Transcript

Kazivanja preivelih rtava muslimanskih zloina u okolini Srebrenice (1. dio)

Svjedoenje: Slijepevi Marko

Selo Gniona nalazi se na dva kilometra od Soloue, ili na pet kilometara bilo od Potoara ili Srebrenice. Pripada mjesnoj zajednici Gostilj. Susjedna sela poev od Srebrenice su: Fojhar, Joeva, Borkovici, Bouta, Potoari, Studenac. Kao to se vidi sve su to sela u kojima ivi muslimanski narod, sem Potoara i Studenca u kojima ima nekoliko porodica srpske nacionalnosti. Sve do marta 1992. godine nikakvih problema izmeu mjetana okolnih sela i Gnione nije bilo. ivjelo se u dobrim komijskim odnosima. Jedni su druge pomagali kako u poljoprivrednim poslovima, tako i u ostalim vidovima saradnje dva ili vie sela. Ilo se na sijela, svadbe, slave, ispraaje, itd. Poetkom aprila poela se primjeivati neka nervoza i uplaenost kod naroda. muslimani su sve manje navraali, sem kad se moralo proi ili neto zatraiti na zajam. Od 19. aprila kada su u Potoarima ubijena 3-4 ovjeka srpske nacionalnosti, preko Gnione su danima prolazile kolone ljudi, ena i djece koji su ili u Joevu, Borkovie, Bautu. Naravno rije je o muslimanskom narodu. I u Gnioni se osjeala sve vea uplaenost i nesigurnost uz obavezno dranje straa tokom cijele noi. Primjetili smo da i muslimani dre strae na Lipi iznad Baute prema umoviima. Tu su dva - tri puta zasretali ljude iz umovia, pretresali ih i vodili u umu i maltretirali. To su radili muslimani iz Potoara i Baute. Iz takve "kontrole" jedva se izvukao urii Radomir iz umovia, koji je poao u Gnionu na oranje.

Zvali su nas na razgovore na Lipu i tu nas ubjeivali da nas niko ne smije dirati i sve nam obeavali, a to isto od nas traili. Tu je naeno rjeenje i dobile se garancije da vie nee biti nikakvih kontrola prolaznika preko Lipe. Meutim, to je potrajalo do 6. maja 1992. godine. Do tog dana svi muslimani koji su htjeli iz Potoara, Kapetanove uprije, Poligona, preli su preko Gnione i niko ih nije ni pipnuo, ve su bili poaeni kafom, sokom, rakijom, itd. Pomenutog dana na urevdan oko 17 asova i 15 minuta zauo se glas sa megafona sa Ravne Njive iznad Gnione i slijedila je sledeca poruka: "Sluajte me dobro Gnionani, ovo vam poruuje Naser. Do pola 6 da svi predate oruje kod Perine kue i garantujem vam da vam nita nee biti. Ako to ne uradite neete pobjei, jer ste opkoljeni i biete pobijeni. " Poto se tog dana u Gnioni u nekoliko kua slavio urevdan, narod je odmah skoio i poeo bjeati nanie prema Soloui. Niko nista nije uzeo sem to se zateklo u rukama i na sebi. Ostalo je sve, pa ak i upaljene svijee na stolovima onih koji su slavili. Zauli su se rafali sa svih okolnih brda. Svi su jurili niz potoke zaklanjajui se iza kamenja i bukava. Pucalo je sa svih strana ukrug, samo je bilo malo prolaza prema Gostilju, tj. Soloui. Tog dana je u Gnioni bio i Lazo Simi iz Studenca i on je poao prema Soloui. Njega su saekali blizu Soloue kod Beganovia Luke i tu ga ubili. Gnioncani su doli do Luka u kuu Gojka Petrovia koji je prije godinu dana tu napravio kuu i siao iz Gnione dole blie Soloui. Tu su prenoili uz veliku strepnju da ih uvee ne zapale u kui. Poto se svi nisu mogli istog dana izvuci iz Gnione, njih nekoliko je prenoilo u Gnioni po potocima i vidjeli su kako im dojuerasnje komije pale kue. Prvo iz kue iznose ta im se svidi, a onda je zapale.

Sutradan su i oni uspjeli sii na Solouu, a onda zajedno svi na Gaj (Gostilj) i na Zalazje. Doli su posle bosi i goli, a ono mukaraca to je bilo drali su puku u ruci i to im je jedino polo za rukom da ponesu. Ostalo je 2-3 komada papovki, jer pojedinci nisu uspjeli doi do kue da uzmu poto su bili na slavi.

Na Zalazju i u Gostilju ostali su ljudi i prikljuili se mjetanima sve do stradanja i Gostilja i Zalazja. Tu su poginula petorica Gnionana i to: Vujadinovi Boko i Vaso, Petrovi Rajko, Simi Branko i Pero. Inae u Gnioni je bilo samo oko 12-13 sposobnih mukaraca, pa se nije ni moglo oekivati da se mogu suprotstaviti Potoarima. Gniona je prvo selo koje je zapaljeno u srebrenikoj optini, a to sam mogao i oekivati, jer je jedino ona odvajala Potoare od Sueske. Paljenjem Gnione Potoari su dobili slobodan prolaz prema Joevi, preko Joeve u Kutlice i Bajramovie i Suesku.

Istog dana u Gnioni je poginuo jedan ovjek Miloevic Radojko, star 68 godina. On je taj dan slavio i nije mogao pobjei jer je bio malo popio, a inace i ne vidi ba najbolje i njega su zapalili u kui njegovoj.

Eto, to bi bilo ukratko o stradanju Gnione, jednog zaseoka Gostilja, a po mom vienju toga dana.

Svjedoenje: Vukadinovi Miladin iz Gnione

Bio je 6. maj, urevdan. Slavili su Simii. Jo ujutro dok su ljudi iz susjednog sela umovii poli na slavu u Gnionu su priali da su u putu od umovia do Gnione prolazili kroz neku umu koju su zvali Vrhovi, vidjeli su neke ljude koje nisu poznavali, kako nekuda ure i kada ih je Mihailo Vukadinovi pozdravio nista mu nisu odgovorili.

U toku dana na muslimanima se nije moglo nita primjetiti, osim da se ne kreu kao ranije, kod njihovih kua niko se nije mogao vidjeti, a mi nismo znali to.

6. maja poslije podne u 5:30, izvren je napad na Gnionu.

Sa megafonom prvo nam se obratio Naser i rekao: "Gnionani predajte oruje za 15 minuta u kuu Pere Simia. Neemo nikog dirati, ali ako ne predate oruje ive emo jo pohvatati" i to je rekao 2 puta. Kada su to uli Gnionani poeli su iskakati iz kua kroz vrata i prozore i bjeati prema umi.

Naser nije ekao ni 2 minuta odmah su otvorili estoku paljbu iz svih vrsta oruja na nas.

Mi smo za 2-3 minuta bili ve u umama, a oni su trali za nama i odmah su zapalili 5-6 kua.

Broj ljudi koji su nas napali nismo znali, ali ih je bilo mnogo. Gniono je bilo okrueno ljudima na koja su se muslimani stacionirali jo u toku jutra, a moda i ranije, a mi za to nismo znali.

Tada je u Gnionoj poginulo dva ovjeka Simic Lazar (55) iz susjednog sela Studenac i Radojko Miloevi (75) iz Gnione.

Simi Lazar je poginuo na putu prema Soloui, a Miloevi Radojko je zapaljen u kui, jer je bio star i nije mogao da pobjegne i o tome svjedoi njegova ena koja je gledala iz ume kako gori kua i Radojko u njoj. Stanovnici sela Gnione su otisli prema Zalazju neki u toku noi, a neki rano ujutro. Nakon 2-3 dana u Gnionoj nita nije stajalo uspravno sve su zapalili.

Kue koje nisu mogle da izgore bile su minirane.

srebrenica_svjedoci- 24705 - 26.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - (0)

Kazivanja preivelih rtava muslimanskih zloina u okolini Srebrenice (2. dio)

Svjedoenje: Petrovi Miloje iz sela Oparci

Mi seljani sela Oparaca napustili smo selo dana 12. 05. 1992. godine, te preli u susedna sela Braevinu, Vranjeevie i Sikirie. Poslije smo se, povremeno, vraali u svoje selo, da bi prenijeli svoje stvari, te pretjerali stoku u sela gdje smo se nastanili.

Dana 1. 6. 1992. godine u selu su se zatekli Petrovi(Cvijetina) ivojin, Petrovi (Draga) Milorad, Petrovi (Draga) Dikosava, Ili (Momila) Ratko, Ili (Momila) Ugljea i Ilic (Dragutina) Dragi, pa su svi toga dana bili pobijeni u selu. Sem njih u selu je bila i Petrovi Ljeposava, ena pok. ivojina, koja je preivjela napad. Napad su izvrili mjetani sela Moevia, Skenderovia, Brezovica, Zapolja i Piria, muslimanske nacionalnosti, koje je predvodio kao komandant Usti Akif, te Salihovi Huso i Halihodi Hajrudin iz Moevia, Fahrudin iz Brezovica, ijeg prezimena se ne sjecam, Alic Abdulah "Dule" iz Brezovica, Begi Sevdalija iz Piria i neki po nadimku "Bjelac" iz Piria. Takoe meu pomenutim bio je i Husi Velkaz, jo od ranije poznat kao veliki muslimanski ekstremista.

