divota prašine

7/25/2019 Divota praine

1/22

9

UDK 821.163.42.09 Primljeno: 7. svibnja 2011. Prihvaeno: 31. svibnja 2011. Izvorni znanstveni lanak

Akademik Pavao PavliiFilozofski fakultet Sveuilita u ZagrebuZagreb, [email protected]

DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA

Saetak

Polazei od pretpostavke kako visok stupanj stilizace svjedoio postojanju nedoslovnoga sloja u Divoti praine, autor taj nedo-slovni sloj deifrira na tri naina: kao potragu junaka za sreom,kao njihovu potragu za smislom ivota i kao potragu za razlozi-ma vlastitoga putovanja. Pri tome nastoji otkriti i svjetonazorskauporita tako zamiljene prie.

Kljune rei:roman; alegora; putovanje; stilizaca

1.Vjekoslav Kaleb stvorio je knjievno ime pre svega kao novelist: njegove su

prie zapaene jo i pre Drugoga svjetskog rata, kad je, ve kao zreo ovjek,objavio zbirku Na kamenju.1Napisao je on i nekoliko romana, ali je veina njih dodanas uglavnom zaboravljena, a pamti se samo jedan: to je Divota praine. Ali, taj

jedan roman dovoljan je da bude protutea svima ostalima: on ne samo da je doi-vio dramatizacu i uao u kolsku lektiru, nego ga kritika manje-vie jednodunopriznaje kao jedan od vrhunaca nae modernistike romaneskne produkce.2Pri

tome treba zapaziti jo neto: objavljena je Divota praine 1954., u vreme kad jeizlazilo mnogo knjiga s temom partizanskoga rata, ali je Kalebovo djelo jedan odretkih takvih romana koji su ostali. Veina drugih naprosto je izgubljena iz vidaonda kad je tema prestala biti knjievno i drutveno intrigantna i kad su zadaupripovedanja o partizanskom ratu preuzeli filmovi i televizske sere. U hrvat-skoj knjievnosti Divota praine zapravo je jedini roman s tom temom koji se idanas ita. Za to zacelo postoje neki jaki razlozi.

1 Knjiga je izala u Zagrebu 1940.2 Tako ga kvalificira Kreimir Nemec u svojoj Povesti hrvatskog romana(sv. III., Zagreb 2003)

a takoer i Katica orkalo u knjizi Vjekoslav Kaleb,Knjievnopovesna monografija, Vinkovci1995. Ondje v. i opsenu bibliografiju o romanu, koja je dopunjena u izdanju Kalebovih iza-branih djela to ga je za Stoljea hrvatske knjievnosti priredila ista autorica (Zagreb 2002).Tim se izdanjem i ovdje sluim.


2/22

ADRIAS svezak 17, 2010.

10

ini mi se da knjievna kvaliteta ne dovoljna kao objanjenje. Divota prainejest dobar roman, ali bilo je u naoj knjievnosti i pre i posle nje vrednih knji-ga o ratu ili o emu drugome pa su svejedno izgubile sposobnost da zadre

itateljsku panju i da privuku interes tumaa i prosuditelja. Prema tome, Divotapraine mora osim knjievne kvalitete koja, uostalom, nipoto ne egzaktna ka-tegora imati jo neku osobinu koja ini da ta knjiga bude privlana itateljimai ezdesetak godina nakon svojega nastanka. Pitanje je samo koja je to osobina.Meni se ini da bi se barem na prvom koraku ona mogla identificirati kaouniverzalnost prie.

To znai da fabula ne odvie vezana za okvire povesnoga trenutka i realeDrugoga svjetskog rata, nego bi se mogla zbivati i u bilo kojem drugom ratu, pa

je ak zamislivo i da bude smjetena u neku iznimnu mirnodopsku situacu. Onoto se u prii zbiva u mnogim je svojim aspektima posvudanje: junaci su suoenis potrebom da izdre glad, fiziki napor i moralna iskuenja kako bi spasili ivoti sauvali dostojanstvo. A to je, dakako, univerzalna tema, pa se itatelj moe snjom identificirati i onda kad o partizanskome ratu znade malo ili kad mu je uop-e teko zamisliti ratne prilike.

Ipak, to ne znai da je Kalebov roman posveen iskljuivo onome to se zbivana toj openitoj razini. Obratno, on je prilino vrsto smjeten u vreme i prostor,to se vidi po nekoliko njegovih osobina. Prvo, glavni njegovi junaci, Goli i Dje-ak, pripadnici su partizanskih snaga, koji su se u borbi odvojili od svoje brigade,pa je sad trae. Za njih se ak precizno odreuje i pokrajinsko podretlo: Djeak

je iz Splita, a Goli negdje s Bane. Osim partizana, tu se izravno ili samo spo-menom javljaju jo i Nemci, Talani, etnici i ustae. Sve se zbiva nakon bitkena Sutjesci, kad su partizanske snage bile prilino razbene i kad su se probaleprema sjeverozapadu. Iz povesti se znade da su se ti dogaaji odigrali krajemproljea i poetkom ljeta, pa se to doba i u romanu izravno spominje. Tome jotreba pridodati i druge motive koji prostorno i vremenski situiraju radnju: termi-

nologu za oruje i vojnu organizacu, uobiajene pozdrave, obiljeja krajolika,napomene o odjei, obui i hrani, kao i niz drugih elemenata po kojima se moevidjeti gdje se i kada radnja zbiva.

Tako se onda moe zakljuiti da se roman sastoji od dve izrazite kompo-nente: od realistike, koja smjeta radnju u jasno definirano vreme i prostor paonda te koordinate potuje i u prikazu likova i voenju radnje i od one druge,univerzalne, koja ini da itatelj u romanu vidi svaki rat, pa ak i svaku zaotrenui kritinu ljudsku situacu. Zato se i pred interpretacu romana postavlja pitanje

kako je ostvarena ona prva, doslovna razina, kako je ostvarena druga, nedoslovnarazina i, napokon, kako je to dvoje spojeno u jedno.Meni se ini da je nedoslovni sloj znaenja proizveden tako to su nainjene


3/22

Pavao Pavlii:DIVOTA PRAINE KAO ALEGORA; 9-30

11

stanovite intervence u doslovnom sloju, odnosno, jo odreene, tako to se mje-stimice odstupilo od realistinosti. Jednostavno reeno, provedena je stanovitastilizaca. Od stilizace zato treba i ovdje zapoeti.

2.

to u ovom kontekstu treba razumjeti pod stilizacom, najbolje je pokazati naprimjeru. Neka to bude scena kojom se roman otvara.

Ondje zatjeemo Djeaka koji s mukom prelazi reku, savladavajui raznetehnike potekoe i raunajui to ga jo eka, borei se protiv umora, pospano-sti i gladi. Bavi se on brzinom matice, strminom nasuprotnog brega, oslukujedaleku pucnjavu i pokuava po njoj poneto zakljuiti. I, to je uglavnom sve. Ne

doznajemo tu ni tko je zapravo Djeak, ni kako izgleda, ni koliko je star, ni kojojjedinici pripada. Tek nam se sumarno kae da se brigada rasprila nakon to je iz-vrila zadatak i da Djeak namjerava brigadu nai pa joj se pridruiti. Poneto kr-tih obavesti o tome junaku dobit emo, dodue, posle, u toku prie, ali e i tadatota ostati neizreeno. itatelju su, dakle, uskraene one informace o likovimai situaci koje su uobiajene u realistikom pripovedanju, i on se s tim stanjemmora pomiriti, te pretpostaviti da za to postoji neki ozbiljan razlog. I doista, takavrazlog postoji, jer tom se stilizacom postiu dve vrste uinaka.

Prvo, donekle paradoksalno, reducirajui podatke, pisac poveava openitostpripovedanja. Jer, recipentu brzo postaje jasno da informace koje su mu uskra-ene nisu presudne za ono to mu se zapravo eli priopiti. A eli mu se priopitikako je tu re o ovjeku usred ratne opasnosti i o tome kako je taj ovjek stavljenpred zadau da spasi sebe i druge, uvajui pri tome svoju ljudskost i ne gubeiidentitet, kakav god on bio. Tako se pria svodi na bitno, pa stjee sposobnost da na nekoj vioj razini govori o svim ratovima, pa ak i o svim tekim situacamauope.

