Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“Virovitičko-podravske županije
Siniša Brlas
PSIHOLOGIJA OVISNOSTI
U INTERDISCIPLINARNOM KONTEKSTU BORBE PROTIV OVISNOSTI
STARE NAVIKENOVE NAVIKE
Virovitica 2018.
Siniša Brlas
PSIHOLOGIJA OVISNOSTI
U INTERDISCIPLINARNOM KONTEKSTU BORBE PROTIV OVISNOSTI
PSIHOLOGIJA OVISNOSTI U INTERDISCIPLINARNOM KONTEKSTU BORBE PROTIV OVISNOSTI
AutorSiniša Brlas, prof. psihologije
NakladnikZavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“Virovitičko-podravske županije
Stručni recenzentiProf. dr. sc. Josip BurušićDoc. dr. sc. Marlena PlavšićBerta Bacinger Klobučarić, prof. psihologije LektoricaMartina Bunić, mag. philol. croat.
TisakGrafiti Becker Virovitica
Naklada 250 primjeraka
Virovitica 2018.
Prvo izdanje
CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000984386.
ISBN 978-953-7756-28-4
Knjiga je tiskana uz financijsku potporu Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske u okviru projekta „Zajedno snažniji u borbi protiv ovisnosti“. Ministarstvo zdravstva ne odgovara za sadržaj materijala.
Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez nakladnikova ili autorova pismenog dopuštenja. Instrumenti (anketni upitnici i testovi) koji su prilozi u knjizi autorsko su djelo i ne smiju se koristiti bez odobrenja autora knjige.
SADRŽAJ
1. Uvod 6
2. Mjesto i uloga psihologije u biopsihosocijalnom pristupu problemu ovisnosti 8
3. Mjesto i uloga psihologa u multidisciplinarnom stručnom timu 10
4. Pozicioniranje psihologije ovisnosti u korpusu primijenjene psihologije 12
5. Psihološka osnova ovisnosti 19
5.1. Neki važni pojmovi u psihologiji ovisnosti 19
5.2. Sredstva ovisnosti ili droge; koji pojam upotrebljavati 31
5.3. Tvari sa psihoaktivnim djelovanjem; o čemu sve čovjek može biti ovisan 32
5.4. Zablude o ovisnostima; distinktivni pojmovi važni za razumijevanje
razvoja ovisnosti 33
5.5. Razumijevanje ovisničkog doživljavanja i ponašanja 34
5.6. Psihička i fizička ovisnost; postoji li razdjelnica 36
5.7. Činitelji rizika za nastanak, razvoj i održavanje ovisnosti 37
5.8. Učenje ovisničkog ponašanja 44
5.9. Pamćenje ovisničkog obrasca 47
5.10. Tvrdokornost ovisničkog ponašanja i otpornost na promjene 48
5.11. Psihoteratologija; transgeneracijsko djelovanje sredstava ovisnosti 48
6. Biološka osnova ovisnosti 51
6.1. Postoji li biološka determinanta ovisnosti 51
6.2. Nagradni centri u mozgu; nagrada za djelovanje 52
7. Psihologija u prevenciji ovisnosti 55
7.1. Što je prevencija i zašto je važno preventivno djelovati 55
7.2. Razine preventivnog djelovanja 61
8. Psihološki pristupi ovisnicima 64
8.1. Univerzalni psihološki pristupi; psihoedukacija 64
8.1.1. Učenje socijalnih vještina i navika 65
8.1.2. Usvajanje samozaštitnih stavova u ranoj dobi 66
8.1.3. Razvoj pozitivne slike o sebi 67
8.1.4. Briga o mentalnom zdravlju 68
8.2. Selektivni psihološki pristupi; savjetodavni rad 70
8.2.1. Određenje pojma psihološkog savjetovanja u tretmanu ovisnika 70
8.2.2. Metodologija savjetodavnog rada s ovisnicima 71
8.2.3. Na pojedinca usmjereni zaštitni postupci; individualni
program savjetodavnog rada s ovisnicima 78
8.3. Indicirani psihološki pristupi; tretman ovisnika 80
8.3.1. Modifikacija ponašanja ovisnika 80
8.3.2. Podrška u liječenju ovisnika 82
8.3.3. Rehabilitacija i resocijalizacija ovisnika 85
8.3.4. Promjena stavova o ovisnosti i ovisničkih navika 87
8.3.5. Rad u grupi ovisnika; prednost ili zabluda 89
8.3.6. Tretman članova obitelji ovisnika; ovisnost o ovisniku 89
9. Komunikacija s ovisnicima 93
10. Evaluacija i supervizija rada psihologa 107
11. Prilozi 118
12. Citirana i preporučena literatura 127
O autoru 131
Iz recenzija 133
Iskoristimo što bolje prostor za napredovanjem i osnažimo vlastite kapacitete za
djelotvorne intervencije.
Autor
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
6
1. UVODU sve naglašenijem interdisciplinarnom kontekstu sustavne borbe protiv ovisnosti
psihologija je kao struka prepoznala svoj prostor za djelovanjem, kako u području
prevencije tako i u području suzbijanja ovisnosti i tretmana ovisnika. No, to je
možda manje iskoristila kao znanost, a više kao pomagačku djelatnost. Kako
god bilo, psihologija se sve značajnije aktivno uključuje u rješavanje društveno
relevantnih javnozdravstvenih pitanja u područjima koja su do nedavno mahom bila
„rezervirana“ za medicinsku struku. Psiholozi kao članovi multidisciplinarnih timova
trenutno imaju nedovoljno definiranu, ali solidno afirmiranu i sasvim prepoznatljivu
i prepoznatu poziciju zdravstvenih suradnika u zdravstvenom sustavu, kao i poziciju
stručnih suradnika u sustavu odgoja i obrazovanja, socijalne skrbi i ostalih sustava.
Samostalna uloga psihologa do sada je bila vezana isključivo za klinički pristup
tretmanu ovisnika i ovisničkog ponašanja, što ju je ujedno i ograničavalo na reaktivno
djelovanje (kada se problem pojavio) dok je proaktivno djelovanje ostalo nedovoljno
usustavljeno i sporadično pa stoga i nedovoljno efikasno. Afirmacijom Nacionalne
strategije suzbijanja zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj proaktivno djelovanje
na prevenciji (osobito primarnoj, koja je neselektivne odnosno univerzalne naravi)
ima sada svoj referentni okvir, a on uključuje jasne ciljeve i očekivanja od svih dionika
u provedbi preventivnih aktivnosti. Preventivne se aktivnosti mahom oslanjaju na
specifičnu edukaciju, psihoedukaciju i suportivne postupke pa je tako psihologija
„postala“ možda i jedina struka koja u sustavu ranoga prepoznavanja problema,
prevencije, rane intervencije i kasnijeg tretmana (ovisnika) može ponuditi cjelovitu
lepezu na znanstvenim spoznajama utemeljenih intervencija. Ovo psihologiji kao
struci daje predvodničku ulogu u nastojanju da se problem ovisnosti učini što
manjim jer je sasvim izvjesno kako se u skoroj budućnosti ovaj problem na žalost
neće dokinuti.
Nepovoljno za psihologiju jest to što se relativno mali broj psihologa bavi psihologijom
ovisnosti, a i od onih koji se njome bave premalo njih istražuje pojavnost, dubinski
analizira mogućnosti i ograničenja struke te nedovoljno publicira tekstove o novim
spoznajama i iskustvima. Zbog toga za hrvatsku psihologiju može biti „opasno“ da
se u nedostatku kritične mase stručnjaka koji će se ovom problematikom baviti
njezin utjecaj relativizira ili okopni.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
7
Kako bi se što jasnije definirale i osvijestile smjernice za djelotvorne intervencije koje
psiholozi mogu provoditi na svim preventivnim razinama, vrlo je važno istraživati
pojavnost, istraženo promišljati u znanstvenom i pomagačkom kontekstu te na
osnovi toga kreirati nove i ekonomičnije metode u radu. Sve to jednako je važno
publicirati kako bi nove spoznaje postale dostupne svima, a nekima možda potaknule
intelektualnu znatiželju koja će ih dovesti do novih spoznaja, što bi svakako stvorilo
dodatnu vrijednost postojećim znanjima i vještinama, a time psihologijsku struku
još bolje pozicioniralo u interdisciplinarnom kontekstu zajedničkog i usklađenog
stručnog djelovanja različitih pomagačkih struka.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
8
2. MJESTO I ULOGA PSIHOLOGIJE U BIOPSIHOSOCIJALNOM PRISTUPU PROBLEMU OVISNOSTI
„Posezanje za štetnim tvarima kao što je droga u vezi je s nizom činitelja koji su
kompleksni, a po svojoj su naravi biološki, psihološki i socijalni. Rizični činitelji za
razvoj problema i/ili poremećaja proizlaze iz međudjelovanja živčanog sustava,
ostalih tjelesnih sustava, obrazaca ponašanja, kognitivnog funkcioniranja i
okolnih činitelja“ (Brlas, 2010., str. 19.), pa se u skladu s time suvremeni pristup
razumijevanju problema ovisnosti naziva biopsihosocijalni pristup. Osim što
slijedom ovoga pristupa psihologija može ponuditi lepezu mogućih intervencija
unutar sustava prevencije i suzbijanja ovisnosti (psihodijagnostiku, psihoedukaciju,
tretman…), zasigurno je i poveznica u razumijevanju bioloških (biološka psihologija),
užih psiholoških (iz grana bazične odnosno teorijske psihologije) i socijalnih
činitelja (socijalna psihologija). Stoga se psihologija polagano, ali sigurno nameće
kao „armatura“ sustava prevencije i suzbijanja ovisnosti u našoj zemlji. Psihologija
može „iz prve ruke“ posegnuti za spoznajama koje objašnjavaju dinamiku razvoja
i održavanja rizičnog i ovisničkog ponašanja (i posljedične ovisnosti), ali ima i alat
koji je efikasan u prevenciji takvoga ponašanja te u tretmanu ovisnika.
Opća psihologija nastoji spoznati zakonitosti i principe o psihičkom funkcioniranju
ovisnika (nastanku i održavanju ovisničkog ponašanja). Fiziološka odnosno biološka
psihologija može istražiti fiziološku odnosno biološku osnovu takvog psihičkog
funkcioniranja ovisnika (osobito elektrokemijske procese u mozgu ovisnika koji
(p)održavaju ovisničko ponašanje). Razvojna psihologija proučava koje promjene
u psihičkom životu ovisnika, pa čak i one prije rođenja, kataliziraju rizike za
ovisnike (osobito unutar sve značajnijeg psihoteratološkog pristupa razumijevanju
negativnih utjecaja ovisnosti roditelja ovisnika, zatim rizike koji se multipliciraju u
adolescenciji ili pak one koji dopiru iz obitelji ovisnika). Socijalna psihologija koja
se bavi proučavanjem društvenog života čovjeka, međusobnih odnosa pojedinca u
grupi i odnosa pojedinca i grupe može dati kvalitetne odgovore o utjecaju okolnih
činitelja u nastanku i održavanju ovisničkog ponašanja, osobito onih koji se dotiču
„okidača“ koji su povod štetnoj zloupotrebi sredstava ovisnosti, ali može pomoći
i u razvoju komunikacijskih vještina dionika u prevenciji i suzbijanju ovisnosti ili u
promociji zdravlja. Psihometrija pak može biti koristan alat u evaluaciji preventivnih
aktivnosti i programa.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
9
Osim što su važne za razumijevanje nastanka i održavanja ovisnosti, sve su
ove spoznaje do kojih psihologija dolazi svojim rastom i razvojem kao znanost
primjenjive. U prvom redu primjena se odnosi na ključni element u borbi protiv
ovisnosti, a to je prevencija rizičnih ponašanja. Psiholozi kao stručnjaci općenito
su dobro senzibilizirani za prepoznati važnost prevencije te imaju važnu zadaću
poticati i ostale stručnjake na prepoznavanje važnosti preventivnog djelovanja.
Primjena spoznaja unutar psihodijagnostike, psihoedukacije, neposrednog
tretmana kao podrške liječenju ovisnika u kliničkom pristupu već je dobro razvijena,
ali prostor za napredovanjem još uvijek postoji.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
10
3. MJESTO I ULOGA PSIHOLOGA U MULTIDISCIPLINARNOM STRUčNOM TIMU
U pokušaju objašnjenja mjesta i uloge psihologa u stručnim timovima koji provode
preventivne aktivnosti ili tretman ovisnika teško je izbjeći sintagmu prema kojoj
je uloga psihologije u ovome kontekstu nezamjenjiva, kad je naprosto tome tako.
Dapače, uloga psihologa u timovima stručnjaka često je predvodnička, a sasvim je
sigurno i gotovo uvijek kohezivna. Tome je tako iz najmanje dva razloga:
1. Psihologija je, kako je već rečeno, poveznica u razumijevanju bioloških, psiholoških
i socijalnih činitelja u razumijevanju problema i
2. Psihologija kao struka ima znanstveno utemeljene kapacitete za kompleksnu i
široko obuhvatnu edukaciju (specifičnu edukaciju i psihoedukaciju) kao i tretman
ovisnika ili tretman ostalih osoba rizičnog ponašanja koje mogu manifestirati
ovisničko ponašanje bez da se kod njih već razvila ovisnost kao bolest.
Multidisciplinarnost u pristupu najuočljivija je u stručnim timovima pri županijskim
zavodima za javno zdravstvo, a možda i još ponegdje u zdravstvenim ustanovama.
Sustavne multidisciplinarnosti drugdje gotovo i nema. Zavodi za javno zdravstvo
imaju ustrojbene jedinice (službe, centre ili djelatnosti) u kojima su unutar
stručnoga tima sistematizirani liječnici (mahom psihijatri), psiholozi (rijetko su
tu i defektolozi ili socijalni radnici, možda i pedagozi, ali kao zatečeno stanje od
ranije, a ne kao predviđeni članovi stručnih timova) i tehničko medicinsko osoblje
(medicinske sestre ili tehničari).
Valja napomenuti kako usprkos tome što psiholozi u ostalim sustavima djeluju u
manjim timovima, izvan timova ili pojedinačno, njihov značaj time nije umanjen.
Ovdje ćemo ukratko opisati poslove, zadaće i kompetencije psihologa u stručnim
timovima.
U kontekstu međusektorske suradnje velik prostor za djelovanje povjeren je
javnozdravstvenom sustavu koji ima formirane stručne timove koji se još od
2000-tih sustavno bave s jedne strane prevencijom, a s druge strane tretmanom
i liječenjem odnosno suzbijanjem ovisnosti (njima je naknadno, negdje oko 2010.
godine, pridružena i skrb o mentalnom zdravlju). Široka je lepeza stručnih postupaka
i aktivnosti koje se provode u ovim službama: pregledi (prvi i kontrolni), intervjui,
savjetovališni tretmani (individualni, obiteljski i skupni savjetodavni rad), rad na
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
11
modifikaciji ponašanja, skupna obiteljska terapija (za članove obitelji i partnere),
skupna socioterapija, rad u malim skupinama, psihijatrijske obrade i pregledi,
psihoterapijski postupci (individualni, obiteljski, skupni), tehnike opuštanja,
psihološke obrade (psihodijagnostika), pomaganje u rješavanju zdravstvenih potreba
korisnika usluga, konzultacije i savjeti, ekspertize, raznolike preventivne aktivnosti
(predavanja, tribine, seminari, radionice, izrada publikacija, medijska promocija
zdravlja i sl.), istraživačke aktivnosti, sudjelovanje u posebnim programima, stručno
usavršavanje i mnogi drugi poslovi koji uključuju interdisciplinarnu i međusektorsku
suradnju. Službe su organizirane na županijskoj razini u mreži županijskih zavoda za
javno zdravstvo (s Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo kao krovnom ustanovom)
i to tako da se sastoje od stručnih timova koje sačinjavaju liječnici (mahom psihijatri
te medicinske sestre odnosno tehničari) i stručnjaci ostalih struka (mahom
psiholozi). Već samim letimičnim pregledom popisanih poslova koji se u službama
provode odmah je uočljivo kako mnogi od njih uključuju znanja i vještine koje
imaju (i) psiholozi pa je opravdano njihovo značajno mjesto u interdisciplinarnim
stručnim timovima. Javnozdravstveni sustav ima središnju ulogu i odgovornost biti
upućen na ostale dionike u međusektorskom pristupu, a koncipiran je tako da se
aktivnosti usmjeravaju ka promociji zdravlja i prevenciji bolesti. U tom kontekstu
ondje zaposleni psiholozi imaju kapacitete za djelotvorne intervencije, osobito u
ovim područjima:
1. Istraživanje pojavnosti
2. Kreiranje preventivnih i savjetodavnih programa i njihova evaluacija
3. Istraživanje zaštitnih i rizičnih činitelja
4. Medijska promocija zdravlja i zdravog načina življenja
5. Psihoedukacija i specifična edukacija
6. Modifikacija ponašanja
7. Savjetodavni rad s klijentima.
Već letimičnom inspekcijom navedenih područja djelovanja psihologa može se
zaključiti da se aktivnosti psihologa mogu, uvjetno rečeno, podijeliti na proaktivne
i reaktivne. Proaktivno djelovanje bit je univerzalne prevencije, dok se sekundarna
i indicirana prevencija provode u obliku savjetodavnog rada psihologa. Sustavniji
tretmanski postupci za sada ostaju u području reaktivnog doprinosa kliničke
psihologije.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
12
4. POzICIONIRANJE PSIHOLOGIJE OVISNOSTI U KORPUSU PRIMIJENJENE PSIHOLOGIJE
Psihologija ima veliku „sreću“ što se spoznaje do kojih dolazi sustavnim izučavanjem
doživljavanja i ponašanja mogu primjenjivati, gotovo odmah, u neposrednoj praksi.
Osobito je to slučaj kada su spoznaje rezultat istraživanja doživljavanja i ponašanja
unutar ciljanih skupina prema kojima se već i usmjeravaju preventivni postupci. To
psihologiji daje snažan kapacitet pomagačke djelatnosti.
Primijenjena psihologija istražuje putove primjene zakonitosti i spoznaja o
čovjekovom doživljavanju i ponašanju u različitim životnim područjima, pa tako
imamo zaista mnogo područja primijenjene psihologije, a jedna od njih je i psihologija
ovisnosti. Psihologija ovisnosti istražuje pojavnost ovisničkog ponašanja, ali i
uzroke, uzročnike, povode i motive takvoga ponašanja. U kombinaciji s bazičnim
granama psihologije (općom, biološkom, razvojnom i socijalnom psihologijom)
psihologija ovisnosti izgrađuje okvir za razumijevanje ovisnosti i ovisničkog
ponašanja te razvija strategije preventivnog djelovanja, ali i suzbijanja ovisnosti
kao javnozdravstvenog problema kao i tretmana ovisnika. Dakle, u kontekstu borbe
protiv ovisnosti poveznica „sviju psihologija“ jest psihologija ovisnosti koja je kao
područje primjene spoznaja ili grana primijenjene psihologije vezivno tkivo koje će
katalizirati stručne postupke u jedinstveni splet javnozdravstvenog i općedruštveno
korisnog djelovanja na biopsihosocijalnoj platformi.
U hrvatskoj psihologiji psihologija ovisnosti se još uvijek razvija, u posljednje
vrijeme možda nešto intenzivnije, ali je usprkos tome u ovome području stručnoga
djelovanja još uvijek jako veliki prostor za napredovanjem.
Smatram kako su ova četiri područja unutar psihologije ovisnosti osobito važna i da
njima psiholozi trebaju posvetiti osobitu pažnju:
1. definiranje pojmova
2. prevencija
3. tretman i
4. evaluacija.
Obrazložimo ukratko.
U stalnom nastojanju da se što bolje razumije problematika ovisnosti mnogi su
pojmovi još uvijek nedovoljno precizno objašnjeni, osobito oni koji se odnose na
ovisničko ponašanje u širemu smislu. Svoj doprinos ovome problemu nedovoljno
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
13
sistematiziranih pojmova iz područja ovisnosti pokušao sam dati osobno 2011.
godine kada je objavljen prvi rječnik ovisnosti u suvremenoj Hrvatskoj pod nazivom
„Terminološki opisni rječnik ovisnosti; opis važnih termina iz područja ovisnosti o
drogama, alkoholizma i problematičnog i patološkog kockanja“. Ovaj rječnik, kojega
sam autor, kasnije je doživio nekoliko ponovljenih izdanja te 2016. godine i novo,
izmijenjeno i dopunjeno izdanje, a 2017. godine i šesto, preuređeno izdanje u kojima
se nalazi 800 pojmova u vezi s drogom, prekomjerno pijenje alkohola i alkoholizam
te problematično i patološko kockanje.
Slika 1. Naslovnica “Terminološkog opisnog rječnika ovisnosti” (prvo izdanje)
Slika 2. Naslovnica “Terminološkog opisnog rječnika ovisnosti” (šesto izdanje)
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
14
Cjeloviti smisleni pristup rješavanju problema nije moguć ako se ne poznaju ishodišta
problema, odnosno uzroci, uzročnici, motivi i povodi koji generiraju i (p)održavaju
određena ponašanja. Njihovo razumijevanje i pravilno opisivanje od presudne je
važnosti za poduzimanje daljnjih aktivnosti, osobito onih usmjerenih ka prevenciji,
ali i tretmanu. Prevencija je „zajednički naziv za skup mjera i postupaka kojima je
cilj spriječiti nastanak ovisnosti i/ili razvoj rizičnog i/ili ovisničkog ponašanja koje
može dovesti do ovisnosti“ (Brlas, 2011., str. 91.) pa je logično pretpostaviti da
je preventivno djelovati moguće jedino ako se prethodno jasno objasne pojmovi
koji samu prevenciju i određuju. U tome smislu sam uložio napor kako bih u svojoj
knjizi „Važno je ne započeti; neki temeljni pojmovi psihologije ovisnosti“ koja je
objavljena 2010. godine pozicionirao psihologiju ovisnosti kao relevantno područje
primijenjene psihologije u cjelokupnom korpusu domaće psihologije. Pokazalo se da
ovakva literatura nedostaje na našem govornom području pa su ubrzo počele stizati
informacije i iz okolnih država u regiji kako se ova knjiga konzultira kao osobito
dobrodošlo štivo u izučavanju pojavnosti, pripremanju stručnih i diplomskih radova
i slično. Ujedno mi je navedena knjiga poslužila kao ishodište za pisanje ove knjige
koju čitate u kojoj su mnogi važni dijelovi naprosto preuzeti kako bi bili upotpunjeni
i još bolje objašnjeni. Čitateljima će se možda učiniti da su pojedine dijelove ove
knjige koju čitaju već negdje pročitali, a to je zbog toga što su pojedini dijelovi ove
knjige namjerno preuzeti iz mojih prethodnih publikacija kako bi bili međusobno
povezani u smislenu cjelinu pod zajedničkim „nazivnikom“ psihologije ovisnosti.
Ova je knjiga u jednome dijelu i kompilacija svih mojih dosadašnjih nastojanja da
psihologiju ovisnosti učinim važnim dijelom primijenjene psihologije.
Slika 3. Naslovnica knjige „Važno je ne započeti“
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
15
Budući da je ovisnost kronična recidivirajuća bolest mozga i razvija se iz ponovljenog
uzimanja droge (u kojoj se nalazi psihoaktivna tvar) tijekom određenog, često
duljeg razdoblja, ovo uzrokuje promjene u mozgu ovisnika zbog čega droge imaju
dugoročno negativne posljedice na mozak (time i na doživljavanje i ponašanje),
što je osnova definicije ovisnosti kao kronične recidivirajuće bolesti mozga. Kao
psiholog sam imao potrebu u posebnoj knjizi opisati biološku osnovu ovisnosti te
istaknuti važnost psihičkih procesa koji su važni u nastanku i održavanju ovisničkog
ponašanja, posebno važnost različitih oblika učenja ovisnosti. Tako je s vremenskim
odmakom u odnosu na prethodno spomenutu knjigu nastala knjiga „Funkcionira li
mozak ovisnika zaista drukčije“ koja je objavljena 2016. godine. Ona opisuje i kako
kemijski medijatori doživljaja ugode koji djeluju na centre ugode u mozgu modeliraju
ponašanje ovisnika prema oblicima ponašanja koja će omogućiti ponovljeni kemijski
obrazac zbog opetovanja ugode te kako opisano stanje u mozgu ovisnika izaziva
na planu njegova ponašanja tzv. reakciju približavanja usmjerenu prema objektu
(drogi) koji će dovesti do nagrade, a zbog čega su ovisnici dosljedni, uporni pa i
agresivni u traženju i uzimanju droge. Nadalje, osobito objašnjava kako se donosi
odluka za uzimanjem sredstava ovisnosti i koja je uloga svjesnog i nesvjesnog u
ovim procesima. Knjiga je stručnoj javnosti predstavljena u Hrvatskom institutu za
istraživanje mozga u Zagrebu povodom 15. tjedna mozga u ožujku 2016. godine, a
u elektroničkom obliku objavljena je i na službenim stranicama Instituta.
Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“Virovitičko-podravske županije
Siniša Brlas
FUNKCIONIRA LIMOZAK OVISNIKAZAISTA DRUKČIJE
Slika 4. Naslovnica publikacije „Funkcionira li mozak ovisnika zaista drukčije“
U odnosu na tretman ovisnosti prevladavajuće bi reaktivno djelovanje psihologa
(koji na žalost znači čekati da se problem pojavi pa potom djelovati) trebalo
proširiti na proaktivne aktivnosti u okviru indicirane prevencije, osobito unutar
savjetodavnog rada s ovisnicima (o tome će i u ovoj knjizi biti još riječi) u kojemu
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
16
području još nedostaje kvalitetnih i na pojedinca usmjerenih (individualno osjetljivih
i prilagodljivih) programa. Na temelju svog dugogodišnjeg iskustva psihologa koji
sudjeluje i u tretmanu ovisnika napisao sam dvije publikacije: „Savjetodavni rad s
ovisnicima“ (2011.) i „Komunikacija s ovisnicima“ (2013.). Ove su publikacije osobito
zainteresirale kolegice i kolege u Srbiji pa sam ih ondje predstavio u više navrata.
ISBN 978-953-7756-03-1
Zavod za javnozdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije www.zzjzvpz.hr
Savjetodavni rads ovisnicima
Siniša Brlas
Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije
Siniša Brlas
Savjetodavni rads ovisnicima
Sinisa B
rlas - Savjetod
avni rad s ovisnicim
a _P.ind
d 1
21.3.2011 9:39:12
Slika 5. Naslovnica publikacije „Savjetodavni rad s ovisnicima“
ISBN 978-953-7756-13-0
Zavod za javnozdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije www.zzjzvpz.hr
Komunikacijas ovisnicima
Siniša Brlas
Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije
Komunikacijas ovisnicima
Siniša Brlas
Slika 6. Naslovnica publikacije „Komunikacija s ovisnicima“
U svojim se knjigama i publikacijama uvijek referiram na polazište u svojemu radu, a to
je prevencija. Nije osobita novina ponovno reći kako je bolje spriječiti nego liječiti, ali
ova izreka postaje osobito aktualna kada je se pokuša slijediti u praksi. Tada nastaju
problemi jer većina aktivnosti koje se provode s idejom preventivnog djelovanja na
žalost nema stvarne preventivne učinke. Izostanak mjerljivih preventivnih rezultata
posljedica je nedovoljnog poznavanja metodologije u pristupu prevenciji velikog
broja onih koje se u prevenciju zaklinju. Pokušao sam pomoći svima koji bi zaista
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
17
željeli sustavno preventivno djelovati publikacijom koju sam 2012. godine napisao
pod nazivom „Planiranje, programiranje i evaluacija preventivnih aktivnosti“. Ova
publikacija donosi metodologiju osmišljavanja i provedbe preventivnih aktivnosti
u koracima; od istraživanja pojavnosti i definiranja potrebe za preventivnim
djelovanjem, preko definiranja ciljeva i aktivnosti, sve do evaluacije istih.
Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“Virovitičko-podravske županije
Planiranje, programiranje i evaluacija
preventivnih aktivnostiSin
iša
Brl
as
ISBN 978-953-7756-08-6
Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije www.zzjzvpz.hr
Siniša Brlas
Planiranje, programiranje i evaluacija
preventivnih aktivnosti
Slika 7. Naslovnica publikacije „Planiranje, programiranje i evaluacija preventivnih aktivnosti“
Značaj prevencije to je veći što se ona ranije počne primjenjivati, a prognoza je
za pojedinca ili skupinu to bolja što su ranije izloženi prevenciji u svojemu rastu
i razvoju. Najsustavniji pristup prevenciji moguć je upravo ondje gdje su osobe
najreceptivnije za preventivne utjecaje. Nameće se zaključak da je najbolje mjesto
škola. Kroz svoje dugogodišnje iskustvo u radu
u odgojno-obrazovnom sustavu, koristeći
svoja stručna znanja upotpunjena iskustvom
temeljenom na inicijativi, kristalizirao mi se
pristup u preventivnom radu s mladim osobama
(učenicima) koje su u riziku za razvoj ovisnosti
jer započinju eksperimentirati sa sredstvima
ovisnosti. Kako pomoći mladima, ali i njihovim
učiteljima i nastavnicima da pronađu izlaz iz
ovoga labirinta opisao sam u svojoj prvoj knjizi
„Kako pronaći izlaz; vodič za pomoć u suzbijanju
ovisnostima među djecom i mladima“ koja je
objavljena 2008. godine.
Slika 8. Naslovnica knjige „Kako pronaći izlaz“
SINIŠA BRLAS
KAKO
PRO
NA
ĆI I
ZLA
ZZA
VOD
ZA
JAV
NO
ZD
RAV
STVO
"SV
ETI R
OK"
VIR
OV
ITIČ
KO-P
OD
RAV
SKE
ŽUPA
NIJ
ESI
NIŠ
A B
RLA
S
ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO "SVETI ROK" VIROVITIČKO-PODRAVSKE ŽUPANIJE
KAKO PRONAĆI IZLAZVODIČ ZA POMOĆ U SUZBIJANJU OVISNOSTI MEĐU DJECOM I MLADIMA
ISBN 978-953-55137-0-4
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
18
Na koncu, prevencija je toliko zahtjevan i teško mjerljiv skup aktivnosti da se evaluacija
sama nameće kao imperativ. Evaluacija obuhvaća (ili uključuje) vrjednovanje
odnosno samovrjednovanje tijekom provedbe stručnih postupaka i/ili aktivnosti
koje svaki subjekt provodi samostalno s ciljem da utvrdi svoje ili tuđe postignuće,
želje, planove i htijenja prema kriterijima kojima je poučen ili ih je postavio sam
sebi. Važan je to ispravljački mehanizam u radu kojega je cilj poboljšanje radne
efikasnosti i kvalitete rada i stoga je neizostavni dio cjelovitih stručnih aktivnosti. S
obzirom da praksa pokazuje kako osobama koje provode preventivne i tretmanske
aktivnosti vrlo često nedostaju znanja o mjerenju učinaka, 2010. godine napisao
sam publikaciju „Kako znati kamo idemo; vrjednovanje i samovrjednovanje rada
s ovisnicima“ kojom pomažem razumjeti zašto je važno u radu s ovisnicima imati
povratnu informaciju o učinkovitosti poduzetih mjera i postupaka i kako se do
takvih informacija dolazi sustavnim vrjednovanjem.
1
Siniša Brlas
kakoznati kamoidemoZavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“Virovitičko-podravske županije
VR
JED
NO
VA
NJE
I SA
MO
VR
JED
NO
VA
NJE
RA
DA
S O
VIS
NIC
IMA
Slika 9. Naslovnica publikacije „Kako znati kamo idemo“
U svjetlu navedenog jasno je da psihologija ovisnosti može uspješno iskoristiti
mehanizme kojima struka raspolaže kako bi primjena u praksi bila najučinkovitija.
Smatram vrlo vrijednim svaki pokušaj da se o učinjenom ostavi i pisani trag.
Smatram da su moje knjige dodana vrijednost uspješnom pozicioniranju psihologije
kao važne pomagačke struke u složenom kontekstu borbe protiv ovisnosti na svim
razinama.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
19
5. PSIHOLOšKA OSNOVA OVISNOSTI5.1. Neki važni pojmovi u psihologiji ovisnosti
Psihologija ovisnosti tek se razvija u korpusu hrvatske primijenjene psihologije,
a posljedično tome razvija se i nadograđuje terminologija koja psihologijsku
struku pozicionira kao relevantan izvor znanja i vještina usmjerenih pomaganju
ovisnicima ili onima koji su u riziku da postanu ovisnicima. Smatram kako je važno
osvijestiti temeljne pojmove psihologije ovisnosti, pojedine od njih potrebno je još
bolje definirati, a sve je to možda najekonomičnije ako su ovi pojmovi grupirani
i sistematizirani, dakle, ako su na jednome mjestu. Stoga ovdje nudim definicije
više desetaka pojmova koji su ili izvorno psihologijski pojmovi, ali su u kontekstu
prevencije i suzbijanja ovisnosti, ili imaju jasnu poveznicu s doživljavanjem i
ponašanjem pojedinaca koji manifestiraju ovisničko i/ili rizično ponašanje.
Naravno, ovo su samo neki važni pojmovi, ali smatram kako je njihovo poznavanje
sasvim dostatno kako bi se pratila literatura, osobito domaća, ustrojavali se
programi preventivnog djelovanja, provodio se tretman ili se naprosto elementarno
informiralo ili učilo u ovome području psihologije. Ove sam pojmove, kao i mnoštvo
ostalih, definirao u već spomenutom „Terminološkom opisnom rječniku ovisnosti“.
APSTINENCIJA I APSTINENCIJSKA KRIZA
Ovisnik „navučen“ na pojedinu drogu ne dolazi uvijek jednostavno do droge
jer su droge ilegalne tvari i ne mogu se legalno nabaviti. Osim toga, mnogi žele
prestati s ovisničkim ponašanjem, žele se odviknuti i izliječiti i u jednom trenutku
prestaju s uzimanjem droge te započinju apstinenciju. Korisnik droge koji naglo
prestane s aktivnim uzimanjem droge može pokazati tjelesne simptome poput
povišenog krvnog tlaka i grčeva u području trbuha ili emocionalne simptome
poput disforije (suprotno od euforije) i smanjene mogućnosti za doživljavanje
ugode. Ovisnike u apstinenciji obično čekaju bolna fizička i psihička stanja koja
su posljedica nedostatka kemijske tvari koja u organizmu čini drogu. Kod ovih se
osoba razvija čitav niz vrlo neugodnih simptoma (psihičkih i tjelesnih), redovito
više njih, koji se zbog toga što se razvijaju uslijed apstinencije (uzdržavanja) od
droge nazivaju apstinencijskim sindromom ili sindromom ustezanja i koji vode u
tzv. apstinencijsku krizu ovisnika. Uvjetovani apstinencijski simptomi izazvani su
okolinom povezanom s drogom ili drugim znakovima povezanim s njom. Međutim,
u većini slučajeva uvjetovani podražaji izazivaju reakcije upravo slične stvarnim
reakcijama na drogu. Neki autori tvrde (Jurić, 2004., str. 15., prema Ramsay i
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
20
Woods, 1997.) da kad bezuvjetni odgovor slabi djelovanje bezuvjetno podražaja, što
je obično slučaj, uvjetovanje stvara toleranciju, a kad bezuvjetni odgovor pojačava
djelovanje bezuvjetnog podražaja, uvjetovanje izaziva senzibilizaciju.
CENTRI ZA UGODU U MOZGU
Centri koji u mozgu reguliraju ponašanje (na način da potiču na ponavljanje ponašanja
koje je dovelo do ugode) posredstvom kemijskih promjena i procesa. Posebno se
to odnosi na limbičke strukture poput amigdaloidnih jezgara. Međutim, i strijarni
sustav u regulaciji ovisničkog ponašanja ima važnu ulogu jer se unutar njega nalazi
i jezgra nucleus accumbens (nukleus akumbens) u kojoj završava dio vlakana iz
dopaminskog sustava, odnosno otpušta se dopamin. Dopamin se sintetizira u crnoj
jezgri i važan je neurotransmiter iz skupine biogenih amina (biološki aktivnih tvari
koje kao neurotransmiteri omogućuju prijenos živčanih impulsa unutar živčanog
sustava) koji sudjeluje u tjelesnom sustavu nagrada i nastanka ovisnosti te potiče
želju za ponovnim uzimanjem psihoaktivne tvari odnosno droge. Na opisani način
nucleus accumbens igra važnu ulogu u potkrepljivanju ovisničkog ponašanja (i
ponašanja uopće). Dopamin dalje prenosi informacije iz nucleusa accumbensa u dio
mozga zadužen za kratkoročno pamćenje te čuvstva ili emocije (hipokampus), ali
informaciju o ugodi prenosi i u svjesni dio mozga; u centar za mišljenje, dugoročno
pamćenje i asocijacije. Ovisnik tako „utiskuje“ spoznaju o ugodi (pamti ugodu), dok
podatke i spoznaju o opasnostima i posljedicama ponašanja zanemaruje.
DElUZIJE
Misli i vjerovanja otporna na sve činjenice koje govore protiv njih. Ovisnici usvajaju
takve činjenice koje su tvrdokorne i otporne na promjene pa je stoga ovisničko
ponašanje vrlo teško modificirati, a to otežava stručne postupke koji tijekom
odvikavanja od ovisnosti uključuju modifikaciju ponašanja.
DEPERSONAlIZACIJA
Patološki promijenjen doživljaj vlastitog identiteta i/ili vlastitog tijela. Javlja se i
kod psihotičnih poremećaja izazvanih uzimanjem droga.
DOPAMINSKI (DOPAMINERGIČKI) SUSTAV
Fiziološki sustav kojim se koristi dopamin. Unutar strijarnog sustava u mozgu nalazi
se i jezgra nucleus accumbens (nukleus akumbens) u kojoj završava dio vlakana
iz dopaminskog sustava, odnosno otpušta se dopamin. Dopamin dalje prenosi
informacije iz nucleusa accumbensa u dio mozga zadužen za kratkoročno pamćenje
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
21
te čuvstva ili emocije (hipokampus), ali informaciju o ugodi prenosi i u svjesni
dio mozga; u centar za mišljenje, dugoročno pamćenje i asocijacije. Ovisnik tako
„utiskuje“ spoznaju o ugodi (pamti ugodu), dok podatke i spoznaju o opasnostima i
posljedicama ponašanja zanemaruje.
HAlUCINACIJE
Doživljaji koji su po sadržaju vrlo slični percepciji (opažanju), ali nastaju bez
neposrednog podražaja u okolini. Uzroci halucinacija mogu biti uvjeti u okolini, ali
i nenormalna stanja svijesti u koje se osoba dovodi i uzimanjem droga, posebno
halucinogenih.
HAlUCINOGENI (PSIHODISlEPTICI, PSIHOMIMETICI)
Kemijske tvari koje svojim djelovanjem na središnji i vegetativni živčani sustav
izazivaju (i kod normalnih ljudi) čitav niz teškoća u psihičkom funkcioniranju koje
nazivamo psihotičnim simptomima (nepredvidive promjene raspoloženja, povećanu
osjetljivost na podražaje, depersonalizaciju i niz fizioloških promjena). Nazivaju se
još i psihotomimeticima (meskalin, psilocibin, lSD, hašiš).
KOMPUlZIVNA (ZlO)UPOTREBA DROGE
Neodoljiva potreba za izvođenjem radnji i održavanjem ponašanja koja su
usmjerena nabavci i/ili (štetnoj) zloupotrebi droge. Svrha je takvoga ponašanja
smanjenje napetosti izazvane anksioznošću. Ako ste prepoznali redundanciju u
terminu „štetna zloupotreba droge“ koji se nekako uvriježio u stručnoj literaturi,
želim pojasniti kako se zloupotreba odnosi na ponašanje usmjereno uzimanju i/ili
posjedovanju zabranjenih tvari, a ovo ponašanje štetno je ako ima štetne posljedice
po pojedinca (jer nije uvijek jasno ima li ili nema uzimanje neke tvari u sasvim
određenom trenutku baš jasne štetne posljedice), pa ovaj pojam ustvari naglašava
tu vezu ponašanja koje dovodi do štete za zdravlje. U tome kontekstu taj ću pojam
još koristiti u ovoj knjizi.
MOTIVACIJSKA TOKSIČNOST DROGE
Sposobnost droge da poremeti normalnu motivaciju pojedinca. Sredstva ovisnosti
mogu poremetiti motivacijsku hijerarhiju na dva načina. Prvo, mogu brzo istisnuti
druge motive u životu pojedinca, „probijajući“ se prema vrhu hijerarhijske piramide.
Drugo, mogu poremetiti sposobnost ostalih, prirodnih nagrada za motiviranje
ponašanja i tako potisnuti ona ponašanja koja do zadovoljstva dovode ulaganjem
truda i često napornog rada.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
22
MOTIVI (ZA DROGIRANJEM)
Pobude koje ovisničko djelovanje čovjeka usmjeravaju u određenom smjeru i ka
određenom cilju (nabavci i uzimanju droge) te održavaju to djelovanje. Kako su
motivi povezani s potrebama (i sa željama), tada je jasno da će u pristupu analizi
motiva koji (p)održavaju ovisničko ponašanje interes biti usmjeren ka analizi
potreba (za doživljavanjem ugode).
NARKOANAlIZA
Izvorno psihoterapijski postupak tijekom kojega se osobi daju droge, najčešće iz
grupe barbiturata, s ciljem psihičkog opuštanja i postizanja stanja emocionalne
ravnodušnosti, pa čak i smanjenja budnosti. Ponekad se koristi tijekom psihoterapije
(kako je navedeno), ali povremeno i ilegalno u različitim „ispitivačkim“ situacijama
kada se od osobe nastoje doznati određene informacije.
NARKOSUGESTIJA
Psihoterapija sugestijom tijekom koje se bolja sugestibilnost osobe nastoji postići
tako da se osobi daju droge (osobito narkotici).
OBRASCI DROGIRANJA/OVISNIČKOG PONAŠANJA
Stupnjevi razvoja ovisničkog ponašanja. Mogu se prepoznati ovi obrasci:
1. Eksperimentalni obrazac koji se svodi na nekoliko puta ponovljeno uzimanje
alkohola ili doge, nakon čega se takvo ponašanje napušta.
2. Socijalno-rekreacijski obrazac odnosi se na situacijski uvjetovano konzumiranje
pojedinog sredstva, najčešće u skupini vršnjaka i prigodno te uglavnom ne
prerasta okvire samokontroliranog ponašanja.