Poslije napada na selo, negdje oko 06. 06. ja sam zajedno sa jo 15 srpskih boraca otiao u selo Oparci, odnosno pokuao ui u selo, da bi izvukli mrtve, jer smo od preivele Petrovi Ljeposave saznali da su muslimani cijelo selo popalili i pobili gore pomenute osobe. Kada smo doli do prvih kua sela, ve smo naili na leeve ivojina i Dikosave. Njihove smo leeve pregledali i ustanovili da je ivojin pogoen iz lovake puke u grudi i po licu, a Dikosava je zaklana noem ispod grla. Nismo mogli detaljnije leeve pregledati, jer smo urili da bi pronali i ostale leeve, te da sve pokupimo i prenesemo u Ratkovice - Braevinu. Kada smo poli dalje u selo, naili smo na grupu od oko 20 ljudi. U prvi momenat mislili smo da su nai ljudi, obzirom da smo se dogovorili sa jednom naom grupom da takoe doe u Oparce iz pravca Sikiria, mi smo doli iz pravca Braevine, pa je jedan od nas Petrovi Stojan, poao da vidi ko je tamo. Kada je dosao blizu njih na oko 20 metara, meu njima je prepoznao Husi Velkaza, Begi Sevdaliju i Bekira iz Sikiria, koji su mu rekli da baci puku i da se preda. Oni su odmah otvorili vatru na nas, pa smo i mi uzvratili. Nastala je estoka borba, pa smo mi morali da se povlaimo, poto smo bili napadnuti sa raznih strana te nismo uspjeli da vidimo ostale poginule, niti da ponesemo leeve ivojina i Dikosave.

Vidio sam da su sve kue izgorile, sem jedne vikendice, a bilo ih je 22. Takoe i svi pomoni objekti su izgorili. Vikendicu koja nije izgorila koriste kao svoju kuhinju, a to smo saznali od njihovih zarobljenika. Inae u selo od tada niko vie nije uao.

Svjedoenje: ugi Aleksija (43) iz Rupova Brda

Rupovo Brdo su muslimani spalili 10. 06. 1992. god. pod komandom Mekani Beira, rodom sa sela utica, u zadnje vreme bio je predsednik optine Vlasenica. Napadao je od Stedre sa 250 muslimana.

Druga grupa od 200 muslimana pod komandom Tursunovi Zulfe doli sa Zedanjaska, napadali od Dubokog Dola.

Trea grupa od ila od 200 muslimana vrili napad sa Rudog Brda pod komandom Ademovi Ibrahima, zvani Cakura, i Turkovi Fadila, pred rat bio komandir milicije u SO Vlasenica.

etvrta grupa muslimana napadala je od Karaule na Gligore i Zugic Komlena sa 150 muslimana. Ovoj grupi voa nije poznat.

Napad je bio estok, poeo je u 5 asova ujutro i trajao je do 15 asova.

U ovom napadu prouzrokovana je velika materijalna teta u potpunosti. Jedan dio sela je osto, to je branilo 10 boraca, ali je popaljen i taj dio trei dan, u potpunosti, kada su se ponovo povratili da dokraje i uniste. Ovo selo je brojalo 37 numera.

Muslimani su ga u potpunosti unitili, opljakali i spalili. Oterali su stoku, goveda, ovce i ostalu pokretnu imovinu. Poginulo je 8 ljudi:

1. Milinkovic Vojko, ubijen pred kucom,

2. Milinkovic Mirjana, ubijena na vratima. Oboje spaljeni.

3. Milinkovic Radoje, ubijen ispred svoje kuce;

4. Milinkovic Relja, ubijen ispred svoje kuce;

5. ugi Koviljka, ubijena pred svojom kuom;

6. ugi Komlen, sin Miloa;

7. ugi Trivko, sin Komlenov;

8. Milinkovic Mila,

9. Milinkovi Vlado, nestao i ne zna se za njega.

Ovi podaci su tani.

Svjedoenje: Milinkovi Milojka iz Rupova Brda

Napad na Rupovo Brdo bio je u srijedu izjutra u 4. 50 asova. Toga dana sam spavala sa Mirjanom u njenoj kui. Tog jutra Mirjana kada je izlazila iz kue ubijena je na pragu, ja sam ula pucanj i odmah sam ustala da vidim ta je. Vidila sam Mirjanu kako lei preko praga. Vratila sam se u sobu, uzela puku i municiju i polako puzei izala pored Mirjane napolje. U tom momentu kada sam izala, dos'o je Vojko, Mirjanin ovjek sa strae. Pokus'o je da digne Mirjanu, jer smo mislili da nije mrtva. U momentu je osuo estok napad na koji smo uzvratili ja i Vojko. Ustae su nam veoma blizu prile, pa je i Vojko pogoen. Ja sam se odatle povlaila puzei jedno 30 metara do kue Radoja Milinkovi. Tu je bio Radoje Milinkovi, Dragomir ugi i njegov sin Zdravko. Tu smo nas etvoro bili u zaklonima kod Radojeve kue, tako da su nam Turci prilazili sa sve eim napadom i tada nam je ubijen i Radoje. Tada smo se nas troje povlaili, pridruio nam se i Slavoljub ugi i rekavi nam da je Relja Milinkovi poginuo u prvom napadu. Dok smo se mi povlaili iz sela ustae su upadale u nae kue, pljakali i palili. Gledali smo kako pale nae kue. Mi smo gledali, ali smo bili nemoni. Nas etvoro, jer nam je etvoro poginulo, a Vlado Milinkovi je nestao. Nas je bilo ukupno u tom naselju 8 od ko'i' 6 mukaraca i nas dvije ene. Bili smo o'seeni ustasama od naselja ugi, tako da smo bili primorani da se povlaimo u umu. Da spasimo glave, uz veliki bol i tugu za naim poginulim i nestalim i za naim kuama punim svega to smo godinama stjecali sa velikom mukom i trudom. Stoka nam je sva ostala u talama koju su ustae ivu palili dok nije vojska stigla u pomo.

Svjedoenje: Prodanovi Zarja (60) iz Ratkovia

Dana 16. 06. 1992. godine napadnuto je moje selo Ratkovii kod Fakovia. Napale su ga komije muslimani. Prepoznao sam Marti Beaju i Osmanovic Andriju. Ranjen sam uspeo da se doepam ume gde sam ostao neko vreme sakriven.

Straan zloin su poinili nad mojim selom. Ubili su mi enu, moju domaicu Prodanovi Zoru. Ubijeni su: Stanojevi Radenko, Stanojevi Nikola, Pavlovi Milan, Ranki Vidoje, Ranki Milutin, Ranki Ranko, Stanojevi Desanka, Stanojevi Stanimir, Bogievi Obren, Maksimovi Ratko, Maksimovi Dragomir, Milanovi Borka, uri Radosava, uri Rua.

Gledao sam kako sela gore, gledao sam kako moja kua gori. Tako ranjen prepeaio sam 10 km do Fakovia odakle su me prebacili do Bajine Bate, a odatle za Uice, pa za Beograd.

Kada su mi lekari pregledali ruku koja je bila ranjena zaprepastili su se jer je ruka bila puna crva.

Najvise okrivljujem muslimanske familije: Pozdanovie, Medice, Podkorjence, Martie, Osmanovie...

Ubijene metane meu kojima je bila i moja ena sahranili su nai vojnici, ali nisu imali mnogo vremena pa su ih sahranili plitko. Mislim da su ivotinje raznele leeve.

(Izjava data na Ortopedskoj klinici u Beogradu. )

srebrenica_svjedoci- 24709 - 27.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - (0)

Kazivanja preivelih rtava muslimanskih zloina u okolini Srebrenice (3. dio)

Svjedoenje: Pavlovi Obren (57) iz Crkvina

ivio sam u Crkvinama, optina Bratunac, a u blizini je bilo muslimanskih sela i to Pozdanovii, Miholjevine i Osmae. U stvari, moje Crkvine su bile okruene sa navedenim muslimanskim selima, dok je moje selo isto srpsko. Ranije ni ja ni moje komije nismo imali problema sa muslimanima, a pred sam rat 1992. g. obeavali su nam da nam se nita ne smije dogoditi, te da smo sigurni to se njih tie. Ali eto kako su nam tvrdili kada su 15. 5. 1992. g. muslimani upali u nae selo i znam da su tada, mada ja nisam bio u selu, otjerali moga roaka Pavlovi Borisava i njegovu suprugu Pavlovi Desanku, oboje stari oko 50 godina, pa su na periferiji sela pucali u Borisava koji je ranjen pao tu i ostao, nisu ga "dokusurili" jer su mislili da je mrtav. Suprugu Desanku su mu tu ubili, a Borisav kada je doao sebi, a muslimani - ubice otili, Borisav je siao u selo Podkorjen gdje je sreo nekoliko muslimana kojima se poalio, pa su oni otili u Crkvine, nali Desanku i sahranili. Muslimani su taj dan posle podne zapalili nae selo Crkvine.

Ja se taj dan nisam nalazio u Crkvinama ve u selu Ratkovici, jer sam se bio sklonio, bojei se muslimana, a kriom sam odlazio i stoku hranio, jer talu mi nisu bili zapalili u Crkvinama. Odmah sam shvatio da je na nae podruje stiglo vie muslimana, tj. njihove vojske, a koja je iz drugih mjesta.

