DANIELLE STEEL DAR

Naslov izvornika Danielle SteelTHE GIFT Delacorte PressCopyright © 1994 by Danielle Steel

Darovima svoga života, svome mužu Johnu i svoj svojoj djeci i anđelima koji su prošli kroz moj život, brzo ili polako, i blagoslovima koje su mi donijeli. S ljubavlju,d.s.

1.Annie Whittaker je voljela sve što je u vezi s Božićem. Voljela je to vrijeme i te obasjane borove na svačijoj prednjoj tratini i Božićnjake svjetlima ocrtane po krovovima kuća. Voljela je božične pjesme, voljela je čekati djeda Božićnjaka, odlaziti na klizanje, a zatim piti toplu čokoladu i grickati kokice s majkom, a poslije sjediti širom otvorenih očiju i gledati kako je lijepo njihovo božično drvce, sve osvijetljeno. Majka bi je pustila da sjedi ondje u njegovu sjaju, a njeno petogodišnje lice ispunilo bi se divljenjem.Elizabeth Whittaker je imala četrdeset jednu kad se Annie rodila, došla je kao iznenađenje. Elizabeth je već odavno bila napustila san da će imati drugo dijete. Pokušavali su to godinama prije, Tommvju je već bilo deset, i konačno su se pomirili s tim da imaju samo jedno dijete. Tommy je bio divan dječak, pa su se Liz i John osjećali sretnima. Igrao je ragbi i bejzbol u lokalnoj ligi, a svake je zime bio zvijezda momčadi hokeja na ledu. Bio je dobar dječak i radio je sve što se od njega očekivalo; dobro je prolazio u školi, voljeli su ga, pa ipak bio je i dovoljno nestašan, što ih je uvjerilo da je normalan. Nije bio savršeno dijete, ali bio je dobar dječak. Kosa muje bila svijetla kao u Liz, a oči bistro plave kao u oca. Imao je smisla za šalu i bistar um, a nakon prvog šoka reklo bi se kako se pomirio s mišlju da ima sestricu.I tijekom posljednjih pet i pol godina otkad se ona rodila bio je uvjeren kako sunce izlazi samo zato da bi obasjalo Annie. Ona je bila krhko malo biće široka osmijeha, a njen hihot razlijegao se kućom svaki put kad su ona i Tommy bili zajedno. Svaki dan ga je željno čekala da se vrati iz škole, i tada bi sjeli pa jeli kolačiće i pili mlijeko u kuhinji. Kad se Annie rodila, Liz je prestala raditi puno radno vrijeme i povremeno je zamjenjivala kolege i kolegice na predavanjima. Rekla je da želi uživati u svakom trenutku sa svojom novom bebom. I uživala je. Neprestano su bile zajedno.Liz je čak našla vremena da dvije godine dobrovoljno radi u jaslicama, a sad je pomagala u likovnom odgoju u vrtiću koji je Annie pohađala. Tijekom poslijepodneva one su pekle kolačiće, kruh i kekse, a zatim joj je Liz satima čitala sjedeći u velikoj udobnoj kuhinji. Njihovi životi bili su kao sretni kutak gdje su se svi četvero osjećali sigurnima od svega onog što se događalo drugim ljudima. A John se dobro brinuo o njima. On je vodio najveću prehrambenu veletrgovinu u državi i zarađivao je za pristojan život za sve njih. Tim su se poslom bavili i njegov djed i otac prije njega, a on ga je još i unaprijedio. Imali su lijepu kuću u boljem dijelu grada. Nisu baš bili bogataši, ali su bili osigurani od nedaća i nepovoljnih promjena koje su pogađale farmere i ljude u poslu koji je često podlijegao nepovoljnim kretanjima. Svima je trebala dobra hrana i John Whittaker im je to uvijek osiguravao. On je

bio topao, brižan Čovjek i nadao se da će i Tommy jednoga dana preuzeti taj posao. Ali željamu je bila da Tommy najprije ode studirati. I Annie također; želio je da ona bude tako pametna i dobro obrazovana kao njezina majka. Annie je željela biti učiteljica, upravo kao mama, ali John ju je zamišljao kao buduću liječnicu ili pravnicu. Za 1952. godinu to su bili veliki snovi, no John je već zaštedio lijepu svotu za Annieno obrazovanje. Novac za Tommvjev studij počeo je stavljati na stranu još prije nekoliko godina i tako su, financijski, oboje bili na dobrom putu da završe studij. John je bio čovjek koji je vjerovao u snove. Uvijek je govorio da nema ničega što čovjek ne bi mogao postići ako to zdušno želi i spreman je naporno raditi da to postigne. A on je uvijek bio voljan raditi. Liz mu je uvijek bila od velike pomoći, ali sada mu je bilo drago što je ostala kod kuće. Uživao je dolaziti kući u kasna popodneva i nalaziti je kako se grli s Annie ili gledati njih dvije kako se igraju s lutkama u Annienoj sobi. Sam pogled na njih razgalio bi mu srce. Bilo mu je četrdeset devet godina i bio je sretan čovjek. Imao je sjajnu ženu i dvoje divne djece.— Gdje ste? — povikao je tog popodneva pri ulasku, otresajući snijeg i led sa svoga šešira i kaputa i tjerajući psa koji je veselo mahao repom i klizao po lokvicama što su nastajale na podu oko njega. Bila je to ženka, irski seter, koju su nazvali Bess po predsjednikovoj ženi. Liz je isprva tome prigovarala zbog poštovanja prema gospođi Truman, ali ime je nekako priličilo psu i ostalo je, pa se nitko nije ni sjećao kako je kujica dobila ime.— Tu smo — odgovorila je Liz. John je ušao u dnevnu sobu i našao ih kako vješaju licitarske čovječuljke na božično drvce. Kitile su ga cijelo popodne; Annie je pravila papirnate lančiće dok su se kolači pekli u pećnici.— Zdravo, tata. Zar nije lijep?— Jest — nasmiješio joj se i s lakoćom je podigao u naručje. Bio je on snažan muškarac s irskim bojama svojih predaka. Imao je crnu kosu, čak i sada na pragu pedesete, i blistave plave oči kojima je obdario oboje svoje djece. Unatoč plavoj kosi, Lizine su oči bile svijetlosmeđe, ponekad čak i boje lješnjaka. A Anneina kosa bila je gotovo bijela, toliko je bila svijetla. I kad se nasmijala ravno u oči svom ocu i protrljala svoj sićušni nosić o njegov nos, izgledala je kao anđeo. On ju je nježno posjeo do sebe i nagnuo se prema ženi da je poljubi, pa izmijeniše pogled pun ljubavi.— Kako si proveo dan? — pitala je srdačno. Bili su u braku dvadeset dvije godine i većinu toga vremena, kad ih ne bi ometale sitne neugodnosti koje donosi život, proveli su u najvećoj ljubavi. Vjenčali su se dvije godine nakon što je Liz diplomirala. Tad je već radila kao učiteljica, a tek nakon sedam godina dobili su Tommvja. Već su bili izgubili nadu, a stari doktor Thompson nikad nije jasno rekao zašto ona ne može zatrudnjeti i donijeti dijete. Imala je tri pobačaja prije no što se Tommy rodio, i činilo im se pravo čudo kad su ga konačno dobili. A bilo je još i veće čudo kada se deset godina kasnije rodila Annie. Prihvatili su to kao blagoslov, i djeca su im dala svu radost kojoj su se nadali i koju su očekivali.— Danas su mi stigle naranče iz Floride — rekao je John kad je sjeo i uzeo svoju lulu. Vatra je gorjela u kaminu, a kuća je mirisala na medenjake i na kokice. — Sutra ću nekoliko naranči donijeti kući.— Ja volim naranče! — Annie je pljesnula rukama i popela mu se u krilo, dok im se Bess s obim šapama na Johnovim koljenima pokušavala pridružiti. John je nježno odgurnuo psa, a Liz je sišla sljestava da bi ga ponovo poljubila i ponudila čašom vruće jabukovače.

— Zvuči predobro da bih odbio. — On se nasmijao i vodeći Annie za ruku trenutak kasnije pošao za njom u kuhinju, nijemo se diveći njenom skladnom stasu. Časak zatim zalupiše se ulazna vrata i ude Tommy, rumena nosa i žarkocrvenih obraza, noseći svoje klizaljke.— Mmm... dobro miriše... Zdravo mama, zdravo tata. Hej, mišiću, što si danas radila? Pojela si sve mamine kolače? — Raskuštra joj kosu, čvrsto je ogrli i ovlaži joj lice svojim licem. Vani je bilo ledeno i sniježilo je sve jače.— Ja sam spekla kolače s mamom, a pojela sam samo četiri — pedantno ga ispravi i svi se nasmijaše. Bila je tako slatka, teško bi joj itko odolio, pogotovo njen veliki brat ili roditelji koji su ludovali za njom. Ali nije bila razmažena. Bila je samo veoma voljena, a to je bilo vidljivo u načinu kako je s lakoćom susretala svijet i prihvaćala igru. Voljela je svakoga, voljela se smijati, voljela je igre, voljela je trčati po vjetru dok bi joj kosa lepršala. Voljela se igrati s Bess, ali najviše se voljela igrati sa svojim starijim bratom. Sada ga je pogledala s divljenjem, pa uočivši njegove iznošene klizaljke zapita: — Možemo li sutra ići na klizanje, Tommy? — U blizini je bilo jezerce i on ju je tamo često vodio subotom ujutro.— Ako dotle prestane padati snijeg. Ako bude i dalje sniježilo, jezero nećemo moći ni naći — rekao je grickajući jedan od maminih slasnih kolačića. Topili su se u ustima i o njima je Tommy sad jedino mislio, dok je njegova majka pažljivo skinula svoju pregaču. Nosila je elegantnu bluzu i dugačku sivu suknju; John bi se uvijek oduševio kad bi zapazio da ona još uvijek ima jednak stas kao i onda kad ju je upoznao u gimnaziji. Ona je bila u prvom,a on u završnom razredu, i dugo mu je trebalo da prizna kako je zaljubljen u tako mladu djevojku, ali na koncu su svi to shvatili. Isprva su ih zadirkivali, ali nakon nekog vremena svi su to prihvatili kao gotovu činjenicu. Iduće godine zaposlio se kod svog oca, a ona je u idućih sedam godina završila gimnaziju i višu školu, te dvije godine radila kao učiteljica. On ju je dugo čekao, ali nikada se nije pokolebao u svojoj ljubavi. Sve do čega im je zaista bilo stalo, za čim su čeznuli, došlo im je polako kao i njihova djeca. Ali sve te dobre stvari u njihovu životu bile su vrijedne čekanja. Sada su bili sretni. Imali su sve što su ikad poželjeli.— Sutra popodne imam utakmicu — spomene Tommy usput i posluži se s još dva kolača.— Zar uoči Badnjaka? — začuđeno je pitala njegova majka. — Mogli ste misliti da ljudi imaju i drugih poslova. — Uvijek su odlazili na njegove utakmice, osim ako ih nešto važno ne bi spriječilo. John je također igrao hokej na ledu i ragbi, pa mu je to bilo drago. Liz baš nije bila oduševljena, nije željela da se Tommy povrijedi. Tih je godina nekoliko dječaka izgubilo zube na utakmicama hokeja na ledu, ali Tommy je bio pažljiv, a i sreća ga je pratila. Nije bilo slomljenih kostiju ni velikih povreda, samo nekoliko iščašenja i masnica, a njegov otac je smatrao da je i to dio igre.— On je dječak, zaboga, ne možeš ga stalno držati pod staklenim zvonom. — No ona je, potajno, samoj sebi priznala da bi upravo to željela. Njoj su djeca bila predragocjena, željela je da im se nikada ništa loše ne dogodi, kao ni Johnu. Bila je žena koja cijeni svoju sreću.— Je li ti danas bio zadnji dan škole prije Božića? — znatiželjno ga zapita Annie, a on sa smiješkom kimne glavom. Imao je svu silu planova za praznike,a mnogi su uključivali i djevojku po imenu Emily na koju je bacio oko još na Dan zahvalnosti. Ona je upravo te godine doselila u Grinnetl. Majka joj je bila medicinska sestra, a otac liječnik; doselili su iz Chichaga. Djevojka je bila prilično zgodna, Tommyju dovoljno zgodna da je pozove na nekoliko svojih hokejaških utakmica. Ali dalje od toga još nije otišao. Idućeg tjedna

namjeravao ju je pozvati u kino, a možda čak i na doček Nove godine, ali još nije imao hrabrosti da je zamoli.I Annie je znala da mu se Emily sviđa. Vidjela ga je kako je s divljenjem promatra jednom kad su išli na jezero i naletjeli na nju. Ona je bila ondje. Klizala se s nekim svojim prijateljicama i sa svojom sestrom. Annie je smatrala da je Emily u redu, ali ipak nije znala zašto je Tommy lud za njom. Imala je dugu sjajnu tamnu kosu i bila prilično dobra klizačica. Nije mu baš mnogo govorila, samo ih je stalno gledala, a kad su odlazili, pokazala se silno pažljiva prema Annie.— Ona je to napravila jer joj se ti sviđaš — važno je objasnila Annie dok su se vraćali kući i dok je Tommy nosio njene klizaljke.— Zašto to kažeš? — pitao je nastojeći da to zazvuči ravnodušno, no uspjelo mu je samo to da izgleda čudno i nervozno.— Stalno te gutala očima dok si klizao. — Annie je samouvjereno zabacila svoju dugu plavu kosu preko ramena.— Što misliš pod tim "gutala očima"?— Znaš ti što ja mislim. Znaš da je ona luda za tobom. Zato je bila tako ljubezna sa mnom. I ona ima malu sestru, ali nije tako ljubezna prema njoj. Kažem ti, sviđaš joj se.— Previše ti toga znaš, Annie Whittaker. Ne bi li trebalo da se baviš lutkama i sličnim stvarima? On se pravio kao da ga ne dira to što je ona rekla, a onda se sjetio da je glupo brinuti se o tome kako će izgledati svojoj sestri kojoj je pet i pol godina.— Ona se tebi zaista sviđa, jel'da? — bockala ga je, ispitivala i pritom hihotala.— Zašto ne gledaš svoja posla? — Glas mu je bio strog, što je bilo rijetko, ali Annie nije obraćala pažnju na to.— Mislim da je njena starija sestra mnogo zgodnija.— Imat ću to na umu ako poželim izlaziti sa starijima.— A što manjka starijima? — Annie nije bila jasna ta razlika.— Ništa. Osim što ona ima sedamnaest godina — objasnio je i Annie je mudro kimnula glavom.— Prestara je. Mislim da je onda Emily u redu.— Hvala.— Molim — ona je rekla ozbiljno upravo kad su stigli kući i ušli da popiju toplu čokoladu i da se ugriju. Bez obzira na njene komentare o djevojkama u njegovu životu, on je zaista volio biti s njom. Uz Annie se uvijek osjećao silno voljen i beskrajno važan. Ona ga je obožavala i nije se ustručavala da to pokaže. Ludo ga je voljela, a i on je nju jednako tako volio.Te večeri sjela mu je u krilo prije nego što je pošla na spavanje i on joj je čitao omiljene priče. Najkraću je pročitao dva puta, i tada ju je majka odvela ti krevet, a on je potom sjedio i razgovarao s ocem. Govorili su o izboru Eisenhowera prije mjesec dana i o promjenama koje bi to moglo donijeti. A tada su, kao i uvijek, započeli razgovor o poslu. Njegov je otac želio da on završi poljodjelstvo s ekonomijom. Vjerovali su u ono što je osnovno, ali važno u životu, kao što je obitelj i djeca i svetostbraka, poštenje i pomaganje prijateljima. Bili su cijenjeni i poštovani u društvu. Ljudi su o Johnu Whittakeru uvijek govorili kao o dobrom suprugu, plemenitom čovjeku i poštenom poslodavcu.Te je večeri Tommy izišao s nekim svojim prijateljima. Vrijeme je bilo tako loše da se nije usudio posuditi auto. Otpješačio je do najbližeg prijatelja i vratio se oko jedanaest i pol.