3. Okolinsko-situacijski obrazac odnosi se na situacije koje su nelagodne i u kojima
pojedinac u želji da izbjegne nelagodu posegne za ovisničkim sredstvima. Ako
uspije u redukciji nelagode, velika je vjerojatnost da će ponoviti to iskustvo i u
različitim drugim nelagodnim situacijama te tako generalizirati ponašanje koje
može prerasti u naviku.
4. Droga (ili alkohol) postaje dijelom svakodnevnog života kada se ne može
napustiti prethodni obrazac pa ako se takvo ponašanje ne prekine, dovodi do
posljednjeg obrasca (koji slijedi).
5. Kompulzivno uzimanje droge (ili alkohola) znači često i intenzivno konzumiranje
bez kontrole, što dovodi do razvoja ovisnosti.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
23
OKIDAČI
Podražaji koji su, prethodno neutralni, uparivanjem s ovisničkim ponašanjem stekli
sposobnost izazvati žudnju za drogom i potaknuti na ovisničko ponašanje (na
primjer kretanje ovisnika koji se vratio s rehabilitacije dijelovima grada u kojima se
ranije drogirao može kod njega potaknuti ponovnu želju za drogom).
OVISNIČKO PONAŠANJE
To je ponašanje koje uključuje zlouporabu sredstava ovisnosti (droga). Ovisničko
ponašanje ne vodi nužno u ovisnost, ali je takvo ponašanje rizično za razvoj
ovisnosti. Međutim, iako ovisničko ponašanje ne mora završiti ovisnošću (može
se svesti samo na eksperimentiranje sredstvima ovisnosti), ovisnost svakako
uključuje ovisničko ponašanje osobe koja uzima sredstva ovisnosti (drogu). Važna
odrednica ovisničkog ponašanja, posebno u poodmaklom ovisničkom stažu, jest
tvrdokornost toga ponašanja i otpornost na promjene. Ovisnici naime usvajaju
navike koje uključuju aktivnosti usmjerene pronalaženju i zlouporabi droge i koje
je zbog adiktivnosti djelovanja droge koju zloupotrebljavaju vrlo teško, a ponekad i
nemoguće mijenjati.
OVISNIK
Ovisnik je osoba koja usvaja ovisničko ponašanje i u tome ponašanju ustraje često
se ne obazirući na rizike i opasnosti. Njegova ovisnost razvija se iz ponovljenog
uzimanja droge tijekom određenog, često duljeg razdoblja, a uzrokuje promjene u
mozgu ovisnika. Stanje ovisnosti može, ali i ne mora biti praćeno razvojem fizičke
ovisnosti o drogi, pri čemu se fizička ovisnost odnosi na stanje povezano s tjelesnim
reakcijama na apstinenciju (apstinencija je uzdržavanje ili odricanje od sredstva
ovisnosti ili droge). Fizička ovisnost nije nužna da ovisnik nastavi s uzimanjem
sredstava ovisnosti jer ovisnost dominira ponašanjem pojedinca, neovisno o tome
je li droga stvorila i fizičku ovisnost.
OVISNOST
U suvremenom svijetu suočeni smo sa sve većim ekstenzitetom i intenzitetom
teškoća, poremećaja i bolesti. Neke od njih poznate su odavno, no neke su sasvim
nove. Zanimljivo je promatrati kako se pojedina ponašanja različito definiraju i u
skladu s time tretiraju upravo ovisno o razvoju znanosti i javne svijesti o važnosti
zdravoga življenja. Tako je s alkoholom, duhanskim proizvodima, hašišem i
marihuanom, pa čak i s morfijem koji nekada prije nisu bili proskribirani, a sada su na
„crnim“ listama kao opasna sredstva koja uništavaju živote i postaju javni problem.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
24
Tako je i s mnogim novim sredstvima koja su često sintetizirani kemijski proizvodi
sasvim novog i često nepoznatog i nestabilnog kemijskog sastava. Postalo je jasno
da su to sredstva koja čovjeka mogu zarobiti u mreži štetnih, za njega i njegovu
okolinu opasnih i potencijalno smrtonosnih opasnosti. Čovjek koji ih se dotakne
postaje i uglavnom doživotno ostaje ovisan o njima - postaje ovisnikom.
Ovisnost je kronični recidivirajući poremećaj, a prati ga ponašanje usmjereno
prema traženju i uzimanju sredstva ovisnosti (droge koja sadrži psihoaktivnu tvar),
gubitak kontrole u uzimanju droge i pojava negativnog emocionalnog stanja kada
se pristup drogi onemogući.
Postoli li sklonost ka ovisnosti? Epidemiološke studije pokazuju da je ovisnost o
drogi nasljedan poremećaj i procjenjuje se da je približno 40 – 60 % rizika za razvoj
ovisnosti o alkoholu i drogama genetski determinirano (Jurić, 2004., str. 5., prema
Nestler, 2001.).
OVISNOST O OVISNIKU
Naučeno ponašanje tijekom zajedničkog života s ovisnikom u kojem se razvijaju
sociopatološki odnosi međuovisnosti među članovima obitelji ovisnika i ovisnika
samog (engl. codependency syndrome). Radi se o psihičkom poremećaju koji ima
prepoznatljiv patološki obrazac doživljavanja i ponašanja pri čemu je osobi ovisnoj
o ovisniku često teže nego samome ovisniku. Posljedica je čitav niz emocionalnih
i socijalnih teškoća i deficita koje imaju članovi obitelji ovisnika (ne mogu
uspostaviti prisne emocionalne odnose s drugim ljudima, nepovjerljivi su, imaju
nisko samopoštovanje i često se optužuju za sve što krene po zlu). Kako se radi o
obiteljskoj dinamici, kao mjera liječenja uvodi se obiteljska (ili neka druga grupna)
terapija. Često se članovi obitelji uključuju u različite suportivne skupine ili grupe
samopomoći (kao što su kod nas za alkoholičare klubovi liječenih alkoholičara ili u
svijetu anonimni alkoholičari ili anonimni kockari). Međutim, osim grupne terapije i
svakom je pojedinom članu obitelji potreban individualni pristup. Svim je pristupima
zajedničko nastojanje da se članovi obitelji emocionalno odvoje i udalje od ovisnosti
pojedinog člana njihove obitelji, ali ne i od samoga ovisnika (člana obitelji).
POVODI ZA ŠTETNU ZlOUPOTREBU
Neposredni „okidači“ (engl. trigger) koji čovjeka uvode u svijet ovisničkog ponašanja.
Na primjer, nakon svađe s djevojkom mladić može pokušati tugu i frustraciju „ubiti“
u alkoholu; student, kako bi se opustio prije ispita, se može „napušiti“ marihuane
i slično.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
25
PSIHIČKA OVISNOST
Stanje organizma u kojemu se razvijaju isključivo psihičke reakcije na uzimanje
droge i/ili apstinenciju od droge u smislu nekontrolirane želje za drogom. Može se
opisati i kao skupina pojava ponašanja i kognicije koje se razvijaju nakon ponavljane
uporabe pojedinih tvari i redovito uključuju jaku želju za uzimanjem te tvari kao i
poteškoće u kontroli njezina uzimanja (poteškoće u kontroli ponašanja). Navedene
poteškoće dovode do navikavanja na drogu.
PSIHOAKTIVNA (PSIHOTROPNA) TVAR (U DROGI)
Psihoaktivne tvari (nazivamo ih još i djelatne tvari) u drogama jesu one tvari koje
djeluju na središnji živčani sustav i tako mijenjaju psihofizičko funkcioniranje
čovjeka; njegove psihičke procese (osjete, percepciju, mišljenje, govor, raspoloženje)
i njegovo ponašanje.
PSIHODElICI
Psihodelične droge koje izazivaju specifične i prilično pouzdane promjene psihičkih
procesa, posebno raspoloženja, percepcije i rasuđivanja (lSD, fenciklidin, meskalin).
PSIHODEPRESORI
Depresor(i) središnjeg živčanog sustava. Sredstva koja imaju umirujuće ili
uspavljujuće djelovanje. Načelno se mogu svrstati u ove kategorije:
1. sredstva za umirenje (sedativi, benzodiazepini, hipnotici, neopijatski analgetici,
pojedini antiepileptici)
2. alkohol
3. opijati (opijatske droge kao heroin, morfin, kodein, metadon).
PSIHOSTIMUlATORI (PSIHOSTIMUlANSI)
Kemijske tvari koje potiču funkcioniranje središnjeg živčanog sustava, „podižu“
raspoloženje, povećavaju osjećaj ugode (imaju mehanizam snažnog nagrađivanja
u mozgu), održavaju stanje budnosti i proizvode euforiju. U stimulativna sredstva
spadaju kokain, amfetamini, metamfetamini, metilfenidat, Ritalin, nikotin.
PSIHOTERATOlOGIJA
Interdisciplinarna znanstvena disciplina koja nastoji otkriti koji su štetni utjecaji
teratogena na psihičke procese i ponašanje nerođene (u prenatalnom razvoju) i
rođene jedinke.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
26
REHABIlITACIJA (OVISNIKA)
Pomaganje ovisniku da se oporavi od droge. Uključuje učenje zdravih i socijalno
prihvatljivih obrazaca ponašanja koji ne uključuju drogiranje kako bi se postiglo
optimalno poboljšanje svih funkcija ovisnika da ga se u svim vidovima života
učini (ponovno) normalno funkcionirajućom osobom. Rehabilitirati znači dovesti
ovisnika do njegovog punog tjelesnog, psihičkog, socijalnog, radnog, rekreativnog
i edukacijskog potencijala koji je usklađen s oštećenjima i ograničenjima u
funkcioniranju ovisnika.
RESOCIJAlIZACIJA (OVISNIKA)
Ponovno uključivanje ovisnika u mrežu normalnih i zdravih socijalnih odnosa radi
afirmacije psihosocijalnih kapaciteta (bivšeg) ovisnika. Resocijalizacija je sredstvo,
a često i pretpostavka uspješnog rehabilitiranja ovisnika u socijalno funkcionalnu i
društveno korisnu osobu.
RIZIČNO PONAŠANJE
Ponašanje koje proizvodi rizik od štetne zloupotrebe sredstava ovisnosti (ili drugog
oblika aberantnog ponašanja). Takvo ponašanje ne mora, ali i može uključivati i
ovisničko ponašanje.
SAVJETODAVNI RAD (S OVISNIKOM)
Slijed profesionalnih (stručnih) postupaka usmjerenih ka osposobljavanju ovisnika
da se samostalno suočava sa životnim problemima i iskoristi sve svoje potencijale
na način da ublaži vlastite slabosti i razvije svoje snage te u potpunosti iskoristi
preostali prostor za napredovanjem. Dakle, cilj psihologijskog i svakog drugog
savjetovanja nije liječenje već poučavanje i učenje pojedinca vještinama samopomoći.
SOCIJAlNI PRITISAK
Socijalni utjecaj koji proizlazi iz zamišljenih ili stvarnih očekivanja drugih
pojedinaca ili skupina i koji se doživljava kao obveza da se pojedinac ponaša u
skladu s očekivanjima ili zahtjevima skupina kojima pripada ili im želi pripadati.
Zbog ovakvoga se pritiska mnoga djeca i mladi, ali i odrasli, ponašaju u skladu s
očekivanjima drugih, a protiv osobnih izvornih uvjerenja, i zbog toga su mladi ljudi
često spremni „platiti visoku cijenu“ ulaska u neko društvo, na primjer pušenjem
duhanskih proizvoda, pijenjem alkoholnih pića ili uzimanjem sredstava ovisnosti
(droge) jer se to od njih očekuje.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
27
SOCIJAlNI UTJECAJI
Svaki utjecaj koji dolazi iz socijalnog okruženja osobe i u kojemu neka osoba ili
skupina svojim prisustvovanjem djeluje na doživljavanje i ponašanje druge osobe ili
skupine tako da kod njih izaziva promjene u uvjerenjima, stavovima, emocijama i
ponašanju. Ovakvi su se utjecaji pokazali iznimno značajnima u nastanku, razvoju i
održavanju ovisničkog ponašanja, posebno kod djece i mladih.
TOlERANCIJA I SENZIBIlIZACIJA
Zbog kemijskih promjena u mozgu ovisnici će reagirati različito na različite doze
sredstva koje uzimaju. Razvoj stanja u kojemu je za jednaki učinak prethodnome
potrebna veća količina istoga sredstva ili smanjenje učinka ako se uzima ista
količina sredstva naziva se tolerancijom. Tolerancija se razvija kod većine ovisnika
i na većinu droga. Međutim, umjesto tolerancije može se razviti i senzibilizacija
pri čemu korisnik postaje osjetljiviji na pojedino sredstvo bez povećavanja doze
(posebno se to događa s kokainom). Pojava tolerancije ili senzibilizacije dijelom
ovisi i o rasporedu i dinamici uzimanja pa se mogu uočiti obrasci prema kojima
se može zaključiti da u slučaju uzimanja sredstava ovisnosti u većim intervalima
nastaje senzibilizacija, a tolerancija nastaje u slučaju uzimanja sredstava ovisnosti
kontinuirano. Međutim, dvije ili više droga mogu koristiti isti enzimski sustav, „tijelo
ih ne može raspoznati i tako se razvije tolerancija unatoč tome što droge korisniku
izgledaju drugačije“ (Klarić, 2007., str 33.). To nazivamo unakrsna tolerancija.
Biološki mehanizmi ovih pojava nisu u potpunosti poznati.
Čini se da i učenje ima važnu ulogu u razvoju tolerancije na drogu i pojavu
apstinencijskih simptoma. Proučavanja te uloge usmjerena su na tri pojave: zavisnu
toleranciju na drogu, uvjetovanu toleranciju na drogu i uvjetovane apstinencijske
simptome (Jurić, 2004., str. 14., prema Pinel, 2001.). Autor ih tumači na sljedeći način.
Zavisna tolerancija pojavljuje se kao reakcija na one učinke droge koje čovjek
stvarno doživljava. Izaziva je doživljaj prekida određenih neuralnih aktivnosti, a ne
samo uzimanje sredstva koje izaziva prekid.
Uvjetovana tolerancija na drogu situacijski je uvjetovana pojava da su učinci
tolerancije najizraženiji kad se droga uzima u situacijama u kojima se i ranije uzimala.
Ona je možda najistaknutija pri uzimanju heroina. Potvrđuje ju veća smrtnost
nakon uzimanja heroina u novoj okolini nego tamo gdje je obično uziman. Ponekad
se pojavljuje i suprotni učinak jer dolazi do situacijski specifične senzibilizacije.
Ona je dokazana kod amfetamina. Sposobnost amfetamina da potiče motoričku
aktivnost pojačava se kad se amfetamin uzima u istom okruženju u kojemu je bilo
i prethodno uzimanje.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
28
UČENJE OVISNOSTI
Razvijanje i održavanje onih ponašanja koja opetovano vode ka ponovljenom
uzimanju tvari koja imaju adiktivna svojstva. Ponovljenim uzimanjem tvari stvara
se neurokemijski obrazac u mozgu uzimatelja koji u svojoj biti ima potkrjepljujući
učinak odnosno djeluje kao nagrada za (ovisničko) ponašanje. Tako se usvaja i razvija
ovisničko iskustvo. Promijenjena sinaptička povezanost odražava se u promjenama
koje su uočljive i kod normalnog učenja i pamćenja, pa tako ovisničko ponašanje
postaje vrlo tvrdokorno i otporno na promjene (što otežava odvikavanje). Iako se
ovisnost kao bolest u iznimnim slučajevima može naslijediti, ona se kao sociološki,
psihološki i kulturološki problemni obrazac prvenstveno uči.
Učenje ovisnosti može biti:
a) Asocijativno učenje
Jednostavni oblik učenja ovisničkog ponašanja i ovisnosti u osnovi kojega
je uspostavljanje veza između pojava na temelju njihove bilo prostorne bilo
vremenske blizine (uključuje sposobnost pojedinih znakova povezanih s drogom
da potaknu povratak uzimanju droge). Tvrdokornost ovisnosti o drogi može
odražavati ustrajnost specifično promijenjene sinaptičke povezanosti kakva
se javlja i kod normalnog formiranja pamćenja, odnosno može proizaći iz
abnormalnog uključivanja dugotrajnog asocijativnog pamćenja.
b) Kemijsko učenje u užem smislu
Usvajanje ovisničkog ponašanja posredstvom kemijskih promjena i procesa u
mozgu koji dovode do ugode u slučaju njihova podraživanja. U osnovi nagradnog
djelovanja su neuroprijenosnici koji kao kemijski medijatori doživljaja ugode
djeluju na centre ugode u mozgu i modeliraju ponašanje na način da pojedinac
ustraje u ponašanjima koja ga dovode do ugode. Nagradno iskustvo i ponašanje
koje je dovelo do nagrade pojedinac pamti i opetuje ga te tako razvija sklonost
uzimanju droga svojevrsnim oblikom kemijskog učenja.
c) Učenje u socijalnom kontekstu
Učenje ovisničkog ponašanja i ovisnosti u interakciji sa socijalnom okolinom.
Oblik učenja ovisnosti kojim se često opisuje nastanak i razvoj ovisničkog
ponašanja i ovisnosti kod djece i mladih. Djeca i mladi žele se ponašati kao ostali u
njihovoj okolini; što su kronološki bliže adolescenciji, više se usmjeravaju na svoje
vršnjake, a manje na „odrasle“ osobe (roditelje, učitelje). Opažanjem ponašanja
drugih osoba usvajaju opažena ponašanja kao vlastita učenjem posljedica
koje je u određenim situacijama izazvalo ponašanje modela (pojednostavljeno
rečeno, obnavljaju se ponašanja za koja je model bio nagrađivan, a izbjegavaju
ona ponašanja koja su za model imala kao posljedicu svojevrsnu kaznu).
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
29
Posrijedi je oblik socijalnog učenja koje još nazivamo i učenje po modelu i što je
izraženiji socijalni utjecaj na pojedinca to je izraženije socijalno učenje. Osobe
u (socijalnom) okruženju modeli su čija ponašanja velikim dijelom pojedinci
uključuju u repertoar vlastitog ponašanja, pa ako ostali u neposrednoj okolini
(posebno oni s kojima se često i neposredno osoba susreće i druži) u svojemu
repertoaru ponašanja imaju usvojena te manifestiraju i ovisnička ponašanja,
navedenim obrascem modeliranja ponašanja njihova (ovisnička) ponašanja mogu
se preuzeti i kao vlastita. Socijalizacijski utjecaji prisutni su tijekom cjelokupnog
života čovjeka, ali su posebno izraženi i utjecajni u djetinjstvu i adolescenciji pa
su stoga djeca i mladi ona populacija koja je posebno izložena ovim negativnim
utjecajima i rizicima koji iz njih proizlaze. Zbog toga utjecaj vršnjaka u nastanku
ovisnosti zauzima vrlo visoko mjesto u rangu rizičnih utjecaja na početak
zlouporabe sredstava ovisnosti.
UČENJE OVISNIČKIH NAVIKA
Učenjem stečeni obrasci ovisničkog ponašanja u određenim situacijama, a formiraju
se i učvršćuju opetovanim ponavljanjem. Ovisnici su postali ovisnicima ponavljanjem
ovisničkog ponašanja koje ih je dovodilo do droge i koje im nije ostavljalo prostora
za druge oblike ponašanja koji nisu povezani s ovisničkim. Ovisnici razvijaju
naviku ovisničkog ponašanja koja svakim novim drogiranjem postaje sve čvršća,
čak i automatizirana. Međutim, naučeno se može i odučiti, ako je osoba za to
motivirana. Stoga je u postupku odvikavanja ovisnika važno ovisničke navike
nastojati dezautomatizirati, da bi se one potom ugasile, odnosno da bi nestale.
USVAJANJE OVISNIČKIH STAVOVA
Stečene, tvrdokorne i na promjene otporne organizacije emocija, vrjednovanja i
ponašanja prema sredstvima ovisnosti odnosno drogama. Ovisnici uglavnom imaju
pozitivan stav prema drogi (osobito u početku drogiranja) pa je jasno da je iznimno
teško tako formirane stavove mijenjati. Međutim, ako se okolnosti izmijene i
ovisnika se dovede u situaciju da isproba nova i pozitivna životna iskustva koja nisu
povezana s drogiranjem, onda se otvara prostor za promjenom stava, a time i za
promjenom ponašanja koja su povezana sa stavom. Stav ima vrlo složenu psihološku
strukturu koja uključuje znanja (kognitivnu komponentu), osjećaje (emocionalnu
komponentu) i spremnost na ponašanje ili akciju (konativnu komponentu). Dakle,
ako ovisnik drogu vrjednuje pozitivno odnosno kao nešto za njega dobro i doživljava
ugodu njezina djelovanja, jasno je kako ovo emocionalno stanje daje njegovu stavu
(da je droga dobra) neslućenu snagu i poticaj za daljnje drogiranje, odnosno takav
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
30
je pojedinac spreman na aktivnosti koje će ga ponovno dovesti u ovaj za njega
ugodan emocionalni okvir koji još više učvršćuje njegov stav. Ovaj gotovo spiralni
obrazac samoodržavajući je; ovisnik je vrlo selektivan prema informacijama o drogi
(pogotovo o štetnim utjecajima droge), čak i brže zaboravlja informacije koje nisu u
skladu s njegovim ovisničkim ponašanjem, a svakako izbjegava osobe koje imaju od
njega suprotne stavove i koje bi mu mogle proturječiti.
UVJETOVANA TOlERANCIJA (NA DROGU)
Situacijski uvjetovana pojava da su učinci tolerancije najizraženiji kad se droga uzima
u situacijama u kojima se i ranije uzimala. Ona je možda najistaknutija pri uzimanju
heroina. Potvrđuje ju veća smrtnost nakon uzimanja heroina u novoj okolini nego
tamo gdje je obično uziman. Ponekad se pojavljuje i suprotni učinak jer dolazi do
situacijski specifične senzibilizacije. Ona je dokazana kod amfetamina. Sposobnost
amfetamina da potiče motoričku aktivnost pojačava se kad se amfetamin uzima u
istom okruženju u kojemu je bilo i prethodno uzimanje.
UVJETOVANI APSTINENCIJSKI SIMPTOM(I)
Promjene u organizmu ovisnika izazvane okolinom povezanom s drogom ili drugim
znakovima povezanima s njom. U većini slučajeva uvjetovani podražaji izazivaju
reakcije upravo slične stvarnim reakcijama na drogu. Kada bezuvjetni odgovor
slabi bezuvjetni podražaj, što je obično slučaj, uvjetovanje stvara toleranciju, a kad
bezuvjetni odgovor pojačava bezuvjetni podražaj, uvjetovanje izaziva senzibilizaciju.
UZROCI OVISNOSTI
Stanja (unutarnja ili vanjska) koja stvaraju okvir za ovisničko ponašanje. Pod
okvirom se podrazumijeva struktura potreba i želja koje proizlaze iz navedenih
stanja. Uzroci mogu biti intrapsihičke prirode (tjelesna ili psihička bolest, teškoće
u emocionalnom ili kognitivnom funkcioniranju, pobudljivost ( engl. arousal) i sl.)
ili socijalno uvjetovani (narušena obiteljska situacija, utjecaj vršnjaka, dosada i sl.).
Pojedini uzroci mogu uključivati i psihičke i socijalne utjecaje istodobno pa je njihov
zasebni utjecaj teško ekstrapolirati, a to je ponekad važno učiniti kako bi se na iste
moglo djelovati. To je, na primjer, slučaj sa zabavom, neznanjem i drugima za koje
nije uvijek sasvim jasno proizlaze li više iz osobina pojedinca ili iz utjecaja kojima je
taj pojedinac u okolini izložen, ali vrlo je vjerojatno posrijedi oboje.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
31
UZROČNICI OVISNOSTI
Činitelji koji su neposredno povezani s uzrocima i koji iz njih proizlaze, samo
što predstavljaju sasvim konkretne činitelje unutar navedenih skupina uzroka, a
koji se daju identificirati i konkretizirati. Na primjer, tjeskobu koju osjeća zbog
nemogućnosti zadovoljenja neke svoje potrebe pojedinac može pokušati ublažiti
opijanjem alkoholom koji, kako je poznato, ima izrazito anksiolitičko djelovanje.
Roditeljska zabrana izlazaka kod mladih također potiče tjeskobu koje će se pojedinac
možda pokušati riješiti opijanjem ili „bijegom“ od stvarnog svijeta u svijet droge.
ZAVISNA TOlERANCIJA (NA DROGU)
Reakcija na one učinke droge koje čovjek (osoba koja uzima drogu) stvarno
doživljava. Izaziva je doživljaj prekida određenih neuralnih aktivnosti, a ne samo
uzimanje sredstva koje izaziva prekid.
ŽUDNJA (ZA DROGOM)
Snažna želja za drogom koju pojedinac ne može ignorirati, a često niti kontrolirati.
5.2. Sredstva ovisnosti ili droge; koji pojam upotrebljavati
Iako postoje i terminološka i smislena distinkcija, ovdje ćemo ipak termine droga i
sredstva ovisnosti koristiti kao sinonime. Droge i sredstva ovisnosti nisu međutim
istoznačni pojmovi. Ključan je razlog taj što sredstva ovisnosti označavaju sredstva
koja razvijaju ovisnost posebno u tjelesnom (fizičkom), ali i u psihičkom smislu, a
droge se odnose i na navedena sredstva, ali i na sredstva koja ne razvijaju ovisnost
(barem ne u tjelesnom smislu). Zanimljiva je i definicija droga prema kojoj su one
„bilo koja tvar koja je namijenjena djelovanju na tijelo, a nije hrana.“ (Vasta, 2005.,
str. 145.). Razumijevanje značenja droga u tako širokom kontekstu olakšava nam
premostiti terminološke razlike u određivanju temeljnog značenja ovoga pojma.
Međutim, nikako nije prihvatljivo za sva sredstva ovisnosti koristiti pojam „opojne
droge“, a ovaj se izraz u svakodnevnoj komunikaciji često može čuti kako se koristi
kao sinonim za droge općenito. Nisu sve droge opojne nego mogu imati i drugačije
učinke (stimulirajuće, halucinogene i sl.), a njihovo djelovanje ovisi o psihoaktivnoj
tvari koju sadrže.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
32
5.3. Tvari sa psihoaktivnim djelovanjem; o čemu sve čovjek može biti ovisan
U prethodnom su poglavlju definirane psihoaktivne tvari kao tvari koje djeluju na
središnji živčani sustav, a ovo djelovanje može biti:
• stimulirajuće(takvetvarinazivamopsihostimulatorimailipsihostimulansima
središnjeg živčanog sustava, a u tu se skupinu ubrajaju amfetamini,
metamfetamini, MDMA i sl.)
• umirujućeiliuspavljujućeodnosnodeprimirajuće(takvetvarinazivamo
psihodepresorima ili depresantima središnjeg živčanog sustava, a u tu se
skupinu ubrajaju opijum, morfij, heroin, metadon i sl.)
• halucinogeno(takvetvariizazivajuhalucinacijeiliobmaneuopažanju,i
deluzije ili zamisli i vjerovanja otporna na sve činjenice koje govore protiv njih,
a u tu se skupinu u prvom redu ubraja lSD, ali čak i kokain i hlapljiva otapala
mogu imati halucinogene učinke)
• hipnotičkoisedativno(takvetvariumirujuilipotičunaspavanje,autuse
skupinu ubrajaju hipnotici, barbiturati, sedativi i sl.)
Ponegdje u literaturi može se pronaći i podjela droga u skupine koja se temelji na
njihovim kliničko-farmakološkim osobitostima. Ova podjela polazi od toga da svaka
droga ima karakteristike po kojima se razlikuje od drugih droga, no bez obzira na
razlike pojedine droge u pojedinoj skupini imaju bitne zajedničke karakteristike.
Sličnosti se temelje na farmakološkom i kliničkom djelovanju djelatnih tvari u drogi,
a s obzirom na to droge se dijele u nekoliko osnovnih skupina: opijati, tvari koje
imaju sedativno i anksiolitičko djelovanje odnosno psihodepresori (benzodiazepini,
sedativi, alkohol), simpatomimetici (aktiviraju simpatički živčani sustav),
kanabinoidi (osnovna psihoaktivna tvar je tetrahidrokanabinol), halucinogeni i
psihodelici te organska otapala.
Vidimo da u podjelama mnoštva sredstava (droga) koje imaju svojstvo djelovanja
na psihičke procese i ponašanje, kojim god putom krenuli, uvijek možemo izlučiti
nekoliko temelnih (bazičnih) skupina djelovanja. Međutim, temeljno je to da
psihoaktivne tvari u drogama, kakve god one bile, djeluju na središnji živčani
sustav tako da mijenjaju psihofizičko (posljedično i psihosocijalno) funkcioniranje
pojedinca koji ih unosi u svoje tijelo; mijenja njegove psihičke procese i doživljavanje
kao i njegovo ponašanje koje sve više postaje usmjereno ponovnoj nabavci droge.
Za razvoj ovisnosti posebno su važne nagradne posljedice djelovanja ili nagrada
za djelovanje odnosno ponašanje pojedinca. Ovo djelovanje može biti upravljano
vanjskim situacijama, ali može biti posljedica i neposrednog električnog i/ili
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
33
kemijskog djelovanja psihoaktivne tvari na „centre ugode“ u mozgu. Električna,
kemijska ili elektrokemijska stimulacija koja proizvodi ugodu motivira pojedinca
na ponašanja kojima će ponoviti ovaj obrazac i nerijetko se čak pretpostavlja i
zadovoljenju primarnih (za hranom, vodom, spavanjem), a pogotovo sekundarnih
(naučenih odnosno socijalnih) potreba. Ponašanja pojedinca usmjerena nalaženju i
uzimanju droga ovisnička su ponašanja, a motivirana ugodom praćena su ne samo
(i ne uvijek) fiziološkim odgovorom u mozgu nego i subjektivnim doživljajima ugode,
zadovoljstva i relaksacije.
5.4. zablude o ovisnostima; distinktivni pojmovi važni za razumijevanje razvoja ovisnosti
Nekoliko temeljnih pojmova može sasvim dobro objasniti gdje je razdjelnica
između ponašanja koja se smatraju rizičnima pa i ovisničkima i ovisnosti kao
javnozdravstvenog problema, ali i bolesti od koje treba liječiti pojedince i društvo.
Svaka zloupotreba droge štetna je; droga nanosi štetu pojedincu, njegovoj
obitelji i društvu u cjelini. Pojedinac se može razboljeti, doći u sukob sa zakonom,
sukobiti se s kriminalnim miljeom u kojemu se kreće, a svaka preprodaja ima
nepovoljne društvene posljedice (odljev novca u crnu zonu, kriminalna ponašanja,
kontaminiranje populacije i slično). Međutim, neće svaka štetna zloupotreba droge
dovesti do razvoja ovisnosti. Drogiranje je svakako po zdravlje štetno ponašanje, ono
znači odljev novca iz regularnih novčanih tijekova u ilegalne i svakako je zakonima
zabranjeno ponašanje. U takvoj, iako nepovoljnoj konstelaciji događaja i ponašanja,
pojedinci ipak neće nužno postati ovisnicima. Oni će zloupotrebljavati droge i njihov
dijagnostički opis ponašanja upućuje na ovisničko ponašanje, ali se kod njih neće
ispuniti kriteriji da ih se dijagnosticira kao ovisnike. Kod nekih drugih pojedinaca iz
skupine onih koji zloupotrebljavaju droge razvit će se bolest ovisnosti. Dakle, dio
ovisnika drognim se kriminalom počinje baviti primarno kako bi zaradio, a dio od
njih i konzumira droge pa postaju ovisnicima. Ove su osobe primarno kriminalci, a
sekundarno ovisnici. Drugi dio ovisnika drogira se, a preprodajom droge prisiljeni
su se baviti kako bi mogli financirati svoju ovisnost. Oni su primarno ovisnici, a
sekundarno kriminalci. Znači da se štetna zloupotreba ponekad ukriži s uzimanjem
droge, a ponekad i ne. Ako se droga i uzima, kod nekih pojedinaca to nikada neće
prerasti u ovisnost. Kod nekih na žalost hoće. Dapače, kod potonjih se ponekad
razvije i poliupotreba droga u situacijama kada se više droga ili uzima istovremeno
ili jedna za drugom, i to barem godinu dana.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
34
Razvojem tehnologije i komunikacijskih mogućnosti u svijetu razvija se i ponuda.
U posljednje vrijeme svjetsku stručnu javnost sve više zaokuplja pojava tzv.
legalnih droga. legalne su droge tvari koje su predmetom zlouporabe, bilo u
čistom obliku ili kao pripravak, mogu predstavljati prijetnju javnom zdravlju, a nisu
pod kontrolom relevantnih UN konvencija i/ili nacionalnih zakonodavstava. Kod
uporabe novih droga pažnja se najviše usmjerava na klupsku subpopulaciju (partyji
i slične manifestacije), kao i na rekreativni sport (osobito na teretane) te korisnike
raznovrsnih dijetetskih pripravaka iza kojih se često kriju po zdravlje štetni sastojci
(često se na ovakvim proizvodima navede da nisu za ljudsku upotrebu pa onda
nema niti obveze za deklariranjem točnog sastava). Zloupotrebu ovih tvari također
nazivamo ovisnošću, iako još uvijek nije jasno kako i koje od ovih tvari djeluju i u
kojemu se smislu razvija njihov psihoaktivni učinak te dovode li do ovisnosti ili ne.
Percepcija je javnosti takva da se redovito gotovo sve osobe koje zloupotrebljavaju
drogu naziva ovisnicima, iako to mnogi od njih nisu. Iako manifestiraju ovisničko
ponašanje time što zloupotrebljavaju sredstva ovisnosti, mnogi nisu razvili ovisnost
kao bolesno stanje koje trebaju liječiti. Ovoj zabludi na žalost ne mogu izmaknuti
čak niti pojedini stručnjaci koji se bave ovisnicima. Zato i osobe koje nisu ovisnici
takvima tretiraju, pa i pokušavaju liječiti stanja koja nisu ovisnost.
Važno je znati i zapamtiti sljedeću distinkciju: svi ovisnici nužno manifestiraju
ovisničko ponašanje, ali nisu sve osobe koje manifestiraju ovisničko ponašanje
samim time već i ovisnici.
5.5. Razumijevanje ovisničkog doživljavanja i ponašanja
Prirodan osjećaj zadovoljstva i naše dobro raspoloženje kontrolirano je i regulirano
u mozgu kemijskim medijatorima doživljaja ugode (to su mahom neuroprijenosnici
dopamin, norepinefrin ili noradrenalin) koje nazivamo endogenim (nastalima unutar
organizma) morfinima. Duboko u mozgu prenose se osjećaji zadovoljstva i nagrade
za pojedina naša ponašanja. U tome „putu nagrade“ najviše sudjeluju stanice
dopaminergičkog puta. Oni djeluju na centre ugode u mozgu i modeliraju ponašanje
usmjereno traženju ponašanja koja će omogućiti ponovljeni kemijski obrazac zbog
opetovanja ugode koja djeluje kao nagrada za ponašanje. Opisano stanje u mozgu
izaziva na planu ponašanja tzv. reakciju približavanja usmjerenu prema objektu koji
će dovesti do nagrade. Zbog toga se svi mi ponašamo na način da želimo ponoviti
aktivnosti koje nas dovode u stanje ugode. No, ne mogu svi postići ugodu u životu
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
35
u svakodnevnim normalnim aktivnostima. Ako se nagradni efekt ne može postići
prirodnim procesom u mozgu, nagradni se učinci mogu postići i uvođenjem tvari u
mozak na bazi egzogenih morfina (kao što su morfij ili heroin), a tim putom kreću
ovisnici. Kod ovisnika koji uzima heroin ovaj izvana uneseni (egzogeni) morfin u
mozgu brzo počne djelovati na iste receptore na koje djeluju i endogeni morfini.
Mozak odgovara osjećajem euforije, ali obično je takva stimulacija dopaminom
pretjerana, mnogo snažnija nego stimulacija koja se može proizvesti precizno
ugođenim mehanizmom prirodne kontrole endorfinima. To bitno skraćuje vrijeme
razvoja asocijativnih veza u mozgu koje su temelj razvoja ovisnosti. Osim toga,
dopaminski su neuroni prirodno pod stalnom kontrolom inhibicijskih neurona.
No, egzogeni morfini koji se unose u organizam djeluju na inhibicijske neurone na
način da ih „isključuju“ i tako sprječavaju inhibiciju i omogućuju nekontroliranu
mozgovnu aktivnost dopaminskih neurona. Zbog adaptacije mozak se prilagođava
na promijenjene uvjete, postaje manje osjetljiv na heroin jer se razvija tolerancija i
stoga je svakim unosom u organizam potrebna veća količina droge. Ako droge nema,
ako ovisnik apstinira, javlja se stanje suprotno euforiji – disforija – i ona snažno
prati apstinencijski sindrom. Opisani obrazac temelj je ovisničkog doživljavanja.
Na planu ponašanja ovisnika glavno je obilježje ovisnosti nekontrolirano i prisilno
ponašanje kojega karakterizira dominantan angažman u traženju i uzimanju droge.
Upravo zbog opisanog mozgovnog obrasca ovisnici su tako dosljedni u traženju
i uzimanju droge, a isti neurokemijski obrazac dovodi i do uzbuđenja prilikom
kockanja. Različiti ovisnici (pa i kockari) čine to na različit način jer postoje
individualne razlike i razlike u strukturi ličnosti u motiviranom ponašanju koje je u
vezi s razlikama u mozgovnom nagradnom kemizmu pojedinca.
S obzirom na to da opisani neurokemijski obrazac dovodi i do uzbuđenja prilikom
kockanja, to je jedna važna poveznica između „pravih“ ovisnosti i ponašanja koja
proizlaze iz gubitka kontrole poriva odnosno motiviranog ponašanja (što u svojoj
biti jest kockanje). Razlike su posljedica toga kako se u mozgu u kemijskom obliku
atribuira nagrada za djelovanje.
Nezgoda je s nagradnim iskustvom i postupkom (ponašanjem) koji je doveo do
nagrade ta što pojedinac pamti ovaj obrazac te razvija sklonost uzimanju droga
(ili sklonost kockanju) svojevrsnim oblikom kemijskog učenja.
Složenost mozga osigurava preživljavanje tako što se nagrađuju ponašanja koja
omogućuju preživljavanje. Kada se aktivira sustav nagrađivanja, dolazi do promjena
u rasponu od laganog povišenja raspoloženja do intenzivne ugode ili euforije, i ta
psihološka stanja pomažu u usmjeravanju ponašanja prema prirodnim nagradama.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
36
Međutim, nevolja nastaje zbog toga što neke tvari aktiviraju sustave nagrade u
mozgu neposredno, tako da zaobilaze osjetne receptore koji posreduju prirodnim
nagradama, istodobno mijenjajući njihovo uobičajeno kemijsko funkcioniranje čime
se stvara podloga ovisnosti (na primjer, kofein iz kave, čaja i visokoenergetskih
napitaka te nikotin iz duhana aktiviraju sustave nagrade u mozgu neposredno,
a tako je i s drugim drogama koje i mnogo snažnije neposredno aktiviraju sustave
nagrade u mozgu).
5.6. Psihička i fizička ovisnost; postoji li razdjelnica
Većina ljudi može postići zadovoljstvo u životu u svakodnevnim aktivnostima.
Takvima ne treba „stimulacija“ izvana pa im ne trebaju niti učinci sredstava (droga)
koji tako djeluju. Dapače, takvim se ljudima ne sviđaju psihoaktivni učinci droga pa
ih niti ne počinju uzimati. Nekima je potrebna samo povremena stimulacija ranije
opisanog psihofiziološkog puta nagrade kako bi osjećaj ugode bio dostatan. Zaista
je moguće da neki ljudi mogu uzimati samo umjerene doze neke droge i nikada ne
prijeđu na visoke pa stoga i ne razviju ovisnost. Upravo ova potreba da se postigne
stanje ugode uvođenjem egzogenih morfina (uzimanjem droga opijatskih učinaka)
sugerira da psihička ovisnost prethodi fizičkoj ovisnosti, jer ljudi kojima droge
„trebaju“ svojim ponašanjem učine da onda o tim drogama njihov mozak kasnije i
postane ovisan. Moguće je da postoje osobe koji ne mogu normalno funkcionirati
samo s vlastitim endogenim morfinima (endorfinima), ne mogu postići ugodu ma
što činili, pa iz psiholoških razloga imaju potrebu za uvođenjem opijata (najčešće
heroina) izvana. Već je navedeno da ovaj heroin u mozgu vrlo brzo počne djelovati
na iste receptore kao i endogeni morfini te čovjek postigne željeni osjećaj ugode.
Međutim, zbog adaptacije se mozak prilagođava na heroin, razvija toleranciju
zbog koje je svakim unosom u organizam potrebna veća količina droge, a njezinim
unosom osoba je korak bliže fizičkoj ovisnosti.
Dakle, psihofiziologija mozga u osnovi koje su elektrokemijski procesi (u prvom redu
kemijski procesi posredovani dopaminergičkim sustavom) uvjetuje interindividualne
razlike u (ne)ovisničkom ponašanju pojedinaca. Budući da je kemijska i anatomska
struktura mozga određena rođenjem (DNA zapisom), može se pretpostaviti da
postoji individualna genetska predisponiranost razvoju ovisnosti. Međutim, ono
što je presudno jest iskustvo pojedinca; njegova izloženost okidačima iz okoline
koji će potaknuti ovisničko ponašanje. Dakle, uvijek obrasce ponašanja uvjetuju i
geni i okolina, no životna iskustva kataliziraju procese koji se potom odražavaju
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
37
na promijenjene neuronske sinaptičke veze i neurokemiju neurotransmiterskih
sustava. Stoga stroge razdjelnice među njima nema.
5.7. činitelji rizika za nastanak, razvoj i održavanje ovisnosti
S obzirom da vrlo vjerojatno postoji individualna genetska predisponiranost razvoju
ovisnosti, a razvoju ovisnosti prethodi ovisničko ponašanje, možemo s velikom
sigurnošću pretpostaviti kako su povodi početku zlouporabe droga vrlo stabilni
rizični činitelji determinirani s jedne strane nasljeđem, a s druge strane iskustvom
pojedinca koji se zatekne u nekoj od rizičnih životnih situacija. Ovakvo saznanje
bitno olakšava usmjeravanje preventivnih aktivnosti u borbi protiv ovisnosti jer
stručnjacima preventivcima otvara putove za preventivno djelovanje na činitelje
koji su okidačima ovisničkog ponašanja.
Uzimajući u obzir navedeno, u radu s osobama koje manifestiraju ovisničko
ponašanje (uključujući i ovisnike) ispituje se i istražuje utjecaj rizičnih činitelja na
početak zlouporabe sredstava ovisnosti.
