Transcript
Page 1: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTIKovačević, Badurina

Jezična je stvarnost raznorodna, bogata, dinamična, i ne poznaje statičnost. Svaki prilog njezinu razotkrivanju kasni u odnosu na njezinu uzburkanu mijenu.(Iz Predgovora)

VERTIKALNA I HORIZONTALNA RASLOJENOST POLJA DISKURSA

- uporabna domena jezika određena je funkcijama - jezik – multifunkcionalno sredstvo koje prilagođujemo potrebama i ciljevima- funkcije se u jeziku, u sferi primjene, ostvaruju na 2 načina:

1. kao govor2. kao pismo= mediji ostvarivanja jezika= planovi jezičnog raslojavanja

- govor – proteže se u realnom vremenu; trenutačnost izbora; svojevrsna improvizacija- njegova se nepotpunost (eliptičnost, manjak kongruencije, skokovitost...) nadopunjuje

paralingvističkim sredstvima (modulacijama glasa, gestama, mimikom, kontekstom)

- pismo – obilježava ga prostornost; reorganizira govor – rezultira višim stupnjem dotjeranosti iskaza

- plošnost ispisa prevladava se artificijelnim sredstvima (jezičnim, grafičkim sredstvima oblikovanja teksta)

- svaka funkcija se može ostvariti na obama planovima realizacije, ali je nekim funkcijama primjereniji govorni ostvaraj (trač), a nekima pisani (izvještaj)

- promjena plana nosi i bitne promjene u percepciji iskaza – npr. trač će u pisanoj formi lakše zadobiti težinu klevete

- tradicionalni pristup problematici jezične raslojenosti – izdvajaju se funkcionalni stilovi (pojam potječe iz učenja Praške lingvističke škole) razgovorni administrativni publicistički (novinarski) znanstveni književnoumjetnički znanstveno-popularni – Pranjić ga izdvaja kao poseban, hibridni stil, a

Tošović ga smatra podvrstom novinarskog stila- ovom diferenciranju Kovačević i Badurina pridodaju i razlamanje na planove (pismo,

govor) i tako dobivaju horizontalno i vertikalno raslojavanje jezika – odvija se istodobno

- horizontalno = funkcije generiraju domene; vertikalno = mediji generiraju planove- dosad se nedosljedno propitivalo vertikalno raslojavanje

1

Page 2: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- diskurs – pojam kojim se može naznačiti i vertikalno i horizontalno raslojavanje, i to uvijek u međusobnoj interakciji

- on uključuje zajednička obilježja tekstova, bez obzira na medij- pojam potječe iz franc. jezika, iz Benvenisteove knjiž. teorije

- u vertikalnoj podjeli načelno možemo razlikovati: diskurs govora – razgovorni diskurs diskurs pisma – pisani diskurs

- horizontalna podjela diskursa – dobivamo diskursne tipove (domene): javni diskurs – demokratičan, nametljiv – nastoji doseći i najudaljenijeg

recipijenta – npr. govor publicistike, politike, crkve privatni d. – ekskluzivan, razumljiv samo nekim, blisko povezanim

sugovornicima specijalizirani d. – javan, ali nije demokratičan – okreće se specijaliziranoj

javnosti razl. struka – može biti akademski (npr. jezik ekonomske i pravne znanosti), primijenjen (jezik bankarstva, burze, administracija), populariziran

multimedijalni d. – u jezični kod uključuje i one nejezične; kreće se u rasponu od privatnog (e-mail komunikacija) do javnog diskursa (reklama)

literarni d. – čitavo polje diskursa tek mu je građa kojom se služi, kodirajući je po literarnim ključevima

- na razini konkretizacije diskursni su tipovi sačinjeni od tekstova, koji se udružuju u niže tekstne tipove – žanrove

- tekstni tip = prvi stupanj apstrakcije; svojevrsna međufaza između konkretnog teksta i određenog diskursnog tipa

- zajednička obilježja žanrova nanovo nas vraćaju pojmu diskursa

- podjela koju nude autorice (horizontalno i vertikalno raslojavanje) svaku jez. pojavu u diskursnom polju drži relevantnom – dijalekt, narječje - u privatnom diskursu, pa čak i u situacijama višeg stupnja javnosti (radioemisije); jezici jez. manjina (utječu na većinski jezik te se njihovi elementi provlače kroz govor njihovih korisnika i kad govore javno), engleski jezik – dopire u polje diskursa medijskim putem, osobito internetom

- na polje diskursa utječe svaki govornik koji se njime kreće, kao i svaki izvor kojemu su govornici na bilo koji način izloženi

2 su pragmatičke osi:

1. globalna pragmatička razina – razina izbora jezičnih strategija (kako govoriti)?2. pojedinačna pragmatička razina – razina izbora građe (što govoriti?) - tiče se

diskursa pojedinca i iz njega izvedenog konkretnog teksta- pojedinačna se nadovezuje i oslanja na globalnu, a njihovo se interaktivno

suodnošenje nastavlja tijekom čitavog iskaza- konkretni je iskaz određen svojom kategorijalnom pozicijom u jez. stvarnosti, pa će se

govornik opredjeljivati između sinonimskih i srodnih mogućnosti u jeziku u skladu sa željenim jez.učinkom – npr. uvreda se može iskazati ironijom (primjerenije salonskom govoru) ili tek jednom pogrdnom riječi (ulični govor)

2

Page 3: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- kategorije razgovornosti, publicističnosti, administrativnosti i znanstvenosti – proizlaze iz tradicionalne podjele

- značajke: razgovornost – opušten i relativno prisan odnos sugovornika

nehajnost – manifestira se relativno slobodnim pristupom jez. standardu publicističnost – usmjerenost govornika slušateljskoj (čitateljskoj) masi –

«srednji» odnos prema jezičnoj građi: jezik se izdiže iz razgovornosti radi uopćavanja, ali se iskaz i pojednostavljuje, osobito kad pristiže iz znanstvene sfere

administrativnost – zbog težnje za jednoznačnošću uspostavlja lako prepoznatljive i automatski odčitljive obrasce

- nedvosmislenost gradi na štetu ekspresivnosti- ustoličuje pravila zajednice- teži univerzalnoj razumljivosti (osigurava je poznavanje unaprijed zadanih jez.

modela) – odriče se brojnih jez. vrednota- teži normativnoj korektnosti, ali je u praksi ne ostvaruje dosljedno:

pojednostavljivanje morfološke razine (npr. nerazlikovanje kategorija određenosti i neodređenosti), inflacija specifičnih sintakt. obrazaca (npr. prekomjerna uporaba pasivnih konstrukcija), tendencija autoterminologizacije kojom se sužava čak i sam leksički izbor (npr. ne pribjegava se sinonimiji jer to predstavlja prijetnju nedvosmislenosti)

- guši se sama u sebi, postaje svoj karikatura – često dovodi do inflacije jez. sredstava (pleonazama)

- shematiziranost- nema sklonosti prema jezičnim inovacijama

znanstvenost – sofisticiranost, zahtjevnost- znanstvena shematiziranost – nije isto što i administrativna, jer se ostvaruje kao

rezultanta problematizacije, dokaznog postupka – uvijek je specifična za struku ili čak uže – za područje, problem (administrativna shematiziranost je formalnojezična i ne podliježe problematizaciji – korisnik preuzima gotove, pojednostavljene jez. modele koji se uklapaju u standardizirane postupke)

- jezik pravne struke – podvaja se na:1. znanstveni jezik (pravnih znanosti)2. administrativno-pravne forme

Književnoumjetnički diskurs

- opire se svakoj klasifikaciji koja bi ga željela smjestiti unutar polja- u njemu se na osobit način pretapaju planovi govora i pisma- ne podvrgava se funkcijama orijentiranim životnoj i društvenoj stvarnosti – iz toga ga

izdvaja estetska dimenzija- estetska funkcija – globalne je naravi – svoje utemeljenje nalazi u svim ostalim

funkcijama- ukupno je polje diskursa poprište njegova prekodiranja u polje literarnog diskursa,

njegova građa - njime se napaja, a može i na njega utjecati- ta dva polja odjelito koegzistiraju- opozicija je: književnost ~ neknjiževnost- neknjiževnost – diskursni tipovi određeni pragmatičkom funkcijom - književnoumjetnički diskurs - raslojava se na podsustave – no to se raslojavanje

dešava iz naravi književnosti, a ne iz naravi stvarnosti

3

Page 4: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- interpretacija – razotkriva modele literarnoga prekodiranja jezika neknjiževnosti u jezik književnosti

- jezik književnosti je fikcionalan = konstrukt izveden na tradicijama literarnog konstruiranja jezika

- književno djelo = artefakt – izrađen od materijala (jezika i smislenih supstancija) – upoznajemo njegovu prirodu kada u njemu razabiremo elemente diskursnih tipova preuzete iz polja diskursa

- stilistička analiza – razotkriva postupke putem kojih jez. materijal prerasta u jezik književnosti

- uobličavanje diskursa (literarnog i neliterarnog) – proces koji se odvija simultanim povezivanjem jez. jedinica na dvjema njegovim kohezivnim osima: metaforičkoj – načela izbora i supstitucije metonimijskoj – slaganje i kontekstualiziranje diskursnih, jezično-značenjskih

mikroelemenata- oba su načela konstitutivna za diskurs i neprestano su na djelu, no u književnosti se

njihova ravnoteža narušava (i sama je narušenost svojevrsno obilježje literarnosti) – narušenost u neknjiževnosti koja otežava ili onemogućuje komunikaciju = afazija

- u književnosti se iskaz priklanja jednom od dvaju polova, a na štetu onog drugog- tako pripovjedna književnost i drama imaju primarno metonimijski ustroj, dok je

poezija metaforički utemeljena- jezični se sustav dakle podvaja na diskursna polja neknjiževnosti i književnosti

(=sustavi)

- interdiskursna pretapanja – polje diskursa je obilježeno svojstvom interdiskurzivnosti

- s tim u vezi su pojave intertekstualnosti i intermedijalnosti- u svakome se govornom činu funkcije govora i njegovi planovi višestruko prelamaju –

tekst = mozaik izvantekstualnih i intertekstualnih okolnosti, interdiskursnih i intermedijalnih odnosa

- stil – termin koji je žrtva «uporabne inflacije» - stoga se autorice suzdržavaju od njegova prečestog korištenja