U nedjelju 21. 6. 1992. g. oko 03. 00 asova spavao sam u Ratkovicima u kui moga prijatelja Miloa Stanojevia kad se zaula pucnjava. Moj zet Milenko Stanojevi iz Ratkovica me pozvao rijeima: "Ustaj djede. " Skoio sam, a puana zrna su tukla po vratima i prozorima, srec nisam pogoen.

Bila je magla. Pucnjava je bila od Polimaa i dr. pravca - ne moe se orijentisati, ali vidim da su Ratkovici napadnuti. Dok su se muslimani pribliavali selu, sa svih strana pucajui iz puaka, ja sam se nalazio ispred Mirkove kue. Naiao je Boo govorei mi: "Bjei Obrene, gotovo je selo, eno moja kua gori. " I zaista je ubrzo selo poelo da gori i to Zarina kua, a zatim Milovanova i Sredojeva - svi iz Ratkovia.

Ovom prilikom muslimani su pri upadu u Ratkovie ubili Zarinu enu Zoru, zatim Milovana Pavlovia, Radenka i njegovu majku Desanku Stanojevi. Ovom prilikom muslimani su napali i Polimce, Kaludru, Dvorita, Duie i Raie. Znam da su poginuli i Nikola Stanojevi iz Ratkovica, ivan Prodanovi, Zarin brati iz Ratkovica. Znam da je tada od strane muslimana ubijen Vidoje Ranki iz Polimaca i njegova braa Ranko i Milutin, sve stariji ljudi i civili. Nikolina ena je ranjena, a mislim da se zove Radenka, a i Petrova ena. I Boo je ranjen. I u drugim selima je bilo ubijenih Srba taj dan, ali ja te ljude ne znam.

Ja sam se spasio bjeanjem u pravcu sela Vranjeevii. Bjeei sa pola puta smo vidjeli da nae kue gore - zapaljene su bile. U napadu na Ratkovie prepoznao sam Mehmeda zvanog "Kadi", majka mu je Kada iz Dedia, optina Srebrenica i Osmanovi Hajrudina iz sela Podkorjen - Srebrenica. Ostao sam bez ita, a navedena sela su paljenjem unitena.

Svjedoenje: Milovanovi Stanoje (27) iz sela Loznica

Izmeu 25. maja i 2. juna 1992. godine mog strica Miladinovi Petka i njegovu enu Milevu, oko 10 sati ujutro napala je jedna grupa muslimana iz susjednog sela Piria.

Pretukli su strica i strinu, kojom prilikom su im nanijete povrede pa su bili u bolnici u Loznici o emu ima medicinski nalaz. Stric i strina su mi priali da su prepoznali Hasanovi abana, sin Edhema iz Piria i starijeg sina ahmanovog, ali sve te napadae stric i strina znaju dobro, pa e o tome oni vie da kau. etvrtog juna 1992. godine oko 15:30 asova grupa muslimana iz susjednog sela Piria i Polonika upala je u selo Loznicu i napala sa orujem kuu moga brata Milovanovi Sreka i njegove ene Jovane. Ovom prilikom dok su uvali ovce uhvatili su mi brata i izboli ga sa noem. Ja sam uvee vidio da je imao veliku ranu u predelu vrata ispod lijevog uha, te ranu na grudima. Obe su bile nanete noem. Snajka Jovana je imala vise rana u predelu stomaka i grudi. O svim ranama moe se dobro izjasniti Stanojevi Milko i Ronevi Boo. Pokuavali smo iz sela da pomognemo mome bratu i snajki koji su dozivali upomo, ali smo stigli kasno. Snajka je jo bila iva, ali nita nije mogla progovoriti i tako je odmah umrla, dok sam brata naao u potoku gdje su ga posle bodenja noem bacili u trnje, a naao sam i mjesto gdje je napadnut, jer je sve bilo od krvi. Dok smo ih drugu vee sahranjivali, muslimani iz susjednog sela Polonika pucali su po groblju pa smo pod vatrom na brzinu zagrnuli grobove, a kasnije dovrili u toku noi zakopavanje. Na Vidovdan 28. 6. 1992. godine muslimani iz susjednog sela Pirii i Polonik, napali su nas poslije podne oko dva sata sa svih strana. Opkolili su selo i prve kue su odmah zapaljene. Od umskog rastinja nisam nikoga mogao prepoznati, ali ujem da viu "Alahu egber, udrite Srbe majku im jebemo. Hvatajte iva Vasu Petrovica. " Prva rtva koga su muslimani ubili kod njegove kue bio je Luki Radovan. Ja sam ranjen na mestu koje mi zovemo Krievac, a tu je ranjen i Filipovi Zvonko, Stanojevi Milo i Milovanovi orije, njegov brat Rado, Vueti Drago i Damjanovi Boban. Tako ranjeni dopuzali smo do prvih kua naih komija te su nam tek tu pruili prvu pomo. Vidio sam kad ginu Luki Radovan, Damjanovi Miloje, Vueti Svetozar, Filipovi Djoro, Ronevi Milorad i Nikoli Milenko. Nisam vidio kad su poginule Jela i Verica. Meni je priala Luki Krstina iz sela Loznica, kad me posetila u bolnici, da je imala priliku izbliza da vidi Sinanovi Reida enu, koju znamo po imenu "Beba" koja je uestvovala u napadu na nase selo. Krstina je poginula u Bjelovcu 14. 12. 1992. godine.

Svjedoenje: Stevi Dragina iz Ratkovia

Do 28. 06. 1992. godine ivjela sam u selu Ratkovii optina Srebrenica, kada sam zbog velikog pritiska morala da prebegnem sa jednom grupom metana u Srbiju. Sa sobom sam povela i svoje dvoje dece, sina od 15, 5 god. i kerku od 7 godina. Moj mu je ostao da brani selo sa ostalim iteljima sela koji su bili za to sposobni.

Od moje blie porodice poginuli su mi (ubijeni) tri roena strica, dve sestre od strieva i njihovi muevi. Od familije moga mua ubijena je strina. Kako od dana dolaska u izbeglitvo nemam kontakta sa ostatkom familije ne mogu rei da li ima zatvorenih u logorima.

... Ostala sam bez igde iega. Tamo sam imala kuu sa ekonomskim zgradama, 4 goveda, 5 svinja i prilian broj ivine. U ovom trenutku ne znam da li je od toga ta u ivotu, jedino znam da je kua do temelja spaljena zajedno sa ekonomskim zgradama.

to se tie moga povratka ili ostanka sigurno je da bih bez obzira na sve ovo to sam navela ipak volela da se vratim tamo gde sam i do sada ivela, jer tamo mi je (to nisam navela) ostalo oko 6 hektara zemlje i ume.

Takoe nisam navela imena poginulih od moje i muevljeve familije: strievi se zovu Ranki Vidoje, Ranki Ranko i Ranki Milutin. Sestre od strieva (ne znam prezimena) Cuba i mu joj Dragan, Rada i mu joj Novica, Svojak Stanoje, strina moga muza Stevi Vida.

Svjedoenje: Ranki Radovan iz Ratkovica

Ratna dejstva u Srebrenici su poela 15. 05. 1992. g. Mi, graani srpske nacionalnosti smo bili manjinsko stanovnistvo u optini Srebrenica. Uzrok naeg izbeglitva je to smo bili okrueni sa svih strana od ustake vojske. Prve rtve sela Ratkovia u kome smo mi iveli pale su 15. 05. 1992. g. Pala su i tri moja brata Vidoje, Ranko i Milutin i jo 10 blie familije. Nad tim palim rtvama izvren je masakr. Te rtve nismo uspeli ni sve sahraniti, jer su ih ustae poklale i popalile. Da ne bi i mi koji smo to ve preiveli doekali u selu Ratkoviima, da se nad nama iivljavaju, mi smo pokuali davajui otpor drugoj strani. Jedva smo se izvukli i doli u Republiku Srbiju. Selo Ratkovii je uniteno i popaljeno. Moje dve kue i 5 hektara obradive zemlje, i 2 hektara ume, 5 komada krupne stoke, 8 svinja. Moja porodica u Srbiju je dola pojedinano, zato to nismo svi istog momenta mogli da se izvuemo iz obrua. Poto smo ostali bez igdje iega i teko se snalazimo, jer nismo uspeli da iznesemo ni jednu kaiku, a kamo li neto vie od toga. Problema normalno da ima, jer teko je kad ovek danas ima sve, a sutra ostane bez iega svoga. Nemamo uslova za ivot. Bitno je da smo se samo izvukli ivi...

srebrenica_svjedoci- 24710 - 27.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - (0)

Kazivanja preivelih rtava muslimanskih zloina u okolini Srebrenice (4. dio)

