SAŽECI ZNANSTVENOG SKUPA

SLIKA I RIJEČ: EKFRAZA, SLIKOVNOST

TEKSTA I TEKSTUALIZACIJA SLIKE

Odsjek za povijest umjetnosti i Odsjek za kroatistiku

Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci

2. prosinac 2011.

Milorad Stojević

ŠTO JE EKFRAZA?

Ovaj je rad namijenjen izlaganju, pa je takva i njegova struktura. Govori o

„školskom“, elementarnom odreñenju ekfraze u književno-teorijskom

smislu; potom o složenijim problemima tipologije i načina na koje se

ekfraza ostvaruje u meñuumjetničkom prožimanju. Rad dotiče i ključnu

vezu ekfrastičkog (mimetičkog) modela i njegove pre-rade/re-prezentacije

u književnosti. Sugerira, takoñer, moguće teme što ih intermedijalnost

ekfrazne reprezentacije nameće ili kao umjetnički, ili kao opći model u

općoj idejnosti toga „transfera“ (filozofija, religija, psihologija, itd.).

Blacius Caryphilus, Ahilejev štit, prema Homerovu opisu, 17. St.

Nataša Lah

CITAT I REMAKE U LIKOVNOJ UMJETNOSTI KAO OBLIK EKFRAZE

Rad se bavi prikazivačkim problemima citatnosti i remakea u likovnoj,

posebno suvremenoj umjetnosti. U žarištu tog problema uspostavljanje je

relacije identiteta izmeñu onoga što se prikazuje i onoga što je prikazano.

Ujedno, taj je problem polazište teorije mimezisa, odnosno pretpostavke

da umjetnik kopira ili reproducira stvari, ljude i dogañaje iz stvarnosti –

imitirajući ih. No, takav postupak, u teoriji umjetnosti poznat kao

'prikazivački odnos', uspostavlja ograničene oblike podudarnosti

(identifikacije) izmeñu onoga što se prikazuje i onoga što je prikazano, jer

prikazivačka pojava (ono što je prikazano) ostaje uvijek neidentična

predmetu prikazivanja (onome što prikazuje). Takva slabost mimetički

uspostavljenog identiteta bila je razlogom raslojavanja problema već u

ranom razdoblju antike na pojmove imitacije (kopije) kod Platona i sofista,

te problem reprezentacije (cjelovita iskustva forme i sadržaja) kod

Aristotela.

Drugim riječima, identitet se uspostavlja ili temeljem sličnosti i

konceptualnih reprezantacija s jedne, odnosno simboličkih kodova i jezika

s druge strane. Kada je sličnost nositelj identiteta govorimo o domeni

slike, prizornom prostoru ili primarnoj (ikoničkoj) vizualnosti. Kada je

interpretacija nositelj identiteta govorimo o simboličkim kodovima, o

domeni jezika, odnosno, sekundarnoj ili verbalnoj vizualnosti. U kritičkom

propitivanju pojmova umjetnosti time su otvorena dva teorijska pristupa.

Jedan od njih se zasniva na teoriji mimezisa ili oponašanju prirode

(imitation of nature), a drugi na ideji ponovnog stvaranja stvarnosti (re-

creation of reality).

U tom kontekstu su citat i remake umjetničke pojave koje stvaraju relaciju

identiteta, ali ne više izmeñu onoga što se prikazuje i onoga što je

prikazano, već izmeñu onoga što je prikazano i mogućih načina

reprezentacije istoga. Utoliko citat i remake smatramo prikazivačkim

referentima, ekstenzijama, odnosno instancijacijama (oprimjerenjima) već

postojećih umjetničkih djela. Njihova pojava se time temelji na ideji

ponovnog stvaranja stvarnosti (re-creation of reality), sekundarni su oblik

vizualnosti epistemološkog (kritičkog) karaktera i kao takvi su bliži jeziku

nego li slici. S obzirom da je kod citata i remakea vizualni medij samo

oblik jezične poruke koja se temelji na detaljnom opisu prikazivačke

pojave možemo ih smatrati specifičnim, vizualnim oblicima ekfraza.

Yuri Albert, Umjetnost oslobaña, 2006.

