PRIJE POTOPA DOKAZ DA JE BIBLIJSKI POTOP

BIO STVARAN DOGAAJ

Ian Wilson

Godine 1995. dva su pomorska biologa ustanovila da je Crno more prije gotovo 7500 godina bilo slatkovodno jezero. Pretpostavili su da je Sredozemno more probilo kopnenu barijeru, izlijevajui slanu vodu snagom 200 puta veom od Nijagarinih slapova. U rujnu 2000., prof. Robert Ballard (koji je otkrio Titanic) pronaao je ostatke drvenih kua na dubini od 90 m ispod povrine Crnoga mora. U knjizi Prije potopa lan Wilson otkriva da zapanjujui novi dokaz upuuje na to da se na Bliskom istoku dogodio katastrofalan potop koji je promijenio tijek ljudske civilizacije i postao temeljem biblijske prie o Noinoj arki i Potopu. lan Wilson roen je 1941. Diplomirao je suvremenu povijest na Magdalen Collegeu u Oxfordu. Autor je brojnih knjiga, ukljuujui bestsellere The Blood and the Shroud; Holy Faces, Secret Places; The Columbus Myth; Undiscovered; Shakespeare: Evidence i The Bible is History. Wilson je ujedno i koautor scenarija dokumentarne serije o torinskom platnu, Silent Witness, nagraene nagradom BAFTA, a po njegovoj hvaljenoj knjizi Jesus: The Evidence izraen je i scenarij uspjene televizijske serije.

Naslov izvornika : "BEFORE THE FLOOD" DRAMATIC NEW EVIDENCE THAT THE BIBLICAL FLOOD

WAS A REAL-LIFE EVENT CopyrightIan_Wilson_2001

Sadraj

Predgovor autora

Uvod: to je u datumu? 1. Kada se otapao led

2. Srodne prie o potopu

3. Suvremeni mitovi o potopu

4. Izlijevanje crnoga mora 5. Zapanjujua otkria 6. Zeleni krajolici 7. Prvi genetiari

8. Prvi raunovoe

9. Metropola iz kamenoga doba

10. Dvostruka katastrofa

11. Gdje je bila dijaspora? 12. Tko je imao brodove? 13. Tko je ostao? 14. Afriki interludij? 15. Carstvo boice

16. Susret patrijarhata i matrijarhata 17. 'Atlantida' - zbilja ili legenda? 18. Dugo sjeanje 19. Potraga se nastavlja

Dodatak: neki znaajni dokumenti

... 4

. 06

10

. 21

. 32

. 44

. 57

. 69

. 77

. 85

096

110

118

131

143

156

167

179

196

208

221

230

PREDGOVOR AUTORA

"Odavno su prola vremena kada su uenjaci vladali toliko brojnim i razliitim poljima znanosti kao to su ona koja pokriva ova knjiga." Tim je rijeima Mar Rose, glavni urednik uglednoga amerikog asopisa Archaeology, odbacio smionu hipotezu koju su William Ryan i Walter Pitman iznijeli u svojoj knjizi Noah's Flood.

Rose je svoju kritiku objavio u sijenju 1999., ne znajui da e u listopadu iste godine dr. Robert Ballard, koji je stekao slavu otkriem Titanica, otkriti prvi niz dokaza koji potvruju Ryanovu i Pitmanovu hipotezu. Isto tako, nije mogao znati ni da e u rujnu 2000. Ballard otkriti i najfascinantniji dokaz koji je potkrepljuje.

Ipak, Roseova je tvrdnja u izvjesnom smislu opravdana. Arheologija je danas postala izrazito specijalizirana, visokotehnoloka znanost, usredotoena moda na samo jedno nalazite ije istraivanje moe obuhvatiti ivotni vijek jednoga ili ak vie znanstvenika, stoga se samo rijetki profesionalni arheolozi usuuju otii dalje u prolost kako bi stekli iri uvid.

Ali ovdje je posrijedi katastrofa koja se dogodila prije osam tisua godina, i koja je zahvatila golemo podruje, a tie se i klimatologa, oceano-grafa, geologa, arheologa i bibliara. Taj je dogaaj ujedno potaknuo nastanak mitova koji su se proirili od Grke do Indije. Pokuaj sagledavanja ire slike nije, stoga, samo neizbjean, nego i iznimno bitan.

Ova knjiga, koja odvano slijedi nadahnjujui trag koji su zacrtali Ryan i Pitman, predstavlja jedan takav pokuaj. Kao povjesniara po zanimanju, pretpovijest me, iskreno, nikada nije odvie privlaila. Ipak, zadatak je povjesniara da pokua utvrditi, na temelju esto veoma razliitih i protuslovnih dokaza, to se zbilo u prolosti, ne samo prije nekoliko desetljea, ve i prije nekoliko tisua godina. A na taj smo se zadatak obvezali i ovdje. Posljednjih nekoliko desetljea arheologija je uvelike napredovala u pokuaju otkrivanja mnogih pojedinosti iz razdoblja prije vie tisua godina, za koje su proli narataji pretpostavili da su odavno izgubljene. No kada piu o takvim stvarima, arheolozi se preesto slue strunom terminologijom i nerijetko proputaju objasniti to njihova otkria govore o ivotima ljudi iz prolosti. U nastojanju da uprostim stvari, znanstvenici bi u nekim sluajevima mogli pomisliti da sam otiao predaleko u suprotnom

pravcu. Naprimjer, umjesto izraza 'neolitik', odluio sam se za izraz 'kasno kameno doba', a umjesto uobiajenih naziva za drevnu Tursku, kao to su 'Anatolija' ili 'Mala Azija', odluio sam se naprosto za Tursku, istodobno istiui da je to njezino moderno ime.

Na ideju da napiem ovu knjigu doao sam tijekom istraivanja za svoju prethodnu knjigu The Bible is History, a tomu uvelike zahvaljujem agentici Davida Highama, Danieli Bernardelle i Trevoru Dolbyju iz nakladnike kue 'Orion', koji su je oduevljeno prihvatili i pruili mi punu podrku. Slijedom spomenutih istraivanja, zajedniki prijatelj Gillian Warr ljubazno je dostavio uvod dr. Jamesu Mellaartu koji je iskopavao Catal Htiyuk, radi ega sam Gillianu duboko zahvalan, kao i dr. Mellaartu koji je proitao rukopis i iznio svoje brojne korisne uvide te nam dopustio da objavimo nekoliko njegovih lijepih ilustracija. Geolozi, prof. Ian Plimer sa Sveuilita u Melbourneu i dr. Edward Rose s Royal Holloway Collegea pri Londonsko-me sveuilitu, takoer su velikoduno pridonijeli svojom pomoi i strunim znanjem, kao i arheolozi dr. Fredrik Hiebert, John Romer i Denise Schamn-dt-Besserat. Veliku zahvalu dugujem Andrewu Georgeu sa kole za orijentalne i afrike studije pri Londonskome sveuilitu, kao i nakladnikoj kui 'Penguin Books' koja mi je ljubazno dopustila da reproduciram bitne dijelove njegova izvrsnog prijevoda Epa o Gilgameu. Osobito zahvaljujem i Griseldi Warr koja mi je pomogla u prikupljanju podataka; Kay Macmu-llan za strpljivo podnoenje opsenih autorskih preinaka tijekom lekture; Pandori White iz nakladnike kue 'Orion', koja je smireno nadzirala proces pripreme i tiska ove knjige; i, povrh svega, mojoj supruzi, od koje uvijek uivam najveu podrku i koja je provela bezbrojne sate neumoljivo mi pomaui u svim aspektima, ukljuujui provjeru svake rijei teksta i pripremu mnogih karata i drugih ilustracija.

Ian Wilson Bellbowrie, Queensland, Australia

lipanj 2001.

UVOD

TO JE U DATUMU?

Da ivite u 19. st. i pitate dobro obrazovanog pripadnika Anglikanske crkve kada se dogodio biblijski Potop, najvjerojatnije bi vam posve samouvjereno odgovorio '2348. pr. Kr.'. A njegova bi samouvjerenost bila posve opravdana. Otvorio bi svoj primjerak Obiteljske Biblije kralja Jakova, i u njezinu bi vam uvodu i biljekama na dnu stranice pokazao godinu 4004. pr. Kr., istiui je kao datum Postanka. Sauvani primjerci anglikanskih Biblija navode slina precizna datiranja drugih znaajnih dogaaja. Mnoge od njih sadre fine bakroreze koji, dodue, predstavljaju prilino sumorne umjetnike vizualizacije potopa, koji prikazuju posljednje ostatke ljudske vrste kako se oajniki dre za vrhove planina netom prije nego li ih preplave visoke potopne vode.

Da ivite u 17. st., nadbiskup Armagha, James Ussher (1581.-1656.), ovjek odgovoran za takva datiranja, zacijelo bi vam rekao da je zadatak njihova izraunavanja bio jednostavan, i gotovo da i nije zahtijevao sudjelovanje drugih, njemu ravnopravnih erudita. Veliki uenik Martina Luthe-ra, Philip Melanchthon, pokazao je da e svijet postojati samo osam tisua godina od postanka do sudnjega dana, etiri tisuljea prije i etiri nakon Kristova roenja. Usher je iz zapisa Josipa Flavija, povjesniara iz 1. st. po Kr., saznao da je kralj Herod (koji je smjerao ubiti novoroenog Isusa), umro 23. godine vladavine rimskog cara Augusta - ili, prema kranskom raunanju vremena, 4. god. pr. Kr. Iz toga je, dakle, zakljuio da se Isus rodio 4. god. pr. Kr., a da se, slijedom toga, Potop dogodio 4004. pr. Kr. A iz popisa patrijarha navedenom u 5. poglavlju Knjige Postanka, zakljuuje se da se Potop dogodio 1656 godina nakon postanka, to bi znailo 2348. god. pr. Kr.

Naravno, danas su takvom razmiljanju skloni samo zagrieni biblijski fundamentalisti i kreacionisti. Veini ljudi (ukljuujui mene osobno) znanstveni su dokazi dovoljno uvjerljivi da prihvate da je Zemlja nastala prije oko 4,5 milijarda godina, uz odstupanje od nekoliko stotina milijuna godina. Isto tako, geolozi su jednostavno i lucidno dokazali da je na pla-

net od svoga nastanka pretrpio prilino velik broj katastrofa, ukljuujui onu koja se dogodila prije 65 milijuna godina, a koja je rezultirala istreb-ljenjem dinosaura. Ali tijekom posljednjih stotinu tisua godina, koliko ovjek koraa Zemljom, na njoj se nije dogodilo nita nalik sveopoj dilu-vijalnoj katastrofi. Biblijska ideja da se u razdoblju od kada su ljudi poeli izraivati brodove, dogodio univerzalan i toliko razoran potop, ije su vode poplavile planinske vrhove i progutale sva iva bia na zemlji, osim nekolicine odabranih, apsurdna je i oito netona.

Iako je odbacivanje te prie posve opravdano u interesu znanstvene istine, 'precizni' datumi nadbiskupa Usshera oito su bili dovoljno zadovoljavajui da ih ljudi diljem svijeta ve dva stoljea prihvaaju kao injenicu. Premda dananji znanstvenici katkad posve neutemeljeno navode tone datume vladavine staroegipatskih faraona i dogaaja koji su ih obiljeili, injenica je da povjesniarima i arheolozima nedostaju sredstva kojima e osigurati uistinu vrste kronoloke dokaze za bilo koji dogaaj iz drevne prolosti prije 7. st. pr. Kr. Utvrivanje vremenskih okvira bilo bi mnogo jednostavnije da se odreeni epohalni dogaaji, kao to je spaljivanje velikog grada ili katastrofalna vulkanska erupcija, mogu smjestiti u tonu godinu. No ak i najpouzdanije arheoloke metode, kao to je utvrivanje starosti izotopom radioaktivnog ugljika i na temelju godova na deblu drveta, iziskuju dodatna usavravanja da bi mogle omoguiti takav stupanj preciznosti.

Izuzev posljednjih dvjesto godina, arheolozi su se uglavnom oslanjali na sustav postavljanja drevne povijesti u vremenski okvir, koji se osnivao na osnovnoj grai koja se koristila tijekom odreenog razdoblja. Godine 1816., Christian Thomsen (1788.-1865.), tada novoimenovani kurator Danskog nacionalnog muzeja, dosjetio se, dodue, ne nove ideje kategoriziranja predmeta u svojoj nadlenosti, sukladno tomu, kako je smatrao, potjeu li iz kamenog, bronanog ili eljeznog doba. Od tada, pa i danas, arheolozi su se uglavnom bavili dotjerivanjem tih kategorizacija, pri emu su izmislili podskupine, kao to su 'paleolitik' (staro kameno doba), neolitik (kasno kameno doba) i srednje bronano doba II, uz dodavanje neobinog 'doba', meu kojima je najzanimljiviji halkolitik ili bakreno doba, umjesto da izmisle neki zamjenski sustav.