Koncept rizika do sada je u literaturi prilično elaboriran, ali nije do kraja razjašnjen.
Autori se u priličnoj mjeri slažu da biti u riziku znači biti izložen izvjesnoj vjerojatnosti
da će se neki ishod dogoditi, ali nikako ne implicira siguran ishod. Rizik također
nije uniformna kategorija već kontinuum na skali od minimalnog, preko udaljenog
i visokog pa do neizbježnog rizika (Bašić 2009., str. 37.). Termin rizika upotrebljava
se „za označavanje niza pretpostavljajućih uzroka/učinaka u dinamici koji dijete
ili adolescenta stavljaju u opasnost od budućih negativnih događaja. Riječ je o
specifičnim ponašanjima, stavovima ili nedostacima koji se pojavljuju kao inicijalni
markeri kasnijih problema u ponašanju.“ (Bašić 2009., str. 36.). O uzrocima i
uzročnicima ovisnosti kao specifičnog nepovoljnog ishoda već je bilo riječi ranije u
ovoj knjizi. Zloupotreba sredstava ovisnosti kod mladih svrstava ih u skupinu osoba
koji su u znatnom riziku da im u odrasloj dobi bude narušeno zdravlje i umanji se
kvaliteta života općenito, što potvrđuje i iskustvo neposrednog rada s ovisnicima.
Metodologija je često takva da se ovi činitelji rangiraju prema značaju koje im pridaju
ispitanici. U populaciji ovisnika u našoj se zemlji ovi činitelji mogu rangirati u ove tri
kategorije: teškoće sa samokontrolom ponašanja (znatiželja, zabava i dosada), utjecaji koji
dopiru iz socijalnog okruženja (utjecaj vršnjaka ili partnera i želja za samopotvrđivanjem)
i psihološki razlozi u vrlo širokom spektru teškoća i poremećaja u psihičkom
funkcioniranju čovjeka, i to upravo navedenim redom. Promotrimo ih podrobnije.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
38
SAMOKONTROlA PONAŠANJA
Oni koji uzimaju drogu misle da je droga rješenje njihovih problema, ali naravno
griješe. Vrlo se brzo pokaže da je droga njihov novi životni problem. Što je dodatno
loše, ona to postaje gotovo odmah, i prije nego što se razvije ovisnost, pa čak i
kada se ne razvije, jer čovjek mijenja svoje ponašanje i svoje navike, uplašen je i
razmišlja o tome kako doći do droge. Strahove koje želi pobijediti uzimanjem droge
zamjenjuje novim strahovima vezanima uz drogu. Osim što nije riješio probleme
zbog kojih se počinje drogirati, stvara nove probleme vezane uz drogiranje.
Ponašanje narkomana (još jedan naziv za osobu koja zloupotrebljava droge)
usmjereno je od početka u pogrešnom smjeru; on umjesto da razgovara o svojim
problemima (onima prije drogiranja) s članovima obitelji i prijateljima, možda i sa
stručnjacima, umjesto da pruži priliku vjeri u ljude kojima je okružen, pruža priliku
neprijatelju koji će ga uništiti.
Kao pojedinci u životu smo motivirani ponašati se na određeni način jer očekujemo
da ćemo tim ponašanjem zadovoljiti potrebe. Međutim, ako osoba nije na vrijeme
naučila kako zadovoljiti potrebe na prirodan način, ona će to kasnije u životu činiti na
pogrešan način; razvijat će aberantne oblike ponašanja, kao što je i drogiranje. Osim
toga, nemogućnost zadovoljenja potreba dovodi čovjeka u stanje nelagode, tjeskobe,
pa i stresa. To su prijeteća stanja koja je moguće izbjeći ili je barem moguće umanjiti
njihovo negativno djelovanje ulaganjem većega napora u aktivnosti koje dovode do
zadovoljenja potreba. Ako to ne uspije, aktiviraju se tzv. obrambeni mehanizmi koji
mogu umanjiti ovu unutarnju napetost pojedinca, ali gotovo redovito narušavaju
socijalne odnose pojedinca s okolinom. Narušeni socijalni odnosi pak mogu biti
sami za sebe dovoljan okidač osobama koje žele biti dobro uklopljene da se uklope
uz pomoć droge. Dakle, u konačnici uvijek ostaje pitanje pravilnog usmjeravanja
vlastitog ponašanja u aktivnosti koje mogu ili za koje mislimo da mogu dovesti do
zadovoljenja potreba. Nevolja kod sredstava ovisnosti je u tome što ta sredstva
zaista kratkoročno mijenjaju kemizam mozga na način da proizvode osjećaj ugode
i prividno udaljavaju od problema, a to je ono što pojedinac akutno treba. Takva je
osoba motivirana i dalje se drogirati jer želi ponoviti i zadržati taj osjećaj. Adiktivnost
droga istodobno onemogućuje samokontrolu ponašanja vezanog uz drogiranje u
smislu da ovisnici više ne mogu prestati s takvim ponašanjem čak i kada to zaista
žele. Ovisnost je u biti stalna neadekvatna potraga za zadovoljenjem potreba koja
proizlazi iz nemogućnosti zadovoljenja tih potreba.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
39
SOCIJAlNI UTJECAJI
Mladi su ljudi (a uglavnom je prvo iskustvo s drogom vezano uz adolescenciju)
znatiželjni i imaju vrlo istraživalačku narav. To je jedno od glavnih obilježja ovog
razvojnog razdoblja. Osim toga obilježja, izražena je i njihova potreba odvajanja
od primarne zajednice (obitelji) i razvijanja pripadnosti vršnjačkim, ponekad i
subkulturnim skupinama. Takva situacija u kojoj se mladi ljudi zateknu ubrzo
stvara socijalni kontekst u kojemu je socijalni pritisak na pojedinca toliko snažan
i tako stvaran da je mlada osoba uglavnom spremna platiti i vrlo visoku cijenu za
ulaznicu u društvo kojemu želi pripadati. Ako društvo (vršnjaka) konzumira sredstva
ovisnosti, to povećava rizik od zloupotrebe kod svakog pojedinca koji tome društvu
pripada. Rizik od razvoja ovisnosti povećava se što je početak zloupotrebe ranije
u životu, posebno ako je to još u osnovnoškolskom razdoblju. Djeca u riziku (djeca
iz socijalno ugroženih obitelji, djeca alkoholičara ili djeca ovisnika ili ovisnica,
napuštena ili odgojno zapuštena djeca odnosno djeca bez odgovarajuće roditeljske
skrbi, asocijalna djeca, djeca s poremećajima u ponašanju, djeca s intelektualnim
teškoćama) pritom imaju još lošiju prognozu jer „mlade osobe, koje su korisnici
većeg broja droga i koji su uključeni u različita delikventna ponašanja, imaju
dulju kriminalnu karijeru i karijeru uporabe droga, pa imaju manju vjerojatnost
da će „prerasti“ svoje devijantno ponašanje i slabije reagiraju na liječenje i druge
intervencije.“ (Wenar, 2003., str. 322.).
Socijalni pritisak djeca i mladi uglavnom ne doživljavaju kao pritisak na vlastito
ponašanje, ali je njegovo djelovanje svakako pojačano željom i potrebom djeteta
da se uklopi u društvo vršnjaka; oni uče ponašanja preuzimajući tuđa ponašanja
kao svoja. Što je izraženiji socijalni utjecaj na pojedinca, to je i socijalno učenje
izraženije. Opažanjem ponašanja drugih osoba usvaja ta ponašanja kao svoja. Osobe
u (socijalnom) okruženju modeli su čija se ponašanja velikim dijelom preuzimaju i
uključuju u repertoar vlastitog ponašanja. Zato se ovaj oblik učenja naziva još i
učenje po modelu jer se ustvari radi o svojevrsnom modeliranju ponašanja. Ovakvi
socijalizacijski utjecaji prisutni su tijekom cjelokupnog života čovjeka, ali su
posebno izraženi i utjecajni u djetinjstvu i adolescenciji „kada vršnjačke skupine
služe kao vježbalište za interpersonalne odnose odraslih“ (lebedina Manzoni, 2007.,
str. 160.).
Do rane adolescencije (puberteta) prevladavajući utjecaj na život djeteta ima
njegova primarna obitelj, a ulaskom u adolescenciju neposredni utjecaj roditelja
slabi, a snaži osjećaj i potreba pripadnosti skupinama vršnjaka. Vršnjaci pripadniku
grupe daju osjećaj pripadanja onome što je izvan roditeljskog utjecaja i pristup
socijalnom prostoru u kojemu odraslima nije mjesto i kojemu da gotovo i ne
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
40
mogu prići. Takve grupe definiraju vlastite, često i subkulturne oblike ponašanja;
nerijetko se propisuju i stil odijevanja i glazba koja se sluša i žargon kojim se članovi
sporazumijevaju. Socijalni pritisak ovakvih grupa toliko je snažan da mladi ljudi često
napuštaju svoje osobne interese, vrijednosti i stavove kako bi se što bolje uklopili.
To je gotovo alternativni svijet koji se odraslima često čini konfuzan, bez smisla i
strukture i opasan za djecu. No nikako nije tako. Napokon, pa gotovo svi odrasli su
u svojoj adolescenciji iskusili navedene socijalizacijske utjecaje, pa eto, nisu svi zbog
toga stradali. Međutim, u ovoj buri izgradnje vlastitih vrijednosti treba biti oprezan
opažač ponašanja jer određene promjene u vrijednosnom sustavu kod adolescenta
mogu biti posljedica (a ne uzrok) aberantnog ponašanja, odnosno mogu (ali ne
moraju) biti i simptom neprimjerenih oblika ponašanja. Dakle, mladi s elementima
poremećaja u ponašanju nemaju nekakav obrnuti sustav vrijednosti u odnosu
na vršnjake koji ne pokazuju odstupanja u ponašanju (prije se može dogoditi da
nemaju nikakav sustav vrijednosti u životu); ono po čemu se razlikuju jest način na
koji žele postići ciljeve i zadovoljiti potrebe, a činjenica je da mnogi mladi ne mogu
svoje socijalne (sekundarne) potrebe (za prihvaćanjem, poštovanjem, zabavom…)
zadovoljiti na socijalno prihvatljiv način. Zlouporaba droga jedan je od alternativnih
načina da zadovolje ove potrebe. Tako kod tinejdžera koji eksperimentira sa
sredstvima ovisnosti često imamo priliku uočiti kako on to čini u želji da postigne
iste ciljeve u životu koje želi postići i većina njegovih vršnjaka socijalno prihvatljivim
ponašanjem, ali je, eto, on „izabrao“ ovaj način. Oni koji nemaju vrijednosni sustav
s drogom eksperimentiraju jer isprobavaju sve mogućnosti koje im se ukažu i za
koje postoji i najmanja mogućnost da će ih dovesti do zadovoljenja potrebe ili
jednostavno ugode u životu, po načelu da ako to rade i (neki) drugi, možda je i za
njih dobro.
S obzirom da su u osnovi socijalnih utjecaja na razvoj ovisničkog ponašanja
pojedinca procesi (osobito socijalnog) učenja, može se zaključiti da se i odvikavanje
od ovisničkog ponašanja odnosno ponašanje suprotno od ovisničkoga može naučiti
(odnosno da se ovisničko ponašanje može odučiti). Modifikacija ponašanja kao
oblik učenja adekvatnih oblika ponašanja posebno je efikasna kod osoba koje
još nisu razvile ovisnost kao bolesno stanje, ali pokazuju elemente ovisničkog
i/ili aberantnog ponašanja, pa se nastoji dokinuti neprikladno ponašanje i naučiti
novo odnosno prikladno ponašanje (sustavnom desenzibilizacijom, operantnim
uvjetovanjem, učenjem po modelu, preplavljivanjem podražajima).
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
41
PSIHOlOŠKI RAZlOZI
U početku su uzimanje i zlouporaba sredstava ovisnosti obično praćeni povećanjem
raspoloženja i sličnim (uglavnom relaksirajućim) promjenama u doživljavanju koje
vode ka njihovu ponovnom povremenom ili rekreativnom korištenju. ljudi izloženi
pritiscima i stresu razvijaju različite teškoće u psihičkom funkcioniranju iz kojih
ponekad ne mogu izaći korištenjem vlastitih raspoloživih kapaciteta samopomoći,
pa posežu za različitim kemijskim sredstvima koja kataliziraju psihičke procese
ka izlasku iz problema. Ovakva sredstva, posebno droge, uistinu mogu dovesti do
kratkoročnog poboljšanja psihičkog stanja, ali dugoročno uglavnom dovode do
pogoršanja u odnosu na inicijalno stanje prije uzimanja sredstva. Nije to teško
razumjeti jer ovako postupaju i liječnici kada propisuju lijekove koji se koriste za
umirenje, kao antidepresivi, katalizatori raspoloženja, za poboljšanje pamćenja,
jačanje koncentracije, poboljšanje raspoloženja i slično, u želji i s ciljem da pomognu
pacijentima razriješiti psihičke teškoće ili probleme bilo u budnom stanju, bilo one
s usnivanjem ili prosnivanjem. Upotreba takvih psihofarmaka osobito je porasla
od osamdesetih godina prošloga stoljeća. Ono što je ovdje važno jest činjenica da
unatoč tome što mnogi od navedenih lijekova imaju adiktivno svojstvo (mogu u
pacijenta razviti ovisnost, pogotovo u psihičkom smislu), propisuju se, a često i
ordiniraju pod liječničkim nadzorom. Međutim, problemi nastaju onda kada ljudi
sami odluče uzimati sredstva prema svojoj slobodnoj procjeni; jednako se to odnosi
na lijekove kao i na kemijska sredstva koja nisu lijekovi. Mnoga od tih sredstava
zaista imaju djelovanja koja suzbijaju akutne simptome pojedine tegobe, a njihova
moguća neželjena djelovanja i nuspojave u trenutku uzimanja (zlouporabe) osobi
koja ih uzima nisu prioritetna.
Na primjer, traumatizirane osobe koje imaju razvijene fobije problem mogu
riješiti samo ako ga uoče i ispravno lociraju, odnosno mogu biti kritični prema
njemu. Istraživanja Gasser i Speich (2007.) pokazuju da im to omogućava recimo
lSD (engl. lysergic acid diethylamide), halucinogena droga koja kao djelovanje
ima pojačanu, čak i ekstremno pojačanu percepciju pa neki, posebno anksiozni
pojedinci navode kako im ona „otvara dušu“ i omogućava da dopru do onih
zakutaka vlastite spoznaje do kojih prije nisu mogao doprijeti i koji im sada otvaraju
nove mogućnosti rješavanja problema. Halucinogene droge organskog podrijetla
(kao što je na primjer u području Amazonije halucinogeno sredstvo „jopo“ koji se
obilno koristi u šamanizmu) dovode mozak osobe koja ga uzima u stanje slično snu
dok je, pojednostavljeno rečeno, tijelo istodobno budno. Krajnji učinak djelovanja
vrlo je različit kod domorodačkog stanovništva u odnosu na učinak koji te tvari
imaju na pridošlice iz drugog vrijednosnog sustava; unos halucinogenih droga
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
42
bez „unosa“ dodatnih informacija (očekivanja) o djelovanju droge bitno određuje
konačno djelovanje (šamani ih uzimaju s ciljem da postignu točno određeno „stanje
svijesti“, dok zapadnjaci uglavnom s njima eksperimentiraju). Može se uočiti kako
u opisanom slučaju upravo psihološki razlozi (kao što je očekivanje) kataliziraju i
determiniraju djelovanje droge.
Psihološki razlozi ne samo da su povod štetnoj zloupotrebi druge, već oni mogu biti
i povod ozbiljnom znanstvenom istraživanju utjecaja droge na psihičke procese,
uključujući tegobe i bolesti. Poznato je tako da se istražuju djelovanja medicinske
marihuane (koja ima vrlo visok postotak od čak 15 - 20 % psihoaktivne tvari
tetrahidrokanabinola) kod osoba oboljelih od teških bolesti kao što su rak ili multipla
skleroza i kojima se ona propisuje kao sredstvo smanjivanja bolova. Manje je možda
poznato da se čak se i MDMA (engl. methylenedioxymethamphetamine) koristi
kao asistent sredstvo psihoterapiji poslijetraumatskog stresnog poremećaja (valja
napomenuti da se ovaj poremećaj ne odnosi samo na ratna traumatska iskustva, već
i na žrtve seksualnog zlostavljanja, nasilnih zločina i ostala traumatska iskustva).
Zbog opisanih i srodnih djelovanja mnoge zemlje dopuštaju istraživanja pojedinih
droga i ostavljaju prostor mogućnostima njihove kontrolirane medicinske uporabe.
Tako se u pojedinim zemljama sve više pacijentima zaista propisuju medicinski
psihodelici i marihuana, ali pod strogo kontroliranim uvjetima, a čini se kako je to
početak novoga trenda u razumijevanju, tretmanu i korištenju pojedinih sredstava
koja su posljednjih desetljeća bila proskribirana. Navedeno samo ponovno pokazuje
da droge imaju vrlo složene, ali sasvim izvjesne učinke na psihičke procese.
Malo je poznato kako su se hašiš i marihuana legalno kupovali i koristili u 19. i
početkom 20. stoljeća, a lSD je laboratorijski razvijan sve do pred gotovo 35 godina
(kemičar Albert Hofmann prvi je sintetizirao lSD još 1943. godine). Da ne bude
zabune, ova sredstva i nadalje će ostati zabranjena za nekontroliranu zlouporabu
jer bez kontrolirane primjene mogu izazvati iznimno štetne posljedice (tako je i
unatoč navedenim ograničenim medicinskim primjenama lSD i nadalje označen
kao izuzetno opasna droga).
Kako se multipliciraju tegobe i bolesti modernoga svijeta, tako se mijenja i slika
koju pojedina sredstva imaju u javnosti. Halucinogene droge poput lSD-a izazivaju
još uvijek javni prijezir uzrokovan vjerojatno slikom o hipijima s kojima tu drogu
najviše povezuju, a koji su kao sociološki fenomen označeni pretežno antisocijalnim
atributima. S marihuanom, koju prema nekim procjenama svakodnevno u svijetu
uzima oko 4 % ukupne svjetske populacije, slika je već drugačija i ona je stoga
manje društveno neprihvatljiva. S druge strane, s pojedinim je sredstvima situacija
takva da ona gotovo i nisu prepoznata kao sredstva s adiktivnim svojstvima
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
43
(na primjer, smatra se da 4 – 7 % američkih studenata prije ispita uzima Ritalin,
lijek koji se koristi za suzbijanje teškoća sa smanjenom pažnjom) i javnost prema
njima nije tako diferentna, dapače, čak u velikom dijelu javnosti postoji otvoreno
odobravanje njihova korištenja.
U psihološkom smislu i „u istraživanjima ličnosti sve se više koriste psihoaktivne
droge“ (Fulgosi, 1994., str. 51.), a to je kao i velik broj drugih istraživanja povezano
s prednostima i nedostacima. Prednosti su u tome što nam takva istraživanja daju
odgovore na pitanja o povezanosti pojedine droge s ponašanjima i doživljavanjima
uslijed uzimanja droge, dok je nedostatak u tome što je u fiziološkom smislu teško
utvrditi specifično mjesto djelovanja droge unutar živčanog sustava (mozga).
Rezultati ovakvih istraživanja danas nam omogućuju klasificirati psihoaktivne
droge, prvenstveno kao psihostimulatore (koji pobuđuju odnosno ekscitiraju
aktivnost središnjeg živčanog sustava) ili psihodepresore (koji destimuliraju
odnosno inhibiraju aktivnost središnjeg živčanog sustava).
Odgovor na pitanje koristite li se ili ne u medicinske ili istraživačke svrhe sredstva
koja mogu dovesti do ovisnosti sigurno nije jednoznačan, pogotovo ako je riječ o
korištenju droga u svrhu liječenja. Ono što je jasno jest da korištenje tih sredstava
treba biti to strože i pažljivije što se manje poznaju njihova djelovanja, bilo željena
ili neželjena. Stoga su nužna daljnja istraživanja djelovanja droga.
Može se sažeti kako ljudi uzimaju drogu jer žele nešto promijeniti u svojim životima,
a ne znaju kako bi to drugačije ili misle da je drogiranje kraći i jednostavniji put do
cilja. Naravno da drogiranje nije rješenje - ono je problem samo po sebi, ne rješava
probleme nego stvara nove probleme. Tako istraživanja pokazuju (prema Wenar,
2003., str. 213.) da se „uporaba alkohola i drugih sredstava vidi kod 15 do 33 % onih
koji izvrše suicid, a „želja za smrću“ povećava se nakon započinjanja uporabe tvari.“
Stoga su psihološki razlozi jedni od važnijih činitelja štetne zloupotrebe droga i
treba ih nastaviti istraživati.
Treba još napomenuti kako su prema podacima Foundation for a Drug - Free World
iz 2008. godine razlozi zbog kojih se ljudi upuštaju u štetnu zloupotrebu droga,
usprkos vrlo izvjesnim lošim ishodima, ovi:
1. Da se uklope u društvo prijatelja
2. Da pobjegnu od napetosti i da se opuste
3. Da „ubiju“ dosadu
4. Da se osjećaju snažnijima u svakom smislu
5. Zbog bunta prema nekomu ili nečemu
6. Zato što su znatiželjni pa eksperimentiraju.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
44
5.8. Učenje ovisničkog ponašanja
Iako se ovisnost kao bolest u iznimnim slučajevima može naslijediti (preciznije
je o tome opisano kod utjecaja droga kao teratogena u prenatalnom razvoju
pojedinca), ona se kao sociološki, psihološki i kulturološki problemni obrazac
prvenstveno uči. Temelji ovisnosti i jesu biopsihosocijalni, s naglašenim učenjem
kao temeljnim procesom u nastanku, razvoju i održavanju ovisničkog ponašanja i
ovisnosti. Složenost ovoga procesa determinira i složenost učenja koje se pojavljuje
u različitim oblicima, a najvažnije ćemo pokušati podrobnije objasniti u nastavku.
Učenje je proces u kojemu dolazi do relativno trajne promjene u ponašanju osobe koja
uči, a ova se promjena u ponašanju događa pod utjecajem iskustva pojedinca. Uče
se stavovi, navike, ovisnička ponašanja u užem smislu. Biti ovisnikom znači razvijati
i održavati ona ponašanja koja opetovano vode ka ponovljenom uzimanju tvari
koja ima adiktivna svojstva. Ponovljenim uzimanjem tvari stvara se neurokemijski
obrazac u mozgu uzimatelja koji u svojoj biti ima potkrepljujući učinak odnosno
djeluje kao nagrada za (ovisničko) ponašanje. Promijenjena sinaptička povezanost
koja se pritom događa na staničnoj razini odražava se u promjenama koje su
uočljive i kod „normalnog“ učenja i pamćenja, pa tako ovisničko ponašanje postaje
vrlo tvrdokorno i otporno na promjene (što otežava odvikavanje).
UČENJE OVISNOSTI U SOCIJAlNOM KONTEKSTU
Djeca i mladi žele se ponašati kao ostali u njihovoj okolini; što su kronološki bliže
adolescenciji, više se usmjeravaju na svoje vršnjake, a manje na „odrasle“ osobe
(roditelje, učitelje). U prethodnom je tekstu opisano na koji način dolazi do
modeliranja ponašanja (ili je bolje reći kako pojedinci i skupine u socijalnom okruženju
modeliraju ponašanje pojedinca) na način da opažanjem ponašanja drugih osoba
usvajaju ta ponašanja kao vlastita. Ovakvim oblikom socijalnog učenja (koje još
nazivamo i učenje po modelu) pojedinci uče ponašanja ponašajući se kao modeli,
i to učenjem posljedica koje je u određenim situacijama izazvalo ponašanje modela
(pojednostavljeno, reproduciraju se ponašanja za koja je model bio nagrađivan,
a izbjegavaju ona ponašanja koja su za model imala kao posljedicu svojevrsnu kaznu).
Što je izraženiji socijalni utjecaj na pojedinca, to je i socijalno učenje izraženije. Ako
modeli u neposrednoj okolini pojedinca (posebno oni koji su toj osobi važni, koji su
dijelom njezina života i s kojima se često i neposredno susreću i druže) u svojemu
repertoaru ponašanja imaju usvojena te manifestiraju i ovisnička ponašanja,
navedenim obrascem modeliranja ponašanja njihova (ovisnička) ponašanja mogu
postati i ponašanja toga pojedinca.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
45
Socijalizacijski utjecaji prisutni su tijekom cjelokupnog života čovjeka, ali su
posebno izraženi u djetinjstvu i adolescenciji pa su stoga djeca i mladi populacija
posebno izložena rizicima koji iz ovih utjecaja proizlaze. Zbog toga utjecaj vršnjaka u
nastanku ovisnosti zauzima vrlo visoko mjesto u rangu rizičnih utjecaja na početak
zlouporabe sredstava ovisnosti.
UČENJE NAVIKA
Navike su učenjem stečeni obrasci ponašanja u određenim situacijama, a formiraju
se i učvršćuju opetovanim ponavljanjem. Tako su i ovisnici postali ovisnicima
ponavljanjem ovisničkog ponašanja koje ih je dovodilo do droge i koje im nije ostavljalo
prostora za druge oblike ponašanja koji nisu povezani s ovisničkim. Ovisnici razvijaju
naviku ovisničkog ponašanja koja svakim novim drogiranjem postaje sve čvršća, čak
i automatizirana. Međutim, dobra je vijest da se naučeno može i odučiti, naravno
ako je osoba za to motivirana. Stoga je u postupku odvikavanja ovisnika važno
ovisničke navike nastojati dezautomatizirati, da bi se one potom ugasile, odnosno
da bi nestale.
USVAJANJE STAVOVA
Stavovi su stečene, i to prilično tvrdokorne i na promjene otporne organizacije
emocija, vrjednovanja i ponašanja prema onome što je objekt stava. Ako je kod
ovisnika objekt stava sredstvo ovisnosti odnosno droga, i ako ovisnici imaju
pozitivan stav prema drogi (a uglavnom imaju, osobito u početku drogiranja), onda
je jasno da je iznimno teško tako formirane stavove mijenjati. Međutim, ako se
okolnosti izmijene i ovisnika se dovede u situaciju da isproba nova i pozitivna životna
iskustva koja nisu povezana s drogiranjem, onda se otvara prostor za promjenom
stava, a time i za promjenom ponašanja koja su povezana sa stavom. Stav ima
vrlo složenu psihološku strukturu koja uključuje znanja (kognitivnu komponentu),
osjećaje (emocionalnu komponentu) i spremnost na ponašanje ili akciju (konativna
komponenta). Dakle, ako ovisnik drogu vrjednuje pozitivno odnosno kao nešto za
njega dobro i doživljava ugodu njezina djelovanja, jasno je kako ovo emocionalno
stanje daje njegovu stavu iznimnu snagu i poticaj za daljnje drogiranje. Takav je
pojedinac spreman na aktivnosti koje će ga ponovno dovesti u ovaj za njega ugodan
emocionalni okvir koji još više učvršćuje njegov stav. Ovaj obrazac doživljavanja
i ponašanja je samoodržavajući; ovisnik je vrlo selektivan prema informacijama o
drogi (pogotovo o štetnim utjecajima droge), čak i brže zaboravlja informacije koje
nisu u skladu s njegovim ovisničkim ponašanjem, a svakako izbjegava osobe koje
imaju suprotne stavove njegovima i koje bi mu mogle proturječiti.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
46
POZITIVNO I NEGATIVNO POTKREPlJENJE POVEZANO S OVISNOŠćU
„Ponovljeno uzimanje droge proizlazi iz neurokemijskog djelovanja koje uzrokuje
efekte pozitivnog potkrepljenja (nagradu) drogom.“ (Jurić, 2004., str. 13.). Međutim,
kada se pristup drogi onemogući dolazi do redukcije u moždanoj funkciji nagrade
i pojavljuje se negativno emocionalno stanje koje ovisnik želi izbjeći, a to može
biti dodatna motivacija za ponovno uzimanje droge. Ovo se naziva negativnim
potkrepljenjem.
Kod apstinencije od uzimanja droga ustezanje dovodi do pada razine dopamina
i serotonina koji su odgovorni za osjećaj ugode, što dovodi do izrazite neugode
kao kazne jer nema droge. Kako bi izmaknuo neugodi, ovisnik ponovno poseže za
drogom i uspostavlja potrebnu razinu dopamina i serotonina. Ali zbog tolerancije,
istovjetnom se dozom droge osjećaj ugode više ne može postići pa se pojavljuju
simptomi apstinencijske krize. Ovisnik sada drogu želi uzimati isključivo zbog
izbjegavanja neugode, a osnovni mu je motiv uklanjanje simptoma apstinencijske krize.
Tolerancija tako dovodi do toga da žudnja za drogom ustvari raste uzimanjem droge.
U ovom obrascu ovisničkog ponašanja neurokemijsko djelovanje droge je podražaj
koji povećava vjerojatnost ponovljenog uzimanja droge. Također i negativno
emocionalno stanje koje dolazi nakon inhibicije moždane funkcije nagrade
(u apstinenciji, kada droge nema) jest složeni podražajni sklop koji povećava
vjerojatnost ponovljenog uzimanja droge kojom ovisnik želi izbjeći to negativno
emocionalno stanje. Kombinacija pozitivnog i negativnog potkrepljenja pruža
izuzetno moćnu motivacijsku snagu za nekontrolirano uzimanje droge. Upravo ovaj
obrazac karakterizira i jako dobro opisuje tvrdokornost ovisnosti.
OVISNOST I ASOCIJATIVNO UČENJE
Asocijativno učenje jednostavan je oblik učenja u osnovi kojega je uspostavljanje
veza između pojava na temelju njihove bilo prostorne bilo vremenske blizine.
Istraživanjima se sve više naziru povezanosti fizioloških promjena koje su u osnovi
ovisnosti i psihičkih procesa poput učenja i pamćenja. Iz perspektive ponašanja
ovisnika, „neke manifestacije njegove ovisnosti, poput sposobnosti pojedinih
znakova povezanih s drogom da potaknu povratak uzimanju droge, opisuju se
kao oblici asocijativnog učenja.“ (Jurić, 2004., str. 18.). Navedeni autor tvrdi kako
tvrdokornost ovisnosti o drogi može odražavati ustrajnost specifično promijenjene
sinaptičke povezanosti kakva se javlja i kod normalnog formiranja pamćenja,
odnosno može proizaći iz abnormalnog uključivanja dugotrajnog asocijativnog
pamćenja. Konačno, i učenje navika može biti važno u pomaku od kontroliranog
ponašanja prema nekontroliranom uzimanju droge.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
47
KEMIJSKO UČENJE
U ovoj je knjizi opisano gdje u mozgu postoje centri koji reguliraju ponašanje
posredstvom kemijskih promjena i procesa koji dovode do ugode u slučaju njihova
podraživanja. U osnovi nagradnog djelovanja su neuroprijenosnici koji kao kemijski
medijatori doživljaja ugode djeluju na centre ugode u mozgu i modeliraju ponašanje
na način da pojedinac ustraje u ponašanjima koja ga dovode do ugode. Međutim, ovo
nagradno iskustvo i ponašanje koje je dovelo do nagrade pojedinac pamti i opetuje
ga te tako razvija sklonost uzimanju droga svojevrsnim oblikom kemijskog učenja.
Iako definicije učenja naglašavaju trajnost promjena ponašanja do kojih dolazi
pod utjecajem iskustva, a ne promjena pod utjecajem umora, sredstava ovisnosti i
sličnoga, ovdje nagradno iskustvo koje dovodi do opetovanog ponašanja (uzimanja
droge) zbog adiktivnosti droge upravo dovodi do trajne promjene ponašanja uslijed
prethodnog ovisničkog iskustva. Time svako iskustvo drogiranja koje je dovelo do
nagrade povećava u mozgu vjerojatnost ponavljanja ovisničkog ponašanja čime se
uslijed kemijske medijacije u mozgu uči ponašajni aspekt koji će ponovno dovesti
do ugode.
Sposobnost učenja ne ovisi toliko o volumenu mozga (njegovoj veličini), kako se
ranije smatralo, već je puno važniji čimbenik struktura mozga, a ona je kod ovisnika
narušena. Stoga je kod ovisnika promijenjena i sposobnost učenja prosocijalnih
oblika ponašanja što otvara prostor mehanizmima učenja ovisnosti koji često
uključuje asocijalne pa i antisocijalne obrasce ponašanja.
5.9. Pamćenje ovisničkog obrasca
Uz učenje se uvijek veže i pamćenje. Ova dva psihička procesa nedjeljiva su, pa
pamćenje naučenog obrasca ovisničog ponašanja pretpostavlja i njegovo kasnije
reproduciranje koje se temelji na nagradnom iskustvu. Postupak koji ga je doveo
do nagrade ovisnik pamti i razvija sklonost (ponovnom) uzimanju droge iz koje
je psihoaktivna tvar imala nagradni učinak. Hipokampus i amigdala sudjeluju u
pohrani ovoga iskustva. Dopamin prenosi informacije iz nukleusa akumbensa u dio
mozga zadužen za kratkoročno pamćenje te čuvstva ili emocije (hipokampus), ali
informaciju o ugodi prenosi i u svjesni dio mozga; u centar za mišljenje, dugoročno
pamćenje i asocijacije.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
48
5.10. Tvrdokornost ovisničkog ponašanja i otpornost na promjene
Ovisnici razvijaju naviku ovisničkog ponašanja koja svakim novim uzimanjem
droge postaje sve čvršća. Navike kao oblici naučenog ponašanja temelje se na
opetovanom ponašanju koje se uvelike producira ovisno o stavovima, a stavovi se
temelje na neposrednom iskustvu s objektom stava, a to je kod ovisnika droga.
Osnova je složene strukture stava kognitivna komponenta (svakako mišljenje kao
osobito složeni psihički proces). Međutim, upravo je mišljenje kao složeni psihički
proces kod ovisnika narušeno djelovanjem droge na mozak i promjenama u njegovoj
strukturi. Deficiti u psihičkom funkcioniranju dovode potom do sve ozbiljnijih
teškoća u socijalnom funkcioniranju ovisnika. Nedostatak socijalnih vještina kao
naučenih i uvježbanih ponašanja koja dovedena pod kontrolu pojedinca pomažu u
(samo)zaštiti (osobito mladih) i od zlouporabe sredstava ovisnosti i ostalih rizičnih
ponašanja, kod ovisnika povećava rizik od usvajanja rizičnih ponašanja i zloupotrebe
sredstava ovisnosti te ustrajanja u takvom ponašanju bez obzira na opasnosti.
Tvrdokornost ovisničkog ponašanja posljedica je učenja koje se pak temelji na
promijenjenoj sinaptičkoj povezanosti, otežava odvikavanje od uzimanja droga;
ovisnika je teško odučiti od ovisničkog ponašanja što čini neizvjesnim proces
liječenja i psihosocijalnog oporavka ovisnika.
5.11. Psihoteratologija; transgeneracijsko djelovanje sredstava ovisnosti
Štetni utjecaji sredstava ovisnosti (droga) toliko su opsežni da se ispoljavaju
transgeneracijski; kako u psihološkom smislu kroz narušenu psihosocijalnu
strukturu članova obitelji (koji te utjecaje prenose u svoje nove obitelji) tako i
u smislu nasljeđenih utjecaja od roditelja ovisnika. Droge su iznimno utjecajni
teratogeni (teratogeni su ne-genetski činitelji koji mogu uzrokovati abnormalnosti
u prenatalnom razvoju), tako da ovisnici svojoj još nerođenoj djeci mogu u
nasljedstvo ostaviti posljedice svoje ovisnosti pa čak i ovisnost samu jer „djeca
čije su majke ovisne o drogi mogu se roditi također ovisna o drogi“ (Vasta, 2005.,
str. 151.). Teratologija i posebno psihoteratologija (Vasta, 2005., str. 132 - 152.)
nastoje otkriti koji su to štetni utjecaji teratogena na psihičke procese i ponašanje
nerođene i rođene jedinke. Ovdje će biti riječi samo o nekima od njih.
Područje teratologije „uzburkalo“ se još sredinom prošloga stoljeća kada se na tržištu
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
49
pojavilo jedno sredstvo za umirenje pod nazivom talidomid (Vasta, 2005., str 133.).
Između ostalih, to su sredstvo uzimale i trudnice, a liječnici su vrlo brzo uočili
kako se povećao broj novorođene djece s nepotpuno razvijenim udovima. Kako
su se uzroci za to pripisali upravo ovom sredstvu, naglo je započelo istraživanje
mogućih štetnih utjecaja i ostalih kemijskih sredstava (mahom lijekova), ali i stanja,
infekcija i drugih opasnosti iz okoline koji mogu dovesti do malformacija ploda
(malformacija je morfološka promjena koja zbog endogenih poremećaja nastaje
tijekom organogeneze odnosno procesa oblikovanja organa) ili defekata pojedinih
područja. Do sada su istraženi mnogi utjecaji, a među njima i sredstva ovisnosti
(droge). Za pojedina sredstva došlo se do ovih zaključaka (Vasta, 2005., str. 134 - 150.):
1. Pušenje duhanskih proizvoda u trudnoći, posebno nikotin u njima, dovodi do
zastoja u rastu ploda, preranog rođenja djeteta, povećanog rizika od smrti
novorođenčeta, kasnijih teškoća s pažnjom, pretjerane impulzivnosti, a za više
od 50 % povećava se vjerojatnost (rizik) od pojave malignih oboljenja kod
djeteta.
2. Pijenje alkohola u trudnoći može narušiti intelektualno funkcioniranje djeteta
i dovesti do mentalne retardacije, dijete može pokazivati apstinencijske
simptome i može razviti tzv. fetalni alkoholni sindrom (fetalni alkoholni sindrom
je medicinski naziv za posljedice koje pogađaju bebe onih majki koje tijekom
trudnoće piju alkoholna pića, pri čemu stradavaju udovi, lice, srce, spolovilo,
pažnja i intelektualne sposobnosti djeteta).
3. Ako trudnica unosi u organizam kofein u većim količinama, to može dovesti do
preranog rođenja djeteta i/ili zastoja u njegovu psihofizičkom rastu i razvoju
te atrofije mišićja i reflekasa kao i do teškoća sa spavanjem. Kofein se nalazi
u kavi, čaju, energetskim pićima pa čak i u čokoladi, a kao prirodna tvar nalazi
se u listovima, sjemenkama i plodovima više od 60 biljnih vrsta širom svijeta i
ponekad se dodaje hrani i napicima tijekom procesa proizvodnje da bi se pojačao
njihov okus, a dodaje se i lijekovima kako bi se poboljšala njihova učinkovitost, te
je važno da se dnevna količina od maksimalnih 500 miligrama kofeina (otprilike
četiri šalice kave) ne smije premašiti.
4. Zlouporaba heroina i kokaina kod trudnice ovisnice može već kod novorođene
bebe provocirati apstinencijske simptome pa i krize (dakle, već je malo dijete
ovisnik). Nisu iznimka niti krvarenja u mozgu djeteta koja onda mogu dovesti do
raznih drugih organskih oštećenja. Takvo dijete često ima teškoće s motorikom
i pažnjom. Povećava se i rizik sindroma iznenadne smrti dojenčeta.
5. Trudnice koje puše marihuanu ili uzimaju halucinogene droge (kao lSD) mogu
roditi razdražljivo dijete. Takva djeca imaju lošu habituaciju (privikavanje) na
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
50
vidne podražaje i postižu u prosjeku slabije rezultate na verbalnim testovima i
testovima pamćenja.
6. Čak i pojedini lijekovi (talidomid, antikonvulzivi, antipsihotici i anksiolitici,
antikoagulacijski lijekovi, antihipertenzivi, citostatici), pogotovo ako se ne
uzimaju uz liječničku preporuku mogu kod djeteta dovesti, kako koji, do čitavog
niza teškoća, deficita i abnormalnosti te se povećava rizik od pobačaja, problema
s disanjem kod djeteta, malformacije glave i udova, oštećenja srca i središnjeg
živčanog sustava, zastoja u rastu, oštećenja unutarnjih organa pa i smrti.
Naravno, rizik od nepoželjnog djelovanja teratogena vjerojatno je veći ako je ovisnica
majka. Međutim, ako je i otac prilikom začeća djeteta imao ili ima ovisničko iskustvo
(pod utjecajem je droge), rizik je velik jer mu je genetski materijal kontaminiran.
Možemo pretpostaviti što bi moglo biti (ili što se događa) s djetetom ako su oba
roditelja ovisnici.
Zbog navedenih nepovoljnih utjecaja teratogena presudna je njihova prevencija i
identifikacija te rana (prenatalna) dijagnostika, a onda eventualno i (često kirurška)
intervencija.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
51
6. BIOLOšKA OSNOVA OVISNOSTI
6.1. Postoji li biološka determinanta ovisnosti
Obrasce ponašanja determiniraju i geni i utjecaji iz okoline, pri čemu ponekad
prevladava jedan, a ponekad drugi činitelj. Postajanje ovisnikom potaknuto je
promjenama u psihofiziologiji odnosno biokemiji mozga. Anatomska struktura
i kemijski procesi u mozgu određeni su zapisom u DNA. Međutim, ovisničko
iskustvo pojedinca može modificirati anatomiju mozga (veze među neuronima
mijenjaju se pa se mijenja struktura mozga ovisnika) i kemiju mozgovnih aktivnosti
(neuroprijenosnike i receptore).
„Istraživanja su pokazala (Fulgosi, 2004., str. 45.) da u mozgu postoje centri koji
reguliraju ponašanje posredstvom kemijskih promjena i procesa. Posebno se to
odnosi na limbičke strukture poput amigdaloidnih jezgara. Međutim, i strijarni
sustav u regulaciji ovisničkog ponašanja ima važnu ulogu jer se unutar njega nalazi
i jezgra nucleus accumbens (nukleus akumbens) u kojoj završava dio vlakana iz
dopaminskog sustava, odnosno otpušta se dopamin. Dopamin se sintetizira u crnoj
jezgri i važan je neurotransmiter iz skupine biogenih amina (biološki aktivnih tvari
koje kao neurotransmiteri omogućuju prijenos živčanih impulsa unutar živčanog
sustava) koji sudjeluje u tjelesnom sustavu nagrada i nastanka ovisnosti te potiče
želju za ponovnim uzimanjem psihoaktivne tvari odnosno droge. Na opisani način
nucleus accumbens igra važnu ulogu u potkrepljivanju ovisničkog ponašanja (i
ponašanja uopće). Dopamin dalje prenosi informacije iz nucleusa accumbensa u dio
mozga zadužen za kratkoročno pamćenje te čuvstva ili emocije (hipokampus), ali
informaciju o ugodi prenosi i u svjesni dio mozga; u centar za mišljenje, dugoročno
pamćenje i asocijacije. Ovisnik tako „utiskuje“ spoznaju o ugodi (pamti ugodu),
dok podatke i spoznaju o opasnostima i
posljedicama ponašanja zanemaruje.“
(Brlas, 2010., str. 41.-42.).