Nina Kudiš

POVIJEST UMJETNOSTI KAO EKFRAZA ILI PIŠU LI POVJESNIČARI

UMJETNOSTI PRIPOVIJESTI S BILJEŠKAMA?

U svojem članku Art History as Ekphrasis (2010), Jaś Elsner iznosi

mišljenje da znanstvena disciplina povijest umjetnosti, od njezinih

začetaka u vrijeme Vasarija i Winckelmana, pa sve do danas, nije ništa

drugo do li tendenciozna primjena retoričkog opisa jednog ili više

umjetničkih djela s ciljem oblikovanja odreñene argumentacije koja će

poduprijeti autorovu prethodno oblikovanu hipotezu. Za Elsnera, povijest

umjetnosti se, u konačnici, temelji na metodi koja se zasniva i nerazlučiva

je od opisa predmeta. No, kako se sve vizualne odlike ne mogu prenijeti u

riječi, opis u povijesti umjetnosti nužno postaje interpretativni, a ne

prevoditeljski čin.

U izlaganju će se pokušati, na nekoliko konkretnih primjera povijesno-

umjetničkih tekstova o umjetninama što pripadaju razdoblju ranog novog

vijeka, ispitati u kojoj su mjeri zamisli Jaśa Elsnera primjenjive te kakva je

uloga opisa u jednoj od temeljnih metoda u povijesti umjetnosti, a to je

atribucionizam.

Aleksandar Mijatović

OSJETILO JEZIKA: OSJETILNI OMJERI U CONDILLACOVOJ I

HERDEROVOJ RASPRAVI O RAZVOJU JEZIKA

Herder u Raspravi o podrijetlu jezika (1772) donosi oštru kritiku

Condillacove teze po kojoj se jezični znakovi izvode postupnim

uopćavanjem iz konkretnoga i osjetilnog jezika radnji. Prema Herderu to

tumačenje pretpostavlja ono što tek treba objasniti jer kako je moguće

imati jezik radnji ako čovjek nema opću jezičnu sposobnost. Prema

Condillacu, razvoj od jezika radnji prema lingvističkom jeziku usporedan je

s razvojem sposobnosti uma od osjetilnosti do refleksije. Herder,

meñutim, zapaža da u Condillacovom argumentu ostaje nerazriješeno

pitanje je li jezik učinak refleksije ili sposobnost refleksije proizlazi tek iz

jezika koji omogućuje odvajanje od osjetilnog svijeta. Herder sposobnosti

uma i jezičnu sposobnost odvaja prema osjetilima: tako su sposobnosti

uma ukorijenjene u dodiru i viñenju, a jezična sposobnost u osjetilu sluha.

U izlaganju se iznosi Herderova argumentacija te ističu njezine

konzekvence za problematiku odnosa jezika i slike.

Marijan Bradanović

GLAGOLJSKA EPIGRAFIKA I GRADITELJSTVO NA OTOKU KRKU

U KASNOM SREDNJEM I RANOM NOVOM VIJEKU

Kroz veći broj primjera s otoka Krka raspravlja se o tradiciji datiranja

arhitektonskih spomenika epigrafskim natpisima. Natpisi se promatraju u

širem kontekstu od arhitektonskoga okvira kojega su obilježavali, donosi

se njihova gospodarska i politička pozadina, opisuju kategorije i karakter

naručitelja, podrijetlo i narav graditelja. Uz tumačenje specifičnoga odnosa

grada Krka s njegovim kaštelima Omišljem, Dubašnicom, Dobrinjem,

Baškom i Vrbnikom, usporedno se analiziraju primjeri latinskih natpisa

nastalih unutar zidina crkveno-političkoga središta Otoka i glagoljska

baština spomenutih kaštela. Dok spomenici graditeljstva i s njima

povezani epigrafski natpisi grada Krka, s prijelaza iz kasnog srednjeg u

rani novi vijek, ponajprije precizno odražavaju političke programe svojih

investitora, krčkih knezova i mletačkih upravitelja otoka koji su ih

zamijenili, u kaštelima nailazimo na posve drugačije primjere. Kako oni

usprkos burnih političkih mijena nastavljaju svoj tradicionalni, relativno

izoliran život, čini se da ondje kroz sačuvani fond natpisa znatno češće

progovaraju jasne humanističke težnje njihovih ponosnih stvaratelja.