Meutim, ozbiljan problem koji proizlazi iz tog sustava podjele na tri doba sastoji se u tome da on, primjerice u sluaju kamenog doba, proizvodi ono to nazivam 'zabludom Freda Kremenka', naime, zabludu da su gotovo svi predmeti kojima su se ljudi toga doba koristili, bili izraeni od kamena. Slijedom toga, laik lako zaboravlja da se u tom razdoblju kamen

koristio za rezanje i oblikovanje drveta za izradu nastambi, namjetaja, orua, amaca, itd. - osobito injenicu da takvi drveni predmeti ne mogu opstati tisuu godina u obliku u kojemu mogu opstati predmeti izraeni od kamena.

Drugi je problem sljedei. Iako arheolozi esto citiraju prilino precizna datiranja svih takvih poddioba pretpovijesnih razdoblja, kao to je ona prema kojoj je srednje bronano doba trajalo od 2200.-1570. god. pr. Kr., takva se datiranja znatno razlikuju od jedne do druge kulture. Tomu je razlog injenica da jedna kultura moe napredovati prema bronanoj ih eljeznoj znatno prije ili kasnije od susjedne, a osobito kultura od kojih je geografski mnogo udaljenija. Isto tako, razliiti arheolozi pripisuju razliita imena i datume odreenim razdobljima, budui da ne postoji jedna opeprihvaena metoda ili kronologija.

Sljedei je, pak, problem injenica da tvrdnje o kronolokim promjenama koje su se dogodile, primjerice, u razdoblju od II. kasnog bronanog doba do I. eljeznog doba, mogu stvoriti dojam da su ljudi gotovo preko noi prestali koristiti broncu i prebacili se na eljezo. Naravno, logika nam govori da se takvo to sigurno nije moglo dogoditi u stvarnom ivotu u prolosti, kao to se ne dogaa ni danas.

Upravo je radi toga 'precizan' sustav datiranja nadbiskupa Usshera, iako beznadno manjkav u odnosu na dananje spoznaje, bio mnogo smisleniji i razumljiviji od svih drugih sustava koji su mu uslijedili. Kada je u biblijskoj Knjizi Postanka zabiljeen velik dogaaj, kao to je Potop, u njoj je, crno na bijelo, izneseno Ussherovo autoritativno odreenje preciznog datuma, tone godine kada se on dogodio. Ostatak ljudske povijesti od tada se mogao razmatrati u odnosu na razdoblje prije ili nakon Potopa.

Prema tome, to ako danas, na temelju novih otkria koja jo nisu dobila priliku da budu asimilirana, raspolaemo osnovama za vjerovanje da je Biblija znatno vie u pravu o datumu Potopa, nego li joj to bilo koji krea-cionist i fundamentalist priznaje? to ako se Potop stvarno dogodio tisuu godina prije nego li je to nadbiskup Ussher mogao zamisliti (tovie, ak prije postanka svijeta prema njegovu vjerovanju)? Potop ije vode nisu bile toliko visoke da su mogle poplaviti planinske vrhove ili toliko dalekosene da su mogle preplaviti itav svijet, ali koje su nedvojbeno poharale samo sredite tadanje civilizacije? Ustvari, nema nikakve potrebe za takvim pitanjima, jer ova knjiga pripovijeda upravo o takvom potopu. Bio je to dogaaj koji se, premda ga ne moemo precizno odrediti, sigurno dogodio oko 5600. god. pr. Kr., uz odstupanje od nekoliko desetljea. A na temelju

onoga to o njemu danas znamo, taj se potop dogodio na posve neoekivanome mjestu, u okolici dananjeg Crnog mora. I uistinu je bio toliko velik i razoran, da je potaknuo stvaranje prie o Noi kakva se ouvala u folkloru hebrejskih naroda, ali i pria o potopu koje su se sauvale u brojnim drugim kulturama.

Danas je neupitno da se takav dogaaj stvarno dogodio, to potvruju znanstvenici meunarodnog ugleda jednako uvjerljivo kao to se prije samo nekoliko godina pria o Noi odbacivala kao besmislica. Prvi ozbiljan arheoloki dokaz otkriven je na dnu Crnog mora, a nedvojbeno e uslijediti i brojna druga otkria.

Jo nedavno nismo bili dovoljno svjesni stvarnosti te katastrofe, tako da danas jo uvijek ne znamo koliki je bio toan broj stanovnika Zemlje, koliko su bili rasprostranjeni i na kojem su stupnju razvoja bili narodi koji su njome bili zahvaeni. No otvaranje mogunosti boljeg razumijevanja njihova svijeta, unitenog u stranom vrtlogu prije 7600 godina, zacijelo predstavlja najvei arheoloki izazov s kojim e se ovo nae stoljee nedvojbeno suoiti. To je ujedno i tema koju emo istraivati u ovoj knjizi.

1. POGLAVLJE

KADA SE OTAPAO LED

"... Podizanje razine mora, za nekoliko centimetara godinje, zacijelo je prouzroilo potapanje velikih nizinskih podruja, od kojih su mnoga bila naseljena."

prof. Cesare Emiliani, 1975.

Znanost ne dvoji da se od vremena nastanka ovjeka nije nikada dogodio potop biblijskih razmjera koji je unitio sav ivi svijet, osim nekolicine odabranih. Meutim, neobino je to mnogi narodi diljem svijeta pamte takav dogaaj u svojim pukim predajama.

Mitove o svjetskom potopu, od kojih su neki veoma slini biblijskom izvjeu, zabiljeili su Sumerani, Asirci, Babilonci, Kaldejci, zaratustrijanci, idovi, Perzijanci, Egipani, Grci, Rimljani, Kelti, Hindui, Maye, Tolteci, Zapoteci i Inke. Isto tako, na svakom kontinentu postoje narodi koji su u svom folkloru sauvali neki oblik mita o svjetskom potopu. U Europi takve mitove poznaju Skandinavci, Velani, Litvanci i Nijemci; afriki narodi Yoruba, Ekoi i Efik-Ibibio iz Nigerije, Mandingo s Obale Bjelokosti (ili Malinke) te tzv. Pigmeji; u Sjevernoj Americi neka eskimska plemena Aljaske i Britanske Kolumbije, Yakime, Algonkini, Navaho, Mandani, Chero-keeiji, Choctawi, Hopiji i brojna druga 'indijanska' plemena; u Junoj Americi Araukanci i Arekune iz Gvajane, Muysce iz Kolumbije, Yanoma-mo i Yaruro iz june Venezuele, Yamani iz Ognjene zemlje; na Dalekom istoku i u Indiji Andamanci, prastanovnici Andamanskog otoja u Ben-galskom zaljevu, narod Loto iz jugozapadne Kine, Chingpaw iz Gornje Burme, Kelantan s Malajskog poluotoka, Bataci sa Sumatre, Dyaci s Bor-nea, Toraje s Celebesa (Sulawesa); u Austraziji i na tihomorskim otocima narod Kabadi iz Nove Gvineje; aboridinska plemena Gumaidj, Maung i Gunwinggu iz Arnhemove zemlje, Andingari i Wiranggu iz june Australije, Maori s Novog Zelanda i narodi Fijija, Samoe, Cookovih otoja, Tahi-tija i Havaja.

Valja imati na umu da ti narodi danas nuno ne nastanjuju ista podruja na kojima su njihovi preci ivjeli u vrijeme potopa. Isto tako, mnoge njihove prie znatno se razlikuju od biblijske. Doista, neke od njih toliko su oito 'mitske' da bi bilo besmisleno pokuavati pripisati im ikakav povijesni smisao. A ak i sadre zapanjujue slinosti s biblijskom priom -kao, primjerice, prie nekih stanovnika otoka u Tihom oceanu - postoje naznake da su one potekle iz pria o potopu koje su tim narodima pripovijedali kranski misionari i koje su, potom, uklopili u svoj folklor.

Unato tomu, neosporno je da je ideja o svjetskom potopu toliko duboko usaena u pukom sjeanju brojnih naroda, to namee bitno pitanje kako se i zato to dogodilo.

To, ustvari, nije nikakvi misterij, budui da odgovor na to pitanje moemo saeti u tri rijei: zavretak ledenog doba. Naime, kako je znanost ve prije vie od stoljea utvrdila, na Zemlji je bilo nekoliko ledenih doba, tovie, procjenjuje se da ih je bilo ak 36 tijekom posljednjih tri milijuna godina. Iako nije posve sigurno to ih je izazvalo, sigurno je da se posljednje Ledeno doba, kao i odleivanje koje je uslijedilo, dogodilo u vrijeme kada su ljudi hodali zemljom.

Svatko tko je za vedrog dana letio zrakoplovom iznad Grenlanda, moe zamisliti kako su Sjeverna Amerika i sjeverna Europa otprilike izgledale tijekom tog relativno nedavnog, ali iznimno negostoljubivog razdoblja. Podruje Sjeverne Amerike od Portlanda, preko Oregona na zapadu do New Yorka, bilo je prekriveno ledenim pokrivaima debelima do 1 km, koji su prekrivali itavu kopnenu masu sve do Sjevernog pola. Slinu turobnu sliku pruala je i sjeverna Europa, iji se ledeni pokriva prostirao sve do Dublina, Birminghama i Berlina na jugu, dok je snijeg prekrivao veinu podruja juno od njih.

esto se previda injenica da su ti ledeni pokrivai sadravali tolike koliine vode, da je razina svjetskih mora bila znatno nia nego danas. S obzirom na to, da se u ono doba mogla izraditi karta tadanjih svjetskih obalnih linija, premda je danas uglavnom poznata [slika br. 1], u nekim bi se bitnim pojedinostima razlikovala od dananjih zemljovida.

Naprimjer, da su na istonoj obali Sjedinjenih Drava postojali veliki gradovi, kao to su New York, Baltimore i Boston, nalazili bi se 120-240 km dublje u unutranjosti, budui da se tadanja obalna linija protezala istonije za toliku udaljenost. Aljaska, koja se nalazi na zapadnoj obali, tada je jo uvijek bila kopnenim mostom povezana sa Sibirom, dok su Vancouver i njegov otok leali neto dublje u unutranjosti. Isto tako, zapadna i isto-

Slika br. 1: Izgled obalnih linija Zemlje na vrhuncu Ledenog doba, oko 16.000. god. pr. Kr.

na obala June Amerike nalazile su se znatno dalje u Tihom i Atlantskom oceanu, u usporedbi s njihovim dananjim obalnim linijama.

U Europi, Engleski kanal, Sjeverno more i Baltiko more nisu postojali, kao ni Irska kao zasebna kopnena masa uz Englesku, Wales i kotsku. Iako su Gibraltarska vrata u Sredozemnom moru bila otvorena, Korzika i Sardinija, kao i Sicilija i Italija, bile su meusobno povezane. Osim toga, u moru uz dananji Tunis prostirala se velika kopnena masa. U moru juno od Grke nalazilo se manje otoka koji su, dodue, bili vei od dananjih, dok je dananje Crno more bilo slatkovodno jezero u unutranjosti, pri emu je kopnena barijera sprjeavala svaku mogunost njegova povezivanja sa Sredozemnim morem i, prema tome, s razinama svjetskih mora.

Na drugoj strani svijeta, Japan, premda je imao svoje unutranje more, bio je povezan s azijskim kopnom, s Rusijom na sjeveru i Korejom na jugu. Podruje jugoistone Azije, koje danas tvore otoci Sumatra, Java i Borneo, bili su povezani s Malezijom i Tajlandom kopnenom masom, koju geografi nazivaju Sundski greben. Druga kopnena masa na jugu, Sahulski greben, povezivao je Novu Gvineju sa sjeverno-australskim kopnom, tako da dananje Timorsko i Arafursko more, kao i veliki zaljev Carpentaria, koji na zemljovidima nalikuje odgrienom gornjem dijelu Australije, nisu postojali. Tasmanija je bila povezana s australskim kopnom, a u mojoj

domovini, Queenslandu, mogli ste odetati do najudaljenijih granica onoga to se danas zove Velikim (barijernim) koraljnim grebenom, a da pritom uope ne namoite stopala. Sjeverni i juni otoci Novog Zelanda bili su jo uvijek meusobno povezani.

To je samo najopenitija slika svijeta kako je, pretpostavlja se, izgledao do oko 14.000. god. pr. Kr., kada se poeo otapati led i kada su nastupile velike promjene. I, kako je uobiajeno kada se dogaaju velike klimatske promjene, to se odvijalo postupno, ali ne u redovitim ili urednim etapama. Tako je nakon postupnog zatopljenja koje je trajalo nekoliko tisua godina, iznenada nastupilo kratkotrajno i veoma otro mini ledeno doba, koje znanstvenici nazivaju mlaim drijasom. Taj dogaaj se smjeta, ne uvijek sigurno kako bi povjesniari moda oekivali od znanstvenika, otprilike u 10. i 9. tisuljee pr. Kr. Zemlja se tek nakon tog posljednjeg razdoblja posljednjeg ledenog doba, postupno poela oslobaati najveeg dijela ledenog pokrivaa. No ak je i tada bilo povremenih kolebanja, kao to je bio sluaj u 17. st., kada je zaleivanje londonske Temze bila uobiajena pojava.

