The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service 

 

 

Aristotel o odgoju i obrazovanju

«Aristotle on Character Development and Education»

by Ivan Matičević

Source:Contemporary issues (Suvremena pitanja), issue: 19 / 2015, pages: 148­157, on www.ceeol.com.

148

Aristotel o odgoju i obrazovanju

Sažetak

Današnju pedagogiju je nemoguće razumjeti bez njezinog iskonskog dodi-ra s antikom. Razmišljanja i uvidi Platona, a onda i Aristotela, u toj sferi čine ključne dodirne točke između današnjice i antičkog svijeta. Postoji tijesna veza između odgoja i obrazovanja u Grčkoj i socijalnog i političkog poretka. Obrazovanje je bilo odraz života. Odgoj se nije olako shvaćao, već mu je svr-ha bila proizvođenje građana dostojnih upravljanja državom. Stara Grčka je trebala muževe dobrih duša i snažnih tjelesa, koji će znati voditi zajednicu i biti prvi u redovima koji će pasti za njezinu slobodu. U ostvarivanju odgoj-no obrazovnih ideala Grci su podrazumijevali tri stvari: plemenitu narav, upornu vježbu i pažljive opomene učitelja. Cilj djelovanja bio je slobodan i racionalan. Ipak, moramo imati na umu da je obrazovanja u Grčkoj bilo namijenjeno malobrojnima, tj. djeci bogataša plemenita porijekla, koji nisu bili izloženi na planini da umru. Sinovi slobodnih građana trebali su postati također slobodni građani.

Ključne riječi: odgoj, obrazovanje, Grčka, politika, paideia, filozofija.

1. Uvod

S određenom dozom opreza možemo reći da su stari Grci čitavo čovje-čanstvo podijelili na one koji vladaju i one nad kojima se vlada. Od

starog nam je mudraca Heraklita sačuvan fragment: Rat je otac svemu, svemu kralj; jedne je iznio kao bogove, druge kao ljude, jedne je proizveo ro-bovima, a druge slobodnima. Kroz ovaj fragment odzvanja da je sve što može biti, takoreći i na nebu i na zemlji, podijeljeno u četiri skupine. Prvi su bogovi, drugi ljudi, treći robovi, a četvrti slobodnjaci. Bogovi vladaju nad ljudima, a oni slobodni nad robovima. Pedagogija je, kao disciplina,

Ivan Matičević Slavonski Brod Klasična gimnazija fra Marijana Lanosovića s pravom javnosti

UDK 1 Aristoteles 37(38)

Primljeno: 1. 3. 2015. Stručni članak

149

149

Ivan MatičevićArIstotel o odgoju I obrAzovAnju

kako joj ime doslovce kaže, vođenje djeteta. Cilj ovog vođenja, odnosno putovanja, jest da se od mogućnosti biti čovjekom, stvori istinski čovjek. Među homerskim je Grcima obrazovanje bilo čisto praktičko formiranje koje je ciljalo da se mladića učini govornikom i ostvariteljem djela. Ob-razovanje je stoga bilo potrebno zbog prirodne težnje mladoga čovjeka za slobodom, također, izvanjski gledano, zbog susreta sa stranim narodima i razvoja trgovine. Ovdje se na vidjelo iznose dvije vrste motivacije: vanjska i unutarnja motivacija. Vanjska motivacija mladog čovjeka u Grčkoj bila je traženje bogatstva, časti i slave kao rezultat putovanja koje se naziva obrazovanje, dok bi kod onih vrjednijih i dostojnijih unutarnja motivacija polučila okretanje k samome sebi, okretanje k filozofiji, ostavljanje bogat-stva i uspjeha, a posvećivanje samo brizi za vlastitu dušu.

