DJELA ZA PISANJE ESEJA

ANTUN BRANKO ŠIMIĆ: „PREOBRAŽENJA“

- najveći hrvatski ekspresionistički pjesnik (1898. – 1925. ), pisao poeziju i eseje

- hrvatski ekspresionizam: 1914. – 1929.- autor pjesničke zbirke „Preobraženja“ ( 1920. )- obilježja ekspresionizma u poeziji: škrtost izraza; dojam krika, napetosti, unutrašnje dinamike što se postiže naglašenom upotrebom glagola, eliptičnim izrazom, formom ideograma, jakim bojama... specifična uporaba boje ( boje dobivaju vrijednost simbola, osobito plava koja otvara obrise metafizičkog ), slobodni stih, ne slika stvarnost nego daje doživljaj (ekspresiju ) stvarnosti, individualni i originalni motivi i metafore …u svakoj slici je puno značenja i stilskih figura- najčešći motivi: ljubav, smrt, strah, tijelo, svjetlo, strepnja,

preobraženja.…----------egzistencijalne teme

O MOTIVIMA

- u prvoj strofi pojavljuju se motivi:….., u drugoj….u trećoj..- odmah prepoznati stilske figure kojima se ostvaruje određeni

motiv i objasniti ih ( uvijek ćete naići na metafore, kontrast, simbole, epitete, opkoračenja…)

- vidjeti postoji li kružna kompozicija motiva ( ponavljaju se, varijacije istog motiva )

- izvesti zaključak o kojoj je temi riječ u pjesmi i zbog toga o vrsti pjesme ( ljubavna, egzistencijalna – refleksivna, domoljubna, socijalna….) - povezati motive ili temu s nekim drugim pjesnikom, ako o tome znate

O STRUKTURI PJESME- struktura pjesme: 2 – 3…strofe različite duljine ( monostih, distih, trostih…)- izmjenjuju se stihovi različite duljine: deseterac, osmerac….- slobodni stih, bez interpunkcijskih znakova…- grafičkim izgledom istaknuti su neki motivi i naglašeno je – npr. ponavljanje prvog stiha ( s varijacijom ), npr. u trećoj strofi

RITAM PJESME

- može biti polagan, isprekidan..- postiže se naročitim rasporedom sadržaja u pjesmi ( npr: svaka

rečenica je jedna strofa, ponavljanjem nekih motiva ili stilskih sredstava, nekim grafičkim oblikom koji čini naizmjenično distih i tristih, stilskim figurama, ili nizanjem stihova različite duljine…)

ZAKLJUČAK

- temu staviti u kontekst onoga što o njoj općenito znate, - što nam pjesma poručuje…

J. Kaštelan rekao je za njega: "Projurio je kao meteor. Ostala je svjetlost."

FRANZ KAFKA: „PREOBRAŽAJ“

- pripovijetka, objavljena za Kafkina života 1915.- moderna – avangardna književnost, elementi

ekspresionizma i nadrealizma ( neki taj tip proze zovu prozom apsurda jer čovjeka prikazuje u apsurdnim životnim situacijama sa svrhom da se prepoznamo i pobunimo protiv tog stanja )

- Gregor Samsa je glavni lik, otuđen, osamljen, bespomoćan, trgovački putnik

- sumoran ugođaj na početku pripovijetke (tmurno vrijeme, kiša, melankolija )

- ostali likovi: otac, majka, sestra- tema: otuđenost pojedinca od sebe i društva- motivi: stvarnost i fikcija se isprepliću i o svemu se

priča kao da je sve stvarno – to ukazuje na alegorijsko u djelu i simboliku

- alegorija : kukac- čovjek bez vrijednosti, dostojanstva- simboli : jabuka, kukac, glazba- odnos obitelji prema njemu, odnos obitelji prema

nekome tko joj je sve dao, odnos prema poslu kojeg nije volio…obitelj prije i poslije preobrazbe…

- problem pojedinca u suvremenom svijetu u kome se samo traži , a malo daje, u kome nema empatije…

- stilske značajke ( osim alegorijskog, simbola ):kafkijanska atmosfera ( osamljenost, strah, tjeskoba, košmar …to su elementi Kafkina ekspresionizma ), a elementi sna i halucinantne vizije su Kafkin nadrealizam

- unutarnji monolog je zastupljen u manjoj mjeri.naglasak na govoru i pripovijedanju o postupcima likova ……Zašto?

I time se pokazuje koliko se lik otuđio od komunikacije sa sobom

U ZAKLJUČKU:

- otuđenost kao suvremeni problem, povezati s nečim iz Kafkina života

„Živim stranije od stranca“ – F. Kafka

MARIN DRŽIĆ : „DUNDO MAROJE“

- Marin Držić je najveći hrvatski renesansni komediograf (16. st.),studirao je u Italiji na izvoru renesanse, sukobio se s dubrovačkom vlastelom, pokopan u Veneciji

- komedija je prvi put izvedena 1551. god.- radnja: Dundo Maroje dolazi u Rim i traži sina Mara koji je trebao trgovati, a umjesto toga potrošio je očeve dukate na kurtizanu Lauru. S njim je i njegov sluga Bokčilo koji je ogorčen zbog Marojeve

škrtosti.U Rim dolazi i Pera, Marova zaručnica, prerušena u muškarca. Marov sluga Popiva udvara se Laurinoj sluškinji Petrunjeli, a Pomet je sluga Uge Tudeška koji želi osvojiti

Lauru. Komedija nije dovršena (dopunio je Mihovil Kombol ).

- tema : škrtost i rasipnost, stari i mladi ( svjetovna tema u skladu s renesansnim stilom pisanja )

- renesansno u djelu : svjetovna tema, antički uzor u pisanju komedije (Plaut – stalni likovi, 5 činova), ovo je komedija erudita – tip renesansne komedije koja se na Jadranu pojavila prije velikog Shakespearea, afirmiraju se užici u jelu i ljubavi, ali izražava i kritički stav prema onima koji pretjeruju, humanističke poruke, jasnoća stila, humor.…

Prije same dramske radnje pojavljuje se Prolog negromanta Dugog Nosa u kojemu Držić govori o ljudima nazbilj ( blagi, tihi, mudri, razumni ) i ljudima nahvao ( lažni ljudi, „obraza od papagala i majmuna“). To preslikava na radnju drame (u svih 5 činova): sluge su ljudi nazbilj ( Držić aludira na pučane! ), a njihovi gospodari su ljudi nahvao ( aludira na dubrovačku aristokraciju!) .

Pomet – zapliće i raspliće radnju.Njegov pogled na svijet zasniva se na odnosu prema fortuni i vrlini. Fortunu uspoređuje sa ženomi drži da povoljne, sretne okolnosti treba iskoristiti (npr. raduje se jelu kad mu se pruži prilika). Neobrazovani je pučanin ( krivoizgovara latinske riječi! ), ali je inteligentniji od svojih gospodarai krase ga mnoge vrline: snalažljivost, odanost, poštenje, …iako nije bez mana!Kroz njegov govor Držić je aforistički izrekao mnoge mudre stavove o životu koji predstavljaju renesansnu filozofiju, ali i dijelove univerzalne spoznaje o životu. Npr

- Nije kralj čovjek od ljudi, nego onaj tko se umije vladat. - Treba biti vješt tko hoće uspjet u životu.- Samo strpljiv čovjek dolazi do cilja.- Zlatu se svijet klanja, ma ja ne dam….