Drugo, a u skladu s upravo reenim, tom redukcom uspostavlja se neuobi-

ajena herarha meu motivima, koja stvara dojam da pripovedanje ima nekuosobitu, ne sasvim oekivanu svrhu. Na primjeru s poetka romana: ne doznaje-mo nita o Djeakovu identitetu i njegovu ratnom putu, ali zato doznajemo kakoizgleda pejza, kako se glasaju ptice, koliko Djeak ima u puci metaka i slino.Na taj se nain itatelj upozorava da se motivi u prii nee nizati na onaj nain nakoji je on navikao, nego po nekom osobitom kriteru, gdje naoko nevane stvaripostaju vane, a naoko vane postaju nevane.

Postiui ta dva bitna uinka, stilizaca, kako je ovdje shvaamo, zahvaa razne

aspekte teksta. Jo odreene, stilizaci su podvrgnute tri bitne komponente prie.Ponajpre, stilizirani su likovi. O njima se, naime bili oni glavni ili sporedni

govori tako da nam bitne informace bivaju uskraene, pa ne doznajemo nita


4/22


12

ni o njihovu predivotu, socalnom statusu, karakteru i kojeemu drugome tobismo eljeli znati. U isto vreme, govori nam se o izgledu tih likova, o njihovojodjei i ponaanju u konkretnoj situaci, ak i o njihovim psiholokim procesima.

A pri tome ne posve jasno zbog ega bi nam to drugo trebalo biti vano, todobivamo kad doznamo to to nam se o tim ljudima kae. A pogotovo ne jasnozato dolazi do inverze: zato nam o glavnim junacima biva reeno manje negoto oekujemo, a o sporednima vie nego to oekujemo. Tako se stvara dojam dase u tom nainu izlaganja kre neki tajni smisao.

Isto je tako stilizirana i radnja. Ne doznajemo, na primjer, to nju pokree na-pred i zato se razva upravo onako kako se razva, jer je velik udio sluaja. To,pak, rezultira stanovitom napetou, jer svaka promjena moe biti fatalna, a usto

se i sam svet u kojem junaci djeluju prikazuje kao neobian, jer u njemu vladaosobita herarha, pa sitnica moe biti sudbonosna, dok se velike stvari pokazujuposve neuinkovitima. To onda djeluje i na ponaanje junaka, pa oni postupajuprotivno zdravom razumu i ratnoj vjetini: napadaju, recimo, mnogo jaega ne-pratelja, premda to ne moe pridoneti postignuu glavnog njihova cilja susti-zanju brigade nego bi ih, dapae, moglo stajati i ivota. A dio je te osobite logikezbivanja i injenica da njihov napad sretno zavri.

Napokon, stilizirano je i ono to se govori, i to ak u dva smisla. U jednu ruku,

nesumnjivo su stilizirani dalozi izmeu likova, koliko glavnih, toliko i spored-nih. Nema, na primjer, ni traga pokuaju da se reproduciraju lokalna narjeja ilida se na koji drugi nain likovi karakteriziraju govorom.3Obratno, svi oni govoreisto, a to je osobito vano, svaki od njih moe u jednom asu poeti govoriti na sa-svim neoekivan nain, poetski, dajui filozofske opaske ili pokazujui naobrazbukakvu inae evidentno nemaju. To sugerira da likove treba shvatiti manje kao lju-de odreenoga vremena i prostora, a vie kao ljude openito. A drugo, stilizirano

je i ono to govori pripovjedaki glas, ne samo po tome to se i on znade zaletjeti

u poetske izriaje, nego jo vie po tome to o junacima o njihovim mislima iemocama daje opaske koje se doimaju nevanima sa stajalita svakodnevnogaiskustva, ali se na nekoj vioj razini pokazuju kao presudni.

Ako je tono nae zapaanje da je u Divoti praine presudan postupak stili-zace, i ako smo dobro identificirali komponente preko kojih se stilizaca odva,potrebno je sada analizirati te komponente jednu po jednu.

3 Na to upozorava Ivan Slamnig u svome vrlo zanimljivom radu Ljudi u ovjeku, koji jezapravo pregled tadanje nae proze, u knjizi Disciplina mate, Zagreb 1965.


5/22


13

3.

Da su likovi stilizirani, vidi se ve i po njihovim imenima. Jer, to zapravo inisu imena, nego nadimci, ili, jo tone, karakterizace. Niti Goli naziva Djeakadjeakom, niti Djeak naziva Gologa golim; to su imena koja im daje pripovjedada bi mogao o njima govoriti. Pri tome je vano to su ta imena dana na temeljuvanjskoga izgleda te dvojice junaka: Djeak je naprosto mlad, dok je Goli u nekojratnoj neprilici izgubio hlae. A kad to vredi za dvojicu glavnih junaka, sasvim jelogino da vredi i za sve ostale. Ni drugi likovi, naime, nemaju imena, nego teknadimke zasnovane na njihovu izgledu. Tako se javljaju Starac, Starica, Djevojka,Brko i drugi. Zanimljivo je isto tako da se mladi koji se pridruuje dvojici boracanaziva Novi, a kad pristigne jo ljudi, onda se oni skupno nazivaju trojicom novih.

Pri tome je vano i to to su likovi svjesni toga da prava imena u toj situacinemaju to traiti, da bi ona mogla biti samo na teret. Tako Djeak i Goli koji seve pri prvom susretu prepoznaju kao srodne due i krenu skupa putovati ni u

jednom asu ne osjeaju potrebu da upitaju jedan drugoga za ime. Dapae, kadGoli eli zazvati Djeaka, onda ga zove Dalmatinac, kao da nisu skupa proli krozrazne opasnosti, te jedan drugome pomagali i delili posljednji zalogaj. Za imenanjih ne pitaju ni ostali likovi, kao to ne pitaju ni oni njih. Tek potkraj romana nekepartizanke pitaju Djevojku za ime i tako doznajemo da se ona zove Ljubica, ali i

tada se pokazuje da ime znai malo, jer se odmah kae kako u istoj jedinici vepostoje tri Ljubice, pa e, dakle, i ova dobiti nadimak. A taj e se zacelo kao iu sluaju Djeaka i Golog zasnivati na nekoj izvanjskoj osobini, na izgledu iliponaanju.

Ne teko pogoditi zato je s imenima upravo tako: ne kod ljudi vano ni imeni podretlo, vano je samo djelovanje i pripadnost istoj strani u ratu. U ratu suljudi ili skupa ili jedni protiv drugih, i moe se zaboraviti njihova osobna popud-

bina. U nekom smislu, posve su dovoljna opa imena, jer Djeak je predstavniksvih mladih boraca, a Goli predstavnik svih zrelih. Osim toga, re je o tako izni-

mnoj i tako sudbonosnoj situaci, da prestaje biti vano sve to ovjek inae nosisa sobom kao dio vlastitoga identiteta: prolost, obitelj, pokrajinsko podretlo.U nekom smislu, on je postao netko drugi kad se naao u ratu, i u ratu on samsebe iznova stvara, pa za priu i jest presudan samo njegov odnos prema ratnimzbivanjima, i nita drugo.

Dobro se to vidi i po karakternim osobinama likova. I one su, naime, pojedno-stavljene stilizirane i esto svedene na jednu dimenzu. Ponimo ovaj put odsporednih likova. Djevojka, na primjer, ima osim svoje spontane naklonosti pre-

ma Djeaku samo jednu vanu osobinu: znatielju i volju da upozna svet. et-nik kojega Goli ube, s druge strane, nema nikakvih drugih osobina nego samopohlepu i mrnju na svakoga tko toj pohlepi stoji na putu. Novoga, napokon,


6/22


14

karakterizira seljaka nepovjerljivost, ali i postojanost i lojalnost. Ukratko, svakisporedni lik, kao to ima neki jednostavan nadimak, tako ima i jednu izrazitukarakternu osobinu koja se odmah zapaa.

Ne mnogo drugae ni s Djeakom i Golim, premda su oni ipak neto pla-stini od sporednih likova. Za obojicu bi se moglo rei da ih karakterizira neiz-mjerna ljubav prema ivotu. Ta se ljubav onda manifestira najpre u njihovu opti-mizmu, jer oni se nikad ne ale, i u svakoj situaci vide neto dobro: zadovoljni sumalim, svaki znak poboljanja ispunja ih radou, nemaju nikakvih osobitih elja.Nadalje, ljubav prema ivotu oituje se i u njihovim reima: premda su izloenisilnim naporima i nevienim mukama, imaju oni sposobnost da vlastitu situacusamu u kakvu poetsku sentencu, pa zato Goli na trenutke doista govori kao pje-

snik, a Djeak se tome veseli. Napokon, njihova ljubav prema ivotu manifestirase ponajvie u njihovu nastojanju da jedan drugoga zatite: nagonski osjeajui daje ivot svakoga od njih u ruci onoga drugoga, oni se trude da taj drugi dobe boljizalogaj kad se jede, bolji zaklon kad se puca i bolji pokriva kad se spava u umi.

