Razgovarao: Anes Džunuzović

Diwan: Profesore Kariću, mo-lim Vas da u kratkim crtama za naše čitatelje, posebno naše

sugrađane iz Luksemburga, pojasnite kako je islam stigao na Balkan, u Bosnu, i kako je došlo do toga da ga masovno pri-hvate dobri Bošnjani, odnosno Bošnjaci, narod koji je vijekovima prije islama živio na tlu Bosne?

Karić: Kad god govorimo o bilo ko-joj prošlosti, napose onoj davnoj proš-losti, potrebno je izbjeći opasnost „pro-ricanja unatrag“. Kad je posrijedi moja neposredna zadaća, to jest, da barem ukratko odgovorim na postavljeno pi-tanje, odmah ću reći da se u Bosni nije radilo o „masovnom“ prelasku na islam. To je, naprosto, jedna naša konstrukci-ja koju mi fabriciramo i širimo kasnije, tokom XX i XXI stoljeća, u svrhu „afir-macije“ naših savremenih i današnjih nacionalnih potreba, kao i u svrhu naše današnje bošnjačke nacionalne pragma-tike. Druga važna zabluda koje se mi če-sto držimo kao neupitne istine jeste vje-rovanje da smo mi ovdje islam primili u vrlo kratkom periodu, štaviše da smo mi i prije bili „kriptoislamski (bogumilski, patarenski, katarski) monoteisti“ ili „mo-noteizmu skloni ljudi“, pa smo se, kad su stigle Sultanove vojske i administracija, nekako automatski prepoznali kao mu-slimani. Ni to nije bilo baš tako.

Proricanje unatragDokumenti, osmanski dokumenti

prije svih, ovakve naše zablude napro-sto ne potvrđuju. Istina, ili pretežna istina, je u ovom: Vjerska scena u Bosni

u XIV, XV i XVI stoljeću bila je uzbur-kana, postojale su već unekoliko formi-rane zajednice katolika, pravoslavnih (npr. u istočnoj Hercegovini), zatim, su tu, u manjoj mjeri, i utjecajni pripad-nici tzv. Bosanske crkve, itd. Na Bosnu se vršio vjerski (time i politički) utjecaj i sa mnogih strana, izvana, od Rima, pa Ugarske, Raške (Srbije), itd. Kad dola-ze Osmanski upravitelji, započinje i po-stupno širenje islama i traje tokom ne-kih stotinu i pedeset godina, pa i duže. Ali, odziv islamu imao je odjeka samo kod jednog dijela bosanskog stanovniš-tva, iako se taj proces odvijao na cijeloj bosanskoj teritoriji. Religijski faktor i (predislamska) religijska scena u Bosni jesu veoma važni u objašnjavanju širenja islama i islamizacije. Neki od naših dav-nih pra-pra-pra-pra...djedova islam su primili doista iz čisto vjerskih razloga. Međutim, u Bosni je osim širenja islama postojalo i ulaženje u islam na način ula-ženja u Osmansku imperiju. Bilo je lju-di koji su bili obuhvaćeni islamom kroz proces kombiniranja vjerskih i ekonom-skih razloga, to jest, uz primanje vjere primili su i veće ekonomske i poslovne šanse, treći su islamom obuhvaćeni kroz državničke i administrativne angažma-ne, stupili su, npr. u službu velike i moć-ne Osmanske imperije, pa su (budući obuhvaćeni osmanskom kulturom i civilizacijom) kasnije primili i islam kao svoju vjeru. Pogotovo su to činila njiho-va djeca. I tako dalje. Da ne bude ni kod koga nikakve zabune iz mojih prethod-nih riječi, želim reći i ovo: Bez obzira na mnogostruke razloge primanja islama ili ulaženja u islam od strane naših davnih pra-pra-pra-pra...djedova, mi smo danas po vjeri iskreni muslimani, islam nam je mio i drag, jer islam je naša vjera. To je ona naša duhovna intima između nas i Boga. Mnogo toga smo mi dragocjenog ovdje dali iz krila svoje vjere islama: vjer-ske traktate, teološka djela, književna djela, veliku poeziju nadahnutu islam-skim motivima, velika arhitektonska djela, snažnu i prepoznatljivu kulturu življenja, itd. Ali, kad je posrijedi realno objašnjavanje i sagledavanje širenja isla-ma u Bosni (i Hercegovini), te fenomena islamizacije na Balkanu, potrebno je pri-hvatiti umjereni, srednji put.

Osmanski defteri o širenju islama u Bosni

Naime, prema osmanskim defterima (a defteri su detaljni popisi poreskih ob-veznika u Osmanskoj carevini, do sada su kod nas objavljeni mnogi defteri), u Bosni se islam širio u XV, XVI i XVII stoljeću i to jednim postepenim proce-som koji je potrajao tokom nekih stotinu i šezdeset godina, a u nekim mjestima Bosne širio se i kasnije. Uzmemo li, na primjer, veliki defter sa samog početka sedamnaestog stoljeća (taj defter iz 1604. objavljen je u izdanju Orijentalnog in-stituta u Sarajevu i Bošnjačkog instituta u Sarajevu, u velika četiri toma, dobro-

Diwan - april/avril 2014.10

Diwanhana

Kršćanski istok i islamski zapadAkademik prof. dr. Enes Karić rođen je 1958. godine. Za-vršio je Gazi Husrev-begovu medresu, a potom Fakultet islamskih nauka i Fakultet po-litičkih nauka, sve u Sarajevu. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a dok-torirao na Filološkom fakul-tetu u Beogradu. Profesor je na FIN-u i na postdiplomskim studijama na FIN-u i Pravnom fakultetu u Sarajevu. Uređi-vao je Zemzem, Islamsku mi-sao, te bio član redakcije ne-koliko časopisa. Objavljivao je rasprave, prijevode, eseje, polemike i prikaze knjiga u sarajevskim, beogradskim, zagrebačkim listovima. Bora-vio je na više specijalizacija u Egiptu, SAD-u, V. Britaniji, Njemačkoj. Učesnik velikog broja simpozija širom svijeta. Akademik je Kraljevske aka-demije nauka u Jordanu. Ek-spert je UNESCO-a. Napisao je i preveo više od 50 knjiga