Starogrčka riječ paideia u sebi je postala izraz za čovjekovo stvaralaš-tvo. U današnjem svijetu se ništa ne spominje što nije grčko po svojemu porijeklu, osim možda slijepih sila prirode. Ipak, grčki jezik u svojoj či-stoći nije imao tri pojma bez kojih današnje razumijevanje kulture i zna-nosti ne bi bilo moguće. Grci nisu imali riječ za osobu (lat. persona, ae, f.), nisu imali riječ za svijet (lat. mudus, i, m.) i nisu imali riječ za ništa (lat. nihil). Današnja pravna znanost ne bi mogla postojati bez pojma osobe, osobnog vlasništva i svega onoga što je, u pravnom okružju, ve-zano za pojedinčevu osobnost. Grci su imali riječ kozmos čiji je prijevod prvenstveno red, ures, raspored, a zatim svijet. I na kraju stari Grk nije imao riječ za ništa, nije mogao izgovoriti ništa, jer je čitav njegov svijet i red bio ispunjen bogovima i ljudima, robovima i slobodnjacima. Ono što je on ponajviše cijenio bila je sloboda, koju je branio kako u odgoju, tako i u obrazovanju, a ponajviše na bojnom polju. Biti odgojiteljem u jednakoj je mjeri značilo biti filozofom, takvim bićem koje je moglo svoje odgojenike oblikovati prema vidu ideje koju je duhovnim okom proma-trao. Tako odgoj i obrazovanje nisu postali puko prenošenje tradicije s koljena na koljeno, nego predmet razmišljanja. Mitovi i priče imali su moć oblikovanja. Grcima su Homer i Hesiod bili učitelji, na čijim su se djelima djeca ispočetka učila svemu za život potrebnome. Među takvim je pričama trebalo izvršiti selekciju, da bi se dušu mladoga čovjeka već od početka upravljalo i oblikovalo za pravi put u životu. Ovakvo razmišljanje o odgoju, koje je imalo uzor u ideji istinske zajednice za koju je odgoj nužan, nije davalo prednost ničemu drugome do čovjekovoj cjelovitosti. Ova veza istinskog odgoja i zajednice u kojoj odgojitelj i odgojenik žive, pokazuje da je svrha odgoja bila proizvođenje stvarnog lika čovjeka, ono-ga što uopće znači postati čovjekom, a to polazi od gledanja duhovnim okom u ideju čovjeka. Ta živa slika čovjeka pokazuje se plastici grčkih

Access via CEEOL NL Germany

SUVREMENA PITANJA

150

150

bogova, oblikovanja kojih nije bila svrha očovječiti božanstvo, nego po-božanstveniti čovjeka. Čak i kada je vojnički Rim osvojio Grčku iskrsnula je misao nade – Graecia capta ferum victorem cepit et arte intulit agresti Latio.1

2. Crtice iz Platonova pogleda na odgoj

U jednom od svojih spisa, točnije Alkibijadu, Platon govori što istinski znači odgoj za spoznaju samoga sebe. Razgovor vode mladi Alkibijad i Sokrat. Alkibijad nema ni dvadeset godina, a već smatra da mu pripada moć koju ima Periklo, budući da mu ne nedostaje prijatelja i moćnih srodnika ni s očeve ni s majčine strane. Ali Alkibijadu nije moguće is-puniti svrhu svoga života bez Sokrata, točnije bez Sokratove majeutičke (porodiljske) vještine, kojom bi iz mladog Alkibijada porodio odgovor na delfski natpis – spoznaj sama sebe. Alkibijad je uznosit, ne poznaje dobro niti zakone niti grad, a misli stupiti u javnu skupštinu i savjetovati Ate-njane o pravednosti i nepravdi. Jedan od najzanimljivijih dijelova spisa tiče se usporedbe kraljevstva velikog kralja (Perzije) s Grčkom. Kada se rodi kraljev prvorođenac, svi u kraljevskoj službi svetkuju, a nakon njih i čitava Azija. A za usporedbu, kad su se Sokrat i Alikibijad rodili, niti su-sjedi nisu ništa primijetili. Nakon rođenja kraljev prvorođenac se predaje ne dadiljama, nego eunusima, i to onima najboljima oko kralja. Njihov je zadatak da ojačaju dječakove udove. Kada dječak napuni sedam godina odlazi do učitelja jahanja i počinje ići u lov s kraljevskim dostojanstvenici-ma, a kada napuni četrnaest godina odgoj nad njim preuzimaju kraljevski nadziratelji. Takva su četiri nadziratelja – najmudriji, najpravedniji, naj-razboritiji i najhrabriji. Prvi od njih naučava prvorođenca bogoslužje Zo-roastra i štovanje svih perzijskih bogova, kao i kraljevskih običaja. Onaj najpravedniji uči čitav život govoriti istinu, onaj najrazboritiji uči mladića da ne bude rob niti jednoj nasladi niti strasti, da postane odista slobodan i da vlada svim svojim osjećajima, a ne da im robuje, a onaj najhrabriji ga uči kako ne biti rob straha. Kako bi se jedan grčki mladić mogao natjecati s perzijskim princem? Čak i kada bi materijalno bogatstvo ostavili po strani, može li se natjecati u razboritosti, pristojnosti, umjerenosti, vele-umnosti, pobjedoljubivosti i tome sličnom? Sokrat dovodi mladog Alki-bijada do istine o njemu samome. Ipak, postoji jedna razlika između njih. Alkibijadov skrbnik je beskorisni Zopir Tračanin, dok Sokrat za svoga