- stilska obilježenost/neobilježenost – pojave se često određuju na taj način- no u području govora (a svaki tekst je govor) nema neutralnosti – govor uvijek pripada

situaciji, okviru spram kojeg uspostavlja relaciju- neutralnim se može shvatiti samo sustav po sebi (langue – potencijal, apstrakcija)- recipijent može imati dojam da je neki iskaz neutralan ako se po svojim bitnim

značajkama uklapa u njegov horizont očekivanja

- umjesto o stilu autorice govore o relacijskoj naravi govora, jer ona i jest stil

4

Page 5: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

RASLOJENOST POLJA DISKURSA NA JEZIČNE PLANOVE

- jezik se realizira u govoru, koji može biti govoren ili pisan - vertikalno raslojavanje jez. djelatnosti – provodi se s obzirom na govoreni ili pisani

medij- govoreni oblici podliježu utjecaju pisanih, i obrnuto- tradicionalna gramatika se ograničavala na pisani tekst – razlozi: «neuhvatljivost»

govora i «podatnost» zapisanog teksta

- za govoreni i pisani tekst vrijede specifične zakonitosti – stoga pisani tekst ne može bez ostatka biti predloškom govorenu, kao što ni dobar govor ne mora biti dobar napisani tekst

- razlike se očituju na svim jezičnim razinama- razl. ustroji govorenog i pisanog jezika utemeljuju se i na dijelom različitim

kodifikacijama i dekodifikacijama govorenog i pisanog jez. iskaza- u stvarnoj situaciji razlikujemo situaciju govora i situaciju pisma- situacija govora: pretpostavlja auditivni kontakt među sudionicima; omogućava iskazu

vremensku protežnost- situacija pisma: karakterizira je vizualno komuniciranje s tekstom; osigurava prostor

ispisa – uvjetno, jer postoji i vrijeme kodiranja (vrijeme osmišljavanja onog što će biti napisano) i vrijeme dekodiranja (vrijeme za čitanje i promišljanje napisanoga)

- moguća su i odstupanja – od pravocrtnosti prenošenja informacija – npr. razl. tipovi ponavljanja u govorenom disk, usmjeravanja na idući u pisanom disk.

- načelo lokalne interpretacije – potencijalno razmiče granice teksta, pa se on širi prostorima pripadajućeg konteksta – bez takvih koherentnih veza tekst i ne bismo mogli čitati (slušati) kao tekst

- način primanja i način nastanka poruke utjecat će i na njezinu organizaciju – na dužinu i kompletnost govornih članaka, način oblikovanja misli

- za smisao govorenog teksta važna su i njegova prozodijska svojstva, a često i neverbalni elementi (gestikulacija, mimika, izvanjezične okolnosti)

- pisani tekst toga je lišen - korelati vrednotama govornog jezika: grafička sredstva, interpunkcijska sredstva, organizacija teksta (moguće je dakle govoriti o parajezičnosti u pisanom tekstu)

- sredstva pisanog teksta se, paradoksalno, uvlače u govoreni jezik, osobito razgovorni stil

- u govornoj situaciji prisutni su obično i pošiljalac i primalac – primaočeve reakcije utječu na daljnji tijek komunik. procesa

- u situaciji pisma izravni feedback izostaje – rezultira čvršćom strukturom pisanoga teksta

- pošiljaocu pisane poruke taj je neposredni kontakt uskraćen - to utječe na oblikovanje poruke – pisac će pokušati predvidjeti moguće nejasnoće, pa će razumijevanje teksta unaprijed nastojati osigurati dodatnim obrazloženjima, osmišljavanjem digresija – to je nužno, jer će zapisani tekst biti čitan izvan vremenskog i prostornog konteksta svog nastanka

- u tom smislu pisani je tekst više ekstenzivan, a govoreni više intenzivan

5

Page 6: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- razlike između govorene i pisane poruke su i na formalno jezičnoj razini – sintaksa govorenog jezika je mnogo jednostavnija →

pisani tekst: odnosi među rečenicama/iskazima (onda i kongruentnost teksta) postižu se razl. modalnim riječima i tekstnim konektorima; iskazi su češće nenarušene strukture: obavijesni subjekt – obavijesni predikat

govoreni jezik: govornik se češće izravno obraća recipijentu; specifična (govorna) frazeologija i leksik; govornik često ponavlja pojedine rečenične strukture, oslanja se i na neke, semantički uglavnom prazne, popune (mislim, kao što znate...)

- pozicija recipijenta – i govornik i pisac se obraćaju svojoj publici, nastojeći biti na primjeren način, shvaćeni, interpretirani – i iz toga će proizaći razlike između govorenoga i pisanoga teksta

- rečenično značenje (sentence meaning) = značenje reč. izdvojene iz konteksta- govornikovo značenje (speaker meaning) = značenje koje iskazu pridaje govornik –

razabire se iz konteksta- ispravna (korektna interpretacija) = potpuna podudarnost govornikova i

slušateljeva razumijevanja- primjerena (adekvatna) interpretacija = realnija za očekivati

- fatička funkcija – ovisnost o njoj tipična je za situaciju govora- prožetost govora elementima koji signaliziraju postojanje kontakta – konvencionalne

fraze koje uvode sudionike u situaciju govora – npr. pozdravi, upiti; fraze koje označavaju trajanje kontakta – npr. retorički upiti i sl.

- referencijalna, ekspresivna, metajezična funkcija – izraženije u pisanom tekstu

- situacija pisma računa na čitateljevu inicijalnu suglasnost – opravdava je kongruentnim tekstom, sustavnim razvijanjem teme, osmišljenim unošenjem detalja

- struktura govorenog jezika – nedisciplinirana i nelinearna (ili višelinearna) – čak i na užoj, rečeničnoj razini – jer je govorena rečenica/iskaz ustvari iskaz u nastajanju – prekidi i razl. pretapanja u misaonom procesu se uglavnom zrcale i u strukturi pojedinih iskaza

- no komunikacijskih poteškoća ne bi trebalo biti – dokle god eliptičnost iskaza ne postane nesavladiva prepreka

- struktura pisanog teksta – kongruentnija; poruka se podvrgava drugim komunikacijskim zakonitostima (no i govoreni tekst može biti unaprijed pripremljen, te vrlo čvrste, kongruentne strukture, a moguća je i nekongruencija pisanoga teksta)

- iskazi se nastoje nizati u nekom linearnom slijedu- za kontekstualizaciju teksta i njegovu primjerenu interpretaciju je važno u gdje je tekst

napisan/objavljen, ali i popratna «oprema»: naslovi, podnaslovi, ilustracije, bilješke- dotjeranost se očekuje i na razini pojedinačnih iskaza – mogući su i kompleksniji

odnosi među sastavnicama nižeg reda, bez opasnosti za uspješnost komunikacije- intonacijski obrasci zamijenjeni su pravopisnim i gramatičkim sredstvima – da bi se

omogućilo vizualno primanje poruke

- jedna od manjkavosti uobičajene podjele stand. jezika na funkcionalne stilove – nedostatna usmjerenost na distinkciju između govorenog i pisanog iskaza, kao i na prožimanja

6

Page 7: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- razlikovanje planova – logično polazište daljnjem klasificiranju- npr. govor, kao plan realizacije, doprinosi svojstvu razgovornosti bilo kojeg diskursa,

te se time razgovorni diskurs u užem smislu riječi, kao samosvojna kategorija, sužava na domenu privatnog diskursa

- on se razlikuje od javnog diskursa – obilježava ga viši stupanj generaliziranja, ali i unutrašnjeg diferenciranja

- specijalizirani diskurs – više okrenut planu pisma; visok stupanj artificijelnosti i terminologiziranosti

- multimedijalni diskurs – nastaje otvaranjem diskursnog polja prema drugim nejezičnim medijima i stapanjem s njima

- književnoumjetnički diskurs – uspostavlja vlastite zakonitosti; jezik se otima pragmatičkoj funkciji i preusmjerava estetskoj

- svaki diskursni tip podliježe modifikacijama s obzirom na plan jez. realizacije – npr. objektivnost znanstv. stila će ustuknuti pred subjektivnošću polemike

- polemika – govorena i pisana- govori o znanstv. ili stručnom problemu, ali ponekad se toliko udaljava od temeljnih

zakonitosti znanstv. diskursa da se može činiti da postaje i njegova negacija- teško je jasno odrediti granicu između polemičkog i uvredljivog, svađalačkog tona

(bitne su konvencije žanra, društv. konvencije, osjećaj dobrog ukusa)- postojanje drugog ili svijest o njegovu postojanju – najviše će odvojiti polemiku od

ostalih pisanih žanrova- stoga će ona u pisani diskurs izravno unositi elemente dijalogičnosti, razgovornosti

- kada se elementi razgovornosti počinju prepoznavati unutar «nerazgovornih» podsustava, aktualizira se pitanje statusa razgovornog stila

- razgovorni stil – ostvaruje se u svakodnevnim razgovornim situacijama - Silić razlikuje govorenorazgovorni (usmenorazgovorni) i pisanorazgovorni oblik

nositelja stand. jezika- elektronička komunikacija – u formalnom smislu pismena, ali se po mnogim

značajkama približava neposrednosti usmenog razgovora – brzina izmjena replika, često popraćena i neformalnošću u odnosima = stvara se privid neposrednog kontakta – rezultira mnogim već ustaljenim konvencijama u pisanju elektroničkih poruka – npr. nedostatak mara za jezična i pravopisna pravila, smajlići koji zamjenjuju intonacijska svojstva u govoru, itd.