Rasprava je potkrijepljena arhivskim vijestima o nestalim zdanjima, čiji je

izgled moguće predočiti usporedbom zapisa sa sačuvanim spomenicima.

Grad Krk, heksagonalna kula na obali, natpis i grb Nikole IV. Frankopana,

sekundarna uporaba rimske nadgrobne stele, 1407. godina.

Vrbnik, kapela Poroñenja Marijina, natpis domina Vida, majstora Marka,

Ivana i Petra, 1505. godina

Grad Krk, kaštel, krilati lav sv. Marka s natpisom AVERAE VENETORUM /

LIBERTATI, majstor Franjo, oko 1490.

Sanjin Sorel/Svjetlana Janković-Paus

DIGITALNA POEZIJA: KNJIŽEVNOST S TIJELOM ČITATELJA?

Kada je riječ o digitalnoj poeziji mogli bismo reći da je kod tekstualnosti

na odreñeni način samim subjektom ove poezije; da je njezina

interaktivnost, vizualnost, auditivnost, ikoničnost, performativnost zadana

samim medijem i da procesom čitanja, odnosno pisanja upravo

demonstrira sve te karakteristike koje je u samom svom mediju

inkorporirala. Drugim riječima, fizičke karakteristike digitalnih tekstova

ostvaruju strategije njihovih značenja, kako estetskih, tako i retoričkih.

Čitatelji, ovisno o vlastitim kulturalnim znanjima, mogu percipirati i

dekodirati poetske tekstove ostvarene u tekstualnosti novih medija, pri

čemu mu tradicionalne koncepcije tekstualnosti tek u relativnoj mjeri

mogu pomoći u razumijevanju ovih novih poetskih praksi.

U radu se, takoñer, okvirno ukazuje na tipologiju digitalnoga

pjesništva, te se analiziraju tekstovi, doduše u bitno izmijenjenome obliku

budući da analitički tekst nema još izgrañenu aparaturu kojom bi se

opisao dinamički karakter vizualnosti digitalnoga pjesništva u

interaktivnom okolišu.

Iva Kelentrić

ARETINOVO SHVAĆANJE LIKOVNOG DJELA NA PRIMJERU

TIZIANOVIH PORTRETA VOJVODE I VOJVOTKINJE OD URBINA

Pietro Aretino (Arezzo, 1492. – Venecija, 1556.) je u studenom 1537.

pisao plemkinji Veronici Gambari o dva Tizianova djela. Samo pismo bilo

je posvećeno opisu portreta vojvode od Urbina, dok su se u prilogu

nalazila dva soneta od kojih je jedan opjevao vojvodin portret, a drugi se

odnosio na sliku njegove žene. Još prije kraja 1537. pisma su se našla u

prvoj publikaciji Aretinovih pisama posvećenoj upravo vojvodi od Urbina,

čak i prije nego su portreti dostavljeni naručiteljima u travnju 1538. Time

je dokazan Aretinov specifičan talent za procjenu društvene i političke

situacije te kao posljedica toga njegov će rad postati ključno povijesno i

povijesno-umjetničko svjedočanstvo svoga vremena. Podaci iz njegovih

pisama omogućuju dataciju i atribuciju odreñenog broja djela te nam

donose opise nekih značajnih nestalih umjetničkih ostvarenja. Meñutim,

ne smije se zanemariti njegov doprinos likovnoj kritici i teoriji umjetnosti.

Promovirao je trend promatranja slike, u kojem se čita iza površine

reprezentacije i u kojem se interpretira djelo te je time privukao pozornost

na portret kao bitnu vrstu slikarstva. Aretinova pisma značajan su izvor za

dokumentaciju i identifikaciju Tizianovih slika, prvenstveno portreta. Dvoje

prijatelja razvili su sistem u kojem pri isporuci portreta, Aretino sa slikom

šalje svoj laskavi opis djela. Njegova literarna pratnja uz slike

renesansnog majstora često je imala teoretske kvalitete. Ranije su portreti

rijetko opisivani u prozi, dok je sonet kao popularan oblik poezije, često

bio upotrebljavan u tu svrhu. Pristup je poetskog opisa bio posvetiti se

motivu, tj. osobi koja se portretira, a ne baviti se umjetničkim aspektom

likovnoga djela. Upravo dva navedena portreta popraćena su primjerima

Aretinovog novog pristupa, odnosno primjerima začetaka likovne kritike u

pismu.