Svjedoenje: Vueti Vitomir iz sela Loznica

Povodom napada muslimana na srpsko selo Loznicu na Vidovdan, 28. 06. 1992. godine, gde su muslimani ubili 8 civila i 7 ranili. Uoi naeg pravoslavnog praznika Vidovdana mjetani sela Loznice organizovali su seoske strae, radi eventualnog napada muslimana na selo. Na sam praznik Vidovdan, ja sam bio na strai do 11 asova u drutvu sa Vueti Zoranom. Nije se primijetilo nita neobino. Tada smo otili kui da se odmorimo. Tek to sam zaspao probudila me ena Draga i kae: "Ustaj selo je napadnuto! " Skoio sam iz kreveta i ujem pucnjavu iz vie pravaca. muslimani su nas napali iz pravca Cjepala, Piria, Doliva i Brda. Ja sam odmah poeo da pucam sa prozora po predelu koji se zove umerice, jer me otuda zasipala vatra iz pjeadijskog oruja. Vidim, da zaselak sela Loznice koji se zove Cjepala sav gori, muslimani su popalili kue i sve to je moglo da gori. Tu u mojoj blizini ranjeni su Milovanovi okan i Stojanovi Milo, pa smo ih previli. Mjetani sela Cjepale ve su se povukli prema meni i zajedno sa nama pruaju otpor muslimanima. Preko puta moje kue vidim mnogo muslimana, koji viu "Alahu egber". A iz pravca Piria vidim na udaljenosti od mene oko 300 metara od tale Ree sudskog izvrsioca vie Fahrudin Hasanovi, sin Edhema inae moj kolski drug, Srbi je li vam milo, i provikuje se. Iz Poloznika, Sinanovi Rahman, inae stari trgovac iz Bjelovca, uzeo megafon i kae: Ustae treba li vam pomo. Njega prepoznajem po glasu. U isto vreme, sa brda Prii, Alija zvani Kurta, ranije prije rata radio u Sasama kao miner, zove svoje muslimane i kae: Hvatajte mi Vasu Petrovica iva i uzmite mu minobaca. A inae on i Vaso Petrovi su radili zajedno u Sasama. Ve smo bili potpuno okrueni i tuku nas neprekidno, od 2 sata posle podne do 6 sati navee, kada nam je pristigla pomo iz Bratunca. Ovom prilikom ivot su tu neposredno pored mene izgubili:

1. Damljanovi Miloje,

2. Vueti Svetozar,

3. Ronevi Milorad

4. Filipovi Djore

5. Milenko Nikoli i

6. Radovan Luki.

Kod kuce Andri Bogomira povlaei se prema cesti i pucajuci iz oruja izginule Filipovi Verica stara 17 godina i Stanojevi Jelena stara oko 40 godina.

Kada sam se povukao sa ranjenicima prema cesti, oko 6 asova navee, poto sam predao ranjenika vratio sam se u selo da pokupim mrtve nae komije i familiju. Tom prilikom sam zatekao da mi tek poinje da gori kua. Bilo je izgorjelo samo dva kaua i vitrina, te smo ostalo spasili na taj nain sto smo ugasili vatru.

Sve kue u selu su bile ve popaljene i nisu se mogle gasiti jer su dogorijevale. Samo nisu stigli popaliti tri kue.

Zaboravio sam da kaem, kada sam skupljao mrtve komije i familiju, naao sam mog roaka mrtvog Luki Radovana ubijena, a u ustima mu stavili zlatni krst koji je imao oko vrata prethodno skinuvi mu izme sa nogu. U ovom napadu ranjeni su: Milovanovi Stanoje, Vueti Dragan, Filipovi Zvonko, Milovanovi Rade i okan, Stojanovi Milo.

Svjedoenje: Filipovi Zvonko iz sela Loznice

Ja sam se 28. juna 1992. godine na Vidovdan nalazio u selu Loznici, zaselak Cjepale gde sam se sa ostalim mjetanima moga sela nalazio u odbrani naih kua i imanja. Poto je to mali zaselak sela Loznice, u odbrani sela bilo nas je 7 mjetana, svi zemljoradnici. Nae ene i djeca uglavnom su bili u izbjeglitvu.

Nismo napadali nijedno susjedno selo muslimansko, niti smo za to davali bilo kakvog povoda. Povremeno su iz sela Pirii i Poloznik, te Biljae pripucavali muslimani, ali nisu upadali u nae selo jer smo odbijali napade.

Meutim, na Vidovdan, negde oko dva sata po podne napali su nas sa svih strana. Padala je velika kia i grad, pa je i to oteavalo odbranu sela. Bili smo se od nevremena sklonili u kue, ali kada smo videli da je zapaljena kua Luki Milovana i da su muslimani upali ve u selo i poeli da nas opkoljavaju, dogovorili smo se da se povuemo. Muslimani su nas napali iz svih pravaca, a tukli su nas sa svim raspoloivim orujem, tako da oka nismo mogli otvoriti od kie metaka koji su padali oko nas. Tu smo se branili oko dva sata i tako se povlaili prema rijeci Drini. Iz pravca sela Piria, vidim da nadiru muslimani i da viu "alahu egber", ali slaba je vidljivost, uma i zelenilo, te brda, nisu dozvolili da nekoga prepoznam. Samo po glasu prepoznajem jednog muslimana koga mi zovemo "Kurta" i koga ujem da vie muslimanima: "Hvatajte iva Vasu Petrovia! "

Otvorena je vatra iz pjeadijskog oruja iz pravca Piria i tog momenta ve smo sili sa Cjepala do mesta koje mi seljaci zovemo Krievac. Od velike vatre tu sam ranjen, a malo dalje od mene ranjeni su Milanovi Rado i njegov brat okan, moje komije. Tako ranjeni pomaui jedan drugome dopuzali smo do kue Damjanovi Milutina, gde su nam pruili prvu pomo. Na Cjepalima je poginuo braneci svoju kuu Luki Radovan, a ranjen Milovanovi okan, koga je ranjena prema Drini odveo Filipovi Ivko. Dok mi je pruao prvu pomo u kui Damjanovi Milutina, saznao sam da je izginulo mnogo mjetana tu u neposrednoj blizini. Vidio sam lino mrtvu Stojanovi Jelu i djevojcicu Filipovi Vericu. Odatle sam prebaen u bolnicu u Loznicu, gde sam od familije koja me obilazila uo da je taj dan, tj. Vidovdan, izginulo 6 metana mojih komija i ena Jela, sa djevojcicom Filipovi Vericom. Neki od njih su bili mnogo izmasakrirani.

Ovu izjavu spreman sam dati bilo gde i bilo kada, jer su nas muslimani napali bez razloga i povoda.

Svjedoenje: Miladinovi Mileva iz sela Loznica

Uoi Prvih trojica 1992. godine, sjeam se bila je subota, kopala sam u bati, kada mi je mu Petko doao sa seoske strae i zamolio me da skuham kafu jer je umoran. Ula sam u kuu i skuhala nam kafu i tek to sam nasula kafu u oljice, u nau kuu su upala trojica naih komija muslimana i to: Hasanovi aban, sin Edhema iz Piria Hasanovi Mevludin, zv. Kiko, sin Edhema, Pirii i Begzadi Mehmedalija, sin Sahmana, Pirici. aban je odmah fiziki napao na mua Petka i poeo ga tui, naime udario ga je pukom po glavi tako da je Petko pao. Ja sam poela kukati, pa je aban, uhvatio mene za usta i udario kundakom od puke iznad levog oka te mi nanio povredu. abanu je pomagao njegov brat Kiko, dok je to sve posmatrao Begzadi Memhedalija.

Zatim su sva trojica izletjela iz kue i odneli puku koju su oteli od moga mua, te pobjegli u pravcu rijeke.

Nakon ovoga sluaja, moje komije su nam pomogle da odemo do Doma zdravlja u Bratuncu, a odatle u bolnicu u Loznicu, gde je Petko ostao 4 dana, a ja sam leena 7 dana od rane koje su nam nanijeli nae komije muslimani u naoj roenoj kui. Pogubili smo u ovome ratu svu dokumentaciju o leenju ali ima u bolnici.

14. 12. 1992. godine u napadu na Bjelovac, muslimani su mi ubili dva sina i to: Miladinovi Mirka i Miladinovi edu.

srebrenica_svjedoci- 24711 - 27.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - (0)

Kazivanja preivelih rtava muslimanskih zloina u okolini Srebrenice (5. dio)

Svjedoenje: Marjanovi Milorad iz Brezana

O napadu na selo Brezane 30. jula 1992. godine, kojom prilikom je ubijeno 19 mjetana srpske nacionalnosti. Od pada Srebrenice izgorela su i popaljena sva srpska sela Orahovica, Jasenova, Radoevii, Ratkovii i mi smo ostali usamljeni, jer je najblie srpsko selo od nas bilo udaljeno oko petnaestak kilometara. Poto smo bili usamljeni, otpremili smo u Fakovie ene, djecu i starce da bi njih spasili. Bilo ih je oko 35. U selu je ostalo oko 60-65 mukaraca, a sposobnih za borbu bilo je oko 30. Uz to je bilo i petnaestak ena koje su odravale higijenu, kuvale i brinule o stoci. Bili smo u vrlo tekoj situaciji, slabo naoruani, a sve to nam je trebalo dobavljali smo konjima iz Fakovia, a put je vodio kroz umu. Najtee je bilo za lijekove i sanitetski materijal, a medicinskog osoblja uopte nije bilo. Tako smo oko 3, 5 meseca proveli bez medicinske pomoi. Uz to imali smo i tri duevna bolesnika. Bili smo bez cigareta, a za mukarce puae je to bilo gore nego da su bili bez hrane. Poslednje dve nedelje puili su orahov list. Stalno smo vodili borbe sa muslimanima iz Osmaa i Bukove Glave. Jedno vrijeme smo razmiljali da se preko Osmaa probijemo do Fakovia ali je veina mislila da moemo odbraniti selo.