Akademik prof. dr. Enes Karić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Diwan - april/avril 2014. 11

tom i velikim radom Adema Handžića, Amine Kupusović, Snježane Buzov i Lej-le Gazić) - mi jasno vidimo da se islam 1604. godine još širi, polahko, postupno, uporno, ali ne i masovno. Naime, islam ne prihvataju svi u Bosni! To naprosto treba znati i prihvatiti tako. Ovi detalj-ni defteri iz 1604. jasno pokazuju da još postoje domaćinstva i kuće gdje zajedno žive kršćani i muslimani, kao rođaci. Očevi i majke u defterima su označeni često kršćanskim imenima, a djeca su dobila muslimanska imena. Recimo, za neko selo se kaže: U njemu ima trinaest kršćanskih kuća i sedam muslimanskih kuća. Itd. U svojim istraživanjima Adem Handžić je pokazao da su islam u BiH primali iz svih konfesija. Primali su ga i katolici, i pravoslavni, kao i drugi. Def-teri navode stotine i stotine imena iz ovakvih porodica, kršćanskih i musli-manskih. Noel Malcolm tvrdi da u Bo-sni ima primjera da je u jednom periodu islamizacija bila intenzivnija u ruralnim krajevima, onima koji su, na neki način, bili udaljeniji od crkve, koji su bili zaba-čeniji. No, ni to nije opće pravilo. Daka-ko, jedan veliki dio stanovništva Bosne (i kasnije Hercegovine) nikada nije primio islam, ostali su katolici i pravoslavci. Sa pripadnicima Crkve Bosanske je posve drugi slučaj, ona nestaje i s vremenom iščezava, postoji mišljenje da je njeno vjerništvo primilo islam. Bosna nikada nije postala zemlja jedne vjere ili religije u premoćnoj većini. Dakako, postoja-li su kraći ili duži periodi kad je Bosna bila izrazito napučena muslimanskim stanovništvom, recimo nakon pada Bu-dima, Slavonije, Like, itd., izbjegli i pro-gnani muslimani došli su u Bosnu, broj muslimana se uvećao. Ali, ako govorimo o dugim periodima Bosne, tad se uvijek vidi njena vjerska šarolikost. Admini-stracija Osmanske imperije stanovniš-tvo nije razvrstavala po „narodnosnom korijenu“ već prije svega po vjerskom pripadanju. Sistem milleta koji uspo-stavlja (prepoznaje i priznaje) Osmanska imperija je prevalentno utemeljen na/po vjerskim razlikama. Bošnjani su preci bosanskih muslimana,

katolika i pravoslavacaKad smo kod “Bošnjana“ ili “Dobrih

Bošnjana“, pogrešno je da ih danas kao svoje pra-pra-pra-pra...pretke prisvaja-mo isključivo mi i samo mi – današnji Bošnjaci! Bošnjani i, ako hoćete, Dobri Bošnjani su na svoj način preci i bosan-skih katolika i bosanskih pravoslavaca, kao i nekadašnjih pripadnika tzv. Bosan-ske crkve. Oni su i naši preci, naravno. K tome, Bošnjani nisu nikakva formirana i uniformna (moderna) nacija tamo u XIV, XV ili XVI stoljeću. Bliže je istini ako kažemo da je tadašnji Bošnjanin, da je tadašnji Bošnjak, naprosto jedna pre-poznatljiva regionalna i zavičajna ozna-ka stanovnika Bosne, naroda Bosne, lju-di Bosne. Do modernih (evropski kon-cipiranih) nacija na tlu BiH dolazi tek u

drugoj polovini ili krajem XIX stoljeća. Tada pripadnici katoličkog milleta u BiH postaju nacionalno Hrvati, pravoslavni millet u BiH orijentira se srpski, musli-mani sebe (usljed sve jačih pritisaka na bošnjaštvo) imenuju sve više kao musli-mani, za takvo nominiranje muslimana ima mnogo razloga, u koje sada nema-mo vremena šire ulaziti.

Potiskivanje bošnjaštvaIpak, spomenimo samo da su i (ve-

liko)hrvatska nacionalna ideja u tadaš-njoj BiH, kao i (veliko)srpska nacio-nalna ideja u tadašnjoj BiH, bile protiv bošnjaštva. Austrougarski ministar finansija, Benjamin Kallay, pokušao je (od 1882. godine) instalirati jedno „na-cionalno bošnjaštvo“ za sve ljude, za sve vjere u BiH, ali je njegov projekt propao. Jer, nacionaliziranje katolika u smjeru hrvatstva, te pravoslavnih u smjeru srp-stva, bio je već proces koji je odmakao. Kako sam maloprije rekao, i bosansko-hercegovački muslimani sve više se, iz puke nužde, priklanjaju „musliman-stvu“ kao svojoj narodnosnoj odrednici. Bošnjaštvo tada, u dvije zadnje decenije Austrougarske u BiH jenjava i zamire, biva suzbijano, a bosanski jezik je bio zabranjen. Ako pravilno čitamo djela Mustafe Imamovića, Atifa Purivatre, Kasima Suljevića, Muhameda Hadžija-hića, Šaćira Filandre... mi posve jasno vidimo kako sami bosanskohercego-vački muslimani polahko (tokom prvih decenija XX stoljeća), ali sigurno, gube svoj narodni naziv „Bošnjak“ u službe-nim krugovima, sve više se nazivaju mu-slimanima kao svojom „nacionalnom“ i narodnom oznakom. U to vrijeme mu-slimanstvo je neka vrsta prokrijumčare-nog bošnjaštva. Recimo, Mehmed Spa-ho svoju stranku naziva „Jugoslovenska Muslimanska Organizacija“ (a ne „Jugo-slovenska Bošnjačka Organizacija“), ili, pak, Alibeg Firdus svoju stranku osniva još 1906. i naziva je „Muslimanska Na-rodna Organizacija“, a ne „Bošnjačka Narodna Organizacija“, itd. Sjetimo se da i većina naših čitaonica (ili neke vrste kulturnih klubova) u BiH u prvim de-cenijama XX stoljeća ima u svome nazi-vu odrednicu „muslimanska“. Dakako, bosanskohercegovački muslimani koji su se iselili u Tursku, te dalje, u zemlje Bliskog Istoka, sebe nastavljaju nazivati Bošnjacima. Uskoro u BiH u zvaničnoj upotrebi ne samo da posve nestaje naziv Bošnjak, već (državnim djelovanjem) nestaje i mogućnost upotrebe naziva musliman u smislu narodne pripad-nosti. Sjetimo se perioda prvih godina komunizma, kad je zvanična politika komunista ugradila i odrednicu „neo-predjeljeni“ koja se odnosila isključivo na bosanskohercegovačke muslimane (to jest, ako ti muslimani hoće - mogu biti neopredjeljeni, i u općem popisu sta-novništva tako mogu kazati kako naci-onalno nisu ni Srbi, niti Hrvati). U na-cionalnom smislu i značenju nisu mogli

biti muslimani. (Tek kasnije će komu-nisti u BiH ispraviti ovu „svoju grešku“ i uvesti Musliman sa tzv. velikim M, u smislu nacije). Naravno, to je sada sve historija. Danas smo mi Bošnjaci, to jest, mi smo nacionalno Bošnjaci, tako se nacionalno oslovljavamo mi, ali tako nas danas oslovljava i hrvatska i srpska politika, tako nas oslovljavaju i mediji u zemlji i inostranstvu, tako smo spome-nuti i u mnogim današnjim ustavima u BiH, kao i u mnogim skorašnjim među-narodnim dokumentima, itd.

