Naslov originala Erich von Daniken:ERSCHEINUNGEN

Phanomene die die Welt erregen Copyright 1974 by Econ Verlag , Dusseldorf und Wien

Preveo Tomislav Odleic

Opremio

Svetozar Domi

Erich von Daniken

PRIKAZANJA

S T V A R N O S T

ZAGREB

Uvodna rije

Tema kojoj je Daniken posvetio ovu knjigu stoljeima je bila predmet rasprava izmeu uenjaka i onih koji su vjerska uda smatrali realnom potvrdom postojanja boje moi. lako je i sama Crkva vrlo esto morala izraziti sumnju u takve dokaze, ipak su, s vremenom, s crkvene strane, brojna prikazanja (najee Majke Boje) protumaena kao stvarna Nakon crkvenog blagoslova, udotvorna su mjesta uspjeno pretvorena u izvore znatnih sredstava prihoda za lokalno stanovnitvo, pa ak i vrlo razvijen turistiki promet. Analizirajui dokumentaciju i osobno posjetivi mnoga mjesta na kojima su se uda zbila, razgovarajui sa svjedocima i samim vidovnjacima. Daniken ostaje vjeran svojim tezama o postojanju kontakta izmeu razvijenih inteligentnih bia u svemiru i nae planete: po njemu pri-kazanja su jedna vrst materijalnog komuniciranja svemi-raca s nama. Prema ovoj tezi moemo biti u potpunosti skeptini, moemo je ak smatrati nevjerojatnom, ali brojna pitanja koja ova knjiga pobuuje, navest e nas da sami dolazimo do obrazloenijih miljenja. Zbog toga, bez obzira na svu rezervu prema Danikeno-vim postavkama, vjerujemo da ovom knjigom itatelj proiruje vidokrug svoga gledanja na pojave koje jo i danas ponegdje rezultiraju zabludama vjerskog fanatizma.

Urednitvo

Predgovor

Ovu sam knjigu morao napisati kako bih sebi dao oduka. Deset je godina nosim u sebi. Prije deset godina bio sam prvi put u Lourdesu, tom golemom vrtu u kojem, jedno kraj drugoga, uspijevaju nada, oaj i profani poslovi. Od tada me progone tamonji prizori i tualjke. Slijedei po svim kontinentima tragove svojih bogova-astronauta, nisam propustio ni jednu priliku da posjetim sva ona mjesta na kojima su se zbila prikazanja a do kojih sam mogao doprijeti. Kako li su slina bila sva ona po svojoj biti! Postajalo mi je sve jasnije i jasnije da se ti fenomeni tiu svih nas. Nisam zaboravio svoje bogove-astronaute, no neke knjige dozriju kao jabuke. Kakvi su ti Ijudi koji kao da su predisponirani za prikazanja? Jesu li psiholoki udareni, religiozno opsjednuti? Je li vjerodostojna legitimacija na osnovi koje kranske crkve, osobito Rimokatolika crkva, zarauju na udima to ih priznaju kao vjerodostojna? Treba li smatrati da je Sveto pismo jedino mjerilo i posljednju instancu crkvenih slubenih sudova zaista inspirirao Duh Sveti? Jesu li dogme Rimske crkve, koje i pri prikazanjima .graju odlunu ulogu, nastale uslijed boanskog nadah-nua? Jesu li raznovrsna uda, kakva se nakon prikazanja izvjesno dogaaju na svetim mjestima, prijevara ili sa-moprijevara? Postoji li za ta uda iroka osnova medicinsko-prirodo-znanstvenih saznanja, koja te fenomene ini vjerojatnima i objanjivima? Dok su se gomilala brda dokaznog materijala, dok sam obilazio mjesta na kojima su se zbila prikazanja i dok sam kopao po raznim velikim knjinicama, nametala mi se prava bujica pitanja. Budui da nisam takav da bih na jednostavan, odgojem usaen nain mogao vjerovati, ve elim znati ono to se moe objasniti naim bogoda-nim razumom, bez pozivanja na anonimnog i veoma kuenog Svetog Duha, prihvatio sam se posla. Kao radoznao radnik u Bojem vinogradu. Kao ovjek za kojeg je Bog suvie uzviena instanca, a da bi se usudio da ga neprestano spominje kao pomagalo pri dokazivanju. Poslije viegodinjeg prouavanja tih fenomena smijem, s vrlo malom rezervom, pretpostaviti da ovakva kom-pendija do sada nije bilo. Pitanja oko njega ostaju, razumije se, otvorena, ali se nadam da e se u budunosti pretpo-stavljeni uenjaci, pa i crkvene instance latiti istraivanja uzroka i posljedica golemog kompleksa pnkazanja i uda, kako bi tada, iskreno i poteno, ispravili lane predodbe koje postoje. Od srca zahvaljujem doktoru prava Robertu Kehlu iz Zuricha na mnogobrojnim poticajima i prilogu koji mi je, kao gost-autor, stavio na raspolaganje. Dr Kehl je studirao teologiju, zatim je preao na pravni i dravno-pravni fakultet; njegovim se pravnikim komentaruna stalno koriste vicarski odvjetnici i sudovi. Pored brojnih drugih publikacija, prouo se dvama znaajnim moralno-teolokim djelima. Ujedno bih htio zahvaliti dvadesttrojici izdavaa, koji e se irom svijeta zauzeti za irenje ove knjige.

Bonsteten kraj Zuricha U kolovozu 1974. Erich von Daniken

Prikazanja da li postoje?

Na alost, nisam bio oevidac ni jednog spektakla prikazanja. Mene nije ni jedan jedini put pozdravio neki od 12.000 svetaca. Ipak, otkad sam prije deset godina bio prvi put u Lourdesu, shvatio sam da se fenomen prikazanja tie manje-vie svih nas. Vidio sam Ijude u ekstazi, uo njihovo emerno pjevanje, promatrao beskrajnu patnju, i ogadilo mi se iskoritavanje vjernikih stvorenja. Nisam vidio nikakvo udo. Prije 125 godina u Lourdesu jedna etrnaestogodinja djevojica imala vizije, a danas to protenite posjeuje svake godine pet milijuna hodoasnika. Lourdes je uzor za stotine i tisue svetih mjesta na kojima se trguje istim ili slinim dodacima. to objanjava taj misterij, to spoznavanje boanske milosti u ovjeku, da se izrazimo katolikim jezikom? U poetku postoji uvijek vizija, gledanje, susret pojedinaca ili malih skupina Ijudi s pripadnicima boanskih obitelji na kranskom Zapadu osobito s Marijom, Isusovom majkom, s istaknutim anelima ili, ak, pri-kazom Isusa Krista ili Boga Oca osobno. Vieni u vizijama nisu nikakvi neutralni duhovi. Osoblje to se prikazuje ne predstavlja se poput posjetilaca to promatraju, smijee se i samo blagoslivlju ve ono upuuje to Ijudi smiju i treba da uine a to im nipoto nije doputeno. Svaka personificirana prikaza uvjerava da je izaslanik neba i boanski glasnik, koji ima mo da lijei, spasi ili, ak, uniti ovjeanstvo. One se mijeaju u vjerske i politike poslove, ovladavaju mozgom itavih vojski. Obraa li se tu nebo zemlji? Jurio sam za svojim bogovima-astronautima, ali nisam mogao zaboraviti dojmove iz Lourdesa. Skupljao sam slubena izdanja o prikazanjima i rasprave, to se na svetim mjestima ondje gdje je bilo prikazanja, uvijek nastaju sveta mjesta nude na prodaju. U svakom sluaju i na svakom mjestu izazvali su pojedinani vidovnjaci ili grupice vidovnjaka neprekidne procesije, koje ne prestaju bez obzira na to 'da lije crkva ve priznala udo, zabranila ga ili ga preutno trpi. 0no to ne moe spri-jeiti, crkva blagoslivlja (Kurt Tucholsky). Uvijek je ovjeja enja da povjeruje u udo jaa od bilo kakve zabrane.

Vie od polovine Ijudi vjeruje u uda

Prije nekoliko godina izvreno je u Zapadnoj Njemakoj, sa Zapadnim Berlinom, reprezentativno ispitivanje javnog miljenja. Pedeset tri posto anketiranih vjeruje u uda i vizije, 36 posto ih ne vjeruje, a 11 posto ih se nije moglo odluiti. Pretpostavljam da ti rezultati nisu tipini samo za to podruje i njegove anketirane stanovnike. Postoje zemlje, osobito katolike oblasti, u kojima je mnogo vii postotak onih koji vjeruju u uda, Na kojem prauzroku cvjeta to, psovanje u udesa? Koja ga, oito izvan vremenska, sila potkrepljuje? Neovisno o vremenu, i prostoru, i kulturama? Bez obzira na vrstu i svojstva razliitih vjera?

Da bi se uope mogao shvatiti i obuhvatiti taj fenomen, treba upoznati vidovnjake, mjesta i okolnosti to sudjeluju pri tome. Stoga stavljam na poetak udnovate detaljizirane skice nekih sluajeva prikazanja, koji sa-dravaju sve bitne osobine takvih mirakula.

Rosa mystica

Dogaaj koji je uinio privlanim Montichiari smjeten 10 km juno od Brescije, u Italiji zbio se u proljee 1947.

Mlada bolniarka Pierina Gilli ugledala je u bolnikoj crkvi neku lijepu enu u Ijubiastoj haljini kako lebdi. Nepoznata je ena plakala; iz grudijoj virie, prem da nrje tekla ni kap krvi, tri maa. Neznanka ree tuno: Molitva... rtva... kajanje.

Pobona se gospoica Pierina zbunila. Je li to utvara? Prave li od nje budalu oi i razum? Ili ona, priprosta Pierina, ima pred sobom pravu prikazu? U poetku nije nikome odala taj udni doivljaj. Trinaestog se srpnja 1947. ponovilo udo. Ovaj put je lijepa neznanka bila odjevena u bijelo, nedostajali su oni strani maevi, ali su je ukraavale tri rue jedna bijela, jedna crvena i jedna uta koje su opet strile iz grudi. Pierina je uplaeno upitala: Tko ste vi? ena odgovori Ijubazno i sa smijekom: Ja sam Isusova maj-ka i majka sviju... elim da se u ast Tajanstvene rue (Rosa mystica) svake godine slavi 13. srpnja... (1) Nakon toga je prikaza polako izblijedjela. udo se ponovilo 22. listopada, 16. i 22. studenog 1947. u seoskoj crkvi. Sada je neznanka

odgovarala Pierini na niz pitanja. Dramatian bijae trei susret, jer je neznanka sveano obeala da e se 8. prosinca u podne opet pojaviti u seoskoj crkvi.

Veliki dan Mon tichiarija Vijest o Pierininim neobinim doivljajima ve odavno je postala poznata izvan Montichiarija, irom Lombardije. Dakle, nije nikakvo udo to je 8. prosinca doputovalo nekollko tisua Ijudi, koji su se nagurali u crkvu i zakrili uliice. Glavno lice te predstave, Pierina Gilli, jedva se uspjela probiti kroz Ijudski zid u crkvu. Ondje je klekla nasred crkvenog broda, na onom mjestu na kojem je tri-put srela onu lijepu enu koju su Ijudi odavno prozvali Bogorodicom. Zajedno s gomilom vjernika i mnogo-brojnim znatieljnicima, molila je krunicu. Iznenada je uzviknula: 0, Madona!

Postade tiho kao u crkvi. Nitko nije nita vidio, to jest neki nisu bili posve sigurni da ne vide neto. No, svi su se zapiljili u Pierinu, kako im ne bi promakao razgovor njihove zemljakinje s Majkom Bojom. aptom su se prenosile kratke vijesti gomili to je ekala pred crkvom.

Pierina je, navodno, vidjela Majku Boju na visoku snjenobijelii stepenitu, opet ukraenu bijelim, utim i crvenim ruama. S onostranim smijekom na usnama, Gospa je objavila: Ja sam nevino zaee. Ja sam milostiva Marija, majka svog boanskog sina Isusa Krista.

Sputajui se niz bijelo stubite, govorila je ona Pierini: Doavi u Montichiari, elim da me zovu Tajanstvenom ruom A kad je stigla na posljednju stepenicu, obeala je: Tko na ovim opekama bude molio i prolijevao po-kajnike suze, pronai e siguran put u nebo i preko mog majinskog srca dobiti zatitu i milost. Devetnaest se godina nije nita dogodilo. Pierini se, kao to je to uobiajeno, jedan dio Ijudi izrugivao, dok su je drugi ve oboavali kao sveticu. Od onog je 8. prosinca 1947. crkva s prikazama cilj onih koji vjeruju u uda i trae ozdravljenje, jer tu se u Montichiari-ju zbiva udo za udom, o tome nema sumnje.

Izvor u Fontanelleu Bijelu nedjelju 17. travnja 1966. provela je Pierina u susjednom mjestu Fontanelleu, koje je od Montichiarija udaljeno samo tri kilometra. Dok je sjedila na stepenicama to vode do malena izvora, poela je lebdjeti nad jezercem, za Pierinu posve neoekivano, Tajanstvena rua. Pozvala je

Pierinu da stepenice, odozgo prema dolje, poljubi tri puta i naredila da se kraj posljednje stepenice, s lijeve strane, postavi raspelo; svi bolesnici, kazala je prikaza, treba da, prije nego to zagrabe vode s izvora kako bi je popili, mole Isusa, Gospodina, za oprotenje grijeha i poljube raspelo.