Sedam dana pre napada, bio je jedan mladi Krstaji Novak koji je odluio da sam krene do Fakovia i da donese cigare. muslimani su ga uhvatili ivog i tako su doznali kolike su nam snage. Do tada smo ih mi obmanjivali tako to smo i u napustenim kuama loili vatru i po malo pripucavali sa raznih strana, ali se posle hvatanja Novaka situacija promenila. muslimani su se ozbiljno spremali za napad, psovali nam etnicku majku, pretili nam i poeli sa kopanjem rovova. Napad je bio 30. jula ujutru u 15 minuta do 5 sati. Udarili su prvo iz pravca Osmaa - skoro iz 10 sela. Nou su prili blizu i ujutru su poeli tui minobacaima. Oni su imali najmanje 1000 vojnika. Pojavljivali su se i odatle odakle ih nismo mogli oekivati. Posle ogorene borbe oni su poeli zauzimati i nae rovove, a nama je ponestajalo municije i mi smo poeli da se povlaimo.

U povlaenju smo se razbijali. Jedni su pobegli prema Fakoviima, jedni prema Podravanju, a ja sa starcima i enama prema Lipatu. Sposobnih za borbu je bilo desetak, a svega nas je u toj grupi bilo 27-oro. Mi smo uli u umu a muslimani su krenuli za nama i vikali su "Ajmo dalje za njima, pa ta Bog da". Tada su oni ipak odustali, ali su pustali za nama lovake kerove da nas otkriju. Na putu prema ievcima su nas saekali, patrolirali i putem kako bi nas saekali. Njih je na putu bilo mnogo. Mi smo bili ispod puta, ak je i njihov pas bio blizu nas. Nismo smeli da se maknemo, skoro ni da diemo kada su proli mi smo se prebacili iznad puta i u jednom potoku smo sjedeli od 12. c. do 22. . Nou. Tada smo krenuli umama. U umi je i pored sve nae panje sve pucalo i tada smo odlucili da izaemo na put. Tom prilikom se izgubio Jovanovi Obren i od tada se za njega nita ne zna.

Krenuli smo putem prema Spatu. Iznad Spata smo htjeli da ekamo zoru, jer nismo bili sigurni da li Srbi dre Spat pa smo saekali da zapjevaju pjetlovi, jer ako njih ujemo znamo da su Srbi tu, poto bi muslimani pokupili sve ispred srpskih kua. Keevi ivko i ja smo krenuli prvi da izvidimo i proverimo minska polja i ivko je zategao silk kundakom puske i osjetio je da je tu mina. Sreom smo proli i spasili se u zadnji momenat. Posle toga smo otili u Sase, a zatim u Bratunac. Tada je bilo 10 rtava i do danas niko nije sahranjen. Znam da su poginuli: Stevanovi Milomir, Lazi Vidoje, Lazi Dostana-majka, Lazi Krstina- sestra, Krstaji Milo, Krstaji Pero, Krstaji Novak, Dragievi Milenko, Petrovi Radovan, Novakovi Milo, Stjepanovi Dragan, Mitrovi Milivoje i sin Mitrovi Stanoje, Miloevi Stanko i njegov unuk Miloevi Vidoje, Josipovi Ljubomir-djeak, VIII razred osnovne kole kome je rafal skinuo gornji deo lobanje. On se posle toga kretao 500 metara i zatim je pao, Ranki Milisav i njegova dva sina Ranki Mirko i Ranki Dragoslav, Jovanovi Obren. Lazi Krstina je ubijena i zapaljena u kuci, a bila je slepa i uz to i duevni bolesnik. Lazi Vidoja su razapeli na krst a zatim su ga zapalili te je umro na velikim mukama. Tada su mu zapalili majku, uraka i sestru. Na Ranki Milisava su stavili slamu i tako ga zapalili. Miloevi Vidoje je sam bio u okruenju i kada su mu prili aktivirao je bombu te je ubio i sebe i muslimane koji su mu prili.

Napadai zloinci su vikali: "Tako, majku ti j... gdje ste da vidi kuu kako gori! "

Huso Halinovi je vodio Skenderovie, Jahi Vehbija isto iz Skenderovia. Otac Salkia mu je bio ustaa u prolom ratu. Jati Afik je komandovao od moje kue, Hakija Meholji je vodio 140 Srebreniana. Nae selo je potpuno opljakano a imalo je 43 domainstva. Zatim je sve popaljeno, sva stoka je odvedena. Bilo je samo 200 krava u selu.

srebrenica_svjedoci- 24712 - 27.07.2010 : Ratko Obrenovic Detroit, Usa - (0)

Kazivanja preivelih rtava muslimanskih zloina u okolini Srebrenice (6. dio)

Svjedoenje: Ing. Marjanovi Milisav (31) iz Brezana

U Bratuncu, 8. 11. 1992. godine

to se tie napada na selo Brezani, tj. moje rodno mjesto i mjesto ivljenja, istiem da ranijih godina nije bilo konfliktnih situacija izmeu mjetana sela Brezani sa muslimanima iz oblinjih muslimanskih sela. Selo Brezani je isto srpsko selo, tj. iskljuivo sa srpskim ivljem. Ja sam bio zaposlen sve do ovog dogaaja, odnosno sve do nastanka rata, u srebrenikom Srednjokolskom centru kao prosvjetni radnik. Dana 30. 6. 1992. godine nalazio sam se u Brezanima kod roditelja, a istina je da sam sa mojim komijama uestvovao u seoskoj strai, odnosno da smo obezbeivali selo. Ovo iz razloga jer je rat ve trajao oko nas i u drugim mjestima u Bosni. Taj dan oko 04:40 asova probudio sam se na spavanju kod kue, a moda pet minuta iza toga zaula se pucnjava, odnosno granatiranje naeg sela Brezani. Zapravo, odmah je bilo vidljivo po padu 3 - 4 granate da minobaca djeluje po centru naeg sela, a iz pravca muslimanskog sela Osmae. Odmah su se potom uli i rafali iz mitraljeza i to u prvom momentu mitraljez je "radio" iz pravca tzv. Pokle, a onda iz pravca stare kole u Brezanima i od tzv. Markove vode. U istom momentu u pravcu sela, ali sa svih strana nastaje i puana paljba po naem selu, a i mitraljeska, pa se vie teko raspoznaje, ta je ta u pucnjavi. Mi u selu ubrzo smo se poeli skupljati, shvatajui da su nai Brezani opkoljeni sa svih strana. Vidjeli smo da u djelu sela koje se zove Primilac gore prve kue koje su muslimani zapalili u ovom napadu. Dio mjetana (ene i stariji) su se poeli povlaiti iz sela u namjeri da spasu goli ivot. Nae selo je dosta veliko i razvueno je i broji oko 70 kua. U zaseoku zvanom Gaji bile su etiri ene, tri su tu ivjele, a jedna je izbjegla prije par dana iz sela Turija u nae selo. Tu su bila i dva starca, oba iz Turije i to Jovanovi Obren i Aksi Borivoje. Od pomenute etiri zene, jedna je Lazi Dostana, starica sa svojih preko 80 godina, njena snaha Radojka, zatim ki Krstina, zvana ula i unuk Milisav roen 1967. godine. Istiem da je ula slijepa i gluvonijema, a stara je oko 40 godina i kao bolesnica nikada nije naputala kuu niti se mogla udaljavati iz sela. etvrta ena o kojoj govorim je bila Jovanovi "Mica", starica od oko 60 godina. Sve ene sem ule su krenule bjeati u pravcu kue Marijanovi Milinka u Brezanima. Meutim, do ove kue su dole "Mica" i Radojka. Moja majka Zorica i strina Marijanovi Brena su skupa sa Radojkom i "Micom" otile prema umi i rasadniku, da se bjeanjem spasu. titili smo njihovo bjeanje pucanjem, ali obru oko sela se stezao. Ubrzo potom, muslimani su upali u kuu Lazi Dostane, gdje se nalazila bolesna i nepokretna ula. uo sam kad je jedan od njih rekao: "Senade, ubij to matoro ubre, ta ekas! " Odmah se ula dva puana pucnja - tada je vjerovatno ula ubijena.

Starije mjetane naeg sela smo upuivali da se povlae, a mi koji smo za to vrijeme branili selo smo se povlaili iz sela. Muslimani su iz pravca Boria bacali dinamit u pravcu kue Marijanovi Ivana.

Naim ulaskom, tj. naputanjem sela vidio sam da su muslimani stigli i do moje kue, vidio sam kako dinamitom razvaljuju ulazna vrata na mojoj kui. Ovladali su selom koje su kasnije i popalili. Vidio sam da zaseok Primilac uveliko gori. Ispustio sam napomenuti da poslije prvih jutarnjih muslimanskih rafala u nasem selu Lazi Vidoje iz naeg sela vie: "Milinko, Milinko, pogibe Milomir. " Ustvari ovo dozivanje je uo Milorad Marijanovi, sin Ivana iz sela. Ovaj je odgovarao: "Ako pogibe on, ti bjei i spasavaj se! " Moj otac se povratio kui jer nije znao da li sam ja otiao, pa se povratio da vidi ima li mene, no oko naeg dvorita su bili muslimani. Otac se povratio nazad, a i iduci ka mjestu Kruica sreo je nae komsije Dragana Petrovia i Dragana Stjepanovia. Tu su uli kada muslimani prilaze kui Vidoja Lazia, razvaljuju vrata na kui. Tada je Vidoje koji se nalazio pred svojom kuom rekao "Nemojte lupati, evo vam kljuevi, ako hoete i zapalite, ako ima ta goreti. " Vidoje je star 54 godine. Vidoje je to govorio vjerujuci muslimanima da mu nee nita, jer je sa njima radio godinama, sa muslimanima iz Osmaa i bio je siguran da ga nee dirati, jer ni on njima nikad nije pravio neke probleme - sav ivot je proveo sa muslimanima u preduzeu "Drina", Srebrenica.

