kraja IV stoljeća arijanstvo se na prostoru provincije Dalmacije

HISTORIJA ILIRA

302

više ne spominje, što bi moglo značiti da su problemi vezani za ovo učenje nestali zaključno sa saborom u Akvileji. Smrt Teodozija I (Flavius Theodosius Augustus, 379. god. – 395. god.) označila je posljednu i definitivnu podjelu Carstva na dva dijela: Istočno i Zapadno. Takav slijed događaja je uticao i na podjelu crkvene zone utjecaja između Rima i Konstantinopolja. Pošto je područje zapadnog Ilirika potpalo pod vlast Zapadnog Rimskog carstva, tako su i biskupije u Dalmaciji stavljene pod jurisdikciju rimskog pape. Tokom V stoljeća broj biskupija se vjerovatno više puta mijenjao, ali se može pretpostaviti da su Jader, Salona, Narona, Epidaur i eventualno Senia, te možda Bistue i Skardona postojale kao biskupska središta. Period V stoljeća u provinciji Dalmaciji je obilježen velikim crkvenim graditeljstvom što dodatno potvrđuje afirmaciju i dominantnost kršćanske religije. Ova djelatnost posebno se ističe u gradnji ranokršćanskih bazilika, a najznačajnije i najmonumentalnije su građene u Saloni, koja je bila centar provincije. Najviši nivo crkvenog graditeljstva je dostignut početkom V stoljeća za vrijeme dvojice biskupa: Simferija (Sympherius, 391. god. – 405. god.) i Hezihija (Hesychius, 405. god. – 426. god.). Upravo za vrijeme ovih ličnosti, sagrađene su najveće i najljepše bazilike u Saloni, a posebno se izdvajaju one koje se nalaze na starim mučeničkim grobljima: Kapljuču, Manastirinama i Marusincu. Osobe koje su sjedile na biskupskoj stolici u glavnom gradu su bile poznate ne samo u Dalmaciji, nego i širom kršćanske ekumene što se može vidjeti iz raznih prepiski koje je biskup Hezihije imao sa Ivanom Hrizostomom (Ἰωάννης ὁ Χρυσόστομος) i svetim Augustinom (Aurelius Augustinus Hipponensis), ličnostima koje spadaju među najznačajnije u crkvenoj historiji. Također, biskup Hezihije je u jednom pismu pape Zosima (Zosimus, 417. god. – 418. god.) oslovljen titulom metropolita, iako ni do danas ne postoji usaglašeno mišljenje među naučnicima da li je ta čast dodijeljena od strane rimskog pape ili konstantinopoljskog patrijarha. Iako je arijanstvo krajem IV stoljeća skoro u potpunosti nestalo, to nije značilo da je Dalmacija bila imuna na raznorazna heretička učenja, koja su bila prisutna na rimskom teritoriju. Od svih krivovjernih dogmi, najviše uspjeha su imali maniheizam i nestorijanstvo. Dokaz za ovakvu konstataciju se nalazi u pismu konstantinopoljskog patrijarha Prokla (Proclus) koji 437. godine upozorava biskupe sa ovog prostora da se klone zabluda manihejaca i nestorijanaca. Ipak, sasvim je realno tvrditi da ova učenja nisu imala nekog značajnijeg uporišta na ovom teritoriju, te da je spomenuto pismo poslano kao preventivno upozorenje da se krivovjerje ne bi proširilo u većim razmjerama. Unutrašnjost provincije Dalmacije nije tako bogata izvornom pisanom građom koja bi pružila neke konkretnije informacije u vezi ovog pitanja. Određene implikacije bi možda mogao pružiti jedan sačuvani

303


podatak koji se nalazi u pismu svetog Jeronima iz 374. godine u kojem se spominje đakon Julijan, dok se na drugom mjestu navodi ime izvjesnog Lupicina koji je obavljao svešteničku dužnost u Stridonu. Međutim, ubikacija ovog grada ni do danas nije na odgovarajući način razjašnjena i ne postoje direktni dokazi koji bi ga lokalizirali na ovo područje. Ipak, ukoliko bi se takvo što ispostavilo kao tačno, to bi bila prva informacija koja eksplicitno potvrđuje postojanje crkvene organizacije u unutrašnjosti provincije Dalmacije ili koja je imala direktnog utjecaja na jedan dio njenog teritorija. Iako pisana građa ne daje previše podataka, arheološki materijal potvrđuje snažnu prisutnost kršćanstva tokom V stoljeća na prostoru koji danas zauzima država Bosna i Hercegovina. Najbolje primjere pružaju ostaci kasnoantičkih bazilika koji su rasprostranjeni na preko sedamdeset lokaliteta širom već spomenute zemlje. Njihov najveći broj datira se upravo u period V ili VI stoljeća na osnovu čega se može zaključiti da je kršćanstvo već tada uveliko imalo dominantnu poziciju među domaćim stanovništvom.433

Panonske provincije

O kršćanstvu na prostoru Panonije prije Dioklecijanovih progona ne postoje skoro nikakvi podaci koji bi mogli pružiti jasniju sliku o ovom problemu. No to ne znači da kršćanskih zajednica nije bilo, u što je apsurdno i sumnjati. Međutim, kolika je ta skupina ljudi bila, odgovor se vjerovatno nikad neće saznati. Ipak, logično je pretpostavljati da u III stoljeću ona nije predstavljala naročito brojnu grupu. Tokom zadnjih decenija III stoljeća njihov način života je tekao sasvim mirno i neometano kako se može 433 Iako je kršćanstvo kao religija tokom V stoljeća već bilo u najvećoj mjeri dominantno

širom rimskog svijeta, pa samim time i na prostoru zapadnog Ilirika, paganski kultovi su se i dalje zadržali među određenim brojem stanovništva u njegovoj unutrašnjosti. Najbolji primjer za to predstavljaju pojedini spomenici boga Mitre na prostoru današnje Hercegovine, a posebno mitrej iz Konjica gdje su pronađeni novčići iz vremena vladavine cara Arkadija (Flavius Arcadius Augustus, 395. god. – 408. god.). Zasigurno je veliki broj ljudi koji je živio u zabačenim dijelovima i planinskim krajevima također ostao lojalan tradicionalnoj religiji, jer je na njih zbog konstantnog kretanja bilo mnogo teže utjecati. Isto tako, oni su vjerovatno uvidjeli da fizička prisutnost njihovih božanstava nije bila nužno potrebna da bi ih nastavili štovati, jer ako se nešto nije vidjelo, nije moralo značiti da ne postoji. Čak i u VI stoljeću, izvori koji pišu o vremenu Justinijanove vladavine, kao i njegovih nasljednika, govore kako su kršćanski misionari konstantno konvertovali stanovništvo politeističkih uvjerenja, a jedan od najpoznatijih primjera predstavlja Ivan iz Efesa koji je za sebe tvrdio da je na prostoru Male Azije pokrstio 80 000 paganskih pripadnika. Iz takvih i sličnih razloga treba ostaviti otvorenu realnu mogućnost da se i na prostoru zapadnog Ilirika u to vrijeme nalazio nezanemarljiv broj vjernika sličnih preferencija.

HISTORIJA ILIRA

304

zaključiti iz riječi peotovijskog biskupa Viktorina (Victorinus). Kršćanskih vjernika se najviše nalazilo u urbanim centrima, gdje su utjecaji i informacije sa strane dospijevale mnogo brže. Poslije surovih Dioklecijanovih progona nastupio je period mira, koji je 313. godine krunisan proglašenjem edikta o toleranciji u Milanu. Poslije toga događaja, na prostoru Panonije se počinju osnivati biskupije i ukupno ih je bilo pet koje su nalazile u većim panonskim gradovima: Sisciji i Joviji (Pannonia Savia), te u Sirmijumu, Mursi i Cibalama (Pannonia Secunda). Ipak, IV stoljeće u Panoniji nije proteklo u dominaciji zvanične kršćanske dogme usvojene na Nicejskom saboru 325. godine, već po učenju Arija koje je na spomenutom koncilu označeno kao heretičko, a koje je u panonskim oblastima pronašlo utočište i glavni oslonac svoga ispovijedanja. Osnivač arijanskog učenja bio je prezbiter aleksandrijske biskupije po imenu Arije. Porijeklom je dolazio iz Libije i bio je učenik svetog Lucijana, za kojeg se pretpostavlja da je bio idejni začetnik ovog nauka, te da ga je Arije od njega samo preuzeo i dodatno modificirao, na što sugeriše biskup Aleksandar iz Aleksandrije. Svoje učenje je Arije prvi put javno obznanio 319. godine, koje se sastojalo od glavne teze: Ako je Sin (Isus Krist) stvoren od strane Boga, onda on ne može nikako biti jednak Bogu (svome Ocu) jer je bilo vrijeme kada On nije postojao, a kako je bio stvoren iz ničega za razliku od svog Stvoritelja koji je vječan i oduvijek, njegova božanska narav nije jednaka onoj Gospodnjoj. Iako zvanična kršćanska dogma još uvijek nije bila jasno definisana do tog perioda, Arijeva teza je među najvećim brojem visokih crkvenih dostojanstvenika izazvala gnušanje. Sasvim je moguće da glavni cilj Arijevog učenja nije bio da umanji Isusovu ličnost, već da kršćanstvo kao vjeru odbrani od politeizma, kao i da istu približi širim narodnim masama. Vjerovatno je običnom stanovništvu odnos između svetog Trojstva koji zagovara zvanična Crkva bio poprilično zbunjujuć, dok je arijanstvo stavljalo jasnu granicu i hijerarhiju unutar njega. Također, sam odnos između Isusa i Boga je pružao dovoljno razloga paganima da mogu tvrditi kako kršćanstvo nije monoteistička religija, pošto su i Sin i Otac označavani kao božanstva. Ipak, na Nicejskom saboru koji se održao 325. godine Arijevo učenje je odbačeno kao krivovjerje, dok su njegova djela morala biti spaljena po naređenju samog Konstantina. Međutim, za Arija i njegove sljedbenike (između ostalih Teonas i Sekund) to nije bila jedina kazna, već su oni bili osuđeni i na izgnanstvo u Ilirik, što će imati za posljedicu da ovaj čin bude jedan od presudnih uslova za dalje širenje arijanstva na prostoru panonskih provincija. Među prvim Arijevim sljedbenicima se javljaju biskup Valens iz grada Murse i Ursakije, biskup iz Singidunuma. Oni će u narednom periodu postati najvatrenije pristalice Arijevog učenja. Prvi put se spominju na sinodi u gradu Tiru 335. godine, koji je sazvan zbog optužbi protiv Atanazija. Ključni događaj za afirmaciju arijanstva u Rimskom carstvu

305


desio se 351. godine, kada je car Konstancije II (Flavius Julius Constantius Augustus, 337. god. – 361. god.) u bici kod Murse porazio uzurpatora Magnencija (Flavius Magnus Magnentius). Za vrijeme borbe Konstancije se nalazio u gradu Mursi, a pored njega je čitavo vrijeme bio biskup Valens koji mu je predvidio pobjedu.434 Nakon što je porazio uzurpatora i potvrdio svoju neospornu vlast u državi, Konstancije je pružio Valensu bezuslovnu podršku u njegovim budućim nakanama. U cilju utvrđivanja nove arijanske snage, kao i želja da se definiše zvanično vjerovanje arijevog nauka, biskupi Valens i Ursakije sazvali su sinodi u gradu Sirmijumu 351. godine. Međutim, iako je donešena zvanična formula, ona ni blizu nije bila jasno određena, ali je zato termin homoousios/consubstantialis (istobitan) izostavljen, čime je odmah jasno stavljeno do znanja različito shvatanje odnosa između Oca i Sina. Drugi važan događaj u kojem su arijanci potvrdili svoju snagu je bilo smjenjivanje dotadašnjeg sirmijskog biskupa Fotina i instaliranje na njegovu poziciju arijanski opredijeljenog Germinija. Značaj ovog poteza ogleda se u tome što je sirmijski biskup u tom periodu pod svojom jurisdikcijom držao panonske provincije, a osim njih možda i još neke druge.435 Šest godina kasnije, tačnije 357. godine održana je druga sinoda u Sirmijumu na kojem je sročena formula bila mnogo jasnija i prema čisto arijanskom vjerovanju. Prema njoj, postoji samo jedan svemogući Bog, dok je Isus samo njegov sin, ali ne i Bog. Ova formula je bila u još većoj kontradikciji sa Nicejskim kredom u odnosu na onu koja je bila donešena na prvom sirmijskom saboru. Ipak, već naredne 358. godine dolazi do održavanja novog skupa u glavnom gradu Panonije Secunde na kojem je predstavljena poluarijanska formula vjere. Ona je zagovarala sličnost Oca i Sina, ali takav prijedlog je u konačnici bio odbačen, te je potvrđena formula iz 341. godine sa sabora iz Antiohije prema kojoj se odbacuje istobitnost Oca i Sina. Posljednji sirmijski sabor je održan 22. V 359. godine i poznatiji je pod nazivom Datirana sinoda iz razloga što se tačno zna datum njegovog održavanja. Razlog je bio ponovo isti tj. da se usaglasi formula koja bi odgovarala svim strujama arijevaca. Međutim, rezultat je bio isti kao i ranije, te je zaključeno da se ne smije koristiti pojam istobitnosti, jer se on ne nalazi u pismu, te se opravdano smatra da je bio uperen protiv neoarijanaca. Sve ove sinode koje su održane tokom pedesetih godina IV stoljeća jasno pokazuju veliku neslogu među arijancima i njihovu nesposobnost da pronađu zajednički jezik u prevazilaženju međusobnih razmirica.434 Sulpicije Sever navodi da je Valens naredio svojim agentima da rezultat o ishodu bitke

prvo saopšte njemu. Kada je biskup saznao da je neprijateljska vojska pobjegla sa bojišta, on tu informaciju prenese Konstanciju rekavši mu da je anđeo donio tu vijest u što je car i povjerovao.

435 Na saboru u Akvileji 381. godine, na osnovu izjave sirmijskog biskupa Anemija, može se zaključiti da se njegova jurisdikcija tada pored panonskih provincija, u najmanjem slučaju deklarativno, prostirala i nad Dalmacijom, kao i obje noričke provincije.

HISTORIJA ILIRA

306

Svega dvije godine nakon što je održana Datirana sinoda umire Konstancije II što je predstavljalo težak udarac na ambicije arijanskih pristalica. Uskoro nakon njegove smrti, utjecaj Valensa, Ursakija i Germinija je polahko, ali sigurno kopnio, ne samo među njihovim saveznicima na širem području rimske države, nego i na teritoriju Panonije gdje su bili najjači. Vrhunac svega je bila ekskomunikacija Valensa, Ursakija i Germinija od strane zapadnih biskupa na sinodi u Rimu 369. godine. Bez Valensa i Ursakija koji su nestali sa vjerske scene, Germinije koji ionako nikada nije bio shvatan kao pretjerani autoritet, već prije pijun dvojice biskupa, nije bio u stanju da se predstavi kao ozbiljan takmac zapadnim crkvenim velikodostojnicima. Uprkos svemu, Germinije se na biskupskoj stolici u Sirmijumu održao sve do 376. godine, kada na njegovo mjesto dolazi pravovjerni Anemije, što je zadalo finalni udarac arijanstvu u panonskim pokrajinama. Ovo učenje je konačno zabranjeno za vladavine Teodozija I, kada je sazvan ekumenski sabor u Konstantinopolju na kojem je potvrđen Nicejski credo kršćanske religije, kao njena jedina ispravna definicija.

