doba medijalnoga neutraliziranja..., Žarko paić

7/31/2019 Doba medijalnoga neutraliziranja..., arko Pai

1/30


2/30

^asopis za dru{tvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

8

S onu stranu njegove istinske slobode djelovanja lei opredmeenje/postvarenjebitka. Razlika izmeu predmetnosti i stvarnosti bia proizlazi iz temeljnebezaviajnosti ovjeka i postavljanja bitka znanstveno-tehnikim uvjetomproizvodnje bia. Od novoga vijeka taj je dogaaj odluan za nastanak medijskeslike svijeta. Pod nadzorom medija sloboda se dogaa/odgaa kao spektakularnavizualizacija teksta samoga tijela u svojoj patolo{koj narcisoidnosti. Opsjednutostsobom kao Drugim na pozornici medijske slave postaje imperativom ivotnogauspjeha u suvremenome dru{tvu. Narcistika kultura odgovara opsjednutostirefleksivnim sebstvom u doba dru{tva spektakla.1 To podjednako vrijedi zasvijet visoke kulture i zabave. Narcizam u svojem cool stanju medijatizirane(samo)svijesti odreuje kulturu postmodernoga individualizma na Zapadu.2 Sazvunim filmomotpoinje era vladavine medija ne vi{e tek simboliki, negouistinu stvarno. Film se od predstavljanja realnosti stvarnije od tzv. praverealnosti promee u matricu hiperrealnosti moguega dolaskom novih digitalnihmedija 1990-ih. Konaan je rezultat ovog procesa preobrazbe medija iz podrujaposredovanja informacija u podruje neposredne djelotvornosti informacijekao svrhe cjelokupnoga dru{tvenoga poretka - entropija dru{tvenih odnosau globalnome kapitalizmu i obuzdavanje subverzije kulture. Paradoksalno,njezinim poticanjem u medijalno odreenome prostoru-vremenu izvedbesubverzija postaje jamstvo stabilnosti poretka. Entropija proizvodi subverziju, ane revoluciju. Raspad sustava iznutra obnavlja njegove iscrpljene mogunostina novim temeljima. U medijskoj teoriji mree pretpostavljeno je dvoje: implozijainformacija i ekstaza komunikacija (crne i bijele rupe). Zbog toga paradoksiodravaju logiki privid racionalne strukture sustava. Utoliko valja jedino govoritio paradoksalnoj racionalnosti sustava koji ne proizvodi iracionalne fantazme kaone{to subverzivno Drugo/drukije izvan sustava. Naprotiv, ludilo je u samoj bitisustava kao i strategije njegova prevladavanja. Medijalnost dogaaja proizlaziiz spektakularne mahnitosti medijske tvorbe svijeta. Ali ova mahnitost nijetranscendentalna. Njezina je pojava empirijski posredovana. Nije stoga poticanaodozdo, nego se artikulira kao svijet ivota u svojim imanentnim granicamamree dogaaja unutar matrice medija. Pojam matrice (matrix) koristi ve jedanod najznaajnijih teoretiara i kritiara medija Gnther Anders. U eseju Svijet

1

G.Schulze,Erlebnisgesellschaft: Kultursoziologie der Gegenwart, Campus Verlag, Frankfurt/M. New York, 2005., 2. izd.

2

G.Lipovetsky,LEre du vide: Essais sur lindividualisme contemporain, Gallimard, Pariz, 1989.


3/30

Zenike sveske

9

kao fantom i kao matrica on pojam svijeta shvaa tehniki proizvedenimsklopom ureaja i alata, a sam se jezik posreduje tehnikim ureajem i alatomkomunikacije. Na taj nain komunikacija povezuje medijski konstruirana tijela(aparate) u sustav razmjene informacija. Komunikacija moe biti stoga jedinonadomjestnom ili umjetnom, a nikad neposrednom. Pojmovi posredovanja ipredstavljanja Drugoga pripadaju modernome dobu medijske slike svijeta.

Kad tijelo postaje medij vlastite performativnosti u dokinutoj razlici biosferei tehnosfere - ivota i umjetnosti suoeni smo s posljednjim inom samogadogaaja bez svojega Drugoga (posrednika, reprezentanta, referenta stvarnosti).To je doba medijalnosti dogaaja bez medija kao posrednika i prenosnikainformacija isto djelovanje subjekta bez supstancije. Film koji dovr{ava tajproces je ne-film ili paradigma novoga medija uope. Dakako, rije je o filmuMatrixLarryja i Andija Wachovskoga. ^ovjek kao subjekt autonomne svijestipokazuje se fikcijom. U biosferi ovjek postaje biopolitikom robom za globalnirazmjenu interaktivnih tijela, a u tehnosferi se radi o posthumanome biurastjelovljene seksualnosti kojom upravlja kibernetika udnje. FilmMatrixnijetek ostvarenje vizija posthumanizma prikazanih u mediju filma. Kao realiziranavizija raspada rodne strukture bia u njegovoj nunoj reproduktivnosti ovjek serekombinira i u replikaciji umnaa u mnogostruke realnosti bez identiteta. Samfilm naslovljen rijeju kojom se oznaava struktura a ne subjekt, mrea dogaajaa ne supstancija bia, upuuje na radikalnu promjenu paradigme razumijevanjarealnosti, svijeta i ovjeka. Filozofija kao teorijska interpretacija filma gubi karakterinterpretacije neeg objektnoga, {to stoji kao predmet njezinoga bavljenjasvijetom. Sada sama realnost koja ne postoji drukije negoli biokibernetiki ili,ispravnije reeno, u formi matrice kao jedinstva uma i zbilje u konceptualnoj slicisamoga ivota kao stvarnosti, vi{e nema jednu jedinstvenu oznaku. Neprestanirad transformacija dovodi do toga da je filozofijska interpretacija filma dogaajsamoga filma posveen ne sluajno Jeanu Baudrillardu kao filozofu simulakrumai simulacije. U svojem komentaru o ovom filmu, teoretiar suvremene umjetnostii medija, filozof Boris Groys opravdano kae da je nelagoda s Matrixom u tome{to je nemogue ak i filozofijski govoriti o njemu, budui da se interpretacijatime izlae opasnosti da bude uhvaena u mreu interpretacije interpretacije,a ne nikakve druge stvarnosti. To je ofilmljenje filozofije, rei e Groys unedostatku pojma za ono {to je predmet filma Matrix. Na kraju, interpretacija i

film postaju tautologijski in. Time se obja{njava dana{nja situacija da sve {to


4/30


5/30

Zenike sveske

11

dvoznanost estetskoga objekta (predmeta kao aparata) i njegove kinematikeili aperceptivne moi proizvodnje sublimne strukture stvarnosti u doba totalnogakapitalizma proizvodnje, distribucije, razmjene i potro{nje umjetne inteligencijekao univerzalne posthumane robe. [to je znanje kao kognitivni kapital na tri{tu?Ni{ta drugo negoli predmetno postvarenje bitka u formi robe. Kada um samzadobiva formu robe nestaje razlika izmeu subjekta i objekta. Kognitivni kapital(apercepcija stvari i percepcija objekta) sam sebe uzima za predmet kinematikeproizvodnje, distribucije, razmjene i potro{nje. Kao estetski objekt u formi filmaslika objekta postaje ofilmljenje stvarnosti uope.

Dvoznanost estetskoga objekta sjedinjuje i ra{lanjuje u istom inu snovei spektakl. To je tema filma Wima WendersaDo kraja svijeta. Sama je vizualnafascinantnost filma u tome {to se izmeu dva svijeta uspostavlja svojevrsni procesdijalektikoga neutraliziranja Treega (hegelovskogaaufhebung-a ili nadilaenjaprevladanih suprotnosti). Naime, spektakl je onirika realizacija ivota, a snovi suspektakularna vizualizacija stvarnosti koja se nalazi izmeu dva svijeta. Pukotinaizmeu njih pokazuje se onim stvarnim kao traumatskim.6 Snovi pripadajunepokorivome podruju nesvjesnoga dogaaja biosfere, a spektakl dogaajumedijalnosti same tehnosfere. Bez nje dogaaj ive tjelesnosti subjekata/aktera ujavnome prostoru nije uope vi{e mogu. Od snova do ostvarenja fantazmagorijskemoi filma kao novoga medija vodi put nastanka spektakla samoga ivotakao kinematikoga dogaaja.7 Zato govor o filmu ovdje nije govor o lanimdihotomijama visoke umjetnosti i masovne kulture, estetskoga modernizma ipostmoderne estetizacije objekata redizajniranjem okolnoga svijeta. Sintetiki jeapriori istodobno analitiki aposteriori. Ali to je samo uvjetno jer digitalni mediji usvojoj formi apsolutne vizualizacije svijeta sintetiziraju svijet, a ne osjetila.8 Jezikiskazuje bit svijeta, a osjetila ga dekodiraju osjeajima i doivljajima u medijalnostimedija. Ovdje valja dodati da odredba medija kao prenosnika informacija inadalje vrijedi, ali tek uz metodiku napomenu da medij zadobiva svoje znaenjemedijalno{u izvedbe. Drugim rijeima, medijalnost je performativno-konceptualni

6

J.Lacan,crits, Seuil, Pariz, 1999,

7

J.Beller, The Cinematic Mode of Production: Attention Economy and the Society of the Spectacle,Dartmouth University Press, Dartmouth, 2006.

8

P.Weibel, A Genealogy of Media Art, u: Synthetic Times: Media Art China, 2008.


6/30


12

proces dogaanja dogaaja unutar nekog odreenog ili ak neodreenoga medija.Odreenost medija proizlazi njegovom praktinom uporabom, a neodreenostnjegovom neuporabno{u u praktine svrhe. Ova je razlika ontologijske naravii pogaa suvremeno razumijevanje medijalnosti medija. Moe se unaprijed kazatida je primat filozofije neopragmatizma nad svim drugim smjerovima u filozofijinovih medija razlogom za{to se i sam pojam medijalnosti povezuje uz djelovanjeposredovanja. 9 Ali medijalnost za razliku od medija omoguuje djelatnostposredovanja. Pojam posredovanja od hegelovske samosvijesti u njezinomrazvitku do apsolutne znanosti u suvremenoj filozofiji medija postaje kamenomspoticanja svake daljnje refleksije o medijima. Ukratko, pitanje o tome jesu li medijitek posrednici preno{enja informacija (proteze ljudskoga duha) kojima ovjekmanipulira medijima, ili je on rezultat medijalnosti medija koji omoguuju teknaknadno njegov odnos s prirodom, boanskim i svijetom ini se da je odluno zabudunost odnosa izmeu tehnoznanosti i posthumane budunosti svijeta.