- mnoge odlike razgovora se često prepoznaju i u tekstovima koje pripisujemo «nerazgovornim» jez. podsustavima →

- primjer: ulomak iz kolumne Tanje Torbarine iz Globusa – razvila je osebujan stil koji koketira s razgovornim jezikom – no on nije ni primarno razgovoran ni primarno privatan, već je prije žurnalistički, a s razgovornim žargonom uspostavlja interdiskursne odnose

- eksplicitni dijalog – onaj koji uspostavlja izravnu interakciju među sudionicima komunikacijskog procesa, ispunjava određene uvjete:

1. najmanje 2 prisutna ili tehničkim medijem simultano povezana autora2. sukcesivnu alternaciju u ulozi govornika i slušaoca barem jedanput3. usmjerenost govornika i njegovih aktivnosti na slušatelja i obratno – time se

jamči koherentnost cjeline4. govornik i slušatelj poštuju općeprihvaćene norme ponašanja, kao i obveze i

prava koja iz toga proizlaze

7

Page 8: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- privatni diskurs ~ specijalizirani diskurs – njihova ih primarna određenost planovima govora ili pisma pozicionira konfliktno (iako su mogući i privatni zapis i administrativni govor)

- to su diskursni tipovi koje smatramo primarno označenima svojstvima samog medija

- razgovorni diskurs – potencijalno obgrljava sve jezične sustave, i to putem svojstva razgovornosti, dijelom će se preklopiti s pojmom privatnoga diskursa, s obzirom na primarnu ostvarenost u govorenom mediju

- razgovornost – može biti dominantno svojstvo tematski raznorodnih tekstova koji se stoga priključuju razg. diskursu, ali i usputna, često neplanirana i nepoželjna značajka tekstova koji bi se trebali distancirati od razg. tona

- određen je situacijom govora – stoga ga je nemoguće u cijelosti sabrati, ispisati, predočiti, moguće je samo opisati načine njegova funkcioniranja – funkcionalnu sintaksu, difuzan je, raznolik, propulzivan, u stalnom je trajanju i nastajanju, u neprestanim je interferencijama s drugim stilovima, ali i s pisanim diskursom

- teorija govornih činova – disciplina koja se ponajprije bavi konverzacijskim aspektima jezika, iskustva ove teorije plodna su pri nastojanju spoznavanja globalne naravi razgovornoga diskursa

- pojam razgovornog diskursa možemo dovesti u vezu i s konverzacijskom funkcijom – (ona se tiče «razmjene» koja je u biti razgovora)

- raslojenost konverzacijske funkcije – mogli bismo razotkriti na razl. razinama – 1. razina = situacijska → situaciju čine mjesto, vrijeme i njezini sudionici

- idealna razmjena bi počivala na ravnoteži – Paul Grice to naziva načelom suradnje definira ga kategorijama: kvantitete

kvalitete relacije načina

- u stvarnosti često dolazi do kršenja tih kategorija – npr. kvantitete kad je sugovornik preopširan ili preoskudan u iznošenju iskaza, kvalitete – kad iznosi neutemeljenu tvrdnju, relacije – irelevantnost iznošenih podataka, načina – nejasnoća, dvosmislenost, razvučenost, neurednost iskaza

- William Labov – izučavao priču u svakodnevici (Language in the Inner City, 1977)- autorice se osobito bave jednim poglavljem iz te knjige – «Transformacija iskustva u

narativnu sintaksu»- Labov proučava svakodnevnu priču, izlučujući je iz njezina dijaloškoga okruženja

(dakle bez aspekta razmjene), zanima se za njezinu cjelovitost i za gradbeno-strukturne elemente te cjelovitosti, no podrazumijeva se da ona (priča) izniče iz razgovorne situacije

- nužno predstavlja kršenje nekog aspekta načela suradnje – predstavlja svojevrstan komunikacijski prekršaj ;o)

- pripovijedanje u svakodnevnoj situaciji = uzurpacija komunikacijske ravnoteže – može se pravdati jedino pričom samom, njezinom pričljivošću

8

Page 9: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- svako kršenje maksima suradnje može imati 2 učinka komunikacija završava u jalovoj neproduktivnosti podizanje općeg nivoa konverzacije – načelo suradnje se napušta da bi se

uspostavilo na višoj razini = neočekivani učinak takva pomicanja visoke je stilističke vrijednosti

- nužnost uspostavljanja nomenklature konverzacijske sintakse – omogućit će prepoznavanje razl. konverzacijskih modela – osnovnog (polazišnog) i tipove odstupanja

- pojam konverz. sintakse možemo temeljiti u Labovljevu pojmu narativne sintakse, s razlikom da, zbog primarne usredotočenosti na aspekt razmjene u nj treba ugraditi aspekt interaktivnosti →

1. putem konverz. sintakse svaki ćemo iskaz motriti u odnosu na iskaz drugog govornika

2. iskaz se motri kao eksponent sveukupne razmjene3. iskaz će se motriti na skali konverzacijske progresije (otvaranja novih konverz.

mogućnosti), odnosno regresije (sužavanja, zatvaranja konverz. mogućnosti)

- osnovna konverzacijska sintaksa – temelj razgovornoga diskursa u svim njegovim očitovanjima

- načelo suradnje između sugovornika – također u temelju svake konverzacije

- temeljni pojmovi konverzacijske sintakse: minimalna konverzacijska sintaksa opća struktura konverzacije temeljna konverzacijska sintaksa glavni tipovi odstupanja od temeljne konverzacijske sintakse

Minimalna konverzacijska sekvenca – sastoji se od dvaju međusobno gramatički (formalno) i/ili semantički (sadržajno) povezanih iskaza- semantička je veza nadređena gramatičkoj- nijedan samostalan iskaz ne funkcionira kao dio konverzacijske sintakse, iako je svaki

iskaz potencijalno u nju uključiv- minimalnu konv. sintaksu čine iskaz i replika

Opća struktura konverzacije: konvencionalno i/ili situacijsko otvaranje komunikacije sažetak elaboracija prestrojavanje prekid konvencionalno i/ili situacijsko zaključivanje komunik.

0. konvencionalno i/ili situacijsko otvaranje komunikacije – odgovara fatičkoj funkciji u jeziku

1. sažetak – prva faza, u sebi sadrži temeljnu informaciju koju govornik nudi sugovorniku – ako sugovornik prihvati tu informaciju i na nju replicira, počinje se uspostavljati načelo suradnje

9

Page 10: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

2. elaboracija – vrši je govornik na poticaj sugovornika- poticaj može doći u vidu pitanja ili nadovezivanja na inicijalnu repliku/sažetak- u nju može biti uključena priča s čitavom svojom neovisnom strukturom3. prestrojavanje – konverzacija se prestrojava na:

analognu priču kontrastnu priču uopćavanje

- bilo koja od odabranih opcija u funkciji je ocjenjivanja ispričane priče4. prekid – do njega može doći

mehanički – zvonjava telefona, dolazak neke treće osobe... uvođenjem novih tema – logičko-semantičkom sponom iscrpljenjem teme – objavljuje se kodom (I to ti je to..., Što se može... i sl.)

5. konvencionalno i/ili situacijsko zaključivanje komunikacije – ponovno usmjeravanje na sam kod – fatička funkcija (Baš mi je drago da sam te vidio. )

Temeljna konverzacijska sintaksa :

- čine je potpune nezavisne rečenice u linearnom slijedu- linearni slijed – označava ulančavanje govornih dionica slijedom uvođenja novih

informacija, gdje sugovornik reagira na dane mu poticaje u skladu sa sugovornikovim očekivanjima – u čistoj bi formi to odgovaralo ovoj shemi: ono što je u jednoj rečenici/iskazu obavijesni predikat (rema, novo) u idućoj postaje obavijesni subjekt (tema)

- time se osigurava održavanje uspostavljenog načela suradnje- svako usložnjavanje – neočekivano uvećanje broje i kvalitete informacija, što je

obično praćeno i sintakt. usložnjavanjem – upućuje na mogućnost grananja u slijedu konverzacije, odnosno njezina preusmjeravanja

- tu konverzacija može podbaciti ili prijeći na novu razinu – to iziskuje uspostavljanje načela suradnje na toj novoj razini

Tipovi odstupanja od osnovne konverzacijske sintakse :

sugovornik ignorira ponuđenu informaciju (ne shvaća ili svjesno zaobilazi temu) sugovornik bira sporednu informaciju kao osnovicu za daljnje razvijanje konverzacije sugovornik nudi protuinformaciju kao novu osnovu za konverzaciju- osnovna konverzacijska sintaksa = okosnica, kostur razgovornog diskursa- odstupanja od nje iziskuju primjenu složenijih jez. sredstava – konverzacija se

začinjava tropima većeg semantičkog naboja = zaliha novih mogućnosti za prebacivanje konverzacije u neku drugu sferu

- na razini odstupanja od osnovne konv. sintakse razgovorni se diskurs potencijalno raslojava i postaje kadrim asimilirati raznolike jez. značajke – svu tu raznolikost objedinjuje razgovor

- to je srodno Silićevoj tvrdnji da je razgovorni stil žanrovski polivalentan = svaki se funkc. stil zrcali u njemu

- konsituativni iskazi – bitna odlika razgovornog diskursa; iskazi kojima cijeli smisao nije verbaliziran – sastoje se od verbaliziranog i neverbaliziranog dijela

- proučavani su u ruskom jezikoslovlju, a u nas je o tome pisao Pranjković

10

Page 11: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- leksičkosemantičko značenje takva iskaza određuje konsituacija (kontekst i/ili situacija)

- razgovorni diskurs nije domena, već plan jez. realizacije – stoga je fleksibilan, modelira se prema životnim situacijama

- određen je govorom i osnovnom konv. sintaksom, gdje korespondira sa svojom osnovnom funkcijom – razmjenom

Pisani diskurs - postoje pisani modeli koji se primarno primjeravaju pisanom diskursu- oni ne pripadaju živoj govornoj situaciji, već prvenstveno institucionalnoj

(impersonalna, visoko obezličena komunikacija, koja se unutar polja diskursa prepoznaje kao specijalizirana – osobito administrativni jezik)

- značajke: objektivnost (neosobnost), činjeničnost, stručnost, ekonomičnost, preglednost, discipliniranost, preciznost, jasnoća

- administrativni jezik – pripisuje mu se moć državne administracije, ali i razl. manipulacije i ideologizacije (autoritet administracije se metonimijski prenosi na jezik kojim se ona očituje)

- često mu se pridaje snaga zakona – stoga se on često poima kao ono kako treba govoriti → posljedica: prodiranje elemenata adm. diskursa i u druge sfere jez. uporabe – najočitije: na leksičkoj razini (administrativizmi, ideologizmi), na planu sintakse

- prodire i u druge disk. tipove, a osobito mu je podložan publ. diskurs; jezik zakona, pravilnika, zahtjeva, molbi. žalbi, službenih dopisa, propisa; ostvaruje se u administraciji, politici, industriji, trgovini, donekle i reklami

- Branko Tošović – navodi ove «podstilove» adm. funkc. stila: (raslojenost administrativnog diskursa) zakonodavno-pravni društveno-politički diplomatski poslovni personalni

