Dino Buzzati

Tatarska pustinja

Prevela s talijanskogaJERKA BELAN

I

Poto je unaprijeen za oficira, Giovanni Drogo otputuje jednog rujanskog jutra iz grada i krene u Tvravu Bastiani, svoje prvo odredite. Naredio je da ga probude prije svitanja i odjenuo prvi put poruniku uniformu. Kad se spremio, ogleda se pri svjetlu pretrolejke u zrcalo, ali nije osjetio onu radost kojoj se nadao. Kua je utonula u duboku tiinu, uli su se samo neki prigueni umovi iz susjedne sobe; njegova majka je ustajala da ga pozdravi. Bio je to dan, oekivani ve tolike godine, poetak njegova istinskog ivota. Preo je i raspredao misli o sumornim danima u Vojnoj akademiji, sjeao se gorkih veeri uenja, dok je sluao kako napolju, po ulicama, prolaze slobodni ljudi, i vjerojatno sretni; sjeao se zimskih buenja u ledenim spavaonicama u kojima je lebdjela mora kanjavanja. Sjetio se i munog brojenja dana, jednoga po jednog, kad mu se inilo da im nema kraja. Sad je, napokon, oficir, ne mora se vie izjedati nad knjigama, ni strepiti na glas podnarednika, eto. sve je to ve prolo. Svi oni dani to su mu se inili tako mrski, prohujali su zauvijek, sainjavajui mjesece i godine koji se nikad vie nee ponoviti. Da, sad je oficir, imat e novaca, moda e ga gledati lijepe ene, ali, konano - pomisli Giovanni Drogo - najljepe doba, doba prve mladosti po svoj prilici je minulo. I eto, Drogo je piljio u zrcalo i vidio izvjetaen osmijeh na svom licu, koje je uzalud pokuavao voljeti. Kako je to besmisleno: zato mu nije polazilo za rukom da se smjeka s dolinom bezbrinou dok je pozdravljao majku? tovie, zato nije uope sluao njene posljednje preporuke, nego je mogao samo da shvati zvuk njena glasa, tako poznat i ljudski? Zato se motao po sobi. bezrazlono uzrujan, ne uspijevajui da nade svoj sat, jahai bi, kapu. mada je sve to stajalo na svom pravom mjestu? Ne odlazi valjda u rat! Deseci porunika kao to je on, njegovih starih drugova, ostavljaju u to isto vrijeme roditeljski dom, radosni i nasmijani kao da idu na neku sveanost. Zato su mu se s usana otkidali, za majku, openiti izrazi, bez ikakvog smisla, umjesto srdanih i umirujuih rijei? Gorina to prvi put ostavlja stari dom. gdje se rodio i nadao se, bojazan to je svaka promjena nosi u sebi. ganue to se oprata s majkom, istina, ispunjavali su mu duu, ali iznad svega toga titila ga je neodredljiva, uporna misao, poput neke nejasne slutnje neeg zlokobnog, gotovo kao da zapoinje neko putovanje u nepovrat.

***

Njegov prijatelj Francesco Vescovi ispratio ga je na konju prvi dio puta. Topot konja odzvanjao je po pustim putovima., Svitalo je, grad je jo bio utonuo u san, tek ovdje-ondje, na najgornjim katovima, poneke rebrenice se podizale, pojavljivala se umorna lica, apatine oi buljile naas u divotni roaj sunca. Dva prijatelja nisu razgovarala. Drogo je razmiljao o tome kakva bi mogla biti Tvrava Bastiani, ali nije uspijevao da je zamisli. Nije uope tono znao gdje se nalazi, ni kako je dug put do nje. Nekolicina mu je rekla dan jahanja, neki manje, nitko od onih koje je pitao nikad nije bio tamo. Na gradskim vratima Vescovi razveze razgovor o svakidanjim stvarima, kao da Drogo polazi u etnju, Odjednom primjeti: - Vidi li onaj zeleni brijeg? Da. ba onaj. Vidi li nekakvu graevinu na vrhu? To je dio Tvrave, jedna od isturenih utvrda. Proao sam onuda, sjeam se, prije dvije godine, sa svojim stricem; ili smo u lov. Bijahu ve izili iz grada. Poinjala su kukuruzna polja, livade, rujne jesenje ume. Po bijeloj cesti, obasjanoj suncem, jahala su njih dvojica, bok uz bok. Giovanni i Francesco bili su prijatelji, ivjeli su zajedno mnogo godina, doivljavali iste zanose, imali iste prijatelje; sastajali se svakoga dana. tad se Vescovi udebljao, a Drogo postao oficir, i sad je osjeao kako se njegov drug udaljio od njega. Sav onaj lagodni i lijep ivot sad mu vie nije pripadao, oekivale su ga teke i nepoznate stvari. Njegov konj i Francescov - inilo mu se - ve imaju drugaiji korak; topot njegova konja, tei i manje ivahan, kao da je u sebi nosio strepnju i umor, kao da i ivotinja osjea kako e se izmijeniti nain ivota. Stigli su navrh uspona. Drogo se okrenu natrag da pogleda grad u protusvjetlu; jutarnji dim praminjao je iznad krovova. Izdaleka ugleda svoju kuu. Prepozna prozor svoje sobe. Vjerojatno su okna bila otvorena, ene su ureivale sobu. Raspremit e postelju, zatvoriti sve predmete u ormar, zatim spustiti i zakaiti rebrenice. Mjesece i mjesece nitko nee ulaziti u tu sobu, osim strpljiva zrnca praine i, za sunanih dana, blijedi traci svjetla. Eto, zatvoren je u mraku maleni svijet njegova djetinjstva. Majka e ga tako sauvati da bi on. kad se vrati, ponovo mogao pronai sebe, da bi mogao ondje unutra ostati djeak i poslije duga izbivanja; oh. ona se sigurno obmanjivala da moe netaknutu sauvati jednu zauvijek iezlu sreu, zaustaviti bijeg vremena, i da e, kad ponovo otvori prozore i vrata, kad joj se sin vrati, sve ponovo bili kao i prije. Njegov prijatelj Vescovi ondje ga srdano pozdravi, i Drogo krene sam dalje cestom pribliavajui se planinama. Sunce je bilo u zenitu kad je stigao do doline preko koje je put vodio u Tvravu. Desno, na vrhu brda, vidjela se utvrda koju mu je Vescovi pokazao. Nije se inilo da je put jo dalek. U elji da to prije stigne. Drogo se i ne zaustavi da neto zaloi, nego pogna ve umorna konja uz sve strmiji put. usjeen u vrletno stijenje. Sve rjee je nekoga susretao. Giovanni upita nekog koijaa koliko ima jo puta do Tvrave. - Do tvrave? - odgovori ovjek. - Koje tvrave? - Tvrave Bastiani - objasni Drogo. - U ovom kraju nema nikakvih tvrava - pritvrdi koija, - Nikad nisam uo za bilo kakvu tvravu,. Oito, bio je loe obavijeten. Drogo nastavi put osjeajui kako se u nj uvlai, to je poslijepodne vie odmicalo, neki nejasni nemir. Paljivo je promatrao visoke rubove doline da bi otkrio Tvravu. Zamiljao ju je kao kakav starinski katel s vrtoglavim zidinama. Kako su ure prolazile, sve se vie uvjeravao da mu je Francesco dao kriva, obavjetenja utvrda koju mu je on pokazao vjerojatno je ostala daleko za njim. A no se ve hvatala. Pogledajte ih. Giovannija Droga i njegova konja, kako su siuni na padinama planina koje se ukazuju sve vee i sve divljije. On se penje sve vie nastojei da za dana stigne do Tvrave, ali bre od njega, iz dubine gdje tutnji bujica, bre od njega uzilaze sjene. U jednom asu one se nalaze u istoj visini kao i Drogo, na suprotnoj strani drijela, za trenutak ini se da usporavaju trku kao da bi da ga ne obeshrabre, zatim uzmiu gore uz litice i klisure, a konjanik je zaostao ispod njih. Sva je sutjeska ve bila ispunjena tamnim ljubiastim sjenama, samo su gole travnate kreste planina na nevjerojatnim visinama bile obasjane suncem kad Drogo iznenada ugleda ispred sebe golemu, crnu. na pozadini vedrog nonog neba, bez oblaka, neku graevinu vojnikog izgleda, koja mu se priini drevna i pusta. Giovanni osjeti kako mu je srce jae zakucalo jer je to vjerojatno Tvrava, ali sve se, i zidine i cijeli krajolik, ukazivalo udno i neprijateljski odbojno. Krene okolo, ali ulaz nije pronaao. Mada se ve zacario mrak, nijedan prozor nije bio osvijetljen, niti se nazirala svjetla strae na vrhu bedema. Samo je jedan imi treptao na pozadini bijelog oblaka, Tad Drogo pokua dozvati nekoga: - Hej - povie - ima li koga? Iz nagomilane sjene u podnoju bedema pojavi se neki ovjek, skitnica neka ili prosjak, sijede brade, u ruci mu vreica. U sumraku ga nije mogao dobro vidjeti, samo mu se bjelasale bjeloonice. Drogo ga zahvalno pogleda. - Koga traite, gospodine? - upita. - Traim tvravu. Je li ovo? - Nije ovdje vie tvrava - odgovori dobroduno neznanac. - Sve je zatvoreno. Bit e tome deset godina kako nikoga nema. - A gdje je onda Tvrava? - upita Drogo rasrdivi se odjednom na onoga ovjeka. - Koja tvrava? Moda ona tamo? - i govorei to pruio je ruku i pokazivao neto. U raspuklini oblinjih klisura, ve pokrivenih mrakom, iza kaotinih stepenica presrti na neprocjenjivoj udaljenosti, jo okupan crvenim svjetlom smiraja, kao po nekoj aroliji, Giovanni Drogo, ugleda neki goli brijeg, a na vrhu geometrijski ravna pruga neke posebne ukaste boje: obris Tvrave. Oh, koliko je jo daleko! Tko zna koliko jo sati puta, koliko uspona, a njegov je konj ve iscrpljen. Drogo je piljio u nju zaaran, pitao se to moe biti privlano u toj usamljenoj tvravici, gotovo nepristupanoj, odijeljenoj od svijeta. Koje li tajne krije? Ali ve bijahu posljednji trenuci. Ve su se posljednji traci sunca sporo odvajali od samotna brijega i uz ute bedeme prodirale tamne sjene noi, koja se bliila.

II

Mrak ga je sustigao jo na putu. Dolina se suzivala, a Tvrava nestala za planinama, punim prijetnje. Nigdje se nisu vidjela svjetla, niti se glasile none ptice, samo je ovda-onda dopiralo klokotanje dalekih voda. Pokua zazvati, ali jeka mu je uzvraala neprijateljskim tonom. Privee konja za neki suhi panj uz rub puta gdje je bilo neto trave. On sjede leima naslonjen na kosu stijenu ekajui da ga san svlada, dok mu se glavom plele misli o putu to ga jo eka, o ljudima koje e nai u Tvravi, o buduem ivotu, i nigdje da bi naao razloga radosti. Konj bi od vremena do vremena zatoptao kopitama o tlo, nekako neugodno i udno, U svitanje, nastavljajui put, opazi da je na suprotnoj padini sutjeske, u istoj visini, jo jedan put, a malo zatim opazi da se na onom putu neto mie. Sunce jo ne bijae silo tamo dolje, i sjene su ispunjavale udoljice, sprijeivi tako da jasno vidi. Ipak, pourivi korak, Drogu pode za rukom da dojae do iste visine i utvrdi da je na onom putu neki ovjek: neki oficir na konju. Neki ovjek, poput njega, napokon prijateljsko bie s kojim e se moi nasmijati i zbijati ale. razgovarati o skoranjem zajednikom ivotu, o lovu, o enama, o gradu. o gradu koji se Drogu sada inio veza s nekim veoma udaljenim svijetom. Kako se dolina suavala, i oba puta se pribliavala. Giovanni Drogo opazi da je onaj ovjek kapetan. Nije se odmah usudio povikati, uinilo mu se beskorisno i bez potovanja. Stoga pozdravi nekoliko puta prinijevi desnu ruku kapi. ali onaj ovjek nije otpozdravljao. Oito nije opazio Droga. - Gospodine kapetane! - vikne naposljetku, svladan nestrpljenjem. I ponovo pozdravi. - to je? - odgovori glas sa suprotne strane. Kapetan je, zaustavivi se, pozdravio ispravno, i sad je htio da zna zato je Drogo viknuo. U pitanju nije bilo nikakve strogosti; ipak je bilo oito da se kapetan zaudio, - to je? - odjekne ponovo kapetanov glas, ovaj put malko nervoznije. Giovanni zastane, rukama zakloni usta i odgovori iz sveg glasa: - Nita! elio sam vas pozdraviti! Objanjenje je bilo glupo, gotovo uvredljivo, jer je moglo ostaviti dojam da se htio naaliti. Drogo se smjesta pokaje. U kakvu je to blesavu zbrku upao, sve samo stoga to nije bio sposoban da bude dovoljan sam sebi. - Tko ste? - viknuvi odvrati kapetan. Ba se toga pitanja Drogo bojao. Taj udni razgovor s jedne strane doline na drugu pomalo je poprimao ton starjeine koji ispituje podreenoga. Neugodan poetak, jer bilo je vrlo vjerojatno, ako ne i posve sigurno, da je kapetan jedan od oficira Tvrave. Nije bilo druge, valjalo je odgovoriti. - Porunik Drogo! - vikne Giovanni predstavljajui se. Kapetan ga nije poznavao, sva je prilika nije mogao na onoj udaljenosti razumjeti ime, ali se, kanda, smirio jer je nastavio put mahnuvi nikom u znak sporazumijevanja, kao da bi da kae kako e se uskoro sastati. Doista, za pola sata, u klancu se pojavi most. Oba puta spajala se u jedan.