Od Foucaultove postavke o i{eznuu pojma ovjeka u arheologiji modernosti doDerridaine kritike logocentrizma povijesti vodi put formalne konstruktivne redukcijeovjeka na ne{to njemu imanentno medijalnost tijela unutar svijeta kao teksta.Mediji su umjetna priroda tehnoznanstvenoga pristupa svijetu i ovjeku. Iz togkonstruktivizma nastaje neizbjeno misao o ekscentrinosti medija i decentriranostisubjekta.10 Ovo je od odlunoga znaaja za cijelu mediologiju, komunikologiju ifilozofiju medija. Ekscentrinost medija znai da su svi mediji nuno intermedijalnii transmedijalni, odnose se na druge medije i nadilaze svoju (ne)odreenost. Novimediji 1990-ih godina nemaju svoje utemeljenje u pukom posredovanju informacijajer prevode stare sadraje u nove formate. Ve je otuda jasno da je formalnikonstruktivizam globalne stvarnosti ni{ta drugo negoli mrea rizomatskogadjelovanja. Decentrirani subjekt medija nije ovjek u njegovom intersubjektivnomeproduetku osjetila. To je sama forma medija koja sada postaje medijalnostdogaaja. Daleko od neke misteriozne sile koja neobja{njivo pokree medijski

9

F.Hartmann, Philosophie der Digitalen Medien, u:Mediologie: Anstze einer Medientheorie derKulturwissenschaften, WUV, Wien, 2003., str. 121-156.

10

S.Greschonig, Mensch und Medium. Anstze medienantropologischer Konvergenzen undDifferenzen, Sic et non. Zeitschrift fr philosophie und kultur. im netz. 8/2007. www.sicetnon.org.S.Krmer (ur.),Medien Computer Realitt: Wirklichkeitsvorstellungen und Neue Medien, Suhrkamp,

Frankfurt/M., 1998.


7/30

Zenike sveske

13

proces u svojem razvitku, pojam medijalnosti medija moe se jednostavno odreditikao dogaajnost reproduktivnoga dogaaja. U njemu je uvijek posrijedi stvaranje ireproduciranje na strani subjekta procesualnosti i preno{enje i posredovanje nastrani objekta u procesu dogaaja. Medijalnost medija je svjetovnost bez svijetasuvremenoga digitalnoga doba. Privremenost dogaaja odgovara pragmatinostisadraja medija. Sve postaje informativno jer je informacija u svojoj imploziji(saimanju i zgu{njavanju) unutarnja logika same stvarnosti. Interaktivna prirodamedija u dru{tvenom znaenju ukljuivanja demokratske javnosti u igru diskursai dijaloga, kako Flusser i na njegovu tragu Kittler obja{njavaju proces preno{enjajavne sfere u privatnu i dokidanje javnoga i privatnoga u korporativnoj strukturikomunikacijskoga djelovanja svijeta, od {uma u komunikaciji i zasienostihomogeno{u poruka, njihovom beskorisno{u i ogoljeno{u smisla, dovodi doentropije samoga dru{tvenoga poretka koji se stabilizira samo tako {to neprestanoinscenira apokaliptine dogaaje. Drugim rijeima, apokalipsa je unutarnja strukturamedijskoga doba entropije, a ne nikakva katastrofina svijest ovoga vremena.11Ali apokalipsa nije stvarnost propasti i otkrivenosti novoga svijeta, nego medijskidogaaj inscenacije na temelju paranoje i teorije zavjere.

Utoliko je Flusserova odredba medija za razliku od McLuhanove misaonoprodornija za nadolazee doba transmedijalnosti medija uope. Naime, Flussermedije shvaa epistemologijski iz tehnoznanstvenoga sklopa suvremenogasvijeta. Umjesto subjekta - ovjeka u humanistikome smislu rijei - koji stojijo{ uvijek u temeljima McLuhanove antropologije medija, za Flussera je na djeluintersubjektivna mrea komunikacije. Projekt nadomje{tava subjekt, a mrearasporeuje i sintetizirajui ra{lanjuje dogaaje iz dva svijeta, prirodnoga ilitehnikoga i dru{tveno-humanistikoga ili komunikologijskoga.12 Film otudanije tek jedan od inih medija u linearnome nizu razvitka: od slike preko pismado vizualnoga teksta. To je univerzalni i paradigmatski medij svijeta kao tehno-kda. ivot u doba medija jest nuno oslikovljen ili vizualizirani ivot u kojem sedovr{ava cjelokupna realizacija metafizike: nastanak i razvitak tehnobiosferenove tjelesnosti kompleksnoga tijela ive memorije i umjetne inteligencije.Kada vi{e nema stabilnosti prostora i kronotopijske strukture vremena u slijedu

11

J.Derrida,Disemination, University of Chicago Press, Chicago, 1981.

12

V.Flusser,Kommunikologie, S.Fischer, Frankfurt/M., 2005


8/30


14

i sekvencijama niza, tada je medijalnost filma samoga dogaaj tvorbe novogaprostora i novoga vremena. Konceptualno shvaanje prostora i vremena odgovarakonceptualnome dobu filma kao ideje u slikama. Deleuze kae da filmski redateljimisle u slikama. Nije stoga nimalo neobino da e upravo procvatom novihmedija u digitalnome formatu filozofijsko shvaanje i interpretacija filma postatigotovo vanijim od umjetnike interpretacije filma. Paradoks je samorazumljivstoga {to gubitkom aure dogaaja topologije umjetnosti i gubitkom izvornevremenitosti dogaaja nuno dolazi domediologijskoga obrata.

Interpretacija gubitka aure dogaaja i njegova dodatka/nadomjestka uvi{ku znaenja samoga djela ukazuje na ono neprikazivo u samome djelu,na ono figuralno i simboliko {to se opire svoenju na racionalno obja{njenjenarativnosti djela samoga.

13

Tehnologija prethodi auri umjetnikoga djela. Timese bitno mijenja priroda samoga djela.14 Istinski je to poetak ne samo medijskeumjetnosti modernoga doba, nego medijske tvorbe svijeta kao dogaajaspektakla, vizualizacije i teksta. Ako se DuchampovaFontana moe shvatiti tekiz preobrazbe svijeta u carstvo estetskih objekata, tada je jasno da film vi{e nezrcali nikakvu objektivnu stvarnost. Filmom se estetski konfigurira stvarnostivota u komunikaciji izmeu objekata i njihovih (dru{tvenih) odnosa. Nije, dakle,komunikacija neutralan proces razmjene informacija. Njome se uspostavlja odnosstrukturalne moi subjekata/aktera kao {to se izmeu podsustava dru{tvenekomunikacije uspostavlja odnos interakcije, primjerice, izmeu prava, medicinei teologije u bioetikim pitanjima kloniranja i eutanazije u pluralnim dru{tvimaliberalne demokracije. Kad govorimo o filmu ve smo unutar medijalnostidogaaja. Medijalnost je oznaka koja nadilazi odreenje medija iz novovjekovneparadigme kauzalno-teleologijskoga modela stvarnosti (sredstvo/svrha).Definicija medija kao tehniko-tehnolo{koga sredstva razmjene informacija idru{tveno-kulturalne svrhe komunikacije pretpostavlja svoj sintetiki apriori.15

13

J.-F.Lyotard, Lessons on the Analit ic of the Sublime, Stanford University Press, Stanford California, 1994. i B.Gaut,A Philosophy of Cinematic Art, Cambridge University Press, Cambridge, 2010.

14

Vidi o konzekvencijama Benjaminovih postavki o gubitku aure u tehnikoj reproduktivnosti filma B.Groys, Topologie der Kunst, C.Hanser, Mnchen, 2003. i .Pai, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremeneumjetnosti, Litteris, Zagreb, 2006.15

.Pai, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs, Zagreb, 2008. Drugo poglavlje Mediji: znakovi-poruke-

kdovi,, str. 81-144.


9/30

Zenike sveske

15

A rije je upravo o medijalnosti dogaaja. Kroz nju se spajaju biosferai tehnosfera. Moemo to formulirati ovako: medijalnost proizlazi iz samereproduktivnosti dogaaja koji pretpostavlja interaktivne subjekte/akteredogaaja, njegovu medijsku interpretaciju i arhiviranje traga dogaaja kaoperformativnoga djela u akciji. Svaka je medijalnost otvorenost subjekta/akterau dogaaju, dogaaja samoga i njegove povijesne interpretacije. Povijest semedijalno dogaa, a ne neposredno i spontano. Otvorenost ovdje oznaavamogunost promjene prostorno-vremenskoga sklopa dogaaja. Ne moemomijenjati pro{lost, ali moemo mijenjati medijalnost pro{losti prevoenjemjednoga medija u drugi. Uostalom, pojam transkodiranja je u jeziku novihmedija kljuan pojam uspostave znaenjskih odnosa izmeu razliitih medija,analognih i digitalnih. Transkodiranjem se prevodi materijalnost jednoga medijau drugi, a time se i mijenja sama poruka medija uope.

16

Neka nam primjerbudu prekretni politiki dogaaji 1989. godine u svijetu ru{enje Berlinskogazida i krvavo gu{enje studentskih prosvjeda u Pekingu na Trgu nebeskoga mira.CNN kao globalna medijska tvorba dogaaja i njegove interpretacije medijalnoprikazuje i predstavlja dogaaj kao epohalan dogaaj kraja ideologije/krajapovijesti i ulazak u doba globalne vladavine liberalne demokracije i kapitalizma.Ali medijalnost je ve apriorno odreena time {to CNN navedeni dogaajinterpretira prije njegove autentine medijalnosti.17 Drugim rijeima, ono {to jevizualno transparentno ideologijski je kodirano kao istina dogaaja iz njegoveobjektivne stvarnosti. No, medijska stvarnost nije nikakva objektivna stvarnost,nego je sam objekt realnoga medijalno odreen insceniranjem. Koliko godto zvualo ciniki, ali digitalna kamera i 3 D format je danas uvjet mogunostirevolucije, a ne barikade, transparenti i zastave. Dvoznana priroda medija imajo{ u sebi i treu, dodanu vrijednost, ili kao {to to Derrida iskazuje u Gramatologijimedijalnost proizlazi iz nadomjestka/dodatka onog izvornoga u samometragu.18 Nadomjestak/dodatak je stvaralaka operacija traga u samome dogaajukoji je singularnoga karaktera. Utoliko medijalnost prethodi izvorniku kao {to

16

L.Manovich, The Language of New Media, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London-New York, 2001.17

Vidi o tome: G.Agamben, Tiananmen, u:Die kommende Gemeinschaft, Merve, Berlin, 2003., str.78-82.18

S.Krmer, Medij kao trag i kao aparat, Tvra, br. 1-2/2010., str. 181-192. S njemakoga preveo

B.Peri


10/30


16

pismo prethodi govoru. Medijalnost i dvoznana priroda medija ne prikazujui ne predstavljaju dogaaj. Oni ga omoguuju u njegovoj otvorenosti spramDrugoga.