- Nikada se ne smijemo Pometu, nego se smijemo s njim.Psihološki je motiviran svaki njegov postupak i govor.Kontrastno je postavljen Ugu Tudešku – svome gospodaru (plemiću, pijanici)…Kontrast u prikazu društvenih problema : rasipnost – škrtost. Kontrast u odnosima između oca i sina, starih i mladih,…bogatih i siromašnih…također čini djelo renesansnim.Pomet je pobjednik na kraju komedije. Pisac gaji simpatije prema njemu. Zašto ? ( zbog svega prethodno rečenog)

U ZAKLJUČKU:

- aktualnost Držićevih razmišljanja : današnji ljudi nahvao i nazbilj- rasipnost i škrtost, siromaštvo i bogatstvo, stari i mladi – danas

FJODOR MIHAJLOVIČ DOSTOJEVSKI : „ZLOČIN I KAZNA“

- roman je objavljen 1866. god.- realističan roman ( zbog načela istinitosti i tipičnosti, detaljnih

opisa likova i mjesta radnje, socijalnih problema ), ali je jednim dijelom i psihološki – defabulativni tip romana jer je strukturiran od unutarnjih monologa velikim dijelom, zbog čega je Dostojevski postao preteča modernoga monološko – asocijativnog romana

- „Ja opisujem sve dubine ljudske duše.“ (Dostojevski)

- tema : zločin i kazna ( kriminalistička tema da bi privuklo čitatelja i držalo ga u napetosti ); zbog toga je i kriminalistički roman

- malo se pripovijeda o zločinu, a najviše o odrazu tog čina na počinitelja – moderno u stilu pripovijedanja

- glavni lik : siromašni student Raskoljnikov

Motivacija ( razlozi ) njegova ubojstva stare lihvarice:a) filozofski ( teorija o nadčovjeku ? , podjela na „obične“

i „neobične“ ljude ?) b)socijalni razlozi ( siromaštvo, stanje u obitelji..) c) psihološki razlozi koji su ga najviše naveli na taj čin, a dugo ih nije bio svjestan ( u tome mu pomaže Sonja!):

površan u učenju, emocionalno labilan, nesiguran u sebe, asocijalan, nepovjerljiv…

moralno – filozofska koncepcija romana?

( ima li čovjek pravo u ime nekih „viših“ ideala ubiti? )Sonja kao suprotnost Raskoljnikovu – religiozna, humanist, suosjećajna, …

U zaključku

- zločini u naše doba? - nasilje nad drugim?- odnos prema siromašnima- a darovitima?- prostitucija, alkoholizam?

SOFOKLO : „ANTIGONA“

- Sofoklo ( 5. st pr. Kr. ) jedan je od tri velika grčka tragičara. Pravi je predstavnik Periklova vremena, razdoblja najvećeg procvata Atene.

Uveo je trećeg glumca i dao tragediji konačni oblik jer joj je to omogućilo razvoj složenije radnje. Osim toga, prvi je tragičar koji uvodi junakinje i scenografiju. Nakon smrti proglasili su ga herojem jer je bio cijenjen i omiljen u Ateni.

U radnju tragedije uvodi nas razgovor Ismene i Antigone, dviju Edipovih kćeri.Iz toga razgovora saznajemo da su njihova dva brata poginula (Eteoklo i Polinik ). Kreont ne dopušta da se pokopa Polinik s počastima…

Klasična drama i tragedija: - sukob između glavnih likova - Antigone ( naprednog, moralnog pojedinca ) i

Kreonta, predstavnika vlasti koja se temelji na sili i nerazumijevanju pojedinca

- sukob se razvija na uzročno-posljedičnoj osnovi.. ( sahrana Polinika, Kreontovo kažnjavanje Antigone, Antigonino samoubojstvo, Hemonovo samoubojstvo…)

- tragički junak ? ( Antigona u sukobu s okolinom zbog plemenitih ideala, žrtva vlastite nesretne sudbine )

- tragička krivnja ? ( nije kriva, ali je tvrdoglava, možda je mogla postupiti i drugačije…)

- tragički završetak ? ( ipak je kažnjena, što izaziva u nama sažaljenje, strah…katarzu ? )

- uzvišeni stil kazivanja ? ( pisano u stihu, inverzije, epiteti vokativnost… )- uloga zbora ? ( poruke, aforizmi – dodatno objašnjava radnju! )

Antigona: „ A ja za ljubav samo dođoh na ovaj svijet!“

Sukob pojedinca i vlasti - SVEVREMENSKI PROBLEMDruštvo treba pojedince kao što je bila Antigona jer oni pokreću njegov razvoj, ali nije lako žrtvovati se i ostati – djelovati, ne dovest svoj život u pitanje.

Povezati je s Hamletom, Elektrom…

EDGAR ALLAN POE : „CRNI MAČAK“

Na spomen Edgara Allana Poea (1809. – 1849. ) pred oči nam iskaču slike ubojica, manijaka, prerano ukopanih osoba, tajanstvenih žena koje se vraćaju iz svijeta mrtvih. Američki pripovjedač, pjesnik, izdavač i književni kritičar, pripadnik američkog romantizma, smatra se tvorcem pripovijetke iz koje je nastala moderna kriminalistička i detektivska priča, te inovatorom u žanru znanstvene fantastike. Bio je prvi poznati

američki pisac koji je pokušao živjeti samo od pisanja, zbog čega je neprestano bio u financijskim poteškoćama.

 

Strah i jeza, užas, smrt i ludilo prevladavaju u svim kratkim pričama. Poeove su teme uglavnom potekle iz njegova osobna iskustva - iz njegovog neobično nesretnog života. Zato je Poe jednom prilikom rekao: "Ako se moja djela i temelje na stravi, tvrdim da strava potječe iz moje duše, da sam tu stravu crpio iz njenih zakonitih izvora i uvijek je vodio samo do njena zakonita ishoda.“

Pripovijetka Crni mačak (The Black Cat, 1843.) prikazuje ljudsku sklonost zlu, nanošenje zla bez pravog razloga. Nastranost i zlo su iskonski porivi ljudskog srca, a ovdje se javljaju u različitim oblicima: kao mrzovoljnost, razdražljivost, bezobzirnost, okrutnost i, na kraju, hladnokrvno ubojstvo.Crni mačak je materijalizacija pripovjedačeve zle ćudi. Vješala na mačkovom trbuhu upozoravaju ga da je zločinac, ali i da će biti kažnjen.

Mačak pobjeđuje, ali i pravda - zlo će biti kažnjeno jer policija, zahvaljujući mačku, otkriva pripovjedačev zločin.

Crni mačak je jedna od najmračnijih Poeovih priča, osuđuje alkoholizam što je jedan od glavnih uzroka poremećenog ponašanja glavnog lika. Dok nije počeo piti – nikakvog poremećaja nije bilo!Alkohol ga je razarao fizički i psihički. Ženu zlostavlja i svog mezimca u stanjima pijanstva…

Osim toga: „Ja međutim, nisam siguran da moja duša još uvijek postoji, već da je opačina, kao najniži poriv ljudskog srca, jedan od nedjeljivih iskonskih nagona ili osjećaja, ta koja upravlja ljudskim karakterom.“

- hiperbola i groteska ? simbolika? ( gavran – crni mačak )

Problem zla, alkoholizma, nanošenja boli drugima…aktualan je danasviše nego ikad ranije…

JOHANN WOLFGANG GOETHE : „Patnje mladog Werthera“

- Goethe je bio najveći i najsvestraniji njemački književnik ( 1749. – 1832.)