I Franjevci se nazivaju BošnjaciAli, trebamo biti svjesni dubina bo-

sanske povijesti. Kako god su se Boš-njacima oslovljavali naši muslimanski pjesnici, teozofi, teolozi, filozofi, mude-risi koji su, npr. studirali u velikim sre-dištima učenosti u Osmanskoj imperiji, tako isto su se „Bošnjacima“ oslovljava-li i bosanski franjevci. Franjevački pisci za sebe na stotinama mjesta kažu da su „Bošnjaci“. Recimo, ljetopisi franjevaca Bosne Srebrene govore o Bošnjacima kao o regionalnoj, zavičajnoj, oznaci za stanovnike Bosne, iako pritom često misle na katoličke stanovnike Bosne. Pa i mnogi bosanskohercegovački pravo-slavci za sebe su nekada govorili da su „Bošnjaci“. O ovome je dobro pročitati knjigu „Bosna i Bošnjaci, jezik i pismo“ od Muhsina Rizvića. U kolokvijalnom jeziku u BiH, poglavito tokom Osman-ske i Austrougarske imperije, bosan-skohercegovački katolici i pravoslavci svoje susjede, bosanskohercegovačke muslimane, najčešće su nazivali „turci-ma“, kao što su i bosanskohercegovački muslimani svoje nemuslimanske susje-de nazivali katolicima ili pravoslavcima, negdje (pogrešno) i „vlasima“. Sve ovo napominjem samo s jednim ciljem: BiH treba proučavati u njezinim komplek-snostima, pa i u njezinim „proturječ-nostima“. Samo tako se ukaže bosanska cjelovitost na jasan način.

Diwan: Koje su specifičnosti islama u BiH, među Bošnjacima kao autohtonom evropskom narodu u odnosu na druge dominantno muslimanske zemlje koje su uglavnom u Aziji i Africi?

Karić: Islam u Bosni i Hercegovini karakterizira nekoliko specifičnih (vjer-skih, kulturnih i civilizacijskih) značaj-ki. Prvo, islam je ovdje nekoliko stoljeća postepeno rastao kao jedan „urbani islam“ u vjerski razuđenoj i u nekim pe-riodima „vjerski trusnoj“ sredini. Tačno je, naime, da se u BiH islam širio i po selima, među nomadima i stočarima, ali je magistralno tumačenje islama dolazi-lo iz gradskih i urbanih medresa, a sve te bosanske medrese bile su itekako pod utjecajem carigradskih medresa i njiho-vih školskih programa. Drugo, islam u BiH poprimio je mnoge sinkretičke karakteristike ovdašnjih predislamskih vremena. Neki predislamski (često kr-šćanski ili „heretički“) vjerski elementi

Diwan: Jeste li zadovoljni organizaci-jom IZ u BiH i aktivnostima njenog ru-kovodstva?

Karić: U vezi s ovim Vašim pitanjem želim reći nekoliko stvari, u svojstvu običnog pripadnika Islamske zajednice. Prvo, novo rukodstvo, novo liderstvo Islamske zajednice u BiH je medijski smirilo Islamsku zajednicu. Osim me-dijske odmjerenosti, do sada je reisu l-ulema Husein ef. Kavazović pokazao da zna odabrati srednji put u svome ko-municiranju sa pripadnicima Islamske zajednice. Djelokrug Islamske zajednice nije ni u kojem slučaju istovjetan djelo-krugu države, stoga me raduje postu-pno vraćanje Islamske zajednice svojim poslovima, tradicionalnim područjima svoga rada, ali me raduje i spremnost Islamske zajednice za mnoga inoviranja svoga rada. Naime, Islamska zajednica u BiH može raditi i na novim projektima, socijalnim i „karitativnim“.

IZ postaje inovativnaPrimjećujem spremnost reisu l-ule-

me Kavazovića i nove administracije Islamske zajednice da rade na područ-jima otvaranja dječjih obdaništa, huma-nitarnih ustanova, staračkih domova, domova za nezbrinute i slabe, „vjersko-porodičnih“ savjetovališta, fondacija za pomoć ugroženima, bolesnima, ekstre-mno siromašnima, itd. Također, posto-ji i spremnost za realiziranje projekata „vjerskog turizma“ u BiH, za uspostavu sistemskih fondacija za stipendiranje đaka i studenata, itd. Drago mi je bilo kad sam čuo da administracija reisu l-uleme Kavazovića želi provesti opsežnu

Značajni rezultati IZDiwan: Koliko IZ u BiH radi na afirmiranju ideje islama u BiH, ali i šire na tlu

Evrope na kojoj također djeluje kroz bošnjačke džemate?Karić: Ovo što sada i danas imamo od islama i islamskih (obrazovnih, kultur-