U filmu kao sekularnoj religiji moderne, kako bismo mogli definirati njegovusublimnu prirodu medija na tragu Deleuzeovih refleksija o slici-pokretu i slici-vremenu modernoga filma, sam je dogaaj misterij udovi{ne svetkovine tijelai objekata u virtualnim ili kristalnim slikama snova.19 Za razliku od pismovnestrukture spekulativnoga traga rijei utisnutih u tekst, filmom se otvara vizualnapredrefleksivna svijest u stanju virtualizacije stvarnosti. To je slika snovakoja se ne odnosi ni na {to drugo negoli na druge slike-vremena snova. Zatosu svi filmovi ranoga europskoga modernizma opsesivno zaokupljeni ludilom isnovima, nesvjesnim i traumatskim jezikom predrefleksivnoga tijela. Wellesovfilm Graanin Kane dogaaj je apsolutne medijalnosti stoga {to paradigmatski nekonstruira svijet iz opstojee dru{tvene stvarnosti, kao {to povijesna avangardane konstruira sliku novoga svijeta iz religije ve iz pozitivnih znanosti i ideologijemodernoga doba. Film vi{e ni{ta ne prikazuje niti predstavlja. Kinematikaenergija slika odgovara novome dobu apsolutne brzine i relativnosti istine samogadogaaja. Ono realno ne konstituira se vi{e iz nekog transcendentalnogaizvora stvarnosti prema kojem se dogaaji u empirijskome svijetu ureuju uracionalnome poretku stvari. Film je medij ivota kao realne iluzije dru{tva,politike i kulture, a sama iluzija nije la ili obmana, varka i opsjena, nego nunopojavljivanje svijeta u formi ideologijske konstrukcije realnoga koja ne postojibez medijske reprezentacije dru{tvenih odnosa. Zato je film spektakularnaideologija modernoga doba u svoja tri stadija realizacije kako je to odredioneoavangardni suvremeni umjetnik i neomarksistiki teoretiar Guy Debord: (1)koncentracijskome, (2) difuznome i (3) integralnome.20

Prvi predstavlja totalitarnu strukturu razdiobe moi vojno-politike elite (fa{izami komunizam) u masovnoj mobilizaciji naroda protiv izmi{ljenih neprijatelja; drugiliberalno-demokratsku akumulaciju kapitala u formi vizualne reprezentacije

19

G.Deleuze, Cinma 2: Limage-Temps, Minuit, Pariz, 1985.20

G.Debord, Dru{tvo spektakla , ARKZIN, Zagreb, 1999. S francuskoga preveo G.Vujasinovii A.Jappe, Sic transit gloria artis: Theorien ber das Ende der Kunst bei Theodor W.Adorno und Guy

Debord, www.krisis.org


11/30

Zenike sveske

17

korporacije; trei dokidanje razlike izmeu subjekta i objekta uporabne irazmjenske vrijednosti u istoj medijalnosti bez poruke. Dok se prva dva stadijamogu oznaiti dobom reprezentacijskih ideologija masa i moi totalne vladavinepolitike i ideologije (fa{izma, komunizma i liberalizma), trei je konana realizacijapostpolitike i postideologije medijalnoga svijeta znakova bez znaenja, poruka bezsadraja, subjekta bez supstancije. Medijalnost medijskoga dogaaja bri{e razlikuizmeu spektakla kao dogaaja i njegove reproduktivne razlike koja se medijskiinteraktivno inscenira. U tom zatvorenom krugu postaje bjelodano da medijskaumjetnost ne nastaje pojavom tzv. novih interaktivnih medija u doba interneta ikompjutora. Graanin Kane savr{eno prikazuje i predstavlja novu paradigmuumjetnosti kao jezika, govora i tijela samoga ivota modernosti. Glavni lik filma jestmedijski vladar realnoga svijeta Amerike i njezine ideologije konzumerizma.

O njegovom ivotu i njemu samome postoji mno{tvo istina. Spoznajnirelativizam ili perspektivizam istine ovdje se pojavljuje kao najava medijske,postmoderne fragmentacije smisla. Glavni lik je navodno u stvarnosti biomedijski magnat William Rundolph Hurst. No, upravo je u tome problem. Wellesna temelju svojeg uzora, neoekspresionistikoga horror filma iz 1935. godineKarla Freunda Mad Love ini ono {to je bit mediologijskoga obrata: filmomkonstruira realnost stvarniju od realnoga tako da faktino postaje medijskinevano. Tko je pravi uzor za Kanea, postaje, na posljetku, krajnje nevano kao{to je nevano tko je Leonardu Da Vinciju bio model za Mona Lisu. Njegovaje sudbina, naime Graanina Kanea, nuno pseudotragina kao {to je ivot umodernome kapitalizmu sve drugo no tragedija bitka. Uzvi{eni objekt elje nijene{to nedosegnuto, nego se objekt kao u svakom potro{akome deliriju subjektapretvara u nedosegnuti cilj elje u njezinom destruktivnome inu osvajanjapraznoga sredi{ta moi. Duhovna i emocionalna praznina ovjeka kao suverenogasubjekta moi nad drugim ljudima, prirodom i okolnim svijetom zavr{avatjeskobnom samoom narcistikoga subjekta (bez) moi. Vladar u medijskodoba nije stoga stvarni graanin Kane u tzv. realnome ivotu, prema kojem jeWelles narativno uobliio svoj film. Posve obratno, vladar u medijsko doba jestmedijalnost sama kao neutraliziranje subjekta i objekta vladavine. S onu stranuvladavine medija nije uope neko informacijsko ili telematsko dru{tvo nadzoranad ovjekom kao subjektom/akterom djelovanja struktura dru{tvene moi, negoono {to takav sustav omoguuje u njegovoj djelotvornosti.


12/30


18

To je upravo preobrazba slobode djelovanja u dogaaj postvarenja/objektiviranja samoga ivota kao medijskoga dogaaja. Kao {to danas u dobaneoliberalnoga kognitivnoga kapitalizma korporacije trae psiho(socio)patskefigure upravljanja ljudskim kapitalom bez emocija, tako je i graanin Kaneotjelovljenje morbidne moi kapitala samoga kao simbolike i realne moimedija. U mediologiji Marshalla McLuhana i teoriji sustava Niclasa Luhmannanovac se pojavljuje kao univerzalna forma pro{irenoga pojma medija. Elementarnioblik medija, kao {to to upuuje i podrijetlo same rijei (lat. medium onosrednje, posredujue, sredstvo), pretpostavlja ve svoj nuni razvitak od prirodneforme do kulturne tehnike posredovanja informacija. Priroda je medija, dakle,kulturalna tvorba stvarnosti svijeta beskrajno umnoenih znaenja. Zrcala i rueu labirintu ovjeka bez identiteta na kraju Wellesova filma, dogaaj apsolutnefragmentarnosti i montae sekvencija, aktualnost koja bri{e neposrednostsjeanja na pro{lost i koja budunost izvodi iz reprodukcije medijalnosti samogadogaaja, eto jedinstvene formule jednoga doba koje vi{e nema za svoj jezikneposredno iskustvo doivljaja realnoga, nego posredovani doivljaj medijalnoodreene slike svijeta. Mo filma kao paradigmatskoga medija suvremeneumjetnosti proizlazi samo otuda {to je rije o mediju totalne iluzije realnoga ili,drukije iskazano, o mediju totalne realnosti iluzije. Film vi{e nije jedan od inihmedija. To je apsolutni medij suvremenoga doba. U njemu se dogaaj i realnomogu misliti, pokazati i iskazati u svojem kretanju, vremenitosti i doivljaju kaoizvedba i kao aparat samoga ivota u svojoj bitnoj jednokratnosti i tehnologijskojreprodukciji. Jednokratno i neponovljivo u dogaajnosti djela iziskuju trag sjeanjau formi reproduktivne matrice djela. Ali {to je medijalnost medija kao takva i kakose moe razumjeti razlika izmeu svijeta dogaaja neposredne prisutnosti ivotasamoga i njegove reproduktivne matrice bez posredovanja medija u sintetikojformi digitalnoga doba? Ima li jo{ uope svijeta bez medija?

Realno ili o teoriji zavjere?