1 Grčka pokorena oružjem, osvojila je osvajača i surovom Laciju nametnula je umjet-nosti. (n. p.)

151

151

Ivan MatičevićArIstotel o odgoju I obrAzovAnju

skrbnika navodi boga. Božji glas, nekakva božanska prepreka, udaljavala je Sokrata od političkih poslova grada Atene, ostavljajući ga da propituje sebe i svakoga od svojih sugrađana.

Aristotel spise koji su objedinjeni pod imenom Metafizika započinje ovim riječima: Svi ljudi po prirodi teže gledanju (znanju). U što bi trebalo gledati da bi čovjek sebe sama vidio u svojoj ogoljenost, u „bistvu“ svoga bića. Ovaj natpis – spoznaj sama sebe – nije drugačije moguće ni razja-sniti nego samo po vidu. Dio duše mora gledati onaj dio sebe u kojem se nalazi izvrsnost. A najbožanskiji dio duše je onaj kod kojega se nalazi znanje i razboritost. Biti čovjekom značilo je biti na mjestu natjecanja u vidokrugu svega što može biti, natjecanja sa samim sobom, s drugima kako ljudima tako i bogovima, sa svrhom da postigne najčišću i najsjaj-niju dušu. Duši su pridijevani atributi hrabra, pravedna, trijezna i mudra. Biti čovjekom u grčkom polisu manifestiralo se kroz političku i praktičnu dimenziju, kao skrb za zajedničko dobro. Za razliku od Perzije gdje su se kraljevi smatrali božjim potomcima i sinovima, Grci nisu imali pretenzije postati proroci i pomazanici, već učitelji, pjesnici i filozofi svoga naroda. Oni su itekako bili svjesni svojih božanskih korijena, poglavito Platon koji u spisu Timej opisuje čovjeka kao nebesku biljku, biljku koja korije-nje ima na nebu i slikovito govoreći, s neba se spušta na zemlju. Filozofija je obuhvaćala u sebi svojstveno četvorstvo – biti, živjeti, gledati i misliti. Filozof je izbor čovjeka koji duhovnim vidom vidi da ništa bitno ne vidi (Sokrat), tj. zna da ne zna ono bitno, a to bitno je on sam i njegova duša.

Sokrat je, kao Platonov uzor, izvršio na njega najjači utjecaj. On nije, za razliku od sofista, odjeljivao odgoj od obrazovanja. Sofistima, koji su znanje prodavali za novac, odgoj nije bila primarna djelatnost. Sokrat je, naprotiv, težio da u svakome čovjeku otkrije što je istina za svaku izvr-snost koja postoji (mudrost, pobožnost, hrabrost itd.). Smatrao je da sam ne može nikoga ništa naučiti, već da može pomoći sugovorniku da u sebi porodi istinu. Istina se nalazi u svakome čovjeku, a njegov je zadatak, koji mu je bog odredio, da pomogne ljudima doći do istine. Istina ili uvid u stvar, koji se rodio u čovjeku, drugačiji je od uvida koji su sofisti proda-vali, često za velik novac. Ljudi ne mogu pravedno djelovati ako ne znaju što je pravednost. Kada se izvrsnost spozna, onda je moguće djelovati u skladu s njom. Ovo izjednačavanje izvrsnosti i znanja naziva se još i etič-ki intelektualizam. Platona su, koji je filozofiju pokušao provesti u djelo u Sirakuzi na dvoru Dionizija Starijeg, neshvaćenog od mnoštva koje nije htjelo niti željelo prihvatiti njegove zamisli glede istinskog ustrojstva zajednice, prodali u roblje. Tako je filozof osjetio na svojim plećima što znači ropski život, a u njegovom centralnom djelu Politeia javlja se pro-

