Transcript

1

EUROPA - NACRT ZA JEZIČNU POVIJEST

Europu su, kao što smo vidjeli, hominidi naseljavali još od vremena starijegapaleolitika. Posljednji neandertalci izumrli su u južnoj Španjolskoj prije tridesetaktisuća godina, što znači da su pripadnici te vrste hominida prilično dugo obitavali uEuropi zajedno s modernim ljudima, čiju prisutnost na europskom kontinentumožemo arheološki pratiti od otprilike 45 000 godina prije sadašnjice. Ostaje nejasnojesu li moderni ljudi istrijebili neandertalce, ili su oni izumrli zbog nekog drugograzloga (primjerice, zato što su moderni ljudi bolje iskorištavali prirodni okoliš ipreoteli im izvore prehranjivanja). U svakom slučaju, neandertalci su nestali neostavivši genetskoga traga u populacijama današnjih ljudi koji žive u Europi. Premasuvremenim spoznajama genetska je udaljenost između homo neanderthalensisa ihomo sapiensa sapiensa bila prevelika da bi se oni mogli međusobno uspješno pariti.Pripadnici vrste homo sapiens sapiens, naši neposredni predci, suvereno suzagospodarili Europom prije tridesetak tisuća godina; o njihovu jeziku ili jezicima nezna se ništa; prema antropološkim i arheološkim nalazima oni su u Europu pristiglivećinom s Bliskog istoka, preko Turske i Balkana. U Europi ih je zateklo posljednjeledeno doba, koje je trajalo od otprilike 25 000 g. do 13 000 godina prije sadašnjice.

Mnogo je lingvista spekuliralo o tome kojim su jezičnim porodicama pripadali jezicinajstarijega stanovništva Europe nakon posljednjega ledenog doba. To uvelike ovisi io tome je li predledenodobno stanovništvo Europe bilo jezično homogeno ili nije;kada su ledenjaci prekrili većinu kontinenta, stanovništvo se iz različitih pravacapovuklo u nezaleđene oaze na jugu, te su ljudi za ledenog doba nastavili živjeti samou toplijim predjelima na jugu Španjolske, Francuske i na Balkanu (a vjerojatno i najugu Italije, premda odatle nema posve sigurnih arheoloških nalaza). Povlačenjemleda prema sjeveru nakon ledenog doba, iz tih je enklava ponovno naseljena Europa, asa širenjem stanovništva s juga proširili su se i jezici toga stanovništva. Njemačkilingvist Theo Vennemann1 mišljenja je da su jezici koji su se tada proširili Europompripadali dvjema porodicama: jezici afroazijske porodice proširili su se, premanjegovu mišljenju, uz obale Atlantika do Britanskoga Otočja, a jezici srodnibaskijskome ("vaskonski") iz juga Francuske prema srednjoj i sjevernoj Europi. Što setiče teze o "vaskonskom" supstratu u Europi Vennemannova je teorija lingvističkiposve neosnovana; njezin ju je autor nastojao potkrijepiti samo fantastičnimetimologijama imena rijeka (hidronima) u Europi, koje on proizvoljno povezuje sbaskijskim riječima ne uzimajući u obzir niti golemu vjerojatnost slučajnogpodudaranja, niti jezične promjene koje su se dogodile u povijesti baskijskoga jezikatijekom posljednjih dvaju tisućljeća (neke se od tih promjena mogu i rekonstruirati natemelju proučavanja latinskih posuđenica u baskijskome, koje su jako mnogobrojne).U slučaju navodnoga afroazijskoga supstrata u zapadnoj Europi Vennemann seoslanja uglavnom na neke tipološke sličnosti između otočnih keltskih jezika iafroazijskih jezika sjeverne Afrike; te su sličnosti odavno uočili i drugi lingvisti, npr.John Morris-Jones i Julius Pokorny; primjerice, poredak riječi u rečenici i uafroazijskom i u otočnom keltskom je V (glagol) S(ubjekt) O(bjekt); budući da se radio razmjerno rijetkom poretku sintaktičkih elemenata među jezicima svijeta, nijeočigledno da je podudarnost između berberskoga i otočnokeltskoga slučajna. Iako pomišljenju goleme većine lingvista, uključujući i mene, takve sličnosti nisu dovoljne dadokažu postojanje nekoga afroazijskog supstrata na zapadu Europe, takva se

1 V. npr. Vennemannove članke u Bammesberger & Vennemann (ur.) 2003.

2

mogućnost ne može ni isključiti, osobito zbog postojanja arheoloških, antropoloških igenetičkih svjedočanstava o seobama stanovništva iz sjeverne Afrike i južneŠpanjolske uz atlantsku obalu prema Britanskom Otočju.

A priori je o jezičnoj raznolikosti Europe neposredno nakon posljednjeg ledenog dobamoguće reći ovo: povlačenje stanovništva u enklave na jugu kontinenta svakako jepogodovalo jezičnoj fragmentaciji, a dvanaest tisuća godina trajanja te fragmentacijebilo bi dovoljno da se potre svako svjedočanstvo o eventualnim genetskimsrodnostima jezika u predglacijalnom razdoblju. Kada je Europa ponovno naseljenanakon ledenog doba, najvjerojatniji je scenarij onaj po kojemu se tada kontinentomproširio čitav niz malenih jezika lovaca-sakupljača, jezika među kojima genetskesrodnosti ili nije bilo, ili je ona bila preduboka da bi se o njoj išta moglo znati. Unedostatku ikakvih lingvističkih svjedočanstava o najranijoj jezičnoj raznolikostiEurope, moramo se okrenuti arheologiji i genetici.

Novija genetska istraživanja stanovništva Europe dovela su do nekih iznenađujućihrezultata. Kada je prije petnaestak godina u austrijskim Alpama otkriveno potpunoočuvano tijelo lovca koji se ondje smrznuo prije pet tisuća godina, znanstvenicima jeuspjelo analizirati njegovu mitohondrijsku DNK (mtDNK). Ta je analiza, provedenana pokojniku iz brončanog doba koji je dobio ime Oetzi, pokazala da se on ugenetskom smislu vrlo malo razlikovao od današnjeg stanovništva susjednih područjau Alpama2; iz toga slijedi da je priljev genetskoga materijala, do kojega je moglo doćisamo migracijama iz drugih područja, u tom dijelu Europe bio minimalan. Ta jepretpostavka dodatno potvrđena analizom mtDNK ljudskih ostataka u drugimdijelovima Europe, primjerice usporedbom mtDNK "čovjeka iz Cheddara"3 uEngleskoj, čiji ostatci potječu iz razdoblja prije 9000 godina, s genetičkimmaterijalom iz uzoraka prikupljenih među današnjim stanovništvom juga Engleske;male razlike koje su otkrivene pokazuju da je stanovništvo i toga dijela Europe biloizrazito postojano tijekom prethodnih devet tisućljeća. Svi ti rezultati potvđujupretpostavku da je stanovništvo Europe u genetskom smislu vrlo postojano većtisućljećima, te da na genetsku sliku Europljana migracije koje su se zbile uposljednjih nekoliko tisuća godina nisu znatno utjecale.

Istraživanja mtDNK raznih populacija u Europi pokolebala su još neke hipoteze, kojesu se prije smatrale gotovo općeprihvaćenima. Primjerice, vjerovalo se da su Baski,jedini zapadnoeuropski narod koji je sačuvao svoj predindoeuropski jezik, i genetskirazličiti od ostalih Europljana. Istraživanje klasičnih genetskih pokazatelja, prijeotkrića suvremenih metoda za analizu DNK, potvrđivalo je tu pretpostavku, budući daje Rh- krvna grupa izrazito česta u baskijskoj populaciji, a razmjerno rijetka u svimdrugim dijelovima Europe. Međutim, analiza mtDNK među Baskima pokazuje da seoni uopće ne razlikuju po čestoći pojedinih sekvenci od susjednih zapadnoeuropskihnaroda koji govore indoeuropskim jezicima.

Obrnut slučaj neslaganja između genetske i lingvističke slike neke populacijenalazimo u Finskoj. Finci govore ugrofinskim jezikom uralske porodice, koji jegenetski vrlo blisko srodan laponskome (ili saamskome) jeziku, kojim govoreuzgajivači sobova, polunomadski Saami na sjeveru Finske, Norveške i Švedske.

2 V. Sykes 2001, Cavalli-Sforza 2001: 34.3 V. Sykes 2001.

3

Međutim, usporedba gena između Saama i Finaca pokazuje velike razlike, pri čemu seFinci jasno uklapaju u genetski prosjek ostatka Europe, dok Saami od njega znatnoodstupaju4. Najvjerojatnije je tumačenje tih činjenica teza da su Finci u genetskomsmislu potomci neke indoeuropske skupine poljoprivrednika i stočara, koja se upretpovijesno doba naselila u Finskoj i prihvatila neki ugrofinski jezik umjestosvojega indoeuropskoga jezika; o tom procesu jezične zamjene svjedoče i brojneindoeuropske posuđenice u finskome, a dodatno ga potvrđuju genetički argumenti:učestalost nekih nasljednih genetskih bolesti u Finskoj dokazuje da je tijekompretpovijesti finsko stanovništvo prošlo kroz tzv. genetsko "usko grlo", situaciju ukojoj brojnost populacije drastično opada, a potom se naglo širi, ali dijeli vrlo malenbroj zajedničkih predaka. Na sličan način, stanovništvo Mađarske u genetskom sesmislu vrlo malo razlikuje od okolnoga, većinom slavenskog stanovništva, iako jemađarski neindoeuropski jezik uralske porodice, srodan finskomu i saamskomu. To jeu skladu s činjenicom, za koju znamo iz povijesti, da je broj mađarskih došljaka kojisu koncem 9. stoljeća pristigli u Panoniju bio razmjerno malen, svega oko 25 000.Više od tisuću godina supostojanja sa Slavenima, ali i sa susjednim Germanima iRomanima (Rumunjima), dovelo je do toga da su genetski tragovi neeuropskihnomada u današnjoj mađarskoj populaciji razmjerno slabo zastupljeni.

Najveću je senzaciju u genetskom istraživanju europskih populacija izazvala knjigaBryana Sykesa, "Sedam Evinih kćeri"5. U njoj je iznesena teza da golema većinastanovništva Europe (preko 95 posto!) potječe od samo sedam žena, od kojih je šestživjelo u Europi još prije neolitskoga razdoblja. Prva od žena čiji su mitohondrijipreživjeli do današnjega doba, koju Sykes naziva Ursula, živjela je prije 45 000godina, ukoliko treba vjerovati genetičkim metodama procjene tempa mutacijamtDNK. Njezinu mtDNK naslijedilo je dvanaest posto današnjih Europljana, čijipotomci žive u svim dijelovima kontinenta. Idućih pet žena, čije obrasce mtDNKmožemo identificirati u današnjem stanovništvu Europe, živjelo je za ledenoga doba,između 25 000 i 13 000 godina prije sadašnjice. To potvrđuje pretpostavku odemografskoj fragmentaciji Europe za ledenoga doba, čemu je po svemu sudećimorala odgovarati i jezična rascjepkanost kontinenta u tom razdoblju. Tek sedma iposljednja populacija u Europi potječe od žene koja je živjela poslije ledenoga doba,koju Sykes naziva Jasmin. Najveću bliskost mitohondrijske DNK ta populacijapokazuje s populacijama Bliskoga istoka, što upućuje na zaključak da je upravo Bliskiistok područje s kojega je potekao dio stanovništva koje danas naseljava Europu, te daje migracija toga stanovništva počela u postglacijalnom razdoblju, pred otprilike 10000 godina. Taj se datum izuzetno dobro poklapa s razdobljem početka širenjaneolitske privrede s Bliskoga istoka prema Europi, što je još jedan proces za kojiarheolozi mogu dokazati da je potekao s Bliskoga istoka.

Navedena istraživanja varijacije mtDNK u Europi dobro se podudaraju s posveneovisnom metodom genetskoga istraživanja, što im daje dodatnu vjerodostojnost.Naime, osim mtDNK koja se, kao što smo vidjeli, prenosi isključivo po ženskoj liniji,genetičari danas mogu analizirati i varijabilnost gena sadržanih na Y-kromosomima,koji se prenose isključivo po muškoj liniji, od oca na sina. Analiza genetskihvarijacija na Y-kromosomima populacija Europe potvrdila je pretpostavku da jegolema većina današnjega stanovništva toga kontinenta potekla od paleolitskih

4 V. Sajantila & Pääbo 1995.5 Sykes 2001.

4

lovaca-sakupljača, dok migracije s Bliskog istoka u neolitiku mogu objasniti tek 20-26 % ukupne genetske varijabilnosti u Europi6. Iz toga možemo zaključiti daneolitski poljoprivrednici, koji su oko 8000 godina prije sadašnjice iz Male Azijepočeli prelaziti u Europu, nisu zamijenili starije europsko lovačko-sakupljačkostanovništvo, već su se uglavnom s njime stopili. Povećanje stanovništva do kojega jedoveo prelazak na neolitsku privredu proizveo je povećanje udjela gena s Bliskogaistoka na Balkanu i u JI Europi, no može se egzaktno pokazati da udio takvih genaprogresivno opada prema zapadu kontinenta.

Širenje neolitskih poljoprivrednika u Europi može se pratiti i u arheološkim nalazima;jedan je val doseljenika prodirao Balkanom prema Podunavlju, gdje o njihovomširenju svjedoče neolitske kulture poput kultura Vinča i Karanovo.

Drugi je val neolitskih doseljenika u Europu putovao iz Male Azije obalamaSredozemlja, zahvaćajući jug Italije, Siciliju i jugoistočne obale Španjolske(Kataloniju). Arheološki se taj trag neolitskih doseljenika poklapa srasprostranjenošću tzv. "Kulture utisnute keramike" (engl. Impressed Ware)7. Međuvidljivim tragovima neolitskih doseljenika koji su putovali obalama Sredozemlja, apotom i Atlantika, ističu se dolmeni, veliki kameni spomenici (ili megaliti), čija sedistribucija uvelike poklapa s rasprostranjenošću najstarijih zapadnoeuropskihneolitskih kultura. Među megalitskim spomenicima prvih zapadnoeuropskihpoljoprivrednika najpoznatiji je Stonehenge, pretpovijesna megalitska konstrukcija ujužnoj Engleskoj. Premda postoje mišljenja da su megalitske kulture na zapaduEurope nastale uvelike neovisno jedne o drugima, teško je poreći da je od najranijeganeolitika dolazilo do širenja kulturnih utjecaja južnim rubovima Sredozemlja iobalama Atlantika, a genetika prilično vjerno potvrđuje da su ti utjecaji bili praćeni imigracijama stanovništva8.

Činjenica da poljoprivrednici pristigli s Bliskog Istoka nisu istrijebili ili demografskiposve preplavili mezolitske lovce-sakupljače u Europi ne bi nas trebala iznenaditi; uneolitskim uvjetima pripadnici ljudske vrste još nisu bili razvili oružja masovnogarazaranja, koja bi im omogućila efikasno uništenje prethodnih, "primitivnijih"populacija (da jesu, nema dvojbe da bi paleolitsko stanovništvo Europe doista biloistrijebljeno). Osim toga, napredovanje neolitske privrede u Europi odvijalo se, kakopokazuju arheološki nalazi, razmjerno sporim tempom, otprilike 1 km godišnje. Utakvim uvjetima, lovci-sakupljači imali su dovoljno vremena da se u kontaktima snovopridošlim poljoprivrednicima asimiliraju i prihvate njihov način privrede.Posljedice svega toga po jezičnu sliku Europe u neolitiku ponovno su dalekosežne.Kada bi točna bila slika o neolitskom naseljavanju Europe, koju su svojedobnozastupali genetičari poput Luigi-Luce Cavalli-Sforze i arheolozi poput ColinaRenfrewa9, mogli bismo pretpostaviti da je populacijska eksplozija poljoprivrednikakoji su se doselili s Bliskoga Istoka dovela i do nagle eskpanzije njihova jezika počitavoj Europi (uz pretpostavku da je jezik doseljenika iskonski bio homogen,odnosno da je pripadao jednoj porodici). Nova genetska slika Europe potpunoizokreće ono što se moglo smatrati najvjerojatnijom pretpostavkom: ako su neolitskidoseljenici iz Male Azije isprva i govorili jedinstvenim jezikom, nemamo razloga 6 V. Semino, Passarino, et alii 2000. i Sykes 2003.7 V. npr. Renfrew 1973: 139, Renfrew 1987: 160, Zvelebil & Zvelebil 1988: 580.8 Sykes 2001.9 V. npr. Renfrew 1987.