Tko stoji iza dogaaja? Stvarni sudionici dogaaja ili medijska projekcijadogaaja? ^ini se da je ovo pitanje odluno za razumijevanje svijeta usuvremenoj filozofiji. A ona sve vi{e postaje u svojim novijim dostignuimaobnova srednjovjekovnoga spora izmeu realista i nominalista, pristalicatranscendentalnoga konstruktivizma zbilje i realistikih kognitivista. Za jedne

je sve samo tekst, a za druge slika svijeta. Realno se otvara s onu stranu


13/30

Zenike sveske

19

opreka subjekta i objekta ako je rije o kritici novovjekovne reprezentacijesvijeta. Ako je, pak, rije o svijetu kao jeziku/slici/poretku logiki artikuliranespoznaje unutar sustava sloenosti, tada se ve nalazimo u mreamastrukturalnih ovisnosti jezika i spoznaje, slike vizualiziranoga objekta injegova znaenja za nas suvremene. Pritom treba imati u vidu da se oznakasuvremenosti odnosi ne toliko na trijumf tehnologijske aktualnosti vremenakoliko na ono {to bitno oznaava ulazak kompjutora u na{ mentalno-tjelesnikrajolik. Suvremenost se sada shvaa radikalnom promjenom orijentacije uprostoru zahvaljujui tehnikome procesu virtualizacije realnosti. ParafrazirajuiPaula Cleea koji je rekao da ga ima boja a ne da on kao slikar vlada bojom,moemo kazati da nas hvata mrea (dogaaja), a ne da mi vladamo njom.Nadziru nas mediji, a ne stvarni ljudi u nadzornome dru{tvu globalnogakapitalizma. Disciplina postaje tehnoznanstveno izraunata. Zato su njezinidosezi udovi{no strani bioritmu ovjeka kao zastarjeloga biolo{koga biau odnosu na medije.21 Nije sluajno da je upravo virtualnost nadomjestilamodalnu kategoriju mogunosti i aktualizacije. U mi{ljenju Gillesa Deleuzeao prostoru i vremenu imanencije subjekta uvode se u igru pojmovi rizoma,konekcije i mree, {to su sve danas gotovo uobiajeni pojmovi suvremenemedijske teorije i prakse.22 Svaki odgovor na pitanje o biti dogaaja ve jeuvijek odluka mi{ljenja o putu razumijevanja same stvari mi{ljenja i nainanjegova iskazivanja. Nije to samo pitanje epistemologije. [tovi{e, moe sepokazati da je u mnogim svojim teorijskim zaokretima suvremena filozofija kaoteorija digitalne kulture esto na putu rje{avanja nerazrije{enih pitanja spoznajejo{ iz doba utemeljujuih spisa fenomenologije, hermeneutike, semiotikei pragmatizma. Pitanje tko stoji iza dogaaja pretpostavlja, dakako, odgovoro biti dogaaja samoga, ali i onome {to se tradicionalno od Kanta nazivamodalnim kategorijama (mogue-zbiljsko-nuno). Pravo je pitanje stoga jedinoovo: {to je uvjet mogunosti samoga dogaaja?

21

G.Anders,Die Antiquiertheit des Menschen: ber die Seele im Zeitalter der zweiten IndustriellenRevolution, sv. I-II, C.H.Beck, Mnchen, 2002.

22

G.Deleuze,Difference and Repetition, Columbia University Press, New York, 1994. O Deleuzeui implikacijama njegove filozofije na suvremenu teoriju medijalnosti, teoriju kaosa, neuroznanosti ivirtualnosti vidi: P.Gaffney (ur.), The Force of the Virtual: Deleuze, Science, and Philosophy, University of

Minnesota Press, Minneapolis London, 2010.


14/30


20

Jedan od gotovo unaprijed oekivanih odgovora i obvezujuih pristuparealnosti u suvremenome svijetu konstrukcije i dekonstrukcije samoga dogaajajest da iza tako neega stoje mediji. Unaprijed se, dakle, pretpostavlja da sumediji zamijenili transcendentalnu konstituciju predmeta iskustva. UmjestoBoga ili Stvarikao uvjeta mogunosti da dogaaj ima uope neki unutarnji iliizvanjski smisao dolazi sada pojam koji je problematian ve time {to upuujena posredovanje izmeu dvojega. Posredovanje svijesti u svojem putovanju odstajali{ta prirodne svijesti do apsolutnoga duha u liku umjetnosti, religije ifilozofije za Hegela je bila stvar fenomenologije duha. To je put posredovanjasvijesti kao duha do istovjetnosti subjekta i supstancije u apsolutnoj znanosti oduhu samome. Zato se Hegelova filozofija moe nazvati apsolutnom mediologijom.Sve {to jest zadobiva formu medija duha u svojem putovanju kroz vrijemeapsolutne prisutnosti kao vjene sada{njosti. Da bi suvremena teorija medijau svojoj toliko slavljenoj interdisciplinarnosti imala vjerodostojnost nuno je dase svijet konstruira iz onog pojma realnoga koji odgovara samoj ideji svijeta udoba njegove bez-svjetovnosti. Nedvojbeno jest da realnome u vi{ku pripisanerealnosti nedostaje punina bitka. Razlika izmeu svijeta i njegove realnosti imedijalne dekonstrukcije neposrednosti odnosa izmeu ovjeka i svijeta otvaraproblem samoodreenja komunikacije s onu stranu svake instrumentalne logikedjelovanja. Komunikacija nije posljedica zatvorenoga kruga tijeka informacijeu smislu vulgarnoga odnosa po{iljatelj-primatelj poruke, nego dru{tveni odnosizmeu signala i dekodiranja poruke u interakciji. Stoga je pitanje komunikacijeu suvremenome svijetu umreenih dru{tava (network societies) prvorazrednopitanje o dru{tvenoj moi i identitetu subjekata/aktera uope. 23 No, moe liuope biti komunikacije bez svijeta koji je postao mreom dru{tvenih dogaaja?Odnos izmeu forme medija i forme komunikacije nije mogue proglasiti tekdru{tvenim odnosom. Potrebno je prethodno odrediti odnose izmeu pojmova. Zaapriornu formu medija dru{tvo se pojavljuje kao uvjet mogunosti komunikacije.Primjerice, u sociologijskim teorijama globalizacije umjesto moi dru{tvenihklasa sada je temeljna struktura moi premje{tena u podruje moi komunikacijeizmeu dru{tvenih subjekata/aktera. Ali takav neoveberovski pristup, kakavvjerodostojno zastupa Manuel Castells u svojim analizama globalnoga doba moimrea i komunikacije, u krajnjoj je konzekvenciji svojevrsni tehnodeterminizam.Umjesto dru{tva sada se govori o mreama komunikacije, a umjesto dru{tvene

23

M.Castells, Communication Power, Oxford University Press, Oxford, 2009.


15/30

Zenike sveske

21

interakcije elita u razdiobi realne moi komunikacija postaje mo kognitivnogakapitalizma u svojoj najvi{oj fazi akumulacije znanja-svijesti-osjeaja. Mediji otudanisu dru{tveno odreeni nekom apriornom silom (oznaiteljem u semiotikomesmislu rijei). Oni se postavljaju formalno-materijalnim uvjetima interaktivnekomunikacije. A komunikacija postaje moguom u digitalno doba svijeta tekonda kad je svijet prostorno-vremenski razmje{ten iz sredi{ta. Decentriranjesvijeta odgovara procesu medijske dekonstrukcije subjekta. Ako se svijetommoe nazvati ono {to oblikuje jezik u svojim artikulacijama mi{ljenja i doivljajatijela, onda je oito da mediji u odnosu spram ovjeka i svijeta imaju mo tvorbenove subjektivnosti. Ona sada ima karakter aktivne interkomunikativnosti. Kao{to jezik u doba tehnike destrukcije smisla svijeta nuno zadobiva karakterpragmatinoga sredstva komunikacije, tako i medijski jezik dogaaja postaje,kako Sloterdijk odreuje medije, spojem enciklopedije i cirkusa.

24

Bit jezikau doba medijalnoga neutraliziranja dogaanja vi{e se niim ne moe objasnitiosim upuivanjem na logiku spektakla samoga.25 A budui da je spektakl u svimsvojim formama kapital kao dru{tveni odnos posredovan slikama u svojoj najvi{ojfazi vizualne komunikacije, bjelodano je da jezik suvremenih medija vi{e ni{ta neopona{a (referentnu prirodu jezika) niti predstavlja (znakove dru{tva i kulture),nego upravo redizajnira svijet kao medijski spektakl dogaaja bez smisla usvojoj fatalnoj intermedijalnosti. Spektakl se odnosi na forme medija kao {to sejezik spektakla odnosi na materijalne uvjete dogaaja realnoga. Da bi spektaklmedijske samoproizvodnje dogaaja mogao savr{eno funkcionirati jezik morapostati alatom vizualne komunikacije ili, drukije reeno, praznim govoromreklamnih poruka. To je ono isto {to Baudrillard naziva totalitarnom porukommetajezika suvremenih medija.26 Formalni gubitak metafizikoga konceptasvijeta ujedno oznaava materijalni dobitak pragmatine i empirijski dostupnekomunikacije. Na pitanje gubitka svijeta kao povijesnoga sklopa bitka, bia ibiti ovjeka jedan od glavnih teoretiara (novih) medija, Vilm Flusser, u esejuKodificirani svijet, izrijekom kae:

24

P.Sloterdijk, Kri tika cin ikoga uma , Globus, Zagreb, 1992., str. 306. S njemakoga preveoB.Hudoletnjak25

Vidi o tome: D. Mersch, Negative Medialitt. Derridas Diffrance und Heideggers Weg zuSprache. www.dieter.mersch.de26

J.Baudrillard Iznad istinitoga i lanoga,Europski glasnik, 10/2005., str. 191. S francuskoga prevela

K.Janin


16/30


22

Pred-moderni ovjek ivio je u svijetu slika koji je oznaavao svijet. Miivimo u svijetu slika koje nastoje objasniti teorije o svijetu. To je revolucionarnonova situacija. Da bi se to razumjelo, potrebno je da u sljedeem razmatranjunapravimo ekskurs na pojam kda: kd je sustav simbola. Njegova je svrhaomoguiti komunikaciju izmeu ljudi. Budui da su simboli fenomeni kojizamjenjuju (oznaavaju) druge fenomene, komunikacija je nadomjestak:ona nadomje{tava doivljaj sudionika zajednice. Ljudi se moraju meusobnosporazumijevati kdom, jer su izgubili neposredni dodir sa znaenjem simbola.^ovjek je zaudna ivotinja, koja mora stvarati simbole i ureivati ih u kd,jer on mora poku{ati premostiti jaz izmeu sebe i svijeta. On mora poku{atiposredovati, on mora poku{ati svijetu dati znaenje.27

Ako, pak, nitko ne stoji iza medija, onda mediji sami stoje iza svojenepredstavljivosti vi{e bilo ime osim medijalno{u medija samoga. I upravoje ta medijalnost, fluserovski reeno, kodificirani svijet teorija o svijetu.Razlika izmeu teorija o svijetu i mi{ljenja na svijet sam u svojoj svjetovnostiodluuje o karakteru bez-svjetovnosti suvremenoga svijeta kao mree medijalnokonstruiranih dogaaja. Postalo je ve odavno jasno da se u suvremenoj kulturivi{e ne moe olako odbacivati tehniko-tehnologijske pretpostavke opaaja izamjeivanja. Ono {to vidimo nije tek neki neposredno prisutan dogaaj. Radise ve uvijek o aparatu kojim se dogaaj otvara na{im spoznajno-opaajnimmogunostima koje nisu prirodno zadane. Dapae, prirodnost pogledaomoguena je kulturnim tehnikama samoga gledanja. Tijelo se strukturirazahvaljujui promjenama u nainu njegove medijalne izvedbe. Kada kameramijenja opaeni predmet zamjedbe, moemo govoriti o tehnologijsko-estetskojpromjeni tijela kao objekta.28 Oko nije neduno kao {to to nije ni jedno drugoosjetilo. Ali da bi se dogaaj mogao reproducirati u svojoj istini, potrebno jemnogo vi{e od aparata reprodukcije. Svaki je medij u svojoj povijesno-epohalnojodreenosti tjelesnom strukturom djelovanja istodobno spoznajni aparat i tjelesnosituiranje u prostoru-vremenu dru{tvenih odnosa i kulturnoga poretka znaenja.Ako, dakle, sumnja u realnost dogaaja proizlazi iz sumnje u interpretacijudogaaja koja je uvijek proizvod raznolikih iskustava opaaja i utoliko podlona

27

V.Flusser, Die kodifizierte Welt, u:Medienkultur, S. Fischer, Frankfurt/M., 1997., str. 23.28

B.Latour, How to Talk About the Body? The Normative Dimension of Science Studies, Body &

Society, SAGE Publications, London-Thousand Oaks-New Delhi, 2004., Vol. 10, br.2-3, str. 205-229.