Pierina je izvrila naredbu. Trinaestog svibnja 1966. oko 11.40 sati, dok je dvadesetak Ijudi molilo s njom pored izvora,

ponovno se po-javila Tajanstvena rua i izrazila ovu preciznu elju: elim da tu nastane udoban bazen, kako bi se u njega mogli uranjati bolesnici. Budui da ju je sada ve dobro poznala, Pierina je upitala ruama obdarenu Gospu: Kako da se nazove izvor? Gospa je odgovorila: Izvor milosti. Pierina nastavi ispitivati: to elite da se dogodi ovdje, u Fontanelleu? Odgovor bjee: Djela milosra prema bolesnicima koji budu dolazili ovamo. (2) Nakon toga nestade boanska djevica.

Na izvoru u Fontanelleu mogu se izlijeiti bolesnici! Munjevito se pronijela zemljom zapovijed: Dopremite bolesnike! I, uistinu se dogodie udnovata izljeenja. Osmi je lipnja 1966, popodne. Vie od 100 Ijudi klei i moli kraj izvora. Ubrzo poslije 15 sati stie Pierina. Poziva posjetioce da mole s njom krunicu. Ve nakon nekoliko trenutaka prekida ona molitvu i uzvikuje: Pogledajte u nebo!

Kao i Pierina, nekoliko vjernika vidi Majku Boju kako lebdi nad raenim poljem, est metara iznad izvora.

Hostije za Fatimu, papu i vjernike

Opet ima Gospa svoje tri rue i moli da se od raenog klasja naprave hostije. Te hostije, nareuje ona, treba odnijeti u Rim a 13. listopada u Fatimu, u Portugalu. Nakon te upute ve se hoe udaljiti, ali je Pierina moli da jo ostane. Sveta se Djevica okree prema odabranoj Pierini, koja joj sada kazuje elje i pitanja vjernika, sveenika i bolesnika. esti je kolovoza 1966, popodne. Vie od 200 osoba moli kraj izvora. Oko 14.30 sati dolazi Pierina i poziva opet sve da mole s njom krunicu. etvrtu molitvu prekida Pierina: Evo nae blaene Djevice Marije! Razgovori i molitve utihnue. Svi sluaju kako Pierina razgovara s biem koje je nevidljivo za njih. Poto ju je Pierina zamolila da je poblie uputi to da se uini s domaim hostijama, Tajanstvena rua zahtijeva da se malo rai poalje njezinu voljenom sinu papi Pavlu i da se napomene da je ra blagoslovljena njezinom pri-sutnou. Osim toga, od preostale rai neka se ispeku hljepii i podijele u Fontanelleu za sjeanje na njezin dolazak. Od tada Ijudi u Fontanelleu, kao i u Montichiariju, mole i nadaju se. Danju i nou. Kao i na mnogim drugim mjestima gdje se dogodie prikazanja.

Treba opkoliti fenomene To je, uzevi u glavnim crtama, klasian primjer prikazanja. Bie koje je do udnovatog dogaaja nepoznato, vidi neto, priopava to uzbueno doivljajem drugima i dozivlje vjernike. Jesu li to Ijudi osobitih spo-sobnosti? Jesu li natprosjeno smjerni? Jesu li vjerski zanesenjaci? Jesu li ekstravertirani i ele biti u prvom planu?

Metoda kojom se neki problem opkoljava mogunosti-ma rjeenja nije moj izum. Fenomeni to se definiraju kao prikazanja, kao zamjetljivo osjetilima, kao rijetki do-gaaji i udesa, zahtijevaju metodian pristup. Treba prikazati injenino stanje, utvreno to je mogue po-mnije. Tek se na

njegovoj osnovi mogu nai definicije vrijednosti koje se nalaze izvan prvobitno prihvaenog podruja.

Deset sam godina skupljao prikazanja. Kad sam poeo stvarati taj arhiv, nisam ni slutio kakvo me obilje tampana materijala oekuje. Selekcionirao sam, to jest: odabrao sam karakteristine sluajeve koji predstavljaju mnogobrojne druge, kako bih iz zbroja obiljeja mogao ponuditi objanjenja za te fenomene. Ako kaem da, prema procjenama, samo u kranskom podruju ima vie od 40.000 (!) prikazanja, onda se moe naslutiti kako se polisemantiki pokazuje ta materija. U smionu usiljenu maru kroz povijest sve do najnovijeg doba, predoujem sluajeve prikazanja to se nalaze u spisima. 0 tome kakvi se zakljuci mogu izvui, kakva se objanjenja nude ili su hipotetino zamisliva, moi e se odluiti tek nakon krcenja tog golemog terena.

Krvava marama iz Iborre esnaestog kolovoza svake godine izraavaju vjernici , u panjolskoj, svoje potovanje prema krvlju natopljenoj marami. Ta je relikvija'1' od godine 1010. predmet religioznog oboavanja. Tada su, navodno, preasnog Bernarda Oliviera, dok je za vrijeme mise odzvanjao tintinabulum (zvono pre-tvorbe) da bi se crveno vino pretvorilo u Kristovu krv, obuzule sumnje. Od tog se trenutka, izvjeuje se, koliina krvi poela na zagonetan nain poveavati, te se vjernici-ma inilo kao da se ona sa sveenikova stola preko oltara slijeva niz stepenice na pod crkvice. Posjetioci se crkve zaprepastie. Mata se tako razmahala da je nekoliko od-lunih ena maramama skupljalo krv s kamena poda, pie u analima. 0 prikazanju je uo biskup Solsone, sveti Ermengol, i obavijestio papu. Papa Sergije IV (11091012) dopustio je javno oboavanje neobine relikvije, krvave marame iz Iborre. Ne moraju uvijek svete linosti izazivati prikazanja, ve to mogu i njihovi rekviziti. Iborra nije nikakav izuzetak.

Le koji je fluorescirao

Poboni Thierry, rektor parikog sveuilita, ubijen je 1073. u Pirlemontu, u Brabantu. Grube su ubojice bacile njegovo tijelo u mutnu baru. Poto su rtvu dugo traili uzalud u cijelome mjestu, iznenada je zasjalo iz bare neko udesno svjetlo koje je sjalo oko lea. U znak zahval-nosti zbog tog udnovatog otkria i prikazanja, jedan je umjetnik naslikao na drvenoj ploi Majku Boju kako lebdi nad vodom. Godine 1297. ta je slika premjetena u tek sagradenu crkvicu. Za vrijeme sveane posvete, tako pie u spisima, sliku je iznenada obavio neobjanjiv plameni sjaj (3). Premda to nije zapisano, ja nasluujem da je Djevica, neumorna na svim mjestima, i tu pokazala jo nekoliko neobinih majstorija. Moda se osmjehivala skupu, moda je, blagoslivljajui, mahala iz okvira. Njezina nadarenost uvijek izlazi iz okvira.

Prikazanja ostavljaju tragove

Na brdu Codol, pet kilometara od Javite kraj Valencije, u panjolskoj, borila se 23. veljae 1239. etica kranskih ratnika protiv viestruko nadmonih muslimana. Prije bitke je est kranskih kapetana zatrailo svetu priest. Stigli su se ispovijediti, ali ne i primiti sakrament, jer je ba u tom asu dopro u crkvu neprijateljski bojni poklik iz oblinjeg zamka Chio. Kapetani pohitae prema oruju, jer molitve tu vie nisu pomagale. Strahujui da bi muslimani

mogli razoriti crkvu, sveenik je oltarski pokriva i hostiju sakrio pod hrpu kamenja. Kranski borci nadvladae protivnika. Kad je sveenik izvadio oltarski pokriva iz skrovita, za nj je bilo zalijepljeno est krvavih hostija. uda nikada dosta! Sutradan dooe muslimani s velikim pojaanjem; poloaj se inio beznadnim, te su se krani morali povui u zamak Chio to su ga osvojili prethodnog dana. Posluavi neku udnu pobudu, sveenik je privezao na motku oltarski pokriva, posveen prikazanjem hostija, i poeo s vijenca na kuli mahati njime prema protivnicima. Predaja je zabiljeila da su iz pokrivaa zasjale u daljinu zrake, tako bljetave da su zaslijepile neprijatelja i natjerale ga u bijeg. Je li to dokaz o iskonskoj snazi prikazanja? Ona mogu nadjaati itavu vojsku, i pred kranskim sojem ne po-mae vie ni bojni poklik: Alah je velik! Ne, prikazanja nisu uvijek miroljubive udi. Ako treba, ire ona i strah i paniku. Tko god putuje u panjolsku, moe u crkvi u Daroci vidjeti oltarski pokriva sa est crvenih mrija (4). Klasje u cast Gospodaru U 14. stoljeu, toan datum nije poznat, kod Trois-Episa u Gornjem Alsaceu, u Francuskoj, smrtno se ozlijedio kosom neki kosac. U spomen na tu traginu smrt pribie seljaci raspelo na jedan hrast i prozvae mjesto dogaaja: K mrtvacu. Onuda je, 3. svibnja 1491, projahao ko-va Dietrich Schore, jak ovjek koji je vrsto stajao na zemlji, kadli mu se prikazao enski lik u bijelu platu, obavijen koprenama; ujednoj je ruci nosila ledenu svijeu, a u drugoj je drala tri klasa. Zbunjenom je kovau izja-vila da e svemogui Bog, zbog Ijudskih grijehova i opaina u tom kraju, poslati kao kaznu opake bolesti, mnogo kie i mraz ako se Ijudi ne pokaju i ne uine pokoru; meutim, klasovi su, kazala je Gospa, simbol blagoslova i dobre etve, koju e Bog dati zbog njezina zagovora.

Kova nije pridao nikakvo znaenje toj utvari; seljani-ma Niedermorschweihera nije htio kazati ni rije o tome. No, tada se dogodilo neto nezgodno. Kupio je na sajmu vreu ita, ali je, premda mu je pomagalo nekoliko snanih momaka, nije mogao podii na konja; vrea je postajala sve tea i tea. Nakon toga se, to je posve razumljivo, kova Dietrich Schore pokorio boanskoj svemoi i is-priao Ijudima o svojoj prikazi. Duhovnici spontano shvatie i okupie procesiju to e poi K mrtvacu. Plemenita Gospa, uglavnom, dobro zna kako diu njezine ovice. Tko obea seljacima dobru etvu, unaprijed je pobijedio.

Trois-Epis je poznato alzako protenite (5).

Obraanje pomou prikazanja

0 svetom Tomi iz Villanueve, nadbiskupu Valencije, go-vori predaja da mu je 1554. neki ovjek na samrti ispri-ao ovo: Bio sam idov, i odgojen sam prema strogim idov-skim zakonima. Trojica smo poli u etnju, kad li iznenada opazismo da se plavo nebo otvorilo poput zastora. Veoma se uplaismo, jer ni jedan od nas nije jo nikada vidio takav prizor u prirodi. Uto se pojavi u zraku, nasred modre nebeske pozadine, zlatan kale a nad njim snjeno-bijela hostija. Znali smo ve da krani jedu tu vrstu

'kruha Gospodnjeg', ali sva trojica se jako prestraismo. Sutra-dan sam se raspitao o mogunostima da postanem kr-aninom. Kad sam postao punoljetan, pristupio sam Katolikoj crkvi. To sam vam morao ispriati prije smrti, jer moje je obraanje sa idovske vjere na kranstvo potaklo to prikazanje (6). emu sve ne slue prikazanja! Dakako, najvei uinak postiu pri obraenjima...

Nagrada za vjerniku vjernost

U svibnju 1594. vladala je u Guadalupeu, u Ekvadoru, strana glad. Duga je sua posve isuila zemlju. Tada je, u krajnjem oaju, skupina pokrtenih Indijanaca odluila da se odrekne nove vjere i zatrai pomo od starih, pro-kuanih bogova. Dok su pripremali svoje obredne ple-sove, najednom se pojavila neka ena, lebdei nad zemljom. Ona je obeala Indijancima da e smjesta prestati glad ako oni na tom mjestu podignu u njezinu ast, u ast Djevice, svetite. Prepoznavi odmah u toj eni Majku Boju iz svoje nove vjere, Indijanci uinie ono to im je naredila. Glad se zavrila.

Jo danas slave Indijanci svake godine 13. rujna Gospu od Guadalupea (7). Prikazanja obvezuju.