5

vjerovati da je taj jezik sačuvan u procesima asimilacije i akulturacije s lovačko-sakupljačkim stanovništvom na koje su doseljenici naišli u Europi. Znatno jevjerojatniji scenario u kojem su se doseljenici stopili s prastanovništvom te u nekimslučajevima preuzeli jezik na koji su naišli, dok je u drugim slučajevima mogaoprevladati jezik doseljenika. Nije moguće sa sigurnošću utvrditi u kojoj su mjerimalobrojni ostatci predindoeuropskih jezika Europe potomci jezika prvobitnih lovaca-sakupljača, a u kojoj se mjeri radi o jezicima neolitskih doseljenika koji su u Europustali pristizati s Bliskog istoka od 7. tisućljeća pr. Kr. U svakom slučaju,predindoeuropski jezici Europe mogu se nabrojati na prste dviju ruku. Na Iberskompoluotoku susrećemo neindoeuropski iberski jezik, poznat s razmjerno malobrojnihnatpisa pisanih osobitim iberskim slogovno-alfabetskim pismom. Ti natpisi potječu izposljednjih stoljeća pr. Kr. i sadržavaju uglavnom osobna imena; njihovom analizommože se utvrditi jedino to, da iberski nije bio indoeuropski jezik, te da najvjerojatnijenije imao ništa zajedničko s baskijskim, neindoeuropskim jezikom sjeverozapadaŠpanjolske koji se očuvao do danas, a nekoć je bio rasprostranjen i u velikom dijelujugozapadne Francuske (otprilike do rijeke Garonne). Jezik-predak baskijskoga, kojise naziva akvitanskim, poznat je isključivo na osnovi onomastičkih podataka odrimskoga razdoblja. Naposljetku, u antičkoj je Hispaniji sačuvan i određen brojnatpisa na tartesanskom, najvjerojatnije neindoeuropskome jeziku koji se govorio nakrajnjem jugu Španjolske. Nije moguće utvrditi veze toga jezika s bilo kojim drugimjezikom Europe ili svijeta.

Na sjeveru Škotske sačuvani su jezični tragovi neindoeuropskoga jezika kojinazivamo piktskim; tim su jezikom govorili Pikti, jedan od naroda koji je u ranomsrednjem vijeku uključen u stvaranje škotske države; sačuvan je i malen broj natpisana piktskome, pisanih ogamskim pismom kojim se između 4. i 6. stoljeća pisao iindoeuropski irski jezik. Svi su ostali podatci o piktskom jeziku onomastičke naravi,te je stoga taj jezik preslabo poznat da bi se o njemu moglo reći bilo što drugo osimtoga da nije pripadao indoeuropskoj porodici. U Italiji je očuvano mnoštvo natpisa naneindoeuropskom etruščanskom jeziku; većina tih tekstova potječe iz posljednjihstoljeća pr. Kr., a najveći se tekst na etruščanskome, Liber linteus, čuva uArheološkom muzeju u Zagrebu, kamo je dospio iz Egipta; o podrijetlu Etruščanapostoje dva različita mišljenja: neki autori, na temelju Herodotova izvješća10 i nekihsličnosti etruščanske kulture s bliskoistočnima, smatraju da su Etruščani u drevnojItaliji bili došljaci iz Male Azije; na takav zaključak upućuje i činjenica da je na otokuLemnu u Egejskom moru otkriven natpis na jeziku koji je sigurno vrlo blisko srodanetruščanskomu. Drugi pak stručnjaci smatraju da su upravo spomenutu "Stelu sLemna" onamo donijeli rani etruščanski trgovci ili kolonisti iz Italije, dok izvoreEtruščana treba tražiti u zapadnoj Italiji, odnosno u Toskani, pokrajini koja je ponjima dobila i ime. Tu bi tezu mogla potvrditi novija istraživanja koja pokazuju da jeetruščanski vjerojatno genetski srodan s retskim, jezikom koji je poznat s malobrojnihpredrimskih natpisa nađenih u talijanskim i švicarskim Alpama. Na koncu, upredrimskom se razdoblju na Siciliji govorio elimijski, slabo posvjedočenneindoeuropski jezik poznat uglavnom na temelju osobnih imena i toponima.

10 Herodot, I 94.

6

Postoje još neki vrlo slabo posvjedočeni jezici u Europi koji bi mogli bitipredindoeuropski; to je prije svega sjevernopicenski, jedan od dva jezika koji su segovorili u antičkom Picenumu, jednoj od talijanskih pokrajina. Taj je jezik zabilježenna velikoj "Steli iz Novilare"; premda taj tekst uopće nije razumljiv, neki gramatičkinastavci u jeziku toga teksta jako podsjećaju na gramatičke morfeme u indoeuropskimjezicima. Naposljetku, na Kreti je u predgrčkom razdoblju zabilježeno mnoštvotekstova na jeziku ili jezicima od kojih bi neki mogli biti predindoeuropski. O njimaće još biti riječi poslije.

Danas gotovo čitava Europa govori indoeuropskim jezicima; međutim, spoznajegenetike, arheologije i lingvistike zajedno pokazuju da se indoeuropski jezici nisugovorili u Europi, barem ne u njezinu najvećem dijelu.

Doseljenje Indoeuropljana nije vidljivo u genetičkim analizama mtDNK suvremenihpopulacija Europe11, no druge vrste genetičkih analiza pokazuju korelaciju snajvjerojatnijim pravcem širenja govornika indoeuropskoga prajezika u Europi. Jednase takva genetička analiza naziva metodom primarnih komponenti12. Ta se metodasastoji u usporedbi čestoće pojedinih gena u različitim i zemljopisno odvojenimpopulacijama. Statističke analize pokazuju kada je učestalost pojedinoga gena, iliskupine gena, u nekoj zemljopisno određenoj populaciji statistički relevantna (tj. nijerezultatom slučajne varijacije u distribuciji). Na taj se način utvrđuju primarnekomponente, skupine gena koje govore o zajedničkom podrijetlu pojedinihpopulacija, u smislu da populacije, koje dijele gene koji pripadaju pojedinoj primarnojkomponenti, dijele i veći broj zajedničkih predaka. Područje najveće učestalosti genapojedine primarne komponente upućuju na izvor pretpovijesnih migracija nositelja teprimarne komponente.

Za indoeuropeizaciju Europe važno je to što su genetičari, predvođeni talijanskimistraživačem Lucom-Luigijem Cavalli-Sforzom utvrdili da jedna od primarnihkomponenti u Europi ima središte ekspanzije u području sjeverno od Crnoga Mora iKaspijskoga jezera, u rusko-ukrajinskoj stepi13. To se, kao što ćemo vidjeti, dobroslaže s arheološkim pretpostavkama o pradomovini Indoeuropljana, za koje smovidjeli da u Europi predstavljaju došljake. Međutim, treba reći i da je problem smetodom primarnih komponenti u tome, što za razliku od analize mtDNK, neupućujue na starost migracija koje su doprinijele širenju frekvencije pojedinih gena.Čestoća gena koje je Cavalli-Sforza sa suradnicima otkrio u crnomorsko-kaspijskompodručju mogla je, u principu, nastati i kao rezultat novijih mutacija u posljednjihnekoliko stotina godina, a mogla bi odražavati i daleko stariju mutaciju, do koje je 11 Kao nestručnjak za genetiku često se osjećam nesiguran kada prenosim rezultate genetičkihistraživanja koja su povezana s lingvističkom problematikom. Međutim, izgleda mi da neki stručnjaciza prirodne znanosti imaju još manje obzira u razlikovanju onoga što se u lingvistici smatraopćepoznatim od čistih besmislica. Nedavno je jedan tim istraživača iz Srbije objavio članak okorelaciji nekih jezičnih i genetičkih obilježja u kojem je ustvrdio da "Dinaridi, Kromanjonci,Mediteranci i njima bliski narodi upotrebljavaju melodijski naglasak, dok svi drugi narodi svijetaimaju dinamički naglasak" (moj prijevod s engleskoga). Taj se nevjerojatan članak, čiji su autori MilošBogdanović, Marija Bogdanović i njihovi suradnici s Instituta Laza Lazarević u Beogradu možepročitati na sljedećoj adresi: http://www.angelfire.com/film/materija/genlang.pdf.12 O tome v. Cavalli-Sforza 2001 i Cavalli-Sforza, Piazza et alii1988.13 Cavalli-Sforza 2001.

7

moglo doći i u paleolitiku. Pa ipak, iako su teoretski moguća i drukčija tumačenjagenetičkih nalaza, poklapanje svjedočanstava genetike, arheologije i lingvistike oširenju stanovništva iz stepa prema Balkanu i Podunavlju smatramo polaznom točkomu svakoj raspravi o indoeuropeizaciji Europe.

O govornicima indoeuropskoga prajezika i području na kojem su živjeli mnogo togamožemo doznati na temelju rekonstrukcije rječnika toga prajezika. U prošlom smopoglavlju vidjeli kako se rekonstruira jezik nekoga zajedničkog prajezika nekeporodice; premda rekonstruirani oblici i značenja riječi indoeuropskoga prajezika nisuposve sigurni, uzeti pojedinačno, kao cjelina rekonstruirani rječnik toga prajezikapruža konzistentnu sliku o kulturi i krajobrazu u kojem se indoeuropski prajezikgovorio.

Indoeuropljani su živjeli u području u kojemu su postojala barem tri godišnja doba;mogu se rekonstruirati riječi za zimu (indoeuropski *g'heym-, odakle latinski hiems,sanskrt heman-, hrvatski zima), proljeće (indoeuropski *wesr, latinski ver,staroslavenski vesna), i ljeto (*sem-, odakle staroirski sam, i engleski summer), apostojala je i riječ za snijeg (indoeuropski *sneygwh-, latinski nix, hrvatski snijeg), štoznači da nisu živjeli u južnim toplim predjelima. Postojala je barem jedna riječ zaveliku vodenu površinu, more ili jezero: to je indoeuropski *mori, odakle imamolatinski mare, staroirski muir i hrvatski more (ali u hetitskome marmara- znači"močvara", kao i englesko moor); odatle slijedi da su Indoeuropljani mogli živjeti bilogdje u kontinentalnom dijelu Europe gdje postoje jezera, što svakako ne olakšavatraženje pradomovine. Riječ koja nedvosmisleno znači "more" ne može serekonstruirati. Također, mogu se rekonstruirati riječi za većinu životinja proširenihposvuda u Euraziji, npr. za vuka (indoeuropski *wlkwos, latinski lupus i hrvatski vuk),medvjeda (*h2rtkos, odakle latinski ursus i grčki árktos), psa (indoeuropski *k'wōn,latinski canis, grčki kýōn), itd. Važno je što u rekonstruiranom rječniku postoji riječza "konja" (indoeuropski *h1ek'wos, latinski equus, sanskrt aśvas), jer u religiji ikulturi mnogih najstarijih indoeuropskih naroda konjska žrtva i kult konja igrajuveliku ulogu, a pripitomljeni konji po arheološkim su nalazima u Europu pristigli izcrnomorsko-kaspijskoga područja tijekom eneolitika ("bakrenog doba"). Starije sugeneracije lingvista vrlo važnim smatrale tzv. "argument bukve": u indoeuropskom serječniku može rekonstruirati riječ čije je najvjerojatnije značenje "bukva" (fagussilvatica, indoeuropski *bheh2g'os, odakle latinski fagus i grčki phēgós "vrsthrasta"14). Mislilo se da to upućuje na zaključak da su Indoeuropljani morali živjetinegdje u Europi, jer danas bukva nije rasprostranjena istočno od crte koja spajaKönigsberg na Baltiku s Krimom na Crnom moru, no paleobotanička su istraživanjapokazala da je bukva tijekom eneolitskog razdoblja zapravo bila ograničena na Grčkui Malu Aziju, upravo ona područja gdje indoeuropska riječ *bheh2g'os nije zabilježenau značenju "bukva"; osim toga, utvrđeno je jedna je blisko srodna vrsta drveta jošuvijek rasprostranjena u sjevernom Prikavkazju i na Krimu. Zbog svega rečenoga,"argument bukve" danas više nema težine u ozbiljnim raspravama o indoeuropskojpradomovini.

Za arheologiju je osobito važno što se u indoeuropskom rječniku može rekonstruiratibarem jedna riječ za "kovinu" (vjerojatno bakar): to je indoeuropski *h2eyos, odakle

14 Hrvatska (i praslavenska) riječ bukva posuđena je iz germanskoga (usp. njemački Buche); odraz jeindoeuropske riječi za "bukvu" u hrvatskome riječ bazga, koja označuje drugu vrstu drveta.

8

potječe latinski aes i sanskrtski ayas; vjerojatna je i rekonstrukcija riječi za "srebro"(indoeuropski *h2erg'ntom, latinski argentum i staroirski argat). To indoeuropskiprajezik kronološki smješta u razdoblje eneolitika (5-4. tisućljeće pr. Kr.). Postojanjeriječi za "žito" (indoeuropski *yewos, sanskrt yavas, grčki zeiaí) i "ralo"(indoeuropski *h2erh3trom, latinski aratrum, grčki árotron) pokazuje da su govorniciprajezika poznavali poljoprivredu, premda je sigurno da su se bavili i uzgojem stoke,osobito goveda (indoeuropski *gwōws, grčki boús, hrvatski gov-edo) i ovaca(indoeuropski *h2owis, latinski ovis, sanskrt avi-). Na temelju postojanja riječi za"kotač" (indoeuropski *kwekwlo-, grčki kýklos, sanskrt cakra-), "osovina"(*indoeuropski *h2ek'si-, latinski axis, hrvatski os) i "jaram" (indoeuropski*(H)yugom, latinski iugum, sanskrt yugam) zaključuje se da su poznavali kolniprijevoz; može se rekonstruirati i glagol koji znači "voziti" (indoeuropski *weg'h-,latinski veho, hrvatski vezem) što značajno smanjuje broj eneolitskih arheološkihkultura koje bi mogle biti tragom govornika indoeuropskoga prajezika.

Rekonstrukcija termina za najbliže krvne srodnike odaje sustav u kojemu muškirođaci igraju bitno veću ulogu od ženskih; to upućuje na patrijarhalnu i patrilokalnuobitelj, u kojoj žena udajom napušta svoje srodnike (za koje u indoeuropskomprajeziku većinom ne postoje ni riječi). Na patrijarhalnost indoeuropskoga društvaupućuje i činjenica da je moguće rekonstruirati nekoliko imena indoeuropskihbožanstava, koja dijele uglavnom činjenicu da su muškoga roda15; na čelu jeindoeuropskog panteona bio "otac nebo" (*dyēws ph2tēr), odakle latinski Juppiter,grčki Zeús (patēr) i staroindijski dyaus (pitā). Rekonstrukcija apstraktnogaindoeuropskog rječnika ukazuje na društvo u kojem je jedna od najvećih vrijednosti"slava" (indoeuropski *k'lewos, sanskrtski śravas, grčki kléos), osobito "slavamuževa", "slava junaka", *k'lewos h2nerōm, što je pjesnička formula koja sepojavljuje u homerskom grčkom (kléa andrôn) i vedskome sanskrtu (śravas nrnām).Sve to upućuje na ratničku kulturu koja svojim vrijednostima podsjeća na svijetjunaka Homerove Ilijade ili srednjevjekovnih irskih saga, s njihovim neprekidnimratovima i krađama stoke (što je još jedna od tema za koju postoje usporednice unajranijim indoeuropskim predajama)16.

Ono što znamo o Indoeuropljanima na vrlo se uvjerljiv način slaže s dostupnimpodatcima o nosiocima ranih eneolitskih (bakrenodobnih) kultura između Dnjepra iKaspijskog jezera. Među tim se kulturama ističe kultura Srednji Stog, koja jezabilježena od sredine 5. tisućljeća pr. Kr. u području koje se zemljopisno vrlo dobroslaže s područjima rasprostranjenosti biljnih i životinjskih vrsta za koje su znaliIndoeuropljani. Kultura Srednji Stog poznata je s više od stotinu nalazišta.Najpoznatije je nalazište u Dereivki na srednjem Dnjepru: ondje je iskopano naseljena oko 2000 četvornih metara, s poluukopanim četverokutnim kućama i mjestima završenje obreda17. U toj su kulturi mrtvi pokapani u grobovima u položaju nauznak saskvrčenim nogama, što je tipično i za druge stepske kulture. Iznad groba se podizaohumak, što je jedno od glavnih obilježja arheoloških kultura koje se povezuju sIndoeuropljanima; prema ruskoj riječi za "nadgrobni humak", kurgán, takve se kulturenazivaju "kurganskima".