- svaki ima još i svoje žanrove, stoga su temeljne značajke koje mu pripisujemo «srednje vrijednosti»

- posebnosti adm. diskursa (prepoznatljive na raznim jez. planovima) leksičkom – zamolba, izvješće, djelatnik, zaposlenik sintagmatskom – na temelju/temeljem zaključka, u svezi s tim rečeničnom u strukturi teksta – ponavljanje gotovih konstrukcija, ekspliciranje obavijesnog

subjekta...- te se posebnosti mogu pripisati bitnim zahtjevima adm. funkcionalnosti: jasnoći,

jednoznačnosti, neosobnosti, sažetosti- ne teži se ni leksičkoj ni sintaktičkoj inventivnosti jer mu je strana ekspresivnost- uporabom gotovih konstrukcija ekonomizira se i vremenom i naporom

govornika/slušatelja, no te se značajke mogu izokrenuti u svoju suprotnost

- na leksik u adm. diskursu djeluju 2 silnice, katkad i suprotnih učinaka:1. težnja za obezličenjem, ekonomičnošću, jednoznačnošću i stoga

terminologizacijom2. potreba za jezičnim inovacijama – inače netipično za adm. stil, ali od 90ih

potaknuto purističkim tendencijama u hrv. jeziku

11

Page 12: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- leksička unifikacija (1 leksem umjesto više njih) – u naravi je adm. diskursa, a strana je planu govora

- lažni administrativizmi – leksemi za koje se pronio glas da su poželjni i (jedino) prihvatljivi u hrv. jez. – koštovnik, zamolba

- struktura adm. teksta (na primjeru – iz Zakona o igrama na sreću, pravilnika o igri na sreću i pravilnika o nagr. igri):o raščlanjenost na članke i stavke – olakšava čitanje i snalaženje u tekstuo izražavanje i obavezni sub. i obav. pred. u reč. – radi jasnoće i jednoznačnostio gotove konstrukcije

- pridjev isti/ista u zamjeničkoj funkciji – izrazito obilježje nedotjerana adm. jezika , nizak stupanj osjetljivosti za neke gram. probleme – sročnost, jača prisutnost pasivnih konstrukcija...

- tipovi administrativnog diskursa: 1. viši 2. niži - (npr. pravilnici)

- postoje i prijelazni stadiji

- pleonazmi – obilježje administr. stila – nisu u skladu sa zahtjevom za sažetošću; npr. «rok» - pravnome dokumentu «za 60 dana» i «u roku od 60 dana» ne mora značiti isto- postoje i pleonazmi koji opterećuju adm. diskurs, umanjuju jednoznačnost, npr.

konstrukcija «na rok od» - «na rok od 4 godine» umjesto «na 4 godine»- posljedica nebrige pisaca tekstova, ali često i niske jezične naobrazbe(Silić, «Administrativni stil hrv. knjiž. jezika» → iscrpan popis administrativnih pleonazama)

- interpunkcija – prema njoj adm. tekstovi pokazuju ležernost – teško shvatljivo s obzirom na njezinu važnost u hrv. jez.

- u realizaciji adm. diskursa pokolebane su tvrdnje o njegovoj neosobnosti- administrativni jezik = «papirnati jezik» - svaki njegov izlazak u stvaran život

(napose onaj koji se vezuje uz plan govora) se doima nezgrapno i neprimjereno- onoliko je agresivan koliko je agresivna ideologija koja ga pokreće – nameće se

uporabi ili se iz nje povlači voljom nosilaca društv. moći

JAVNI DISKURS- jedina prava privatna sfera – u najužem obiteljskom krugu- jezik (osobito standardni) = sredstvo javne jezične komunikacije; prenosi neke važne

poruke za konkretnu društvenu zajednicu- društvena se zajednica formira jezikom i u njemu uvijek nanovo potvrđuje- neraskidiv je dio razl. društvenih djelatnosti – u tome leži razlog mnogolikosti jezičnih

podsustava koje objedinjujemo pojmom javni diskurs → - naime i u njemu se pretapaju i prožimaju značajke razl. diskursnih tipova – neke ćemo

značajke prepoznati kao dominantne, druge kao usputne, a neke i kao neopravdane – npr. u novinskom izvještaju o političkoj situaciji elementi političkog jezika kao diskursnog tipa bit će prerađeni kroz optiku publicistike, koja će biti jez. dominanta

12

Page 13: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- javni diskurs je teško precizno odrediti i jasno distingvirati od privatnoga – ne postoje unaprijed određeni jezični sadržaji niti izrazi koji bi upućivali isključivo na javni govor – stoga su bitni sudionici kom. procesa:

- u javnoj komunikaciji uspostavljaju se specifični odnosi među sudionicima: pošiljatelj poruke - ima relativno čvrstu, nezamjenjivu poziciju; u pravilu

nastupa s obzirom na svoju društvenu ulogu i status (npr. kao predsjednik vlade, svećenik...)

primatelj poruke – njemu se s jasnom (pragmatičkom) namjerom upravljaju društveno važni sadržaji; primatelji mogu potencijalno biti svi članovi određene društvene zajednice

- broj primatelja (slušatelja/čitatelja) – praktično ograničen, ali u teoriji nesagledivo velik – npr. slušateljstvo neke radijske emisije

- bitne odrednice javnog diskursa: demokratičnost i populizam

- raslojenost javnog diskursa (diskursni tipovi niže razine): politički diskurs – jezične realizacije povezane s najužim javnim pol. djelovanjem

- izrazita je pragmatička dimenzija politike → i jezičnostrategijska sredstva se usmjeravaju k tom cilju – često je priklanjanje (klasično)retoričkim vrijednostima i postupcima ideologizacije jezika i manipulacije njime →

- jezik postaje sredstvo ne samo prenošenja (pol.) poruka već i pol. i društvenog opredjeljivanja i prepoznavanja

sakralni diskurs – vezuje se uz određenu religiju- vrlo čvrste jezične forme – zbog zadanosti vjerskih obreda- u domenama koje dopuštaju više slobode (npr. propovijed) individualizirani se jez.

izraz podvrgava zadanostima diskursnog tipa → ritmizirani govor, specifičan jezik (arhaizmi, historizmi), intonacijska svojstva, ponavljanja...

- često utječe na profane diskursne tipove, ali ne i oni na njega (zbog čvrstih i zadanih okvira); jednim svojim dijelom ulazi i u sferu privatne uporabe jezika (intimne ispovijedi, molitve)

- ova su dva diskursa na suprotnim polovima društv. života – profanom i sakralnom – ali oba niču iz civilizacijskih i kult. zasada zajednice kojoj pripadaju

publicistički diskurs – presjecište razl. diskursnih tipova uključenih u široko zacrtan javni (nad)diskurs – publicistika obgrljuje tematski i sadržajno raznolika područja ljudske i društvene djelatnosti

- heterogen je – nameće se problem njegova unutrašnjeg jedinstva- ono što tu raznolikost ujedinjuje jest medij – on kao posrednik određuje i odašiljatelja

i primatelja poruke- odašiljatelj (novinar) se nalazi pod određenim društvenim opterećenjem – njegov se

iskaz usmjerava globalnom, neizdiferenciranom slušateljstvu – tu je mogućnost da čita/sluša svatko

- primatelj = jedinka, ali i jedna od jedinki, eksponent mase – prijam poruke uvodi ga u područje kolektivne svijesti :o)

- njegova je reakcija zasnovana na njegovoj individualnoj svijesti o društvenoj prihvatljivosti ili neprihvatljivosti poruke – reagira u ime sebe i sebi sličnih, podmećući vlastitu predodžbu o društv. stvarnosti kao osnovu

- jezična demokratičnost = potreba za komunikativnošću na što širem planu - jezik medija upućen je svekolikom čitateljstvu/gledateljstvu/slušateljstvu – ako se primarno i usmjerava nekom užem, specijaliziranom sloju publike, ostavlja «odškrinuta vrata» i

13

Page 14: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

najmanje upućenu recipijentu → upravo se u toj dimenziji publ. diskurs prepoznaje kao reprezentant javnog diskursa

- stoga i usko specijalističke teme u publicistici dobivaju predznak popularnosti- posljedice jezične demokratičnosti: 1. sniženje jezičnih kriterija

2. suprotno – djelovanje u podizanju jezične razine – s ciljem proizvodnje visokonaobražene i jezično svjesne publike

- u rascjepu između demokratičnosti i promicateljske uloge medija otvara se prostor iskoristiv za kult. i jez. unapređivanje društva, ali i za moguće manipulacije, pa i jezične

- kratkoročnost – još jedna značajka publ. diskursa – nastaje u dnevnom (tjednom) hodu vijesti; malo je vremena za jezično dotjerivanje

- ta pozicija novinara je pozitivna utoliko što unosi elemente živog jezika – suprotstavljanje rigoroznosti jez. norme, ali i negativna: uvlačenje grešaka drugog tipa, koje usmjeravaju jezik prema ideologijskoj neprirodnosti

-Značajke leksika u hrv. medijima:- purizam – najizrazitije 90ih godina 20. st. - osobito prepoznatljiv u leksičkom sloju (odabir riječi) – ne samo da će hrv. riječ imati

prednost pred riječi stranog podrijetla, već će se, katkad i bez razloga, prednost davati jednoj hrv. riječi pred drugom

- jezik medija tu igra osobitu ulogu – i senzibilan i senzibilizira javnost- ideologemi – preferirani leksemi koji se nužno počinju osjećati jedino prihvatljivima i

ideološki ispravnima - njihovo odsustvo postaje stilogeno – upućuje na (jezičnu) oporbu- takve težnje mogu izazvati negodovanje čitatelja/slušatelja, ali i nekritičko prihvaćanje

svega što se pojavi u medijima – rezultat: stilska neutralizacija (pa time i praktično prihvaćanje) leksičkih inovacija – posljedica: stjecanje dobrih jez. navika ili osiromašenje leksika, ideologizacija, politizacija, nesigurnost u jez. uporabi

- dvije oprečne jezične silnice – «demokratičniji» odnos prema funkc. jez. normama te s druge strane jezična hiperkorektnost - prelamaju se na publicističkim tekstovima

- prva nalazi utemeljenje u svakodnevnim (razgovornim) jez. situacijama, a druga u izraženoj svijesti o hrv. jeziku i na (ne baš bistroj) predodžbi kakvim bi on zapravo trebao biti