Nikada se nisu morali brinuti za njega. Napravio je pokoju ludost do svoje petnaeste godine, a to se svodilo na dva primjera kad je popio previše piva i povraćao u autu kad ga je otac vozio kući. Whittakerovi time nisu bili oduševljeni, ali nisu se ni previše uzrujavali. Bio je on dobar dječak, a oni su znali da svi mladi rade te stvari. I John ih je radio, a i gore stvari, pogotovo kad je Liz bila na fakultetu. Ona ga je ponekad zadirkivala zbog toga, no on je inzistirao da je bio pravi primjer kreposnog ponašanja, našto bi ona samo izvila jednu obrvu, a tada ga obično poljubila.Te su večeri također rano otišli na spavanje, a kad su se sljedećeg jutra probudili, vidjeli su kroz prozore da sve izgleda kao božična čestitka. Sve je bilo bijelo i prekrasno i oko osam i pol toga jutra Annie je odvukla Tommvja sa sobom van da joj pomogne napraviti snjegovića. Stavila je Tommvjevu hokejsku kapu, a on joj je objasnio kako je mora "posuditi" poslije podne za svoju utakmicu, pa je Annie odgovorila da će mu dati na znanje može li je uzeti. Bacio ju je zatim u snijeg, a onda su ležali na leđima mašući rukama i nogama i pravili likove anđela u snijegu.Svi su otišli na Tommvjevu utakmicu tog popodneva, pa iako je njegova momčad izgubila, on je ipak bio dobro raspoložen. I Emily je došla da ga gleda, premda je bila okružena hrpom prijateljica i tvrdila kako su zapravo one htjele doći, a ona imse slučajno pridružila. Nosila je kariranu vunenu suknju i mokasinke, a duga crna kosa svezana u konjski rep padala joj niz leda. Annie je ustvrdila da je našminkana.— Kako ti to znaš? — izgledao je začuđen i veseo dok su zajedno s cijelom obitelji napuštali školsko klizalište i krenuli kući. Emily je već bila otišla s hihotavim jatom svojih prijateljica.— Ja nekad uzmem maminu šminku — rekla je Annie važno, a oba muškarca pogledaju malog vražićka koji hoda pored njih.— Mama se ne šminka — izjavi Tommy sigurno.— O, da. Ona upotrebljava puder i rumenilo, a ponekad i ruž za usne.— Ma nemoj! — Činilo se da je Tommy iznenađen.Njegova majka je lijepo izgledala, on je to znao, ali nikad nije posumnjao da bi to bilo štogod umjetno ili da se zaista koristi šminkom.— Ponekad upotrebljava i crnilo za trepavice, ali čovjek od toga mora plakati — Annie je objasnila, a Liz se nasmijala.— Pa i ja od toga plačem, zato to nikad ni ne upotrebljavam.Zatim su razgovarali o utakmici i o drugim stvarima. Tommy je opet izašao s prijateljima, a jedan njegov školski kolega došao je te večeri pričuvati Annie da bi im roditelji mogli otići na božičnu zabavu u susjednu kuću.Vratili su se oko deset sati, legli oko pola noći i Annie je već čvrsto spavala u svom krevetu kad su oni došli. No, sljedećeg je jutra ustala već u ranu zoru sva ustreptala zbog Božića. Bio je Badnjak i stalno je razmišljala o onome što je očekivala od djeda Božićnjaka. Nadasve je željela lutku Madame Alexander, a nije bila sigurna hoće li je dobiti. Aželjela je i nove saonice i bicikl, no znala je da bi bicikl bilo bolje dobiti u proljeće, za rođendan.Toga je dana trebalo obaviti tisuću poslova i bezbroj priprema za Božić. Poslijepodne su očekivali posjet prijatelja i njezina majka je još u zadnji čas nešto pekla. A ići će i na ponoćku. Bio je to ritual koji je Annie voljela, premda ga nije posve razumjela. Ali, voljela je ići u crkvu s njima kasno u noć, stisnuto sjediti između svojih roditelja u toploj crkvi i dremuckati slušajući himne i mirišući tamjan. Bile su tu lijepe jaslice okružene životinjama,

Josipom i Marijom. Oko pola noći stavili su i djetešce u jaslice. Voljela je to gledati prije nego što bi napustili crkvu i vidjeti djetešce Isusa tamo s njegovom majkom.— Upravo kao mi, je 1' da mama? — rekla je stišćući se uz Liz, a majka se sagnula da je poljubi.— Upravo kao mi — rekla je Liz nježno pomislivši opet na svoje blagoslove. — Volim te, Annie.— I je tebe volim — prošaputala je Annie. Otišla je s njima na misu te večeri, kao i uvijek,i zaspala dok je udobno sjedila između svojih roditelja. Bilo je lijepo i udobno. Crkva je bila topla, a glazba ju je uljuljkala u san. Nije se probudila čak ni za vrijeme procesije. Ali provjerila je da li je djetešce Isus u jaslicama, kao što je to uvijek činila na izlasku iz crkve i djetešce je bilo tamo. Nasmijala se kad je vidjela kipić, pa je digla pogled prema majci i stisnula joj ruku. Gledajući je, Liz osjeti suze u očima. Annie je bila nešto poput posebnog dara, poslanog njima da im donese veselje, toplinu i smijeh.Prošao je već jedan sat iza ponoći kad su stigli kući i Annie je više spavala nego bila budna kad su je stavljali u krevet. A kad je Tommy došao da je poljubi već je čvrsto spavala i tiho hrkala. Njemu se učinilo da je malo pretopla kad joj je poljubio glavicu, ali nije ga to zabrinulo, čak se nije ni potrudio da to kaže mami. Izgledala je tako mirno i nije ni pomislio da nešto ne bi bilo u redu.Ali na sam Božić prvi je put spavala dugo i kad se probudila izgledala je nekako omamljeno. Liz je noć prije bila stavila tanjur s mrkvom i soli za sobove i kolačiće za Božićnjaka ali je Annie bila previše pospana da to učini. Ipak, kad se probudila sjetila se da provjeri jesu li oni to pojeli. Bila je pospanija nego inače i izjavila da je boli glava; no nije bila prehlađena, pa je Liz pomislila da možda ima samo blaži oblik gripe. U posljednje je vrijeme bilo tako strašno hladno, možda je prozebla igrajući se s Tommvjem u snijegu prije dva dana. No, do ručka je već izgledala dobro. Bila je ushićena lutkom Madame Alexander koju joj je Božićnjak donio, a i s drugim igračkama i novim saonicama. Ona i Tommy su izašli i igrali se oko sat vremena, a kad su se toga popodneva vratili unutra na toplu čokoladu, njezini su obraščići bili žarkocrveni i izgledala je potpuno zdravo.— Pa, princezo — obratio joj se otac, sretno se osmjehujući i puckajući lulu. Liz mu je darovala lijepu novu lulu iz Nizozemske i izrezbareni stalak za njegove stare lule. — Je li ti djed Božićnjak bio dobar?— Odličan — široko se nasmijala. — Moja nova lutka je tako lijepa, tata. — Tako se nasmijala kao da je gotovo znala od koga ju je dobila, ali, dakako, nije znala.Svi su se oni uvijek svim silama trudili da održe taj mit, premda je nekoliko njezinih prijateljica već znalo istinu. Liz je tvrdila da djed Božićnjak dolazi svoj dobroj djeci, pa čak i onoj koja nisu tako dobra, s nadom da će se popraviti. Ali nije bilo upitno u koju vrstu spada Aniiie. Ona je njima bila najbolja, a i svima koji su je poznavali.Tog popodneva imali su prijatelje u posjetu tri obitelji koje su živjele blizu i dvije obitelji Johnovih poslovođa sa suprugama i djecom. Kuća se ubrzo ispuni smijehom i igrom. Bilo je i nekoliko mladih osoba, Tommvjevih vršnjaka, pa im je on pokazao svoj novi pecački štap. Jedva je čekao proljeće da ga upotrijebi.Bilo je spokojno, radosno poslijepodne, a kad su svi otišli, mirno su večerali. Liz je priredila juhu od purice, pojeli su ostatke od ručka i malo kolača koje su im posjetitelji donijeli.

— Mislim da mjesec dana više neću ponovo jesti — rekao je John rastegnuvši se u stolici, dok mu se žena smješkala i tada uočila da Annie izgleda nekako blijeda, s vodnjikavim očima i dvije jarke mrlje na obrazima koje su izgledale kao ruž s kojim se voljela igrati.— Je si li mi opet dirala šminku? — pitala je Liz napola zabrinuto, napola šaljivo.— Ne... Otišla je u snijeg... i tada sam ja... Činilo se da je zbunjena. Pogledala je prema Liz, začuđena, kao da nije sigurna u ono što je rekla, pa ju je to uplašilo.— Je si li dobro, srce? — Liz se sagnula i nježno joj dotakla čelo. Gorjelo je. Tog je popodneva izgledala sretno, igrala se sa svojom novom lutkom i s prijateljicama. Kad god bi je Liz vidjela, činilo se da svaki čas trči iz dnevne sobe u kuhinju.— Je li ti slabo?— Malo — Annie je slegla ramenima i iznenada se činila toliko malom da ju je Liz uzela u krilo. Ali, upravo zato što ju je držala, mogla je osjetiti da Annie ima temperaturu. Ponovo joj je opipala čelo i pomislila da mora pozvati liječnika.— Ne volim ga smetati na sam Božić — rekla je Liz zabrinuto. A i bilo je tako užasno hladno. Mećava je dolazila sa sjevera i rekli su da će prije jutra opet sniježiti.— Neka se dobro naspava i s njom će ponovo biti sve u redu — rekao je John mirno. On je po prirodi bio bezbrižniji od Liz. Bilo je to ipak previše uzbuđenja za tako malo stvorenje. Danima su bili prilično napeti tim susretima s prijateljima, Tommyjevom utakmicom, Badnjakom i svim tim pripremama za Božić. Liz je zaključila da vjerojatno on ima pravo. Bilo je to previše za malu djevojčicu.— Kako bi bilo da odjašiš u krevet na tatinim ramenima?Njoj se svidio prijedlog, ali kad ju je pokušao podići, bolno je kriknula i rekla da je boli vrat.— Što misliš, što bi to moglo biti? — pitala ga je Liz kad je izišao iz Anniene sobe.— Obična prehlada. Svi je na poslu imaju već tjednima. Siguran sam da je imaju i sva djeca u školi. Bit će joj dobro. — Uvjeravao je tako svoju ženu i potapšao je po ramenu. Znala je da on ima pravo, ali uvijek se brinula zbog nečeg kao što je poliomijelitis i tuberkuloza. — Dobro je njoj — John joj je ponovio, znajući kako ona naginje tome da sve preuveličava. — Kažem ti.I sama je otišla da poljubi Annie, pa se bolje osjećala kad ju je vidjela. Oči su joj bile sjajne i premda joj je glava bila vrela i još je bila blijeda, bila je posve pri sebi. Vjerojatno je bila samo premorena i previše uzbuđena. On ima pravo. Prehlađena je ili malo gripozna.— Samo ti spavaj, a ako ti ne bude dobro, zovi nas — rekla joj je Liz, dobro je ututkala i poljubila.— Jako, jako te volim, dušo, i hvala ti za krasnu sliku koju si naslikala meni i tati za Božić. — Johnu je načinila i pepeljaru za lulu i obojila je jarkozeleno. Rekla je da je to njegova omiljena boja.Činilo se da je Annie zaspala čim je Liz napustila sobu. Kad je oprala posude, vratila se u sobu da provjeri. Annie je bila još toplija i nemirno se bacala po krevetu i mrmljala u snu, ali se nije probudila kad ju je Liz dodirnula. Bilo je deset sati i Liz je zaključila da će ipak biti bolje da pozove liječnika.Liječnik je bio kod kuće i ona mu objasni da je Annie u groznici. Nije htjela riskirati da je budi mjereći joj temperaturu, ali imala je 38 kad je pošla u krevet, što nije opasno. Spomenula je ukočeni vrat, a on je odgovorio da je to neobično za gripu. Suglasio se s Johnom da je vjerojatno premorena i da se prehladila preko vikenda.

— Dovedite je sutra ujutro, Liz, ako prođe groznica, ili ću ja doći da je vidim. Samo me pozovite kad se probudi. Ali, bit će joj dobro. Imam dvadesetak slučajeva tih gadnih prehlada s groznicom. Nije baš opasno, ali je prilično gadno dok traje. Dobro je utopli, možda temeperatur.a padne još prije jutra.— Velika hvala, Walte.Walter Stone bio je obiteljski liječnik još od Tommvjeva rođenja, a bio je i dobar prijatelj. Kao i uvijek, ona se osjetila smirenom čim ga je pozvala. Imao je pravo. To sigurno nije ništa.Ona i John su dugo sjedili u dnevnoj sobi te večeri i razgovarali o prijateljima, životu, djeci, o svojoj sreći, o tome koliko je godina već prošlo od njihova prvog susreta i kako su sve te godine bile dobro ispunjene. Sa zahvalnošću su rezirmirali svoj život.Još jednom je obišla Annie prije nego što su pošli na spavanje; nije se činilo da je toplija, štoviše činilo se da je malo mirnija. Ležala je spokojno i tiho disala. Bess, pas, ležao je u podnožju krevetašto je uvijek činio. Ni dijete ni pas nisu se pomaknuli kad je Liz napustila sobu i vratila se u svoju.— Kako je? — pitao je John uvlačeći se u krevet.— Dobro je. — Liz se nasmijala. — Znam da se previše brinem, ali što mogu?— Pa i zato te volim. Ti se tako dobro brineš za sve nas. Ne znam čime sam zaslužio toliku sreću.— Mislim da si bio pametan da me zgrabiš još dok mi je bilo četrnaest.Nikad nije ni znala ni voljela drugog muškarca; ni prije ni poslije. U trideset dvije godine, koliko ga je poznavala, njezina ljubav je prerasla u strast.— Znaš li da ni sada ne izgledaš mnogo starije od četrnaest — rekao je gotovo stidljivo i povukao je nježno na krevet k sebi. Spontano mu se primakla i on joj je polako otkopčao bluzu, dok se ona izvlačila iz baršunaste suknje koju je nosila na Božić.— Volim te, Liz — prošaptao je s usnama na njezinu vratu.Želja je u njoj porasla, a njegove su ruke mekano posegnule za njenim golim ramenima i prema njenim uzbuđenim dojkama. Usne su im se čvrsto spojile.Dugo su tako ležali zajedno i na koncu zaspali, siti i zadovoljni. Stvorili su život ispunjen ljepotama koje su godinama tražili. Svoju su ljubav poštovali i njegovali. Liz je razmišljala o njemu dok je u njegovom naručju padala u san. Držao ju je uza se, a kako je ležao iza nje, njegove su je ruke čvrsto stezale oko pasa s koljenima podvučenim iza njezinih. Stražnjica joj je bila zakriljena njegovim tijelom, njegovo lice bilo je uronjeno u njezinu divnu plavu kosu i tako su mirno i zajedno spavali do jutra.Čim se sljedećeg jutra probudila, Liz je ponovo provjerila Annie. Još zamotana u kućni ogrtač, samo ga je svezala, ušla je u Annienu sobu i vidjela daona još spava. Nije se činila bolesnom, ali čim joj se Liz približila, vidjela je da je mrtvački blijeda i da jedva diše. Lizino je srce naglo zabubnjalo kad ju je blago stresla i čekala da se pokrene, ali čulo se samo tiho jecanje, nije se probudila na majčin dodir, pa čak ni kad ju je Liz jako zatresla i počela glasno zazivati njeno ime. Tommy ju je čuo prije Johna i dotrčao da vidi što se dogodilo.— Što je, mama? — kao da je nešto osjetio čim ju je čuo. Još je imao pidžamu na sebi, izgledao je pospano i kosa mu je bila raščupana.— Ne znam. Reci tati da pozove doktora Stonea. Ne mogu probuditi Annie.

Kad je to izrekla, počela je plakati. Spustila je svoje lice do djetetova da joj osjeti disanje, no Annie je bila bez svijesti i moglo se odmah zaključiti da joj se temperatura od sinoć popela do nebesa. Liz se nije usudila napustiti je ni toliko da iz kupaonice uzme toplomjer.— Požuri — viknula je za njim i pokušala posjesti Annie. Ovaj put se ona malo pomaknula i čuo se prigušen mrmor, ali nije ni govorila niti je otvarala oči. Uopće se nije probudila. Liz je samo sjela i kao da uopće ne zna što se događa oko nje, uhvatila Annie za ruku i počela tiho plakati. — Molim te... probudi se... dođi... volim te... Annie... molim te, bebice...Plakala je tako kada je John dojurio u sobu časak kasnije, a Tommy iza njega.— Walt je rekao da će odmah doći. Što se dogodilo?I on se uplašio, premda nije htio priznati Liz da se boji. A Tommy je nijemo plakao iza očevih leđa.— Ja ne znam. Mislim da ima strašno visoku temperaturu... ne mogu je probuditi... o, Bože... oJohn, molim te... — jecala je, hvatala svoju malu djevojčicu, pridizala je onako sjedeći, vikala je, ali ovaj put Annie je nije čula ni zastenjala. Ležala je beživotno u majčinom naručju, a cijela ju je obitelj gledala.— Bit će joj dobro. Djeci zna tako doći, a dva sata poslije kao da ništa nije ni bilo. Pa, znaš to John je nastojao sakriti činjenicu da se uspaničio.— Ne govori mi da to znam. Ja znam da je jako bolesna, to je ono što znam — Liz se nervozno obrecnula na svog muža.— Walt je rekao da će je odvesti u bolnicu ako ustreba. — Ali svima je već bilo jasno da će trebati.— Zašto se ne obučeš? — John je nježno sugerirao. — Ja ću paziti na nju.— Neću je napustiti! — Liz je to rekla odrješito. Položila je Annie ponovno u krevet, poravnala joj kosu, a Tommy je užasnut gledao svoju sestru. Bila je tako blijeda da se činilo kao da je mrtva, a bez pažljivijeg gledanja nije se moglo reći da li diše. Bilo je teško povjerovati da bi se brzo mogla probuditi, hihotati se i smijati, no on je ipak htio vjerovati da se to može dogoditi.— Kako se tako brzo razboljela? Pa sinoć je bila dobro — rekao je Tommy, zaprepašten i ošamućen.— Bila je bolesna, ali ja sam mislila da to nije ništa. — Liz je bijesno pogledala Johna kao da je njegov propust što nije sinoć pozvao liječnika da dođe. Gadilo joj se sada misleći na to kako su vodili ljubav dok je Annie tonula u nesvijest u svojoj sobi.— Trebala sam prisiliti Walta da sinoć dođe.— Pa nisi mogla znati da će joj biti ovako. John ju je pokušao umiriti, no ona nije ništa rekla.Tada.su Čuli liječnika kako kuca na vrata. John je potrčao da ih otvori i da ga pusti u kuću. Vanije bila oštra hladnoća i obećana vijavica je stigla. Sniježilo je i vanjski svijet je izgledao tmuran kao i onaj u Annienoj sobi.— Što se dogodilo? — doktor je pitao Johna dok je brzim koracima grabio prema njenoj spavaćoj sobi.— Ne znam. Liz kaže da joj se temperatura vrtoglavo popela i mi je ne možemo probuditi.Od vrata gdje su sad bili, on je, jednostavno zanemarivši Liz i njihova sina, načinio dva koraka do Anneina kreveta, opipao je, pokušao joj pokrenuti glavu i provjerio joj zjenice. Oslušnuo je disanje, provjerio joj reflekse u posvemašnjoj tišini, a tada se okrenuo i pogledao ih s bolnim izrazom.