15 Rijetka je iznimka indoeuropska "božica Zora", homerska Eos, odnosno staroindijska Ušas, v.Matasović 1996.16 O rekonstrukciji indoeuropskoga pjesništva i kulture v. Matasović 1996.17 Mallory 1989: 198.

9

O patrijarhalnosti nositelja kulture Srednji Stog svjedoči činjenica da grobovisadržavaju uglavnom ostatke muškaraca (ponekad i djece); grobni su prinosi bogati, asastoje se osobito često od bodeža i bojnih sjekira, što pokazuje da ratničke vrijednostinisu bile strane ljudima koji su u te grobove pokapani. Na kult konja, tako važan zaIndoeuropljane, upućuju konjski ostatci sačuvani u žrtvenom kontekstu; osimsvjedočanstava za stočarsku privredu (ostatci ovaca i goveda), postoje dokazi da jekultura Srednji Stog poznavala i uzgoj žitarica, o čemu svjedoče mlinovi pronađeni nanalazištima. Također, nositelji kulture Srednji Stog poznavali su upotrebu kovine(bakra), a upotreba vrpčastih ukrasa na nekim od keramičkih predmeta, što kulturuSrednji Stog dovodi u vezu s Kulturom vrpčaste keramike koja se kasnije proširila povećem dijelu Srednje Europe18.

Ostale su kulture ranoga eneolitika (5-4. tisućljeće) kultura Novodanilovka na Donu,kultura Donja Mihajlovka sjeverno od Krima i kultura Hvalinsk na istoku, sjeverno odKaspijskoga mora. Sve su one zajedno s kulturom Srednji Stog utjecale na Jamnajskukulturu (odnosno "kulturu jamastih grobova") koja je kronološki posljednjaarheološka kultura koja se može pripisati govornicima indoeuropskoga prajezika.

Jamnajska kultura protezala se od srednje Volge i Urala do rubova Karpata, a njezinisu vremenski okviri od sredine 4. tisućljeća pr. Kr. do otprilike 2200. pr. Kr19. Poznataje uglavnom na osnovi grobova, otkopanih ispod velikih humaka, kurgana, sobilježjima uvelike sličnima pokopima u kulturi Srednji Stog. Jamnajska je kulturaosobita i po tome što se u njoj po prvi put pojavljuje svjedočanstvo za upotrebu kola;ostatke primitivnih kola koja su pronađena na nalazištima Jamnajske kulture, nekadčak kao grobni prinosi. Grobovi Jamnajske kulture razlikuju se po bogatstvu prinosa,što svjedoči o društvenoj diferencijaciji među njezinim pripadnicima, a neke sunaseobine (npr. Mihajlovka)20 utvrđene, što zajedno s oružjem pronađenim ugrobovima vjerojatno ukazuje na ratničku narav jamnajskog društva. Uz bakar, poznati iz ranijih bakrenodobnih kultura, jamnajska nalazišta sadržavaju i predmete odsrebra, kovine koja je u to doba u Europi (početak 3. tisućljeća) bila nepoznata. Nekasvjedočanstva o religiji pripadnika Jamnajske kulture mogu se prikupiti analizomantropomorfnih kamenih stela, od kojih neke prikazuju naoružane muškarce, ponekim shvaćanjima ratničke bogove. Međutim, ima i stela na kojima su prikazaniženski likovi.

U JI Europi je od početka 6. tisućljeća pr. Kr. do konca 5. tisućljeća pr. Kr. tekaorazvitak neolitskih kultura izvorno maloazijskoga podrijetla. Tipične su među timkulturama Vinča u Podunavlju i Cucuteni-Tripolje u istočnoj Rumunjskoj i Moldavi.Među njima se koncem 5. tisućljeća počela širiti upotreba bakra. Neolitske i raneeneolitske kulture JI Europe bile su, po svemu sudeći, zasnovane na poljoprivredi uzvrlo ograničen uzgoj domaćih životinja.

O jezicima kojima su govorili poljoprivrednici, koji su od 7. tisućljeća pr. Kr. prekoMale Azije pristigli na Balkan i u Podunavlje, ne znamo ništa. Neke bi nade o njimamoglo pružiti pismo koje su oni upotrebljavali, ukoliko nizove znakova pronađenih naspomenicima poput "Natpisa iz Tartarije" (u Rumunjskoj) uistinu treba smatratipismom. To "pismo", koje bi se moglo smatrati najstarijim pismom čovječanstva 18 Mallory 1989: 200.19 V. Mallory 1989.20 V. Mallory 1989: 212.

10

(njegovi "tekstovi" potječu iz 6. i 5. tisućljeća te čak do 2000 godina prethodenajstarijim sumerskim i egipatskim natpisima), za sada nije dešifrirano. Jedino semože pokazati21 da su neki znakovi toga pisma u ponešto izmijenjenu liku moždapreživjeli do 2. tisućljeća pr. Kr., kad su zabilježeni u slogovnom pismu predgrčkihstanovnika Krete, u Linearu A. Bilo bi presmiono kada bismo tvrdili da postojanjetoga pisma i neobično dug kontinuitet njegove upotrebe svjedoči o tome da je naBalkanu tijekom neolitika postojao neki oblik jezične homogenosti, jer ne možemoznati čak niti to jesu li jezici pisani tim pismom pripadali istoj porodici.

Više možemo reći o kulturi drevnih neolitskih Europljana (odnosno "Balkanaca", štoje u ovom kontekstu zapravo isto). Litavsko-američka arheologinja Marija Gimbutas22

u mnogim je radovima izrazila mišljenje da je postojala jedinstvena duhovna kultura,koju ona naziva "Kulturom stare Europe", zajednička neolitskim zajednicama JIEurope prije dolaska Indoeuropljana. Obilježja te kulture prema Gimbutasovoj teškoda bi mogla biti različitija od kulture Indoeuropljana. Naselja u "Staroj Europi" nisubila ograđena nasipima, jarcima ili zidinama, što upućuje na razmjernu miroljubivnačin života; grobovi obično ne sadržavaju oružje kao posmrtne prinose, a u religiji"Stare Europe" ističe se štovanje ženskih božanstava, prikazanih ženskim figuricama snaglašenim spolnim obilježjima. Prema mnogim arheolozima, vrhovno je božanstvonajranijih neolitskih kultura Europe štovano kao "majka zemlja", a prikazivano je nesamo u ženskom liku, već i kao zmija (simbol zemlje) i kao ptica (sjetite se znamenite"Vučedolske golubice" koja pripada tomu arheološkom kontekstu).

Dodiri između došljaka iz stepa i neolitskih starosjedilaca u JI Europi vjerojatno subili vrlo složeni; lako je moguće da se u mnogim slučajevima aristokracija stepskihosvajača nametnula starosjediocima, no ne treba uvijek zamišljati velika barbarskaosvajanja kao za vrijeme seobe naroda u ranome srednjem vijeku. Tezu MarijeGimbutas, prema kojoj su upravo indoeuropski došljaci iz stepe razorili civilizaciju"Stare Europe" ne treba u potpunosti odbaciti, ali ne smijemo je shvatiti nitipredoslovno, jer to bi značilo previše pojednostavniti zacijelo vrlo složene povijesneprocese koji su se zbivali od početka 4. tisućljeća pr. Kr. Početak izgradnjeobrambenih opkopa na Balkanu i u Podunavlju, do kojega dolazi od otprilike 4200.pr. Kr., kao i sve veći broj kurganskih grobova, svjedoče o tome da barem diokontakata između Indoeuropljana i neolitskih starosjedilaca Europe treba shvatiti kaovojno osvajanje. Tu postupnu "militarizaciju" balkansko-podunavskog prostoradodatno potvrđuju i sve češći nalazi u grobovima koji uključuju oružje kao prinos, teširenje konja koji se u to doba još koristio prije svega za jahanje. Tijekom četvrtogatisućljeća pr. Kr. mnoga su stara neolitska nalazišta napuštena, a središta kultura kojesu opstale obično se premještaju u svim pravcima osim na istok. Međutim, dodiri suizmeđu stepskih došljaka i starosjedioca zacijelo bili i miroljubivi, a neki od procesaerozije predindoeuropskih kultura Balkana (koje nisu bile onoliko homogene kako jeto htjela pokazati Marija Gimbutas) vjerojatno se mogu pripisati i općenitompogoršanju klime do kojega je došlo u 4. tisućljeću pr. Kr. U nekim su slučajevimanastajale hibridne kulture, kakva je već spomenuta Cucuteni-Tripolje u Moldavi iistočnoj Rumunjskoj, kulture koje imaju i elemente pripisive stepskim izvorima ielemente naslijeđene iz razdoblja "Stare Europe".

21 O pismu "Stare Europe" i mogućim vezama s Linearom A v. Haarmann 1991: 70 i dalje.22 V. npr. Gimbutas 1988, 1991.

11

Vrlo je vjerojatno u vrijeme prvih susreta između stepskih došljaka i pripadnikabalkanskih neolitskih poljoprivrednika, na prijelazu iz 5. u 4. tisućljeće, jedan valIndoeuropljana prešao s Balkana u Malu Aziju; to bi mogli biti izvori kasnijihindoeuropskih naroda Male Azije, govornika anatolijskih jezika poput hetitskoga iluvijskoga; za tu tezu, međutim, za sada još nema općeprihvaćenih arheološkihdokaza.

Treba na koncu spomenuti da upravo ocrtana slika indoeuropeizacije srednje i istočneEurope nije općeprihvaćena; neki arheolozi, poput Lothara Kiliana23 i AndreasaHäuslera, i lingvisti, poput W. P. Schmida, još uvijek traže pradomovinuIndoeuropljana u Europi, obično od obala Baltika do bjeloruskih močvara i gornjegaDnjepra. Drugi, poput Rusa Vjačeslava Ivanova i Gruzijca Tamaza Gamkrelidzea24,zastupaju vrlo slabo utemeljenju tezu o podrijetlu Indoeuropljana u Zakavkazju; IgorDiakonov25 predložio je Balkan kao pradomovinu Indoeuropljana dok Colin Renfrewi neki arheolozi smatraju da je širenje indoeuropskih jezika povezano s ekspanzijompoljoprivrede iz Male Azije, te stoga upravo današnju Tursku smatrajupradomovinom Indoeuropljana. Niti jedna od tih teza ne može se pomiriti s onim štoznamo o jeziku i kulturi Indoeuropljana, a, kao što smo već vidjeli, genetičkaistraživanja ne podržavaju niti jednu spomenutu tezu bolje od kurganske teorije.

Širenje indoeuropskih jezika iz sjevernog Balkana i Podunavlja prema zapadu, sjeverui jugu nije dovoljno rasvijetljeno. Većina se arheologa i lingvista slaže da velikikulturni kompleks, poznat pod imenom "Obzora vrpčaste keramike"26, odražavaostatke materijalne kulture govornika već izdiferenciranih indoeuropskih dijalekata, izkojih će se razviti baltoslavenski, germanski, a možda i italski i keltski jezici. Obzorvrpčaste keramike pojavljuje se na velikom području srednje i sjeverne Europe urazdoblju od 3200 do otprilike 2300. g. pr. Kr., a njegovi se odvjetci granaju i dalekona istok, preko baltičkih zemalja, Bjelorusije i zapadne Rusije, sve do srednje Volge(PRIKAZ).

PRIKAZ: Rasprostranjenost Kulture vrpčaste keramike u Europi

Velika rasprostranjenost "Vrpčaste keramike", malobrojnost nalaza stalnih naseljapripisivih toj kulturi, te "bojne sjekire" koje se često nalaze u grobovima, sve toupućuje na poluselilački, pretežito stočarski i ratnički način života koji se pripisujedrevnim Indoeuropljanima. Problem je, međutim, u tome, što arheolozima još nijepošlo za rukom na uvjerljiv način povezati tu arheološku kulturu s kurganskom,odnosno sa stepskim kulturama 5. i 4. tisućljeća pr. Kr. koje pripisujemo govornicimaindoeuropskog prajezika. U mnogim su obilježjima "Obzor vrpčaste keramike" ikurganska kultura vrlo različiti: za razliku od kurganske kulture, pokojnici su pripokapanju u grobovima Vrpčaste keramike polagani na bok, a ne nauznak; također,stepski pokopi ispod grobnoga humka (kurgana) nisu zabilježeni u srednjoj i sjevernoj

23 V. npr. Kilian 1983.24 V. Gamkrelidze & Ivanov 1984.25 V. Diakonov 1985.26 V. Mallory 1989: 109.

12

Europi gdje se prostiru nalazišta Obzora vrpčaste keramike27, a nema nitisvjedočanstava za izrazitu patrijarhalnost te kulture kao u slučaju Kurgana; mrtvi suobično polagani u grob u skupinama, pri čemu se žene u grobovima susrećupodjednako često kao i muškarci, ali položene u različitom položaju (na lijevom,umjesto na desnom boku). Taj je "spolni dimorfizam" pokopa također posve odsutanu stepskim nalazištima koja se pripisuju Indoeuropljanima. Na koncu, fizički tipljudskih posmrtnih ostataka na području "Vrpčaste keramike" pokazuje da je ondjepostojao kontinuitet u strukturi stanovništva od neolitskoga razdoblja, za razliku odjugoistočne Europe, gdje se može pokazati da je od bakrenoga doba bilo prisutnodošljačko stanovništvo s podrijetlom u stepi.

Zbog svega toga, indoeuropeizacija područja "Obzora vrpčaste keramike" ostajejednom od velikih zagonetki europske pretpovijesti. Genetičkih i arheoloških dokazao velikim migracijama iz stepe ili južnoga Podunavlja prema srednjoj isjeveroistočnoj Europi u pretpovijesnom razdoblju nema; s druge strane, indoeuropskijezici za koje imamo razloga vjerovati da su se razvili na područjima Vrpčastekeramike u dijalektalnom se smislu dosta razlikuju od ostalih indoeuropskih jezika,osobito od skupine dijalekata iz koje su potekli grčki, indoiranski i armenski. Takođertreba reći da italski, keltski, germanski i baltoslavenski jezici dijele cijeli niz riječikoje su povezane s poljoprivredom, a nisu posvjedočene u drugim indoeuropskimjezicima; u taj "poljoprivredni" rječnik svrstavaju se riječi kao *seh1men "sjeme"(latinski semen, hrvatski sjeme), *loyseh2 "lijeha" (lat. līra, hrv. lijeha), itd. Sve topokazuje da je proces indoeuropeizacije srednje i sjeverne Europe vjerojatno tekaodrukčije nego na europskom jugoistoku; umjesto do osvajanja i s njima povezanihseobi, možda je ondje dolazilo do postupne infiltracije manjih skupina govornikaindoeuropskih dijalekata, skupina koje su bile ne samo teritorijalno već i društvenopokretljive, tj. omogućavale su društveno napredovanje svakomu tko bi im sepridružio. U takvoj situaciji, kada u dodir stupe dvije društvene skupine, od kojihjedna omogućuje svakomu tko joj se pridruži ravnopravan status, dok je drugazasnovana na hijerarhiji i autoritetu, može se očekivati da će postupno prevladavatijezik prve skupine, čak ako je njezinih pripadnika isprva manje. Indoeuropeistiodavna znaju da društva rano posvjedočenih indoeuropskih naroda poznaju takav tipdruštvenih skupina; one su u literaturi poznate kao "bratstva" (njemačkiMännerbünde)28. Riječ je o udrugama mladih i u pravilu neoženjenih ratnika, kojižive na rubu naseljenog društva, čijim zakonima nisu sputani; oni obično dijelezajednički jezik, obrede i kult ratničke časti, te koriste svaku priliku za nasilnimovladavanjem susjednim naseljenim zajednicama. U srednjevjekovnoj Irskoj takva suratnička bratstva bila poznata pod imenom díberg i fíana; njima među drevnimGermanima odgovaraju Vikinzi, a u antičkom Rimu bile su im srodne vjerska bratstvapoput Luperka. Ako su u dodiru sa starijim neolitskim stanovništvom srednje isjeverne Europe tijekom bakrenog doba takve skupine imale ikakvu tehnološkuprednost (npr. upotrebu konja u ratne svrhe), možemo zamisliti da su se lako moglenametnuti zajedno s jezikom kojim su se služile. Širenje indoeuropskih jezika nije,

27 Iznimku predstavlja tzv. "Baalberška skupina", arheološka kultura 3. tisućljeća pr. Kr. u područjuLabe u Njemačkoj i Češkoj (usp. Mallory 1989: 249-50, Mallory & Adams (ur.) 1997: 41). Ondje supronađeni pokopi koji su uključivali podizanje humka iznad groba, kao u "kurganskim" pokopima.Nalazišta su te kulture, međutim, udaljena čak 500 km. od najbližih "kurgana" u panonskoj stepi, okorijeke Tise.28 O društvenoj instituciiji "bratstva" kod različitih indoeuropskih naroda v. zbornik Meiser & Das2002.