Niko vie u nae selo nije iao sve do kraja marta ove godine kada je nae selo osloboeno (1993).

Dolaskom u selo zateeno je isto svo zapaljeno, mnoge kue su minirane ili polupane, to nije izgorelo polupano. Sve to su mogli muslimani u ovom sluaju su i opljakali, ak i drvenu ogradu i icu i sadnice, itd. itd. Na primjer u Mitrovia Radivoja i Milivoja su iz zemlje poupali mlade kaleme i odnijeli vjerovatno svojim kuama u Osmae i dr. sela. Svi spomenici na groblju su polomljeni i izobarani. Grob Petrovi Slavoljuba, koji je sahranjen u selu 2. maja 1992. godine je zateen otkopan, a le sa sandukom je odnesen iz grobnice.

Nikoga od izvrilaca ovog masakra nisam prepoznao. Mislim po glasu da je Akif, nastavnik sa prezimenom Usti, komandovao napadom na nae selo, a on je kasnije poginuo, koliko sam uo. Pomenutom prilikom je 18 lica stradalo. Jo jednom istiem da smo po osloboenju sela nali ostatke zapaljenih Lazi Vidoja i Milomira Stevanovia i to ispod kue Lazi Vidoja u selu. Ove ostatke je pregledao sudski ljekar. Naeni su zapaljeni Ranki Milisav, sin mu Miroslav, drugi sin Dragosav, zatim Vidoje Miloevi i Milivoje Mitrovi. Ostali su naeni tamo gdje su i poginuli, tj. njihovi ostaci.

srebrenica_svjedoci- 25685 - 03.12.2010 : Zeljko Tomic Sokolac - (0)

Svjedoenje: Gvozdenovi Miladin iz Zagona

Ja sam od roenja ivio u Zagonima, selu blizu Bratunca, koje je isto srpsko selo. Dobro pamtim i proli rat. U tom ratu Zagoni su bili popaljeni ali su to uradile ustae koje su dole iz Bratunca. Od muslimana iz susjednih sela Bljeeva, izmii, Mekote, u Drugom svjetskom ratu nismo imali nikakvih problema jer smo se krili kod njih kad su nailazile ustae, a oni kod nas kad su nailazili etnici.

Nakon tog rata mi smo sa njima ivjeli dobro sve do 1990. godine kada su oni poeli da nas Srbe provociraju na razne naine. Kao primjer samo da navedem Memievi aira, sina Nurije iz Bljeeve, koji je 18. 05. 1990. godine u autobusu htjeo da pocijepa moju ajkau koju sam ja oduvjek nosio i do tada mu nije smetala. Isto tako htjeo je da pocjepa ajkau Mlai iz Bratunca, zaboravio sam mu prezime, pa je on iz straha poeo nositi kaket.

1991. godine kada su ubijeni oni muslimani u Kajiima, iz Bljeeve je nou bilo pripucavanja na nae selo, pa smo mi oko sela morali organizovati strae. Poslije toga smo se samoinicijativno poeli i mi naoruavati, kako je ko mogao i znao. Kad je poeo pravi rat skoro svakodnevno su iz Bljeeve i sa Pala pucali prema naem selu dok smo mi obraivali imanja, a nae strae su im na te provokacije odgovarale.

Dana 5. 07. 1992. godine bio sam sam kod kue u Zagonima. Oko 11 asova otiao sam kod brata Rajka. Bilo je mirno, ali sam ja u vazduhu osjeao neku opasnost. Oko 15 asova otiao sam kui da sluam vijesti. Tada su po selu poele da padaju granate i to granatiranje trajalo je oko 10 minuta. Istovremeno je poela pucnjava iz pjeadijskog oruja sa Pala i iz Bljeeve. Ubrzo je poelo da se puca sa svih strana, od Kaolina i sa Lae. ula se vika, galama, lupanje u erpe. Uletjeli su sa svih strana u selo. Ja sam pokuao da naem izlaz iz sela i krijui se doao sam do kue moga sina Radoja, i na raskru iznad kue naao sam mrtvu Radojevu ker Radu. Poto je nisam mogao izvlaiti, uzeo sam njen korpion i nekako se uspio izvui iz obrua. Na raskru iznad "Papratnice" vidio sam da gore nae kue u selu. uo sam i po glasu poznao Miloevi Radu, enu Milenka, kako vriti, a kada se sve zavrilo nali su je mrtvu u selu a dijete staro etiri godine je nestalo pa smo mi mislili da je i ono ubijeno i baeno u vatru. Meutim, poslije dvije sedmice dijete je zamjenjeno ivo i zdravo jer su ga muslimani toga dana odveli.

Ja sam toga dana vidio puno ljudi koji su napadali selo, ali nikoga od napadaa nisam mogao prepoznati. Toga dana oni su sve kue opljakali a onda ih popalili. Svinje su pobili po avlijama, a drugu stoku su otjerali. U selu su tada ubijeni: Gvozdenovi Rada, ki Radoja, Gvozdenovi Dragoljub, moj sin, Gvozdenovi Blagoje, sin Milorada, Gvozdenovi Rajko, moj brat, Miloevi Milo, sin Jovana, Dimitri Mirko, sin Mitra, Dimitri Mileva, svi iz Zagona. edo i njegova ena Duanka, Malovi Mijo iz Bratunca, Miloevi Ljubica je ranjena ali je umrla u ambulanti u Bratuncu, ranjen je i profesor Jasinski koji je umro u bolnici i Gvozdenovi Radojka, ena Rajka, koja je preivila.

Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim sudom ili organizacijom.

U Bratuncu, 9. 2. 1993. godine

Svjedoenje: Gvozdenovi Tatomir iz Zagona

Ja sam sa roditeljima iveo u naoj kui u Zagonima. Prije izbijanja rata, mi smo se dobro slagali i sa komijama iz Bljeeve i izmia. Iz tih sela ja sam imao dosta prijatelja s kojima sam se druio i iao u kolu. Kad je poeo rat mi smo uvali strae oko naeg sela. este su bile provokacije muslimana iz Bljeeve, izmia i sa Poso jer su oni pucali prema naim poloajima i to sa pjeadijskim naoruanjem i mi smo im uzvraali, ali nikada nije bilo veeg napada. Dana 5. 07. 1992. godine ja sam ujutro otiao u Bratunac da ispratim mladu vojsku. Kad je vojska otila, ja sam se sa bratom Draganom vratio u Zagone oko 13 asova. Brat je odmah otiao na poloaj. U kui smo bili ja, moja sestra Rada i kum Stoji Goran sa Studenca. Oko 15 asova po selu su poele da padaju topovske i minobacake granate sa Pala i za deset minuta palo je 30. Ja sam odmah uzeo puku i poao na poloaj da branim selo, jer sam znao da e oni posle granata napasti pjeadijom. U kui je ostao Goran da probudi Radu koja je spavala, pa je po dogovoru on trebao da ide na poloaj a Rada da se izvlai prema Bogunovcu. Dok sam ja stigao do poloaja, iznad moje kue je sa svih strana otvorena puana vatra. uo sam kako sa kose zvane Laa viu "Alahu egber" i pucaju, a isto tako uo sam jaku pucnjavu i iz pravca Jelova pa sam shvatio da su selo opkolili sa svih strana. Istovremeno je iz pravca Budaka i Bljeeve krenula grupa muslimana lupajui u erpe i viui: "Uhvatite Ziru eno ga u Dubovima pod Meom" Eno dvojice u Iinim stranama na putu" itd. Meu napadaima sam prepoznao Muratovi (Nurije) sina zvanog tica koji je iao sa mnom u kolu u Bljeevu iako sam ime zaboravio prepoznao sam i Muriza Muratovia iz izmia koji je vikao: "Fataj Dragana ivog, jebem mu sestru". Muriz je inae sa mojim bratom Draganom iao u kolu. Nisam vie nikoga mogao poznati jer su bili neobrijani sa bradama, i bili su obueni u uniforme i civilna odijela, ili su u grupi od po petnaestak, bili su naoruani automatskim orujem (aut. Puke "tompsoni" i po neka lovaka puka). Tako u grupama upadali su u kue, iznosili iz njih vrijedne stvari a onda kue palili, prvo zapalili kuu moga ie Ljube, onda ie Blagoja, Save, Rajka, Ilije, Miloa, Nee, Mitra, Nege itd. Ja sam sve ovo gledao sa susjednog brijega zvanog Kruke, je sam se uspio izvui iz obrua i bio sam od njih udaljen oko 300 metara ali sam sve mogao dobro vidjeti. Ubrzo je stigla naa vojska i potisnula neprijatelja. S vojskom sam uao u selo i ja. Prvo sam naiao na mrtvog iu Dragu, a malo dalje leala je i moja sestra Rada. Pomogao sam prilikom izvlaenja poginulih i znam da su poginuli: Gvozdenovi Drago, Gvozdenovi Rada, Gvozdenovi Blagoje, Miloevi Radinko, Miloevi Ljubica, Dimitri Mileva, Gvozdenovi Rajko, Mijo Nogovi, Joinski Matija, Miloevi Milo, Dimitri Mirko. Toga dana nisu zapalili sve kue jer je brzo stigla pomo. Cjeli napad je trajao oko jedan sat. Sve ovo spreman sam iznijeti pred bilo kojim sudom ili organizacijom.