— Volio bih je odvesti u bolnicu na punktiranje. Mislim da je meningitis.— O, moj Bože. — Liz nije bila sigurna što sve to znači, ali bila je sigurna da to nije dobra vijest, pogotovo s obzirom na Anneinin izgled.— Hoće li joj biti dobro? — Liz je jedva prošaptala riječi objesivši se Johnu za ruku, a Tommy je plakao kodu vrata i gledao obožavanu sestru posve zaboravljen. Liz je mogla čuti kako joj srce tuče dok je čekala liječnikov odgovor. Bio im je prijatelj tako dugo, išao je čak i u školu s njima, ali sada je izgledao kao neprijatelj dok je procjenjivao i izricao Annienu sudbinu.— Ne znam — rekao je pošteno. — Ona je jako bolesna djevojčica. Volio bih je odmah povesti u bolnicu. Može li netko od vas poći sa mnom?— Oboje idemo — odlučno je rekao John. — Daj nam samo časak da se obučemo. Tommy, ti ostani s doktorom i s Annie.— Ja... tata... — on se gušio u riječima i suzama koje su navirale prije nego što ih je mogao zaustaviti. — I ja želim ići. Ja... moram biti tamo.John se htio usprotiviti, no samo je kimnuo. Razumio je. Znao je što mu je ona značila, svima njima. Nisu je smjeli izgubiti.— Idi se obući. — A tada se okrenuo liječniku: — Bit ćemo spremni za časak.Liz je već u njihovoj spavaćoj sobi navlačila odjeću. Obukla je donje rublje, stavila pojas za čarape i čarape. Uvukla se u jednu staru suknju, čizme, navukla pulover, provukla češalj kroz kosu, zgrabila torbicu i kaput i nanovo otrčala u Annienu sobu.— Kako je? — uletjevši u sobu upitala je bez daha.— Nema promjene — liječnik je tiho rekao. On je neprestano provjeravao njezine vitalne funkcije. Krvni tlak je jako pao, bilo je bilo slabo i sve je dublje padala u komu. Želio je da su već u bolnici, ali predobro je znao da se čak i u bolnici malo što može učiniti u slučaju meningitisa.Časak kasnije John se pojavio obučen nasumce, a Tommy je imao svoj hokejski dres. To je bilo prvo što mu se našlo pri ruci u ormaru.— Hajdemo! — rekao je John zgrabiši Annie s kreveta a Liz ju je umotala u dva debela pokrivača. Glavica je bila tako vruća, pekla je kao žarulja. Bila je suha i spržena s blago modrim usnama. Pojurili su prema liječnikovu autu. John se smjestio na stražnje sjedište držeći Annie. Liz se uvukla do njega, a Tommy je sjeo do liječnika. Tada se Annie ponovno malo pomaknula, ali se nakon toga više ničim nije oglasila i vožnja do bolnice je protekla u mrtvoj tišini. Liz nije skidala oči s nje. Odmicala joj je plavu kosu s lica. Poljubila ju je u čelo jednom ili dvaput, a kad bi je usnama dotakla, užasnula bi je vrelina djetetove glavice.John ju je unio u traltt prve pomoći i osoblje je čekalo. Walt je nazvao prije nego što su napustilikuću. Liz je stajala do Annie kad su je punktirali i držala joj ruku. Tjerali su je van, ali je ona odbila napustiti svoju kćer.— Ostajem ovdje kraj nje — rekla je oštro. Medicinske sestre su se pogledale, no liječnik je samo kimnuo.Krajem popodneva utvrdilo se da je prognoza bila točna. Annie je imala meningitis. Temperatura je još porasla. Bila je 41,6 stupnjeva i uzaludan je bio svaki njihov trud da je smanje. Ležala je u bolničkom krevetu na dječjem odjelu sa zavjesama navučenim oko nje, a roditelji i brat su je gledali. Tiho bi zastenjala s vremena na vrijeme, ali se nije ni budila niti micala. A kad ju je liječnik ponovo pregledao, vrat joj je bio potpuno ukočen. Znao je da ona više ne može dugo izdržati, ukoliko temperatura ne padne ili ne dođe k svijesti, ali nisu imali

nikakve mogućnosti da joj u toj borbi pomognu. Sve je bilo u rukama sudbine. Stigla im je kao dar prije pet i pol godina i donijela im isključivo ljubav i veselje, a sada ničim nisu mogli spriječiti gubitak toga dara; mogu se samo moliti, nadati i preklinjati je da ih ne napusti. No, Annie nije ništa čula dok je majka stajala kraj nje, ljubila joj lice i gladila užarenu ručicu. John i Tommy su joj naizmjenično držali drugu ruku, pa potom izlazili u hodnik i plakali. Dosad se nitko od njih nije osjećao tako bespomoćno. No, Liz je bila ta koja je odbijala bilo kakav odlazak ili odustajanje od borbe. Njoj se činilo da bi, ako je i na trenutak ostavi, mogla izgubiti bitku. Neće joj dopustiti da tiho nestane u mraku! Ona će je privijati uza se, držati je, boriti se da je zadrži.— Mi te volimo, bebice... mi te svi jako volimo... tata i Tommy... moraš otvoriti oči, dođi, bebice, dođi, znam da možeš. Tebi će biti dobro. Ovo jesamo neka luda buba koja hoće da budeš bolesna, ali mi joj to nećemo dopustiti, je 1' da? Dođi, Annie... dođi, bebice, molim te. — Govorila joj je neumorno satima, pa ni predvečer je nije htjela napustiti. Konačno je prihvatila stolicu i sjela, još uvijek držeći Annienu ruku. Na časak bi zanijemila i samo sjedila, a onda bi opet progovorila. John je povremeno morao izaći, jer to nije mogao podnijeti. Za vrijeme večere sestre su izvele Tommvja, jer je bio toliko izbezumljen da više nije mogao podnositi kako mu majka moli sestru da živi, a sestrica koju je obožavao još uvijek je beživotna. Vidio je kako to djeluje na njegova tatu i njegovu mamu, i to je bilo previše za njega. Samo je stajao i ridao, a Liz nije imala snage da ga utješi. Zadržala ga je za časak, no onda su ga sestre ipak izvele. Annie ju je cijelu trebala. Nije ju mogla napustiti da bi išla za Tommvjem. Morat će s njim razgovarati kasnije.Sat nakon Tommvjeva izlaska, Annie je ispustila tihi jecaj i kao da su joj trepavice zatreptale. Na tren se činilo kao da bi mogla otvoriti oči, ali ipak nije. Umjesto toga, ponovo je zajecala i ovaj put lagano stisnula majčinu ruku, a onda kao da je jednostavno spavala cijeli dan, otvorila je oči i pogledala svoju mamu.— Annie — prošapta Liz posve osupnuta onim što vidi. Mahnula je Johnu da im priđe. On se bio vratio u sobu i stajao je blizu vrata. — Zdravo, bebice. Tata i ja smo tu i mi te strašno volimo.On je u hipu bio do kreveta i tako su stajali s obje strane njenog uzglavlja. Ona se nije mogla okrenuti ni prema jednom ni prema drugom, ali bilo je jasno da ih dobro vidi. Izgledala je pospano i na čas je ponovo zatvorila oči, pa ih onda opet otvorila i nasmiješila se.— I ja vas volim — rekla je tako tiho da su je jedva čuli. — A Tommy?— I on je tu. — Rijeka suza tekla je niz Lizino lice dok je odgovorala, nježno je poljubivši u čelo. I John je plakao, ne stideći se više da ga vidi takvog. Jako su je voljeli. On bi sve učinio da joj pomogne izvući se iz ovoga.— Volim Tommvja — tiho je rekla. — Volim vas, i tada se jasno nasmijala ljepša nego ikad. Izgledala je kao idealno dijete, ležeći tu, tako svijetla, s velikim plavim očima i malim okruglim obrazima koje su svi voljeli ljubiti. Smješila im se kao da zna neku tajnu koju oni ne znaju. Tog časa je Tommy ušao, pa je i njega vidjela. Pogledala je prema njemu i široko mu se nasmiješila. On je to shvatio kao znak da joj je opet dobro i počeo je plakati s olakšanjem što je neće izgubiti. A onda je, obuhvativši ih sve svojim riječima jednostavno rekla: Hvala vam — i to najtišim šaptom. Zatvorila je oči i odmah zaspala iscrpljena tolikim naporom. Tommy se radovao onome što je vidio i ponovo je napustio sobu. Liz nije tako mislila. Ona je osjećala da je tu nešto pogrešno, da to nije ono što se naoko čini. Promatrala ju je i vidjela

kako se pomalo gubi. Odlazi dar koji im je ona bila. Oduzima im se. A imali su je tako kratko, činilo se tek nekoliko trenutaka. Liz je i dalje sjedila držeći joj ruku i promatrajući je, a John je ulazio i izlazio. Tommy je već bio zaspao na stolici u hodniku. Bilo je već skoro pola noći kad ih je konačno sasvim napustila. Nije više otvorila oči. Nije se više probudila. Bila im je rekla sve što je trebala reći. Svima im je rekla da ih voli, čak im je i zahvalila... hvala... za pet divnih godina... pet sićušnih... godina... hvala za taj mali zlatni život darovan... nakratko... Liz i John bili su s njom kad je umrla. Držali su je za ruke.Ne toliko da je povuku natrag, više da joj zahvale za sve što im je darovala. Tad su već znali da nema načina da je zadrže, jednostavno su željeli biti tu sad kad ih napušta.— Volim te — Liz je prošaptala zadnji put kad su prestali posljednji sićušni uzdisaji. — Volim te. Bila je to samo jeka. Napustila ih je na krilima anđela. Dar im je oduzet. Annie Whittaker je bila duh. A brat joj je spavao u hodniku sanjajući je, misleći na nju, voleći je kao i svi oni, sjećajući se prijašnjih dana kad su se igrali anđela u snijegu, a sada ona to zbilja i jest.

2.Sprovod je bio smrtna muka puna boli i nježnosti, onoga od čega su sazdane majčinske more. Bilo je to dva dana prije stare godine. Došli su svi njihovi prijatelji, djeca, roditelji, njezine odgajateljice iz vrtića i jaslica, Johnovi suradnici i namještenici, nastavnici s kojima je Liz radila. I Walter Stone je došao. On im je povjerio da si predbacuje što nije došao one noći kada je Liz zvala. Smatrao je da je to samo gripa ih prehlada, no nije se smio osloniti samo na tu pretpostavku. No, također je dodao, da je i bio došao, ne bi ništa mogao promijeniti. Statistike o meningitisu su gotovo uvijek u svakom pogledu porazne za tako malu djecu. Liz i John su ga smirivali da ne krivi sam sebe, pa ipak Liz jest krivila sebe što ga nije zamolila da te noći ipak dođe. I John si je predbacivao što je rekao Liz da to nije ništa. Mrzili su jedno drugo zato što su vodili ljubav dok je ona padala u komu u svom krevetu. Tommy si to nije mogao rastumačiti, ali je i on krivio sebe za njezinu smrt. Trebao je biti sposoban za jasnije rasuđivanje. No, nitko od njih to nije bio.Annie je bila, kao što je župnik rekao toga dana, dar od Boga posuđen na kratko vrijeme, mali prijatelj koji ih je došao poučiti o ljubavi i još ih više zbližiti. I u tome je uspjela. Sve osobe koje su tu sjedile sjećale su se njenog anđeoskog smiješka, krupnih plavih očiju, sjajnog malog lica pred kojim se svatko morao smijati ili smiješiti i voljeti je. U svačijim mislima ona je, bez sumnje, došla kao dar ljubavi. Sad je bilo pitanje kako će oni nastaviti živjeti bez nje. Svi su smatrali da je smrt djeteta pokora za sve njihove grijehe i upozorenje da čovjek može svakog časa izgubiti sve u životu. To je gubitak svega, gubitak nade, života, budućnosti. To je gubitak topline, gubitak svega dragoga. I nikad nije bilo troje jadnika većih od Liz, Johna i Tommvja Whittakera toga nemilog, hladnog prosinačkog dana. Stajali su smrzavajući se pored njenog groba, među svojim prijateljima, nemoćni da se otrgnu od nje, nesposobni prihvatiti da je moraju ostaviti tu u sićušnom bijelom, cvijećem pokrivenom lijesu.— Ja ne mogu... — rekla je Liz Johnu somljenim glasom kad se obred završio i on je odmah shvatio što je ona mislila, pa je uhvati za ruku u strahu da ne dobije histerični napad. Oboje su bili na rubu toga danima, a Liz je sad izgledala još gore. — Ne mogu je ostaviti ovdje... Ne mogu. — Gušila se u jecajima i unatoč njenu otporu on je privuče bliže k sebi.— Ona nije ovdje, Liz, ona je otišla... njoj je sada dobro.

— Nije joj dobro. Ona je moja... želim je natrag. Ja je želim natrag — rekla je grcajući, dok su je prijatelji zbunjeno odvlačili, ne znajući kako da joj pomognu. Nije postojalo ništa što bi čovjek mogao učiniti ili reći da joj olakša i ublaži bol. A Tommy je stajao i gledao ih s bolom u srcu i čežnjom za Annie.— Jesi li dobro, sine? — upitao je njegov hokejaški trener prolazeći i brišući suze s obraza i ne trudeći se da ih sakrije. Tommy je htio kimnuti da jest, a onda je zavrtio glavom i klonuo plačući u čovjekovo naručje. — Znam... znam... Ja sam izgubio sestru kad mi je bila dvadeset jedna, a njoj petnaest... to su muke... to su prave muke. Samo se drži uspomena, ona je bila slatko malo stvorenje — rekao je plačući zajedno s Tommvjem. — Drži se tih uspomena, sine. Ona će ti se vraćati u sitnim blagoslovima cijeli tvoj život. Anđeli nam daju takve darove... katkad to i ne zapažaš. Ali oni su tu. Ona je ovdje. Pričaj joj ponekad kada si usamljen... ona će te čuti... nećeš je nikad izgubiti. — Tommy ga je časak u čudu gledao, pitajući se je li lud, a onda je kimnuo. Dotle je njegov otac konačno jedva nekako uspio odmaknuti majku od groba. Ona je jedva mogla hodati do auta, a otac je vozeći kući bio posve siv. Putem nisu prozborili ni riječi.Ljudi su navraćali cijelo popodne i donosili im hranu. Neki su samo ostavljali hranu ili cvijeće na prednjem stubištu, žacajući se da im smetaju i da se s "njima suoče. Rijeka ljudi stalno je tekla, no bilo je i onih koji su se držali po strani, kao da su smatrali da će čak i sam dodir s Whittakerovima i njima donijeti tragediju. Kao da tragedija može biti zarazna.Liz i John su sjedili u dnevnoj sobi posve iscrpljeni. Ukočeno su pokušavali pozdravljati prijatelje. Odahnuli su kada su već kasno u noć zaključali ulazna vrata i prestali odgovarati na telefonske pozive. Tommy je sve to vrijeme sjedio u svojoj sobi, daleko od svih. Jednom ili dvaput prošao je pored njezine sobe i bilo mu je nepodnošljivo. Na koncu je ostavio vrata zatvorena da ne mora gledati. Sve čega se mogao sjetiti bilo je kako*je ona izgledalazadnji put, tako bolesna, tako beživotna, tako blijeda, samo nekoliko sati prije nego što ih je napustila. Jedva se sada sjećao kako je izgledala kad joj je bilo dobro, kad ga je zadirkivala i dok se smijala. Najednom je sve što je mogao vidjeti bilo njezino lice u bolesničkom krevetu one posljednje minute kad je rekla "hvala vam..." i onda umrla. Progonile su ga njezine riječi, njezino lice, uzroci njene smrti. Zašto je umrla? Zašto se to dogodilo? Zašto nije on mogao biti na njezinu mjestu? No nikom nije govorio kako se osjeća, nikome nije rekao ni riječi. Zapravo, ostatak tjedna Whittakerovi nisu međusobno uopće razgovarali. Samo bi progovorili s prijateljima kad bi morali, a Tommy nije ni to.Stara godina je došla i prošla kao i svaki drugi dan u godini. Nova godina prošla je nezapaženo. Nakon dva dana Tommy se vratio u školu i nitko mu ništa nije rekao. Svi su znali što se dogodilo. Njegov hokejaški trener bio je srdačan, ali nije više spominjao ni vlastitu sestru ni Annie. Nitko nije Tommyju o svemu tome ništa rekao, a on nije znao kamo će sa svojom boli. Čak je i Emily, djevojka kojoj je mjesecima nezgrapno udvarao, izgledala sada kao nešto uvredljivo, jer je o njoj razgovarao s Annie. Sve ga je podsjećalo na ono što je izgubio i to mu je teško padalo. Mrzio je neprestanu bol poput odrezana uda i činjenicu da ga svi gledaju sa sažaljenjem. Ilf su možda mislili da je on čudan. Ništa nisu rekli. Nisu mu se približili, a on se držao odvojeno. A tako je bilo i s njegovim roditeljima. Nakon prve navale posjetitelja, prestali su se viđati sa znancima. Gotovo su se prestali viđati i međusobno. Tommy više nije jeo s njima. Nije podnosio sjediti za kuhinjskim stolom bez Annie, nije mogao dolaziti kući popodne i ne dijeliti mlijeko i kolačiće s njom. Jednostavno nijepodnosio biti u kući bez nje. I tako bi ostajao na treningu što duže može, a poslije bi pojeo večeru koju