13

prema tome scenariju, moralo uključivati velike migracije: bilo je dovoljno darazmjerno malene skupine polunomadskih ratnika privuku dijelove stanovništvasusjednih sjedilačkih područja, da im se pridruže radi pljačkaških pohoda. Nakonnekoliko desetaka generacija takvih događaja, vjerojatni je rezultat bio zamjena jezikaprastanovnika srednje i sjeverne Europe jezikom društveno privlačne, iako isprvamarginalne skupine (govornika indoeuropskih jezika). Sličan se proces, kao što ćemovidjeti, odvijao na rubovima Rimskoga Carstva krajem antike, kada su se proširiligermanski i slavenski jezici. Međutim, u nedostatku arheoloških ili povijesnih dokaza,i taj scenarij indoeuropeizacije srednje i sjeverne Europe mora ostati spekulacijom.

Sredinom drugoga tisućljeća pr. Kr. imamo i prve dokaze prisutnosti Indoeuropljanau Europi, ali na sasvim drugom kraju kontinenta. Radi se o Grčkoj, gdje od 15. st. pr.Kr. pronalazimo najranije grčke tekstove pisane slogovnim pismom Linear B, koje jesredinom 20. stoljeća dešifrirao Michael Ventris. Tekstovi pisani Linearom Bpronađeni su na Kreti, gdje je grčka dinastija zamijenila stariju "minojsku" u 15. st.pr. Kr., ali i u drugim palačama grčkih vladara toga doba, na grčkom kopnu,primjerice u Pilu, Mikeni i Tebi. Kada su otkriveni ti tekstovi na arhaičnom oblikugrčkoga jezika, koji se naziva mikenskim, mnogi su se filolozi ponadali da će navidjelo izići najstariji književni tekstovi, možda čak najranija verzija homerskihepova, Ilijade i Odiseje. Ništa se takva, međutim, nije dogodilo, naprotiv! Mikenski sutekstovi beziznimno dosadni, birokratski zapisi o porezima i žrtvenim prinosima, tesadržavaju najvećim dijelom imena, mjere i nabrajane robe koje se prinose kraljevskojpalači.

Nemamo razloga vjerovati da su Grci u Grčkoj i na egejskim otocima zatekligovornike samo jednoga jezika, pa čak niti jezike koji su pripadali samo jednojjezičnoj porodici. U predgrčkom razdoblju (u prvoj polovici 2. tisućljeća pr. Kr.) naKreti su nastali tekstovi pisani čak trima pismima29: Linearom A (iz kojega je nastaloprvo grčko pismo, Linear B), kretsko hijeroglifsko pismo, koje je za sadanedešifrirano, kao i pismo "Diska iz Festa", dosta opsežnog natpisa nađenoga u graduFestu (grčki Phaistos). Ta se pisma međusobno razlikuju i po mjestima na kojima sunađeni njihovi spomenici (iako sva tri potječu s Krete) i po naravi predmeta na kojimasu pisana, a ništa ne ukazuje na zaključak da se njima pisao isti jezik. Jedan je odpredgrčkih jezika, poznat pod imenom eteokrećanski, preživio i do klasičnoga grčkograzdoblja, kada je zapisivan grčkim alfabetom. Na njemu se sačuvalo nešto natpisa,no oni su za sada posve nerazumljivi. U klasičnom grčkom jeziku ima mnogo riječikoje su posuđene iz nepoznatih jezika, od kojih bi neki mogli biti i indoeuropski.Herodot, koji je pisao u 5. st. pr. Kr., smatrao je prastanovnicima Grčke narod poznatpod imenom Pelazgi, izričito je tvrdio da njihov jezik nije bio grčki30, ali nam nijeostavio uistinu korisnih povijesnih podataka o njima.

Mikensko je razdoblje trajalo do sredine 12. stoljeća pr. Kr., kada su razorene svepalače u kojima su sačuvani tekstovi na Linaru B. Val barbara nepoznatog podrijetla uto je doba uništio hetitsku državu u Maloj Aziji, a ozbiljno je ugrozio i faraonskiEgipat. Migracije do kojih je zacijelo došlo u tom burnom razdoblju sigurno suizmijenile jezičnu sliku Sredozemlja, premda nam detalji ostaju nejasni. Frigijski, 29 V. Duhoux 1998.30 Herodot, I 57: "Ne mogu točno kazati kojim su se jezikom služili Pelazgi: ako se smije izvoditizaključak na osnovi Pelazga koji danas žive u Krestonu poviše Tirsenaca... i na osnovi svih ostalihpelazgičkih gradova koji su kasnije promijenili ime... Pelazgi su se služili barbarskim jezikom".

14

jedan od indoeuropskih jezika koji se govorio u Maloj Aziji, vjerojatno je u to dobadospio onamo, a mnogi misle i da naseljavanje Armenaca u njihovu povijesnudomovinu treba pripisati tomu razdoblju. Kada se grčki ponovno počeo zapisivati, uosmom stoljeću pr. Kr., bilo je to na grčkom alfabetu, pismu izvedenom iz feničkoga,semitskog alfabeta. I dijalekatska je slika Grčke u to doba znatno izmijenjena uodnosu spram mikenskog razdoblja. Primjerice, na Kreti, gdje se bio govoriomikenski dijalekt, koji se svrstava u južnu skupinu, u klasičnom je razdobljuprevladao sjeverni, dorski dijalekt. To je najlakše objasniti pretpostavkom da je uvrijeme razaranja mikenske civilizacije (ili neposredno nakon toga) došlo do seobegovornika dorskoga sa sjevera prema jugu, te da su oni preplavili ranija područja nakojima se govorilo mikenski. Arkadijski dijalekt, u lingvističkom smislu najbližimikenskomu, ostao je očuvan u sredini Peloponeza, najjužnijeg grčkog poluotoka nakoji su se također doselili Dorani.

Tragovi grčke kolonizacije Sredozemlja vidljivi su i u genetskoj slici europskihpopulacija. Luigi-Luca Cavalli-Sforza tvrdi da jedna od genetskih "primarnihkomponenti" ima svoje središte upravo u Grčkoj i na Siciliji i u južnoj Italiji, glavnimpodručjima dorske kolonizacije31. Bilo kako bilo, širenje Grka po Sredozemlju imaloje kao posljedicu i širenje grčkoga jezika, čije natpise od 7. stoljeća pronalazimogotovo po svim kolonijama, od Massilije (današnjega Marseillea) na ušću Rhone uFrancuskoj do Krima na Crnome Moru. Glavno je obilježje grčkoga jezika urazdoblju od početaka kolonizacije do osvajanja Aleksandra Velikoga (u 4. st. pr. Kr.)dijalekatska raščlanjenost, čak rascjepkanost. Svaki je grčki grad-država, polis,izdavao javne proglase na svom lokalnom govoru, odnosno na govoru grada-osnivačapojedine kolonije. Tako je i poznata "Psefizma iz Lumbarde", pronađena na mjestugdje se nalazila dorska kolonija na Kerkiri (Korčuli), sastavljena na jednome dorskomgovoru. Grčka je pak književnost uvijek imala veće, nadlokalno i naddijalektalnopodručje cirkulacije, tako da se na grčkom razvilo nekoliko dijalekatski obojenih, aliipak općegrčkih književnih narječja: jonsko, koje je tradicionalno predstavljalo jezikepike (Homer i Heziod), dorsko, narječje na kojem su sastavljane korske pjesme (npr.djela Pindara i Bakhilida), eolsko (narječje lirske poezije) i atičko, na kojem nam jeočuvan velik skup tekstova atenskih dramatičara (npr. Sofoklo, Euripid, Aristofan),filozofa (npr. Platon), povjesničara (Tukidid) i drugi. Atičko je narječje poslužilo kaoosnova za izgradnju općegrčkoga standardnog jezika, zvanoga koiné. Do toga je došlou helenističkom razdoblju (3.-2. st. pr. Kr.), kad se zbog Aleksandrovih osvajanjagrčki kulturni i politički utjecaj proširio na goleme prostore Bliskoga istoka i Egipta.

Ako je grčki bio prvi općeeuropski jezik proširen na Mediteranu, sredinom prvogatisućljeća pr. Kr. pojavio se i prvi jezik na kojem se moglo sporazumijevati s jednogana drugi kraj europskoga kontinenta sjeverno od Alpa. Riječ je o galskom jeziku, kojisu proširili Kelti32, indoeuropski narod čija se pradomovina, po arheološkim nalazima,nalazila u području južne Njemačke, Austrije i zapadne Češke. Najstarija arheološkakultura koja se može pripisati Keltima naziva se Hallstattskom kulturom (7-6. st. pr.Kr.), a njezina se nalazišta sastoje u prvom redu od tzv. "prinčevskih grobova" koji

31 Cavalli-Sforza 2001.32 Ime "Kelti" dolazi od grčkoga imena Kéltoi, dok su ime "Gali" proširili Rimljani, koji su terminomGalli označivali stanovnike Galije (današnje Francuske) i dijela sjeverne Italije. U antičkim je izvorima"Kelti" često sinonimno s "Gali", a danas do nesporazuma može doći stoga što se terminom "keltskijezici" označuju i drugi jezici keltske grane indoeuropskih jezika osim galskoga.

15

imaju dodirnih točki s mnogo starijim "Kurganima"33. Grobnice Hallstattske kultureodražavaju aristokratsku, ratničku kulturu u kojoj su keltski vladari pokapani sbogatim grobnim prinosima, poput onih u razmjerno nedavno otkopanoj grobnici uHochdorfu u južnoj Njemačkoj; ondje su ispod nadgrobnog humka, uz pokopanogvladara pronađena čitava dobro očuvana borna kola zajedno s nekoliko kamenihstatua i mnoštvom predmeta od različitih plemenitih kovina.

Najveću teritorijalnu ekspanziju Kelti su doživjeli za kasnije kulture La Tène (5.-2. st.pr. Kr.), koja se prostire od obala Atlantskoga Oceana u Francuskoj do ušća Dunava uCrno More; premda nisu tako česti kao na kontinentu, predmeti latenske kulturepronađeni su i u južnoj Britaniji i u sjevernom dijelu Irske, premda je vrlo vjerojatnoda su Kelti na Britansko Otočje pristigli i prije širenja latenske kulture ondje. Usvojim su osvajačkim pohodima Kelti u 3. st. pr. Kr. dospijeli čak i u Malu Aziju,gdje su do vremena Evanđelja preživjeli kao Galaćani, poznati iz jedne od poslanicaapostola Pavla O velikom teritorijalnom širenju Kelta u to doba svjedoče i brojnikeltski toponimi (imena mjesta) po čitavoj Europi; mnogi suvremeni gradovi noseimena koja potječu od Kelta, primjerice London (keltski Londinium), Leiden,Louvain i Lyon (keltski Lugdunum), Beč (njemački Wien, keltska Vindobona),Milano (keltski Mediolanum), a u našem susjedstvu nalazio se keltski Singidunum(današnji Zemun). Vjerojatno je i ime rijeke Dunav (antički Danuvius) keltskogapodrijetla. Osim imena, od jezika latenskih Kelta ostalo je vrlo malo tragova: sačuvanitekstovi, poput druidskoga "Kalendara iz Colignyja" imamo samo u Galiji i usjevernoj Italiji, a njihov se jezik naziva galskim; ostaje nejasno u kojoj se mjerigalski razlikovao od britskoga, jezika keltskih stanovnika Britanije, te od keltskihjezika ili dijalekata koji su se govorili u Podunavlju i središnjo-istočnoj Europi.Lepontijski, slabo posvjedočen keltski jezik koji se već u 6. stoljeću pr. Kr. govorio utalijanskim Alpama, mogao bi biti samo arhaičan galski dijalekt. Međutim, odgalskoga se svakako u velikoj mjeri razlikuje keltiberski, keltski jezik čiji suspomenici pronađeni u središnjoj Španjolskoj, a govorio se u posljednjim stoljećimapr. Kr. (prije rimskoga osvajanja Španjolske). O tome kako su govornici keltiberskogapristigli u današnju Španjolsku arheologija ne može ništa pouzdano reći (latenskihnalaza u Španjolskoj ima malo, a halštatskih uopće nema). Antički su pisci Keltiberesmatrali mješavinom Kelta i neindoeuropskih Ibera; keltiberski su tekstovi, poputznamenitih brončanih ploča iz Botorrite, doista pisani iberskim slogovnim pismom, ai arheološka kultura keltiberskoga područja odaje velik utjecaj susjednih Ibera.

Također je zagonetno kako su i kada govornici keltskih jezika pristigli na BritanskoOtočje. U povijesnom razdoblju ondje su se razvili jezici goidelske skupine keltskihjezika (irski, škotski i izumrli manski), te britski jezici (velški, bretonski i izumrlikornički). Bretonski, kojemu danas prijeti izumiranje, još uvijek se govori uFrancuskoj, no to nije jezik-potomak odavna izumrlog galskoga, već jezik koji su sasobom u ranome srednjem vijeku donijeli britski izbjeglice iz Britanije.

Keltske su jezike na krajnje zapadne rubove Europe potisnuli latinski jezik, u dobavelike teritorijalne ekspanzije Rima, i germanski jezici, tijekom pretpovijesnogarazdoblja. Ako podrijetlo i uzroci širenja keltskih jezika još nisu do kraja razjašnjeni,širenje je latinskoga jezika pravo čudo. Koncem sedmoga stoljeća, kada nailazimo naprve latinske natpise, latinski je bio samo mali dijalekt kojim se govorilo u ne osobito

33 V. npr. Baum 2004.

16

značajnom gradu na periferiji Etrurije, gradu čije je i samo ime (Roma) vjerojatnoetruščansko. Tisuću godina poslije, latinski se proširio na veći dio Europe, a dvije ipol tisuće godina nakon tih skromnih početaka, romanskim jezicima koji su nastali izlatinskoga govori gotovo milijardu ljudi na trima kontinentima. Možda nas ništa višeod povijesti latinskoga ne može naučiti o ulozi slučajnosti u jezičnoj povijesti, pa i upovijesti jezične raznolikosti svijeta; u sedmom stoljeću pr. Kr. svakomu bi se zacijeloučinilo da etruščanski ima više šanse od latinskoga da se proširi po čitavu svijetu, paipak je etruščanski nestao gotovo bez traga - od njega je preostalo tek neštoposuđenica u latinskome.

Najbliži srodnik latinskoga jezika je fališčanski, jezik koji se govorio u gradu Faleriioko 40 km. od Rima; koliko je taj jezik blizak latinskomu, lako se vidi iz sljedećeganatpisa, nađenoga na jednom vrču: FOIED UINO PIPAFO CRA CAREFO, što bi nalatinskome glasilo Hodie uinum bibam, cras carebo "Danas ću piti vino, sutra će minedostajati". Latinski se zajedno s faliskičkim svrstava u latinsko-faliskičku granuitalskih jezika, dok drugu, oskičko-umbrijsku granu, sačinjavaju umbrijski (dostadobro posvjedočen brončanim pločama iz Gubbija, latinski Tabulae Iguvinae,nastalim od 5. do 1. st. pr. Kr.), oskički, koji je bio rasprostranjen u Kampaniji, južnood Rima, te niz slabije poznatih jezika kao što su presamnićanski, pelignijski,volščanski, marucinski, marsijski, itd34. Oskičko-umbrijski se jezici od latinsko-faliskičkih razlikuju u prilično velikoj mjeri, tako da neki lingvisti sumnjajupredstavljaju li italski jezici valjanu granu na genealoškom stablu indoeuropskeporodice. Mnoge sličnosti među njima zacijelo su nastale na tlu Italije.