SUVREMENA PITANJA

152

152

mišljanje istinskog ustrojstva zajednice bez robova, kao i jednaka prava i dužnosti muškaraca i žena. Za Platona su odgoj i obrazovanje uokvireni u istinski sustav zajednice i nerazdvojivi od nje. Primjerice, odgoj čuvara istinske zajednice (politeia) sastoji se od gimnastike kojom stječu tjele-snu izvrsnost i nečega što Platon naziva mousike, što znači i umjetnička i naučna naobrazba. Kad starih se Grka odgoj i naobrazba temeljila kako na mitologiji, tako i na spjevovima Homera i Hesioda. Platon podvrgava kritici takvo naučavanje, jer se bogovima pripisuju ljudske mane i nedo-statci što ne odgovara istinskoj slici bogova. Bog je mjera svih stvari, a ne kako su učili sofisti, naročito Protagora – čovjek je mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu. Krajnja svrha odgoja i naobrazbe kreće se prema lijepom i dobrom. Zajednica će biti uzor ako je istodobno mudra, pravedna, razumna i hrabra. Mudra zajednica znači da u njoj vladaju kraljevi, odnosno upravitelji koji filozofiraju, koji ne donose od-luke mimo zakona, već u skladu s uvidom u vid same stvari. Pravedna je ona zajednica u kojoj svaki stalež (kod Platona su to tri – radnici, čuvari i upravitelji) radi svoj posao. Time se izbjegava pohlepa za vlašću i za tu-đim dobrima. Pravednost je usko povezana s odgojem i naobrazbom time što se od rane mladosti razvija za suživot u zajednici. Razumnost u za-jednici je predstavljena skladom, tj. razumnim vladanjem nad nasladom i požudama, a hrabrost je u zajednici rezultat ispravnog odgoja čuvara.

3. Aristotel o državnoj zajednici

Aristotel ovim riječima započinje prvu knjigu svoje Politike: „Budući vidimo kako je svaki grad neko zajedništvo složeno poradi nekog dobra (jer radi onoga što im se čini dobro svi čine sve), bjelodano je da sva (zajedništva) teže nekomu dobru, a najviše pak, i onomu koje je najpo-glavitije od svih (dobara), ono zajedništvo, koje je od svih najpoglavitije i u sebi sadržava sva ostala. A to je ono nazvano država i državno za-jedništvo“.2 Ključni pojam u ovome kratkom odjeljku je dobro. Sve što čovjek čini, čini poradi nekoga dobra. Čovjek je po prirodi društveno živo biće. Onaj tko nije u zajednici ili društvu ili je životinja ili je bog, odnosno ili je gori ili bolji od ljudi. Država nastaje poradi nekog dobra, a budući da pojedinac na može opstati sam, on stupa u državu kao njezin sastavni dio. Cjelina državnog uređenja je važnija od njezina najmanjeg dijela, tj. pojedinca. Pojedinčeva naravna težnja je ostaviti nešto iza sebe,

2 Aristotel: Politika, 1252a 5, prijevod Tomislav Ladan, Hrvatska sveučilišna na-klada, Zagreb, 1992.

153

153

Ivan MatičevićArIstotel o odgoju I obrAzovAnju

nešto slično njemu samome, ali čak i nematerijalna, neprolazna dobra. Kao što Aristotel piše narav ništa ne čini uzalud, tako iz same čovjekove naravi izlazi poriv za zajedništvom, bilo muškarca i žene, bilo više obitelji ujedinjenih u jedno selo, ili na višoj razini ujedinjeni pojedinci u državnoj zajednici. Razlika između pravde i pravednosti u državnoj zajednici jest ta što je pravda poredak državnog zajedništva, a pravednost prosudba pra-vednoga.3 U ovakvoj državnoj zajednici uz slobodnjake postoje i robovi. Aristotel nije uvidio društveni problem položaja robova te je za njega rob živi posjed, živo oruđe. Rob je onaj koji svojim bićem pripada drugom čovjeku, slobodnjaku. Kroz državnu se zajednicu neprestano provlači mi-sao odvajanja onih koji vladaju i onih kojima se vlada. Aristotel istu us-poredbu nalazi kod čovjeka, a to je veza između duše i tijela, gdje je duša ona koja vlada tijelom. Interesantan kuriozitet jest taj da stari grčki narod nije ništa prevodio na vlastiti jezik od djela susjednih naroda. Razlog je jednostavan, jer nisu imali tu potrebu. Grci su sebe smatrali onima koji su plemenita roda, dok su barbarima zvali sve koji su im govorili nera-zumljivim jezikom. Samo pismo Grci su preuzeli od Feničana, ali Grci su bili ti koji su pisali. Poznato je da je Aristotel tražio od Aleksandra Makedonskog da mu pošalje ustave svih državnih zajednica koje osvoji, da bi dobio uvid u razne mogućnosti uspostave pravedne vlade i vlasti. Nažalost, sačuvan je samo Ustav atenski.

