Dekonstrukcija pouzdani svjedok vremena?

Download Dekonstrukcija  pouzdani svjedok vremena?

Post on 17-Jan-2016

10 views

Category:

Documents

2 download

DESCRIPTION

Odabrao i preveo Toni Valenti

TRANSCRIPT

Top of FormBottom of FormEsejDekonstrukcija pouzdani svjedok vremena?U Derridinu djelu naziv dekonstrukcija ima isto tako malu ulogu kao to su Abbau i Destruktion imali u Heideggera. Upravo kao to ni egzistencijalizam Bitka i vremena nije Heideggerov vlastiti termin, tako ni etiketa dekonstrukcija nije izvorno Derridin pojam. EsejDekonstrukcija pouzdani svjedok vremena? U Derridinu djelu naziv dekonstrukcija ima isto tako malu ulogu kao to su Abbau i Destruktion imali u Heideggera. Upravo kao to ni egzistencijalizam Bitka i vremena nije Heideggerov vlastiti termin, tako ni etiketa dekonstrukcija nije izvorno Derridin pojam. No, s obzirom da Derridu slavnim nisu uinili njegove vlastite kolege filozofi, nego knjievni teoretiari, nova je etiketa u tim zemljama bila prilijepljena koli kojoj je Derrida, na vlastito iznenaenje, postao vodeom figurom U povodu sedamdesetog roendana jednog od najvanijih filozofa dananjice, irom svijeta izali su razliiti prigodni tekstovi koji se osvru na lik&djelo Jacquesa Derride. Neki od njih bili su najjednostavniji hommage, poneki su bili polemike naravi, a bilo je dakako i patetinih. Samo podsjeanja radi, recimo da je rije o autoru koji je iroj publici poznat po dekonstrukcijskoj teoriji, a upueniji u filozofske teme odmah e nabrojati knjige kao to su De la grammatologie, La dissmination, La carte postale ili Psyche: Inventions de l'autre. Bez ikakve namjere da se ovdje uputamo u procjenu filozofova opusa, donosimo pregledan i saet tekst Richarda Rortyja koji govori o dekonstrukcijskoj teoriji i mjestu koje ona zauzima u filozofiji Jacquesa Derride. Tekst je ulomak iz knjige The Cambridge History of Literary Criticism vol. 8, From Formalism to Poststructuralism, Cambridge University Press, 1995. Metafizika prisutnosti Veina Derridinih djela nastavlja misaoni put koji poinje od Friedricha Nietzschea, a zavrava s Martinom Heideggerom. Taj misaoni put odlikuje jo radikalnije odbacivanje platonizma i njegove aparature koju je zapadna misao naslijedila od Platona, te je dominirala europskom filozofijom. U nezaboravnom odlomku iz Sumraka idola Nietzsche opisuje kako je 'istinski svijet' postao prividni. Ondje on ukazuje na postupno nestajanje naina miljenja koje je blisko miljenjima Platona, kranstva ili Kanta, naina miljenja koje istinski svijet realnosti suprotstavlja svijetu pojavnosti koji tvore naa osjetila, materija, grijeh ili strukture ljudske spoznaje. Karakteristina obiljeja tih razliitih svjetovnosti, taj pokuaj bijega iz vremena i povijesti u vjenost, upravo je ono to su dekonstrukcionisti esto nazivali tradicionalnim binarnim opozicijama: istinito lano, izvorno izvedeno, jedinstveno razliito, objektivno subjektivno, itd. Ono to Heidegger naziva platonizmom, metafizikom ili pak onto-teologijom, Derrida nazivlje metafizikom prisutnosti ili logocentrizmom (ponekad falogocentrizmom). Derrida ponavlja Heideggerovu tvrdnju prema kojoj takva metafizika u potpunosti proima zapadnjaku kulturu. Obojica tradicionalnim binarnim opozicijama pripisuju utjecaj na sva podruja ivota i miljenja, ukljuujui knjievnost i njezinu kritiku. Stoga se Derrida u potpunosti slae s Heideggerom u tome da je zadaa mislioca probijati se kroz te opozicije i oblike intelektualnog i kulturnog ivota koji se od njih sastoje. No Derridi se ipak uinilo da Heidegger u tome nije uspio: Bez ponovna postavljanja Heideggerovih pitanja ono to sam bio naumio uiniti ne bi bilo mogue... usprkos dvojbama oko Heideggerovih misli, ili