***

Na mostu su se njih dvojica sastali, Kapetan, ne sjahavi s konja, priblii se Drogu i prui mu ruku. Bio je etrdesetogodinjak, a moda je i prevalio etrdesetu, mrava, gospodskoga lica. Uniforma mu je bila prosta, ali savreno uredna,, - Kapetan Ortiz - predstavio se. Stisnuvi mu ruku. Drogu se uini da je napokon uao u svijet Tvrave. To je bila prva veza. a zatim e doi bezbroj drugih, svakojakih, koji e ga zatvoriti unutra. Kapetan bez rijei nastavi put; Drogo njemu uz bok, malko natrag, zbog potovanja hijerarhije i oekujui neku neugodnu napomenu zbog neprilina razgovora od malo prije. Meutim, kapetan je utio, moda nije imao volje da govori, moda je bio plaljiv i nije znao kako da pone. Budui da je put bio strm, a konji umorni, napredovali su sporo. Naposljetku kapetan Ortiz ree: - Nisam tano razumio vae prezime na onoj udaljenosti. Droso, ini mi se? Giovanni odgovori: - Drogo, sa g, Drogo Giovanni. Molim vas, gospodine kapetane, da mi oprostite to sam malo prije zazvao. Znate - doda zbunivi se - preko doline nisam mogao razabrati in, - Stvarno nije se moglo vidjeti - sloi se Ortiz i ne pokuavajui da se suprotstavi, nasmije se. Jahali su tako jo malko, obojica malko zbunjeni. Tada Ortiz upita: - Dakle, kamo ste krenuli? - U Tvravu Bastiani Zar nije ovo put? - Jest, ovo je, zaista. Zautjeli su, bilo je vrue, sa svih strana okruivale ih divlje, obrasle planine. Ortiz ree: - Dakle idete u Tvravu? Moda nosite neku poruku? - Ne, gospodine, idem da preuzmem dunost, dodijeljen sam tamo. - Dodijeljen po potrebi slube. - Mislim da je tako po potrebi slube, to je moje prvo imenovanje.- Onda je sigurno po potrebi slube. No, dobro, dakle, mogu li vam estitati? - Hvala, gospodine kapetane. Zautjee ponovo i nastavie put jo neko vrijeme. Giovanni je bio vrlo edan, drvena utura visjela je na kapetanovu sedlu, i ulo se kako voda klokoe: klok, klok. Ortiz upita: - Na dvije godine? - Oprostite, gospodine kapetane, na dvije godine? - Kaem na dvije godine, ostat ete kao obino dvije godine, zar ne? - Dvije godine? Ne znam, nisu mi odredili vrijeme. - Oh, razumije se, dvije godine, svi vi, novoimenovani porunici, ostajete dvije godine, a tad odlazite. - Je li tako po pravilu dvije godine za sve? - Dvije godine, razumije se, za sta vrijede etiri, to je ba ono to vam je vano, inae nitko ne bi iskao da doe ovamo. Eh, za brzo napredovanje, ovjek se prilagouje i ivotu u Tvravi, zar ne? Drogo to nije uope znao, ali nije htio da izgleda glup pa se pokua izvui onako openitim frazama: - Sigurno, mnogi ... Ortiz nije navaljivao, inilo se da ga to pitanje uope ne zanima. Nego, sada kad je led probijen, Giovanni ipak pokua da upita: - Vrijedi li za svakoga u Tvravi dvostruki radni sta? - Kako mislite za svakoga? - Mislio sam za sve oficire. Ortiz se porugljivo nasmije: - Kako ne, za sve! Moete zamisliti! Naravno, samo za podreene. Kad ne bi tako bilo, tko bi i pomislio da preda molbu za Tvravu? Drogo primijeti: - Ja nisam predao molbu za Tvravu. - Niste predali molbu? - Nisam, saznao sam tek prije dva dana da sam dodijeljen ovamo. - Gle, doista udno. Zautjee ponovo, svaki od njih kao da je preglavljivao vlastite misli. Ali. Ortiz primijeti: - Ako nije ... Giovanni se trgne: - Izvolite, gospodine kapetane? - Rekao sam: Ako nije bilo nijedne molbe, pa su vas dodijelili po potrebi slube. - Moe biti. gospodine kapetane. - Da, sva je prilika da je tako. Drogo je promatrao u praini puta otro ocrtane sjene dvaju konja, glave koje kao da su klimale potvrdno pri svakom koraku: da. da; sluao je njihov etverostruki topot, zujanje poneke muhe zunzare i nita vie. Kraj puta nije se vidio. Od vremena do vremena, na zavijucima doline, mogao je nazrijeti pred sobom kako se put usjeen u guduru vijugavo penje vrlo visoko. Kad bi stigli donle i pogledali gore, eto opet pred njima isti put penje se jo dalje. Drogo upita: - Oprostite, gospodine kapetane . . . - Izvolite, recite samo. - Je li put jo dug? - Nije. moda dva sata i po, moda ak i tri. ovakvim korakom. Moda emo do podne stii, stvarno, Zautjee ponovo, konji bijahu obliveni znojem, kapetanov je konj bio umoran, vukao je noge. Ortiz upita: - Dolazite iz Kraljevske akademije, zar ne? - Da, gospodine, iz Akademije. - Eto, pa recite mi je li jo na Akademiji pukovnik Magnus? - Pukovnik Magnus? Ne bih rekao, ne poznajem ga. Dolina se sada suavala, prijeei pristup zrakama sunca. Mrane pobone gudure otvarale se ovda-onda. iz njih su strujali ledeni vjetrovi, a gore se nazrijevale vrletne planine, unjastih vrhova: dva-tri dana, inilo se, ne bi bila dovoljno da se stigne do sljemena, tako su izgledali visoki. Ortiz upita: - Pa recite mi. porunie, je li jo tamo major Bosco? Pouava li jo strijeljanje? - Ne, gospodine, ne bih rekao, sad je Zimmermann. major Zimmerinann. - Eto, Zimmermann. stvarno, uo sam da ga spominju. Posrijedi je to to je prolo mnogo godina od vremena kad sam ja bio u Akademiji do danas ... sva je prilika da su svi izmijenjeni. Obojica su sada o neemu razmiljala. Put je opet iziao na sunce, planine su sustizale planine, sad jo strmije i stjenovitije. Drogo ree: - Vidio sam je sino izdaleka. - to? Tvravu? - Jest, Tvravu. Zautje na as. a tada da bi se pokazao uljudan ree: - Vjerojatno je velianstvena, zar ne? Uinila mi se takva. - Velianstvena? Tvrava? Ni govora, to je jedna od najmanjih, vrlo stare konstrukcije, samo izdaleka ostavlja takav dojam. Zautje naas, pa doda: - Vrlo stara, potpuno zastarjela. - Ali, to je jedna od glavnih, zar ne? - Ni govora, to je tvrava drugog stupnja - odgovori Ortiz. inilo se da uiva govoriti loe o tvravi, ali govorio je nekako posebnim tonom; tako otprilike kao kad se neki roditelj zabavlja opaajui neke nedostatke svoga sina, a duboko je uvjeren da e uvijek ti nedostatci biti nitavni u usporedbi s njegovim bezgraninim vrlinama. - Nalazi se na jednom dijelu mrtve granice - doda Ortiz. - Tako je nisu nikad mijenjali, ostala je kakva je bila prije jednog stoljea. - to to znai mrtva granica? - Granica koja nije vana. Pred njom je golema pustinja. - Pustinja? - Pustinja, stvarno, kamenjar i neplodna zemlja; zovu je Tatarska pustinja. Drogo upita: - Zato Tatarska? Jesu li tamo bili Tatari? - Nekada davno, kanda. Legende tako kazuju. Vjerojatno nikada nitko nije onuda prolazio, ak ni u minulim ratovima. - Prema tome, Tvrava nije nikad niemu sluila. - Nije - odvrati kapetan. to se put vie penjao, nestajalo je drvee, samo se ovda-onda vidjelo rijetko grmlje; sve ostalo sasuene livade, klisure, odroni crvene zemlje. - Oprostite, gospodine kapetane, ima li u blizini naseljenih mjesta? - Eh, u blizini ba nema. Na oko trideset kilometara je San Rocco. - Mnogo zabave, dakle, nema, pretpostavljam? - Nema zabave, nema, stvarno. Zrak je postajao sve hladniji, padine planina se zaobljavale, nagovjetavajui planinske vrhove, - A nije li dosadno, gospodine kapetane? - upita Giovanni povjerljivim tonom, smijui se kao da bi da kae kako mu je svejedno. - ovjek se privikne - odgovori Ortiz i doda kao prigovarajui: - U Tvravi sam ve osamnaest godina, tavie, ve je prolo osamnaest godina. - Osamnaest godina? - zaprepasti se Giovanni. - Osamnaest - odvrati kapetan. Jato gavranova preleti tik nad glavama oficira i izgubi se u dnu uvale. - Gavranovi - primijeti kapetan. Giovanni ne odgovori, udubio se u misli o ivotu to ga eka, osjeao se tudinac u tom svijetu, tuda mu je bila ta usamljenost, te planine. Upita: - Od svih oficira kojima je bila prva sluba u Tvravi, je li koji ostao? - Sad malo koji - odgovori Ortiz gotovo kao da se pokajao to je tako loe govorio o Tvravi, opazivi da Giovanni sad pretjeruje - tavie gotovo nijedan. Sada svi ele blistave garnizone. Nekad je bila ast sluiti u Tvravi, a sad se smatra gotovo kao kazna. Giovanni je utio, ali je Ortiz ipak nastavio: - Ako pravo uzmemo ovo je granini garnizon. Openito moe se smatrati za tvravu prvoga reda. Mjesto na granici je uvijek mjesto na granici, stvarno. Drogo je utio obuzet iznenadnom potitenou. Obzorje se proirilo, na pozadini pojavljivali se udni obrisi stjenovitih planina, otre klisure nagomilane na pozadini neba. - Sad su se i u vojsci miljenja izmijenila - nastavljao je Ortiz. - Nekada je Tvrava Bastiani bila velika ast. Sad kau da je to mrtva granica, ne misle da je granica uvijek granica, i nikad se ne zna ... Neki je potoi prelazio preko puta. Zaustavie se da napoje konje, i sjahavi koraali su kratko vrijeme gore-dolje da bi se protegli. - Znate li to je stvarno prvoga reda? - i nasmije se s uitkom. - to, gospodine kapetane? - Kuhinja, vidjet ete kako se jede u Tvravi. To objanjava este inspekcije. Svakih petnaest dana doe neki general. Drogo se uljudno nasmije. Nije uspijevao shvatiti je li Ortiz budala, krije li se to iza njegovih rijei ili govori tako tek da neto kae. - Divno - odvrati Giovanni - ba sam mrtav gladan. - Oh, uskoro emo stii, nije jo daleko. Vidite li onu izboinu i na njoj pjeanu mrlju? Eno, ba iza toga.