Navedeno jasno pokazuje kako
je ovisnost determinirana
biokemijskim procesima
u mozgu ovisnika koji su
naposlijetku i osnova psihičkih
procesa i ponašanja ovisnika.NUCLEUS ACCUMBENS (NUKLEUS AKUMBENS)
AMYGDALA (AMIGDALA)
SUBSTANTIA NIGRA (CRNA TVAR / JEZGRA)
HIPPOCAMPUS (HIPOKAMPUS)Slika 10. Centri koji u mozgu reguliraju ponašanje posredstvom kemijskih promjena i procesa (preuzeto iz publikacije „Funkcionira li mozak ovisnika zaista drukčije“, str. 9.)
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
52
6.2. Nagradni centri u mozgu; nagrada za djelovanje
Mozgovna stimulacija koja dovodi do ugode motivira pojedinca da ponovi ponašanja
kojim će se ponoviti i ugoda. Složenost mozga i osigurava preživljavanje jedinke
tako što se nagrađuju upravo ona ponašanja koja omogućuju preživljavanje, i to
određenim slijedom prema važnosti zadovoljenja potreba. Ovu hijerarhiju potreba
opisuje poznata Maslowljeva piramida još od prije 70-tak godina koja slikovito
sugerira da se pojedina viša skupina potreba može pojaviti tek ako je barem dijelom
udovoljeno nižoj skupini potreba. To bi značilo da čovjek prvo zadovoljava primarne
i fiziološke potrebe, a tek potom sve ostale.
POTREBA ZASAMOOSTVARENJEM
POTREBA ZASAMOPOŠTOVANJEM
POTREBA ZA PRIPADANJEMI LJUBAVLJU
POTREBA ZA SIGURNOŠĆU
BIOLOŠKE ILI PRIMARNE POTREBE
Slika 11. Maslowljeva piramida hijerarhije potreba (preuzeto iz publikacije „Funkcionira li mozak ovisnika zaista drukčije“, str. 15.)
Ovaj koncept kod ovisnika pada u vodu. Motivacijska snaga droge za kojom žude
u njihovom je mozgu kreirala vlastiti fiziološki obrazac koji uobičajene fiziološke
potrebe „prvoga reda“ (kao što je recimo potreba za hranom) može učiniti gotovo
irelevantnima. Već je navedeno da su i za razvoj ovisnosti također važni nagradni
efekti ponašanja. Ovaj se nagradni obrazac ponekad nametne u hijerarhiji motiva
(potreba) tako da poremeti tu hijerarhijsku strukturu potreba, pa čak i primarne
potrebe dođu u drugi plan te kod ovisnika možemo govoriti o „osobi koja je odabrala
na umjetan način zadovoljavati svoje potrebe i koja je djelomično ili potpuno izgubila
kontrolu nad drugim mogućnostima izbora.“ (Klapež 2004., str. 25.). Sredstva
ovisnosti mogu poremetiti motivacijsku hijerarhiju na dva načina: mogu brzo
istisnuti druge motive u životu pojedinca „probijajući“ se prema vrhu hijerarhijske
piramide i mogu poremetiti sposobnost ostalih, prirodnih nagrada za motiviranje
ponašanja. Ovisnička ponašanja motivirana ugodom praćena su doživljajima ugode
i relaksacije u tolikoj mjeri da droge mogu imati vrlo široko anksiolitičko, pa čak i
antidepresivno djelovanje, a to još više potkrijepljuje i učvršćuje ovisničko ponašanje.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
53
Poznato je kako socijalna deprivacija i siromašna socijalna okolina kao stresori
dovode do nepovoljnih promjena koje se u metabolizmu događaju na bazi
endogenih morfina, što kod pojedinaca izloženih takvim utjecajima povećava
sklonost uzimanju droga u formi egzogenih morfina jer je dokazano kako opijatni
peptidi koji se sintetiziraju u mozgu imaju iste efekte kao egzogeni opijati. Kada su
posrijedi i fizičke i psihičke manifestacije ugode, onda one redovito imaju sinergijsko
djelovanje. Kako se pojedinac odluči uzimati tvari koje će posredstvom psihoaktivnog
djelovanja u mozgu dovesti do ugode koju pojedinac ne može ostvariti prirodnim
putem? To se događa u situacijama kada pojedinac „zaključi“ da ne može zadovoljiti
potrebe, osobito one socijalne ili stečene (William Glasser naziva ih psihološkim
potrebama) prirodnim putem, pa odabire ponašanja za koja pretpostavlja da će
mu pomoći zadovoljiti ove potrebe alternativnim oblicima ponašanja. Prema
Glasseru psihološke su potrebe: potreba povezivanja u odnosu (ljubav, pripadanje i
povezivanje), potreba za kompetencijom (moć u smislu samopouzdanja, uvažavanje
od okoline i važnost drugima), potreba za slobodom (autonomija, samostalnost) i
potreba za zabavom i istraživanjem (znatiželja i učenje). S obzirom da su psihološke
potrebe nastale u odnosu pojedinca s ostalim ljudima, osobito njemu važnima, a
socijalna deprivacija ometa zadovoljenje tih potreba, ovisnik se okreće sredstvima
koja će na bazi egzogenih morfina kompenzirati ovaj deficit koji izvorište ima u
nedostatnim socijalnim odnosima. Zašto se to nekima događa, dok drugima
ne? Odgovor je u tome što „svi imamo iste potrebe, razlika je samo u njihovom
intenzitetu…i u načinu na koji ih zadovoljavamo.“ (Klapež 2004., str. 9.). Dodao bih,
razlika je u nagradnom potencijalu pojedinih oblika ponašanja kod svakoga od nas.
U elektrokemijskom smislu u osnovi nagradnog djelovanja neuroprijenosnici su
dopamin i norepinefrin (noradrenalin). Na slici 11. pojednostavljeno je pokazano
kako funkcionira sinaptički prijenos dopamina. Normalan osjećaj zadovoljstva i
dobro raspoloženje kontrolira regulirano otpuštanje dopamina, a ovu regulaciju
posreduju endorfini (endogeni morfini). Mozak na to odgovara osjećajem ugode. Ovaj
elektrokemijski obrazac koji dovodi do ugode i zadovoljstva možemo nazvati „put
nagrade“. Egzogeni morfini (opijati) djeluju na sličan način - indirektno pospješuju
lučenje dopamina iz dopaminskih neurona. Dopaminski neuroni su pod stalnom
kontrolom inhibicijskih neurona. Opijati (recimo heroin) kao egzogeni morfini
djeluju na inhibicijske neurone, inhibiraju ove inhibicijske neurone (“isključuju ih“)
i tako dokidaju inhibiciju dopaminergičkog sustava te omogućuju nekontroliranu
aktivnost dopaminskih neurona. Ovakva inhibicija inhibicije uzrokuje stimulaciju u
mozgu koja je pretjerana i mnogo snažnija nego stimulacija precizno ugođenim
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
54
mehanizmom prirodne kontrole endorfina. Mozak se na ovo stanje adaptira, ali
su posljedice toga dramatične. Prvo, potrebno je više egzogenih morfina (droge,
na primjer heroina) da se postigne željeno stanje ugode čime se pojedinac uvodi
u začarani krug razvoja ovisnosti. Drugo, dopaminergički sustav postaje manje
osjetljiv na endogene morfine tako da se u odsustvu egzogenih morfina (droge)
ne otpušta dovoljno dopamina mehanizmom prirodne aktivnosti enndorfina što
dovodi do suprotnog stanja željenome, do disforije (negativnog raspoloženja
različitog intenziteta odnosno stanja suprotnog euforiji).
PRESINAPTIČKIMJEHURIĆ
DOPAMINSKI TRANSPORTER
DOPAMINSKI RECEPTOR
POSTSINAPTIČKINEURON
DOPAMIN
PRESINAPTIČKINEURON
Slika 12. Sinaptički prijenos dopamina (preuzeto iz publikacije „Funkcionira li mozak ovisnika zaista drukčije“, str. 11.)
Kada se aktivira sustav nagrađivanja, dolazi do promjena u rasponu od laganog
povišenja raspoloženja do intenzivne ugode ili euforije i ta psihološka stanja pomažu
u usmjeravanju ponašanja prema prirodnim nagradama. Međutim, nevolja nastaje
zbog toga što neke tvari aktiviraju sustave nagrade u mozgu neposredno, tako
da zaobilaze osjetne receptore koji posreduju prirodnim nagradama, istodobno
mijenjajući njihovo uobičajeno kemijsko funkcioniranje čime se stvara podloga
ovisnosti (na primjer, kofein iz kave, čaja i visokoenergetskih napitaka te nikotin
iz duhana aktiviraju sustave nagrade u mozgu neposredno, a tako je i s drugim
drogama koje i mnogo snažnije neposredno aktiviraju sustave nagrade u mozgu).
Kronična izloženost drogi uzrokuje stabilne strukturalne promjene u mozgu na
molekularnim i (među)staničnim razinama koje su u osnovi tih abnormalnosti.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
55
7. PSIHOLOGIJA U PREVENCIJI OVISNOSTI
7.1. što je prevencija i zašto je važno preventivno djelovati
Preventivne su aktivnosti ključni elemenat u borbi protiv ovisnosti. Iako se ponekad
u literaturi, a svakako još učestalije u svakodnevnom govoru pojmovi prevencija i
suzbijanje ovisnosti koriste kao inačice, u kreiranju mjera prevencije i suzbijanja
(ovisnosti) svakako je potrebno uočiti distinkciju.
Prevencija ovisnosti skup je mjera i postupaka usmjerenih ranom otkrivanju znakova
koji upućuju na elemente ovisničkog ponašanja. Ona uključuje osmišljavanje
osnaživanja kapaciteta pojedinaca, njihovih obitelji te stručnih osoba i nadležnih
tijela u donošenju pozitivnih odluka i smanjivanju štete zbog donesenih negativnih
odluka. Dakle, smisao je prevencije spriječiti nastanak problema i stoga ona
uključuje ukupnost radnji koje se poduzimaju da se spriječi nastanak, održavanje i
razvoj ovisničkog ponašanja i ovisnosti. Posljedica je prevencije proaktivna zaštita
od ovisnosti.
Suzbijanje ovisnosti usmjereno dokidanju problema ovisnosti koji se već aktualizirao,
ili umanjivanju nastale (ili moguće) štete od posljedica ovisnosti. Uključuje svjesne
napore kojima se problem koji je već nastao svodi pod manju mjeru, dovodi pod
kontrolu ili dokida promjenom neprihvatljivog ponašanja pojedinca ili „stišavanjem“
javnozdravstvenih aspekata (čak i epidemije).
Međutim, usprkos ovoj distinkciji pojmova u stvarnom se životu mjere i postupci
prevencije i suzbijanja ovisnosti u značajnom opsegu podudaraju te je opravdano
prevenciju i suzbijanje ovisnosti promatrati kao cjeloviti sklop aktivnosti. Stoga,
iako smo osvijestili distinkciju ovih pojmova, ipak ćemo u tekstu koji slijedi ove
pojmove često međusobno čvrsto vezivati i spominjati u istome kontekstu borbe
protiv ovisnosti. Smatram da je tako dobro činiti i u svakodnevnom preventivnom
radu.
U našoj je zemlji sustav prevencije i suzbijanja ovisnosti vertikalno i horizontalno
protočan, a to znači da je pokriven formalnim i operativnim aktima od najviše
državne razine pa sve do lokalne i/ili institucionalne primjenjivosti gdje se ista
razina operativnih mjera i postupaka razlikuje s obzirom na specifičnost sredine
i/ili institucije u kojoj se primjenjuje.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
56
Trenutna je organizacija prevencije i suzbijanja ovisnosti u našoj zemlji ova:
Nacionalna strategija suzbijanja zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj
Nacionalni akcijski plan suzbijanja zlouporabe droga u Republici Hrvatskoj
Nacionalni programi
Županijski akcijski planovi suzbijanja zlouporabe droga
Preventivni planovi i programi
Županijski preventivni plan(ovi) i program(i)
Školski preventivni plan(ovi) i program(i) u svakoj odgojno-obrazovnoj ustanovi
(i ostali preventivni planovi i programi po resorima)
Međutim, sustavi koji dolaze u dodir s ranjivim pojedincima ili ovisničkom
populacijom moraju biti više protočni i surađivati na području prevencije. Dobra
međusektorska suradnja treba biti temeljena na interdisciplinarnom pristupu, ali
treba imati i svoj formalni okvir za djelovanje - suradnja treba biti protokolirana.
U tome smislu učinjeni su napori u pojedinim područjima naše zemlje, ali još ima
značajnog prostora za napredovanjem.
Problem je s preventivnim aktivnostima što se one često provode ad hoc. Kod
stručnjaka uglavnom postoji dobra volja za djelovanjem, postoje i kapaciteti za
djelovanje, prilično često postoji i manje-više jasna ideja o tome što bi trebalo,
a što ne činiti, ali ne postoji usustavljenost u pristupima. Tek je ponekad jasno
kojim se ciljevima u radu teži, ali često nedostaje jasna vizija o tome gdje se, kada i
na koji način želi biti u budućnosti.
„Mnogi autori smatraju…kako pristup istraživanja usmjerenih na izučavanje
epidemioloških rizika i zaštitnih čimbenika omogućuje okvir za planiranje i vođenje
preventivnih aktivnosti u lokalnoj zajednici. Skupljanje podataka o rizičnim i zaštitnim
čimbenicima na razini zajednice omogućava identificiranje najčešćih čimbenika
u danom području i njihovo svrstavanje u prioritete za rješavanje. Preventivne se
intervencije tada selektiraju za primjenu, pri čemu se vodi računa o njihovoj učinkovitosti.
Upotrebljavajući te podatke preventivni se programi mogu usmjeriti na specifična
područja i različite populacije…“ (Bašić 2009., str. 25.). Ovaj malo dulji citat izvrsno i
sažeto upućuje na važnost i potrebu sustavnog pristupa istraživanju činitelja koji imaju
utjecaja na nastanak problema kojega treba prevenirati, a potom jasno upućuje na
logičnu nužnost programiranog i ciljevima usmjerenog preventivnog djelovanja.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
57
Dodatna je teškoća kod preventivnih aktivnosti u tome što se one vrlo teško mogu
vrjednovati, pogotovo objektivno. Stoga, ako ne postoji strategija djelovanje koja
će uključiti činitelje, opis njihovih zadataka, ciljeve kojima se teži, vremenski rok
izvršenja i evaluativne mehanizme za mjerenje učinaka, rad na prevenciji može
se lako pretvoriti u pokušaje s pogreškama koje u ovome području nikako nisu
dobrodošle, pri čemu se znatno troše unutarnji i vanjski resursi i gubi se vrijeme
u aktivnostima koje niti su planirane, a učinci kojih nisu mjerljivi. „Kako se može
znati u kojem smjeru idu ili su se pomaknuli rezultati nekih intervencija i što točno
znače neki pomaci za populaciju…ako nema točno određenih učinkovitih načina
praćenja?“ (Bašić 2009., str. 25.).
Dakle, od prevencije se očekuje da bude učinkovita, a da bi takva bila mora se
oslanjati na utemeljenu procjenu potreba za preventivnim djelovanjem i dobro
strukturiranim (planiranim i programiranim) preventivnim aktivnostima s mjerljivim
učincima.
Što je planiranje i programiranje prevencije?
Planiranje i programiranje prevencije jasna je strategija jedinstvenog djelovanja
različitih činitelja u različitim aktivnostima i okolnostima na različitim ciljevima,
ali sa zajedničkom vizijom i misijom koje ujedinjavaju ove različite činitelje, njihove
aktivnosti i ciljeve u jedinstveni mehanizam s preventivnim učincima. Stoga je
planiranje i programiranje djelovanja preduvjet uspjeha u preventivnim aktivnostima.
Plan i program, često oboje u jednom dokumentu, strateški je okvir za djelovanje.
Međutim, između plana i programa postoji jasna distinkcija. Plan definira razvojne
prioritete kroz aktivnosti (mjere) i ciljeve te iste redefinira (nakon evaluacije) kroz
izmjene u preventivnim aktivnostima ili postupcima, a program operacionalizira
ciljeve, metode, izvršitelje, vremenski okvir izvršenja i način evaluacije.
Planiranje je aktivnost kojom raspoređujemo definirane sadržaje kroz sasvim
određeno i unaprijed poznato vremensko razdoblje. Ovo vremensko razdoblje može
biti dulje (tada najčešće govorimo o godišnjem (ponekad i višegodišnjem) ili makro
planiranju) i kraće (tada govorimo o mikro planiranju; kvartalnom, mjesečnom,
tjednom pa čak i dnevnom).
Nacionalna strategija i akcijski planovi primjer su makro planiranja, dok na primjer
školski programi prevencije ovisnosti ulaze u kategoriju mikro planiranja. Planiranje
je dakle vremenski determinirano, ali je određeno i funkcijom koju ima u određenom
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
58
kompleksu aktivnosti. Stoga, ako plan:
1. samo predlaže sadržaje aktivnosti koji se mogu, ali i ne moraju ostvariti, tada
govorimo o okvirnom planiranju
2. određuje sadržaje aktivnosti, tada govorimo o globalnom planiranju
3. određuje plan akcije koja obuhvaća mjere i postupke kojima se dolazi do cilja,
tada govorimo o akcijskom planiranju
4. određuje slijed aktivnosti i resurse potrebne za njihovo izvršenje, tada govorimo
o izvedbenom ili operativnom planiranju.
Programiranje je aktivnost kojom se određuje sadržajni i vremenski okvir izvršenja
i način evaluacije pojedinih područja aktivnosti ili programskih sadržaja. Kao i
planiranje i programiranje je vremenski determinirano, ali je programirati vrlo
zahtjevno u duljem vremenskom razdoblju zbog velikog broja sistematskih i
nesistematskih činitelja koji djeluju na programsku strukturu tijekom realizacije
plana i programa. Stoga je vrlo važno da program bude prilagodljiv i da se izrađuje
na razini mikro programiranja (analogija s mikro planiranjem) jer je vrlo vjerojatno
da će ga s vremenom biti potrebno dopunjavati i/ili mijenjati.
Prvi temelj kvalitetnog planiranja i programiranja je poznavanje inicijalnog
stanja i u skladu s time definiranje ciljeva u radu, a „…dobro postavljene i vođene
epidemiološke studije…postaju valjani instrumenti za procjenu prevencijskih potreba
neke populacije.“ (Bašić 2009., str. 25. i 26.). Ciljevi su obično definirani okvirnim
planovima (Nacionalnom strategijom i akcijskim planovima), ali je zato vrlo važno
utvrditi stanje pojavnosti u sredini za koju se planiraju i programiraju aktivnosti.
Dakle, istraživačka je aktivnost prethodnica neposrednom aktivnom djelovanju u
smjeru dostizanja ciljeva, iako je važno napomenuti kako istraživanje pojavnosti
također može (i treba) biti i jedan od ciljeva djelovanja i dijelom preventivnog
plana i programa. Iako istraživanje pojavnosti i nije sasvim usustavljeno, važnost
istraživanja sve je više prepoznata, pa već i kod studenata mnogih pomagačkih
struka (na primjer diplomski rad Hlupić, 2017.).
Drugi temelj kvalitetnog planiranja i programiranja je poznavanje unutarnjih resursa
(snaga i slabosti) te vanjskih prilika i prijetnji koje mogu interferirati s planiranim i
programiranim aktivnostima (SWOT analiza).
Plan i program kao cjelina strateški je dokument osobnog ili timskog razvoja kojim
se dakle definiraju prioriteti i ciljevi, ali i metode, izvršitelji, vremenski okvir izvršenja
i način evaluacije. Ustvari je optimalno rješenje da plan i program bude i osobni
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
59
i timski. Izrada ovoga dokumenta zahtijeva sustavan pristup i dobro razrađenu
metodologiju koja je u koracima koji slijede jedan za drugim:
1. Upoznavanje stanja
2. Definiranje ciljeva
3. Definiranje ciljane skupine
4. Definiranje aktivnosti za ciljanu skupinu
5. Provedba aktivnosti
6. Vrjednovanje i samovrjednovanje provedenih aktivnosti
7. Evaluacija plana i programa
8. Analiza svih provedenih aktivnosti i priprema za nove aktivnosti odnosno
reprogramiranje.
Cjelovita i smisleno zaokružena akcija planiranja i programiranja preventivnih
aktivnosti, te praćenja i (re)programiranja stručnih postupaka slijedi ovu proceduru:
1. Upoznavanje (analiza) stanja i definiranje ciljeva
Na početku je dobro provesti detaljnu subjektivnu samoanalizu (subjektivno
samovrjednovanje). Ona se provodi iz perspektive svih dionika u preventivnim
aktivnostima (individualno i zajednički).
Zatim se provodi i objektivno samovrjednovanje (instrumentima), uočavanjem
vlastitih prednosti (snaga), nedostataka (slabosti) i mogućnosti (uključujući
ograničenja) u radu. Ono se također provodi iz perspektive svih dionika u
preventivnim aktivnostima (individualno i zajednički).
Korak koji slijedi je analiza stanja pojavnosti (ovisnosti i ostalih aberantnih
ponašanja, kao i rizičnih činitelja). Ova analiza ne bi trebala biti ad hoc procjena
već sustavno, po mogućnosti longitudinalno, transverzalno i kohortno praćenje
ciljane populacije prema ranije utvrđenim kriterijima.
Pokazatelji do kojih ćemo doći kroz opisane aktivnosti osnova su za određivanje
ostvarivih ciljeva usmjerenih ciljanim skupinama.
Ciljevi su odredišta na kojima u budućnosti želimo biti. Odredišta koja sami
zadajemo definiraju se našim željama i htijenjima, a u njihovoj su osnovi
potrebe. Stoga je prilikom kreiranja ciljeva važno upoznati strukturu potreba.
Međutim, odredišta kao ciljevi mogu biti i određena „izvana“ - zahtjevima posla
ili nalogodavca. Tada cilj može biti zadovoljenje zadanih zadaća, a potreba je
osjećaj uspjeha u ostvarivanju zadaća ili priznanje za uspješan rad.
1. globalni ciljevi (konačno stanje u kojemu želimo biti nekada u budućnosti)
2. specifični ciljevi (učinci koji se mogu objektivno mjeriti)
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
60
3. operativni ciljevi (opisana konkretna i stvarna ponašanja korisnika (na
primjer, pisanje zadaća s onima kojima teško ide u školi, rješavanje nekog
socijalnog pitanja korisnika, neposredno zapošljavanje, uključivanje u
terapijsku zajednicu, promjena konkretne terapije).
O uspješnom ostvarivanju ciljeva ovisi motivacija za daljnji rad, a o motivaciji
ovisi ustrajnost u radu na novim ciljevima.
2. Planiranje i programiranje tijeka akcije – kojim putom do cilja (izrada preventivnog
plana i programa):
Na temelju prethodnog treba odrediti razvojne prioritete i ostvarive ciljeve
te opisati nove aktivnosti ili uvesti izmjene u preventivnim aktivnostima ili
postupcima (pretpostavka za potonje je da preventivni programi već postoje) za
koje je dobro da budu dijelom osobnog i/ili timskog razvojnog preventivnog plana
i programa. Ono što će uslijediti nakon uspješnog planiranja i programiranja
odnosi se na neposrednu provedbu planiranih i programiranih sadržaja, ali o
aktivnostima na njihovoj realizaciji ovdje neće biti govora.
3. Evaluacija i reprogramiranje programa
Provedbom aktivnosti, (ponovnom) evaluacijom postupaka i reprogramiranjem
razvojnog plana i programa evaluirat će se preventivni plan i program kao cjelinu,
te će se temeljem dobivenih spoznaja uvoditi možebitne potrebne izmjene i
dopune u smjeru kreiranja optimalnih uvjeta za dostizanje ciljeva.
Sve navedeno pokazuje kako je u pristupu prevenciji potrebno slijediti unaprijed
jasno definiranu proceduru koja se temelji na stručno utemeljenoj metodologiji
(zasnovanoj na dokazima i teorijskim postavkama). Jedino je tako moguće učinke
provedenih aktivnosti odmjeriti o jasne kriterije povezane s postavljenim ciljevima.
„Postoje mnogi argumenti prema kojima uspješna i teorijski utemeljena istraživanja i
intervencije za postizanje i održavanje zdravlja (zdravih ponašanja) … ovise o čvrstom
oslanjanju na … teorije (najčešće biopsihosocijalni okvir)…“ (Bašić 2009., str 157.).
Prema svemu rečenom proizlazi da je prevencija vrlo kompleksan skup radnji i aktivnosti
strateški orijentiranih sprječavanju pojave problema. To traži sustavnost i mudrost
kako se ne bi dogodili neki nepredviđeni ishodi. Preventivne intervencije mogu biti
sveobuhvatne strategije djelovanja usmjerene na cjelokupnu zajednicu, ali mogu biti
usmjerene i na pojedine uže ciljane populacijske skupine unutar zajednice (djecu i mlade,
roditelje (uključujući i obitelj u cjelini), učenike u školama (školsko okruženje) i sl.).
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
61
7.2. Razine preventivnog djelovanja
U smislu prevencije zlouporabe sredstava ovisnosti od ranije je prihvaćena podjela
prema kojoj se prevencija dijeli na primarnu, sekundarnu i tercijarnu.
PRIMARNA PREVENCIJA
Uključuje informativni, edukativni i savjetodavni rad o mogućim štetnim
posljedicama ovisničkog ponašanja, ali i složene mjere i postupke usmjerene
osnaživanju i pomoći pojedincima i skupinama u razvijanju pozitivnih životnih
stilova i učenju donošenja pozitivnih odluka u životu.
SEKUNDARNA PREVENCIJA
Uključuje neposredni rad s osobama koje se rizično ponašaju i/ili već eksperimentiraju
sa sredstvima ovisnosti, ali i selektivno usmjerene aktivnosti prema onim skupinama
koje možemo nazvati rizičnima.
TERCIJARNA PREVENCIJA
Uključuje kompleksne psihosocijalne i medicinske tretmane osoba koje su u doticaju
sa sredstvima ovisnosti, a u smjeru sprječavanja daljnjeg ovisničkog ponašanja ili
smanjivanja štete od takvoga ponašanja.
Relativno noviji pristupi preventivnom djelovanju od sredine devedesetih godina
prošloga stoljeća prepoznaju pak razliku između univerzalne, selektivne i indicirane
prevencije koja samo donekle zamjenjuje prijašnji koncept primarne, sekundarne i
tercijarne prevencije. Polazište ove podjele jest pretpostavka rizika od zloupotrebe
droga s obzirom da se prema tome kreiraju i preventivne intervencije.
UNIVERZAlNA PREVENCIJA
Usmjerena je na cijelu populaciju jer se pretpostavlja da svi pojedinci imaju jednaki
rizik za zloupotrebu, odnosno toga rizika nema. Cilj mjera koje se provode unutar
ove preventivne razine je spriječiti početak štetne zloupotrebe.
SElEKTIVNA PREVENCIJA
Usmjerena je rizičnim pojedincima i/ili skupinama. Stoga se na ovoj preventivnoj
razini naglašava važnost identifikacije rizičnih činitelja za razumijevanje početka
štetne zlouporabe, posebice među mladima.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
62
INDICIRANA PREVENCIJA
Usmjerena je na pojedince sa značajnim rizikom razvoja štetne zlouporabe i/ili
ovisnosti, te na ciljane specifične intervencije.
Psiholozi su važna karika u lancu biopsihosocijalnog pristupa u borbi protiv
ovisnosti općenito. Područja djelovanja psihologa koja je potrebno unaprjeđivati
unutar prevencije i suzbijanja ovisnosti su u vrlo širokom rasponu, ali na svim
razinama prevencije. U skladu s ovom ulogom psihologa, unutar struke je postignut
svojevrsni konsenzus oko smjernica za psihološku djelatnost kojih je srž sudjelovanje
psihologa u provođenju i poboljšavanju raznolikih preventivnih mjera u borbi protiv
svih oblika ovisnosti primjenjujući suvremene psihologijske spoznaje i metode rada.
Ove su smjernice dijelom projekta koji pod nazivom „Psihologija u zaštiti mentalnog
zdravlja“ u našoj zemlji od 2010. godine pokušava afirmirati kapacitete struke za
djelotvorne intervencije u širemu kontekstu proaktivne skrbi o mentalnom zdravlju.
Smjernice koje se mogu pronaći i u knjizi „Psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja;
prijedlog smjernica za psihološku djelatnost u zaštiti i promicanju mentalnog
zdravlja“ su ove:
A) NA RAZINI UNIVERZAlNE PREVENCIJE:
I. Unaprjeđivati širu međusektorsku suradnju u prevenciji i liječenju ovisnosti,
a posebno suradnju među psiholozima koji rade u različitim sektorima i na
različitim razinama zdravstvene zaštite
II. Sudjelovati u kreiranju strateških dokumenata za prevenciju i suzbijanje ovisnosti
te u izradi operativnih planova i programa prevencije i suzbijanja ovisnosti
III. Istraživati i publicirati rezultate istraživanja i razvijati psihološku disciplinu koja
se bavi ovisničkim ponašanjem
IV. Sudjelovati u senzibiliziranju javnosti:
• o opasnostima ovisničkog ponašanja
• za prepoznavanje znakova ovisničkog ponašanja kod bliskih osoba
• o nužnosti pravovremenog reagiranja i traženja stručne pomoći
• za aktivno sudjelovanje u prevenciji ovisnosti kroz angažman u udrugama
(organizacijama civilnog društva)
V. Kreirati, provoditi, evaluirati učinkovitost i unaprjeđivati programe poticanja
usvajanja pozitivnih društvenih vrijednosti te razvoja emocionalnih i socijalnih
vještina
VI. Razvijati mehanizme istraživanja i praćenja pojavnosti svih oblika ovisnosti
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
63
VII. Razvijati mehanizme istraživanja i praćenja rizičnih ponašanja djece i mladih za
razvoj ovisnosti (rano pijenje, „ekscesivno“ pijenje alkohola za zabavu, uzimanje
droga).
B) NA RAZINI SElEKTIVNE PREVENCIJE:
I. Razvijati, sudjelovati u provođenju, evaluirati učinkovitost i unaprjeđivati
sveobuhvatne preventivne intervencije u zajednici usmjerene jačanju zaštitnih
i suzbijanju rizičnih čimbenika za razvoj ovisnosti i pojavnost različitih oblika
ovisnosti
II. Sudjelovati u provedbi preventivnih programa, posebno školskih programa
prevencije ovisnosti
III. Provoditi psihoedukaciju o samozaštitnim mehanizmima izbjegavanja ovisničkog
ponašanja
IV. Razvijati primjereni psihodijagnostički instrumentarij za identificiranje
ovisničkog ponašanja
V. Razvijati mehanizme evaluacije učinkovitosti preventivnih postupaka i programa
VI. Razvijati, provoditi, evaluirati učinkovitost i unaprjeđivati programe
savjetodavnog rada s osobama koje su visokorizične za razvoj ovisnosti.
C) NA RAZINI INDICIRANE PREVENCIJE:
I. Sudjelovati u provođenju tretmana osoba koje su u skupinama procijenjenim kao
visokorizičnima za razvoj ovisnosti
II. Provoditi diskretni osobni zaštitni program osoba koje u skupinama procijenjenim
kao visokorizičnima za razvoj ovisnosti ili pokazuju elemente ovisničkog
ponašanja
III. Sudjelovati u savjetovanju tijekom liječenja ovisnika, posebno u postupcima
rehabilitacije i resocijalizacije (liječenih) ovisnika.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
64
8. PSIHOLOšKI PRISTUPI OVISNICIMA
8.1. Univerzalni psihološki pristupi; psihoedukacija
Specifična edukacija korisnika (najčešće rizičnih pojedinaca i/ili skupina, ovisnika
o drogama ili članova njihovih obitelji) o psihičkim procesima i ponašanjima koji
prate zloupotrebu droga i/ili odvikavanje od droga jedan je od onih važnih koraka u
prevenciji i suzbijanju ovisnosti koji se često „preskoči“ kada se kreiraju programske
aktivnosti. Slično je i s aktivnostima unutar tretmana odnosno liječenja ovisnika.
Naprosto se previdi činjenica da su znanja pretpostavka razvoju vještina, u ovom
slučaju socijalnih vještina, komunikacijskih vještina, vještina samopomoći i ostalih
važnih vještina. Tu su zatim i znanja o vlastitim psihičkim procesima koje je važno
prepoznavati i osvijestiti kao i ona specifična znanja koja mogu voditi izlasku iz
problema. Sva se ova znanja usvajaju kroz manje-više složeni sustav specifične
edukacije koju nazivamo psihoedukacijom. Njezina složenost uvjetuje da mora biti
organizirana, a to znači da mora biti:
PRAVODOBNA
Pravodoban pristup informiranju i/ili educiranju uzima u obzir spoznaje o početku
i povodima eksperimentiranja u ranoj životnoj dobi. Te su spoznaje od presudne
važnosti kako bi se edukacija usmjerila upravo prije početka kronološke dobi u kojoj
djeca i mladi započinju s eksperimentiranjem. Ako se tada smanji njihov interes i
isprovocira odbojnost prema ovim sredstvima, amortizirat će se rizik prvoga uzimanja.
PRIMJERENA
To znači ciljano usmjerena na populaciju kojoj se obraća s jasno definiranim ciljevima
koji se žele postići. Potrebno je voditi računa o metodičkim i didaktičkim oblicima
prezentiranja sadržaja (koji ovise o dobi i mogućnostima recepcije onih kojima se
edukacija obraća), a to znači da ovakvu edukaciju mogu provoditi samo obučene i
kompetentne osobe u pedagoškom smislu.
CJElOVITA
Najlošije rezultate u procesu poučavanja polučuju metode poučavanja (ako ih uopće
tako možemo zvati) koje sadržaje ostavljaju nedorečenima, pitanja ostavljaju bez
odgovora i nisu obuhvatne. U takvoj situaciji, kada se radi o sredstvima ovisnosti,
zaista može doći do opasnosti od povećanog interesa djece i mladih ako se sadržaji
prezentiraju djelomično, parcijalno i selektivno. Nužno je da se o sadržajima kaže
sve relevantno i da niti jedno od mogućih pitanja ne ostane bez odgovora.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
65
INFORMATIVNA
Opseg informacija kojima će osobe koje su kao slušači uključene u edukaciju
raspolagati mora biti veći nakon edukacije nego što je to bio prije nje. Jednostavno
je to pravilo koje ne vodi nužno i jednostavnim putem do cilja. Osmisliti informativnu
edukaciju znači imati dobar uvid u predznanja populacije kojoj se obraćamo, a to
opet mogu utvrditi samo stručne i pedagoški kompetentne osobe. Tek se tada može
pristupiti kreiranju prezentacija koje će biti u funkciji nadopune postojećih znanja.
EDUKATIVNA
Smisao edukacije jest stjecanje znanja te razvoj vještina i sposobnosti. Mnoge
edukacije to „zaboravljaju“ pa nude uglavnom samo informacije iz pojedinog od
ovih područja, ne uzimajući u obzir nužnost cjelovitog pristupa. Znanja se u prvome
redu odnose na spoznaje o štetnim utjecajima i načinima suočavanja s problemnim
situacijama u životu. Vještine se odnose na socijalne odnose. Sposobnosti uključuju
osobine koje omogućuju uspjeh u odupiranju iskušenjima.
SUPORTIVNA
Sve navedeno treba biti podrška čovjeku (posebno mladom čovjeku) u donošenju
pozitivnih i zdravih životnih odluka. Jedan od ciljeva edukacije jest da se čovjek
nakon nje osjeća kompetentnijim u donošenju pozitivnih životnih odluka i ustraje u
pozitivnim ponašanjima.
PROTEKTIVNA
Znanja, vještine i sposobnosti kojima će čovjek raspolagati nakon završene edukcije
(ili ciklusa edukacija) trebaju ga učiniti pripremnim za samozaštitu u provocirajućim
i rizičnim situacijama.
8.1.1. Učenje socijalnih vještina i navika
Socijalne vještine su naučena i uvježbana ponašanja (premda su neki ljudi i biološki
socijalno i emocionalno vještiji od drugih) koja dovedena pod osobnu kontrolu
pomažu u (samo)zaštiti (osobito mladih) i od zlouporabe sredstava ovisnosti i
ostalih rizičnih ponašanja.
Temeljni je proces stjecanja socijalnih vještina učenje. Bez učenja nema razvoja
naučenih oblika ponašanja, da bi se potom naučeno u učestaloj primjeni razvilo
kao vještina. Vještine se dakle razvijaju vježbanjem prethodno naučenog. Ovo je
obrazac stjecanja vještina općenito, pa tako naravno i socijalnih vještina.
Socijalne se vještine usvajaju i razvijaju (uvježbavaju) tijekom cijeloga života. To je
stoga što se, kako je naglašeno, vještine temelje na učenju, a učenje je cjeloživotni
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
66
proces. Ipak, razvoj socijalnih vještina najdinamičniji je u ranim razvojnim
fazama psihosocijalnog rasta i razvoja djeteta. Djetetov socijalni razvoj polazi
od egocentičnog ka policentričnom pozicioniranju vlastitoga sebe u socijalnom
kontekstu. Dijete se od jedinke koja misli da je u središtu svijeta pozicionira u sve
složenijoj mreži socijalnih odnosa u kojoj se njegova središnja uloga mijenja. Na
tome putu u pravilu slabi prvotno presudan utjecaj odraslih, a sve je snažniji utjecaj
vršnjaka. Vršnjački odnosi postaju djetetu izrazito važni i za njegov emocionalni
razvoj. Sve to pomaže mladom čovjeku pozicionirati se u socijalnom kontekstu,
prilagođavati se te uspostavljati i razvijati odnose (pa i trajne) s drugim ljudima.
Nedostatak socijalnih vještina ili nedovoljno razvijene socijalne vještine povećavaju
rizik od usvajanja rizičnih ponašanja i zloupotrebe sredstava ovisnosti. Osobe
koje teško sklapaju i održavaju prijateljstva ili emocionalne odnose s drugim
ljudima ili se osjećaju tjeskobno kada su u društvu drugih osoba, dakle oni koji se
teško „uklope“ jer nemaju razvijene socijalne vještine, u riziku su da razviju neki
od oblika neprimjerenog ponašanja. Stoga su razvijeni mnogi pristupi treninga
socijalnih vještina kao oblik psihoedukacije tijekom kojega se uče i uvježbavaju
oblici socijalnog ponašanja koji će pojedincu olakšati socijalnu interakciju, inkluziju
i osobnu prilagodbu u socijalnom okruženju. Kada se jednom usvoje nove socijalne
vještine kao stabilni oblik ponašanja pojedinca u socijalnom okruženju, kažemo da
su razvijene navike (navike druženja, interpersonalnog komuniciranja, pomaganja
drugima u nevolji i sl.). Osnovni činitelji ovoga obrasca su ponavljanje odnosno vježba.
Pojedinac se, dakle, mora permanentno dovoditi u situaciju socijalne interakcije
kako bi postigao stalnost, a možda čak i automatizaciju svojega ponašanja.
8.1.2. Usvajanje samozaštitnih stavova u ranoj dobi
Preduvjet za usvajanje samozaštitnih ponašanja jest usvajanje stavova koji će
pojedinca usmjeriti u smjeru odgovarajućeg ponašanja. Samozaštitna ponašanja
su naučena i uvježbana pozitivna ponašanja koja dovedena pod osobnu kontrolu
umanjuju rizike za pojedinca. Stavovi se stječu u neposrednom kontaktu sa
socijalnom okolinom, pa je od presudne važnosti za usvajanje stavova to u kakvoj se
socijalnoj okolini osoba kreće. Osobito je to važno kod mladih koji su u intenzivnom
psihosocijalnom razvoju kada na njih utjecaj imaju mnoge vršnjačke skupine. Utjecaj
ovih skupina nije uvijek pozitivan i konstruktivan na proces socijalizacije pojedinca.
Ako socijalizacija pođe u krivom smjeru, ostaje mogućnost ponovne socijalizacije
koju zovemo resocijalizacija. Ovdje se vraćamo na ono što je već spomenuto u
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
67
ovoj knjizi, a to je nastojanje da se ovisnika dovede u situaciju da isproba nova i
pozitivna životna iskustva koja nisu povezana s uzimanjem droge, sve kako bi došlo
do promjene njegova stava prema drogi, a time i promjene ponašanja koja su sa
stavom povezana.
Ako se u ranom djetinjstvu formiraju pozitivni stavovi oni će vrlo rano oblikovati i
odgovorna i nerizična ponašanja mladoga čovjeka, što će značiti ranije usvajanje
samozaštitnih vještina.
8.1.3. Razvoj pozitivne slike o sebi
Biti svjestan sebe samoga, imati sliku o tome tko smo i što smo u različitim
aspektima svojega života nije jednostavna zadaća, a za pojedince je to čak i vrlo
zahtjevno. Poneki se u ovome području gotovo i ne snalaze. A pojam o sebi bitno
nam određuje život. Fenomenološka organizacija vlastitog iskustva i ideja o sebi
samima u svim aspektima života (tzv. self-koncept) omogućuje nam da upoznamo
svoje kapacitete, a osobito vlastita ograničenja. O tome ovisi koje ćemo događaje u
životu smatrati manje, a koje više važnima, što ćemo, kada i zašto poduzimati, koje
ćemo si ciljeve postavljati i u konačnici koliko ćemo svime time biti zadovoljni kao i
zadovoljni svojim životom u cjelini.
Osobito je važno prepoznati, upoznati i osvijestiti vlastita ograničenja. Poznajući
ih i biti ih svjestan omogućuje nam djelovati u skladu s njima. Takav pristup
pretpostavka je življenja u skladu (s mogućnostima i ograničenjima), ne u neskladu,
a povratni rezultat jest zadovoljstvo sobom i pozitivna slika o sebi. Život u skladu
s realnošću znači i realan osjećaj samopoštovanja. Samopoštovanje znači osjećati
se dobro onda kada mislimo o sebi. No, često se događa da osoba samu sebe ne
poznaje. Zbog toga je izgubljena i ne zna što može očekivati od sebe i svojega
života. Tada je sve u životu prepreka koja se teško savladava, a rezultat je slika o
sebi kao o nekompetentnoj osobi. Život bude prožet negativnim poimanjem sebe
i zasnovan na negativnim mislima. Tada se često posegne za sredstvima za koje
pojedinac misli da su nadomjestak sreće u životu, ili ih koristi da barem privremeno
pobjegne od nelagode koja ga prati, a put ugode koji se pritom kao neurokemijski
obrazac aktivira u mozgu samo potkrjepljuje daljnje ponašanje koje čovjeka može
učiniti ovisnim.