U državnoj zajednici neophodno je umijeće stjecanja kojem je cilj no-vac. Stjecanje novca, dobro Aristotel vidi, vodi u beskonačnost, i pri tome citira atenskog zakonodavca Solona koji govori da čovjek kod bogatstva nigdje ne vidi niti pozna granicu. Primjer koji govori o razumnom stjeca-nju novca je primjer filozofa Talesa, kojem su prigovarali da od filozofije nema nikakve koristi. On je, kako je bio i zvjezdoznanac, predvidio da će godišnji urod maslina biti jako dobar te je zakupio sve tijeskove za ulje u svome gradu. Kada je došlo vrijeme berbe i prešanja maslina on je iznaj-mljujuću tijeskove zaradio podosta novca, i time pokazao da se filozofima lako obogatiti, ali to nije ono za čim oni teže.

U Aristotelovu sustavu umijeće odgoja i obrazovanja je dio politike i stoga je praktično, a ne teoretsko ili spekulativno. Državna zajednica je nekakvo zajedništvo. Takvo zajedništvo mora imati mjesto, grad u kojem će građani sudjelovati u javnim poslovima. Polis se sastoji od mnoštva građana, a građani su svi oni koji imaju udjela u građanskim, političkim i sudskim poslovima. Državna zajednica je nešto što nastaje po naravi, a ne dogovorom. Ljudi se zbližavaju i ujedinjuju prvo u obitelj radi prokreaci-

3 Isto, 1253a 35

SUVREMENA PITANJA

154

154

je, a također i radi samoodržanja gdje je posrijedi odnos roba i gospodara. Državna zajednica svoju svrhu ima u vlastitom opstanku, ali i u dobrom življenju. Kada Aristotel govori o dobru ne misli na dobro po sebi, nego govori o ljudskom dobru, o onome što je dobro u ljudskom životu. Čo-vjekova sreća je u njemu samome, a on je pravilo i mjera istinitog suda. Čovjekovu sreću također možemo definirati kao djelovanje u skladu s izvrsnošću tijekom cijeloga života. Karakter se može očvrsnuti samo vjež-banjem. Budući da je, kao što je na početku već rečeno, svrha čovjekova djelovanja neko dobro, Aristotel postavlja pitanje postoji li dobro koje želimo radi njega samoga, a ne radi nečega drugog. Takvo dobro je euda-imonia (blaženstvo). Mogućnost postizanja blaženstva govori ujedno i o položaju građana unutar državne zajednice. Samo slobodni građani, a ne i robovi mogu postići blaženstvo. Izvrsnost i porok su u moći građanina koji ih svojom voljom izabire. Samo umskim promatranjem (theoria) se postiže konačno blaženstvo koje se sastoji u promatranju. Promotriti bit, ustrojstvo političke zajednice znači dobro vladati. Građani se, dakako, moraju naučiti vojničkoj poslušnosti, a Aristotel pretpostavlja da svaki građanin iskusi što znači biti vladar, a što podanik. Postoji, pak, razlog zašto Aristotel obrtničkom staležu niječe udio u građanskom životu, a razlog je što obrtnički način života nije prikladan za život u izvrsnosti. Obrtnici naprosto „nemaju vremena“ sudjelovati u političkim i sudbenim poslovima političke zajednice, a nedostatak slobodnog vremena jest ra-zlog nedostatka umskog promatranja (theoria) da bi se moglo bolje steći uvid u stvar i bolje vladati. Ono što je potrebno za nešto što se zove bios politikos jest schole. Ovdje nije riječ o bilo kakvom slobodnom vremenu ili dokolici, već je riječ o tomu da samo slobodan i obrazovan građanin može iskoristiti vrijeme za više ciljeve. Čini se dočim kako sama dokolica sadržava i užitak i sretnost i blaženo življenje. A takvo što ne pripada onima koji su zaposleni, nego onima koji su u dokolici.4