Postoje različita mišljenja o tome kada su govornici italskih jezika pristigli naApeninski poluotok, a nije jasan niti smjer migracije; neki misle da je barem jedan valitalskih doseljenika pristigao s istoka, preko Jadrana, dok drugi smatraju vjerojatnijommigraciju sa sjevera, preko Alpa, istim putovima kojim su u Italiju u 5. st. pr. Kr.pristigli latenski Kelti35. Čini se da je brončano doba najvjerojatnije vrijemepristizanja stanovništva koje je donijelo italske jezike u Italiju. Tada se naApeninskom poluotoku pojavljuju arheološke kulture kao što su Rinaldone, Gaudo,Terramare i Villanova, za koje arheolozi smatraju da su u Italiju donesene izvana,zajedno s migracijama došljačkoga stanovništva. Kultura Terramare (rasprostranjenau sjeveroistočnoj Italiji sredinom 2. tisućljeća pr. Kr.) osobito je zanimljiva zbog togašto naselja te kulture neobično podsjećaju na organizaciju kasnijih rimskihlegionarskih logora (castra). Stoga je posve moguće da toj arheološkoj kulturi trebapripisati širenje latinsko-faliskičkih jezika36, ako ne i drugih italskih jezika. Međutim,korelacija između arheoloških kultura i jezika u Italiji brončanog doba nipošto nijepotpuna; kultura Rinaldone, posvjedočena u starijem brončanom dobu (4.-3.tisućljeće) ima mnoga obilježja susjednih kultura koje se smatraju indoeuropskima(italskima), a ipak se njezino područje gotovo posve podudara s područjem na kojemje poslije posvjedočen neindoeuropski etruščanski jezik. S druge strane, kultura

34 Dvojbena je pripadnost italskoj grani južnopicenskoga jezika na jadranskoj obali Italije, venetskoga(u okolici Venecije), te sikulskoga (jednoga od predrimskih jezika Sicilije). Međutim, svi su ti jezicisigurno indoeuropski. Pripadnost indoeuropskoj porodici ligurskoga (u Genovskom zaljevu) dvojbenaje, dok vrlo slabo poznati protosardski (jezik prastanovnika Sardinije) zacijelo nije bio indoeuropski.35 V. Mallory & Adams (ur.) 1997: 316-318.36 Villar 1997: 480.

17

kasnoga brončanog doba zvana Villanova (oko 1100. - oko 900.) prostirala se pogotovo čitavoj Italiji, prekrivajući područja na kojima su se u to doba sigurno govoriliposve različiti jezici, čak i jezici različitih porodica37.

U usporedbi s grčkim početcima, početci su latinskoga neobično skromni; dok nagrčkom od trenutka pojave alfabeta imamo golem broj najrazličitijih natpisa, natpisina latinskome nastali u prva četiri stoljeća postojanja grada (8-4. st.) mogu nabrojatina prste. Štoviše, navodno najstariji latinski natpis, poznata Fibula Praenestina("Zlatna kopča iz Praeneste") mogao bi biti krivotvorina, a ne izvorni natpis s konca7. stoljeća. Premda epigrafi i lingvisti potvrđuju da taj tekst odražava vrlo arhaičnioblik latinskoga, arheolozi tvrde da zlato na kojem je napisan ne može potjecati iztako davnoga razdoblja. Osim toga, dok na grčkom na samom početku alfabetskepredaje stoje dva golema epa, homerska remek-djela "Ilijada" i "Odiseja", latinskaknjiževna predaja nije proizvela spomena vrijednih većih djela do Plautovihkomedija, koje su nastale koncem 3. st. pr. Kr. i početkom 2. st. pr. Kr. U to je doba uRim prodirala Komedije Plauta i njegova mlađeg suvremenika Terencija slobodne suprerade grčkih izvornika, osobito komediografa Menandra. Iako namijenjene običnompuku, Plautove su komedije prepune grčkih izraza i aluzija na pojave preuzete izgrčke kulture, što je značajno jer pokazuje da su i niži slojevi rimskoga građanstvaveć u 3. st. pr. Kr. bili prožeti grčkim utjecajem.

I nakon Plautova razdoblja, mnogi su latinski pisci svjesno oponašali grčke uzore, abilo je i mnogo rođenih Rimljana koji su svoja djela sastavljali na grčkome; čak je irimski car Marko Aurelije svoje filozofsko djelo "Samomu sebi" (Eis heauton)napisao na grčkome. Obrazovani su slojevi Rimljana tijekom većeg dijela postojanjaCarstva bili dvojezični, i dugo su zadržali običaj da svoje sinove šalju na obrazovanjeu Atenu i na Rodos; Cezar se podjednako dobro izražavao na grčkome kao i nalatinskome, te se bez sumnje s Kleopatrom, egipatskom vladaricom s kojom je imaoljubavnu vezu, razgovarao na grčkome; i njegove su slavne posljednje riječi, "Zar i tisine Brute?" izgovorene na grčkome, a ne na latinskome. Rimsko je Carstvo bilodakle dvojezična država tijekom čitava svojega postojanja, a ta se dvojezičnostprotezala na mnogim razinama, ne samo među obrazovanim slojevima. Zapadom suse države osim grčkih ideja širili i grčki trgovci i obrtnici, te natpise na grčkompronalazimo u rimskom razdoblju posvuda, a ne samo na grčkome istoku; izrazito subrojni grčki natpisi sačuvani u samome Rimu. Prvi kršćani koji su iz Palestine pristigliu Rim u doba svetoga Petra, govorili su grčki, a i židovska se dijaspora u zapadnomdijelu Carstva služila grčkim jezikom. Premda je većina obrazovanih Rimljana bilafilhelenski nastrojena, na mnogim stranicama koje su napisali Ciceron (u 1. stoljećupr. Kr.), ili satiričar Juvenal (u 1. stoljeću po. Kr.) očituje se nepovjerenje, prezir, pačak i mržnja prema Grcima, koje su mnogi Rimljani osjećali kao naširoko proširenostrano tijelo u Rimskome Carstvu. Grka i grčkoga jezika bilo je u rimskom društvuposvuda. Pa ipak, tijekom idućih pet stotina godina postojanja Rimskoga Carstva,latinski se, a ne Grčki, proširio od Albanije i današnje Rumunjske do Portugala, odTunisa do sjevera Britanije.

Polibije, talac koji je 167. s mnogim drugim učenim Grcima doveden u Rim, svoju je"Rimsku povijest" započeo tvrdnjom da nema čovjeka koji ne bi htio doznati na kojije način i kojim oblikom vladavine Rim u svega pedesetak godina uspio zavladati

37 Usp. Mallory & Adams (ur.) 1997: 622-3.

18

gotovo čitavim poznatim svijetom; parafrazirajući ga, mogli bismo reći da danas ne bismjelo biti lingvista koji ne bi htjeli doznati kako se latinski jezik u svega nekolikostotina godina proširio od bliske okolice Rima po gotovo čitavoj Europi. Kada bitrebalo iznijeti dva činioca koja su po mojem mišljenju najviše doprinijela širenjulatinskoga jezika, bile bi to rimske ceste i rimske legije. Italija je do sredine 2. st. pr.Kr. već bila dobro povezana cestama, koje su Rimljani nastavili graditi i nakonosvajanja drugih dijelova Europe. One su omogućavale brzo premještanje vojske sjednoga kraja države na drugi, ali njima su putovali i trgovci, obrtnici i robovi koji suse u Rim slijevali iz osvojenih zemalja, a posredno su njima proširene i rimskekulturne i pravne tekovine. Rimsko građansko pravo širilo se posvuda gdje sunastajali rimski gradovi, a pravne institucije povezane sa statusom rimskogagrađanina posvuda su bile prenošene latinskim jezikom. Dugo nakon propastizapadnoga Rimskog Carstva latinski je ostao jezikom prava i na grčkome istoku, paupravo bizantskom vladaru Justinijanu pripada zasluga konačne redakcije latinskepravne tradicije ("Justinijanov zakonik").

Rimska je vojska važna za širenje latinskoga jezika ne samo zato što je osvojilavećinu antici poznatoga svijeta, već osobito zbog toga što je jezik kojim se ona služilaoduvijek bio latinski, te zbog toga što su se bivši legionari planski naseljavali uosvojenim provincijama. Istovremeno, rimska je vojska bila otvorena za svakoga tkojoj se htio pridružiti, kojim god on jezikom kao materinskim govorio. Ponovnovidimo na djelu mehanizam koji najčešće vodi zamjeni jednoga jezika drugim:pridruživanje nekoj društvenoj skupini (rimskoj legiji) dovodi do povećanjadruštvenog prestiža (osobito izgleda da ćete, nakon dvadeset godina službe, dobitivlastiti komad zemlje za obrađivanje u provinciji); istovremeno, nema društvenihprepreka pridruživanju toj društvenoj skupini (legiji), nitko zbog rase ili jezika nijeunaprijed iz nje isključen. Koji bi Gal ili Ilir s malo avanturističkog duha mogaoodoljeti takvoj ponudi?

Nakon stravičnih gubitaka u drugome punskom ratu protiv Hanibala, koncem 3. st. pr.Kr. Rimljani više nisu imali dovoljno slobodnih seljaka iz Lacija da popune svojelegije, te su se sve više oslanjali na italske saveznike; za diktatora Marija, početkom 1.st. pr. Kr., stari je sustav, u kojem su slobodni ljudi služili vojsku "u slobodnovrijeme", između poljskih radova, zamijenjen novim; time je zapravo uvedena stajaćaprofesionalna vojska sastavljena od dobrovoljaca koji su joj se željeli pridružiti.Nakon svakog završenog rata, ti ljudi svakako nisu željeli ostati nezaposleni; stoga suili priželjkivali da započne novi rat, s novim prilikama za otimanje plijena, ili da imse vojskovođa oduži dijeljenjem zemlje u osvojenim područjima. U nekim seslučajevima podjela zemlje veteranima svodila na pravo etničko čišćenje: kad susredinom 2. stoljeća pr. Kr. u sjevernoj (transpadanskoj) Italiji konačno poraženiKelti, sva je njihova zemlja podijeljena legionarima, a keltska plemena poput Bojaprestala su postojati. U drugim je pak kolonizacijama odnos prema starijemstanovništvu bio nešto obzirniji, osobito u udaljenijim provincijama u koje je bilo težeprivući velik broj umirovljenih vojnika.

U Italiji su izuzetno brojni posjedi podijeljeni veteranima nakon "savezničkih ratova",91-89. pr. Kr.; Sula, još jedan od diktatora koji su se domogli vlasti pomoću vojske,svojim je legionarima podijelio zemlju koja je prethodno pripadala gradovima Italijekoji su odbjegli od Rima u borbi za građansko pravo, koje je u to doba ipakpodijeljeno svim slobodnim stanovnicima Italije. Neke potvrde da je upravo

19

naseljavanje veterana doprinijelo potpunoj romanizaciji imamo i u epigrafskimnalazima. U sjevernoj Etruriji sve do 91. pr. Kr. gotovo da nema tragova prisutnostilatinskoga jezika, a očuvani natpisi su svi na etruščanskome. Nakon toga datumapojavljuju se dvojezični natpisi na etruščanskom i latinskome, a do Ciceronovavremena, tijekom svega jednog pokoljenja, etruščanski je praktički nestao38. Kada jecar Klaudije sredinom 1. stoljeća po. Kr. započeo svoje etruščanske studije,etruščanski je već zacijelo bio mrtav jezik.

Slični su se procesi širenja latinskoga nakon naseljavanja veterana ponavljali posvudau Rimskome Carstvu, sve dok je bilo nove osvojene zemlje koju se moglo podijeliti.Osobito je važna kolonizacija koju je proveo Pompej nakon svojih pobjedonosnihratova na istoku 59. pr. Kr., a i nakon Cezarova osvajanja Galije u istome desetljećudošlo je do naseljavanja veterana u novim provincijama.

Važan je mehanizam u širenju latinskoga jezika svakako bilo širenje rimskogagrađanskog prava, jer upravo je ono omogućavalo pristup rimskim političkim ikulturnim institucijama. Tijekom postojanja Rimskoga Carstva u principu nitko nijerođenjem bio isključen iz tih institucija, jer građansko pravo moglo se steći tijekomživota, a mogli su ga steći čak i oslobođeni robovi. Naposljetku je ono 212. godine (zacara Karakale) dodijeljeno svim slobodnim stanovnicima države. Imamo razlogavjerovati da je u trećem stoljeću latinski već bio istisnuo većinu predrimskih jezika uzapadnom dijelu Carstva; u lingvističkom smislu, zapadni je dio carstva određen tzv."Jirečekovom linijom"39, zamišljenom crtom koja prolazi južnom Albanijom iSrbijom i odvaja latinskojezični od grčkojezičnoga dijela rimske države. Izuzetak jeopćoj romanizaciji predstavljala donekle Britanija, koja je bila osvojena tek zaKlaudija (43. godine), a posve je moguće da su se predrimski jezici uspjeli očuvati i unekim zabačenim dijelovima Ilirika, Norika i Galije.

Latinski se uspio sačuvati čak i u današnjoj Rumunjskoj, antičkoj provinciji Dacijikoja je razmjerno kratko vrijeme bila pod rimskom vlašću. Osvojena je za Trajana uratu od 101. do 106. godine po. Kr., a napuštena je već 271. ili 274. po. Kr.; odlatinskoga koji se govorio u Daciji postao je današnji rumunjski jezik. Postoje,međutim, ipak neki nagovještaji da se rumunjski u ranom srednjem vijeku razviojužnije, u dijelovima Carstva južno od Dunava koji su dulje bili pod rimskom vlašću.Primjerice, postojanje brojnih riječi nelatinskog podrijetla koje rumunjski dijeli salbanskim najlakše je objasniti ako su one u rumunjski ušle u doba dok se taj jezikgovorio južnije na Balkanu, bliže današnjoj Albaniji. Do migracije romanskojezičnogstanovništva u današnju Rumunjsku moglo je doći i poslije, tijekom ranog srednjegvijeka, zahvaljujući poluselilačkom, stočarskom načinu života koji je među njimaprevladao i očuvao se do razmjerno nedavna.

U nekim dijelovima Rimskoga Carstva latinski se ipak nije uspio održati. U sjevernojAfrici, osobito u jako romaniziranom Tunisu, zamijenio ga je arapski, koji je onamodospio sa širenjem islama u 7. i 8. stoljeću. U dijelovima Njemačke, Belgije iNizozemske, koji su nekoć bili pod rimskom vlašću, latinski je potisnuo jezikgermanskih plemena koja su se od konca 4. stoljeća udruživala u provalama prekorimskoga limesa (granice) na Rajni. Franci, najmoćnija skupina tih pljačkaških 38 Boardman et alii 1988: 37.39 Ime je ta zamišljena geografska granica dobila po češkom povjesničaru Konstantinu Jirečeku koji juje prvi predložio.

20

plemena, uspjela je u drugoj polovici 5. stoljeća zavladati i čitavom Galijom, nonjihov se jezik nije nametnuo domaćemu stanovništvu; prevladao je vulgarnolatinski,iz kojega se ondje razvio francuski. U ilirskim provincijama, između Istre i Epira, te uPanoniji, latinski su zamijenili drugi jezici. Slaveni su u 7. stoljeću preplavili područenekadašnjeg Rimskog Carstva južno od Dunava; kao Južni Slaveni oni su postalivećinskim jezicima na čitavom prostoru od Slovenije do crnomorske obale uBugarskoj. U doba dolaska Slavena na Balkanu su se još, osim latinskog i grčkog,vjerojatno govorili i neki ostatci predrimskih jezika, poput tračkoga (u Bugarskoj);jedino tako je moguće objasniti zašto slavensko ime grčkoga grada Philippopolisglasi Plovdiv. Očito Slaveni početkom 7. stoljeća to ime nisu čuli od Grka, već odTračana, na čijem se jeziku on zvao Pulpudeva. Iz jednoga od predrimskihindoeuropskih jezika iliričkih provincija, možda iz takozvanog "ilirskoga", razvio se usrednjem vijeku albanski jezik, koji je književnim tekstovima posvjedočen tek odkraja 15. stoljećima. Iako predstavlja samostalnu granu indoeuropske porodice,albanski je pretrpio velik utjecaj latinskoga jezika, tako da je u njemu gotovo 50 postoriječi latinskog podrijetla. U gradovima, ali i u planinskim predjelima pogodnim zaekstenzivno stočarstvo, razvili su se romanski jezici; na našim se otocima i u nekimgradovima na obali (npr. u Zadru i Dubrovniku) taj romanitet pod imenomdalmatskoga jezika očuvao do visokoga srednjeg vijeka; najdulje je opstao na Krku,gdje je pod imenom veljotskoga jezika preživio do početka 20. stoljeća.