Stoga je zadaća psihologa pomoći pojedincima razviti takvu sliku o sebi koja će im
omogućiti svođenje vlastitoga života u referentni okvir realnosti.
Slika o sebi sastoji se od znanja o sebi, očekivanja od sebe te vrednovanja sebe.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
68
Znanje o sebi ima tjelesnu, aktivnu i društvenu komponentu. Uključuje poznavanje
vlastitoga tijela kao i vlastitoga doživljavanja i ponašanja (psihičkih procesa kao što
su osjeti, čuvstva, motivi i ostalih, ali i želje, potrebe i htijenja). Također uključuje
svjesnost o vlastitim sposobnostima, ali posebno o vlastitim ograničenjima. Znanje
o sebi omogućuje nam da se prepoznamo kao pojedinci u grupi, ali i kao pripadnici
grupe ili grupa.
Očekivanja od sebe posredovana su kompozicijom koja nastaje kad u odnos stavimo
sliku o sebi kakvi smo (stvarno) u odnosu na to kakvima bismo željeli biti (idealno),
odnosno kakvi mislimo (ili drugi misle) da bismo trebali biti. Ako se ovi aspekti
međusobno kod pojedinca ne mogu elementarno uskladiti, osoba ima problem -
osjeća kako nije uspjela ostvariti ciljeve koje si je ili sama postavila ili koje su joj
postavili drugi.
Uvijek ćemo i sami procjenjivati koliko vrijedimo u vlastitim očima; vrjednujemo se.
To činimo svakodnevno; procjenjujemo ono što smo i kakvi smo, uspoređujemo s
onim što bismo i kakvima bismo željeli biti, a to usklađujemo s onim što bismo mogli
ili trebali biti. Rezultat je subjektivna procjena samopoštovanja; ako je procjena
negativna, naše samopoštovanje bit će nisko, i obrnuto, ako je procjena pozitivna
naše samopoštovanje bit će visoko. Rezultat toga je i različiti stupanj osjećaja
vlastite vrijednosti, pri čemu je kod ovisnika često ovaj stupanj samopoštovanja i
osjećaja vlastite vrijednosti nizak ili vrlo nizak. Koristeći specifična znanja o razvoju
slike o sebi, psiholog u radu s ovisnicima, ali i u radu s ranjivim pojedincima i/ili
skupinama, može bitno suportivno djelovati na preveniranju rizičnih ponašanja kao
i katalizirati proces liječenja ako se bolest razvila.
8.1.4. Briga o mentalnom zdravlju
Nakon što je tijekom 2010. godine donesena Nacionalna strategija zaštite
mentalnog zdravlja za razdoblje od 2011. do 2016. godine, skupina psihologa
zaposlenih u županijskim zavodima za javno zdravstvo (predvodničku su ulogu imali
Marina Gulin, Viktor Božičević i Siniša Brlas) pokrenula je inicijativu za afirmaciju
primijenjene psihologije u rješavanju društveno relevantnih pitanja prevencije i
očuvanja mentalnog zdravlja kako bi potaknuli unaprjeđivanje međusektorske
suradnje u provođenju mjera iz Nacionalne strategije te zajedničkim djelovanjem
pridonijeli ostvarenju ciljeva. Prvobitna je namjera bila, u okviru šire teme u početku
nazvane „Psihologija i pitanja mentalnog zdravlja“, a kasnije pretočene u projekt
pod nazivom „Psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja“, razmotriti kapacitete
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
69
psihologije za djelotvorne intervencije u području očuvanja i zaštite mentalnog
zdravlja, posebno za mjere univerzalne prevencije na svim „razinama“ djelovanja
psihologa. Želja je bila afirmirati proaktivno djelovanje u području cjelovite skrbi o
mentalnom zdravlju kao svojevrsnu reakciju na do tada prevladavajuće reaktivno
djelovanje u području isključivo kliničke psihologije.
Ova inicijativa navedene skupine psihologa potaknuta je uvođenjem zaštite
mentalnog zdravlja kao zasebne djelatnosti na razini primarne zdravstvene zaštite
u okviru službi za zaštitu mentalnog zdravlja, prevenciju i izvanbolničko liječenje
ovisnosti pri županijskim zavodima za javno zdravstvo.
Dodana vrijednost ove inicijative ogledala se i u smislu poticanja i unaprjeđivanja
međusektorske suradnje u provođenju mjera Nacionalne strategije, pa se slijedom
toga na stručnim skupovima okupljaju psiholozi i istaknuti profesionalci u
relevantnim područjima primijenjene psihologije, kao i predstavnici suradničkih
struka, kako bi u raspravama osvijestili mogućnosti i ograničenja za proaktivno
djelovanje. Namjera je ove javne rasprave naravno bila i razmotriti kapacitet
promijenjene psihologije za djelotvorne intervencije u području zaštite i promicanja
mentalnog zdravlja, posebno za mjere univerzalne prevencije u očuvanju mentalnog
zdravlja i prevenciji poremećaja, pa tako i prevenciji ovisnosti.
Rezultat je ovih napora bio da se po prvi puta u našoj zemlji postigne konsenzus na
najširoj platformi zajedničkog djelovanja psihologa i da se što jasnije i eksplicitno
definiraju smjernice za izradu standarda rada za psihološku djelatnost u zaštiti i
promicanju mentalnog zdravlja.
Slijedom svih ovih aktivnosti izrađene su smjernice koje bi mogle postati i standardi
rada psihologa na ovome području. Nakon izrade smjernica uslijedilo je još nekoliko
relevantnih publikacija unutar ovoga projekta.
Jedno od područja, u publikaciji „Psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja; prijedlog
smjernica za psihološku djelatnost u zaštiti i promicanju mentalnog zdravlja“
(u poglavlju 3.4.8. Nastaviti provoditi i poboljšavati mjere borbe protiv svih oblika
ovisnosti) donosi prijedlog smjernica za psihološku djelatnost kojima se potiče
sudjelovati u provođenju i poboljšavanju mjera borbe protiv svih oblika ovisnosti
primjenjujući suvremene psihologijske spoznaje i metode rada. Ove su smjernice
već navedene u prethodnom poglavlju.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
70
8.2. Selektivni psihološki pristupi; savjetodavni rad
8.2.1. Određenje pojma psihološkog savjetovanja u tretmanu ovisnika
Savjetodavni rad s osobama koje imaju problem, a koji zahtjeva savjetodavnu
intervenciju, polazi od pretpostavke da je pojedinac sposoban sudjelovati u jednom
takvom procesu, dapače, pretpostavlja očuvane intrapsihičke kapacitete koji će mu
pomoći suočiti se s problemom. Ono što je vrlo često teškoća u radu s ovisnicima
jest činjenica da njihovo aktualno psihofizičko stanje, koje je posljedica ovisničkog
ponašanja, otežava ili onemogućuje njihov angažman u smjeru kvalitetnog
suočavanja s problemom, a još im manje omogućuje aktivaciju preostalog prostora
za napredovanjem. Ponekad je teškoća i činjenica što se u postupcima liječenja
ovisnosti pozornost vrlo često posvećuje isključivo liječenju kao medicinskom procesu
usmjerenom na bolest, a psihoedukacija, rehabilitacija i resocijalizacija gotovo
jednako često izostaju što povećava rizik neuspjeha u tako necjelovitom tretmanu
ovisnika. Stoga u cjelovitom biopsihosocijalnom pristupu razumijevanju ovisnosti
i tretmanu ovisnika nužna sastavnica liječenja (kakvoga sada poznajemo) mora
biti i suportivna savjetodavna intervencija usmjerena ponovnom osposobljavanju
(liječenog) ovisnika za koliko-toliko normalan život.
Važno je naglasiti kako cilj psihologijskog i svakog drugog savjetovanja nije
liječenje, već osposobljavanje pojedinca za samostalno suočavanje sa životnim
problemima i iskorištavanje svojih potencijala tako da ublaži osobne slabosti
i usmjeri snage te iskoristi preostali prostor za osobnim napredovanjem. Dakle,
glavni je cilj savjetodavnih intervencija naučiti pojedinca vještinama samopomoći.
Bitno je istaknuti kako savjetodavni rad nikako ne uključuje davanje savjeta, već
je savjetovanje problem pojedinca uvjetovan izborom metoda i tehnika kojima
se nastoji pomoći pojedincu da dođe do cilja. Idealan je cilj rješenje problema,
a optimalni je cilj smanjenje intenziteta i trajanja problema.
Savjetodavni postupci usmjereni su aktiviranju, reaktiviranju ili mijenjanu psihičkih
procesa (prvenstveno emocija, mišljenja i motivacije) i ponašanja, pa je stoga
savjetovanje nužno psihološki proces (jer zadire u psihičke procese) odnosno
psihologijska intervencija (jer se u repertoaru intervencija koriste spoznaje i metode
psihologijske struke). To ne znači da savjetovatelji moraju nužno biti psiholozi, ali
svakako trebaju dobro vladati znanjima o psihičkim procesima i vještinama koje
razvija psihologijska struka.
Ovakav je pristup usmjeren na osobu, a ne na bolest, jer ovisnik najbolje zna gdje ga
i koliko boli i tišti i on je taj koji će uz stručnu pomoć pokušati pronaći put izlaska
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
71
iz problema. U ovome se pristupu jasno ogleda stav Carla Rogersa prema kojemu
klijent zna najbolje. Upitna je teza zna li zaista ovisnik što je za njega najbolje,
ali je važna smjernica slijedeći koju savjetovatelj može postići da ovisnik ponovno
uspostavi samousmjeravanje u pozitivnim stavovima i ponašanju. Terapijski učinci
koji se postižu u radu s ovisnicima kroz savjetodavni pristup proizlaze iz odnosa
koji se uspostavlja u permanentnom komunikacijskom procesu u kojem podjednako
sudjeluju i primatelj savjetodavne pomoći i savjetovatelj; „unutarnji svjetovi“ i
jednoga i drugoga podjednako su važni u oblikovanju odnosa koji bi trebao rezultirati
napretkom u rješavanju problema koje ima ovisnik.
O savjetodavnom radu s ovisnicima opširnije sam pisao u svojoj knjizi „Savjetodavni rad
s ovisnicima“ iz 2011. godine i ovo će se poglavlje velikim dijelom oslanjati na tu knjigu.
8.2.2. Metodologija savjetodavnog rada s ovisnicima
Savjetodavni rad s ovisnicima započinje prvim savjetodavnim intervjuom. To je
razgovor između osobe koja pruža savjetodavnu pomoć i osobe koja tu pomoć
traži ili prima. Tijekom tog se intervjua pronalaze (ponekad i ne pronalaze) uzroci
nastalog stanja ovisnosti, ali se i kreiraju načini i putovi rješavanja problema. Stoga
je prvi intervju tijekom savjetovanja važno sredstvo u radu s ovisnicima i od iznimne
je važnosti za daljnji tijek savjetodavnog procesa te o njemu može ovisiti čak i
krajnji ishod savjetovanja. Zbog toga je bitno ovaj intervju strukturirati ili barem
polustrukturirati kako bi obuhvatio ključna područja u upoznavanju i razumijevanju
ovisnika kao pojedinca. To su ova područja:
1. Razumijevanje i prihvaćanje problema i potrebe za pomoći
Ovisnik je savjetovatelju u početku procesa najčešće (iako ne uvijek) jedini izvor
informacija o problemu s kojim dolazi te je važno razgovor usmjeriti u smjeru
dobivanja što jasnije slike o problemu. Također je savjetovatelju vrlo važno
spoznati kako problem vidi sam ovisnik jer je to u funkciji identifikacije njegovih
intrapsihičkih kapaciteta za suočavanje s problemom.
2. Nastanak, održavanje i razvoj ovisnosti
Ovo područje usmjerava na skup pitanja kojima se nastoji spoznati:
a) kada se problem pojavio, koji su uzroci, uzročnici i povodi za ovisničko
ponašanje, koliko problem traje, mijenja li se u vremenu i koliko ga ozbiljnim
subjektivno doživljava ovisnik
b) ima li problem i u kolikoj mjeri utjecaj na svakidašnji život ovisnika i kako se
ovisnik nosi s posljedicama svoje ovisnosti
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
72
c) imaju li ostali u ovisnikovom okruženju i kakav utjecaj na nastanak, razvoj i
održavanje problema ili pak na njegovo rješavanje
d) je li ovisnik i kako pokušavao riješiti svoj problem.
3. Osobna i obiteljska povijest
Budući da savjetodavni rad barem u jednome svome dijelu uključuje i osnaživanje
obiteljske podrške, ondje gdje je to moguće i ako ovisnik uopće ima obitelj,
važno je unaprijed znati kakva je povijest i struktura obitelji ovisnika, kakvi su
odnosi među članovima obitelji, imaju li članovi obitelji kapacitete da se nose s
problemom ovisnosti svojega člana i je li se možda kod njih već razvila ovisnost
o ovisniku (na engleskom poznat ka codependency syndrome o kojemu će još
biti riječi u ovoj knjizi). U ovome dijelu razgovora treba prikupiti najviše općih
heteroanamnestičkih podataka i o samome ovisniku.
4. Povijest bolesti
Kada se ovisnici uključuju u savjetodavni postupak, ponekad već imaju dijagnozu
ovisnosti (već su ranije uključeni u liječenje pa imaju povijest bolesti), ali ponekad
i nemaju. Savjetovatelj obično može kvalitetno iskoristiti većinu podataka iz
postojeće povijesti bolesti (pogotovo one o uzrocima bolesti, terapiji i tijeku
liječenja), ali često mora potražiti dodatne informacije o mogućem hereditetu,
komorbiditetu i mogućoj aktualnoj zloupotrebi sredstava ovisnosti. Zdravstveno
stanje ovisnika dijelom je njegova općeg psihofizičkog funkcioniranja i mentalnog
zdravlja u širem smislu i stoga je poznavanje zdravstvenog stanja i povijesti
bolesti ovisnika jedan od važnijih elemenata u mozaiku koji savjetovatelj treba
posložiti kada priprema savjetodavni proces.
5. Klinička procjena kognitivnih i emocionalnih kapaciteta ovisnika
U neposrednom radu s ovisnicima, posebno u kreiranju individualnog savjetovanja,
osnovni metodološki pristup usmjeren je pronalaženju konkretnih, osebujnih
i za pojedinca jedinstvenih osobina. Ovakav idiografski pristup omogućuje
savjetovatelju procjenu aktualnih kognitivnih i emocionalnih kapaciteta ovisnika
na kojima se kasnije osnivaju sasvim konkretni postupci unutar savjetodavnog
procesa.
Međutim, intervju je vrlo korisna, ali i vrlo zahtjevna forma koja se razlikuje s
obzirom na strukturu i s obzirom na svrhu, a stručnjak koji vodi intervju treba
poticati i motivirati klijenta, ohrabrivati ga da daje korisne i točne informacije,
bilježiti odgovore što preciznije (zato je dobro da intervju ima strukturu) te
uključivati i planirati daljnju akciju. „Sugovornik će pristati na intervju ako razumije
njegovu svrhu i ako intervju percipira kao sredstvo za postizanje željenih promjena,
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
73
a intervjuera kao sposobnu i dobronamjernu osobu“ (lučanin i Despot lučanin
2010., str. 47.).
U području psihološkog savjetovanja intervjuer je obično i savjetovatelj.
Savjetovateljima se obično smatraju one stručne osobe koje savjetovanje kao
sredstvo u radu koriste u svom svakodnevnom pomagačkom poslu, dakle u jednom
sustavnom pristupu. Dalje u tekstu sugeriraju se iskustvene i praktične smjernice o
metodama i tehnikama savjetodavnog rada s ovisnicima koje dobro usustavljene i
programirane mogu dovesti do željenih ciljeva.
Premda je stručna kompetentnost nužan preduvjet djelovanja u kompleksnim i
raznolikim aktivnostima na suzbijanju ovisnosti, i to kroz vrlo heterogene oblike
rada, ipak je u osnovni alat pomagačkih aktivnosti, a pomaganje ovisnicima
svakako je takva aktivnost, svjesno i s namjerom za pružanjem pomoći motivirano
ponašanje (altruizam) koje uključuje uživljavanje u emocionalna stanja drugih osoba
(empatiju). Najvažnija je vještina koja se razvija „korištenjem“ ovih alata aktivno i
potkrepljujuće slušanje, a „…slušati (za razliku od čuti) treba naučiti, jer je slušanje
stečena vještina…“ (Hartley i Branthwaite 2002., str. 47 - 48.). Altruizam kao težnja
dobrobiti drugih osoba koja uključuje osobno odricanje danas se čini tako rijetkom
pojavom pa se tako čak i u pomagačkim zanimanjima za koja se pretpostavlja da
regrutiraju mahom altruistične osobe mogu identificirati osobe koje nisu doista
altruistične. Teškoća s altruizmamo jest u tome što se često „obično“ prosocijalno
ponašanje poistovjećuje s altruizmom, ne vodeći računa o specifičnoj motivacijskoj
osnovi stvarnog altruističnog ponašanja. Važna osnova altruističnog ponašanja
usmjerenog tretmanu ovisnika jest empatijska reakcija pobuđena percipiranom
ili zamišljenom nevoljom ovisnika, i ova reakcija uvijek mora imati trajnu narav u
nastojanju da se doživljaji ovisnika „osjete“ kao osobni. Valja naglasiti kako pojedini
savjetovatelji u tome uspijevaju u tolikoj mjeri da njihov osjećaj tuđe nevolje može
biti tako intenzivan kao da je nastao u njima samima. To je empatija u pravome
smislu i jedino je takva osnova stvarnog altruističnog ponašanja usmjerenog ka
tretmanu ovisnika u stvarnoj želji da se pomogne.
Savjetodavni rad ustvari je jedan razvojni proces koji, iako ima jasnu percepciju
o željenim ishodima, često odmah od početka ne može definirati sve elemente
savjetodavnog procesa. Ovi će se elementi definirati u hodu, dakle tijekom
neposrednog rada s ovisnikom u komunikacijskom procesu. Na ovaj će se način
savjetodavni rad izgrađivati i razvijati, a u tome procesu važno je usporedno raditi na
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
74
razvojnim kapacitetima i savjetovatelja i ovisnika. Rad na razvojnim kapacitetima
savjetovatelja uključuje:
JAČANJE SAMODISCIPlINE
Kada se jednom u savjetovanje uključi ovisnik kao ravnopravni sukreator
savjetodavnog procesa, savjetovatelj više nema mogućnost iz toga procesa izaći
bez njegova naprasnog prekida. Stoga ovakav pristup u radu s ovisnicima nije za
malodušne i neodlučne; zahtjeva disciplinu i ustrajnost koji će biti otporni mnogim
iskušenjima koja će se tijekom procesa pojavljivati. Posebno je važno voditi računa
o tome da se učini sve kako bi se izbjegle teškoće tijekom savjetovanja. Kada se
jednom započne s procesom savjetovanja, rizici izviru sa svih strana: iz različitih
sustava vrijednosti, razlika u obrazovnoj razini, spolne orijentacije, kulturalnih
razlika, a posebno su dramatični emocionalni rizici po obje uključene strane.
Od savjetovatelja se stoga očekuje da kontrolira tijek savjetodavnog procesa.
Savjetovateljeva znanja o psihičkim procesima i ponašanju moraju biti neupitna.
IZGRADNJU ODNOSA PREMA SEBI
Tijek savjetodavnog procesa sam po sebi znači izloženost rizicima od pogrešaka,
a jasno je kako ljudi po svojoj prirodi teže mogu izbjeći nelagodu povezanu s
teškoćama. Moguće izmicanje teškoćama tijekom savjetovanja može savjetovatelja
usmjeriti više prema samome sebi nego prema klijentima (ovisnicima) što slabi
njihovo empatijsko razumijevanje osobe s problemom. Savjetovatelj ne može
ovisniku iskazivati prihvaćanje i empatiju ako je usmjeren isključivo na samoga
sebe. Stoga je vrednovanje osobnoga rada, a posebno samovrednovanje, neophodna
sastavnica stručnih postupaka jer je to važan korektivni mehanizam u radu.
Odnos savjetovatelja prema samome sebi treba nužno biti njegujući i prihvaćajući
kao i odnos prema klijentu (ovisniku). Osluškujući sebe savjetovatelj osigurava
kongruentnost i autentičnost u radu s klijentima. Osluškivanjem sebe savjetovatelj
bolje upoznaje i lakše prihvaća samoga sebe. Prihvaćanje sebe i rad na osobnome
razvoju sasvim je suprotan od sebičnosti (s kojom ga neuki često uspoređuju) jer se
osniva na realnoj procjeni osobnih sposobnosti i mogućnosti, ali i jasnoj percepciji
osobnih nedostataka koje ne treba razumijevati kao problem nego kao prostor za
osobnim napredovanjem.
RAST I RAZVOJ U EMPATIJI
Savjetovatelj koji je usmjeren na ovisnika zna da se stavovi, uvjerenja i postupci
ovisnika mogu mijenjati i da ovisnik, ma kako god mu loše bilo, još uvijek ima
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
75
očuvane kapacitete za samoaktualizaciju. Savjetovatelj će stoga raditi na stvaranju
takvih uvjeta za savjetodavni rad u kojima će prepoznavati i poticati, a ponekad i
kreirati, uvjete za napredovanje savjetodavnog procesa. Savjetovatelj stoga mora
biti autentičan (kongruentan) i kao takav odašilje ovisniku poruku da je u redu
biti takav kakv jesi, ali da određena ponašanja (pogotovo ovisnička) nisu poželjna
i treba ih mijenjati. Savjetovatelj mora moći vjerovati ovisniku, a to nije uvijek
jednostavna zadaća, kako bi mu bio u mogućnosti pružiti podršku uvažavanjem i
prihvaćanjem. Uvažavanjem i prihvaćanjem ovisnika kreira se kontekst u kojemu
se kod savjetovatelja može razviti empatijsko razumijevanje koje je nužno za
razumijevanje ovisnikova problema. Kada to ovisnik osjeti, osim što će mu to biti
jedinstveno životno iskustvo, sam će tražiti snagu i neće od savjetovatelja očekivati
da mu daje gotova rješenja i odgovore na sva pitanja.
Rad na razvojnim kapacitetima ovisnika uključuje:
RAZVOJ SlIKE O SEBI; OSVJEŠćIVANJE OVISNIKA
Pokazalo se da direktivni pristupi tretmanu ovisnika ne samo da nisu dali dobre
rezultate, već se u velikom broju slučajeva „stručnjaci“ u radu s ovisnicima nisu niti
približili ciljevima - ako su uopće i bili postavljeni ciljevi. Direktivnim se pristupom
pred ovisnike postavljaju zadaće i kreiraju se očekivanja kojima oni svojim
intrapsihičkim kapacitetima ne mogu udovoljiti i tako ih se učini neuspješnima.
Ovi neuspjesi ne pridonose osjećaju osobne vrijednosti. Naprotiv, devastiraju kod
ovisnika sliku o sebi, a slika o sebi odraz je vrednovanja sebe u odnosu na okolinu
u kojoj živimo i neposredno djeluje na naše aktivnosti (ponašanje) u okolini. Zbog
toga se ovisnici s naporom aktiviraju u smjeru promjene svojega ponašanja. Stoga
je savjetovatelju važno vjerovati da ovisnik može pronaći put naprijed i na tome ga
putu treba ohrabrivati, motivirati, aktivirati i osvješćivati.
ISKORIŠTAVANJE PROSTORA ZA NAPREDOVANJEM; AKTIVIRANJE OVISNIKA
Rješenje za aktiviranje ovisnika da riješi problem leži u zajedničkom kreiranju ciljeva.
Savjetovatelj pomaže ovisniku osvijestiti njegove osobne kapacitete za donošenjem
odluka i djelovanjem, te oni u suradnji kreiraju ostvarive kratkoročne i srednjoročne,
a samo iznimno i dugoročne ciljeve tretmana. Kratkoročni i ostvarivi ciljevi ključ su
pomaka u tretmanu ovisnika jer se dostizanjem ovih ciljeva ovisnik samopotkrjepljuje
i tako razvija osjećaj sigurnosti u sebe, odnosno osjećaj osobne kompetentnosti.
Ovaj mu osjećaj pomaže izgraditi realniju sliku u sebi i samoprihvaćanje sa svim
teškoćama, problemima i manama, ali i resursima koje ima. To su zdravi temelji
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
76
na kojima se može graditi neki daljnji terapijski postupak specifično usmjeren
pojedinim aspektima ovisnikova psihofizičkog i psihosocijlanog funkcioniranja.
UČENJE I VJEŽBANJE; PSIHOEDUKACIJA I RAZVIJANJE SOCIJAlNIH VJEŠTINA
Spomenuti Carl Rogers vjerovao je da postoji jedna motivacijska sila koja pojedince
„tjera“ na osobni razvoj, a nazvao ju je aktualizacija. Prema ovom shvaćanju pojedinac
će, usprkos svim preprekama i teškoćama na koje nailazi na životnome putu,
nastojati ostvariti svoje mogućnosti. Ako u radu s ovisnicima slijedimo ovu ideju
možemo ih motivirati da ustraju u nastojanjima da im bude bolje. Međutim, ovaj
je proces zakučast i ovisniku ga nije lako osvijestiti. Stoga je kroz psihoedukacijski
postupak ovisnicima potrebno pomoći kako bi učinili introspektivni uvid, učvrstili
osobnu motivacijsku osnovu i poduzeli akciju te ustrajali u pozitivnim aktivnostima
s ciljem uvježbavanja vještina usmjerenih sebi i drugima u okolini. Adekvatnom
slikom o sebi ovisnik može kreirati osnovu za adekvatno ponašanje. Na tom će
ga putu voditi savjetovatelj koji je usmjeren na ovisnika i koji zna da mu je glavna
zadaća naučiti ovisnika vještinama samopomoći.
Savjetodavni rad je vještina i kao svaka druga vještina razvija se i utvrđuje
vježbanjem, dakle ponavljanjem. Međutim, pretpostavka za vježbanje jest
kapacitiranost pojedinca sposobnostima (a to su navedeni altruizam i empatija)
i znanjima o savjetodavnom radu. Smatram da su altruizam i empatija temeljne
individualne osobine koje određuju razinu uspješnosti u savjetodavnom rada
s ovisnicima, a da su znanja organizirane informacije koje ima savjetovatelj o
savjetodavnom radu. Znanja se u ovome kontekstu odnose na skup intervencija koje
se nazivaju savjetodavnim metodama ili pomažućim strategijama. Metodologija je
važna jer je važno tko, kako i kome nešto čini pa je eklektički pristup koji koristi
intervencije iz različitih terapijskih pravaca za ovisnike s heterogenim problemima
i čestim komorbiditetom možda optimalno rješenje u tretmanu ovisnika. Pritom
posebno treba paziti da ovisnik ne postane ovisan o savjetovanju i ne preuzme
savjetovanje kao osobni životni stil. Teškoća jest i to što se učinci savjetovanja
često ne mogu sa sigurnošću povezati s pojedinim provedenim postupcima. Zbog
složenosti savjetodavnog procesa važno ga je organizirati i dobro strukturirati, a to
pretpostavlja poznavanje koraka (faza) kroz koje prolazi rad s osobama koje imaju
problem u vezi s ovisnosti, a kako bi taj rad bio zaista usmjeren ciljevima.
Pružanje profesionalne savjetodavne pomoći, pa čak samo i razgovor s ovisnikom,
treba dakle slijediti sasvim određene faze, a raspoloživo vrijeme treba uskladiti sa
strukturom termina savjetovanja.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
77
Faze u savjetodavnom radu s ovisnicima su:
1. Utvrđivanje problema i potrebe za pomoći
Cilj je ove faze navesti ovisnika da shvati svoj problem. Pri tome je važno (aktivno)
slušati, voditi računa o verbalnoj, paraverbalnoj i neverbalnoj komunikaciji te
analizirati očekivanja i percepciju savjetovanja.
2. Uspostavljanje odnosa
Ponašanje savjetovatelja treba biti u funkciji pozitivne komunikacije. Ovdje
je posebno važna empatija. „Ako uspijem uspostaviti određenu vrstu odnosa,
druga će osoba otkriti u sebi sposobnost da taj odnos iskoristi za rast, pa će
doći do promjene i osobnog razvoja.“ (Rogers 1967, prema Hartley i Branthwaite
2002., str. 41.).
3. Određivanje ciljeva, strukture i tijeka savjetovanja
Diskusija treba biti konkretna i u vezi sa sasvim određenim problemima i
očekivanjima. Potrebno je utvrditi koje su mogućnosti ovisnika i jesu li one u
skladu s njegovim očekivanjima. U doživljavanju i ponašanju potrebno je mijenjati
samo ono što osobi smeta. Ovdje se može pojaviti problem da pojedinac ništa
ne želi mijenjati u svojemu doživljavanju i ponašanju, i to zbog toga što mu to u
tome trenutku iz bilo kojega razloga odgovara. To je problem koji je vrlo tipičan
za rad s ovisničkom populacijom, ali koji je potrebno riješiti na način da ovisnik
osvijesti sve činjenice koje ne želi i/ili ne može priznati.
U ovoj je fazi potrebno dogovoriti tehniku daljnjega rada; čestinu susreta,
trajanje svakog pojedinog susreta (obično ne dulje od sat vremena) i način
komunikacije (ovdje je posebno važno da kontaktiranje u vezi s problemom nije
izvan termina i strukture savjetovanja).
4. Rad na postizanju ciljeva
Ciljevi ovise o stilovima rada, a savjetovatelj treba odrediti osnovnu strategiju;
hoće li se koncentrirati na kognitivne ili na emocionalne vidove problema.
Na kognitivnom je planu osnovna zadaća pomoći ovisniku pronaći putove
rješavanja problema; ne nuditi gotova rješenja, već ovisnika poučiti donošenju
samostalnih odluka. U emocionalnom smislu potrebno je raditi na smanjenju
intenziteta emocija (jer emocionalno “preplavljivanje” može negativno djelovati
na kognitivne sposobnosti). Ciljevi u radu s ovisnicima mogu biti psihoedukacija,
modifikacija ponašanja, promjene ovisničkih navika, promjene stavova,
rehabilitacija, resocijalizacija ili izlječenje.
5. Povećanje svjesnosti
Važno je da ovisnik osvijesti osobne emocije (čuvstva) i osobne mehanizme
kojima se može suprotstaviti problemu. U istraživanje emocija ne treba na
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
78
silu ulaziti ako ovisnik tomu pruža otpor; korisnije je procijeniti bolji trenutak.
Korisno je i da savjetovatelj diskretno provjeri povijest bolesti ovisnika s kojim je
u odnosu.
6. Procjena učinaka savjetovanja
Na kraju savjetovanja, a ponekad i nakon završetka pojedinih savjetodavnih
cjelina, dobro je proraditi tijek savjetovanja, svakako po mogućnosti evaluirati
postignute ciljeve i na koncu oprezno zaključiti savjetovanje. O evaluaciji
(vrednovanju) rada psihologa bit će još riječi u daljnjemu tekstu. Procjena učinaka
nije jednostavna metodološka zadaća, a otežava ju i realna mogućnost da bilo
savjetovatelj bilo ovisnik subjektivno precijene ili podcijene učinke savjetovanja,
pa stoga i taj pristup treba biti dobro osmišljen i što je više moguće strukturiran.
8.2.3. Na pojedinca usmjereni zaštitni postupci, individualni program savjetodavnog rada s ovisnicima
S obzirom na definiciju savjetovanja prema kojoj je ono problem pojedinca uvjetovan
izborom metoda i tehnika kojima se nastoji pomoći pojedincu da dođe do cilja
(a cilj je rješenje (ili barem smanjenje intenziteta i trajanja) problema), te s obzirom
na činjenicu da su savjetodavni postupci usmjereni aktiviranju, reaktiviranju
ili mijenjanu čovjekovih psihičkih procesa (prvenstveno emocija, mišljenja i
motivacije) i ponašanja, a osnovno je sredstvo savjetovatelja komunikacija s
klijentom, može se zaista zaključiti kako je i ciljano usmjerena komunikacija
s ovisnicima tijekom tretmana, s obzirom da uključuje navedene postupke u
tretmanu, zaista savjetodavna intervencija. To je u radu s ovisnicima važno
osvijestiti jer prevladavajući biopsihosocijalni pristup razumijevanju i tretmanu
ovisnosti podrazumijeva interdisciplinarni pristup koji nipošto ne uključuje samo
liječenje ovisnika, već mnogobrojne, mnogostruke i slojevite akcije suportivne,
rehabilitativne i resocijalizacijske naravi.
Iako savjetodavni rad ne uključuje davanje savjeta, ipak tretman ovisnika zahtjeva
ciljano usmjereno davanje preporuka, pogotovo kada su u pitanju postupci
vezani uz neposredno liječenje ovisnika. Iako preporuke ovisnicima moraju biti
jasno formulirane, ipak jasna i nedvosmislena poruka ne znači nužno i njezino
razumijevanje i prihvaćanje od strane ovisnika.
Formalna struktura savjetodavnog rada nameće potrebu i programiranje pristupa
u rješavanju problema zlouporabe sredstava ovisnosti. Ovdje se daje jedan model
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
79
savjetodavnog rada koji sam osobno razvio slijedeći navedene smjernice iz
prethodnog teksta, a koji se može primjenjivati u radu s ovisnicima. Sadržajno
uključuje četiri modula ili koraka (evidentiranje, aktiviranje, odvikavanje i
vrjednovanje) unutar kojih su definirani ciljevi svake faze savjetodavnog rada te
aktivnosti na postizanju ovih ciljeva. Osim toga, predviđeni su i modeli evaluacije u
provedbi programiranih aktivnosti. Ovaj se program savjetodavnog rada osniva na
prethodno objašnjenoj teorijskoj osnovi, a proizlazi iz mojega višegodišnjeg iskustva
u neposrednom radu s ovisnicima i u tome je njegova prednost u odnosu na neke
druge pristupe koji nemaju ovu iskustvenu komponentu.
OKVIRNI PROGRAM SAVJETODAVNOG RADA S KlIJENTIMA
(problem konzumiranja sredstava ovisnosti)
Trajanje Aktivnost Ciljevi Korisnici
EVIDENTIRANJEPrvi susret Upoznavanje s načinom rada,
razgovor o problemu i razlozima koji su doveli do problema
Aktualiziranje problema.Uspostavljanje odnosa savjetovatelj-klijent
Eksperimentatoriovisnici
Prvi susret Početak detoksikacije (u ambulantama ili bolnicama)
“Čišćenje” organizma Ovisnici
Drugi susret Ukoliko klijent dođe drugi put, dogovoriti zajedničke daljnje aktivnosti, upoznati ga s programom rada i ispuniti Pompidou upitnik
Određivanje strukture i cilja savjetovanjaPlaniranje tijeka akcijeEvidentiranje klijenta
Eksperimentatoriovisnici
AKTIVIRANJETreći susret Zajedničko pronalaženje načina
prestanka konzumiranja (ukoliko je konzument), upoznavanje sa sustavom testiranja
Aktiviranje klijentaPovećanje svjesnosti klijenta
Eksperimentatoriovisnici
Četvrti susret Prvo testiranje (test trake i sl.) Utvrđivanje konzumira li klijent sredstva ovisnosti
Eksperimentatoriovisnici
Peti susret Komentiranje rezultata testiranja i dogovaranje o uključivanju članova obitelji u rad (klijent sam odabire člana obitelji ili prijatelja koji će mu biti podrška)
Produbljivanje povjerenja i podrške
Eksperimentatoriovisnici
ODVIKAVANJE
Šesti susret Obiteljski savjetodavni rad Ustrojiti sustav obiteljske podrške
Eksperimentatoriovisnici
Sedmi susretInformiranje klijenta o vrstama sredstava ovisnosti i štetnosti njihova utjecaja
Educiranje Eksperimentatori
Osmi susret Poticanje klijenta da pronađe alternativne (zdrave) načine življenja Motiviranje Eksperimentatori
ovisnici
VRJEDNOVANJE
Deveti susret Drugo testiranje (test trake i sl.) Retestiranje Eksperimentatoriovisnici
Deseti susret Procjenjivanje efikasnosti savjetodavnog rada
Valorizacija rada i procjenjivanje efekata savjetovanja Eksperimentatori
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
80
Program predstavlja operacionalizaciju (primjenu) općih metoda i tehnika
savjetodavnog rada na sasvim konkretnu populaciju u stvarnim problemskim
situacijama i kao takav slijedi osnovne principe savjetodavnog rada. Oživotvoren
je u neposrednoj praksi, a rezultat je neposrednog savjetodavnog rada tijekom
tretmana ovisnika u izvanbolničkom sustavu liječenja u Zavodu za javno zdravstvo
„Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije.
Najvažniji ciljevi koji se nastoje postići ovim pristupom su ovi:
1. aktualiziranje problema zbog kojega je ovisnik postao ovisnikom
2. aktiviranje ovisnika da “radi na sebi” u smjeru rješavanja problema
3. povećanje svjesnosti o štetnosti posljedica pojedinih oblika doživljavanja i
ponašanja
4. produbljivanje povjerenja ovisnika u sebe i u osobe oko njega (osobito bliske
osobe) i razvijanje podrške (osobito obiteljske)
5. psihoedukacija i specifična edukacija ovisnika o štetnosti sredstava ovisnosti
6. motiviranje ovisnika da ustraje u pozitivnim aktivnostima.
Prilikom kreiranja ovoga modela rada s osobama koje su u dodiru sa sredstvima
ovisnosti osnovna je vodilja bila strukturirati model koji će biti prilagodljiv i stoga
primjenjiv na različitu populaciju, ali i na različite probleme. Ovaj izvorni (opisani)
model zaista je vrlo prilagodljiv i moguće ga je derivirati u željenome smjeru (na
primjer u smjeru tretmana alkoholičara i sl.).
8.3. Indicirani psihološki pristupi; tretman ovisnika
8.3.1. Modifikacija ponašanja ovisnika
Modifikacija ponašanja vrlo je kompleksan skup pristupa koji se primjenjuje onda
kada se pojedino ponašanje želi promjeniti tako da bude u skladu sa zahtjevima
socijalne okoline. U slučaju modifikacije ovisnika rekli bismo da je dodatni zahtjev
koji se postavlja pred modifikaciju ovisničkog ponašanja – zdravlje.
Princip je kod modifikacije ponašanja ovisnika ustvari vrlo jednostavan, a polazi
od toga da se cjelovito ponašanje ovisnika (u kojemu je samo jedan dio ovisničko
ponašanje) razlaže u serije manjih sukcesivnih segmenata ponašanja; ona
primjerena ponašanja osnažuju se, a neprimjerena i štetna nastoje se mijenjati.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
81
Ovdje se opet oslanjamo na jedan od temeljnih psihičkih procesa, a to je učenje.
Modifikacija ponašanja počiva na činjenici da je svako naučeno ponašanje moguće
i odučiti. U tom procesu ponovnog učenja cilj je ponašanje ovisnika podići na višu
funkcionalnu razinu, a to se može postići jedino zamjenom neprikladnih oblika
ponašanja onim prikladnim, socijalno prihvatljivim i za pojedinca zdravim oblicima
ponašanja. Dakle, pred ovisnika čije se ponašanje nastoji modificirati postavljaju
se jasne zadaće. Svaka se dobro izvršena zadaća tijekom toga procesa zasebno
nagrađuje. Na ovaj način osoba ima bolji osobni uvid u tijek procesa i osobnog
napredovanja te u funkciji toga napredovanja razvija pozitivnu sliku o sebi.
Napredovanje u modifikaciji ponašanja važno je potkrijepljivati (reći ćemo
nagrađivati). Vrsta nagrade ovisi o mnogim činiteljima, redom osobne naravi, ali je
najvažnije da nagrada bude primjerena i da motivira osobu kako bi ona ustrajala u
promjeni ponašanja. Pritom su efikasnije socijalne nagrade (pohvale, odobravanje,
priznanje, socijalna prihvaćenost, ponekad samo i smiješak) od onih materijalnih.
Nagrađivati ponašanja možemo stoga što je poznat mehanizam upravljanja
ponašanjem (ovdje važnu ulogu ima motivacija), a u osnovi kojega je zadovoljenje
potreba. Ako u radu s ovisnicima uspješno identificiramo osobne potrebe ovisnika
(a to je jedna od važnih zadaća psihologa), te ako pomognemo njima samima
osvijestiti njihove osobne potrebe, na dobrom smo putu da ih motiviramo za
promjenu ponašanja. O potrebama i njihovom zadovoljenju bilo je već riječi u ovoj
knjizi.
Ciljevi modifikacije ponašanja su prekinuli nepoželjne i za osobu štetne oblike
ponašanja (za ovisnike to znači prekinuti njihova ovisnička ponašanja) te pomogli u
usvajanju prilagođenih oblika ponašanja (kod ovisnika to znači usvojiti neovisnička i
zdrava ponašanja). Psiholog i psihijatar William Glasser svojom poznatom Teorijom
izbora sugerira da su naša ponašanja naš osobni izbor uvjetovan psihološkim
potrebama pa stoga svaka osoba koja je u nefunkcionalnom i/ili rizičnom ponašanju
može „pokrenuti sustav reorganizacije ponašanja i kreirati nova kojima će…
zadovoljiti jednu ili više svojih potreba i opet zadobiti kontrolu nad svojim životom.“
(Klapež 2004., str. 10.). Zbog toga se ova njegova teorija još naziva i „psihologijom
unutarnje kontrole i psihologijom osobne slobode“ (Klapež 2004., str. 8.).
Modifikacija ponašanja u neposrednom radu s ovisnicima dijelom je savjetodavnog
rada s ovisnicima kao dio tretmana u okviru indicirane prevencije, a također je
važan dio složenijih psihoterapijskih kliničkih reaktivnih postupaka u okviru liječenja
ovisnika, bez obzira oslanja li se ili ne na neku posebnu teoriju.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
82
8.3.2. Podrška u liječenju ovisnika
Psiholozi su rijetko samostalni u provedbi aktivnosti usmjerenih ka borbi
protiv ovisnosti, već su redovito članovi timova koji u međusektorskom i/ili
interdisciplinarnom pristupu osmišljavaju i provode mjere i postupke, najčešće one
preventivne. I kada sudjeluju u neposrednom tretmanu ovisnika, najčešće tijekom
postupka liječenja, oni su dio tima iako je neposredni rad s ovisnicima gotovo
isključivo individualan. Tijekom liječenja ovisnika psiholog može imati klinički
pristup koji je uglavnom reaktivne naravi, ali može djelovati u proaktivnom smislu
u okviru indicirane prevencije. Nedovoljno upućeni mogu nerazlikovati klinički od
preventivnog pristupa u radu psihologa, a zavarati može to što su oba pristupa
ustvari tretman ovisnika.