upravo zbog njih, pokuao sam u Heideggerovu tekstu pronai znake pripadnosti metafizici, odnosno onome to on naziva onto-teologijom (Derrida, Positions, str. 9-10). elei se distancirati od Heideggera, Derrida se upustio u stvaranje filozofske terminologije (trag, razlika, archi-criture, supplement itd.) kojom je htio potisnuti i ismijati onu Heideggerovu (Ereignis, Lichtung itd.). Dok Heideggerovi termini iskazuju tovanje prema onom neiskazivom, neujnom i ustrajnom, Derrida naprotiv pokazuje strastveno divljenje spram bujnosti, eluzivnosti i aluzivnosti, vlastitom re-kontekstualiziranju. On smatra da se te pojave mogu mnogo bolje rastumaiti u pisanom, nego u govornom obliku te time preokree Platonovu (i Heideggerovu) sklonost izgovorenoj namjesto napisanoj rijei. Stvaranjem navedene terminologije Derrida eli postati ono to je Heidegger govorio za sebe sama, odnosno biti prvi post-metafiziki mislilac, prorok u razdoblju u kojem je opreka stvarnosti i pojavnosti u potpunosti izgubila hegemonsku ulogu u naem miljenju. Heideggerova pastorala Naputajui hajdegerijansku nostalgiju, Derrida se oslobodio onih elemenata Heideggerove misli koji su odzvanjali njegovim sentimentalnim pastoralama i nacionalizmom, odnosno onim to ga je privuklo nacizmu Derrida je time Heideggera oslobodio politike ljevice. tovie, za dekonstrukcionistiku literarnu kritiku jo je vaniji njegov obrat od Heideggerova sentimentalnoga pitanja Kako u tekstovima iz povijesti filozofije moemo nai tragove bitka ka kvazipolitikom pitanju Kako moemo potkopati tekstove koji prizivaju metafizike opozicije? Kako ih moemo razotkriti kao metafizike?. Derrida je ostavio Heideggerovu preokupaciju filozofskim kanonom te se posvetio iznalaenju metode koja bi se mogla primijeniti na gotovo svaki tekst bilo u prolosti ili sadanjosti, bio on knjievni ili filozofski. Takva metoda ubrzo e biti nazvana dekonstrukcija. U Derridinu djelu naziv dekonstrukcija ima isto tako malu ulogu kao to su Abbau i Destruktion imali u Heideggera. Upravo kao to ni egzistencijalizam Bitka i vremena nije Heideggerov vlastiti termin, tako ni etiketa dekonstrukcija nije izvorno Derridin pojam. No, s obzirom da Derridu slavnim (i to u zemljama engleskoga govornog podruja) nisu uinili njegove vlastite kolege filozofi, nego knjievni teoretiari (radije traei nove naine interpretacije tekstova negoli nov pogled na povijest miljenja), nova je etiketa u tim zemljama bila prilijepljena koli kojoj je Derrida, na vlastito iznenaenje, postao vodeom figurom. Onako kao to su ga koristili sljedbenici te kole prvobitno je termin dekonstrukcija ukazivao na postupak u kojem se nebitna i sporedna svojstva teksta razotkrivaju kao ono subverzivno, kao njegova bitna znaenjska poruka. Derridino tumaenje Heideggera moe se i ovako poopiti: svatko tko tvrdi da treba u cijelosti odbaciti jezik vlastite kulture zapravo ini izjavu u jeziku kojeg odbacuje. Tome je tako ak i ako osoba to uini u obliku metaforine (radije negoli literarne) uporabe termina u tom jeziku. Ili drugim rijeima: onaj tko odbija govoriti o bitima prisiljen je tu svoju namjeru izrei terminima koji se upravo za to rabe. Svaki takav hajdegerijanski pokuaj osuen je na neuspjeh. Derrida tada zakljuuje trebalo bi pokuati neto vrlo slino, ali i vrlo razliito onome to je Heiddeger pokuao. Derrida Heideggerov pokuaj iskazivanja neizrecivoga smatra praktiki posljednjim, mahnitim oblikom bezuspjene borbe da se granice jezika probiju iznalaenjem rijei koje znaenje crpe izravno iz svijeta, iz onog ne-jezinog. Ta je borba, koja traje jo od razdoblja starih Grka, unaprijed osuena na neuspjeh jer se jezik, kako kae Saussure, sastoji od samih razlika. To jest, rijei imaju znaenje samo