U Britaniji, kojom su Rimljani vladali svega tri i po stoljeća (43 - 410), nakonpovlačenja legija nastao je opći kaos. U gradovima, koji su bili najbrojniji najugoistoku Otoka, propala je novčana privreda i civilizirani način življenja; to je, višenegoli masovno doseljenje germanskih Angla, Sasa i Juta (također tijekom 5.stoljeća), razlog zbog kojega je latinski jezik nestao na tom dijelu Britanije. Nazapadu i sjeveru Otoka, gdje većih gradova uglavnom nije ni bilo, tijekom rimske jevlasti opstao britski jezik, iz kojeg su se poslije razvili velški, kornički i bretonski.Zapad je Britanije u to doba pretrpio i velik priljev naseljenika iz Irske, što jevjerojatno jedan od razloga zašto se dio britskog stanovništva iselio u Bretagnu. Oprisutnosti Iraca u Walesu i Cornwallu tijekom 5. i 6. stoljeća svjedoče mnogobrojniogamski natpisi, među kojima su neki dvojezični na irskom i latinskom. Tipičan jeprimjer kamen na kojem latinicom piše Memoria Voteporigis protictoris "SpomenikVoteporiksa, Zaštitnika" a irskim ogamskim pismom Votecorigas (genitiv jedninebritskoga imena Voteporix, adaptiranoga na rani staroirski). Titula Protector koju nosispomenuti Voteporiks pokazuje nam da u 6. stoljeću još nije prekinuta svijest okontinuitetu rimske vlasti u Britaniji, jer u rimsko je doba Protector bio jedan odzapovjednika rimske vojske na Otoku. Navedeni nam natpis dakle svjedoči otrojezičnoj sredini u kojoj se istovremeno govorilo britski, goidelski (irski) i latinski.Iz takve je sredine potekao i sveti Patrik, čija su nam djela pukim slučajem sačuvana;Patrik je bio rimski građanin, sin dekuriona, a živio je sredinom 5. stoljeća40. U svojoj"Ispovijesti" on opisuje kako su ga kao dječaka irski razbojnici oteli i s "tolikimtisućama ljudi" odveli u Irsku, gdje je služio kao rob prije no što je pobjegao; poslijese po vlastitoj odluci vratio propovijedati kršćansku vjeru; premda je pisao latinski,Patrik je sam priznavao da je njegov stil siromašan i neuk, u što se može uvjeritisvatko tko ih pokuša čitati u izvorniku. Materinski je jezik Patriku bio britski, a zasvojega je misionarskog djelovanja sigurno naučio i irski.

40 Tradicionalni datum (432.) pokrštavanja Irske u suvremenoj je historiografiji osporen; o tome v.Matasović 2004c.

21

Kao što smo vidjeli u prethodnim odlomcima, među barbarima koji su dokrajčiliprevlast Rima na zapadu najveću su ulogu odigrali germanski narodi. Početkom noveere oni su svi još govorili vrlo blisko srodnim jezicima, među kojima je moraopostojati velik stupanj uzajamne razumljivosti. Pragermanski je, dakle, pojava drugogreda veličine nego prakeltski (koji se govorio mnogo dublje u prošlosti) ili praitalski(za koji nije posve sigurno da je ikada postojao). Arheolozi se slažu da korijeneGermana treba tražiti u Jastorfskoj kulturi koja je u željezno doba (od oko 500. pr.Kr.) bila rasprostranjena u Danskoj, južnoj Švedskoj i sjevernoj Njemačkoj, osobitouzduž rijeka Labe i Odre. Ondje je, dakle, bila pradomovina Germana, odakle jezapočelo njihovo širenje prema jugu i zapadu41. O izvorima Jastorfske kulture mogućeje malo toga pouzdano reći, no većina se istraživača slaže da se ona razmjernopostojano razvila iz lokalnih varijanti Vrpčaste keramike. Nema, dakle, sigurnihtragova za doseljenje Indoeuropljana na područje pragermanskoga, a postoje ilingvistički argumenti koji pokazuju da u germanskome treba računati s vrlo jakimutjecajem predindoeuropskoga supstrata. Procjenjuje se da je oko 28 % riječi upragermanskome bilo neindoeuropskoga podrijetla42. Nacistički ideolozi koji sutridesetih godina olako poistovjećivali Germane s "pravim Indoeuropljanima", ili"Indogermanima", sigurno bi se na te podatke okrenuli u grobu.

Prve su dodire s Germanima Rimljani imali za već spomenutog vojskovođe Marija,koji je 103. pr. Kr. porazio dva germanska plemena, Cimbre i Teutonce, koji su biliugrozili Italiju. U Cezarevo vrijeme (polovica 1. stoljeća pr. Kr.) Germani su jošživjeli istočno od Rajne, no još za rimske vlasti u Porajnju oni su se stali naseljavati ina zapadu od te rijeke. Upravo je pritisak Germana na galske Aedue pružio Cezarudobru izliku da krene u osvajanje Galije, gdje se susreo i s Germanima podAriovistom. Poslije Cezarove smrti, Rimljani su pokušali i Germane, te su za Augustauputili u Germaniju veliku vojsku pod Kvintilijem Varom. U znamenitoj bitki uTeutoburškoj šumi (13. po. Kr.) germanska su plemena pod Arminijem (Hermanom)uništila Varove legije i definitivno zaustavila prodor Rimljana na istok. Granica jeizmeđu Rima i Germana uspostavljena na Rajni i Dunavu, te je ondje, uz maleizmjene, ostala sve do petoga stoljeća. Uz rimsku su se granicu, ili limes, stalioblikovati plemenski savezi koji su kontrolirali trgovinu između Rima i ostatkaGermanije i novačenje savezničkih trupa u rimskoj vojsci. Najvažnije su među timsavezima sačinjavali (sa sjevera prema jugu) Franci, naseljeni od ušća Rajne dodanašnjeg Schwarzwalda, Alemani, po kojima su kasnije Francuzi prozvali sveNijemce (na francuskome les Allemands), te Goti, koji se u 3. stoljeću pojavljuju narimskome limesu na Dunavu.

Može se pretpostaviti da su područja uz granicu s Rimom privlačila i stanovništvo izvećih udaljenosti, te da je ondje dolazilo do neprekidnoga povećanja stanovništva.Nije neobično to što su Germani koji su se ondje naselili samo čekali priliku zapljačku u rimskim provincijama; prvi ozbiljniji pokušaj invazije Rimskoga Carstvadogodio se u drugoj polovici 2. st. po. Kr., kada je germansko pleme Markomanapokušalo Rimljanima preoteti Podunavlje i područje današnje Austrije. Toj se prijetnjiuspješno suprotstavio car Marko Aurelije, no žrtve su na rimskoj strani bile velike.

41 V. Todd 1995.42 Mallory & Adams (ur.) 1997.

22

U drugome stoljeću najvjerojatnije nastaju prvi germanski natpisi pisani runskimpismom43. Njihova je distribucija najveća u područjima južne Danske i sjeverneNjemačke, no runsko su pismo poznavali svi germanski narodi; neki su runski natpisinađeni i u anglosaskoj Engleskoj, a u Skandinaviji, gdje su se njime u srednjem vijekuslužili Vikinzi, ono se zadržalo i dugo nakon pokrštavanja. Podrijetlo je runskogapisma sporno, no u njegovu su oblikovanju sigurno odigrala ulogu sjevernoitalskialfabeti poput onih kojim su u posljednjim stoljećima pr. Kr. bili pisani etruščanski ivenetski. Runskim su pismom isprva pisani kratki natpisi, poput znamenitoga "Rogaiz Gallehusa" (u Danskoj), koji vjerojatno potječe iz 3. stoljeća. Na tom je rogurunama izrezbaren tekst Ek HlewagastiR HoltijaR haurna tawido, što znači "Ja,Hlewagastir iz Holta napravio sam (ovaj) rog".

Prvi dulji tekst na nekom germanskom jeziku nije, međutim, pisan runskim pismom,već posebnim alfabetom koji je na temelju grčkog alfabeta stvorio gotski biskupWulfila u 4. stoljeću. On je na gotski preveo Novi zavjet, a pukim je slučajem tajprijevod očuvan do danas u jednome rukopisu koji se čuva u Vatikanu i do danas jenajvažniji tekst za proučavanje gotskoga jezika. Goti su pokršteni pošto su ih Rimljaniprihvatili kao saveznike i dopustili im da se nasele unutar granica Carstva. Bila je topogrešna odluka s dalekosežnim posljedicama, jer Goti su jedan od germanskihnaroda koji je najviše pridonio slomu zapadnoga Rimskog Carstva.

Sami Goti vjerovali su da je njihova prapostojbina bila u Skandinaviji, odakle su sepočetkom nove ere doselili na područje uz ušće Visle. Navodno su, premapovjesničaru Jordanu koji je u 6. st. zabilježio te stare gotske predaje, od ušća VisleGoti napredovali prema Crnome moru i ušću Dunava, uspostavivši prvu državnuzajednicu na području istočne Europe. Međutim, za takvu veliku seobu nemadovoljno arheoloških dokaza; vjerojatno je između 2. i 4. st. po. Kr. dolazilo dopovremenoga prodiranja germanske aristokracije u područja istočne Europe, na sličannačin kao što se nekoliko stoljeća prije Kelti širili svoj utjecaj u Podunavlju. U takvimje uvjetima zacijelo došlo i do prvih dodira između Germana i Slavena, čemuslavenski jezici duguju mnogobrojne posuđenice iz germanskoga. Sredinom trećegastoljeća nalazimo Gote naseljene na donjem Dunavu, odakle su se u dva vala stališiriti Rimskim Carstvom. Zapadni Goti (Vizigoti) osvojili su Rim 410., a potom senaselili u južnoj Francuskoj i u Španjolskoj, gdje je njihova država opstala doarapskoga osvajanja u 8. stoljeću. Osim razmjerno malobrojnih posuđenica ušpanjolskome, gotski jezik nije ostavio mnogo traga na jezičnoj karti Pirinejskogapoluotoka, baš kao ni germanski jezici drugih Germana koji su boravili ondje (npr.Suebi). Istočni Goti (Ostrogoti) ostali su većim dijelom na sjevernoj strani Dunavasve do sredine 5. stoljeća, kad su se pridružili valu barbara koji su zajedno s Hunimazadali posljednje udarce Rimu. Nakon poraza Huna na Katalaunskom polju (451.) ismrti hunskoga vođe Atile (453.) Ostrogoti su pod Teodorikom zauzeli sjevernuItaliju. Nakon Teodorikove smrti (526.) prevlast germanskih barbara u Italiji teknakratko je ugrozila Justinijanovo osvajanje poluotoka, jer već koncem 6. stoljeća sasjevera su pristigli novi Germani, Langobardi, po kojima je ime stekla Lombardija,sjeverozapadna talijanska pokrajina. Kao što su Gote na njihove seobe potakli Huni, iseobu Langobarda potakli su stepski jahači altajskog podrijetla, Avari. Oni suosnovali svoju državu u Panoniji u šestome stoljeću, a opstala je sve do 795. kada ju

43 Jedini je stariji natpis na germanskome pisan jednom varijantom etruščanskoga alfabeta, a nađen je uNegovi u Sloveniji. Čini se da potječe iz posljednjih stoljeća pr. Kr.

23

je razorio Karlo Veliki. Dva i pol stoljeća avarske vlasti između Bavarske i Karpataostavilo je, kao što ćemo vidjeti, i jezične tragove, jer je upravo avarska vlastpogodovala širenju praslavenskoga jezika u istočnoj i srednjoj Europi.

Germanski je sjever ostao razmjerno izoliran od europskih zbivanja sve do vikinškogarazdoblja. U Švedskoj, Norveškoj i Danskoj razvio se u osmom stoljeću pranordijskijezik, iz kojega potječu svi suvremeni skandinavski jezici (norveški, švedski, danski,islandski i ferski). Njega su po velikom dijelu Europe proširili Vikinzi, pomorskinomadi koji su trgovinom i pljačkom obilazili Atlantik, Sredozemlje i rijekekontinentalne Rusije od početka 9. do konca 11. stoljeća. Oni su na samom početku 9.stoljeća naselili Island, gdje su zatekli samo šačicu irskih redovnika, a u 9. stoljećuzavladali su i velikim dijelom Engleske, Škotske i Irske, gdje se njihov jezični utjecajočitovao u velikom broju posuđenica u engleskom i goidelskim jezicima. U drugimpodručjima koja su osvojili, Skandinavci nisu ostavili jezičnih tragova, vjerojatnozbog toga što su već u drugoj generaciji preuzeli jezik domaćeg stanovništva. To sedogodilo u Kijevskoj Rusiji, državi koju su u 9. stoljeću utemeljili Vikinzi; osimnekoliko osobnih imena (kao što je rusko ime Igor, koje dolazi od nordijskogaIngvarr, ili Olga, što dolazi od imena Helga) Vikinzi nisu ostavili nikakva jezičnogtraga u ruskome; na sličan način, vikinška kolonija u Normandiji (u Francuskoj) vrloje brzo prihvatila francuski jezik, tako da su Normani, koji su 1066. osvojili Englesku,već bili posve romanizirani. Isto se dogodilo i u normanskoj državi koju su Vikinziosnovali na Siciliji. Objašnjenje zašto u tim područjima nije sačuvano ništa od jezikakojim su izvorno govorili Vikinzi vjerojatno treba tražiti u činjenici da oni u svojepljačkaške pohode nisu sa sobom vodili žene; kada bi se naselili u udaljenimkrajevima, uzimali su lokalne žene, a djeca rođena u takvim vezama naučila su svojprvi jezik od majki (očeva vjerojatno nije često bilo u blizini).

U područjima Europe u kojima su se germanski osvajači privremeno nametnulistanovništvu, koje je većinom govorilo romanskim jezicima, njihovi su tragovirazmjerno oskudni. U Španjolsku su Goti pristigli u 5. stoljeću već u velikoj mjeriromanizirani, tako da je na španjolski jezik gotski razmjerno skromno utjecao.Langobardi su, međutim, u sjevernu Italiju provalili u vrijeme kada su još govorilisvojim germanskim jezikom, tako da je iz langobardskoga u standardni talijanskidospjelo oko 280 riječi (i još više u sjevernim talijanskim dijalektima). Najdublje jetragove ostavio franački u galoromanskim dijalektima sjeverno od rijeke Loire, natemelju kojih se razvio suvremeni standardni francuski jezik. Franačke posuđenice ufrancuskome broje se stotinama (različiti izvori spominju između 520 i 700 franačkihriječi u francuskome); među njima su neke posve obične riječi, kao imenica honte"sram" (od franačkoga *haunitha) ili glagol gaigner "osvojiti, pobijediti" (odfranačkoga *waidanjan)44. Međutim, utjecaj se franačkoga u francuskome očitovao i ufonologiji i sintaksi, što svjedoči o dugotrajnom franačko-galoromanskombilingvizmu u ranome srednjem vijeku. U fonološkom sustavu starofrancuskoga izfranačkoga je potekao glas h, koji se ponovno izgubio u izgovoru tijekom 16. stoljeća,dok se sintaktički utjecaj franačkoga još očituje, primjerice, u promjeni poretka riječikojim se na francuskome postavljaju pitanja: upitna rečenica est-il venu? (doslovno:"je-on-došao?") postala je od izjavne il est venu zamjenom mjesta subjekta i glagola urečenici, što je tipičan obrazac za tvorbu upitnih rečenica u germanskim, ali ne i uostalim romanskim jezicima. Teško je odgovoriti na pitanje do kada je trajala

44 V. Bruneau 1955: 28.

24

romansko-franačka dvojezičnost u sjevernoj Francuskoj i Belgiji; najveći franačkivladar, Karlo Veliki, bio je dvojezičan, po svjedočanstvu njegova biografa Einharda;naučio je, uz materinski franački, i govorni latinski jezik, jer nije znao pisati. Umnogim se gradovima u Porajnju, poput Triera, romanski (eventualno i starofrancuskigovorilo dugo vremena pošto su okolna seoska područja prihvatila germanski45.

Uspjeh je germanskih jezika nakon srednjega vijeka upravo spektakularan; engleski seu 17. stoljeću proširio u Sjevernoj Americi u 19. stoljeću u Južnoj Africi, Australiji ina Novom Zelandu, a sredinom 20. stoljeća postao je zapravo jedinim globalnimjezikom, osobito u sferama znanosti i ekonomije46. Nizozemski i njemački nisu se dote mjere proširili svijetom, prije svega zbog slabije uspješnosti njihovih kolonijalnihpoduhvata. Među nizozemskim kolonijama jedino je ona u Južnoj Africi sačuvalanizozemski jezik, iz kojega je ondje nastao suvremeni afrikaans; njemačke su pakkolonije izvan Europe ostale pukom epizodom. Nakon poraza Njemačke u Prvomsvjetskom ratu njemačke su kolonije podijeljene među ostalim zapadnim državama.