4. Odgoj za izvrsnost

Ipak, kako čovjek koji zna što je dobro, može izabrati i učiniti zlo? Za Aristotela znanje još nije dovoljno za ispravno djelovanje, već je uz znanje potrebno imati jaku volju i motivaciju. Volja se može i mora odgojiti. Znanje koje volja ne prati je inertno, a volja bez znanja je slijepa volja. Čovjekova izvrsnost proizlazi iz samog odgoja volje, kojim ona stječe na-viku da djeluje po uvidu razuma. Čovjek samosvladavanjem i vježbom

4 Isto, 1338a 1-3

155

155

Ivan MatičevićArIstotel o odgoju I obrAzovAnju

stječe pobjedu nad požudom. Prava mjera je sredina, a sredina je ono najbolje, a ne otklon k krajnostima. Moralni odgoj, kao odgoj koji traži pravu sredinu, mjeru između krajnosti jest zapravo odgoj karaktera. Za Aristotela je čovjek zoon politikon (društveno živo biće) koje je naravlju usmjereno da u praktičnom djelovanju ostvari dobro. Odgoj i obrazova-nje u državnoj zajednici ne mogu biti privatni, jer se tiču napose svako-ga građanina, a svrha nije samo pozitivna korist nego razvoj slobodnog duha. Izvrsnost (arete) je shvaćena kao praktična izvrsnost. Ako je kipar isklesao lijepu i proporcionalnu skulpturu onda je to učinio u skladu s izvrsnošću (arete) klesanja. Građani koji imaju udjela u ovoj arete činit će i državnu zajednicu uspješnom. Strasti se mogu podvrći volji vježbanjem volje, jer je zadaća svake pojedine kreposti da bude djelatnost.5 Ljudi uče neke stvari navikavajući se, a druge slušajući. Doista, glazba je, bilo in-strumentalna ili vokalna, u staroj Grčkoj imala moć utjecati na čovjekovu moralnu prirodu. Glazba je bila jedan od elemenata od najranijeg odgoja djece, baš zbog toga što je mogla utjecati na formiranje karaktera. Odgoj u Aristotelovu vremenu bio je podijeljen na dva dijela, od kojih je jedan bio zadužen za formiranje karaktera, a drugi za osposobljavanje i jačanje tijela. Cilj je, dakako, bila ravnoteža između karaktera i tijela. Aristotel je uvidio da glazba kroz svoju melodiju i ritam može potaknuti razvoj moralnih karakteristika. Ona u sebi nosi sposobnost nasljedovanja kako osjećaja tako i moralnih stanja. Melodijama se Aristotel bavi u posljed-njoj knjizi svoje Politike. On razlikuje takve melodije koje mogu ćudored-no djelovati na pojedinca, zatim melodije koje djeluju u praktičnoj sferi, i melodije koje su učinak božanskog nadahnuća. Ove melodije koje imaju ćudoredni učinak na pojedince treba koristiti u odgoju i naobrazbi, dok se druge melodije mogu koristiti u javnim natjecanjima.

Aristotel je, za razliku od Platona koji je učinak glazbe vidio kroz područje odgoja i naobrazbe, u glazbi prepoznao i druge mogućnosti. I Aristotel ključni učinak glazbe vidi u odgoju, ali u dokolici vidi moguć-nost uživanja u glazbi. Glazba djeluje kao odmor, ali ima i pročišćavaju-ću mogućnost. Glazba ima mogućnost da očvrsne, pročisti duh, a ne da uzrokuje njegovu malaksalost. Glazba je i užitak. Blaženstvo (eudaimo-nia) ne može postojati bez hrabrosti, umjerenosti, pravednosti i razbori-tost. Ne smijemo nikada ispustiti iz vida da je kod Aristotela ova paideia mišljena kao politički odgoj, tj. odgoj koji za svoj krajnji cilj treba odgojiti i proizvesti uzornog građanina. Državna zajednica, stoga, mora preuzeti potpunu kontrolu nad odgojem, jer je to u interesu građana. Krajnja svr-