Majka Boja u akciji Samostan u Concepcionu, u ileu, pripada sestrama svete Trojice. Ondje je pozlaen cedrov kip okrunjene Majke Boje, izraen u naravnoj veliini, kojoj ruke nisu sklopljene za molitvu ve kao da bacaju neto! To ima vrst razlog. Kad su 1600. napali neprijatelji grad Concepcion a i crkvicu, u kojoj se tada nalazio cedrov kip, navodno je kip na tajanstven nain napustio crkvicu i prikazao se na jednom drvetu Indijancima koji su bili protivnici. Kopala je zemlju i neumomo je bacala, snano zamahujui, prema napadaima. Okolnost da su se i hrabri Indijanci, ugle-davi tako ratobomu drvenu Gospu, dali u panian bijeg, doimlje se u kronici dogaaja posve uvjerljivo. Je li to i-njenica ili zgodna legenda, danas se vie ne moe usta-noviti; nepobitno je, meutim, da se kip koji baca, iz Concepciona, i dan-danas odano oboava (8). Mislim da je spomena vrijedno to to prikaze esto nemaju ba nikakva eterina svojstva- to poput drvene Madone u Concepcinu bacaju, ak, i blato, ako im to omoguava da djeluju na svoje ovice. Cilj opravdava sredstva. Narodi, popravite se! Iz Besanoona, grada u francuskom dijelu Jure, dananjeg sjedita nadbiskupije, sauvana je pod datumom: 3. prosinca 1712, jedna strana zgoda. 0 tom je prikazanju izvijestio Magopholis u svojoj knjizi Nova galerija nad-naravnog, udnovatog i tajanstvenog, to je objavljena u Weimaru 1860. Nebo je bilo vedro i obasjano suncem, kad se oko devet sati ujutro, na visini od devet kopalja, vidio neki muki lik kako lebdi, i taj je-lik triput doviknuo glasno: Narodi! Narodi! Narodi! Popravite se, ili vam je doao kraj! To se zbilo jednog sajamskog dana i, prema Magopholisu, pred oima vie od 10.000 Ijudi. Nakon tih otrih prijetnji nestao je muki lik u jednom oblaku, kao da se popeo ravno u nebo. Za jedan sat se tako smra-ilo da se u krugu od 30 kilometara nisu mogli razabrati ni nebo, ni zemlja. Evo doslovce Magopholisa: Sve obuze velik strah i silna jeza; mnogi umrijee naprasnom smru. Stanovnitvo je odravalo procesije i usrdno se molilo nebu. Napokon, poslije tri dana, raz-vedri se zrak; no, tada se podie grozna oluja, mnogo stranija od svih oluja kojih su se i najstariji Ijudi u gradu mogli sjetiti, i potraja oko sat i po. Nakon toga zapoe jezovit prolom oblaka, tako da je voda curila iz neba kao kad se izlijeva veliko bure, a istodobno nastade silan potres, tako da je cio grad razoren. Na

podruju koje je dugako etrnaest milja i iroko et milja, ostadoe samo jedan zamak, jedan crkveni toranj i usred tog podruja tri kue. Vide se na okruglu humku; mogu se primijetiti i negi dijelovi gradskih zidina, a u tornju i zamku vide se s one strane gdje se nalazi selo Des Quetz, zastave i stje-govi to lepraju. Nitko se ne moe pribliiti. Isto tako, nitko ne moe kazati to znai sve to i nitko ne moe po-gledati onamo a da mu se ne nakostrijee sve vlasi na glavi; jer, to je vrlo udnovata i strana zgoda.

Taj mukarac s neba, kojem nisu identificirani lice ni ime s obzirom na svoju prijetnju (Popravite se, ili vam Je doao kraj!), nesumnjivo je kranskog podrijetla svojom je pojavom izazvao veliku zbunje-nost. Onome kojeg treba drati u strahu pred Gospodom potreban je povremeno neki jasan znak. Besan on je, za-cijelo, djelovao kao primjer na itave krajeve. Prikazanja u svim vremenima i irom svijeta Otkad se izvjeuje o ovjeku kao razumnom biu, po-stoje prikazanja u okolnostima svih religija i civilizatorskih inilaca. Ima ih i u najnovije doba, i bit e ih i u budue. Budui da sam pripadnik kranskog Zapada, odgojen prema rimsko-katolikom uenju o otkupljenju i milosti, i budui da znam da e ovo izlaganje itati preteno i-taoci iz zapadnog svijeta, bavim se ponajvie kranskim prikazanjima. Meutim, nesumnjivo je, to elim istai, da bi se o jednakim injenicama i jednakim pitanjima moglo izvijestiti i iz azijskog, afrikog, indijskog i junoamerikog podruja. Dakle to treba odluno i jasno kazati pri-kazanja nisu nikakva katolika povlastica. Biblijska prikazanja idovi nisu priznali Isusa kao spasitelja, pa nisu znali za njegovu svetu obitelj. Kako to, onda, da je Stari zavjet, jednostavno, prepun prikazanja? Abrahamu i Lotu uka-zae se dva anela prije unitenja Sodome i Gomore. Jakov, drugi sin praoca izraelskog, onaj koji je od svog brata Ezava za orbu od soivice otkupio pravo prvo-rodstva, morao se na brdu Jabkoku, ak, boriti s jednim anelom. Mojsije bjee oevidac prikazanja za pri-kazanjem. Najpoznatije je ono s gore Sinaj, gdje mu je Jahve dao zadatak da oslobodi svoj narod iz egipatskog suanjstva. Predaja kazuje da su Izraelci 40 godina trali za nekim prikazanjem koje je nou bljetalo a danju prijetilo kao taman oblak (9). ak je i Bileam, kojeg je bio glas da je laan prorok i uitelj pogrene nauke, doivio vidljivu prikazu Boga a i kralja Nabukadono-zora, koji u povijest nije nipoto uao kao uzor kreposti, iznenadilo je za vrijeme jedne sveane gozbe u Babilonu prikazanje neke ruke koja pie. Obojici hrabrih Tobija, ocu i sinu, prikazao se u apokrifnoj knjizi Tobit aihaneo Rafael (danas zatitnik apotekara). Pobonom Davidu se, pored ostalih prikazanja, pokazala vizija Sina Covjejeg na oblacima dakle, u doba kad kranskog Sina ovjejeg jo i nije bilo! Salomon, kralj podruja koje je obuhvaalo Izrael i Judeju, kojem dugujemo sa-looionske presude to se, na alost, vrlo rijetko mogu razaznati, vidio je prema svom prianju nekoliko puta Gospoda. Da, treba da spomenemo i ovo: Prikazanja su zapoela ve u raju. Naim neodgojenim praroditeljima, Adamu i Evi, prikazae se Bog i razni andeli (10).

Ovaj popis biblijskih prikazanja nipoto ne tei za tim da bude potpun. Tko se sve ne poziva na prikazanja? Prema legendi Rim su osnovali Romul i Rem, Marsovi sinovi blizanci. Poto su naputena, novoroenad je dojila vuica a othranio ih pastir Faustul. Romulu, koji je, navodno, vladao Rimom

od 753 do 716. prije n. e., pridruila se jednog dana prikaza Servija Tulija, sina Vulkana, koji se pokazao u vatrenu sjaju nad njegovom glavom 111). Herodot, koji je ivio u etvrtom pretkranskom sioljeu, bijae pisac povijesti, mnogo je putovao, a osobito je zabiljeio kronoloki perzijske ratove; on je napisao da su Perzijanci zauli u hramu Atene Pronoie u Delfima tako udnovatu viku da su se dali u bijeg. 0 giasovima kojima nedostaju osobe to ih uzrokuju dakle, akusti-nim prikazanjima izvjeuje se mnogo puta. U hramo-vuna Eskulapa, boga medicine, danomice se prikazivao bog osobno onima koji su traili izljeenje tako pri-rodno kao to se danas primarijus pojavljuje kraj bo-lesnikih kreveta u suvremenoj bolnici. Tri uvena zakonodavca: Numa Pompilije, prema legendi drugi rimski kralj Minos, kralj Knososa, sin Zeusa i Europe i Likurg, legendarni spartanski zako-nodavac, dobivali su svoje stvaralake zamisli ponajee preko neposrednih prikazanja bogova. Eneja, junak trojanskog ciklusa legendi, prikazao se nakon smrti svom sinu Askaniju u kompletnoj opremi i s pratiocima. Gaj Julije Cezar, roen 13. srpnja 100. prije n. e. a ubijen 15. oujka 44. prije n. e., prikazao se jednom Tesalcu i dao mu zadatak da javi njegovu posinku Gaju Oktavijanu o predstojeoj pobjedi kod Filipa. Osniva staroperzijske vjere Zaratustra, koji se oko 600. prije n. e. pojavio kao prorok, dobio je bitne odlomke Aveste (vjerski zapisi njegovih sljedbenika) od nekoliko prikazanja. Mu-hammed, oko 570623, osniva islama i objavitelj Alaha, jedinog boga, smatrao se od 610. pozvanim za neto vie. U Meki je proglasio objave koje je primio preko prikaza-nja, a koje su zabiljeene u Kur'anu. Oito, osnivai vjera nisu mogli bez prikazanja i ona su im bila potrebna kao aktivna potvrda iz nadosjetilnog. Time su njihova uenja postajala privlanija i djelotvor-nija. Njihove bi pametne i mudre misli bile velianstvene i bez oslanjanja na prikazanja ali je aureola, svetaki krug oko glave, davala jak poticaj.

Jesu li prikazanja ekskluzivna?

Sveto osoblje iz prikazanja vide i uju, openito, samo vidovnjakinje i vidovnjaci. Oni se, zbog elje da pri-ope drugima ono to su doivjeli, pretvaraju u poslanike prikazanja i simbol uda to se, htjeli-ne htjeli, pojavljuju ubrzo nakon toga. Naglo se irei, udnovate vijesti stiu za vrlo kratko vrijeme do velikog broja Ijudi, koji kao da su upravo ekali vijest. Fatima Tako je poelo i u selu Fatimi u pokrajini Estremadura, n Portugalu. Ondje su tri mala pastira, svakog 13. u mje-secu od svibnja do listopada 1917, vidjela Marijinu pri-kazu kao Majku Boju s krunicom, koja ih je nepre-stano pozivala da podignu crkvicu na mjestu pojavljivanja. DJeca ivahno i oduevljeno ispriae o svojim vizijama. Ljeti i u jesen 1917. bijahu sredinji dogaaj irom Portu-gala.

U poetku je to troje djece u samoi saobraalo s pri-kazom, ali ubrzo su, svakog 13. u mjesecu, poele dolaziti u Fatimu beskrajne karavane hodoasnika. Prema pouzda-nim izvjetajima, 13. listopada 1917. okupilo se na mjestu prikazanja 70.000 do 80.000 Ijudi i ekalo udo. Navodno un se to isplatilo, jer ih je oekivao dogaaj koji e ostaviti Jak dojam ne samo na male pastire.

Suncano udo iz Fatime

Lijevali su mlazovi kie i vladale jadne prilike za pojavu Marije. No, iznenada se razderae oblaci, ukaza se ko-madi ista modra neba i zasja sunce, no nije zasljeplji-valo. Poelo je sunano udo iz Fatime, a sve to spo-minjem nalazi se u spisima o tom velikom danu.

Sunce je poelo podrhtavati i njihati se. Izvodilo je nagle pokrete ulijevo i udesno i napokon se poelo, poput divovskog ognjenog kotaa, golemom brzinom vrtjeti oko sebe. Iz njega su izbijali zeleni, crveni, plavi i Ijubi-asti slapovi boja i prelili cio kraj nestvarnim da, tako pie nezemaljskim svjetlom. Vidjeli su to deseci tisua oevidaca, koji su tvrdili da se sunce na nekoliko minuta zaustavilo, kao da eli omoguiti Ijudima predah. Nakon toga se fantastini pokreti nastavie, a i golemi je vatro-met bljetava svjetla opet zapoeo. Taj se spektakl, izja- vie promatrai, ne bi mogao opisati rijeima. Poslije ponovnog zaustavljanja zapoe sunani ples i trei put, divan kao i dosada. To je sunano udo trajalo ukupno 12 minuta, a vidjelo se uokrug 40 km.

Usprkos poetnu dravnu otporu, Fatima je postala cilj hodoaa. Danas spada meu najpoznatija sveta mjesta na svijetu. Prvog i posljednjeg dana prikazanja, 13. svibnja i 13. listopada svake godine, pretvara se u jedan velik vrt oekivanja. Tisue i tisue se nadaju pri-kazanju, udu; najradije bi, zacijelo, jo jednom prisu-stvovali sunanom udu.

Imaju li djeca prednost kao primaoci prikazanja? Zbroj registriranih prikazanja pokazuje da su u 90 od 100 sluajeva djeca primaoci i prenosioci transcedentalnih fenomena. Treba li iz tog objektivnog zakljuka izvui indicij o tome da mladi za vrijeme pretpubertetskog i pubertetskog razvoja stvaraju posebne modane struje koje im olaka-vaju pristup nekoj drugoj sferi svijesti (ili podsvijesti)? Ili im naivna radoznalost, povezana s nesputanom djecjom matom, omoguuje posebne dodire s astralnim svijetom? Je li mogue da se u mozak nekog djeteta projiciraju prikazanja, koja se odande telepatijom dakle, nainom meuljudskog saobraanja bez podraavanja pet osjetila, nainom koji znanost vie ne porie prenose u mozgove vrnjaka? Je li, uope, prijeporno da se prikazanja ne mogu objektivizirati, ni fotografirati, ni izmjeriti bilo kakvom aparaturom, ali se, ipak, dogaaju subjektivno u limbskom sustavu (12) naeg mozga, u arhainom modanom tkivu? Ako oni koji se nalaze izvan svega toga ne mogu ob-jektivno kontrolirati vizije, odakle stiu onda preko slikovitih prikazanja rijei, naredbe, elje i konkretne upute? Kako moe, uope, u djejoj glavi nastati apsurdna pomisao da se neka nepoznata ena eli prozvati Tajan-stvenom ruom? Posjeuju li prikaze patoloki predispo-niranu, psihiki osjetljivu djecu? Ne vjerujem u to, jer se djeca, povezana s prikazanjima, opisuju kao potpuno nor-malni, zdravi i obdareni svim obiljejima svoje dobi, ve-seli mali Ijudi. Ispitajmo, dakle, prikazanja koja su do-ivjela djeca, djeca naeg vremena.