Vratimo se sada jezičnoj povijesti Europe u ranome srednjem vijeku, neposrednonakon germanskih najezdi. S Avarima, koji su 567. potisnuli iz Panonije germanskenarode poput Gepida i Langobarda, stali su se prema jugu i zapadu pomicati i Slaveni;na njima ćemo se malo dulje zadržati, ne samo zato što se hrvatski svrstava međuslavenske jezike, već i zbog golemoga uspjeha slavenskih jezika (osobito ruskoga) unjihovu širenju po Europi i Aziji.

Pitati se gdje su živjeli Slaveni u drugom tisućljeću prije Krista ima onoliko smislakoliko i postavljati pitanje o pradomovini Amerikanaca u antičko doba. Slaveni sunarod, odnosno etnička zajednica, od najranijeg doba podijeljena u velik brojplemena, koji se na povijesnoj pozornici po prvi put pojavljuju u 6. st. po. Kr.

Suvislo se pitanje o podrijetlu i pretpovijesti Slavena može postaviti na ovaj način:složimo se da praslavenskim nazivamo jezik koji se govorio oko godine 600., izkojega su se razvili svi živi i izumrli slavenski jezici; taj je jezik po logičkoj nužnostimorao imati čitav niz jezika predaka, od kojih je najstariji jezičnoj znanosti dohvatljivjezik predak indoeuropski prajezik. Indoeuropski prajezik, koji se zasigurno nijegovorio nakon 3. tisućljeća pr. Kr., nije posvjedočen, i gotovo je sigurno da nikadaneće biti, no postoji mogućnost da je neki drugi jezik predak praslavenskogazabilježen, na ovaj ili onaj način, u povijesnim izvorima. Svakim se jezikom koji seprirodnim putem razvija u svakom trenutku njegove povijesti služi neka društvena ikomunikacijska zajednica. Zajednicu koja se služila ie. prajezikom možemo u tomsmislu nazivati “Indoeuropljani”, a s istim pravom možemo govornike prajezik! izkojih se razvio praslavenski, a koji nisu identični s ie. prajezikom, smatrati“Predslavenima” ili pretcima Slavena. Pružaju li nam dakle povijesni izvori ikakvejezične spoznaje o pretcima Slavena i njihovu jeziku?

U literaturi se često pojavljuje teza47 da je prvi jezični trag o predcima Slavenazabilježen u Herodota, u dijelu njegove “Historije” gdje se govori o Neurima (Neuroí)jednom divljem narodu koji je navodno živio sjeverno od Azovskoga Mora (Kako se

45 V. Wolff 2003: 56.46 O engleskom kao globalnom jeziku bit će još riječi u posljednjem dijelu knjige.47 V. npr. Goląb 1992.

25

ne bismo izložili sumnji da olako odbacujemo važno povijesno i filološkosvjedočanstvo o pretpovijesti Slavena, pogledajmo što Herodot doista kaže o Neurima(IV, 17):

“Dalje od Alizonaca žive Skiti orači, koji siju žito ne zbog prehrane, već zbogprodaje. Iznad njih žive Neuri, a sjeverno od Neura uopće nema ljudi, koliko miznamo”. I dalje (ibid., IV, 105-106):

“Neuri pak imaju skitske običaje, a tijekom jedne generacije prije Darija morali suzbog zmija napustiti čitavu svoju zemlju Mnoge su se zmije pojavljivale iz njihovezemlje, a još više ih je upadalo izvana, iz divljine, pa su bili prisiljeni ostaviti zemlju inaseliti se među Budinima. Čini se da su ti ljudi čarobnjaci. Među Skitima iHelenima koji žive u Skitiji priča se da se svaki Neur jednom u godini za nekolikadana pretvara u vuka, a potom opet dobiva svoj prijašnji lik. Mene oni koji to govorene mogu uvjeriti, no oni to ipak tvrde, te se čak i zaklinju u to. Androfagi pak od svihljudi imaju najdivljije običaje...”48

Iz citata je vidljivo koliko Herodot zapravo zna o Neurima: gotovo ništa49. Oni su zanjega otprilike na istoj razini kao i Androfagi, što na grčkome znači "ljudožderi"; obanaroda navodno obitavaju negdje u nepreglednim stepama Euroazije. Bilo bizanimljivo zapitati se odakle onda toliko slavista misli da zna kako su upravo Neuripretci starih Slavena ili, u još manje probavljivoj varijanti iste teze, najstariji slavenskietnonim, odnosno najstariji jezični spomen praslavenskoga. Ne stoji lingvističkiargument prema kojem se ime Neuroí može dovesti u vezu s imenom rijeke Nur, upodručju oko rijeke Bug koje je inače ispunjeno slavenskim hidronimima;praslavenski odraz oblika *newro- bio bi *Njoru-, odakle bismo u suvremenimslavinama očekivali *Njur, ne Nur; čak i kada bi postojala glasovna podudarnostizmeđu etnonima Neuri i hidronima Nur, to ne bi značilo mnogo više od vjerojatneslučajnosti; hidronim Nur turskoga podrijetla zabilježen je i u Baškirskoj RepubliciRuske Federacije.

Elementi Herodotove priče o Neurima koji navodno imaju podudarnosti kod Slavenaprividni su, ili u najboljem slučaju površni. Likantropija je pojava koja je zabilježenakod mnogih indoeuropskih i neindoeuropskih naroda: grčki je povjesničar mogao iztreće ruke načuti nešto o nekom običaju ili svetkovini Neura koja je podsjećala narimske Luperkalije, ili na hetitske obrede u kojima se pojavljuju “ljudi-vukovi”. Nasličan način, najezda zmija koju Herodot spominje kod Neura samo uz mnogo maštemože biti povezana sa slavenskim mitom o zmijskom bogu Velesu, što tvrde nekilingvisti; kult zmije, koji je mogao dati povoda Herodotovoj priči, bio je, premaonome što znamo iz povijesnih izvora, raširen i među Ilirima, Hetitima, a zacijelo imeđu drugim narodima.

Druga je teza o pretcima Slavena, vrlo raširena u literaturi, prema kojoj su oniidentični s Venetima, narodom koji je živio oko ušća Visle (gr. Ouenedikòn kólpos), aspominju ih Tacit (v. dolje), Plinije (4, 97) i Ptolemej (3, 5, 7); rimski povjesničar 48 Citiram prema prijevodu Dubravka Škiljana.49 U odlomku IV, 16 Herodot i sam priznaje da o predjelima oko Boristena (Dnjepra) nije čuo ni odkoga tko je ondje osobno boravio: “Nitko točno ne zna što je iza ove zemlje, jer nisam u stanju pronaćinikoga tko je bio ondje, da mi ispriča što je osobno vidio... Ali ja ću ipak sve po redu iznijeti što samodređenije doznao iz priča.”

26

Tacit (1. stoljeće po. Kr.)u svojem etnografskom spisu Germania (46, 1, 2) oVenetima kaže ovo:

“Ondje je kraj Suebije. Dvojim treba li narode Peucina, Venetha i Fenna pripisatiGermanima ili Sarmatima. Premda su Peucini, koje neki nazivaju i Bastarnima, pogovoru, načinu života, te po tome što imaju stalne naseobine, poput Germana,poružnjeli su pomalo na način Sarmata zbog miješanih brakova. Venethi su od njih(tj. od Peucina) preuzeli mnoge običaje; naime oni krstare područjem šuma i planinaizmeđu Peucina i Fenna u pljačkaškim pohodima. Treba ih približiti Germania, jerpodižu kuće i nose štitove i raduju se brzinom (svojega) pješaštva; sve je to različitonego kod Sarmata, koji žive na kolima i konjima”.

Iz citata se vidi da Tacit o Venetima na Pribaltiku ne zna mnogo. Čuo je za taj narodkoji se od iranskih Sarmata razlikuje sjedilačkim načinom života, a po nekimobilježjima izgleda sličan Germanima. Poput Herodotovih Neura, i Tacitu su Venetinarod s kraja svijeta, o kojima nema pouzdanih vijesti; u istom odlomku “Germanije”on spominje i Helusijce (Helusios) i Oksionce (Oxionas) koji navodno imaju orahominum vultuques, corpora atque artus ferarum “usta i lica ljudi, a tijela i udovezvijeri” (Germania, 47).

Dobro je poznato da je stariji germanski naziv za Slavene Wenden (pridjev windisch),što je izvodivo iz germanskoga *winitha-; taj je pak oblik vjerojatno zabilježen uTacitovu obliku Venethi, gdje th umjesto t treba pripisati djelovanju Grimmovazakona, odnosno tipične germanske promjene suglasnika. Iz germanskoga je etnonimdospio i u finski, gdje je Venäjä < *Venädä ime za Rusiju. Oni koji žele vjerovati daje pradomovina Slavena u Poljskoj (a među njima većinu čine poljski učenjaci), radostoga upravo u Venetima prepoznaju pretke Slavena.

Osobit je problem s etnonimom Veneta u tome, što se to ime pojavljuje posvuda poEuropi50, pa zato njegovo pojedinačno pojavljivanje ne govori mnogo; Veneti pokojima je ime dobila današnja Venecija živjeli su u sjeveroistočnoj Italiji prije rimskihosvajanja; njihov je jezik dovoljno dobro poznat, i posve je sigurno da nema nikakveveze sa slavenskim; to je indoeuropski jezik koji pokazuje osobite veze s italskim igermanskim jezicima. U antičkoj Galiji, u blizini današnjega Vannesa, živjelo jejedno keltsko pleme koje se nazivalo Veneti, a u području Makedonije Herodot jezabilježio i jedno ilirsko pleme imenom Enetoí < *Wenetoi51. Radi se dakle oetnonimu koji je lako prelazio s jedne etničke skupine na drugu, i izuzetno je proširenu vremenu i prostoru, pa je zbog toga i vrlo neinformativan; ukoliko ima smislaetimologizirati etnonime, čini se vjerojatnim da svi oblici toga imena dolaze odpralika *wenHeto-, pridjeva izvedena iz korijena *wenH- “voljeti, biti blizak” (usp.stir. fine < *wenyeh2 “obitelj”). Iz onoga što o Venetima kaže Tacit ne možemozaključiti gotovo ništa, osim da se vjerojatno radi o nekom negermanskom narodu iliskupini plemena. Imaju li Tacitovi Veneti ikakve veze sa Slavenima jednako jenepoznato kao i to, radi li se o ostatku istih Veneta koji su se u pretpovijesno dobanastanili na obalama Jadrana.

50 V. Witczak 1986-7.51 Za druge potvrde istoga etnonima v. Goląb 1992: 269.

27

Jordan, gotski pisac koji djeluje u 6. stoljeću, naziva Slavene Venetima i Antima,istićući da se radi o brojnom narodu koji živi u golemom području na istočnoj obaliVisle: Ab ortu Vistulae fluminis per immensa spatia Venetharum natio populosaconsedit quorum nomina licet nunc per varias familias et loca mutentur, principalitertamen Sclaveni et Antes nominantur "Od izvora rijeke Visle na golemim prostorimanaseljen je narod Veneta, a iako se njihova imena mijenjaju na različitim mjestima imeđu raznim obiteljima, prvenstveno se ipak nazivaju Sclaveni i Antes" (Jordan, Deorig. actibusque Getarum, 34-35). Također, u odlomku gdje govori o Ermanarikovimvojnim pohodima koncem 4. st. (op. cit. 23): Post Herulorum cede itemHermanaricus in Venethos arma commovit, qui quamvis armis despecti sednumerositate pollentes primum resistere conabantur... Nam hi... ab una stirpe exorti,tria nunc nomina ediderunt, id est: Venethi Antes Sclaveni; qui... tunc omnesErmanarici imperiis servierunt. "Nakon pokolja Herulaca Ermanarik je podigaooružje na Venete, koji su, iako slabiji oružjem bili premoćni brojem, te su se isprvapokušavali oduprijeti. Oni, naime, potječu od istoga roda, a sada su poznati pod trimaimenima, tj. kao Venethi, Antes i Sclaveni. Svi su oni tada služili Ermanarikovimzapovijedima". U Jordanovu se djelu po prvi put spominje slavensko ime, ulatiniziranom obliku Sclaveni, što vjerojatno točno odražava praslavenski oblik*Slaw"naj: u to doba praslavensko a još nije bilo prešlo u o, dugo ! je očuvano, asuglasnička skupina sl- koje nema u latinskom zamjenjuje se sa scl-. Drugi se paketnonim, Anti (Antes) zacijelo isprva odnosio na istočni dio Slavena52, ili na etničkimiješano stanovništvo u kojem su se slavenski elementi pretapali s iranskima. Samobi ime Antes moglo biti iransko – izvodivo je iz prairanskoga *anta- ‘rub, granica,kraj’, što je sačuvano u osetskome jeziku, u riječi ätt’iyä ‘posljednji, straga’.

U isto vrijeme kada i Jordan, prve vijesti o Slavenima donose i bizantski izvori, uprvom redu Prokopije, Justinijanov suvremenik (usp. Historia arcana 18, De belloGothico 3, 14). I on za Slavene ima dva imena, Sklab!noí i Ántai, no ističe da su imisti jezik, običaji i vjera. Slaveni su već sredinom 6. stoljeća organizirali pljačkaškepohode preko Dunava, a zabilježeno je da su 548. prodrli do Drača na jadranskojobali. Nešto poslije, Slavenima su se u pohodima pridružili i Avari, barbarski narod izstepa, vjerojatno turkijskog podrijetla. Čini se da su se nomadsko-stočarski Avarinametnuli Slavenima kao neka vrsta vojne aristokracije koja je organizirala iusmjeravala njihovu teritorijalnu i etničku ekspanziju53. Bizantski izvori iz kasnoga 6.st., npr. Mauricijev strategikon (11 2-4) razlikuju Avare od Slavena ponajvišenačinom života i društvenom organizacijom54, dok se u kasnijih pisaca razlika međunjima sve više pomućuje.

Pitanje podrijetla Slavena ostaje, dakle, neriješeno; sve što mi možemo učiniti, jestformulirati jednu pretpostavku koja je konzistentna s povijesnim svjedočanstvima, nokoju ne možemo definitivno ni dokazati ni opovrći: Slaveni su kao etnička zajednicanastali u 6. st., za vrijeme seobe naroda, u neprekidnim ratovima s Bizantom i 52 To nipošto ne znači na “istočne Slavene” u lingvističkom smislu; u Jordanovo doba dijalekatskeosobine istočnoslavenskoga gotovo sigurno još nisu bile oblikovane.53 Usp. Pritsak 1983.54 “U ranom srednjem vijeku se u jugoistočnoj Europi, dakle, mogu razlikovati dva barbarska životnaoblika: s jedne strane konjanici, koji se djelomišno bave više ili manje nomadskim stočarstvom i čestookupljaju u visokoorganizirane velike saveze; a s druge strane seljaci koji uglavnom žive u lokalnimseoskim savezima, ali radi ratovanja i pljačke katkada stvaraju kratkotrajne veće zajednice. Sredinom6. stoljeća se oba životna modela više gotovo i ne mogu etnički razlikovati” (Pohl 1995: 88).

28

Avarima55. Slavensko se zajedništvo oblikovalo na dunavskom limesu Bizanta, gdjese u svrhu lakše komunikacije (i koordinacije rata i trgovine) među govornicimarazličitih, ali bliskih dijalekata i usko srodnih jezika proširila neka vrst koiné,zajedničkoga naddijalektalnog idioma koji nazivamo praslavenskim. Taj je jezik bioprilično jedinstven: u 6. i 7. st. nema nikakvih svjedočanstava o njegovoj dijalektalnojraščlanjenosti. Govornici toga jezika potekli su (u etničkom smislu) iz različitihdijelova Istočne Europe sjeverno od Karpata i Dunava i zapadno od Visle, a međunjima je zasigurno bilo i mnogo onih koji su sačuvali predaju o svojem iranskom,skitskom ili sarmatskom, podrijetlu. Nema nikakve dvojbe da je među hordama kojesu u 6. i 7. stoljeću pustošile Bizant moglo biti mnogo dvojezičnih barbara: u takvimsredinama bilingvizam, čak i plurilingvizam, prije je pravilo nego iznimka. Koliko suse dugo očuvali jezici stepskih naroda – iranski, protobugarski, avarski, itd. – nijemoguće utvrditi: sve je te jezike prekrio većinski praslavenski jezik.