- jezična ekonomizacija – prodire u publ. diskurs iz razgovornoga, administrativnoga i poslovnog podsustava – rezultira brisanjem granica između dotjerana i nedotjerana iskaza (svojevrsna stilska neutralizacija) ili ozbiljnijim kršenjem neke od funkc. jez. normi – npr. svođenje varijantnih morfoloških oblika na jedan, redovito kraći (hrvatskoga/hrvatskog), ali povreda i mnogo čvršćih jez. zakona – npr. neutralizacija kategorije živo/neživo

- takvim je pojavama najpodložniji dnevni tisak, dnevne emisije, emisije uživo i sl. – periodični tisak i unaprijed priređene tv emisije ostavljaju vremena i za pojačanu jezičnu skrb

- objektivno izvještavanje – postoji li?- bolje je govoriti o informativnom karakteru publicistike = informacija, objektivno

zadana i realno provjerljiva, temelj je koji usmjerava publicistiku u pravcu društv. dijaloga koji teži objektivnom unapređivanju stvarnosti

funkcionalne jez. norme – one koje jez. činjenicama pristupaju po načelu standardnojezične/nestandardnojezične. No funkcioniranje stand. jezika je uvjetovano i stilističkim normama, kojima je zacrtana njegova funkcionalna raslojenost

14

Page 15: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- mediji naime otvaraju vrata konfrontaciji subjektivnih sudova, iz koje se u konačnici treba profilirati sloboda mišljenja

- odnos publ. diskursa i drugih diskursnih tipova – na raspolaganju su mu svi drugi diskursi – svojom tematskom raznorodnošću prodire u sve sfere života, pa i sve tipove iskaza koji iz njih proizlaze; npr. ako je tema iz područja znanosti, publ. će diskurs sadržavati elemente akademskog diskursa

- propuštanje elemenata razgovornosti – zbog dinamike i dnevne protočnosti- vrijedi i u slučajevima kada tema kojom se bavi nije iz domene života koju prati

razgovorni diskurs – npr. neka se tema otme strogoj formi televizijskog intervjua, uključe se i gledatelji, slušatelji...

- često asimiliranje pomodnih društvenih trendova – osobito ideoloških – asimiliranje jez. elemenata što ih emitiraju ideološki, ne uvijek jezično utemeljeni uzori (osobito političari)

- zaključno: govor medija je osobito izložen brojnim utjecajima i još brojnijim opterećenjima – proizlazi iz njegove složene i specifične društv. uloge → on je kolektivna tvorevina, no za razliku od drugih podsustava, u interaktivnom je odnosu sa širim kolektivom stoga je publ. diskurs u poziciji naglašene jez. odgovornosti i pod povećalom brojnih kritičara – svaki recipijent je i potencijalni kritičar

- javni diskurs - ne postoje precizno definirana područja uporabe svakog diskursnog tipa – polje javne uporabe jezika prošarano je zonama pretapanja i prožimanja razl. javnih diskursa

- administrativni i publicistički diskurs – diskursni tipovi koji imaju znatnu ulogu u formiranju globalno zacrtanoga javnog diskursa (administrativni d. se zbog svoje sveprisutnosti, potpomognute medijskom pažnjom, jednim dijelom istrgava iz okvira specijalističkih diskursa)

- zajedničke su im crte: načelna objektivnost, jasnoća, uglavnom sažetost; a u čistim se formama i idealnim projekcijama znatno razlikuju

- no idealne projekcije su samo teorijski konstrukti

Paradoksi hrv. jezične zbilje: unutardiskursni/intradiskursni – uočavaju se unutar određenog jez. podsustava

kao neutemeljeno i neprihvatljivo ignoriranje njegovih suštinskih značajki – npr. pleonazmi u administrativnom jeziku

međudiskursni/interdiskursni – posljedica su u osnovi neprihvatljivih interferencija, pretapanja i preklapanja značajki razl. diskursnih tipova – razabiru se u međuodnosima jezika adm. i publ. te u unošenju elemenata primarno razgovornog jezika iz privatne sfere komunikacije u područje (pisanih) javnih diskursnih tipova

- međudiskursna pretapanja – omogućena otvorenošću publ. diskursa svim ostalim diskursnim tipovima

- «glasnost» medija + privid neupitnosti adm. autoriteta = brojni administrativizmi dobivaju «pravo građanstva» u svim jez. situacijama (npr. zamolba, izvješće, djelatnik; ali i pojedine konstrukcije – u roku od, itd.)

- time su tvrdnje o knjiškosti, neosobnosti administr. stila još više dovedene u pitanje, pa je ugrožena i sama njegova bit – a ta bi se teza smiono mogla razvijati i dalje:

15

Page 16: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

stand. jezik dokida svoju polifunkcionalnost i svodi se na jedan više-manje ujednačen oblik

- suprotna tendencija – unošenje elemenata živoga razgovornog jezika – kolokvijalizama, žargonizama, argotizama u zone javne uporabe jezika

- prihvatljivost takvih pojava – ovisi o kontekstu u kojem se javljaju- publicistički diskurs – prednjači u asimiliranju elemenata razgovornosti - primjer pretapanja stilskih značajki – iz Dnevnika: «Uhićenje se najkrupnijih riba tek

očekuje.»

SPECIJALIZIRANI DISKURS

- specijalizirani diskurs – obuhvaća niz funkcionalno i tematski raznolikih diskursa- ima značajke javnosti, ali se od javnog diskursa razlikuje po svojoj specijalističkoj

dimenziji- domene specijaliziranog diskursa pokrivaju strože definirana područja ljudskih

djelatnosti, njihovi su tvorci stručnjaci određenih područja, a jasno izražena funkcija – komunikacija među članovima uže spec. zajednice - bitno sužava i krug potencijalnih recipijenata

- spec. diskursi se međusobno razlikuju po stupnju specijaliziranosti i po struci (području) uz koji se vezuju

- akademski diskurs – određen akademskom sredinom i teorijskim pristupom- jezik znanosti i znanstv. pristupa problemima; obuhvaća i jez. realizacije koje

akademska sredina svrstava u okvire akademskoga života- u praksi se pretače u razl. primijenjene diskurse – jezik pravne i ekonomske znanosti

razlikuje se od pravničkoga, jezik medicinskih znanosti od jezika zdravstva, itd.- svaki se od tih primijenjenih diskursa može jednim svojim dijelom uključiti u javni

diskurs – zbog procesa demokratizacije i despecijalizacije- jednom kad je odvojen od uže struke takav će javni jezik postati općerazumljiv u onoj

mjeri u kojoj je određeno znanstveno/stručno područje zastupljeno u javnom životu zajednice – npr. jezik pol. znan. u cijelosti se uklapa u javni diskurs

- akademska domena – nalazi se u zamišljenom središtu specijaliziranoga diskursa – razlaže se s obzirom na jezik znanstv. područja koji joj se nađe u potki i s obzirom na situacije u kojima se jezična djelatnost ostvaruje (sveučilišno predavanje, seminar, konzultacije, ispit...)

- tradicionalna podjela na funkc. stilove znanstveni stil karakterizira kao objektivan, precizan, terminološki ujednačen, gramatički ispravan, složene sintakse; no ova se karakterizacija temelji na analizi pisanih tekstova

- brojne su akademske situacije koje u sebi sadrže odliku znanstvenosti, ali i razgovornosti (seminari, konzultacije) ili čak i administrativnosti

- nužno je dakle uvođenje planova realizacije- na našim slavenskim prostorima težište interesa je dosad uglavnom bilo na analizi

pisanoga znanstvenog teksta, a zapadni su teoretičari bili usmjereni praktičnije – prilozi franc. teoretičara vezani uz jezik nastavne situacije, retoriku ispita itd.

16

Page 17: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- kada je riječ o znanstvenom stilu (dakle prvenstveno pisanom planu akademskoga diskursa) u praksi se domene obično prepoznaju na dva načina: genološki – nudi distinkciju tekstova po vrstama (recenzija, esej...) ocjenjivački (recenzentski) – nudi distinkciju na temelju ocjene dometa kakva

ispisa – u nas standardizirana podjela tekstova na stručne radove, prethodna priopćenja, pregledne članke i izvorne znanstvene radove

- autorice se opredjeljuju za potonju identifikaciju akademskog ispisa – jer je ocjenjivački model kada je riječ o znanstvenom diskursu nezaobilazan (to ne isključuje daljnju genološku specifikaciju – npr. neki tekst možemo ocijeniti kao stručni rad, a dalje ga kvalificirati npr. kao esej)

Raslojenost akademskog govora – (tekstni tipovi na planu akad. govora) područje nastave – govor na predavanjima, seminarima, konzultacijama... područje institucionalnog i izvaninstitucionalnog verbalnog prezentiranja

istraživačkih aktivnosti – priopćenja, referati, znanstvene debate, polemike

- akademski diskurs u pisanoj realizaciji nalik je administrativnom pisanju, izuzme li se bitno razlikovno obilježje – znanstvena (autorska) investigativnost

- no promatramo li akademski diskurs u govorenoj i pisanoj realizaciji uočit ćemo da:o pisani tekst - ima složeniju tekstnu sintaksu, dva više-manje paralelna toka

(glavni tekst i fusnote), kompleksniju strukturu na rečeničnoj razinio usmeni tekst – tokovi prisutni u pisanom tekstu ovdje se isprepliću u

jedinstvenom tekstu, rečenice se krate na duljinu trajanja govornikove izdisajne struje i slušateljeve sposobnosti praćenja izgovorene misli, moguća su i «iskliznuća» s glavne teme

o akademski dijalog – npr. rasprava o izloženoj temi ili pročitanom djelu – elementi razgovornosti, manja dotjeranost, nestandardnojezični elementi (osobito ako rasprava poprimi polemičke tonove), prekinute i nedovršene misli/rečenice, nespretnosti u izrazu

Jezik znanosti – metajezičan - oblikuje se u skladu s idealnim ciljevima znanosti same – dokučivanjem znanstvenih

istina – ta se težnja reflektira i na jezik →- od njega se očekuje preciznost, jednoznačnost, nemetaforičnost, neslikovitost- teži iskazivanju i dokučivanju znanja – no valja lučiti znanje o jeziku od znanja

iskazanih jezikom, a sve to ne miješati s jezikom samim; u tom su smislu u složenom položaju discipline kojima je jezik i sredstvo i predmet – filološke