mu je majka ostavila u kuhinji. Jeo je uglavnom stojeći pored peći, a pola toga bi bacio u smeće. Cesto bi uzeo kekse i čašu mlijeka u svoju sobu i izostavio večeru. Izgledalo je da njegova majka uopće ne jede, a da otac dolazio kući sve kasnije i kasnije i da nikad nije gladan. Prave večere su bile stvar prošlih vremena za sve njih, a međusobno druženje nešto čega su se bojali i što su izbjegavali. Kao da su znali da će, ako njih troje budu zajedno, nestanak četvrtog člana biti neprihvatljivo bolan. Tako su se potajno skrivali jedno od drugog i od sebe samih.Sve ih je podsjećalo na nju, sve je budilo bol kao pulsirajući živac koji prestaje boljeti samo na tren, a sve ostalo vrijeme izaziva bol koja je gotovo nepodnošljiva.Njegov je trener vidio što se s njim zbiva, a jedna od njegovih nastavnica spomenula je to prije proljetnih praznika. Prvi put u cijeloj njegovoj školskoj karijeri ocjene su mu bile slabe, no za sve to on uopće nije mario sad kad nema Annie."— Whittakerov dječak slabo stoji — rekla je njegova razrednica nastavnici matematike jednog dana za nastavničkim stolom u školskoj blagovaonici. Prošli sam tjedan pozvala njegovu majku i vidjela se s njom u gradu. Izgleda još gore od njega. Mislim da ih je jako pogodila smrt njihove djevojčice.— A koga ne bi? — sućutno je rekla nastavnica matematike. I ona je imala djecu i nije mogla zamisliti kako bi tako nešto preživjela. — Koliko slabo stoji? Pada li iz čega?— Još ne, ali je blizu — rekla je otvoreno. — Bio je jedan od mojih najboljih učenika. Znam koliko njegovi drže do školovanja. Negov je otac čak govorio da će ga poslati na neko vrhunsko sveučilište,ako bude želio i ako bude imao dobre ocjene. Sada sigurno neće.— Mogao bi se ponovo izvući. Tek je prošlo tri mjeseca. Dajte dečku priliku. Mislim da ga moramo pustiti na miru, i njega i njegove roditelje, pa vidjeti kako će biti krajem školske godine. Uvijek ih možemo zvati ako zaista zaostane i padne iz nekog predmeta.— Meni je teško gledati kako se gubi na takav način.— Možda ne može drukčije. Možda upravo sada vodi bitku da savlada ono što se dogodilo. Možda je to važnije. Ponekad mi je teško priznati, no ima važnijih stvari u životu od sociologije i trigonometrije. Dajmo dječaku priliku da predahne i da se vrati u ravnotežu.— Već je prošlo tri mjeseca — podsjetila ju je druga nastavnica. Bilo je to krajem ožujka. Eisenhovver je bio u Bijeloj kući već dva mjeseca, Salkovo cjepivo je uspješno provjereno, a Lučile Bali je konačno dobila svoju veoma reklamiranu bebu. Svijet je brzim tempom išao naprijed, ali ne za Tommyja Whittakera. Njemu je život prestao s Annienom smrću.— Slušaj, da je to bilo moje dijete, i meni bi trebao cijeli život da to prebrodim — rekla je osjećajno osjetljivija od dvije nastavnice.— Znam.Dvije nastavnice su sjedile mirno, misleći na svoje obitelji, a krajem ručka složile su se da još neko vrijeme puste Tommvja na miru. No, svi su to zapazili. Djelovao je kao da ga ništa ne zanima. Čak je odlučio da tog proljeća ne igra ni košarku ni bejzbol, unatoč trenerovim.nagovorima. A kod kuće, njegova je soba bila u neredu, njegovi kućni posloviostajali su neobavljeni i pryi put u životu bio je u stalnom raskoraku sa svojim roditeljima.No, oni su i međusobno bili u raskoraku. Majka i otac kao da su se vječno prepirali, a jedno od njih je neprestano glasno okrivljavalo drugoga za bilo što. Što u kolima nema benzina, što nije izneseno smeće, što nije pušten pas, plaćeni računi, otpremljeni čekovi, kupljena kava,

odgovoreno na pisma. Sve su to bile nevažne stvari, ali sve što su oni uopće činili bila je to da se svađaju. Oca mu nikad nije bilo kod kuće. Majka se nikad nije smijala. Nitko nije imao blagu riječ ni za koga. Čak više nisu ni izgledali tužno, nego ljutito. Bili su bijesni jedno na drugo, na svijet, na život i sudbinu koja im je tako okrutno oduzela Annie. No, nitko to nije nikada rekao. Oni su samo urlali i tužili se na sve drugo, na primjer na visoke cijene električne struje.Tommvju je bilo lakše kad bi se držao podalje od njih. Većinom se motao okolo po vrtu, sjedio pod stražnjim stubama, razmišljao i počeo pustiti. Koji put bi čak popio čašudvije piva. Ponekad je samo sjedio vani pod stražnjim stubama, zaštićen od beskonačne kiše koja je pljuštala cijeli mjesec, pio pivo i pušio Camels. Zbog toga se osjećao strašno zrelim, jednom se čak i nasmiješio, misleći kako bi se Annie skandalizirala da ga može vidjeti. Ali nije mogla, a njegovi roditelji nisu više mnogo marili, pa je tako bilo svejedno što čini. Osim toga, sad mu je već bilo šesnaest godina. Odrastao je.— Fućka se meni što je tebi šesnaest godina, Maribeth Robertson — reče njezin otac jedne ožujske večeri u Onawi, Iowa, nekih četiri stotine kilometara od mjesta gdje je sjedio Tommy, polako se opijajućipivom ispod stražnjih stuba roditeljske kuće, gledajući kako oluja mlati cvijeće njegove majke. — Nećeš ti izlaziti u toj tankoj haljini s cijelim dućanom šminke na sebi. Isperi to s lica i svući tu haljinu.— Tata, to je proljetni ples, svi se šminkaju i nose plesne haljine. — Djevojka koju je njezin stariji brat izveo prije dvije godine, dakle u dobi u kojoj je ona danas, izgledala je mnogo izazovnije, a otac nije prigovario. Ali to je bila Rvanova djevojka, a to je, dakako, bilo nešto drugo. Ryan je mogao činiti sve. On je bio muško, a Maribeth nije.— Ako želiš izići, obući ćeš pristojnu haljinu, ili možeš ostati kod kuće i s majkom slušati radio.Iskušenje da ostane kod kuće bilo je jako. Ali opet, taj razredni ples neće se ponoviti. Razmišljala je da uopće ne ide, pogotovo ako mora obući neku haljinu u kojoj će izgledati kao časna sestra, ali opet, nije bas željela ostati kod kuće. Posudila je haljinu od prijateljičine starije sestre. Bila je malo prevelika, ali smatrala je da je doista lijepa. Bio je to modri taft s cipelama iste boje koje su joj mučile noge jer su bile cijeli broj premale, ali bilo je vrijedno te muke. Haljina je bila bez naramenica, s dubokim dekolteom. Otkrivala je udubljenje među dojkama, a njima nije oskudijevala. Znala je da je to ono čemu otac prigovara.— Tata, nosit ću jaknu, obećavam.— S jaknom ili bez nje, tu haljinu možeš nositi kod kuće s majkom. Ako želiš poći na ples, nađi nešto drugo u čemu ćeš ići ili možeš zaboraviti ples. A da ti pravo kažem, ne bi mi bilo krivo da ne ideš. Sve one cure nalik su na djevojčure u tim duboko izrezanim haljinama. Ne moraš pokazivati tijelo da privučeš pozornost mladića, Maribeth. Bolje da to shvatiš prije nego što počneš dovlačiti kući najgoru vrstu momaka, pazi što ti kažem.Rekao je to strogo, a njezina mlađa sestra Noelle zakoluta očima. Njoj je bilo tek trinaest, no bila je mnogo buntovnija nego što je Maribeth i sanjala da bude. Maribeth je bila dobra djevojka, a jednako tako i Noelle, ali ona je od života priželjkivala veća uzbuđenja nego Maribeth. Već su joj i u trinaestoj oči zaigrale svaki put kad bi neki mladić zažviždao. Iako joj je već bilo šesnaest, Maribeth je bila sramežljiva i mnogo suzdržanija u sukobu s ocem.Na kraju, Maribeth je otišla u sobu i legla na krevet plačući, a majka je došla za njom da joj pomogne naći što će obući. Nije imala mnogo, no imala je jednu zgodnu tamnoplavu haljinu s

bijelim ovratnikom i dugim rukavima za koju je Margaret Robertson znala da bi je njen muž smatrao prikladnom. Ali i sam pogled na haljinu izazvao je suze u Maribethinim očima. Bila je to ružna haljina.— Mama, izgledat ću kao časna sestra. Svi će mi se tako smijati da ću morati pobjeći iz dvorane.Bila je utučena gledajući haljinu koju je majka izabrala za nju. Bila je to haljina koju je oduvijek mrzila.— Pa neće svi nositi haljinu kao što je ta, Maribeth — rekla je majka pokazujući posuđenu plavu plesnu haljinu. Bila je to lijepa haljina, morala je priznati, ali i nju je malo strašila. U njoj je Maribeth izgledala kao odrasla žena. Već sa šesnaest godina bila je obdarena ili ukleta s velikim prsima, uskim bokovima, tankim strukom i dugim lijepo oblikovanim nogama. Čak i u običnoj odjeći bilo je teško ne vidjeti njenu ljepotu. Bila je viša od većine prijateljica, vrlo rano se razvila.Trebao joj cijeli sat kako bi je nagovorila da odjene tu haljinu, a dotle je njen otac sjedio u prednjoj sobi i rešetao njezina pratioca bez obzira i milosti. Bio je to mladić kojega je Maribeth jedvapoznavala i bio je krajnje nervozan dok ga je gospodin Robertson ispitivao čime se misli baviti kad završi školu, pa je odgovorio da još nije odlučio. Bert Robertson mu je dotle objašnjavao da je mladiću korisno malo napornog rada, a ne bi mu škodilo ni da pođe u vojsku. David O' Connor se izbezumljeno slagao s njim u sve gorem očaju dok se Maribeth konačno, preko volje, nije pojavila u sobi u mrskoj haljini s majčinim perlama kao malom utjehom. Nosila je tamnoplave cipele s niskom petom, umjesto plavih satenskih cipela s visokom petom koje je namjeravala nositi, no svejedno se obratila Davidu, pokušavajući se uvjeriti da to nije važno. Znala je da grozno izgleda i da je tamna haljina u mračnom kontrastu s jarkim sjajem njene riđe kose, i to ju je činilo još smetenijom. Pozdravljajući Davida osjećala se ružnom kao nikad dotad.— Izgledaš zaista lijepo — rekao je neuvjerljivo David u tamnom odijelu svog starijeg brata, nekoliko brojeva proširokim za njega, dok joj je pružao kiticu, no ruke su mu toliko drhtale da je nije mogao pričvrstiti, pa mu je njezina majka pomogla.— Lijepo se provedite — rekla je majka ljubezno dok su odlazili, pomalo žaleći svoju kćer. Ipak je osjećala da su joj trebali dopustiti da odjene tu žarkoplavu haljinu. U njoj je izgledala tako lijepo i zrelo. Ali, nije se moglo suprotstaviti Bertu kad jednom odluči.A znala je koliko se brine za svoje kćeri. Prije mnogo godina, njegove dvije sestre bile su prisiljene da se udaju i on je uvijek govorio Margareti da se to, štogod ga koštalo, neće dogoditi njegovim kćerima. One moraju biti dobre djevojke i udati se za pristojne mladiće. U njegovoj kući neće biti drolja, nedopuštenog seksa, divljeg ponašanja; davao je to jasno do znanja. Samo je Ryanu bilo dopušteno daradi što hoće. Ipak je on bio mladić. Sada mu je bilo osamnaest i radio je zajedno s Bertom. Bert Robertson je imao najbolju radionicu za popravke automobila u Onawi. Za tri dolara na sat, vodio je vraški dobar posao i time se ponosio.Ryan je volio raditi za oca i hvastao se da je jednako dobar mehaničar kao i on. Dobro su se slagali. Ponekad bi vikendom odlazili zajedno u lov i ribolov. Margaret bi ostajala kod kuće s djevojkama, išla bi s njima u kino ili bi se posvetila šivanju. Ona nikada nije bila zaposlena i Bert je i na to bio ponosan. Nije baš bio bogataš, ali mogao je ići gradom uzdignute glave i nikakva kći neće mu to upropastiti posuđivanjem haljine i odlaskom na proljetni ples obučena

kao uspaljena paunica. Lijepa je djevojka, ali to je samo razlog više da je drži na uzdi, da joj ne dopusti da se raspojasa poput njegovih sestara.Oženio se običnom djevojkom. Margaret O'Brien kanila je otići u samostan prije nego što su se sreli. Bila mu je odlična supruga već gotovo dvadeset godina. Pa on je i ne bi uzeo da je izgledala kao kaćiperka, ono što Maribeth upravo pokušava, ili da mu se neprestano suprostavljala kao što to čini Noelle. Već odavno je vidio kako je s muškim djetetom mnogo lakše nego sa ženskim, premda mu Maribeth, zapravo, nije pravila neprilike. Ali imala je čudne ideje o ženama i što one bi i što ne bi trebale raditi, o tome da treba ići u školu, pa čak i na fakultet. Nastavnici su joj napunili glavu time da je pametna. Nije bilo ništa loše u tome da djevojka dobije obrazovanje, no, što se Berta tiče, morala je znati kad se treba zaustaviti i kad se to može koristiti. Bert je često govorio da ne treba studirati da bi se naučilo što je pelena. No, malo školovanja dobro bi došlo. Ne bi imao ništa protivda izuči knjigovodstvo i da mu pomogne u vođenju knjiga. No, neke njene zamisli bile su izvan svake pameti. Žene liječnici, ženski inženjeri, žene pravnici, čak mu je i zvanje medicinske sestre bilo previše. Što ona to, do vraga, govori? Ponekad se zaista čudio. Djevojke se moraju tako ponašati da ne upropaste svoj ili tuđi život. Zatim se očekuje da se udaju, da imaju djecu, onoliko koliko ih muž može uzdržavati ili koliko hoće. A potom se treba brinuti za muža, za djecu i kuću, a ne izazivati glavobolje. Sve je on to rekao Ryanu, upozorio ga da ne oženi neku divljakušu, da nijednu ne učini trudnom, pa je poslije mora oženiti. No, s curama je posve druga priča. One se moraju pristojno ponašati, a ne izlaziti polugole na ples i izluđivati svoje obitelji suludim pričama o pravu žena. Ponekad se pitao nisu li im filmovi koje su gledale s Margaret utuvili te lude ideje. Od Margaret to, zacijelo, nisu preuzele. Ona je bila mirna žena koja nikada nikome nije pravila neprilike. Ali Maribeth, ona je bila posve druga priča. Bila je dobra djevojka, no Bert je stalno bio uvjeren da će zbog svojih modernih ideja upasti u mnoge neprilike.Maribeth i David su stigli na ples s više od pola sata zakašnjenja, no činilo se da se svi lijepo zabavljaju i bez njih. Premda se smatralo da se na plesu ne smije piti, neki mladići iz njenog razreda, pa čak i nekoliko djevojaka, već su izgledali pijano. Kad su stigli, zapazila je nekoliko parova s plesa u parkiranim automobilima, no pravila se da ih ne vidi. Bilo joj je neugodno gledati to s Davidom. Jedva ga je poznavala i zapravo i nisu bili prijatelji, no nitko je drugi nije pozvao za partnericu, a željela je ići, bar da vidi kako je, bar da samo bude tamo. Dosadilo joj je da iz svega bude isključena. Nikad se nigdje nije uklapala. Bila je uvijek različita. Godinama je bila među najboljim učenicima. Zbog toga su je neki mrzili, a ostali ignorirali.Kad god bi došli u školu, njeni su je roditelji uvijek obrukali. Majka je bila poput miša, a otac bučan. Svima je popovao što da rade, osobito majci. Ona je pred njim bila manja od makova zrna; potpuno podređena i složila bi se sa svime što bi on rekao, pa i onda kad se vidjelo da nema pravo. Bez dlake na jeziku iznosio je nekoliko milijuna svojih mišljenja, poglavito o ženama, o njihovoj ulozi u životu, o važnosti muškaraca i o nevažnosti obrazovanja. Uvijek je isticao sebe kao primjer. On je bio siroče iz Buffala i dobro je prošao unatoč tome što je imao samo osnovnoškolsko obrazovanje. Prema njemu, čovjeku više i ne treba. To što je njezin brat Ryan uspio završiti srednju školu, bilo je pravo čudo. Bio je grozan učenik, stalno istjerivan zbog ponašanja, no budući je to bio Ryan, a ne djevojke, njezin otac je smatrao da je to zabavno. Sad bi Ryan vjerojatno već bio marinac i otišao u Koreju da nije proglašen nesposobnim zbog ravnih stopala i koljena koje je uništio igrajući ragbi. Ona i Ryan imali su

malo što zajedničko i uvijek joj je bilo neshatljivo da su iz iste obitelji i rođeni na istom planetu.Bio je zgodan i drzak, ne baš naročito bistar, pa se i ne bi reklo da su rod.— Do čega ti je doista stalo? — zapitala ga je jednom htijući dokučiti kakav je, a možda i kakva je ona u usporedbi s njim.On ju je zapanjeno pogledao, čudeći se što ga to uopće i pita.— Kola, djevojke... pivo... zabava. Tata stalno govori o poslu. To je u redu, mislim... barem dok radim s autima, a nemam posao u banci, osiguravajućem društvu ili slično. Mislim da sam sretan što radim s tatom.— Da — rekla je tiho, kimnuvši glavom, promatrajući ga svojim velikim zelenim, ispitivačkim očima, trudeći se da ga poštuje. — Poželiš li katkad nešto više od toga?— A što to? — Činilo se da je zbunjen tim pitanjem.— Pa bilo što. Više nego samo raditi za tatu. Recimo, otići u Chicago, ili u New York, imati bolji posao, studirati...To su bili njeni snovi. Željela je tako mnogo, ali nije imala s kime dijeliti svoje snove. I njezine kolegice u razredu su bile drukčije. Nikome nije bilo jasno zašto joj je toliko stalo do ocjena i učenja. Pa zar je to važno? Koga briga? Ali nju jest bila briga. Posljedice toga su bile da nije imala prijatelja, a na ples je morala s mladićem poput Davida.No, ona je i dalje živjela u snovima. Nitko joj ih nije mogao oduzeti, pa čak ni njen otac. Maribeth je željela karijeru, zanimljiviju sredinu u kojoj će živjeti, uzbudljiv posao, obrazovanje, ako si ga ikad bude mogla priuštiti, i konačno muža koga bi voljela i poštovala. Nije mogla zamisliti život bez osobe kojoj bi se divila. Nije mogla zamisliti život poput života njene majke, u braku s muškarcem koji na nju uopće ne obraća pozornost, nikad ne prihvaća njene ideje i ne mari što ona misli. Željela je mnogo više. Imala je toliko snova, toliko ideja koje su drugi smatrali suludima, osim njenih nastavnika koji su znali da je ona izvanredna i željeli su joj pomoći da se riješi lanaca kojima je bila okovana. Znali su koliko je njoj važno da jednom dobije obrazovanje. No, jedini časovi kad je mogla malo otvoriti dušu i srce, bili su trenuci kad je pisala sastavak iz nekogpredmeta i tada bila nagrađivana za svoje zamisli, ali samo tada, za kratak i prolazan trenutak. Inače nikad nije imala prilike da o tome s nekim razgovara.— Hoćeš li malo punča? — upitao ju je David.— Ha? — U mislima je bila vrlo daleko. — Oprosti, razmišljala sam o nečem drugom... Žao mi je što te moj otac gnjavio večeras. Posvadili smo se oko moje haljine i morala sam se presvući. — Osjetila se još poniženijom kad je to izrekla.— Jako je lijepa — nervozno je rekao, očito lažući. Bila je sve drugo nego lijepa, i ona je to znala. Tamnoplava haljina je bila prosta i jadna, trebalo je hrabrosti da se nosi. No, ona je naučila biti izuzetak i predmet ruganja. Ili je trebala biti. Ona je crna ovca, uvijek je bila. Zato se David O'Connor i usudio da je zamoli za odlazak na ples. Znao je da nitko drugi ne bi pristao. Ona je bila zgodna, ali čudna, svi su to govorili. Bila je previsoka, imala je žarkocrvenu kosu, predivan stas, ali marila je jedino za školu i nikad nije izlazila s dečkima. Nitko joj nije ni udvarao. Prosudio je da će pristati i imao je pravo. Nije se bavio sportom, bio je nizak i imao velikih problema s aknama. Koga drugog bi mogao pozvati osim Maribeth Robertson? Ona je bila jedini izbor, osim nekih zaista ružnih djevojaka s kojima ne bi izišao ni mrtav. Uz to, Maribeth mu se, zapravo, sviđala. Ali njezin otac mu nije bio simpatičan.