***

Nastavili su put i ba iza onog grebena s mrljom pijeska oba oficira izbiju na rub zaravanka u laganu usponu, i Tvrava se ukae ispred njih na nekoliko stotina metara udaljenosti. inila se doista malena u usporedbi sa slikom od jueranje veeri. Od sredinjega zdanja, koje je zapravo bilo nalik na kasarnu, s malo prozora, vodila su dva niska bedema s krunitem i vezivale ga s pobonim kulama, sa svake strane po dvije. Tako su bedemi slabo titili klanac, irok otprilike pet stotina metara, zatvoren sa svake strane visokim vrletnim klisurama. Na desno, ba pod padinom planine, zaravanak se udubljivao poput sedla; onuda je prolazio stari put kroz klanac, koji je zavravao ba pod bedemima. Tvrava je bila tiha, okupana podnevnim suncem, bez sjena. Bedemi (samo proelje nije se vidjelo jer je bilo okrenuto sjeveru) su se protezali goli, ukaste boje. Iz jednog dimnjaka vijao se blijed dim. Uz rubove sredinje graevine, bedema i kula vidjeli se deseci straara s pukama o ramenu kako jednolino koraaju naprijed-natrag, svaki straar na svom vrlo kratkom dijelu. Poput njihala skandirali su tijek vremena, a da nisu razbijali zaaranost usamljenosti, koja se inila beskrajna. Planine zdesna i slijeva produljivale su se dok je oko sezalo u strme planinske vijence, naoko nepristupane, I one su, barem u taj sat, bile ute preplanule boje. Nagonski Giovanni Drogo zaustavi konja. Ogledajui se polako naokolo piljio je u one tmurne zidine, a da mu nije polazilo za rukom odgonetnuti im smisao. Pomisli na tamnicu i na naputeni kraljevski dvorac. Blag zapuh vjetra uzvijori iznad tvre barjak, koji je prije mlitavo visio tako da ga pogledom nisi mogao odvojiti od stijega. Zau se slab odjek trublje, Straari su polako koraali. Na poljani pred ulaznim vratima tri-etiri ovjeka (zbog daljine nije mogao razabrati jesu li vojnici) tovarili su vree na kola. Ali sve je zapalo u neku tajanstvenu obamrlost. I kapetan Ortiz se zaustavio i gledao graevinu, - Evo je - ree, mada je to bilo posve suvino. Drogo pomisli: sad e me upitati kako mi se svia, i bi mu nelagodno. Ali kapetan je utio. Nije ba bila naroita ta Tvrava Bastiani, sa svojim niskim bedemima, ni uope lijepa, ni slikovita, okiena kulama i bedemima, uope niega nije bilo da poljepa to pusto zdanje, da podsjeti na ljepote ivota. Pa ipak, kao dan prije s dna doline, Drogo ju je i sada promatrao kao hipnotiziran, a srce mu se nadimalo od neke neobjanjive goleme radosti. A iza, to se nalazilo? S druge strane tog negostoljubivog zdanja, iza krunita i kazamata, iza pukarnica to su zatvarale pogled kakav se svijet vidio? Kakvo je bilo to Sjeverno kraljevstvo, kamena pustinja kojom nije nikad stupala ljudska noga? Zemljopisna karta - Drogo se nejasno sjeao - oznaavala je s onu stranu granice prostranu zonu s vrlo malo naziva, ali s vrha Tvrave, hoe li se vidjeti barem neko selo. neka livada, neka kua ili moda samo oaj puste nenastanjene krajine? Drogo se odjednom osjeti sam; njegova vojnika sranost, tako neizvjetaena do toga asa. sve dok su trajala spokojna iskustva garnizona u udobnom domu, okruen veselim prijateljima, s malim avanturama u parkovima nou, sva vjera u sebe, sve ga je u asu napustilo. Tvrava mu se uinila kao jedan od onih nepoznatih svjetova o kojima nikad nije ozbiljno ni mislio da bi im mogao pripadati, ne moda zato to bi mu se inili mrski, ve stoga to su bili beskrajno daleko od njegova svakidanjeg ivota. Neki svijet, koji je iziskivao mnogo vie odgovornosti, svijet bez ikakva sjaja osim onog njegovih geometrijskih zakona. Oh, vratiti se! Ne prekoraiti uope prag Tvrave, ponovo sii u ravnicu, u grad, svojim starim navikama. Ta se misao prva uvrtjela Drogu u glavu, i nita zato ako je tolika slabost sramotna za vojnika, on je bio spreman da je prizna, ako bude potrebno, samo neka ga puste da ode odmah. Ali gust bijel oblak uzdizao se iznad tvrdavskih nasipa, s nevidljivog sjevernog obzorja, a nepokolebljivi straari koraali su pod podnevnim suncem, poput automata. Drogov konj zare. Tad se ponovo zacari gluha tiina. Giovanni naposljetku otkine pogled s Tvrave i pogleda kapetana pored sebe nadajui se da e uti prijateljsku rije, I Ortiz je zastao nepomian, piljei uporno u ute zidine. Da, on koji je ve osamnaest godina ivio u Tvravi gledao je u zidine kao zaaran, kao da vidi udo. inilo se da se ne moe zasititi da ih gleda, i blijed osmijeh, i radostan i tuan u isto vrijeme, blago mu obasjavao lice.

III

Netom je stigao, Drogo se prijavio majoru Mattiju, starijem poboniku. Deurni porunik, srdaan i neusiljen mladi, po imenu Carlo Morel, isprati ga kroz sredite Tvrave. Iz irokog trijema na ulazu - odakle se naziralo veliko pusto dvorite - njih dvojica krenue dugim hodnikom kojemu kao da nije bilo kraja. Strop se gubio u polumraku, ovda-onda tanki trak svijetla ulazio je kroz uzane prozorie. Tek na gornjem katu susreli su nekog vojnika koji je nosio snop spisa. Zidovi goli i vlani, blijedo svjetlo, tiina: inilo se da su svi u Tvravi zaboravili da negdje u svijetu ima cvijea, nasmijanih ena, veselih, gostoljubivih kua. Sve je ondje unutra bilo odricanje; nego, za koga, za koje tajanstveno dobro? Sad su na treem katu koraali uzdu hodnika, savreno slinog onom u donjem katu. ula se s onu stranu nekih zidova daleka jeka hihota, to se Drogu uinilo nevjerojatnim. Major Matti, debeljukast ovjek, smijao se pretjerano dobroduno. Ured mu je bio prostran, velik takoe pisai stol, obino pretrpan papirima. Bila je ondje kraljeva slika u boji, a sablja majorova visjela je na drvenu koliu, ba za to postavljenom. Drogo se predstavi u stavu "mirno", pokae svoje line dokumente, i uze objanjavati kako nije predao nikakvu molbu da bi bio dodijeljen slubi u Tvravi (bio je odluan da zatrai premjetaj im to bude mogue), ali Matti ga prekide. - Upoznao sam prije nekoliko godina vaega oca, porunika. Pravi gospodin. Sigurno elite biti na ast njegovoj uspomeni. Bio je predsjednik Vrhovnog suda ako se ne varam? - Nije, gospodine majore - odvrati Drogo. - Moj je otac bio lijenik. - Da, da, lijenik, bogamu, zabunio sam se, lijenik, jest. - Matti se, kanda, naas zbunio, i Drogo opazi kako je, prinosei esto lijevu ruku ovratniku, pokuavao da sakrije masnu mrlju, okruglu oito svjeeg postanja, na prsima uniforme. Major odmah doe k sebi: - Radujem se to vas vidim ovdje gore - ree. - Znate li izreku Njegova Velianstva Valdemara? : "Tvrava Bastiani - straarnica moje krune", a ja bih dodao da je velika ast pripadati joj. Niste ba uvjereni u to, porunie? Izgovarao je to mehaniki, kao formulu koju je nauio prije mnogo godina, i kojom se treba posluiti u odreenim prilikama. - Kad je rije o tome, gospodine majore - ree Giovanni - posve ste u pravu, ali moram priznati bilo je to za mene iznenaenje. U gradu imam obitelj i volio bih, ako je to mogue, ostati ... - Ah, elite nas dakle napustiti jo prije negoli ste uope i doli, tako da kaem? Moram priznati da mi je ao, jako ao. - Nisam rekao da hou. Ne mogu sebi dopustiti da diskutiram ... htio sam rei ... - Razumio sam - prekine ga major uzdahnuvi, kao da je to stara pria, i on zna ne zamjeriti. - Razumio sam: zamiljali ste Tvravu posve razliitom i sad ste se malko uplaili. Nego, recite mi poteno: kako moete prosuditi, poteno, ako ste stigli tek prije nekoliko minuta? Drogo odvrati: - Gospodine majore, nemam ba nita protiv Tvrave ... samo, volio bih ostati u gradu, ili barem u blizini grada. Eto, govorim vam otvoreno, vidim da te stvari razumijete, preputam se vaoj ljubaznosti ... - Sigurno, sigurno! - usklikne Matti i zahihota se, -Zato smo ovdje! Neemo nikoga zadravati protiv njegove volje, nikoga, ak ni posljednjeg straara. Samo mi je ao, ini mi se da ste estit momak . . . Major zautje naas kao da razmilja o najboljem rjeenju. Ba u tom asu Drogo okrene malko glavu nalijevo i skrene pogled prema prozoru koji je gledao u unutranje dvorite. Vidio se suprotni zid, ukaste boje kao i ostali, obasjan suncem, sa crnim etverokutima rijetkih prozora. Bila je tamo i ura, koja je oznaavala dva sata, i na terasi na vrhu straar koji je hodao gore-dolje s pukom o ramenu, A iznad vrha zgrade, daleko, obasjan suncem u zenitu ukazivao se stjenovit vrh. Vidio se samo krajnji vrak, i nije imao u sebi nita osobito. Pa ipak. u onom dijeliu klisure postajao je za Giovannia Droga prvi vidljiv znak sjeverne zemlje, legendarnog kraljevstva koje je prijetilo Tvravi. A kakva je bila ostala krajina? Uspavljujue svjetlo dolazilo je s one strane kroz sporo kovitlanje sumaglice. Tad major prihvati razgovor: - Recite mi - pitao je Droga - htjeli biste se vratiti odmah ili vam ne bi smetalo da poekate nekoliko mjeseci? Za nas je, ponavljam vam. svejedno, s formalne strane, naravno - doda da njegova reenica ne bi zvuila neljubazno. - Kad se ve moram vratiti - primijeti Giovanni ugodno iznenaen to nee naii ni na kakvu tekou - kad se ve moram vratiti, ini mi se bolje da to bude odmah. - Slaem se, slaem se - umirivao ga je major. - Nego, hou da vam objasnim: ako elite otputovati odmah, bit e najbolje da se javite bolestan. Poi ete u ambulantu na promatranje za nekoliko dana, i lijenik e vam dati svjedodbu. Uostalom, mnogi ne podnose visinski zrak ... - Je li ba potrebno da se javim u ambulantu? - upita Drogo koji nije volio izmiljotine. - Nije potrebno, ali olakava stvar. Ako neete tako, treba da napiete molbu za premjetaj i poaljete je Vrhovnoj komandi. Tada treba ekati odgovor Vrhovne komande, to e trajati barem dvije sedmice. Osim toga, ta procedura ide preko gospodina pukovnika, a to bih volio da se izbjegne. Ovakvi sluajevi mu ipak nisu ba dragi, aloste ga. da, to je prava rije, aloste ga kao da je netko skrivio neto njegovoj Tvravi. Eto, da sam na vaem mjestu, ako ba elite da budem iskren, izbjegnuo bih to . .. - Oprostite, gospodine majore - primijeti Drogo - to nisam znao, ako mi taj odlazak moe koditi, onda je to drugo pitanje. - Ni govora o tom, porunie, niste me dobro razumjeli. Ni u kakvu sluaju to nee nakoditi vaoj karijeri. Posrijedi je samo, kako da kaem, jedna mala razlika. Sigurno je, a to sam ve odmah rekao, gospodin pukovnik to ne voli, ali ako ste ba odluili ... - Ne, ne - upadne Drogo - ako je tako kao to vi kaete, moda je bolje lijenika svjedodba. - Ako moda... - pone Matti sa sladunjavim smjekom i ne dovri reenicu. - Ako moda ... ? - Ako moda ne kanite ostati etiri mjeseca, to bi bilo najbolje rjeenje. - etiri mjeseca? - upita Drogo ve prilino razoaran nakon perspektive da moe odmah otii. - etiri mjeseca - potvrdi Matti. - U tom je sluaju procedura mnogo pravilnija. Objasnit u vam: dva puta godinje svi moraju na lijeniki pregled, to je propisano pravilima. Slijedei pregled je za etiri mjeseca. ini mi se da je to za vas najbolja prilika. A da dobijete negativnu svjedodbu, ako elite, preuzet u ja sam brigu. - Osim toga - nastavi major nakon pauze - etiri mjeseca su ipak etiri mjeseca, dovoljni su za izvjetaj. Moete biti sigurni da e gospodin pukovnik dati povoljan izvjetaj. Vi znate kakvu to vrijednost moe imati za vau karijeru. Nego, da stvar bude potpuno jasna, da ne bude nesporazumaka: ovo je jednostavno moj savet, koji vas nipoto ne obavezuje ... - Razumijem, gospodine majore - ree Drogo - razumijem savreno. - Sluba ovdje nije teka - istaknuo je major - gotovo uvijek je to straarska sluba. A Nova utvrda, gdje je sluba malko odgovornija, sigurno vas u poetku nee zapasti. Nikakav napor, ne bojte se, moi e vam samo biti dosadno, to je sve. Ali, Drogo jedva da je i sluao Mattijevo objanjenje, udno privuen slikom, to ju je uokvirivao prozor, s onim komadiem klisure to je izbijala iznad zida suelice. Neki nejasan osjeaj, to ga nije znao odrediti, uvlaio mu se u duu; moda neto glupo i besmisleno, neto bez ikakve osnove. U isto vrijeme osjeao se prilino razvedren. Bilo mu je jo stalo da ode, ali bez one zebnje otprije. Gotovo se sramio one strepnje u poetku. Zar da on bude mimo ostalih? Loiji od njih? Neposredan odlazak - mislio je - moglo je biti isto to i priznanje svoje manje vrijednosti. Tako se njegovo samoljublje borilo protiv elje za starim poznatim nainom ivota. - Gospodine majore - ree Drogo - zahvaljujem vam na savjetima, ali dopustite mi da razmislim do sutra. - Vrlo dobro - odvrati Matti, oito zadovoljan. - A veeras? Hoete li se za stolom predstaviti pukovniku ili ete ostaviti pitanje nerijeeno? - Ma - odgovori Drogo - ini mi se beskorisno skrivati se, to vie ako ostajem etiri mjeseca. - Bolje tako - ree pukovnik - osjeat ete se ohrabreni. Vidjet ete kako su to simpatini ljudi, sve oficiri prvoga ranga. Matti se osmjehne, i Drogo shvati da je doao as da ode. Ali prije negoli je krenuo, upita prividno mirnim glasom: - Gospodine majore, smijem li baciti samo jedan pogled prema sjeveru, vidjeti to je s onu stranu zidina? - S onu stranu zidina? Nisam znao da vas pejsai zanimaju - odvrati major. - Samo da pogledam, gospodine majore - da zadovoljim svoju radoznalost. uo sam da je tamo pustinja, a ja nisam nikad vidio nikakvu pustinju, - Nije vrijedno, porunice. Pejsa jednolian, nema ba nita lijepo. Ne razmiljajte o tome, posluajte me! - Neu navaljivati, gospodine majore, mislio sam da nema nikakve tekoe. Major Matti sklopi, gotovo kao na molitvu, svoje debeljukaste prste: - Zamolili ste me - ree - ba jedinu stvar koju vam ne mogu dopustiti. Na bedeme i na straarska mjesta mogu poi samo vojnici u slubi, treba znati lozinku. - ak ni iznimno, ak ni oficir? - Ni oficir. Oh, shvaam vas, gradskim ljudima ove sitniavosti ine se smijene. Lozinka, naravno, nije neka osobita tajna tamo dolje. Ovdje je to sasvim drugaije. - Oprostite ako navaljujem, gospodine majore .. . - Recite, recite samo, porunice. - Htio sam rei: nema li moda neka pukarnica, prozor neki s kojega se moe gledati? - Samo jedan. Samo jedan u uredu gospodina pukovnika. Na alost nitko nije pomislio na neki vidikovac za radoznale. Uostalom, nije ni vrijedno, ponavljam, krajolik potpuno nezanimljiv. Oh, ne brinite se, dosadit e vam ta panorama, ako se odluite da ostanete. - Hvala, gospodine majore, imate li neko nareenje za mene? - I pozdravi u stavu "mirno". Matti prijateljski odmahnu rukom: - Do vienja, porunie. Nego, nemojte razmiljati o tome: krajolik je posve nezanimljiv, garantiram vam, posve besmislen.