Jezik znanosti o književnosti – izuzetna složenost metajezičnih razina- ta metajezična slojevitost se odčitava u trima ključnim dimenzijama:

1. odnosu toga jezika prema vlastitu predmetu2. njegovoj pripadnosti pragmatički usmjerenome diskursnome polju jezika

znanosti uopće3. suodnosu jezika-kao-sredstva i jezika-kao-predmeta

- knjiž. djelo = tekst – u njegovo su jezično tkivo upletene niti jezika stvarnosti → no one se ne uključuju izravno, već ih autor uvodi po nekom modelativnom (poetičkom) uzorku

- jezik knjiž. djela je, uz sadržajnu građu (motive, teme, sadržajne supstancije) i sam građa koja se u djelu formalno, ali i sadržajno preoblikuje

17

Page 18: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- jezik-kao-sadržaj vrši funkciju referiranja na sebe sama – tako postaje jednom od mnogih referencija na koje on također, kao sredstvo, upućuje

- jezik književnoumj. tvorevine nije stvaran jezik (kao ni likovi ni situacije npr. nekog romana) – riječ je o mimetičkoj iluziji

- mimetička iluzija – može zavarati čitatelja, lišiti ga svijesti o svojoj nestvarnosti – npr. govor Leona Glembaya – uzdignut izričaj rezultat je koda drame, a mi tu uzdignutost ne zamjećujemo s obzirom na prihvaćanje dramatskog okvira – iako u stvarnosti nitko ne bi tako govorio

- jezik stvarnosti = difuzan, raznolik, raslojen, polifunkcionalan- jezik književnosti = nadstvarnostan u svojoj slobodi da među funkcijama odabere one

koje želi tematizirati, a u tom ih procesu i literarizirati u skladu s poetičkim stavom autora

- sam čin jezičnog izbora u knjiž. djelu istovremeno je čin napuštanja jezične stvarnosti i čin njezina jezičnog interpretiranja

- distribucija jezičnih planova u djelu (npr. govor pripovjedača i njegova raslojenost, govor likova i njegova raslojenost) i njihovo prepletanje artificijelna su tvorevina uspostavljena po literarnom ključu

- literarni ključevi mogu biti opći, tradicijski, pojedinačni (koji proizlaze iz autorova odabrana odnosa prema tradiciji, jeziku, tekstu, diskursnim uzorcima, ukupnom (inter)medijalnom prostoru u koje se djelo smješta)

- literarni kod – nastaje iz takva odnosa – on je u jeziku kodiran jezik, te je samim time već po svojoj naravi autoreferencijalan

- on istovremeno upućuje na kakav zamišljen svijet kao na mimetičku iluziju, ali i na sebe (svoju artificijelnost) i na vlastitu mimetičnost

- literarna poruka je neizbježno metajezična, i to na više planova istodobno – svojim jezikom upućuje na govor stvarnosti i govor literature, te u sebi sadrži dvostruku signalizaciju putem koje se iz nje razabiru sastavnice iz kojih je kodirana – prepoznajući npr. rimu, prepoznajemo metajezični signal lirskoga koda

- moguća je i višestruka kodiranost literarne tvorevine – isti znak kao metajezični označitelj izvorno razl. oblicima jezičnog referiranja: rima, kao signal poetičkoga koda, može istovremeno upućivati i na govor salona, ulice ili neki drugi

- književna je znanost u procjepu između dviju suprotnih težnji: objektivističkog pristupa knjiž. djelu - npr. u disciplinama koje usmjeravaju svoj

interes na jedan bitni aspekt djela – npr. versifikacijski, povijesni, itd.)- stavlja težište na komponentu «predmet»- čuva razvidnost znanstvene metajezičnosti, ali na račun samoga predmeta koji mu

svojom mnogolikošću često izmiče- donosi bitne izvanjske uvide, ali ne može rasvijetliti unutrašnje momente djela koji se

tiču njegove semantike, njegova postojanja unutar komunikacijskih procesa, njegova funkcioniranja u okruženju drugih djela perspektivističkog pristupa knjiž. djelu - naginju mu sve teorije idealističkog

predznaka koje istovremeno teže zahvaćanju predmeta u njegovu totalitetu= subjektivistički

- stavlja težište na «sredstvo»- ugrožava sposobnost znanstv. uopćavanja i navodi na literarizaciju samog jez. iskaza -

metajezični plan znanstvenog opisa lako se može zaraziti jezikom samoga djela

- → mit o objektivizmu književnoznanstvenog jezika – neodrživ, kao i mit o neizbježnom subjektivizmu – riječ je o komplementarnim polovima analize

18

Page 19: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- ekstremni objektivizam oduzima analizi mogućnost razumijevanja pojedinačnoga, a ekstremni subjektivizam prijeti utapanjem u predmetu, poništavanjem općeg dosega

- književnoznanstvenom promišljanju imanentan je objektivističko-subjektivistički kompleks

- znanost želi biti objektivna, dokazati se eksperimentom – odlike znanstvenog diskursa: povišeni stupanj impersonalnosti, visoki stupanj jez. discipline, terminološka zasićenost, sintaktičko-logički ustroj izričaja – to je jezik koji se uobličuje u metajeziku neke određene znanosti

- no postoji otpor prema takvoj stezi: u jeziku samome – on se opire umrtvljivanju i uvijek sadrži impuls prema

značenjskoj mijeni- ni na denotativnom planu jezik nije striktno denotativan – nema općeg konsenzusa o

tome što pojedini pojam kojemu govorniku znači- =nemoguće je isključiti odnos govornika prema referentu, koji je obilježen osobnim i

kulturološkim iskustvom, stupnjem znanja o referentu i specifičnim okolnostima- svaka definicija nekog pojma izmiče apsolutnoj pojmovnoj jednoznačnosti

otpor u vezi sa samim predmetom znanosti – on je uvijek barem djelomična nepoznanica – svakim upotpunjavanjem znanstveničkoga uvida proizvodi značenjske pomake u jeziku koji ga opisuje

- znanost se opire dogmi i uvijek nanovo problematizira svoje spoznaje- pokušaj uspostavljanja metajezične hermetičnosti je neprirodan i osuđen na neuspjeh –

znanstvenu misao vodi u dogmu

- metaforičnost procesa mišljenja → rezultira metaforičnošću jezičnog sustava i svih njegovih podsustava (pa i jezika znanosti), i metaforičkom utemeljenošću literarnih kodova

- jezik je primarno metaforiziran – on se demetaforizira, ali i metaforizira na višim stupnjevima značenjskoga prekodiranja

- percepcija prostora - «gore» i «dolje» - se prevodi u vrijednosti – «gore» kao «dobro», «dolje» kao «loše» - dalje se razrađuje u vidu tematskih shema koje se u različitim kontekstima označuju i različitim referentima (religiozna opreka «neba» i «zemlje», društvena opreka «gospodara» i «sluge» i sl.) – njih učestala uporaba demetaforizira, a pjesnička uvijek nanovo remetamorfozira – npr. Ujevićevi Visoki jablanovi, Šimićeve upute čovjeku da ne ide malen ispod zvijezda

- demetaforizacija metafore = osnova terminologizacijskim procesima u jeziku - jezični proces koji se u svim znanstvenim područjima, pa tako i u znanosti o knjiž., prepoznaje kao osnova za uspostavu znanstvenoga metajezika

- u znanosti o književnosti naći ćemo čestu demetaforiziranu uporabu orijentacijske metafore – npr. estetska analiza će razlikovati «vrhunska» od «nižih» vrijednosnih ostvarenja, književnopov. analiza «glavne» i «sporedne» tijekove povijesti knjiž., «dominantne» i «sporedne» predstavnike, itd.

- književnoznanstveni metajezik se od onoga drugih znanosti razlikuje utoliko što manje zazire od «posuđivanja» metaforike iz poetskih predložaka – npr. demetaforizirani i terminologizirani pojam suvišnog čovjeka, pojam proze u trapericama i sl.

- s obzirom da su i sami predlošci analize ovdje jezične prirode, oni dodatno utječu na plan jezičnosti njihove znanstvene obradbe – tome je osobito podložna književna kritika – ona će često težiti ekspresivnijem iskazu nego je to slučaj kod književnoteor. analize

19

Page 20: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- proces metaforizacije nas dovodi do višeg stupnja značenjske apstrakcije, te – naizgled apsurdno – i do višeg stupnja konciznosti i preciznosti iskaza

- jezik znanosti o knjiž. asimilira oznake brojnih diskursnih polja koja obgrljuje, prvenstveno metajezične utjecaje srodnih disciplina - interdiskurzivnost jezika znanosti o književnosti

- ne može se izolirati od diskursnog polja u kojemu postoji, a njegovu relativnu autonomiju ugrožava plan govorene realizacije – propušta elemente razgovornosti, a s njima i elemente drugih diskur. tipova – ti su elementi legitimni i dopušteni

- → otud u jeziku znanosti elementi «subjektivnosti» - ne mogu se ukinuti →- stupanj njegove egzaktnosti ostvaruje se u aktu interpretativnog premošćivanja jaza

između konkretnosti građe i apstraktnosti znanstvene spoznaje

MULTIMEDIJALNI DISKURS

- ima svoje ontološko ishodište u višedimenzionalnosti ljudskog govora- ljudski govor = sinteza krika i teksta (Vuletić)- krik = ljudski element (u čovjeku postoji i bez teksta); tekst = racionalni, bezlični

element

- u govoru se uvijek isprepliću: izraz objekta – sadržaj, predmet govora izraz subjekta – stav govornika prema predmetu govora

- ovisno o prevazi prvih ili drugih sastavnica, govor ćemo smatrati primarno afektivnim ili primarno intelektualnim

- intelektualni govor možemo shvatiti kao tekst, a krik kao subjektivni element- poruka može biti izražena (leksičkim materijalom) riječima i ljudskim glasom – riječi

nose najčešće obavijest o objektu, a ljudski glas o subjektu – stoga je obavijest tekstom kao leks. materijalom siromašnija od obavijesti govorom

- informacija pismom = linearna- informacija govorom = istovremeno donosi 3 razine:

1. intelektualnu (sam sadržaj koji je prenosiv i pismom)2. ekspresivnu (odraz govornika)3. impresivnu (stav govornika prema sadržaju)

- ta govorna slojevitost zapravo su vrednote govornog jezika (Petar Guberina) – čine ih mimika i geste, stvarni kontekst, intonacija

- intonacija: unosi u govor određeni sadržaj unosi element razumljivosti u sadržaj govora zadržava svoju razumljivost i pri posvemašnjem nepoznavanju nekog jez. gotovo svi govornici prepoznaju intonacijom posredovanu emociju –

- afektivnost poruke bitno utječe na redukciju značenjskog udjela njezina leksičkog materijala (i obrnuto)

- parajezik – svojevrsni ekvivalent pojmu vrednota govorenog jezika – iz američke je literature; zasebni znakovni sustav koji se uvijek značenjski prožima s jezikom

20

Page 21: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- uključuje i razlikovanje diskursnih planova – govor, pismo → po tome se razlikuje od pojma vrednota govornog jezika

- uglavnom se odvija mimo govornikove, pa i recipijentove svijesti (osmijeh je npr. nesvjestan), dok je sam jezik uglavnom pod kontrolom svijesti govornika

- parajezični postupci – geste i mimika na planu govorena iskaza, oblik i veličina grafema i sl. na planu pisana iskaza

- Cook daje klasifikaciju parajezičnih postupaka – ikoničnost leksika, ikoničnost grafemskih formi, ikoničko-simboličke veze, povezivanje slike i arbitrarnog znaka, itd.