etiri djevojice s Calleje

Kao uvertiru ovog dijela opere o prikazanjima, izabrah jedan sluaj koji se kristalizira u trima jasnim pitanjima. Treba ga prikazati vrlo potanko. Stotinu kilometara jugozapadno od panjolskog grada Santandera u Staroj K-astiliji nalazi se mjestance San Se-bastian de Carabanda, ukratko: Carabandal, seoce s ka-menitim uskim ulicama i etrdesetak kua. Bijae nedjelja, 18. lipnja 1961, 16.30 sati. Na trgu su se igrale etiri djevojice: Conchita i Jacinta, obje dvanaestogodinjakinje, i Mari-Cmz, jedanestogodinja-kinja; zovu se Gonzales, ali nisu m u kakvu srodstvu, jer prezime Gonzales je tu tako esto kao drugdje Smith, Dupont ili Miiller. etvrta se djevojica zove Marie-Loli Mazon, takoer dvanaestogodinjakinja. Ta su djeca odluila da iz uiteljeva vonjaka ukradu jabuke. Oko 20 sati se, prepunih pregaa i vrlo neiste savjesti, poee vraati kamenitim putem, zvanim Calleja, u selo. Kako bi suzbile nelagodnost u elucu, podizale su s tla kamenje i bacale ga na imaginarne zle anele, to su ih zamiljale na lijevom mbu puta (13). Iznenada Conchita zastade i zagleda se u nebo. Ree ostalima da vidi ondje neki vrlo lijep lik u jarku svjetlu. Njih tri su smatrale to nekom novom igrom, no Conchita je tvrdila uzbueno: Ne, ne! Gledajte onamo, onamo! Djevojice pogledae, trepui oima, prema oblacima i uzviknue: Aneo! Nakon toga su postale tihe poput bubica i piljile nekoliko minuta u nebo, nepomine kao i aneo koji se ondje pokazao. Fenomen nestade onako brzo kao to se i pojavio. Djevojice otrae kui i ispriae o tome. U prazno-vjernu se selu novost proirila brzinom vjetra. Mogu li etiri zdrave i razborite djevojice imati u isto vrijeme isto privienje? pitamo se. Zato bi djeca bez razloga lagala, kako im se mogu potpuno podudarati opisi kad mogu oekivati samo kaznu zbog krae jabuka? Kako to da se uporno i nepokolebljivo ponavljaju njihove izjave, kao to e se i u budunosti pojavljivati? Odjek na njihov izvjetaj bijae suzdrana sumnja. Djeca ele uvijek sve saznati. .Tako su i te etiri djevoj-ice sutradan otrale opet uz Calleju, drei meu zgre-nim prstima krunicu. Aneo se nije pokazao. Dvadesetog se lipnja ponovio pohod, a pridruilo se i nekoliko znatieljnika. Opet se nije nita pojavilo na ne-bu. Kad su razoarana krenula kui, djeca ugledae iz-nebuha sjajno svjetlo na nebeskom svodu. Osim njih nije nitko opazio taj fenomen. Sutradan je ve povea skupina krenula Callejom. Ovaj put se aneo pokazao spontano. Pratioci, nisu, dodue, opet nita vidjeli, no nekoliko ih je snimilo ozarena lica djece. Izrugivanja prestadoe. Ljude je obuzeo stanovit strah pred nadnaravnim, pred neshvatljivim. Djeci se njihov andeo pokazao 22, 23, 24. i 25. lipnja na istome mjestu. Prema njihovu prianju, uvijek se pojavljivao isti aneo, koji je, meutim, zasad bio nijem.

Aneo se predstavlja Na veernji sastanak 1. srpnja pratilo je djevojice mnotvo, eljeno senzacije. Aneo se prikazao i ostao puna dva sata. Opet je taj prizor bio rezerviran samo za djecu, no pri-sutni su uli dijalog s anelom. Zapravo, uli su pitanja i odgovore djevojica. Danas je aneo prvi put progovorio, i predstavio se kao arhaneo Mihael. Sudionici su tog spektakla, podudarajui se u svojim izjavama, priali o neobino neprirodnom dranju djece: Dva su sata kleala, nagnuvi glavu daleko prema natrag, dok su im ukoena tijela bila u zgrenu poloaju.

Procesija u Carabandalu Drugog srpnja, u nedjelju, cio Carabandal bjee na nogama; i iz susjednih su sela hitale velike skupine Ijudi. Od 15 se sati molila u crkvi krunica. Oko 18 sati krenula je velika procesija, u njoj

lijenici i sveenici, dok su se na elu nalazile djevojice. Na mjestu prikazanja ve su bila zabijena u zemlju etiri stupa i povezana s uadi, kako gomila ne bi zgnjeila djecu.

Marija je uvijek prisutna Dogodilo se udo.

Tek to su djeca stigla do ringa, ve im se pokazala Bogorodica, a s njezine lijeve i desne strane dva anela. Jedan od njih, Mihael, bijae poznat djevojicama, dok su o drugome kazale da slii Mihaelu kao blizanac. Tjeralica to su je djeca, neovisno jedno o drugome ali ipak, to se tie injenica, potpuno sinkrono, izdala, daje opis kakav se, vrlo slian, neprestano pojavljuje: dugaka, tamnosmea kosa, razdijeljena po sredini, dugoljasto lice uska nosa i mekih usana, potpuno bijela haljina i jedno-bojan svijetloplav plat prebaen preko ramena, na glavi kruna sa zlatnim zvijezdama, a dob izmeu 17 i 18 go-dina. Kao i u drugim sluajevima, djeca primijetie da taj lik, kad bi mijenjao poloaj, nije pomicao noge lebdio je. S Bogorodiine desne strane razabrae crvenkastu drhtavu sliku, na kojoj se isticao trokut s nekim natpi-som koji nisu mogla odgonetnuti. Aneli su nosili na sebi modru odjeu bez nabora, imali takoer uska lica i tamne (crne) oi; nokti bijahu tako paljivo su pro-matrala kratko podrezani (!), dok su iz lea rasla velika ruiasto-crvena krila.

Presluavanje i izvjetaj Djevojice je presluao mjesni upnik Don Valentin. Izjave, dobivene zasebno, podudarale su se i u pojedinostima.O spektakularnom prikazanju od 2. srpnja sastavio je pater Ramon Andreu izvjetaj za biskupa Aldazala u Santanderu. U njemu je pisalo doslovce:

Ni bolnim posjekotinama, grubim guranjem, pa ni opeklinama nisu se mogla djeca osvijestiti. Nisu po-mjeivala nita oko sebe. U to smo se mogli uvjeriti tako to bismo iznenada preli nekim svjetlom ili nekim dru-gim predmetom ispred njihovih oiju. Nije se zamijetilo nikakvo micanje kapaka m arenice (14).

Sveti Mihael stie tono u 20 sati

Dvadeset sedmog srpnja zbila su se, ak, dva prikazanja. Rano ujutro najavio je aneo za vee, tono u osam, drugo pojavljivanje. Brzo se pronijela vijest o toj poruci. Prema slubenim procjenama, okupilo se vie od 600 Polja na kojima su uporno stajali Ijudi pretvorila su se u meko duboko blato. Nitko nije odustajao. ekali su udo. No, nije se dogodilo nita.

Oko 22 sata proitana je poruka koju su potpisala djeca, a koju im je, navodno, izdiktirala Majka Boja. U njoj su se svi pozivali da podnesu rtve i ine pokoru, jer e inae to je sastavni dio svih takvih poruka! ovje-anstvo zadesiti kazna.

Ne kanim potanko opisivati mnogobrojna prikazanja u Carabandalu. Zainteresiranima stoji na raspolaganju literatura (15).

Sto je bilo s tim djevojicama? to je bilo s tim etirma djevojicama? Conchita se nakon jednog velikog putovanja u svom ivotu bila je kod pape u Rimu vratila u selo, ali je uskoro stupila u red 0buvenih karmelianki od

Pamplone. Marie-Loli i Jacinta primljene su u jedan samostan kraj Saragosse. Jedino je Mari-Cruz ostala kod svojih roditelja, kojima pomae u kui i na polju.

Iz brodskog dnevnika burnih dogaaja iz Caraban-dala, vana su mi tri momenta:

udo s hostijama 1) udo s hostijama. Dogodilo se nou 18. srpnja 1962. Oko dva sata se u Conchitinoj sobi, gdje je boravilo i ne-koliko rodaka, pojavio arhaneo Mihael. Iznenada je djevojica, pie u izvjetajima, ozarena lica pohitala niz kune stepenice, potrala kroz uliice i najednom se bacila na zemlju. Leei zgrena, isplazila je jezik.

Smjesta su je opkolili lovci na senzacije to su dan i no vrebali u selu, i svi su se zagledali u nju. Oevici te burne noi izjavie u zapisnik da se na djevojiinu jeziku pojavila u tren oka snjenobijela, prilino debela hostija, koja se vidjela oko dvije minute. Nakon toga je Conchita progutala hostiju.

Tu je materijalizaciju snimio jedan gledalac! Na etrde-setak se slika, doista, vidi na djevojiinu jeziku neki bijeli okrugao predmet, neto to slii hostiji. Proma-trai izjavie da Conchita nije napravila nikakvu kretnju rukama, a pogotovo dodirnula usta. Osim toga, za vrijeme te priesti nije povukla jezik u usta niti pod nepce; uostalom, i nezamislivo je da bi neto tako bijelo skrivala u ustima. Za mene je amaterski film to ga je snimio i razvio u Barceloni izvjesni gospodin Daminas pravo malo udo: bila je no, i svijetlilo je samo nekoliko depnih svijetiljki. Zar nije udo to se na filmu, uope, neto vidi?

Posljednje prikazanje 2) Kad se posljednji put pojavilo prikazanje, 13. studenog 1965, dobie djevojice od Majke Boje poruku za papu. U sijenju 1966. otputovala je Conchita, uistinu, u Rim, gdje su je u Vatikanu presluavala vie od dva sata pre-asna gospoda iz Vjerske kongregacije, biveg Svetog oficija, a zatim ju je primio papa. Iz Rima se Conchita odvezla u San Giovanni Rotondo, kako bi ondje posjetila udesnog patera Pija.

Mari-Cruz pobija! 3) Zapravo, apsurdno je u dogaajima iz Carabandala ovo:

Mari-Cruz, djevojica koja radi u roditeljskoj kui, iz-nenada porie da je ikada vidjela neko prikazanje!

to je uzrok tom pobijanju? U katolikim novinama Vaterland, koje izlaze u Luzernu, itam u izdanju od 17. oujka 1967.

pod naslovom U Carabandalu nije bilo nikakvih prikazanja, ovaj tekst: U slubenu dopisu od 17. oujka 1967. istie biskupski vrhovni pastir, biskup Puchol Montis iz Santandera, sli-jedee tri toke: 1) Nije bilo nijednogjedinog prikazanja, ni svete Djevice, ni svetog arhanela Mihaela, ni bilo koje druge osobe iz neba. 2) Nije priopena nikakva po-ruka. 3) Svi dogaaji to su se zbili u Carabandalu imaju prirodno objanjenje.

to nije smjelo biti?

To zapanjuje. Postoje iz Carabandala fotografski snimci i magneto-fonske vrpce. Izvrena su razna ispitivanja, ak je i Vjerska kongregacija presluavala. Svi su ispitivai potvrdili pot-punu podudarnost, ak i u siunim pojedinostima, izjava etiriju djevojica. Conchitu je primio papa. Ne porie se da su postojali neki dogaaji, ali se za njih pronalo prirodno objanjenje. Poeljno bi bilo da se u slubenim crkvenim ocjenama ne utvruje samo ono to nije smjelo biti, ve i ono to je moglo biti. Uostalom, i radi vjernika. Svakako, neu se iznenaditi ako se zbivanjima u Ca-rabandalu za jedno desetljee ili kasnije, ipak, dade pot-vrda o velikom cudu. Mudra kao to jest, Crkva se, duga daha, ne uri; mogla bi od puste mudrosti i taktike postati kratka daha. Kad jednog dana bude trebalo efektuirati udo, moda e Mari-Cruz kazati (ili to ostaviti u oporuci) da je radi iskuavanja vjernika morala, po izravnom nalogu iz neba, lagati i opozvati svoje rijei. Ostale se tri djevice za to vrijeme pripremaju u svojim samostanima za polusvetice, te e u pogodnom trenutku objelodaniti ono pravo. Ne samo tog dana. ak 33 puta pokazala se Gospa djeci, ponekad i dvaput dnevno. Beauraing se uzbudio. Ljudi su se lijepili za djecu Degeimbreovih. Dodue, nisu (opet) vidjeli nita, ali su, zaustavljena daha, pratili dijaloge to su ih djeca vodila s nevidljivom. Tako su 2. prosinca uli jedno dijete kako pita: Jesi li ti ista Djevica? Priopilo je zabezeknu-tim promatraima da je Gospa kimnula potvrdno. Dva-deset treeg prosinca zanimalo je djecu zato je Djevica dola ba u Beauraing. Odgovor bjee vrlo privlaan: Da bi se hodoastilo ovamo! Treeg se sijenja 1933. Madona pojavila posljednji put. 0 tom je rastanku svako dijete prialo drukije. To je neobino, jer su inae izvjetaji uvijek gotovo podudarni. Albertu je Gospa kazala: Zbogom! Bog vas pratio! Gilberti: Obratit u grenike! Andrei Ja sam Majka Boja, kraljica neba! Femanda je najimpresivnije do-ivjela rastanak: najprije je vidjela kako se rasprsnula de-bela, dugoljasta i vatrena kugla, a tek tada ju je zapitala Marija: Voli li mog sina? Voli li mene? Onda se rtvuj za mene! Ni jedno dijete nije ulo ono to je Djevica istodobno priopila ostalima troma. Gledaoci su doivjeli neto utje-no: tvrdili su da su uli prasak kugle.