U nekom smislu, Goli i Djeak postaju jedno bie, jer se meusobno nadopu-njuju, pa utoliko ne udno to jedino u njihove misli dobivamo uvida: imamoposla sa sveznajuim pripovjedaem, premda se to jedva zapaa, a taj nas pripo-vjeda izvjetava samo o onome to misle Djeak i Goli, a ne i o onome to mislei osjeaju ostali likovi. Ve vrlo rano kratko nakon njihova prvoga susreta pri-povedanje se iz perspektive Djeaka gotovo neopazice prebacuje u perspektivuGologa, da bi se posle opet vratilo na Djeakovu perspektivu, i tako nekolikoputa. Ako dakle, svaki sporedni lik nosi po jednu tipinu ljudsku osobinu, Djeaki Goli zajedno ine simbol ljudskih vrlina.

U vezi s time nalazi se i trea komponenta u stilizaci likova. Ona bi se moglaopisati kao tenja da glavni likovi uspostave neki odnos i steknu individualnost iskljuivo u odnosu prema aktualnoj radnji, prema putovanju to ga zajednopoduzimaju, a da se prema tome onda ravnaju i ostali likovi. To znai da nitko od

sporednih likova nema nikakve prolosti, a i nikakva drutvenog statusa: oni suvani i postaju osobnosti iskljuivo u odnosu prema sadanjem trenutku, to

jest prema Djeaku i Golome. Djeak i Goli, pak, takoer se profiliraju preteito utoj radnji. O njihovoj se prolosti, dodue, ipak poneto kae, premda sasvim kr-to i reducirano. Otkriva nam se, primjerice, kako je Goli izgubio hlae i kako mu

je bilo prole zime u borbi, a za Djeaka ak doznajemo i da je bio delegat u vodui da mu je pratelja ubio snajper. Te reminiscence slue tome da se pokae kakopostoji kontinuitet izmeu sadanjega i prolog njihova ivota. Ipak, to nipoto

ne dovodi u pitanje tvrdnju da se oni uobliuju i zadobivaju individualnost prednaim oima, u vezi s onim to se u prii opisuje. Pisac kao da eli naglasiti kakoje sasvim dovoljno ono znanje o likovima to ga itatelj stjee promatrajui te liko-


7/22


15

ve kako djeluju i da ne potrebno te likove dodatno karakterizirati. A s obziromna to da je radnja jednostavna i donekle repetitivna, postaje jasno da se time elinaglasiti kako su one osobine to su ih junaci na putu iskazali stalne i postojane.

Kad to znamo, moemo sebi dopustiti i jednu slobodnu usporedbu. Reklo bi se,naime, da su likovi u Divoti praine stilizirani na slian nain kako se to esto inilo umodernistikoj literaturi, gdje lik biva sveden na funkcu naprosto zato to je on ve uzamisli ovjek uope. Znamenit je primjer za to Beckeov komad U oekivanju Godota,a ima takvih tekstova jo. U ovoj fazi analize bit e dovoljno ako se podsjetimo da takvitekstovi vrlo esto imaju alegorsku dimenzu ili su ak prave razvene alegore.

4.

Radnja Kalebova romana pokazuje jednu specifinost: u njoj nema niega tobismo mogli proglasiti digresom ili epizodom, nego je sve glavna radnja. Iznim-ka su tek posve malobrojna mjesta gdje se glavni junaci prisjeaju svoga dotada-njeg ratnog puta recimo, kad djeak situacu kad mu je poginuo pratelj a itada se radi o tome da neki od junaka pada u stanje suene svesti i ne razlikujesadanjost od prolosti, pa je, dakle, i ono to se na prvi pogled doimlje kao di-gresa, zapravo dio glavnoga narativa. A postojanje samo jedne radnje najboljesvjedoi o tome da je fabula izrazito stilizirana.

To, pak, dolazi odatle to je ona zamiljena tako da ima samo jedan pokretakimotiv: junaci ele nai svoju brigadu, pa se kreu smjerom u kojem vjeruju da sebrigada nalazi. Sve to pri tome poduzimaju, a i sve to misle i oko ega se brinu,vezano je uz pitanje kako da ostvare taj glavi cilj. Prema njemu su usmjereni svinjihovi fiziki napori, a i svi duevni procesi. Zato u njihovo vidno polje ne ulazinita drugo, tek to se povremeno zamisle o jednom jo daljem cilju, to jest o krajurata i povratku u zaviaj. Zato i susreti s epizodnim likovima mogu biti tek trenu-tano odvraanje od glavnoga cilja kao kad se Djeak zainteresira za Djevojku ali taj glavni cilj ipak ne dolazi nikad u pitanje.

Nastojanje da se dosegne cilj podrazumeva kretanje, pa se zato ni Kalebovijunaci ne prestaju kretati: ak i onda kad su na kraju snaga, ak i onda kad seini da su poraeni, oni ustaju i idu dalje. Kretanje, naime, i jest jedino to oniuope imaju na raspolaganju kao sredstvo: mogu samo pokuavati da savladajuudaljenost i tako sustignu brigadu. Kreu se, pak, kroz prostor, koji im postavljastanovite zapreke. Te su zapreke na jednoj strani fizike, a na drugoj drutvene.Fizike zapreke trae od njih da se uspnu na bregove ili preu ceste, a drutvenezapreke trae da izbjegnu nepratelja ili da se priblie potencalnim prateljima.

Tako njihovo kretanje samo po sebi donosi zadae koje treba ispuniti (fizike pre-preke) i probleme koje treba reiti (drutvene prepreke). Zato se i stjee dojam dasu zbivanja u dobroj mjeri uvjetovana sluajnou: Djeak i Goli nailaze na umu


8/22


16

ili potok zato to su udarili jednom stazom, a nisu drugom, i susreu neke ljudezato to su kroz neko selo proli ba tada, a ne pola dana pre. Budui da nisu ka-uzalno povezana, zbivanja ne pokazuju nikakvu zakonitost, pa ak ni gradacu.

Ipak, sva su ona odreena ciljem prema kojem se ide: na putu prema tome ciljumogue je svata, i srea i nesrea, ali se on ne sme ispustiti iz vida. A to je jo

jedan aspekt stilizace radnje.Junaci, pak, sve ove pretpostavke dobro znaju: njima je jasno da ne mogu bit-

no utjecati na ono to e im se dogoditi, ali da ne smu prestati teiti prema svomecilju. Zato oni imaju tako malo inicative: sasvim se retko dogaa da neto samipoduzmu, da neto odlue i onda to provedu; veina njihovih ina ne drugonego reakca na ono to putovanje donese. Vredi to ak i onda kad stanu pucati

po neprateljskim vojnicima, jer u tome asu se ini kao da ne mogue uiniti itadrugo. To je i razlog to Djeak i Goli nemaju nikakvih elja ni potreba osim eljeda se nastave kretati prema cilju.

A u tome pak ima stanovitoga fatalizma. Jer, pred junake je oito stavljenanekakva zadaa, a oni na tu zadau pristaju. ovjek bi, naime, u ratu mogao imatii druge elje, a ne samo da dostigne svoju brigadu: mogao bi teiti tome da stignena osloboeni teritor, da nabavi obuu, da se vrati kui. Za Djeaka i Golog, na-suprot tome, kao da njihova brigada sadri u sebi i sam smisao njihova ratovanja,i kao da im ratovanje bez nje i ne mogue. Dobro se to vidi onda kad naiu naneku partizansku jedinicu, te ih zapovjednik pozove da joj se pridrue: oni toodbaju, jer su svjesni da njihova potraga za brigadom ima neki dublji smisaokoji oito ne samo vojniki, nego je i posve osoban. Izlazi, dakle, da je sudbinskizadan i sam cilj i tenja junaka prema tome cilju, te i da je to temeljni rasporedmotiva; sve drugo nalazi se u slubi nastojanja da se taj raspored to plastineprikae.

Ali, osim te sudbinske teine, ima to stanje jo jedan smisao: ono neutralizirasluaj, za koji smo pre konstatirali da ima velik utjecaj na radnju. Jer, ako potraga

za brigadom ima teinu potrage za smislom vlastitoga ivota, onda nita to se utoj potrazi dogodi ne moe biti nevano. Cilj tu posveuje sredstva, i to u najbo-ljem smislu te rei: budui da je sam sudbonosan, on ini sudbonosnima i zbiva-nja koja to inae po vlastitoj naravi ne bi bila, pa banalne svakodnevne situaceprerastaju u prelomne dogaaje.