Saša Stanić

"KULTURA NA NIŠANU (O UTJECAJU RATNE, PORATNE I

TRANZICIJSKE ZBILJE NA SUVREMENU HRVATSKU FILMSKU I

KNJIŽEVNU PRODUKCIJU)"

U radu se uspostavlja poveznica izmeñu razvoja domaće književnosti i

filma u proteklih dvadesetak godina. Uslijed Domovinskog rata literatura i

kinematografija na početku devedesetih pretrpjele su snažne udarce koji

su se manifestirali u vidu smanjenja nekoć velikog tržišta i rušenja

kulturnih standarda. Istovremeno dok je hrvatski film bio rastrgnut

izmeñu svog društvenog poslanja, publike koja se od njega okrenula i

kritike koja ga je ismijavala, u domaćoj su se literaturi počeli oblikovati

neki novi trendovi koji su na koncu pridonijeli revitalizaciji

kinematografije. Prije svega, novi pisci koji se pojavljuju u hrvatsku

književnost vraćaju interes za priču, a djela koja oblikuju tematski se

dotiču problema suvremene poslijeratne zbilje. U obradi tema ti pisci

posežu za populističkim, izrazito komunikativnim prosedeima što kasnije

olakšava realizaciju te recepciju filmskih djela koja nastaju na temelju

nekih od njihovih knjiga. Ono što se u promatranom razdoblju ističe kao

zanimljivo jest vrlo brzo snalaženje domaće kulture unutar nepovoljnih

okolnosti. Dok je, naime, na samome početku devedesetih kultura bila na

nišanu ideologije, loših materijalnih prilika, ali i samoga rata koji ju je

ugrožavao na najdoslovniji mogući način, ona već u drugoj polovici toga

desetljeća sve te fenomene čini predmetom vlastite obrade. Okrenuvši

nišan na svoju stranu, književnost je, a zatim i film, devijacije koje su je

okruživale pretvorila u izvor mogućih priča. Sukladno tome, s godinama je

u obje umjetnosti postajala primjetnija sve veća stilska, žanrovska i

tematska raznolikost.

Danijel Ciković

SREBRNA PALA KRČKE KATEDRALE U PISANIM IZVORIMA OD

1453. DO 1908. GODINE

Oporukom od 2. ožujka 1453. godine knez Ivan VII. Frankopan ostavlja

sto dukata kao pomoć za nabavu pale glavnog oltara krčke katedrale.

Srebrnu palu s dvadeset i šest pozlaćenih reljefa svetaca rasporeñenih u

dva registra, još za kneževa života, izradio je Paulus Koler 1477. godine.

Temeljem arhivskih istraživanja apostolskih i pastoralnih vizitacija

utvrñeno je da se srebrna pala nalazila na glavnom oltaru do 1826. ili

1827. godine kada je postavljena na zid apside iza Michelazzijeva oltara

Gospe od Ružarija. Pala je na tom mjestu ostala svakako do 1875., a

najkasnije do 1885. godine, kada ju je detaljno opisao Thomas Graham

Jackson na oltaru kapele svetoga Križa. O krčkoj srebrnoj pali na

spomenutom oltaru pišu i austrijski konzervator Wilhelm Anton Neumann

u izvještajima 1898. i 1900. godine te Frederick Hamilton Jackson u

putopisu 1908. godine. Prvu fotografiju srebrne pale objavili su Hans

Folnesics i Leo Planiscig 1916. godine. Od 1996. godine nalazi se u crkvi

Sv. Kvirina kao dio stalnog postava Sakralne izložbe.

Ovo će se izlaganje baviti opisima srebrne pale iz krčke katedrale nastalim

do 1908. godine te njihovim specifičnostima. Naglašava se značaj

arhivskih istraživanja, posebno rukopisa vizitacija kao jednog od

najznačajnijih dokumenata arhivske naravi za povjesničare umjetnosti.

Paulus Koler, Srebrna pozlaćena pala iz krčke katedrale, 1477., crkva Sv.