Procjenjuje se da je na vrhuncu ledenog doba ukupan volumen ledenog pokrivaa na Zemljinoj povrini iznosio oko 70 milijuna km3. To je otprilike tri puta vie od volumena dananjeg ledenog pokrivaa, koji iznosi 25 milijuna km3 i koji uglavnom prekriva Arktik i Antarktik. No, bez obzira koliko to moda zvui oito, led se otapanjem pretvara u vodu. S obzirom na to, ledenjaci su se pretvorili u rijeke koje su se slijevale u oceane. Budui da su svi svjetski oceani meusobno povezani, pritjecanje ogromnih dodatnih koliina vode poveao je ukupan volumen mora u odnosu na kopno. Razine mora diljem svijeta sigurno su znatno porasle, to je rezultiralo poplavljivanjem nekadanjih velikih kopnenih povrina.

Promatrajui s tog gledita, procjenjuje se kako bi se u sluaju da u nae doba nastupi neko nekontrolirano globalno zatopljenje, uslijed kojega bi se otopilo posljednjih 25 milijuna km 3 ledenog pokrivaa, dananja razina svjetskih mora podigla za oko 65 m. To bi neminovno rezultiralo poplavljivanjem velikih gradova kao to su London, Pariz, New York, Washington, Tokyo i Sydney, kao i veeg dijela nizinskih podruja kontinenata, u kojima ivi veina njihova stanovnitva. Samo neki gradovi, kao to je Mexico City, koji se nalazi na visini od 2 260 m, izbjegli bi tim poplavama. Takva katastrofa bila bi nezamislivih razmjera, a samo jedna od njezinih posljedica bila bi trenutana propast svih osiguravajuih drutava diljem svijeta.

Pomislimo, stoga, na trenutak na nae pretke. Budui da ih od nas dijeli tristo ili etiristo narataja, oni su ivjeli otprilike u doba kada se odvijao

taj proces otapanja gotovo dvostruko vee koliine leda od dananje. Slika podizanja razine mora, koju smo do sada opisali, veoma je openita i temelji se na najboljim procjenama znanstvenika tijekom posljednjih nekoliko desetljea. Stoga je bitno da barem u izvjesnoj mjeri shvatimo zato su znanstvenici tako uvjereni u stvarnost tog procesa, i kako uspijevaju priblino procijeniti kada su se dogaale te velike poplave.

Jedan od velikih pionira na ovom polju istraivanja bio je pokojni Ce-sare Emiliani, oceanograf i osniva Fakulteta za pomorske i atmosferske znanosti pri Sveuilitu u Miamiju. Neophodnu potporu za taj pothvat dobio je zahvaljujui injenici da je drava Florida, kao druga geoloki najnia kopnena drava SAD-a, bila osobito zainteresirana za promicanje istraivanja podizanja razine mora. Za Emilianija je kljunu polaznu toku istraivanja predstavljala injenica da izlijevanje otopljenog leda u more nuno znai dodavanje slatke vode slanoj. A posljedice toga, u neuobiajeno velikim razmjerima, sigurno su vidljive u morskim mikroorganizmima.

Slijedom toga, Emiliani i njegovi kolege izvrili su 1971., jedanaest pokusnih buenja duboko u morskom dnu uz zapadnu obalu Floride. Nakon toga su organski sadraj iz razliitih razina izvaenih uzoraka podvrgnuli analizi radioaktivnim ugljikom, to im je omoguilo da ih smjeste u kronoloki slijed. Potom su meu uzorcima odabrali odreene mikroorganizme za koje su znali da su osobito osjetljivi na salinitet ili da ne sadre sol, te ih podvrgnuli izotopskoj analizi, to je znanstveno polje za koje je Emiliani bio specijaliziran. Ta su ispitivanja otkrila da su se spomenuti mikroorganizmi, koji su ivjeli (prema najnovijim rezultatima analize izotopom radioaktivnog ugljika) otprilike 9600. pr. Kr., nalazili u morskoj vodi ija je razina saliniteta bila znatno nia. Iz toga je jasno proizlazilo da se otprilike u tom razdoblju u oceane izlila velika koliina slatke vode iz otopljenog leda.

Emilianova otkria pomogla su drugim istraivaima u razvoju novih spoznaja. Zahvaljujui usavravanju metode utvrivanja starosti radioaktivnim ugljikom, uspjeli su u izvjesnoj mjeri spustiti datum njegova pretpostavljenog nadiranja voda, ne umanjujui vrijednost injenice da se globalno odleivanje dogodilo neposredno nakon zavretka ledenog doba. Jedan od tih istraivaa bio je Rick Fairbanks sa Zemaljskog opservatorija La-mont-Doherty pri Kolumbijskom sveuilitu u okolici New Yorka. On je 1988., uspio ishoditi privremeno koritenje broda za podvodna istraivanja amerike mornarice, Ranger, radi iskopavanja uzoraka iz mlaeg ko-raljnog grebena (tj. mlaeg od 20.000 godina) s morskog dna u plitkim vodama uz otok Barbados u Karipskom moru.

Slika br. 2: Dijagram koji pokazuje kako je razina svjetskih mora od kraja Ledenog doba do 2000. god. po Kr., brzo rasla do 5000. god. pr. Kr. Iz knjige Jacquesa Labeyriea, L'Homme et le Climat.

Koralji na koje je Fairbanks usredotoio svoja istraivanja, takozvani Elk Horn (losov rog) iz skupine Acropara palmatta, ive na dubini od samo oko 1 m. Buenjem morskog dna otkrio je drevne primjerke istog koralja, koje je potom datirao, na temelju ega je uspio procijeniti kolika je bila razina mora u razdoblju formiranja tog koralja. To je uinio primjenom metode utvrivanja starosti radioaktivnim ugljikom, kao i novom tehnikom, spektometrijom termalne ionizacije mase, u emu mu je pomagao mladi francuski strunjak Edouard Bard. Na temelju njihovih, kao i slinih istraivanja drugih znanstvenika, danas se openito prihvaa da je razina svjetskih mora u razdoblju izmeu 14.000. i 5000. god. pr. Kr., porasla za ak 120-130 m. Ta koliina vode bila bi vie nego dovoljna da potopi dva Nelsonova spomenika postavljena jedan iznad drugoga, katedralu sv. Pavla u Londonu i baziliku sv. Petra u Rimu do vrha njezine kupole, kao i Kip slobode.

Taj spektakularni povijesni proces podizanja razine mora moe se ilustrirati i uz pomo dijagrama, poput gore prikazanog [slika br. 2]. Kako se moe vidjeti, francuski znanstvenik Jacques Labeyrie, koji je izradio taj grafikon, prikazao je krivulju porasta razine mora kao strmu i stabilno uzlaznu, a odvijao se izmeu 15000. i 5000. god. pr. Kr., nakon ega se od oko 5000. pr. Kr. do danas razina mora poela ujednaavati. Iako to odgovara kronologiji koju znanstvenici openito prihvaaju, iskustvo nas ui da

Razina mora (u metrima)

0

-50

-100

Godine -10000

-5000 0 2000

mrane sile prirode nikada ne pristaju na savrene, nepromjenjive obrasce. I, kako proizlazi iz drugih znanstvenih istraivanja, mnogo je vjerojatnije da porast razine mora nije bio tako redovit i da je najvjerojatnije bio popraen velikim i razornim poplavama, koje su se uglavnom dogaale u razdoblju od 8000. do 5000. god. pr. Kr., kada su ljudske populacije diljem svijeta naputale lutalaki nain ivota i poele stvarati mnogo trajnije naseobine radi sijanja usjeva i uzgoja stoke.

U cjelini, moemo biti sigurni da se neposredno nakon ledenog doba dogaao niz velikih preobrazbi obalnih linija, premda znanstvenici ne znaju kako i kada se to tono dogodilo. Tako znamo da je otprilike izmeu 5000. i 8000. god. pr. Kr., more preplavilo tada neprekinutu kopnenu masu izmeu Sibira i Aljaske, uslijed ega se oblikovao Beringov prolaz. Znamo da je tijekom tih tisuljea more zacijelo potopilo nekoliko desetaka kilometara unutranjosti uz itavu zapadnu i istonu obalu Sjeverne, Srednje i June Amerike. Znamo da se u odreenom razdoblju prije 5000. god. pr. Kr. uslijed velikog nadiranja mora Britansko otoje odvojilo od kontinentalne Europe, koja se, tako, rascjepkala na dananju Irsku, Orkneyske i Shetlandske otoke, kao i druge otoke uz obalu.

Moemo biti sigurni da je otprilike u istom razdoblju porasla razina Sredozemnog mora, uslijed ega su se razdvojile Korzika i Sardinija, Sicilija se otrgnula od Italije, more je poplavilo tada kopneno podruje istono od sjeverne Italije, mnogi grki otoci su se smanjili i probijen je tadanji kopneni most na Bosporu koji je povezivao Sredozemno i Crno more. Otprilike u tom istom razdoblju more je preplavilo Sundski greben u Aus-traziji, stvarajui indonezijske otoke, potom Sahulski greben, odvojivi Novu Gvineju od Australije i stvarajui ono to je postalo australski zaljev Carpentaria. Nadalje, otprilike u istom razdoblju, sjeverni Japan se odvojio od Azije djelovanjem mora, uslijed ega se ta zemlja rascjepkala na nekoliko otoka, kao Britansko otoje.

Ljudi su se od pamtivijeka naseljavali u ravnim, nizinskim podrujima zemlje i na morskim obalama. U mojoj domovini Australiji, naprimjer, vie od 90 posto puanstva ivi samo nekoliko kilometara daleko od mora. Logino je, stoga, zakljuiti da su gore spomenuta nadiranja mora, koja su vjerojatno bila posve iznenadna i neoekivana, bila popraena ozbiljnim mjestiminim katastrofama budui da ljudi nisu uspjeli pravodobno izbjei poplave. Iako bi zbog same prirode tih dogaaja bilo kakvi ostaci ljudskih naselja odavno bili uniteni, to ne znai da ona nikada nisu postojala ili da se poplave nisu dogodile. Kako je opisao oceanograf Emiliani:

"Posljedino ubrzano podizanje razine mora za nekoliko decimeta-ra godinje, zacijelo je uzrokovalo poplavljivanje velikih nizinskih podruja, od kojih su mnoga bila naseljena."

Isto tako, logino je zakljuiti da su ti dogaaji potaknuli nastanak barem nekih pria o velikom potopu ukorijenjenih u sjeanju brojnih naroda diljem svijeta. Emiliani, izmeu ostalih, u to nije nimalo sumnjao, unato tomu to su njegove rijei izazvale uenje njegovih znanstvenih kolega:

"Smatramo da taj dogaaj, usprkos tomu da se, s gledita kulture, dogodio u iznimno drevno doba, moe objasniti nastanak pria o potopu sadranih u mnogim euroazijskim, austrazijskim i amerikim predajama."

Ustvari, sumnje su posve neopravdane, budui da se najvei broj takvih pria pojavljuje upravo u podrujima za koja, na temelju razliitih geolokih dokaza, znamo da su neko bile velike kopnene povrine koje su potonule uslijed podizanja razine mora.

to se tie Beringova prolaza, primjerice, koji se oblikovao od starijeg kopnenog mosta koji je povezivao sjeveroistoni Sibir i Aljasku, Eskimi iz uvale Nortonskog tjesnaca na Aljasci sjeaju se drevnog doba:

"... sva zemlja, osim visoke planine u sreditu, bila je poplavljena. Voda se uzdigla iz mora i prekrila itavu zemlju osim vrha te planine. Neke ivotinje koje su pobjegle u planinu spasile su se; a nekolicina se ljudi dosjetila da se spasi plutajui u amcu i hranei se ribom koju su lovili dok se vode nisu povukle."

Ono to se osobito istie u toj prii reenica je "voda se uzdigla iz mora", ime se uzrok potopa pripisuje oceanu, a ne pljusku, to se ponavlja i u brojnim drugim izvjeima. Sjevernoameriko indijansko pleme Chippewa ak izriito pripisuje potop otapajuem snijegu:

"U poetku vremena ... bijae velik snijeg. Mali mi izdubio je rupu u konatoj torbi u kojoj je bila zatvorena suneva toplina, koja se, tako, izlila itavom zemljom, u trenu otopivi sav snijeg. Voda se digla do vrhova najviih borova i dizala se sve dok najvie planine nisu potonule."

Drugi je primjer potonue Sundskog grebena u Australiji, koji je, kako smo spomenuli, prije postglacijalnog podizanja razine mora bio kopnena masa koja je povezivala Maleziju i Sumatru s Borneom. Kako tvrdi Peter Bellwood, autor knjige Man's Conquest of the Pacific, prije otprilike 5000. god. pr. Kr. vie od tri milijuna km2 zemlje u tom podruju potonulo je pod morem i to ne nuno postupno. A meu folklorom naroda koji danas naseljavaju unutranjost i otoke koji okruuju to potonulo podruje, otkrit emo, primjerice, predaju plemena Benua-Jakun s Malajskog poluotoka, koja kazuje sljedee:

"... zemlja na kojoj stojimo nije vrsta ve je samo koa koja prekriva vodeni ponor. U drevna vremena ... boanstvo je probilo tu kou iz koje je potekla voda, koja je potopila i unitila svijet. Meutim ... [boanstvo] je stvorilo mukarca i enu i stavilo ih u amac od drve-ta pulai... Par je u tom amcu neko vrijeme plutao i kotrljao se na valovima, dok se naposljetku nije zaustavio te se mukarac i ena ... iskrcae na tlu."