Marija nema razumijevanja za djecu?

Djecu su pregledavali i ispitivali lijenici i psihijatri, pre-sluivale vlasti, iskuavali od jutra do mraka roditelji. Nisu se pojavila sve do rastanka nikakva protuslov-Ija, svako je dijete davalo jasne iskaze. Meutim, odrasli ih nisu razumjeli. Veina zaboravi svoje djetinjstvo kao nekakav kiobran i ostavi ga negdje u prolosti. Pa ipak, ni etrdeset, ni pedeset kasnijih godina uenja i iskustva ne znae toliko koliko duevna vrijednost prvog desetljea. (Erich Kastner)

No, ni Djevica kao da ne zna ba mnogo o djejoj psihologiji. 0bratit u grenike! zvui prije kao pri-jetnja negoli kao utjeha. Kako je nepristupano predsta-vljanje: Ja sam Majka Bozja, kraljica neba! Kako su tata pitanja: Voli li mog sina? Voli li mene? Kako je nemilosrdan zahtjev: 0nda se rtvuj za mene! Zar je to njean majinski nain razgovaranja s djetetom? Ne bi li bilo bolje da se takvi zahtjevi postave nekom visokom eospodinu iz svete Vjerske kongregacije koji je moan, umjesto preplaenu djetetu? Zato mora Madona, zapravo, zbunjivati simbolima? Na primjer, trima ruama? Znam, Crkva ima objanjenje: bijela rua simbolizira duh molitve, crvena duh rtve, uta duh pokore. Zato se Djevica ne izraava jednostavno, bez tajanstvenosti, razumljivo djeci? emu simboli koje mora-ju tumaiti tek teolozi? I, koje e, dabome, protumaiti onako kako oni ele. Meutim, ako se ve slui formula-cijama koje djeca ne mogu razumjeti i koje su namijenjene odraslima, zato to onda ne kae odraslima izravno? Meni se u svim tim priopenjima ne svia ni to to se uvijek predouju stepenice nebeske hijerarhije. Zar te povlastice nikada ne prestaju? Razumije se, u Beauraingu je 1933. sagraena crkva u kojoj od tada kip Naa Gospa, majka zlatna srca izaziva izljeenja i sasluava zagovore svih vrsta (16).

Prikazanje kao socijalni sluaj Slijedei se dogaaj zbio u Belgiji u selu Banneux, koje se nalazi u Ardenima, istono od Liegea, a ima 350 sta-novnika. Obitelj Beco je poetkom tridesetih godina ivjela sa svojih estero djece na drugom katu bijedne radnike kue. Otac Beco nije bio katoliki vjernik (prilika za obraanje!), te je htio da njegova mala Marietta, kojoj bjee 12 godina, ne bude religiozno odgojena; savjetovao joj je da vie ne prisustvuje vjerskoj obuci. Preasni je rektor Jamin molio s ostalim vjernicima za izgubljenu ovcu, onako kako se u katolikim molitvama uvijek moli za otpadnike. Petnaestog sijenja 1933. uvala je Marietta ve usnulu brau i kroz prozor, prekriven ledenim arama, gledala u snjenu no, jer jo nije doao kui njezin mlai brat. Tada se zbilo ono. S desne strane, u vrtiu, ugledala je Marietta neto to se micalo poput leprave koprene, a onda je uskoro poelo tinjati neko svjetlo u kojem se pojavila, malo nagnuta ulijevo, divna ena sklopljenih ruku. Pozvala je majku, koja je, takoer, imala za tren dojam da vidi neku enu zastrtu velom. Marietta je ispriala: Ona ima na sebi snjenobijelu haljinu, nabranu od plava pojasa prema dolje; krajevi pojasa vise sprijeda. Glava je pokrivena bijelim velom, koji pada na ramena i ruke. Desno joj je stopalo golo i na njemu je zlatna rua. Preko desne ruke visi krunica. Djevica me gleda smijeei se. (17)

Od te se veeri Marietta izmijenila. Mnogo je molila i vie nije proputala ni jedan sat vjerske nastave. Tri dana *kasnije kleala je u vrtu i ugledala kao to je izjavila za vrijeme ispitivanja u daljini Majku Bozju, okruenu svjetlom, kako silazi s neba. Udaljena samo metar i pol, lebdjelaje prikaza na oblaiu iznad tla. Djevicaje uhvatila Mariettu za ruku, odvela je do jednog izvora i naredila: Uroni ruke u vodu!... Ovaj je izvor namijenjen meni. Laku no... do vienja!

Mariettina se prikazanja ponovie 19. i 20. sijenja, 11, 15. i 20. veljae, te posljednji put 2. oujka 1933. Gospa 'c- izmeu ostaloga, kazala da je ... Spasiteljeva majka, Majka Boja... Djevica siromanih... Izvor je za sve na-rode... kako bi ublaio patnje bolesnicama...

Treba li da napiem da je bezvjerni otac opet postao prvorazredan katolik? Zaudo, Marietta nije otila u sa-mostan, ve se udala i postala potovana majka.

Rim je 22. kolovoza 1949. slubeno priznao istinitost prikazanja iz 1933. Na mjestu prikazanja podignuta je crkva; na izvoru se zbivaju izljeenja koja lijenici u ne ba

malenu broju sluajeva smatraju udima. Banneux se u svim leksikonima spominje kao protenite. Zato se Rim ovaj put tako pourio s priznanjem? Ah, zaboga, Djevica siromanih moe se vrlo

dobro iskoristiti. Rim poznaje svoje kransko socijalno uenje, koje izvrsno pristaje u politiki krajolik. Rim ima smisla za publicitet. Zato nema prikazanja na Petrovu trgu? I u onim prikazanjima koja je ispitala i priznala Vjerska kongregacija, skriva se protuslovlje. Majka Boja se nepre-stano poziva na mo koju su joj dodijelili Bog Otac ili njezin sin Isus Krist. Ako raspolae njome i usrdno eli da je irom svijeta intenzivnije oboavaju vjernici, zato se onda pokazuje stalno na zabitnim mjestima i, osim toga, ponajee siromanim jadnicima koji mogu vrlo malo pri-donijeti ostvarenju njezine elje, koja se ponekad izrodi i u naredbu?

Ja bih, bez bilo kakva prosvjetljenja s onog svijeta, pro-naao bolju priliku da jednim udarcem ostvarim elju za publicitetom. Evo sjajne mogunosti:

Kad papa za velikih crkvenih blagdana, s balkona svoje palae na Vatikanskom brdu, dijeli stotinama tisua na Petrovu trgu blagoslov urbi et orbi (gradu [Rimu] i ita-vom svijetu), televizijske postaje prenose taj najvii crkve-ni in milosra na sve kontinente. Papa govori iz crkve koja je sagraena nad grobom apostola Petra. Zaista, postoji li uope neko uspjenije, djelotvomije mjesto za prikazanja, kad ve ona stiu iz nebeskog kraljevstva i uvijek posjeuju odabrane? Ne prua li se tu, u srcu Rima, izvrsna mogunost da se ispuni Marijina usrdna elja? Ja ne mogu pojesti jezgru slatkog ploda prikazanja. Gorka je. Ne mogu prihvatiti to da upravo Majka Boja zahtijeva da je vie i intenzivnije mole i oboavaju. Je li boanski kad odluno prijeti da e njezin moni sin uni-titi ovjeanstvo ako se ne ispuni njezina elja? Odgovara li to ponaanje predodbi o Bogu i Sinu Bojem, o nji-hovoj svemoi i dobroti? to se tu zbiva? Zar je prikazanjima potreban misterij u smislu svog prvobitnog znaenja, naime: tajni kult koji je pristupaan samo posveenima i odraava osoban odnos prema oboavanu boanstvu? H. U. von Balthasar kae o tome pametno: Svugdje gdje ovjek potuje rijetkosti, dragocjenosti i svetosti, on dijeli i odabire; ono to je posveeno, uskra-uje pogledima javnosti; skriva to u eliji svetita, u polu-tami sakralne prostorije; odvaja to udnovatom legen-dom od svagdanjosti obine prie; okruuje to taj-nom... (19)

Tajna je uvijek poeljna. 1 najbezazleniji spisi postaju zanimljivi za itanje ako je na njima otisnut ig strogo povjerljivo. Priprosti bi ovjek htio sudjelovati u tajni, ezne za tim da ue u krug upuenih. Tajne religije, tajni savezi, tajni muki savezi, tajni agenti itd. imaju u sebi

Sunano udo godine 1950.

Djeca se rado povjeravaju. Tajni reiseri znaju da su ona zbog toga, ali i zato to su nevina i ista, osobito pogodna kao objavljivai velikog tamtama, izlobe udnovatoga, raznih toboe transcedentalnih doivljaja to su na mnogim mjestima mogui, tolerirani ili forsirani.

U selu Acquaviva-Platani na Siciliji pokazao se dva-naestogodinjoj Tini Malliji, pet puta oko dva sata po podne, izvan naselja kod Casalicchija enski lik. Tina se, dabome, izbrbljala o svojim doivljajima. Petnaestog travnja 1950. pratila ju je ve povea gomila do mjesta pri-kazanja. Okupilo se osobiti mnogo Ijudi zato to je Gospa najavila da e tog popodneva dati neki znak. Lukavo smi-Ijeno. Gomila se nije razoarala. Iznenada se rascijepio jedan rijedak oblak, a iza njega je zasjala svijetla da, tako se izvjeuje jarka zvijezda. Ubrzo se mutno sunce poe okretati, as ulijevo, as udesno, pribliavalo se vijugavo zemlji i zatim penjalo opet, u ludim kapriolama, prema nebu. Oevici kau da se sunce bljeskalo u svim bojama, dok nije napokon, kao kolut koji se vrti oko sebe, odjurilo u svemir. To sunano udo ponovilo se istog dana u 16 sati i 21 min.

Je li se nakon tog prizora moglo i htjelo sprijeiti da Casalicchio kraj Acquaviva-Platanija, na Siciliji podlonoj udima, postane cilj hodoasnika? (20) Bilo kako bilo, mafija ne poduzima nita protiv, a i to je ve neto. Pria poput krimia Dogaaji iz Heroldsbacha su klasian primjer o dikta-torskom ponaanju Rimske crkve. Tu priu kao da je iz-mislila Agatha Christie ili Georges Simenon. Selo Heroldsbach nalazi se u Srednjoj Franakoj, u Bavarskoj. Bijae 9. listopada 1949.

Djeca: Marie Heilmann, 10 godina, Kuni Schleicher, 11, Grete Gugel, 11, i Erika Miiller, 11, skupljala su ujesenjoj umi lie razliitog drvea za kolski sat botanike. Vra-ajui se kui, ugledala su nad kronjama sjajna slova, kao kad sunce sija kroz zelenu pivsku bocu, tri slova:

IHS. Ta slova ieznue. Lebdei nad brezovom umom, pojavila se bijela ena, koja izgleda poput bijele sestre. (21) Prikaza je polako lebdjela amo-tamo. Razborita su djeca vladala sobom; poela su brojiti, obavjetavala jedno drugo o zvukovima koje su ula i otrala do ribnjaka, gdje je, kao i uvijek, plivalo sedam pataka. Ne, nisu sanjala. Kad su se vratila na brdace, ondje gore jo je lebdio onaj enski lik, sve vie i vie, dok nije uronio u plavo nebo. Prikazanje je trajalo etvrt sata. Djeci nisu kod kue povjerovali ni rije. Majke odluno krenue kako bi, uvjerivi se svojim oima, prekinule prie o utvari. Na brdacu su opazile kako djeca razu-mije se, iznenada gledaju napeto prema umi: Opet su primijetila prikazu. Majke su mogle ustanoviti samo neko neobino ganue svoje djece, koje ih je dirnulo. U zapisnicima su se, sastavljenima odvojeno, nali istovjetni djeji opisi tog fenomena. 10. listopada. Kuni Schleicher i jedna prijateljica pooe na brdace. Za njima su krenula etiri deka, zadirkujui ih: trinaestogodinji Andreas Biittner, te dvanaestogodinjaci Michael Lindenberger, Adolf Messbacher i Heinz Muscha. Sva su djeca vidjela nad vrhovima stabala Gospu, udaljenu samo deset metara, koja se polako kretala prema zemlji. 12. listopada. Djevojice su vidjele samo bijelu koprenu, dok su Michael Lindenberger i njegov brat Martin, navodno, vidjeli bijelu enu. 13. listopada Antonie Saam (krug vidovite djece se poveavao) upi-tala je prikazu: Kakva je tvoja elja? Sva su djeca ula odgovor: Neka Ijudi uporno mole! Djeca zamolie mjesnog upnika Gailera da poe s njima na brdace. Duhovnik je to odbio, ali je obavijestio svoje starjeine, biskupski ured u Bambergu. 16. listopada Djecu je, obuzetu ekstazom za vrijeme prikazanja, pro-matrao gospodin Kiimmelmann, kojegje poslao kaptol. Slijedeih su se mjeseci i godina ponavljala prikazanja, a poveavao se i broj onih koji su ih, navodno, vidjeli. Zabiljeeni su ovi datumi: 13. sijenja 1950 5, 9, 17. i 18. velj'ae 4, 16. i 25. svibnja 15, 16, 24, 25. i 26. lipnja 10. srpnja 7. i 8. listopada. Sve do posljednje pojave, 31. listopada 1952, bila su vrlo esta prikazanja. Nakon toga je u Heroldsbachu zavladao mir. Zar uistinu? Saznat emo. Nisu se prikazivali uvijek isti likovi; ponekad se vidjela Majka Boja s malim Isusom i bez njega, ponekad istaknuti aneli, ponekad Trojstvo a ponekad, ak, otac Josip. Na Boi 1949. se, navodno, pria o Kristovu roenju odvijala pred djejim oima kao film. to su uvari peata Duha Svetoga uinili od Herolds-bacha? Suvremenu inkviziciju. Inkvizicija u Heroldsbachu 30. listopada 1949 Biskupski ured iz Bamberga opominje vjemike da ne idu na mjesto prikazanja.