zato jer se razlikuju od drugih rijei. Crveno neto znai samo u suprotnosti spram plavog, zelenog itd. Isto tako bitak ima znaenje samo u odnosu spram bie, priroda, bog, ovjeanstvo, te bilo kojom drugom rijei u jeziku. Nijedna rije ne moe stei znaenje na nain na koji su filozofi od Aristotela do Bertranda Russella vjerovali da je mogu kao neposredni izraz neeg ne-jezinog (emocija, misaona datost, fiziki objekt, ideja, platonika forma). O logocentrikim filozofima koji su i dalje vjerovali u neposredovanost, Derrida kae: Jednoznanost je telos jezika. Ni jedna filozofija nije se odrekla tog aristotelovskog ideala, a taj ideal je filozofija (Margins, str. 247). Uhvatiti se u kotac s logocentrikom tradicijom znailo bi pisati i itati na takav nain da se taj ideal dostigne. Ako elimo prekinuti tradiciju, morali bismo sve dosadanje tekstove razotkriti kao samozavaravanje, jer rabe jezik za ono za to se on nikako ne moe rabiti. Jezik sam po sebi iznevjerava svaku mogunost vlastite transcendencije (v. Derrida, Writing, str. 278-81). Takve tvrdnje esto su bile predmetom neprijateljske i ponekad otre kritike Derridinih kolega-filozofa. estoko su ga napadali Jacques Bouveresse u Francuskoj i Jrgen Habermas u Njemakoj. No najotriju kritiku uputili su britanski i ameriki analitiki filozofi, pripadnici filozofske kole koja je akademskom zajednicom engleskoga govornog podruja dominirala jo od kraja Drugog svjetskog rata. Za veinu od tih filozofa, batinika tradicije koja podrijetlo vue od logikih pozitivista i njihova odbacivanja metafizike (no ne u irem hajdegerovskom znaenju tog pojma, ve u uem smislu suprotstavljanja metafizikih, teolokih i moralnih tvrdnji znanstvenima, onima koje su podlone verifikaciji) Derridin opus inio se bezvrijednim i vrijednim osude te nekom vrstom povratka iracionalizmu. Dvije kritike struje Kritika Derridine filozofije svodi se na dvije glavne struje. Prva struja njegove doktrine vidi kao dvojbe o problemu realizma dovedene ad absurdum rije je o tvrdnji po kojoj svijet i ono ne-jezino strukturiraju i tvore na jezik i razmiljanje. Oni tretiraju Derridu kao lingvistikog idealista, kao osobu ije esto citirano geslo nema niega izvan teksta podupiru tek istroeni Kantovi i Berkeleyevi argumenti. David Novitz, jedan od takvih kritiara, smatra kako Derrida vjeruje da naa uporaba jezika nije ograniena ne-lingvistikim svijetom te da taj zakljuak ne proizlazi iz injenice kako ne moemo iskusiti objekt neovisno o naoj mentalnoj konstrukciji, jer je to isto kao i rei da ne moemo iskusiti objekt neovisno o naem doivljaju istog. Novitz nastavlja: Mi i dalje razmatramo ne-lingvistike i ne-semiotike objekte u namjeri da ustanovimo jesmo li ih ispravno opisali. Stoga on smatra da mora postojati ne-lingvistiki, ne-semiotiki, nekonstruirani svijet koji nas ograniava u onome to govorimo, kako organiziramo, razlikujemo i kodificiramo. Novitz kritiku usmjerava na pitanje da li injenica (koju bi Derrida odluno odbacio) da postoje ne-lingvistiki objekti koji ograniavaju (na onaj puki fizikalni, kauzalni nain) kako nae lingvistiko tako i ne-lingvistiko odnoenje, opovrgava Derridinu tvrdnju da (Novitzovim rijeima) nai pojmovi i znaenja... ne predstavljaju ili ne korespondiraju s ne-lingvistikom stvarnou, s transcendentalnim signifikatom. Oito postoji jaz izmeu tvrdnje X ograniava Y i Y predstavlja X ili s njim korespondira. Realistiki filozofi smatraju da je taj jaz mogue premostiti. Oni smatraju da nam kauzalni utjecaj okoline na lingvistiko ponaanje omoguava tvrditi kako neki dijelovi jezika korespondiraju s nein ne-lingvistikim. Njihovi protivnici kako antirealisti tako i oni koji uope odbacuju podjelu na realizam i antirealizam smatraju kako