- pripadnik pokreta „mladih genija“ ( Sturm und Drang )- najveće je njegovo djelo dramski spjev Faust, na kojemu

radi cijeli život, a najslavnijim i najpoznatijim piscem romantizma učinio ga je roman u obliku pisama – Patnje mladog Werthera (1774. )

- Werther – tipični romantičarski junak : nesretan, neshvaćen, neprihvaćen, teško prilagodljiv, senzibilan, religiozan, misaon, povezan s prirodom, ali teško artikulira svoje zamisli u stvarnosti…

- Tematika osobnih preokupacija – česta u romantizmu

U prvom dijelu romana još je sretan ( čita Homera!), ali u drugom dijelu zapada u depresiju (čita Ossiana!) i pojavljuje se nesklad između njega i svijeta. Lotta mu pomaže da svoje patnje prebrodi i uvidi prave razloge svojih slabosti ( jer, koliko god misli da je uzrok tome ona – ipak ona to nije!), ali on nema snage promijeniti se. Na trenutak je svjestan da je ključ pomoći u njemu samome, svjestan je da je sebe izgubio i „kad sami sebi nedostajemo, sve nam nedostaje.“ Međutim, posustaje u svom radu, razlijenio se, a bio je slikar, umjetnik…i sve ide prema tragičnom završetku.

- Osim što je iscrpno oslikao osjećajan život svoga junaka, Goethe je u romanu dao i svoje viđenje njemačkog feudalnog društva u 2. pol. 18. st.( činovnici, aristokrati, obični mali ljudi s kojima Werther radije komunicira jer se osjeća opušteno i smireno…)- Ostali likovi su podređeni prikazu glavnog lika. Albert –

kontrast Wertheru, Lotta mu bezuspješno pomaže…- Wertherovi osjećaji i raspoloženja se mijenjaju u skladu s

prirodom – jedno je povezano s drugim!- verterizam – stanje duha tipično za mlade intelektualce,

senzibilne pojedince čiji su ideali u sukobu sa stvarnošću- tragičan završetak se mogao izbjeći…- psihološki roman ( unutarnji monolozi ) - forma pisma!

U zaključku:Možeš li se identificirati s Wertherom? Možemo ga usporediti s drugim likovima romantizma, ali i Alfredom Kamenskim (A.G.Matoš - Camao), Đurom Andrijaševićem (M.C.Nehajev – Bijeg)…Problem samoubojstva danas?

ALBERT CAMUS: „ Stranac“

Albert Camus – francuski pisac (1913. – 1960. ), dramatičar i esejist, rođen u Alžiru; filozof – razvio je filozofiju apsurda koja je izravno povezana s filozofskim i književnim smjerom nazvanim egzistencijalizam.- 1957. dobio je Nobelovu nagradu za književnost- Moderni roman , ali u njemu nema složenih, razgranatih

unutarnjih monologa ( Proust, Joyce, Faulkner ), nema različitih modernističkih tehničkih postupaka…( npr. miješanje fikcije i stvarnosti, ironije, groteske… )

- Moderna je tema : otuđenost; Mersault je „stranac“svemu što ga okružuje i svemu što mu se događa…moderna je forma ispovijedi, ali rečenice su veoma jasne, sažete, jednostavne; glavni lik je prikazan u apsurdnim odnosima i to ga povezuje s Kafkinim likovima i prozom egzistencijalizma; moderna je i simbolika (stranac je simbol otuđenog čovjeka), nedorečenost kazivanja na kraju romana („…imala je majka pravo kad je počela sve iznova…“)

- Kompozicija : roman u dva dijela

- Fabula : jednostavna, zanimljiva priča o ravnodušnom službeniku Mersaultu koji je osuđen na smrt zbog ubojstva kojeg je nesvjesno učinio…Nije dobar, ali ni zao jer nije svjesno činio zlo. Zatvoren prema svijetu i ravnodušan ostaje do kraja života. Ipak, pred smrt shvaća da to nije bilo dobro, da je morao drukčije živjeti. To se vidi iz razmišljanja o majci i izražavanja želje u zadnjoj rečenici romana „da na dan smaknuća bude mnogo gledatelja“ koji će ga dočekati povicima mržnje.

- Glavni motivi: smrt majke, prijatelji i djevojka, ubojstvo Arapina, policijska istraga, sudska osuda, susret sa svećenikom, iščekivanje smrtne presude….

- Kritički stav prema ravnodušnosti u životu ( čak nas može dovesti i do ubojstva kojeg nismo svjesni), ali i kritički stav prema institucijama vlasti ( sudu) koje sude zbog uvjerenja - a ne samog djela!

- Roman Stranac i filozofiju apsurda A. Camus je objasnio u eseju Mit o Sizifu. Sizif misli, osjeća i postupa na apsurdni način – besmisleno i uzaludno radi. Tako je postupao i Mersault živeći ravnodušno, nimalo svjestan sebe i nekih drugih svojih mogućnosti. Život mu je prošao bez ikakvih sadržaja koje bi sam sebi dao. Dopustio je da se sve s njim događa, umjesto da on sudjeluje u svemu, makar i griješio, jer bi tako pomalo otkrivao sebe i ne bi bio sebi stranac!

U zaključku:

- Smrtna kazna? Rješavaju li se smrtnom kaznom nova ubojstva?

GUSTAVE FLAUBERT : „Gospođa Bovary“

- Gustave Flaubert ( 1821. – 1880. ), francuski romanopisac, realist, 1857. objavio roman Gospođa Bovary

- Jedan je od značajnijih realističkih romana u svjetskoj književnosti.

- Flaubert je poznat kao vrstan stilist. Veoma uspješno ostvaruje paralelizam slika i motiva ( napravio je 70 koncepcija romana! ).„ Umjetnik u svojem djelu mora biti kao Bog u svemiru – svagdje prisutan, a nigdje vidljiv.“ Zato nenametljivo, sveobuhvatno pripovijeda, sve slika u isti čas, a da pritom jasnoća ne trpi.

- Društveni i obiteljski problemi u romanu: život u provinciji, preljub, lihvarstvo, malograđanske pojave u društvu, dokonost…- Glavna junakinja – Emma Bovary – podvojena je između banalne stvarnosti i velikih očekivanja, razapeta između istine i laži. Smatra da zaslužuje bolju sudbinu od one koju ima, a sama na tom planu ništa suvislo ne poduzima. Bježi iz svijeta realnosti u zagrljaje dvojice ljubavnika ( Rodolphe i Leon ), u materijalne i hedonističke užitke. Monotono i dokono živi. Nakon što su je napustili ljubavnici i pritisnuli dugovi – ubija se. Njeni ideali su ostvariti život o kakvom je čitala u sentimentalnim i trivijalnim romanima – nešto što je samo iluzija, fikcija –

nestvarno. A. G. Matoš je bovarizam (Emmino stanje duha ) definirao kao „svojstvo držati se drugim nego to čovjek jest“.

- Kompozicija romana : tri dijela a) Emmina udaja, trudnoća i preseljenje u drugi

provincijskigradić po njenoj želji

b) život u provinciji, ljubavnici, dugovi i psihička kriza,odlazak u veći grad (opet po Emminoj želji ), susret s bivšim ljubavnikom

c) život s Leonom (ljubavnikom), dugovi, laži, pljenidba imovine, samoubojstvo

- Pisac je pri izlasku romana bio optužen da kvari mladež, ali je bio oslobođen. Očito ga neki nisu razumjeli pa su ga zato optužili.Objašnjavajući probleme u romanu, između ostalog, kazao je: „ Emma Bovary, to sam ja!“

- Svi likovi u romanu upotpunjuju sliku franc. provincijskog društva toga doba ( Charles, Rodolphe, Leon, ljekarnik Homais…). Čime?Koga sve predstavljaju? Ironije u romanu?