Kršćanstvo na prostoru Ilirika nakon 476. godine do dolaska Slavena

Padom Zapadnog rimskog carstva 476. godine prostor zapadnog Ilirika dolazi pod nadležnost Ostrogota čija je država obuhvatala i Italiju, nekadašnju prijestolnicu rimske države. Ostrogoti su bili pripadnici arijanskog učenja, međutim nisu imali prozelitskih ambicija, te su provodili politiku tolerancije i opreza. Upravo za vrijeme ostrogotske vladavine moguće je pretpostaviti da je biskup grada Salone dobio titulu nadbiskupa i to najvjerovatnije od strane Carigrada, a ne iz Rima. Potvrda za to se nalazi u korespondenciji između pape i salonitanskog biskupa, u kojoj se ovaj potonji sve do pada glavnog grada provincije Dalmacije oslovljava samo kao episkop. Napredovanjem u ovaj rang crkvene hijerarhije, salonitanski nadbiskup je proširio svoju jurisdikciju izvan granica provincije Dalmacije i to najvjerovatnije na kompletno područje zapadnog Ilirika koje je došlo pod ostrogotsku vlast. Pred sam kraj vladavine Ostrogota 530. i 533. godine održana su dva crkvena sabora u Saloni, o kojima piše Toma Arhiđakon (Thomas Archidiaconus) u svom djelu Historia Salonitana Maior. Ovim događajima je predsjedavao biskup Honorije II, koji se na njima oslovljava kao nadbiskup – metropolit. Na prvom saboru iz 530. godine učestvovalo je pored nadbiskupa Honorija II i osam biskupa i to: Andrija (biskup Jadertinske crkve), Ticijan (biskup Arbenske crkve), Ivan (biskup Siscijanske crkve), Fabricijan (biskup Epitauritanske crkve), Konstantin (biskup Skardonitanske crkve), Marcel (biskup Naronitanske crkve), Andrija (biskup Bestoenske crkve) i Viktor (biskup Maktaritanske crkve). Na drugom saboru iz 533. godine

307


bilo je prisutno deset biskupa pored salonitanskog nadbiskupa: Andrija (biskup Jadertinske crkve), Ticijan (biskup Arbenske crkve), Konstantin (biskup Siscijanske crkve), biskup Pavao, Marcel (biskup Naronitanske crkve), biskup Salvijan, Andrija (biskup Bestoenske crkve), Paulin (biskup Sarsenterske crkve), Stjepan (biskup Mukorenske crkve) i Cecilijan (biskup Ludroenske crkve). Najvažniji zaključci sa ova dva sabora su bili: zabranjuje se da upravitelji crkava opterećuju ove institucije zajmovima bez dopuštenja biskupa, isto tako biskup ne smije opterećivati crkvu bez metropolitovog dopuštenja, crkvene službe se ne smiju prodavati, biskupi i svećenici ne smiju dolaziti bez važnog razloga u grad, ne smije se zaređivati više službenika nego što je potrebno, ni biskup ni sveštenik ne smiju ostaviti svoju crkvu i otići u drugu, ne smije se podizati novi oltar ako mu nisu osigurani prihodi za održavanje i od grijeha koji su pridržani biskupu može sveštenik samo jednom odriješiti. Na drugom saboru iz 533. godine, odlučeno je da se na teritoriju salonitanske biskupije osnuju tri nove: Muccur (današnja Makarska), Sarsenterum (Stolac) i Ludrum (još uvijek nepoznato)436. Razlog za ovakav potez je bio da se široko područje koje je obuhvatala salonitanska biskupija na što bolji način drži pod kontrolom. Istu stvar je tražio i bestoenski biskup Andrija, žaleći se da je njegova crka u velikim dugovima i da preživljava od posuđivanja od bogatih osoba, a da većina običnog stanovništva umjesto da daruje crkvu traži od nje pomoć. Međutim, zahtjev za podjelom njegove biskupije bio je odbijen od strane Honorija II, koji mu je odgovorio da će se to ipak izvršiti u narednom periodu kada za to dođe pogodno vrijeme.

Nakon dugogodišnjeg rata između Ostrogota i Istočnog Rimskog Carstva, 538. godine prostor zapadnog Ilirika je ponovo, doduše kratkotrajno, potpao pod vlast Konstantinopolja. Ni vladavina Justinijana koji je prilikom svoje rekonkviste uspio na kraći vremenski period povratiti teritorije nekadašnje rimske države nije mogla proći bez dogmatskih kontroverzi. U namjeri da stekne naklonost monofizita437, ovaj car je osudio učenje Triju Poglavlja (Tria Capitula)438 što je zapravo bila posmrtna osuda Teodora iz Mopsueste. Mnogi biskupi na zapadu su u tome vidjeli popustljivost prema monofizitima, te su otvoreno stali u odbranu Tri Poglavlja. Među tim crkvenim dužnosnicima, jedan od najgorljivijih protivnika Justinijanove odluke bio je salonitanski nadbiskup Frontinijan. Iz tog razloga, Frontinijan je prvo protjeran u Egipat, a kasnije u Malu 436 Tri su moguća lokaliteta gdje je moglo biti sjedište Ludrumske biskupije i to: Magnum

(Balina Glavica u Umljanovićima kod Drniša), Equum (Čitluk kod Sinja), municipium Salvium (Vrba Borak u Glamočkom polju).

437 Monofizitizam je učenje koje negira ljudsku prirodu Isusa Krista, te zastupa nauk da je on imao samo jednu i to božansku prirodu.

438 Tria Capitula je zastupala mišljenje da se u Isusu Kristu nalaze dvije prirode: ljudska i božanska.

HISTORIJA ILIRA

308

Aziju, gdje je i umro. Ipak, Frontinijan je iza sebe, kako se može vidjeti, ostavio popriličan broj istomišljenika. Papa Grgur Veliki krajem VI stoljeća u pismu upućenom Maksimu, tadašnjem biskupu Salone, upozorava da treba biti zabrinut u pogledu frontinijanaca, te da se potrudi dok ih sve ne vrati u krilo svete Crkve. Posljednja desetljeća VI stoljeća i prvo desetljeće VII stoljeća je period kada su brojne crkvene organizacije, jedna za drugom nestajale pod pritiskom avarsko-slavenske seobe. Trenutak koji je obilježio početak kraja antičke civilizacije i kulture na ovom podneblju bili su pad Sirmijuma 579. godine i Salone između 625. – 635. godine. Prepiska pape Grgura Velikog sa biskupima glavnog grada Dalmacije posljednje su informacije o crkvenoj organizaciji u zapadnom Iliriku, prije nego što su se slavenski narodi konačno naselili na ovo područje.

309


BIBLIOGRAFIJA

Skraćenice

AA SS Acta sanctorum, Paris, 1863 sl. (3. izdanje).ACO Acta conciliorum oecumenicorum, Berlin.AIJ Antike Inschriften aus Jugoslawien (izd. V. Hoffiller – B. Saria), Zagreb

1938.BHG Bibliotheca hagiographica Graeca. Ediderunt Socii Bollandiani, Bruxelles,

1909. BHL Bibliotheca hagiographica Latina antiquae et mediae aetatis, Bruxelles,

1898–1899.BHL NS BHL, Novum Supplementum (izd. H. Fros), Subsidia hagiographica 70,

Bruxel les, 1986. CAH The Cambridge Ancient History, 2. izdanje, Cambridge, 1970–2005.CCSL Corpus Christianorum, Series Latina, Turnhout.CFHB Corpus fontium historiae Byzantinae, Berlin – New York. CLRE Consuls of the Later Roman Empire (izd. R. S. Bagnall – A. Cameron – S.

R. Schwartz – K. A. Worp), Atlanta, 1987.CI Codex Iustinianus. Corpus iuris civilis II (izd. P. Krueger), Dublin–

Zürich, 1967. (II.) Les lois religieuses des empereurs romains de Constantin à Théodose II (312 – 438), vol. II: Code Théodosien I – XV, Code Justinien, Constitutions Sirmondiennes, SC 531, Paris, 2009, 401–427.

CSEL Corpus Scriptorum Ecclesiasticorum Latinorum, Wien.CSHB Corpus Scriptorum Historiae Byzantinae, Bonn.CTh Codex Theodosianus cum Constitutionibus Sirmondianis (izd. Th.

Mommsen, P. Krueger), Dublin – Zürich, 1971. (II.) Les lois religieuses des empereurs romains de Constantin à Théodose II (312 – 438), vol. I: Code Théodosien Livre XVI (izd. Th. Mommsen – J. Rougé – R. Delmaire – F. Richard), SC 497, Paris, 2005. (III.) Les lois religieuses des empereurs romains de Constantin à Théodose II (312 – 438), vol. II: Code Théodosien I – XV, Code Justinien, Constitutions Sirmondiennes (izd. Th. Mommsen – P. Meyer – P. Krueger – J. Rougé – R. Delmaire), SC 531, Paris, 2009, 27–399 (CTh); 429–539 (Constitutions Sirmondiennes).

DNP Der neue Pauly. Enzyklopädie der Antike, Stuttgart–Weimar, 1996–2003.FgrHist Die Fragmente der griechischen Historiker, (izd. F. Jacoby), Berlin–Leiden,

1923–1958.FHG Fragmenta Historicorum Graecorum, (izd. C. i Th. Müller), Paris, 1841–

1870.

HISTORIJA ILIRA

310

FIRA I–III Fontes iuris Romani anteiustiniani. Pars prima: Leges, (izd. S. Riccobono); Pars altera: Auctores, (izd. J. Baviera – J. Furlani); Pars tertia: Negotia, (izd. V. Arangio-Ruiz), Firenze, 1968 – 1969.

FMRHr XVIII Die Fundmünzen der römischen Zeit in Kroatien. Abteilung XVIII. Istrien, (izd. A. Miškec), Mainz, 2002.

FMRÖ II/3 Die Fundmünzen der römischen Zeit in Österreich. Abteilung II/3. Kärnten, (izd. F. Schmidt-Dick), Wien, 1989.

FMRSl I–V Die Fundmünzen der römischen Zeit in Slowenien I–II, (izd. P. Kos), Berlin 1988; III, (Supplementum, izd. P. Kos – A. Šemrov), Berlin 1995; IV, (izd. A. Šemrov, Berlin 1998); V, (izd. A. Šemrov, Berlin 2004).

GCS Die griechischen christlichen Schriftsteller, Leipzig, Berlin.

HA Historia Augusta (Scriptores Historiae Augustae)

ILCV Inscriptiones Latinae Christianae veteres, (izd. E. Diehl), Dublin – Zürich, 1970.

InscrSalChr Inscriptions de Salone Chrétienne IVe–VIIe siècles, (izd. E. Marin – N. Gauthier – F. Prévot sa saradnicima), Rome, Split, 2010.


MGH Monumenta Germaniae Historica, Hannover – Berlin.

MGH AA MGH Auctores Antiquissimi, München, 1981–1995 (preštampano).

MH Commentarius perpetuus in Martyrologium Hieronymianum, (izd. H. Delehaye – H. Quentin), AA SS, Nov. II/2, Bruxelles, 1931.

Niermeyer J. F. Niermeyer, Mediae Latinitatis lexicon minus, Leiden, 1976.

ND Notitia dignitatum accedunt Notitia urbis Constantinopolitanaje et Laterculi provinciarum, (izd. O. Seeck), Berlin, 1876.

ND Or. Notitia dignitatum omnium, tam civilium quam militarium, in partibus Orientis, v: Notitia dignitatum, 1–102.

ND Occ. Notitia dignitatum omnium, tam civilium quam militarium, in partibus Occidentis, v: Notitia dignitatum, 103–225.

Nuovo Liruti Nuovo Liruti. Dizionario biografico dei Friulani. 1. Il medioevo, (izd. C. Scalon), 1–2, Udine, 2006.

PCBE 2 Prosopographie chrétienne du Bas-Empire 2 (Prosopographie de l'Italie chrétienne 313–604), vol. 1–2, (izd. Ch. Pietri – L. Pietri sa saradnicima), École française de Rome, 1999–2000.

Personenlexikon S. Heid – M. Dennert (izd.), Personenlexikon zur Christlichen Archäologie. Forscher und Perönlichkeiten vom 16. bis zum 21. Jahrhundert, Bd. 1–2, Regensburg, 2012.

PG J.-P. Migne (izd.), Patrologia Graeca, Paris.

PL J.-P. Migne (izd.), Patrologia Latina, Paris.

311


PLRE I, II, III The Prosopography of the Later Roman Empire, Vol. I A.D. 260–395, (izd. A. H. M. Jones – J. R. Martindale – J. Morris), Cambridge 1971; Vol. II A.D. 395–527, (izd. R. Martindale), Cambridge, 1980; vol. III A.D. 527–641, (izd. R. Martin dale), Cambridge, 1992.

RAC Reallexikon für Antike und Christentum, Stuttgart.

RE Pauly-Wissowa, Realencyklopädie der classischen Al ter tums wis sen schaft-en, Stuttgart.

RGA Reallexikon der Germanischen Altertumskunde, (izd. H. Beck – D. Geuenich – H. Steuer), Berlin, New York, 1969 (2. izdanje).

RIC The Roman Imperial Coinage, (izd. H. Mattingly, E. A. Sydenham i drugi) I–IX, London.

RINMS The Roman Inscriptions in the National Museum of Slovenia, (izd. M. Šašel Kos), Situla 35, Ljubljana, 1997.

SC Sources Chrétiennes, Paris (francuski prijevod i komentar).

VIINJ Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom 1, (izd. F. Barišić – M. Rajković – B. Krekić – L. Tomić), Beograd, 1955.

Izdanja izvora

Ammianus Marcellinus, Res gestae. Römische Geschichte Bd. 1–4, (izd. W. Seyfarth), Berlin, 1983.Auctarium Havniense, ordo prior; ordo posterior, u: Chronica minora I, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 9, München, 1981, 266–271, 298–339.Cassiodorus Senator, Chronica ad a. 519, u: Chroninca minora II, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 11, München, 1981, 109–161.Cassiodorus Senator, De institutione divinarum litterarum, PL 70, 1106–1150. Cassiodorus Senator, Variae, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 12, München, 1981. (II.) Cassiodorus, Variae, (izd. J. Fridh, CCSL 96, Turnhout, 1973. (III.) Selected Variae of Magnus Aurelius Cassiodorus Senator, (izd. S. J. B. Barnish), Liverpool, 2006.Chronicon Paschale, (izd. L. Dindorf), CSHB, Bonn, 1832; (II.) PG 92, 69–1028; (III.): Chronicon Paschale 284–628 A.D. (prev. Mi. Withby – Ma. Withby), Liverpool, 1989. Claudianus, Carmina, (izd. Th. Birt), MGH AA 10, München, 1981. (II.) Claudius Claudia nus, (izd. M. Platnauer), 1–2, LCL, Cambridge (Mass.), London, 1956.Claudianus, De bello (Pollentino sive) Gothico; gl. Carmina, (izd. Th. Birt), 259–283.Claudianus, De VI consulatu Honorii; gl. Carmina, (izd. Th. Birt), 150–174.

HISTORIJA ILIRA

312

Claudianus, De consulatu Stilichonis liber I; gl. Carmina, (izd. Th. Birt), 189–203.Claudianus, In Eutropium liber II; gl. Carmina, (izd. Th. Birt), 93–118.Claudianus, In Rufinum libri I et II; gl. Carmina, (izd. Th. Birt), 17–53.Codex Theodosianus cum Constitutionibus Sirmondianis, (izd. Th. Mommsen, P. Krueger), Dublin – Zürich, 1971. (II.) Les lois religieuses des empereurs romains de Constantin à Théodose II (312 – 438), vol. I: Code Théodosien Livre XVI, (izd. Th. Mommsen – J. Rougé – R. Delmaire – F. Richard), SC 497, Paris, 2005. (III.) Les lois religieuses des empereurs romains de Constantin à Théodose II (312 – 438), vol. II: Code Théodosien I-XV, Code Justinien, Constitutions Sirmondiennes, (izd. Th. Mommsen – P. Meyer – P. Krueger – J. Rougé – R. Delmaire), SC 531, Paris, 2009, 27–399 (CTh); 429–539 (Constitutions Sirmondiennes).Consularia Constantinopolitana ad a. 395 cum additamento Hydatii ad a. 468; accedunt consularia chronici paschalis, u: Chronica minora I, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 9, München, 1981, 196–247.Codex Iustinianus. Corpus iuris civilis II, (izd. P. Krueger), Dublin–Zürich, 1967.Commentarius perpetuus in Martyrologium Hieronymianum, (izd. H. Delehaye – H. Quentin), AA SS, Nov. II/2, Bruxelles, 1931.Corpus iuris civilis III, (izd. R. Schoell – W. Kroll), Berlin, 1959.Ennodius (Magnus Felix), Opera, (izd. F. Vogel), MGH AA 7, München, 1995.Epiphanius, The Panarion of Epiphanius of Salamis, Books II and III. De Fide, (F. Williams), Leiden, 2012. Euagrius Scholasticus, Historia ecclesiastica – Kirchengeschichte, (izd. A. Hübner), FC 57, Turnhout, 2007.Eusebius, Historia ecclesiastica, (izd. G. Bardy), SC 31, 41, 55, 73, Paris, 1952, 1955, 1958, 1960.Eusebius, De vita Constantini, (izd. B. Bleckmann – H. Schneider), FC 83, Turnhout, 2007.Excerpta Valesiana I, v: Origo Constantini. Anonymus Valesianus Teil 1, (Text und Kom mentar von I. König), Trierer Historische Forschungen 11, Trier, 1987.Expositio totius mundi et gentium, (izd. J. Rougé), SC 124, Paris, 1960. Fasti Vindobonenses priores cum excerptis Sangallensibus, u: Chronica minora I, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 9, München, 1981, 274–336.Fasti Vindobonenses posteriores, u: Chronica minora I, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 9, München, 1981, 274–298.Hieronymus, Chronicon, v: Eusebius Werke 7. Die Chronik des Hieronymus, (izd. R. Helm), GCS 47, Berlin, 1984. (II.) Saint Jérôme, Chronique. Continuation de la Chronique d’Eusèbe année 326–378, (izd. B. Jeanjean – B. Lançon), Rennes, 2004.