17/30

Zenike sveske

23

ideologijskoj tvorbi diskursa, onda je samorazumljivo da pojam medija u svojojpragmatinoj protenosti na sva podruja dru{tva, kulture, politike, umjetnosti,sporta, na sve {to preostaje od metafizikoga pojma svijeta, nadilazi ono {to muje naizgled antropologijski predodreeno: da, naime, bude, posrednik razmjeneinformacija. McLuhanova postavka da je medij poruka oito vi{e ne moe bitidovoljnim jamstvom medijske neutralnosti. Ima ne{to posve drugo i mnogovi{e u dvojbenoj prirodi medija od samoga poetka modernoga doba.

Nije stoga zaudno {to jedan od prominentnih teoretiara suvremeneumjetnosti i medija kao {to je Boris Groys iskazuje sumnju u djelotvornostsamoga pojma medija i cjelokupne teorije koja servisira udovi{no naraslipogon komunikacije. Sumnja ide ak tako daleko da se jedina teorija medija,prema Groysu, moe nazvati teorijom zavjere.

29

Razlog je u tome {to uopevi{e ne postoji dostatan razlog da bismo mogli operirati s pojmom realnoga,a budui da mediji u digitalnome obliku svojih informacijsko-komunikacijskihdjelovanja ne odravaju realno, nego ga, {tovi{e, proizvode i insceniraju, ondaje potreba za realnim postala istodobno opsesivnom i patolo{kom. Opsesija jepatolo{kom samo zato {to realno vi{e nema temelja u realnosti nastaloj izsvjetotvorne tvorbe objekata. Kada je postalo konano izvjesno da realnoga vi{enema odozgo, nastaje panino traganje za vi{kom realnoga u imanentnomedogaaju samome. Tzv. objektivnost realnoga sjedinjuje uvijek subjektivnepredodbe i sudove o stvari samoj.30 U jeziku kantovske metafizike rije je orazliitim modelima suenja (logika, etika, estetika) o neemu {to pripada svijetupredmetnosti predmeta. Logika nema svoju etiku. Ali etika ima svoju logiku,dok estetika u svojoj logici nadilazi opreke logikoga i etikoga. Logika, etikai estetika svode se na razliite modele mi{ljenja. Prva na teorijsku refleksiju,druga na praktino djelovanje, a trea na mo ma{te. Na taj nain se realnokonstruira putem razliitih logika suenja. Pritom je pitanje je li lubenica crvenai slatka i kad je ne razreemo pitanje o realnome sa stajali{ta spoznajnogarealizma istine s obzirom na medij iskustva istine. Odgovor bi bio, naravno, samoovaj: bez subjekta nije mogue govoriti o kvaliteti predmeta. Odnosno, u drugomeobratu, crveno je kao i slatko pripisana vrijednost kvalitete objektu sa stajali{ta

29

B.Groys, Unter Verdacht: Eine Phnomenologie der Medien, C.Hanser, Mnchen Wien, 2000.30

Q.Meillassoux, After Finitude: An Essay on the Necessity of Contingency, Continuum, London,

2008.


18/30


24

gibanja samoga subjekta, a ne tek predmeta njegove refleksije. Promjenomobjekta mijenjaju se kvalitete subjekta i obratno.

Umjesto Occamova noa sada operiramo s medijalno{u tijela sameslike u njezinoj vizualizaciji. Ali upravo taj nadmoan poloaj istine medija kaouvjeta mogunosti spoznaje realnoga postavlja danas u pitanje sve teorijereprezentacije medija i sve teorije o instrumentalnome karakteru medija odMcLuhana do digitalnih (novih) medija. Kao {to digitalna slika u stanju vlastiteuronjenosti (immersion) u virtualni prostor ni{ta ne opona{a (mimezis) i ni{tane predstavlja (representatio), tako je i s novim medijima u digitalnome dobu.Oni su savr{ena mrea i ekran informacijsko-komunikacijske paradigme slike iiz nje izvedenoga koncepta realnoga.31 Teorije zavjere popularne u suvremenojvizualnoj kulturi proizlaze iz elje subjekta za Drugim kao svojim uroenimmetafizikim uvarom identiteta. Bez Drugoga sve se ini besmislenim. Kadu svojim elegijama za helenistikim mitskim svijetom aleksandrijski pjesnikKonstanin Kavafis pjeva - Bez barbara {to }e biti s nama, ti ljudi,na kraju,ipak bjehu neko rje{enje tada se vi{e ne susreemo s melankolijom kaouniverzalnom bole{u tehnoznanstvenoga moderniteta, nego s prazninom svihodreenja svijeta kao mree dogaaja (event-network). Umjesto duha i du{esuverenost tijela vlada svojim ispranjenim prostorima. Zato je McLuhanovateorija medija transcendentalna semiotika ili antropologija medija. Njezin jesubjekt ovjek kao bie praktine preobrazbe svijeta, a objekt izvanjski svijetprirode kao prostora-vremena ozbiljenja medija. Kao {to semiotika obuhvaasvijet u sklopu oznaavanja predmeta trijadom znak-oznaitelj-oznaeno, takoi mediologija u svojem kategorijalnome aparatu primjenjuje jezik proi{enefilozofije pragmatizma u spoju s kibernetikim pojmovima kompleksne okolinei sustava. Problem jezika u teoriji medija proizlazi iz problema spoznajnogaodreenja novoga sklopa svijeta. U njemu mediji nadomje{tavaju subjektei objekte realnosti. Neovisno o razliitim pristupima u filozofiji medija,mediologiji, teoriji medija s pojavom digitalne slike postaje oito da jetehnologijski uronjena slika u virtualnome prostoru generirana tehnoznanstvenom

31

Vidi o tome: S.Mnker/A.Roesler (ur.), Was ist ein Medium?, Suhrkamp, Frankfurt/M., 2008.,M.Sandbothe, Pragmatic Media Philosophy: Foundations of a New Discipline in the Internet Age, www.sandbothe.net 2005., F.Hartmann,Mediologie: Anstze einer Medientheorie der Kulturwissenschaften,WUV, Wien, 2003., . Pai, Dekonstrukcija slike: Od mimezisa, reprezentacije do komunikacije, u:

.Pai/K.Purgar (ur.), Vizualna konstrukcija kulture, HDP-Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2009., str. 9-42.


19/30

Zenike sveske

25

tvorbom svijeta kao binarnoga kda. Drugim rijeima, kodificirani svijet novekompleksne stvarnosti zahtijeva svoj novi jezik i svoje nove interpretacijerealnoga.32 Paradoksalno je to {to svaka antropologija medija kao univerzalnihumanizam stroja drugim sredstvima poiva na posthumanistikim naelima.Mehanika ili antropogenetska paradigma stroja nadomje{tava ljudsku prirodu.Mehanika pritom nadomje{tava organe ljudskoga tijela. Otuda je cjelokupnihumanizam instrumentalnoga karaktera, iako nastoji biti protiv time {to zahtijevaprostor slobode u sferi komunikacije. Razlikovanje, primjerice, instrumentalnogai komunikativnoga uma u diskursnoj etici javnoga razuma ini bit Habermasoveteorije politikoga liberalizma. Uloga medija nije ovdje instrumentalna. Treba juprikladno shvatiti iz razumijevanja racionalnoga djelovanja u neposredovanomprostoru komunikacije.33

Za McLuhana rije je o imploziji informacija i ekstazi (vizualnih)komunikacija. Pojam informacije je uvjet mogunosti komunikacije, a pojammedija pretpostavlja posredovanje u interakciji izmeu subjekata/akteramedijalne prakse. Za Flussera, pak, radi se o epistemologiji medija kaokomunikologijskoj teoriji kulture. U njoj se ovjek pojavljuje produetkommedija. Pitanje subjekta dekonstruira se na taj nain {to je telematskodru{tvo informacija u kojem ovjek djeluje nadodreeno intersubjektivnomeodnosu ovjeka i izvanjskoga svijeta. McLuhanovo globalno selo ovdjese preciznije ra{lanjuje kao dru{tvo utemeljeno na vladavini informacijakoje omoguuju komunikaciju. Razlika je bjelodana u tome {to telematskodru{tvo nema ljudske znaajke posredovanja dru{tvenih snaga i moi, negoposthumane strukture umreavanja podataka i signala u ne{to {to nadilazitradicionalni pojam dru{tva uope. Upravo se u toj nemogunosti odreenjakaraktera dru{tvenih odnosa i subjekta vladavine iz metafizike perspektivehumanizma s njegovim naivnim pojmom realnosti i subjekta (ovjeka) skriva

32

Dieter Mersch razvija postavku o mediosferi kao svezi informacijskih tehnologija, estetike dogaajai jezika postmetafizikoga naina razumijevanja dogaaja. Zato je rije o negativnoj teoriji medija, jer senegativnost zasniva na strategijama razlika, pri emu se pojam razlike kao razluke (diffrance) odnosi naDerridainu dekonstrukciju metafizike kao logocentrizma. Otuda je pitanje o medijalnosti medija pitanje oontologijskome karakteru dogaajnosti dogaaja, {to znai da se u skladu s Derridainom postavkom moekazati da pismo prethodi govoru, odnosno da medijalnost dogaaja prethodi samome dogaaju. Vidi otome: D.Mersch,Medientheorie zur Einfhrung, Junius Verlag, Hamburg, 2006., str. 219-229.