nih...) institucija – to imamo zahvaljujući, uglavnom, viševjekovnom radu bosan-skih hodža, alima, muderisa, sufija, šejhova, odnosno radu Islamske zajednice. I do sada je Islamska zajednica uradila epohalne stvari na „afirmiranju ideje isla-ma“, kako Vi kažete. Uzmimo za primjer samo velike izdavačke projekte koje je realizirala Islamska zajednica, objavljena su mnoga izdanja prijevoda Kur᾽āna, urađena su višetomna djela iz tradicije islama, bez Islamske zajednice bdijenje nad islamskom rukopisnom baštinom bilo bi uveliko marginalizirano. Na tom polju Islamska zajednica uradila je hvale vrijedne projekte i izdanja. Također, Islamska zajednica je velika čuvarica džamija, mekteba, turbeta, mezarja, svega onog što nas i sada oslovljava svojom veličinom. Posebno se doima značajnim to što je Islamska zajednica do sada nastojala svoj rad plasirati posredstvom medija, idući ukorak sa vremenom. Povijesno gledano, Islamska zajednica u BiH je bila pravo žarište pokretanja različitih časopisa, vjerskih kalendara, novina, redakcija, itd. Sada IZ ima i svoj radio (popularni Radio-BIR), a ima nekih nagovještaja da će Islamska zajednica osnovati i svoju televizijsku postaju. Veoma važnim sma-tram rad na projektima savremene pokretljivosti i efikasnosti medresa i islamskih fakulteta u okviru Islamske zajednice u BiH. Ukoliko želimo sačuvati bosansko-hercegovačku tradicionalnost islama, nužno je pokazivati tu tradicionalnost i plasirati je u kontekstu evropske savremenosti, onim jezikom koji Evropa i Evro-pljani razumiju. Ovdje mislim i na same nas kao Evropljane. Našim bošnjačkim džematima u Evropi potrebno je staviti na raspolaganje najbolje svršenike naših fakulteta, koji su spremni i „obučeni“ tumačiti islam u kontekstu evropske plural-nosti, u kontekstu jedne scene gdje se mnoštvo diskursa ravnopravno natječu za svoje mjesto u javnom prostoru i javnom mnijenju.

Diwan - april/avril 2014.12

su površno ili po dubini „islamizirani“. Npr. osim u džamijama i kućama, na-maz se klanja(o) i kraj izvora rijeka, na visovima planina, kraj pećina, itd. Mi u BiH imamo primjere „islamskih pro/ljetnih procesija“, te procesije nosimo iz nekog oblika amalgamiranog kršćan-stva u kojem su živjeli neki naši pra-pra-pra-pra...djedovi. „Sinkretizirani islam“ u BiH je itekako vezan za bosanskoher-cegovačko tlo, mnogi lokaliteti imaju vjersku i islamsku „radijaciju“, mislim ovim na lokalitete „kišnih dova“, „sol-sticijskih dovišta“ (Ajvatovica, Vrelo Bune kod Mostara, itd), kao i na mno-ge lokalitete mevludskih teferiča. Svi ti fenomeni poznati su već stoljećima. O njima je posebno detaljno pisao Muha-med Hadžijahić. Treće, islam u BiH je bio otvoren prema sufizmu, tekijama, hanikasima, dervišima, tu se slijedio opći pravac i opredjeljenje Osmanskog carstva. Islam u BiH u najširim platni-ma vremena nije bio „puritanski“ islam tipa „čistunskog islama“ iz nekih drugih krajeva. To znači da bosanskohercego-vački islam tokom najširih vremenskih dionica nije bio redukcionistički islam, već jedan inkluzivistički islam. Četvrto, sve od 1878. godine bosanskohercego-vački muslimani žive u sekularnim „dr-žavnim sredinama“, takvo življenje pod sekularnim sistemima je, uz početne poteškoće, prihvaćeno kao normalno, a sama vjera islam, pa i islam kao kultura, islam kao civilizacija, islam kao običaj-nost, očuvani su u sekularnom držav-nom i društvenom ozračju.

Izazov tumačenje islama u kontekstu ideologije EU

Pred nama je danas velika zada-ća da se pripremimo na/za tumačenja islama u kontekstu nadolazećih ideo-logija Evropske Unije. Kontekstualna tumačenja svake vjere su vrlo bitna, ona otupljuju oštrice grubih i rigidnih predstavljanja vjere. Kad je posrijedi naša vjera - islam, takva odgovorna i znalački profilirana tumačenja na ovim prostorima islamu će osigurati svježu kontekstualnost. Nadalje, bosanskoher-cegovački islam je, na jedan bezbolan način, izbjegao prakticiranje nekih še-rijatski, inače, dopuštenih stvari. Reci-mo, naši preci su vrlo elegantno izbjegli prakticiranje braka među srodnicima (u nas se nikada ne uzimaju djeca od dva brata ili od dvije sestre, ili djeca od se-stre i brata; u BiH, pa i na Balkanu, ta-kvo što je nezamislivo!). A tako nije u nekim arapskim islamskim sredinama, ili u drugim azijskim i afričkim tradi-cionalnim muslimanskim društvima. Pa i poligamija, koju šerijat dopušta kao jednu iznimnu mogućnost, u Bosni nije bila nikada prihvaćena od širokog slo-ja bosanskohercegovačkih muslimana. Sve to dovoljno govori o tome ko su bili naši pra-pra-pra-pra... preci. I govori o posebnostima, ali i punovažnosti, našeg življenja islama u BiH.

reformu i izvršiti sinhronizaciju rada naših obrazovnih ustanova (medresa i islamskih fakulteta). Tu se može očeki-vati osnivanje jednog malog, vrlo po-kretljivog i evropskom efikasnošću i me-todologijom nadahnutog univerziteta...

Diwan: U kom smjeru se treba raz-vijati IZ u BiH, koja su strateška pitanja kojima se mora baviti?

Karić: U odgovoru na Vaše pitanje mogu govoriti samo kao pripadnik Is-lamske zajednice, ne i kao njen rukovo-dilac. Smatram da u svome djelovanju u XXI stoljeću Islamska zajednica ima pred sobom nekoliko ravni, od obredne, karitativne, do one vjersko-obrazovne, kulturne i interpretativne. Svaka tradi-cionalna vjerska zajednica je dužna očuvati tradicionalno prepoznatljivo obavljanje obreda, u slučaju Islamske za-jednice, ona je dužna osigurati da se ti obredi vrše u skladu sa našim obrednim nasljeđem, k tome, vršenje obreda treba biti duhovno relaksiranje i okrepljivanje najvišeg ranga. IZ je dužna da podari blagovremene

i razumljive interpretacije islamaS druge strane, Islamska zajednica u

XXI stoljeću treba profilirati programe za pomoć onim svojim pripadnicima ko-jima je ona potrebna. K tome, kroz svoje obrazovne institucije Islamska zajednica je dužna da podari blagovremene i u današnjem jeziku razumljive interpre-tacije islama. Nedavno uspostavljeni Institut za islamsku tradiciju Bošnjaka već daje početne rezultate, vjerujem da će i Institut za islamska istraživanja, čije

Diwan - april/avril 2014. 13

se osnivanje najavljuje u nekoj formi, udovoljiti potrebi razumljivog, otvore-nog, prijemčivog i vedrog tumačenja islama, kako za ove prostore zapadnog Balkana, tako i za evropske recepcije is-lama. Mislim da će šanse Islamske zajed-nice ostati velike ukoliko njezini mlađi kadrovi budu radili na intelektualnim i duhovnim planovima, i ukoliko budu pokazali otvorenost ne samo spram zahtjeva današnjeg vremena, već i spram obaveza prema svojoj tradiciji, pozvanju i nasljeđu.