Usporedba romana s Anom Karenjinom i Don Quijotom(sličnosti i razlike?)

U zaključku : aktualizacija problema danas. (Emmu Bovary prepoznajemo i u našem vremenu!)

MILUTIN CIHLAR NEHAJEV : „BIJEG“

- Nehajev ( 1880. – 1931 ) - romanopisac, novelist, novinar, napisao najbolji roman hrvatske moderne

- roman „Bijeg“ je moderni defabulativni tip romana, fabula se može ispričati u nekoliko rečenica ( tragična sudbina Đure Andrijaševića, mladog intelektualca s početka 20. st. koji je klonuo duhom u sukobu s malograđanskom sredinom)

- moderna tema: otuđenost, bijeg od samoga sebe ( egzistencijalni problem, čest u modernom društvu)

- struktura romana: također moderna (unutarnji monolozi u prvom planu - što roman čini psihološkim - defabulativnim; naglasak je na prikazu unutarnjih stanja likova )

- djelo nadrasta regionalnu zatvorenost ( nacionalna i socijalna motivacija Đurinih postupaka je u drugom planu )

- Đuro Andrijašević (glavni lik): senzibilan, emocionalan, pasivan, sklon sanjarenju, maštanju, nesretan, neshvaćen, tjeskoban, umoran…

„Nikad mu nije palo na um da zbilja nešto počne, da radi što na književnom planu…“ Započinjao je puno toga (studij, pisanje, ljubav… ), ali to ne bi dalje razvijao i dorađivao. Nakratko bi se izvukao iz rezignacije, ali malograđanski odnosi u društvu i intrige bitno su ga odvlačile od započetog. Gubi volju za životom i ubija se. Svi ostali likovi (iz zagrebačke, slavonske i primorske

sredine ) postoje da bi Đuru slikovitije dočarali ( Vera, prijatelj Tošo, Darinka, Minka…) Tipični leskovarovac ( kao Đuro Matić, Alfred Kamenski, a može se djelomično praviti poveznica i s Prijanom Lovrom, Ivicom Kičmanovićem ): neodlučan, ne zna se nositi s realnošću života, ali taj život duboko i tragično ćuti.

Problem otuđenosti aktualan je i u naše vrijeme, možda više nego ikad prije. ( U zaključku može se nešto reći o tome, o nedostatku empatije za druge i nemoći pojedinca da se realizira u bešćutnom okruženju…Samoubojstvo? Poveznica sa završetkom Ane Karenjine i Tolstojevim razmišljanjem o samoubojstvu?)

MIROSLAV KRLEŽA : „Povratak Filipa Latinovicza“ (1893. – 1981.)

M. Krleža – svestrani pisac koji se uspješno ogledao u svim knjiž. rodovima i vrstama, obilježio 20. st., borio se protiv utilitarne književnosti;- Ne možemo ga svrstati samo u jedno razdoblje , jedan stil, jednu književnu grupaciju ili školu…stilska slojevitost, tematska i problemska raznolikost u djelima- 1933. napisao je Predgovor Podravskim motivima Krste Hegedušića u kojemu iznosi svoje poimanje ljepote („Ljepote traju vjekovima, i u njima odražava se kroz vjekove ljudsko i zemaljsko u nama…“). Iz tendencije da se nadživi prolazno – rađa se umjetnost (ljepota);- 1932. objavio je Povratak F. Latinovicza - prvi moderni roman u hrvatskoj književnosti; Nakon toga uslijedili su drugi psihološki romani (Banket u Blitvi, Na rubu pameti ).

Tema romana je povratak u zavičaj, ali sve je to dignuto na jednu višu razinu: povratak samome sebi u širem smislu. Filip traži odgovor na pitanje tko mu je biološki otac, ali i više od toga – tko je on i zašto je uopće rođen. To traganje za vlastitim identitetom je moderna, proustovska tema.

Filip je hipersenzibilan umjetnik, moderni intelektualac opterećen nizom egzistencijalnih pitanja i osobnih kompleksa : od pitanja tko mu je otac i

kakva mu je majka, te neizbrisivih trauma iz djetinjstva, do osjećaja usamljenosti, životne nesigurnosti, neshvaćenosti…Njegovi postupci motivirani su biološki, socijalno i psihološki…Objasniti!(prikazati njegove estetske, moralne, društveno- socijalne i filozofske nazore – naročito u odnosu prema majci i „brodolomcima“ iz drugog dijela romana!)Bobočka, Baločanski, Kyriales?

Monološko- asocijativnim spoznajnim putem Krleža budi Filipova sjećanja.Pritom se služi simultanošću vremena pa je fabula u drugom planu (defabulativni tip romana). Više se pripovijeda o unutarnjim stanjima, stavovima, sjećanjima likova, nego o izvanjskim događajima…unutarnji monolozi su u prvom planu. To strukturu romana čini također modernom.

Filip pobjeđuje mračnu i razornu stranu svoje osobnosti – kreativnim i stvaralačkim radom. Tako dolazi i do odgovora na pitanje tko je i zašto je. On je slikar, a taj njegov slikarski doživljaj svijeta pisac oblikuje na različite načine: od opisa i komentara do slobodnog neupravnog govora, lirskog, dramskog i esejističkog izraza u kome se javljaju poredbe, metafore, metonimije, simboli…

Od Šenoe do Krleže raste galerija likova intelektualaca. Što im je zajedničko u odnosu prema životu? (Prijan Lovro, Đuro Matić, Đuro Andrijašević, Alfred Kamenski) Po čemu se od svih razlikuje Filip?Po čemu se razlikuje od pripovjedača – glavnog lika u Proustovu romanu?Usporediti Filipa s Leoneom u drami Gospoda Glembajevi.

MIROSLAV KRLEŽA: „Gospoda Glembajevi“

To je jedna od drama iz ciklusa drama o Glembajevima ( Gospoda Glembajevi, 1928., U agoniji, 1928., Leda, 1931. ).

- tematski i stilski sve tri drame su povezane, ali je svaka za sebe jedna zaokružena i samostalna drama ( usporedba s Dubrovačkom trilogijom!)

- tema: propast aristokratske obitelji Glembaj - po strukturi i sveukupnom stilu – to su psihološke drame ( moderne drame koje nastaju u drugoj fazi Krležina dramskog stvaralaštva) ( Krleža kaže da su to njegove kvalitativne drame, za razliku od prvih kvantitativnih drama u kojima scenu ne gradi na psihologiji likova, nego na vizualnom, vanjskom efektu i monumentalnosti scena.)

- kompozicija drame Gospoda Glembajevi: tri čina 1. čin: sukob Leonea s glembajevskom sredinom 2. čin : sukob Leonea i oca; Glembajeva smrt 3. čin: Leone – barunica Castelli – Beatrice; baruničina smrt

- mjesto radnje: Zagreb- vrijeme radnje: jedna kasnoljetna noć, godinu dana prije Prvog svjetskog rata, od jedan do pet sati u noći ( vani se priprema oluja! – simbolika!)