313


Hieronymus, Scripta varia II: Epistulae selectae, (izd. M. E. Bottecchia Dehò), CSEA 6/2, Aquileia – Roma, 2010.Hieronymus, Epistulae, (izd. J. Labourt), 1–8, Paris 1949–1963. (II.) Svetega Hieronima izbrana pisma, 1–2. Poslovenil, uvod i bilješke napisao F. K. Lukman, Celje, 1941.Hydatius Lemicus, Continuatio chronicorum Hieronymianorum ad a. 468, v: Chronica minora II, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 11, München, 1981, 1–36.Ioannes Malalas, Chronographia, (izd. L. Dindorf), CSHB, Bonn 1831. (II.) PG 97, 9–790.Ioannes Malalas, The Chronicle of John Malalas, (izd. E. Jeffreys, M. Jeffreys and R. Scott) Melbourne, 1986.Iordanes, Getica, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 5/1, München, 1982, 53–138. (II.) Jordanes, O izvoru in dejanjih Gotov. Getika, (izd. Ž. Šmit), Ljubljana, 2006. Iordanes, Romana, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 5/1, München, 1982, 1–52.Laktancije 2005.: Lactantius, De mortibus persecutorum, (izd. J. Moreau), SC 39, Paris 1954 (temeljni komentar); (II.), (izd. J. L. Creed), Oxford 1984; (III.) O smrtima progonitelja, (izd. N. Cambi), Split 2005; (IV.), (izd. A. Städele), Fontes Christiani 43, Turnhout, 2003.Liber pontificalis (izd. L. Duchesne), 1, Paris, 1955.Malchus, Fragmenta, u: R. C. Blockley, The fragmentary Classicising Historians of the Later Roman Empire. Eunapius, Olympiodorus, Priscus and Malchus, Liverpool 1983, 401–462.Marcellinus comes, Chronicon, u: Chronica minora II, 37–108; (II.) B. Croke, The Cronicle of Marcellinus. Translation and Commentary, Sydney, 1995.Notitia dignitatum accedunt Notitia urbis Constantinopolitanaje et Laterculi provinciarum, (izd. O. Seeck), Berlin, 1876. Priscus, Fragmenta, u: R. C. Blockley, The fragmentary Classicising Historians of the Later Roman Empire. Eunapius, Olympiodorus, Priscus and Malchus, Liverpool 1983, 221 – 400.Procopius, History of the Wars/Bellum Gothicum. The Anecdota / Historia arcana. Buildings/De aedificiis, (izd. H. B. Dewing), I–VII, LCL, Cam bridge (Massachusetts) – London 1968. (II.) Pod Justinijanovim žezlom. Izabrao, preveo i predgovor napisao K. Gantar, Ljubljana, 1961, (izbor iz Prokopija).Prosper Tiro, Epitoma Chronicon edita primum a. 433, continuata ad a. 455 (accedunt additamenta), u: Chronica minora I, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 9, München, 1981, 341–499.Ravennatis Anonymi Cosmographia et Guidonis Geographica, (izd. J. Schnetz), Itineraria Romana II, Stuttgart, 1990.Salvian, On the Government of the God, (izd. e. m. sanford), New York, 1930.

HISTORIJA ILIRA

314

Sidonius Apollinaris, Epistulae et carmina, (izd. C. Luetjohann), MGH AA 8, München 2004; (II.) Poems and Letters I–II, (izd. W. B. Anderson), LCL, Cambridge (Massachusetts), London, 1962.Socrates Scholasticus, Historia ecclesiastica, (izd. G. C. Hansen), GCS NF 1, Berlin 1995; (II.) Histoire ecclésiastique (texte grec G. C. Hansen, traduction P. Périchon – P. Maraval), SC 477 (livre 1); SC 493 (livres 2–3); SC 505 (livres 4–6); SC 506 (livre 7), Paris, 2004 – 2007.Sozomenos, Historia ecclesiastica, (izd. J. Bidez – G. C. Hansen), GCS 50, Berlin 1995; (II.) Histoire ecclésiastique (izd. G. Sabbah), SC 306 (livres 1–2); SC 418 (livres 3–4), SC 495 (livres 5–6), SC 516 (livres 7–9), Paris, 1983 – 2008.Suida, Lexikon, (izd. A. Adler), Leipzig ,1928 – 1938.Sulpicius Severus, Chronicon, (izd. K. Halm), CSEL 1, Wien 1866, 3–105. (II.) Chroniques, (izd. G. de Senneville-Grave), SC 411, Paris, 1999.Tabula Peutingeriana u: Monumenta cartographica Jugoslaviae, I antičke karte, Posebna izdanja knj. 17, (izd. G. A. Škrivanić), Beograd, 1974.Tacitus, Annales, (izd. J. Jackson), Cambridge (Massachusetts) – London 1970; (II.) Anali (prev. F. Bradač), Maribor 1968.Theodoretus, Historia ecclesiastiaca, (izd. L. Parmentier – F. Scheidweiler), GCS 19, Berlin, 1954. (II.) Histoire ecclésiastique 1–2, (izd. L. Parmentier – G. C. Hansen – J. Bouffartigue – A. Martin – P. Canivet), SC 501, Paris, 2006; Histoire ecclésiastique 3–5, (izd. L. Parmentier – G. C. Hansen), SC 530, Paris, 2009.Theophanes Confessor, The Chronicle of Theophanes Confessor, (izd. C. mango – R. Scott), New York, 1997.Vegetius (Publius Flavius Vegetius Renatus), Epitoma rei militaris, (izd. F. L. Müller), Stuttgart, 1997.Victor Tonnennensis, Chronica (a. 444–567), u: Chronica minora II, (izd. Th. Mommsen), MGH AA 11, München, 1981, 163–206.Zosimus, Histoire nouvelle, T. I (livres I et II, texte établi et traduit par F. Paschoud), Paris, 2003; T. II (livre III, texte établi et traduit par F. Paschoud), Paris 1979; T. II (livre IV, texte établi et traduit par F. Paschoud) Paris 1979; T. III (livre V, texte établi et traduit par F. Paschoud), Paris 1986; T. III (livre VI et index, texte établi et traduit par F. Paschoud), Paris 1989. (II.) Zosimos, Neue Geschichte (Übersetzt und eingeleitet von O. Veh, durchgesehen und erläutert von S. Rebenich), Stuttgart, 1990.

315


LITERATURA

ALFÖLDY 1988.: Geza Alföldy, The Social History of Rome, London.ANDRIĆ 2002.: Stanko Andrić, Južna Panonija u doba velike seobe naroda, Scrinia Slavonica, vol. II. br. 1, 117 – 167, Slavonski Brod.ATHANASSIADI – FREDE 1999.: Polymnia Athanassiadi i Michael Frede, Pagan Monotheism in Late Antiquity, Oxford.BADURINA – STIPČEVIĆ 2004.: Vesna Badurina – Stipčević, Legenda o sv. Hilarionu, Slovo, sv. 52. – 53, 27 – 40, Zagreb.BARNES 1981.: T. D. Barnes, Constantine and Eusebius, Cambridge (Massachusetts) – London.BARNES 1982.: T. D. Barnes, The New Empire of Diocletian and Constantine, Cambridge (Massachusetts), London.BARNES 2011.: T. D. Barnes, Constantine. Dynasty, Religion and Power in the Later Roman Empire, Oxford.BASLER 1972.: Đuro Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u Bosni i Hercegovini, Sarajevo.BASLER 1986.: Đuro Basler, Kršćanska arheologija, Mostar.BORST 1992.: Arno Borst, Medieval Worlds: Barbarians, Heretics and Artists in the Middle Ages, University of Chicago Press. BOWMAN / GARNSEY / CAMERON 2008.: Alan K. Bowman, Peter Garnsey, Averil Cameron, The Cambridge Ancient History, second edition, volume XII, The Crisis of Empire A. D. 193 – 337, Cambridge University Press.Bratož 1983.: Rajko Bratož, Cerkvenopolitični in kulturnozgodovinski odnosi med Sirmijem in Akvilejo, Zgodovinski časopis 37, 1983, 259 – 272.Bratož 1986.: Rajko Bratož, Razvoj organizacije zgodnjekrščanske cerkve na ozemlju Jugoslavije od 3. do konca 6. stoletja, Zgodovinski časopis 40, 1986, 363–395.BRATOŽ 2014.: Rajko Bratož, Med Italijo in Ilirikom: Slovenski prostor in njegovo sosedstvo v pozni antiki. Zbirka Zgodovinskega časopisa, 46. Dela I razreda SAZU, 39. Ljubljana.BROWN 1970.: Katharine R. Brown, Documents in Gold, The Metropolitan Museum of Art Bulletin, New Series, Vol. 28, No. 6, 232 – 239, New York.BULIĆ – BERVALDI 1912.: Frane Bulić i Josip Bervaldi, Kronotaksa solinskih biskupa uz dodatak Kronotaksa spljetskih nadbiskupa (od razorenja Solina do polovice XI. v.), Zagreb.BULIĆ 1919.: Frane Bulić, Mučenici Solinski. Broj i stališ, godina i dan smrti mučenika solinskih, Bogoslovska smotra, vol. X, br. 1, 1. – 26, Zagreb.

HISTORIJA ILIRA

316

BULIĆ 1920.: Frane Bulić, Stridon – rodno mjesto Svetoga Jeronima, Sarajevo.BULIĆ 1928.: Frane Bulić, Sveti Venancije prvi biskup solinski i mučenik duvanjski, Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu, vol. XV, br. 1, 55. – 71, Zagreb.BURY 1958.: J. B. Bury, History of the Later Roman Empire, volume I, New York.BURY 1958.: J. B. Bury, History of the Later Roman Empire, volume II, New York.BUTURAC – IVANDIJA 1973.: Josip Buturac i Antun Ivandija, Povijest katoličke crkve među Hrvatima, Zagreb.CAMBI 2002.: Nenad Cambi, Antika, Zagreb. CAMERON 2001.: Averil Cameron, The Mediterranean World in Late Antiquity AD 395 – 600. Taylor & Francis e – Library.CAMERON / GARNSEY 2008.: Averil Cameron, Peter Garnsey, The Cambridge Ancient History, volume XIII, The Late Empire A. D. 337 – 425, Cambridge University Press.CAMERON / WARD – PERKINS / WHITBY 2008.: Averil Cameron, Bryan Ward – Perkins, Michael Whitby, Late Antiquity: Empire and Successors, A. D. 425 – 600, Cambridge University Press.CEDILNIK 2004.: Alenka Cedilnik, Ilirik med Konstantinom Velikim in Teodozijem Velikim: balkansko-podonavski prostor v poroèilih Atanazija, Hilarija, Sokrata Sholastika, Sozomena, Teodoreta in Filostorgija, Ljubljana. CHEVALIER 1995.: Pascale Chevalier, Ecclesiae Dalmatiae, vol. I – II, Roma–Split.CORCORAN 2000.: Simon Corcoran, The Empire of the Tetrarchs. Imperial Pronouncements and Government AD 284–324, Oxford.DODGEON i LIEU 2002.: Michael D. Dodgeon and Samuel N. C. Lieu, The Roman eastern frontier and the Persian wars A.D. 226 – 363, New York.DODIG – ŠKEGRO 2008.: Radoslav Dodig i Ante Škegro, Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Saloni, Povijesni prilozi, vol. XXXV, br. 35, 9. – 23, Zagreb.GABRIČEVIĆ 1987.: Branimir Gabričević, Studije i članci o religijama i kultovima antičkog svijeta, Split.GOLDSTEIN 1992.: Ivo Goldstein, Bizant na Jadranu, Zagreb.GOLDSTEIN 1995.: Ivo Goldstein, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb.GRAČANIN 2003.: Hrvoje Gračanin, Bitka kod Murse 351. i njezin odjek, Scrinia Slavonica III, 9 – 29, Slavonski Brod.GRAČANIN 2005 A.: Hrvoje Gračanin, Ilirik u Marcelinovoj kronici, Ekonomska i ekohistorija, vol. I. br. 1, 9 – 36, Zagreb.GRAČANIN 2005 B.: Hrvoje Gračanin, Huni i južna Panonija, Scrinia Slavonica, vol. V. br. 1, 9 – 47, Slavonski Brod.GRAČANIN 2006.: Hrvoje Gračanin, Goti i južna Panonija, Scrinia Slavonica, vol. VI. br. 1, 83 – 126, Slavonski Brod.

317


GRAČANIN 2010.: Rimske prometnice i komunikacije u kasnoantičkoj južnoj Panoniji, Scrinia Slavonica, vol. X. br. 1, 9 – 69, Slavonski Brod.GRAČANIN 2011.: Hrvoje Gračanin, Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju (od konca 4. do konca 11. stoljeća), Zagreb.GRUPA AUTORA 1967.: Grupa autora, Istorija Crne Gore od najstarijih vremena do kraja XII. vijeka, Titograd.GRUPA AUTORA 2013.: Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, Sarajevo.HEATHER 2007.: Peter Heather, The Fall of the Roman Empire: A New History of Rome and the Barbarians, New York.JARAK 1988.: Mirja Jarak, Panonske ranokršćanske općine i problem kasnoantičkog kontinuiteta, Opuscula Archaeologica XIII., 69 – 78, Zagreb.JONES – MARTINDALE – MORISS 1971.: Arnold Hugh Martin Jones, John Robert Martindale, John Morris, The Prosopography of the Later Roman Empire: volume 1., A. D. 260. – 395., London.KÖTTER 2013.: Jan – Markus KÖtter, Zwischen Kaisern und Aposteln. Das Akakianische Schisma (484–519) als kirchlicher Ordnungskonflikt der Spätantike, Stuttgart.KUHOFF 2001.: Wolfgang Kuhoff, Diokletian und die Epoche der Tetrarchie. Das römische Reich zwischen Krisenbewältigung und Neuaufbau (284–313 n. Chr.), Frankurt am Main.LEADBETTER 2009.: Bill Leadbetter, Galerius and the Will of Diocletian, London – New York.LENSKI 2006.: Noel Lenski, The Cambridge Companion to the Age of Constantine, New York.MACGEORGE 2002.: Penny MacGeorge, Late Roman Warlords, New York.MARGETIĆ 2002.: Lujo Margetić, Jeronimov Oppidum Stridonis, Croatica Christiana Periodica, god. XXVI. br. 50, 1 – 9, Zagreb.MATHISEN 1979.: Ralph W. Mathisen, Resistance an Reconciliation: Majorian and the Gallic Aristocracy after the Fall of Avitus, Francia, vol. VII., 597 – 627, Paris.MESIHOVIĆ 2013.: Salmedin Mesihović, Orbis Romanvs (rad u rukopisu).NOVAK 1944.: Grga Novak, Prošlost Dalmacije I, Zagreb.NOVAK 2004.: Grga Novak, Prošlost Dalmacije I, Od najstarijih vremena do Kandijskog rata, Split. O’FLYNN 1983.: John Michael O’Flynn, Generalissimos of the Western Roman Empire, Edmonton.PAŠKVALIN 2003.: Veljko Paškvalin, Kršćanstvo kasne antike u zaleđu Salone i

HISTORIJA ILIRA

318

Narone – Arheološka istraživanja kasnoantičkog kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Sarajevo.PHARR 2001.: Clyde Pharr, The Theodosian Code and Novels and the Sirmondian Constitutions, New Jersey.POSAVEC 2007.: Vladimir Posavec, Dalmacija u vrijeme Marcelina i Julija Nepota, Split.PROZOROV 2006.: Vadim B. Prozorov, The Passion of St. Domnius: The Tradition of Apostolic Succession in Dalmatia, Scrinium II: Universum Hagiographicum, 219 – 239, Sankt Peterburg.PRUSAC 2009. – 2011.: Marina Prusac, The Missing Portraits From the Augusteum at Narona, Kačić, Zbornik u čast Emilija Marina za 60. rođendan, vol. XLI. – XLIII, 509 – 534, Split.PULJIĆ – ŠKEGRO 2006.: Ivica Puljić i Ante Škegro, Sarsenterska biskupija, Povijesni prilozi, vol. XXX, br. 30, 7 – 50, Zagreb.RADMAN – LIVAJA / RENDIĆ – MIOČEVIĆ / SANADER / TONČINIĆ 2013.: Ivan Radman – Livaja, Ante Rendić – Miočević, Mirjana Sanader, Domagoj Tončinić, XVII Roman Military Equipment Conference Zagreb 2010, 24th – 27th May, 2010, Zagreb.SUIĆ 1986.: Mate Suić, Hijeronim Stridonjanin: građanin Tarsatike, Rad jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, knjiga XXIV, 213 – 278, Zagreb.ŠKEGRO 2005.: Ante Škegro, The Bestoen bishopric in the light of prior research, Arheološki vestnik, vol. LVI, 369. – 389, Ljubljana.ŠKEGRO 2009.: Ante Škegro, Akti salonitanskih metropolitanskih sabora održanih 530. i 533.godine – analiza, Archaeologia Adriatica III, 191 – 204, Zadar.WATSON 1999.: Alaric Watson, Aurelian and the Third Century, New York.WILLIAMS 1997.: Stephen Williams, Diocletian and the Roman Recovery, New York – London.WILKES 1969.: John Wilkes, Dalmatia, London.WOLFRAM 1990.: Herwig Wolfram, History of the Goths, Berkeley and Los Angeles.WOZNIAK 1981.: Frank Wozniak, East Rome, Ravenna and Western Illyricum, Historia 30, 351 – 382, Stuttgart.ZIRDUM 2007.: Andrija Zirdum, Povijest kršćanstva u Bosni i Hercegovini, Plehan.