Bataci s indonezijskog otoka Sumatre pripovijedaju da je njihov bog stvoritelj:

"... poslao velik potop da uniti sve ive stvorove. Posljednji par ljudi pobjegao je na vrh najvie planine, a potopne im se vode ve popee do koljena kada se Gospodar svega saalio ... uzeo grudu zemlje ... poloio je preko bujajuih voda, a posljednji je par stao na nju i tako se spasio."

Starosjedilaki narodi otoka Engana, smjetenog zapadno od Sumatre, pripovijedaju:

"Neko davno ... vode su se podigle toliko visoko da su preplavile otok i potopile sva iva stvorenja, osim jedne ene. Svoje je izbavljenje dugovala sretnoj okolnosti da ... joj se kosa zaplela o trnovito stablo ... Kada su se potopne vode povukle, lutala je unutranjou ... i tek to je uinila nekoliko koraka, uvelike se iznenadila kada je ugledala ivoga ovjeka. Upitavi ga to radi ondje ... on joj odgovori da je se netko spotaknuo o njegovo mrtvo tijelo, uslijed ega se vratio u ivot... Zajedno odluie da e na isti nain pokuati vratiti ivot svim drugim mrtvim stvorenjima ... To uskoro i uinie. Utopljeni

mukarci i ene oivjee pod udarcima i tako se otok nakon velikog potopa ponovno napuio."

Ono to se najvie istie u mnogima od tih pria, kao i u mnogo poznatijoj biblijskoj inaici, injenica je da je onima koji su preivjeli, kako bi te prie prenijeli svojim potomcima, taj dogaaj izgledao kao univerzalna katastrofa. A to je posve razumljivo, s obzirom da je proces podizanja razine mora, za koje znamo da se tada dogodio, bio velikih razmjera. No, istodobno zaprepauje - a to je i jasna naznaka o dubokom uinku koje je to podizanje razine mora imalo na ljude - da su se te prie tisuljeima prenosile uz toliko dosljednu i vjerodostojnu pozadinsku nit. No, s obzirom na to da su stare oko deset tisua godina, sasvim ih opravdano moemo nazvati najstarijim kolektivnim sjeanjem ovjeanstva.

Ali ovdje se neizbjeno namee sljedee pitanje: kako se tono biblijska pria o Noi i njegovoj arci uklapa u taj fenomen podizanja razine svjetskih mora? Kako smo prije spomenuli, s obzirom da su svjetski oceani meusobno povezani, razina mora diljem svijeta zacijelo je rasla relativno ravnomjerno, premda izrazito intenzivno. Ali to ne znai da su se oblikovanje Beringova prolaza, Baltika, Engleskog kanala, odvajanje Sicilije i Italije i slini lokalizirani poremeaji dogaali istodobno. Pojedine geografske neobinosti mogu isto tako znaiti da su se ti dogaaji dogaali u razmacima od nekoliko tisua godina. Te su pojave barem dijelom bile posljedica porasta razine svjetskih mora. Ali, isto tako, moda su bile posljedica nekih lokaliziranih okolnosti, kao to su seizmiki poremeaji uslijed kojih je more probilo u neko do tada netaknuto nizinsko, naseljeno podruje.

Jedna osobito zanimljiva znaajka prie o Noi i drugih zapanjujue slinih pria jest, da su nastale u kopnenim podrujima u unutranjosti. Indoneani, Eskimi i drugi narodi imaju predaje o velikom potopu, no oni su ivjeli na rubovima golemog Tihog oceana, pa je razumno zakljuiti da je na njih utjecalo podizanje razine mora. Meutim, jedina zemljopisna znaajka koja se spominje u starozavjetnoj prii, a koja postoji i danas jest gorje Ararat, na ijim se obroncima navodno nasukala Noina arka. Gorje Ararat nalazi se u sjevernoj Turskoj, nekoliko stotina kilometara daleko od oceana i 320 km daleko od Crnoga mora, koje je njegova najblia veza s oceanom. Meutim, Crno more je sa Sredozemnim morem povezano Bosporskim prolazom, koji je, kako se vjeruje, nastao uslijed podizanja razine mora. A to je, zajedno s nastankom Beringova prolaza i Engleskog kanala jedan od brojnih, danas jo uvijek neobjanjenih postglacijalnih dogaaja.

Ako su eskimske i indoneanske predaje o potopu bile potaknute dramatinim podizanjima razine mora koje su utjecale na njihovu zemlju, je li mogue da se i pria o Noi osniva na stvarnom sjeanju na dogaaje kada su vode Sredozemnog mora prodrle u Crno more? To je uistinu primjereno pitanje, ali prvo nam valja istraiti je li pria o Noi nastala neovisno ili, pak, pripada itavoj skupini pria koje su proizale iz jedne lokalizirane, ali epohalne katastrofe.

2. P O G L A V L J E

SRODNE PRIE O POTOPU "Ja u, evo, pustiti potop - vode na zemlju - da izgine svako bie pod nebom, sve u emu ima dah ivota: sve na zemlji mora poginuti... ti e [Noa] ui u korablju - ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja ena i ene tvojih sinova. A od svega to je ivo - od svih bia - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preivi, i neka budu muko i ensko."

Post 6,17-19

Navedena pria oaravala je nebrojene narataje djece dvije, a moda i vie tisua godina. Prije mnogo tisuljea itav je svijet postao veoma pokvaren i neposluan, radi ega je boanski tvorac odluio unititi sva iva stvorenja. Tonije, sve osim pravednika Noe, koji je sa svojom enom (ije se ime nigdje ne spominje) i trojicom sinova ivio u nekom neodreenom podruju svijeta i nad kojim se boanski tvorac saalio.

Bog je Nou pravodobno upozorio na svoj naum i naredio mu da izradi veliku lau, koja se obino naziva 'arkom', u koju e smjestiti svoju i obitelj svojih sinova, kao i odabrane muke i enske primjerke svih ivotinja. Kada su se potopne vode slile na zemlju, Noa i svi koji su se s njime ukrcali u tu korablju sigurno su plutali bujajuim vodama i naposljetku se spasili.

Danima se arka kotrljala na valovima praznog, bezlinog oceana koji je prekrio najvie planinske vrhunce svijeta. ak i kada se nasukala, kako poslije saznajemo, na gorju Ararat, nigdje na vidiku nije bilo kopna na kojemu bi se mogli iskrcati. Noa je, stoga, najprije poslao gavrana, a potom golubicu da izvide okolicu. Tek nakon to se golubica vratila nosei svjeu maslinovu granicu u kljunu, uvjerili su se da su se potopne vode povukle i tek su se tada mogli sigurno iskrcati na tlo, zahvaliti stvoritelju to ih je spasio prinijevi mu rtvene ivotinje, i poeti napuivati svijet.

To su osnovni elementi prie o potopu iz Knjige Postanka (6.-8. pogl.), kojom poinju idovska i kranska Biblija. No, gdje ju je autor te biblijske knjige uo? I koliko daleko u prolost moramo tragati za izvoritem te prie?

Tradicionalno se autorstvo Knjige Postanka, zajedno s ostale etiri uvodne starozavjetne knjige pripisuje Mojsiju, polu-legendarnom 'proroku' za kojega se tvrdi da je izveo pretke idovskoga naroda iz Egipta. No, kako su narataji bibliara utvrdili, pria o potopu, kao i slini elementi najstarijih biblijskih knjiga, pokazuju znakove mnogo sloenije zbirke. Znanstveni je konsenzus da su pisane predaje dvaju ili vie semitskih plemena ili skupina bile vjeto spojene u oblik tekstova koji su stigli do nas, a iz kojih jo i danas moemo razluiti pojedinane izvorne niti koje se s njima ispre-pliu.

Jedna od tih sastavnih niti takozvani je spis 'J' [Jahvist, op. prev], za kojeg se pretpostavlja da je kruio meu judejskim precima idova. U tom tekstu boanstvo se naziva Jahve - 'Onaj koji jest'. Druga nit takozvani je spis 'E' [Elohist, op. prev], koji je navodno kruio meu 'izraelskim' precima idova, a od prvoga se razlikuje po tome to se boanstvo oznauje imenicom Elohim - 'bog' ili, doslovno, 'bogovi'. Trei je tzv. spis 'P' [Sveeniki zakonik, op. prev.], u kojemu se bog takoer naziva Elohim, a pridaje posebnu pozornost sveenikim pitanjima, kao da su ga sastavili sveenici, meu kojima je vjerojatno poglavito i kruio.

to se tie prie o potopu, jasno je da je netko u odreenom dijelu nastanka teksta, spojio predaje 'J' i 'P' (ili "Jahvistiku i "sveeniku" predaju). Doista, njihove tekstualne znaajke toliko su jedinstvene, da ne morate biti bibliar da ih prepoznate i preinaite u njihov izvoran oblik. Na sljedeoj su stranici uvodni dijelovi prie o Potopu odvojeni od pretpostavljene izvorne predaje. itav tekst moe se pronai u Dodatku, 1. dio, dokument 1. ak je i povrnim itanjem vidljivo da su jahvistika i sveenika predaja savreno razumljive i samodostatne, unato tomu to su ovdje meusobno odvojene na mjestima na kojima su u kanonskoj Bibliji spojene.

Nadalje, sam proces odvajanja predaja na takav nain omoguuje nam da razaberemo neke pojedinosti o njihovim autorima. Zanimljivo je, tako, da tekst 'J' opisuje jedno antropomorfno boanstvo, koje osobno zatvara vrata arke i uiva u ugodnim mirisima ivotinja koje mu Noa prinosi kao rtve paljenice. S druge strane, autor teksta 'P' oito je gajio pretjerano sitniavo zanimanje za Noinu nevjerojatnu dugovjenost, tone dimenzije arke i datume. U toj verziji Noa u arku ukrcava po jedan par svih vrsta ivotinja, to je prilino nerazumno razmiljanje, budui da e kasnijim prinoenjem rtava bogu istrijebiti sve ivotinjske vrste. U jahvistikoj predaji Noa postupa mnogo razboritije, budui da ukrcava po sedam pari 'istih' ili ivotinja 'prikladnih za rtvovanje' i jedan par 'neistih' ivotinja (u

J "Vidje Jahve kako je ovjekova po-kvarenost na zemlji velika i kako je svaka pomisao u njegovoj pameti uvijek samo zloa. 6 Jahve se pokaja i u svom srcu raalosti to je nainio ovjeka na zemlji. 7 Ree Jahve: 'Ljude koje sam stvorio izbrisat u s lica zemlje - od ovjeka do zvijeri, puzavce i ptice u zraku - jer sam se pokajao to sam ih stvorio.' 8 Ali je Noa naao milost u oima Jahvinim. Jahve ree Noi:'Ui ti i sva tvoja obitelj u korablju, jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu. 2 Uzmi sa sobom od svih istih ivotinja po sedam pari mujaka i njegovu enku; a od ivotinja koje nisu iste uzmi jedan par, mujaka i njegovu enku. 3 (Isto tako od ptica nebeskih po sedam pari - mujaka i enku -) da im se sjeme sauva na zemlji. 4 Jer u do sedam dana pustiti dada na zemlji etrdeset dana i etrdeset noi te u istrijebiti s lica zemlje svako ivo bie to sam ga nainio.' 5 Noa uini sve kako mu j e Jahve naredio. 7 I pred vodama potopnim uu s Noom u korablju njegovi sinovi, njegova ena i ene sinova njegovih. 10 A sedmoga dana zapljute potopne vode po zemlji. 12 I udari dad na zemlju da pljuti etrdeset dana i etrdeset noi... Onda Jahve zatvori za njim vrata. 17 Pljusak je na zemlju padao..."

P "Noa je bio ovjek pravedan i nepo-roan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio. 10 Tri su se sina rodila Noi: em, Ham i Jafet. 11 U oima Bojim zemlja se bila iskvarila; nepravdom se napunila. 12 I kad je Bog vidio kako se zemlja iskvarila - ta svako se bie na zemlji izopailo - 13 ree Bog Noi: 'Odluio sam da bude kraj svim biima jer se zemlja napunila opainom; i, evo, uni-tit u ih zajedno sa zemljom. 14 Napravi sebi korablju od smolastog drveta; korablju naini s prijekleti-ma i obloi je iznutra i izvana paklinom. 15 A pravit e je ovako: neka korablja bude trista lakata u duljinu, pedeset u irinu, a trideset lakata u visinu. 16 Na korablji naini otvor za svjetlo, zavri ga jedan lakat od vrha. Vrata na korablji naini sa strane; neka ima donji, srednji i gornji kat. 17 Ja u, evo, pustiti potop - vode na zemlju - da izgine svako bie pod nebom, sve u emu ima dah ivota: sve na zemlji mora poginuti. 18 A s tobom u uiniti Savez; ti e ui u korablju - ti i s tobom tvoji sinovi, tvoja ena i ene tvojih sinova. 19 A od svega to je ivo - od svih bia - uvedi u korablju od svakoga po dvoje..."