Diwan: Islam je na tlo Evrope stigao puno prije nego je stigao među Bošnjake, koliko je islam donio svježine, novine, energije tadašnjoj Evropi i koliko je po-mogao renesansi u Evropi?

Karić: Uzmemo li u obzir Evropu kao kontinent, ima mjesta i regija gdje je islam došao prije kršćanstva. O tome je istraživanja proveo, između ostalih, i profesor Stefan Schreiner, sa Univerz-iteta Tübingen. Također, sve od pojave islama u VII stoljeću po Isau, a.s. (Isusu Kristu), islam vrši svoj utjecaj na ono što se danas označava evropskim kontinen-tom. Ali, i ovdje trebamo biti realni. Nije se islam Evropi ukazao samo kao kul-tura, vjera, civilizacija, već je bilo epoha kad se očitovao u formi neke imperije i kao gospodar! Naime, muslimani su se očitovali i kao vladari, upravitelji i gosp-odari u Španiji (do kraja XV stoljeća), za-tim neko vrijeme na Siciliji, Južnoj Italiji, itd. Balkan je od kraja XIV stoljeća pose-ban primjer u tom pogledu. Praktički, sve do 1878. godine islam je u BiH bio, na neki način, i „državno“ prisutan.

Renesansa - samonikli evropski pokret

Dakako, postojala je snažna kul-turna razmjena između „islamske“ i „evropske“ strane. U Evropi se i da-nas izdaju rječnici arabizama, turciza-ma i perzijanizama – sve te „tuđice“ prisutne su u svakodnevnoj komuni-

kaciji u mnogim evropskim jezicima. Uzmite za primjer riječ „džep“, ona je arapska (džejb). I danas je prisutna u hrvatskom, srpskom, bosanskom... Isto je i sa turskom riječju „boja“, svi je koristimo na Balkanu, i Srbi, i Hrvati, i Bošnjaci, i Crnogorci... Cijela Srbija danas govor „sabaile“, što je mješavina arapskog i turskog da se označi „rano“, ili ono što se treba uraditi „sprva dana“. Ovakvih primjera je na hiljade. O kulturnim i naučnim prožimanjima napisane su brojne knjige i studije. Postoji neka vrsta konsenzusa među naučnicima o tome da je „islamsko srednjovjekovlje“ bilo umnogome na-prednije i „mekše“ od „evropskog srednjovjekovlja“. Postoji i uvriježeno naučno shvatanje da je islam doprinio rađanju evropske Renesanse. I ovdje bih, kao i drugdje, zauzeo srednji put kad god su posrijedi povezivanja po-jave evropske Renesanse i islamskih utjecaja. Naime, evropska Renesansa imala je mnoge „radikalne sekularne porive“, čak i odbacivanje religije kao takve. Mislim da se tu ne može tražiti nikakav utjecaj islama. Također, ve-liki dio renesansne umjetnosti, recimo naturalističko prikazivanje velikih ličnosti Biblije (i eo ipso Kur᾽āna), jeste nešto što nema veze sa islamom. Osim toga, od Renesanse čovjek se postupno smješta u središte svijeta, dolazi do humanizma... I ovdje mislim da se ne mogu tražiti nikakvi tragovi znatnijeg utjecaja islama. Islam je uvijek, u svim svojim školama mišljenja, insistirao na humanizmu koji je posljedica sarad-nje čovjeka sa čovjekom u ozračjima saradnje čovječanstva i Boga. Rene-sansni humanizam ima, povremeno, jednu crtu snažne pobune protiv Boga, protiv Crkve, protiv drevnih autoriteta, itd. Tu prometejsku crtu nikada nije za-govarala nijedna škola u islamu. Rene-sansu treba umnogome posmatrati kao samonikli evropski pokret. A da li je bilo nekih islamskih utjecaja, to treba

istraživati na temelju dokumenata. Ne treba zaboraviti da je Evropa mnogo stoljeća prije Renesanse imala prevede-na djela Avicene (Ibn Sine), Averroesa (Ibn Rušda), Algazela (el-Gazalija), Av-enpacea (Ibn Badže)... ali do Renesanse nije došlo tada, već početno skraja XIV stoljeća, a potom tokom XV i XVI stoljeća. To treba imati u vidu.

Diwan: Kako ocjenjujete današnji odnos Evrope prema evropskim musli-manima, dakle onim muslimanima koji žive po zemljama Evrope?

Karić: Evropa (poglavito zapadna Evropa) je neposredno nakon 1945. godine (i sloma fašizma) prihvatila na hiljade muslimana. Muslimanska emi-gracija je bila, prije svega, ekonomska. Zapadna Evropa je bila u ekonomskom (ali i demokratskom) usponu, musli-mani su kasnije, sve od sedamdesetih godina XX stoljeća, u tom dijelu svijeta prisutni u milionima. Općenito uzevši, položaj muslimana u zapadnoj Evropi je daleko bolji od položaja muslimana u mnogim muslimanskim zemljama, pa i kad se tiče prakticiranja islama kao vjere. Učestvovao sam na jednom pre-davanju na Univerzitetu Paderborn (u sjevernoj Vestfaliji), pita me jedan arap-ski student o položaju muslimana u Ev-ropi, itd. Prije nego li sam mu dao neku vrstu svoga odgovora, pitao sam ga: Da li biste vi voljeli da vi ili vaši roditelji imaju egipatsku ili njemačku penziju?! Naravno, odgovorio je da bi više volio da ima njemačku penziju. Dakako, vjer-ska scena muslimanskih (ekonomskih) migranata u Evropi je posebna priča. Džamije i mikromuslimanske zajednice po Evropi su uglavnom djelo entuzi-jasta, a ne nekog „panevropskog islam-skog sistema“. Muslimani u Evropi su razjedinjeni, štetno razjedinjeni. Pro-veo sam u Minhenu cijelu akademsku 2008-2009. godinu, tamo Bošnjaci ima-ju, ako se dobro sjećam, četiri džemata, razjedinjeni su, samoisparcelizirani. Niko me ne može uvjeriti u to da ih je Njemačka razjedinila.

Diwan: Kakav je taj odnos prema Bošnjacima, muslimanskom evropskom narodu koji ima svoju državu i koji je politički faktor u njoj?