33

J.Habermas, Theorie des kommunikativen Handelns, sv. I-II, Suhrkamp, Frankfurt/M., 1995.


20/30


26

prijelaz spram neeg krajnje neodreenoga i neizvjesnoga, ali istodobnotehnologijski transparentnoga {to zamjenjuje ne samo pojam dru{tva, vei otvara pitanje napu{tanja teorije subjekta uope. 34 Materijalistika teorijamedija s premje{tanjem tei{ta na samu strukturu kulturnih tehnika omoguavakorak izvan zaaranoga kruga shvaanja medija kao sredstva za neku drugusvrhu.35 Umjesto klasinoga in-deterministikoga odnosa uzroka-svrhe(kauzalno-teleologijski odnos), u igru ulazi kibernetiki pojam povratne sprege.Na taj nain mediji konstruiraju novi pojam realnoga. Zahvaljujui digitalnomekdu omogueno je dekonstruiranje metafizikoga pojma realizma i stvarnostikao kantovski konstruirane pojavne stvarnosti. Iza nje stoji transcendentalnisubjekt kao ve uvijek djelatno polje onog sublimnoga u ideji Stvari/Drugoga.36Stvarnost nije realna. Kao u kibernetikim teorijima kompleksne okoline onase sama od sebe stvara (autopoietiki sustav) i sama od sebe razara. No, tajproces dru{tvene samoorganizacije i samouspostavljanja medija kao subjekta iforme dogaaja nije mogu bez referencije na pojam Drugoga.

U nedostatku Drugoga nastaju zamjenske ideologije razlike u samome pojmuDrugoga. Sada vi{e Bog u tradicionalnome teologijskome znaenju ne igraulogu vrhovnoga subjekta-supstancije dogaaja. Umjesto ideje najvi{ega biau bilo kojoj neotomistikoj verziji metafizike na djelu je profanirano uskrsnuegnostikih kultova umjetne inteligencije. A ona se stapa s Omega-tokomkozmike praznine, bestjelesnom supstancijom i posthumanim subjektom kojazamjenjuje Stvar. Drugim rijeima, ono Drugo vi{e nije nikakav uzvi{eni objektkoji nadmono odreuje ovo ovdje {to se dogaa samo od sebe bez prvogauzroka i posljednjeg uinka i svrhe. Ono Drugo je nadomjestak istinskoga Drugogaili njegov nuni i neizbjeni simulakrum. Stoga je jedina istinska psiho-strukturasuvremenoga doba, kako to ustvruje Baudrillard u Ekstazi komunikacije,

34

Vidi o tome: .Pai,Posthumano stanje: Kraj ovjeka i mogu}nosti druge povijesti, Litteris, Zagreb,2011.

35

Vidi o tome: F.A. Kittler, Gramopohone, Film, Typewriter, Stanford University Press, Stanford-California, 1999., N.Gane, Radical Post-humanism: Friedrich Kittler and the Primacy of Technology,Theory, Culture & Society, Vol. 22, br. 3/2005., str. 25-42.

36

Essential McLuhan (ur. E. McLuhan i F.Zingrone), Routledge, London, 1997., V.Flusser,Medienkultur, S.Fischer, Frankfurt/M., 1997. iKommunikologie, S.Fischer, Frankfurt/M., 2005., D.Mersch,Medientheorien zur Einfhrung, Junius Verlag, Hamburg, 2006., .Pai, Vizualne komunikacije: uvod, Cvs,

Zagreb, 2008.


21/30

Zenike sveske

27

paranoino stanje svijesti shizofrenih identiteta. Umnaanje ima karakterreprodukcije ne-izvornika. Zahvaljujui mogunostima uploadinga identitet uumreenim strukturama svijeta ne moe ne biti drugo negoli identitet Drugoga idrukijega. Nesvodivost Drugoga pretpostavlja djelatnost procesualnosti. Medijisu proces stalnoga projektiranja druge i drukije realnosti od ove, neka vrstasuvremene transcendencije ovoga svijeta i utjehe pred njegovom mahnito{ubez utjehe, bodlerovski anywhere out of the world. Zavjera je totalna. Nijesamo subjekt zavjere uhvaen u mreu paranoine svijesti. U nju je upleten iobjekt samosvijesti. Mediji proizvode stvarnost i ono realno dekonstruirajukao rezultat vlastite konstrukcije. Tko stoji iza medija? Informacija i komunikacijau svojim umreenim poretcima dogaaja iziskuju novu formu shizofrenije kaoopscenosti samoga objekta koji nadilazi razlikovanje subjekta i stvari.37 Drugo ipreobrazbe Drugoga u druge Druge kao metamorfne identitete bez kontingencijei nunosti ini bit na{eg doba medijalnoga neutraliziranja metafizikih oprekai strukturalnosti struktura. Mi ivimo u permanentnom izvanrednome stanjumedijske paranoje dogaaja. Nije, dakle, paranoino stanje suvremenoga svijetanastalo nakon teroristikoga napada na Ameriku 11. rujna 2001. godine kada jesimboliki zavr{eno doba trijumfa liberalne demokracije nad komunizmom odpada Berlinskoga zida 1989. godine. Stanje permanentnoga paranoinoga strahaod terora kao univerzalnoga realno-irealnoga straha pripada samoj strukturidru{tvene entropije globalnoga kapitalizma. Problem je u tome {to mediji neprikazuju i ne predstavljaju svijet paranoje politike i kulture neoliberalizma. Onipoivaju na transmedijalnoj logici univerzalne iracionalne racionalnosti poretka- globalnome financijskome kapitalizmu koji djeluje kao mrea. Neoliberalnikapitalizam vi{e nema svojeg sredi{ta niti vidljive subjekte ekonomske totalnemoi. Oni su, naime, nevidljivi u svojoj posvema{njoj transparenciji realnoga kaoparanoine fantazme novih medija. Digitalni kapitalizam pretpostavlja rizomatskustrukturu nesvjesnoga u samoj jezgri traumatski rascijepljenoga stvarnoga.Kad bismo mu htjeli nai primjerenu vizualnu metaforu bio bi toprogram-Lacan uzrcalu 3 D matrice kao njegov simboliki tajni kd.

Da bismo mogli odgovoriti na pitanje o vjerodostojnosti teorije zavjere ili onadomjestnome Drugome u komunikacijskome procesu moramo pojam novih

37

J.Baudrillard, The Ecstasy of Communication, u: H.Foster (ur.), The Anti-Aesthetics: Essays on

Postmodern Culture, The New Press, New York, 1998., str. 145-154.


22/30


28

medija neutralizirati ba{ onako kako je Carl Schmitt neutralizirao pojam zakonai njegova djelovanja u situaciji izvanrednoga stanja.38 Za poetak sjetimo sejedne neomanihejske izreke koja bi mogla pristajati Williamu Blakeu. Dokazpostojanja zavjere avla protiv boanskoga poretka svijeta u tome je {to jesvijet uvjerio u vlastito nepostojanje. Ne djeluje li paradoksalna logika novihmedija upravo tako? Zar se pojam novoga i medija ne odreuje njihovimnepostojanjem u stvarnosti osim kao posrednika informacije u znaenjuporuke? Novi su mediji novi zato {to su stari mediji zastarjeli. Tautologijanovoga ovdje se zamjenjuje pragmatikom znaenja. U filozofiji novih medijaznaenje je novoga pragmatino. To znai da pojam digitalnoga naspramanalognoga nadomje{ta pojam novoga naspram staroga. Virtualizacijaaktualnosti ima povratni smjer: beskrajnu potencijalnost aktualiziranjavirtualnoga. Sve {to jest zadobiva digitalnu formu i format. Analogno kaostaro ne zastarijeva u novome formatu. U digitalnome formatu vizualizacijestaroga sadraja koje posebno pripada dobu crno-bijele fotografije, sada upravoovo najnovije zastarijeva, a ono najstarije postaje najnovije. Retro-futurizamnije tek stilski fatalizam novoga doba medijske stvarnosti mode, nego opatendencija vremena koje nema ni svoje mjesto (topologija bitka) niti svojevrijeme (kronotopija dogaaja). Zato je poruka novih medija sama medijalnostdogaaja, odnosno prevlast konteksta i situacije nad univerzalno{u poruke.Poruku dekodira korisnik, {to znai da se pragmatino odreuje i pojamnovoga i pojam medija. Samo je problem u tome {to logika uporabe imaspekulativni ili metafiziki karakter. Naime, subjekt dekodiranja nije neutralan.On je ve uvijek medijski konstruiran kao ono {to jest proizvod medija bioon proizvoditelj informacije kao pisac, glazbenik, slikar ili filmski umjetnik ilikorisnik informacije kao itatelj, slu{atelj, gledatelj.

Neutraliziranje neutralnosti medija djelatnost je hiperpolitizacije ihiperkulturalizacije svijeta koji je postao medijalnost sama, da parafraziramoNietzscheov izrijek o svijetu koji je postao bajkom. [to se dogaa u situacijii kontekstu neutraliziranja neutralnosti medija paradoksalnoga je uinka nameusobni odnos izmeu razliitih medija (od knjiga, TV-a, kompjutora donajnovijih komunikacijskih estetskih naprava poput IPhona i SmartPhona).Naime, neutraliziranje je proces djelovanja same medijalnosti na medijsko

38

G.Agamben, State of Exception, The University of Chicago Press, Chicago London, 2005.