Slika br. 3: Dva usporedna pripovijedanja biblijske prie o Potopu, takozvani 'J' i 'P' tekstovi. Iako su naknadno spojeni u 'slubeno prihvaen' biblijski tekst, jasno se vidi da svako od njih po sebi tvori suvislu priu.

oima hebrejskih pisaca Starog zavjeta, ovce su bile iste, a lavovi neiste ivotinje). Prema sveenikoj predaji, nadalje, potop je trajao godinu dana (370 dana), a prema Jahvistu samo 40 dana i noi. U sveenikoj predaji Noa alje gavrana da provjeri jesu li se vode povukle, dok u Jahvistu alje golubicu.

Biblija je, ustvari, knjiga prilino mladog podrijetla. Najstariji biblijski rukopisi koji su sadravali dijelove tekstove Postanka i u njemu opisane prie o Potopu, otkrivene su meu Svicima s Mrtvog mora. Najstariji meu njima potjee otprilike iz 2. ili 3. st. pr. Kr., kada su predaje 'J' i 'P'. uvjereni su znanstvenici, bile ve nekoliko stoljea spojene. Prema tome, valja nam prihvatiti da do sada jo nije otkriven pravi rukopis s priom o Potopu ni u jednom od svojih izvornih oblika, tj. tekstovima 'J' ili 'P'. Bez obzira, druge verzije kojima izvor moe biti samo ista predaja, otkrivene su u zapisima drugih kultura, koji su jo stariji.

Sredinom 40-ih godina 19. st., britanski pustolov Austen Henry Layard (1817.-1894.) izazvao je veliku senzaciju otkriem ruevina drevne asirske prijestolnice Ninive u dananjem Iraku. Layardova su otkria bila nevjerojatna. Izmeu ostalog, otkrio je palau asirskog kralja Sanheriba iz 7. st. pr. Kr., iji su zidovi bili ukraeni bareljefima dugim oko 3 km, a najbolje je primjerke poslao zahvalnom British Museumu. No upravo je Layardov manje poznat pomonik i nasljednik, Hormuzd Rassam poslije otkrio palau Sanheribova unuka, Asurbanipala, u kojoj se nalazila kraljevska knjinica s vie tisua ploica ispisanih klinastim pismom. Za nas su te ploice iznimno znaajne jer sadre tekstove koje su Asurbanipalovi pisari prepisali iz arhiva starijih mezopotamskih naroda, Sumerana i Babilonaca, koji potjeu iz 2. i ak 3. tisuljea pr. Kr.

Rassam je krajem 1860-ih poslao neke od tih ploica British Museumu. Na mnogima od njih bili su urezani tekstovi na akadskom, semitskom jeziku koji se tada govorio u Mezopotamiji, a opseno se koristio i u diplomaciji. Zadatak njihova prevoenja povjeren je mladom graveru novanica Georgeu Smithu, kojeg je muzej zaposlio zahvaljujui njegovu samostee-nom znanju o asirologiji. Jednoga dana 1872., kada je Smith strpljivo prevodio tekst ploice katalogizirane pod br. XI, pozornost mu je snano privukao poznat prizvuk dijela njezina teksta, koji je glasio:

"Kad nastade sedmi dan, uzeh goluba i pustih ga. Golub ode i opet se vrati.

Nije naao mjesto gdje bi se zaustavio I zato se vratio. Uzeh lastavicu i pustih je. Lastavica odletje i vrati se. Nije nala mjesta gdje bi se zaustavila I zato se vratila. Uzeh gavrana i pustih ga. Gavran odletje vidje kako voda presuuje, eprka, dere i grake i ne vrati se vie."

George Smith istoga je trenutka shvatio da se pred njim, na asirsko-babi-lonskoj ploici iz 7. st. pr. Kr., nalazi epizoda do tada nepoznate babilonske prie o potopu, koja je nevjerojatno podsjeala na onu iz biblijske Knjige Postanka:

"Kad je izminulo etrdeset dana, Noa otvori prozor to ga je nainio na korablji; ispusti gavrana, a gavran svejednako odlijetae i dolijeta-e dok se vode sa zemlje nisu isuile. Zatim ispusti golubicu da vidi je li voda nestala sa zemlje. Ali golubica ne nae uporita nogama te se vrati k njemu u korablju, jer voda jo pokrivae svu povrinu; on prui ruku, uhvati golubicu te je unese k sebi u korablju. Poeka jo sedam dana pa opet pusti golubicu iz korablje. Prema veeri golubica se vrati k njemu, i gle! u kljunu joj svje maslinov list."

Smith je bio toliko uzbuen tim otkriem da je navodno poeo sa sebe svlaiti odjeu pred svojim zaprepatenim kolegama iz British Museuma. U prosincu 1872., odrao je predavanje o toj temi na sastanku londonskog Drutva za biblijsku arheologiju, kojemu su prisustvovali tadanji britanski premijer, William Gladstone i drugi uglednici. Smith je okupljenima objasnio da asirsko-babilonska ploa sadri dio teksta velikog spjeva iji dijelovi, koji moda sadre jo neke elemente s biblijskim prizvukom, jo uvijek nisu otkriveni. To je potaknulo urednika londonskog dnevnika Daily Telegraph da ponudi Smithu velikodunu svotu od tisuu gvineja, s kojom je otputovao u Ninivu u potrazi za preostalim ploicama u ruevinama Asurbanipalove knjinice. Posve nevjerojatno, samo nekoliko dana nakon dolaska otkrio je jo nekoliko takvih ploica. U Englesku se vratio s oko

384 fragmentarnih glinenih ploica, koje je pridodao zbirci British Museu-ma.

Smith je utvrdio da XI. ploica pripada nizu od 12 ploica ispisanih klinastim pismom, koje su tvorile takozvani Ep o Gilgameu. Bila je to pria o kralju Uruka, koji je u potrazi za besmrtnou susreo mezopotamskog Nou, Utnapitima, jedinog smrtnika kojemu je ikada bio podaren vjeni ivot.

Ta pria kazuje da je bog Ea ili Enki (mezopotamsko boanstvo vode i mudrosti) upozorio Utnapitima da bog Enlil namjerava unititi nezahvalnu i grjenu ljudsku vrstu sveopim potopom - rijeima koje podsjeaju na one Jahvine upuene Noi u Post 6,17: "Odluio sam da bude kraj svim biima jer se zemlja napunila nepravdom zbog ovjeka." U nastavku prie o Gilgameu (vidi Dodatak, 1. dio, dokum. 2), Enki, govorei kroz zid Utnapitimijeve kolibe, uvjeri Utnapitima da srui svoju kuu, ostavi za sobom svu svoju imovinu i izgradi veliku lau ili arku, te da ju napuni 'sjemenjem svih ivih stvorova'. I u verziji starozavjetne prie, Jahve je naredio Noi da: "... napravi sebi korablju od smolastoga drveta; korablju naini s prijekletima i obloi je iznutra i izvana paklinom" (Post 6,14) i nakon toga: "... od svega to je ivo - od svih bia - uvedi u korablju od svakoga po dvoje da s tobom preivi" (Post 6,19).

U epu o Gilgameu, Utnapitim je pravodobno postupio po Enkijevim uputama i izradio veliku lau sa sedam katova, koju je obloio smolom i napunio zlatom i srebrom te u nju ukrcao sve svoje: "prijatelje i roake, svu stoku i sve zvijeri i ljude svih umijea i zanata." Premda je Noina arka imala samo tri kata (Post 6,16), njegovo postupanje moemo u osnovi usporediti s Utnapitimovim. U epu o Gilgameu na sljedei su nain opisani dogaaji koji su potom uslijedili:

"Bog oluje ... poput [pomahnitalog] bika nasrnuo je na zemlju Rastrgao [ju je] na komadie [kao glinenu posudu] itavoga su dana ... [vjetrovi udarali zemljom] estoko su puhali, i [onda se sruio potop] Poput bitke [kataklizma] poharala je ljude ... est dana i [sedam] noi... Oluja, potop, sravnie zemlju."

Samo su Utnapitim i njegova obitelj, kao i sva stvorenja koja je ukrcao sa sobom u lau, izbjegli unitenje. To je sukladno izvjeu iz Postanka, gdje

pie: "Istrijebi se svako bie s povrja zemaljskog: ovjek, ivotinje, gmizavci i ptice nebeske, sve se izbrisa sa zemlje. Samo Noa ostade i oni to bijahu s njim u korablji." (Post 7,23)

Spjev dalje kazuje da se laa nasukala na brdu Nimu ili Nisir, ija je geografska lokacija nepoznata, premda se openito smatra da se nalazilo u Kurdistanu, dakle istom podruju u kojemu se nalazi i Ararat. Nakon toga, kako smo ve saznali iz prvog teksta koji je odgonetnuo George Smith, Utnapitim je, kao i Noa, poslao gavrana i golubicu u izvidnicu. Iskrcavi se iz lae, zapalio je eernu trsku, cedar i mirtu i prinio ih kao rtve zahvalnice. U obje inaice prie o potopu, ugodan miris rtava paljenica dopro je do boanstava kojima su bile prinesene (Post 8,21).

Neki skeptici, nakon to su priznali takve upadljive i nepogreive slinosti izmeu starozavjetne prie i epa o Gilgameu, tvrdili su da su autori Postanka priu o Potopu zacijelo plagirali tijekom babilonskog ropstva. Naime, Babilonci nisu samo pokorili narode starog Asirskog carstva, ve su zaplijenili i njihove arhive na kojima su, smatra se, radili neki obrazovaniji idovski zarobljenici tijekom vladavine Nabonida (556.-539. pr. Kr), koji je bio dobar poznavatelj babilonske prolosti. No takva cjepidlaenja oko toga tko je moda prvi ispripovijedao priu, osim to ne mogu rezultirati nikakvim dokazima, zaobilaze mnogo znaajnije pitanje odakle je ta pria izvorno stigla prije nego li je dola u ruke sastavljaa Knjige Postanka ili Asiraca.

Danas se zna da ploice s epom o Gilgameu iz 7. st. pr. Kr., koje su otkrivene u Ninivi, nisu ni u kojem sluaju jedinstvene, kao ni najstarije meu brojnim drugima koje su otkrivene nakon njih. Naime, pria koja je na njima zapisana bila je dobro poznata diljem Bliskog istoka. Akadska verzija iz 2. tisuljea pr. Kr. otkrivena je u prijestolnici Hetitskog carstva, Hatui, koja se nalazila na mjestu dananjeg Bogazkalea u sredinjoj Turskoj. Na istom su podruju otkrivene i inaice na huritskom i hetitskom jeziku. Neki fragmenti otkriveni su u drevnoj knjinici, ije su ruevine iskopane u Sultantepeu u sjevernoj Siriji, nedaleko od granice s Turskom. U Uru i Nipuru otkrivene su verzije napisane na sumerskom jeziku. Drugi drevni fragmenti te prie otkriveni su u Auru i Nimrudu u sjevernoj Mezopotamiji, Babilonu, Sipru i Uruku u junoj Mezopotamiji, u Egiptu te u izraelskom Megidu.

Postoji i velik broj slikovnih prikaza epa o Gilgameu, meu kojima je i njegov susret s Utnapitimom, na cilindrinim peatima na kojima su drevni mezopotamski narodi otiskivali osobne peate na svojim pravnim

dokumentima. Budui da neki od tih peata potjeu iz 3000. god. pr. Kr., moemo zakljuiti da je ta pria ve kolala u to doba i da je zacijelo nastala prije toga vremena.

Nadalje, jasno je da Ep o Gilgameu pripada rasprostranjenoj i drevnoj 'obitelji' srodnih pria o potopu. Budui da se u razliitim kulturama imena protagonista tih pria razlikuju, sukladno njihovim narodnim junacima, osnovni 'zapleti' tih pria suvie su slini da bismo to mogli pripisati sluaju.

Tako su Babilonci poznavali ep o Atrahazisu, veoma slinu inaicu epa o Gilgameu. U njoj takoer imamo bogove Enlila i Enkija, ali lik nalik Noi/Utnapitimu zove se Atrahazis, to znai 'izvanredno mudar'. Kao i u prii o Utnapitimu, bog Enki je upozorio Atrahazisa na potop i uputio ga da izgradi lau, to je ovaj i uinio i u nju ukrcao svu svoju imovinu, ivotinje i ptice. Svi koji su se nalazili u lai spasili su se od potopnih voda, koje su unitile ostatak svijeta. Premda su neke verzije u kojima je otkrivena pria o Atrahazisu prilino fragmentarne - naprimjer, u otkrivenim tekstovima nedostaje pria o pristajanju broda uz kopno i putanju ptica - injenica da postoje verzije iz razdoblja Starog, Srednjeg i Novog Babilonskog carstva pokazuje da se ta pria zacijelo stoljeima prenosila i prepisivala. Sve naznake iznova upuuju na veoma drevnu priu koja, s obzirom na starost sauvanih tekstova, potjee barem iz 1900. pr. Kr., premda je vjerojatno nastala mnogo dalje u pradavnoj prolosti.