Stari ga je zbilja izmasirao dok ju je čekao. Već su bio upitao hoće li ondje ostati prikovan cijelu noć, kad se ona konačno pojavila u tamnoplavoj haljini s bijelim ovratnikom. Izgledala je dobro. Čak i pod ružnom haljinom mogla se nazirati njezina sjajna figura. Pa što bi to onda smetalo? On je bio uzbuđen što će plesati s njom i osjetitinjezino tijelo do svojega. I sama pomisao na to uzbudila je njegovu muškost.— Hoćeš li malo punča? — ponovo ju je zapitao i ona je potvrdila. Nije joj se pilo, ali nije znala što bi mu drugo rekla. Sad joj je bilo žao što je došla. On je bio pravi bezveznjak, a nitko drugi je neće zamoliti za ples. Osim toga, izgleda tako glupo u toj tamnoplavoj haljini. Trebala je ostati kod kuće i s majkom slušati radio, upravo kao što joj je otac zaprijetio. — Evo me odmah — ohrabrio ju je David i nestao. Promatrala je druge parove kako plešu. Većina joj je djevojaka izgledala lijepo, u haljinama živih boja, u širokim suknjama i malim jaknama, upravo kao ona koju je htjela nositi, ali nije joj bilo dopušteno.Prošla je cijela vječnost prije nego što se David vratio. Pojavio se nasmijan. Činilo se kao da zna neku uzbudljivu tajnu. Čim je okusila punč, znala je zašto je tako veseo. Punč je imao čudan okus i ona je zaključila da ga je netko "zapaprio".— Čega ima u tome? — zapita, duboko udahne i opet malo srkne da potkrijepi svoje sumnje. Alkohol je kušala samo nekoliko puta, no bila je sigurna da je punč njime pojačan.— Samo pokoja vesela kapljica — nacerio se, izgledajući iznenada još niži i mnogo gori nego onda kad ju je pozvao. Bio je pravi dripac, a način na koji ju je gledao bio je ogavan.— Ne želim se napiti — rekla je odlučno, žaleći što je uopće došla, pogotovo s njim. Kao i obično, osjećala se kao riba na suhom.— Ma, hajde, Maribeth, ne budi dijete. Nećeš se napiti. Srkni malo, od toga će ti biti ljepše.Zagledala se sada u njega malo bolje i shvatila da je pio još dok je išao po punč.— Koliko si ih popio?— Jedna klapa ima nekoliko boca ruma, tamo iza vježbaonice, a Cunningham ima pola litre votke.— Krasno, kakva divota!— N'da, zar ne? — radosno se smijao, zadovoljan što ona ne prigovara, uopće ne shvaćajući njen ton. Pogledala ga je s gađenjem, ali on to uopće nije zapazio.— Odmah se vraćam — rekla je hladno. Izgledala je godinama starija od njega. Njezina visina i ponašanje činili su je uvijek starijom, a pored njega izgledala je kao div, premda je bila visoka samo metar i sedamdeset dva centimetra, a David je bio dobrih osam centimetara niži.— Kamo ćeš? — Činilo se da je zabrinut. Još nisu bili plesali.— U toalet — rekla je hladno.— Kažu da i tamo imaju bocu.— Donijet ću ti malo — rekla je i izgubila se u gomili. Sastav je svirao "U svježini večeri", a mladež je plesala obraz uz obraz, no ona se osjećala tužno dok je išla kroz dvoranu i obišla skupinu mladića koji su, očito, pokušavali sakriti bocu. No, nisu mogli sakriti njen učinak, a što je još gore, malo dalje dvojica su povraćala uza zid. Ali ona je imala iskustva s bratom. Hodala je što je dalje mogla i otišla sjesti na klupu na drugoj strani, izvan vježbaonice, da se pribere i da malo posjedi prije nego što se vrati Davidu. Bilo je očito da će se i on napiti i njoj neće biti nimalo zabavno. Možda bi trebala jednostavno otići kući i sve to zaboraviti. Sumnjala je da bi David poslije nekoliko pića uopće i zapazio da je nema.

Dugo je sjedila na klupi, ne mareći što se ježi na hladnome noćnom zraku. Osjećala se dobro, samo tako sjedeći tu, daleko od svih njih, od Davida, klinaca iz razreda, i onih koje nije poznavala, onihkoji su povraćali. Godilo joj je biti daleko i od roditelja. Na trenutak je poželjela da ostane tu sjediti zauvijek. Nagnula je glavu na klupu i zatvorila oči, ispružila noge preda se, zanesena u misli.— Popila si previše? — jedan glas kraj nje tiho zapita i ona poskoči. Uzgleda i vidje poznato lice. Bio je to maturant, nogometna zvijezda škole, a pojma nije imao tko je ona. Nije mogla zamisliti što on ovdje radi i zašto se udostojio da je oslovi. Valjda ju je zamijenio za neku drugu. Ona se uspravi i odmahne glavom, očekujući da će je ostaviti i otići.— Ne. Samo mi je previše ljudi. Previše svega, mislim.— N'da, i meni je — rekao je sjedajući do nje nepozvan. Čak i na mjesečini bilo je nemoguće ne zamijetiti kako je zgodan. — Mrzim gomilu.— To je malo teško povjerovati — rekla je tako kao da je to zabavlja, osjećajući se neobično ugodno s njim, premda je bio zvijezda škole. No, bilo je tako nestvarno sjediti tu pred vježbaonicom na klupi u mraku. — Ti si uvijek okružen gomilom.— Je li? Kako znaš tko sam ja? — Bio je zainteresiran i izgledao je predivno. — A tko si ti?— Pepeljuga. Moj se buick upravo pretvorio u bundevu, a moj kavalir u pijanicu, pa sam izašla tražiti staklenu cipelicu. Jesi li je vidio?— Možda. Opisi je. Kako da znam da si ti zaista Pepeljuga? — Bilo mu je zabavno s njom i pitao se kako je nije prije uočio. Nosila je ružnu haljinu, ali imala je prekrasno lice, bila je perfektno građena i imala je smisla za humor. — Jesi li ti maturantica? — naglo se zainteresirao, premda su svi u školi znali da hoda s Debbie Flowecs još od prve godine. Šuškalo se da će se uzeti nakon mature.— Još nisam. Tek sam u drugom razredu. — Izustila je to nahero se osmjehnuvši, začudno otvoreno, čak i suočena s princom na bijelom konju.— Možda te zato nikad nisam zapazio — iskreno je rekao. — Ali izgledaš starije.— Pa valjda, hvala. — Nasmijala se, sjetivši se kako bi se morala vratiti Davidu ili krenuti kući. Ne bi smjela sjediti ovdje sama s maturantom. Ali tu se osjećala lijepo.— Ja sam Paul Brovvne. Kako se ti zoveš, Pepeljugo?— Maribeth Robertson. — Nasmijala se i ustala.— Kamo ćeš? — Bio je visok, imao je tamnu kosu i blistav osmjeh. Razočarano ju je pogledao.— Idem kući.— Sama? — Kimnula je glavom. — Da te odvezem?— Ne, hvala. — Nije mogla vjerovati da bi se vozila s Paulom Browneom, zvijezdom škole. Tko bi u to povjerovao? Načinila je grimasu, shvaćajući kakav je to uspjeh.— Ma hajde, idem s tobom barem do dvorane. Hoćeš li reći svom pratiocu da odlaziš kući?— Mislim da bih trebala. — Ležerno su se vratili kroz glavni ulaz dvorane, kao stari prijatelji. Čim su stigli, ona je ugledala Davida već beznadno pijana, kako dijeli bocu s petšest kolega. U dvorani je bilo nadzornika, no unatoč tome mladi su, izgleda, radili što su htjeli. — Mislim da mu ne moram ništa reći — tiho reče Maribeth, zaustavi se prije nego što su stigli do njega i pogleda Paula sa smiješkom. On je bio mnogo viši od nje. — Hvala na društvu. Sad moram kući. — Za nju je to bila potpuno propala večer. Upropastila je sve vrijeme, kad se izuzme susret s Paulom Browneom.— Ne mogu te pustiti da sama ideš kući. Hajde, pusti da te povezem! Ili se možda bojiš da će se moj chevroiet također pretvoriti u bundevu?

— Ne bojim se. Ta zar ti nisi lijepi princ? — upita, zadirkujući ga, ali se onda zbuni. On je zaista lijepi princ i znala je da to nije smjela reći.— Jesam li? — uzvrati on, nevjerojatno lijep i uglađen dok joj je pomagao ući u kola. To je bio besprijekorno održavan automobil, Bel Air iz 1951. s kromiranim ukrasima, a iznutra sav presvučen crvenom kožom.— Sviđa mi se ova tvoja bundeva, Paul — našali se ona, a on se nasmije. Kad mu je rekla adresu kuće, on predloži da odu na hamburger i mliječni napitak.— Nisi se baš silno zabavila. Tvoj pratilac izgleda kao kreten... oprosti, možda to nisam smio reći, ali sigurno te večeras nije baš zabavio. Kladim se da nisi ni plesala. Možeš se bar malo zabaviti na putu kući. Sto misliš? Još je rano.I bilo je, a ona je mogla ostati do ponoći.— U redu — oprezno je rekla, želeći biti s njim, zadivljena njime više nego što je htjela priznati. A kako i ne bi? — Jesi li došao sam? — pitala je, čudeći se što se zbilo s Debbie.— Jesam. Ponovo sam slobodan. — Po načinu kako ga je pitala, naslutio je da zna za Debbie. Svi su u školi znali. Ali, oni su prekinuli upravo prije dva dana. Debbie je saznala da je on preko uskršnjih praznika izlazio s nekom djevojkom, a on joj to nije objasnio kako treba. — U tome sam imao sreće, zar ne Maribeth? — Neodoljivo se nasmijao, pa ju je stao ispitivati o njoj, vozeći do Willieja, lokala gdje su se poznatiji mladi ljudi sastajali u svako doba dana i noći. Kad su tamo stigli, glazbeni automat je grmio, a prostorija je bila krcata ljudima. Činilo seda je tu više mladih nego na plesu i ona najednom postane još svjesnija svoje ružne haljine koju je, zbog roditelja, morala nositi, a i sebe same. Odjednom osjeti nedostatak svojih tek navršenih šesnaest godina. A Paulu je bilo gotovo osamnaest. On je imao razumijevanja za njenu sramežljivost dok ju je predstavljao svojim prijateljima. Neki su upitno dizali obrve kao da žele znati tko je ona, no nikome nije smetalo što im se pridružuje. Bili su iznenađujuće ljubazni s njom kao s Paulovom gošćom, pa se lijepo zabavila u pričanju i smijehu. Podijelila je s njim cheesburger i mliječni napitak, zatim su otplesali nekoliko brojeva s automata, uključujući i nekoliko sporih plesova kad ju je čvrsto privinuo k sebi i osjetio njene dojke. Odmah je uočila kako je to djelovalo na njega, pa se zbunila, no on je nije puštao od sebe dok su plesali, a onda pogleda dolje i nježno se nasmija.— Gdje si bila u ove posljednje četiri godine, djevojčice? — rekao je promuklo, a u odgovor, ona mu se nasmijala.— Mislim da si bio previše zauzet da bi zapazio gdje sam ja — rekla je bez okolišanja, a to mu se svidjelo.— Mislim da imaš pravo, bio sam glup. Mora da je ovo moja sretna noć.Privukao ju je bliže i dodirnuo joj usnama kosu. Bilo je nešto u njoj što ga je uzbuđivalo. Nije to bilo samo njeno tijelo i spektakularna prsa s kojima se sljubio dok su plesali. Bilo je nečega u načinu na koji ga je gledala, u načinu na koji mu je odgovarala. Bilo je nečega vrlo britkog, drskog i hrabrog u njoj, kao da se ničega ne boji. Znao je da je ona još dijete, a učenice srednjih razreda morale bi biti malo ustrašene pred maturantima. No, ona nije bila. Nije ga se bojala, nije se ustručavala reći što mislii to mu se sviđalo. Prekid s Debbie ranio je njegov ego i Maribeth je došla kao melem na ranu.Vratili su se u auto. Okrenuo se i pogledao je. Volio je biti s njom. Sve mu se na njoj sviđalo. A za nju je bio vrhunski doživljaj već i to što je on s njom.

— Bi li se malo provozala? Tek je jedanaest. Rano su bili napustili ples, pa su imali mnogo vremena za razgovor i plesanje kod Willieja.— Vjerojatno bih već morala kući — rekla je oprezno dok je on palio kola, no on pojuri u pravcu parka, umjesto prema njenoj kući. To je nije brinulo, no ipak, nije htjela ostati predugo. S njime se osjećala sigurno. Cijele je noći bio pravi kavalir, pogotovo u usporedbi s Davidom.— Samo malo furanja, pa ću te odvesti kući, obećajem. Još ne želim zaključiti noć. Meni je ovo nešto posebno. — Napomenuo je to značajnim tonom, a njoj se u glavi zavrtjelo od uzbuđenja. Paul Brovvne? Zar je to stvarnost? Sto ako on zastalno ostane s njom, a ne s Debbie Flowers? To nije mogla vjerovati. — Bilo mi je divno, Maribeth.— I meni. Mnogo bolje nego na plesu — nasmijala se. Poslije toga su neko vrijeme pričali, a onda on odveze auto na zabitni teren blizu jezera, zaustavi ga i okrene se prema njoj.— Ti si posebna djevojka — izjavi on i Maribeth nije posumnjala u njegovu iskrenost. Otvorio je pretinac za rukavice, izvukao bucu džina i ponudio je. — Bi li željela malo popiti?— Ne, hvala. Ne pijem.— Kako? — Činilo se da je iznenađen.— Ne sviđa mi se.On pomisli da je to čudno, pa je stane nutkati. U početku je odbijala, ali kako on nije popuštao, malo je gucnula da ga ne uvrijedi. Čista tekućinaoprži joj grlo i oči, pa dok je gutala imala je osjećaj vreline u ustima. Zacrvenjela se, a on se nagnuo prema njoj, uzeo je u naručje i poljubio.— Je li ovo bolje od džina? — osjećajno je pitao nakon ponovnog poljupca, a ona se nasmijala i kimnula, osjećajući se zrelom i uzbuđenom, pa pomalo i grešnom. Bio je tako neodoljivo uzbudljiv, tako nevjerojatno zgodan. — I meni je bolje — rekao je i opet je poljubio, ali ovaj put joj je otkopčao haljinu. Ona ju je pokušavala zakopčati, no njegovi su prsti bili žustriji od njenih i mnogo praktičniji, pa su se začas našli na njenim dojkama. Stiskao ih je, dok ju je zadihano ljubio. Nije znala kako da ga zaustavi.— Paul, nemoj... molim te... — tiho je govorila, želeći da zvuči ozbiljno, ali nije zvučalo tako. Zapravo, znala je što mora uraditi, ali bilo je preteško ne poželjeti ga. On se nagne i poljubi joj prsa. Začas je grudnjak bio skinut, a gornji dio haljine potpuno otvoren. Njegove su usne bile čas na njenim prsima, čas na usnama, a prstima joj milovao bradavice. Zastenjala je i protiv svoje volje dok joj je zavlačio ruku pod suknju i našao je stručno i brzo, usprkos njenom pokušaju da stisne noge. Morala se stalno podsjećati da ona ne želi to što joj on radi. Htjela je da je to plaši, a opet ničega što joj je radio nije se bojala. Sve što je on radio bilo je uzbudljivo i predivno, no znala je da to mora zaustaviti i konačno se istrgnula, bez daha i bez vlasti nad sobom. Pogledala ga je žalosno i zakimala glavom i on je razumio.— Ne mogu. Žao mi je, Paul. — Bila je zadivljena osjećajima koje je u njoj pobudio. U glavi joj se vrtjelo.— U redu je — nježno je rekao. — Znam, nisam smio... zaista mi je žao... — I dok je to govorio^, ponovno ju je ljubio i opet su počeli, no ovaj putje bilo još teže stati. Oboje je bilo potpuno razbarušeno. Kad se izvukla ispod njega, zaprepastila se kad je vidjela da mu je šlic na hlačama otvoren. On joj povuče ruku na svoj ud. Pokušala se prisiliti da to ne čini, ali bila je opčinjena onim što on radi. To je bilo ono na što su je upozoravali da nikada ne radi. No, bilo je tako neodoljivo da nije mogla zaustaviti ni sebe ni njega i njegov ud se digne u njenim