Ipak, pravu narav tih zbivanja moda i ne bi svaki itatelj prepoznao, da sepisac ne potrudio dati mu o tome i stanovite signale. Uinio je to na razini izraza,koji je takoer stiliziran.


9/22


17

5.

Stilizaca se na razini izraza manifestira na dva naina: jednom kao manjak,a drugi put kao viak.

Pod manjkom treba razumjeti onu istu redukcu koju smo zapazili i kod li-kova i kod radnje: tota se ostavlja neizreeno, preskae se poneki bitan poda-tak. Zato su dalozi izrazito turi, sastoje se gdjekad od jedne ili dve reenice,a najee su to replike od samo jedne rei. U drugu ruku, i ono to te dalogepovezuje opisi akce odnosno neih misli i emoca takoer je svedeno nanajnune, pa niti se pojavljuje edan malo dui i podrobni opis radnje, niti seulazi u ozbiljnu ralambu neega djelovanja, misli ili emoca. Pripovedanjese katkada doima kao neka vrsta filmskoga scenara, gdje nema ni introspekce

ni autorskoga komentara, nego sve to je bitno mora postati jasno iz onoga tolikovi govore i ine.Pod vikom, s druge strane, treba podrazumevati one mjestimine iskaze u

kojima se odstupa od svedenoga i uglavnom realistinog tona kazivanja to ka-rakterizira cjelinu knjige, a prelazi se na poetski nain govora ukraen osobitimstilskim sredstvima, ili opet na izravnu tematizacu smisla radnje koja se zbivapred itateljevim oima. Viak je, prema tome, s jedne strane stilski, jer otkrivada bi se fabula mogla ispriati i na drugai nain, a s druge strane smisaoni, jerprikazuje radnju i likove u sasvim novome svjetlu.

Obje vrste stilizace i ona koju karakterizira viak i ona koju karakteriziramanjak javljaju se i u onome to govori pripovjeda i u onome to govore likovi.Kako to izgleda kod pripovjedaa, moe se dobro promotriti u ulomku koji

neposredno sledi za scenom u kojoj su Djeak i Goli dospjeli u neko selo i poku-ali ondje kupiti kruha, ali se pokazalo da je selo etniko, a da je ovjek na kojegasu se namjerili pljaka i ubojica, pa ga je zato Goli morao u samoobrani ustreliti.Djeak i Goli bjee u planinu i pri tome razmiljaju o onome to se upravo dogo-dilo:

I tako je ostala mrlja nasred dvorita. I ta se mrlja pomalo uvukla Djeakuu svest kao mrlja nasred prostora, sunane, svetle, proljetne istine.

Vidjelo se da Golome ne nita lake. Udubio se i on u svoje brige. Samoje napola bio prisutan u ovom sadanjem poloaju.Nakon svake promjene puta ilimjesta zapadao je ponovo u razmatranje tekog dogaaja.

I opaze jedan i drugi da im je sada nekako bilo manje stalo do vlastitogivota. Kad ljudi jednom povrede ivot, gube smisao za njegove vrednosti i zapravu njegovu granicu.

Nisu se osvrtali da vide stiu li progonitelji. Nisu oekivali hice u lea.Kao da su bili zatieni svojim nereenim stanjem, kao da su bili nepovredivi kaotemeljiti optuenici, a sve je bilo lake od onoga to se dogodilo.


10/22


18

Mnogo su smrti vidjeli, mnogo su smrti zadali. Borili su se ve godinamasurovo, teko, krvavo, ali ni jedan ni drugi jo nisu doivjeli ovako pojedinanusmrt, izvan borbe.

Vuklo ih je u novo brdo. I sada su posrtali i zanosili se kao i do sada, alinisu pomiljali na odmor, ni na hranu sve dok nisu stigli pod zemljanu strminupo kojoj su morali prei zarivajui noge u zaglaenu glinu da naprave stupnjeve.

Jasno se vidi kako se tu iz ulomka u ulomak smjenjuju dva tipa stilizace, onajkoji donosi viak i onaj koji donosi manjak. Jer, onda kad se opisuje to dvojica

junaka ine i kako izgleda teren po kojem se kreu a i jedno i drugo moe u tojsituaci biti iznimno vano kaziva daje vrlo ture podatke svodei svoje ko-

mentare na ono to je neophodno. U drugu ruku, u ulomcima u kojima govori opsihikom stanju svojih junaka, on daje jake, gotovo aforistine iskaze, u kojimaneposredno definira emoce likova, a k tome jo i poetski obogauje izraz, jerkazivanje pomalo nalikuje na pjesmu u prozi. Takvih mjesta, gdje se kazivanje za-lee u poezu, ima jo, poput. npr. ovoga, gdje se objanjavaju Djeakovi motivi:

Ali dom je bio na drugoj strani. Daleko na drugoj strani. Daleko od sva-koga zakona svesti. Daleko je bio dom, nerjeiv, dom je bio na kraju beskrajnogniza radova koje valja izvriti, beskrajnog napora, pa i smrti.

Stilizaca u obliku vika i stilizaca u obliku manjka javlja se i u onome togovore junaci: i oni se katkada izraavaju posve lakonski, da bi se potom njihovgovor razbujao u izlaganje prepuno pjesnikih slika. Primjer moe o tome dobroposvjedoiti, utoliko vie to se oba tipa stilizace u njemu nalaze jedan pokrajdrugoga, moda upravo zato da bi se stvorio kontrast. Dok junaci putuju krozgoru, pokraj njih izleti iz grmlja nekakva ptica. Dalje se kae ovako:

Nisu imali vremena da se uplae, ali ipak Goli, gledajui za njom, posrne

i nehotice sjedne na povii kamen.- O tamnico vjetra, odakle si stigla!- Leti kao velika ree Djeak. I on dobasrlja do oveeg kamena i osloni se

na nj rukama s namjerom da se ispravi i krene dalje.- A sluaj! ree Goli.Djeak ostane sa svakom nogom na svom kamenu a okrene samo glavu.- Posluaj ovo ree Goli. Posluaj!Puckajui prstima pone rukom zamahivati prema Djeaku, kao da mu

dobacuje blago rei, a gledao je raskolaenim oima:


11/22


19

Ne roni zvezde

Nemoj stara majka

Ni skruena gora

Ni tamnica moraNemoj suzna sestra

Nemoj tiha draga

Ni mene ni njega

Ni desnicu kruha

Umukne pa i dalje, pun stihova, raskolaenih ou oekuje dojam.- Vidi! ree.- A nisi popio ni kapi!

- Eto. Svjedok si.- Pa da, ima dva dana.- Mogu ovako koliko me volja.- Samo nemoj jo koju.- Ne boj se. Jesam li pjesnik, to misli?- Po nogama bi mogao biti.- Je li tako?- To je vidljivo i izdaleka.- Nastavimo put po zemlji.- Eno ga! ree Djeak. - Zapjevao je.

Oito je da ono to Goli govori ukljuujui tu i stihove, za koje ne znamo da li ihrecitira ili pjeva predstavlja nekakav viak u odnosu na ono kako se govorilo pre,kako su govorili svi ostali likovi, pa i sam Goli. Dalog koji potom sledi, meutim,izrazito je reduciran, pa daje primjer obinoga govora, ili barem govora kakav je uovom romanu najei. Dodatna zanimljivost sastoji se u tome to je onaj viak pred-met razgovora u delu u kojem se osjea manjak: likovi su svjesni da je Goli govorio

neobino i moraju se prema tome nekako odrediti. Dok to ine, meutim, govoreizrazito reducirano, premda im je tema zanimljiva, a poneto od onoga to je Goliizrekao trai objanjenje. Njima je, meutim, vano da se vrate u obian govor, a onpodrazumeva redukcu koja esto zaobilazi ono to je u iskazu najvane.

Kakav je smisao stilizace i u onome to govori kaziva i u onome to govorelikovi ne teko naslutiti. Redukcom se, naime, odbacuju svi sporedni aspektizbivanja ili govora, a u prvi plan se stavljaju oni koji su vani. Uvoenjem stilsko-ga suvika, u drugu ruku, daje se neposredno ili posredno tumaenje zbivanja,itatelj se upozorava da je neto osobito vano i da na taj aspekt mora obratiti

panju. Doista, ini se da je do sada postalo oito kako svrha stilizace u ovom ro-manu lei pre svega u tome da se profilira i naglasi nedoslovno znaenje teksta,njegov alegorski smisao. Na njega bi sada trebalo obratiti pozornost.