Meu Sumeranima, koji su bili jo stariji narod od Babilonaca, Noin, Utnapitimov i Atrahazisov pandan poboni je kralj Ziusudra, ije ime znai 'vidio je ivot'. U sumerskoj knjievnosti pria o Ziusudri nije dio spjeva o Gilgameu, nego samostalna pjesma. Ipak, kao i u babilonskoj i hebrejskoj inaici, bogovi su upozorili Ziusudru da kane unititi itav ljudski rod, no u ovom sluaju ne potopom, nego tajanstvenim 'glasom'. Premda u tom, takoer fragmentarnom tekstu iz Nipura (drevnog sumerskog grada u dananjem Iraku) nedostaje dio prie u kojemu Ziusudra prima upute za izgradnju lae, nastavak je teksta jasan. Potop je 'poharao zemlju', a ak su i 'veliku lau' koju je Ziusudra izgradio, 'olujni vjetrovi prevrtali preko velike vode'. Nakon to se oluja stiala pojavilo se sunce, a Ziusudra je, poput svojih akadskih, babilonskih i hebrejskih pandana, bogu prinio rtvu zahvalnicu.

Osvrnemo li se na Kurdistan u dananjoj Turskoj, koji se iznova povezuje s potopnom arkom, vidjet emo da su drevni Huriti, koji su se, kako se danas smatra, preselili u to podruje poetkom 3. tisuljea pr. Kr., takoer imali svojega Nou, izvjesnog Nahmizulija. Kako je istaknuo egipto-

log John Romer, u tom se imenu, tonije u njegova prva tri suglasnika, skriva hebrejski oblik imena Noa, Nhm. Osim toga, Huriti su duboko tovali brdo Ararat kao sveto sredite svojega kraljevstva.

S druge strane, kasniji stanovnici toga podruja, Armenci, imali su svoju inaicu te prie, koju je u 4. ili 3. st. pr. Kr. zabiljeio babilonski sveenik Beros u svojoj Kaldejskoj povijesti. Premda je Berosovo djelo u tri sveska danas izgubljeno, u njemu opisana pria o potopu sauvana je barem u dijelovima, zahvaljujui referenciji u izgubljenim djelima grkog pisca iz 1. st. pr. Kr., Aleksandra Polihistora, koju u svojim Kronolokim tablicama citira biskup Euzebije iz Cezareje, koji je ivio u 3. st. po Kr. [To je djelo danas takoer izgubljeno, ali jedan je odlomak sauvan u zapisima bizantskog ljetopisca iz 9. st., Grgura Syncellusa.] U toj verziji, lik Noe zove se Xisuthros i unekoliko je nalik Ziusudri, a bog koji mu je naredio da izgradi lau zove se Kron, koji je u grkoj mitologiji bio kralj bogova prije Zeusa. U svim drugim aspektima, meutim, sadri sline poznate elemente: boanski naum o unitenju ovjeanstva potopom; upute Xisuthrosu da izgradi lau i napuni je hranom i piem, pticama i ivotinjama te da u nju ukrca lanove svoje obitelji; putanje ptica nakon povlaenja potopnih voda; povratak ptice sa zelenim listom u kljunu; nasukavanje lae u Armeniji; prinoenje rtava zahvalnica.

Obino se pretpostavlja da se starogrka kultura razlikovala od kulture semitskih naroda, kao to su Hebreji. Ipak, grka verzija prie o potopu sadri toliko zapanjujue slinosti s priom o Noi, da je veliki mitolog, Robert Graves, izmeu ostalih, objema pripisao asirsko podrijetlo. U standardnoj verziji koju su zapisali grki pisci, poput Apolodora (vidi Dodatak, 1. dio, dokum. 4) i rimski, poput Ovidija, Zeus je naumio unititi ovjeanstvo, dok je grki pandan Noi, Deukalion, otac Helena, pretpostavljeni praotac svih Grka. Deukaliona je na taj boanski naum upozorio njegov otac Prometej, kojeg grki mitovi geografski povezuju s Kavkazom, planinom smjetenom sjeverno od Ararata. Sukladno predajama drugih, istonijih kultura, Deukalion je navodno izgradio lau, napunio je svim potreptinama i njome otplovio zajedno sa svojom enom Pirom, koje ime znai crvena. Zeus je potopom unitio itav svijet i sva iva bia osim Deukaliona i Pire, koji su devet dana plutali vodama u svojoj lai, koja se naposljetku nasukala na visokoj planini na neodreenoj lokaciji. Deukalion je odande odaslao golubicu da izvidi jesu li se vode povukle i, nakon to je sa svojom enom Pirom sigurno zakoraio na tlo, prinio je rtvu zahvalnicu, kao to su to uinili Noa, Utnapitim i Xisuthros iz istonjakih predaja.

Te rasprostranjene verzije prie o potopu samo su dio golemog opusa slinih pria. Tako, primjerice, postoji perzijska ili zaratustranska pria o potopu, koja pripovijeda o junaku Yimi kojega je njegov bog Ahura uputio da izgradi varu (vara) ili utvrdu, koju je Yima morao opskrbiti ogrjevom, hranom i parovima svih vrsta ivotinja kako bi ih zatitio od potopa. U nekim indijskim priama o potopu, osobito u hinduskoj inaici, nalazimo neke, barem dijelom srodne elemente. U hinduskoj verziji, riba je upozorila prvog ovjeka, Manua, da izgradi lau i u nju se skloni od nadolazeeg potopa te da je svee o stablo koje raste iz planine. Manu ju je posluao i tako se spasio, dok su sva ostala iva bia izginula. Kao i njegovi pandani iz drugih predaja, Manu je nakon toga prinio rtve zahvalnice, iz kojih je stvorena ena s kojom je potom zaeo nov narataj ljudske vrste.

U pozadini tih pria nedvojbeno se skriva stvarni potop. Kolektivno sjeanje, ratrkano diljem velikih geografskih podruja, suvie je i duboko ukorijenjeno da bismo mogli zanemariti tu mogunost.

Iako iz dostupnih dokaza moemo izvui samo najopsenije zakljuke, ini se da se stvarni potop dogodio otprilike prije 3. tisuljea pr. Kr. Predaja o tomu dogaaju do tada se sigurno ve dokumentirala i ratrkala meu razliitim narodima. tovie, za mezopotamske Sumerane taj je dogaaj bio toliko stvaran, da neki popisi njihovih kraljeva sadre imena dinastija koje su vladale prije potopa.

Isto tako moemo prilino pouzdano rei da se potop nije dogodio prije 10. tisuljea pr. Kr., budui da se Noa u Postanku naziva 'zemljoradnikom' (Post 9,20), a poljoprivreda, u bilo kojem obliku, u 7. i 6. tisuljeu pr. Kr. jo je uvijek bila nova djelatnost, kojom su se uglavnom bavili bliskoistoni narodi. Nadalje, tehnologija izgradnje velikog, viekatnog broda, to je jedan od stalnih elemenata pria o potopu moda je mogla biti poznata u 6. tisuljeu pr. Kr. (unato nedostatku bilo kakvih sauvanih primjeraka), ali gotovo sigurno nije bila prije toga razdoblja.

to se tie geografske lokacije, takoer je mogue izvesti samo izrazito opsene i provizorne zakljuke. Veina srodnih pria o potopu upuuju na itav geografski pojas koji obuhvaa podruje od Grke do Irana (uz pretpostavku estih seoba drevnih naroda). Meutim, razmislimo li na kojem ih je podruju mogao zadesiti neki vei potop, uvidjet emo da u tom pojasu ne postoji nijedan ocean - a razina mora poinje rasti upravo u oceanima - koji bi se mogao povezati s kulturama iz kojih potjeu te prie. Najvea vodena povrina na tom podruju je Crno more, a malo je vjerojatno da je upravo ono potaknulo nastanak najtrajnijeg svjetskog mita,

izuzev jedne kljune sastavnice svih tih pria - injenice da sve one opisuju da se laa nasukala na gorju Ararat, koje se nalazi jugoistono od Crnog mora.

Neosporno postoje osnove za sumnju da se ono to se esto odbacivalo kao mitovi o potopu, u velikoj mjeri osniva na stvarnosti. No prije svega nam valja demistificirati odreene 'mitove' o svjetskom potopu koji mnogo vie zasluuju to ime, naime, novovjeke mitove koji su nastali tek u prolom stoljeu.

3. POGLAVLJE

SUVREMENI MITOVI O POTOPU

Pa, naravno! To je Potop. Lady Katherine Woolley

Ukoliko je ijedna linost 20. st. pronala pravi dokaz o biblijskom potopu, koji je naizgled bio uvjerljiviji od onih koji su ponudili njegovi suvremenici, tada je to bez sumnje bio britanski arheolog Sir Leonard Woolley (1800.-1960.). Sin sveenika, koji je kao mladi navodno razmiljao krenuti stopama svojega oca, najpoznatiji je zbog iskopavanja humka u junom Iraku, koja je proveo izmeu 1922. i 1935., poznatog pod imenom Teli el-Mukaijar, mjesta koje je javnosti predstavio kao Abrahamov 'Ur Kaldejski' (Post 11,28).

Moje osobno sjeanje na Woolleya see unatrag do 1959., kada je on, u dobi od 79 godina, bio jedan od sudaca koji su ocjenjivali moj ogled o arheologiji Sumera, koji sam podnio povodom natjeaja za esej o bliskoistonoj arheologiji, koji su organizirale britanske dravne kole za oxfordsku nagradu G. A. Wainwright. Kako mi je Wainwright poslije povjerio, Woolley je estoko prosvjedovao pred sudakim kolegama koji su mi naumili dodijeliti prvu nagradu, uslijed ega sam zavrio kao drugoplasirani. To, meutim, nije umanjilo moje divljenje Woolleyevim arheolokim umijeima i uistinu nevjerojatnim otkriima iz Teli el-Mukaijara - premda vjerujem da su neki njegovi zakljuci potpuno pogreni.

Natpisi na cilindrinim peatima koji su otkriveni prije nego li je Wool-ley doao na to nalazite, potvrdili su pretpostavku da je Teli el-Mukaijar u drevno doba bio grad Ur. A u vrijeme svog procvata, kada se nalazio na obali rijeke Eufrat (ta je rijeka od tada promijenila svoj tok), nedvojbeno je bio jedan od velikih gradova drevnog Sumera. Prilikom iskopavanja tamonjeg 'kraljevskog' groblja, Woolley je otvorio grobove iz 3. tisuljea pr. Kr. U nekima od njih nalazili su se kosturi ljudi zakopanih sa skupocje-

nim i vjeto izraenim zlatnim i srebrnim predmetima, ali i lanovima njihovih kuanstava, meu kojima su bila tijela ak 70 slugu, tjelesnih stra-ara, vozaa bojnih kola i glazbenika. Svi su oni, kako se inilo, umrli dobrovoljno, voeni eljom da slue mrtvom gospodaru ili gospodarici i u drugom ivotu.

Wooleyevo otkrie povezano s 'mitom o potopu' dogodilo se oko 1929., kada je u nastojanju da utvrdi razvojne etape grada Ura prije razdoblja raskonih ukopa, naredio iskopavanje pokusnog jarka duboko kroz tisuljetne slojeve nastambi sve do netaknutog tla. Na dubini od oko 1 m, arapski su radnici stigli do netaknutog tla, debelog sloja istog, naplavljenog mulja u kojemu se nisu nalazili nikakvi artefakti. U normalnim okolnostima radnici bi u tom stadiju prestali s iskopavanjima, no Woolley im je naredio da nastave. Naime, sebi svojstvenom preciznou izraunao je da to nije dovoljno duboko, s obzirom na njegove procjene o najstarijem naselju koje bi se ondje trebalo nalaziti.

Radnici su strpljivo nastavili kopati do dubine od 2,5 m, gdje su naili samo na ist, prazan mulj - no, iznenada su se poeli pojavljivati artefakti i orua. Woolley se prisjea:

"Ponovno sam uao u jamu, pregledao sve strane i, u trenutku kada sam napisao svoje biljeke bio sam potpuno siguran to to sve znai; no elio sam vidjeti hoe li i drugi stii do istog zakljuka. Stoga sam doveo dva lana svoje skupine i, izloivi im injenice, zatraio sam da mi ih objasne na svoj nain. Ostali su zateeni. Sa sobom sam poveo i suprugu, koja je takoer pregledala to mjesto i postavio sam joj isto pitanje, na to se ona okrenula prema meni i oprezno rekla: 'Pa, naravno, to je Potop.' To je bio ispravan odgovor ..."

Woolley je znao da e mu za potvrdu tvrdnje da je otkrio naplavinu iz vremena Noina potopa, trebati mnogo snaniji dokaz od "jame povrine 1 m2". Stoga je obiljeio pravokutni prostor povrine 23 X 18 m i naredio svim svojim radnicima da iskopaju to podruje do odreene dubine, koja je na kraju iznosila 19,5 m.