23/30

Zenike sveske

29

re-prezentiranje stvarnosti. U stvarnosti postoje subjekti/akteri. Oni suideologijsko-politiki i dru{tveno-kulturalno postavljeni unaprijed u neke odnoserasporeda moi. Zauzimajui prostore i polja djelovanja ti su subjekti/akterimedijski subjekti/akteri kao ikone ili slavni (celebrities) ako se neprestanopojavljuju na ekranima, bez obzira je li rije o banalnosti slave zvijezda iz svijetapopularne glazbe i mode ili, pak, uzvi{enosti intelektualnoga i duhovnogadjelovanja kao karizmatskih osoba na{ega vremena. U filmu Guy Deborda kojinije ni{ta drugo negoli performativno-konceptualni medij reprezentacije njegovatemeljnoga djelaDru{tvo spektakla to je dovedeno do krajnjih konzekvencija:slika-objekt vizualnoga posredovanja svijeta u filmu sintetizira stvarnost tako{to je analitiki dovodi do obesmi{ljavanja samoga dogaaja u nizu drugihslika dogaaja. Nije vaan ni Che Guevara niti John Wayne, ni pari{ke barikade68 niti stil ivota nove buroazije, ni radnici u tvornicama niti modne revijefuturistike odjee, nego ono {to je sam dogaaj reprezentacije svijeta medijalnost spektakla slike u svojem istom obliku kraja reprezentacije dru{tva,politike, kulture, znaka uope. Kraj znaka, kako je to izveo najradikalnije upravoDebordov i McLuhanov uenik Jean Baudrillard oznaava ulazak u dobaneutraliziranja smisla povijesti.39 Kraj znaka je poetak dru{tvene entropije iobuzdavanje kulturalne subverzije uope. To je istodobno kraj povijesti kojise medijski ovjekovjeuje u neprestanom insceniranju uvijek novih dogaajaproizvodnje, razdiobe, razmjene i potro{nje ivota kao spektakla samoga. Uovoj verziji kraja povijesti radi se o mediologijskome no way out sindromu:linearni razvitak informacijskoga doba kree se u granicama svojeg ciklikogagibanja komunikacije. Beskrajni napredak informacija odgovara beskonanomekrugu komunikacije. Napredak/razvitak u formi znanja kao informacije imasvoju svrhu ne u dosezanju sree i blagostanja ovjeka, nego u napretku/razvitku medijskoga svijeta kapitala. Znanost u formi posthumane tehnologijesamo pobolj{ava i usavr{ava kognitivne sposobnosti ovjeka. Ali to jepobolj{anje i usavr{avanje ni{ta drugo negoli in virtualizacije stvarnosti kaomedijalnosti dogaaja bez povijesti. Medijsko dokidanje povijesti zavr{ava usamoinsceniranome dogaaju beskrajnoga ciklusa proizvodnje i potro{njesvijeta kao matrice informacije i komunikacije.

39

J.Baudrillard, In the Shadow of the Silent Majorities or The Death of the Social. Semiotext(e),

New York, 1983.


24/30


30

Jezik i komunikacija: alternativa?

U semiotikoj je teoriji komunikacije pragmatika znaenja vanija od sintaksei semantike poruke.40 Performativnost uporabe odluuje stoga o znaenju neegakao korisnoga i djelotvornoga. Tijelo se medijalno odreuje pragmatikomjezika kao govorom akcije i reakcije u prostoru i vremenu medija. 41 U emu jetemeljni problem s medijalno{u bez medija ili u tjelesnosti bez tijela? Raspravekoje se vode o tome najveim su dijelom usmjerene k pitanju jezika medijalnosti.Tako, primjerice, suvremena njemaka filozofija medija (Krmer, Mersch,Sandbothe, Hartmann i drugi) polazi od toga da jemedial turn u mno{tvu drugihzaokreta od tradicionalne metafizike jezika i tijela poku{aj nadilaenja jo{ uvijekopstojeih binarnih opreka otvorenosti-zatvorenosti jezika kao tijela medija ili,pak, teksta-slike u nastojanju osloboenja tekstualnosti i slikovnosti samogasvijeta u njegovom bitnom kazivanju tragova jezika i aparata tijela.42 Pitanjejezika u medijalnosti medija ne svodi se samo na pitanje komunikacije u dobatelematskoga dru{tva. Kompjutorski jezik informacija kao i kibernetika estetikakomunikacije omogueni su oito onim treim {to se ne moe svesti na formalnustrukturu tehnosfere i na materijalnu strukturu biosfere. Nelagoda proizlazi otuda{to su sve tehnologije danas informacijsko-komunikacijske, a njihova je jezinapragmatika gotovo savr{ena igra kdova koji se programski mijenjaju kao {to seusavr{ava novi softver. Tehnologija je estetski konstruirana. Stoga novi medijisintetiziraju u sebi etvorstvo metafizikih uzroka u kompleksnoj situaciji tehno-biosfere: (1)format spoznaje stvarnosti kao projekta u formi vizualizacije (3 D);(2)materijalnost tijela kao objekta percepcije u dru{tvenoj okolini informacija(network societies); (3)uinkovitost pragmatinoga djelovanja na temeljuperformativnosti govora u promijenjenim situacijama i kontekstima interaktivnekulture Drugih (interface culture); (4)svrhovitost u proizvodnoj potro{nji novogakao nepokretnoga pokretaa cjelokupne stvarnosti suvremenoga svijeta u kojemse spaja kognitivnost s osjetilno{u u memorijskome stroju kapitalizma.

40

C.W.Morris, sthetik und Zeichentheorie, u: D.Henrich/W.Iser (ur.), Theorien der Kunst,Suhrkamp, Frankfurt/M., 1992., str. 356-381.41

U.Wirth (ur.), Performanz: Zwischen Sprachphilosophie und Kulturwissenschaften, Suhrkamp,Frankfurt/M., 2002.42

S.Mnker, Philosophie nach dem Medial Turn: Beitrge zur Theorie der Mediengesellschaft,

Transcript, Berlin, 2009.


25/30

Zenike sveske

31

Bjelodano je da prvi aristotelovsko shvaeni uzrok ima skriveni primat u ovojshemi. Formalni uzrok, naime, jest transcendentalni uvjet mogunosti funkcioniranjacijeloga sklopa, a etvrti kao finalni uzrok stvarnosti spaja proizvodnju i potro{nju,budui da potro{nja i njezini subjekti/akteri nikad ne mogu zastati u formi stabilnogaporetka, nego su permanentno u obnavljanju i krizi potencijala proizvodnje. Drugi itrei, materijalni i eficijentni uzrok, pokazuju kako se na pragmatino-performativannain logikom novih medija uspostavlja suvremeno dru{tvo i kultura. Nijete{ko zakljuiti da je dru{tvo u doba medijalnoga neutraliziranja ve uvijek, kakosu to pokazali Baudrillard, Foucault i Deleuze, Flusser, Latour i Kittler te mnogi drugiposthumanisti, nadzorno dru{tvo kojim upravlja biotehniki kd. Samorganizirajualogika kulture nije funkcionalna. Ona se moe razviti u kompleksni sustav mreasamo zato {to je tehnologijski ostvaren put neposrednoga posredovanja ivogatijela kao slike koja emanira energiju, osjeaje i doivljaje. U cjelini gledano, dru{tvoje pragmatian sklop informacija. Ono djeluje tako {to kultura u povratnoj sprezisamoorganizira poredak dru{tvenih odnosa na temelju komunikacije izmeurazliitih subjekata/aktera dru{tvene moi. Nema nikakve sumnje da je dru{tvou svojem pragmatikome nainu djelovanja rezultat raspada primarne sfereposredovanja slobode i stoga je nadzor nad njegovim svjetovima ivota (kulturakaointerface) pitanje suvremene ekonomije i politike. Nadzor se zbiva tako {tose mree neposrednoga posredovanja (novi mediji) ekonomsko-politiki sve vi{epokoravaju sprezi kapitalistikih transnacionalnih korporacija i autoritarnih oblikademokratske kontrole kibernetikoga prostora razmjene informacija.43 Dijagramdolje podastrijet koji medijski prikazuje stanje stvari nalikuje paradigmatskojslici povijesne avangarde Kazimira Maljevia Crni kvadrat na bijeloj podlozi.Nepredmetnost svijeta medijalna je perspektiva svoenja dogaaja na elementarneforme sinestezije (osjeaje i doivljaje) svijeta kao zatvorene strukture u kojoj K(kd) djeluje kao mo transnacionalnih korporacija u globalno umreenim dru{tvimakapitalistike globalne ekonomije.

Korporacija je logiki strukturirana kao binarno kodirani sustav informacijas onu stranu javnoga i privatnoga odnosno kao javno privatizirani prostornadzora nad cijelim dru{tvenim poretkom. D (drava) je jo{ samo simboliko

43

B.Latour, There is No Information, Only Transformation, u: G.Lovink, Uncanny Networks:Dialogues with the Virrtual Intelligentsia , The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 2004., str.

154-161.


26/30


32

instrumentalno djelovanje drave kao aparata ideologijsko-politike moi, alitako da djeluje u smjeru transkodiranja moi K (korporacije) do krajnjeg korisnikaS (sveuili{te) i ujedno proizvoditelja kognitivnoga kapitala za reprodukcijucijele matrice. Perverznost je ovoga modela naprosto u tome {to je savr{enorealistiki konstruiran. Sveuili{te je navodno autonomno, a drava jenavodno politiki subjekt moi. Jedino korporacija nije navodno ekonomskamo, nego najrealnija mo uope, Mo kao takva u suvremeno doba apsolutnotransparentne medijalnosti. Medijalnost medija oznaava crni kvadrat na bijelojpodlozi suvremenoga svijeta. To je ultimativni oznaitelj bez znaka, tamni Drugiovoga jedinoga svijeta bez tajne, isto Ni{ta u svojem totalnome obesvjetovljenju/ni{tenju svijeta kao informacijsko-komunikacijskoga stroja ivota.

Kao legitimni oblik borbe protiv nadzora kulture u naelno slobodnomevirtualnome prostoru samoorganizirajue mree novih medija pojavljuju sealternativni aktivistiki pokreti. Novi mediji nisu ovdje puka preslika situacijeu izvanjskome svijetu, gdje vlada frontalni sukob subjekata/aktera kapitala irada, premda je svaki novi nain nadzora uvijek i prijetea opasnost puzajuegatotalitarizma u ime slobode, autorskih prava, humaniteta. Aktivistika frontanovih medija djeluje svagda tako da slijedi logiku samoorganiziranja koja imakibernetiki karakter neposredne demokracije dru{tvenih mrea (online forumi,blogovi, portali, Facebook, Twitter).44 Interaktivnost novih medija stvara privid daje svijet jedinstven i da je tehnologija neutralna. Ako postoji i{ta zajedniko svim

44

L.A.Lievrouw,Alternative and Active New Media: Digital Media and Society Series, Polity Press,

Cambridge, 2011.