U Bratuncu, 5. 2. 1993. godine

Svjedoenje: Krsti Goran iz Loznice

Istina je da sam se nalazio oba puta u mjestu Zagoni, optina Bratunac kada je ovo selo napadano, kada su ubijeni neduni graani - civili i kada su srpske kue popaljene. Dobro se sjeam da se prvi sluaj dogodio dana 5. 07. 1992. godine i to negdje oko 14 asova. Znam to jer sam bio za rukom kada su poele na selo Zagone da padaju granate sa muslimanskih poloaja. im sam istrao iz kue u kojoj sam se nalazio na ruku naao sam dva mladia, za koje sam kasnije saznao da se zovu Dragan i Rade, a prezime istina ne znam. Mogue je da se prezivaju Gvozdenovi.

Dragan mi je kazao da mu je poginula sestra Rada Gvozdenovi. Ja sam Radu poznavao samo iz vienja, a im mi se Dragan na to poalio ja sam otiao tu u blizini na raskru i to u umu. Desno sa raskra se skree za selo. Tu kraj raskra Rada je leala mrtva. Vidio sam da je Rada ubijena iz puke. Pola glave joj je bilo razneseno, tj. nije bilo. Pravac gdje je naena je od njenog sela, vidi se, a odmah sam tu na mjestu od graana uo da je Rada bjeala iz svoga sela te da su je muslimani stigli blizu raskrsnice i ubili. Neto dalje sam ugledao muslimana u uniformi koji je vikao u pravcu mene: "Nemojte pucati svoji smo". Mi nismo ni pucali na njega niti smo uopte bili u ma kakvoj borbi protiv muslimana. Selo je bilo napadnuto od muslimana. Dok sam se nalazio na raskru gledajui mrtvu Radu, selo Zagoni je poelo da gori. Kue su se dimile, a ubrzo i posve pretvarale u plamen.

Neki graani iz sela Zagona su uspjeli da se spase bjeanjem. ula se vriska srpskog naroda u bjeanju i panici iz njihovog sela koje je bilo napadnuto od muslimana koji su bili naoruani, a koji su sa sobom vodili i vie ena koje su pljakale srpske kue nakon sto je stanovnistvo ubijano, a potom su i kue paljene. Bio sam prisutan i poslije 5-7 dana kada je selo Zagoni bilo po drugi put napadnuto od strane muslimana.

Nisam prepoznao nikoga od muslimana niti sam uo njihova imena prilikom dozivanja, pa se ne mogu tano izjasniti na ove okolnosti. Selo sam napustio sutradan jer sam otiao za drugim poslovima. Takoer nisam uo da je neko prepoznao napadae Zagona, niti mi je poznat njihovu broj.

srebrenica_svjedoci- 26288 - 28.01.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - (0)

Svjedoenje: Gvozdenovi Dragan (21) iz Zagona

Sa svojim komijama muslimanima iz okolnih sela Bljeeve, izmii, Mekota, Pala i Dugog Polja ivjeli smo u dobrim odnosima sve do pred samo izbijanje rata na naim prostorima. Posle izbijanja rata sve je postalo drugaije. Poelo je prepucavanje tako da smo morali da organizujemo strae oko svog sela Zagona, a sigurno i oni oko svojih sela.

Poinju i provociranja od strane komija muslimana. Provokacije su bile iz pjeadijskog naoruanja. Na sitne provokacije nismo odgovarali, dok nisu poela pripucavanja na nae ene koje su radile na naim njivama. Od tada smo i mi uzvraali na njihovu vatru.

Na nae selo nije bilo veih napada do 5. 7. 1992. godine. Tog dana u jutarnjim satima otiao sam traktorom u Bratunac da povezem hranu za nae selo. Kada samo doao iz Bratunca otiao sam do svoje kue da se malo odmorim. Kod kue bila je moja sestra Rada, brat i djed Miladin. Negdje oko 15 asova ula se jaka detonacija. Moja sestra Rada istrala je van da vidi ta se deava. Izaao sam i ja i video da je pogoena kua Save Gvozdenovia. Kua je bila pogoena granatom. Video sam da neto nije u redu. Rekao sam sestri da zajedno sa Radomirom i Tatomirom ode u mali podrum nae kue, jer sam smatrao da je tu najsigurnije od granata. Tako sam poao u selo da vidim ta je u pitanju. Granate su i dalje pogaale nae kue. Nisam brojao granate, ali palo je oko 10 - 12 granata. Kada je prestalo granatiranje zaula se jaka pucnjava iz pjeadijskog orua iz pravca Lae, Bljeeve i Budaka. U tom trenutku zaula se galama, ja jo nisam znao ta se desva u samom selu jer nisam uspeo otii do nae strae. Zauli su se uzvici "Alahu egber - za dihad sveti hvataj etnika iva". Prvo sam pomislio da se zeza nasa straa. Kada sam doao na raskre video sam da je nae selo napadnuto, jer sam video dva nepoznata ovjeka u zelenim trenerkama sa utim trakama oko leve ruke. Kada su me primetili rekli su "Eno jednog, hvataj ga iva. "

Zbunjen od ovog to se deava, jer nisam mogao zamisliti da su muslimani napali na moje selo, pobjegao sam za meu. Kada su zapucali za mnom bio sam tek tada svestan da smo napadnuti. Odgovorio sam na njihovu vatru i oni su nestali. U trenutku dotrao je moj mlai brat i pitao me: "ta je ovo brate? " Rekao sam da smo napadnuti, a on da ide dole kui da javi ostalim mjetanima. Ja sam se uputio u selo do nae strae, ali je pucalo sa svih strana. Kada sam se prebacio do centra sela video sam grupu vojnika pred kuom Blagoja Gvozdenovia. Mislei da su to nai viknuo sam "Mio, ta to radite. " Kada su uli moj glas, ovi su se naglo okrenuli, odmah sam video da to nisu nai, jer sam prepoznao svog kolskog druga Muriza Muratovia iz Mekota i Ori Mehu iz Bljeeve. Muriz je povikao "Eno Dragana, hvatajte ga iva. " Tad sam legao u ito i pripucao. Video sam grupu ljudi u njivi zvanoj Krevina. Zvao sam "ia, ia, mogu li gore, jer su Turci ve uli u selo. " Na moj poziv nepoznat ovjek rekao je "Hajde, hajde. " Pa mi psuje majku etniku. Video sam da nije ia - Ljubo, ve Turci.

Od tog trena sam potrao kroz kukuruze da beim ka Kaolinu, jer sam video da Turci pale nae kue. uo sam pla malog djeteta i vrisku ena sa svih strana. Samo viu "Hvatajte ih ive. " Kada sam stigao na raskrsce uo sam najmlaeg brata Tatomira da je poginula Rada - naa sestra i stric Dragoljub. Tog, nama seljanima iz Zagona najcrnjeg dana 5. 7. 1992. god. poginulo je 10 nedunih ljudi. Svi oni su izginuli od naih komija muslimana, a do tog dana zajedno smo delili zlo i dobro. Dolazili oni nama, ili mi njima i na alost i na veselje. Ali su oni, te nae komsije preli preko svega tog i tako zauvjek izbrisali sva naa prijateljstva i nae zajednike komijske odnose.

Svjedoenje: Malovi Dragoslav iz Brezana

Svoj dom sam napustila 12. jula 1992. godine, poslije pogibije mua na ratitu Zagoni - nedaleko od Bratunca. Djeca su napustila grad 06. 04. 1992. godine jer, im je bila proglaena nezavisna drava, ivot sa muslimanima je bio nemogu. Ja imam dvije djevojke od 18 godina i 16 godina, pokojni mu se plaio silovanja od strane muslimana pa smo kerku iz Tuzle preveli na kolovanje u Zemun, a drugu u Ljuboviju. ivjela sam do jula u strahu, jer su neprijatelji upadali u stanove, odvodili djecu, ubijali mukarce, pekli ih, masakrirali. To su bili dani pakla i uasa. Poto sam ostala sama, a rat je sve vie buktao, morala sam napustiti kuu, ostaviti grad moga mua i krenuti u Srbiju koja nam je jedina sigurnost. Sada sam smestena u Badovincima, kod familije. Dobro sam primljena, ali jedva ekam da se vratim kui. Cijela porodica mi je ugroena. Moji djeveri i njihovi sinovi su na prvim borbenim linijama oko Bratunca. Od zaove mi mu poginuo, sin je od 19 godina na frontu. Svakodnevno granate padaju po gradu. Ali mrnja prema neprijatelju, hrabrost srpskih vojnika, elja za slobodom u naoj Republici Srpskoj, pobjedie sve dosadanje boli, tugu, patnju...