Slojevi naselja koji su otkriveni prilikom tih iskopavanja, nisu se mogli jasnije vidjeti [slika br. 4]. Gornji dio sadravao je osam jasno odvojenih slojeva, koje je Woolley oznaio slovima od A-H, a sadravali su zidove od glinene opeke, nalik onima na nastambama iz sumerskog i kasnijih razdoblja. Ispod njih nalazio se 5,5 m debeo sloj s krhotinama lonarije, meu

Slika br. 4: Jama iz vremena velikog 'potopa, koju su iskopali radnici Leonarda Woolleya u Teli el-Mukaijaru u dananjem Iraku. U drevno doba na tom se mjestu nalazio grad Ur. Woolley je otkrio sloj istog mulja debljine 3,5 m, a ispod njega artefakte iz starije naseobine, pri emu ga je protumaio kao dokaz biblijskog potopa.

kojima su otkrivene pei za peenje opeke i lonarsko kolo, na temelju kojih predmeta se zakljuilo da se na tome mjestu nalazila lonarska radionica. Neposredno ispod tog sloja nalazio se sloj istog, naplavljenog mulja, nedvojbeno iz oblinjeg Eufrata, koji je ondje bio nataloen odjednom. Na tom je mjestu sloj mulja bio debeo oko 3,5 m, a u njemu su se nalazili samo grobovi iz mnogo mlaih razdoblja. Neposredno ispod tog sloja nalazio se sloj glinene opeke, pepela i krhotina lonarije, koji je mogao potjecali samo iz 'pretpotopnog' razdoblja. Lonarija je stilom nalikovala onoj tzv. obejidske kulture, koja je prethodila sumeranskoj, a postojala je oko sredine 4. tisuljea pr. Kr. S obzirom na to, nije moglo biti nikakve dvojbe da je sredinom 4. tisuljea pr. Kr. drevne stanovnike Ura zadesio velik potop. No je li to bio Noin potop?

S obzirom na nizinsku prirodu Mezopotamije - najvia uzvisina visoka je samo 35 m, a njezine se padine prostiru na udaljenosti od 480 km od Bagdada do Perzijskog zaljeva - dugotrajna razdoblja neuobiajeno obilnih kia mogu vrlo lako prouzroiti probijanje obala krivudavih rijeka, Eufrata i Tigrisa. A to e neizbjeno rezultirati lokaliziranim poplavama i taloenjem debelih slojeva gustog mulja, koji rijeke obino nose sa sobom. Ustvari, osim Ura, sline sedimentne naslage otkrivene su i na nalazitima drugih drevnih gradova u junom Iraku, meu kojima su Teli Inghara ili drevni Ki pokraj Babilona i Fara, drevni urupak.

Za Woolleya su znaajnu potvrdu njegova stajalita da su naplavljeni talozi u Uru i nekima od tih drugih nalazita doista potjecali iz vremena biblijskog potopa, predstavljale drevne ploice ispisane klinastim pismom, koje su sadravale ranije spomenute popise sumerskih kraljevskih dinastija, poznate kao popisi kraljeva. Osim to je u njima potop opisan kao dio povijesti njihove zemlje, na tim se popisima uz imena dinastija navodilo koji su od njihovih kraljeva ivjeli prije, a koji nakon potopa, pri emu su ih izriito oznaavali rijeima "Poharao ih potop".

Meutim, negativna strana tih popisa sumerskih kraljeva injenica je da njihovu kronologiju koja se odnosi na potopno razdoblje nikako ne moemo smatrati realnom. Ti popisi navode imena osam kraljeva koji su ivjeli prije potopa, nakon kojih su uslijedile dvije dinastije, koje meusobno dijeli razdoblje dugo 25.000 godina. Kraljevima iz toga vremena pripisuje se nevjerojatna dugovjenost, to nadilazi i pretjerivanja autora Postanka, koji biblijskom Noi pripisuju 950 (Post 9,28), a Metuzalemu 969 godina ivota (Post 5,27). S obzirom na to, mnogi suvremeni znanstvenici smatraju da se pretpotopni popis kraljeva vjerojatno temelji na neovisnoj

predaji nepoznatog podrijetla, koja je tek poslije ukljuena u slubeni popis sumerskih kraljeva. Stoga ih, naravno, ne smijemo prihvatiti bez provjere (za razliku od drugih dijelova tih popisa).

Sumerska arheologija nakon Woolleya nije rezultirala otkriima drugih dokaza iz drugih nalazita o nekoj razornoj poplavi koja je pogodila itavu zemlju i koji bi, dakle, mogli potvrditi priu o Utnapitimu/Zisudri. Naprimjer, iskopavanja na susjednim nalazitima, kao to je Abu arain, ili biblijski Eridu, nisu rezultirala otkriem slinog sloja mulja. ak su i ranije spomenuti slojevi mulja s 'potopnim talogom' smjeteni, na temelju stila lonarije i utvrivanjem starosti izotopom radioaktivnog ugljika, u razdoblje izmeu oko 2750. god. pr. Kr., kao u sluaju Fare ili urupaka i sredine 4. tisuljea pr. Kr., u koje je razdoblje Woolley smjestio potop na temelju otkria iz Teli el-Mukaijara. Ti nalazi nisu jasan dokaz o jednoj razornoj diluvijskoj katastrofi.

U svjetlu takvih otkria, postaje sve jasnije da je Woolleyeva tvrdnja da je otkrio dokaz o potopu, ustvari mit koji je sam stvorio.

Isto tako, danas se openito smatra da je Woolley pogreno identificirao iraki grad Teli el-Mukaijar kao Abrahamov 'Kaldejski Ur'. Danas se uglavnom prihvaa da se stvarni Abrahamov Ur nalazio u Urfi (drevni Urrhai) u istonoj Turskoj, koje mjesto nikada nije bilo istraeno. Osim to to potvruje lokalna predaja i to se neka mjesta u tom podruju povezuju s Abrahamom ili nose njegovo ime, turski Ur udaljen je samo 48 km od Harana, drugog mjesta koje Biblija povezuje s Abrahamom (Post 11,31). Isto tako, kada su Abrahamov sin i unuk traili sebi ene, s tim su ciljem navodno otili u dananju jugoistonu Tursku (Post 24,10 i 28,2). Iraki Tell el-Mukaijar, s druge strane, premda se u drevno doba nedvojbeno zvao 'Ur', udaljen je vie od 480 km od Harana i ini se da ni na koji nain nije povezan s gradom koji bismo, prema Bibliji, loginije smatrali stvarnim rodnim mjestom Abrahama i njegove obitelji.

ak su i Woolleyevi kolege arheolozi priznali da mu je sklonost izazivanju publiciteta moda zamutila prosuivanje, osobito kada je isticao neke biblijske poveznice. Sir Max Mallowan (1904.-1978.), koji je bio Woolleyev pomonik u Tell el-Mukaijaru, a 1930. se oenio spisateljicom Agathom Christie, poslije je neovisno iskopavao druga nalazita u Iraku. U svom, inae laskavom nekrologu posveenom Woolleyu napisao je: "Woolley je bio zabavlja bez premca, ovjek velike erudicije, obdaren bujnom matom, kojoj se katkad suvie predavao."

Miljenja znanstvenika Pennsylvanijskog sveuilinog muzeja u Phila-delphiji, koji je suraivao s Woolleyem i velikoduno financirao njegova

iskopavanja (premda on to u svojim rukopisima rijetko spominje), danas su mnogo izravnija i iskrenija. Devedeset dvogodinji veteran bliskoistone arheologije, Cyrus Gordon, koji je takoer suraivao s Woolleyem na iskopavanjima u Teli el-Mukaijaru, nedavno ga je opisao kao majstora u igri 'dokazivanja Biblije'. Gordonovim rijeima, Woolley se toj igri strastveno predavao jer, u okolnostima njegova vremena, to bio nain "ishoenja novca od pobonih, dobro stojeih udovica". Godine 1929., kada je Wool-ley iskopao svoju 'potopnu' jamu, nastupila je svjetska ekonomska kriza, a nedostatak financijskih sredstava koji je uslijedio etiri godine poslije, doveo je do prisilnog zatvaranja nalazita. S obzirom na to, moemo pravedno i sigurno zakljuiti da se dokaz o potopu koji je Woolley pronaao u Teli el-Mukaijaru, premda je nedvojbeno stvaran, odnosi na lokalnu katastrofu koju je Woolley iz osobnih interesa bio primoran reklamirati kao biblijski potop. Taj dokaz nije imao nikakve veze sa stvarnim dogaajem koji je ostao u tako ivom sjeanju brojnih naroda od Grke do granica Indije.

Prema tome, mit o irakom potopu koji je stvorio Woolley, u najmanju je ruku zahtijevao pohvalu i potovanje znanstvene javnosti - a, u cjelini, to je i zasluivao. To, meutim, ne moemo rei za drugi, mnogo mlai 'mit o potopu' koji kazuje da se Noina arka jo danas nalazi visoko na brdu Ararat. esto se zaboravlja da je taj mit prilino drevan. Ranije spomenuta armenska verzija legende o potopu i Xisuthrosu, koju je zabiljeio sveenik Beros u 4. st. pr. Kr., a prenio ju je bizantski ljetopisac Syncellus u 9. st. po Kr. (vidi Dodatak, 1. dio, dokum. 3), popraena je sljedeim komentarom: "Dio lae koja se nasukala u Gordijskom gorju u Armeniji, postoji i danas, a neki tamonji stanovnici s nje struu smolu, od koje potom izrauju talismane."

'Gordijsko gorje u Armeniji' moe biti samo brdo u sjeveroistonoj Turskoj, koje se danas uglavnom naziva Ararat, premda su ga turski kartografi skloniji nazivati Bykagri Dagi, to znai 'velika Agrijeva planina'. A moemo li vjerovati biblijskom izvjeu da su potopne vode preplavile najvie svjetske planine (Post 7,19), tada je taj potop uistinu bio sveopa razorna katastrofa, budui da je brdo Ararat, koje je danas ugasli vulkan, svojom visinom od 5165 m vii od i jednog vrha Europe i za 600-njak m vii od planine Whitney u Sjedinjenim Dravama.

Uspon na brdo Ararat, dakle, ne preporuuje se malodunima. Padine su mu veoma strme i posute su velikim kamenjem, a prijeti i opasnost od lavine. Mjesno stanovnitvo, meu kojima veinu ine Kurdi, u nepresta-

nom je sukobu s Turcima koji su okupirali to podruje, a ak ga i oni nastoje izbjegavati - kako pie u jednom vodiu: "zbog ravnodunosti, praznovjerja ili oba razloga". Stoga je prvi zabiljeeni uspon na Ararat uinio Rus Frederick Parrot tek 1829. Engleski plemi i sin jednog od prvih engleskih geologa, lord James Bryce, odvaio se na taj pothvat 1876. u dobi od 38 godina. Zabiljeio je da je na visini od 3900 m naiao na: "... komadi drveta dug oko 1,2 m i irok 13 cm, koji je nedvojbeno bio oblikovan nekim oruem." Godine 1893., nestorijanski nadbiskup Nourri izvijestio je o otkriu: "... tamnocrvenih greda od veoma vrstog drveta". Jedan od prvih ruskih zrakoplovaca navodno je 1916. ondje, na rubu zaleenog jezera koje se nalazilo na velikoj visini, vidio predmet nalik brodu. Godine 1953., ameriki naftni radnik tvrdio je da je snimio est velikih i jasnih fotografija kojima se nakon njegove smrti 1962., tajanstveno izgubio svaki trag.

No ideja o Noinoj arci koja jo uvijek poiva na Araratu, privukla je veliku pozornost javnosti tek nakon 1955., kada je francuski industrijalac i amaterski planinar Fernand Navarra, objavio svoju knjigu Ja'i trouve l'Arche de Noe ("Otkrio sam Noinu arku"). Navarra je tvrdio da je, nakon to je svladao guduru koja se nalazila na blagoj padini visokog dijela planine, ugledao: "... kroz debeli sloj leda, tamne, izmijeane obrise. To su mogle biti samo krhotine arke." Probivi se kroz led, Navarra je: "... umrtv-ljenim prstima dotaknuo komadi drveta, koji nije izgledao kao grana, ve je bio oblikovan i istesan u obliku etverokuta." U nastojanju da to 'dokae', uzeo je odlomljen komadi oble grede. Laboratorijskom analizom stanine strukture te grede, provedene u Parizu i Madridu, prvotno je utvreno da je stara oko pet tisua godina, to se savreno poklapalo s pretpostavljenim datumom potopa, koji se moe izraunati na temelju popisa sumer-skih kraljeva.

Meutim, analiza izotopom radioaktivnog ugljika provedena u Laboratoriju za ispitivanja radioaktivnim ugljikom pri Pennsylvanijskom sveuilitu u SAD-u, kao i u Nacionalnom fizikom laboratoriju u Teddingto-nu, Velika Britanija, rezultirala je potpuno drukijim datumom. U izvjeu Teddingtonskog laboratorija objavljenom u znanstvenom asopisu Radiocarbon, pisalo je:

"Hrastovina nepoznate vrste ... iz veoma velike drvene strukture otkrivene pod ledom, na visini od 4200 m nadmorske visine, na sjeverozapadnoj padini gorja Ararat, Turska, pronaao Fernand Navarra izmeu 1950. i 1955.; podnijeli D. H. E. Woodward, Walker i Woodward Ltd., Birmingham ... Komentar: vidno nije dio arke."

Istraivai laboratorija u Teddingtonu utvrdili su da drvo potjee iz 760. god. po Kr., a laboratorij u Pennsylvaniji ga je smjestio u 650. god. po Kr. Prema tome (pretpostavimo li da su datumi u prosjeku toni), najvjerojatnije objanjenje bilo bi da drvo potjee iz planinske nastambe nekog bizantskog pustinjaka. Mjesna armenska predaja uistinu kazuje o nekom takvom drevnom svetitu. Osim toga, poznato je da su u razdoblju utvrenom analizom radioaktivnim ugljikom, kranski redovnici diljem tadanjeg 'civiliziranog' svijeta katkad pribjegavali najrazliitijim naporima u svojoj udnji za osamom, kao to je bio i sluaj s irskim svecem Brenda-nom, koji je otplovio daleko na sjeverni Atlantik. Svi ozbiljni dokazi da drveni predmet iz Ararata pripada Noinoj arci, bili su apsolutno pobijeni.