10. sijenja 1950 S propovjedaonica se objavilo da bis-kupska istraga nije utvrdila nita to bi upuivalo na postojanje vizija nadnaravna podrijetla. Zabranjene su procesije i hodoaa.

2. oujka 1950 Biskupskom je odlukom zabranjeno svim duhovnicima da sudjeluju ili surauju u vjerskim pri-redbama koje su povezane s prikazanjima.

6. oujka 1950. Nadbiskup, dr Kolb, poziva mjesnog upnika Gailera i zabranjuje mu da ubudue odlazi na brdace prikazanja.

2. listopada 1950. Nadbiskup dobiva dopis Svetog oficija, datiran 28. rujna. U njemu pie; Sveti oflcij potpuno odobrava ono to je Vaa eksce-lencija (= bamberki nadbiskup) naredila u ovoj situ-aciji, te hvali kler i lanove Katolike akcije, koji su se savjesno pridravali nadbiskupovih propisa. Meutim, ostale vjernike, koji se do danas opiru odlukama crk-venih vlasti, treba upozoriti da ih posluaju... Dodaje-mo da se moljenje na brdacu doimlje poput priznanja istinitosti vizija, pa se treba uzdrati od njega...

12. listopada 1950 Crkvene vlasti zahtijevaju da izra-avanje pobonosti na brdu prikazanja, koje se odavno zbiva bez sveenika, izbjegavaju i vidovita djeca.

4. kolovoza 1951 Sijedi upnik Gailer, koji se 38 godina brinuo za upu i kojeg su voljeli njegovi upljani, smjesta je premjeten zbog toga to je zastupao istinitost prikazanja. Osam godina kasnije vratio se kao mrtvac u svoju upu.

15. kolovoza 1951 Objelodanjuje se nov dekret Svetog oficija: U srijedu, 18. srpnja 1951, na zasjedanju najvie kon-gregacije Svetog oficija, njihove su eminencije, preasna gospoda kardinali, kojima je povjeren vrhovni nadzor nad vjerom i udorednou, nakon ispitivanja spisa i dokumenata... zakljuili: Nesumnjivo je da spomenuta prikazanja nisu nadnaravna. Stoga se njihov kult u spomenutom mjestu, a i drugdje, zabranjuje. Sveenici koji ubudue budu sudjelovali u tom nedoputenom kultu, smjesta e izgubiti pravo da posveuju. U e.vr-tak, 19. istog mjeseca i godine, za vrijeme uobiajene audijencije, odobrene njegovoj ekscelenciji, gospodinu asesoru Svetog oficija, njegova Svetost boanskom providnou, papa Pio XII, odobrio je, potvrdio i na-redio da se objavi predoeni mu dekret. Izdano u Rimu, u palai Svetog oficija, 25. srpnja 1951.

22. kolovoza 1951 Nakon inkvizitorskog presluavanja uskrauje upravitelj upe, dr Schmitt, vidovitoj djeci pri-manje sakramenata i zahtijeva da se ona ne samo klone brda s prikazanjima, ve i da ubudue izjavljuju da nisu nikada vidjela Majku Boju.

15. svibnja 1953 Odlukom u procesu koji je pokrenuo nadbiskupski ured, nareuje se prisilno raiavanje brda (uklanjanje Marijina kipa, oltarcia itd.).

46. veljae 1957. Pred sudom prvog stupnja u Forch-heimu odrava se suenje umirovljenu dravnom inovniku Paulu Schneideru, kojije 1954. objavio djelo (22) o Heroldsbachu. U tom se procesu zbog uvrede asti pdjavio opet kao tuitelj nadbiskupski ured. Meu svjedocima bijae i .vidovite djece, kojoj je sada 1957 bilo ve 17 ili 18 godina. Ona su potvrdila prikazanja iz razdoblja 19491952.

/ u Heroldsbachu se zbilo sunano cudo

Treba jo spomenuti da se 8. prosinca 1949. zbilo i u Heroldsbachu sunano udo, koje je promatralo 10.000 Ijudi. 0 tome je upnik Gailer unio u zapisnik ovo: Sunce nam se pribliavalo i pri tome jako pucketalo. Vidio sam u njemu vijanac od rua, irok 20 cm. Antonie Saam vidjela je u suncu Majku Boju s djetetom. Bilo nas je gore petorica sveenika. Dokle god budem iv, svje-doit u o tome. Dr. J. B. Walz, profesor teologije, daoje ovaj opis (23):

Bilo je sve svjetlije i svjetlije, sve bljetavije. inilo mi se da sunce postaje sve bljetavije i vee i da nam se pri-bliava. Kao da me zaslijepilo. Potpuno je ovladao mno-me dojam da se radi o izvanrednu dogaaju, i povjerovao sam da e se iznenada dogoditi neto izvanredno strano. Prestraio sam se... Uto se sunce poe okretati, vrlo brzo i u krugu, a okretanje bijae tako izrazito i brzo da mi se inilo kao da sunev kolut vrti vrlo hitro i jednolino neki motor. Pri tome se sunev kolut poka-zivao u prekrasnim bojama.

Cuius regio eius religio Mogu Svetom oficiju predoiti desetke sluajeva prikazanja koji nisu tako pomno dokumentirani kao onaj u Heroldsbachu i koje je promatralo manje sudionika, a koji su odavno priznati kao istiniti. To ovisi, vjerojatno, o vrsti izvjetaja nadlenih crkvenih vlasti, a one nisu, unato karizmi gospode koja ondje rade, imune na zablude. to se iz Bamberga pisalo Rimu? Jesu li vidovita djeca bila neposluna zato to nisu opisivala uvijek isto prikazanje? Zato to su postrojila nad kronja-ma cijelu svetu obitelj? Ili su, zapravo, u zatajenim zapisni-cima poruke koje se ne mogu uskladiti s vjerskim uenjem? Kako tajenje u Svetom oficiju, prema tradiciji, bolje uspi-jeva nego u svjetovnim ministarstvima i kancelarijama, i bez iga stroge povjerljivosti, ovaj put neemo nikada saznati pojedinosti. Rim je u pravu. Premda se, inae, uvijek ostavljaju odkrinuta stranja vrataca kako bi se, ako bude potrebno, presuda mogla izmijeniti na dobrobit Crkve, vrata su se to se tie Heroldsbacha snano zalupila kad je papa Pio XII osobno postao uven. Cuius regio eius religio! (Treba da prihvati vjeru onog vladara na ijem podruju ivi!) Mnogo puta prokuano rimsko naelo... Pa ipak, sve naredbe bijahu uzaludne: U Heroldsbachu se jo i danas moli, jo i danas dolaze hodoasnici na brda-ce prikazanja i jo i danas se dogaaju udnovata izljeenja...

Prikazanja za odrasle Kako bi se i u ovom izvjetaju zadrao statistiki odnos primalaca prikazanja, koji iznosi djeca : odrasli treba spomenuti umskog nadglednika Matoua Lauta, koji radi u Turzovki, juno od Krakova, na moravsko--slovakoj granici. Lautu bijahu 42 godine kad je 1. lipnja 1958. prvi put ugledao prikazu Majke Bozje, u moru rua. lako otac triju keri, bio je, dok su mu se od lipnja do kolovoza 1958. pokazivala sedam puta prikazanja, uvijek sam, te otpada mogunost da su se slike telepatijom prenosile iz nekog djejeg mozga. Jedno Isusovo prikazanje opisao je Laut ovako (24): ... odjeven u bijelu odjeu, nosi crven plat, prebaen preko desnog ramena i lijeve ruke. S njegove lijeve strane stoji tanak kri, visok kao i on. Cijelo je prikazanje u ve-liku, zasljepljujuem, sjajnu istostraninu trokutu, ko-jem su stranice dugake desetak metara.

Prikazanja ne poznaju granice lako ehoslovake vlasti nisu znale to bi s vizijama, te su posve razumljivo nastojale na svaki nain sprijeiti da prikazanja iz Turzovke postanu popularna, esto bi se ondje okupilo i 10.000 hodoasnika. Prikazanja ne poznaju granice ni politike sisteme, pojavljuje se i na Zapadu, i na Istoku. Nije li to udnovato? Prikazanje izabire obraenika Bruno Cornacchiola rodio se 19. svibnja 1913. u Rimu i odrastao je u siromatvu. Prvobitno katolik, oenio se 1936. i otputovao sam u panjolsku, te se samo povremeno vraao kui i dokazivao svoju plodnost. U panjolskoj se obratio na protestantizam i postao, kao i veina onih koji prijeu na drugu vjeru, agresivan antikatolik. Njegova djeca nisu bila vjerski odgojena. Taj je sluaj zanimljiv zato to trideset etverogodinji Bruno C., odrastao ovjek kad je doivio dva prikazanja, pored svega nije bio ni katolik.

Dvanaestog travnja 1947. je tramvajac Bruno C. sa svojom djecom: etverogodinjim Gianfrancom, sedmo-godinjim Carlom i dvanaestogodinjom Isolom, krenuo na izlet u Tre-Fontane kraj Rima. Dok su se djeca lop-tala, on se udubio u sportske novine. Lopta se otkotrljala

u jednu spilju, a Gianfranco je otrao za njom. Meutim, nije izlazio. Isola i Carlo zamolie tatu da im pomogne u potrazi za bratom i loptom. Zlovoljan zbog toga to su ga djeca omela pri itanju. Bruno C. je poao prema spilji, ali mu Gianfranco nije odgovarao na odluno dozivanje. Tada se sagnuo i ugledao sina kako stoji uzdignutih ruku i pilji u neku toku, tepajui joj zaneseno: Lijepa, lijepa gospo, lijepa gospo... Htio je ve uhvatiti djeaia za ruku kadli se kraj njega, Isola i Carlo, takoer, spustie na koljena. Sada su sve troje mrmljali: Lijepa gospo, lijepa gospo... Brunovu bi temperamentu, vjerojatno, bilo odgovaralo da otvori pravu paljbu talijanskih kletvi, ali se, gledajui blijeda djeja lica, obuzdao. Blago je pokuao povesti sa sobom Carla, no nije ga mogao ni pomaknuti s mjesta. Iznenada je i njega zaslijepilo bljetavo svjetlo, u kojem su se djeca razabirala jo samo kao fantomski obrisi. Kasnije je Bruno C. opisao to stanje kao dojam da mu se svijest odvojila od tijela (!). Kad je neto zaslonilo to jarko svjetlo, ugledao je enski lik naopisive Ijepote, obrubljen zlaanim sjajem. Tjeralica to ju je dao o Madoni taj odrasli ovjek nije se u biti gotovo nimalo razlikovala od opisa kakve daju djeca: ... crna kosa, sjajna bijela haljina, opasana ruiastom vrpcom s dvjema petljama, plat zelen poput livade... Gospine su bose noge poivale na princu; njezino je lice izraavalo majinsku dobrohotnost, istodobno s tihom sjetom; u desnoj je ruci drala omanju knjigu, koju je naslanjala na grudi... (25) Uvjeren da je sve to besmislica, Bruno C. se htjede po-buniti, ali kad je gospa progovorila, shvatio je da je pred njim Majka Boja. U trenutku kad mu je nestala s vidika, nekatolik Bruno C. je kleao na tlu. estog svibnja 1947. je Bruno C. doivio drugo i po-sljednje prikazanje u spilji. Tada je bio sam.

Predodreenost? Matou Laut i Bruno Cornacchiola bijahu odrasli. Otpada telepatsko prenoenje fantazmagorija iz djejih mozgova, jer obojica su doivjela prikazanja (Bruno C. 6. svibnja) kad nisu prisustvovala djeca. Kao i pri drugim opisima, i za oba ova sluaja sam na osnovi spisa izvijestio o okolnostima, kako bih po-kazao da za prikazanja, oito, ne postoje nikakve predod-reene situacije, niti okultna pomraenja svijesti, niti spiritualizirajue vjerske lokacije, pogodne za to. Je li tome tako? Prikazanja su se, kad god i gdje god to bilo, uvijek zbivala naglo. Barem se u zapisnicima neprestano susree rije iznenada.

Koje slobode ima nebesko osoblje? Nakon prouavanja stotina zapisnika o prikazanjima, nesumnjivo je da to se tie priznavanja ili nepriznavanja tih fenomena Katolika crkva uva za sebe ekskluzivno pravo, bez obzira na injenicu da je prikazanja bilo i ima ih kod svih naroda i svih vjera. Odluila je da ni Majci Bojoj, ni Isusu Kristu, ni arhanelima ne prepusti na volju da se pokazuju kome i gdje ele. Osim toga, oni koji vide vizije ne smiju osobno prosuivati o istinitosti onog to su vidjeli. (To je, otprilike, kao kad i sveenstvo odluuje o kontroli raanja: ono osobno nije pogoeno!). Pravo da jedino ona moe uoiti istinitost fenomena, Katolika crkva izvodi iz svog zadatka da pouava. Kad na primjer Majka Boja, prikazavi se nekom djetetu, priopi neku poruku sadraj koje ne odgovara prisvojenom zadatku pouavanja, tada se prikazanje u svakom sluaju ocjenjuje kao neistinito i odbija, preuuje ili zabranjuje; nije se zbilo. Horribile dictu: apsurdne li logike!