rukama, pa ga ona stane milovati i gladiti. On ju je ljubio, a onda položio na sjedište i legao na nju. — O Bože... Maribeth, želim te tako jako... o draga... ljubim te... — Podigao joj je suknju i spustio svoje hlače, kao u jednom pokretu, i ona je osjetila kako je pritišće, kako je traži, kako je očajnički treba kao što je i ona sad njega trebala i u jednom jedinom valu zadovoljstva i boli, on ude u nju i nakon nekoliko pokreta nesuzdrživo silno i nekontrolirano se zatrese, a časak nakon toga svrši. — O Bože... o Bože, o Maribeth... — A onda, kada se polako vratio u zbilju i pogledao je, ona je buljila u šoku, nesposobna da vjeruje što su učinili. On blago takne prstima njeno lice. — O Bože, Maribeth, žao mi je... ti si bila nevina... morao sam se suzdržati... tako si lijepa, želio sam te žarko... žao mi je, malena.— U redu je — stane ga ona uvjeravati dok je on još uvijek bio u njoj. Polako se povlačio, već u ponovnom uzbuđenju, ali nije se usudio ponovo početi. Kao kakvim čudom izvukao je ručnik ispod sjedišta i pokušao joj pomoći da se sredi, dok se ona očajnički trudila da ne bude smetena. On tada potegne dobar gutljaj džina, pa ponudi i nju. Ovaj put je prihvatila, pitajući se je li već prvim gutljajem podlegla njegovu utjecaju, ili su se zaljubili jedno u drugo, i što sve to znači, i je li mu ona sada stalna djevojka.— Ti si nevjerojatna — rekao je ljubeći je ponovo i privlačeći je k sebi na sjedište. — Žao mi je što se to dogodilo ovdje, ovako, ove noći. Idući put će biti bolje, obećavam. Moji roditelji za dva tjedna odlaze iz grada, pa možeš doći k meni. — Ni na trenutak nije pomislio da ona možda ne želi nastaviti. Smatrao je da ona želi još, i nije se posve varao, no Maribeth, zapravo, nije bila sigurna što osjeća. Cijeli joj se svijet izvrnuo naglavce u nekoliko minuta.— Jeste li ti... i... Debbie... — I prije nego što je to izrekla, shvatila je da je pitanje glupo; on se osmjehnuo i pogledao je kao mnogo pametniji i stariji brat.— Ti si mlada, zar ne? Baš mislim koliko ti je godina?— Navršila sam šesnaest prije dva tjedna.— Pa onda si velika cura. — Skinuo je sako i ogrnuo je oko ramena jer je vidio da dršće. Bila je u šoku od onoga što su učinili i znala je da mu mora postaviti određeno pitanje.— Mogu li od toga zatrudnjeti? — Ta ju je misao užasavala, no on je djelovao bezbrižno. Ona stvarno nije znala koliko veliki rizik je, možda, preuzela.— Mislim da ne. Ne od jedanput, kao što je ovo bilo. Mislim da bi mogla... ali, nećeš, Maribeth. A idući put ću biti pažljiv.Ona nije baš shvaćala što znači to biti pažljiv, ali ako to još jednom učini, a vjerojatno hoće ako prohodaju za stalno, ako je to Debbie mogla i ako je to ono što on očekuje od nje, znala je da će tada i te kako željeti da bude pažljiv. Jedino što sada u životu nije željela bilo je dijete. Zadrhtala je i na samu mogućnost da se to dogodi. A nije željela ni da bude prisiljena na brak poput njezinih dviju tetaka. Najednom se sjetila svih očevih priča.— Kako ću znati jesam li? — otvoreno je pitala dok je on palio motor. Okrenuo se da je pogleda, začuđen tolikom njenom nedužnošću. U početku večeri učinila mu se tako odraslom.— Zar ne znaš? — zaprepašteno je pitao. Zanijekala je glavom, otvoreno kao i uvijek. — Izostat će ti menstruacija. — Bila je smetena kad je to čula od njega i razmišljajući zakimala glavom. No, nije ga više htjela ispitivati, jer je mogao pomisliti da je beskrajno glupa.Malo je govorio vozeći je kući, a kad su stigli, činilo se kao da se ogledava. Onda se okrenuo prema njoj i poljubio je.— Hvala, Maribeth. Večer je bila predivna.

Njoj se nekako učinilo da je gubitak njene nevinosti trebao značiti više do predivne večeri, a opet, nije imala pravo očekivati više od njega, znala je to. Pogriješila je što je to s njim učinila već pri prvom susretu i znala je da će biti sretna ako se to razvije u nešto više. Ipak, rekao joj je da je voli.— I meni je bilo predivno — rekla je oprezno i uljudno. — Vidimo se u Školi — dodala je s prizvukom nade. Vratila mu je sako i požurila od auta prema glavnom stubištu. Vrata su bila otvorena i ona uđe. Bilo je dvije minute do dvanaest i svi su već spavali. Nikome ništa nije trebalo objašnjavati, niti odgovarati na pitanja. Oprala se što je bolje mogla, sretna što nema nikoga da išta zapazi. Namočila je donji dio haljine u vodi i objesila je, obuzdavajući plač. Uvijek može reći da su je polili punčem ili da je povraćala.Dršćući od glave do pete, navukla je spavaćicu i osjećajući mučninu pohitala u krevet. A onda je ležala u mraku, u istoj sobi s Noelle, razmišljajući o svemu što se dogodilo. >Možda je to početak jedne važne veze u njenom životu, pokušala se ohrabriti. Nije baš bila sigurna što sve to znači i koliko Paul Browne misli ozbiljno s njom. Bila je ipak dosta razborita da se upita misli li on ono što je rekao. Nadala se da misli, ali čula je i drukčije priče od djevojaka koje su išle do kraja, a tada su ih momci koji su ih na to potakli, ostavljali. Ali, Paul je nije "potaknuo" da bilo što radi. To je bilo ono čega se plašila. Ona je željela učiniti to s njim, to je bilo šokantno. Željela je voditi ljubav s njim. Čim ju je počeo milovati, ona ga je poželjela. Pa, zapravo, nije joj ni sada bilo krivo. Samo se plašila onoga što bi se moglo dogoditi. Ležala je u krevetu satima, užasnuta, moleći i nadajući se da nije u drugom stanju.Idućeg jutra, za doručkom, majka ju je pitala je li se dobro zabavila i ona je potvrdila. Smiješno je bilo, ali nitko ništa nije posumnjao, a po onome kako se osjećala, Maribeth je očekivala da će svi vidjeti kako je ona iznenada postala druga osoba. Odrasla je, bila je žena, sad kad je to učinila i bila je u ljubavi s najdivnijim maturantom u cijeloj školi. Bilo joj je neshvatljivo da to nitko ne uočava.Ryan je bio neraspoložen, Noelle se svađala s majkom zbog nečega što je sinoć učinila. Otac je otišao u radionicu, premda je bila subota, a majka se tužila da je boli glava. Svi su oni imali svoje živote i nitko nije zamjećivao da se Maribeth iz gusjenice pretvorila u leptira i da je Pepeljuga našla Princa na bijelom konju.Cijeli vikend je tako lebdjela u oblacima, no u ponedjeljak je bubnula o zemlju videći Paula kako ide u školu ogrlivši Debbie Flowers. Do podneva svi su znali što se zbilo. On i Debbie su se bili posvađali i prekinuli, jer je netko rekao da je on izašao s nekom drugom djevojkom preko vikenda, a Debbie to nije mogla podnijeti. Nisu znali tko je ta djevojka, no znali su da se Debbie razbjesnjela. No, u nedjeljusu se pomirili pa opet hodaju za stalno. Maribeth je osjetila da joj srce puca, no nije se s njim srela oči u oči sve do srijede. On se zaustavio da razgovaraju i bio je vrlo ljubazan prema njoj. Ona je okrenula lice od njega stavljajući nešto u svoj školski ormarić. Nadala se da će otići, ali on ju je danima tražio i bilo mu je drago što ju je našao.— Možemo li nekamo otići na razgovor? — tiho je zapitao i ponovo izgledao nabijen ljubavnim porivom i sirovom strašću.— Ne mogu... žao mi je... kasnim sa zadaćama. Možda kasnije.— Ne serviraj mi to. — Nježno ju je uhvatio za ruku. — Pazi, meni je žao zbog onoga što se dogodilo. Mislim, zaista nisam... žao mi je... ona je luda, ali mi smo zajedno već dugo vremena... Ne želim da te to povrijedi.

Maribeth se gotovo rasplakala zbog njegove iskrenosti. Zašto mora biti tako fin dečko. Ali, bilo bi još gore da nije tako.— Ne brini zbog toga. Ja sam dobro.— Ne, nisi — tužno je rekao osjećajući se više no ikad krivim zbog nje.— Ma jesam — izustila je, a onda su joj suze iznenada navrle na oči i poželjela je da je sve drugačije. — Daj, zaboravi.— Upamti, ako me trebaš, ja sam tu.Pitala se zašto je on to rekao i tijekom tog mjeseca pokušala ga je zaboraviti. Nabasala bi na njega posvuda, u holu, pred vježbaonicom. Činilo se kao da ga ne može izbjeći. A početkom svibnja, šest tjedana nakon što su Maribeth i Paul vodili ljubav, on i Debbie su objavili zaruke i namjeru da se vjenčaju u srpnju, nakon mature. Istog dana Maribeth je ustanovila da je trudna.Mjesečnica joj je kasnila samo dva tjedna, ali ona je neprestano povraćala i cijelo tijelo joj je osjećalo neku promjenu. Dojke su joj izgledale goleme i bile su bolno osjetljive, struk joj se preko noći proširio, a po cijeli dan bi joj bilo mučno. Teško je bilo vjerovati da joj se tijelo može tako brzo promijeniti. No, svako jutro, dok je ležala na podu kupaonice nakon povraćanja, moleći se da je nitko ne Čuje, znala je da to ne može vječno skrivati.Nije znala što da radi ili kome da to kaže, kamo da krene, a nije htjela reći Paulu. Naposljetku, krajem svibnja otišla je majčinom liječniku i zamolila ga da ne kaže njenim roditeljima. Toliko je plakala da je on pristao, nevoljko, i potvrdio da je zaista trudna. Bila je, predvidivo, trudna točno dva mjeseca. Paul je krivo rekao, ona je i te kako mogla zatrudnjeti od "samo jedanput". Pitala se je li namjerno lagao, ili je bio glup kad je rekao da misli kako se to ne može dogoditi. Možda oboje. Bila bi to sigurno početnička sreća da nije bila, no sad je sjedila na bolesničkom ležaju, stežući zavjese. Suze su joj se kotrljale niz obraze dok ju je liječnik ispitivao što kani učiniti.— Znaš li tko je otac djeteta? — pitao je, a Maribeth je bila šokirana i još više postiđena pitanjem.— Dakako — rekla je sva ponižena i ojađena. Iz toga se škripca neće lako izvući.— Hoće li te oženiti?Zavrtjela je glavom, crvena kosa joj se prelijevala kao oganj, a oči kao zelene morske dubine. Sva težina toga još je nije do kraja pritisnula, jer prisiliti Paula da je oženi, kad bi to mogla, bilo je ipak privlačno.— Zaručen je s drugom djevojkom — muklo je izgovorila, a liječnik kimne.— Možda on, s obzirom na okolnosti, promijeni planove. Neki to čine. — Liječnik se sjetno osmjehne. Zalio ju je. Draga djevojka, a ovo će joj, zasigurno, promijeniti život zauvijek.— Neće se on predomisliti — tiho je rekla Maribeth. Bila je to tipična, jednonoćna ljubav s djevojkom koju on nije ni poznavao, ali ipak je obećao da će biti tu ako zatreba. Sada ga treba. No, to još ne znači da će je oženiti samo zato što ju je učinio trudnom.— Maribeth, što ćeš reći svojim roditeljima? smireno je pitao liječnik, a ona je zaklopila oči, pritisnuta užasnim teretom i od same pomisli da to kaže ocu.— Još ne znam.— Želiš li da ja s njima porazgovaram skupa s tobom?Bila je to ljubezna ponuda, ali nije mogla zamisliti da mu dopusti neka im to kaže umjesto nje. Znala je da prije ili kasnije ona sama mora to učiniti.

— A kako bi bilo da... da se pokušam toga riješiti? — odvažno je zapitala. Nije bila posve sigurna kako se to izvodi, ali je znala da se neke žene "rješavaju" djeteta. Čula je kako su njezina majka i tetka jednom o tome razgovarale, a riječ koju su prošaptale bila je pobačaj. Majka je rekla da je ta žena gotovo umrla, ali i to bi bilo bolje nego suočiti se s ocem.No liječnik se odmah smrkne.— To je skupo, opasno i nezakonito. I o tome neću da čujem više ni riječi, mlada damo. U tvojim godinama najjednostavnije rješenje je dati dijete na usvajanje. Treba se roditi u prosincu. Možeš ići sestrama milosrdnicama kad trudnoća postane vidljiva i ostati do porođaja.— Mislite, odreći ga se?Njemu je to zvučalo posve jednostavno, no ona je nekako slutila da je to složenije, da u svemu tom ima i nečega što on ne spominje.— Tako je — rekao je žaleći je. Bila je tako mlada i naivna. Ali imala je tijelo rascvjetale žene i to ju je uvuklo u nevolje. — Još se neko vrijeme ne moraš kriti. Sigurno to neće biti vidljivo do srpnja ili kolovoza, a možda i kasnije. Ali moraš reći svojim roditeljima.Maribeth je omamljeno kimnula glavom. Sto im može reći? Da je vodila ljubav na prednjem sjedištu auta s mladićem koga nije poznavala u noći proljetnog plesa i da je on neće oženiti? Možda bi njena majka čak i htjela zadržati to dijete. No, nije mogla ni zamisliti ništa od toga, niti im to reći. Odjenula se i napustila liječnikovu ordinaciju. On joj je obećao da im neće ništa reći dok ona to sama ne učini i ona mu je vjerovala.To prijepodne spazila je Paula u školi. Matura je bila za dva tjedna i shvaćala je da nije u redu činitf bilo kakav pritisak na njega. A bila je to jednako toliko njezina koliko i njegova pogreška, barem je tako mislila. Ali, nije mogla zaboraviti ono što joj je rekao. Dopustila mu je da s njom prošeta oko školskog igrališta, a onda su se smjestili na klupu iza vježbaonice gdje su se prvi put sreli one plesne noći i tada mu je rekla.— Uh, sranje, nisi valjda. — Duboko je udahnuo i polako izdahnuo. Činilo se da je očajno nesretan.— Jesam. Zao mi je, Paul. Čak ni ne znam zašto sam ti to rekla. Valjda sam mislila da moraš znati.Kimnuo je glavom, nesposoban da tog časa išta pametno kaže.61— Ženim se za šest tjedana. Debbie bi me ubila da sazna. Rekao sam joj da je sve što je o tebi čula laž i ogovaranje.— Što je čula? — Maribeth pogleda radoznalo, začuđena da je Debbie uopće čula za nju.— Da sam izašao s tobom one noći. Rekli su joj svi koji su nas vidjeli kod Willieja. Mi smo bili prekinuli. Bilo je to s razlogom. Ja sam joj rekao da to nije bilo bogzna što i da mi nije ništa značilo.Zaboljelo ju je što to čuje od njega. Samo mu je Debbie bila važna. Ona nije.— A je li ti išta značilo? — upitala je Maribeth oštro. Htjela je znati. Imala je pravo znati. Imat će njegovo dijete.On ju je časak zamišljeno gledao i onda kimnuo glavom.— Tada mi je značilo. Možda ne toliko koliko bi trebalo, ali jest. Smatrao sam da si jedinstvena. Ali, Debbie me onda lovila cijelog vikenda i plakala. Rekla je da sam s njom postupio kao da je smeće i da sam je varao, a dugovao sam joj mnogo ljepši postupak nakon tri godine hodanja, pa sam rekao da je želim oženiti poslije mature.

— A je li to ono što želiš? — Maribeth je pitala, zureći u njega, pitajući se kakav je on i što zaista želi. Ona nije smatrala da je Debbie baš stvorena za njega i pitala se zna li on to.— Pa, ne znam što želim. Ali znam da ne želim dijete.— Ne želim ga ni ja. — U to je bila sigurna. Nije znala da li uopće želi dijete, ali sada sigurno ne i ne s njim. Bez obzira na to koliko on bio zgodan, bilo joj je jasno da je ne voli. Nije se željela na silu udati za njega, čak i da on i pristane na to, a bila je sigurna da neće. Nije željela čovjeka koji ju je lažima zanijekao i koji se pretvarao da nije izlazios njom i da ne mari za nju. Konačno, ona je željela nekoga koji će biti ponosan što je voli i što ima njeno dijete. Nipošto nekoga koga se mora puškom natjerati pred oltar.— Zašto se toga ne riješiš? — tiho je zapita, a Maribeth ga tužno pogleda.— Misliš da ga dam? — To je ono o čemu je razmišljala i što joj je liječnik predložio.— Ne. Mislim na pobačaj. Znam jednu maturanticu koja je to učinila. Mogu se raspitati. Možda bih se mogao domoći nešto novaca. To je jako skupo.— Ne, ne želim to, Paul. — Liječnik ju je odvratio od toga da i dalje pomišlja na taj izlaz. A i bojala se, bez obzira na to koliko je malo znala, da bi takvo rješenje moglo biti umorstvo.— Pa zar ćeš ga zadržati? — pitao je s panikom u glasu. Što će Debbie reći? Ubit će ga.— Ne, dat ću ga na usvajanje — rekla je. Mnogo je o tome razmišljala. Činilo se da je to jedino rješenje. — Liječnik kaže da mogu biti kod časnih sestara, a one će ga dati na usvajanje. — A tada se okrenula i postavila neobično pitanje: — Bi li ga želio vidjeti?On je zanijekao glavom i okrenuo se. Mrzio je što ga je natjerala da se pred njom osjeća nesposoban, prestrašen i bijesan. Bio je svjestan da nije ono što bi prema njoj morao biti. Ali nije imao hrabrosti da taj problem izgura zajedno s njom. A i nije želio izgubiti Debbie.— Oprosti, Maribeth. Osjećam se kao pravi kučkin sin.Htjela mu je reći da to i jest, ali nije mogla. Ništa nije razumjela. Što im se to dogodilo, što su to učinili, zašto je ostala trudna i zašto će se on oženiti za Debbie, a ne za nju, dok će se ona skrivati kod koludrica i dobiti njegovo dijete. Sve to teče tako stihijski.Sjedili su još neko vrijeme u šutnji, a onda je on otišao i ona je znala da više nikad neće s njim razgovarati. Vidjela ga je još jednom, dan prije mature; on joj ništa nije rekao. Samo ju je pogledao i okrenuo se, a ona se sama vratila na školski teren sa suzama koje su joj tekle niz lice, ne želeći imati njegovo dijete. Sve je bilo tako nepravedno, a mučnine su svakim danom bivale sve teže.Tjedan dana nakon završetka škole klečala je pored školjke u kupaonici, povraćajući, a zaboravila je zaključati vrata, pa je njen brat ušao i vidio je.— Oprosti ses... o Bože... je li ti zlo? — Ryan ju je trenutak požalio, a onda mu je naglo sinulo i on se zabulji u nju dok je bljuvala i sve shvati. Sranje, pa ti si trudna. — Nije pitao nego je ustvrdio. Ona je dugo ležala s glavom naslonjenom na školjku, a onda je ustala, no on je i dalje buljio u nju bez traga sućuti na licu, pun optužbe. — Tata će te ubiti.— Kako si tako siguran da sam trudna? — Pokušala je biti oštra, ali nije ga mogla prevariti.— Tko je on?— Ne tiče te se — rekla je i ponovo osjetila val mučnine izazvan živcima i strahom.— Reci mu neka izvuče svoje svečano odijelo ili neka počne bježati.— Hvala na savjetu. — Rekavši to polako je izašla iz kupaonice. Slutila je da su joj dani sad odbrojani. I imala je pravo.