- jezik funkcionira po logici isključnosti (npr. fonem je ili jedan ili neki drugi), a parajezičnu semiozu obilježava graduiranje sredstava označavanja i njihovo uklapanje u poruku (stupnjevat će se npr. intenzitet osmijeha)

- parajezične znakove nije moguće prevoditi u riječi = zasebni vid komunikacije koji se udružuje s onim verbalnim i na njega vrši bitan značenjski utjecaj

- razlikovanje jezika i parajezika – teorijski plodna osnova za tumačenje multimedijalnoga diskursa

Multimedijalni diskurs – eksploatira, obrađuje i osmišljeno uključuje zvukovni i vizualni moment istovremeno na planu govorena i pisana izričaja- oslonac je pronašao u sredstvima masovnoga komuniciranja- korijeni – u oduvijek prisutnoj intermedijalnoj igri – prožimanje slikovnog i

verbalnog u lik. umjetnostima i u umj. riječi, glazbenog i verbalnog u glazbi...- multimedijalni diskurs – raslojen – reklama, strip, animirani film, hipertekst,

hipermedija, a tu negdje na rubu su i pojave uobličavanja književnosti u elektroničkome mediju

- prostor multimedijalnog diskursa – raslojen, idejno i ideologijski pluralan → u njemu egzistiraju svi tipovi poruka – ideologijskih, antiideolog., pa i estetskih

Reklamni diskurs – nadilazi ograničenja verbalnih sastojaka i zadire u konotativni plan poruke- cilj reklame – povezati reklamirani proizvod s pozitivnim konotacijama, dovesti ga u

vezu s trenutnim vrijednostima neke kulture, uspostaviti preko pojma proizvoda kontakt sa svime što se u tom trenutku smatra poželjnim

- poigravanje vrijednostima često aktualizira pitanja etičnosti – ona prate multimedijalni diskurs – npr. reklamiranje proizvoda štetnih za zdravlje i sl.

- dvostruki komunikacijski kanal (Guy Cook) – komunikacija se istovremeno odvija kroz jezik i parajezik – istovremeno odašiljemo i očitavamo lingvističke i paralingvističke znakove

- konvencionalni ispis manje od govora iskorištava dvostruki kanal – no multimedijalni diskurs upravo navodi recipijenta da otvori dvostruki, ako ne i trostruki kanal – kako bi mogao iščitavati postupke obradbe zvukovnog i vizualnog sloja jez. materijala, a ne samo leksičko-semantičkog

- zahtjev za usložnjavanjem recepcijskog plana – prepoznajemo i u govoru poezije – jer i reklama i poezija teže ostvarivanju što prisnije veze s recipijentom

- slika i zvuk, usidreni u riječ, postaju sredstvom njezina preoznačavanja – melodioznost simbolističke poezije funkcionira kao smisao čak i ako ne razumijemo Rimbauda kada se čita na franc.; osmijeh na licu cure koja pije Coca-colu rječita je zamjena za tekst – razumijemo pozitivnu konotaciju i prevodimo je u svoj sustav značenja i vrijednosti

21

Page 22: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- reklama poseže za govornim vrednotama iz svih joj raspoloživih izvora – od govorne stvarnosti do literarnih prerada = interdiskurzivnost i intertekstualnost jezika reklame

- fonostruktura (Vlatko Pavletić) – pojam koji upućuje na zvučni sloj poezije kao na zvučanje značenja u poetskom tekstu (naročito u simbol. poeziji) – u obzir se uzimaju sve one promjene zvuka koje se mogu podvesti pod tzv. impresivnu fonetiku, a koje su potaknute značenjskim pomacima

- te pojave i same generiraju nove značenjske pomake u domeni poetskoga smisla, a one se razabiru kroz igre riječi i kroz njima uvjetovanu glasovnu simboliku

- tako analiza zvukovnog sloja reklame otkriva učestalost određenih glasova u porukama vezanim za određeni tip proizvoda – npr. frikativi u nazivima sredstva za pranje, ali ne i u krema za njegu lica ;o) → zvukovna razina se semantizira

- takva su povezivanja moguća osnova daljnjoj vizualnoj i akustičkoj dogradnji, a sve se to potencira odgovarajućim letrističkim postupcima vezanim uz ispis → multimedijalni postupci obogaćuju značenje poruke po ključu njezina metaforičkog usložnjavanja

- u poeziji takvi postupci se javljaju kroz smjerove koje nazivamo letrističkima, konkretističkima, vizualističkima, a koji se naslanjaju na starogrčku i rimsku tradiciju

- reklamna će se poruka poslužiti tako institucionaliziranim vizualizmom verbalnog ispisa i nadograditi na nj multimedijalne efekte – preusmjeravajući ovakav tip govora konkretnim pragmatičkim ciljevima

Interkodna pretapanja multimedijalnog diskursa – njegova temeljna oznaka; uključivanje kodova drugih medija u jezik (npr. glazbe ili slike) + obradba slojeva samog jezika (vizualnog, akustičkog, semantičkog) koja aktualizira i uspostavlja prateće izvanjezične kodove- jezični tekst – osnova multimedijalnom diskursu – osnovica jez. rastakanja i

pretapanja s drugim kodovima – sam tekst prerasta u svojevrsni multitekst = u času kada se kodovi uistinu uspostavljaju kao kodovi, te kada srastu u neodvojivo jedinstvo riječi i/ili slike i/ili zvuka

- koherenciju uspostavlja sredstvima smislena povezivanja uključenih kodova - u tom smislu reklama se i manje no što bi se na prvi pogled moglo učiniti razlikuje od

strogo jezičnog teksta- parajezični aspekt = primalac obavijesti mora popuniti praznine između dijelova teksta

na temelju znanja ili iskustva- koherentnost teksta se dakle može odrediti tek u odnosu prema znanju recipijenta- osnovno svojstvo povezivanja elemenata u tekstu, semantički i sintaktički – elementi

teksta povezuju se ili s elementima koji im prethode ili s elementima koji stoje iza njih – riječ je o takvim elementima koji tvore foričke odnose – s obzirom na smjer povezivanja mogu biti anaforički (unatrag) i kataforički (unaprijed)

- kodovi teže vertikalnom povezivanju i međusobnome srastanju = neodvojivom jedinstvu riječi i/ili slike i/ili zvuka – stupanj njihove sraslosti je i neka vrsta mjere uspješnosti ostvarena multimedijalnog koda

- nijedan tekst, pa ni multitekst, ne da se do kraja dijeliti na jezično i izvanjezično – granice između sintaktičkog, semantičkog i pragmatičkog sloja se ne daju zacrtati - smisao se događa jedino kao jedinstvo tih triju razina

- referencija na proizvod, jednom rastočena na svjetove mašte i fikcije koji je posreduju, prestaje biti jedinom ili čak primarnom referencijom – komunikacijsko težište se seli s

22

Page 23: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

apelativnog momenta na ekspresivni, a u najboljim ostvarenjima žanra otvara se put i artističkom poimanju značenja = iščitavanju poetskih učinaka

- postoje i reklamne poruke koje zaista ne promiču prodaju konkretnih proizvoda – tzv.

«non-product ads» = promocija ideja – npr. Ne vozi dok piješ! - antireklame – osobit modalitet reklamne poruke – npr. izvješća o negativnom utjecaju

reklama

- reklama – tip diskursa vezan stalnom svrhom i situacijom- cilj reklame – opteretiti komunikaciju novom neprepoznatljivom formom – kako je

prepoznatu, s obzirom na negativni podtekst, ne bismo odbacili – koristi mimikrijske postupke kojima se maskira

- prikrivanje vlastitog identiteta – jedna od njezinih identifikacijskih značajki- negativni podtekst – proizlazi iz percepcije reklamnoga diskursa kao umjetnoga jezika

usmjerena isključivo poticanju potrošačkoga mentaliteta- problem negativnog vrednovanja reklama leži u pogrešnoj procjeni takva diskursnog

tipa kao «neutralnoga» - no nijedan kontekst nije neutralan i svaki generira kriterije procjene istinitosti ili lažnosti u njega uključenih iskaza

- kulturna kompetencija – omogućuje prepoznavanje razl. tipova diskursa - posjeduje ju recipijent koji poruku zna interpretirati unutar tipa diskursa iz kojeg mu je odaslana

- ako se jedan tip diskursa interpretira kao neki drugi (npr. fikcija kao stvarnost) nastaju problemi – reklama se s tim problemom suočava, ali ga i koristi da maskira svoje ciljeve

- poigrava se konvencijama – čita se uz pomoć konvencija usvojenih iz drugih tipova diskursa – pred primatelja postavlja komunikacijske izazove

- interdiskurzivnost – imanentno obilježje multimedijalnog diskursa → reklama se uvijek javlja u sprezi s drugim diskursnim tipovima s kojima nije primarno vezana – parazitira na njima – npr. reklame u političkom tjedniku

- reklama se rijetko pojavljuje izvan okruženja drugih diskursnih tipova- teži neprestanom očuđivanju i šokiranju – stoga neprestano pomiče svoje žanrovske

granice = tipična nestabilnost svih novijih tipova diskursa

- interdiskurzivnost, multidiskurzivnost, intermedijalnost i multimedijalnost reklame – svojstva po kojima korelira s literarnim pomacima svojstvenim postmodernističkoj knjiž. produkciji