Ako, meutim, doivi prikazanje netko tko ne vjeruje u jednu spasonosnu crkvu, taj se posjeeni jadnik moe samo obratiti psihijatru... ili mora odmah postati ka-tolikom.

To se moe proitati i u raspravi to je redovnici prodaju pred spiljom u kojoj je tramvajac Bruno Cornacchiola doivio oba svoja prikazanja:

0dluno se drei puta koji vodi u propast, Bruno je ugledao pred sobom sjajnu i jednu cestu koja vodi do spasa: rimsku, katoliku, apostolsku crkvu..

Duh sveti glavni svjedok za sve Uostalom, pisac i katolik Rudolf Kramer-Badoni pita takoer:

Smije li se crkva vladati kao nekakav klub i izdavati propise koje treba da prihvati pri ulasku svaki lan kluba?

Oholost crkvenih vlasti vrijea. Ono to nije po volji i zapovjedi, nisi smio vidjeti sadraje poruka koji nisu dobili blagoslov nisi smio uti. I, uvijek prosvijetli go-spodu s karizmom Duh Sveti! Taj neuhvatljivi glavni svje-dok za sve. Evo jo jednom K.ramer-Badonija, u njegovoj knjizi Breme onih koji su katolici:

Ima li crkva pravo da za svaku pravnu odluku poziva Duha Svetog kao svjedoka? Kako to, onda, da stalno nastaje tradicionalistika zbrka koju treba neprestano raiavati (kako bi se dalo mjesta novoj besmislici)?

Visoka politika oko prikazanja Kratak prikaz prolih i sadanjih sluajeva prikazanja imao bi nedopustivu rupu ako bi u njemu nedostajale dvije slavne dame: Katarina Sijenska i Ivana Orleanska.

Prikazanja tih djevica nadmauju vjerski relevantne fe-nomene i zauzimaju posebno mjesto, jer su obje, te dame, pozivljui se na svoje vizije, ostvarile izrazit politiki utje-caj. Uvijek je vrijedilo naelo jezuitskog patera Hermanna Busenbauma (16001668) iz njegovih Medula theologiae moralis (0 teologiji morala): Cum finis est licitus, etiam media sunt licita Kad je cilj doputen, doputena su i sredstva). Crkvena je strategija vrijedna divljenja, a izraava se osobito upeatljivo u retrospektivi.

Katarina Sijenska

Siena, grad u Toscani, u Italiji, bila je u 13. stoljeu na vrhuncu svoje politike moi a u 14. stoljeu, u kojem se rodila Katarina, u sjaju svog umjetnikog procvata. Bila je suparnica Firenze, dok nije 1559. pretrpjela poraz i postala samo provincijsko sredite poljoprivredno bogate okolice. Jo i danas se svatko tko putuje Italijom oduevlja-va tim gotskim gradom s palaama Pubblico, Buonsignori i Piccolomini, crkvama San Domenica, San Francesco i San Maria dei Servi, te Torre del Mangia, visokim 102 m. Razumije se, Siena je, na trima brdima na razvou izmeu Else i Ombronea, sjedite nadbiskupije.

Katarina se rodila 1347. kao 23. ili 24. dijete (imala je sestru blizanku) bojadisara Benincase. K.ao sedamnaesto-godinjakinja pristupila je Treem dominikanskom redu, koji je sluio milosru bez samostanskoga zajednikog ivota i posebnih pravila; posvetila se, pria se, potpuno ^vojim mistikim razmiljanjima. U djelu Katarina Sijenska politika pisma (26), koje je odobrio za tiskanje kurski biskup 6. prosinca 1943, moe se proitati:

0ko 1370. doivjela je 'mistiku smrt', i od svog volje-nog uitelja primila poruku o novom ivotu apostolata.

Godine 1357. Katarina se hvalila neposrednim drue-njem sa svojim zarunikom Isusom Kristom, s kojim je zamijenila srce i ije je rane dobila. Spominje se da se ve kao dijete razlikovala od druge djece: Tek to je toliko odrasla da se mogla koristiti razu-mom, ukazuje joj se Gospodin, odjeven u papsko ruho i okrunjen tijarom. Blagoslivljajui, prua ruku prema njoj. Taj prizor jedinstva Krista i Crkve urezuje joj se neizbrisivo u srce, u papi vidi od tada pojavu K-rista na zemlji'... Pri tako korisnim povlasticama pada mi na um Psalam 4, 4: Bog udesno vodi svoje svece, ali bih rado izmije-nio malo tekst: Crkva udesno vodi svoje svece! Ka-tarina nije skrenula s puta. To je posve mistiko razdoblje njezine mladosti, koje dostie svoj vrhunac mistikom smru, velikom prekret-nicom njezina ivota. etiri je sata smatraju mrtvom. Za to vrijeme Gospod joj pokazuje svetost svetih . . . U bijeloj vunenoj haljini, zaogrnuta crvenim platem, hitala bi Katarina kroz Sienu. 0 njezinim se vizijama i ekstazama prialo, pa je bila poznata u cijelom gradu. 0ima koje su prisiljavale ostvarivala je neodoljiv utje-caj. U njezinoj se prisutnosti dogaalo udo za udom. Narod je hodoastio k njoj. Od 1347. priznavala se njezma budua svjetska misija, koja se najprije sastojala u tome da diktira angairana vatrena pisma politika pisma kraljicama i kralje-vima, papama i biskupima (tek potkraj ivota nauila je koliko-toliko pisati). Strasno je poticala na sudjelovanje u kriarskom ratu: Bog to hoe i ja to hou. Kao to se vidi, Katarina nije nipoto bila kranski ponizna i skromna. Ono to je izazvala iz navodno vjerskih pobuda imalo je u stvamosti politike posljedice. Papa Grgur XI (13701378) ivio je s papskom vladom u izgnanstvu u Avignonu. Potaknuta svojim zadatkom iz prikazanja, Katarina je htjela, radi jedinstvene moi Crkve, vratiti papu u Rim, kako bi on primat mogao opet braniti iz srca Crkve: Rima. Agitirala je za svoju crkvenopolitiku misiju po dvorcima monog plemstva i kod svih onih od kojih je oekivala svjetovnu mo. Putovala je i u blistavo--svjetovni dvor papa u Avignonu... Katarina je uvijek i prije svega obdarena mistiarka... Samo tako se mogu shvatiti njezine politike misije... Sumnjivo bijelo rublje! Katarina se godinu dana borila ogoreno za povratak ape. Godine 1377. postigla je cilj. Rim je opet bio Rim, a Crkva u sjeditu svoje moi. Dok se neprestano i previe jasno istie njezina vjerska naivnost i spominju njezina prikazanja kao prvorazredna preporuka za njezino politiko angairanje, umata se Ka-tarina Sijenska kao politiko orue u neprovidno debelu crnu vatu. Ako vizije nisu dokazive, crkvenopolitika mo to su je postigle jest. Trebalo bi da to prozre svatko tko nije zaslijepljen (Prva knjiga Mojsijeva 19, 11).

Ivana iz Domremyja Tada se pojavila seljanica Ivana, koja nije bila politiki manje aktivna i koja je postala svjetska zvijezda meu vidovnjakinjama. Rodila se izmeu 1410. i 1412. u selu Domremyju na Maasu, u istonoj Francuskoj. Domremy se danas zove Domremy-la-Pucelle (la pucelle = dje-vica), ima oko 280 stanovnika, koji rado pokazuju stran-cima rodnu kuu svoje uvene suseljanke.

Seljanica iz Domrmyja u crkvenoj i svjetovnoj literaturi poznata kao Jeanne d'Arc, sveta Ivana ili Djevica Orleanska, sredinji lik velikih drama umijeala se, kao opunomoenik prikaza, u visoku evropsku politiku.

Kad joj bjee 13 godina, Ivana je doivjela svoja prva prikazanja, ula je glasove. Izjave borbene djevice na sudu zapisane su u Rukopisima Kraljevske knjinice (27):

Iz sudskog zapisnika Kad mi je bilo trinaest godina, javio mi se u oevu vrtu u Domremyju neki glas. Dopirao je zdesna, s one strane gdje je crkva, a pratila ga je jaka svjetlost. U po-etku sam se bojala, ali sam ubrzo spoznala da je to glas nekog anela, koji me nakon toga vodio i pouavao. Bio je to sveti Mihael. Vidjela sam i svetu Katarinu (Sijensku!) i svetu Margaretu, koje su mi se obraale, opominjale me i upravljale svim mojim postupcima. Lako prepoznam prema glasu da li sa mnom razgovara aneo ili svetica. Ponajee, ali ne uvijek, prati ih svjet-losi. Njihovi su glasovi blagi i dobri. Aneli mi se pri-kazuju s prirodnim glavama. Vidjela sam ih, a vidim ih svojim oima... ... Nakon pet godina, kad je Ivana uvala marvu, ree neki glas: Bog saaljeva francuski narod, i ona mora poi da ga spasi. Kad se potom rasplakala, naredio joj je glas da ode u Vaucouleurs, gdje e nai jednog kapetana koji treba da je, bez ikakvih zapreka, odvede kralju... ... Od tog je doba sve to inim posljedica primljenih objava i prikazanja, a i za vrijeme cijelog ovog sudskog procesa govorim samo ono to su mi savjetovali da kaem... Za vrijeme opsade Orleansa prorekla je Ivana zauzima-nje grada, a i to da e joj iz grudi potei krv. Sutradan je ranjena; jedna joj se strelica zabila est palaca u rame.

Neprestano u vezi sa svojim glasovima, Ivana je dva-tri puta tjedno sluala zahtjeve da zapone politiku dje-latnost. Potkraj 1428. postadoe te naredbe tako konkretne da su joj dale dunost da smjesta pritekne u pomo svojim zemljacima: trebalo je da dokraji englesku opsadu Orieansa.

Ivana izmeu fronta Lako je glasovima bilo nareivati, ali za obinu seljanicu bjee to teak politiki zadatak, jer je Francuska bila po-dijeljena na dvije stranke. Postojala je Orleanska stranka pod vodstvom mlitavog dofena (naslov negdanjeg fran-cuskog prijestolonasljednika), kojeg je Ivana 1422, okrunila u Reimsu kao kralja Karla VII. Zatim, postojala je bur-gundska stranka pod vodstvom Henrika V, u savezu s Englezima.

Djevojku su uporno poticala stalna prikazanja. U svo-jim seljakim dronjcima, vrlo je otroumno nadmudrila dvorske ulizice i prodrla do infantilnog dofena, kojeg je uvjerovala dokle god je nije imenovao za Chefe de guerre.

Ivana pobjeuje! Nalazei se na elu 4.000 ratnika, Ivana je prisilila Engleze, te prokletnike, da se povuku iz Orleansa. Ta je pobjeda znaila obrat u stogodinjem ratu Francuske protiv En-gleske. Ivanina slijedea politika elja da ponovno ujedinjena Francuska, Orleans i Burgundija unite Englesku, propala je zbog slabog kralja. Jo jednom je srana djevojka krenula u boj, ali je kod Compiegnea zarobie Burgunani. Njezin tupoglavi kralj nije poduzeo nita da je izbavi iz zarobljenitva. Burgun-ani je prodae za veliku svotu novca Englezima. (Sveci imaju svoju cijenu!) Njima je ta djevica priredila takve neugodnosti da nisu tedjeli novac kako bi je zbog prag-matiko-politikih razloga dobili u svoje ruke. Znali su

da Francuska bez Ivane (i njezinih prikazanja!) vie nema sile koja bi potakla na ujedinjenje. Britanci su zaroblje-nicu smatrali arobicom; zbog opreznosti je stavie u eljezni kavez!

Unakrsno ispitivanje o prikazanjima Pod predsjedanjem biskupa iz Beauvaisa zapoeo je 21. veljae 1431. sudski proces kojem je cilj bila lomaa. Za-pisnici (28) pokazuju da su glavni dokaz bile Ivanine pri-kazanja i glasovi.

22. veljae 1431 zamak u Rouenu Presluavatelj: Kad ste prvi put uli glasove?

Ivana: Bilo mi je trinaest godina kad mi se oglasio jedan boanski glas kako bi mi po- mogao da ispravno ivim. Presluavatelj: Je li vas esto posjeivao taj glas? Ivana:

Dva-tri puta tjedno mi je govorio: Treba da napusti svoje selo i poe u Francusku!

Presluavatelj: to vam je jo priopavao? Ivana: Kazao mi je da treba da prekinem opsadu Orleansa...

Prikaza je dala Ivani jasan politiki zadatak! Kad su joj 28. oujka zaprijetili muenjem kako bi je osudili kao krivovjerku, odrekla se svojih prikazanja.

Ivana: Budui da sveenici tvrde da moja prika-zanja i objave nisu vjerojatni niti se mogu zagovarati, neu ni ja upomo ustrajati na njima.

Drugog travnja porekla je poricanje koje su iznudili od nje: Biskup: Jeste li poslije etvrtka uli glasove svete

Katarine i svete Margarete? Ivana: Bog mi je preko tih svetica objasnio kak-vu sam bijednu izdaju poinila kad sam se

pod zakletvom odrekla svoje izjave ka-ko bih spasila svoj ivot.