Psiholozi nisu liječnici i ne liječe ovisnike, ali sudjeluju u njihovom liječenju na
jedan od ova dva opisana načina. To sudjelovanje psihologa u liječenju ovisnika
gotovo je neophodna podrška liječenju bez koje liječenje ne može biti cjelovito,
a usudio bih se reći niti učinkovito. Bez podrške liječenju ovisnika u najširemu
kontekstu, nema niti uspješne borbe protiv ovisnosti. To je stoga što je ovisnost
složeni biopsihosocijalni problem društva (a ne samo pojedinca) i jedino se u
međusektorskom i interdisciplinarnom pristupu mogu polučiti rezultati.
Podrška liječenju ovisnika može i treba dolaziti s različitih razina:
a) Podrška društva (razine prevencije i tretmana)
Najšira društvena zajednica, dakle društvo u cjelini, armatura je cjelovitog pristupa
u borbi protiv ovisnosti jer je upravo društvo odgovorno za postavljanje referentnog
okvira za djelovanje. Stoga su iznimno važni ključni strateški dokumenti pojedine
države koji usmjeravaju borbu protiv ovisnosti. U našoj su to državi Nacionalna
strategija i Akcijski plan (spomenuti već u ovoj knjizi) koji vrlo dobro opisuju sustav
borbe protiv ovisnosti, te mnogobrojni preventivni programi po resorima. Ovdje bih
kao osobito usustavljene i kontinuirane istaknuo djelatnosti ili službe za prevenciju
i izvanbolničko liječenje ovisnosti sa zaštitom mentalnog zdravlja pri zavodima
za javno zdravstvo te školske programe prevencije ovisnosti odnosno školske
preventivne programe. Psiholozi su u zavodima za javno zdravstvo sistematizirani
kao članovi stručnoga tima i tako su u prilici kreirati i provoditi preventivne i
tretmanske aktivnosti na najširoj platformi preventivnog djelovanja u lokalnoj
(ali i široj) zajednici. Školski preventivni program ima svaka odgojno-obrazovna
ustanova. Svaki školski preventivni program ima koordinatora na razini ustanove,
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
83
a među njima je velik broj školskih psihologa. Na ovaj način psiholozi doprinose
prevenciji u odgojno-obrazovnom sustavu. Podrška društva i/ili države ogleda se i
u činjenici da su mnoge aktivnosti, od prevencije do tretmana, izravno ili neizravno
potpomognute od države.
b) Obiteljska podrška
Ovisnici u našoj zemlji uglavnom ostaju u svojim obiteljima. Obitelj skrbi o njima,
i usprkos mogućim nedaćama, teškoćama i obiteljskim lomovima ipak ostaje uz
svojega člana i uz njegovu ovisnost, liječio se on ili ne. Mora se reći da je to povoljna
konstelacija okolnosti i za ovisnika, ali i za proces liječenja kada se jednom ovisnik
u njega uključi. U velikom broju društava ovisnici su u puno nepovoljnijoj situaciji jer
ih obitelj napušta ili oni napuštaju svoju obitelj. Obiteljska podrška iznimno je važna
jer predstavlja poznato i relativno sigurno okruženje iz kojega ovisnik može crpiti
podršku i snagu za životne borbe. Nažalost, ponekad se dogodi da uslijed bolesti
ovisnosti njezinog člana naruši obiteljska homogenost i dinamika inerpersonalnih
odnosa, do te mjere da obitelj postane ovisna o ovisniku unutar obitelji
(tzv. codependency syndrome). Ovisnost o ovisniku u literaturi je i u praksi poznati
obrazac obiteljske dinamike ovisnika. Radi se o psihičkom poremećaju koji ima
prepoznatljiv patološki obrazac doživljavanja i ponašanja pri čemu je osobi ovisnoj
o ovisniku često teže nego ovisniku samom. Posljedica je niz psihičkih (osobito
emocionalnih) i socijalnih teškoća i deficita koje imaju članovi obitelji ovisnika.
O ovom sociopatološkom obrascu bit će još govora u knjizi.
c) Grupe samopomoći
Ovdje se radi o jednom sustavu uzajamne pomoći članova grupe koji imaju iste ili
slične probleme i teškoće koje iz tih problema proizlaze. U našoj je zemlji u ovome
smislu dobro organiziran sustav klubova liječenih alkoholičara (KlA), u posljednje
vrijeme razvija se mreža klubova ovisnika o kocki (KlOK), dok su grupe samopomoći
ovisnika o drogama uglavnom asimilirane u rad terapijskih zajednica ili komuna.
Psiholozi vrlo aktivno sudjeluju u radu grupa samopomoći kao edukatori u vođenju
grupa tako da voditeljima grupa pomažu u rehabilitacijskom i (re)socijalizacijskom
procesu. Važno je uočiti razdjelnicu u radu unutar grupa samopomoći čiji su
članovi obično liječeni ovisnici s duljim stažem apstinencije od grupnoga rada s
ovisnicima koji se uključuju u tretman ili su kraće vrijeme u tretmanu. O grupnom
radu s ovisnicima kao vrlo specifičnom i često kontroverznom obliku rada bit će još
posebno riječi.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
84
d) Terapijske zajednice ili komune
Terapijska zajednica koja se još naziva i komunom jest najčešće stambena
zajednica liječenih ovisnika koja osigurava dugotrajni boravak (liječenih) ovisnika i
tretman ovisničkog ponašanja na način da (relativno) izolira pojedinca iz socijalnog
okruženja, posebno onoga u kojemu se drogirao, dakle onoga okruženja u kojemu je
problem i nastao. Većina ovakvih zajednica očekuje od ovisnika izvjesnu pripremu
prije uključivanja, iako ima i nekih koje prihvaćaju ovisnike i neposredno „s ulice“.
„Da bi zajednica bila kvalitetna mora se neprestano prilagođavati potrebama
korisnika i zajednički pronalaziti odgovore na njihove potrebe.“ (Klapež 2004.,
str. 47.). Ponekad zajednica nudi psihosocijalni tretman, liječenje i učenje životnih
vještina i navika kao oblik rehabilitacije pa je u tome smislu kombinacija grupe
samopomoći i manje ili više usustavljenog tretmana, „no, bez obzira na to kako se
model mijenjao, cijeli je program utemeljen na načelima terapija u zajednici i njezinim
osnovnim elementima: samopomoć, odgovornost za sebe i druge, za vlastito i tuđe
napredovanje, učenje socijalnih vještina, sustav ograničavanja i napredovanja…“
(Klapež 2004., str. 103.). Često su i psiholozi, kao suradnici, uključeni u pojedini
oblik rada u ovakvim zajednicama, pa ondje ponekad koriste i elemente pojedinih
psihoterapijskih pravaca (kao što su realitetna terapija ili teorija izbora i sl.).
e) Vjerska pomoć i podrška
Iako ovaj oblik pomoći ovisnicima u našoj zemlji nije usustavljen na način da je u
potpunosti povezan s ostalim oblicima institucionalnog djelovanja, ipak se mogu
razlučiti najmanje dva oblika ove pomoći. Prvo, određene terapijske zajednice ili
komune osnovane su i podržavane, posredno ili neposredno, od aktivnih pripadnika
vjerskih zajednica, a njihova unutarnja struktura i sadržaj rada s ovisnicima uvelike
se oslanjaju na religioznost, a država ih u određenoj mjeri podupire. Ovako zamišljeno
djelovanje ustvari je indicirana prevencija ovisnosti. Drugo, istraživanja su pokazala
da religioznost doprinosi mentalnom zdravlju (osobito socijalizaciji mladih) i stoga
je protektivni činitelj tijekom psihosocijalnog rasta i razvoja (više o tome može
se pročitati u mojoj knjizi „Psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja; pomaže li
religioznost mentalnom zdravlju mladih“). Crkve i vjerske zajednice razumiju ovaj
doprinos religioznosti pojedinca njegovom mentalnom zdravlju (osobito o tome pišu
teolozi psiholozi) koji možda nije primarni učinak vjere (to bi po vjeri bilo spasenje
duše), ali je „sekundarni…učinak poboljšanje tjelesnog i duševnog zdravlja.“ (Nikić
2011., str. 251.). Nije sporno da ispovijed ima relaksirajući utjecaj i „umiruje“ savjest
te pomaže osloboditi pojedinca osjećaja krivnje, a time mu pomaže iskoraknuti
iz perspektive bolesti (ovisnosti) i „vizualizirati zdravlje“ kao imperativ. Ovdje se
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
85
pokazuju učinci na razinama univerzalne i selektivne prevencije. Kada sve uzmemo
u obzir, vjerska pomoć proteže se na svim razinama prevencije i u tome smislu vrlo
je relevantna i u cjelokupnom konceptu prevencije ovisnosti.
PSIHOLOGIJA U ZAŠTITI MENTALNOG ZDRAVLJA
POMAŽE LI RELIGIOZNOST MENTALNOM ZDRAVLJU MLADIH
Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“Virovitičko-podravske županije
Siniša Brlas
Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije
Sini
ša B
rlas
ISBN 978-953-7756-17-8
PSIHOLOGIJA U ZAŠTITI MENTALNOG ZDRAVLJA
POMAŽE LI RELIGIOZNOST MENTALNOM ZDRAVLJU
MLADIH
Slika 13. Naslovnica publikacije „Pomaže li religioznost mentalnom zdravlju mladih“
f) Školovanje, rehabilitacija i resocijalizacija (uvod u sljedeće poglavlje)
Završetkom liječenja ovisnika ne završava se i skrb o njima. liječenim je ovisnicima
važno promijeniti životnu orijentaciju koja ih je dovela u ovisnički položaj pa im je
podrška uže i šire socijalne okoline presudna u daljnjem održavanju teško postignute
apstinencije. Nakon liječenja je optimalno ovisnika uključiti u mrežu normalnih i
svakodnevnih socijalnih odnosa, pomoći im da dovrše često zapostavljeno školovanje i
ponovno ih osposobiti da budu korisni članovi društva. Njihova socijalna i svaka druga
rehabilitacija toliko je opsežan proces da mu je potrebno posvetiti i posebnu cjelinu.
8.3.3. Rehabilitacija i resocijalizacija ovisnika
Dva su temeljna pojma koja je u ovome kontekstu korisno rasvijetliti, a to su:
• Rehabilitacija
Razvojem ovisnosti i ovisničkog ponašanja ovisnik postaje nefunkcionalna osoba.
Obično u životu ovisnika ostaje pustoš koju je potrebno ponovno osmisliti u
sadržajan život i bivšeg ovisnika učiniti ponovno funkcionirajućom osobom.
• Resocijalizacija
Ovisnost za sobom povlači i narušene socijalne odnose. Mreža socijalnih
odnosa ovisnika bitno je sužena i odnosi se uglavnom na krug ostalih ovisnika i
kriminalni milje u kojemu se ovisnik kreće kako bi nabavljao ili preprodavao drogu.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
86
Već u postupku odvikavanja, a osobito nakon završenog liječenja, važno
je uključivanje ili ponovno uključivanje osobe u mrežu normalnih i zdravih
socijalnih odnosa. Ovaj proces zovemo resocijalizacija i ona je sredstvo,
a često i pretpostavka uspješnog rehabilitiranja liječenog ovisnika u socijalno
funkcionalnu i društveno korisnu osobu.
U Republici Hrvatskoj proces resocijalizacije protokoliran je formalnim aktom koji
se zove „Projekt resocijalizacije ovisnika o drogama koji su završili neki od programa
rehabilitacije i odvikavanja od ovisnosti u terapijskoj zajednici ili zatvorskom sustavu,
te ovisnika koji su u izvanbolničkom tretmanu i duže vrijeme stabilno održavaju
apstinenciju i pridržavaju se propisanog načina liječenja“ i koji je donijela Vlada
Republike Hrvatske 19. travnja 2007. godine.“. Iz njega iščitavamo ove prioritete:
a) Pomoć ovisnicima koji su u nekom od tretmana lijecenja ili onima koji su
uspješno završili neki od tretmana liječenja, u završavanju osnovnog i srednjeg
obrazovanja ili prekvalifikaciji zanimanja
b) Osmišljavanje programa stručne prekvalifikacije na temelju relevantnih
statističkih pokazatelja o stručnoj spremi ovisnika i njihovoj motiviranosti za
doškolovanje ili prekvalifikaciju te sukladno stvarnim potrebama tržišta rada
c) Poticanje programa zapošljavanja ovisnika koji su završili programe rehabilitacije
u terapijskim zajednicama
d) Posebna pozornost posvetit će se ponovnom uključivanju u društvo osoba koje
su izdržale kaznu zatvora ili su se vratile iz odgojnih ustanova
e) Posebnu pozornost potrebno je usmjeriti daljnjem oblikovanju djelatnosti
za poticanje socijalne uključenosti onih skupina ovisnika o drogama koji su
uključeni u djelatnosti na drugim područjima – primjerice programi održavanja
metadonom, ovisnici u zatvorima, odgojnim domovima i slično
f) Osnivanje stambenih zajednica za ovisnike koji se nakon završene rehabilitacije
ili odsluženja kazne zatvora ne mogu vratiti u svoju sredinu zbog obiteljskih,
socijalnih i stambenih uvjeta (beskućništvo i slično).
Isti dokument uz opći cilj (sustavno i trajno rješavanje pitanja društvene reintegracije
ovisnika nakon završenog odvikavanja od ovisnosti i rehabilitacije u terapijskoj
zajednici, penalnom sustavu ili zdravstvenoj ustanovi) definira i ove posebne ciljeve:
1. Analizirati, vrednovati i unaprjeđivati rad udruga koje djeluju na području resocijalizacije
i poticati osnivanje udruga za socijalnu potporu ovisnicima o opojnim drogama
(koje pružaju usluge savjetovanja vezanih uz ostvarivanje prava na zapošljavanje,
prekvalifikaciju, doškolovanje i uključivanje u druge društvene aktivnosti)
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
87
2. Edukaciju stručnjaka i volontera za rad na području resocijalizacije
3. Povezivanje i suradnju stručnjaka i institucija za resocijalizaciju s institucijama
za liječenje, rehabilitaciju i penalni tretman ovisnika
4. Izradu projekta resocijalizacije na temelju analize stanja o broju rehabilitiranih
ovisnika, njihovoj motiviranosti za doškolovanje i zaposlenje, te potrebama
tržišta rada u pojedinim županijama
5. Osmišljavanje mogućih programa izobrazbe i stručne prekvalifikacije na temelju
relevantnih statističkih pokazatelja o stručnoj spremi ovisnika i njihovoj
motiviranosti za doškolovanje, te njihovo provođenje
6. Dugoročno planiranje individualnih programa i praćenje nakon završenog
liječenja
7. Poticanje zapošljavanja bivših ovisnika.
U stvarnosti je za provedbu ovoga projekta neophodna međusektorska suradnja
Projektom predviđenih dionika. Iako postoje objektivne teškoće u provedbi Projekta,
on je dobra osnova za razvijanje sustavnog pristupa socijalnoj rehabilitaciji ovisnika.
Pretpostavka rehabilitacije liječenih ovisnika jest njihova promjena stavova u vezi s
drogom koja ih je i dovela u složenu životnu situaciju.
8.3.4. Promjena stavova o ovisnosti i ovisničkih navika
Ovisničke navike razvijaju se relativno učestalom zloupotrebom droge. Ove navike
mogu, ali i ne moraju rezultirati ovisnošću. U procesu habituacije osoba koja ispoljava
ovisničko ponašanje, ali još nije postala ovisnikom, može prekinuti s uzimanjem droge
bez pojave apstinencijskih teškoća, odnosno može prekinuti proces navikavanja
koji svakim novim uzimanjem droge povećava vjerojatnost razvoja ovisnosti. Kod
ovisnosti je navika razvijena, ovisnička ponašanja imaju prilično pravilan i ustaljeni
slijed vrlo stalnih i stabilnih oblika ponašanja ovisnika. Dapače, ovisničke navike mogu
biti toliko čvrste da se njihovo ponašanje gotovo automatizira u aspektima traženja
droge i njezine neposredne zloupotrebe unošenjem u organizam.
Kako je stečena navika uzimanja droge, tako se može steći i navika neuzimanja droge.
To znači da se ovisničko ponašanje može i dezautomatizirati, što bi ustvari bio cilj
modifikacije ponašanja u tretmanu ovisnika.
Psihologija poznaje obrazac prema kojemu se provodi deautomatizacija navika: ona
se ustvari temelji na izbjegavanju onih oblika ponašanja (to su kod ovisnika ovisnička
ponašanja) te usvajanju i vježbanju onih ponašanja koja isključuju zloupotrebu droge.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
88
Uspjeh u dezautomatizaciji ovisničkih navika ovisi o ovim činiteljima:
1. Promjeni stavova ovisnika
2. Motivaciji za ustrajnom promjenom ponašanja
3. Vježbanju neovisničkih ponašanja.
Psiholog ima presudnu ulogu u sva tri koraka koji će ovisnika udaljiti od njegove
ovisnosti. Stav ovisnika može se promijeniti pod utjecajem novih životnih okolnosti
(recimo, ovisnica dobije dijete o kojemu treba brinuti) i/ili novih iskustava (iskustvo
dobroga provoda u društvu prijatelja, ali bez konzumiranja droge). Psiholozi bi pri
tome trebali djelovati na promjenu stava ovisnika u dva smjera: u smjeru promjene
intenziteta stava i u smjeru promjene smjera stava. Vjerojatnije je da će se u početku
procesa promjene stava kod ovisnika bolji rezultati postići u smjeru promjene
intenziteta stava. Važno je ovisniku ponuditi nove informacije na kojima će kasnije
temeljiti svoje nove stavove o drogi. Dobrodošla su i sasvim nova iskustva koja će
ovisniku pomoći da afirmira svoje preostale kapacitete za nošenje sa zahtjevima
života. Mora se reći kako u ovome dijelu izlaganja novim iskustvima nezamjenjivu
ulogu imaju brojne terapijske zajednice u kojima ovisnici upravo grade novi pristup
prema svojemu životu. To je ustvari jedan proces (ponovne) osobne izgradnje.
Do promjene stava lakše će doći kada je ovisnik koji se odvikava u grupi osoba koje
imaju slično iskustvo i koje, što je osobito važno, dijele zajedničke norme i nove
životne ideale zdravlja i normalnog života bez droge. Očekivanja grupe u terapijskoj
zajednici doprinose promjeni ranijih stavova liječenog ovisnika, a promjena stava
osigurava liječenom ovisniku podršku ostalih članova grupe. Trud koji pojedinac
ulaže u promjenu osobnog stava dovest će do njegove promjene slike o sebi i rasta
toliko neophodnog samopoštovanja.
Međutim, svaka promjena ponašanja povezana je s motivacijim. Ovisniku stoga treba
pomoći osvijestiti koje će potrebe biti u mogućnosti zadovoljiti nove navike koje
će isključivati štetnu zloupotrebu droge. U tretmanu ovisnika ovdje se krije jedan
od ključnih trenutaka, a on ovisi više o stručnjaku savjetovatelju nego o ovisniku.
Naime, to u kojoj će mjeri ovisnik biti receptivan za nove informacije i nova iskustva ovisi
o tome koliko će ga stručnjak (rekao bih voditelj kroz proces) uspješno zainteresirati
(motivirati) za nova iskustva. Ovaj uspjeh pak ovisi o vrsti i snazi argumenata koje će
voditelj koristiti u interakciji s ovisnikom, a posebno o odnosu između savjetovatelja i
klijenta (ovisnika). Argumenti su ništa drugo nego poduka o zdravim stilovima življenja
i benefitima koje ovisnik može očekivati kada prestane s ovisničkim ponašanjem.
Ova je poduka vrlo ekstenzivna i kreće se u rasponu od psihoedukacije do modifikacije
ponašanja usvajanjem zdravih životnih stilova u ponašanju.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
89
Vježbanje neovisničkih ponašanja korak je koji dolazi nakon osobnog osnaživanja
sada već bivšeg ovisnika; onda kada ovisnikova ovisnička ponašanja postanu
dezautomatizirana i kada se na temelju promijenjenog smjera u stavovima bivši
(liječeni) ovisnici otisnu u smjeru osobne izgradnje. Temelji se na poduci koju ovisnik
dobije u početku odvikavanja, motivaciji tijekom cjelokupnog procesa i ustrajnosti
u vježbanju zdravoga života s novim navikama.
8.3.5. Rad u grupi ovisnika; prednost ili zabluda
Mnoge kontroverze prate rad s grupom ovisnika, osobito onih koji još nisu
uspostavili sasvim stabilnu apstinenciju. Rekao bih da se ove kontroverze često
javljaju i opravdano. Ako na trenutak stavimo po strani nepobitne prednosti rada
u grupi, susretanja kao obliku grupnog terapijskog ili tek savjetodavnog pristupa,
ovakav oblik rada s ovisnicima koji još nisu u fazi stabilne apstinencije može donijeti
i vrlo izvjesne teškoće. Naime, grupa u kojoj sudjeluju liječeni ovisnici predstavlja
mjesto susreta s drugim ovisnicima, a samim time to je i potencijalno mjesto
razmjene kontakata među njima za možebitno kasnije umrežavanje radi preprodaje
droge. Naravno da navedeno nije obrazac po kojemu se ponašaju svi liječeni
ovisnici uključeni u grupni rad, ali su dosadašnja iskustva dovoljna da se razmotre
prednosti i nedostaci ovakvoga pristupa u radu s liječenim ovisnicima. Ovisnici su
vrlo specifična populacija, iznimno su osjetljivi na stigmatizaciju (osobito ako su
motivirani za odvikavanje) i diskrecija im je jako važna. Stoga možda bolje reagiraju
na individualni nego na grupni pristup u tretmanu, osobito na onaj koji ne uključuje
klinički psihoterapijski pristup već savjetodavni rad psihologa u okviru indicirane
prevencije. S druge strane, potrebno je dodatno i pažljivo istražiti učinke rada s
grupama ovisnika jer su ovi učinci još nedovoljno poznati, a svakako su vrlo oskudno
stručno i znanstveno dokumentirani.
8.3.6. Tretman članova obitelji ovisnika; ovisnost o ovisniku
Već je rečeno kako su ovisnici u našoj populaciji vrlo rijetko napušteni od svoje obitelji,
već naprotiv ostaju u obitelji i obitelj o njima skrbi. To je donekle drukčije iskustvo
od onoga koje imaju ovisnici u mnogim drugim društvima kada bivaju ostavljeni da
sami brinu o sebi i svojoj ovisnosti. Međutim, ono što je dobro za ovisnika ponekad
ima negativne posljedice na ostatak njegove obitelji jer članovi obitelji ovisnika često,
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
90
osobito kada je u pitanju dugotrajna ovisnost njihova člana, razvijaju obiteljsku
psihopatologiju koja može dramatično narušiti cjelokupnu obiteljsku dinamiku.
Tako formirana obiteljska dinamika u literaturi je poznata kao ovisnost o ovisniku.
Ovisnost člana obitelji mijenja cjelokupnu obitelj; pojavljuje se konflikt odbijanja
ovisnika i njegove ovisnosti s jedne strane i potrebe za razumijevanjem i pomoći
ovisniku s druge strane. Ovisnost je kronična, recidivirajuća i teško izlječiva bolest i
članovi obitelji ovisnika trajno su u stanju tjeskobe, iščekivanja i straha. Čovjek nauči
živjeti s tim problemom pa članovi obitelji ovisnika razvijaju obrambene mehanizme
kojima sebe štite od psihičkog stradavanja; agresiju ne usmjeravaju prema ovisniku,
već je pomiču prema nekom drugom ili prema sebi, negiraju ovisnost, projiciraju
moguće uzroke stanja na uzročnike koji su izvan njihove kontrole (društvena kriza,
kriminal ili sudbina) ili rezignirano zaključuju kako ništa ne mogu učiniti jer je to
izvan njihove kontrole. ljudi se nauče tako živjeti i postanu ovisni o ovisniku kao što
je i on ovisan o njima (na engleskom se to jeziku naziva codependency syndrome).
Ovdje se radi o psihičkom poremećaju koji ima prepoznatljiv patološki obrazac
doživljavanja i ponašanja pri čemu je osobi ovisnoj o ovisniku često teže nego
ovisniku samom. Posljedica je niz emocionalnih i socijalnih teškoća i deficita koje
imaju članovi obitelji ovisnika u uspostavljanju emocionalnih odnosa s drugim
ljudima, nepovjerljivi su, imaju nisko samopoštovanje i često se optužuju za sve što
krene po zlu.
Osobito stradavaju djeca ovisnika koja teško mogu skrbiti za svoje potrebe
jer su potrebe roditelja ovisnika važnije, moraju paziti da ne učine nešto što bi
moglo dodatno frustrirati već frustriranog roditelja ovisnika. Takva su djeca
obično plaha i plašljiva, depresivna, tjeskobna i pod stalnim su stresom, imaju i
teškoće u učenju, aberacije u ponašanju, sklonost delinkventnom i asocijalnom ili
antisocijalnom ponašanju, a kroz model socijalnog učenja često imaju naučenu,
možda još i genetsku sklonost da i sami započnu s ovisničkim ponašanjem. Često
su zanemarivana i emocionalno i tjelesno zlostavljana te imaju veću vjerojatnost
da stradaju od nekog psihičkog poremećaja. Paradoksalno je da takvoj djeci trebaju
roditelji koji će se pojačano skrbiti o njima, a oni imaju roditelje o kojima se treba
skrbiti. Takva djeca zanemaruju vlastite osjećaje i potrebe, vežu se za ovisnost
svojega roditelja, a psihoanalitičari tvrde kako u pronalaženju životnih partnera
djeca ovisnika nesvjesno mogu za svojega partnera izabrati ovisnika, mogu imati
vezu u kojoj će biti preosjetljivi za potrebe partnera ili biraju partnere koji nesvjesno
nad njima uspostavljaju emocionalnu kontrolu prema očekivanjima koja su razvila u
roditeljskom domu. Takve bismo veze mogli nazvati ovisničkim vezama.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
91
Sljedeći poster koji sam izložio na 20. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa
u Dubrovniku 2012. godine shematski prikazuje nastanak i razvoj opisanog
psihopatološkog obrasca.
20. godišnja konferencija hrvatskih psihologa, Dubrovnik, 7.-10. studenog 2012.Psihološki aspekti suvremene obitelji, braka i partnerstva
Siniša Brlas, prof.Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije
Cilj: Upoznati psihopatologiju obitelji ovisnika i usmjeriti obiteljski tretman u smislu prevencije ovisnosti članova obitelji ovisnika.
Ovisnost o ovisniku u literaturi je i praksi poznati obrazac obiteljske dinamike ovisnika. Radi se o psihičkom poremećaju koji ima prepoznatljiv patološki obrazac doživljavanja i ponašanja pri čemu je osobi ovisnoj o ovisniku često teže nego ovisniku samom. Posljedica je niz emocionalnih i socijalnih teškoća i deficita koje imaju članovi obitelji ovisnika.
PSIHOPATOLOGIJA OBITELJI OVISNIKA
ovisnost o ovisniku(codependency syndrome)
OVISNIK U OBITELJI
TJESKOBA, IŠČEKIVANJE, STRAH...
POVEĆANI RIZIK OD RAZVOJA OVISNOSTI I KOD ČLANOVA OBITELJI OVISNIKA
OBRAMBENI MEHANIZMI:
• AGRESIJA (POMAKNUTA)• NEGIRANJE (OVISNOST)• PROJICIRANJE (NA VANJSKE UZROČNIKE)• REZIGNACIJA
RAZVIJANJE OBRASCA NAUČENE OVISNOSTI O OVISNIKU I OVISNOSTI
OVISNIKA O NJEGOVOJ OBITELJI (CODEPENDENCY SYNDROME)
POSLJEDICE ZA ČLANOVE OBITELJI OVISNIKA:
• TEŠKOĆE U USPOSTAVLJANJU MEĐULJUDSKIH ODNOSA• NEPOVJERLJIVOST• NISKO SAMOPOŠTOVANJE• SAMOOPTUŽIVANJE...
POSLJEDICE ZA DJECU OVISNIKA:
• POSTAJU PLAHA, PLAŠLJIVA I DEPRESIVNA• POD STALNIM SU STRESOM• IMAJU TEŠKOĆE S UČENJEM• IMAJU ABERACIJE U PONAŠANJU• ZANEMARUJU OSOBNE POTREBE• IMAJU POVEĆANU SKLONOST OVISNIČKIM VEZAMA
ODBIJANJE OVISNOSTIČLANA OBITELJI
ŽELJA ZA PRIHVAĆANJEMI POMOĆI OVISNIKU
KONFLIKT
Slika 14. Poster s temom ovisnosti o ovisniku prikazan na 20. godišnjoj konferenciji hrvatskih psihologa
Tretman ovoga poremećaja kreće se u rasponu od različitih oblika obiteljske
terapije, preko uključivanja u udruge samopomoći pa do individualnih tretmanskih
pristupa. Ono što je zajedničko svim pristupima jest usporedna skrb o članovima
obitelji i liječenje ovisnika u obitelji. Ako se ne liječi ovisnost člana obitelji koji je
ovisnik (što je i uzrok problema), bit će vrlo slaba učinkovitost svih suportivnih
aktivnosti koje su usmjerene na posljedice.
Postoje i liste simptoma po kojima se može procijeniti je li došlo do odnosa ovisnosti o
ovisniku (na primjer nisko samopouzdanje članova obitelji, neprepoznavanje granica
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
92
između sebe i ovisnika, pretjerana briga o ovisniku (koja prelazi granice empatije i
altruizma), disfunkcionalna komunikacija, zanemarivanje vlastitih potreba na račun
potreba ovisnika, disfunkcija u intimnim i seksualnim odnosima itd.), ali obično ne
moraju biti prepoznati svi simptomi kako bi se uspješno prepoznao ovaj odnos pa
su te liste samo orijentacijske.
Ovaj poremećaj kao i tretmanske pristupe istoga prate izvjesne kontroverze.
Naime, mnogi smatraju kako ovakvu obiteljsku dinamiku uopće ne treba tretirati,
već treba uklanjati isključivo uzroke, a članovima obitelji pružiti kratkoročnu
podršku jer je proces reverzibilne naravi te može doći do njegove suspenzije i bez
osobite stručne pomoći. Pojedini autori čak smatraju da codependency syndrome
u nekim okolnostima može imati i povoljne veze s obiteljskim funkcioniranjem jer
prema njima osnažuje intrapsihičke kapacitete članova obitelji i interpersonalne
veze među članovima obitelji.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
93
9. KOMUNIKACIJA S OVISNICIMAS obzirom na prirodu ovisnosti kao javnozdravstvenog problema prema kojoj
je posezanje za štetnim tvarima kao što je droga u vezi s nizom činitelja koji su
kompleksni, a po svojoj su naravi biološki, psihološki i socijalni, pristup tretmanu
nužno uključuje uspostavljanje neposrednog odnosa između stručnjaka i ovisnika.
Ovaj odnos uključuje i neposrednu razmjenu poruka, signala i informacija koje su
utjelovljene uglavnom u govoru, najčešće u glasovnom govoru, a tek povremeno
u nekom drugom obliku (pismu ili sl.). Interaktivni odnos koji uključuje proces
slanja, prenošenja i primanja poruka (informacija) nazivamo komunikacijom. Cilj je
komunikacije da putem želja i namjera ljudi djeluju na emocije i ponašanje drugih,
a to je u radu s ovisnicima važno pa je stoga i komunikacija važno sredstvo u radu
s ovisnicima.
Komunikacija je tako važan alat u neposrednom odnosu s ljudima da sam joj 2013.
godine posvetio posebnu publikaciju pod nazivom „Komunikacija s ovisnicima“.
U ovoj sam publikaciji, koja je temelj i teksta o komunikaciji u ovoj knjizi, detaljnije
naglasio važnost komunikacije u radu s ovisnicima, opisao sam tijek komunikacijskog
procesa, ali sam upozorio i na teškoće koje se mogu pojaviti u komunikaciji.
Na početku ćemo definirati preduvjete za komunikaciju općenito. Za uspješnu
komunikaciju moraju biti zadovoljeni osnovni uvjeti, a to su:
1. Izvor informacije (pošiljatelj)
Prijenosu informacije prethodi njezino odašiljanje, a osobu koja odašilje
informaciju nazivamo izvorom ili pošiljateljem informacije.
2. Prijenosni (komunikacijski) vod (kanal)
Tijekom komunikacije informacija se može prenositi na različite načine
(govorom, pismom, pokretanjem dijelova tijela, izrazom lica...), a „medij“ kojim se
informacija prenosi nazivamo prijenosnim (komunikacijskim) vodom (kanalom).
3. Odredište (primatelj)
Informaciju koju je netko odaslao netko drugi prima, a ovo se odredište u
komunikacijskom procesu naziva primateljem.
Ako tijekom komunikacijskog procesa izostane bilo koji od navedenih uvjeta,
komunikacije neće biti. Osim toga, ako bilo koji uvjet bude otežan, i komunikacija će
u cijelosti biti otežana. U radu s ovisnicima uočljivo je to na više načina: bilo u teškoći
dobivanja informacija od ovisnika (kada su oni pošiljatelji informacija), bilo u teškoćama
s recepcijom uputa koje stručnjak ima za ovisnike tijekom tretmana (kada su ovisnici
primatelji informacija). U ovim elementima komunikacija s ovisnikom najviše „zapinje“.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
94
Tijekom neposredne komunikacije s ovisnikom stručnjak i ovisnik se izmjenjuju u
ulogama pošiljatelja i primatelja informacija i u takvom se odnosu nastoji pronaći
najbolji put ka rješenju problema. Budući da vrlo vjerojatno postoji opća sposobnost
odašiljanja i primanja neverbalnih signala (uspješni pošiljatelji informacija
uglavnom su i uspješni primatelji informacija), ulaganje napora u razvijanje vještine
odašiljanja olakšava i pospješuje vještinu „čitanja“ neverbalnih signala, što je dobit
za međuljudsku komunikaciju.
Čovjek je svjesniji riječi koje izgovara nego „govora“ vlastitoga tijela, ali poruka koja
se verbalizira, odnosno prenosi riječima, može biti čak i bitno izmijenjena kada joj
korespondiraju neverbalni znakovi jer poruke koje odašiljemo pokretima dijelova
tijela djeluju na ono što je izrečeno (bilo da potvrđuju, negiraju ili naprosto vrjednuju
ono što je verbalizirano).
VERBAlNA I PARAVERBAlNA KOMUNIKACIJA
Verbalnu je komunikaciju jednostavnije podvesti voljnoj kontroli na način da
upravljamo dogovorenim i naučenim sustavom znakova koje nazivamo simbolima
i koji artikulirani kao govor taj govor čine simboličkim procesom. Međutim,
govorno izražavanje kao verbalni komunikacijski kanal prate i promjene u načinu
izgovora riječi, a te se promjene nazivaju paraverbalnim znacima. Paraverbalna je
komunikacija stoga dijelom verbalne komunikacije.
Verbalna komunikacija ostvaruje se putem govora. Sredstvo za artikulaciju govora
je jezik, i iz toga proizlazi da verbalna komunikacija ima prednost u odnosu na
neverbalnu, a sastoji se u mogućnosti brzog prijenosa informacija između pošiljatelja
i primatelja. Međutim, verbalna komunikacija ima i vrlo značajno ograničenje,
a to je da je ovisna o poznavanju govora odnosno jezika osoba koje međusobno
komuniciraju. Uz verbalnu se komunikaciju vezuje i paraverbalna komunikacija
koja prati verbalnu te olakšava razumijevanje riječi tijekom govora, a ponekad je
čak i uvjet razumijevanja izgovorenog ili napisanog. Paraverbalna komunikacija
uključuje visinu i jačinu glasa, naglasak, ton glasa, njegovu boju, brzinu izgovora
riječi, glasnoću te pauze u govoru.
NEVERBAlNA KOMUNIKACIJA („GOVOR TIJElA“)
Neverbalna komunikacija posredovana je znakovima koje nazivamo signalima,
prirodnim i urođenim ili naučenim znakovima koji se odnose na pokretanje i držanje
dijelova tijela (osobito lica), a to neverbalnu komunikaciju čini univerzalnim oblikom
komunikacije. Za razliku od verbalne komunikacije koja traje samo tijekom govora,
neverbalna komunikacija traje dokle su god sudionici komunikacije u (bliskom)
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
95
kontaktu. Neverbalna je komunikacija stoga iscrpnija (približno 92% informacija
koje čovjek može percipirati prima putem neverbalne komunikacije). Međutim,
prijenos informacija sustavom neverbalnih znakova može biti dugotrajniji od govora
(jer jedna izgovorena ili napisana riječ može zamijeniti mnoštvo znakova), što je
neekonomično, a to je i ograničenje neverbalne komunikacije u odnosu na verbalnu.
Kod usklađivanja sudionika u komunikaciji važno je i međusobno praćenje
neverbalnih znakova (signala) tijekom kumunikacije. Zato je tijekom međusobne
komunikacije važno da sjednemo na isti ili sličan način kao sugovornik kao bismo bili
u ravnopravnom komunikacijskom odnosu i aktivno ga slušamo (treba procesirati
informacije koje od sugovornika dobivamo, a u tome je smislu dobro povremeno
prepričati dijelove razgovora te reagirati bez odgode i iskreno).
Čovjek neverbalno često prenosi i ono što ne želi ili ne namjerava otkriti o sebi.
Stoga korigiranje osobnoga govora tijela može biti i korisno u komunikacijskom
procesu, ali pri korekciji govora tijela stručnjak bi trebao paziti. Previše pozornosti
usmjerene na kontroliranje tjelesnih pokreta može predstaviti stručnjaka vrlo lažno
u očima klijenta. To se događa zbog podsvijesti koja je snažno uključena u govor tijela.
Zbog toga treba procijeniti koji to pokreti ostavljaju negativan dojam na klijenta i
koje su misli i čuvstva u pozadini ovih pokreta pa te pokrete ciljano i svjesno treba
kontrolirati kako bi komunikacija u cijelosti bila u funkciji uspostavljanja odnosa s
klijentom.
FORMAlNA KOMUNIKACIJA S KlIJENTIMA
Komunikacija s ovisnicima je formalne naravi pa stoga ova komunikacija treba
biti u funkciji pružanja pomoći, od utvrđivanja problema i potrebe za pomoći pa
do procjene učinaka tretmana odnosno evaluacije. Proces formalne komunikacije
treba uvijek nastojati organizirati u istom prostoru, unutar prethodno dogovorenog
ritma održavanja razgovora i vremenski ograničeno (kod savjetodavnih razgovora
obično ne dulje od 50 do 60 minuta).
Stručna osoba koja kontrolira komunikacijski proces svakako treba izbjegavati
razgovor o nevažnim temama koje nisu sadržajno u vezi s problemom jer se takav
neformalni razgovor odulji, oduzme vrijeme od vremena za savjetovanje, a onda se
često dogodi da se naprasno prekine takav tijek razgovora što može provocirati
konfliktnu situaciju koja narušava daljnji odnos. Stručnjak koji kontrolira komunikaciju
s klijentom svakako treba izbjegavati pokazivanje dosade ili nestrpljivosti, nedosljedno
postavljanje pitanja, pretjerano govorenje na način da klijent većinu vremena šuti i
sluša te upotrebu sugestivnih pitanja koja sužavaju ovisniku prostor za odgovorom.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
96
NEFORMAlNA KOMUNIKACIJA; GDJE, KADA I KOlIKO
S klijentima nije poželjno o sadržaju tretmana razgovarati izvan termina i strukture
tretmana jer u neformalnim susretima izostaje važan element stručnoga rada, a to je
priprema, pa postoji prijetnja da stručnjak izgubi utjecaj nad procesom komunikacije
s klijentom. S klijentima se izvan termina i strukture tretmana neformalno može
komunicirati samo u slučajnim susretima i to u okviru pravila lijepog ponašanja
(pozdravljanje, kurtoazna pitanja i slično) te tijekom psihoedukacije koja je
usmjerena ka razgovoru o komunikaciji kao procesu i poučavanju ovisnika pravilima
uspješnog komuniciranja. No, i tada ovakvo komuniciranje treba biti ograničeno.
USPOSTAVlJANJE ODNOSA S OVISNIKOM
Neverbalna komunikacija neposredniji je oblik međuljudske interakcije i ona
često predstavlja ključ uspješne komunikacije i razumijevanja među ljudima. Iako
je poznato da se većina prvih dojmova temelji na neverbalnim signalima, čovjek
se u interakciji s drugim ljudima najviše usredotočuje na svoje riječi i često nije
potpuno svjestan onoga što njegovo tijelo odašilje sugovorniku. Budući da je
usmjeren na ono što govori, ne usmjerava dovoljno svoju pozornost na neverbalne
signale, iako bi to bilo poželjno, pa je stoga u svjetlu uspostavljanja odnosa odmah
na samome početku komunikacije važno osvijestiti neverbalne signale, nastojati
primjereno oblikovati neverbalne poruke i kreirati pozitivno ozračje za daljnji
rad s klijentima. Dakle, važno je ostaviti dobar prvi dojam. Verbalna i neverbalna
komunikacija ispunjavaju različitu funkciju; verbalna komunikacija uspješnija je u
prenošenju logičkih ili apstraktnih ideja, a neverbalna komunikacija regulira odnose
u međuljudskoj interakciji i služi za izražavanje stavova i emocija pa tako presudno
djeluje na odnose među osobama u interakciji.
Stoga je važno u ranoj fazi uspostavljanja odnosa pridržavati se osnovnih pravila:
- tijekom komunikacije orijentirati se prema klijentu
- tijelo neka bude uspravno
- kod iznošenja stavova i mišljenja klijenta gledati u oči i ne „sakrivati“ pogled jer
to može upućivati na neiskrenost (pogled u oči neka ne traje predugo da klijentu
ne postane nelagodno).
Komunikacija uključuje izvjesnu fizičku blizinu stručnjaka i klijenta pa treba pažljivo
ulaziti u prostor klijenta. Psihološka podjela prostora dijeli ga na:
• Intimniprostor
Udaljenost od 15 do 45 cm oko sebe ljudi još doživljavaju svojim tijelom pa
je prići tako blizu dopušteno isključivo intimnim i bliskim osobama. Prilikom
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
97
stručnoga rada ponekad je potrebno „narušiti“ ovaj prostor klijenta (posebno
se to odnosi na intervencije zdravstvenog osoblja). Pritom treba biti iznimno
pažljiv i svoje postupke svesti samo na stručne postupke. Kako ulazak u intimni
prostor vjerojatno ne odgovara klijentu, uglavnom ne odgovara niti onome koji s
njime radi.