Karić: Uzmemo li u obzir period 1992-1995. godine, imamo razloge za mnoge frustracije, pa i gnjev i prezir ne samo prema Evropi, nego i Zapadu u cjelini. Stalno smo tada osjećali (i ja-vno govorili) kako nama Zapad neće da pomogne, neće da intervenira, zato što smo mi muslimani. Da, bilo je zapadnih političara koji su tako mislili i opstru-irali intervenciju. Ali, bilo je i mnogih drugih koji su nam stalno pomagali, bez njihove pomoći mi bismo naprosto skapali. Kad Vam ovo kažem, imam u vidu moje življenje, kao i življenje nas tri stotine hiljada u opkoljenom Sarajevu. To iskustvo mene obavezuje.

Diwan - april/avril 2014.14

Muslimani u Evropi imaju bolji položaj nego u većini islamskih zemaljaTakođer, potrebno je da se sjetimo i

proste činjenice da je, recimo, Njemačka primila pola miliona izbjeglica iz BiH, većina su bili Bošnjaci. I mnoge druge ev-ropske zemlje primile su značajne „kvote“ bosanskohercegovačkih izbjeg-ličkih nes-retnih ljudi iz reda svih Be-Ha naroda. Osim naših bošnjačkih frustracija, potreb-no je pogledati i šanse koje smo dobili ev-ropskim i zapadnim priznanjem Bosne i Hercegovine kao suverene države. Jesmo li mi, Bošnjaci, uvijek radili za dobrobit svoje države, ma kakva ona bila i ma kako da je ustavno nasađena?! Mislim da nismo. Go-tovo da je posve stradao politički i kulturni dijalog sa bosanskim Hrvatima i bosans-kim Srbima. Također, nema više nikakvog zrelog unutarbošnjačkog dijaloga, nema zrele političke klime. Što je još žalosnije, sve radimo da te klime uopće ne bude! Sve do 2006. godine mi smo se uljuljkivali u jednoj teškoj zabludi o tome kako smo mi Bošnjaci (ili bosanskohercegovački musli-mani) mezimčad Međunarodne zajednice. Stvari su poslije došle na naplatu. I, evo, vidimo ovih dana i sve ove strašne po-sljedice. Palimo državne zgrade, palimo svoju državnu zastavu, mislimo da ćemo fesādom ukloniti fesād. Teško li onome ko tako misli i snuje.

Diwan: U kojoj mjeri je Evropa danas ekskluzivno kršćanska, zašto nije podjed-nako i judaistička i islamska?

Karić: U jednom intervjuu za „Svjetlo Riječi“ prije dvije godine rekao sam otpri-like i ovo: Današnja Evropa nema samo jedan identitet. Današnja Evropa ima više identiteta. Naravno, jedan od njen-ih veoma snažnih identiteta je svakako i kršćanski. I u tome da današnja Evr-opa ima snažan kršćanski identitet ne vidim ništa sumnjivo, niti sporno. Mus-limani to treba da poštuju. Ali, preko današnje Evrope se, kulturalno, prostire i judaistički zapad, pa također i islamski zapad. Jednako tako, Bliski i Srednji istok imaju svoje mnogolike kršćanske identi-tete. Ima jedan snažan i veoma prisutan kršćanski istok. Drugo je pitanje koliko se taj kršćanski istok iz evropske i američke samodopadnosti i moći priznaje i poz-naje. Mislim da mi trebamo izučavati današnje evropske identitete. Evropa je sve od 1945. godine, napose zapadna Evropa, postigla veoma kvalitetan i pro-speritetan mir. Milioni muslimana u toj i takvoj Evropi uživaju u miru. Mislim da takvo što treba pozitivno cijeniti.

Diwan: U kojoj mjeri je u evropskim državama, pa i društvima prisutna isla-mofobija i na koji način utiče na odnos običnog evropskog kršćanina prema mus-limanu i obratno?

Karić: Zapadna Evropa kao cjelina nije zahvaćena jednom općom klimom islamofobije. Naravno, imaju desničarski krugovi u Evropi koji pušu u jedra isla-mofoba i islamofobnih krugova. Ima

medija koji su itekako orijentirani islamofobično. Da bi se islamofobija suz-bila, potrebno je da muslimani u Evropi imaju svoje elite na mnogim razinama. I svoje medije na mnogim razinama. Kako god se jevreji u Evropi bore protiv antisemitizma (koji je polubrat islamo-fobiji), tako se i muslimani trebaju boriti protiv islamofobije.

Protiv islamofobije izlaskom na javnu scenu

Muslimanske elite na Zapadu tre-baju da stupe na javnu scenu, potrebno je da se uključe u dijalog koji afirmira građansku Evropu, potrebno je da te elite budu u permanentnom stanju neke vrste monitoringa. Ja sam sa svoje strane dao skromne doprinose protiv islamofobne atmosfere. Nedavno sam objavio roman „Slučajno čovjek“. Tu sam, na jedan način koji pretendira da bude literaran, opisao, između ostalog, neke vidove islamofob-nih diskursa, pojava, varničenja, itd.

Diwan: Da li je moguće i na koji način institucionaliziranje islama u Evropi?

Karić: Na nedavnom savjetovan-ju o sličnoj temi, održanom u Saraje-vu, rekao sam, otprilike, ovo: Veoma važnim treba smatrati i to da sama bosanskohercegovačka muslimanska dijas-pora, sa svoje strane, definira svoje vlastito viđenje poboljšanja svoga statusa u onom gdje je ta dijaspora organski i integralni dio – u Islamskoj zajednici u BiH. Bilo bi dobro da se prvo čuju prijedlozi iz same dijaspore za organizacijska, administrativna i funk-cionalna poboljšanja njezinoga djelovanja. Mi ne možemo znati potrebe dijaspore bez iskustva ljudi iz dijaspore koji su tamo dvadeset, trideset ili već četrdeset i više go-dina. Kad kažem „ljudi dijaspore“ mislim podjednako na imame, ali i na džematlije, entuzijaste iz reda njih svih, koji su ovu di-jasporu održali u životu i koji je razvijaju. Mogućnost da naša bosanskohercegovačka islamska i muslimanska dijaspora u Ev-ropi i na Zapadu ima muftiju smatram legitimnom, uz uvjet da muftija za tu bosanskohercegovačku muslimansku di-jasporu bude organski i integralni dio sistema Islamske zajednice u BiH. Ukrat-ko, da taj muftija bude muftija opečaćen od Islamske zajednice u BiH, sa svim od-govornostima, dužnostima i pravima koja i drugim muftijama pripadaju, koja i druge muftije obavezuju. K tome, smatram da bi podesan naziv tog muftije mogao biti „muftija za bosanskohercegovačku mus-limansku dijasporu“. To je, „tematski muftija“, rekao bih, on se bavi musliman-skom dijasporom koja je svojim vjerskim pripadništvom integralni dio IZ-e u BiH. Taj muftija nije „teritorijalni muftija“, on nije „evropski muftija“. Iznova podsjećam da bi eventualno instaliranje „muftije za bosanskohercegovačku muslimansku di-jasporu“ moralo biti unutar sadašnjeg sistema Islamske zajednice u BiH. Ovo velim zato jer svi mi imamo dug prema Islamskoj zajednici u BiH. Kako nam je poznato, naša BiH muslimanska dijaspora svoj nastanak, poglavito onaj kadrovski i imamski, zahvaljuje Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini. Svršenici Gazi Hus-revbegove medrese i Fakulteta islamskih nauka u velikoj većini su diljem Evrope i Zapada kreirali, razvijali, profilirali i pozi-cionirali te bosanskohercegovačke džemate i dijasporalne zajednice, dakako, zajedno sa velikim brojem džematlija entuzijasta.Muftija za bosanskohercegovačku