U dogovoru s kranskim izvriteljima pravde zapa-lie svjetovni krvnici 30. svibnja 1431. lomau. Ivana je umrla viui: Isuse! Isuse! Dvadeset godina kasnije jedan je sudski posluitelj izjavio u zapisnik da je Ivanino srce, usprkos potpunom uni-tenju tijela, ostalo itavo. Nisu potrebna nikakva nategnuta tumaenja ni naga-danja da bi bilo jasno da su likovi iz Ivaninih prikazanja htjeli postii politike uinke. Zbog ega bi to moglo za-nimati sretnike na nebu? Godine 1456. Crkva je uoila priliku da jednu sveticu i narodnu junakinju vrati u svoje krilo. Opozvala je pre-sudu koja je njezinu vjernicu dovela na lomau. Godine 1894. proglasila ju je blaenom, a 1920. sveticom. Joseph Smith osnivac vjere na temelju vizija Prorok Joseph Smith (18051844) osnovao je Isusovu crkvu suvremenih svetaca. U noi 21. rujna 1823. doivio je prikazanje (29): Posve se predavi molitvi Bogu, opazih da se u mojoj sobi pojavilo neko svjetlo, koje se pojaavalo' dok nije u prostoriji postalo svjetlije negoli u podne, a potom se ubrzo stvori kraj mog kreveta andeo, stojei u zraku, jer nogama nije dodirivao pod. Imao je na sebi iroku halju, izvanredno bijelu. Bila je bjelja nego ita to sam vidio u ivotu; osim toga, ne vjemjem da bi bilo to ze-maljsko moglo biti tako izrazito bijelo i sjajno. ake mu bijahu gole, a i ruke do malo iznad zglavka. 1 stopala mu bjehu bosa, a i noge do malo iznad glenjeva. Glava i vrat bijahu, takoer, goli. Mogao sam razabrati da osim te halje nema nita drugo na sebi, jer je bila otvorena, te mu

vidjeh grudi... Nazvao me imenom i kazao mi da je poslan k meni kao vjesnik Boje prisutnosti i da se zove Maroni; Bog eli da uinim jedno djelo. Kazao je da je sauvana jedna knjiga napisana na zlatnim ploa-ma, koja izvjetava o bivim stanovnicima ovog konti-nenta i njihovu podrijetlu; u njoj je sadrano obilje vjenog evanelja, kakvo je Spasitelj objavio onim sta-rim stanovnicima... Nakon tih sam priopenja spazio kako se svjetlo u sobi oko njega, kojije govorio sa mnom, poelo skupljati, i to je potrajalo dok se u prostoriji nije opet smrailo, osim oko njega. Tada sam iznenada, kao kroz rudarsko okno, ugledao nebo, a posjetilac se poe penjati, sasvim nestade, i sobu ispuni mrak kao i prije prikazanja nebeskog svjetla...

Gdje u tom izvjetaju postoji neka razlika s obzirom na rimokatolika slubeno priznata prikazanja?

Joseph Smith je i ubudue doivljavao pnkazanja, za vrijeme kojih su mu pokazane zlatne ploe, tekstove kojih je prenio. Tako je 1830. nastala mormonska Biblija The Book of Mor-mon. Kranska mormonska zajednica naselila se 1848, poslije dugih lutanja, u pustinji pored Slanog jezera u Uta-hu, u SAD, i osnovala mormonsku dravu Utah, sa sredi-tem u Dalt Lake Cityju, naselju koje se naglo irilo. Mor-monska crkva ima danas vie od milijun i pol sljedbenika, rasprenih irom svijeta. Mormoni doista ive prema svo-jim kranskim zakonima, i nisu obina sekta koja bi se mogla odbaciti kao quantite negligeable (zanemariva koliina, nap. prev.).

Sadraj te Book of Mormon, dobivene od prikazanja, donosi takvo obilje povijesnih dogaaja s datumima, imenima i zemljopisnim podacima da nije ba vjerojatno da bi taj kompendij mogao nastati na osnovi znanja jednog sedamnaestogodinjaka. Kao i pri svim prikazanjima, i tu je postojalo neto. To neto treba ispitati. Nesumnjivo je da se ne radi ni o kakvu oitovanju pakla, jer prouzro-kovalo se, zapravo, neto pozitivno. To bi bila, da se iz-razimo jezikom crkvenih otaca, contraria contrariis (boriti se protiv suprotnosti suprotnou)!

Prikazanja u Kairu Koptska je crkva kranska nacionalna crkva Egipta, s vie od milijun vjernika. Njome upravlja aleksandrijski pa-trijarh, koji od 11. stoljea ima sjedite u Kairu.

Drugog travnja 1968. gledali su prolaznici nad kupolama stare koptske crkve u kairskom predgrau Zeitunu oblike sline bijelim golubovima, koji su imali promjenjljive obrise i polako se stopili u magli. Nakon sablasne metamorfoze poprimila je magla oblik ovjejeg lika; tako je sjala da su gledaoci bili zaslijepljeni i mogli promatrati taj fenomen samo stisnutih oiju. Prikazanje se nekoliko veeri po navljalo na istom mjestu i na isti nain. Koptski je patrijarh Kiril VI Sesto smjesta sazvao ko-misiju od sveenika, uenjaka i vjernika. Ta je komisija kao i tisue kairskih graana Kopta, muslimana, hin-duista, krana svih boja, pripadnika raznih sekta po-svjedoila da je nad crkvenim kupolama vidjela lijepu gospu, enu koja je zraila iznutra. To je bilo prije est godine. Uveer 12. travnja snimio je egipatski fotoreporter Vagih Risk Mata, u lovu na senzacije, prvi put Marijinu prikazu na nebu. etrnaestog je travnja pokazao patrijarh na konferenciji za tampu dokumentarnu sliku: na njoj se, pred trima kupolama na donjem rubu slike, nad crkvenim krovom, vidio jarkobijel oblik s nekim likom koji se nije mogao identificirati. Oevici potvrdie opsenim popisom potpisa da su vidjeli neki lijep enski lik (30).

udu za petama

Bio sam u Lourdesu i Fatimi. Za svojih putovanja po kon-tinentima nisam propustio m jedno mjesto prikazanja, ka-ko bih mogao kritiki i paljivo pregledati okolicu i povi-jest uda. Meutim, nikada nisam imao priliku da bu-dem nepristran sudionik nekog iznenadnog fenomena prikazanja ili da razgovaram s nekom aktivnom vidovnja-kinjom ili aktivnim vidovnjakom. No, neprestano su mi pristizali na pisai stol aktualni izvjetaji o djelovanju Mame Rose, koja se smatra vidovnjakinjom. Je li mi se tu ukazivala mogunost da zakrpam jednu rupu u svom znanju? Dvadeset drugog oujka 1974. posjetih zabaeno mje-stance San Damiano. Teko sam ga pronaao, jer ni je-dan putokaz ne upuuje prema njemu. Ubrzo ustanovih da tu putokazi i nisu potrebni, jer svatko koga upitate zna za posjed obitelji Quattrini, na kojem ivi i djeluje Mama Rosa. (San Damiano se nalazi juno od Piacenze, a Piacenza jugozapadno od Milana.) Amo pristiu, kao i ja, hodoasnici iz svih zemalja svijeta; to dokazuje parkiralite s automobilima svih marki i registarskih tablica svih narodnosti. Kroz prozor seljake kue dopire jednolino moljenje krunice: Kojeg si, Djevice, po Duhu Svetom zaela Kojeg si, Djevice, k Elizabeti nosila Kojeg si, Djevice, rodila Kojeg si, Djevice, u hramu rtvovala... Hodoasnici ritmiki mrmljaju. Juni je zid prekriven zavjetnim ploama (posvetni darovi za nekog sveca na protenitu): Marija je pomogla! Izlijeen od teke bolesti! Vjena hvala! Opet sam zdrav! Poloio ispit! Na zahvalnicama su svi meni poznati jezici. Mama Rosa, zacijelo, izaziva uda. Na pravom sam mjestu... Na eljeznoj polici s nekoliko pregrada treperi dugaak niz crvenih uljanica. Iza nje su na stolu dvije velike plas-tine boce s udnovatom vodom iz San Damiana. Ona se dobiva besplatno, kod Mame Rose se nita ne prodaje. Devocionalija i suvenira ima u malobrojnim trgovinama u selu. Na kamenu postolju iza iane ograde, zatvoren kao neka rijetka ivotinja u zoolokom vrtu, ustolien je bijeli kip okrunjene Majke Boje, koja okruena cvijeem kao da poziva kretnjom, dok je u objema rukama po jedna rua. S njezine desne strane postoje klupe za moljenje, iza kojih poinje krim put: u cijevi od plastine mase pri-kazuju figure Isusova stradanja. Tu i pred kipom klee na betonskom podu hodoasnici, lica okrenutih prema re-etki. Molim vas, htio bih razgovarati s Mamom Rosom Doekala me neka seljanka s keceljom, a moe joj biti oko 50 godina. Sudei prema snimkama koje sam vidio, mogla bi biti sestra Mame Rose. Obratih joj se: Excusa, signora... Doputovao sam iz vicarske kako bih Mami Rosi postavio nekoliko pitanja. Ne! Ne! To ne dolazi u obzir, Mama Rosa sada moli-ti. Neka, priekat u nekoliko sati ili se vratiti sutra. Ja sam pisac i bavim se prikazanjima kakva je imala Mama Rosa... Ljuta kao ris, ona poe uporno sipati rijei: Ne moete razgovarati s Mamom Rosom, ona je bolesna, sada je ionako bolesna... Ostadoh uporan. Za djeli mi sekunde proe kroz glavu misao da bi, moda, trebalo da se posluim s nekoliko novanica lira, koje u Italiji, inae, otvaraju i najvre zatvorena vrata. Odustadoh od toga, kako ne bih, moda, sve upropastio; ipak sam na ude-snom mjestu. Meutim, nisam uspio. Prije nego to sam doao ovamo, saznao sam ve iz objavljenih djela (31) to se, navodno, dogodilo u San Damianu i zbog ega je Mama Rosa postala magnet za one koji vjeruju u udesa:

Kruka koja je cvala u jesen Dvadeset devetog se rujna 1961. gospoa Rosa Quattrini grcila od boli na svom krevetu, a sutradan je trebalo da joj u bolnici operiraju kilu. Gospoa Rosa je rodila troje djece pomou carskog reza. Najstariji je tada uio ve u sjemenitu u Piacenzi, dok se o malima brinula tetka

Adele. U kui je uvijek nedostajalo novca, a tog se dana prikupilo jedva jedvice 1000 lira, koje je trebalo da ona po-nese u bolnicu. U kuhinji kraj spavae sobe kuhala je tetka Adele oskudan obrok, kad je na vratima pokucala neka mlada ena; zamolila je milostiv dar za crkvu Santa Maria della Grazie u San Giovanni Rotondu, gdje je djelovao udesni pater Pio. Tetka Adele, kojoj novac bjee svet kao i svim siromasima, upitala je Rosu to da odgovori molite-Ijici. Rosa se bez razmiljanja odrekla pola gotovine. Neznanka je prila bolesnici kako bi joj zahvalila i poela je sokoliti da ustane. Napokon ju je, gotovo na silu, iz-vukla iz kreveta: Keri moja, ti si izlijeena! Boli nestadoe kao da ih je vjetar odnio, te se operacija nije ni obavila. Mlada je ena preporuila gospoi Rosi da posjeti patera Pija. Ozdravivi na tako udesan nain, Rosa je otputovala u San Giovanni Rotondo, gdje jo je pater Pio, kojeg slave zbog lijeenja na daljinu, savjetovao da se, ako je ne spreavaju obiteljske obaveze, posveti njegovanju bolesnika.

Tri je godine ivot na posjedu u San Damianu tekao svojim uobiajenim tokom. esnaestog listopada 1964. zatekla se gospoa Quattrini s jednom susjedom u vonjaku. Obje su opazile kako drukije negoli iznenada? maglenu koprenu, neobian oblai koji je obavio granje ljive. Tada se taj osebujni oblik, lebdei, preselio do kruke, i ondjb se iznenada pokazao u oblaku, koji se poeo zguivati, sjajan enski lik s dvjema obaveznim mama u ruci i kmnom na glavi. Gospa je zaprijetila: Dola sam da opomenem svijet da moli, jer pribliava se kazna! Domiljata je Rosa upi-tala: Kako e povjerovati meni, ubogoj eni? Ma-dona joj je odgovorila jasno i razgovijetno: Ne boj se, dat u znak. Uinit u da procvate kruka! Nakon toga je prikaza izblijedjela.

U listopadu je drvo imalo na sebi, dodue, jo punu koaru zrelih kruaka, ali navodno ni jedan jedini cvjetni pupoljak. Pa ipak, drvo je procvalo, ne polako, ve kao to su izjavili oevici u tren oka. udo se sutradan ponovilo na ljivi.

Mama Rosa avrlja s majkom Marijom

Nakon jesenjeg cvjetanja voki ne prestaju za Rosu Quat-trini prikazanja. Gotovo svakog utorka razgovara Mama Rosa s Majkom Bojom, te prima od nje upute i poruke, saopenja za odreene osobe i prijetnje za one koji nisu pravovjerni. Tumaram kroz vrt udesa, kroz dvorite. Kroz prozor dopire iz kue litanija: Kojeg si, Djevice, u hramu nala Koji se za nas krvlju znojio Koji je za nas bio bie-van... Dva francuska sveenika, u potpunom sveanom ruhu, klee pred ograenim Marijinim kipom. Mama Rosa zadaje podosta tekoa Rimu. Poruke to ih, navodno, prima od majke Mahje, proturjene su, na-ivne, esto samovlasne, katkad zainjene strog