• Osobniprostor
Udaljenost od 45 do 120 cm između osoba, uglavnom između poznatih ljudi
ili ljudi s kojima komuniciramo na sastancima, prilikom druženja i slično. Na
ovoj udaljenosti još nećemo komunicirati s klijentom tijekom prvih susreta, ali
kad uspostavimo odnos s njime tada se i naš psihološki prostor može mijenjati
i smanjivati udaljenost između nas i ovisnika; maksimalno na osobni prostor,
a samo iznimno i na intimni prostor (kako je već objašnjeno).
• Socijalniprostor
Udaljenost od 120 cm do 3,5 m na kojoj većinom komuniciraju ljudi koji se ne
poznaju, a osobito početkom rada s klijentima, te su među njima i naši klijenti.
To je upravo primjerena udaljenost za stručni rad s klijentima tijekom prvih
susreta pa bi i uvjete radne okoline trebalo unaprijed tome prilagoditi.
• Javniprostor
Udaljenost veća od 3,5 m, uglavnom među ljudima na javnim mjestima gdje se
ljudi ne poznaju te se jedni drugima niti ne približavaju osim ako za to nemaju
razlog. Takav bi prostor trebalo osigurati klijentima ako kojim slučajem čekaju u
čekaonicama ili na sličnim mjestima.
Mnogi socijalni psiholozi smatraju vizualnu komunikaciju jednim od najvažnijih
kanala, ako ne i najvažnijim kanalom neverbalne komunikacije. Vizualna komunikacija
odnosi se ne samo na gledanje i kontakt očima nego i na viđenje dostupnih i korisnih
socijalnih znakova. Prepoznavanje socijalnih znakova koje klijent odašilje može biti
presudno u stvaranju mozaika informacija o klijentu i problemu s kojim je došao.
Vizualni je kontakt prvi izazov u susretu s klijentom.
Vizualna komunikacija ima dvije osnovne funkcije:
1. Izražajnu (odnosi se na prenošenje stavova i emocija)
2. Informacijsku (upravlja društvenim susretima i „nadgleda“ ih).
U specifičnim situacijama, kao što su pomagačke aktivnosti, čovjek je prisiljen
pustiti u svoj intimni prostor neznanca, a to izaziva nelagodu jer znači izvjesno
narušavanje osobnog prostora, odnosno narušavanje onoga prostora kojega netko
smatra osobnim teritorijem. Ovo zasigurno otežava uspostavljanje odnosa u
kojemu će obje strane biti opuštene i receptivne signalima one druge strane, a u
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
98
takvim situacijama komunikacija bi čak bila i nemoguća kada čovjek ne bi mogao
protumačiti neverbalne znakove (signale) druge osobe i prikladno na njih reagirati.
Za društvene sposobnosti (među kojima su svakako i pomagačke) ključno je da
čovjek opaža, tumači i odgovara na emocionalne i međuljudske signale. Čovjek
kojemu nedostaju ove vještine može imati teškoće u suočavanju s emocijama
onih s kojima se susreće. Osoba koja je sposobna ostaviti dobar dojam obično je
vješta i u praćenju osobnih izraza emocija i sposobna je uživljavati se u čuvstvena
ili emocionalna stanja drugih osoba, a to svakako doprinosi uspostavljanju odnosa.
Takva je osoba empatična i altruistična, a to su osnovni alati u radu s klijentima,
osobito s ovisnicima.
Uspostavljanje odnosa s ovisnikom nije moguće ako kod stručnjaka ne postoji
svjesno i s namjerom za pružanjem pomoći motivirano ponašanje (altruizam) koje
uključuje uživljavanje u emocionalna stanja drugih osoba (empatiju). Važna osnova
altruističnog ponašanja usmjerenog tretmanu ovisnika jest empatijska reakcija
pobuđena percipiranom ili zamišljenom nevoljom ovisnika, i ova reakcija uvijek
mora imati trajnu narav u nastojanju da se doživljaji ovisnika „osjete“ kao osobni.
Valja naglasiti kako pojedini stručnjaci u tome uspijevaju u tolikoj mjeri da njihov
osjećaj tuđe nevolje može biti tako intenzivan kao da je nastao u njima samima.
To je empatija u pravome smislu i jedino je takva osnova stvarnog altruističnog
ponašanja usmjerenog tretmanu ovisnika.
Nije loše komunikaciju započeti smiješkom. „Načelo smiješka“ važno je i često je
primjenjivo u kontaktnim zanimanjima. Poznato je da osmijeh dovodi do ugodne
atmosfere u odnosima među ljudima. Naravno, nikako se nije dobro usiljeno ceriti
jer je tada lako uočljivo kako je ovaj oblik neverbalne komunikacije neiskren i može
proizvesti tjeskobu kod sugovornika. Uz smiješak se nije loše niti rukovati s klijentom
jer će to olakšati međusobni ulazak u prikladan psihološki prostor sugovornika.
TIJEK KOMUNIKACIJSKOG PROCESA U RADU S OVISNICIMA
Prvi korak: Postavljanje očekivanja
Sustavna komunikacija s klijentom započinje oblikovanjem predviđanja da će se
u budućnosti dogoditi promjene u smjeru rješavanja problema. Ovo predviđanje
rezultat je, s jedne strane, želje i/ili potrebe klijenta da riješi svoj problem što ga
dovodi u stanje povećane pripravnosti i spremnosti na akciju, dok je s druge strane
stručnjakovo predviđanje promjena iskustveno oblikovano jer on zna da su njegovi
prethodni postupci doveli do željenih promjena u smjeru rješavanja problema, što
ga učvršćuje u uvjerenju da i dalje nastoji pomoći. Sve to znači da su i stručnjak
i klijent od početka tretmana u stanju udešenosti u kojemu njihovi stavovi,
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
99
motivacija i ponašanje organiziraju kognitivni i emocionalni set koji omogućuje i
predviđanje i ostvarivanje željenog ishoda. Ovo hipotetičko stanje organizma naziva
se očekivanjem. Bez očekivanja željenih ishoda nema niti motivacije za djelovanjem.
Valja naglasiti kako se uvjerenje povezano s relativno nepredvidivim ishodima
određuje fenomenološki, na temelju subjektivnih procjena vjerojatnosti ishoda.
Ostvare li se očekivani ishodi, barem u jednome dijelu, to povećava vjerojatnost
ustrajanja u započetim aktivnostima. Dapače, kod vrlo empatičnih stručnjaka može
se razviti i stanje tzv. očaravajuće obuzetosti koje označava potpunu uronjenost u
tretman i koja je samopotkrjepljujuća u tolikoj mjeri da se takvi pojedinci posvećuju
tretmanu klijenata zbog klijenata samih, neovisno o mogućim rizicima i ne očekujući
profit. Budući da se očaravajuća obuzetost naziva još i optimalnim doživljajem ili
iskustvom koje je najbliže opisu onog što nazivamo srećom, jasno je kako takvi
pojedinci zaista mogu u svojemu poslu doživjeti sreću i optimalno zadovoljstvo koje
ih potkrjepljuje i motivira na daljnje aktivnosti.
Očekivanja u tretmanu ovisnika najčešće mogu biti:
1. Umanjivanje intenziteta i trajanja teškoća koje se razvijaju kod ovisnika
2. Detoksikacija, apstinencija, održavanje te liječenje ovisnika
3. Izlječenje ovisnika
4. Stjecanje i primjena znanja i (odučenih) životnih vještina i navika ovisnika
(rehabilitacija)
5. Uključivanje ovisnika u mrežu normalnih i zdravih socijalnih odnosa
(resocijalizacija)
Drugi korak: Definiranje zadataka
U skladu s očekivanjima koja se formiraju tijekom neposredne komunikacije s
ovisnikom kao klijentom, zajednički se kreiraju ciljevi i usmjeravaju se zadaci
tretmana. Ove je ciljeve odmah na početku tretmana potrebno osvijestiti i
verbalizirati na ovisniku razumljiv način kako bi se kreirala očekivanja i stvorila
motivacijska osnova za akciju usmjerenu ka rješavanju problema.
Ciljevi povezani s očekivanjima i s ciljevima povezani zadaci tretmana ovisnika
mogu biti ovi:
• Stjecanjeznanja(psihoedukacijaispecifičnaedukacija)
Točna i nedvosmislena informacija ovisnicima može ubrzati tijek liječenja,
pomoći u donošenju ispravnih i zdravih odluka i u konačnici spasiti život.
Informiranje s ciljem trajne promjene ponašanja (učenja) važno je sredstvo
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
100
u radu s ovisnikom, ustvari toliko važno da u konačnici može biti cilj sam za
sebe. Ovisnike je potrebno podučiti o štetnosti djelovanja sredstava ovisnosti,
a posebno o donošenju zdravih životnih odluka, prihvaćanju vlastitih emocija,
samokritičnosti, pa čak i osnovnim životnim znanjima o tome kako stjecati nova
znanja i kako potražiti pomoć.
• Promjeneponašanja(modifikacijaponašanja)
Ovisnici manifestiraju ovisnička ponašanja. Ona su usmjerena neprekidnom
traženju podražaja (zlo)upotrebom droge i devastiranjem svojega života i života
bliskih im osoba. Takva je ponašanja u postupku pružanja stručne pomoći
ovisniku potrebno modificirati. Promjenom obrasca ponašanja od ovisničkog
ka neovisničkom ponašanju ovisnik prestaje tražiti drogu i zadovoljstvo počinje
nalaziti u normalnim i svakodnevnim životnim aktivnostima. On možda još
uvijek jest ovisnik, možda će to nažalost zauvijek i ostati, ali barem njegovo
ponašanje više nije ovisničko.
• Promjenenavika
Navike su učenjem stečeni obrasci ponašanja u određenim situacijama,
a formiraju se i učvršćuju opetovanim ponavljanjem iste aktivnosti. Tako su i
ovisnici postali ovisnicima ponavljanjem ovisničkog ponašanja koje ih je dovodilo
do droge i koje im nije ostavljalo prostora za druge oblike ponašanja koja nisu
povezana s ovisničkim. Ovisnici razvijaju naviku ovisničkog ponašanja koja svakim
novim drogiranjem postaje sve čvršća, čak i automatizirana. Međutim, dobra je
vijest da se naučeno može i odučiti, naravno ako je osoba za to motivirana.
Stoga je u postupku odvikavanja ovisnika važno kao cilj definirati kako će se
ovisničke navike dezautomatizirati, da bi se one potom ugasile, odnosno
nestale. Promjenama navika svakako doprinosi i pridržavanje liječničkih uputa
jer ponašanje u skladu s uputama ovisniku daje novi kontekst za djelovanje u
kojemu se on „bori“ sa svojim problemima i tako umanjuje anksioznost u vezi s
problemom.
• Promjenestavova
Stavovi su stečene, i to prilično tvrdokorne i na promjene otporne organizacije
emocija, vrjednovanja i ponašanja prema onome što je objekt stava. Ako je kod
ovisnika objekt stava sredstvo ovisnosti odnosno droga, i ako ovisnici imaju
pozitivan stav prema drogi (a uglavnom imaju, osobito u početku drogiranja),
onda je jasno da je iznimno teško tako formirane stavove mijenjati. Međutim,
ako se okolnosti izmijene i ovisnika se dovede u situaciju da isproba nova i
pozitivna životna iskustva koja nisu povezana s drogiranjem, onda se otvara
prostor za promjenom stava, a time i za promjenom ponašanja u vezi sa stavom.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
101
• Izlječenje
Ovisnost je bolest i kao kod svake bolesti cilj je postupaka usmjerenih ka
bolesniku ili njegovo izlječenje ili barem smanjivanje štete od bolesti. Ponekad je
izlječenje teško dokučiv cilj tretmana pa se aktivnosti usmjeravaju detoksikaciji
ili održavanju apstinencije.
• Rehabilitacija
Razvojem ovisnosti i ovisničkog ponašanja ovisnik postaje nefunkcionalna
osoba. Čak i ako se tijek bolesti preokrene u smjeru liječenja pa čak i mogućeg
izlječenja, obično u životu ovisnika ostaje pustoš koju je potrebno ponovno
osmisliti u sadržajan život i bivšeg ovisnika učiniti ponovno funkcionirajućom
osobom.
• Resocijalizacija
Ovisnost za sobom povlači i pokidane socijalne odnose. Mreža socijalnih
odnosa ovisnika bitno je sužena i odnosi se uglavnom na krug ostalih ovisnika
i kriminalni milje u kojemu se kreće kako bi nabavljao ili preprodavao drogu.
U postupku odvikavanja ponovno uključivanje osobe u mrežu normalnih i zdravih
socijalnih odnosa (resocijalizacija) sredstvo je, a često i pretpostavka, uspješnog
rehabilitiranja u socijalno funkcionalnu i društveno korisnu osobu.
O uspješnom ostvarivanju ciljeva ovisi motivacija za daljnji rad, a o motivaciji ovisi
ustrajnost u radu na novim ciljevima pa su važne komunikacijske zadaće u tretmanu
ovisnika postavljanje očekivanja i kreiranje ciljeva. Ovdje je važno istaknuti kako je
često bolje do glavnog cilja ići u malim koracima. Mali su koraci ustvari kratkoročni,
obično jednostavniji ciljevi koje će biti lakše ostvariti, a uspjeh u ostvarivanju ciljeva
svakako je u funkciji motivacije i za klijenta i za savjetovatelja.
PRAKTIČNA UPOTREBA GOVORA
U komunikaciji s ovisnicima raspoloživo vrijeme značajan je činitelj u tretmanu.
Bilo da se stručnjak nema dovoljno vremena posvetiti pojedinom ovisniku, bilo
da ovisnici prihvaćaju samo kratke savjetodavne susrete, vrijeme predviđeno
za tretman treba optimalno iskoristiti. To znači da stručnjak treba imati dobre
komunikacijske vještine, a one se usvajaju vježbanjem.
Ovdje se daju praktični savjeti koji u neposrednom radu s ovisnicima mogu poboljšati
komunikacijske vještine.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
102
Ako ste u komunikaciji s ovisnikom bilo pošiljatelj bilo primatelj poruke:
• Argumentirajte ono što iznosite
• Pažljivo saslušajte ovisnika i odvojite za to vremena koliko je potrebno
• Provjerite jeste li ovisnika dobro razumjeli
• Potvrdite ovisniku da ste ga razumjeli
• Uložite trud da pratite i osobne i ovisnikove verbalne i neverbalne signale.
Ako ste u komunikaciji s ovisnikom pošiljatelj poruke:
• Donesite odluku što ćete reći
• Odredite pravo vrijeme da kažete što ste namjeravali reći
• Prije nego nešto izgovorite, zapitajte se hoće li ovisnik razumjeti ono što govorite
i prilagodite se ovisniku kao svojemu sugovorniku
• Prije nego što izgovorite željeno, zapitajte se još jednom koji su razlozi zbog
kojih to želite reći
• Pitajte klijenta da sažme što ste rekli kako biste provjerili je li primio poruku
kako ste željeli.
Ako ste u komunikaciji s ovisnikom primatelj poruke:
• Pažljivoizainteresiranoslušajteovisnika,slušajteaktivno-znatiaktivnoslušati
ovisnika znači davati povratne informacije ovisniku da ga slušamo i razumijemo
što govori
• Uvijekpozornostusmjeritenaovisnikakojivamseobraća
• Buditepripravnidokrajasaslušatiionosčimeseineslažete;bitćevremenaza
protuargumente
• Omogućiteovisnikudaizneseidodatnapojašnjenjaakosupotrebna.
STRUKTURIRANJE TIJEKA KOMUNIKACIJSKOG PROCESA;
FAZE U KOMUNIKACIJI S OVISNICIMA
Na tijek komunikacijskog procesa mogu djelovati mnogi činitelji koji nisu pod
neposrednom kontrolom tijekom tretmana: obitelj, partneri, ostali ovisnici s kojima
je u kontaktu, narkodileri kao i komorbiditet. Sve to može otežati pa čak i onemogućiti
komunikaciju, posebno ako ona nije konzistentna u sadržaju i trajanju. Stoga je
komunikacijski proces potrebno strukturirati, a to uključuje sve faze u komunikaciji
s ovisnikom. Komunikacija s ovisnikom usmjerena je fazama savjetodavnog rada pa
su faze u komunikaciji s ovisnikom upravo faze savjetodavnog rada o kojima je bilo
riječi u prethodnim poglavljima pa ih ovdje nećemo ponavljati.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
103
Imperativ je u radu imati pozitivnu komunikaciju s ovisnicima. Međutim,
komunikacija između stručnjaka i ovisnika može biti i neuspješna, i to posebno ako:
1. Ovisnika informiramo na nerazumljiv način
2. Ako ovisnici nemaju elementarna znanja o tjelesnim i psihičkim procesima pa
zbog toga ne razumiju upute i smisao tretmana
3. Ovisnici imaju kriva vjerovanja koja im onemogućuju prihvaćanje sadržaja i tijeka
tretmana.
Iskustvo i istraživanja u zdravstvu diljem svijeta pokazuju da nedjelotvorna
komunikacija između pacijenta i kliničara umanjuje točnost dijagnoze. Neka od tih
istraživanja pokazuju:
1. Mnogi kliničari dopuštaju klijentima (pacijentima) samo nakratko izložiti priču
o svojoj bolesti bez da ih prekinu (pojedina istraživanja navode kako je to samo
18 sekundi vremena za klijenta (pacijenta) prije negoli ga druga strana prekine u
iznošenju priče)
2. Mnogi kliničari niti ne dopuštaju priliku klijentima (pacijentima) ispričati svoju
priču o vlastitoj bolesti, što je gotovo nevjerojatno.
Onemogućavanjem klijentu da verbalizira svoje mišljenje stručnjak se lišava važnih
činjenica do kojih se može doći samo introspektivnim uvidom i koje mogu značajno
doprinijeti ispravnoj dijagnozi. Dvosmjerna komunikacija između stručnjaka i
ovisnika jedan je od najučinkovitijih prediktora pridržavanja uputa tijekom tretmana.
Zanemariti aktivnu ulogu klijenta u tretmanu najčešće će oni koji polaze od
pretpostavke da onaj tko traži pomoć takvu pomoć u cijelosti i prihvaća. Međutim,
iskustvo i istraživanja pokazuju kako je primarna determinanta pridržavanja
uputa tijekom tretmana upravo kvaliteta interakcije između stručnjaka i klijenta.
Razvijanjem učinkovitih komunikacijskih vještina ovisnik će postati kompetentan i
aktivan sudionik u tretmanu, a time će se povećati vjerojatnost uspjeha tretmana.
Međutim, treba biti svjestan i ograničenja u komunikaciji tijekom rada s ovisnicima.
Ova ograničenja rezultat su s jedne strane aktualnih deficita u psihofizičkom,
odnosno psihosocijalnom funkcioniranju, a s druge strane straha.
Zastrašujuća upozorenja o tijeku i mogućem ishodu bolesti (ovisnosti) najčešće
su nekorisna jer kod ovisnika dovode do emocionalnog preplavljivanja i ne djeluju
na promjenu ovisnikovih nepoželjnih oblika ponašanja. Dapače, zastrašivanjem se
obično postižu suprotni učinci; ovisnik zaključuje da je već prekasno za ulaganje
napora i može odustati od tretmana i/ili liječenja.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
104
Ovisnike zato naprosto treba pridobiti za suradnju u tretmanu i zato se ovdje
navode neki prijedlozi kako ovisnike pridobiti na suradnju:
1. Angažirajte se
Angažman je veza između stručnjaka i ovisnika koja se nastavlja kroz cijeli
tretman i postavlja „pozornicu“ za uspostavljanje partnerstva. Uspješan
angažman uključuje prije svega pokazivanje interesa za ovisnika kao osobe.
Ishodi uspješnog angažmana su nagradni: brže i bolje prikupljanje dijagnostičkih
informacija, uspostavljanje uspješnog odnosa (ovisnik će imati osjećaj
partnerstva sa stručnjakom), pridržavanje terapije i uspješniji tretman u cijelosti.
2. Budite empatični
Empatija je uz altruizam jedan od najvažnijih alata u pomagačkim aktivnostima.
Barijeru u uspostavljanju odnosa može stvoriti poistovjećivanje empatije sa
suosjećanjem. Ovisnici silno žele da ih se doživljava kao osobe, i to ravnopravne,
pa je aktivno slušanje ovisnika, direktan pogled u njega kada govori i povremeno
verbaliziranje onoga što je rekao najbolji put ka razvoju empatije.
3. Obrazujte ovisnike s kojima komunicirate
Slaba edukacija ovisnika proizvod je loših komunikacijskih vještine kliničara,
a edukacija ovisnika uključuje pružanje znanja i razumijevanja, dok u isto vrijeme
kod njih umanjuje nesigurnost i tjeskobu. Treba znati kako ovisnici (kao i bolesnici
općenito) prije nego što se obrate za pomoć već imaju svoju dijagnozu. Ono
što je izazov za stručnjaka jest da ovisnike pripremi na kompetentnu dijagnozu
koja će vjerojatno biti oprečna njihovoj (ovisnikovoj). Izazov je za stručnjaka
da ovisnik i on dođu do sporazuma o dijagnozi i tretmanu za što je ovisnika
potrebno kapacitirati potrebnim informacijama.
Kada se ovisnicima prvo prezentira dijagnoza, oni istu upamte, često su njome
impresionirani i nisu dovoljno receptivni za informacije koje stručnjak odašilje o
tome što bi u vezi s dijagnozom ovisnici trebali činiti. Stoga je osnovna preporuka
stručnjacima da se ovisnika informira na način da mu se najprije jasno protumači
potencijalni tretman, a potom mu se kaže dijagnoza.
4. Regrutirajte ovisnike na suradnju
Postavite ovisnicima vrlo učinkovito pitanje: “Što mislite da Vam se događa?”.
Iznenadit ćete se koliko ćete vrijednih informacija dobiti odgovorom ovisnika
na ovo pitanje. Štoviše, i ovisnika ćete zainteresirati da se nastavi propitivati
što mu se zaista događa. Bit će to ovisniku poziv stručnjaka na suradnju u
donošenju zajedničkih odluka o tijeku tretmana, a odnos između stručnjaka i
ovisnika je ključan činitelj u pridržavanju dogovorenog tretmana. Važno je znati
da na pridržavanje režima tretmana (posebice liječenja) djeluje i to kako ovisnik
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
105
percipira ozbiljnost svoje bolesti, osobnu osjetljivost na bolest i djelotvornost
propisane terapije.
TEŠKOćE U KOMUNIKACIJSKOM PROCESU I KAKO IH IZBJEćI
Navedeno je kako se tijekom neposredne komunikacije s ovisnikom stručnjak
i ovisnik izmjenjuju u ulogama pošiljatelja i primatelja informacija i u takvom se
dinamičnom interaktivnom odnosu povećava vjerojatnost za nesporazume. Izvor
nesporazuma može biti u pošiljatelju ili u primatelju informacija (ponekad i oboje),
a teškoće može prouzročiti i kakav ometajući podražaj, smetnja ili interferencija
(tzv. šum) u komunikacijskom kanalu koja se pridružuje komunikaciji, a ne potječe
od pošiljatelja i/ili primatelja informacija.
Uglavnom se smetnje u komunikaciji mogu podijeliti u govorne i razgovorne teškoće
ili smetnje.
1. Govorni poremećaji su smetnje u govornoj produkciji koje otežavaju, a ponekad
čak i onemogućavaju proces komunikacije. Mogu se podijeliti na:
a) poremećaje u artikulaciji (loš izgovor koji ga čini nerazumljivim)
b) glasovne smetnje (u visini, glasnoći, fleksibilnosti i trajanju izgovorenih
cjelina)
c) poremećaje respiratorne koordinacije (kao kod mucanja).
2. Razgovorne teškoće su smetnje koje proizlaze iz neposrednog komunikacijskog
konteksta, a najčešće su:
a) nepoznavanje jezika (dijalekti i slično)
b) šum u komunikacijskom kanalu (nepovoljni fizikalni uvjeti, udaljenost između
sugovornika, buka u prostoriji…).
Na pojedine teškoće ili smetnje možemo djelovati tako da način izražavanja
prilagodimo sugovorniku i/ili situaciji (izgovor možemo učiniti razgovjetnijim,
možemo govoriti glasnije i jasnije, možda sporije itd.), dok na pojedine teškoće
ili smetnje ne možemo djelovati bez radikalnije intervencije (kao na primjer kod
mucanja) i njima se ustvari mi trebamo prilagoditi.
Ponekad su teškoće u komunikaciji takve da rezultiraju konfliktima, što je za
komunikacijski proces tijekom tretmana ovisnika i (često) teško uspostavljeni odnos
povjerenja i suradnje između stručnjaka i ovisnika potencijalno devastirajuće.
Konflikt se odnosi na situaciju u kojoj kod ljudi postoje suprotna ponašanja, namjere
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
106
i čuvstva ili emocije. Ako se konfliktna situacija u kojoj se zateknemo ne može brzo i
uspješno riješiti, postajemo frustrirani. Do konflikata dolazi u situacijama u kojima
različito od drugih opažamo promjene oko sebe i zbog toga imamo drukčije mišljenje
i stavove, zatim zbog toga što su nam u životu važne različite vrijednosti više nego
drugima, ili zato što je struktura naše osobnosti drukčija od ostalih sudionika u
konfliktu.
Na izbjegavanje konflikata može se djelovati:
• pažljivim i aktivnim slušanjem i poštivanjem sugovornika
• korištenjem argumenata u raspravi
• kontroliranjem ponašanja koja su povezana s čuvstvima ili emocijama kojima
smo preplavljeni tijekom konflikta
• odašiljanjem pomirljivih poruka.
Konflikti ne moraju nužno imati negativne posljedice na međuljudsku komunikaciju.
Moguće je upravljati konfliktima i spriječiti njihov negativan utjecaj, a čak je i
moguće konflikte iskoristiti kao moderatore još kvalitetnije komunikacije. Kroz
konflikte upoznajemo sugovornike, njihove stavove, navike, namjere i potrebe pa
im se ubuduće možemo bolje prilagoditi, a jednako tako sugovornici upoznaju i nas.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
107
10. EVALUACIJA I SUPERVIzIJA RADA PSIHOLOGA
U gotovo svakoj aktivnosti koju u životu svjesno poduzimamo postavljamo
samima sebi pitanja o tome vode li nas naši postupci do željenog cilja i jesu
li svrhoviti. Nitko ne želi gubiti vrijeme i energiju ustrajući na ponašanjima koja
su nesvrhovita. Dakle, bez obzira činimo li to svjesno i s namjerom ili ne, tijekom
rada neprestano „provjeravamo“ koliko nas to što činimo vodi k cilju. Tako sami
sebi dajemo povratnu informaciju o vlastitim postupcima i njihovim rezultatima.
Ustvari samovrjednujemo svoj rad. Samovrjedovanje u radu s ovisnicima važno je
jer kao stručnjaci želimo znati vode li nas naši postupci ka ciljevima ili je potrebno
poduzimati mjere modifikacije aktivnosti koje provodimo. Bez evaluacije tretmana
ne možemo znati je li tretman uspješan. Stoga sam i ovoj temi posvetio osobitu
pažnju pa sam evaluaciju tretmana pomno opisao u svojoj publikaciji iz 2010.
godine pod nazivom „Kako znati kamo idemo; vrjednovanje i samovrjednovanje
rada s ovisnicima“. Ovdje u tekstu preuzet ću veći dio iz navedene publikacije.
Povratnu informaciju o radu ne moramo dobiti samo od sebe samih; naš rad može
vrjednovati i netko drugi koji ili dobro poznaje i prati naš rad ili je dijelom onoga
što radimo (uključen je posredno ili neposredno u aktivnosti koje izvodimo, kao što
je to na primjer slučaj s ovisnicima koji su kao klijenti (pacijenti) dijelom našega
rada). Međutim, cjelovitu sliku o tomu što i kako radimo možemo dobiti jedino ako
prikupljamo podatke o napredovanju i od sebe samih, ali i od onih koji u okruženju
prate naš rad ili u njemu sudjeluju.
Samovrjednovanje i vrjednovanje dijelovi su jedinstvenog sustava vrjednovanja ili
evaluacije rada, što je posebno važno ako je taj rad u stručnom smislu slojevit i
multidisciplinaran, a time i kompleksan. Što je složenija struktura postupaka koje
poduzimamo, ishodi su neizvjesniji i višeznačniji i teže je procijeniti približavamo li
se postavljenim ciljevima. Rad s ovisničkom populacijom zasigurno je takav oblik
rada. Stoga je posebno važno kontinuirano provjeravati uspješnost u poduzetim
postupcima. Onaj tko svoje postupke vrjednuje samo i jedino prema konačnom
ishodu, a ne vrjednuje i pojedine faze rada koji vodi k cilju, izlaže se riziku pripisati
(pogotovo pozitivne) ishode samo vlastitim postupcima. Osim što to nije ispravno,
jer ne možemo znati jesu li ishodi rezultat naših postupaka ili su interferirale i o
nama neovisne varijable, opasno je jer na taj način propuštamo uvidjeti propuste
u radu i izlažemo se riziku ponoviti ih, možda i s negativnim posljedicama. Ne
možemo znati jesmo li i gdje smo pogriješili ako sličnim postupcima u dvije različite
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
108
situacije dobijemo potpuno oprečne rezultate. Pripisati ih interindividualnim
razlikama može biti samo djelomično točno, ali je svakako nepotpuno. Ne smijemo
propustiti uzeti u obzir i intraindividualne razlike - razlike u postupanju. U svakom
ozbiljnom radu, a posebno u pomagačkom radu s ljudima, pa još dodatno ako se radi
o ranjivoj populaciji, korigirati postupke u radu nužno je i osnova je prilagodljivosti
interindividualnim razlikama korisnika.
Vjerojatno svatko na neki način preispituje svoj rad, ali obično je riječ o ad-hoc
samoprocjenama pa su informacije do kojih se na taj način dođe samo djelomično
iskoristive za daljnji rad. Za kvalitetnije informacije, posebno one koje će biti
objektivnije i na osnovi kojih će se moći uvoditi nužne promjene u radu, potreban je
sustavni i standardizirani pristup.
ZAŠTO JE VAŽNO PROVODITI VRJEDNOVANJE I SAMOVRJEDNOVANJE RADA
Evaluacija vlastitoga rada važan je ispravljački mehanizam u radu. Izvor je to
podataka o tome koliko pridonosimo nekom procesu i koliko smo uspješni u
približavanju prije postavljenim ciljevima rada. S obzirom na teškoće na koje
nailazimo u svojemu stručnom radu, poduzimamo niz mjera i postupaka kojima
želimo poboljšati kvalitetu rada, a time i dati doprinos kvalitetnijem radu u cjelini.
Stoga je važno pa i nužno osvijestiti vlastito mišljenje o svom mjestu i ulozi koju
imamo u aktivnostima koje izvodimo, ali je važno znati što o rezultatima našega
rada misle drugi, osobito korisnici naših usluga.
Rezultate rada moguće je pravilno valorizirati isključivo sustavnim praćenjem efekata
putem složenog sustava povratnih informacija (engl. feed-back mehanizama) koji
se nazivaju sustavom vrjednovanja i samovrjednovanja. Dakle, kako bismo znali
postižemo li željene ciljeve postupcima koje koristimo u radu, potrebno je razviti
i mehanizme (samo)vrjednovanja rada, a ono je presudno važno kako bismo na
temelju povratnih informacija (od drugih ili od sebe samih) kreirali nove i prikladnije
postupke u vlastitom radu. Također je važno te postupke provoditi sustavno jer
nam to omogućuje kontinuirano (a ne samo jednokratno) praćenje aktivnosti koje
izvodimo, a praćenje kontinuiteta u radu važno je jer su postupci preveniranja,
liječenja i rehabilitiranja ovisnika po svojoj prirodi dugotrajni. Dakle, cilj je evaluacije
u cjelini poboljšanje radne efikasnosti i kvalitete rada. Dok je u pojedinim ljudskim
aktivnostima moguće lako mjeriti efikasnost, pa i kvalitetu rada, a to je zato što je
rad moguće normirati, u radu s ovisničkom populacijom (i uopće u radu s ljudima)
vrlo je teško, a ponekad i nemoguće rad normirati. No, i u takvim situacijama
potrebna nam je povratna informacija o tome kako radimo.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
109
SAMOVRJEDNOVANJE RADA
Želimo li do povratnih informacija o tome koliko smo uspješni u onome što radimo
doći od sebe samih, provodimo postupke kojima sami vrjednujemo vlastiti rad pa
tada govorimo o samovrjednovanju. Samo je po sebi jasno da je samovrjednovanje
izloženo subjektivnoj samoprocjeni. Iako se može učiniti kako nam subjektivne
informacije o nama samima nisu baš korisne jer nisu objektivne, to je daleko od
istinitoga. Subjektivna procjena iznimno je važna za vlastiti rad jer mnogo više
nego drugi oblici procjenjivanja uključuje emocionalni odnos prema vlastitom
radu, odnosno omogućuje nam dosegnuti procjenu zadovoljstva vlastitim radom i
napredovanjem. To je moguće stoga što ljudi imaju sposobnost opažanja vlastitih
psihičkih procesa korištenjem introspektivnog uvida u vlastito doživljavanje i
ponašanje. Osim opisanog subjektivnog samovrjednovanja, samovrjednovanje može
biti i objektivnije. Ono je najčešće uključeno u strukturirani stručni (savjetodavni,
psihoedukacijski ili drugi) postupak i često je, iako ne i uvijek, posredno.
VRJEDNOVANJE RADA
Naš rad može biti vrjednovan i od strane različitih drugih osoba. Ovaj oblik
vrjednovanja uključuje vrjednovanje od strane osoba izvan našeg neposrednog
radnog okruženja (primjer za to mogu biti supervizija, razni formalni izvještaji i
slično) i/ili vrjednovanje od strane osoba unutar našeg neposrednog rada (tako
naš rad mogu vrjednovati naši nadređeni, sustručnjaci ili drugi stručnjaci s kojima
neposredno surađujemo, ali i klijenti odnosno pacijenti kojima pružamo stručnu
pomoć) pa u tome smislu razlikujemo vanjsko i unutarnje vrjednovanje.
Samovrjednovanje i vrjednovanje rada dijelom su jedinstvenog procesa evaluacije
rada, ali je ta dva specifična postupka potrebno razlikovati. Jedinstvo se očituje
i u činjenici da je moguće provoditi samovrjednovanje i uključivanjem elementa
vanjskog vrjednovanja u instrumente koje koristimo (ovo se može uočiti i u
prijedlogu instrumenta samovrjednovanja koji se nalazi dalje u tekstu), a moguće
je i provoditi vrjednovanje uključivanjem elemenata samovrjednovanja (iako je
ovaj evaluativni pristup rjeđi u praksi, ponekad je „vanjskim“ procjenjivačima lakše
procijeniti pojedini oblik našega ponašanja ako imaju uvid u naš subjektivni doživljaj
u vezi s tim oblikom ponašanja, odnosno lakše im je procijeniti nas ako znaju što
sami o sebi mislimo).
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
110
Opisani koncept evaluacije može se prikazati i u shematskom obliku:
Slika 15. Shematski prikaz koncepta evaluacije
VRJEDNOVANJE I SAMOVRJEDNOVANJE PRIMJENOM INSTRUMENATA
Dakle, vrjednovanje odnosno samovrjednovanje postupak je koji svaki subjekt
provodi samostalno s ciljem da utvrdi svoje ili tuđe postignuće, želje, planove i
htijenja prema kriterijima kojima je poučen ili ih je postavio sam sebi. Iako su u taj
postupak ponekad uključeni elementi subjektivne procjene, ipak je u prvome redu
cilj da postupak bude što objektivniji.
Svaki postupak u koji se svjesno upustimo s namjerom da dođemo do informacija
o tome koliko smo uspješni u onome što radimo gotovo po pravilu započinje nekim
oblikom samoprocjene. Ta samoprocjena može biti strukturirana, ali se u stvarnom
životu i radu puno češće radi o ad-hoc promišljanju o vlastitoj uspješnosti u onome
što radimo i o promišljanju o mogućim putovima i ishodima onoga što ćemo činiti
ubuduće. Svatko se može sjetiti takvih trenutaka u svojemu radu. Iako ovakvi
postupci nemaju formalnu strukturu, nisu niti normirani pa često čak niti unaprijed
planirani, ipak su nam spoznaje do kojih dolazimo na ovaj način važne u planiranju
daljnjega rada. Ono što je nedostatak ovakvoga pristupa jest što se rezultati takve
samoprocjene vrlo brzo izgube; ako ne bilježimo ono što smo zaključili, a uglavnom
je tako, korist od takve samoprocjene uglavnom je kratkoročna. Međutim, ako
samoopažanje pokušamo usustaviti i razviti za primjenu, nastat će instrument koji
ima više prednosti pred ad-hoc samoprocjenom. Te prednosti su ove:
1. Primjenom standardiziranog i unificiranog pristupa uvijek ćemo imati isti
podražajni sklop (ista pitanja koja si postavljamo) na temelju kojega ćemo
procjenjivati vlastiti rad
2. Podatke do kojih dođemo na ovakav način ne moramo još i dodatno bilježiti ili
pamtiti jer su upisani u obliku odgovora na pitanja koja smo sami sebi postavili
3. Nalaze dobivene uzastopnom primjenom ovakvoga pristupa (i instrumenta) bit
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
111
ćemo u mogućnosti međusobno uspoređivati, što će nam omogućiti sustavno
samopraćenje u vremenskom slijedu
4. Na poslijetku, primjenom istoga pristupa i kod drugih (recimo, kod sustručnjaka)
imamo mogućnost komparativne analize naših i tuđih postupaka, te gotovo
trenutačno možemo procijeniti svoje mjesto u nekom stručnom ili suradničkom
kontekstu.
Bez obzira je li samoprocjena onoga što činimo paušalna ili je ona sustavna i
strukturirana, doći ćemo do izvjesnih podataka o tome kako vidimo svoj vlastiti
rad. Na temelju toga izgradit ćemo i vrijednosne sudove prema svojemu radu. Svrha
samovrjednovanja jest:
1. uočiti vlastite prednosti (snage) u aktivnostima koje izvodimo
2. uočiti vlastite nedostatke (slabosti), odnosno prepoznati prostor za osobnim ili
skupnim napredovanjem
3. uočiti vlastite mogućnosti i ograničenja.
Svrhu (samo)vrjednovanja potrebno je odvojiti od cilja zbog kojega započinjemo s
ovim postupcima. Cilj (samo)vrjednovanja očituje se u potrebi poboljšanja radne
efikasnosti i kvalitete rada. Svrha (samo)vrjednovanja očituje se u potrebi da
dođemo do informacija i spoznaje o tome vode li nas naši postupci do željenog
cilja, dakle jesmo li ostvarili želje, planove i htijenja u vezi s ciljevima rada koje smo
si postavili ili su nam postavljeni. Prema tome, (samo)vrjednovanje je ispravljački
mehanizam u radu i vodi nas do cilja kroz vlastiti rad.
Osnova postupka evaluacije jest postavljanje pitanja. Temeljna pitanja koja treba
postaviti su:
1. Kakva smo ustanova?
2. Kakav sam stručnjak?
3. Kakav smo tim?
4. Kako sve to znam(o)?
5. Što zajednički možemo učiniti da budemo bolji?
6. Što osobno mogu učiniti da budem uspješniji (uspješnija)?
Ovo su temeljna pitanja evaluacije rada i iz njih se deriviraju konkretna i ciljano
usmjerena pitanja u samom instrumentu koji će se primjenjivati u pojedinoj situaciji
evaluacije. U konstruiranju instrumenta treba pripaziti evaluira li se osobni ili timski
rad; u strukturnom smislu radi se o istom pristupu, ali u sadržajnom smislu osobni
i timski rad treba razlikovati.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
112
Savjetodavni rad s ovisničkom populacijom može se evaluirati u tri točke:
a) Provesti detaljnu samoanalizu iz perspektive svih dionika u preventivnim
aktivnostima ili u postupcima tretmana (uključujući i liječenje)
b) Provesti samovrjednovanje, uočavanjem vlastitih prednosti, nedostataka
(slabosti) i mogućnosti (uključujući ograničenja)
c) Odrediti razvojne prioritete i ciljeve kroz izmjene u preventivnim aktivnostima
ili postupcima tretmana (liječenja) za koje je dobro da budu dijelom osobnog
ili timskog razvojnoga plana, a on je ključni element kojim se definiraju ciljevi,
metode, izvršitelji, vremenski okvir izvršenja i način evaluacije.
U evaluacijskom instrumentu najčešće se koriste pitanja ili tvrdnje u obliku
skale procjene, pitanja višestrukog izbora, tvrdnje s afirmirajućim i negirajućim
odgovorima te pitanja otvorenog tipa. Odgovori na takva pitanja omogućuju i
kvalitativnu i kvantitativnu evaluacijsku analizu. Promotrimo zašto se primjenjuju
pojedini oblici pitanja i koje su njihove posebnosti i prednosti.
1. Grafičke skale procjene
U strukturalnom smislu radi se o dužini (crti) na čijim su krajevima napisane
ekstremne vrijednosne kategorije promatrane osobine ili stanja, a zadatak je
onoga koji procjenjuje da na toj dužini odredi mjesto za koje se njemu čini da
najbolje odgovara promatranoj osobini ili stanju. Prednost je ove metode u tome
što procjenjivač može vrlo jednostavno, samo označavanjem mjesta na dužini, dati
svoju procjenu i što se ta procjena može brojčano izraziti i kvantificirati. Nedostatak
je taj što je ovakav oblik procjenjivanja subjektivan i što označena veličina ovisi o
mnogim, pa čak i slučajnim čimbenicima.
Primjer grafičke skale procjene:
Opća procjena mojega zadovoljstva suradnjom s kolegama:
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 NISAM UOPćE ZADOVOlJNA (ZADOVOlJAN) U POTPUNOSTI SAM ZADOVOlJNA (ZADOVOlJAN)
2. Pitanja višestrukog izbora
Ovaj tip pitanja omogućuje onome čija se procjena traži izbor između više
ponuđenih alternativa. Prednost je ovakvih pitanja u tome što onaj tko konstruira
instrument može ograničiti moguće odgovore s obzirom na područje interesa, ali je
ograničavanje odgovora unutar samo nekoliko alternativa ujedno i ograničenje za
one procjenjivače koji bi željeli dati opširniji odgovor ili procjenu.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
113
Primjer pitanja višestrukog izbora:
Ometa li me neuspjeh u postizanju zadanih ciljeva u daljnjemu radu?
a) da, u potpunosti
b) da, samo djelomično
c) uopće ne
3. Tvrdnje s afirmirajućim i negirajućim odgovorima
U ovakvim se procjenama od procjenjivača očekuje da se odredi prema pojedinoj
trvrdnji, ali ne i da je vrednuje. Ispod ovakvih su tvrdnji upisana slova T i N, a
procjenjivač samo treba jednostavno zaokružiti slovo T ako se s tvrdnjom slaže
(smatra da je točna), odnosno slovo N ako se s njom ne slaže (smatra da je netočna).
