ISHRANA KOD BOLESTI BUBREGA I MOKRAĆNIH PUTEVA

Kod akutnog zapaljenja bubrega prednost se daje niskoproteinskoj ishrani.

Režim ishrane je manje strog kod hroničnih u odnosu na akutna oboljenja bubrega.

Dijetetske mjere su korisne u profilaksi stvaranja kamena u bubregu i bubrežnim putevima, a doprinose i bržem izlječenju.

Očuvana bubrežna funkcija doprinosi održavanju optimalnog sadržaja vode i elektrolita, kao i acidobazne ravnoteže.

Ukoliko je ekskretorna funkcija bubrega poremedena, neophodan je odgovarajudi higijensko-dijetetski režim.

Od vrste i stepena oboljenja zavisi da li de dijeta biti restriktivna ili sa povedanim unosom pojedinih hranljivih i zaštitnih materija.

Akutno zapaljenje bubrega se karakteriše smanjenim izlučivanjem vode, natrijuma i azotnih jedinjenja, a u pojedinim slučajevima, dolazi i do smanjenog izlučivanja kalijuma.

Niskoproteinska dijeta je obavezna kod akutnog zapaljenja bubrega kako bi se spriječilo stvaranje vede količine ureje.

Ukoliko su prisutne oligurija, hipertenzija, edemi i povedanje ureje u krvi, neophodno je smanjiti unos proteina na nivo endogenog metabolizma od 20g/dnevno.

Ova dijeta ne bi trebalo da traje duže od nedjelju dana da ne bi došlo do gubitka proteina iz organizma.

Sa poboljšanjem stanja oboljelog povedava se i unos proteina na 45g/dnevno.

U početku pacijent unosi 0,5l mlijeka(20g proteina), a kasnije se uvode mlado meso i jaja.

U daljem stadijumu bolesti povedava se unos

proteina do optimalnih 60g/dnevno, vodedi

računa o koncentraciji ureje u krvi i ostalim

simptomima i laboratorijskim pokazateljima.

U fazi oporavka, ukoliko su ostali znaci funkcije

bubrega poboljšani, proteinurija ne bi trebalo

da bude razlog za restrikciju proteina putem

hrane.

Tokom oporavka, ishrana treba da bude hiperenergetska, što se obezbjeđuje adekvatnim unosom žitarica, meda, šedera i masti.

Na početku akutnog zapaljenja bubrega preporučuje se dnevni energetski unos od 1000kcal, u kasnijoj fazi do 1500kcal, a u fazi oporavka do 2400kcal.

Mineralne materije (prije svega kalijum) treba obezbijediti unosom dovoljnih količina voda u svježem stanju, vodnih sokova, kompota, vodnih salata i pirea, kao i povrda (sokovi od povrda, salate, bareno povrde).

Ipak, vode i povrde treba unositi umjereno da se ne bi izazvala hiperkalijemija.

Neophodno je obezbijediti optimalan unos svih vitamina (posebno vitamina C i retinola) kako bi se povedala otpornost organizma prema infekcijama.

Apsolutni nedostatak soli u ishrani bubrežnih bolesnika povedava uremiju, pa je potrošnju soli najbolje umjereno ograničiti (do 2 g dnevno).

Količina tečnosti koju bolesnik treba da unese dnevno zaviside od količine izlučene mokrade tokom dana.

Kod hroničnih nefropatija režim ishrane je manje strog nego kod akutnih oboljenja bubrega, zbog toga primjena dijete traje duže, često i doživotno.

Ishrana kod ovih pacijenata mora da bude najmanje normoenergetska (ne manje od 1200kcal) kako bi se spriječila pothranjenost, obzirom da je bolest hroničnog toka.

Proteini se preporučuju u zavisnosti od količine

ureje u krvi, pri čemu se vodi računa da se

obezbijedi minimalni dnevni unos.

Hronični gubitak proteina putem mokrade

dovodi do hipoproteinemije, te je sa hranom

potrebno unijeti najmanje 1-1,5g proteina/kg

tjelesne mase(70-100g dnevno).

Proteini se prije svega unose putem mlijeka i jaja, a manje iz mesa i ribe. Međutim, ukoliko postoji opasnost od uremije, količinu proteina treba smanjivati.

Mineralne materije u ishrani treba da budu optimalno zastupljene, a izuzetci postoje u pogledu natrijuma i gvožđa. Zabranjene su namirnice sa velikim sadržajem soli: konzerve, suhomesnati proizvodi, jaki začini.