muslimansku dijasporuImam mnoge rezerve spram

“krupnih“ naziva, kao što su “evropski muftija“, “muftija za Evropu“, itd. Kad je posrijedi “muftija za Evropu“, ili “evrop-ski muftija“, o čemu se govorilo i govori u našoj javnosti već nekoliko godina, moje rezerve prema uspostavljanju takve vjersko-administrativne instance vidim u sljedećem: Prvo, reisu l-ulema je sve od 1882. godine muftija naš i muftija nās, evropskih muslimana. Ne bih rekao da je reisu l-ulema “evropski muftija“ ili

Nema i nikada neće biti savršenog stanja

Diwan: Ima li islamofobije u BiH?Karić: U Bosni i Hercegovini

ima danas svega, ima sporadičnih pojava islamofobije, fašizma, ima i rijetkih protukršćanskih incidenata, ima i ponekih antijevrejskih ispada, itd. Postoje pojave napada na vjers-ke objekte, na groblja i greblja, itd. Statistike pokazuju da se u BiH veo-ma često napadaju džamije, ali ima i manji broj napada na druge vjerske objekte. Veoma je važno imati me-hanizme, i koristiti ih, kad god je na djelu bilo koja vrsta atavizma, ne-trpeljivosti, ili nesnošljivosti. Jedno je počiniti islamofobni ili neki drugi sličan čin ili akt, a sasvim drugo biti dolično kažnjen za njega. Društvo i država moraju biti opredijeljeni da se takvi napadi odlučno sankcioniraju. Ipak, s obzirom na nedavni strašni rat, agresiju i genocid, mislim da je sada opća klima još uvijek na onoj razini koja se može trpjeti, saburiti. Ne treba zaboraviti da su sve vjers-ke zajednice u BiH opredijeljene za dijalog. I druge instance pomažu dijalog. Ne treba zanemarivati ni pozitivnu klimu koja na ovom planu dolazi i od kakvog-takvog prisust-va Međunarodne zajednice u BiH. Nema i nikada neće biti savršenog stanja. Ali, uvijek je potrebno tak-vome stanju težiti. Sjetite se jed-ne Norveške, koja je među prvim zemljama blagostanja danas, pa u njoj islamofob Breivik počini to što počini. Danas je na zemaljskoj kugli blizu osam milijardi ljudi. Kako god je tu mnogo mozgova koji će raditi za dobro, ne treba smetnuti s uma ni one mozgove koji će raditi za zlo.

Diwan - april/avril 2014. 15

“panevropski muftija“, ali bih ustvrdio da je “glavni muftija pripadnika Islamske za-jednice u BiH“ koji su, svojom geografi-jom, poviješću, jezikom itd. i Evropljani. K tome, evropsku pozicioniranost reisu l-uleme kao muftije evropskih, a prije svih bosanskohercegovačkih muslimana, kao i drugih pripadnika Islamske zajed-nice u BiH koji tu zajednicu prihvataju kao svoju, vidim i u tome što su ga takvim odobrile i učinile legitimnim i legalnim onovremena Osmanska kao i onovre-mena Austrougarska imperija, obje su na svoj način tada bile evropske. Do 1882. godine Evropa na ovom svom tlu nije poznavala nijednog muftiju u takvim ka-pacitetima. Ponavljam: te dvije imperije, Austrougarska i Osmanska, bile su, u času instaliranja reisu l-uleme 1882. go-dine, i evropske imperije. Koliko je meni poznato, od 1882. godine do danas reisu l-ulema u Sarajevu je u dugom i nikad prekinutom kontinuitetu – najuočljiviji veliki muftija jednoj velikoj evropljans-koj grupaciji muslimana. Šejhu l-islam u Istanbulu je prestao postojati, također, muftije u muslimana iz istočnoevropskih zemalja nemaju “evropsku priznatost“, “evropsku afirmiranost“ i “evropsku opečaćenost“ u mjeri u kojoj takve pre-rogative ima reisu l-ulema iz Sarajeva. Ne vidim pametnog razloga da se guran-jem projekta zvanog “evropski muftija“ zalažemo za nešto što će našu s mukom zatemeljenu i očuvanu islamsku vjersko-administrativnu vertikalu sniziti za jednu ili dvije skaline. Drugo, čak i da se polazno i početno složimo da sveukupna islam-ska i muslimanska dijaspora (bošnjačka, albanska, arapska, turska, pakistanska, bangladeška, indonežanska...) u Evrop-skoj Uniji treba imati “evropskog muf-tiju“, moje iskustvo muslimanske scene iz Evrope, iako uglavnom knjiško i sim-pozijsko, obavezuje me da kažem da je nama mnogo bolje posvetiti se samima sebi. A ako nekada dođe do relaksirane atmosfere među muslimanima u cijeloj Evropi, tada će biti mnogo lakše raspravl-jati o jednom vjerskom institucionalnom autoritetu za muslimane. Kako sada stvari stoje, islamske i muslimanske dijaspo-ralne zajednice u Evropi su (za dugo vri-jeme, nažalost) neizlječivo razjedinjene, gdjegdje one su i posvađane, k tome, one ponekada djeluju naglašeno nacionalno, tribalno, sektaški, mezhebski, itd. Na veli-ku žalost, međumuslimanska krvoprolića sa Bliskog i Srednjeg istoka osujećuju – na dugi rok - namjere dijasporalnih muslimanskih zajednica na Zapadu da se dobro organiziraju, da iskoriste blagodati zapadne liberalne demokratije, itd.