5 Isto, 1324a 40

SUVREMENA PITANJA

156

156

ha odgoja je sloboda kako na moralnom i duhovnom području tako i u fizičkom smislu. Teško je ne primijetiti da je kod Aristotela u određenoj mjeri prisutna manipulacija. U političkoj zajednici koju on opisuje nema istinskog odgoja, već se mladog čovjeka upravlja i postavlja prema već unaprijed zadanom cilju. Ovdje nema odgoja za samoodređenje, što bi u konačnici značilo razvoj osobnosti.

5. Zaključak

Nakon što se Filipu II. Makedonskom rodio sin Aleksandar on je pisao Aristotelu da nije toliko zahvalan bogovima što su mu dali sina, koliko im je zahvalan što se rodio za Aristotelova života. Filip II. Make-donski je bio u nadi da će Aristotel odgojiti mladog Aleksandra da bude dostojan budućeg kraljevstva. Pojedinac u Aristotelovom promišljanju uvijek je usmjeren na društvenu zajednicu, a nikada sam na sebe. On ne može opstati sam, zato stupa u državnu zajednicu koja nastaje po prirodi. Odgoj treba biti zajednički za sve, jer se zajednički zadatci moraju zajed-nički izvršavati. Takav odgoj je svjesno, plansko mijenjanje i učvršćivanje karaktera pojedinca da bi ostvario slobodu i ravnopravnost u državnoj zajednici kojoj pripada. Političko umijeće je takvo umijeće koje proizvodi sreću u državi, a sreća je najviše od praktičnih dobara, ono što biramo radi njega samoga, a ne radi nečega drugog. Umijeće odgoja i obrazova-nja će biti podređeno političkom umijeću, a odgojitelj će morati primati zapovijedi od državnika da proizvodi nešto u dušama građana. To što će biti cilj proizvodnje jest dobrota karaktera. Odgoj je nacionalni interes, a ne samo stvar oca obitelji. Obrazovanje koje proizvodi najbolje građane proizvodi i najbolje ljude, jer je blaženstvo, zapravo, djelatnost. U odgoju i obrazovanju, kao svrhovitom djelovanju na dijete radi njegovog razvoja, u mladoga se čovjeka utiskuje lik koji će on kasnije postati. Istinski odgoj kao i istinska filozofija ide prema svrsi koja je – ljubav prema istini, a odgoj se pokreće stvaralačkom odgojnom potrebom.

LiteraturaAristotel: Nikomahova etika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb,

1992.Aristotel: Politika, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992.Davidson, T.: Aristotle and ancient education ideals, University Press of

the Pacific, 2000.

157

157

Ivan MatičevićArIstotel o odgoju I obrAzovAnju

Jurić, M.: Ethos i paideia u Platona i Aristotela, ARMUD6 42/1 (2011).Hudoletnjak Grgić M.: Ljudsko dobro u Nikomahovoj etici I,

Filozofska istraživanja, 108 27 (2007) sv. 4.Pranjić, M.: Paideia starogrčka odgojno-obrazovna forma, Metodički

ogledi, 16 (2009), 1-2, ZagrebSenković, Ž.: Aristotelov odgoj za vrline, Metodički ogledi, 13 (2006) 2,

Zagreb

Aristotle on Character Development and Education

Summary

It is impossible to understand modern pedagogy without its primeval contact with the antiquity. The thoughts and insights of Plato, and later of Aristotle, in this sphere make the key points of contact between the present time and antiquity. There was a close connection between education and character de-velopment, and the socio-political order in the ancient Greece. Education was a reflection of life. Character development was not taken for granted but its purpose was to produce citizens worthy of governing the state. The ancient Greece needed men of good souls and strong bodies who will know how to lead the community and be the first in the ranks to fall for its freedom. In the realization of educational and character developmental ideals the Greeks un-derstood three things: noble nature, persistent exercise and careful exhortations of the teacher. The aim of the action was free and rational. However, we have to keep in mind that the education in Greece was intended for the few, i.e. for the children of rich people of noble origin who were not exposed on the moun-tain to die. The sons of free citizens were supposed to become also free citizens.

Key words: character development, education, Greece, policy, paideia, phi-losophy.