319


ABSTRACT : History of the Illyrians

Renowned Roman comedy writer Plautus mentioned the Illyrians in his comedy Trinummus while describing a character: “Faith, this fellow’s surely of the mushroom genus; he covers himself entirely with his top. The countenance of the fellow appears to be Illyrian; he comes, too, in that garb.”439 This information is significant because it shows that the Illyrians were present in all segments of Greco-Roman history, meaning that they were part of the mosaic characterised as the Mediterranean civilisation. They found their place in ancient mythology, in the works of logographers, historians, analysts, writers, and finally in the works of contemporary historians, archaeologists, philologists, and ethnologists. Due to the extensiveness of the topic, the book “History of the Illyrians” cannot include all segments of Illyrian history, hence its content is divided into five thematic sections: Research history includes the chronological development of research processes and historical events regarding Illyrian history. A precise definition of the term “Illyrian” was developed during the Greco-Roman civilisation. Since that issue triggers scientific debate even today, it is not an overstatement claiming that it is a millennial problem for the part of ancient historiography dealing with cultural and historical development of Illyrian peoples. It should be noted that real scientific exploration and publication of the Illyrian phenomenon begins in the first half of the 19th century after romanticised conception and presentation of the famous history of Illyrian population in the Western Balkans. A vital factor contributing to improved research in the 19th century is institutionalisation of scientific research, initially by opening museums (Split, Zadar, Zagreb, and Sarajevo). The scientific journals that particularly contributed to systematic research of the Illyrian history are: Bullettino di archeologia e storia Dalmata (later known as Journal of Dalmatian Archaeology and History - Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku), Journal of Croatian Archaeological Society (Vjesnik hrvatskog arheološkog društva), Journal of the Zagreb Archaeological Museum (Vjesnik arheološkog muzeja u Zagrebu), Archäologisch-epigraphische Mitteilungen aus Österreich-Ungarn, Starinar, Wissenschaftliche Mitteilungen aus Bosnien und der Herzegowina which is a German version of Journal of the National Museum (Glasnik Zemaljskog muzeja), Diadora – Journal of the Zadar Archaeological Museum, Archaeological Papers and Dissertations from Zagreb (Arheološki radovi i rasprave), OPVSKVLA ARCHǼOLOGICA published by Zagreb Archaeological Institute, Archaeological Journal (Arheološki vestnik)

439 English translation by Henry Thomas Riley.

HISTORIJA ILIRA

320

published by the Slovenian Academy of Sciences and Arts in Ljubljana, Situla published by the National Museum of Slovenia, Archaeological Reports from Belgrade (Arheološki pregled), Živa antika from Skopje, Archaeologia Iugoslavica, and Yearbook (Godišnjak) of the Centre for Balkan Studies of Academy of Sciences and Arts of BiH. Particularly valuable are monumental publications PJZ – “Prehistory of the Yugoslav Countries” published in five volumes from 1979 to 1987 by the Centre for Balkan Studies Sarajevo and “Archaeological Lexicon of Bosnia and Herzegovina” published in three volumes and five maps in 1988 by the National Museum in Sarajevo. Significant contribution to the understanding of Illyrian history was given by following researchers: Carl Patsch, Ćiro Truhelka, Dimitrije Seregejevski, Esad Pašalić, Alojz Benac, Grga Novak, Borivoj Čović, Enver Imamović, Duje Rendić Miočević, Mate Suić, Ivan Marović, Šime Batović, Draga and Milutin Garašanin, Branko Gavela, Fanula Papazoglu, Josip Korošec, Skënder Anamali, Selim Islami, Hasan Ceka, Muzafer Korkuti, Vangjel Toçi, Frano Prendi, Géza Alföldy, András Mócsy, Franc Stare, Stane Gabrovec, Slobodan Čače, Jaroslav and Ana Šašel, Marjeta Šašel Kos, J. J. Wilkes, Pierre Cabanes. The Illyrians in ancient mythology and historiography is a section whose goal is to generally inform the reader about the presence of the Illyrians in mythology and historiography of the Greeks and later of the Romans. There is a certain original trait in the richness and extensibility of the mythological tradition which reveals the very nature of Greco-Illyrian relations. Although Greek myths hold puzzles, unsolved even by experts, their research is gradually progressing. The book “History of the Illyrians” analyses the most famous Greek myths and epic poems which refer to the Illyrians or certain Illyrian communities/peoples, and they are: Myth of Cadmus and Harmonia, Myth of Polyphemus and nymph Galatea, Myth of Apollo the Hyperborean, as well as epic poems Argonautica, Iliad and Odyssey. Almost all significant ancient historians, starting from the Father of History Herodotus to writers of Late Antiquity (Christian), have left certain information about the Illyrians in general as well as about individual Illyrian peoples. Since the time of logographers, ancient historians became aware of the Illyrians in the context of conflicts and political connections with the developed civilisations of the Mediterranean. Apart from epigraphic monuments, the Illyrians have not left traces of their literacy, so we learn about their historical role from testimonies of ancient writers and archaeological material. Written sources are frequently perplexing, subjective, taken from secondary or tertiary sources, therefore source criticism is one of the basic things a historian needs to do when dealing with cultural and historical development of the Illyrians. The Illyrians and the territory they inhabited found their place in the works of: Alcman,

321


Hecataeus, Herodotus, Thucydides, Pseudo-Scylax, Pseudo-Scymnus, Eratosthenes, Timaeus, Theopompus, Polybius, Livy, Diodorus Siculus, Strabo, Velleius Paterculus, Pompeius Trogus, Pliny the Elder, Appian, Suetonius, Plutarch, Cassius Dio, Curtius Rufus, Athenaeus, Arrian, Polien, Justin, Orosius, Ammianus Marcellinus, Jordanes, Frontinus, Cassiodorus Senator, Procopius, Saint Jerome, Stephanus Byzantinus, and in ancient itineraries (Itineraria Antonini Augusti et Burdigalense, Tabula Peutingeriana, Ravennatis Anonymi Cosmographia) and administrative-legal documents (Codex Theodosianus, Corpus Iuris Civilis, Notitia Dignitatum). Apart from literary sources, epigraphic monuments were analysed within this thematic unit. The aim was to familiarise readers with the basic principles of Latin epigraphy, since the ancient epigraphic monuments are the main source for studying the history of the Illyrians after the establishment of the Roman rule. Illyrian religion, onomastics, and Roman heritage were explained through epigraphy. Relations between the Illyrians and the Greeks before 230 BC is a special thematic section whose aim is to introduce the first Illyrian countries, King Bardylis, and his ancestors to the reader. Constant conflicts of the Illyrian peoples with Macedonia and Epirus are explained. The development of Illyrian communities in Dassareti and hinterland of Apollonia and Epidamnos, and the establishment of first Greek apokia and emporia on the Adriatic coast such as Issa, Pharos, Korkyra Melaina, Narona, Epidauros, and others are described chronologically. The Illyrian state is a well-known topic from the Illyrian history. This section is based on authentic source analysis which produces a relatively unambiguous insight into historical events during Agron’s Dynasty. The Illyrian state left its biggest mark on the ancient historiography due to long-time conflicts with Rome and Philip V King of Macedonia. The period from 230 BC to 167 BC was marked by reign of some of the most renowned persons from the Illyrian history such as Agron, Teuta, Scerdilaidas, Demetrius of Pharos, Pleuratus, and Gentius. In this period, the Illyrians appeared on the historic scene of Rome. Agron’s state used to spread from central Dalmatian islands on the north, to Epirus on the south and Dardania on the east. Polybius recorded that he had stronger military force compared to all other Illyrian kings before him. Three Illyrian wars were described chronologically, together with their causes and consequences. Countries of ancient Illyricum and Rome is the title suggesting focus on centuries-long relations between the Roman Empire and Illyrian and related peoples of the Western Balkans. The topic was analysed chronologically for easy reference and the emphasis is on military-political subjugation of peoples and communities in the Western Balkans. There are several smaller thematic units within general theme: Wars against the

HISTORIJA ILIRA

322

Histri, The first Dalmatian war (156 BC – 155 BC), The final downfall of the Ardiaei in 135 BC, The Iapydes and the second Dalmatian war (118 BC), The third Dalmatian war (78 BC – 76 BC), The period of Caesar’s proconsulate and the beginning of the Fourth Dalmatian war, The war with the Illyrians from the Western Balkans as part of the Second civil war, Relations with the Illyrian peoples after the Ides of March in 44 BC and in the first years of the Third Roman civil war, Roman-Italic wars in central Balkans, The final occupation of the Illyrian territory, Octavian’s campaigns from 35 BC to 33 BC, The establishment of the system of provinces in Illyrian countries, The campaign of Marcus Licinius Crassus in central Balkans in 29 BC – 28 BC, The position and status of indigenous communities in the province of Illyricum (until the revolt in 6 AD), The Great Illyrian Revolt from 6 AD to 9 AD. Military operations are accompanied by author’s maps that show the movement of military units, as well as the distribution of indigenous peoples in the Western Balkans. Late Antiquity is the period when the Illyrians were completely incorporated into the people of Rome (populous Romanus). Therefore, this segment of the Western Balkans history was neglected in the books dealing with the Illyrian history. However, it is important to note that this population, which was de iure Roman population, was still the progeny of centuries-old Roman enemies the Dalmatae, the Iapydes, the Breuci, the Daesitiates, the Narensi, the Taulantii, the Docleatae, the Pirustae, the Ardiaei, and others. Accordingly, the emphasis is on the remains of original Illyrian culture on the territory of Illyricum in the period of Late Antiquity. A reflection of the transition from one form of government, the Principate, to another, the Dominate, on the territory of the Western Balkans was analysed. Attention was particularly drawn on administrative-legal changes that Diocletian used to try to improve the efficiency of state administration. Dalmatia retained the majority of its territory, but it lost a smaller part of the province in south-east, more precisely the territory of present-day Montenegro and part of Albania, in favour of Praevalitana. Salona was Dalmatia’s capital, and Skodra was Praevalitana’s capital. The new incomplete province of Dalmatia, as well as other four newly founded provinces of Pannonia (Prima, Valeria, Savia, and Secunda), were united within diocese Pannoniae, whose centre and capital was Sirmium (the centre of Pannonia Secunda at the same time). A large amount of text was devoted to Roman emperors born on the Illyrian ethnic territory. In order to explain the importance of these rulers, biographies of Illyrian emperors were given, starting from Decius to Justinian, as well as a chronological overview of territory of Illyricum in Late Antiquity in the context of political and social events (284-614 AD). Moreover, it includes descriptions of the most important sources from Late Antiquity that contain certain data about countries of ancient Illyricum which even refer to the period of Illyrian independence.

323


RECENZIJE

Prof. dr. Rajko BratožUniverza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Oddelek za zgodovinoAškerčeva 2, SI-1000 Ljubljana7. 1. 2015Zadeva: Recenzija rokopisa učbenika: Salmedin Mesihović, Amra Šačić, Historija Ilira, Sarajevo 2014 (besedilo v pripravi za tisk); recenzija se nanaša na poznoantično obdobje, v rokopisu str. 214-299)

Pregled zgodovine pozne antike zajema časovni lok od obdobja t. i. vojaških cesarjev do poznega 6. stoletja. V kratkem uvodu je prikazan prehod iz visokega v pozno rimsko cesarstvo, značilnosti poznoantične državne ureditve ter zapleteno vprašanje periodizacije poznoantične dobe, s predlogi, ki ob upoštevanju procesov univerzalne in regionalne zgodovine segajo od druge polovice 5. stoletja prek 6. stoletja do zgodnjega 7. stoletja (konec vlade cesarja Mavrikija, nastop Herakleja, slovanska poselitev Balkana, nastop Mohameda in začetek islama). Na kratko uvodno poglavje se navezuje vzorčna predstavitev najvažnejših virov za zgodovino zahodnega Balkana v pozni antiki: historiografskih (narativne zgodovine in kratki zapisi v kronikah), pravnih (Teodozijev kodeks in Justinijanova kodifikacija), državno-upravnih (Notitia dignitatum) ter geografskih, ki prinašajo številne podatke o upravni ureditvi, cestnem omrežju in poznoantični topografiji. Predstavitev virov je nujna za temeljno razumevanje zapletenega razvoja poznoantične upravne ureditve območja Balkana in rimskega Podonavja, kjer ostajajo številna vprašanja odprta. Uvodnim poglavjem sledi najobsežnejše, tematsko centralno poglavje »Rimski carevi rođeni na ilirskom etničkom području«. V tem poglavju je v obliki kronološkega zaporedja biografij cesarjev ‘ilirskega’ porekla s poudarkom na njihovi aktivnosti na območju Balkana in Podonavja prikazana poznoantična zgodovina tega teritorija do poznega 6. stoletja. Prikaz je lepo berljiv in korekten. S takim načinom prikaza zgodovinskega razvoja, ki je v zgodovinskih raziskavah uveljavljen, bo študent lahko lažje dojel specifičnosti zgodovinskega razvoja na obravnavanem teritoriju in pomembno vlogo tega dela cesarstva v poznoantični dobi.

Pregledno krajše poglavje o razvoju krščanstva in cerkvene organizacije daje vpogled v razvoj z daljše perspektive najpomembnejše

HISTORIJA ILIRA

324

institucije poznoantične države. Pregled prinaša prikaz temeljnih potez razvoja, glede katerih se mnenja raziskovalcev v podrobnostih razhajajo. Skrbno pripravljen rokopis učbenika zaključujejo bibliografija virov in literature in kratek povzetek v angleščini.

Rokopis učbenika, ki je v pripravi za tisk, priporočam za objavo. Prepričan sem, da bodo študentje zgodovine na univerzi v Sarajevu in na drugih univerzah v Bosni in Hercegovini dobili solidno, po pomenu pionirsko delo, ki jim bo omogočilo zanesljiv in globinski vpogled v antično dobo. Morebitne kasnejše dopolnjene izdaje bodo dale priložnost za popravke in dopolnila, ki jih bodo narekovali po eni strani razvoj zgodovinske znanosti, po drugi pa izkušnje ob praktični uporabi učbenika pri univerzitetnem pouku.

Rajko BratožProfesor zgodovine starega veka na Univerzi v Ljubljani

325


Doc.dr. Milan Lovenjak ,Oddelek za arheologijo, Filozofska fakultetaUniverza v LjubljaniLjubljana, 20.04.2015.

U doba nakon Drugog svjetskog rata tzv. sarajevska »arheološko-historijska škola«, koja se razvila uslijed intenzivnog djelovanja Zemaljskog muzeja u Sarajevu i osnivanjem dviju novih sarajevskih institucija, Odsjeka za historiju na Filozofskom fakultetu i Centra za balkanološka ispitivanja Akademije nauka i umjetnosti BiH, dala je ogroman doprinos razvitku ilirskih studija, koje naravno nisu bile ograničene samo na prostor BiH, ali je baš zahvaljujući njima Sarajevo postalo njihov glavni centar. Dvoje od najvidljivijih rezultata i doprinosa nauci podstaknuta historijskim i arheoloških istraživanjima navedenih institucija predstavljaju monumentalni pregled prethistorijskog perioda na prostorima Jugoslavije Praistorija jugoslavenskih zemalja u pet tomova (1979-1987.god), kod kojeg su izdavači iz Centra za balkanološka ispitivanja udružili naučnike sa čitavog teritorija bivše zajedničke države i Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine u tri toma i pet mapa, objavljen 1988. godine u izdanju Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Od sredine šezdesetih godina pa do 1989. godine u Sarajevu, Mostaru i nekim drugim dijelovima BiH ili u susjedstvu, održan je niz značajnih znanstvenih simpozijuma i skupova, kojima su tema bili Iliri i različita sa njima povezana pitanja, na kojim su sudjelovali domaći i strani »Ilirolozi«, a izdano je i nekolicina obimnih bibliografija vezanih za Ilire u izdanju Centra za balkanološka ispitivanja (Bibliographia IIllyrica, u četiri toma objavljen između 1967-1984.god). Veliki razvoj ilirskih studija, koje nisu bile ograničene samo na historijske i arheološke radove nego i na proučavanje ilirskog jezika, ilirskog društva i duhovnog života, podstaknulo je i nekolicinu sintetičkih radova domaćih ili stranih autora, među kojima kao prethodnik udžbenika Historija Ilira može se spomenuti rad engleskog antičkog historičara J. J. Wilkesa The Illyrans (u 3 izd.: 1974, 1989, 1991.), koji je nekoliko godina kasnije preveden i štampan u Splitu (Iliri, 2001), dalje monografiju Iliri Aleksandra Stipčevića i historijski pregled Pierre-a Cabanesa Iliri od Bardileja do Gencija (Zagreb, 2002). Na te se radove nadovezuje »Historija Ilira«, udžbenik, koji je nastao suradnjom dviju predstavnika nove struje spomenute sarajevske » arheološko-historijske škole » Ilirologa, Salmedina Mesihovića i Amre Šačić, koja je nakon cenzure prouzrokovane događajima devedesetih godina prošlog stoljeća, sa velikim entuzijazmom obnovljena u prvoj deceniji novog milenija. Kako ističu autori, veliki podsticaj za obnovu i novi razvoj imalo je osnivanje studija arheologije u okviru Odsjeka za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu

HISTORIJA ILIRA

326

(odnosno njegove Katedre za arheologiju) sa koje dolaze oba autora.Udžbenik je podijeljen na šest većih poglavlja i predstavlja, kako

naglašavaju autori, »etnogenetsku, političku i vojnu historiju Ilira« ali pored toga detaljnije obrađuje i druga pitanja sa područja lingvistike, onomastike, pravnih institucija i dr., vezana za predrimski i rimski period centralnog Balkana, od prvih spomena Ilira u antičkim grčkim izvorima u 5 st. pr. n. e. pa sve do cara Justinijana u 6. st. n. e.