***

Ipak, te iste veeri, kad se porunik Morel oslobodio deurstva, odveo je kriom Droga na vrh bedema da bi mogao vidjeti. Vrlo dug hodnik, osvijetljen rijetkim fenjerima, vodio je uzdu bedema, s jednog do drugog kraja klanca. Ovda-onda prolazili su kraj nekih vrata; skladita, radionice, straarnice. Hodali su otprilike sto pedeset metara do ulaza u treu kulu. Oboruan straar stajae na pragu. Morel zatrai da razgovara sa porunikom Grotta, koji je zapovijedao straom. Tako, usprkos propisima, mogli su ui. Giovanni se nae u nekom malom prolazu; na jednom zidu, ispod svjetiljke, visjela je ploa s imenima vojnika u slubi. - Proi, proi ovuda - ree Morel Drogu - bolje je da se pourimo. Drogo ga je slijedio po nekim uskim stepenicama to su izbijale na danje svjetlo, na nasipe utvrde. Straaru na kojega je naiao na tom dijelu Morel mahnu rukom kao da bi da mu kae kako su formalnosti suvine. Giovanni se iznenada naao na rubu krunita: pred njim, preplavljena suncem smiraja, ruila se duboko dolje dubodolina, otvarale se njegovu pogledu tajne Sjevera. Slabo bljedilo se osulo skamenjenim Drogovim licem, promatrao je. Najblii straar se zaustavio, beskrajna tiina kao da je sila medu krugove sutonskog svjetla. Tad Drogo zapita ne trgnuvi pogleda; - A iza? Iza onih klisura to je? Sve je tako do kraja? - Nikad nisam vidio - odgovori Morel. - Valja poi do Nove utvrde, tamo dolje, na vrh onog stoca. Odanle se vidi cijela ravnica, kau ... - i zautje. - Kau? to kau? - upita Drogo, i neobian nemir osjeao se u njegovom uzdrhtalu glasu. - Kau da je sve sam kamen, kao neka pustinja, bijelo kamenje, kau. kao da je snijeg zasuo. - Samo kamenje? I to je sve? - Tako kau, i poneka movara. - Ali tamo dolje? Na sjeveru? Valjda se ipak neto vidi? - Obzorje je obino u magli - odvrati Morel, koji kao da je izgubio onu srdanu razgovorljivost od malo prije. - Sjeverne magle koje ne doputaju da se ita vidi. - Magle! - uzviknu Drogo u nevjerici. - Valjda nisu neprestano, katkad je valjda ipak nebo vedro? - Gotovo nije nikad vedro, ak ni zimi. Ali ima ih koji kau da su vidjeli. - Kau da su vidjeli? to su vidjeli? - Sanjali su sigurno. Vjeruj ti vojniku: jedan kae jedno, drugi kae drugo. Neki kau da su vidjeli neke bijele kule. ili kau da je vulkan iz kojega se vije dim i da se otale stvaraju magle. Takoer Ortiz, kapetan, uvjerava da je vidio, bit e tome pet godina. On kae da je tamo neka duga crna mrlja, uma, kanda. Zautjee. Gdje li je Drogo vidio ve takvu krajinu? Je li to bilo u snu, ili je izgradio u mati itajui neku drevnu priu? inilo mu se da ih prepoznaje, te niske ruevne klisure, vijugavu dolinu bez drvea i zelenila, one nakrivljene provalije i napokon onaj trokut puste ravnice to je klisure pred njom nisu sasvim zaklanjale. Iz dubine njegove due bijahu se probudili duboki odjeci, a on ih nije mogao shvatiti.Sad je Drogo promatrao onaj sjeverni kraj, pustu nenastanjenu krajinu na koju, prialo se, nikad ljudska noga nije stupila. Njkad odanle nisu doli neprijatelji, nikad se nisu bile bitke, nikad se nita nije dogodilo. - Dakle? - upita Morel naglaeno prijateljski - dakle, svia li ti se? - Ma - to je sve to je Drogo znao rei. Nejasne elje i besmislene bojazni kovitlale se u njemu: Zau se zvuk trublje, samo jedan zvuk, tko zna odakle. - Bolje je da sada pode - savjetovao mu je Morel. Ali Giovanni ga, kanda, nije uo zadubljen u vlastite misli. Sutonska svjetla postajala sve slabija, vjetar to su ga sjene probudile hujio je kroz geometrinu arhitekturu Tvrave. Da bi se zagrijao, straar je ponovo stao koraati, piljei od vremena do vremena u Giovannija Droga, njemu nepoznatog. - Bolje je da sada poe - ponovio je Morel. prihvativi druga za nadlakticu.

IV

Mnogo je puta bio sam: ponekad ak i kao dijete kad bi se izgubio u polju, katkad pak nou u gradu, po ulicama, naviknutim na zloine, ak i prole noi kad je spavao na putu. Ali sad je to bilo posve drugaije, sad kad je prolo uzbuenje od putovanja, i njegovi novi drugovi ve poli spavati, a on je sjedio u svojoj sobi, pri svjetlu svjetiljke, na rubu kreveta, tuan i izgubljen. Sad je zbilja shvaao to je to usamljenost (soba, nimalo runa, sva obloena drvetom, s velikom posteljom, stolom, ormarom i neudobnim diva-nom). Svi su prema njemu bili ljubazni, za stolom su otvorili flau vina njemu u ast, ali sad nimalo nisu marili za njega, ve su ga sasvim zaboravili (iznad postelje drveno raspee, suelice neki stari drvorez s dugom legendom, od koje su se mogle proitati samo ove rijei: Humanissimi Viri Francisci Angloisi virtutibus). Nitko za cijele duge noi nee doi da ga pozdravi; nitko u cijeloj Tvravi nije mislio na njega, i ne samo u Tvravi nego vjerojatno u cijelom svijetu nije bilo ive due koja bi mislila na Droga; svatko brine svoje brige, svatko je jedva dovoljan sam sebi, ak i majka, moda ak i ona ima druge brige, nije jedinac, ima i druge djece, na Giovannija je mislila cijeli dan, sad mora misliti malko i na druge. I vie je nego pravo tako. priznavao je Giovanni Drogo bez i traka prigovora, ali meutim, sjedio je na rubu postelje, u sobi Tvrave (urezana u drvo zida. sad je to opazio, obojena s izvanrednom strpljivou, sablja u prirodnoj veliini, to se na prvi pogled mogla ak uiniti prava, sitniav rad nekog oficira, tko zna prije koliko godina), sjedio je, dakle, na rubu postelje, glave malko sagnute naprijed, pogrbljenih lea, pogleda teka i beivotna, i osjeao se sam kao jo nikad u svom ivotu. I eto, Drogo s naporom ustaje, otvara prozor, gleda napolje. Prozor je prema dvoritu, i nita se drugo ne vidi. Budui da je bio okrenut jugu, Giovanni je uzalud pokuao da razabere, u noi, planine koje je preao da bi doao do Tvrave; bile su, valjda, nie, skrivene prednjim bedemom. Samo su tri prozora bila osvijetljenja, ali pripadala su istoj strani zgrade, tako da se unutra nije moglo vidjeti; kolobari svjetla iz tih prozora, kao i iz Drogova, odraavali su se jako poveani na suprotnom zidu i u jednom od njih kretala se neka sjena: vjerojatno se neki oficir svlaio. Drogo zatvori prozor, svue se i legne u postelju, ostane nekoliko minuta zamiljen, piljei u strop, takoer obloen drvom. Bio je zaboravio ponijeti sa sobom neto za itanje, ali te mu veeri i onako nije bilo do toga; bio je jako sanjiv. Utrne svjetiljku, iz mraka malo-pomalo iskrsne svijetli etverokut prozora, i Drogo ugleda blistave zvijezde. Uini mu se da ga iznenada obamrlost vue u vrtlog sna, ali bio je isuvie svjestan toga. Niz zbrkanih slika gotovo kao u snu proe pred njim, poinjao je ak i neki povezan dogaaj, ali za nekoliko trenutaka opazi da je jo budan. Budniji nego to je prije bio, jer je iznenada osjetio svu rasprostranjenost tiine. Negdje, iz velike daljine, dopre do njega neiji kaalj, ali je li to zbilja bio kaalj? Zatim u blizini mlitavi "klok" neke vode, to se pronio kroz zidove. Mala zelenkasta zvijezda (vidio je mada se nije pokretao) na svom nonom putu upravo je dosegla nadboj prozora, zamalo e ieznuti, zasvjetlucala je trenutak na crnom rubu. a tad doista nestala. Drogo je htjedne jo malo slijediti pa isprui glavu. U tom se asu zau ponovo "klok", kao da je pljusnuo neki predmet u vodu. Hoe li se ponoviti. Vrebao je na taj zvuk, um iz podzemlja, iz movara, iz mrtvakih kua. Prohujalo je nekoliko neujnih minuta, inilo se da je ponovo napokon zavladala tiina, neosporan gospodar Tvrave. I opet su nasrtale na Droga besmislene slike dalekog ivota. "Klok!" Eto ponovo onaj mrski zvuk. Drogo sjedne na postelju. Taj se zvuk dakle ponavljao; poslednji klokot nije bio slabiji od prvoga, nije dakle bilo kapanje koje e prestati, iscrpsti se. Kako bi bilo mogue spavati? Drogo se sjeti da je uz postelju visio neki gajtan, moda od zvona. Pokua povui, gajtan popusti i u nekom udaljenom kutu zgrade odjekne gotovo neujan kratki cilik. Kakva glupost, pomisli Drogo, zvati nekoga za takvu sitnicu, A i tko e doi? Na hodniku malo poslije zau se topot koraka koji su se sve vie pribliavali, i netko zakuca na vrata, - Slobodno! -ree Drogo. - Pojavi se vojnik s fenjerom u ruci: - Izvolite, gospodine porunie? - Ovde se ne moe spavati, bogamu! - Drogo e iznenada rasren. - Kakav je to odvratan um. Moda curi neka cijev, nastoj da to uredi, ne moe se uope spavati; katkad je dovoljno podmetnuti neku krpu. - Zdenac je to - odgovori odmah vojnik, kao da tano zna to je. - Zdenac je. gospodine porunie, ne moe se nita uiniti. - Zdenac? - Da, gospodine - objasni vojnik - nakapnica, ba iza onog zida. Svi se tue, ali nije se moglo nita uiniti. Ne uje se samo ovdje. I gospodin kapetan Fonzaso ovda-onda zaurla. ali ne moe se nita. - Poi. poi samo - ree Drogo. Vrata se zatvore, koraci se udalje, tiina se ponovo rasprostre, zablistae zvijezde u prozoru, Giovanni je sad mislio na straare koji su samo nekoliko metara udaljeni od njega hodali gore-dolje kao automati, bez odaha. Deseci i deseci ljudi bijahu budni, a on je leao na postelji dok sve kao da je utonulo u san. Deseci i deseci - mislio je Drogo - ali za koga? Za to? Vojniki formalizam kao da je u toj tvravi stvorio neko nezdravo remek-djelo. Stotine ljudi koji uvaju klanac, odakle nitko nee doi. Otii, otii to bre mogue svrdlala mu je misao u glavi, izii iz te sredine, iz te maglene tajne. Oh, njegov estiti dom, u ovaj sat mama sigurno spava, sva su svjetla utrnuta; jedino ako ne misli jo samo asak na njega, tavie to je vrlo vjerojatno, zna on nju dobro: za svaku sitnicu strepi, i nou se prevre na postelji ne nalazei mira. Ponovo klokot vode u zdencu, jo jedna zvijezda prela je okvir prozora, a njeno je svjetlo jo uvijek nastavljalo sustizati svijet, nasipe Tvrave, grozniave oi straara, ali ne vie Giovannija Droga, koji je ekao san, sada muen udnim zlokobnim mislima. A ako je cjepidlaenje Mattijevo bilo samo pretvaranje? Ako ga nakon etiri mjeseca nee pustiti da otputuje? Ako mu sa sitniavim izlikama propisa sprijee da ponovo ugleda grad? Ako bude morao ostati gore godine i godine, i u toj sobi na toj samotnikoj postelji proi e njegova mladost? Kako glupe pretpostavke, govorio je sebi Drogo, svjestan kako su glupe, a ipak mu nije polazilo za rukom da ih otjera, one su se ubrzo vraale i napastovale ga, zatiene nonom usamljenou. inilo mu se da osjea kako oko njega raste neka mrana zavjera, koja pokuava da ga zadri. Vjerojatno nije posrijedi sam Matti. Ni on, ni pukovnik, ni bilo koji oficir ne brine se nimalo za njega: hoe li ostati ili otii sigurno je njima posve svejedno. Pa ipak je neka nepoznata sila radila protiv njegova povratka u grad; moda je proizlazila iz njegove vlastite due. a da on to i nije znao. Zatim vidje nekakav trijem, nekog konja na bijeloj cesti. Uini mu se da ga netko zove po imenu i zapadne u san.