Kvirina, Krk

Opis glavnog oltara krčke katedrale učinjen 20. ožujka 1685., Rukopis

pastoralne vizitacije biskupa Stjepana Davida, Biskupski arhiv, Krk

Iva Rožić

POVEZNICA SLIKARSTVA I KNJIŽEVNOSTI U SIMBOLIZMU

ŽENSKOG SLIKARSTVA DRUGE POLOVICE 19. STOLJEĆA U

ENGLESKOJ

Izlaganje pod nazivom Poveznica slikarstva i književnosti u simbolizmu

ženskog slikarstva druge polovice 19. stoljeća u Engleskoj tematski se

vezuje na djelovanje prerafaelitskog bratstva formiranog sredinom 19 st.

Kod osnivanja bratstvo je brojalo sedam muških članova, ali se s

vremenom proširilo na način da su mu se pridružile i članice obitelji

prvobitnih osnivača. S obzirom da su prerafaeliti stvarali pod jakim

utjecajem književnosti, posebice djela Shakespeare i Tennysona, riječ i

slika se u temi višestruko isprepliću.

Tema se fokusira na specifičnosti stvaralaštva umjetnica prerafaelitskog

kruga, s obzirom da je upravo umjetnička produkcija žena koje su

djelovale u tom razdoblju sustavno zanemarivana - što zbog mišljenja da

su kopirale svoje muške kolege, što zbog uvriježene pretpostavke kritičara

toga vremena da se žene slikarstvom mogu baviti tek na amaterskoj

razini.

Cilj je prezentacije predstaviti umjetničke osobnosti Marie Spartali

Stillman, Evelyn Pickering de Morgan, Joanne Mary Boyce i Elizabeth

Siddal, s posebnim naglaskom na utjecaj književnih djela na njihovo

slikarstvo gdje se najčešće opisuju srednjovjekovne ili mitološke teme. U

tom smislu će se djelo navedenih likovnih umjetnica usporediti s

produkcijom njihovih muških kolega i suvremenika, kako bi se ukazalo na

razlike u opusima unatoč istovjetnosti literarnih uzoraka - legendi o kralju

Arthuru, 'damskih pjesmama' lorda Tennysona, Shakespearovih drama i

klasične mitologije.

Elizabeth Eleanor Siddal , The Lady of Shalott (1853), Crtež (pero, crna tinta, sepia tinta i olovka), 6,5 X 8,5 cm, Ashmolean Museum, Oxford

Danijela Marot-Kiš/Nikolina Palašić

VIZUALNE STRATEGIJE POLITIČKIH PLAKATA

Vizualno posredovana komunikacija tematska je okosnica ovoga rada, a u

središtu zanimanja nalazi se ispitivanje povezanosti i meñusobne

uvjetovanosti tekstualnoga i slikovnoga koda, i to na primjerima političkih

plakata. Plakati su neizostavna sastavnica suvremenih političkih kampanja

te zahvaljujući svojoj ogromnoj sugestivnoj snazi ispunjavaju

komunikacijske funkcije koje gotovo nijedna druga strategija političke

komunikacije ne može tako efikasno realizirati. Informacija koju plakat

prenosi vrlo je reducirana i zbog toga, iako je tematski usmjerena, ipak

ostavlja širok prostor za različite interpretacije. Poruke koje se mogu

iščitati na plakatima, bez obzira na to bile one posredovane tekstom ili

slikom, imaju svoju denotativnu i konotativnu vrijednost te su

namijenjene iznimno širokom krugu recipijenata. Upravo je ta svoje široka

namjena ono što plakatu osigurava mjesto meñu medijima masovne

komunikacije. S druge pak strane njegova je sažetost forme na sliku s

nekoliko riječi ono što mu zapravo omogućuje opsežnost sadržaja i

karakterizira ga kao izrazito persuasivno i sugestivno sredstvo

komunikacije, koje je zahvaljujući mogućnosti izrazito brze konzumacije

prilagoñeno užurbanome suvremenom društvu. U ovome radu na primjeru

nekoliko plakata s hrvatske političke scene pokušavamo pokazati odnos

slike i teksta te njihovu ujedinjenost u efektu koji izazivaju kod svojih

recipijenata.