Ryan je tog popodneva rekao ocu i on je došao kući. U žestokom bijesu gotovo da je razbio vrata njene sobe. Ona je ležala na krevetu, a Noelle je slušala ploče i uređivala nokte. Izgurao je Maribeth u dnevnu sobu i vikom zazvao ženu. Maribeth jebila razmišljala kako da mu to kaže, no sada nije morala. Ryan je to učinio umjesto nje.Majka je već uplakana izašla iz svoje sobe, a Ryan je bio namrgođen kao da je njega povrijedila. Noelle je morala ostati u njihovoj sobi. Otac je poput razbješnjela bika divljao po dnevnoj sobi, vičući na Maribeth da je ista kao njene tetke, da se ponijela kao drolja, da ih je sve osramotila. A onda je htio znati tko joj je to učinio. Na to pitanje ona nije bila pripremljena. Nije marila što će joj učiniti, ali to im neće reći.Bavila se mišlju kako je Paul sjajan i uzbudljiv i voljela bi se zaljubiti u njega, voljela bi da je on poželi. Ali on je nije želio i ženi se drugom. Nije htjela tako započeti svoj život u šesnaestoj godini i potpuno ga uništiti. Radije će imati dijete i dati ga na usvajanje. Ne mogu je prisiliti da im prizna.— Tko je on? — urlao je otac na nju neprestano. — Nećeš izaći iz ove sobe dok ne kažeš.— Onda ćemo dugo biti ovdje — mirno je saopćila. Otkad je utvrdila što je i kako je s njom, ni otac je više nije plašio, a najgore se već dogodilo. Bila je trudna. Oni su znali. Sto joj sad mogu učiniti?— Zašto nam ne kažeš tko je on? Da nije neki nastavnik? Dječak? Oženjen čovjek? Svećenik? Jedan od bratovih prijatelja? Tko je on?— To nije važno. On me neće oženiti — rekla je hladno, začuđena vlastitom snagom pred ocem orkanom.— Zašto ne? — zarežao je.— To je jednostavno. On ne voli mene, ja ne volim njega.— Meni se to ne čini jednostavnim — otac je bio još ljući, a majka je plakala i kršila ruke. Maribeth se jadno osjećala videći je takvu. Bilo je užasno zadati majci toliko boli. — Spavala si s nekim tipom,a nisi ga ni voljela. To je vrhunac pokvarenosti, čak su i tvoje tetke voljele muškarce s kojima su spavale. Udale su se za njih. Imale su pristojan život i zakonitu djecu. A što ćeš ti učiniti s tim djetetom.?— Ne znam, tata. Mislim da ga dam na usvajanje, osim...— Osim što? Zar misliš da ćeš ovdje zadržati dijete i osramotiti i sebe i nas? Samo preko mene mrtvog i preko mrtve majke.Majka ju je gledala u očaju, moleći je da spriječi tu propast, ali nije bilo više načina da se to učini.— Ne želim zadržati dijete, tata — rekla je žalosno i konačno je obliše suze. — Imam samo šesnaest godina. Ništa mu ne mogu pružiti, a i ja želim svoj život. Ne želim žrtvovati svoj život, a ništa mu ne pružiti. Oboje imamo pravo na više od toga.— Kako si ti plemenita — neizrecivo bijesno reče otac. — Bilo bi divno da si bila malo plemenitija kad si skidala gaćice. Pogledaj svog brata. On se zabavlja s mnogim djevojkama. Nijednu nije učinio trudnom. Pogledaj sebe, šesnaest ti je godina, a vražji život već ti je u govnima.— Ne mora tako biti, tata. Mogu pohađati školu kod časnih sestara dok boravim tamo, a u prosincu se, nakon porođaja, vratiti natrag u školu. Mogu doći nakon božičnih praznika. Reći ćemo da sam bila bolesna.

— Ma nemoj. I što misliš tko će ti vjerovati? Misliš da ljudi neće ogovarati. Svi će znati. Osramotit ćeš i sebe i nas. Bit ćeš sramota za cijelu obitelj.— Pa što onda hoćeš da učinim, tata? — pitala ga je sva nesretna, dok su joj suze tekle niz obraze. Ovo je teže nego što je pretpostavljala da će biti. Nije bilo lakog rješenja. — Što hoćeš da učinim? Da umrem? Ne mogu poništiti ono što sam učinila. Ne znam što da radim. Nema načina da se to popravi.— Jecala je. No, nije ga mogla ganuti. Bio je kao led.— Rodi dijete i daj da ga netko posvoji.— Želiš li da odem kod časnih sestara? — upitala je nadajući se da će reći kako može ostati kod kuće. Užasavalo ju je živjeti u samostanu daleko od obitelji. Ali, ako joj kaže da ode, nema kamo drugamo poći.— Ovdje ne možeš ostati — otac je rekao odlučno— niti možeš zadržati dijete. Idi kod sestara milosrdnica, ostavi dijete i vrati se kući. — A tada je njenoj duši zadao posljednji udarac. — Dotad te ne želim vidjeti i ne želim da viđaš majku i sestru. Na tren joj se činilo da će je njegove riječi ubiti.— Ono što si učinila uvreda je za nas. Uprljala si svoju i našu čast. Izgubila si naše povjerenje. Unesrećila si nas i sebe, Maribeth. Da to nisi nikad zaboravila!— Zašto je to što sam učinila tako strašno? Nikad vam nisam lagala. Nikad vas nisam povrijedila. Nikad vas nisam izdala. Bila sam glupa. Samo jednom. I vidite što mi se zbog toga dogodilo. Iz toga ne mogu izaći. Zar to nije dosta? S time ću odsad morati živjeti. Morat ću se odreći svog djeteta. Zar vam to nije dosta? Koliko još moram biti kažnjena?— Jecala je slomljena srca, ali on je bio neumoljiv.— To su računi između tebe i Boga. Ne kažnjavam te ja. On to čini.— Ti si moj otac. Ti me tjeraš odavde. Ti mi kažeš da me više ne želiš vidjeti dok ne ostavim dijete. Ti mi zabranjuješ da viđam sestru i majku.— Znala je da mu se majka neće suprotstaviti. Znala je koliko je majka slaba, nesposobna da sama donosi odluke. Znala je koliku vlast on ima nad njom. Svi su je se sada odricali, a Paul je to već bio učinio. Bila je posve sama.— Tvoja majka može slobodno uraditi štogod joj godi — neuvjerljivo je rekao.— Jedini kome ona ugađa si ti — prkosno je rekla Maribeth, ljuteći se još više — i ti to znaš.— Ja samo znam da si nas ti sve unesrećila. Nemoj očekivati da možeš vikati na mene i raditi što želiš, obesčastiti nas i dovesti svoje kopile ovamo. Ništa ne očekuj od mene, Maribeth, dok ne platiš svoje grijehe i ne počistiš vlasitito smeće. Ako se nećeš udati za tog tipa i on tebe neće oženiti, onda tu nema pomoći.Okrenuo se i izašao iz sobe, ali nakon pet minuta se vratio. Ona dotle nije imala snage ni da se vrati u svoju sobu. Dvaput je telefonirao. Najprije liječniku, a onda samostanu. Smještaj na šest mjeseci s porođajem u samostanu koštat će ga osam stotina dolara. Uvjeravali su ga da će mu kćer biti u dobrim rukama, porođaj će biti propisno izveden u ambulanti s liječnikom i primaljom. A dijete će biti smješteno u obitelj koja će ga s ljubavlju prigrliti. Njegova vlastita kći može se vratiti tjedan dana nakon porođaja, ako sve bude bez komplikacija.On se složio da im je pošalje, a novac, u šuškavim novčanicama, već je bio u bijeloj omotnici koju joj je pružio kamena lica. Majka se u suzama povukla u svoju sobu.— Strahovito si uzrujala majku — rekao je optužujiićim glasom, poričući ikakav svoj udio u tome. — Ne želim da išta kažeš Noelle. Ti odlaziš. To je sve što ona treba znati. Vratit ćeš se za šest mjeseci. Sutra ujutro ja ću te sam odvesti u samostan. Spremi torbu, Maribeth.

Prema tonu kojim je to rekao, vidjela je da on sve to ozbiljno misli i krv joj se sledi. Unatoč svim problemima, ovo je bio njen dom, ovo je bila njena obitelj, to su bili njeni roditelji. A sada je progoneiz svega toga. Nije bilo nikoga koji će joj pomoći da sve to podnese. Na trenutak pomisli nije li trebala biti oštrija s Paulom, možda bi joj tada bio pomogao... ili se čak možda oženio njome umjesto s Debbie. Ali sad je bilo prekasno. Otac je želio da ujutro ode.— Što ću reći Noelle? — Maribeth je jedva istisnula riječi. Gušila se u boli što ostavlja svoju sestricu.— Reci joj da odlaziš u drugu školu. Reci joj bilo što, osim istine. Premlada je da to shvati.Maribeth kimne, potpuno omamljena, previše svladana bolom da bi odgovorila.Nakon toga se Maribeth vratila u sobu. Izbjegavajući Noellein pogled, uzme svoju jedinu putnu torbu. Spremila je malo toga, nekoliko bluza i gaćica, nekoliko haljina koje će joj još neko vrijeme pristajati. Nadala se da će joj časne sestre dati nešto za oblačenje. Ubrzo će joj sve biti tijesno.— Što radiš? — pitala je Noelle, sva ustrašena. Pokušavala je prisluškivati njihovu svađu, ali nije mogla razabrati što govore. A Maribeth je izgledala kao da joj je netko umro i sva je drhtala kad se okrenula licem prema sestri.— Odlazim na neko vrijeme — odgovori joj tužno, želeći nešto uvjerljivo slagati, ali sve je bilo preteško, prebrzo. Nije podnosila misao da se oprašta i jedva je odolijevala paljbi Noellinih pitanja. Na kraju je rekla da odlazi u jednu specijalnu školu, jer joj ocjene nisu baš dobre kao prije, no Noelle se stalno hvatala nje i plakala u strahu da će izgubiti jedinu sestru.— Molim te, nemoj ići... ne daj mu da te pošalje bilo kamo, Maribeth, ja ti opraštam, volim te... ne idi.Maribeth je bila jedina s kojom je Noelle mogla razgovarati. Majka je bila premekana, otac pretvrdoglav da bi je ikad poslušao, a brat sebičan i priglup. Jedino je Maribeth spremno saslušala njene probleme. A sad neće imati nikoga. Sirota mala Noelle izgledala je jadno. Plakala je skupa sa sestrom cijelu noć, a ležale su u jednom uskom krevetu, zagrljene. Jutro je prebrzo svanulo. U devet sati otac je ubacio njenu torbu u kombi, a ona je stajala gledajući majku, priželjkujući da skupi snagu i da kaže mužu kako to ne može učiniti. Ali majka mu se nikad ne bi suprotstavila i Maribeth je to znala. Dugo ju je grlila željna do ostane, kajući se što je bila tako nepromišljena, tako nesretna.— Volim te, mama — rekla je slomljenim glasom kad ju je majka čvrsto stisnula.— Doći ću te posjetiti, Maribeth, obećavam.Maribeth je mogla samo kimnuti glavom, nesposobna da govori zbog suza, opraštajući se od Noelle koja je glasno plakala preklinući je da ih ne ostavi.— Psst... prestani... — Maribeth je pokušavala biti hrabra, ali i ona je plakala. — Neću dugo ostati. Na Božić, bit ću kod kuće.— Volim te, Maribeth — doviknula je Noelle kad su krenuli. I Ryan je dotle izašao. Ali on nije ništa rekao. Samo je mahnuo dok ju je otac odvozio preko grada do njihova odredišta.Samostan je izgledao zloslutno, činilo se Maribeth kad su se dovezli i ona stajala s ocem na ulaznim stubama i držala svoju malu putnu torbu.— Pazi na sebe, Maribeth.Nije mu htjela zahvaliti. Mogao je biti blaži, mogao je pokušati razumjeti. Mogao se sjetiti kako je to biti mlad ili kako je .to načiniti pogrešku tako golemih razmjera. Ali on nije bio sposoban ni zajedno od toga. Nije mogao izaći iz svoje kože, njegovi su vidici bili ograničeni.

— Pisat ću ti, tata — rekla mu je, ali on ne odgovori, i tako su stajali, a onda je konačno samo kimnuo.— Javi majci kako si. Brinut će se.Željela ga je pitati hoće li se i on brinuti, no nije mu više htjela postavljati nikakva pitanja.— Volim te — tiho je promrmljala, a on je požurio niza stube i više se nije okrenuo da je pogleda. Samo je podigao ruku kad se odvezao, ne okrećući se.Maribeth je pritisnula zvonce.Čekanje se tako odužilo, da bi najradije potrčala niza stube i vratila se kući, ali sad više nije bilo kuće kamo bi se vratila. Znala je da je ne bi primili dok sve ne prođe. A onda, konačno, jedna mlada časna sestra dođe i pusti je unutra. Maribeth se predstavi i sestra joj, kimnuvši glavom, uzme putnu torbu, uvede je unutra, a teška željezna vrata zveketom se zatvoriše za njom.Samostan sestara milosrdnica bilo je mračno, sumorno mjesto, poput pećine. Maribeth je brzo otkrila da su tu još dvije djevojke zbog sasvim istog razloga. Obje su bile iz susjednih gradova i odahnula je kad je shvatila da ih ne poznaje. Bile su gotovo pred porođajem, a jedna je, nervozna sedamnaestogodišnjakinja, rodila sutradan nakon Maribethina dolaska. Dobila je djevojčicu, a dijete je smjesta i neprimjetno otpremljeno adoptivnim roditeljima. Djevojka ga nije ni vidjela. Maribeth se cijeli taj postupak činio barbarskim, kao da je to neka prljava tajna koju treba sakriti. Drugoj je djevojci bilo petnaest i trebala je svaki čas roditi. Te su dvije djevojke jele s časnim sestrama, odlazile s njima u kapelicu i na večernjice, a smjele su govoririti samo u određeno vrijeme i u određene sate. Maribeth se zaprepastila kada je treće noći otkrila da je otac djeteta druge djevojke njezin ujak. Bila je to beznadno nesretna djevojka, uplašena od onoga što je čeka pri porođaju.Pete noći u samostanu, Maribeth je čula vriskanje te druge djevojke. Trajalo je dva dana. Sestre su trčkarale tamoamo. Na koncu su je odvezli u bolnicu gdje je rodila carskim rezom. Maribeth seraspitivala i rekli su joj da se djevojka neće vratiti, no dijete je rođeno sasvim u redu i slučajno je saznala da je dječačić. Bila je još osamljenija sada, kada su te dvije djevojke otišle i ona ostala sama sa sestrama. Nadala se da će uskoro stići nove grešnice, inače neće imati s kim razgovarati.Čitala je lokalne novine kad god je mogla i dva tjedna nakon dolaska vidjela je vjenčani oglas Paula i Debbie. Osjetila se očajno osamljenom znajući da oni provode medeni mjesec, a ona ovdje kao u zatvoru oplakuje tu jednu noć na prednjem sjedištu chevroleta. Činilo se očajno nepoštenim da sama mora podnositi taj teret. Sto je više o tome razmišljala, sve je više shvaćala da neće moći ostati u samostanu.Nije imala kamo poći, nije imala s kime biti. Ali nije mogla podnositi nesnosnu svetost samostana. Časne sestre su bile ljubezne prema njoj. Već im je bila platila sto dolara. Ostalo joj je još sedam stotina dolara i to joj je moralo potrajati gotovo šest mjeseci gdje god bila. Pojma nije imala kamo bi otišla, ali je znala da ne može ostati zatvorena s redovnicama i čeRati da druge zatvorenice, poput nje, stignu, da mjeseci prođu, da se dijete rodi, da joj ga oduzmu, pa da se može vratiti roditeljima. Boravak ovdje preskupa je cijena. Željela je nekamo otići, živjeti kao normalan čovjek, zaposliti se, steći prijatelje. Bio joj je potreban svježi zrak, glasovi, buka, ljudi. Sve što je ovdje osjećala bila je neprestana stega i neodoljiva svijest da je ona nepopravljiva grešnica. Pa ako i jest, treba joj malo sunca i životnog veselja u očekivanju djeteta. Nije znala zašto joj se to dogodilo, no možda je u tome bilo i neke sreće u nesreći, neke pouke kako da se s tim suoči i to iskoristi. Nije moralo biti tako strašno kao što