V

Dvije veeri nakon dolaska Giovanni Drogo, prvi put deuran, uziao je na treu kulu. U est sati poslije podne postrojilo se sedam straarskih odjela u dvoritu: tri za bedeme, etiri za pobone kule. Osma, za Novu utvrdu, krenula je ranije jer je put bio prilino dalek. Narednik Tronk, stari Tvravski takor, odveo je dvadeset i osam ljudi u treu kulu, i jo trubaa, to je sainjavalo dvadeset i devet. Svi su pripadali drugoj eti, onoj kapetana Ortiza, kojemu je Giovanni bio dodijeljen. Drogo preuzme komandu i trgne sablju iz korica. Sedam postrojenih straa bilo je poredano okomito prema prozoru s kojega ih je prema tradiciji promatrao pukovnik. Na utoj zemlji dvorita oblikovali su crni crte, ugodan za oko. Nebo, ovedreno vjetrom, blistalo je iznad zidina to ih je sunce na smiraju dijagonalno presijecalo. Rujanska veer. Vice-komandant, potpukovnik Nicolosi, izie iz vee Komande, epajui zbog neke nekadanje rane, potapajui se sabljom. Onoga je dana bio deuran golemi kapetan Monti; njegov hrapavi glas izree zapovijed, i svi zajedno, savreno zajedno, vojnici podignu oruje na pozdrav uz snaan zvuk metala. Tad zavlada gluha tiina. Jedan po jedan, trubai svih sedam straa, zatrubie uobiajeni zov. Bijahu to uvene srebrne trube Tvrave Bastiani, sa gajtanima od crvene svile, zlatom protkane, i na njima objeen veliki grb. Njihov ist zvuk razlije se nebom i od njega zatitra nepomian red bajuneta i odjekne poput dalekog zvuka crkvenog zvona. Vojnici stajahu nepokretno poput kipova, lica vojniki strogih. Ne, zacijelo se nisu spremali na jednolinu smjenu straa; onako junakog pogleda, inilo se kao da odlaze u susret neprijatelju. Poslednji odzvuk trube lebdio je dugo u zraku; daleki zidovi vraali su mu odjek. Bajunete bljesnue jo trenutak, blistave na pozadini dubokog, prostranog neba, a tad nestanu kao progutane medu redove vojnika, ugasivi se istovremeno. Pukovnik je nestao s prozora. Zatoptali su koraci sedmoro straa koje su zrakasto krenule prema zidinama odredita, kroz labirinte Tvrave. Sat nakon toga naao se Giovanni Drogo na vrnoj terasi tree kule, na onom istom mjestu odakle je jueranje veeri gledao prema sjeveru, Juer je doao tamo da promatra kao radoznali putnik namjernik. A sad je naprotiv bio gospodar: za dvadeset i etiri sata cijela kula i stotinu metara bedema ovisili su samo o njemu. etiri artiljerca. ispod njega, uvali su dva topa uperena prema dnu doline; tri straara dijelili su meu sobom krajnji rub utvrde, a ostala etiri bijahu rasporeena du bedema, na desnoj strani, u razmacima od po dvadeset i pet metara. Smjena strae uslijedila je s pedantnom tonou, pod budnim pogledom narednika Tronka, strunjaka za pravila slube. Tronk je bio u Tvravi ve dvadeset i pet godina, i nije se micao odanle ak ni za dopusta. Nitko nije kao on poznavao sve zakutke tvrave i kula; oficiri su ga esto susretali nou kako obilazi strae, u mrkloj tami, bez ikakva svjetla. Kad je on bio u slubi, straari nisu ni naas ostavljali svoju puku, niti se naslanjali na zidove, izbjegavajui ak i da zastanu, jer je zaustavljanje bilo doputeno samo iznimno: po cijelu no Tronk nije spavao, ve je neujnim koracima obilazio strae i uznemiravao ih tako da bi se trgnuli. "Stoj! Tko si? " upitao bi straar dignuvi puku na nian. "Stijena" odgovarao bi narednik. "Stjepan" - odvratio bi mu straar. Obino su deurni oficiri i podoficiri obilazili dio bedema gdje su bili u slubi, bez ikakve formalnosti; vojnici su ih dobro poznavali, i izmjena lozinke bila je pomalo smijena. Samo s Tronkom vojnici su se tono drali propisa. Bio je malen i mrav, starakog lica, obrijane glave; nije bio razgovorljiv ak ni sa svojim drugovima, a u slobodno vrijeme najradije je ostajao sam i bavio se muzikom. Bio je lud za glazbom, tako da je dirigent i uitelj tvravske vojne glazbe vodnik Espina bio moda njegov jedini prijatelj. Posjedovao je prekrasnu harmoniku, ali nikad nije svirao, mada se prialo da svira izvrsno: uio je harmoniju, a govorilo se da je komponirao nekoliko vojnikih mareva. Uostalom, tono to nije nitko znao. Ni za to na svijetu ne bi, kad je bio deuran, zvidukao kao to je obiavao kad je bio slobodan. Najee je lutao krunitem paljivo promatrajui dolinu sa sjeverne strane, istraujui tko zna to. Sad je bio kraj Droga i pokazivao mu put za teretne ivotinje to je uz vrletne padine vodio prema Novoj utvrdi. - Eno smjenjene strae - upozoravao ga je Tronk. pokazujui desnim kaiprstom, ali u sumraku smiraja Drogo nije mogao nazrijeti nita. Narednik potrese glavom. - to je? - upita ga Drogo. - Ne ide to tako. eto to je; uvijek sam govorio da je to ludost - odvrati Tronk. - Ma to se dogodilo? - Ne radi se tako - ponovi Tronk - u Novoj utvrdi smjenu strae trebalo bi izvriti ranije, ali gospodin pukovnik ne doputa. Giovanni ga u udu pogleda: je li mogue da Tronk sebi doputa da kritizira pukovnika? - Gospodin pukovnik - nastavi narednik ozbiljno i uvjereno, nikako zato da ispravi svoje poslednje rijei - ima sa svog sastajalita potpuno pravo, samo to mu nitko nije objasnio opasnost. - Opasnost? - upita Drogo: - Kakva bi opasnost mogla biti idui iz Tvrave prema Novoj utvrdi, onom udobnom stazom i u tako pustu kraju? - Opasnost - ponovi Tronk. - Ako ne danas, a ono sutra. Jednoga dana svakako e se neto desiti po ovakvu mraku. - A to bi trebalo da se uini? - upita Drogo uljudno; sva ta pria ga je vrlo malo ili nimalo zanimala. - Nekad - pone narednik, sav sretan to se moe istaknuti svojom strunou - nekad se smjena strae na Novoj utvrdi obavljala dva sata prije negoli na Tvravi. Vazda po danu, ak i zimi; osim toga i stvar s lozinkom bila je pojednostavnjena. Trebala je lozinka da se ue u Utvrdu i nova lozinka za straarski dan i povratak u Tvravu. Bile su dovoljne samo dvije. Kad se smjenjena straa vraala u Tvravu, nova smjena jo nije bila uspostavljena, i lozinka je jo bila na snazi. - Da, da, razumijem - potvrivao je Drogo, a da i nije pratio njegovo izlaganje. - A tada - nastavljao je Tronk - prestraili su se. Neoprezno je, govorili su, pustiti izvan granica toliko vojnika koji znaju lozinku. Nikad ovjek ne zna to se moe desiti, jedan od pedeset vojnika prije e izdati negoli samo jedan oficir, - Svakako - sloi se Drogo. - Tad su pomislili: najbolje je da lozinku zna samo zapovjednik. Pa tako sada izlaze iz Tvrave trietvrt sata prije smjene strae. Uzmimo kao primjer danas: opa smjena uslijedila je u est. Straa za Novu utvrdu krenula je odavle u pet i etvrt i stigla tono u est. Za izlaz iz Tvrave nije potrebna lozinka, jer je to zatvoren prostor. Da se ue u Utvrdu potrebna je jueranja lozinka, a tu zna samo oficir. Kad se izvri smjena strae, stupa na snagu dananja lozinka, a i tu zna samo oficir. 1 to traje tako dvadeset i etiri sata. sve dok ne doe nova smjena strae. Sutradan naveer, pak, kad se vojnici vraaju (mogu stii oko est i pol, put je manje teak na povratku) u Tvravi je lozinka izmijenjena. I tako je potrebna trea lozinka. Oficir mora znati tri lozinke: onu za polazak, zatim onu u toku slube, i jo lozinku za povratak. Sve te smicalice da vojnici, dok su na putu, ne bi znali lozinku. - A ja velim - nastavljao je i ne brinui se slua li ga Drogo ili ne slua - a ja velim: ako lozinku zna samo oficir, recimo, a njemu na putu pozli, to e da uine vojnici? Ne mogu ga prisiliti da govori. A ne mogu se ni vratiti odakle su poli, jer je tamo lozinka ve izmijenjena. Na to nitko i ne misli. A sad oni kojima je toliko stalo da se sauva tajna, i ne misle na to da su im ovako potrebne tri lozinke umjesto dvije, i da je trea, ona koja im je potrebna za povratak u Tvravu, objavljena ve dvadeset i etiri sata ranije? to god se desilo, ne mogu je izmijeniti, jer se inae straa ne bi vie mogla vratiti u Tvravu. - Ali - usprotivi se Drogo - na vratima e ih prepoznati, zar ne? Vidjet e odmah da je to smjenjena straa. Tronk pogleda porunika i odvrati malko s visoka. - To je nemogue, gospodine porunie. Postoje u Tvravi propisi. Nitko sa sjeverne strane ne moe ui u Tvravu bez lozinke, pa ma tko bio. - A zar ne bi bilo - odvrati Drogo uzrujan zbog te besmislene strogosti - zar ne bi bilo jednostavnije da za Novu utvrdu dadu posebnu lozinku? Smjena strae nastupa ranije, a lozinka za povratak povjerena je samo oficiru. Tako je vojnici uope ne znaju, - Naravno - pritvrdi podoficir pobjedniki, gotovo kao da je ba vrebao na tu tvrdnju. - Moda bi to bilo najbolje rjeenje. Nego, za to bi trebalo izmijeniti propise, ozakoniti to. Propis kae - (njegov glas dobije ton pouavanja) - "Lozinka ostaje na snazi dvadeset i etiri sata, od jedne smjene strae do druge; u Tvravi i svim podrunjm odjelima vai samo jedna lozinka." Kae ba tako "svim podrunim odjelima." To je jasno. Nema nikakve podvale. - Ali nekad - pritvrdi Drogo koji u poetku i nije sluao izlaganje - nekad se smjena strae u Novoj utvrdi obavljala ranije? - Svakako! - usklikne Tronk, a onda se ispravi: - Da, gospodine porunie. Tek od prije dvije godine uspostavljen je ovaj novi red. Prije je bilo mnogo bolje. Podoficir zautje, Drogo ga je prestraeno gledao. Nakon dvadeset i dvije godine slube u Tvravi to li je ostalo od tog vojnika? Sjea li se jo Tronk da negdje, u nekom kraju svijeta, postoje milijuni ljudi, slinih njemu, koji ne oblae uniformu i kreu se slobodno po gradu, a nou mogu po elji lei u postelju ili poi u krmu ili u kazalite? Ne gledajui ga, bilo je posve jasno da je Tronk zaboravio ostale ljude: za njega je postojala samo Tvrava i njeni mrski propisi. Tronk se vie ne sjea zvuka mekih djevojakih glasova, niti kako izgledaju vrtovi i parkovi, ni rijeke, ni drugo drvee, osim krtog grmlja rasutog okolo Tvrave. Jest, Tronk je gledao prema sjeveru, ali ne Drogovim osjeajima: piljio je na stazu prema Novoj utvrdi, na opkop, i paljivo promatrao putove kojima se moglo stii, ali nije vidio divlje urvine, ni onaj trokut tajanstvene ravnice, ak ni bijele oblake to su plovili po gotovo ve nonu nebu. I tako, kako je padao mrak, ponovo je prevladavala u Drogu elja da pobjegne. Zato to nije uinio odmah, prigovarao je sebi. Zato je popustio pred sladunjavim i laskavim smicalicama majora Mattija? Sad je morao ekati da prou etiri mjeseca, sto dvadeset dugih, dugih dana. polovinu od toga na strai na bedemima. Uinilo mu se da se naao medu ljudima druge rase. u tuoj zemlji, u tvrdom i nezahvalnom svijetu. Ogleda se okolo sebe i prepozna Tronka kako nepomian nadzire strae.