Primjer tvrdnje s afirmirajućim i negirajućim odgovorima:
Smatram kako bolje rezultate u radu postižem kada radim sam(a) nego kada radim
u timu.
T N
4. Pitanja otvorenog tipa
Pitanja otvorenog tima ostavljaju mogućnost davanja opsežnijih odgovora onima
kojima su pitanja s referentnim okvirom „preuska“ za svu raznolikost procjena
koje oni mogu dati. U ovakvim se pitanjima procjenjivaču omogućuje da slijedom
sadržaja pitanja napiše (ili izrekne) što god misli i o tome želi napisati.
Primjer pitanja otvorenog tipa:
U radu me najviše ometa(ju):
________________________________________________________________________
_________________________________________________________________________
Prilikom konstrukcije pitanja potrebno je također voditi računa o:
- redoslijedu pitanja, i to na način da se započne s jednostavnijim pitanjima kako
procjenjivač ne bi odmah na početku ispunjavanja instrumenta zastao i kako bi
se senzibilizirao za procjenjivanje, pa možda i naučio kako odgovarati na pitanja
(pogotovo ako nema prethodna iskustva o tome), tako da zahtjevnija pitanja
treba ostaviti za kraj
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
114
- grupiranju pitanja u pojedine smislene kategorije i cjeline, i to na način da se
pitanja koja se odnose na isto područje procjene grupiraju
- tome da slijed pitanja bude što sličniji slijedu koji bi ta pitanja imala i u
uobičajenom razgovoru o istoj temi i
- tome da pitanja ne pobude kod procjenjivača osjećaj krivnje za procjenu koju daje.
Velika je prednost ovakvog pristupa (samo)vrjednovanju njegova iznimna
prilagodljivost. Ona se očituje u tome da se instrument vrjednovanja može po
potrebi prilagoditi posebnostima u liječenju ovisnika kao i posebnostima u radu na
prevenciji, sprječavanju i suzbijanju ovisnosti.
Izrada instrumenta slijedi zakonitosti, a tijek izrade instrumenta je ovaj:
• Određivanjeciljamjerenja
• Konstrukcijainstrumenta-formuliranjepitanjasobziromnaciljilisvrhu
• Evaluacijainstrumenta–unutarnjai/ilivanjska
• Primjenainstrumenta
• Evaluacijaizprimjene
• Korekcijainstrumentazakonačnuprimjenu
Na početku svakog instrumenta je uputa. Ona je važna jer uvodi korisnika u
smisao postupka koji izvodi i definira ciljeve (svrhu) i korist koji se tim postupkom
(vrjednovanja ili samovrjednovanja) žele postići. Također bi trebala biti motivirajuća
za onoga tko sudjeluje u postupku evaluacije odnosno trebala bi zainteresirati
procjenjivača za sudjelovanje u evaluaciji. Razlučimo uputu iz jednog takvog
instrumenta kako bismo malo preciznije objasnili navedeno.
1. Uputa uvodi procjenjivača u postupak i informira ga
„Samovrjednovanje (samoprocjena) vlastitoga rada važan je ispravljački
mehanizam u radu. Izvor je to podataka o tome koliko pridonosimo i koliko smo
uspješni u približavanju prije postavljenim ciljevima rada.“
2. Uputa definira ciljeve (svrhu) postupka i motivira procjenjivača
„S obzirom na teškoće na koje nailazimo u svojemu stručnom radu, poduzimamo
niz mjera i postupaka kojima želimo poboljšati kvalitetu rada, a time i dati
doprinos kvalitetnijem radu u cjelini.“
U prilogu knjige nalaze se dva prijedloga instrumenata za evaluaciju: jedan se odnosi
na samovrjednovanje (samoprocjenu) vlastitoga rada, a drugi na procjenu efekata
rada od strane osoba koje primaju savjetodavnu pomoć.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
115
Područja samovrjednovanja koja uključuje navedeni prijedlog instrumenta
samovrjednovanja ili samoprocjene rada su su:
• zadovoljstvoradomiemocionalnistatus
• vanjskovrjednovanje
• motivacijazarad
• stručnekompetencije.
POSEBNI OBlICI EVAlUACIJE RADA S OVISNIČKOM POPUlACIJOM
• Vrjednovanje odnosno samovrjednovanje provedbe programa savjetodavnog
rada, psihoedukacije i (re)habilitacije ovisnika putem kontrole apstinencije
u obliku testiranja na sredstva ovisnosti (najčešće u mokraći) tijekom
provedbe programa, onda kada je testiranje moguće s obzirom na ograničenja
(nemogućnost uzimanja uzorka mokraće, nedostatak testova za utvrđivanje
„novih“ droga i slično)
U ovoj je knjizi već opisan jedan model savjetodavnog rada koji se primjenjuje u
radu s ovisnicima, a sadržajno uključuje četiri modula ili koraka (evidentiranje,
aktiviranje, odvikavanje i vrjednovanje) unutar kojih su definirani ciljevi svake
faze savjetodavnog rada te aktivnosti na postizanju ovih ciljeva. Predviđeni su i
modeli evaluacije u provedbi programiranih aktivnosti.
Uspjeh u ostvarivanju ciljeva u pojedinoj fazi (koraku) provedbe programa
djelomično možemo vrjednovati i metodom test-retest. Testiranje ovisnika
provodi se brzim imunokromatografskim testovima u obliku panel pločica
za kvalitativno otkrivanje sredstava ovisnosti (u svježoj mokraći), a rezultat
takvoga testa na sredstva ovisnosti u retest postupku može biti mjera
uspješnosti programa (na primjer, ako je osoba u prvom testiranju bila pozitivna
na koje sredstvo ovisnosti, a onda nakon provedenih programiranih aktivnosti
negativna, može se s određenom vjerojatnošću zaključiti o korisnosti provedenih
postupaka koji su doveli do apstinencije ili odvikavanja). Osim toga, posljednjim
dolaskom koji je ujedno i posljednji korak u provedbi programa zajednički se
(ovisnik i stručna osoba) procjenjuje efikasnost i korisnost provedenih postupaka
psihoedukacije, rehabilitacije, odvikavanja ili liječenja; uspješnost se procjenjuje
zajedničkom subjektivnom procjenom kao i anonimnim instrumentom
vrjednovanja (u prilogu je primjer instrumenta vrjednovanja od strane korisnika).
• Vrjednovanje odnosno samovrjednovanje specifične edukacije ovisnika
primjenom testova informiranosti (primjeri su u prilogu knjizi) koji služe kao
povratna informacija o stupnju informiranosti o pojedinom sredstvu ovisnosti
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
116
• Supervizijakaooblikvrjednovanjarada
Supervizija sve više postaje općeprihvaćena i nezamjenjiva metoda stručnog
odnosno profesionalnog razvoja stručnjaka koji neposredno i intenzivno rade
s ljudima pružajući im stručnu pomoć (pomagačka zanimanja). Supervizija je
proces interakcije supervizora i supervizanta u kojemu je cilj transformirati
spoznaje do kojih je supervizant došao procesom supervizije u njegovu (buduću)
profesionalnu aktivnost. Ova aktivnost uključuje učenje uvidom u situaciju. Svrha
je jednostavna: pomoći stručnjaku svladati prepreke u radu i što je moguće više
i bolje iskoristiti vlastiti prostor za napredovanjem jer procesom supervizije
supervizant dolazi do podataka o vlastitom radu, a to je ishod sukladan ishodu
(samo)vrjednovanja rada. Stoga je ključno, naravno, da je supervizor sustručnjak
supervizantu.
ŠTO ČINITI S POKAZATElJIMA O VRJEDNOVANJU I SAMOVRJEDNOVANJU RADA
Standardizirani postupak evaluacije koji ima strukturu omogućuje ovo:
• dobivanjejasnihinedvosmislenihodgovoranapostavljenapitanja
• uspoređivanjeodgovoravišeosobakojesunasvrjednovalenaistinačin
• uspoređivanje nalaza o provedenom vrjednovanju u vremenu (praćenje
napredovanja u radu)
• izražavanjenalazastatističkimvrijednostimai
• praćenjeemocionalnogzdravljauradu.
Standardizacija postupka (samo)vrjednovanja omogućuje nam kvantitativnu i
kvalitativnu analizu na temelju koje ćemo što je moguće više objektivno procjenjivati
rezultate rada i uvoditi moguće promjene u radu. Promjene u radu mogu se definirati
kao:
• poboljšanjeradnogučinka
• povećanjekvaliteterada
• povećanjezadovoljstvaradomi
• povećanjezadovoljstvaklijenata(pacijenata)provedenimpostupcima.
Sve navedeno ili pojedino od toga može biti cilj radne aktivnosti i povećati uspjeh
(ili vjerojatnost uspjeha) u radu. Ciljevi su opisana zamišljena ponašanja kojima
se teži u radu. U svakom trenutku izvođenja aktivnosti možemo opisati trenutna
ponašanja i postignuća i usporediti ih s opisanim zamišljenim ponašanjima i
postignućima pa ako se u određenoj mjeri podudaraju, tada znamo da smo na
pravom putu ka ostvarivanju cilja, no ako se ne podudaraju, vrijeme je za promjenu
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
117
pristupa ili za ulaganje dodatnog napora u željenom smjeru. Ako evaluacija pokaže
da se ne približavamo cilju, možemo učiniti nešto od ovoga:
• Korekcijuplanaiprogramarada
Prevencija, suzbijanje i liječenje ovisnosti složen je proces koji mora biti
organiziran tako da nužno uključuje dobro planiranje i programiranje, a ono
uključuje, između ostaloga, i postavljanje ciljeva u radu, odnosno vrjednovanje
rada s obzirom na postavljene ciljeve. Ukoliko rezultati provedenih postupaka
(samo)vrjednovanja ukažu na to da se planiranim i programiranim oblicima rada
ne postižu postavljeni ciljevi, potrebno je mijenjati strukturu i sadržaj plana i
programa te ih uskladiti s ciljevima.
• Preusmjeravanjeimodificiranjeaktivnosti
Ponekad se tijekom rada pokaže kako je plan i program dobar okvir za rad, ali
su pojedini postupci neadekvatni. Tada se modifikacija rada usmjerava samo
prema tim pojedinim postupcima.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
118
11. PRILOzI
Prilog 1.INSTRUMENT SAMOVRJEDNOVANJA (SAMOPROCJENE) RADA
Samovrjednovanje (samoprocjena) rada
Ime i prezime (tko želi): ___________________________________________________
Ustanova: _______________________________________________________________
Datum: __________________________________________________________________
Uputa:
Samovrjednovanje (samoprocjena) vlastitoga rada važan je ispravljački
mehanizam u radu. Izvor je to podataka o tome koliko pridonosimo i koliko
smo uspješni u približavanju prije postavljenim ciljevima rada. S obzirom na
teškoće na koje nailazimo u svojemu stručnom radu, poduzimamo niz mjera
i postupaka kojima želimo poboljšati kvalitetu rada, a time i dati doprinos
kvalitetnijem radu u cjelini. Stoga na ovome listiću iznosim mišljenje o svom
mjestu i ulozi u ustanovi u kojoj radim.
ZADOVOlJSTVO RADOM I EMOCIONAlNI STATUS
1. Opća procjena osobnoga zadovoljstva svojim radom
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 NISAM UOPćE ZADOVOlJNA (ZADOVOlJAN) U POTPUNOSTI SAM ZADOVOlJNA (ZADOVOlJAN)
2. Koliko sam uspješno ostvarila/ostvario planirane i programirane aktivnosti?
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 POTPUNO NEUSPJEŠNO POTPUNO USPJEŠNO
3. Procjena osobnoga emocionalnoga stanja u ovome trenutku tijekom rada
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 UOPćE SE NE MOGU OPUSTITI U POTPUNOSTI SAM OPUŠTENA (OPUŠTEN)
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
119
4. Opća procjena osobnoga zadovoljstva statusom u svojoj ustanovi (stručnom timu)
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 NISAM UOPćE ZADOVOlJNA (ZADOVOlJAN) U POTPUNOSTI SAM ZADOVOlJNA (ZADOVOlJAN)
5. Koliko sam zadovoljna/zadovoljan suradnjom s rukovoditeljem?
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 NISAM UOPćE ZADOVOlJNA (ZADOVOlJAN) U POTPUNOSTI SAM ZADOVOlJNA (ZADOVOlJAN)
6. Mogu li popisati poslove i programska područja za koja sam isključivo ja
zadužen/a i odgovoran/na?
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
7. Mogu li popisati poslove i zadaće kojima sam u svojoj ustanovi (timu) zadužena/
zadužen, iako nisu moji poslovi?
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
8. Imam li kakve prijedloge u smjeru povećanja stupnja zadovoljstva poslom?
Ovdje ih upisujem.
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
VANJSKO VRJEDNOVANJE
9. Od koga tražim vrjednovanje uspješnosti svoga rada?
a) od kolega (kao superviziju)
b) od pacijenata (klijenata)
c) od rukovoditelja
d) od roditelja pacijenata (klijenata)
e) od vanjskih institucija
f) ni od koga do sada
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
120
10. Imam li jasne ciljeve i prioritete u radu?
DA NE
11. Mijenjam li ciljeve i prioritete u odnosu na različite rezultate vrjednovanja?
DA NE
12. Koje sve instrumente samovrjednovanja koristim u radu?
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
MOTIVACIJA ZA RAD
13. Što me u radu najviše motivira?
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
14. Koliko sam motivirana/motiviran za rad?
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 UOPćE NISAM U POTPUNOSTI JESAM
15. Što me u radu najviše demotivira?
a) plaća
b) radno vrijeme
c) (ne)suradnja s rukovoditeljem
d) opis zaduženja
e) uvjeti rada
f) (ne)uspjeh u rješavanju problema
g) nerealna očekivanja dionika
h) nedostatak priznanja za uspjeh u radu
i) nedostatak suradnje s nadređenim institucijama
j) preopterećenost
k) nešto drugo (upisujem) ____________________________________
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
121
16. Kako mogu utjecati na čimbenike koji me demotiviraju u radu?
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
STRUČNE KOMPETENCIJE
17. Pitam li se jesam li dovoljno sposobna/sposoban za posao koji radim?
a) ne, nikada se ne pitam
b) da, ponekad se pitam
18. Koliko dionici imaju koristi od mojega rada?
a) nedovoljno
b) dovoljno
c) i više nego što treba
19. Što poduzimam kako bih napredovala/napredovao u stručnim znanjima i
vještinama?
a) gotovo ništa
b) samo ono što moram
c) sve što mogu
20. Koliko poduzimam u smislu napredovanja u stručnim poslovima i zadaćama?
a) nedovoljno
b) dovoljno
c) i više nego što treba
21. Koliko sam učinkovita/učinkovit u radu?
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 NISAM UOPćE UČINKOVITA (UČINKOVIT) U POTPUNOSTI SAM UČINKOVITA (UČINKOVIT)
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
122
Prilog 2.
INSTRUMENT VRJEDNOVANJA RADA OD STRANE KORISNIKA
VRJEDNOVANJE PROGRAMA RADA
Uputa:
Molimo Vas da odgovorite na sljedeća pitanja kako bismo na temelju odgovora
ubuduće mogli što bolje prilagoditi način rada u Centru potrebama klijenata.
Anketa je anonimna. Zanima nas samo Vaše osobno mišljenje.
Hvala na suradnji!
• MolimoVasdanasljedećojskaliprocjeneizrazitesvojeopćenitozadovoljstvo
načinom rada (označite znakom “X”).
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 UOPćE NISAM ZADOVOlJNA/ZADOVOlJAN U POTPUNOSTI SAM ZADOVOlJNA/ZADOVOlJAN
• Koliko ste zadovoljni komunikacijom sa savjetovateljem tijekom rada (označite
znakom “X”)?
1 ---------- 2 ---------- 3 ---------- 4 ---------- 5 UOPćE NISAM ZADOVOlJNA/ZADOVOlJAN U POTPUNOSTI SAM ZADOVOlJNA/ZADOVOlJAN
• Mislite li da Vam je dolazak na savjetodavne razgovore ili liječenje pomogao
u rješavanju problema zbog kojih ste došli (zaokružite slovo ispred jednog od
ponuđenih odgovora)?
a) da, pomoglo mi je u potpunosti
b) da, pomoglo mi je djelomično
c) ne, nije mi pomoglo
• Ako imate kakvu primjedbu na rad, ovdje možete upisati.
______________________________________________________________________
______________________________________________________________________
• Biste li komu drugomu tko ima problem preporučili ovakav oblik rada (zaokružite
slovo ispred jednog od ponuđenih odgovora)?
a) da, svakako bih
b) možda
c) ne, nikako ne bih
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
123
Prilog 3.
TEST INFORMIRANOSTI O MARIHUANI
Uputa:
Ovo je test koji služi kao povratna informacija o stupnju informiranosti o
pojedinom sredstvu ovisnosti, u ovom slučaju o marihuani.
Molimo Vas da pokušate odgovoriti na što je moguće više pitanja kako bismo
utvrdili stupanj Vaše informiranosti radi daljnjega edukativnog i informativnog
rada.
1. Aktivni sastojak u marihuani zove se _____________________________________
ili skraćeno (akronim) _______ .
2. Biljka od koje se dobiva marihuana zove se ___________________ .
3. Cvjetovi marihuane ne sadrže uopće psihoaktivnu tvar.
T N
4. Marihuana mijenja stanje svijesti konzumenta.
T N
5. Hašiš i marihuana dobivaju se iz iste biljke.
T N
6. U marihuani ima više psihoaktivne tvari nego u hašišu.
T N
7. Joint (džoint) je smjesa:
a) različitih vrsta marihuane
b) marihuane i duhana
c) marihuane i hašiša
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
124
8. Nakon konzumiranja marihuane zjenice osobe su:
a) sužene
b) proširene
c) nepromijenjene
9. Konzumiranje marihuane utječe kod vozača na procjenu udaljenosti vozila na
cesti, ali ne i na reakciju osobe na zvukove s ceste.
T N
10. Tragovi marihuane u tijelu (u mokraći) osobe mogu se pronaći još nakon nekoliko:
a) sati
b) dana
c) tjedana
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
125
Prilog 4.
TEST INFORMIRANOSTI O HEROINU
Uputa.
Ovo je test koji služi kao povratna informacija o stupnju informiranosti o
pojedinom sredstvu ovisnosti, u ovom slučaju o heroinu.
Molimo Vas da pokušate odgovoriti na što je moguće više pitanja kako bismo
utvrdili stupanj Vaše informiranosti radi daljnjega edukativnog i informativnog
rada.
1. Heroin je sredstvo ovisnosti koji se ubraja u skupinu:
a) psihostimulatora
b) psihodepresora
2. Heroin je izvorno prah __________________ boje.
3. Heroin se zloupotrebljava i pušenjem.
T N
4. Heroin se dobije sušenjem smole sirovog ___________________ .
5. Nečistoća u heroinu može biti čak i do:
a) pet puta više od samoga heroina
b) deset puta više
c) pedeset puta više
6. U mokraći je heroin moguće detektirati deset dana nakon konzumiranja.
T N
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
126
7. Heroinsku ovisnost često prate teške zarazne bolesti,
a to su __________________________ i _____________ .
8. Hepatitis C moguće je spriječiti cijepljenjem.
T N
9. Čisti heroin lako je topiv u vodi.
T N
10. Heroin koji se injekcijom ubrizgava u krvnu žilu može istu začepiti.
T N
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
127
12. CITIRANA I PREPORUčENA LITERATURA
1. Bašić, J. (2009.): Teorije prevencije – prevencija poremećaja u ponašanju i rizičnih ponašanja djece i mladih, Školska knjiga, Zagreb
2. Berke, J. D. & Hyman, S.E. (2000.): Addiction, Dopamine, and the Molecular Mechanisms of Memory; Neuron, Vol. 25, 515–532, Cell Press
3. Bozarth, M.A. & Wise, R.A. (1984.): Anatomically distinct opiate receptor fields mediate reward and physical dependence; Science 244: 516-517
4. Božičević, V., Brlas, S. i Gulin, M. (2011.): Psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja – prijedlog smjernica za psihološku djelatnost u zaštiti i promicanju mentalnog zdravlja, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
5. Božičević, V., Brlas, S. i Gulin, M. (2012.): Psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja – priručnik za psihološku djelatnost u zaštiti i promicanju mentalnog zdravlja, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
6. Brlas, S. (2005.): Program savjetodavnoga rada u okviru provedbe školskoga preventivnoga programa u srednjoj školi, „Život i škola“ broj 13, Osijek
7. Brlas, S. (2008.): Kako pronaći izlaz - vodič za pomoć u suzbijanju ovisnosti kod djece i mladih, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
8. Brlas, S. (2010.): Kako znati kamo idemo - vrjednovanje i samovrjednovanje rada s ovisnicima, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
9. Brlas, S. (2010.): Važno je ne započeti - neki temeljni pojmovi psihologije ovisnosti, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
10. Brlas, S. (2011.): Terminološki opisni rječnik ovisnosti; - opis važnih termina iz područja ovisnosti o drogama, alkoholizma i problematičnog i patološkog kockanja, prvo izdanje, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
11. Brlas, S. (2011.): Savjetodavni rad s ovisnicima, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
12. Brlas, S. (2012.): Planiranje, programiranje i evaluacija preventivnih aktivnosti, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
13. Brlas, S. (2013.): Komunikacija s ovisnicima, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
14. Brlas, S. (2016.): Funkcionira li mozak ovisnika zaista drukčije, Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica
15. Brlas, S. (2017.): Terminološki opisni rječnik ovisnosti; - opis važnih termina iz područja ovisnosti o drogama, alkoholizma i problematičnog i patološkog kockanja, (6., preuređeno izdanje), Medicinska naklada, Zagreb
16. Brlas, S. i Gorjanac, V. (2015.): Priručnik: radionice u borbi protiv ovisnosti (edukacijske i socijalizacijske radionice za djecu i mlade), Centar za nestalu i zlostavljanu djecu, Osijek
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
128
17. Brlas, S. i Majurec, M. (2001.): Slobodno vrijeme učenika; način provođenja slobodnog vremena, zadovoljstvo i potrebe „Život i škola“ broj 6, Osijek
18. Chiara, G.D. (1999.): Drug addiction as dopamine-dependent associative learning disorder, European Journal of Pharmacology
19. Cohen, J. (2000.): The Cognative and Behavioral Effects of Nicotine: An Argument for Brain=Behavior, http://serendip.brynmawr.edu/bb/neuro/neuro01/web1/Cohen.html, 11.09.2009.
20. Corey, G. (2004.): Teorija i praksa psihološkog savjetovanja i psihoterapije, Naklada Slap, Jastrebarsko
21. Čale Mratović, M. (2009.): Pušenje izaziva depresiju, http://www.zzjzdnz.hr/djelatnosti/skolska_medicina/zdravstveni_odgoj/191-ch-0?&l_over=1, 2. 11. 2009.
22. Dijksterhuis, A., Bos, M.W., Nordgren, l.F. & Van Baaren, R.B. (2006.): On making the right choice: The deliberation-without-attention effect, Science, 311, 1005-1007.
23. Dijksterhuis, A., Bos, M.W., Nordgren, l.F. & Van Baaren, R.B. (2006.): Making choices without deliberation, Science, 312, 1472.
24. Dijksterhuis, A., Bos, M.W., Nordgren, l.F. & Van Baaren, R.B. (2006.): Complex choices better made unconsciously, Science, 313, 760-761.
25. Dorner, D. (1997.): The logic of failure-Recognizing and avoiding error in Complex Situations, Perscus books reading, Massachusetts
26. Farrenkopf, C., (2000.): Cocaine and the Brain: The Neurobiology of Addiction, http://serendip.brynmawr.edu/bb/neuro/neuro01/web1/index.html, 11.09.2009.
27. Fulgosi, A. (1994.): Biološke osnove osobina ličnosti, Naklada Slap, Jastrebarsko28. Gasser, P. & Speich, B. (2007.): lSD-Assisted Psychotherapy in the Treatment
of Anxiety Secondary to life Threatening Illness, http://www.maps.org/research/cluster/psilo-lsd/, 11. 9. 2009.
29. Gieringer, D. (2001.): Cannabis Vaporization: A Promising Strategy for Smoke Harm Reduction, Journal of Cannabis Therapeutics Vol. 1#3-4, 153-70
30. Gigerenzer, G. (2007.): Gut feelings: The intelligence of the unconscious, Viking Press, New York (UK edition: The intelligence of the unconscious. New York, Penguin Books, New York, 2007. German translation: Bauchentscheidungen: Die Intelligenz des Unbewussten und die Macht der Intuition, Bertelsmann, München, 2007.)
31. Gilbert, D. (2007.): Stumbling on Happines, Vintage32. Goldstein, R. Z. & Volkow, N. D. (2002.): “Drug addiction and its underlying
neurobiological basis: neuroimaging evidence for the involvement of the frontal cortex.”, Am J Psychiatry 159(10): 1642-52.
33. Hartley, J. i Branthwaite, A. (2002.): Psiholog u praksi, Naklada Slap, Jastrebarsko
34. Hlupić, I. (2017.): Osobine ličnosti i motivacija za uzimanje marihuane i „novih droga“ kod studenata, diplomski rad, Zagreb
35. Ibanez, A., Blanco, C., et al. (2003.): “Genetics of pathological gambling”, J Gambl Stud 19(1): 11-22.
36. Ilić, S., Zoričić, Z. i Torre, R. (2009.): Differences in socio-demographic factors related to compulsive gambling and alcohol addiction, Alcoholism 2009;45(2);107-114, Zagreb
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
129
37. Jurić, M. (2004.): Biološke osnove ovisnosti, http://www.geocities.com/barbun88/fax/Bioloskeosnoveovisnosti.htm, 11. 9. 2009.
38. Katalinić, D., Kuzman, M. i Pejak, M. (2009.): Izvješće o osobama liječenim zbog zlouporabe psihoaktivnih droga u Hrvatskoj u 2008. godini, Hrvatski zavod za javno zdravstvo i Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi Republike Hrvatske, Zagreb
39. Klapež, B. (2004.): Živjeti bez droge, Alinea, Zagreb40. Klarić, D. (2007.): Droga - nerješiv problem; priručnik za edukatore, Dvotočka,
Zagreb41. Klarić, D. (2007.): Znanje daje sigurnost; priručnik za roditelje i edukatore
o ponašanjima, pojavama i događajima koji mogu ugroziti sigurnost djece i mladeži, Znanje daje sigurnost, Zagreb
42. Klein, G. (1999.): Sources of power: how people make decisions, MIT press43. Koić, E. (2009.): Problematično i patološko kockanje, Zavod za javno zdravstvo
„Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Virovitica (prema izvornom radu objavljenom u znanstvenom časopisu Collegium Antropologicum: Koic E., Đorđevic V., Filakovic P., Nadj S. “Alea Iacta Est” (A Case Series Report of Problem and Pathological Gambling). Coll. Antropol. 33 (2009) 3:961-971. Case report.)
44. Koić, E., Per-Kožnjak, J. i Đorđević, V. (2007.): Sredstva i metode liječenja osoba s izraženim patološkim kockanjem, Zbornik sažetaka 1. hrvatskog interdisciplinarnog simpozija s međunarodnim sudjelovanjem „Kockanje“, str. 106-108, lions Club Vereucha-Virovitica, Virovitica
45. Koob, G.F., Sanna, P.P. & Bloom, F.E. (1998.): Neuroscience of addiction; Neuron, Vol. 21 467 – 476, Cell Press
46. Koob, G.F., Sanna, P.P. & Bloom, F.E. (1998.): Neuroscience of addiction; Neuron, Vol. 21 467 – 476, Cell Press
47. lebedina Manzoni, M. (2007.): Psihološke osnove poremećaja u ponašanju, Naklada Slap, Jastrebarsko
48. Kuzman, M., str. ur. (1994.): Međunarodna klasifikacija bolesti i srodnih zdravstvenih problema, Deseta revizija /MKB-10/, Svezak 1, Medicinska naklada, Zagreb
49. lacković-Grgin, K. (2006.): Psihologija adolescencije, Naklada Slap, Jastrebarsko
50. lučanin, D. i Despot lučanin, J. (2010.): Komunikacijske vještine u zdravstvu, Zdravstveno veleučilište, zagreb i Naklada Slap, Jastrebarsko
51. Nelson-Jones, R. (2007.): Praktične vještine u psihološkom savjetovanju i pomaganju, Naklada Slap, Jastrebarsko
52. Nester, J.E. (2001.): Molecular basis of long-term plasticity underlaying addiction, Nature Reviews Neuroscience vol. 2, no. 2, 119-128, Nature Publishing Group
53. Nestler E.J. (2001.): Molecular neurobiology of addiction, Am J Addict, 10(3):201-17.
54. Nikoć, M. (2011.): Očima psihologa teologa, Zaklada biskup Josip lang, Zagreb55. Pinel J.P. (2002.): Biološka psihologija; Naklada Slap, Jastrebarsko56. Problematika droga - mjere, 13. 8. 2009., http://www.nijd.uredzadroge.hr/
index.php/hr/problematika-droga-mjere/, 11. 9. 2009.
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
130
57. Projekt resocijalizacije ovisnika o drogama koji su završili neki od programa rehabilitacije i odvikavanja od ovisnosti u terapijskoj zajednici ili zatvorskom sustavu, te ovisnika koji su u izvanbolničkom tretmanu i duže vrijeme stabilno održavaju apstinenciju i pridržavaju se propisanog načina liječenja (2007.), https://drogeiovisnosti.gov.hr/istaknute-teme/projekt-resocijalizacije/851, 26. 7. 2016.
58. Radović, S. (2004.): Prevencija i zaštita od droge; što trebate znati o drogama, Naklada Žagar, Rijeka
59. Rosić, V. (2005.): Odgoj, obitelj, škola, Naklada Žagar, Rijeka60. Ruse, J.M., Jerome l., Mithoefer, M.C., Doblin, R. & Gibson, E. (2008.): Treatment
Manual for MDMA-Assisted Psychotherapy for Treatment of PTSD, http://www.maps.org/mdma/, 11. 9. 2009.
61. Sakoman, S. (2002.): Obitelj i prevencija ovisnosti, SysPrint, Zagreb62. Sakoman, S. (2007.): Ovisnost o igrama na sreću - ozbiljan društveni problem,
Zbornik sažetaka 1. hrvatskog interdisciplinarnog simpozija s međunarodnim sudjelovanjem „Kockanje“, str. 16-17, lions Club Vereucha-Virovitica, Virovitica
63. Sakoman. S. (2009.): Školski program prevencije ovisnosti, Agencija za odgoj i obrazovanje, Zagreb
64. Smokvina-Korbar, R. (1997.): Životni izbori mladeži u uvjetima vrijednosnih sukobljavanja, Nastavni vjesnik, 83-85
65. Strong, E. (1959.): Vocational interest 18 years after, University of Minessota Press, Minneapolis
66. The Truth About Drugs; Fact You need to know, actions you need to take (2008), http://www.drugfreeworld.org/#/freeinfo/truth-about-drugs-information,
11. 9. 2009.67. Vasta, R. (2005.): Dječja psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko 68. Vizler, J. (2004.): Povezanost percepcije roditeljskog ponašanja i sramežljivosti
i asertivnosti školske djece (diplomski rad), Zagreb 69. Vrhovac, B., Jakšić, B., Reiner, Ž. i Vucelić, B. (2008.). Interna medicina. Naklada
ljevak, zagreb70. Wenar, C. (2003.): Razvojna psihopatologija i psihijatrija (od dojenačke dobi
do adolescencije), Naklada Slap, Jastrebarsko71. Willenbrock, H. (2009.): Tajna ispravnog odabira, GEO hrvatsko izdanje broj
02/09, 24-3772. Zarevski, P. (1995.): Psihološki aspekti ovisnosti mladih, Zbornik radova
„Zajednički protiv ovisnosti“, str. 255-264, Ministarstvo rada i socijalne skrbi, Zagreb
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
131
O AUTORUIme i prezime
Siniša Brlas
Zvanje
profesor psihologije
Datum i mjesto rođenja
4. listopada 1969. u Virovitici
Zaposlen
Zavod za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske županije, Djelatnost za
prevenciju i izvanbolničko liječenje ovisnosti sa zaštitom mentalnog zdravlja
Profesionalni životopis
Završio je studij psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u
Zagrebu 1995. godine. U odgojno-obrazovnom sustavu napredovao je u zvanje
stručnog suradnika mentora. Predavač je u Visokoj školi za menadžment u turizmu
i informatici u Virovitici.
Bio je voditelj stručnih vijeća psihologa u osnovnim i srednjim školama. Radio je
kao stručni suradnik psiholog i nastavnik u osnovnim i srednjim školama, u sustavu
socijalne skrbi (referada za brak i obitelj, provedba mjera nadzora nad izvršenjem
roditeljske skrbi i pojačane brige i nadzora) i u policiji (kao službenik za skrb o
stradalnicima Domovinskog rata). Ima iskustva i u sustavu obrazovanja odraslih.
Volontirao je kao psiholog u Domu za psihički bolesne odrasle osobe Borova.
Također ima iskustvo rada u ispitivanju javnog mnijenja te u izdavačkoj djelatnosti.
Bio je član Upravnog odbora i dopredsjednik Društva psihologa Virovitičko-
-podravske županije. Kratko je bio član Matice Hrvatske. Bio je član Stručne
radne skupine Ureda za suzbijanje zlouporabe droga Vlade Republike Hrvatske za
izradu Nacionalne strategije i Nacionalnog akcijskog plana, kao i u stručnom timu
Agencije za odgoj i obrazovanje za provedbu edukacije voditelja školskih programa
prevencije ovisnosti. Član je Povjerenstva za suzbijanje bolesti ovisnosti Virovitičko-
-podravske županije i Vijeća za prevenciju u lokalnoj zajednici Virovitičko-podravske
županije. Član je Upravnog vijeća Zavoda za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-
-podravske županije. Do sada je napisao više knjiga iz područja prevencije i suzbijanja
ovisnosti, jedan rječnik ovisnosti i jedan srednjoškolski udžbenik. Tri autorske
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
132
knjige otkupljene su sredstvima Državnog proračuna za sve škole u zemlji. Jedan
je iz skupine psihologa koji su potaknuli stručnu javnu raspravu o kapacitetima
psihologije za djelotvorne intervencije u području proaktivne skrbi o mentalnom
zdravlju u okviru jedinstvenog projekta „Psihologija u zaštiti mentalnog zdravlja“.
U području skrbi o mentalnom zdravlju autor je dvije knjige, a urednik je i koautor u
još pet knjiga. Bavi se istraživačkim radom u vezi s pitanjima djece i mladih, autor je
ili koautor više stručnih i popularnoznanstvenih članaka u različitim publikacijama,
koautor je nekoliko desetaka ostalih publikacija te je svojim samostalnim ili
zajedničkim radovima aktivno sudjelovao u nizu domaćih i inozemnih stručnih i
znanstvenih skupova.
Za svoj stručni rad 2010. godine dobio je visoko priznanje Hrvatskog psihološkog
društva „Marulić; Fiat Psychologia“ za osobito vrijedan doprinos razvitku i
promicanju hrvatske primijenjene psihologije.
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
133
Iz RECENzIJA
(…) Iz ovog opsežnog i tematski raznovrsnog popisa obuhvaćenih područja i tema
može se vidjeti tematska usmjerenost knjige, ali i njezina obuhvatnost. Autor nastoji
na jednom mjestu dati informacije o brojnim aspektima koje je moguće sagledati
kada se govori o fenomenu ovisnosti te nastoji pružiti uporabljive informacije
korisne u radu različitih profesija i stručnjaka brojnih profila. Kombinirajući
dosadašnje publikacije koje je u zadnjem desetljeću objavio na ovu temu, uz pružanje
potpuno nove informacije koja služi za cjelovitiji pristup fenomenu ovisnosti, autor
je priredio jedinstvenu publikaciju. Ona odražava i stručni pristup autora, koji je na
jednoj strani u svakodnevnom neposrednom radu s ovisnostima, a na drugoj je u
zadnjem desetljeću pokazao i svoju zainteresiranost za istraživački i publicistički
rad. Kombiniranjem ta dva pristupa nastala je i ova knjiga kakvih u hrvatskom
govornom prostoru ima vrlo malo ili ih uopće nema.
Stoga je jasno da će ova knjiga naići na priličan interes, primarno u publici koja
će biti zainteresirana da na jednom mjestu pronađe informacije o većini bitnih
aspekata pristupa i rada s populacijom koja se suočava s izazovima ovisnosti. Time
će knjiga i ostvariti svoj cilj, kao što će ostvariti i svoju svrhu kao jedan od aspekata
ukupnih aktivnosti Zavoda za javno zdravstvo „Sveti Rok“ Virovitičko-podravske
županije i dokazanog stručnog tima Zavoda.
Predlažem da se ova vrijedna knjiga objavi, kao što je preporučam čitateljima,
napose stručnjacima u radu s djecom i mladima.
Prof. dr. sc. Josip Burušić
(…) Djelo je pisano kao svojevrstan vodič za rad psihologa i psihologinja s osobama
ovisnim o drogama i to s naglaskom na rad unutar djelatnosti za prevenciju i
izvanbolničko liječenje ovisnosti sa zaštitom mentalnog zdravlja pri županijskim
zavodima za javno zdravstvo. Autor nudi teorijsku potporu, nacionalne strateške
okvire i praktične savjete koji mogu poslužiti kao smjernice, osobito osobama
koje se u taj posao uvode. Publikacija je također korisna za ostale članice i članove
interdisciplinarnih timova koji se bave ovim područjem kako bi jasnije razumjeli
kojim sve kompetencijama u svom radu raspolažu osobe psihološke struke.
Nekoliko je važnih poruka koje ova monografija prenosi. Ona šalje jasnu poruku da
za bolesti ovisnosti postoje učinkoviti načini prevencije i tretmana, a višekratno se
ističe da je neizostavan dio tog procesa evaluacija rada. Nadalje, ona predstavlja
PS
IHO
LOG
IJA
OV
ISN
OS
TI
U I
NT
ER
DIS
CIP
LIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
134
snažnu podršku psiholozima i psihologinjama da rade timski te da prepoznaju kako
sve struka za koju su se obrazovali može biti primijenjena u prevenciji i tretmanu
bolesti ovisnosti. Osim toga, autor svojim primjerom pokazuje kolegicama i
kolegama da o svome radu promišljaju, da artikuliraju čime se bave i vrednuju svoj
rad, bilo samoprocjenom, bilo vanjskom procjenom te kontinuirano prilagođavaju
svoj rad potrebama klijenata i klijentica.
Monografija „Psihologija ovisnosti“ prof. Siniše Brlasa, kao i ostale njegove
publikacije, uvelike je usmjerena promoviranju i zaštiti mentalnog zdravlja, a time
i kvalitete života u zajednici. Neka to posluži kao poziv i poticaj kolegicama i
kolegama da promiču spoznaje iz psihologije u okolini u kojoj djeluju jer time dopiru
do šire publike od one s kojom neposredno rade i njihov je doprinos mentalnom
zdravlju na taj način obuhvatniji i snažniji.
Doc. dr. sc. Marlena Plavšić
(…) Aktualno djelo “Psihologija ovisnosti u interdisciplinarnom kontekstu borbe
protiv ovisnosti” logična je nadogradnja kompletnog autorovog opusa, i to u
jednom osebujnom smislu. Naime, spomenuta knjiga, pored toga što je rezultat
dugogodišnjeg angažiranog uranjanja u temu ovisnosti, ujedno je rezultat sabiranja
cjelokupnog niza vlastitih publikacija sklopljenih u cjelinu. Uz to je obogaćena
nizom novih saznanja, ali i promišljanjima koja potiču čitatelja na reakciju (na
osobna propitivanja, samouvid, vlastite afektivne reakcije...), paralelno nastojeći
otvoriti neka “nova vrata”. (…) Autor stavlja temu ovisnosti u široki društveni
kontekst što daje dodatnu vrijednost sadržaju knjige. (…) Psihologijska znanja i
vještine autor donosi na dovoljno generalni način da ih svaki stručnjak, rukovodeći
se tim smjernicama, može uklopiti u vlastite specifičnosti u radu, svoju naobrazbu
glede psihoterapijskih pravaca i osobni stil. Autor svoju sigurnost u stavovima i
razmišljanjima s lakoćom prenosi u pisanu formu. Stil pisanja karakterizira
uspostavljanje neposrednosti u odnosu s čitateljem, što je njegova već od ranije
poznata vještina koju on dozirano koristi. Na uvjerljiv način potiče stručnjake na
samonadograđivanje i samonapredovanje navodeći čitatelja na dublja promišljanja.
(…) Knjiga se preporuča svakome tko se na bilo koji način želi informirati o bilo kojem
aspektu ovisnosti, pa će stoga biti korisna širokom krugu čitatelja – studentima kao
udžbenik zbog stručnog, ali razumljivog rječnika i jasno prezentirane građe, mladim
stručnjacima koji tek startaju na svom putu karijere jer daje niz korisnih i praktičnih
podataka, stručnjacima s više radnog iskustva koji trebaju neprestano širiti vlastite
stručne obzore i nadopunjavati znanja, ključnim ljudima i pozicijama kreiranja
PS
IHO
LOG
IJA O
VIS
NO
ST
I U IN
TE
RD
ISC
IPLIN
AR
NO
M K
ON
TE
KS
TU
BO
RB
E P
RO
TIV
OV
ISN
OS
TI
135
zdravstvenog ustroja imajući na umu autorovo podrobno opisivanje problematike iz
svakog kuta, laicima glede područja psihologije koji će zbog “pitkosti” sadržaja naći
niz potrebnih objašnjenja kada se žele informirati o ovisnostima, drugim strukama
koje žele naći praktične informacije. (…).
Berta Bacinger Klobučarić, prof.
PSIHOLOGIJA OVISNOSTI
U INTERDISCIPLINARNOM KONTEKSTU BORBE PROTIV OVISNOSTI
9 7 8 9 5 3 7 7 5 6 2 8 4
ISBN 978-953-7756-28-4