Unos gvožđa treba povedati, jer je anemija vrlo čest pratilac hronične insuficijencije bubrega.

Ukoliko ne postoje edemi, za količinu unosa vode ne postoje nikakva ograničenja.

U etiologiji nastanka kamena u bubregu u bubrežnim putevima pored faktora nutritivne prirode, ulogu imaju i nenutritivni faktori.

Od nenutritivnih faktora se izdvajaju nasleđe,

infekcije, zastoj mokrade, bolesti kod kojih je

izlučivanje mokrade smanjeno i dr.

Dijetetske mjere su korisne u profilaksi i mogu

uticati na rastvaranje i izlučivanje prisutnih

kalkulusa. Istovremeno se sprečava razmnoža-

vanje mikroorganizama koji izazivaju zapaljenje

mokradnih puteva.

Osobe sklone stvaranju kamenca trebalo bi da

smanje unos animalnih proteina koji povedavaju

unos kalcijuma, oksalata i mokradne kiseline u

urinu.

Kako bi se smanjilo izlučivanje kalcijuma

mokradom, ishrana treba da obiluje povedanim

sadržajem vlakana.

Unos namirnica bogatih oksalatima (mahunarke,

čokolada, instant kafa, špinat, mrkva, celer,

krastavac, grejpfrut, orasi, čaj) poželjno je

smanjiti.

Povremeno se preporučuje suplementacija

vitamina B6(50-100mg) i magnezijuma (400mg).

Količina dnevno unijete tečnosti treba da je

najmanje 2l.

Unos kofeina i alkohola treba ograničiti.

Dijetetske preporuke za pacijente sa uratnim i oksalatnim kamencima

Zabranjene namirnice za pacijente sa oksalatnim kamencima

špinat, repa, pasulj, grašak, cvekla, zelena salata, krastavac, paprika, orasi, suve smokve i šljive, jagode, čaj, kakao i čokolada.

Zabranjene namirnice za pacijente sa uratnim kamencima

Iznutrice (mozak, bubrezi i sl), suhomesnati proizvodi, meso divljači, kafa, kakao i čokolada.

Namirnice dozvoljene u manjim količinama

Karfiol, paradajz, luk, krompir, tjestenina, mlijeko i proizvodi, meso (izuzev mesnih prerađevina i konzervi), jaja.

Namirnice koje se preporučuju

Riba, piletina, sir, maslac, vode (osim zabranjenog) i mineralna voda.

Dijetetske preporuke za pacijente sa fosfatnim kamencima

Zabranjene namirnice

Sirevi, kondenzovano mlijeko, pasulj, orasi, bademi, čokolada i mineralne vode.

Namirnice dozvoljene u manjim količinama

Mlijeko i jogurt (do 1 čaša dnevno), hljeb i proizvodi od žitarica (riža više), vode, povrde (zeleno), krompir i jaja.

Namirnice koje se preporučuju

Meso (izuzev mesnih prerađevina, konzervi), riba,

kupus, grašak, karfiol, grožđe.

Specifični dijetetski problemi hospitalizovanih bolesnika

Ishrana je sastavni dio preoperativne njege i

izuzetno je značajna za uspostavljanje normalne

homeostaze.

Tečna dijeta koristi se prije i poslije operacije,

poslije slijedi tečno kašasta, a zatim kašasta

dijeta.

Ishrana pacijenata u stacionarnim zdravstvenim ustanovama predstavlja oblik kolektivne ishrane.

Enteralna ishrana ima brojne prednosti u odnosu na parenteralnu ishranu.

Enteralna ishrana sondom daje se bolesnicima kod kojih je probavni kanal toliko očuvan da može koliko-toliko obavljati:

-digestiju (probavu),

-apsorpciju (upijanje hranljivih sastojaka) i

-ekskreciju (izlučivanje otpadnih tvari) crijevnog sadržaja.

Enteralna ishrana nema za cilj samo hraniti bolesnika nego ima važan zadatak spriječiti atrofiju apsorptivne površine.

Atrofija crijevne sluznice brzo se razvija nakon neke traume ili neke teže bolesti.

Prisutnost nutrijenata u probavnom kanalu trofički je faktor koji održava zdravom crijevnu sluznicu i štiti je od infekcije.

Ishrana hirurških pacijenata

Svaka hirurška operacija dovodi do niza metaboličkih i hormonalnih promjena, koje povedavaju energetsku potrošnju u organizmu.

Uspostavljanje normalne homeostaze poslije intervencija mogude je samo uz odgovarajudu ishranu (oralnu, enteralnu i/ili parenteralnu).