VI

Ve se sasvim zanoalo. Drogo je sjedio u pustoj sobi utvrde. Dao je da mu donesu papira, crnilo i pero da pie. "Draga mama", poeo je i odmah se osjetio poput nekadanjeg djeaka. Sam, pri svjetlu svjetiljke dok ga nitko nije gledao, u srcu Tvrave, njemu neznane, daleko od doma, od svega to mu je blisko i drago, inilo mu se kao utjeha to to moe sasvim otvoriti nekome svoje srce. Naravno, pred svima ostalima, pred drugovima oficirima, morao se drati kao zreo mukarac, morao se smijati s njima, priati bezone vojnike prie, priati o enama. Kome bi akoli ne svojoj majci mogao rei istinu? A Drogova istina one veeri nije bila istina valjanog vojnika, vjerojatno nije bila dostojna stroge Tvrave, drugovi bi mu se sigurno smijali. Njegova je istina bila umor od putovanja, potitenosti to su je izazivali tmurne zidine, osjeaj potpune usamljenosti. "Stigao sam iscrpljen nakon dvodnevnog puta - to e joj pisati - i saznao da se mogu. ako elim, vratiti u grad. Tvrava je sumorna, nigdje u blizini nastanjenog mjesta, nema nikakve zabave ni veselja." Eto to e joj pisati. Ali. Drogo se sjetio majke, koja je u tom asu sigurno mislila ba na njega i tjeila se milju kako joj se sin ugodno provodi sa simpatinim prijateljima, a moda i u ljupku drutvu. Ona sigurno vjeruje da je zadovoljan i vedar. "Draga mama - napisala je njegova ruka. Stigao sam prekjue: putovao sam izvrsno. Tvrava je velianstvena ... " Oh, kad bi mogao pisati o tim otrcanim zidinama, o tom nejasnom osjeaju kazne i progonstva, o tuim, besmislenim ljudima. Naprotiv: "Oficiri su me vrlo srdano primili - pisao je. - I stariji pobonik je bio vrlo ljubazan i ostavio mi punu slobodu da se vratim u grad ako elim. Ipak sam ..." Moda se ba u onom asu majka motala po njegovoj naputenoj sobi. otvarala neku ladicu, ureivala neka njegova stara odijela, knjige, pisai stol; sve je to toliko puta dovodila u red. ali tako joj se inilo da osjea njegovo ivo prisustvo. kao da se on mora vratiti kui kao obino prije veere. inilo mu se da uje znano toptanje njenih sitnih nemirnih koraka, iz kojih kao da se uvijek osjeala strepnja za nekoga. Kako bi mogao imati srca da je ogori? Da je bio pokraj nje, u istoj sobi, zajedno pod domaim svjetlom, tada, jest, Giovanni bi joj bio sve priznao, a ona i ne bi dospjela da se oalosti, jer bi on bio pokraj nje, i sve ono runo bilo bi ve prolo. Ali. ovako izdaleka, u pismu? Sjedei kraj nje. pored kamina, u ohrabrujuem spokojstvu starog doma, mogao bi joj govoriti o majoru Mattiju i njegovim podmuklim laskanjima, i o Tronkovim mahnitanjima. Bio bi joj rekao kako je glupo pristao da ostane etiri mjeseca, i vjerojatno bi se oboje smijali tome. Nego. kako da to uini ovako iz daleka? "Ipak sam - pisao je Drogo - pomislio da e biti dobro za mene i za moju karijeru da ostanem neko vrijeme ovdje gore ... Drutvo je vrlo simpatino, a sluba je laka i nije naporna." A njegova soba, um vode u zdencu, susret s kapetanom Ortizom i ona oajna Sjeverna zemlja? Nije li joj htio objasniti eljezne propise na straarskim mjestima, pustu kulu gdje se ba sad nalazi? Ne, ak ni prema majci nije mogao biti iskren, ni njoj nije mogao povjeriti tamne strepnje koje mu nisu davale mira. U njegovu domu, u gradu, ure jedna za drugom, sa razliitim zvukovima, sad ba izbijaju deset sati, na svaki otkucaj tihano zveckaju ae u kredencima, iz kuhinje odzvanja hihot, iz kue nasuprot muzika klavira. Kroz uzan prozori, gotovo pukarnicu, s mjesta gdje je sjedio, Drogo je mogao baciti pogled prema Sjevernoj dolini, onoj tunoj krajini, ali sad se nazirao samo mrak. Pero je tanko kripalo. Mada se ve uhvatila no napolju, i vjetar poinjao zvidati kroz krunita, donosei neznane poruke, mada se u kuli gomilao gust mrak, a zrak bio vlaan i neprijatan "sve u svemu zadovoljan sam i osjeam se dobro'', pisao je Giovanni Drogo. Od devet sati naveer do svitanja svako pola sata zazvonilo bi zvono iz etvrte kule, na krajnjem desnom kraju klanca, tamo gdje su zavravali bedemi. Zvonilo bi neko malo zvono i odmah bi poslednji straar zazvao najblieg druga; odatle do idueg vojnika i dalje sve do suprotnog kraja bedema, od kule do kule i sve dalje uzdu bedema, zov je odjekivao u no. "Pozor! Pozor!" Straari su izvikivali bez ikakva zanosa, mehaniki su ponavljali zov, a glasovi su im zvuali udno. Ispruen na leaju, a da se i nije razodjenuo, Giovanni Drogo svladan sve jaom obamrlou sluao je u intervalima kako iz daleka dopire onaj zov ... Po ... Po... Po ..." dopiralo je do njega sve glasnije i glasnije. Zov je prolazio iznad njega s najveom intenzivnou, udaljivao se prema drugoj strani stiavajui se i gubei. Za dvije minute eto ga ponovo, kao odjek, dolazei s druge strane, s prve kule slijeva. Drogo ga je ponovo uo kako se pribliava laganim jednolinim koracima "po ... po ... po ..." Samo kad je stizao iznad njega, kad su ga ponavljali njegovi straari, mogao je jasno razaznati rije. Ali ubrzo se taj "Pozor!" gubio kao u nekom jauku i zamirao konano kod poslednje strae, nasuprot podnoju klisure. Giovanni je uo kako do njega etiri puta stie zov i etiri puta silazi niz rub utvrde, i gubi se na mjestu odakle je krenuo. Na peti zov do Drogove svijesti dopre samo neki nejasni odzvuk, koji izazove u njemu kratak trzaj. Pade mu na um kako nije u redu da deurni oficir spava. Propisi su to doputali uz uvjet da se ne svlai, ali gotovo svi su mlai oficiri Tvrave zbog nekog izvjetaenog ponosa ostajali budni po svu no, itajui, puei cigare, posjeujui kriom jedan drugoga i kartajui se. Tronk, kojemu se prvome Giovanni obratio za informacije, dao mu je razumjeti da se prilii ostati budan. Ispruen na usku leaju, izvan kolobara svjetla s petrolejke, dok je matao o svom ivotu, Droga, naprotiv, svlada san, A meutim, ba te noi - oh, da je to znao. moda bi bio ostao budan - ba te noi poeo je za njega neumitan bijeg vremena. Do tada promicao je on po bezbrinom dobu prve mladosti, promicao je putem koji se, za djetinjstva, ini beskrajan, gdje godine promiu sporo i lakim korakom, tako da nitko i ne opaa kako prolaze. Koraa se spokojno, ogledajui se radoznalo naokolo, nema uope potrebe da se uri, nitko te odostrag ne gura, i nitko te ne eka, i tvoji drugovi prosljeuju bezbrino, zaustavljajui se poesto da bi zbijali ale. Iz kua, sa vrata, odrasli te dobroduno pozdravljaju i kretnjom ti pokazuju obzorje, smjekajui se kao u dosluhu: tako srce poinje jae kucati od junakih i njennih elja, uiva u oekivanju skorih udesa koja te oekuju malo dalje; jo ih ne nazire, ne, ali sigurno je, sasvim sigurno, da e jednog dana stii. Jo je put dalek? Nije, dovoljno je zapaziti onu rijeku tamo dolje, prijei preko onih zelenih breuljaka. Ili smo moda ve stigli? Nije li moda ovo drvee, ove livade, ova bijela kua, ono to smo traili? Za trenutak priinja nam se da je tako i htjeli bismo se zaustaviti. Tad nam neki glas apne da je ono najbolje jo dalje, i bez tjeskobe prosljeujemo. Tako nastavljamo put u oekivanju punom pouzdanja, i dani su dugi i spokojni, sunce sja visoko na nebu, i ini se kao da nikad nee zai. Nego, na nekoj taki, gotovo nagonski, osvrnemo se i ugledamo kako su za nama neka eljezna reetkasta vrata ve zakraunana i spreavaju nam put natrag. Tada ovjek osjeti kako se neto izmijenilo, sunce vie nije nepomino na nebu, ve se kree vrlo brzo, jao, jedva ga moe sagledati, ve se vrtoglavo sputa prema obzorju; opaa da oblaci ne zastaju vie na plavom prostranstvu neba, nego bjee gomilajui se jedni na druge kao da se, puni strepnje, ure: ovjek spozna da vrijeme prolazi, i da put jednoga dana mora zavriti. Negdje na tom putu zatvaraju se za naim leima neka teka vrata, zabravljuju ih munjevitom brzinom, i nema vie vremena za povratak. Ali, Giovanni Drogo je u tom asu spavao nesvjestan svega toga i smjekao se u snu poput djeteta. Prohujat e jo mnogo dana prije negoli Giovanni Drogo shvati to se dogodilo. Bit e kao da se toga asa trgnuo iza sna. Ogledat e se u nevjerici; tad e uti za svojim leima topot koraka koji ga pristiu, vidjet e ljude koji su se probudili prije njega kako tjeskobno jure, mimoilaze ga da bi stigli prije njega. Osjetit e otkucaj vremena kako udno otkucava ivot. Nee se vie na prozore pokazivati nasmijana lica, ve nepomina i ravnoduna. A ako upita koliko jo puta preostaje. da. pokazat e kretnjom jo uvijek prema obzorju, ali bez i trunke ikakve dobrote i radosti, Meutim, izgubit e iz vida drugove, poneki e zaostati iscrpen, poneki je projurio mimo njega i vidi ga jo kao sitnu toku na obzorju. Iza one rijeke - rei e mu ljudi - jo samo deset kilometara i stii e. Meutim, nikad putu nema kraja, dani postaju sve krai, suputnici sve rjei, na prozorima nalakeni apatini blijedi likovi klimaju glavama. Sve dok Drogo ne ostane potpuno sam, i na obzorju se pojavi pruga nepreglednog, nepokretnog mora olovne boje. Tad e ve biti umoran, gotovo sve kue uzdu puta imat e zatvorene prozore, a rijetke osobe koje e sresti odgovorit e mu bezutjenom kretnjom: ono najbolje ostalo je natrag, daleko natrag, a on je proao mimo a da to i nije znao. Oh. previe je kasno sada za povratak, iza njega postaje sve jai tutanj mnotva koje ga slijedi, potisnuto onom istom obmanom, ali jo nevidljivom, na bijelom pustom putu. Sad Giovanni Drogo spava u unutranjosti tree kule. Sanja i smijei se. Posljednji put dolaze k njemu u noi mile slike jednog svijeta, savrenog sretnog. Jao njemu, kad bi mogao ugledati sam sebe onakva kakav e biti jednoga dana ondje gdje put zavrava, nepomian na obali olovnog mora, pod sivim jednolinim nebom, a okolo njega ni kue. ni jednog ovjeka, ni stabla, ak ni travke, i sve je to tako jo od nepamenih davnih dana.