12/22


13/22


21

organizacskim jedinicama (vodu, eti), ima znance i pratelje, a to je najvane,o vlastitom kretanju ne odluuje sam, nego nad njim postoji komanda koja se otome brine. A Djeak i Goli zatekli su se u situaci koja ih je osamila, stavila ih na

kunju, uputila ih jednoga na drugoga i prisilila da sami stvaraju novu zajednicuuz pomo koje e se samoa prevladati. Oni su, dakle, na neki nain iskljueniiz svakodnevice koliko god ta svakodnevica bila teka i ratna i baeni u istuegzistencalnu tjeskobu, suoeni s vlastitom samoom.

Ali, ta ih je situaca isto tako uinila svjesnima da ni brigada zapravo ne kraj-nji cilj, i da ih ni ona ne oslobaa samoe. U njihovim razgovorima postaje jasnoda nakon brigade ima jo neega: dolazi kraj rata, dolazi civilni ivot, u kojem ese pred svakoga od njih postaviti drugai ciljevi. Pokazuje se tako da su njih dvo-

jica u jednom osobitom smislu i dalje sami, usprkos zajednitvu to su ga uspo-stavili, pa ak i usprkos povratku u brigadu, ako do njega doista doe. Jer, svakiod njih ima svoj zaviaj, svoje sklonosti, svoje brige, pa je zato njihovo zajednitvoneto privremeno, dok je samoa ono to trajno ostaje kao problem za svakoga odnjih. Izlazi, dakle, da brigada koliko god da simbolizira smirenje i sreu znaitek etapni cilj, a da se ciljevi samo mnoe i neprestano izmiu.

Utoliko je onda vane kretanje prema cilju, i to se u prii na razne naineistie: kretanje postaje vane od cilja, ono se pretvara u smisao celoga putova-nja. Jer, nee biti da je sluajno to se Djeak i Goli svakih nekoliko stranica nau

na rubu nekakva brega, s kojega se prua vidik na golema prostranstva koja imjo valja prei, i to oni s voljom prihvaaju tu zadau. Isto tako nee biti da jesluajno to oni stalno istiu da e njihovo putovanje biti dugo, premda ponekad

jedan drugoga uvjeravaju da je brigada na dohvat ruke. Znaju, naime, da o njiho-voj upornosti, a jo vie o spremnosti da prihvate beskrajno putovanje, ovisi i samsmisao njihova puta. On postaje tako vaan i tako sudbonosan zato to je brigadadaleko i zato to put do nje iziskuje strahove napore, a kad bi bila dohvatljiva,ne bi ni sam put bio tako teak, niti bi od njih traio da u sebi pronau ono naj-

bolje kako bi izdrali i kako bi ostali zajednica. Putovanje, uostalom, i jest glavnatema prie i zauzimlje najvei dio njezina sadraja, dok se brigada tek povremenospominje, a i to sve rjee prema kraju romana. Ispada, dakle, da se cilj pomalogubi iz vida, i prestaje biti vano hoe li biti dosegnut. Vano je tek da se premanjemu tei i da ta tenja motivira ovjeka na udruivanje s drugim ljudima i naprevladavanje samoe.

Tri elementa prie pojedinac, cilj i kretanje prema cilju ne menjaju svojodnos u toku prie. On je zadan ve na poetku i takav ostaje do samoga kraja,a menja se tek nain na koji se motivi ostvaruju. Ta postojanost oito je u vezi s

alegorskim smislom prie.U nastojanju da njega razaberemo, treba, mislim, osobitu pozornost obratiti

na posljednju scenu u romanu. Zbiva se ona nadomak nekakva sela: Goli i Djeak


14/22


22

ve su posve na kraju snaga, a Goli je k tome i bolestan, pa premda se i dalje ju-nae, jasno je da bi uskoro mogli klonuti. Uto zauju pjesmu i po cesti im prilaziskupina djevojaka: to su partizanke koje su krenule na zbor u susjedno selo. Oito

je, dakle, da su se Goli i Djeak nali na osloboenom teritoru, ili bar na nekomkomadiu zemlje kojim upravljaju partizani. Djevojke tada opaze u kakvom sestanju nalaze njih dvojica, pa im odlue pomoi: na brzu ruku naine od granjanosila, polegnu dvojicu junaka na njih i ponesu ih dalje pjevajui. Goli i Djeakisprva se opiru, ali su djevojke vrlo odlune, a njih dvojica s djevojkama nemajuiskustva, pa ne znaju kako da proturjee, te im ne ostaje drugo nego da poslua-

ju. Tako sad vie ne moraju hodati, pred njima je hrana i odmor, tek to su se izboraca koji pomau drugima pretvorili u ranjenike kojima drugi pomau. Vie ne

govore o brigadi, i ini se da su dosegli nekakav cilj, pa makar on bio i privremen.Jer, Djeak u posljednjoj reenici kae Dovienja u sunanom prahu, to je pod-sjeanje na prainu po kojoj su pre njih dvojica hodali, ali oito ima i neko meta-forino znaenje: Djeak i Goli ponovno e se susresti. Susrest e se meusobno, sitateljem, ili sa svojim putovanjem tek negdje u budunosti.

Zavretak romana tako daje nov smisao onome to je pre reeno, i ujedno nudiklju za tumaenje cjeline prie. Oko toga tumaenja trebalo bi se sada potruditi.Valja to uiniti sa sveu da smisao ne samo jedan, nego da znaenja ima vie.

7.

Prva je mogunost da ono to se dogaa s Djeakom i Golim simbolizira ljud-ski ivotni put. Bilo bi to u skladu s priama kakve su se stvarale u doba punogprocvata alegore, od srednjega veka pa dalje: putovanje u tim priama uvekznai kretanje od roenja do smrti, pri emu smrt obino znai smirenje i cilj, jerputnik najee i putuje na kakvo sveto mjesto. Tako bi i putovanje dvojice Kale-

bovih junaka zapravo bilo ivotno putovanje, gdje bi sve ono to se na putu do-gaa znailo razliite ivotne radosti i tegobe, dok bi povratak u brigadu znaio

neku vrstu sretne smrti, kao i prispee hodoasnika u protenite.O tome bi onda svjedoila i opsesa kretanjem, koja je oita u obojice glav-

nih junaka: bilo to da se dogodi, oni uvek iznova kreu dalje. A analoga saivotnim putom tu je vrlo oita: i u ivotu se sve uvek mora nastaviti, mora seproduiti prema cilju, pa ne postoji ni ta tegoba ni ta srea koja bi junaka moglaodvratiti od tenje za ciljem. U ratu, cilj je da se sustigne brigada, a u ivotu cilj jeda se postigne ispunjenje, nakon ega se moe mirno umreti.

Razlika je samo u tome to je u starim alegorskim priama cilj prema kojemu

se ide jasno definiran i nepomian, dok je ovdje pomalo maglovit, a k tome se isam kree. U starim priama, naime, hodoasnik putuje na kakvo mjesto kojegaje svetost neupitna, te je zato i vredno putovati prema njemu; a k tome je to


15/22


23

mjesto vjeno, jer i samo simbolizira vjenost (poput npr. Jeruzalema). Ovdje jedrugae: za brigadu se ne zna da li doista jo postoji ili se moda nakon borbirasformirala i stopila s kojom drugom brigadom a samo se pretpostavlja da je

ona i dalje onakva kakva je bila. To znai da uvek postoji i mogunost da je ciljputovanja zapravo iluza, zabluda putnika koji se zbog toga cilja toliko mue. Udrugu ruku, ako i postoji, brigada se i sama mie, kreui se u onom istom smje-ru u kojem i borci koji joj se ele pridruiti, pa zato oni treba da uloe dvostrukinapor, a vrlo je neizvjesno hoe li im to doista uspjeti i nee li brigada otii nekimdrugim smjerom od onoga koji oni izabiru.

Pa ako putovanje Djeaka i Golog treba shvatiti kao ivotno putovanje, ondaje ovakav raspored motiva u prilinom skladu s modernim shvaanjem ivota.