takav pojam ne postoji. Filozofska naivnost Derridinih sljedbenika U analitikoj filozofiji raireno je mnijenje kako postojanje kauzalne veze izmeu jezika i ne-jezinog nije dostatno da bi se predodba o podudaranju izmeu jezika i stvarnosti pokazala smislenom tvrdnjom. Takav je nazor implicitan u Wittgensteina, a eksplicitan u djelima kontekstualnih filozofa jezika poput Donalda Davidsona. Moemo stoga ustvrditi kako Derridini nazori nisu nita provokativniji ili apsurdniji negoli nazori spomenutih filozofa. I Wittgenstein i Davidson i Derrida sauvali su ono najbolje u tradiciji idealizma, istodobno izbjegavajui Berkeleyeve i Kantove primjedbe da je materijalni svijet tvorevina ljudskog uma. Ipak, mnogi sljedbenici Wittgensteina i Davidsona pokazuju sklonost drugoj, malo umjerenijoj kritikoj liniji koju zastupa Derrida. On polazi s filozofske pozicije koja ispravno razmatra jezik kao samodostatan, drei kako je (rijeima Wilfrida Sellarsa) svjesnost lingvistiko pitanje, ime se odbacuje ono to Davidson naziva dihotomijom plana i sadraja. Ipak, on svoju poziciju oblikuje na tako ekstravagantan i hiperbolian nain, da su njegovi sljedbenici, nehotice dovedeni na krivi trag, izvukli besmislene zakljuke. Tako npr. John Searle istanano opaa kako injenica da je jezik sustav razlika nimalo ne potkopava razliku izmeu prisutnosti i odsutnosti, jer izmeu reenice 'maka je na pokrivau' i 'pas je na pokrivau' postoji razlika u prvoj reenici rije 'maka' je prisutna, a u drugoj nije, doim je rije 'pas' prisutna u drugoj, ali ne i u prvoj... sustav razlika zapravo je sustav prisutnosti i odsutnosti (World, str. 76). U duhu Wittgensteinovih Istraivanja mogli bismo rei da filozofija ostavlja sve tako kako jest, osim prethodee filozofije, te da naputanje karakteristinoga metafizikog zahtjeva jednoznanosti sueljavanjem s ne-lingvistikim referentom (ono to Derrida naziva telosom jezika... aristotelijanskim idealom) ne znai i naputanje razlike izmeu relativno jednoznane i relativno dvosmislene uporabe rijei. Kaemo li da opreka objektivno-subjektivno ovisi o kontekstu, nije nam svrha opovrgnuti tu protimbu, nego upozoriti na pogreno miljenje koje smatra da objektivno moe znaiti vie negoli intersubjektivno. Searle govori u ime mnogih analitikih filozofa kada kae da smo u dvadesetom stoljeu (uglavnom pod utjecajem Wittgensteina i Heideggera) poeli vjerovati da nas je ta potraga za temeljima (ontolokim, epistemolokim ili fenomenolokim, dakle Platona, Descartesa ili Husserla) zavela i dovela na krivi trag. No on ustraje na tvrdnji da to nimalo ne ugroava znanost, jezik, ili na kraju krajeva, na zdravi razum (World, str. 77). Derridin anti-fundacionalizam Searlu nije nov niti osobito zanimljiv. Prema njegovu sudu, samo filozofska naivnost Derridinih sljedbenika kriva je za to to u anti-fundacionalizmu vide neugodne posljedice za knjievnu teoriju i politiku. Searle ovdje ponovno postavlja vjerojatno najei prigovor dekonstrukciji: zato bi naputanje platonikih ideja imalo vane implikacije i ogranke u ostalim podrujima kulture? Zato bismo vjerovali u to da je znanost (na emu ustrajava Derrida slijedei Heideggera), sputana metafizikim okovima koji su joj davali smjer i ograniavali je od sama poetka? Ne bi li umjesto toga trebalo zajedno s Reichebachom, Popperom i Deweyem tvrditi kako su prirodne znanosti mnogo toga napravile da oslabe te veze te da osiguraju put prema post-metafizikoj kulturi? Na ovako omeenu prostoru ne moemo razraditi ove probleme i pitanja, no postavljajui ih moemo razumjeti Derridin odnos prema filozofskom svijetu njegova vremena, kao i recepciju dekonstrukcije kao dvojbena ili pak pouzdana svjedoka tog vremena. Richard Rorty Odabrao i preveo Toni Valenti