VII

Napokon je stigao iz grada sanduk s odjeom porunika Droga. Medu ostalim bio je i sasvim novi ogrta, izvanredno elegantan. Drogo ga odjene i paljivo se, dio po dio, ogleda u zrcalu svoje sobe. Ogrta mu se uini iva veza s dalekim svijetom, sa zadovoljstvom pomisli kako e ga svi promatrati tako je divna bila tkanina i savren kroj i nabori. Pomisli kako nije nuno da ga otrca na slubi u tvravi, za nonih deurstava, meu vlanim zidovima. Bilo bi to i loe znamenje obui ga prvi put ondje gore, gotovo kao da pretpostavlja da nee imati bolje prilike za to. Ipak mu je bilo ao da se ne pokae u tom ogrtau, i mada nije bilo studeno, htjede ga odjenuti barem da poe do regimentskog krojaa kod kojega je odluio da kupi drugi, obinog kroja. Izie, dakle, iz sobe i krene niza stepenice promatrajui gdje je svjetlo to doputalo svoju vitku sjenu. Ipak, dok se sputao i to se vie pribliavao srcu Tvrave, kao da je ogrta gubio neto od svog prijanjeg sjaja. Osim toga Drogo je opazio kako mu ne polazi za rukom da mu dranje bude prirodno; ogrta mu se uinio nekako neobian, suvie uoljiv. Bi mu stoga drago to su stepenice i hodnici gotovo posve pusti. Neki kapetan kojega je napokon sreo odgovori na njegov pozdrav, a da nije na njega bacio ni pogleda vie nego to je bilo nuno. tavie, ni rijetki vojnici to ih je tu i tamo sreo nisu ni skrenuli pogledom da bi ga pogledali. On sie po nekim tijesnim zavojitim stepenicama, usjeenim u sam bedem, a njegovi koraci su odzvanjali iznad i ispod njega kao da prolaze jo neki ljudi. Skuti skupocjenog ogrtaa, njiui se, udarali su po bjelkastoj plijesni zidova. Drogo stie tako u podzemne prostorije. Radionica krojaa Prosdocima bijae smjetena ba u podrumu. Trak svjetla silazio je za lijepih dana iz jednog prozoria razizemlja, ali te veeri ve su svjetla bila upaljena. - Dobra veer, gospodine porunie - pozdravi ga Prosdocimo, vojni kroja, tek to se Drogo pojavio na vratima. U onoj velikoj prostoriji samo su neki dijelovi bili osvijetljeni: stol za kojim je neki stari pisao, tezga za kojom su radili tri mlada pomonika. Svuda naokolo visjeli su mlitavo, zlokobno oputeni poput objeenika, deseci i deseci uniformi, ogrtaa i kaputa. - Dobra veer - otpozdravi Drogo. - Htio bih kaput, jeftin kaput bih htio, dovoljno je da mi traje etiri mjeseca. - Dopustite da pogledam - ree kroja nasmijeivi se nekako radoznalo i nekako nepovjerljivo, dohvativi rukom skut Drogova ogrtaa i prinosei ga svijetlu; po inu bio je narednik, ali njegovo zvanje krojaa kao da mu je davalo pravo na neku ironinu prisnost prema starjeinama. -Krasan tof, zbilja krasan ... vjerojatno ste ga platili gomilu novaca, mogu zamisliti, dolje u gradu se ne ale - i kao strunjak ovla ogleda kaput, potresavi glavom tako da su mu zadrhtali debeli, krvlju podliveni obrazi - teta samo ... - teta to? - teta to mu je ovratnik nizak, nije vojniki. - Tako je sada u modi - odvrati Drogo s visine. - Moda su moderni niski ovratnici - sloi se kroja - ali za nas vojnike nema mode. Moda su za nas propisi, a propis kae "ovratnik ravan, priljubljen uz vrat, visine sedam centimetara." Moda mislite, gospodine porunie, da nisam dobar kroja kad radim u ovoj jazbini. . - Ni govora - odvrati Drogo, - Naprotiv. - Vjerojatno mislite da sam bilo kakav krojai. Meutim, mnogi oficiri cijene moj rad, ak i u gradu i to visoki oficiri. Ovdje gore sam ap-so-lut-no pro-vi-zor-no - skandirao je ove poslednje rijei kao osobito vanu pretpostavku. Drogo nije znao to da mu odgovori, - Od dana do dana oekujem odlazak - nastavljao je Prosdocimo. - Da nije zbog gospodina pukovnika koji mi ne doputa da odem ... Ma to se vas trojica smijete? Iz polumraka doista se uo priguen smijeh trojice pomonika, sad su sagnuli ela toboe zadubljeni u posao. Onaj je starac, po strani, kao odvojen, nastavljao s pisanjem. - to je smijeno u tome? - ponovi Prosdocimo. -Malko ste presmjeli, momci. Jednoga dana postat e vam to jasno. - Da - prihvati Drogo - to ih je moglo izazvati na smijeh. - Budale su, eto to su - odvrati kroja. - Bolje ne osvrtati se na njih. U tom se asu zauju koraci niza stepenice i pojavi se neki vojnik. Prosdocima su pozvali gore: treba ga narednik iz skladita odjee. - Oprostite, gospodine porunice - obrati se Drogu kroja. - To je slubeno. Vratit u se za koji as. I poe za vojnikom. Drogo sjedne spremajui se da ga saeka. Tri pomonika, tek to se gazda udaljio, prekinue posao. I starac konano podie pogled sa svojih papira, ustade i priblii se epajui Giovanniju. - Jeste li ga uli? - upita nekim udnim tonom, pokazujui bradom prema krojau koji je iziao. - Jeste li ga uli? Znate li, gospodine porunie, koliko je ve godina ovdje, u Tvravi? - Ma ... ne bih znao . .. - Petnaest godina, gospodine porunie, petnaest prokletih godina, i neprestano pjeva istu pjesmu: odvje sam provizorno, od dana do dana ekam ... Jedan pomonik neto promrlja. Vjerojatno je to bio uobiajeni povod smijehu. Starac uope i ne obrati panju. - A nee se uope maknuti odavle nikad - ree on - gospodin pukovnik komandant i mnogi drugi ostat e ovdje dok ne crknu; to vam je kao neka bolest, pazite se, gospodine porunie, pazite se vi koji ste novi ovdje, vi koji ste tek stigli, pazite se dok je na vrijeme . .. - Na to da pazim? - Treba da odete odavle im uzmognete da vas ne zahvati njihova mahnitost. Drogo ree: - Ovdje u biti samo etiri mjeseca, i nemam ni najmanje namjere da ostanem. Starac ree: - Pazite ipak, gospodine porunie. Poeo je gospodin pukovnik Filimore. Spremaju se veliki dogaaji, rekao je, vrlo dobro se sjeam, bit e odonda prolo osamnaest godina. Veliki dogaaji" ba je tako rekao. To je njegova izreka. Zabio je sebi u glavu da je Tvrava veoma vana, vanija od svih ostalih, i da oni u gradu ne razumiju nita. Govorio je sporo, izmeu jedne rijei i druge uvlaila se utnja. - Uvrtio je sebi u glavu da je Tvrava veoma vana, i da se neto mora desiti. Drogo se osmjehnu: - Neto se mora dogoditi? Misli moda rat? - Tko zna? Moda ak i rat. - Rat s pustinjske strane? - Vjerojatno iz pustinje - potvrdi starac. - Ali tko treba da doe? Tko da se zarati? - A to vam ja znam. Naravno, nitko nee doi. Ali gospodin komandant je prouio papire, kae da jo ima Tatara, kae da ostatak nekadanje vojske krstari gore-dolje. Iz polumraka zau se blesavi prigueni hihot trojice pomonika. - I jo su ovdje i ekaju - nastavi stari. - Pogledajte gospodina pukovnika, gospodina kapetana Stiziona, gospodina kapetana Ortiza, gospodina potpukovnika: od godine do godine treba da se neto desi, vazda tako, sve dok ih ne poalju u mirovinu. - Prekine se sagnuvi glavu na stranu kao da prislukuje. - inilo mi se da ujem korake - ree. Ali nita se nije ulo. - Ne ujem nita - primijeti Drogo. - I Prosdocimo - ree stari. - Samo je narednik, regimentski kroja, ali sloio se s njima. I on eka, ima tome ve petnaest godina... A i vi ne vjerujete, gospodine porunie, vidim to, utite i mislite da su to samo prie. - I doda moleivim glasom. - Pazite, kaem vam, pasti ete pod njihov utjecaj, i vi ete na kraju ostati, dovoljno je da vas ovjek pogleda u oi. Drogo je utio, inilo mu se nedostojno oficira povjeravati se nekom tako siromanom ovjeku. - A vi - ree - a vi to radite ovdje? - Ja? - odvrati starac - brat sam mu i radim s njim ovdje. - Njegov brat? Njegov stariji brat? - Eto - osmjehne se starac - stariji brat. I ja sam nekad bio vojnik. Tad sam slomio nogu, i eto to je od mene postalo. U tiini podzemlja Drogo tad zau udarce svoga srca, koje je snanije zakucalo. Dakle i taj stari, zatvoren u tom podrumu sa svojim raunima, i to bijedno i skromno bie eka neku junaku sudbinu? Giovanni ga je uporno gledao u oi, a on malko ponizno i gorko kimne glavom kao da hoe potvrditi kako, istina je, ba nema pomoi tome: takva smo kova - kao da je htio rei - i nikad vie neemo ozdraviti. Moda stoga to su negdje na stepenitu otvorila neka vrata, sad su se kroz zid prigueno uli neki ljudski glasovi, posve neodredivo otkud: od vremena do vremena utihnuli bi ostavljajui za sobom tiinu, malo zatim javljali se jo tii, odlazei i dolazei poput tihog disanja Tvrave: Napokon je Drogo shvaao. Piljio je u mnogostruke sjene objeenih uniformi to su podrhtavale na treperavu svjetlu i pomislio da je tono u tom trenutku pukovnik, u tajnosti svog ureda, otvorio prozor prema sjeveru. Sigurno je bilo tako: u asu tako tunom kao to je bio taj, zbog mraka i jeseni, zapovjednik Tvrave gledao je prema sjeveru, prema mranim bezdanima doline. Iz sjeverne pustinje trebala je da stigne njihova srea, veliki doivljaj, udesan as to ga barem jedanput doivi svatko. Za ovu blijedu mogunost, koja je, kanda, sve manje vjerojatna to vrijeme vie odmie, zreli ljudi tratili su ondje gore najbolje vrijeme svoga ivota. Nisu se prilagodili obinom nainu ivota, radostima obinih ljudi, osrednjoj sudbini, ivjeli su jedan pored drugoga, s jednakim nadama, a da to nisu ope spominjali, jer nisu bili svjesni toga ili jednostavno zato to su bili vojnici i ljubomorno skrivali svoju duu. Moda i Tronk; vrlo vjerojatno. Tronk se strogo drao propisa, matematske discipline, bio ponosan na sitniavu odgovornost, i obmanjivao sebe da mu je to dovoljno. Pa ipak, da mu je tko rekao: uvijek tako do kraja svog vijeka, sve do kraja, sve jednako, i on bi se bio probudio. To je nemogue, bio bi rekao. Neto se ipak mora izmijeniti, doi neto zaista dostojno ovjeka, tako da bi mogao rei: sad, mada je sve svreno, ipak, strpljen spaen. Drogo je spoznao njihovu laku tajnu i s olakanjem pomislio da je izvan toga, nezaraeni promatra. Za etiri mjeseca, hvala bogu, on e ih ostaviti zauvijek. Mrani ar stare utvrde smijeno se rasplinuo. Tako je mislio. Nego, zato je stari i dalje piljio u njega i s izrazom tako dvosmislenim? Zato? Zato je Drogo poelio da zavidue,da pije vino, da izie napolje? Moda da dokae sam sebi da je zbilja slobodan i miran?