Svjedoenje: Gvozdenovi Boana iz Zagona

Mi smo dobro ivjeli sa naim komijama muslimanima iz Bljeeve i izmia. Ili smo jedni drugima i na veselja i na alosti. Kad je poeo rat mi nismo vie kontaktirali jer smo poeli svako oko svoga sela uvati strae. Oni su povremeno otvarali vatru iz puaka na nae strae ali nije bilo napada na selo.

Dana 5. 07. 1992. godine bila sam u kui i radila svakodnevne poslove. U 13 asova pozvala me jetrva Desa da kupimo sijeno u njivi zv. "Milanovaa" koja je na strani brda prema Bljeevoj. Na kupljenje je dolo nas est ena i dva starija mukarca. Kad smo uli u njivu iz Bljeeve i to iz kue Muratovi Mujina i Zejnabe na nas je pripucao mitraljez. Mi smo se malo sklonili a kad je on prestao pucati poeli smo kupiti sijeno. Radili smo oko jedan sat i skupili smo zajedno sijeno a onda smo sjeli u hlad da se odmorimo i popijemo vode. U tom trenutku iz iste kue na nas je ponovo pucano iz mitraljeza. Vidjela sam na prozoru dvojicu mukaraca ali ih nisam mogla poznati. Istovremeno su sa Pala poeli gaati minobacacima i topom svuda po selu i po naim poloajima. Palo je puno granata i ja ih nisam ni brojila. Mi smo poeli bjeati prema naem groblju gdje su nasi drali strau. Iz Bljeeve su poeli vikati: "Vucite ih u rijeku, 'vatajte ih ive". Vidjela sam da iz potoka prema nama idu dvojica sa pukama i utim trakama oko ruke. Znala sam da su to ustae jer se nai vojnici nisu obiljeavali. Mi smo nastavili bjeati i kad sam dola do naeg rova pitala sam mua Radoja za nau djecu jer nam je ker Rada roena 1973. godine ostala u kui a za sinove Tatomira i Dragana nisam nita znala. Radoje mi je rekao da idem i da vidim ta je sa njima a on mora ostati da organizuje odbranu jer su ustae napadale sa svih strana i ula sam ih da viu: "Juri na etnike, ne dajte im na Kaolin, ive ih 'vatajte". Meu njima sam poznala Muratovi Muriza iz Bljeeve koji je sa mojim sinom Draganom iao u kolu i zajedno su otili u vojsku. On je sa jo jednim, kojeg nisam poznala, doao do Vesine tale u zaseoku Jelah, a ja i Desa smo se sklonile pod upu kod te tale, pa mu je onaj rekao:

"Zapali Vesinu stalu". On je malo razmislio a onda rekao: "Ajmo ih vatati ive, eno ih tre niz njive, pa emo se vratiti kasnije", i oni su otili prema mjestu odakle se cuo pla i vrisak ena. Odatle sam otila do moje kue i ula u kuu ali Rade nije bilo u kui, pa sam se vratila Vasinoj kui sakrila se pod verandu sa Desom a kada je naiao moj mu Radoje nas troje smo poli prema "Papratnici", odakle je on otiao dalje da vidi ta je sa ostalim, a ja i Desa smo otile na Kaolin. Na Kaolinu je ve bila stigla naa vojska iz Bratunca pa su potisnuli ustae nazad u Bljeevu. Dok je stigla pomo ustae su u selu na raskru ubile moju kerku Radu, a u selu jo oko 10 ljudi i ena, zapalili su skoro sve kue, ostale su samo etiri, ubijali su stoku, iz kua su iznosili sve vrednije stvari, a nakon toga ih popalili, a sve to vrijeme su vritali, pucali i psovali. Spremna sam ovu izjavu dati pred bilo kojim sudom ili meunarodnom organizacijom.

srebrenica_svjedoci- 26289 - 28.01.2011 : Ratko Obrenovic Detroit, USA - (0)

Svejdoenje: Vasi Velisav (30) iz Radoevia

Poslije pada Srebrenice te zauzimanja i unitenja mnogih srpskih sela od strane muslimana, naao sam se u selu Zalazju kao izbjeglica. Kao i ostali seljani pridruio sam se odbrani poslednjeg srpskog sela na podruju bive optine Srebrenica.

Dana 8. 06. 1992. godine oko 5 sati i 15 minuta iz okolnih muslimanskih uporita muslimani su nas napali sa svih strana. Odbrana sela trajala je do 3 sata poslije podne. Odbranili smo se i odbili napad, ali je bilo 6 mrtvih i 12 ranjenih seljaka koji su uestvovali u odbrani sela. Taj dan muslimani su uspjeli da osvoje jedan dio sela i da ga popale, ali smo ih mi nakon toga uspjeli da potisnemo iz sela. Nakon borbe, drugi dan skupili smo 5 mrtvih muslimana, izvrili zamjenu za seljake iz spaljenog srpskog sela umavica. Poslije ovog napada na selo, prethodnica muslimanske vojske iz okolnih sela u ijem sastavu je bilo 5 naoruanih muslimana i dvije ene napali su nau strau na Zalazju i tom prilikom sam i ja ranjen.

Nakon saniranja rana vratio sam se ponovo u selo Zalazje da pomognem odbrani sela.

12. 07. 1992. godine na nas veliki pravoslavni praznik Petrovdan, oko 9 asova ujutru, muslimanski fundamentalisti su nas napali sa svih strana. Selo je branilo 47 pripadnika sela sa kuharicom Radinkom Cvjetinovi. Na poetku napada odmah su poginuli: Giljevi eljko iz Srebrenice, inae Hrvat, koji se pridruio sa porodicom u odbranu sela Zalazje, te Raki Momilo iz Zalazja. Borba je trajala itav dan. Uvee oko 7 asova nestalo nam je municije, a ljudi su onda poeli masovno da ginu. Pet ljudi je uspjelo da doe do vozila i da se spase i 2 nisu uspjela da uu u vozilo i oni su bili ubijeni. Vozilo je svo bilo izreetano. U vozilu su bitku pod vatrom uspjeli da napuste: Grujii Nenad, Paji Gavro, Paji Slavko, Jeremi Tomo i Stanojevi Branislav. Gledao sam kako naih 6 ljudi zarobljavaju i to: Raki Miodraga, Simi Branka i Peru, brau, Ili Milisava, Ili Slobodana, sudiju iz Srebrenice i Tubi Miladina. Mi smo bili na suprotnoj strani naeg vozila i nismo se mogli povui. Poto nas je ostala estorica popeli smo se u potkrovlje jedne nove kue.

Muslimani su ve upali u selo i poeli da pale preostali dio kua, te da ubijaju branioce sela koji su ostali ranjeni. Od nas estorice, 5 je bilo tee ranjeno, dok je samo jedan bio zdrav, neko dijete ini mi se da se zove Milan Jeremi i da su mu taj dan poginuli jedan brat i dva brata od strica, te dosta njegove familije Jeremia. Kuu u kojoj smo se sakrili u potkrovlju, muslimani su najprije opljakali a zatim zapalili. U tako zapaljenoj kui, poto je poeo da gori i krov, oko 10 sati nou pomou nekog kabla koji smo tu nali spustili smo se na zemlju i uputili smo se u Sase. Put od 3 km od zapaljene kue do Sase preli smo za 9 sati.

Dok smo boravili na ve zapaljenoj kui gledali smo zarobljavanje naih ljudi, pljaku imovine, sluali razne pogrdne psovke na raun Srba, gledali paljenje kua, divljanje po selu i na kraju postrojavanje neprijateljske vojske ispred kue gdje smo mi bili. U potkrovlju kue sa mnom su bili: Lazarevi Milomir, Jevti Gojko, Jeremi Milan i jo dvojica odatle iz sela ijih se imena ne mogu sada sjetiti.

Neprijateljska vojska se postrojavala pred Ori Naserom, milicionarom iz Srebrenice koga dobro znam. U toku borbe i poslije postrojavanja neprijateljske vojske imao sam priliku da dobro vidim da su prethodnici u masakriranju srpskog ivlja bili:

1. Zulfo Turunovi,

2. Hakija Meholji, milicionar iz Srebrenice,

3. Mehmedovi Amir, zvani "Geza",

4. Senahid, milicionar iz Bratunca, a ujem da ga neko od milicionara zove i Nurija, mrav, crn.

Ovi su postrojavali svaki svoju etu, a sa njima je svoju etu cigana predvodio jedan ciganin iz Kazana, koga znam po nadimku "Hake". Kao borce muslimanskih jedinica koji su napadali Zalazje i izvrili nevieni masakr, prepoznao sam i:

Lice po nadimku "Beno", radnik Rudnika cinka i olova "Sase", inae rodom iz Srebrenice. Jedno lice po nadimku "Mijac" iz Srebrenice. Jedno lice koje se zove "Kreja", takoe iz Srebrenice. Jedno lice koje se zove "uli" iz Srebrenice. Velid Deli iz Srebrenice. Sarija Mulali iz Bajramovic, optina Srebrenica. ukrija elo iz Potoara, koji je radio u "Akumulatorima". Jedno lice koje je igralo fudbal a takoe ga zovu "elo" iz Srebrenice. Husi, ne znam mu prezime zvani "Hake" iz Srebrenice, inae nastavnik iz Potoara.

Nakon lijeenja u bolnicama od nas 5-orice, koji smo bili ranjeni, dvojica su preivjela teak nervni slom i potpuno su nesposobni za ivot.


Top Related