D (drava) S (sveuili{te)

K (korporacija)


27/30

Zenike sveske

33

teorijama medija onda je to stav da mediji kao tehnologija prijenosa informacijanisu neutralni. To vrijedi podjednako za medijske tehnodeterministe ikulturalne voluntariste. Ono {to je, pak, razliito u pristupu medijalnosti proizlaziiz odnosa ideje i realnosti. Jer ako je uporaba ona koja odluuje o promjeni stvaripostavljanjem novih pravila igre u nekom dru{tvu i kulturi, tada je samoizvjesnoda je pitanje uporabe postalo temeljno pitanje odredbe medijalnosti uope.Umjesto pitanja {to jest dogaaj i koji mu je smisao, sada je vano znati kakose ne{to dogaa i {to je znaenje dogaanja u dogaaju samome. Procesualnostdogaanja otvoreni je proces medijatizacije tijela. Ono nije slobodno u jezikukojim medij govori o tijelu, ali jest u odluci o putu jezika kojim se medij izvodi usvojem utjelovljenju/otjelovljenju (embodiement). Pragmatika znaenja svodi se,dakle, na uporabu. Performativnost govora novih medija njihovo je konceptualnotijelo otpora u izvedbi. Zato medijalnost i ne treba shvaati drukije negoli kaosklop etvorstva uzroka u suvremenome obratu svijeta samoga.

U emu je onda privid? Upravo u tome {to je digitalni svijet ve uvijek onaj kojiimplozijom informacija stvara privid stvarnosti kao obilja i proloma informacijaiz kojih komunikacija moe postati ili masovnom pobunom protiv dru{tva ikulture hegemonijski rasporeene moi, ili, pak, masovnom ravnodu{no{uspram svih akcija promjene dru{tva i kulture uope. Prvi je sluaj aktivistikavjera u mo novih medija kao subverzivnoga otpora, a drugi je sluaj eskapizami nihilizam povlaenja u vlastiti Voltaireov vrt u sprezi izbora stila ivota kaonarcistike svetkovine (ne)moi samosvjesnoga pojedinca. Izmeu aktivizma ibijega u vlastite svjetove iluzije stoje mediji. Posredovanje politike i ideologijeu medijalnosti vezano je s obrnutim uinkom mantre o interaktivnosti novihmedija. Umjesto, dakle, totalnoga aktivizma dru{tva kao subverzivnoga otporalogici djelovanja K-D-S crnoga kvadrata, imamo spontanu ravnodu{nost i bijeg uvlastite imaginarne rajeve, totalnu interpasivnost djelovanja u sustavu dru{tveneentropije neoliberalnoga kapitalizma globalnoga doba.45 Moe se initi da je ipakrije o suprotnosti izmeu samosvjesnoga politikoga aktivizma alternativne/subverzivne djelatnosti novih medija i razoaranoga bijega u refleksivnosebstvo intime. Tu iluziju podravaju stavovi ideologijsko-politike inteligencijeili intelektualizma nove ljevice na mrei. Kibernetika (neposredna) demokracija

45

R.Pfaller, Die Illusionen der anderen: ber das Lustprinzip in der Kultur, Edition Suhrkamp,

Frankfurt/M., 2002.


28/30


34

na taj nain, ali samo s drugim predznakom, postaje tehnodeterministiki naindjelovanja novih tehnologija komunikacije. Umjesto transnacionalnih korporacijakoje tehnoznanosti koriste u svrhu uveavanja profita, dakle kao ideologijuvladavine kapitalizma u sprezi s autoritarnim konceptom drave, alternativa sepronalazi u slobodnome softveru i radikalnome podru{tvljenju cyberspacea.

46

Paradoks je u tome {to komunikacija kao slobodna interakcija s Drugimenikad nije neposredna. Ona je ve uvijek posredovana aparatom i alatomtehnologijskoga nadzora izmeu sudionika komunikacije. Problem ne nestajetime {to se mediji podru{tvljuju, jer je iluzija novih medija upravo u toj ekstazi(neposredne) komunikacije. No, iluzija je nuna i neizbjena varka, ideologijskaslika-koncept telematskoga dru{tva koja je utoliko varljivija ukoliko jetransparentnija u stvarnosti.

47

Da bi se radikalno, a ne tek iluzorno subverzivnomoglo govoriti o subjektima/akterima alternative ovom dogaaju Istoga urazlikama (interaktivizma i interpasivizma), potrebno je prije toga promisliti kakose djelotvorno moe uope prevladati ili preokrenuti eljezna logika djelovanjamodela K-D-S (korporacija-drava-sveuili{te), odnosno kako preokrenuti koncepttotalne mobilizacije kapitala=znanosti u formi kibernetike estetske tehnologijenovih medija u svrhu ope koristi (pragmatika telematskoga dru{tva potreba?).Alternativa pretpostavlja ponajprije uvid u bit jezika kao uvjeta mogunosti druge idrukije komunikacije. Jezik se, naime, preobrazio u sredstvo/svrhu isporuivanjainformacija, u alat tehnoznanstvenoga kodificiranoga svijeta. Epohalan dogaajnije u razmje{tanju sredi{ta svijeta umreenih dru{tava, gdje i Kina i Indijaigraju ulogu autoritarnoga Drugoga zapadnjake civilizacije s istim metodamai drukijim kulturnim tehnikama hegemonije i dominacije kapitala nad radom.Uostalom, logika modela K-D-S i izvan Zapada djeluje savr{eno istoznano, jerje posrijedi logika tehnoznanosti, objekata i struktura ivota kao Stvari, a neStvari kao neposrednoga ivota bez medija i bez posredovanja vladavine ovjekakao dru{tvene maske stvari. Problem je u djelovanju ove logike {to je sam jeziknovih medija vizualizirani tekst modela K-D-S i {to njegovo kazivanje nije drugonegoli znanje u formi sublimnoga objekta Stvari. Lyotard je to nazvao na tragu

46

Vidi o tome S. iek,Did Somebody Say Totalitarianism?Verso, London-New York, 2000.i kritikutog koncepta u .Pai,Mo} nepokornosti: Intelektualac i biopolitika, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2006.47

P.Sloterdijk, Im Weltinnenraum des Kapitals: Fr eine philosophische Theorie des Globalisierung,

Suhrkamp, Frankfurt/M., 2005.


29/30

Zenike sveske

35

Wittgensteina jezinom igrom moi znanja kao savoir-faire/know-how. Kadajezik postane upravo to i ni{ta vi{e, tada je medij njegova kazivanja govor-tijeloobjektivirane stvarnosti, tehnologijska realizacija znanja u formi posthumane robeza prodaju na globalnome tri{tu ideja.

Jezik preuzima formu stroja za raunanje. Prelazak jezika u kalkulativnuprirodu vrijednosti oznaava mediologijski obrat u svojem posljednjem stadijunepredmetnosti stvari. To je ona sublimna vrijednost koja se pripisuje stvarimakao simboliki dodatak/nadomjestak, kao {to se prirodi pripisuje ljepota iuzvi{enost u udovi{no neljudskome doivljaju beskrajne moi boanskogadjelovanja s onu stranu ljudskoga. Mediji su logiki artikulirani kao jeziknesvjesnoga neutraliziranja prirode i kulture. Umjesto slube ili funkcije, u tijekuje posljednji in njihove preobrazbe u samu Stvar koja regulira sve dru{tveneodnose. A to nije ni{ta drugo negoli sloboda u igri jezika kao moi raspolaganjaivotom. Biosfera jezika u tehnosferi medija moe preostati nesvodivom snagomdrugoga puta mi{ljenja samo ako se prijee granica spektakla, vizualizacije iteksta u svijetu koji je postao fantomskom matricom. Nije problem u matrici,nego u njezinom uporabnom kdu kojem se pokorava i priroda i ovjek i boansko.Thomas Pynchon u romanu Gravity Rainbowuspostavlja svezu izmeu jezika,zavjere i paranoje. Dru{tvo je nadzorno u vlasti medijalno odreene strukturemoi Korporacije kao posrednika izmeu Stvari i ovjeka. Znanje nuno postajekorporativnom tajnom iji misterij poiva upravo u tome da nuno potrebujeparanoju i zavjeru da bi se Druge uvjerilo u njegovo nepostojanje. Mediji stogadjeluju kao korporativna paranoja jedne univerzalne zavjere jezika bez tajne.Komunikacija, dakako, moe i bez jezika. Ali tijelo kao korporativni jezik misterijadogaaja svijeta ne moe bez svojih organa, alata spoznaje i osjetila doivljaja.Kreativna se paranoja jezika ogleda u njegovoj medijalnosti kao neutraliziranjudru{tva nastankom entropije, a kulture neprestanim insceniranjem subverzije.Vjeni krug metastabilnosti zahtijeva promjenu unutar samoga sustava tako {todru{tvena entropija proizvodi kulturalnu subverziju.

Ima li svijeta bez medija? Moda. Ali nema medija bez jezika koji je postaoslikom samoga ivota. Konceptualni jezik medija otvara izvedbenu dramu slike-ivota bez svijeta. Ofilmljenje samoga ivota vi{e ne predstavlja problem ni uinu raanja niti u akciji postajanja Drugim/drukijim. Problem je jedino zamisliti

svijet bez medija a da u toj slici vi{e nema apokalipse, paranoje i zavjere same


30/30


medijalnosti dogaaja protiv samoga sebe. Na kraju, a {to ako Maljeviev crnikvadrat vi{e nije nikakvom slikom, nego istim medijem ivota s onu stranujezika uope? Ako, dakle, logika modela K-D-S prijee u model logike S-D-Kmijenja li se radikalno cijeli poredak stvari? To je pitanje koje nadilazi djelovanjemedija. Revolucija medija zahtijeva obrat u samoj biti medijalnosti svijeta gdjeznanje vi{e ne moe biti shvaeno kao roba ili medij iskustva kretanja samestvari do svojeg kraja. Kada znanje vi{e nije roba, {to preostaje od moi drave ikorporacija osim onoga {to je udovi{no istovjetno sveuili{ta kao negativnekorporacije i drave s onu stranu povijesno shvaenoga kognitivnoga radasamoga? Utopija medijalnosti dogaaja bez medija nuan je rezultat paranoje izavjere same istine medija. A ona, naime, treba ovom svijetu samo zato da gase uvjeri u vlastito nepostojanje.

doba medijalnoga neutraliziranja..., Žarko paić

Documents