VIII

Evo novih Drogovih prijatelja, porunici: Carlo Morel, Pietro Angustina, Francesco Grotta. Max Lagorio. Sjede s njim za stolom u tu poznu uru. Ostao je samo jedan sluga, naslonjen na dovratak nekih udaljenih vrata, i portreti nekadanjih pukovnika, poredani naokolo po zidovima, utonuli u polutamu. Osam flaa crne se na stoljnjaku, u neredu, nakon zavrene veere. Svi su nekako uzbueni, malko od vina, a malko od noi. A kad njihovi glasovi utihnu, uje se napolju kia. Slave rastanak s grofom Maxom Lagoriem, koji sutradan treba da otputuje, nakon dvije godine slube u Tvravi. Lagorio ree: - Angustina, ako ide i ti, ekat u te. - Rekao je to svojim aljivim tonom kao obino, ali osjea se da misli ozbiljno. I Angustina je zavrio dvije-godine slube, ali nije htio da otputuje. Angustina je blijed, sjedi sa svojim vjenim izrazom odvojenosti, kao da ga uope nitko od njih ne zanima, kao da se sluajno naao ondje. - Angustina - ponovi Lagorio gotovo kriknuvi, na granici potpunog pijanstva; - ako odlazi i ti, ekat u te, spreman sam da te ekam tri dana. Porunik Angustino ne odgovori, samo se popustljivo blijedo osmjehnu. Njegova plava uniforma, izblijedjela od sunca, isticala se meu ostalima po nekoj neodredljivoj nemarnoj eleganciji. Lagorio se obrati ostalima, Morelu, Grotti, Drogu: -Recite mu i vi - ree poloivi desnu ruku na rame Angustinu. - Bilo bi dobro za njega da doe u grad. - Bilo bi dobro za mene? - upita Angustina toboe radoznalo. - U gradu bi se osjeao bolje, eto. Uostalom, i svi ostali, uvjeren sam. - Osjeam se odlino - odgovori suho Angustina. - Nije mi potrebno nikakvo lijeenje. - Nisam rekao da ti je potrebno lijeenje. Rekao sam ti da bi se osjeao bolje. Tako je rekao Lagorio, i zaulo se napolju, iz dvorita, kako pada kia. Angustina je gladio s dva prsta brie, oito bilo mu je dosadno. Lagorio nastavi: - Ne misli na svoju majku, na svoje .. . Zamisli kad bi tvoja mama ... - Moja e majka znati da se prilagodi - odvrati Angustina s gorkim podtekstom. Lagorio shvati i promijeni razgovor: - Reci, Angustina, jesi li pomislio kako bi bilo da prekosutra iznenada doe Claudini? Ve te dvije godine nije vidjela ... - Claudina... - upita Angustina zlovoljno. - Koja Claudina? Ne sjeam se. - Gle, ne sjea se! S tobom se veeras uope ne moe razgovarati, eto to je. Valjda to nije neka tajna? Svaki dan su te viali s njom. - Ah - ree Angustina da bi se pokazao uljudan - sad se sjeam. Claudina .. . kako da ne . . . nee se vie uope sjeati da postojim ... - De, de, znamo dobro da sve luduju za tobom, nemoj sada izigravati skromnost - uzviknu Grotta, a Angustina ga netremice pogleda neugodno dirnut, vidjelo se, to je tako bezobziran. Zautjee. Napolju, u noi, pod jesenjom kiom koraali su straari. Kia je pljutala po terasama, klokotala u ljebovima, curila niza zidove. Napolju je vladala duboka no. i Angustina se zakalje. inilo se udno da iz tako rafinirana mladia moe izii tako neugodan zvuk. Ali on je kaljao tako znalaki odmjereno, saginjui svaki put glavu, gotovo kao da hoe da pokae kako on to ne moe sprijeiti, napokon, nije on kriv to, htio ne htio, mora to podnositi. Tako je pretvarao kaalj u neku vrst hirovitog prenavljanja, dostojna da se oponaa. Tad zavlada muna utnja, i Drogo osjeti potrebu da je razbije: - Reci, Lagorio - upita - u koliko sati sutra putuje? - Oko deset, vjerojatno Htio sam otputovati ranije, ali moram se jo pozdraviti s pukovnikom. - Pukovnik ustaje u pet sati, ljeti i zimi u pet, zbog njega nee morati da gubi vrijeme. Lagorio se nasmije: - Ali ja ne ustajem u pet. Barem to poslednje jutro ne elim uriti se, nitko me ne naganja. - Stii e, dakle, prekosutra - primijeti Morel sa zaviu. Lagorio ree: - Gotovo mi se ini nemogue, kunem vam se. - to ti se ini nemogue? - Da u za dva dana biti u gradu (kratka stanka) tavie zauvijek. Angustina., blijed, sad ve nije gladio brie, nego je buljio preda se u polumrak. U dvorani se sad ve osjeao pritisak noi, kad strah izbija iz starih ispucanih zidova, i slatko je biti nesretan, kad dua ponosno iri krila nad zaspalim ovjeanstvom. Staklaste oi pukovnika s velikih portreta izraavale su herojska obeanja. A napolju kia je padala i padala. - Moe li zamisliti - obrati se Lagorio nesmiljeno Angustini - prekosutra naveer u ovaj sat bit u moda kod Consalvija. Otmjen svijet, muzika, lijepe ene - govorio je ponavljajui neku staru alu. - Krasno - odgovori prezirno Angustina. - Ili - nastavljao je Lagorio u najboljoj namjeri, samo da bi nagovorio prijatelja - eto, moda bi bilo bolje da odem Tronovima, tvom ujaku Tronu, tamo dolazi simpatian svijet i "igra se gospodski" rekao bi Giacomo. - Ba krasno - odvrati Angustina. - Bilo kako mu drago - nastavi Lagorio - prekosutra u se zabavljati, a ti e biti u slubi. Ja u etati po gradu (smjekao se na samu pomisao), a tebi e doi kapetan u inspekciju: "Novosti nema; straar Martini je obolio." U dva sata probudit e te narednik: "Gospodine porunie, vrijeme je za inspekciju". Probudit e te u dva sata, moe se na to zakleti, a u taj isti sat, sasvim sigurno, ja u biti u postelji s Rosarijom.Bile su to glupe, nesvjesne Lagoriove okrutnosti na koje su svi bili navikli. Nego, iza njegovih rijei pojavila se njegovim drugovima slika dalekog grada, s palaama i velianstvenim crkvama, velikih kupola, romantine aleje du rijeke. U taj sat, mislili su oni, vjerojatno je grad obavijen tankom sumaglicom, a svjetlo ulinih svjetiljakaje blijede, ukaste boje, u taj sat po usamljenim ulicama prolaze tamni ljubavni parovi, stoji vika koijaa pred osvijetljenim prozorima i vratima Opere; odjekuju violine i smijeh, enski glasovi (iz mranih portala raskonih kua), nevjerojatno visoko gore osvijetljeni prozori, u labirintu krovova; aroban grad, sa snima njihove mladosti, sa jo nepoznatim doivljajima. Svi su sad neopazice promatrali Angustinovo lice, otealo od nepriznata umora; nisu bili ondje - shvaali su - da proslave Lagoriov odlazak; u zbilji pozdravljali su Angustinu, jer e on sam ostati. Jedan po jedan, poslije Lagorija, po redu, i ostali e otputovati: Grotta, Morel i jo prije Giovanni Drogo, koji je imao da ostane samo etiri mjeseca. Angustina e, naprotiv, ostati, nisu uspijevali spoznati zato, ali bilo im je dobro znano. I mada su osjeali da se on i ovaj put podvrgava svom ambicioznom stilu ivota, nisu bili sposobni da mu zavie; to im se inilo, konano, besmislena mahnitost. I zato se Angustina, taj prokleti snob, sada smjeka? Zato se onako bolestan ne pouri da spakuje svoje kovege, ne priprema se za odlazak, nego onako bulji preda se u pomrainu? Kakve mu se misli motaju glavom? Kakav ga potajni ponos zadrava u Tvravi? Dakle i on? Pogledaj ga, Lagorio, ti koji si mu prijatelj, gledaj ga dobro dok je jo za vremena, da bi se njegova slika utisnula u tvoje sjeanje onakva kakva je veeras: tanak nos, beivotni pogled, neugodan osmijeh; moda e jednoga dana shvatiti zato te nije htio slijediti, znat e to se krilo iza onog glatkog ela. Lagorio je otputovao sutradan u jutro. Njegova dva konja i posilni ekali su ga pred vratima Tvrave. Nebo bijae naoblaeno, ali kia nije padala. Na Lagoriovu licu bio je zadovoljan izraz. Iziao je iz svoje sobe, nije se ni osvrnuo na Tvravu kad je bio napolju. Bedemi su stajali nad njim, mrki i tamni, straar pred vratima nepomian, na prostranoj poljani ni ive due. Iz kuerka. prislonjenog uz bedem, uli se ritmiki udarci ekiem. Angustina je siao da pozdravi druga. Pomilovao je konja. - Lijepa ivotinja - primijeti. Lagorio je odlazio, silazio je u njihov grad, u lagodan i veseo ivot. A on je ostajao, gledao je neprodorna pogleda druga, zaposlena oko konja, i pokuavao je da se osmjehne. - ini mi se nemogue da odlazim - govorio je Lagorio. - Ova je Tvrava za mene bila opsesija. - Poi i mojima i pozdravi ih, kad stigne - rekao je Angustina i ne sluajui ga. - Reci mami da mije dobro. - Ne brini - odvrati Lagorio, Nakon stanke doda: - ao mi je zbog onoga od sino, zna. Nas smo dvojica potpuno razliiti. Pravo da ti kaem nikad nisam shvaao to misli. Ono to radi ini se mahnitost, ne znam, a moda ti ima pravo. - Nisam uope vie mislio na to - ree Angustina poloivi desnu ruku konju na bok i gledajui u tlo. - Nije mi ni na um palo da se naljutim. Bila su to dva razliita ovjeka, voljeli su razliite stvari, ukusi su im bili razliiti, a takoer inteligencija i kultura. Ljudi su se udili to se drue, toliko mu je Angustina bio superioran. Pa ipak, bili su prijatelji; meu svim ostalima Lagorio je bio jedini koji ga je instinktivno shvaao, samo je njemu bilo ao druga, gotovo da se i sramio to odlazi prije njega, kao da je to neki grubi izazov, i nije se mogao odluiti da ode. - Ako vidi Claudinu - ree jo Angustina mirnim glasom - pozdravi ... ili bolje nemoj, nemam joj to rei. - Oh, ali ona e me sama pitati za tebe ako se sretnemo, Dobro zna da si ovdje. Angustina zautje. - Dakle - ree Lagorio koji je uz pomo posilnoga natovario putnu torbu - moda je bolje da krenem kako ne bih zakasnio. Stegnuo je prijatelju ruku, pa gipko skoio u sedlo: - Zbogom, Lagorio - uzviknu Angustina, - Sretan put! Uspravan u sedlu Lagorio ga je gledao; nije bio preve pametan, ali neki potajni glas aptao mu je da se moda vie nikad ponovo nee vidjeti. Mamuzom potjera konja, i konj krenu. U tom trenutku Angustina podie lagano desnu ruku da mahne njome, kao da bi da dozove svog druga, da zastane samo jo naas, da mu jo neto kae. Lagorio opazi uglom oka prijateljevu kretnju i zaustavi se dvadesetak metara udaljen od njega. - to je? - upita. - eli li neto? Ali, Angustina spusti ruku i opet poprimi ravnoduno dranje. - Nita, nita - odgovori. - Zato? - Ah, uinilo mi se ... - ree Lagorio zateen, i udalji se preko poljane, ljuljajui se u sedlu.

IX

Shodovi Tvrave bijahu bijeli, kao i dolina na jugu i pustinja na sjeveru. Snijeg je potpuno pokrio nasipe, rasprostro krhki vijenac uzdu krunita, ruio se priguenim umovima sa ljebova, otkidao se od vremena do vremena sa provalija, bez ikakva shvatljiva razloga, i strane mase tutnjile su u gudurama dimei se. Nije to bio prvi snijeg, ve trei ili etvrti, i oznaavao je da su mnogi dani ve prohujali. - ini mi se da sam juer doao u Tvravu - govorio je Drogo, i bilo je ba tako. inilo se juer, a ipak vrijeme je jednako prolazilo, svojim nepromijenjenim ritmom, sasvim jednako za sve ljude, ni sporije za sretnike, ni bre za nesretne. Ni polako ni brzo prohujala su jo tri mjeseca. Boi je ve nestao u daljini, dola je i Nova godina, donosei ljudima za koji trenutak udne nade. Giovanni Drogo ve se pripremao za odlazak. Bila je jo potrebna formalnost lijenikog pregleda, kako mu je obeao major Matti, a onda je mogao otputovati. Ponavljao je i nadalje sebi da je to radostan dogaaj, da ga u gradu eka lagodan ivot, zabavan i moda sretan, a ipak nije bio zadovoljan. Ujutro, desetoga sijenja, ue u lijenikov ured na zadnjem katu Tvrave. Lijenik, Ferdinando Rovina, mlitava i ineteligentna lica, rezigniran i umoran, bio je ve prevalio pedesetu, nije nosio uniformu nego neki dugi tamni kaput poput inovnika. Sjedio je za svojim stolom s razliitim knjigama i papirima pred sobom. Ipak, Drogo uavi gotovo odmah shvati da nije radio nita; sjedio je nepomino, razmiljajui tko zna o emu. Prozor je gledao prema dvoritu, odakle se uo topot ritmikih koraka, jer se ve spustila veer i poinjala je smjena strae. S prozora se nazirao komad suprotnog zida i nebo izvanredno vedro. Njih dvojica se pozdravie, i Giovanni ubrzo opazi da je lijenik bio savreno obavijeten o njegovu sluaju. - Gavranovi svijaju gnijezda, a laste odlaze - ree alei se Rovina i izvue iz ladice nekakav spis i tiskani formular. - Moda vam nije poznato, doktore, da sam ovamo stigao pomutnjom - odvrati Drogo. - Svi su - sinko moj, doli ovamo neijom grekom - pritvrdi lijenik s patetinom aluzijom. - Tko vie, tko manje, pa ak i oni koji su ostali. Drogo ga nije tono shvatio pa se zadovoljio time da se osmjehne. - Oh, nije to nikakav prigovor! Imate pravo vi mladii to ne ostajete da pljesnivite ovdje gore - nastavi Rovina - dolje u gradu ima sasvim drugaijih mogunosti. Ponekad i ja na to mislim, kad bih samo mogao ... - Zato? - upita Drogo. - Zar ne biste mogli zatraiti da vas premjeste? Doktor mahne rukama kao da mu je rekao neto neuveno: - Zatraiti premjetaj? - i nasmije se s uitkom. - Nakon dvadeset i pet godina to sam ovdje gore? Prekasno je, sinko, trebalo je misliti prije. Moda bi bio elio da mu se Drogo suprotstavi, ali kako je porunik utio, prihvati se predmeta: pozove Droga da sjedne, upita ga za ime i prezime i zapie to na odreeno mjesto, na slubeni formular. - U redu - zakljui on. - Patite od sranih smetnji, zar ne? Va organizam ne moe podnositi ovaj visinski zrak, zar ne? Hoemo li tako? - Moe tako - sloi se Giovanni. - Vi najbolje znate to je potrebno. - Mogu vam predloiti i bolesniki dopust, kad smo ve pri tome? - lijenik e namignuvi. - Hvala vam - odvrati Drogo - ali ne bih htio pretjerati. - Kako hoete. Dakle, ne treba bolesniki dopust. Ja u vaoj dobi nisam patio od takvih skrupula. Giovanni Drogo umjesto da sjedne bio se pribliio prozoru i od vremena do vremena pogledao vojnike, postrojene na bijelom snijegu. Sunce je tek zalo, i meu bedeme se rasprostro plavi sumrak. - Vie od polovine vas nakon tri-etiri mjeseca eli otii - govorio je s izvjesnom tugom lijenik, i on ve utonuo u sjenu tako da i nije bilo jasno kako uope vidi pisati. - I ja bih, da mogu natrag, uinio to i vi. Ali ipak je teta. Drogo ga je sluao rastreseno, onako zabavljen gledanjem kroz prozor. Tad mu se uini da vidi kako se ukasti zidovi dvorita penju visoko gore prema kristalnom nebu, a iznad njih, tamo dalje, jo vie, usamljene kule, nakrivljeni bedemi, ovjenani snijegom, visoki nasipi i utvrde to ili nikad prije nije ugledao. Neko jasno svjetlo sa zapada jo ih je obasjavalo, i oni su tako tajanstveno blistali nekim neproninim ivotom. Nikad Drogo nije prije opazio daje Tvrava tako sloena i golema. Ugleda i neki prozor (ili pukarnicu? ) okrenut prema dolini na gotovo nevjerojatnoj visini. Tamo gore vjerojatno su ljudi koje on ne poznaje, moda i neki oficiri poput njega, s kojima se mogao moda sprijateljiti. Ugleda sjene provalija, geometrijskih oblika, meu bedemima vidje krhke mostove kako vise izmeu krovova, uzdu zidina udna, golema vrata zakraunana, nekadanje metaljke zazidane, duge rubnjake iskrivljene od godina. Vidje medu fenjerima i luima na plavoj pozadini dvorita goleme ponosne vojnike kako su trgli sablju iz korica. Na bjelini snijega sainjavali su nepomine crne redove, kao od eljeza. Bili su prekrasni i stajali kao okamenjeni, dok je jedna trublja poinjala da trubi. Zvukovi su se irili zrakom, ivi i blistavi, prodirali ravno u srce. - Jedan po jedan odlazite svi - mrmljao je Rovina u polumraku. - Naposljetku emo ostati samo mi starci. Ove godine ... Trublja je trubila u dvoritu, ist zvuk ljudskog glasa i metala. Zatreptjela je jo jednom s ratnikim zanosom. Zautjevi ostavila je za sobom neizrecivu zaaranost, ak i u lijenikoj sobi. Tiina nasta takva da se zauo neiji dug korak kako je zakriputao na zaleenu snijegu. To je sam pukovnik glavom siao da pozdravi strau. Tri zvuka nenadmaive ljepote presjekoe nebo, - Koga jo ima od vas? - nastavljao je da optuuje doktor. - Porunik Angustina, jedini. I Morel, kladim se, do godine, morat e da sie u grad da se lijei. I on e, kladim se, naposljetku oboljeti ... - Morel? - Drogo nije mogao, a da ne odgovori da bi pokazao kako