Unato tomu, meutim, zanimanje za drveni predmet otkriven na velikoj visini nije posve ugaslo. Navarra je 1969. predvodio ekspediciju na mjesto koje je otkrio vie od desetljea prije. I toga je puta pronaao komad drveta, za koji je analizom takoer utvreno da potjee iz bizantskog doba. Godine 1971., taj su pothvat nastavili Amerikanci, koji su organizirali ekspedicije na Ararat pod pokroviteljstvom 'Institute for Creation Research', iji lanovi vjeruju u doslovnu biblijsku istinu. Premda je jedna takva ekspedicija, koju je predvodio 'arkolog' John Morris, tvrdila da je vidjela njihovu pretpostavljenu arku, lanovi se nisu vratili ni s kakvim dokazima. Godine 1974., ponovno se probudio interes za to pitanje, kada je objavljeno da je ameriki satelit u orbiti snimio jednu anomaliju, za koju su neki pretpostavili da je najvjerojatnije biblijska arka. U tu je kontroverzu bio upleten ak i bivi astronaut James Irwin, koji je vodio ekspediciju na Ararat pod pokroviteljstvom evangelistike skupine iz Colorado Springsa. Ali, umjesto nekog znaajnog otkria, Irwin je na toj ekspediciji samo izgubio tri zuba pri veoma opasnom padu.

Tijekom posljednja dva desetljea, meutim, itava je pria dobila posve nov i neoekivan obrat zahvaljujui aktivnostima biveg asnika trgovake mornarice, Davida Fasolda, 'biblijskog arheologa' Rona Wyatta, Australca 'dr.' Allena Robertsa i drugih. Potonja dvojica iznijela su brojne bizarne 'dokaze biblijskih tvrdnji' - popraene nejasnim video-snimka-ma, koje su se prodavale pod etiketom Amazing Truth Publications' - koje su, sasvim zaslueno, izazvale duboke sumnje. Ipak, to se tie njihove tvrdnje da su pronali Noinu arku, barem je predmet na koji su oni obratili pozornost svjetske javnosti stvaran i dostupan te, stoga, moe biti podvrgnut propisnom znanstvenom ispitivanju.

Godine 1960., turski vojni kapetan Ilhan Durupinar, prilikom pregleda zranih snimka Ararata, izraenih za Institut za geodetska mjerenja NATO-a

u Turskoj, primijetio je na njima predmet nalik brodu, koji se nalazio na visini od oko 1900 m. Saznavi za to, Ron Wyatt je 1977. otputovao u Tursku kako bi istraio to podruje. Ustanovio je da se predmet s tih fotografija ne nalazi na Araratu, nego u Akyayli, udaljenoj samo 19 km jugoistono od njega. Meutim, iako je bio fundamentalist, to nije smatrao velikim otkriem, budui da Biblija izriito kae da se Noina arka zaustavila "na brdima Ararata" (Post 8,4), a vrh Ararata jasno se vidi iz Akyayle. Uvjeren onime to je vidio, Wyatt je pokuao privui daljnje zanimanje te je 1989. objavio knjigu Discovered: Noah's Ark, iste godine kada je objavljena i Fasoldova knjiga The Ark of Noah, u kojoj je autor promicao veoma slian argument. Godinu dana poslije to je mjesto posjetio australski 'doktor' Allen Roberts, koji je nakon toga, u suradnji s Wyattom, osnovao organizaciju pod imenom Ark Search' ('Potraga za arkom') i obojica su poela nairoko promicati tvrdnju da je obris nalik brodu u Akyayli prava Noina arka.

Neosporno je da se u Akyayli uistinu vidi obris nalik velikom brodu. Zahvaljujui publicitetu koji su izazvali Wyatt, Fasold i Roberts, poeli su se organizirati ak i turistiki obilasci, na kojima su pustolovi neustraivo svladavali nepristupanu, usku stazu koja prua jedini prilaz do tog mjesta. Iako se procjene dimenzija 'broda' razlikuju - prema jednom izvjeu, dug je 170 i irok 45 m, prema drugome dug je 157, a irok 42 m - izraunavanja ne predstavljaju nikakav problem. Dimenzije Noine arke opisane su u Knjizi Postanka (6:15), koja kae da je bila duga 300, a iroka 50 lakata. Ta drevna idovska mjerna jedinica razlikovala se u pojedinim razdobljima, a neki tvrde da su grede 'arke' u Akyayli izvrnute, to ostavlja mjesta razliitim kalkulacijama.

Meutim, mnogo su spornije druge tvrdnje koje su iznijeli Wyatt, Fasold i Roberts. Naprimjer, Wyatt je tvrdio da je izvrio "kemijsku analizu" strukture 'broda', koja je "neprijeporno pokazala da je sastavljen od drveta i metala veoma drevnog podrijetla." Istina je, meutim, da udio ugljika koji je Wyatt naveo, ne prelazi uobiajenu granicu udjela ugljika u tlu, i ne prua nikakav dokaz o postojanju drva. to se tie metala, umjesto "metalnih potpornja" broda, na kojima je ustrajao Wyatt, tonije je objanjenje da je podruje Akyayle prirodno bogato rudom mangana, koja sadri visok udio eljeza.

Fasold, Wyatt i Roberts izvrili su i brojna "dubinska radarska mjerenja" strukture iz Akyayle, koja su navodno pokazala da se pod zemljom nalazi predmet nalik brodu do kojega jo nitko nije dopro. Kako je objavljeno u asopisu Popular Mechanics:

Slika br. 5: Dio obrisa nalik brodu u Akyayli u okolici brda Ararat, Turska. Ar-kolozi' poput Rona Wyatta i 'dr.' Allena Robertsa tvrdili su da su to ostaci Noine arke.

"On [Fasold] kae da su dubinska radarska mjerenja rezultirala pozitivnim rezultatima. Slika zabiljeena radarom na dubini od oko 24 m ispod krme toliko je jasna, da je Fassold mogao izbrojiti podne daske izmeu zidova. Fasold vjeruje da je tim pronaao fosilne ostatke gornje palube i da je izvorna potkonstrukcija od trske nestala."

Ali stvarnost je posve drukija. Kako je izvijestio Tim Fenner iz Sustava za geofizika mjerenja:

"Godine 1987. proveo sam opsenu GPR [ground-penetrating radar] studiju u pokuaju utvrivanja bilo kakvih znaajki formacije nalik brodu nisko ispod povrine tla ... Uloeni su veliki napori u pokuaju ponavljanja radarskih mjerenja do kojih su 1986. stigli Wyatt i Fasold ... Nakon brojnih pokuaja provedenih tijekom jednog i pol dana, nismo uspjeli duplicirati njihove radarske zapise ,.."

Fasold, Wyatt i Roberts tvrdili su i da su otkrili brodska rebra, zakovice, jelenje rogove i fosiliziranu ivotinjsku balegu. A nakon to su istraili

okolno podruje, otkrili su i veliko kamenje s izdubljenim rupama, za koje su pretpostavili da moda predstavljaju kamenje koje su brodovi u drevno doba za sobom vukli radi stabilnosti.

Ian Plimer, prof, geologije pri Sveuilitu u Melbourneu, Australija, prijezirno je odbacio sve takve tvrdnje. Godine 1994. Plimer je s Fasol-dom posjetio nalazite u Akyayli. Kao i Fenner prije njega, nije uspio ponoviti nijedan od radarskih, seizmolokih, magnetskih i elektromagnetskih testova koje je Wyatt navodno izvrio. Tijekom te ekspedicije navodno je sam Fasold priznao da se ono za to je Wyatt tvrdio da je 'konstrukcija broda' vie jasno ne vidi, zakljuivi da su zacijelo namjerno izdubljena u tlo kako bi tome nalikovali na Wyattovim fotografijama. Prema Plimerovu strunom miljenju, brod iz Akyayle obian je izbojak 120 milijuna godina starih stijena s morskog dna, oko kojih se naplavilo mnogo mlae (i jo uvijek pokretno) blatno klizite, u kojemu se ak nalaze i komadii plastike. 'Kamena sidra su blokovi obinog vulkanskog bazalta iz tog podruja, koji su lokalna plemena najvjerojatnije oblikovala u kultne stele. Mnogi od njih mogu se pronai desecima kilometara dalje od Akyayle, a na njima su ljudi posljednjih tisuu godina urezivali krieve i natpise. Fasold je u svjetlu Plimerovih otkria, shvativi da su Wyatt i Roberts prevaranti, potpuno promijenio svoj prvotni stav. Zajedno s Plime-rom podigao je tubu protiv Robertsa pred australskim Federalnim sudom, koju su parnicu dobili. A kako su kasnija istraivanja pokazala, samozvani 'biblijski arheolog', Ron Wyatt, koji je nedavno umro, zapravo je bio subotar i anestezist iz Nashvillea, Tennessee. to se tie Floridskog 'sveuilita', koje je 'dr.' Allen Roberts navodio kao svoje matino sveuilite, naknadno se uspostavilo da je to adresa potanskog sanduia ispred fundamentalistike crkve, koja je dijelila lane doktorate za cijenu od samo nekoliko dolara.

Da je 'arka' iz Akyayle doista drevni brod nasukan na Araratskom gorju' na visini od 1800 m, to bi iziskivalo ozbiljno razmatranje mogunosti da se u drevno doba doista dogodio potop tolikih razmjera, da je izazvao podizanje razine tadanjih mora za najmanje 1800 m iznad dananje razine. Takvu bi katastrofu jedva izbjegao ak i Mexico City, da je tada postojao. A ta bi injenica potaknula i nunost revizije svih osnovnih naela suvremene geologije. Sreom, takva revizija nije potrebna. Ekstravagantne tvrdnje 'arkologa' moemo sigurno odbaciti kao suvremene mitove bez ikakvih ozbiljnih temelja koji, stoga, zasluuju samo zaborav.

Ali unato svemu, jedno se temeljno pitanje iznova namee. Zato se u biblijskoj prii o Noi, koja se tako blisko povezuje s narodom koji je sebe kroz povijest gotovo fanatino poistovjeivao s Izraelom, kao poslije-po-topna domovina njihovih predaka navodi Araratsko gorje, koje se nalazi na najudaljenijem sjeveroistonom dijelu Turske? I zato se u brojnim drugim mitovima o potopu, koje smo svrstali u obitelj mitova srodnih biblijskoj prii, iznova spominje to izolirano podruje u Turskoj? Je li mogue da je zemlja koju danas zovemo Turska, moda mnogo prisnije povezana s priom o potopu nego li se do sada nagaalo?

Kako emo vidjeti, zahvaljujui briljantnom teoretiziranju i iscrpnim istraivanjima dvojice realistinih amerikih pomorskih biologa, ije sam kvalifikacije osobno provjerio, ta je mogunost uistinu veoma stvarna.

4. POGLAVLJE

IZLIJEVANJE CRNOGA MORA

"Navale svi izvori bezdana ..." Post 7,11, Nova Jeruzalemska Biblija

Dogodilo se to u listopadu 1961., neto vie od godinu dana nakon to je turski vojni kapetan Ilhan Durupinar prvi put uoio lanu 'arku' na vojnim zranim snimkama Araratskoga gorja. Na drugoj strani Turske, na njezinu krajnjem zapadu, ameriki istraivaki brod Chain, admiralski brod Instituta za oceanografiju 'Woods Hole' iz Cape Coda, Massachusetts, polako je plovio u smjeru sjeverozapada. Otkako je dva mjeseca prije otplovio iz Falmotha, Massachussetts, preavi Atlantski ocean i Sredozemno more te svladavi Dardanele i Mramorno more, sada je slijedio smjer kroz uski Bos-porski tjesnac koji vodi u Crno more.

Chain je bio opremljen najsuvremenijim eho-sondama. Jedan od najmlaih tehniara na brodu, koji je pregledavao nove topografske podatke podmorja koje je biljeila ta oprema, bio je tada netom diplomirani ameriki oceanograf Billy Ryan, koji je danas redoviti profesor na Kolumbijskom sveuilitu i strunjak za razine mora i sedimente. Svestran po naravi, Ryan je bio itekako svjestan povijesti morskog pojasa kojim je plovio, s Europom s lijeve i Azijom s desne strane broda. Neposredno prije ulaska u Dardanele, Chain je proao pokraj drevne Homerove Troje. U samom tjesnacu, preao je pokraj mjesta na kojemu je perzijski car Kserkso 480. god. pr. Kr. prebacio svoju vojsku na europsko tlo preko dva mosta sastavljena od oko 600 brodova svezanih konopcima. Kada je uao u Bospor, na obzoru pred njime nadvijale su se kupolaste damije i visoki minareti povijesnog Istanbula, biveg Konstantinopola ili Carigrada. Asirci, Feniani, Hetiti, Grci, Rimljani, Bizantinci, Vikinzi, kriari, Arapi, Mongoli i, naravno, dananji vladari toga podruja,