Drama počinje razilaženjem gostiju nakon proslave obljetnice poduzeća Glembaj i poznatom, znakovitom Leonovom replikom u razgovoru s dominikankom Angelikom (Beatrice): „Mutno je to sve u nama…“Glavni sukob – između oca i sina ( zbog čega ?)Psihološki dijalozi - u početku kratki i smireni, a poslije povišen ton i izljev nagona i strasti; iz njih saznajemo puno toga o Glembajevima i njihovim unutarnjim i međusobnim sukobima…

Glembajevi žive licemjerno. Lažno se predstavljaju ( kao moćni, lijepi, bogati, sretni ), a u suštini su lažljivci, ubojice, kradljivci…( slučaj krojačice Canjeg koja se bacila kroz prozor; razgovor ispred portreta Glembajevih na početku drame, preljubi…)- glembajevština je simbol lažnog, beskrupuloznog načina života- Leone je suprotnost ocu i ostalima: umjetnik, intelektualac, želi se potpuno

promijeniti, ne želi živjeti lažno i pohlepno, nije prijetvoran, razapet je između nagona i razuma…Dokazuje barbocijevsku legendu – svi su Glembajevi lažljivci, kradljivci, prokletnici i ubojice

- likovi su naturalistički prikazani (djelovanje nagona i strasti kojima je zarobljen i Leone, makar se bori protiv Glembaja u sebi )

- sestra Angelika ( Beatrice) – suprotnost svima, personifikacija duhovno čistog

Drama je građena u strogoj klasičnoj formi ( uvod, zaplet…glavni sukob..)Ima i obilježja socijalne drame – društveni problemi (siromaštvo – pohlepa, prevara… )

Usporedba Leonea i Filipa Latinovicza! ( sličnosti i razlike?)- i jedan i drugi lik izbivaju iz obitelji, umjetnici, intelektualci, razapeti

između nagona i razuma;- Filip uspijeva nadvladati mračno i nagonsko u sebi stvaralačkim radom, a

Leone to ne uspijeva, ne može kontrolirati emocije pored barunice Castelli…

- Filipovi postupci su motivirani socijalno i psihološki, a Leoneovi samo psihološki

RANKO MARINKOVIĆ: „RUKE“ - zbirka modernih novela- naziv je dobila po jednoj od novela

„RUKE“

- tema: egzistencijalna ( odnos između razuma i osjećajnosti )

- moderna novela : fiktivni motivi, simbolika

- kompozicija novele : fiktivni razgovor između lijeve i desne ruke

Čovjek hoda prekriženih ruku na leđima. "Lijeva se nalazi u naručju desne, spretnije, snažnije, pametnije, ozbiljnije."   Tu nastaje dijalog između Lijeve i Desne ruke. Stalno se svađaju koja je pametnija, korisnija i sl.  "Ja barem znam listati knjigu, a ti ni to ne znaš. Ti znaš samo držati knjigu dok ja listam. On čita, ja listam, a ti, kao stalak-držiš." .  U svađi je Lijeva ruka

okrivila Desnu da je ubojica, da ju je htjela ubiti: "Ja nisam ubojica! To bi ti učinila. Uostalom, jednom si već i pokušala to učiniti.", smatra se robom desne ruke: "Dok se gola prostituiraš u kojekakvim rukovanjima, ja držim tvoju rukavicu, kao rimski rob."Na kraju dolazi do obrata priče. Lijeva nespretno kvrcne dječaka po nosu, a dječak je pljune. Tada Lijeva zamahne šaljivo iznad njegove glave, a desna se digne i pljusne dječaka po licu. Dječak vrisne. Dolazi dječakov otac i nastane prepirka i tučnjava...."tada se makne i Lijeva. Strelovito se digne i zgrabi Oca za košulju na prsima. To je drugim riječima bio mig Desnoj: udri!"....Pod sobom ostave krvave otiske na pločniku. No one se nisu osvrtale; gledale su jedna drugu i drhtale od želje za osvetom..."

Na početku priče su se milovale, zatim svađale, ali su sebi u nevolji ipak pomagale.

Završna rečenica:„ A obraz tada pljune u njih, da bi ih oprao od blata i krvi.“

Obraz? - simbol savjesti

Zbirka novela Ranka Marinkovića Ruke jedna je od najboljih, a svakako i najslavnija i najčešće tiskana novela jednoga hrvatskog  pisca  u posljednjih pedeset godina. Kada su se pojavile Ruke, Marinković je već bio afirmirani pisac, ali ga je ta knjiga učinila prvim imenom poslijeratne hrvatske novelistike. Pisana rukom skeptičnog intelektualca sklonog raznoj ironiji, pisca sposobnog da naoko obične, trivijalne teme uzdigne na univerzalnu razinu, ta je umjetnost otvorila u suvremenoj hrvatskoj književnosti nove vidike i postavila joj vrlo visoke kriterije. Mnogi aspekti Marinkovićeve proze, pa i tekstova iz zbirke Ruke, mogu se danas tumačiti u sklopu krugovaške poetike , naročito Zagrljaj, u kojoj je autor u prvi plan doveo stvaralački čin i piščevu muku da iz kaosa građe stvori umjetničko djelo. Realističku podlogu od koje u svojim novelama uvijek kreće, pisac razara brojnim narativnim postupcima-inverzijom slike svijeta, neuobičajenim spajanjem različitih žanrovskih obrazaca i stilova, kontrastnim postavljanjem likova , ironijskim pomakom, groteskom.

               Pripovijetka Ruke simbolički govori o nerješivom ljudskom  

unutarnjem konfliktu, razumu i osjećajnosti, Lijeva i Desna ruka, razgovaraju, točnije, svađaju se. Lijeva ruka predstavlja ljudsko srce, a Desna razum.              Tek na kraju, neočekivano, kao u svakoj pravoj noveli, u potpunosti se razotkriva piščeva ideja. Kada smo Lijevoj ruci već povjerovali kako je doista osjećajna, blaga i pravedna, ona nije odoljela nasilničkom ponašanju. Upravo u tom trenutku ogleda se sva tragična složenost čovjekova bića. Nije moguća jednostavna podjela ljudi na razumne i osjećajne. Razum i osjećaji čudesno se isprepliću u čovjeku i čine nas i blagima, i strastvenima, i sućutnima, i spretnima, i radišnima, itd.              Tajnoviti su putevi ljudske duše, o tome svjedoče naše ruke.

„Anđeo“

- egzistencijalna tema: stvaralaštvo i humanizam- stvarnosni motivi, simbolika, ironija.. (tipično za sve

Marinkovićeve novele u zbirci „Ruke“) Mjesto radnje:Radnja novele smještena je u Zagreb, u kuću bolesnog klesarskog majstora Alberta Kneza koji umire. S njim žive njegova druga žena Frida te njegov pomoćnik - mladi Lojz.

Kratki sadržaj:

Majstor Albert je, prije nego što ga je shrvala bolest, isklesao lijepu skulpturu velikog anđela za svoj grob i želi ga dovršiti. Kako majstor sve više obolijeva, u njegovoj se glavi rađaju sve mračnije misli. Boji se da Lojz neće dovršiti anđela kojeg je radio s ljubavlju , počinje o Lojzu razmišljati kao o čovjeku koji mu priželjkuje smrt. To je zbog toga što Albert osjeća grižnju savjesti prema Lojzu, samo to ne želi sebi priznati. Mladi Lojz poštuje svoga majstora, ali mu kroz priču o jednom svom snu daje do znanja kako je prema njemu bio nepravedan – majstoru je ljepota bila važnija od pravde.

„Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Hoćeš na meni pare zaraditi (slušam ja tako sve u snu ). Daj mi moj dio i ja idem!“ To je dio fiktivnog razgovora u tom snu između majstora i figure pastira što ga je majstor klesao. Albert se, nakon ispričanog takvog sna, osjeća još više usamljenim, napuštenim, počinje sumnjati u Lojza i vjernost svoje žene. Jedne noći ustaje i skupivši zadnju snagu potajno dolazi u radionicu , uvjeri se da ga žena vara, ali njegov Anđeo ( u ovom slučaju napisan velikim slovom!) dovršen je onako kako je htio – samo je na skulpturi nedostajao datum smrti. „ Na prijazno raskriljena vrata nasmiješi mu se nešto lijepo i slavno, beskonačno.“ Majstor tada ukleše datum svoje smrti (baš na Lojzov imendan- kako ironično!), „odbaci oruđe i preda se svom anđelu.“

Anđeo je simbol nekog stvaralaštva koje pojedinac razvija i brižno čuva. Želi da ono postane trajna vrijednost i simbol njegove muke .Pritom, nesvjesno i u dobroj namjeri, ponekad povrijedimo i druge osobe oko sebe, ali dugo nismo toga svjesni ( odnos prema Lojzu !). Nismo svjesni da je pravedan, human odnos prema bližnjima također dio te ljepote koju stvaramo i čuvamo!

„PRAH“

- tema : ljubav- stvarnosni motivi, simbolika, ironija, cinizam…

Motiv praha je stari biblijski motiv: „Spomeni se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.“ Opominje nas da smo krhki, grešni, prolazni i da malo više i češće razmišljamo o svojim postupcima…

Kratki sadržaj:

Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija. Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Od tada žive u Splitu. Laskalo mu je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu. Želi krstiti sina, ali tako da njezin muž ništa ne zna za to. Poslije pročitanog pisma Tonko se razljuti, ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i trenuci zajedničke ljubavi. Odmah se odlučio prvim jutarnjim brodom otploviti u Split. U luci ga je dočekala Ana, za njega još uvijek vrlo privlačna i lijepa, ali i nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi, pokušao je sebi oduzeti život tako što se objesio o konopčić na prozoru. Apsurd je u tome što su tim konopčićem, tj. uzicom, bila vezana njegova pisma koja mu je Ana

ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: “Vi ste mislili da sam ja nesretan… i da ću se najmanje… objesiti zbog toga? Dobro sam se s vama našalio? He?”

Mjesta radnje: dalmatinski otok i Split

Vrijeme radnje: poslije Drugog svjetskog rata

Lica: Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin

Sav smisao strasti, čekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki smisao, neka iluzija života, pretvorit će se u prah . Čemu onda neke bijedne šale?

„Zagrljaj“

- tema: književno(umjetničko) stvaranje- mjesto priče: otok, stvarnosni motivi iz života Marinkovićeve Komiže- motivi: stvarnosni, fikcija, simbolika….ironija, cinizam…(kao i u ostalim

novelama zbirke „Ruke“)

- Novela je posvećena "sjeni Goranovoj". Sjeni piščevog prijatelja koji je pisao protiv zločinaca („Jama“), da bi na kraju i sam od njih nastradao (ironija sudbine!)

Glavni lik je pripovjedač koji „promatra“ pisca i zabavlja se njegovim pedantnim pripremama za pisanje. „Prostro si papir preda se, pet – šest listova odjednom, kao da ćeš ovoga časa sve to ispisati u jednom dahu, u nadahnuću što ti nadima košulju….Vrijeme prolazi, a još ni slova…Hoću – to je riječ kojom se vlada, a ti ne znaš što hoćeš. Da, želiš pisati, to je istina, ali o čemu, o čemu?“ Tako pisac, malo po malo, mukotrpno počinje pisati – promatrajući stvarnost oko sebe : priča o šjor Keku, ulici, šjor Bepu, žandaru, ljudima u trafici… nečemu što u početku ne izgleda zanimljivo, ali to s vremenom, nakon duljeg

promatranja, postaje ipak dio priče – i dio pripovjedača samog. On, pripovjedač o piscu, nije više distanciran, tj. netko tko promatra pisca, već je to jedna osoba koja sudjeluje u svemu što se oko nje događa. Prestaje biti netko tko je izvan svega, tko je samo promatrač, već postaje jedan od ljudi koji sudjeluju u životu svega što se događa tu gdje jesu, nema podvojenosti između pisca i pripovjedača, i tako priča teče bez onog početnog iščekivanja…, ali je puno toga neizvjesno, ne zna kamo će ga to sve odvesti. Međutim - „ tko je ikad posve siguran? Svaka je igra hazardna“- pa tako i piščeva stvaralačka igra. Naizgled bezazlena i nezanimljiva, može nas dovesti do neslućenih i gorkih spoznaja o životu ako joj se predamo bez zadrške i istraživački. Novela završava motivom zagrljaja – između žandara i pisca koji se sa žandarom pokušao našaliti, a žandar je izvukao pištolj od kojeg se nije tako lako rastajao…Taj zagrljaj je dignut na razinu simbola: „ Grlim komad odvratnog, prljavog života i ne puštam ga više…“ (…) „Plašio si mi maštu, razgonio i proždirao rečenice još dok su se rađale u glavi, trovao si mi izvore misli…Mašta mi se šuljala podvijena repa dok si se ti šepurio po svijetu,….ali ovo tu, ovako … u posljednjem zagrljaju - nije mogla bolje smisliti. (…) Na samom kraju novele:„Oblio me bijesni val neispisane tinte, nepretočene u svjetlost i sjaj riječi, u munje govora, i zapljusnuo mi oči, izbrisao vid spužvom mraka. Oslijepljen kao Samson zagrlio sam stupove svoje teme: strah i smrt. Ona je tu, u mojim utrnulim rukama, u autorskom bolu mojih zglobova… Ja je više ne mogu napisati, preda mnom je ocean mraka i beskrajna noć…“

Nije lako piscu, naizgled ni iz čega, stvoriti nešto što neće po svom značenju biti

obično, a nalazi se u običnom i svakodnevnom životu. Osim toga, nikad unaprijed

ne zna kamo će ga ta stvaralačka igra odvesti. Istinskim radom pisac (umjetnik )

postaje istovremeno i sretan i nesretan…pred onim što mu se otkriva, a otkriva mu

se puno toga ružnog u životu ljudi, puno više nego što je to prije mislio i doživio.

Postaje nesretan jer na to ne može bitno utjecati ( razgovor sa žandarom!). „Grli

stupove svojih tema: strah i smrt“, ono što mu je prije bilo daleko i strano. Sada

to mirno prihvaća i postaje svjestan da - “nema umjetnosti bez boli“ (A. Barac).

Jerome David SALINGER: (1919. - 2010.)

„LOVAC U ŽITU“

J.D. Salinger, suvremeni američki pisac, jedan je od najpopularnijih, ali istodobno i najzagonetnijih književnika 20. stoljeća.

Rođen je u New Yorku 1. siječnja 1919. godine. Pohađao je državnu školu, vojnu akademiju i tri koledža. Godine

1940. počeo je objavljivati priče u časopisima. Sudjelovao je kao američki vojnik u Drugom svjetskom ratu, od

1942. do 1946. Slavu i priznanje kritike stekao je po objavljivanju svoga jedinog

romana Lovac u žitu ( The Catcher in the Rye, 1951.) Lovac u žitu ubrzo je postao kultnim djelom među studentskom

američkom publikom, a Salingera je učinio i međunarodno poznatim piscem.

Taj je roman postao modelom cijeloga tipa poslijeratne proze koji je kasnije postao poznat kao „proza u trapericama“.