U kratkom uvodnom poglavlju definiran je pojam »Iliri« i »ilirski« u antičkim izvorima i predstavljeni su metodološki principi autora, koji naglašavaju da su primijenili hronološku i komparativnu metodu kako bi se dobila što potpunija slika uzroka i posljedica određenih događaja. Što se tiče pojma Iliri po stavu autora danas se njime često podrazumijevaju neposredno predrimske autohtone zajednice koje su naseljavale i imale političke tvorevine i entitete na prostoru današnjeg Zapadnog Balkana.

U prvom poglavlju »Historijat istraživanja« koje je napisao Salmedin Mesihović, pored detaljnije definicije adjektiva ilirski i izvedenih pojmova, predstavljen je razvoj iliroloških studija i historijskih, etnogenetskih, jezičnih i drugih pitanja vezanih za Ilire od kasnog srednjeg vijeka pa do danas, koju na kraju dopunjava opsežan pregled radova odnosno bibliografija.

Slijede tri poglavlja Amre Šačić, prvo sa naslovom »Iliri u antičkoj mitologiji i historiografiji«, gdje su sistematski obrađeni svi važniji antički izvori o Ilirima, najprije oni koji spominju mitološke pojmove vezane uz Ilire (Kadmos, Harmonija …), a onda i svi najvažniji historiografski i geografski pisci i njihova djela. Kako Iliri nisu ostavili tragove svoje pismenosti osim epigrafskih spomenika, autorica je svjesna da je slika koju nude pisani izvori ilirskih susjeda ili čak protivnika često veoma subjektivna, preuzeta iz druge ili čak treće ruke pa je stoga potreban kritički pristup prilikom analize pisanih djela. Pregled obuhvata sve važnije pisce koji spominju Ilire od logografa Hekateja iz Mileta (autor djela Periegesis) u 6. st. pr. n. e., preko Herodotove Historije, do pisaca koji su vezani za rimsku državu, iako neki od njih pišu na grčkom jeziku, kao što su Polibije, Apijan, Kasije Dion, Tit Livije, Velej Paterkul, Strabo i Plinije Stariji. Na kraju poglavlja dodan je pregled glavne literature, radova spomenutih antičkih pisaca i moderna literatura, a onda slijedi kraće poglavlje »Latinska epigrafija kao izvor za historiju Ilira«, gdje je uz napomenu na nedostatak detaljnijih izvora o Ilirima u rimsko carsko doba, ispostavljena važnost epigrafskih spomenika preko kojih poznajemo mnoštvo ilirskih imena, koja bi inače ostala nepoznata. Tu su predstavljene karakteristike i kategorije rimskih natpisa, detaljnije nadgrobni i votivni spomenici, navedena su ilirska, liburnska i delmatska imena, a na kraju i izbor izvornih tekstova, sa

327


prijevodom i komentarom. U poglavlju »Odnos Ilirika i Grka prije 230 g. pr. n. e.«, prati se razvoj na jadranskoj obali gdje su Grci i njihove kolonije vrlo rano dolazili u kontakt sa Ilirima, a u trećem poglavlju »Ilirska država« predstavljeni su ilirski dinasti Agron, Teuta, Demetrije Hvarski i Gencije, rimski ratovi s Ilirima u drugoj polovini 3. i prvoj polovini 2. vijeka pr n. e., način djelovanja ilirske države, a na kraju slijedi bibliografija sa najvažnijim izvorima i modernim radovima za predstavljeni period.

Poglavlje »Zemlje antičkog Ilirika i Rim« rad je autora Salmedina Mesihovića, a donosi historijski razvoj od uspostave rimske vlasti preko ratova sa Histrima Delmatima, Japodima (2. st. pr. n. e.), preko Cezarove djelatnosti na istočnom Jadranu, pa sve do Oktavijanovih osvajanja u tridesetim godinama i uspostave rimskog provincijalnog sistema u rimsko carsko doba. Vrlo detaljno prikazana su osvajanja u doba cara Augusta i veliki ilirski ustanak 6-9. godine, a na kraju i ovo poglavlje zaključeno je bibliografijom.

Posljednje poglavlje sa naslovom »Ilirik u periodu kasne antike« predstavlja zajednički rad oba glavna autora, kojima se stručnom pomoći pridružuje Edin Veletovac, a tu su sistematski obrađeni najvažniji izvori za historiju Ilirika u tom periodu. Pored radova historiografa i crkvenih pisaca, te geografsko-itinerarskih i pravnih izvora, u drugom dijelu predstavljeni su vladari koji su izvorom potekli iz Ilirika, ili su bili za njegovu historiju od velike važnosti (npr. Dioklecijan, Konstantin i Justinijan). Tu su obrađeni i počeci kršćanstva i razvoj kršćanskih institucija. I ovo poglavlje popraćeno je bibliografijom najvažnijih djela antičke i moderne historiografije.

Poslije poglavlja o kasnoj antici slijedi sažetak na engleskom jeziku (History of the Illyrians i opsežan »Registar osnovnih pojmova«, pomoću kojeg se čitalac vrlo brzo može snaći u mnoštvu imena koja su u radu navedena.

Udžbenik Historija Ilira, originalno, stručno i jezično odlično napisan, pruža uvid u najvažnija poglavlja historije Ilira i centralnobalkanskog prostora u predantičko i antičko doba. Studenti, pa i šira zainteresirana stručna i laička javnost, kojima jezik ne predstavlja barijeru, dobijaju prvoklasni priručnik, koji na najbolji mogući način upućuje u brojna manje ili više kompleksna pitanja vezana za Ilire, njihove suparnike ili protivnike, u jednom od najuzbudljivijih perioda prošlosti čovječanstva.

Milan Lovenjak

HISTORIJA ILIRA

328

REGISTAR OSNOVNIH POJMOVA

A

Abritus, 258 Acencia, 114Acrolissos, (Akrolisos) 57, 72, 156Acruvium, (Akruvijum )100, 102, 212Ad Decimum, 291Ad Libros, 248Ad Matricem, 248Adrijas, 46, 143Adrij, 42, 46, 143Aequum (Ekvum) colonia, (Čitluk kod Sinja), 102, 307Africa (dijeceza), 249, 266Afrodita, 22, 33Agatarhid, 45, 71, 81Agatoklo, 84, 145Agava, 22, 23Agenor, 21Agida, 74, 129Agila I, 294Agirrus, 113Agrigent, 145Agripa, 104, 183, 189, 192, 197, 198, 216Agripa Postum, 219Agron, 5, 44, 46, 49, 50, 52, 58, 62, 84, 93, 105, 131, 148, 149, 150, 151, 152, 158, 161, 162,

321Ahaja, 53, 154, 243Ahajci, 49, 150, 151, 152Ahilej, 31Ajol, 30Akademija, 295Akakijeva šizma, 288Akarnanci, 49, 51, 85, 150, 153, 155Akrotat, 80, 132Akvileja, 63, 166, 170, 172, 182, 295, 301, 302, 305Akvinkum, 251al Mundhir III ibn al – Nu’man, 288Alamani, 258, 259, 260, 262, 263, 265, 267, 269, 276, 277, 282, 294Alani, 280

329


Alatej, 280Alathar, 287Alavivus, 280, 281Albanija, 9, 18, 27, 29, 38, 44, 59, 100, 137, 172, 189, 191, 192, 250Albion, 89, 90Aleksandar II, 73, 74, 129, 133, 149Aleksandar III Makedonski, 14, 57, 60, 66, 75, 76, 77, 78, 79, 128, 129, 131, 132, 133, 145Aleksandar iz Aleksandrije, 304Aleksandar IV, 145Aleksandar Mološanin, 76Aleksandar Polihistor, 100Aleksandar Stipčević, 19, 20Alekt, 268, 269Algal, 160Alketa, 73, 128Alkinoj, 28, 30, 32Alkman, 31, 37Alma (današnja Fruška Gora), 214Alojz Benac, 18, 320Amalasvinta, 291Amalska dinastija, 240, 291Amantini, 12, 100, 102, 199, 208Ambrozije, 282, 301Amida, 286Amijan Marcelin, 238, 281Amingus, 294Aminta III, 73, 76, 128, 129, 131Amra Šačić, 20Anastazije (car), 244, 285, 286, 287, 290Anastazije (mučenik), 298Anastazija (svetica), 300Anastazijev zid, 286Andabo, 116Andej, 59Andetrium, 92, 167, 185, 222Andizeti, 11, 94, 100, 102, 208Andragatije, 283Andrija (biskup Bestoenske crkve), 306, 307Andrija (biskup Jadertinske crkve), 306, 307Anemije, 305, 306Angos (Zapadna Morava), 38Ankara, 276

HISTORIJA ILIRA

330

Ankona, 63, 141, 293Annaeus, 113Annaius, 113Anonymus Valesianus I i Anonymus Valesianus II, 244Ante Starčević, 15Antenor, 30Antigon Gonata, 145Antigon III Doson, 47, 48, 54, 153Antigoneja (Antigonija), 39, 51, 150Antioh I, 145Antiohijan, 299Antiohija, 238, 244, 261, 275, 292, 305Antipatrija, 47, 56Antistije Vet, 189Anton Mayer, 18Antoninov Itinerarij, 248, 249Anzotica, 117Aous (Aoj, Vojuša),41, 44, 81, 138, 150Apije Klaudije (III ilirski rat i III makedonski rat), 65, 66, 67, 159, 179Apijan, 14, 23, 24, 31, 32, 41, 44, 50, 51, 52, 54, 60, 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 89, 90, 91, 92,

98, 102, 103, 104, 105, 107, 148, 152, 155, 165, 169, 170, 171, 173, 181, 182, 183, 184, 186, 187, 188, 189, 192, 194, 201

Aplis, 114, 123Aplius, 114Apludus, 114Aplus, 114Apolodor, 21, 22, 71, 95Apolon, 22, 23, 27, 29, 73, 82, 85Apolonija, 38, 41, 52, 54, 56, 61, 64, 67, 70, 72, 80, 81, 82, 84, 85, 100, 132, 137, 138, 139,

145, 151, 152, 153, 154, 156, 160, 161, 212Apolonije Rođanin, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 38, 41, 44Apsirti, 26, 94Apulija, 33, 293Apurus, 114Aquae, 11Arabej, 86Ardijejci (Vardijejci, Bardijejci), 11, 31, 45, 49, 52, 53, 60, 86, 88, 93, 99, 101, 148, 152,

168, 169, 176, 189, 191, 208Arduba, 222Ares, 22Arg, 330Argentaria, 248

331


Argentovaria, 282Argonauti, 25, 26, 27, 28, 29, 30, 71, 94Argonautika, 25, 26, 31, 32, 41Arijadna, 285, 287Arijan (iz Nikomedije), 76, 77, 78, 79Arijanci, 301, 305Arije, 273, 304Arintanija, 56Aristotel, 39, 86, 88, 138Arkadija, 48, 148, 149Arkadije (car), 303Armenija, 265, 279, 280, 286Arsak II, 280Artaban, 294Artemidor, 71, 95Artemida, 29, 161Arthur Evans, 15, 43Artogerassa, 280Arupijani, 91Arupium, 90, 91, 183Arvijati, 100Asiana (dijeceza), 249, 266, 279Asinarije, 292Asklepije, 117Aspakur II, 280Assidonia, 294Asterije, 299Atakoti, 277Atalarik, 291Atanagild, 294Atanarik, 279Atanazije, 304Atenej, 25, 44, 45, 78, 81Atenodor, 286Atila, 254, 283Atintani, 41, 44, 61, 152, 154, 156Atis, 118Auctuarii Hauniensis ordo posterior, 244Auctuarii Hauniensis ordo prior, 244Audata, 78, 79Augusta Traiana (Beroe), 271Augustin, 302

HISTORIJA ILIRA

332

Augusta Treverorum (Trier), 236, 265, 269Aul Cecina Sever, 213, 214, 216Aul Gabinije, 175, 177, 193Aurelijan, 235, 259, 260, 261, 262, 263, 267, 269Autarieus, 24Autarijati, 11, 38, 41, 43, 45, 77, 78, 81, 82, 83, 84, 86, 87, 88, 89, 103, 105Avari, 237, 238, 256, 294, 308Avendo, 183Avita, 284Azali, 100, 102Azinije Polion, 106, 177, 189, 193

B

Baderiana (Bader), 289Bagrevand, 280Balearski otoci, 291Banija, 213Banja Luka, 250Bardilej I, 19, 44, 45, 46, 47, 71, 74, 75, 77, 79, 84, 129, 130, 131, 133, 148Bardilej II, 84, 133Bariduum, 167Barzo, 114Basana (Basanija), 67, 160Basijana, 255Basseana, 141Bastarni, 82, 83, 184, 195, 196, 199Bathiatai (Bathijati), 101Bathinus, 93, 102, 218Baton (ime), 17, 113, 123Baton Breučki, 96, 105, 199, 213, 215, 218, 219Baton Dezitijatski, 95, 205, 211, 212, 213, 215, 218, 219, 221, 222, 223, 224Baton, sin dardanskog vođe Longara, 61Beč, 16, 18, 208, 230, 251Bečko Novo Mesto, 251Bederiane, 287Belgika, 268Belgiti, 100Belizar, 241, 289, 290, 291, 292, 293Benevent, 293Beotija, 21, 23Beroe (Alep), 271, 292

333


Bessi, Bessoi (Besi), 86, 104, 189, 197Bihać, 90, 101, 116, 121Bindus, 88, 98, 113Birs, 124, 125Birsena, 84, 133Bistrica, 150Bistue (biskupija), 302Bistue Nova, 248Bistue Vetus, 248Bizant, 137, 241, 272, 274Bizantsko Carstvo, 249, 256Blagoje Govedarica, 18Bleda, 254Blemiji, 263, 283Blodus, 113Borej, 29Bogoslav Šulek, 15Bojana (Barbbana), 27, 43, 68Boji, 86, 102Boka Kotorska, 23, 27, 43, 72, 94, 100, 152, 250Bononija (Bulonj), 270Bonos, 263Boria, 113Borivoj Čović, 18, 320Bosanski Novi, 250Bosfor, 274Bosna i Hercegovina, 9, 15, 16, 18, 19, 20, 49, 58, 95, 104, 111, 115, 121, 123, 167, 187,

190, 210, 211, 221, 243, 250, 301, 303Boško Marijan, 18Branko Gavela, 18, 320Breuci, 12, 102, 125, 192, 199, 208, 213, 219, 223, 322Brigetio, 278Britanija, 171, 172, 235, 236, 264, 268, 269, 270, 277Britannia (dijeceza), 249, 266Brukteri, 271Brundisij, 63, 65, 145, 152, 158, 175Brunoslav Marijanović, 18Brutij, 262, 293Budalia (Martinci), 257Bugarska, 19, 195, 258, 260Bukinobanti, 277, 282Bulini, 41, 42, 101, 139

HISTORIJA ILIRA

334

Burgundi, 267Buthoe (Budva), 22, 23, 27, 43, 100, 146, 157, 250Butilin, 294

C

Carl Patsch, 16, 320Carl Pauli, 17Cazinska krajina, 213Cecilijan (biskup Ludroenske crkve), 317Celij, 300Celje, 251Cezareja, 241Ciabrus (današnja Tsibritsa u Bugarskoj), 195Cibale (Cibalae, Vinkovci), 271, 276, 279, 299, 304Ciceron, 176Cimbri, 82, 83Cipus, 112Cisterna Bazilika, 295Clevata, 114Codex Iustiniani, 245, 246, 295Codex Theodosianus, 245Comes Marcelin, 243, 244Conrad Peutinger, 248Consularia Constantinopolitana, 244Corpus Iuris Civilis, 245, 246, 247, 295Crna Gora, 9, 27, 43, 137, 191, 192, 250Curbania, 114Cursulavia, 114Čačak, 250Četiri panonske pokrajine (Prima, Valeria, Savia, Secunda), 251Četvorica Ovjenčanih ili Quattuor Coronati, 300Ćiro Truhelka, 16, 320