Jer, to shvaanje ivota a osobito u svojim egzistencalistikim varantama kojesu bile na snazi sredinom 20. stoljea doputa mogunost da cilj kojemu teimozapravo i ne postoji (premda je nekada postojao), ba kao to u ovome sluaju

biva s brigadom. Isto tako, to shvaanje doputa i mogunost da je trud uzaludan,jer da cilj koji nam je postavljen ivotno ispunjenje, odnosno dolazak u brigadu nikada ne mogue dosegnuti. Shvatimo li ga na taj nain, putovanje Djeakai Gologa zapravo je pria o neminovnom porazu i o dostojanstvu s kojim se tajporaz podnosi.

O tome bi onda svjedoila i zavrna scena. Jer, koliko god da se pri povrnomitanju moe initi da su Djeak i Goli napokon nali utoite i smirili se, stvar jezapravo posve obratna: djevojke su ih nagovorile da odustanu od svojega cilja,

barem privremeno. A s obzirom na to da se radi o kraju romana, moe se naslutitida e taj odustanak usprkos zavrnoj Djeakovoj reenici biti trajan. O tomesimbolino svjedoi injenica da njih dvojica vie ne hodaju premda im je krozceli tok prie upravo hodanje bilo glavni posao nego bivaju noeni: to je istokao da su poloili oruje i odustali od cilja. Ako je, pak, njihovo putovanje ivotniput, onda to zavrno noenje ima u sebi i neto od pogreba: djevojke ih nose kao

da su mrtvi, kao da se njihovo putovanje zavrilo, a njihov ivot ugasio.Dodue, osim takva tumaenja mogue je i drugo, vedre: da je upravo selo

u koje su stigli sve vreme i bilo pravi cilj njihova putovanja i da su zapravo pu-tovali radi toga da bi legli na nosila, premda to nisu ni znali. To bi bilo u skladu sinjenicom koju smo pre zapazili, to jest da je njihov cilj brigada i nepouzdani pokretan, dakle uvjetan. Kao da se kae: tako je i u ivotu, jer zapravo i ne znamoto nam je pravi cilj, nego nam se to s vremenom otkriva, dok je ono za im smouporno teili bilo tek iluza, ali dragocjena iluza, jer nas je tjeralo napred.

Dakako, i tome tumaenju koliko god bilo optimistiko stoji u pozadinijedna pretea nota. Jer, u sloenom sustavu simbolizace koji u romanu postoji,zapravo i ne znamo to su to Djeak i Goli zapravo nali onoga asa kad su legli na


16/22


24

nosila: svoj ivotni cilj, ili samo svoju smrt. Ne znamo jesu li nali svoje ispunjenjeili svoj poraz. Zapravo bi se reklo da su nali oboje, i da je pria i htjela da to takoshvatimo. Jer, ivotno putovanje naprosto ne moe imati jednostavno i plono

znaenje, ono uvek sadri u sebi proturjeja kao bitan svoj sastojak.Razume se, zamisao da je ono to se dogaa s Djeakom i Golim zapravo

put ivota mogla bi se i dalje razvati; ovdje je, meutim, naputamo da bismopromotrili druge mogunosti.

8.

Druga je mogunost da putovanje Djeaka i Golog znai potragu za sreom,a to je neto posve drugae od ivotnoga puta. Ako ni zbog ega drugog, onda

zato to je ivotni put neto zadano, neto to je dio ovjekova egzistencalnogstatusa i ne moe se menjati, dok je potraga za sreom individualni projekt u kojise individuum moe upustiti ali i ne mora. A ako taj temeljni motiv shvatimo nataj nain, odmah i tota drugo u prii dobiva nov smisao.

Dobro se to vidi na primjeru odnosa Djeaka i Golog prema drugim likovima.Ako se tu radi o putu ivota, onda su, strogo uzevi, vani samo Djeak i Goli, jersamo njihovo putovanje simbolizira ljudski ivot. Svi ostali likovi samo su zapre-ke ili pomonici na tome putu, oni su tu zato da taj put uine vanim i simboli-

nim. Ti drugi likovi, meutim, ne simboliziraju nikakav ivotni put, jer se oni ine kreu, nego stoje na mjestu, pa i nestaju onda kad se mjesto radnje promenii kad izvre svoju zadau. Posve je drugae ako je putovanje Djeaka i Gologzapravo potraga za sreom: u tom sluaju treba uzeti na znanje da se srea moetraiti tako da se putuje, ali i tako da se ne putuje, nego da se ostane na mjestu, jerpostoje razni naini da se srea nae. A iz toga sledi da je ono to ine Djeak iGoli tek jedna od mogunosti: oni su se odluili za putovanje, dok su drugi likoviizabrali neto drugo. Jer, ne moe se unapred znati koji put doista vodi premasrei, i postoji li u tome kakvo pravilo, ili svatko mora svoju sreu nai na vlastiti

nain. Ukratko, u tom su sluaju drugi likovi reprezentanti drugih tipova potrageza sreom, a ne tek funkca onoga to se dogaa s Djeakom i Golim.

A situaca s likovima dobro pokazuje da ne moe biti drugae ni s ostalimvanim motivima. U tom e sluaju, na primjer, brigada kao pojam imati posvenovo znaenje: i ona e biti manje sudbinski zadana, a vie e biti posljedica izborato su ga junaci za sebe obavili. Djeak i Goli odluili su da brigadu shvate kaosreu ili kao slobodu, to je u ovome sluaju isto ali ne mogu biti sigurni da suizabrali dobro, jer samo otprilike slute u kojem se smjeru brigada nalazi, i ne znaju

jesu li doista kadri da je stignu. Ne mogu, dakle, biti sigurni da e sreu doistadosegnuti, jer moda i nisu izabrali pravi nain da za njom tragaju. A ako je sreabrigada, onda je sasvim logino to se za brigadu ne zna postoji li doista ili ne


17/22


25

postoji, kao to je logino i to to se ona kree i izmie, pa ju je praktiki nemoguedosegnuti: tako sa sreom i inae biva.

Osnovna je njezina osobina, meutim, hirovitost, pa se zato dogaa da se

pojavi i onda kad joj se uope ne nadamo, a i da menja izgled, pa nam se ukaeu obliku u kojem je nismo oekivali. Upravo o tome kao da govori zavrna scenau romanu: Djeak i Goli su sve vreme mislili da je njihova srea u tome da nau

brigadu i da joj se pridrue, a onda se pokazalo da ne tako, nego da je srea utome da se prepuste njenoj brizi mladih djevojaka. A ta scena takoer pokazujeda se srea esto javlja kao via sila: to je glavni razlog to djevojke ne dvoje okotoga hoe li ih dvojica putnika posluati ili nee. Budui da su izvriteljice sudbi-ne, one im naprosto nareuju, i njih dvojica ne uspevaju odoljeti, premda su pre

odoljeli i mnogo veim iskuenjima.Zavrna bi scena tako opet imala simbolino znaenje, ali bi ono bilo posvedrugae nego u sluaju da se radi o ivotnom putu. Opet bi, dodue, trebalo za-kljuiti da je kraj putovanja stigao pre nego to su se Goli i Djeak nadali, da suoni shvatili kako njihov cilj ne onaj za kojim su sve vreme teili nego da je onajkoji im se sam nametnuo kad je naila skupina djevojaka. Ali, ono to se potomdogaa ne bi znailo da su oni poloili oruje i predali se, niti bi noenje na nosi-lima nuno nalikovalo na pogreb. Moglo bi, naime, podsjetiti i na trumf, pa daDjeak i Goli bivaju noeni onako kako se nose pobjednici. Oni su u tom sluajuljudi koji su nali svoju sreu, a samim tim i stigli na cilj.

Neku malu sjenu, dodue, baca na tu sreu injenica da ipak nisu postigli onoto su sve vreme nastojali postii: nisu nali brigadu. Ostanemo li i dalje kodsimbolikog tumaenja, trebalo bi o smislu cjeline romana zakljuiti ovako: ljuditragaju za sreom na razliite naine, a sami biraju to e smatrati sreom i kakoe je nastojati dosegnuti. Njihova je definica sree, meutim, esto kriva, jer sepokazuje kako je srea neto drugo, a ne ono to su oni mislili da jest, pa ako sudovoljno mudri ili dovoljno umorni, kao Djeak i Goli da prihvate tu promjenu

cilja, mogu nai sreu. Ipak, zauvek e ih muiti pitanje to bi bilo da su nastaviliputovanje i da su nali ono za to su pre mislili da je njihova srea. A ostat e immoda i elja da nekada ponovno krenu na put.