Osnovni ciljevi ishrane hirurških pacijenata

Smanjenje gubitka tjelesne mase

Zadovoljenje energetskih potreba i potreba za mikronutrijentima

Korekcija specifičnih nutritivnih deficita

Uspostavljanje i održavanje normalne ravnoteže tečnosti i elektrolita

Sprečavanje neželjenih posljedica hirurške intervencije, kao što su infekcije i duži boravak u bolnici.

Pothranjenost kao i gojaznost, utiču na pojavu komplikacija i mortalitet, tako da je prije operacije potrebno procijeniti uhranjenost svakog pacijenta.

Ukoliko je potrebno, sa odgovarajudom

dijetoterapijom treba krenuti što prije.

Ishrana u preoperativnom periodu zavisi od

brojnih faktora, kao što su kliničko stanje i

stanje uhranjenosti pacijenta, vrsta i obim

hirurške intervencije, stanje organa za varenje

itd.

Kod pothranjenih ishranu treba pojačati 7-28 dana prije operacije.

Ukoliko je oralna ishrana kontraindikovana, poželjno je sprovoditi enteralnu ishranu u odnosu na parenteralnu, a često se primjenjuju i kombinacije.

Gojaznim pacijentima treba propisati redukcionu dijetu.

Dva do tri dana prije operacije treba dati kašastu ili tečnu dijetu, Za pripremu kolona moraju se koristiti i enteralne formule sa malo ostatka.

Za vrijeme operacije organi za varenje moraju biti ispražnjeni kako bi se izbjegla aspiracija povradenog sadržaja. Iz navedenog razloga prekida se unos hrane na usta 6 sati prije operacije, a u urgentnim stanjima, ispira se želudac prije davanja anestezije.

Tečna dijeta se koristi prije i poslije operacije, kod primjene za rendgensku dijegnostiku, kod djelimične opstrukcije tankog crijeva, akutnog gastroenteritisa, opstipacije, bolesti koje su pradene visokim temperaturama i dr.

Tečna dijeta ne obezbjeđuje adekvatan unos hranljivih i zaštitnih materija, te se ne smije koristiti bez suplemenata duže od 3 dana (izuzetno 5 dana).

Ukoliko je tečnu dijetu neophodno sprovoditi duže vrijeme ili ukoliko je pacijent ozbiljno pothranjen, najbolje je koristiti komercijalni preparat (npr. Nutridrink).

Izbor namirnica za tečnu dijetu

Vode Procijeđeni vodni sokovi (bez pulpe) od jabuke, trešnje, grožđa, narandže, limuna i grejpfruta

Supe Nemasne bistre supe i bujoni od mršavog mesa sa dodatkom soli

Slatkiši Vodni sladoled, želatin, tvrde bombone, šeder, med, sirup, zamjene za šeder

napici Kafa bez kofeina, crni čaj, gazirani napici, rjeđe razmuden jogurt

Prvih 24-48h poslije operacije, dok se ne uspostavi peristaltika, ne sprovodi se oralna ishrana, a zatim se primjenjuje tečna dijeta.

Primjer tečne dijete 2 dana poslije operacije

Doručak: čaj sa 10g šedera

Užina: Čaj sa 10 g šedera; kompot od jabuka 50g sa 10 g šedera

Ručak: Bistri bujon sa mršavim mesom-pola šolje; Čaj od šipka sa 5g šedera

Užina: Čaj od šipka sa 5g šedera

Večera: Bistri bujon sa mršavim mesom;pola šolje kompota od jabuka sa 20g šedera

Poslije večere: Čaj od šipka sa 5 g šedera

Tečna-kašasta dijeta predstavlja prelaz od tečne do kašaste hrane, nešto vede energetske vrijednosti (od 1500-1700kcal).

Ona ne sadrži dovoljno proteina, gvožđa, i vitamina B grupe, te se preporučuje samo krade vrijeme.

Suplementacija vitamina i minerala je obavezna

ako dijeta traje duže od 2-3 nedjelje.

Tečna-kašasta dijeta prepisuje se i kod nekih

akutnih bolesti, kao i kod smetnji sa žvakanjem i

gutanjem.

Jelovniku se dodaju neke vrste supa, nemasna mesa, meko kuvano jaje, povrde (krompir, karfiol, špinat, mrkva), griz, riža, keks, mlijeko i mliječni proizvodi, kuvano vode i sokovi.

Nastavak tečne dijete je kašasta dijeta. Umjesto pasiranja namirnice se melju ili sjeckaju.