Lovac u žitu bio je literarna senzacija. O njemu su rekli kritičari: „Salinger shvaća da djeca nisu uvijek djetinjasta i da odrasli nisu uvijek zreli ljudi.“

Salinger je često patio od stresa, i s godinama se sve više povlačio u sebe. O svom najpoznatijem liku, Holdenu, često je govorio kao o prijatelju. Od 1967. godine povlači se u svoj osobni svijet, iako su se

javljale glasine da će objaviti još koji roman, no to se nikada nije dogodilo.

Umro je 27. siječnja 2010.

Lovac u žitu postao je uzorak za novi tip suvremene proze – proze u trapericama.

U njoj se pripovijeda iz perspektive lika, tipični su likovi mladih, buntovnih ljudi, a u pripovijedanje se uvodi žargon.

Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća ovaj tip proze bio je utjecajan u mnogim književnostima. U hrvatskoj književnosti možemo istaknuti dva romana koja pripadaju ovom žanru, proze u trapericama:Ivan Slamnig - „Bolja polovica hrabrosti“, Zvonimir Majdak - „Kužiš stari moj“ . Začetnik je Antun Šoljan s romanom „Kratki izlet“.

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA

Kako počinje roman i tko je pripovjedač? Koliko traje radnja romana i kakvu kritiku društva je izrazio Holden komentirajući Pencey Prep?

Pripovjedač je ujedno i glavni lik, kako se predstavlja u prvim poglavljima? Što o njemu doznaješ?

Uoči Holdenov rječnik na samom početku romana, uloga hiperbola i epiteta,rječnik naraštaja proze u trapericama.

Posebno zabilježi Holdenov odnos sa „stanovnicima“ Penceyja i razloge njegovog odlaska.

Uoči Holdenove opise likova koji mu nisu „dragi“, a s njima se susretao u Penceyju, tuča sa Stradlaterom.

Prati susret Holdena i profesora Spencera i zaključi zašto ga je Holden cijenio.

Tijekom čitanja obrati pozornost na Holdenov boravak u hotelu i njegov odnos i susreti sa ženama koje susreće u hotelu ili tijekom lutanja ulicama New Yorka: cure „vještice“za susjednim stolom u baru, susret s prostitutkom, redovnice - obrati pozornost na promjene karaktera koje Holden doživljava pri svakom susretu.

Čitajući roman uočit ćeš Holdenov jezik,humor i slikovit jezik junaka proze u trapericama. Bilježi Holdenov rječnik pri svakom opisu likova koji su mu dragi i onih koji mu nisu.

Posebno uoči i zabilježi Holdenov stav o ratu, klasičnoj literaturi, društvu u cjelini.

Zapazi tijekom čitanja priču o patkama iz Central Parka i uoči njezinu simboliku.

Vrijeme je bitan čimbenik u ovom modernom romanu.Prati i poveži protjecanje vremena s promjenama koje Holden doživljava u sebi.

Zašto je susret sa sestrom Phobe u njihovom stanu ključna epizoda romana – Što Holden proživljava i kako i od koga želi zaštititi Phoebe?

Uoči kako se Phoebe ponaša prema bratu. Što je tu znakovito? Izdvoji epizode krajnje Holdenove emotivnosti – kada Holden plače? Zašto je Holden do kraja razočaran i deprimiran kada misli da je

profesor Antolini homoseksualac? Zapazi tko utječe na Holdenovo odustaje od lutanja? Zaključi zašto roman tako završava. Slažeš li se s krajem romana?

KRATKI SAŽETAK ROMANA:

Sedamnaestogodišnji Holden Caulfield iz New Yorka smješten je u nekom sanatoriju ili psihijatrijskoj klinici na zapadnoj obali i pripovijeda nam o krizi kroz koji je prošao oko Božića prethodne godine.

Mladi pripovjedač nam posve iscrpno pripovijeda događaje koji trajali od subote popodne do ponedjeljka popodne, i svoje intenzivne doživljaje koji su ga doveli u stanje živčanog rastrojstva.

Holden je potresen zbog smrti mlađeg brata Alleja i ne može prihvatiti pravila i prilagodljivost koledža.

Na samom početku romana on se zgraža nad licemjerjem školskog sustava.

Holden je svjestan bijega iz Penceya, ali je i svjestan da roditelji neće primiti vijest o njegovom otpuštanju iz škole puna tri dana.

U taksiju postavlja pitanje vozaču taksija, koje ga inače muči, a to je: „Kamo zimi odlaze patke koje plivaju po jezeru u Central Parku?“

Vraća se u hotel gdje mu liftboj Maurice ponudi uslugu prostitutke. Duboko deprimiran, pristaje, ali po dolasku prostitutke Sunny u sobu, ne snalazi se i plaća joj dogovorenih pet dolara.Sunny će tražiti više novaca, ali Holden neće pristati.Ona se vraća nakon kratkog vremena u pratnji Mauricea koji od Holdena nasilno uzima novac i Holden dobiva udarac u trbuh.

Ovo Holden doživljava kao veliko poniženje.Tako neslavno završava njegov prvi dan lutanja New Yorkom.

Drugi dan Holden odlazi iz hotela i nastavlja lutanja ulicama New Yorka.

Sve više razočara i sa sve manje novca Holden ipak odlazi do stana da posjeti sestru Phoebe.

Phoebe ubrzo uviđa da je Holden izbačen iz škole i ona ga uvjerava u važnost škole.

Kad se roditelji vrate, on se iskrada i odlazi na spavanje svom bivšem profesoru Antoliniju, kućnom prijatelju. Usred noći probudi ga Antolinijev dodir i Holden, zgrožen zbog slutnje o homoseksualnim sklonostima profesora, odlazi spavati u čekaonicu kolodvora Grand Central.

Ujutro opet luta ulicama New Yorka i ugovara sastanak sa sestrom Phoebe u Metropolitanskom umjetničkom muzeju. Phoebe želi pobjeći s njim, ali je on vodi u zoološki vrt i na vrtuljak.Tu Holden odlučuje odustati od bijega.

Roman završava kratkim epilogom u kojem Holden izvještava o svom trenutnom stanju i posjetima starijeg brata koji je pisac scenarija u Hollywoodu.

LIKOVI

- Holden Caufield – sedamnaestogodišnji mladić- Phoebe – njegova desetogodišnja sestra- Ackly i Stradlater – cimeri iz škole- Spencer – profesor povijesti - Sally Hayes – prijateljica- Antolini – profesor i kućni prijatelj- Luce - prijatelj

„To je sve što bih radio čitavog dana. Da budem takav neki lovac u žitu. Znam da je to ludo, ali je to jedino što bih doista želio biti. Znam da je ludo.“ ( Holden)

O liku Holdena Caufielda

Holden Caufield, visok metar i osamdeset sedam, svijetle kose i neobična svjetonazora.

Neprilagođen, preosjetljiv, i buntovan dječak u pubertetu, fizički prilično odrastao, no duhovno djetinje naravi i iskren.

On je zaplašen i užasnut licemjerjem i neiskrenošću međuljudskih odnosa, karakterom ljudi koji mu se čine dobri i zatečen je složenošću zakona po kojima se živi u svijetu odraslih

Holden je posve izgubljeni romantik u svijetu bez razumijevanja, svijetu u kojemu samo laž i novac nešto znače.

On još ima neiskvarenu , čistu predodžbu o uzvišenoj ljubavi i ne prihvaća tek „vulgarni seks“ koji mu se nudi u svijetu .

