Transcript

ANRI BERGSON (Ogled o neposrednim injenicama svesti i Stvaralaka evolucija)

OGLED O NEPOSREDNIM INJENICAMA SVESTI

Po nunosti se izraavamo reima, a najee mislimo u prostoru. Jezik, drukije govorei, trai da izmeu naih misli utvrdimo iste iste i jasne distinkcije, isti diskontinuitet kao izmeu materijalnih predmeta. U praktinom ivotu to izjednaavanje je korisno, a u veini nauka neophodno. Ali, mogli bismo se zapitati ne dolaze li nesavladive tekoe koje stvaraju isvesni filozofski problemi otuda to tvrdoglavo u prostoru stavljamo jedne do drugih pojave koje uopte ne zauzimaju prostor i ne bi li se spor oko grubih slika katkada okonao ako se na njih ne bismo obazirali. Kad je nedoputeno prevoenje neprotenog u proteno, kvaliteta u kvantitet unelo konteradikciju u samu bit postavljenog pitanja, zar je onda udno to se kontradikcija nalazi u odgovorima? Meu problemima smo izabrali onaj koji koji je zajedniki metafizici i psihologiji, a to je problem slobode. Pokuavamo da utvrdimo da svaka rasprava izmeu determinista i njihovih protivnika pretpostavlja prethodno brkanje trajanja i protenosti, uzastopnosti i istovremenosti, kvaliteta i kvantiteta: kad bi se ta zbrka otklonila, moda bi nestale zamerke slobodi, definicije koje se o njoj daju, pa u izvesnom smislu, i sam problem slobode. (...) Pravo trajanje, ono koje SVEST opaa, moralo bi, dakle, biti svrstano meu veliine nazvane intenzivnim, ako se intenziteti uopte mogu nazvati veliinama; ono, pravo rei, nije kvantitet, a im pokuamo da ga izmerimo, nesvesno ga zamenjujemo prostorom. (...) Posmatrana sama za sebe, duboka stanja svesti nemaju nikakve veze sa kvantitetom, ona su ist kvalitet; ona se tako meaju da se bi moglo rei da li ih je jedno ili vie, niti bismo ih mogli ispitivati s tog gledita a da ih odmah ne izopaimo. Trajanje koja ona na taj nain stvaraju trajanje je iji tzrenuci ne ine numeriku mnoinu: ako bismo ih opisali, govorei da oni zahvataju jedni od drugih, to bi znailo da ih opet razlikujemo. Snaga je i slabost kantizma u isti mah, po naem miljenju, u brkanju pravog trajanja i njegovog simbola. Kant, s jedne strane, zamilja stvari po sebi, a s druge strane homogeno Vreme i homogen Prostor kroz koje se stvari po sebi prelamaju; tako bi, s jedne strane, nastalo ja-pojava, ono koje svest opaa, a s druge strane nastali bi spoljanji predmeti. Vreme i prostor ne bi, dakle, bili vie u nama nego izvan nas; meutim, samo razlikovanje ovog izvan i onog unutra bilo bi delo vremena i prostora. Primustvo je te doktrine u tome to naem empirijskom miljenju daje vrst osnov, i to nas uverava da se pojave, kao pojave, mogu adekvatno spoznati. tavie, te pojave mogli bismo te pojave izdii do apsolutnog i izbei da pribegnemo nepojmljivim stvarima po sebi, kada praktini um, objavljiva dunosti, ne bi intervenisao poput platonovskog seanja da nas opomene da stvar po sebi postoji, nevidljiva i prisutna. Ono to dominira itavom tom teorijom je vrlo isto razlikovanje materije spoznaje i njenog oblika, homogenog i heterogenog, a to razlikovanje svakako ne bi nikada bilo napravljeno, da se i vreme nije smatralo homogenim sredinom ravnodunom prema onome to je ispunjava. Meutim, kada bi vreme, takvo kakvo ga opaa neposredna svest bilo homogena sredina kao prostor, nauka bi nad njim imala vlast kao i nad prostorom. No, mi smo pokuali dokazati da trajanje kao trajanje, kretanje kao kretanje izmiu matematikom saznanju koje od vremena zadrava samo istovremenost, a od samog kretanja jedino nepokretnost. To je ono to kantovci, pa ak i njihovi protivnici, nisu uvideli: u tom navodnom pojavnom svetu, koji je stvorila nauka, nauno su nesaznajni svi odnosi koji se ne mogu izraziti istovremenou, tj. prostorom.

STVARALAKA EVOLUCIJA

S nae take gledita, ivot uzet u celini pojavljuje se kao jedan ogroman talas koji se iri iz jednog sredita i koji se gotovo na celom krugu zaustavlja i preobra u jedno klatee kretanje na mestu: na jednoj jedinoj taki prepreka je provaljena, impulsija je prola slobodno. To je sloboda koju ima ljudski oblik. Svuda inae, osim kod oveka svest se nala saterana u orsokak, sa samim ovekom ona je produila svoj put. ovek nastavlja, dakle, beskonano ivotno kretanje, mada on ne vue sa sobom sve ono to je ivot nosio u sebi. Na drugim razvojnim linijama gurale su druge tendencije obuhvaene u ivotu, od kojih je ovek, poto se sve proimaju, svakako neto sauvao, ali ipak vrlo malo. "Sve se deava kao da je neko bie neodreeno u bujno, koje se moe zvati, kako se hoe, ovek ili neovek, trailo da se ostvari, i u tome je uspelo samo na taj nain to je ostavilo na putu jedan deo samoga sebe."(...) Instinkt je simpatija. (...)

ivot, tj. svest baena kroz materiju, obratio je svoju panju ili na svoje sopstveno kretanje, ili na matreiju kroz koju je prolazio. ivot se tako orijentisao s jedne strane u pravcu INTUICIJE, a s druge strane u pravcu inteligencije. Intuicija, na prvi pogled, izgleda da se moe pretpostaviti inteligenciji, poto ivot i svest tu ostaju unutarnji u odnosu prema sebi.


Top Related