Mahunarke se pasiraju, a u jelovniku se ne koriste namirnice koje nadimaju.

Osim namirnica iz tečno-kašaste dijete, bolesnici mogu jesti sir, krompir (pečen bez ljuske, kuvan ili pire), kuvane proizvode od bijelog brašna, tostiran bijeli hljeb, slane krekere.

Ponekad se dodaju i neke druge namirnice ukoliko ih pacijent podnosi.

U postoperativnom periodu koristi se i arteficijalna ishrana u širem smislu to je nutritivna terapija koja obuhvata sve oblike ishrane bolesnika.

U užem smislu ona obuhvata ishranu bolesnika sa izmijenjenim mogudnostima za normalnu ishranu i primjenjuje se kao enteralna i /ili parenteralna.

Uvođenje čvrste hrane zavisi od stanja digestivnog trakta. Po izlasku iz bolnice pacijent treba da uzima više manjih obroka i dosta tečnosti (2,5-3l dnevno).

Preporučuje se korištenje barenog povrda, oljuštenog voda ili kompota i kiselo mliječnih napitaka. Mahunarke i namirnice koje nadimaju ne uzimaju se neko vrijeme, a alkohol se konzumira samo umjereno. Fizičke aktivnosti se ograničavaju.

Primjer postoperativne kašaste dijete Obrok namirnica masa Kcal

Doručak

Kaša od mladog sira pasiranog, Mileram, Dvopek, Čaj od šipka, šeder

80, 10, 80, 5, 10

77, 34, 299, 40

Užina

Raskuvana riža, Obrano mlijeko u prahu, Vodni sok bez šedera

50, 20, 200

178, 72, 72

Ručak

Pasirano mljeveno meso, Pasirana mrkva, Pasirani krompir, Ulje, Potaž od griza, Jaje, Pire od pečenih jabuka, Dvopek

120, 100, 100, 10, 15, 24, 150, 50

143, 40, 87, 92, 52, 40, 87, 187,

Obrok namirnica masa Kcal

Užina

Krem od ¼ bjelanceta, Šeder, Pečene jabuke

15, 100,

60, 58

Večera

Pasirano meso, Zelen, Riža, Krompir, Maslac, Ulje, Potaž od povrda, Pavlaka, Kompot od jabuka

120, 20, 5, 100, 5, 5, 70, 5, 60,

143, 15, 18, 87, 38, 43, 22, 17, 69,

Energetska vrijednost preparata za enteralnu ishranu uzima se iz deklaracije

Primjer:

Normoenergetska

ishrana Hiperenergetsk

a ishrana

Tjelesna masa 70 70

Energetske potrebe(kcal/kg tjelesne mase)

30

45

Dnevne energetske potrebe(kcal/dnevno)

2100

3150

Za normalno uhranjene pacijente koji se hrane enteralno treba obezbijediti 30kcal/kg tjelesne mase, a kod pothranjenih treba obezbijediti 35-48kcal/kg tjelesne mase.

Ukoliko se dijeta za davanje putem sonde priprema u kuhinji, koriste se posebni postupci: meso se samelje i stavi u hladnu vodu, polako se zagrijava i kada je skuvano procijedi kroz gazu.

Mlijeko u prahu se rastvori u mlijeku, bujonu ili vodnom soku i procijedi, da se sonda ne bi zapušila.

Hrana se daje putem sonde brizgalicom za hranjenje (200ml) ili špricem pod pritiskom, kao i enteralnom infuzijom kontinuirano (kap po kap ravnomjerno tokom 24h) ili intermitentno (u bolusima u određenim vremenskim intervalima).

Kod intermitentne ishrane poslije svakog

obroka vrši se ispiranje sonde sa 200ml vode ili

100-150ml bistre supe.

Monitoring pacijenta na enteralnoj ishrani sprovodi se redovno (najmanje na svakih 4-6h), kako bi se spriječile neželjene komplikacije.

Tjelesnu masu treba kontrolisati redovno, a poželjno je da bolesnik dobije svaki drugi dan 300g.

U slučaju slabijeg dobijanja na težini neophodno je savjetovati se sa ljekarom.

Parenteralna ishrana može biti parcijalna ili kompletna (totalna-TPI) i treba da obezbijedi najmanje 10-20% energije iz proteina, a poželjno je da odnos ugljenih hidrata i lipida bude 70:30%.

Najčešde se izvodi kod pothranjenih bolesnika nakon operacije, kod kojih se očekuje teži postoperativni oporavak.