Odbacuje tradicionalnu i agresivnu američku kulturu blještavila, ali ipak čezne za mirnim obiteljskim životom.

Mrzi malograđane i snobove, ali ne voli ni ići u školu. Najviše ga živcira to što se ljudi međusobno razdvajaju – „Svatko bi htio da budeš kao oni, a nitko ti ne kaže da budeš svoj. Siromahe smeta kad si među njima bogat, katolici bi htjeli da budeš katolik, ako si muško moraš razgovarati o sportu ili novcu, ako si žensko o modi ili ogovaranju itd.“

U situaciji potpune izgubljenosti ipak se još jednom očituje njegov herojski idealizam, jedino što želi je biti čuvar djece koja se igraju u žitnom polju, kako ne bi pala preko ruba u provaliju.

TEMA ROMANA:

Bijeg osjetljivog i buntovnog adolescenta Holdena Caufielda iz svijeta odraslih, „svijeta lažnjaka“ i njegova potraga za neiskvarenošću i istinom, koja završava živčanim slomom, ali i emocionalnim buđenjem.

MJESTO I VRIJEME RADNJE:

Vrijeme u modernom romanu teče u mislima i sjećanjima likova, sadašnjost je isprepletena prošlošću.

Radnja traje tri dana, od subote popodne do ponedjeljka popodne, ali imamo Holdenova prisjećanja i povratak radnje u prošlost.

Radnja romana zbiva se pedesetih godina 20. stoljeća u Penceyju i New Yorku (Amerika), tijekom tri dana prije Božića.

PROBLEMI U ROMANU

o Mladi pripovjedač u ovom romanu, nadprosječno inteligentan za svoju dob, ali emocionalno nezreo, otvara problem doživljaja svijeta i društva kroz „obojeni“ pogled tinejdžera.

o Kritika na školski sustav, obitelj, prijatelje, život velegrada, umjetnost.

o Izriče se puno vrijednosnih sudova o književnosti, filmu, kazalištu, glazbi.

o Osporavaju se tradicionalne društvene i kulturne vrijednosti.o Na svakoj stranici romana Holden polemizira s licemjerjem i

lažnim kodeksima koji vladaju u društvenom životu.o Kritičan je prema društvenoj nepravdi, prema snobizmu,

stereotipima.o Holden otvara problem opozicije pojedinca između službenog

sustava vrijednosti, u koji se on i „jeans generacija“ ne mogu uklopiti i njegovih vlastitih preokupacija, to pokazuje i kroz jezik kojim se izražava.

oSIMBOLIKA NASLOVA ROMANA Lovac u žitu

Tradicionalni prijevod Lovac u žitu prikriva značenje izvornoga naslova u kojemu je ključna riječ „hvatač“. Ta riječ, koja označava poziciju jednog od

igrača u baseballu, baca dodatno svjetlo na Holdenovu vezanost na umrlog brata Alleja ( rukavicu za baseball koju je brat ispisao pjesmama Holden neprestano nosi sa sobom)„Što mi je dužnost, trebam uloviti svakoga tko se zaleti prema provaliji. (….) Da budem takav neki lovac u žitu.“

ANTUN ŠOLJAN : „Kratki izlet“ (roman)

(1932. – 1993.)

A. Šoljan – profesionalni pisac, „krugovaš“, vrsni prevoditelj s engleskog, njemačkog, ruskog jezika. Bavi se pretežno urbanim temama, u središte priče stavlja mlade likove buntovnika, nezadovoljnih ukalupljenim, stereotipnim načinom života. Osporavaju konvencionalno, afirmiraju kolektivni duh klape, u svom govoru služe se kolokvijalnim govorom i žargonom…Zbog svega toga A. Šoljana smatramo začetnikom „jeans proze“ (proze u trapericama) u hrvatskoj književnosti.

TEMA ROMANA: putovanje; egzistencijalna tema (Česta tema u svjetskoj književnosti – „Odiseja“, „Božanstvena komedija“, „Planine“… Ovo putovanje je dignuto na razinu alegorije: putovanje klape kao civilizacijski odmak i traganje za smislom.)

Kratki sadržaj:

Relativno oskudnu radnju romana čine događaji vezani uz potragu za starohrvatsko arhitekturom i zaboravljenim freskama koje poduzima skupina mladih arheologa i povjesničara umjetnosti po unutrašnjosti Istre. Svjedok neobičnih zbivanja na jednoj od ekspedicija je sam pripovjedač, i sam lik u romanu, čija sjećanja i refleksije tvore i cjelokupni sadržaj Kratkog izleta.

U uvodnom dijelu portretiran je ekscentrični Roko, pokretač svih akcija, koji nakon nekoliko bezuspješnih potraga odluči pronaći Gradinu u unutrašnjosti Istre. Ona,navodno, obiluje traženim

predmetima. Skupina kreće na put, ali im se pokvari autobus pa jedan dio putnika odluči ostati, dok drugi s Rokom nastavlja ekspediciju te doživljavaju niz bizarnih susreta. Najprije susreću tri žene i ostaju bez Petra, jednog člana koji se odlučuje na povratak. Zatim nailaze na gostionicu s čudnim vlasnikom, gdje drugi član ekspedicije, Vladimir, otkazuje poslušnost i ne nastavlja put. Na sljedećem mjestu grupa se potpuno raspada – Ivan kupuje kuću u kojoj ostaje živjeti, Ofelije se također vrate natrag, a putovanje nastavljaju samo Roko i pripovjedač. Nakon mukotrpnog probijanja kroz šiblje, u sumrak nabasaju na ostatke davno napuštenog samostana koji čuva osamljeni fratar. Pripovjedač i Roko posvađaju se oko fresaka te se pripovjedač oprašta od Roka i sâm ulazi u podzemni hodnik, gdje u fantazmagoričnoj viziji ugleda svoje pretke. Izlazak u pusti kamenjar ujedno je i povratak u svijet stvarnosti.

U završnoj sekvenci, lociranoj u suvremenost, pripovjedač nastoji naći sudionike izleta, ali ne uspijeva pronaći nikoga, pa čak ni Gradinu na zemljopisnoj karti.

LIKOVI su simboli određenih obrazaca ljudskog ponašanja i konformizma društvenog života. Roko se izdvaja i on je predstavnik vođe. „Stekli smo dojam da njemu i nije do rezultata nego do samog kretanja.“…(…) „Bdio je nad svakim našim pokretom, svakim razgovorom, …poput zabrinute kokoške nad jatom pilića.“ Pomalo je bio sebičan i tašt, nediscipliniran da bi došao do nekog zadanog cilja, ali ambiciozniji od ostalih.

Petar, Vladimir, Ivan – konformisti, odustaju od napora i podaju se užicima u materijalnom.

Pripovjedač je pojedinac koji uspijeva odraditi zadano do kraja, naći smisao koji nije izvan onog u čemu živimo, samo do toga treba „puno putovati“. To je potvrda onog što je Tin Ujević kazao – „mnogi traže, a rijetki nalaze.“ Međutim, nalaženje smisla nije nešto konačno i nekakav kraj nečega, nego početak jasnijeg i kvalitetnijeg života – tu gdje jesmo. Zato je „kraj izleta“ bio povratak tamo odakle se i krenulo. Ništa se neće završiti, sve se nastavlja, samo se rasvijetlila povezanost novog sa starim (došlo se do Gradine i fresaka, predaka u podzemnom

hodniku ) i osvijestila potreba neprestanog kretanja, istraživanja života…jer :“ Zemlja – kratki izlet“ je svima nama! (A. B. Šimić)