D

Dacia Aureliana, 261Dačani, 182, 184, 199, 200, 214, 240Dačka dijeceza (Dioecesis Daciae), 243, 252, 253Dagalajf, 276Dakija, 118, 251, 253, 260Dakija Ripensis ili Porječna Dakija, 252, 301 Dalmacija/Dalmatia, 33, 38, 41, 58, 92, 93, 94, 95, 96, 97, 98, 99, 100, 101, 102, 105, 106,

335


110, 114, 117, 118, 119, 124, 137, 142, 157, 165, 177, 192, 198, 200, 216, 223, 224, 234, 235, 237, 238, 239, 243, 244, 247, 248, 250, 251, 252, 253, 254, 255, 256, 264, 269, 284, 291, 292, 293, 297, 298, 299, 301, 302, 303, 305, 306, 308, 322

Damaskije, 295Damastij, 137Damaz I, 301Dandon, 100Daorsi (Daorzi), 11, 37, 58, 60, 69, 70, 93, 99, 101, 145, 157, 160, 167, 173, 174, 177, 189,

191, 208Daortho, 24Dapiks, 196Dardan, 32Dardanci, 11, 31, 32, 35, 43, 45, 47, 48, 49, 51, 59, 60, 61, 62, 64, 70, 76, 86, 87, 88, 133,

135, 148, 156, 159, 178, 179Dardanija, 32, 44, 62, 64, 68, 86, 150, 153, 243, 244, 252, 268, 321Dardanus, 24Darmocus, 114Dara, 289Dasarida, 160Dasius, 113Dassaro, 24Datirana sinoda, 305, 306Dazas, 113, 116Decije, 257, 258Decim Junije Brut, 170Decim Junije Brut Albin, 176, 183Decim Lelije, 175Deld, 196Delfi (delfsko proročište), 22, 23, 38, 46, 72, 73, 82, 84, 85, 105Delmati, 42, 58, 60, 70, 91, 92, 93, 96, 99, 104, 105, 107, 114, 141, 145, 146, 157, 158, 167,

168, 170, 171, 173, 174, 175, 176, 177, 178, 180, 181, 185, 186, 187, 188, 189, 192, 194, 195, 197, 198, 199, 200, 205, 208, 215, 222, 223, 298, 326

Delminij (Delminium), 92, 102, 105, 167, 168, 298Demetra, 144Demetrije (đakon), 300Demetrije Farski, 52, 53, 54, 55, 56, 94, 152, 153, 154, 155, 156, 165, 168, 321Demetrije (makedonski princ), 58Demetrije (Poliorket), 83, 84Demetrije II, 49, 148Demosten, 86Denteleti, 195, 196, 197Derbanoi, 187

HISTORIJA ILIRA

336

Deremisti, 99Derentini (Deretini), 99, 101, 192, 208Desareti (Dasareti), 47, 56, 60, 65, 86, 100, 130, 156, 160Desaretida (Dasaretida), 56, 60, 130, 157Deuri, 99, 187, 208Dezidijati, 11, 94, 95, 96, 99, 104, 105, 107, 113, 114, 187, 188, 192, 200, 204, 206, 207,

208, 210, 211, 223Dicioni, 94, 99, 101, 187, 208 Didim, 131Digesta ili Pandectae, 245, 246, 247, 295Dijana, 117Dim(os), 144, 145Dimale (Dimalle), 54, 56, 61, 154, 156Dimani, 142Dimitrije Sergejevski, 16, 17Dindari, 99, 101, 192, 208Diodor Sicilijanski, 22, 25, 39, 44, 45, 71, 72, 73, 74, 75, 76, 77, 79, 80, 81, 82, 83, 128,

129, 131, 142, 143, 144Dioklecijan, 11, 235, 236, 237, 249, 250, 251, 252, 264, 265, 266, 267, 268, 262, 272, 298,

299, 300, 301, 303, 304Diomed, 32, 33, 41Dion Kasije (Kokejan), 50, 84, 85, 91, 94, 96, 103, 105, 106, 107, 128, 148, 183, 184, 188,

197, 198, 199, 200, 201, 211, 212, 213, 214, 217, 220, 224Dionis, 22, 144Dionizije Mlađi, 24, 142Dionizije I Stariji (Sirakuški), 24, 71, 72, 73, 128, 136, 141, 142, 143, 144Diskelad, 28Ditius, 114Ditueio, 114Ditus, 113, 114Doboj, 250Doclea, 102, 122Dokleati, 99, 100, 101, 104, 189, 322Domnio, 299, 301Donji Ilirik, Illyricum Inferior (Panonija), 95, 99, 165, 194, 223Donja Germanija, 257, 268Draga i Milutin Garašanin, 18, 87Dragotina, 250Drava, 100, 198, 200, 213, 215, 223Drepana (Korkira, Krf), 27, 28, 30, 40, 42, 44, 61, 63, 140, 158Drim (Arion, Drillon, Trimus), 43, 44, 57, 59, 68, 72, 82, 102, 146, 152, 156, 158, 159Drinus (Drina), 89, 102, 188, 189

337


Drinjača, 250Druga Makedonija, 243Drugi konstantinopoljski sabor, 294Duje Rendić Miočević, 17, 318Dunav, 10, 13, 26, 41, 44, 46, 83, 84, 95, 96, 100, 102, 104, 178, 179, 180, 184, 188, 195,

196, 197, 198, 199, 207, 208, 210, 211, 212, 213, 214, 235, 251, 260, 261, 279, 280, 282Durostorum, 280Đorđe Stratimirović, 16

E

Eboracum (Jork), 269Ecdicije, 284Edesa, 292, 294Egijalija, 33Egipat, 25, 101, 136, 175, 236, 261, 263, 265, 274, 283, 307Elektra (otok), 26Elida, 50, 150Emesa, 261Emilije Paul (Lucius Aemilius Paulus), 154Emilije Paul (Lucius Aemilius Paulus Macedonicus), 154, 159, 160Emilija, 295Encheleus, 24Enderum, 102Endirudini (Endiradini, Interfrourinoi), 100, 104Eneja, 31, 33Enhelejci (Enkhelanai), 22, 23, 26, 27, 38, 41, 42, 43, 47, 60, 146Enver Imamović, 18, 320Epetion (Epetij), 58, 102, 142, 143, 145, 146, 167Epetionci, 172Epidamno (Dirahij), 27, 38, 39, 40, 43, 44, 52, 56, 64, 67, 70, 71, 72, 80, 81, 85, 100, 132,

133, 137, 138, 139, 152, 153, 158, 161, 174, 176, 212, 285, 321Epidaur, 100, 102, 172, 174, 175, 177, 212, 215, 302, 321Epidius, 113Epifanije, 298Epikad, 113Epikad (vojskovođa Partina), 67, 160Epir, 27, 38, 40, 44, 50, 51, 52, 72, 73, 74, 76, 79, 80, 84, 85, 128, 132, 133, 148, 149, 150,

151, 243, 321Epirani, 9, 39, 44, 48, 51, 66, 79, 85, 133, 148, 150, 155Epulo, 166Erarik, 292

HISTORIJA ILIRA

338

Eratosten, 29, 30, 41, 95, 139, 144Eravisci, 100, 102, 118Eros, 262Esad Pašalić, 18, 320Eskulap, 43, 300Etolci, 46, 48, 49, 50, 53, 54, 55, 57, 61, 62, 84, 85, 148, 149, 150, 151, 154, 155Etolija, 49, 63, 73, 157Etruskila, 258Etuta, 63, 157, 158Eubeja, 28Eufemije, 285Eufrat, 261Eumen Pergamski, 58Euridika, 63, 79, 86, 157Eurik, 284Euripid, 22Europa, 21Euzebije (episkop Nikomedije), 273Euzebije (Cezareja), 242, 243Evagrije Skolastik, 242, 283Expositio Totius Mundi et Gentium, 247

F

Fabricijan (biskup Epitauritanske crkve), 306Fanula Papazoglu, 18, 43, 83, 87, 148, 320Fanum, 294Farani, 144Faros (Far, Hvar), 14, 28, 44, 52, 54, 55, 56, 72, 93, 94, 102, 139, 140, 141, 142, 143, 144,

145, 152, 153, 154, 156, 175Fasti Vindobonensis posteriores, 244Fasti Vindobonensis priores, 244Fausta, 273Feačani, 27, 28Feliks, 301Fenikija, 280Ferekid, 25Filip II, 44, 45, 49, 62, 73, 75, 76, 78, 79, 85, 86, 128, 129, 130, 131, 132, 148Filip III, 145Filip IV, 145Filip V, 46, 47, 48, 49, 53, 54, 55, 56, 57, 59, 61, 62, 64, 72, 153, 154, 155, 156Filip Arapski, 257

339


Filistos, 24Filoksen, 24Filon iz Biblosa, 23, 146Firm (vođa ustanka za vrijeme Aurelijana), 261Firm (vođa ustanka za vrijeme Valentinijana), 277Flavije Eutropije, 242Flavije Prob (Anastazijev nećak), 290Flor, 92, 223, 224Florentin, 246Foinike, 50, 51, 150, 151, 154Fojnica (rijeka), 210Foti, 242Fotin, 305Franci, 263, 271, 277, 292 Franc Stare, 18, 320Frano Prendi, 18, 320František (Franjo) Fiala, 16Fraomar, 277Fritigern, 280, 281Frontin, 84, 92, 130, 199Frontinijan, 307, 308Fufije Gemin, 185, 189

G

Gabinije, 69Gabinije (kralj Kvada), 278Gaj Fanije Strabon, 58, 167Gaj Sempronije Tuditan, 166, 170Gaj i Lucije Korunkanije, 51, 151Gaj Marcije Figul, 146, 168Gaj Sentije Saturnin, 179, 207Gaj Skribonije Kurio, 179Gaj (pravnik), 245, 246Gaj Antonije, 174, 196Gaj Cecilije Metel Kaprarije, 178Gaj Koskonije, 171Gaj Licinije, 69Gaj Lukrecije, 64, 158Gaj Porcije Katon, 178Gaj Vibije Postumije, 216, 223Gajan (Gaianus), 299Gal, 24

HISTORIJA ILIRA

340

Gala Placidija, 240, 253Galateja, 24Galerije, 236, 265, 268, 269, 270, 271, 274, 275Galija (praefectura praetorio Galliarum), 252Galija, 118, 170, 171, 172, 175, 176, 183, 192, 193, 194, 200, 209, 261, 263, 264, 268, 270,

276, 277, 284Galijen, 258, 261Galipolje, 272Gallia (dijeceza), 249, 266Galsko carstvo, 258, 261Gardun, 167, 224, 230Gela, 137Gelimer, 291Gemma Augustea, 224, 230Gencije, 19, 58, 59, 60, 63, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 70, 94, 145, 157, 158, 159, 160, 161, 167Genuz (Škumbi), 47, 57, 67, 81, 84Genzerik, 283Georg Hahn, 15Gepidi, 244, 254, 256Germani, 172, 196, 254, 258, 259, 260, 261, 262, 282Germania Superior, 116Germanija, 171, 199, 220, 224, 263, 269Germanik, 97, 199, 216, 218, 219, 220, 221, 222German, 288, 293Germinije, 305, 306Gertunt, 47, 56Geti, 78, 196, 240Gilakija, 138Glaukija, 77, 78, 79, 80, 81, 131, 132, 133, 148Glicerije, 284Glindicioni, 99, 104, 189, 208Gnej Fulvije Centumal, 52, 152Golubić, 220Gomoarije, 279Gornji Ilirik, Illyricum Superior (Dalmacija), 95, 98, 99, 119, 120, 165, 187, 223Goti, 239, 240, 258, 259, 260, 263, 273, 279, 280, 281Grabeji, 100Grabo I, 129Grabo II, 75, 130, 131Gracijan, 281, 282Gradišće, 251Granada, 294

341


Gregorijanov i Hermogenijanov kodeks, 245, 246Grga Novak, 17, 35, 107, 108, 137, 138, 143, 146, 233Grgur Veliki, 308Gripas, 292Guaram I, 288Gustav Zippel, 15

H

Hadrijan, 246, 295Hadrijanopolj, 271, 281, 282Halkedon, Halkedonski sabor, 283, 286, 287, 288Halkidik, 23, 130, 131Halkiđani, 129Hanibal, 54, 55, 56, 156Hans Krahe, 17Haonci, 39, 150Haonija, 40, 50, 102, 150Harmonija, 21, 22, 23, 26, 27, 43, 71, 86, 146Hasan Ceka, 18, 320Hati, 207Hekatej (Milet), 22, 28, 37, 71Helada, 30, 40, 60, 63, 136, 146, 149Helanik, 22Heleni, 21, 23, 37, 53, 71, 74, 84, 130, 138, 139Helena (majka Konstantina I), 269, 270, 273Helespont, 272, 274Heliodonci, 37Hem, 86, 195Henrik Barić, 18Hera, 25, 28, 29, 30Heraklo, 25, 27, 28, 40, 133, 139Herakleja, 44, 139, 145Heraklije, 237, 256Herkunijati, 100, 102Hermagora (Hermogen), 300Herman Kontrakt, 243Hermann Hirt, 17Herodot, 21, 24, 25, 30, 31, 32, 38, 40, 320Hersikrates, 42Heruli, 267Hesiod, 25

HISTORIJA ILIRA

342

Hezihije, 302Hidacijeva Hronika, 244Hierastamni, 41, 42, 139Hijeron II, 145Hijos, 41, 44, 46, 141Hili, 27, 28, 41, 42, 101, 139, 142Hilderik, 291Hilički poluotok, 27, 41, 139Hilo, Heraklov sin, 27, 28, 139Hipatije (magister militum per Thracias, Anastazijev nećak), 287, 290Hiperborejci, 29, 30Hipolit, 242Hippasini (Hippasinoi), 104, 189Hispania (dijeceza), 249, 266Hispanija, 136, 182, 191, 192, 193, 236, 257, 264, 268, 270, 294, 295Historia Augusta, 236, 262, 264Historia Salonitana Maior, 306Histri, 37, 40, 70, 117, 154, 165, 166, 170, 322Homer, 21, 25, 27, 29, 31, 32 Honorije II (nadbiskup), 306, 307Honorije (car), 253Horacije, 115Hormizda, 288Hosrau I, 288, 290, 292Hostilijan, 258Hostilije, 65, 159Hrisopolj, 272Huni, 240, 244, 253, 254, 280, 286Hythmitimi, 37

I

Iato, 114Ibas od Edese, 294Iberija (Kavkaz), 279, 280, 288, 289Ibar, 250Iguvium, 70, 161Ildibad, 292Ilidža, 11Ilijada, 31Ilirija, 5, 10, 13, 17, 22, 23, 27, 38, 41, 44, 49, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63,

64, 65, 72, 76, 77, 79, 80, 84, 86, 104, 128, 129, 133, 146, 149, 150, 151, 154, 156, 158,

343


159, 181, 189, 203Ilirik, 10, 12, 13, 14, 15, 16, 17, 20, 24, 26, 64, 65, 69, 70, 82, 84, 85, 90, 95, 96, 97, 98, 99,

100, 102, 104, 105, 106, 12, 116, 118, 119, 120, 121, 160, 165, 171, 172, 173, 175, 176, 177, 186, 189, 190, 191, 192, 193, 194, 197, 198, 200, 201, 202, 203, 205, 206, 208, 211, 212, 213, 215, 216, 221, 223, 224, 230, 233, 235, 237, 238, 239, 240, 241, 243, 244, 245, 247, 248, 249, 250, 252, 253, 255, 256, 257, 267, 269, 274, 276, 282, 283, 284, 297, 298, 299, 300, 301, 302, 303, 304, 306, 307, 308

Ilirios (Illyrios, Illyrius), 21, 22, 24, 86Illyrii proprie dicti, 70, 99, 100Indes, 286Institutiones Iustiniani, 245, 246, 295Ion I. Russu, 18Iran, 181, 216Iria Venus, 117Irinej, 300Isaurija, 263, 280, 285, 286Issa, 28, 44, 46, 50, 58, 65, 69, 72, 73, 94, 102, 139, 141, 142, 143, 144, 145, 146, 151, 152,

153, 158, 159, 160, 167, 172, 174, 175, 176Ister, 26, 44Istok (praefectura praetorio Orientis), 252Istra, 42, 88, 89, 117, 154, 165, 166, 191, 197, 198, 295Italia (dijeceza), 249, 266Italija (praefectura praetorio Italiae), 252, 253Italija, 10, 26, 42, 51, 52, 55, 70, 96, 118, 152, 165, 170, 174, 177, 181, 193, 194, 198, 210,

212, 214, 219, 224, 236, 240, 241, 244, 249, 252, 254, 255, 256, 259, 260, 268, 270, 271, 274, 285, 291, 292, 293, 294, 296, 306

Iustiniana Prima (Caričin grad), 295Ivan (biskup Siscijanske crkve), 306Ivan (Ioannes), 253Ivan IV (Ioannes) Dalmatinac, 298Ivan Hrizostom, 302Ivan Kapadokijski, 290Ivan Kellner, 16Ivan Marović, 18Ivan Grbavac, 286Ivana iz Antiohije, 244Ivan Krstitelj, 299Ivan Malala, 244Ivan Skitski, 286Ivan Xiphilinus, 107Ivo Bojanovski, 18, 104Izida, 118