Razlog uspjeha praslavenskoga vjerojatno treba tražiti u sociolingvističkom obrascukoji se mnogo puta ponavljao na području eurazijske stepe56: klan pokretljivihstepskih ratnika razmjerno bi brzo ovladao golemim prostorima na rubu naseljenihorganiziranih sjedilačkih društava (Kine na istoku i Rimskoga Carstva, odnosnoBizanta, na zapadu). Spektakularni uspjeh toga klana privlačio je goleme brojeveratnika koji su željeli sudjelovati u pljački i osvajanjima, a ti su ratnici pripadali posverazličitim lokalnim populacijama istočne Europe i srednje Azije; zatim bi se u roku odsvega nekoliko generacija dogodila jedna od dviju stvari: ili bi pripadnicipobjedničkoga klana prihvatili jedan od jezika potčinjenih, ili bi nametnuli svojizvorni jezik kao prestižni idiom na osvojenim područjima. U oba slučaja događala sevelika ekspanzija jednoga razmjerno jedinstvenog jezika na velikim prostorimaistočne Europe i srednje Azije: gotskoga u 4. i ranom 5. stoljeću, kada su turkijskiHuni preuzeli gotski57, praslavenskoga u Avarskom kaganatu u 6. i 7. stoljeću, kadasu Avari prihvatili praslavenski; s druge strane, od sredine 6. stoljeća turkijski sunomadi (u kineskim izvorima poznati pod imenom T'u-Chüe) po čitavoj srednjoj Azijiproširili svoj staroturkijski jezik, zabilježen početkom 8. stoljeća na znamenitim"Orhonskim natpisima" u Mongoliji58. Iz toga su se jezika poslije razvili svisuvremeni turkijski jezici, prošireni od Moldove (gagauski) i Turske (turski) prekosrednje Azije (uzbečki, kazaški) i zapadne Kine (ujgurski) do istočnoga Sibira(jakutski). Kasnije invazije stepskih ratnika u Euraziji nisu u lingvističkom smislu biletako uspješne: Mađari, koji su 895. pristigli u Panonsku nizinu zadržali su svoj uralskijezik, ali nisu ga proširili na većinu svojih indoeuropskih susjeda. Mongoli, posljednjinomadski narod koji je osnovao najveću državu koja je ikad postojala na Zemlji; za 55 Usp. i Katičić 1998: 131-132: “...valja jasno uočiti da, kako su se među zapadnim Germanima Francipojavili tek kasno, u 3. stoljeću poslije Krista, kao narod na donjoj Rajni, također na pograničnoj rijeciRimskoga Carstva, kojega im je pljačka bila glavnim zanimanjem – isto su se tako, samo još mnogokasnije, pod kraj 5. stoljeća, na donjem Dunavu pojavili Slaveni i s te su granice u brojnim pljačkaškimpohodima prodirali na područje carstva. Oboji su narodi bez povijesti. Prije toga se ne nailazi naFranke u Germaniji istočno od Rajne niti na Slavene među istočnoeuropskim narodima sjeverno odDunava, bar ne pod tim imenom i u vojničkoj organizaciji koja je povezana s njime. Gotovo da se činikako je slabost carstva proizvela te nove narode, potaknula njihovo stvaranje”.56 O tome v. sjajnu studiju Omeljana Pritsaka (1983), čije zaključke prihvaćam u cijelosti.57 Huni, koji su u 5. stoljeću ratovali s Rimljanima, već su bili temeljito germanizirani; i Atilino imebilo je gotsko (znači nešto kao "mali otac, tatica"). O Hunima i Gotima v. npr. Wallace-Hadrill 1996:28 i dalje).58 Čini se da je prvi jezik koji se proširio u području turkijske vlasti u središnjoj Aziji bio je, čini se,sogdijski, jedan istočnoiranski jezik, poznat s natpisa iz oaza na svilenom putu, za čiju su se kontroluotimali stepski nomadi. V. o tome Pritsak 1983.

29

Džingis-kana i njegovih nasljednika obuhvaćala je gotovo čitavu Euraziju, odzapadnih granica Rusije do jugoistoka Pa ipak, mongolski jezici nisu se proširili, većsu ostali ograničeni na pradomovinu Mongola (Mongolija, gdje se govori halha-mongolski) i nekoliko izoliranih otočića na Kavkazu, u Sibiru i u Afganistanu, kojisvjedoče o nekadašnjoj moći Džingis-kanovih potomaka.

Praslavenski se u 7. stoljeću proširio na golemu području od juga Grčke do, približno,Novgoroda u Rusiji; na zapadu su Slaveni u ranome srednjem vijeku doprli do Labe uNjemačkoj, gdje su još do 18. stoljeća preostali, izmiješani s Nijemcima, kaoPolabljani. U Grčkoj su u ranom srednjem vijeku uglavnom samo gradovi zadržaligrčki jezik; u selima se govorilo slavenski, a možemo pretpostaviti da je grčko-slavenska dvojezičnost bila vrlo proširena. Mnoge su jezične pojave, koje se mogupripisati balkanskom jezičnom savezu vjerojatno nastale u to doba u dvojezičnoj, ilivišejezičnoj sredini. Apostoli Slavena, braća Konstantin i Metod, koje je bizantski caru 9. stoljeću poslao da prošire kulturni utjecaj Bizanta među moravskim Slavenima,potekli su iz takve dvojezične sredine. Konstantin (Ćiril) je sastavio i prvo slavenskopismo, glagoljicu, koju je kod većine Slavena (osim kod dijela Hrvata) ubrzo istisnuloprerađeno grčko pismo poznato pod imenom ćirilice. U Grčkoj je slavensko-grčkodvojezičje prevladano u srednjem vijeku, kada je jezik grada (grčki) gotovo posvepotisnuo slavenski, no o prisutnosti Slavena još i danas svjedoče mnogobrojnislavenski toponimi razasuti po čitavoj Grčkoj. Na sjeveru Balkana prevladali suslavenski dijalekti, iz kojih su se kasnije oblikovali bugarski59, makedonski, srpski,hrvatski, bošnjački i slovenski. Usprkos mišljenju mnogih slavista, nema osobitouvjerljivih razloga da se vjeruje kako su u doba doseljavanja na područje od Alpa dojužnoga Balkana svi doseljenici govorili posebnim južnoslavenskim dijalektom kojise već tada razlikovao od dijalekata slavenskoga sjevera; zajednička obilježjajužnoslavenskih jezika razvila su se tek poslije, i znatno su manje izrazita od obilježjakoja povezuju zapadnoslavenske jezike (češki, poljski, slovački, lužički, kašupski iizumrli polapski) i istočnoslavenske jezike (ruski, ukrajinski i bjeloruski). U 7. sestoljeću još posvuda govorilo praslavenski, razmjerno jedinstven jezik proširen uAvarskoj državi.

U Rusiji se slavenski jezik iz kojega je potekao ruski širio potiskujući u prvom redubaltijske i ugrofinske jezike. Imena mnogih ruskih rijeka, čak do okolice Moskve,pokazuju da je starije stanovništvo tih predjela govorilo baltijski60. U ranomesrednjem vijeku Rusi su te Balte uglavnom jezično asimilirali, no u ruskim susrednjevjekovnim kronikama još zabilježena imena nekih baltijskih plemena čiji namjezik nije sačuvan, primjerice Galinda (staroruski Goljad'), što potječe od baltijskeriječi za granicu, "krajinu" (usp. litavski galas "kraj"). Današnji baltijski narodi,Litavci i Latvijci (Letonci), predstavljaju tek ostatke ostataka nekoć znatnorasprostranjenije jezične skupine. Litva je u 15. stoljeću izrasla u vrlo moćnu državu,koja se mogla suprotstaviti i Tatarima na istoku i njemačkim teutonskim vitezovimana zapadu, no litavsko je plemstvo vrlo brzo prihvatilo poljski jezik, dok se međuobičnim pukom proširio jedan oblik bjeloruskoga. Koncem devetnaestoga stoljeća uLitvi i Latviji govornicima baltijskih jezika prijetilo je izumiranje: u gradovima suprevladavali jidiš, poljski (u Vilniusu) i njemački (npr. u Rigi), jezik je administracijebio ruski, a stanovništvo koje je govorilo litavski i latvijski živjelo je uglavnom u 59 Prevlast bugarskoga nije narušila ni provala Bulgara, turkijskoga naroda koji je u 9. stoljeću ovladaoBugarskom, ali je prihvatio jezik potčinjenih Slavena.60 Npr. hidronimi Oka i Ugra u zapadnoj Rusiji nesumnjivo su baltijskoga podrijetla.

30

selima. Međutim, poboljšani životni uvjeti i porast nataliteta, te razvijanje nacionalnesvijesti među Litavcima i Latvijcima, koji su se i vjerom razlikovali od susjednihpravoslavnih Slavena (Litavci su katolici, a Latvijci većinom protestanti), sve je todovelo do povećanja broja govornika baltijskih jezika početkom 20. stoljeća.Privremeni kolaps ruskoga imperijalizma neposredno nakon Oktobarske revolucijeomogućio je Litavcima i Latvijcima da izgrade vlastite države, što je u konačniciomogućilo i da njihovi jezici prežive i razviju se u standardne, službene jezike tihdržava.

Nešto istočnije, u dijelovima Rusije prema Volgi i Uralu, i sjevernije (prema Baltiku iSjevernom moru) Slaveni su zatekli uralsko stanovništvo, koje nikada nije upotpunosti rusificirano; do danas su u Rusiji opstali ugrofinski narodi poput Marijaca,Čeremisa, Mordvinaca, Vepsijaca, Karelaca i drugih, koji još uvijek govore svojimjezicima. Svoju vlastitu državu imaju jedino Estonci, koji su poput svojih baltijskihsusjeda tijekom ruske i sovjetske vlasti bili izloženi velikom pritisku rusifikacije.

Širenje ruskoga u Sibiru započelo je tek u 16. stoljeću, s kolonizacijom koju jezapočeo kozački vođa Jermak Timofejevič (1558). Do 1639. Rusi su u Sibiru prodrlisve do Tihog Oceana, a do danas je veći dio te goleme zemlje rusificiran;prastanovnici, koji su govorili raznim malim sibirskim jezicima (npr. ketski, čukotski,kamčadalski i nivhski), te jezicima altajske porodice (osobito turkijski jakutski itunguski goldski jezik) imaju danas status nacionalnih i jezičnih manjina. Na Kavkazui u srednjoj Aziji ruski se počeo širiti u 18. stoljeću, osobito za Katarine Velike; ondjerusifikacija nije bila uspješna kao u Sibiru, te je danas u kavkaskim državama(Armenija, Gruzija i Azerbajdžan) i u državama srednje Azije (Kazahstan,Uzbekistan, Turkmenistan, Tadžikistan) ruski manjinski jezik.

Oko prijelaza s prvoga na drugo tisućljeće uspostavljena je jezična karta Europe kojaje, s manjim izmjenama, opstala do danas. Pomicanja jezičnih granica bilo je i poslije,no te su promjene malene u usporedbi s promjenama u prethodnim razdobljima; nakrajnjem je zapadu Europe nastavljeno potiskivanje keltskih jezika, koji su udvadesetom stoljeću opstali još samo na krajnjem zapadu Irske i Škotske, u Walesu, iu seoskim područjima sjeverne Bretagne. U Španjolskoj je "rekonkvista" dovršena teku 15. stoljeću, kada je arapski etničkim čišćenjem istjeran s poluotoka. U konačnojfazi rekonkviste iz Španjolske su protjerani i sefardski Židovi, koji su govorilijdueošpanjolski (sefardski). Oni su se naselili u mnogim sredozemnim lukama,između ostaloga i u Dalmaciji. "Crna smrt", kuga koja je sredinom 14. stoljeća pobilagotovo trećinu europskoga stanovništva, dovela je do depopulacije nekih područja uEuropi, što je uzrokovalo pomicanje nekih etničkih i jezičnih granica, osobito izmeđuNijemaca i Slavena u srednjoj Europi; veliki Tridesetogodišnji rat (1618 -1648)također je strahovito opustošio srednju Europu, što je moglo pospješiti izumiranjenekih jezika, npr. jezika polapskih Slavena i staropruskoga, baltijskoga jezika koji segovorio u istočnoj Pruskoj. Na drugom kraju Europe, turski, koji je u Europu dospio sosmanlijskim osvajanjima (14.-16. stoljeće) nije ostavio dubljega traga; govorniciturskoga na Balkanu većinom su protjerani u Tursku nakon Balkanskih ratova,početkom 20. st.

Posljednje prepravljanje jezičnih granica u Europi dogodilo se za vrijeme i nakon 2.svjetskog rata; u holokaustu su praktički uništeni govornici jidiša, germanskoga jezikakojim su govorili istočnoeuropski Židovi; oni su u srednjem vijeku bili naselili mnoga

31

područja Poljske, Litve, Ukrajine i Bjelorusije, no nigdje nisu sačinjavali kompaktnu,teritorijalno jasno omeđenu zajednicu; Njemačke su pak zajednice u Sudetima(zapadna Češka), u istočnoj Pruskoj (oko Königsberga), i u Šleskoj, dokrajčene nakon1945. Tada su nestale i neke jezične manjine u Ukrajini (Krimski Tatari i Poljaci, kojisu preseljeni u valu staljinističkoga terora). Danas jezičnu sliku Europe dodatnokompliciraju jezici novijih useljenika, koji su, međutim, uglavnom ograničeni nagradove, te se njihova prisutnost ne vidi na jezičnim kartama; radi se, primjerice, ogovornicima hindskoga i urdskoga u Britaniji, o turskim i drugim "gastarbajterima" uNjemačkoj, itd. Svi ti procesi, međutim, utječu na društveno raslojavanje jezika, a nena dijalektalno raslojavanje, ili na promjene jezičnih granica; većina je novihdoseljenika ograničena na gradove, dok se u selima i manjim mjestima u zapadnojEuropi njihova prisutnost jedva osjeća. Većinski jezici nigdje u Europi nisu ugroženijezicima došljaka koji obično, već u drugoj generaciji, primaju većinski jezik kaomaterinski (ili jedan od materinskih jezika).

S druge strane, u zapadnoj Europi danas izumiru lokalni dijalekti, pa granice međujezicima sve više postaju granicama između nacionalnih, standardnih jezika. Prijestotinjak godina to još nije bilo tako: putnik koji bi iz Pikardije u Francuskoj putovaopreko flamanskog dijela Belgije i južne Nizozemske do Kölna u Njemačkoj prošao bikroz mnoga sela i gradove u kojima su se govorila vrlo različiti lokalni dijalektiniskonjemačkog jezičnog kontinuuma, no jezične granice nisu se nimalo poklapale sdržavnima. Širenje obrazovanja i pokretljivost stanovništva u suvremenim državamadovele su do toga da se danas posvuda govore standardni i supstandardni oblicinacionalnih jezika. U okolici Kölna, gdje sam proveo godinu dana i dobro se upoznaos jezičnom situacijom, danas svi slojevi stanovništva govore standardni njemački sjakim niskonjemačkim naglaskom (primjerice, guten Tag izgovaraju, otprilike, gutntah), no njihov jezik više nije lokalni kölnski dijalekt, kölsch, koji se od standardnogajezika razlikuje gotovo jednako kao i nizozemski. Jedino vrijeme u godini kada danasjoš možete čuti kölsch je doba karnevala, kada se karnevalske šale i sloganitradicionalno izgovaraju na tom narječju. Međutim, mladi, obrazovani Nijemci koji zakarnevala luduju ulicama Kölna zapravo ne govore kölsch niti u svojoj obitelji, već sufraze koje izgovaraju i ispisuju na transparentima uglavnom naučili od djedova i bakakao izdvojene ostatke nekoć osebujnog lokalnog dijalekta. Sličan se proces izumiranjadijalekata odvija i u mnogim drugim dijelovima Europe. Naprimjer, u Belgijiflamansko stanovništvo sve više prihvaća standardni nizozemski jezik umjestomnoštva lokalnih flamanskih dijalekata koji su se ondje donedavna govorili61. Jezičnaemancipacija Flamanaca u odnosu na Valonce (koji govore francuski) ujedno jedovela do zapostavljanja flamanskih dijalekata umjesto kojih se proširio standardnijezik (gotovo identičan standardnomu nizozemskom idiomu koji se koristi uNizozemskoj).

U današnjem svijetu ne izumiru, dakle, samo jezici: izumiru i dijalekti, koji s kulturnei lingvističke točke gledišta nisu ništa manje važni i zanimljivi. Izumiranju jezika idijalekata, te razvitku međunarodnih, "svjetskih" jezika, posvećen je posljednji dioove knjige.

61 V. Fishman (ur.) 1999: 345.


Top Related