- postmodernizam je otvorio vrata reklamnom diskursu kao jednom od mogućih žanrova u sklopu nove percepcije estetskih vrijednosti

- postmodernizam zanima brisanje žanrovskih granica i višestruko kodirane tvorevine očuđujućeg učinka

- subliterarni žanrovi – sve više prodiru i u književnost i u teorijske rasprave o njoj- citatnost, kolažizam, autoreferencijalnost, metatekstualnost – približavaju reklamu

književnoteor. interesu – no to reklamnu poruku još uvijek ne čini književnom- reklama i knjiž. tekst – otvaranje prema novim medijima: → knjiž. poruka je i dalje

tješnje vezana uz verbalni aspekt, no poput reklame pronalazi se i u elektroničkom mediju – koristi se mogućnostima hiperteksta i hipermedije – u njima nalazi uporište za ustrojavanje u novom žanru – interaktivna poezija, interaktivna priča

- recipijent dobiva mogućnost i pravo da utječe na tekst u virtualnom prostoru – čitatelj sudjeluje u proizvodnji značenja

23

Page 24: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

- intertekstualnost – termin Julije Kristeve iz 60ih; u nas ga razvila Oraić-Tolić (Teorija citatnosti)

- Guy Cook razlikuje interdiskursne i intradiskursne glasove u reklami: interdiskursni – odnose se na glas drugog primjera istog tipa diskursa intradiskursni – vezuju se za neki alternativni tip diskursa – npr. na eksploataciju

filma ili knjiž. djela kao intertekstualnog predloška

- razlika između reklamne i literarne poruke – 1. literatura podrazumijeva postojanje pisanoga teksta – reklama nije u tom vidu

dostupna publici – bliža je oralnoj komunikaciji2. autorski moment – reklama se ne smatra individualnom kreacijom3. !aktualnost, vezanost reklame za konkretan cilj – to priječi reklami da bude

književnost!4. reklamne se poruke mahom priklanjaju dominantnim ideologijskim trendovima

– reklama mora udovoljiti zahtjevima svojih klijenata (u prošlosti je umjetn. imala sličan položaj = nastajala je pod patronatom institucija društva i po mecenatskoj narudžbi – ta je pozicija možda usporediva s pozicijom artistički orijentirane reklame danas)

- pitanje žanrovskih granica reklamne poruke – u najboljim ostvarajima postaje usporediva s književnošću - s obzirom na značenjsko polje literarnih podtekstova i irelevantnost spram pitanja istinitosti

- reklamni diskurs će uvijek koketirati s književnošću na graničnim pozicijama, podvrgavajući se žanrovskoj autoproblematizaciji (no zbog gore navedenog razloga reklama neće biti knjiž. – pod 3.)

- diskursni je model reklame u kojoj pružene informacije mogu biti ocijenjene jasnim standardima istinitosti i relevancije gotovo posve iščeznuo – informativni aspekt = tek jedna od funkcija reklamne poruke

- reklama početnu premisu svoje fikcionalizacije ipak mora pronaći u nekoj provjerljivoj istini – postoje pravni mehanizmi sankcioniranja propagiranja neistine

- polje diskursa = polje visoke napetosti – sučeljeni diskursni tipovi teže međusobnoj asimilaciji, služeći se sredstvima posuđivanja, interpretiranja, parodiranja, pa i krađe

- reklama preuzima modele iz umjetnosti riječi, ali i književnost uklapa u sebe reklamni diskurs

zaključno:- multimedijalni okviri – nude širok spektar mogućnosti interdiskursnih pretapanja- zbog mogućnosti stapanja verbalnog, vizualnog i akustičkog koda u novi oblik

jedinstva, generiraju i nove žanrovske modele – oni se mogu nadovezati na prethodnu tradiciju poznatih diskursa (npr. književnoumjetničkog), pozicionirati se rubno u odnosu na fenomen multimedijalnosti, čuvajući veze s matičnim diskursom, no mogu se i posve osamostaliti, uspostaviti se kao čvrste domene multim. diskursa – reklamna poruka

- teorijske implikacije takvih stapanja = složene → iziskuju slojevit, interdisciplinaran pristup

24

Page 25: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

INTRADISKURZIVNA I INTERDISKURZIVNA PRETAPANJA

- polje diskursa – heterogeno, konfliktno, dinamičko, pretopljeno- unutar njega nešto se stalno zbiva, a svako je zbivanje vezano za životne potrebe

samih govornika – praktične, estetske, pa i antiestetske- autorice ističu da njihov model dvostruke klasifikacije (vertikalno i horizontalno

raslojavanje) podliježe kontinuiranoj problematizaciji- granice – više su polupropusne opne – pod pritiskom složenosti uvjeta propuštaju

jezično-semantičke elemente iz jedne domene u drugu- dinamičnost polja diskursa odvija se između 4 točke → granice (prepoznate s aspekta

čovjekovih temeljnih društv. funkcija) – privatne, javne, profesionalne, opće- kretanja u polju:

intradiskurzivna - unutar jednog diskursnog tipa(interdiskurs – pojam koji je uveo franc. semantičar Pêcheux 70ih) interdiskurzivna – među razl. društv. tipovima

- u vezi s tim se može govoriti i o kategoriji glasa: intradiskursni glas interdiskursni glas

→ to su glasovi drugih tekstova koje čujemo unutar glasa teksta koji upravo slušamo ili čitamo

- intradiskursni glasovi – srodni; prepoznajemo ih kao udružena višeglasja istog tipa- interdiskursni glasovi – uspostavljaju moment kontrapunkta kao dio svog suglasja- primjer: privatni diskurs – govor zamišljene obitelji → iz zajedničkog života proizlazi

njihov obiteljski kod: međusobno se oslovljavaju prisnim imenima, koriste neke interne pojmove i sl. No obitelj je generacijski raslojena – djed u obiteljski govor unosi elemente umirovljeničkog žargona kojim se služi izvan kuće, otac i majka unose elemente svojeg generacijskog i profesionalnog žargona, a dijete iz ambijenta igre → iz te raznorodnosti niče njihov stopljen obiteljski govor = intradiskursni «koktel» sviju označenih elemenata koji su pridruženi govoru ovog doma. Elementi specijaliziranog govora (primjerice otac je liječnik, dijete igra tenis) se slijevaju u privatni diskurs obitelji, ali se time i despecijaliziraju, postaju privatnom svojinom konkretne obitelji. No neki od članova može u nekom trenutku posegnuti i za višim stupnjem specijaliziranosti svog govora – to može imati distonirajući, kontrapunktni efekt – interdiskursni moment - npr. djeda boli ruka, a unuk mu kaže da je tome kriv njegov jaki backhand ili mu otac kaže stručnu dijagnozu (npr. na lat. jez.) – efekt upozorava na viši stupanj složenosti obiteljske situacije – očeva briga za djedovo zdravlje, gdje on tu zauzima poziciju liječnika, a ne sina, kako bi starcu nametnuo režim ponašanja

- intradiskursni i interdiskursni glas nije uvijek lako, pa čak ni moguće razlikovati – jer se u konkretan iskaz u pravilu upleću elementi pretapanja domena i diskursa - oni odražavaju daleko šire relacije – sam je govornik istovremeno privatno biće i biće koje pripada nekom manje privatnom ambijentu, izložen je javnome govoru i medijima, te se u višem ili nižem stupnju i sam okreće javnom auditoriju

- čistog iskaza nema – nijedan iskaz ne pripada samo jednom diskur. tipu i samo jednoj domeni → klasificirat ćemo ga, uvijek uvjetno, po dominantnim obilježjima

- intradiskurzivnost i interdiskurzivnost – imanentne značajke svakog teksta, iako ne uvijek i zamjetne

- podvodimo ih pod pojam intertekstualnosti – ona se može smatrati odlikom i neverbalnih formi (film, glazba)

- interdiskursnost (≠ interdiskurzivnost) – izravnije sučeljavanje konkretnih i prepoznatljivih diskursnih tipova; interdiskurzivnost = globalna pojava imanentna

25

Page 26: RASLOJAVANJE JEZIČNE STVARNOSTI

polju diskursa, prisutna u njemu i kada su komponente diskursnih tipova pretpoljene do neprepoznatljivosti

- interdiskursna pretapanja višeg stupnja prepoznatljivosti = citatna → prepoznatljivost u neki tekst uključenih predložaka

- svakome iskazu je imanentna diskurzivnost, ali nećemo ga nužno motriti i s aspekta intertekstualnosti

- eksplicitne intertekstualne veze možemo razotkrivati jedino u slučajevima gdje nam je predložak poznat – no važnost poznavanje predloška je relativna – ako ga i nismo u stanju identificirati, ipak razabiremo elemente njegove uključenosti iz kontrapunktnog momenta

- u slučaju čvrsto definirana praktičnog cilja važnost prepoznavanja predloška raste (npr. ponekad je to slučaj s govorom reklame – iako na koncu govor reklame upućuje na svoju svrhu na svim svojim razinama)

- intermedijalnost – najdosljednije provedena i najbogatije eksploatirana u multimedijalnom diskursu

- intermedijalna prožimanja – kreću se vertikalnim smjerom, te navode na stapanje planova i kodova, kao i na preslojavanje tako stopljenih kodova

- u multimed. diskusru se jez. planu pridružuje i nejezični, a oni se pak među sobom povezuju endoforički (od samog teksta prema izvantekstualnim kodovima) i egzoforički (od izvanjezičnih kodova prema jezičnom kodu)

- riječ može upućivati na sliku ili zvuk, a oni pak mogu upućivati na riječ (npr. strelica na panoramskoj fotografiji kakve atraktivne rivijere kontrastnom bojom upućuje ne hotel; u video formatu će nam se ta zgrada približiti zumom, i sl.)

- intermedijalne veze mogu uključivati i intertekstualne i interdiskurzivne veze – npr. kada neki proizvod reklamira poznati glumac, i to u svojstvu popularnog lika neke tv-serije, iskorištava se intermedijalna i intertekstualna veza (sa scenarijem); ako proizvod reklamira ličnost koja unosi žargon i ostalo znakovlje drugog diskursa, veza postaje i interdiskurzivna – sportaši nakon napornog treninga ispijaju osvježavajuća pića koja se reklamiraju

26


Top Related