A to funkcionira ak i onda ako sreu izjednaimo sa slobodom, kao to jenatuknuto ve malopre. U tom sluaju, naime, za Djeaka i Golog sloboda je istoto i dostizanje brigade: ako postignu taj cilj, nee vie biti izloeni neizvjesnosti,tegobi odluivanja, a moda ni gladi i umoru. Kraj prie, meutim, pokazuje daovjek slobodu moe nai i izvan brigade, i da se za nju moe boriti ak i tako

da prihvati ulogu ranjenika ili bolesnika. Ne, dakle, toliko vana individualnasloboda koja je simbolizirana povratkom u brigadu kao malu zajednicu kolikosloboda zemlje, kao velike zajednice. A ako se uzme da su za dvojicu junaka a


18/22


26

i za veinu drugih likova srea i sloboda jedno isto, prilino je vaan zakljuakda ni srea ni sloboda moda i nisu ono to mi mislimo da jesu, nego neto posvedrugo, to e nam zbivanja doneti.

Ta su zbivanja, pak, posve nepredvidiva, i to daje celoj prii jo jednu dimen-zu. Koliko god, naime, ovjek bio uporan u svojoj tenji, ishod njegove potragenee ovisiti o njemu nego o okolnostima, jer one e promeniti i samu tenju, a injega.

9.

Trea je mogunost da se putovanje poduzima zato da bi se utvrdilo koji jenjegov pravi smisao. Drugim reima, Djeak i Goli putujui otkrivaju zato za-

pravo putuju. Oni, dodue, imaju od poetka neku predodbu o tome zato sukrenuli, ali se kako smo vidjeli u svakom trenutku moe pokazati da zapravonisu bili u pravu.

Kao to se doista i pokazuje. Dobro se to vidi po tome kako oni reagiraju naekstremne situace koje ih na putu zatjeu. Jedna je od tih ekstremnih situacaona kad budu prisiljeni ubiti ovjeka: premda su u dotadanjem svome ratovanjuzacelo i pre ubali, ovo oduzimanje tuega ivota ipak je neto drugo. Jer, presu oni valjda pucali na ljude koje nisu dobro ni vidjeli i koji su za njih bili tek toke

na obzoru, tek ciljevi.4

Ovoga ovjeka, meutim, ubaju poto su mu pogledali ulice i poto su s njim razgovarali; ubaju, dakle, nekoga poznatog. Zato se nakontoga osjeaju loe i nastoje se jedan pred drugim opravdati, dokazati kako je takomoralo biti i kako nisu imali drugoga izlaza. Tako otkrivaju da su sposobni ubitipoznata ovjeka, i tako savladavaju jo jednu prepreku na svome putu. To je i ra-zlog to su posle mnogo mirni kad se nau u slinoj situaci: i na talanske i nanjemake vojnike oni pucaju nakon to su ih vidjeli izbliza, pa razabrali njihovoponaanje i neke njihove osobine. Takvo je ubanje sad postalo neto to oni moguiniti, pa i ine, premda, strogo uzevi, ne bi morali, jer te vojnike oni bi mogli

naprosto zaobii.Druga je takva situaca ona u kojoj se nae Djeak u odnosu na Djevojku.

Djeak osjea da se u njemu razva neto to bi mu moglo mnogo znaiti, tobi ga moglo odvesti vrlo daleko i promeniti mu ivot, ali, budui da je mlad ibez ikakva iskustva, okleva da se prepusti tome osjeaju, pa se sam pred sobomopravdava time da ima vanega posla i da sad nema vremena za takve stvari.ak pokuava ovladati tim emocionalnim kompleksom tako to e ga svesti navojnu herarhu: on se prema Djevojci ponaa kao mentor, upuujui je u ratne

4 To se i izravno kae; ovako progovara pripovjeda u svome komentaru: Mnogo su smrtividjeli. Mnogo su smrti zadali. Borili su se ve godinama surovo, teko, krvavo, ali ni jedanni drugi jo nisu doivjeli ovako pojedinanu smrt, izvan borbe, str. 290.


19/22


27

vjetine i na taj nain izbjegava da ga preplave osjeaji. Nakon toga susreta, me-utim, on vie ne isti, jer se neto u njemu promenilo, pa mu od tada i samoputovanje izgleda drugae.

Dvojica protagonista, dakle, bivaju izloeni stanovitim iskuenjima, pa taiskuenja prevladavaju, i pomalo se pokazuje da je upravo u tim iskuenjima i biosmisao njihova putovanja. Zato se i kae njihovim reima, ili pievim kakoe sve to to su sad doivjeli ostati u njima zauvek i da e ih pratiti i onda kaddoekaju slobodu i mir.5Pokazuje se na taj nain da oni svrhu vlastitoga putova-nja pronalaze u samima sebi: stvar je u tome da prou kroz stanovite kunje, dapostanu drugai nego to su bili i da se zaokrue kao osobe. Traenje brigadetako je samo izvanjski impuls, a pravi je smisao da Goli i Djeak kao u kakvoj

bajci ispune zadae to se pred njih postavljaju, pa e tek tada moi raunati nanekakva vlastita postignua.Ako stvari tako postavimo, onda nam se i posljednja scena kad djevojke

stave dvojicu mladia na nosila i krenu s njima napred, a da oni sami vie nasmjer i brzinu putovanja ne mogu utjecati ukazuje u novome svjetlu. U okvirunetom izloene interpretace, ta bi scena znaila da su Djeak i Goli prevladalisva iskuenja, ispunili sve zadae i da je doao trenutak da budu nagraeni. Onisu time pomalo iznenaeni, jer su mislili da e iskuenja biti jo, ali pristaju nanovonastalu situacu, jer u njoj slute neki vii plan. Ba u trenutku kad su bili na

kraju snaga, pojavio se netko tko im kae da se vie ne moraju naprezati i da je svegotovo. Da je gotovo barem za njih, ako ne i za ostale. Ali, tu se i radilo o njimadvojici, o tome da oni postignu svoju unutranju zrelost. Djevojke su i u tom smi-slu izaslanici sudbine, pa se zato i ponaaju tako samouvjereno.

Ostaje, dakako, jo i pitanje tko je taj tko procjenjuje da je doba kunje za Dje-aka i Golog zavreno, pa im zato alje nagradu? Mogui su razni odgovori: da

je to neka via sila, da je to prirodni put sazrevanja, da tako biva u ratu, kao itota drugo. Za koju god mogunost da se odluimo, uvek e se u svemu slutitistanoviti fatalizam: ovjek samo do odreene granice utjee na vlastitu sudbinu,a njegovi napori da ovlada tom sudbinom imaju smisla samo u nekoj mjeri. Onoto je bitno, ono to odluuje o ishodu, ostaje izvan njegova dohvata, jer ono to ese na kraju dogoditi nee proizai iz njegovih nastojanja, nego iz stjecaja okolnostiili iz volje neke sile koja se moe shvatiti kao sluaj, ali se moe tumaiti i na celiniz drugih naina.

A to je u skladu i s onim to atmosfera romana inae sugerira, a i s onim tose kao svjetonazorska pretpostavka esto susree u naoj knjievnosti oko sredine

5 Ovako se npr. kae o Djeaku: I ta sitna treperava alost, koja se pojavila na ovoj uzviici

s koje se mogla oekivati beskonanost puta, ostavit e u njegovu srcu trajan trag, zauzete svoje mjesto i bojiti iz svog kutia sve to mu se u ivotu dogodi, ostat e vrsto kao bojajednoga vremena, kao nit koja e ga trajno vezivati za ovaj put i vraati ga na njegove kolo-teine; str. 365.


20/22


28

20. stoljea. U romanu je, naime, rat prikazan kao situaca gdje je ovjek uhvaenu klopku, pa mu ne pomau ni visoke moralne vrednosti ni pamet ni fizika sna-ga, nego je preputen hirovima sluaja. To se, pak, dobro slae sa svjetonazorskim

pretpostavkama onoga vremena: ovjek se svagda nalazi u sizifovskoj situaci,suprotstavljen silama mnogo jaim od sebe, i uvek se radi samo o tome kako ese on u toj situaci poneti, hoe li se ponaati dostojanstveno i asno i tako datismisao besmislu vlastitoga postojanja, ili e naprosto pokleknuti.6Djeak i Goli,vidi se po svemu, nisu pokleknuli, nego su ostali vjerni svojim idealima, pa suzato i nagraeni smirenjem. Sluti se, meutim, da je to smirenje privremeno: u

jednom asu trebat e sii s nosila, trebat e ivjeti dalje, pa ako njih dvojica i odlu-e ostati u tom selu kojim vladaju partizani, javit e im se aljenje to nisu nastavili

traiti brigadu. Izlaza, dakle, nema, pitanje je samo kako emo se s tim nositi.