HISTORIJA ILIRA

344

J

J. J. Wilkes, 19, 72, 87, 89, 320Jadasinci (Jadastinci), 141, 144Jader, 302Jader (pritoka Morave), 250Japodi, 11, 37, 70, 89, 90, 91, 94, 99, 101, 104, 105, 107, 114, 116, 121, 122, 166, 170, 171,

175, 176, 177, 180, 181, 183, 184, 186, 188, 208, 213, 215 Japra, 210Jaroslav i Ana Šašel, 20, 320Jasi, 100, 102Jason, 25, 26, 29Jeronim, 242, 243, 244, 303Jonije (Ionios), 46, 143,Jordanes, 224, 239, 240, 321Josip Korošec, 18, 320Jovijan, 275, 276, 279Jovija, 304Jovin, 276Julije Cezar, 141, 143, 146, 171, 172, 173, 174, 175, 176, 177, 180, 181, 186, 189, 191, 192,

193, 194, 209Julije Nepot, 240, 244, 255, 284, 285Julijan (đakon), 303Julijan Apostata, 253, 275, 276, 278, 279Julije Saturnin, 263Junije Blez, 216Jupiter, 118, 196Jupiter Dolihen, 118Justin, 47, 48, 62, 73, 76, 79, 81, 82, 84, 129, 321Justin I, 286, 287, 288, 289, 296Justinijan, 237, 241, 243, 244, 245, 246, 247, 255, 288, 289, 290, 291, 292, 293, 294, 295,

296, 303, 307, 322Justinijanov limes, 294Justinijanska pandemija, 296Jutunzi, 258, 259, 260, 262

K

Kadmo, 21, 22, 23, 26, 27, 35, 43, 71, 86, 146Kadmeja, 21, 22Kaiboni, 267Kalabrija, 293Kaligula, 97

345


Kalinik, 289Kalipso, 29, 32Kaluk, 244Kambaioi (Kambaji), 104Kamuni, 198Kanabaud (Cannabaudes), 260Kapadokija, 279kapitolinska trijada, 118Kapljuč, 302Kar, 264, 267, 269Karausije, 268, 269Karavancije, 67, 68, 69, 157, 160Karijet, 276Karin, 264, 265Karlovac, 250Karni (Karnoi), 104, 165, 166, 183Karnuntum, 65, 208, 268, 274, 278Karpi, 265Kasandar, 55, 80, 81, 82, 83, 84, 132, 145Kasije Longin, 170Kasije Apronijan, 106Kasiodor Senator, 239, 240, 244Kastorije, 300Katalunska polja, 261Katana, 145Katari, 100Katon (Stariji), 98Kavad I, 286, 288, 289, 290Kelt, 24Kelti, 10, 24, 30, 45, 50, 82, 83, 85, 89, 90, 91, 100, 104, 115, 118, 133, 153, 169, 178, 183,

184, 189Kenofrurij, 262Kerauni, 99, 101Keraunsko more, 28Keraunsko gorje, 27, 30, 31Ketripor, 131Kikladi, 53, 154Kilikija, 274Kinabri, 104Kiprijan, 258Kirena, 137Kiriktika (Krk), 94, 174

HISTORIJA ILIRA

346

Kitini (Kortini), 102Klaudije II Gotski, 258, 259, 260, 263, 268Klaudije Ptolemej, 47, 68, 85, 92, 94, 101, 102, 110, 112, 248Klaudije (car), 97, 98, 121, 199Klaudije (mučenik), 300Klaudije Elijan, 81Klaudije Klaudijan, 241Klaudijska gora, 100Kleemporos, 51, 151Klit, 60, 77, 78, 79, 84, 131, 132, 133, 148Knid, 140Kniđani, 140Kniva, 258Kolapijani (Kolanijani), 12, 89, 100, 102, 107Kolhida, 25, 26Kolhiđani, 26, 27, 28, 30Kolubara, 250, 251Konon Fuskijan, 285Konstancije (I) Hlor, 236, 265, 268, 269, 270, 271, 272, 299Konstancije II, 252, 305, 306Konstancijan, 244, 291Konstantin I, 236, 242, 245, 252, 268, 269, 270, 271, 272, 273, 275, 276, 278, 300, 304Konstantin (biskup Siscijanske crkve), 307Konstantin (biskup Skardonitanske crkve), 306Konstantin Porfirogenit, 13Konstantinopolj (Konstantinopolis, Carigrad), 244, 252, 253, 255, 256, 272, 275, 279,

281, 283, 284, 285, 286, 287, 288, 289, 290, 291, 292, 294, 295, 296, 301, 302, 306, 307Konjic, 88, 119, 303Kopaida, 23Kordoba, 294Korkira (Corcyra, Krf), 27, 28, 30, 32, 38, 40, 44, 52, 56, 63, 64, 70, 71, 81, 132, 137, 138,

139, 140, 152, 155, 161Korkira Melaina (Crna Korkira, Korčula), 28, 29, 30, 44, 63, 72, 102, 140, 147, 158Korkyrenoi (stanovnici Korčule), 104Kornakati, 100Korzika, 180, 291, 293Kosta Hörmann, 16Kozmografija Anonimnog Ravenjanina, 248, 249, 321Kras (triumvir), 171Krateja, 44Kremucije Kord, 106Kreonij, 47

347


Kreta, 243Krisp, 272, 273, 275Krka (Tittius, Katarbates), 40, 41, 42, 93, 167, 170, 173Krivošije, 250Krizondij, 47, 56Ksenofont, 25Ktesifont, 280Kuma, 293Kupa (Kolapis), 89, 90, 100, 170, 184, 214, 215, 251Kutriguri, 294Kvadi, 265, 278Kvadija, 278Kvarner, 170, 183, 214Kvint Fabije Buteon, 166Kvint Kurcije Ruf, 76, 79Kvint Cecilije Metel Celer, 171Kvint Fabije Maksim Eburno, 178Kvintil, 259, 260Kvirin (Quirinus), 299

L

Labeati, 60, 66, 68, 70, 100Laba, 207Labrico, 114Laiscus, 113Laktancije, 242Lamanš, 242Langar, kralj Agrijana, 78Langobardi, 256Larisa, 48, 145Lateranska krstionica, 298Latobici (Latovici), 100, 102Lauriakum, 251Lav I, 255, 284Lavincia, 114Lazika, 292, 293Ledio, 113Ledrus, 114Lentiensi, 282Leoncije, 301Leta, 29

HISTORIJA ILIRA

348

Leukada, 56, 80, 132, 155Leutaris, 294Levant, 261Lex Romana Visigothorum, 245Liber Pontificalis, 242Liberije, 294Libija, 32, 304Liburni, 9, 28, 38, 40, 42, 70, 93, 99, 101, 104, 114, 117, 173, 174, 215Liburnija, 33, 101, 177Liccus, 114Licinije, 265, 271, 272, 274, 275, 300Licinijan, 272, 275Licinija Eudoksija (Licinia Eudoxia), 253Ligurija, 295Lihnid, 57, 65, 156, 159Lihnidsko (Ohridsko) jezero, 43, 47, 62, 75, 85, 137, 157Likaj, 124, 125Likofron, 46Likoters, 22, 23, 129Linkestida, 86Lion, 282Lipej, 131Lisičići, 140Lissos (Lissus, Lis, Lješ), 29, 53, 54, 57, 59, 61, 67, 71, 72, 73, 100, 102, 144, 152, 154, 156,

157, 159, 160, 161, 172, 212, 215, 250Livija, 198, 199Lizimah, 83, 84, 85, 145Longin iz Kardale, 285, 286Lotofazi, 32Lovćen, 250Lucijan, 304Lucije Anicije (Galo), 67, 69, 70, 159, 160Lucije Apronije, 216Lucije Apustije, 62Lucije Cecilije (Metel), 170Lucije Decim, 64Lucije Dolonije, 158Lucije Duronije, 63Lucije Elije Lamije, 216Lucije Kornelije Kota, 170Lucije Kornelije Scipion Azijagen, 178Lucije Petilije, 160

349


Ludrum, 307Lugii, 263Luka, 171Lukanija, 262, 293Lumbarda, 142Lumbardska psefizma, 142Lunnicus, 114Lupicin, 303Lutus, 190Lužani, 11Ljetopis popa Dukljanina, 13Ljubija, 250Ljudevit Gaj, 15

M

Madena, 113Maedus, 24Magnencije, 305Magnum (Balina Glavica u Umljanovićima kod Drniša), 307Magnus Maksim, 282Makedonci, 9, 14, 48, 49, 55, 57, 59, 62, 66, 73, 74, 75, 77, 78, 79, 86, 131, 153, 155Makedonija, 31, 32, 40, 47, 48, 49, 53, 54, 55, 56, 57, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 66, 67, 68, 69,

74, 75, 76, 77, 78, 80, 81, 82, 84, 85, 86, 87, 100, 102, 103, 128, 129, 130, 131, 132, 137, 145, 149, 153, 155, 156, 157, 158, 159, 160, 178, 179, 183, 191, 192, 195, 197, 212, 214, 215, 253

Makedonija (Dioecesis Macedoniae), 243, 252Makedonija (Prima, Prva), 243Makrijan, 277, 282Makrobije, 224Maksencije, 268, 270, 271, 274, 275Maksim, 281Maksim (biskup Salone), 308Maksimijan, 235, 236, 265, 267, 268, 269, 270, 271Maksimin Daja, 274, 275Malaga, 294Mala Azija, 31, 32, 83, 140, 208, 212, 236, 261, 274, 275, 303Malobaud, 282Manastirine, 299, 302Mani, 41, 42, 43maniheizam, 302Manije Enije, 218

HISTORIJA ILIRA

350

Manlije Vulzon, 166Marcel (biskup Naronitanske crkve), 306, 307Marcelin (Marcellinus), 240, 244, 254, 255, 284Marcijan (car), 254, 283, 284Marcijan (pravnik), 246Marcijanopolj, 281Marcus Aemilius Lepidus, 180, 182Marcus Licinius Crassus (Kras Mlađi), 179, 195, 196, 197, 322Marcus Livius Drusus, 178Mardi, 271Marin, 287Marin iz Tira, 101Marjeta Šašel Kos, 18, 320Marko Anije, 178Marko Antonije (triumvir), 176, 177, 180, 181, 182, 195, 216Marko Helvije, 184, 189Marko Klaudije, 166Marko Koskonije, 178Marko Lepid, 97, 216, 221Marko Lukul, 179Marko Minucije Ruf, 178Marko Minucije Ruf (konzul 221. god. p. n. e.), 166Marko Oktavije, 174, 175, 176, 177Marko Perpina, 160Marko Skribonije Libon, 174Marko Terencije Varon, 93, 98, 203Marko Valerije Mesala Korvin, 183, 189Marko Vinicije, 95, 97, 199Markomani, 212, 208, 210, 212, 265Markomanija, 207, 208Maroboud, 207, 208Mars, 118Marsonija, 124, 125Marusinac, 302Matasunta, 292Mate Suić, 18, 320Mati (Mathis), 44, 250Mauretania Caesariensis, 116Mauricije, 291Mavija, 280Mavro Orbini, 14Medaur, 117

351


Medeja, 26, 94Medi, 178, 196Medion, 49, 50, 149Megara, 137Melendrica, 114Melita, 27, 28, 29, 44, 102Melitenoi, 104Melkumani, 99, 101, 104, 189, 208Menodor/Menas, 184, 190Mentori, 28, 37Merobaud, 282Mesenija, 50, 150Mesenjani, 155Mesopotamija, 216, 288Mesor, 114Messana, 145Messor, 113, 117Metapont, 137Metaur, 260Meteon, 60, 66, 157, 159Metulum, 90, 91, 105, 183, 184Mezeji, 94, 95, 99, 101, 114, 116, 187, 192, 208, 218, 223Mezi, 88, 195, 196Mezija (Moesia), 195, 196, 213, 250, 251, 257Mezija (Prva), 243Mihrdat III, 280Milan Budimir, 18Milano (Mediolanum), 236, 265, 267, 269, 271, 282, 295, 297, 300, 301, 304Milvijski most, 271Mitil, 133, 137, 161Mitra, 118, 303Moesia (dijeceza), 249, 266Moesia Superior (Gornja Mezija), 98, 243, 252, 268, 270, 274Mološani, 39, 44, 73, 80, 128, 129, 130Monetij (Monetium), 90, 91, 183monofizitizam, 286, 288, 294, 307Mons Lactarius, 294Monte Bulsinio, 248Monunije, 59, 64, 84, 85, 133, 137, 157, 161Morava, 78, 82, 89, 102, 208, 250, 264Muccur (današnja Makarska), 237Muhamed, 237

HISTORIJA ILIRA

352

Mujdžići, 301Mund, 290, 291Mursa, 102, 304, 305Mušel Mamikonijan, 280Mušeg Mamikonijan, 280Muzafer Korkuti, 18, 320

N

Naissus (Niš, Srbija), 19, 259, 270, 287Nakoleja, 279Napulj (Neapolis), 145, 292, 293, 294Naresi, 99, 101, 104, 189, 192, 208Narona (Neretva), 26, 27, 29, 41, 42, 43, 46, 58, 88, 93, 102, 113, 140, 158, 167, 169, 181,

189, 221Narona (Vid kod Metkovića), 102, 140, 141, 168, 172, 174, 176, 189, 191, 193, 212, 215,

298, 302, 321Naronitanski konvent, 99, 187, 189, 203Narses, 241, 290, 293, 294Nedao, 254Neptun, 116Nerasti, 167Neron Klaudije Druz, 167Nerva, 238Nesti, 30, 41, 42, 43nestorijanstvo, 302Nestos (Cetina), 30, 41, 42, 167, 186Nezakcij, 166Nicejski sabor, 301, 304, 305, 306Nika (pobuna), 241, 290, 291Nikeja (Turska), 273, 276, 286Nikeja (Grčka), 46Nikola iz Damaska, 87Nikomedija, 76, 236, 265, 270, 272, 273Nikostrat, 300Nikšić, 250Nimfaja, 29nimfe, 116, 117, 118Ninija, 91Nin, 116Nola, 145Norbert Jokl, 17

353


Norici, 197, 198Noricum Mediterraneum, 251Noricum Ripense, 251Norik, 102, 118, 198, 248, 250, 251, 253Notitia Dignitatum, 239, 252, 321Nova Kartagina, 294Novellae Constitutiones, 245, 247, 295Novi Epir (Epirus Nova), 243, 252Novi i Stari Sinotonij, 243, 252Novi Zavjet, 243, 297Nubel, 277Numerijan, 264

O

Obalna Dakija, 243Odisej, 28, 32Odoakar, 28, 32Odrizi, 179, 196Ogigija, 29, 32Oksyaioi, 104Oktavijan (August), 10, 47, 60, 90, 92, 96, 97, 103, 104, 105, 106, 107, 119, 173, 178, 179,

180, 181, 182, 183, 184, 185, 186, 187, 188, 189, 190, 191, 192, 193, 194, 195, 197, 198, 199, 200, 201, 202, 207, 208, 209, 210, 211, 214, 216, 219, 224, 230

Olcinij (Olcinium), 27, 69, 70, 100, 102, 157, 160, 212Olint, 44, 75Onaeum (Onej, Omiš), 102, 167Orest, 284Oriens (dijeceza), 249, 266Orik, 30, 61, 72Ornospad, 216Orozije (Paulus Orosius), 81, 82Oserijati, 100, 102, 208Osinij, 167Ostrogoti, 241, 244, 254, 255, 291, 292, 293, 294, 296, 306, 307Ostrogotsko kraljevstvo, 291, 293Ostrva Blaženih, 22Overnj, 284Ovida, 255, 285Ovidije, 224 Ozuaei, 189

HISTORIJA ILIRA

354

P

Paiio, 114Paio, 114Paksos, 152Paladije, 301Palaestina Prima (Prva Palestina), 241Palestina, 236Palmira, 261Palmirsko kraljevstvo, 258Pamfili, 83, 142Pan, 117Panentius, 114Panes, 114Panias, 114Panius, 114Pannonia/Panonija, 11, 89, 91, 94, 95, 96, 97, 98, 99, 100, 102, 105, 106, 107, 110, 118,

165, 182, 185, 192, 198, 199, 200, 202, 203, 211, 219, 223, 233, 237, 243, 247, 248, 250, 251, 254, 259, 260, 264, 276, 298, 303, 304, 306, 322

Pannonia Inferior (Donja Panonija), 100, 101, 102, 199, 218, 251, 257Pannonia Prima (Prva), 251, 253, 254, 322Pannonia Savia, 251, 253, 255, 304, 322Pannonia Secunda (Druga), 243, 251, 253, 254, 255, 276, 304, 305, 322Pannonia Superior (Gornja Panonija), 100, 101, 102, 105, 106, 251Pannonia Valeria, 251, 253, 254, 278, 322Pannoniae (dijeceza), 249, 251, 252, 253, 322Pannonius ili Paeon, 24Panoni, 10, 106, 107, 178, 184, 188, 197, 198, 199, 200Panonci, 31, 89, 96, 97, 104, 105Pantadeienus, 114Pantauh, 60, 66, 67, 159Panthia, 114Panto, 114Papas, 280Papinijan, 245, 246Parani, 72, 141, 143Pariz, 282Paros, 72Partheni (Pertheenatai, Parthini, Parteni, Partini), 57, 62, 67, 84, 100, 104, 152, 156, 160,