Diwan: Činjenica je da danas u zeml-jama sa većinskim muslimanskim življem imamo letargu, apatiju, opuštenost. Sa jedne strane glad, a sa druge maksimal-nu raskoš proizvodima, tehnologijama i dostignućima Zapada. Ništa bitno, značajno, novo se ne inovira u tim zem-ljama. Kako je to moguće ako su te stvari imperativ u islamu?

Karić: Draga mi je „muslimanska“ samokritičnost koja izvire iz Vašeg pi-tanja. Već godinama, ako ne i deceni-jama, ružne slike dolaze iz islamskog svijeta. Nisam jedini koji je opisivao te užase, mnogi muslimanski autori su to činili i čine. A i mnogi drugi proučavatelji Bliskog i Srednjeg Istoka. Ipak, šta je lijek? Šta je izlaz? Mislim da nije dovoljno samo ponavljati ajete iz Kur᾽āna i uzvikivati: Islam je sve riješio! Niti je dovoljno citirati hadise Božijeg Poslanika, pa potom govoriti: Evo, islam je sve riješio! Kur᾽ān nije automat ili mašina pa da, nekako, sam od sebe pruži rješenja, bez čovjekove spremnosti i samoprijegora da se in-spirira sa Kur᾽ānskog vrela. Muslimani trebaju uzeti inspiraciju iz Kur᾽āna, ali i iz današnjeg svijeta, i dati svježa rješenja za svoj boljitak, za koja će vje-rovati, ili biti uvjereni, da su islamska rješenja. Da Vam navedem jedan prim-jer. U Beču je 2005. bila velika konfer-encija o islamu. Većina muslimanskih govornika sa Bliskog i Srednjeg Istoka navodila je, satima i satima, časne ajete Kur᾽āna i mnoge časne hadise, i onda zaključivala kako muslimani imaju najbolja rješenja za sve nepravde, najbolje projekte za socijalnu nejedna-kost, itd. Pri tome, naravno, niko da se sjeti pa upita – zašto je toliko sirotinje diljem muslimanskog svijeta?! Zašto je toliko izbjeglica diljem muslimanskog svijeta?! Zašto je toliko ratova diljem muslimanskog svijeta?!

Kur’an nije politički sloganNije danas dovoljno samo imati

svima nama dragi i idealni Kur᾽ān na rafi ili na svome radnom stolu. Pa njime mahati kao političkim slo-ganom. Potrebno je da sami muslimani prionu činiti dobro. I da im države po tome budu prepoznatljive. Da sa ekrana nestanu slike užasa, bombi, srušenih džamija i crkava, a da umjes-to njih budu slike prosperiteta i dobra. I nešto drugo je potrebno učiniti na muslimanskoj strani. Naime, potrebno je vidjeti kako drugi ljudi, u drugim krajevima svijeta, smanjuju socijalne razlike, kako imaju efikasne univer-zitete, kako imaju države koje služe građanima i ljudima, itd. Nije dovoljno samo prozvati neku državu „islams-kom“, ili neki zakon „šerijatskim“, i na zgrade i institucije zakucati table sa natpisima „islamska“ ili „islamski“. Potrebno je da se ono islamsko ogleda u dobru, prosperitetu, blagostanju, slo-bodi. O današnjem stanju muslimana napisao sam jedan svoj „metaforički komentar“ u knjizi „Pjesme divljih ptica“. Ko ima vremena i strpljenja, preporučujem mu ta moja razmišljanja i te moje strepnje.

Diwan: Postoji li u islamskom svijetu moderna islamska misao utemeljena na fundamentalnim izvorima islama koja može inicirati promjene?

Karić: Da, u islamskom svijetu postoji moderno islamsko mišljenje. Današnji islamski svijet ima velike i prepoznatljive mislioce, ali je prob-lem u tome što vladajuće krune, elite, vojne hunte ili partijski monopolisti ne uvažavaju rezultate tog mišljenja. Najveći broj muslimanskih zemalja veoma malo izdvaja za nauku. Uni-verzitetski profesori i sveučilišni personal nije adekvatno stimuliran. Da ne govorim da bi povlačenje bilo kojih ozbiljnih paralela između tih „muslimanskih univerziteta“ sa uni-verzitetima Evropske Unije dovelo do sasvim razočaravajuće slike na mus-limanskoj strani.

Diwan: Šta Bošnjačka ulema može ponuditi u tom kontekstu?

Karić: Bošnjački alimi su to-kom XIX i XX stoljeća u svojim es-ejima, knjigama i studijama preno-sili rezultate savremenog i moder-nog islamskog mišljenja, urađeni su značajni prijevodi, obavljena su velika istraživanja. Tako su očuvali tradicionalnost islama u BiH, ali su ponuđeni i mnogi inovativni pro-grami. Zadaća bošnjačkih alima u XXI stoljeću treba biti na tom tragu, u očuvanju tradicionalnih vrijednosti našeg islamskog mišljenja, kulture i nasljeđa. Vjera u Boga je jedna moralna dragocjenost, napose u dobu mašine, u dobu megasistema. Vjera nam da-nas treba i kao utjeha. Napominjem da prijemčivog islamskog mišljenja danas u BiH ne može biti bez uvida u savremeno zapadno mišljenje, kao i bez poznavanja savremenog mišljenja u is-lamskom svijetu.

Dopada mi se raznovrsnost oblasti koje Diwan pokriva

Diwan: Vaše mišljenje o časopisu Diwan, nakon uvida u nekoliko brojeva?

Karić: Pregledao sam neko-liko brojeva Diwana, dopada mi se raznovrsnost oblasti koje časopis Diwan pokriva, od političkih, do kulturnih i književnih tema. Di-wan je, kako to vi već znate, jedna lijepa riječ iz velikih bliskoistočnih i srednjoistočnih kultura, diwan može biti carski i vladarski diwan gdje se raspravljaju (i odlučuju) najvažnije stvari na najvišem mjestu, diwan može biti i zbornik/antologija najboljih pjesama nekog pjesnika, diwan se kod nas koristi i u riječi divaniti, to jest, lijepo razg-ovarati, opušteno komentirati o ovom ili onom problem, pitanju… Itd. Vjerujem da ste odabirom riječi diwan za vaš časopis bili svjesni kako ta riječ svojom dubinom i duhovnošću obavezuje.