10.

Oko kvalitete Divote praine kritika ne imala mnogo dvojbi: smjesta je prepo-znala roman kao vredno djelo, pa istakla njegovu inovativnost i stavila ga ispredpranjih Kalebovih romanesknih pokuaja, a uz bok njegovim novelama, u kojima

je, smatra se, postigao najbolje rezultate.7Veina je kritiara zapazila i da Divota pra-ine ima nedoslovni sloj, pa da ono to se u njoj zbiva ne tek opis pustolovina dvojice

zalutalih partizana, nego da se podrazumevaju i neka ira i openita znaenja. Ipak,retko se pri tome posezalo za terminom alegora, pa ako se on ponekad i javio, nese uspio ukoreniti kao nain da se opie karakter fabule Kalebova romana i nainna koji on dosee literarne vrednosti. Vjerujem da to oklevanje trai objanjenje,

jer se ne javilo bez razloga, pa nam upravo ti razlozi mogu pomoi oko preciznedefinice nedoslovne razine Divote praine. Rekao bih da su kritiari zazirali od poj-ma alegora zato to su slutili da se Divota praine u poneemu razlikuje od tradi-cionalne alegore, tek to nisu osjeali potrebu da tu razliku eksplicitno formuliraju.Pokuajmo to uiniti ovdje. ini mi se da su temeljne razlike dve.

Prvo, u tradicionalnoj alegori svi motivi ili, da se kae neto oprezne svi vani motivi imaju simbolino znaenje, ba kao to ih ima i sredinji motiv.Sporedni motivi nisu nita manje alegorini od glavnoga: recimo, sve na to hodo-asnik naie na svome putu pa bila to stvar, ivotinja ili ovjek trai da budeprotumaeno kao simbol neega drugog, na nekoj vioj znaenjskoj razini. Po-

6 To se gotovo izravno kae na ovome mjestu: Pred sobom su vidjeli zelene bregove i siveplaninske vrhove kao nerazmrsivo klupko zadataka. Meu tim bregovima i planinamajo je mnogo putova i po tim putovima i izvan njih jo mnogo ljudi ide i ide, i trai i trai

kraj puta. Koliko vremena ve idu? Dve godine, tri godine, decene? Idu ljudi po svemusvetu, po morima, po planinama, po pustinjama, roeni samo za to da idu ka dalekomsveanom mjestu koje eka, eka negdje kao nepotpuno zamiljena svrha; str. 366.

7 Tako sudi Slamnig u pre spomenutom eseju, a i mnogi drugi koji su o romanu pisali.


21/22


29

sve je jasno da u Divoti praine ne tako. Ondje alegorsko znaenje imaju samoDjeak i Goli i njihovo putovanje (eventualno jo i brigada), dok sve ostalo trebashvatiti doslovno: kad njih dvojica zakolju tele da bi nahranili tifusare, onda je to

pravo tele i pravi bolesnici, i u tome inu nema nikakva prenesenog znaenja. Kadoni, onako gladni, sanjaju o krumpirima, onda su to doista krumpiri, a ne simbolsree, ivota ili bilo ega drugoga. Ukratko, Divota praine se od tradicionalnealegore razlikuje po tome to su u njoj simbolini samo neki delovi fabule, dokdrugi nisu.

U vezi je s tim i druga razlika. U pravoj alegori, gdje su svi motivi simboli-ni, prilino je vano da se sporedni motivi niu po nekom redu i nekakvoj logici;obino je to logika gradace, pa junak savladavi manje prepreke nailazi na vee,

ili oduprevi se neznatnim iskuenjima biva suoen s ozbiljnima. to je bliecilju, on putuje ili sve tee jer su prepreke sve vee ili sve lake, jer se oslobo-dio svojih pranjih mana. U Divoti praine je oito posve drugae. Budui dasporedni motivi nemaju alegorsko znaenje, nisu oni ni poslagani po nekakvomrazaznatljivom poretku, pa niti manji slede za veima, niti vei za manjima, nitise kakav sustav vidi u njihovoj naravi. Obratno, kljunu ulogu u njihovu pojav-ljivanju igra sluaj: Djeak i Goli upadaju i nevolju ili spaavaju glavu zato to susluajno izabrali jedan put a ne drugi, ili zato to su u jedno selo bez vidljiva razlo-ga uli oprezno, a u drugo, opet bez vidljiva razloga, posve neoprezno. Tako se neini da se fabula razva zakonito ni na doslovnoj ni na nedoslovnoj razini negoda bi mogla trajati due nego to je trajala, ali i biti saeta za nekoliko epizoda.

Odakle te razlike dolaze, ne se teko domisliti: njihovo je podretlo manjeknjievno, a vie svjetonazorsko i manje se tie odnosa prema literarnoj tradici,a vie odnosa prema svetu. Jer, u pravoj alegori moe svaki motiv biti nosilacsimbolinog znaenja naprosto zato to se ondje pretpostavlja da je sav svet cje-lina, i da je sav proet istim smislom i istim pokretakim principom. Tako ondarazliite razine egzistence mogu simbolizirati jedna drugu, pa put u proteni-

te moe biti put due prema spasu. U isto vreme, obine stvari poput zveri,bunara, planine, mogu simbolizirati greh, vrlinu ili milosre, naprosto zato tosu dio istoga sustava kao i vii pojmovi poput due ili spasa. U Divoti praine,sasvim oito, stvari stoje bitno drugae. Ondje svet ne cjelina, nego je rasprenna delove, za koje je teko povjerovati da pripadaju istom univerzumu: o tome,uostalom, Djeak i Goli povremeno i govore, kad se iuavaju na pomisao kakou asu dok se oni onako pate negdje postoje zlatna itna polja i miran ivot u seo-skim kuama. Svet je, dakle, nejedinstven i nespoznatljiv, pa zato jedne pojave unjemu ne mogu simbolizirati druge pojave. Najvie to se moe dogoditi, to je da

zbivanje poput putovanja dvojice partizana u sebi same neki dublji smisao, dabude slika neega veeg, premda se ni tada ne zna zato se to zapravo dogodilo.Jer, i to je, kao i sve ostalo, posljedica sluaja.


22/22


Sluaj, naime, i jest kljuna sila u tome svetu. Ako je svet posve nekoheren-tan, ako se razni njegovi delovi ne odnose zakonito jedni prema drugima, ondani zbivanja u njemu ne mogu imati u sebi nikakve pravilnosti. Onda putovanje

Djeaka i Golog ne moe izgledati kao logino uzdizanje na neku viu razinupostojanja, kao dosezanje ideala, nego mora biti obiljeeno hirovitim zaokretimasree. A pri tome ne sluajan samo nain na koji se zbivanja i motivi niu, nego jesluajan i smisao koji iz toga zbivanja eventualno proizae. Sluaj Djeaka i Gologne vredan da se ispria zato to bi bio tipian i otkrivao nekakvu zakonitost,nego pre zato to se u njemu igrom sluaja nakupilo mnogo smisla.

A kad sve to znamo, postaje jasne i zato je naa kritika izbjegavala da u vezis Kalebovim romanom upotrebi termin alegora. Tome je moda pridonelo jo

neto: u ono vreme kad se roman pojavio bio je u upotrebi drugi jedan termin zakojim se razmjerno esto posezalo, a to je termin globalna metafora. Pri tome jedrugi lan sintagme metafora upozoravao na preneseno znaenje, dok je prvi globalna precizirao da je nosilac toga prenesenog znaenja cjelina teksta. Preut-no se podrazumevalo da je globalna metafora primjerena modernome vremenu,a da alegora ne, dok se ta primjerenost oitovala upravo u onome u emu seoituje i u Divoti praine: radnja se zbiva u rasprenom i neusustavljenom svetu,gdje vanu ulogu igra sluaj.

Kad se termin globalna metafora shvati u tome smislu, on se moe uzeti i zaopis Kalebova romana. Dobro bi, meutim, bilo sauvati svest o tome da je i glo-

balna metafora tek vrsta alegore. Da je ona, zapravo, moderna varanta jednogaprastarog knjievnog postupka.

Summary

GLORIOUS DUST AS ALLEGORY

Assuming that a high degree of stylisation confirms the existence of the non-literal layer in Glorious dust, the author deciphers that non-literal layer in threeways: as heroes` quest for happiness, as their search for the meaning of life and asa search for the reasons of their individual journeys. At the same time the authoraempts to discover the common world-view base of such a story.

Keywords:novel; allegory; journey; stylisation

divota prašine

Documents