177, 189Partho, 24Partin, 56, 61, 156

355


Paschale campanum, 244Patavium (Padova), 30Patroklo, 31Paul Kretschmer, 17Paulin (biskup Sarsenterske crkve), 307Paulinijan (Paulinianus), 299Paulus, 246Pavao (biskup), 307Pavija, 260, 293Pavle (svetac), 297Pelagonija, 56, 70, 156Pelij, 60, 61, 62, 77, 132Pentej, 22Peonci, 11, 31, 74, 75, 77, 129Peonija, 48, 62, 74, 78, 86, 129Perdika III, 73, 77, 129Perozes, 289Perrhaebus, 24Persefona, 144Persej, 59, 60, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 158, 159, 160Peruđa, 293Petar Skok, 18Pierre Cabanes, 19, 73, 81, 148, 320Pikti, 269, 277Pilos, 154Pindar, 25Pines, 50, 54, 55, 56, 61, 149, 150, 152, 153, 155Pines (ime), 17, 113Pines (breučki kralj), 96, 218, 219Pinsus, 144Pir, 79, 80, 84, 132, 133Pirej, 100Pirusti, 47, 69, 70, 94, 95, 96, 101, 104, 157, 160, 172, 173, 189, 192, 208, 215, 223, 322Piteja, 28Pituntium, 102Piva, 250Placentija (Piacenza/Pjaćenca), 260Pladomenus, 114Plarens, 113Platino, 114Platon, 136Plator (ime), 114

HISTORIJA ILIRA

356

Plator (brat kralja Gencija), 59, 63, 64, 157, 158Platurius, 114Plaucije Silvan, 216, 217, 219, 221Plereji (Plerejci), 93, 168, 169, 189Pleurat (ime), 17Pleurat (izaslanik), 59, 66, 159Pleurat/Pleurija (IV stoljeće), 49, 76, 131, 148Pleurat (otac Agrona), 49, 148Pleurat (otac Gencija), 57, 58, 61, 62, 63, 64, 69, 155, 156, 157, 161, 167, 321Pleurat (sin Gencija), 69, 158Plinije Stariji, 29, 33, 41, 42, 44, 70, 84, 85, 93, 94, 95, 98, 99, 100, 101, 112, 140, 143, 170,

175, 187, 189, 203, 224, 236, 247Plutarh, 45, 61, 74, 75, 79, 80, 84, 86, 138, 169Poetovio (Ptuj), 251Pola (Pula), 27, 33, 172, 273Polibije, 22, 44, 46, 47, 48, 49, 50, 51, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 66,

67, 68, 71, 72, 86, 95, 142, 148, 149, 150, 151, 162, 167, 168, 321Polifem, 24Polijen, 45, 83, 78, 321Polion, 299Pompej (triumvir), 143, 146, 171, 173, 175, 181, 193Pompej Sekst (Sextus Pompeius Magnus Pius), 180, 182, 184, 190, 193, 195Pompej Trog, 47, 76, 85, 133Pompej (nećak cara Anastazija), 290Pomponije Mela, 99Pont, 31, 100Pontica (dijeceza), 249, 266Posantio, 113Posejdonije, 71, 95Poseni, 184Postumije (konzul), 152Postumije (namjesnik), 223Postum, 258Pounje, 90, 170, 213, 215, 220Pravaius, 113Praxidam, 142Prevalitana, 243, 250, 252Prijamon, 91Primus, 301Prisk, 240, 241, 283Prob, 263, 264, 267Proclus, 302

357


Prokopije, 13, 241Prokul, 263Promona, 105, 167, 173, 175, 185Propontida, 274Prosperovi Izvaci hronike, 244Proteja, 44Pseudo – Aristotel, 86, 88Pseudo – Skilaks, 23, 29, 30, 32, 40, 41, 42, 43, 44, 71, 72, 139, 140, 141, 144, 145, 146,

321Pseudo – Skimnos, 27, 41, 46, 139Ptolemeidi (dinastija), 25Ptolemej I Soter, 145Ptolemej Keraun, 85, 133Publije Kornelije Dolabela, 96, 119, 120, 174, 216, 223Publije Kornelije Scipion Asina, 166Publije Kornelije Scipion Nazika, 92, 168Publije Licinije, 171Publije Silije Nerva, 197, 198Publije Vatinije, 171, 175, 176, 193Pulherija, 283, 284Pusio, 220

R

Radoslav Katičić, 18, 27Raetinum, 105, 220, 221Rajna, 116, 172, 276, 282Raša, 250Ratiarija, 301Ravena, 115, 224, 244, 248, 252, 253, 270, 284, 292, 295Regij, 56, 145, 292Remetalk I, 97, 214Reskuporis II, 214Retija, 263, 277Rhisium, 102Rhizon (Rhizonicus), 23, 27, 43, 69, 70, 100, 102, 146, 152, 160, 161Richard F. Burton, 15Ricimer, 255Rider, 167Rim, 10, 52, 53, 54, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 63, 64, 65, 66, 67, 68, 69, 70, 88, 90, 93, 97,

98, 100, 146, 151, 152, 153, 154, 155, 156, 158, 159, 160, 161, 165, 168, 169, 171, 173, 177, 182, 183, 186, 189, 195, 196, 197, 207, 211, 212, 214, 215, 218, 219, 224, 238, 242,

HISTORIJA ILIRA

358

249, 258, 259, 261, 262, 268, 270, 271, 278, 280, 292, 293, 297, 298, 299, 300, 302, 306, 321

Ripač, 220Rol, kralj Geta, 196Romul Augustul, 284Rt Ploče, 33Rudnik, 250Rufije Fest, 199, 241

S

Sabazije, 118Safraks, 280Saksonci, 277Salasi (Salassoi), 104, 183, 188Salmedin Mesihović, 20Salon (Jadro), 102Salona, 22, 33, 91, 92, 96, 102, 119, 122, 124, 167, 170, 171, 172, 174, 175, 177, 191, 193,

200, 211, 213, 215, 221, 237, 238, 244, 247, 248, 250, 256, 264, 284, 291, 292, 298, 299, 301, 302, 306, 308, 322

Salonitanci, 172, 173, 174Salonitanski konvent, 94, 99, 187, 191Salvijan, 307Salvium (Vrba Borak u Glamočkom polju), 307Samuntio, 114San Vitale, 295Sanski Most, 250Sardeati, 99, 101, 187Sardinija, 180, 291, 293Sarmati, 197, 214, 263, 265, 275, 278Sarsenterum (Stolac), 307Sasanidi, 235, 237, 238, 265, 267, 273, 274, 275, 279, 280, 286, 288, 289, 292, 293Sasanidsko carstvo, 235, 241, 262Saseji, 100Satala, 289, 290Saurmag II, 280Sava, 100, 178, 184, 198, 199, 200, 211, 217, 250, 251, 300Savarija, 251, 299Scerdis, 113Scordiscus, 24Sedat, 118Segestani (Segestanoi), 104, 107, 184, 185, 188

359


Segestika, 89, 104, 170, 182, 183, 184, 185, 211Seiio, 114Seio, 114Sekst Aurelije Viktor, 242Sekst Julije Afrički, 242Sekst Lucije Bas, 125Sekund, 304Selapitani, 160Selim Islami, 18, 320Selinunt, 137, 285, 286Sempronijan, 300Senia (Senj), 33, 183, 302Senna Gallica, 293Septimije (Septimius), 299Septimije Sever, 105Serapili, 100Serapis, 118Serdi, 196Serdica (Sofija), 260, 261, 265, 271Sereti, 100Seretion, 220, 221Servije Fulvije Flak, 93, 169Sesarethioi, 47Sestenius, 114Sestus, 114Setovija, 167, 186, 188Sever II, 269, 270, 271Severijan, 276Sibaris, 137Sicilija, 24, 71, 80, 142, 152, 180, 182, 191, 255, 291, 293Sicum, 102Sikuloti, 99, 101, 208Silvan, 117, 118, 122Simferije, 302Simplicije, 295Sinaj, 280Sinerot, 300Singidunum (Beograd), 178, 214, 275, 304Sinodij, 167, 175Sirakuza, 24, 136, 141, 142, 144, 145Sirija, 236, 274Sirmijska Panonija, 255

HISTORIJA ILIRA

360

Sirmium (Sirmijum), 211, 213, 214, 236, 244, 248, 251, 253, 256, 257, 258, 259, 263, 264, 265, 267, 282, 300, 304, 305, 306, 308, 322

Sira, 86Siscia (Siskia, Sisak), 170, 184, 211, 212, 213, 214, 215, 217, 218, 251, 299, 304Sitas, 195, 196Skadarsko jezero, 43, 59, 68, 130, 160, 172Skard, Skordus (Scordus), Šar Planina, 59, 66, 68, 250Skardona (Skardo), 93, 212, 292, 302Skardonitanski konvent, 94, 99Skënder Anamali, 18, 320Skenobard, 218Skerdilaida (ime), 17Skerdilaida, 50, 51, 53, 55, 56, 57, 61, 62, 150, 154, 155, 156, 157Skerdilaida (sin Gencija), 69, 158Skirtari, 99Skodra (Scodra), 59, 67, 68, 69, 84, 102, 131, 157, 159, 160, 161, 167, 212, 250, 322Skoplje, 18, 289Skordisci, 9, 84, 86, 88, 89, 100, 102, 105, 178, 179, 197, 199Skoti, 277Slaveni, 14, 15, 237, 256, 294, 306, 308Slaviša Perić, 18Slavonija, 211, 216Slobodan Čače, 18, 320Slovenija, 9, 18, 251Sofoklo, 23, 146Sokolac, 220Sokrat Skolastik, 242Sol Invictus, 262Solun (Tesalonika, Thessaloniki), 253, 275Sozomen, 242Split, 16, 33, 222, 224, 267, 299Splonum, 220Srbija, 9, 16, 89, 123, 137, 179, 189, 195, 250, 251, 287Srebrenica, 210Stane Gabrovec, 18, 320Stanecli, 248Stari Majdan, 250Statanius, 114Staticus, 114Statilije Taur, 186, 189Stato, 114Status, 114

361


Stefan Bizantinac, 23, 28, 37, 44, 57, 89, 92, 138, 146stela, 113, 115Stjepan (biskup Mukorenske crkve), 307Strabon, 23, 24, 26, 28, 31, 32, 42, 43, 46, 47, 71, 72, 85, 86, 87, 88, 89, 90, 91, 92, 93, 94,

95, 98, 140, 144, 165, 169, 224, 247Stridon, 243, 244, 303Sudin leksikon, 241, 242Sula, 169, 179Sulpicije Galba, 157Sulpicije Sever, 242, 305Svetih Apostola (crkva), 283, 287, 295, 296Svetonije, 98, 105, 106, 200, 215, 222, 224Šapur II, 280Šibenik, 14, 27, 33, 41Šime Batović, 18, 320

T

Tabula Peutingeriana, 41, 248, 249Tacit, 24, 216, 238, 267Taginae (Busta Gallorum), 293Tajatira, 279Tarakonska Hispanija, 257Tara, 250Tarent, 63, 145, 158, 180Tarsus, 274, 286Tatonia, 114Tatta, 17, 113Taulanti, 11, 39, 41, 43, 44, 70, 84, 104, 133, 137, 160, 189, 322Taulas, 24Tauresium, 289Taurisci, 100, 104, 183Teba, 21, 74, 129Tebaida, 285Teia, 293, 294Telije (Telius), 299Temeia, 113Teodahad, 291, 292Teodor Lektor, 283Teodor Kritski, 294Teodor Mopsuestijski, 294, 307Teodorik (Amal) Veliki, 240, 244, 254, 255, 291

HISTORIJA ILIRA

362

Teodora, 241, 289, 290, 296Teodora (kćerka cara Maksimijana), 269Teodosiopolis (Erzurum), 286Teodozije I (Mlađi), 250, 252, 253, 277, 282, 302, 306Teodozije II, 240, 245, 253Teodozije Stariji, 277Teodozijev kodeks, 245, 246Teofan Konfesor, 244Teonas, 304Teopomp, 42, 44, 45, 46, 71, 141, 143Terencije, 280Tergesta, 166, 172, 182Terponus, 183Tesalija, 48, 64, 65, 243Tesproćani, 39Tesprotija, 102Testimos, 185Tetrik, 258, 261, 262, 263Teuda, 113, 114Teuta, 50, 51, 52, 149, 150, 151, 152, 167Teutoburška šuma, 223Teutta, 113Thana, 117Thraciae (dijeceza), 249, 266Tibar, 271Tiberije, 96, 97, 105, 119, 121, 178, 190, 192, 197, 198, 199, 200, 207, 208, 210, 212, 214,

215, 216, 217, 218, 219, 220, 221, 222, 223, 224, 230Ticijan (biskup Arbenske crkve), 306, 307Tilurium (Tilurio), 167, 224, 248Timej, 41, 71, 139Tiridat III, 265Tir, 24, 101, 304Tit Livije, 31, 41, 43, 44, 45, 47, 48, 49, 55, 56, 57, 58, 59, 60, 61, 62, 63, 64, 65, 66, 67, 68,

69, 70, 86, 94, 95, 148, 157, 158, 160, 162, 166, 200Tit, 297Tizus, 114Toma Arhiđakon, 306Totila, 292, 293, 294Tračani, 30, 32, 37, 48, 57, 61, 62, 63, 75, 77, 79, 86, 88, 90, 129, 132, 178, 179, 217Tragurion (Tragurij), 33, 58, 94, 142, 143, 145, 146, 167, 212Tragurionci, 172Trajan (princeps), 251, 260

363


Trajan (vojskovođa), 280Trakija, 3, 30, 38, 40, 76, 83, 86, 102, 179, 189, 260, 262, 271, 283, 286, 287Trali, 61Transdanubija, 273Trebonijan Gal, 258Tres Tabernae, 270Tria Capitula, 294, 307Tribali, 74, 77, 79, 86, 87, 88, 89, 132, 195Triballus, 24Tribonijan, 245, 246, 290Trikamarum, 291Trisagion, 286, 287Triteuta, 149, 153Tritus, 114Troja (Trojanski rat) , 30, 31, 32Tukidid, 24, 31, 38, 39, 40, 41, 44, 50, 85, 95Turus, 114Tzath I, 289Tziralum, 274

U

Ulpijan, 246Umbri, 42Unutrašnja Dakija, 243Ursakije, 304, 305, 306Ursicin, 300Uskana, 65, 66, 159

V

Vadomarije, 280Valens, 238, 253, 276, 278, 279, 280, 281, 282Valens (biskup), 304, 305, 306Valentinijan I, 253, 276, 277, 278, 279, 281, 282Valentinijan II, 281Valentinijan III, 245, 253, 284Valerijan, 257, 258, 298Valerije Mesalinus, 212, 216Vandali, 241, 255, 259, 260, 263, 283, 291Vandalsko kraljevstvo, 244, 255, 291Vangjel Toçi, 244, 255, 291Varasdat, 280

HISTORIJA ILIRA

364

Varcijani, 100, 102Vardar (Aksija, Axius), 31, 159Varro, 114Vejsil Čurčić, 16Velej Paterkul, 85, 94, 95, 97, 105, 106, 206, 211, 213, 214, 215, 216, 217, 218, 224Velika palača, 295Velika Kladuša, 250Veliki Ilirski ustanak, 94, 95, 97, 98, 105, 107, 199, 201, 207, 222, 224, 225, 226, 227, 228,

229, 230, 322Venancije, 298, 299Venancijev oratorij, 298, 299Vendes, 114Vendo, 90, 91Venera, 116Veneti, (V)eneti, Eneti, 31, 38, 40, 165, 166Veniji/Venoneti, 198Vergilije, 115Verso, 185Verzo, 113Vespazijan, 125Via Candavia, 85Via Egnatia, 85, 212, 215Viator, 255, 285Vidasus, 117Vidin, 294Viennensis (dijeceza), 249, 266Vigilije, 295Viktor (biskup Maktaritanske crkve), 306Viktor iz Vite, 241Viktorin, 304Viminacij (Kostolac), 258Vindelici, 262Virunum, 251Vitalijan, 286, 287Vitiges, 292Vjenceslav (Vaclav) Radimsky, 16Volturno, 294Vrbas, 100, 187, 210Vulkajske močvare, 217

365


Z

Zabdas, 261Zafir, 30Zamak, 277Zanatis, 17, 113Zdravko Marić, 18Zenobija, 258, 261, 262, 263Zenon, 284, 285, 288Zeus, 21, 22, 26, 29, 139, 144Ziraeus, 113Zonara, 107Zorata, 113Zosim, 242Zosim (papa), 302

Download - Salmedin Mesihović, Amra Šačić, Edin Veletovac - Historija Ilira

Top Related