časne predočuju, pa je idućeg popodneva rekla poglavarici da će otići. Ideposjetiti jednu tetku, rekla je, nadajući se da joj je povjerovala. Pa ako i nije, Maribeth je znala da je više ništa ne može zaustaviti. Ona odlazi.U zoru idućeg dana izašla je iz samostana sa svojim novcem, svojom malom putnom torbom i s velikim osjećajem slobode. Nije mogla kući, ali svijet je bio njen, da ga otkrije, da ga prouči. Nikad se nije osjećala tako slobodnom i jakom. Doživjela je golemu bol onda kad je napustila kuću, no sada se to svelo samo na pronalazak boravka gdje će se dijete roditi. Znala je da će to biti lakše ako napusti grad, pa je otišla na autobusnu stanicu i kupila kartu za Chicago. Morala je proći kroz Omahu, a Chicago je bio krajnja točka koju je mogla zamisliti. No, ako bi sišla negdje uz put, vratili bi joj novac. To je bila otvorena karta. Htjela je biti sama i naći mjesto pod suncem za sebe u narednih šest mjeseci, dok ne rodi. Čekala je na autobusnoj stanici dok se prvi autobus za Chicago nije počeo puniti putnicima. Dok se udaljavala, za njom se gubio njen rodni grad, no nije žalila. Sve što je osjetila bilo je iznenadno uzbuđenje u vezi s budućnošću. Prošlost joj je malo značila, kao i njen rodni grad. Nije imala prijatelja. Nitko joj neće nedostajati osim majke i sestre. Bila im je napisala razglednicu s autobusne stanice prije nego što je krenula. Obećala je da će im poslati adresu čim je bude imala.— Za Chicago, gospođice? — pitao je vozač dok je sjedala, i ona se iznenada osjetila odraslom i veoma samostalnom.— Možda — rekla je s osmijehom. Mogla je ići bilo kamo i raditi bilo što. Bila je slobodna. Sada nikome nije bila odgovorna, osim sebi samoj. Bila je sputana jedino djetetom koje je raslo u njoj. Bila je trudna tri i pol mjeseca; i još se ništa nije vidjelo, ali osjećala je kako joj se tijelo širi. Počela je razmišljati što će reći ljudima tamo gdje dođe. Jednom, kad otkriju da je trudna, morat će objasniti kao je i zašto došla i zašto je sama. Morala bi naći posao. Ne zna raditi baš bogzna što. No, može spremati kuću, raditi u knjižnici, čuvati djecu, a možda i raditi kao konobarica. Bila je spremna raditi bilo što pod uvjetom da je sigurna. A dok ne nađe posao... pa još joj je ostalo novaca od onog što je otac dao za samostan.Zaustavili su se u Omahi tog popodneva. Bilo je vruće, ali se osjećao tihi povjetarac. Bilo joj je pomalo mučno od duge vožnje autobusom, ali se osjetila bolje kad je pojela sendvič. Ljudi su ulazili i silazili. Čini se da je većina putovala do idućeg grada. Već se dugo vozila, a onda su se navečer zaustavili u malom, slikovitom gradu koji je djelovao čisto i uredno. Bio je to sveučilišni gradić i bilo je mnogo mladih u restoranu gdje su stali radi večere. To je Maribeth donekle podsjetilo na onaj lokal gdje je bila s Paulom, no ovaj je bio ljepši, a žena koja ju je poslužila imala je dobro održavanu pažfrizuru i široko se osmjehnula kad je Maribeth donijela cheesburger i mliječni napitak. Cheesburger je bio super, a račun mali. Bilo je tu smijeha i dobrog raspoloženja oko nekoliko stolova. Mjesto je djelovalo veselo i Maribeth se skanjivala vratiti se u autobus koji je odlazio ravno u Chicago. A onda je, napuštajući restoran, nešto vidjela. Mali oglas u prozoru nudio je posao konobaricama i servirkama. Časak je gledala, a onda se polako vratila, pitajući se hoće li je smatrati ludom ili će povjerovati u priču koju će izmisliti.Ona konobarica koja ju je posluživala pogleda je sa smiješkom, misleći da je valjda nešto zaboravila. Maribeth je, oklijevajući, stajala i čekala.— Pitam se je li... ja... vidjela sam oglas. Raspitujem se za posao. Mislim...

— A, vi biste posao? — nasmijala se žena. — Ne morate se zato sramiti. Plaća je dva dolara na sat. Šest dana u tjednu, deset sati dnevno. Međusobno se zamjenjujemo da bismo dobili malo vremena za vlastitu kuću i djecu. Jeste li udani?— Ne... ja... da... dakle, bila sam. Ja sam udovica. Muž mi je poginuo u Koreji.— Zao mi je. — Gledala je Maribeth u oči i činilo se da ozbiljno misli. Vidjela je da djevojka zaista želi posao i svidjela joj se. Izgledala je jako mlada, no to nije smetalo, bili su to i mnogi njihovi gosti.— Hvala... s kime da razgovaram o poslu?— Sa mnom. Imate li nekog iskustva? Maribeth je oklijevala, pomislivši da li da slaže,a onda zaniječe glavom, pitajući se bi li morala priznati za dijete.— Zaista mi treba posao. — Ruke su joj se tresle dok je držala torbicu, toliko je htjela taj posao. Iznenada je poželjela ovdje ostati. Činilo joj se to sretnim mjestom, živahanim gradićem. Svidjelo joj se.— Gdje stanujete?— Još nigdje. — Nasmiješila se. Izgledala je vrlo mlado i to razgali ženino srce. — Upravo sam doputovala autobusom. Ako me hoćete, idem po putnu torbu, a onda ću naći sobu. Mogu početi sutra.Žena se nasmijala. Zvala se Julie i Maribeth joj se svidjela. Bilo je snage i nekog spokoja u te djevojke. Činila se čvrstom i puna hrabrosti. Bilo je smiješno nagađati, no stekla je dobro mišljenje o njoj.— Donesi svoje stvari iz autobusa — srdačno je rekla Julie smiješeći se. — Večeras možeš ostati kod mene. Sin mi je u posjetu mojoj majci u Duluthu. Možeš u njegovu sobu, ako ti ne smeta nered. Četrnaest mu je godina i pravi je dripac. Mojoj kćerije dvanaest. Ja sam rastavljena. Koliko je tebi godina? — Izgovorila je sve to u jednom dahu.Maribeth je odgovorila preko ramena da joj je osamnaest i otrčala da uzme putnu torbu iz autobusa. Vratila se za nekoliko minuta zadihana i nasmiješena.— Jeste li sigurni da vam neću previše smetati ako prenoćim kod vas? — Bila je uzbuđena i sretna.— Ne, nipošto. — Julie se nasmijala i dobacila joj pregaču.~ Evo, radi! Možeš čistiti stolove za mnom dok ne završim u pola noći.Bilo je to samo sat i pol, no to je bio naporan posao, nositi velike pladnjeve i teške vrčeve. Maribeth nije mogla vjerovati da je tako umorna kad su zatvorili. Tu su radile još četiri žene i neki dječaci, uglavnom gimnazijalci. Čistili su stolove. Dečki su bili Maribethine dobi, a žene u tridesetim ili četrdesetim godinama. Rekli su joj da je vlasnik imao srčani udar, pa dolazi samo ujutro i ponekad poslije podne. Vodio je solidan posao, a sin mu je bio glavni kuhar. Julie je priznala da je nekoliko puta izišla s njim. Bio je on pristojan momak, ali ništa ozbiljno nije nastalo iz toga. U životu je imala prevelike odgovornosti, pa nije imala mnogo vremena ni zanimanja za romantiku. Imala je dvoje djece, a bivši muž je već pet godina kasnio s alimentacijom. Svaki novčić bio joj je potreban da joj djeca ne idu gola i bosa, a treba plaćati i liječničke račune, pa sačuvati da im zubi budu zdravi, a da se i ne govori o svemu onome što oni žele ili trebaju.— Sama odgajati djecu nije šala — rekla je ozbiljno kad je dovela Maribeth kući sa sobom. — Ljudima bi to trebalo ozbiljno objasniti prije nego što se razvedu. Djeca nisu stvorena za to da se za njih brine samo jedan roditelj, kažem ti. Patiš od glavobolje, zlo ti je, umorna si, no

sve to nije važno, jer ti si sve što oni imaju. Sve se svali na tvoja leđa. Ja ovdje nemam obitelji... djevojke u restoranu su zaista drage i pomažu mi. Pričuvaju ih, tako da ih mogu ostaviti ako imam kakav važan sastanak. Jedan čovjek, Martin muž, vodi mog sina na pecanje kad god može. To mnogo znači. Ne stigneš sve sama. Ja pokušavam, Bog mi je svjedok. Ponekad pomislim da će me to satrti.Maribeth je pozorno slušala i upijala mudrost Julienih riječi. Ponovo je uhvatila samu sebe u nakani da kaže Julie za dijete, ali se ipak suzdržala.— Šteta što ti i muž niste imali djece — srdačno joj je rekla Julie kao da joj čita misli. — Ali, ti si mlada. Ponovno ćeš se udati. Koliko godina si imala kad si se udala?— Sedamnaest. Odmah nakon srednje škole. Samo smo godinu dana bili u braku.— Zla sreća, draga. — Potapšala je djevojčine ruke i parkirala kola na prilaznom putu. Živjela je u malom dvorišnom stanu. Kad su ušle, njena je djevojčica već čvrsto spavala. — Ne volim je ostavljati samu. Obično joj je brat ovdje. Susjedi pripaze, no ona je već samostalna. Katkad dođe k meni u restoran, ako ne može drukčije, no tamo to ne vole.— Bila je to dobra pouka o tome kako je to kad se sama brineš za djecu, i nije zvučalo lako. Julie je bila sama već deset godina, od vremena kad su djeci bile dvije i četiri godine, tu i tamo se malo selila, no ovdje joj se dopalo, sigurno će i Maribeth.— To je dražestan gradić, pun pristojne mladeži, a dobri su i ljudi koji rade na sveučilištu. Mnoge od njih viđamo kod Jimmvja. Jednako tako i mnogo mladih. Ti ćeš se njima svidjeti.Pokazala je Maribeth'gdje je kupaonica i soba njenog sina. Ime mu je bilo Jeffrev. Otišao je nadva tjedna. Julie je rekla Maribeth da može s njima ostati dok si ne nađe sobu. U nuždi ona može spavati sa svojom kćerkom kad se Jeff vrati, a njoj dati Jessikinu sobu. Međutim, bilo je toliko slobodnih stanova za studente, da je bila sigurna kako će ubrzo nešto naći.Imala je pravo. Idućeg dana prije podne Maribeth je u nekih ljudi našla divnu sobicu. Sve su navlake i zavjese bile od satinirane tkanine sa živim cvjetnim uzorcima. Soba jest bila mala, ali je bila udobna i prepuna svjetla, a cijena je bila razumna. A samo šest blokova dalje od Jimmvja gdje će raditi. Kao da sve dolazi na svoje mjesto. Bila je u gradu tek nekoliko sati, a već se osjećala sretnom, kao da joj je bilo suđeno da bude tu.Putem na posao poslala je roditeljima razglednicu sa svojom adresom i pri tome se ponovo sjetila Paula, svjesna da nema smisla o njemu razmišljati. Upitala se kako će ga se dugo u životu još sjećati, razbijajući glavu što on radi i gdje je njihovo dijete.Toga dana kod Jimmvja jedna joj je konobarica dala ružičastu radnu odjeću s malim bijelim manžetama i čistu bijelu pregaču. Tog popodneva je počela služiti goste. Mnogi su je mladići gledali, znala je da je gleda i kuhar, ali to im nitko nije branio. Svi su bili ljubazni i pristojni, a znala je da su žene pronijele okolo glas da je udovica. I vjerovali su joj. Ni na um im nije palo da posumnjaju.— Kako ide, mala? — pitala je Julie kasnije tog popodneva, zadivljena njome.Radila je marljivo, bila ljubazna sa svima i odmah se vidjelo da se sviđa gostima. Neki su je pitali za ime, a neki mlađi gosti su joj se vidljivo veselili. I Jimmvju se dopala. On je toga dana došao i svidjelo mu se ono što je vidio. Bila je pametna, uredna i, kako je rekao, na njoj se odmah vidjelo da jepoštena. I lijepa je, pa rau je bilo drago što je ima u restoranu. Nitko ne voli gledati namrgođenu babu koja s treskom spušta kavu pred gosta i to preko volje. Jimmy je želio da sve njegove konobarice, i stare i mlade, budu vesele i nasmijane. Želio je das one

usrećuju ljude, kao što to čini Julie i druge. A sada i Maribeth. Ona se posebno trudila jer joj se posao dopao. Bila je oduševljena što je tu.Kada je te večeri krenula kući, Maribeth je bila iscrpljena, no bila je sretna što je našla posao i sobu. Sad može krenuti svojim životom. Može posuđivati knjige iz knjižnice i nastaviti učenje. Neće dopustiti da joj ovo uništi život. To je već odlučila. Ovi mjeseci su za nju samo zaobilaznica, a ona je odlučila da ne skrene ni s puta ni s cilja.Dok je iduće večeri posluživala goste, ušao je neki ozbiljni mladić i naručio odrezak od mljevena mesa. Julie je rekla da on često dolazi na večeru.— Ne znam zašto — rekla je znalački — ali imam osjećaj da mu kod kuće nije lijepo. Ne govori, ne smije se. Ali uvijek je pristojan. Zgodan dečko. Uvijek ga želim pitati što radi ovdje, zašto ne ide kući na večeru. Možda nema mame. Nešto mu se moralo dogoditi. Ima najtužnije oči koje sam ikad vidjela. Zašto ga ne odeš poslužiti i malo razvedriti?Blago je gurnula Maribeth u njegovu pravcu niz pult. On je nekoliko puta pregledao jelovnik prije odluke. Okusio je sve što su inače držali i imao je svoja omiljena jela koja je uvijek volio naručivati.— Izvolite, što biste željeli? — pitala je Maribeth sramežljivo, a on ju je pogledao sa skrivenim divljenjem.— Broj dva, molim. Odrezak od mljevena mesa i krumpirpire. — Pocrvenio je. Sviđala mu se njena riđa kosa i pokušavao je da ne zuri u njen stas.— Salatu, mladi kukuruz ili špinat? — pitala je suzdržljivo.— Mladi kukuruz, molim — rekao je motreći je. Znao je da je ovdje još nije vidio, a često je dolazio. Večerao je ovdje tričetiri puta tjedno, ponekad i preko vikenda. Hrana im je bila obilata, dobra i jeftina. Budući da je njegova majka prestala kuhati, to je bio jedini način da dobije pristojnu večeru.— Kavu?— Ne, mlijeko. I pitu od jabuka a la mode za desert. — Rekao je to kao u strahu da bi mogla nestati.Ona se nasmijala.— Kako znate da ćete je moći pojesti? Mi služimo prilično velike porcije.— Znam — uzvratio je s osmijehom. — Cesto jedem ovdje. Vi ste novi, zar ne?Ona je potvrdila kimanjem glave, stideći se prvi put otkad je ovdje. Bio je zgodan dečko. Mora da je njene dobi i nekako je stekla dojam da on to zna. a— Da, ja sam nova. Upravo sam došla ovamo.— Kako se zoveš? — Bio je vrlo izravan i veoma otvoren.¦ No, Julie je imala pravo. Bilo je neke pustoši u njegovim očima. Gotovo da se bojiš gledati ih, ako baš ne moraš. Maribeth je nešto privlačilo k njemu. Činilo se kao da je određeno da ga mora sresti i upoznati.— Zovem se Maribeth.— Drago mi je. Ja sam Tom.— I meni je drago. Hvala.Otišla mu je naručiti večeru i vratila se s čašom mlijeka. Julie ju je već zadirkivala i izjavila da onnikada ni s kim nije toliko razgovarao kao sada s njom.— Odakle si? — upitao je kad se vratila i ona mu je rekla. — Smijem li pitati zbog čega si došla ovamo?

— Zbog mnogo toga. Ovdje mi se sviđa. Ljudi su doista ugodni. Restoran je super. Našla sam krasnu sobicu u blizini. Nekako mi je sve pošlo za rukom. — Nasmijala se iznenađena kako je s njim lako razgovarati. A kad se vratila s večerom, više ga je zanimao razgovor s njom nego jelo.Dugo je razvlačio pitu od jabuka, naručio drugi komad i drugu čašu mlijeka, što nikad prije nije činio i raspričao se o pecanju u okolici. Pitao ju je da li se ona ikad bavila time.Jest, prije mnogo godina s ocem i bratom, ali se nikad nije izvještila. Radije bi sjedila dok su oni pecali, pa čitala i razmišljala.— Mogla bi koji put poći sa mnom — rekao je i pocrvenio, čudeći se i sam kako dugo s njom razgovara. Otkad je ušao u restoran i vidio je, nije mogao skinuti oči s nje.Ostavio joj je bogatu napojnicu i još se malo smeteno zadržao kod šanka.— Pa, hvala na svemu, vidimo se idući put. — I izišao je.Zapazila je kako je visok, vitak i mršav. Bio je naočit mladić, ali nije bio toga svjestan. Činio se vrlo mladim. Djelovao joj je više kao brat negoli kao mladić za koga je zainteresirana, no štogod on bio ili će biti, pa ako ga više i ne vidi, bilo je ugodno razgovarati s njim.Idućeg dana je ponovo došao, pa opet dan nakon toga i duboko se razočarao kad je saznao da ona ima slobodan dan. Veoma mu je nedostajala. A onda je opet došao preko vikenda.— Nedostajala si mi prošli put — rekao je i naručio pečenu piletinu. Imao je dobar tek i uvijek bi naručivao kompletnu večeru. Činilo se da sav svoj novac od raznošenja novina troši na hranu. Mnogo je jeo. Maribeth je zanimalo živi li s roditeljima, pa ga je to i pitala.— Živiš li sam? — oprezno je započela dok mu je postavljala obrok i punila čašu s mlijekom. To mu nije uračunala. Kavu su dodavali besplatno, pa neće Jimmy propasti ako stalnom gostu, kao što je Tom, da čašu mlijeka.— Zapravo ne. Živim s roditeljima. Ali... oni... hm... svatko je za sebe. Mama više ne voli kuhati. Ove jeseni će opet početi raditi. Nastavnica je. Dugo je bila samo na zamjenama, ali sad se vraća na puno radno vrijeme u srednju školu.— Sto predaje?— Engleski, sociologiju, književnost. Prilično je dobra. Uvijek mi daje dodatne zadatke — zakolutao je očima, no ipak se činilo da mu to ne smeta.— Ti si sretan. Ja sam morala na neko vrijeme prekinuti školu i znam da će mi to nedostajati.— Studij ili srednju školu? — pitao je zainteresirano. Htio je znati njenu dob. Ona je izgledala starije za svoje godine, a opet, na neki način, znao je da je ona blizu njegove dobi. Ona je oklijevala trenutak prije nego će odgovoriti.— Srednja škola. — On je pomislio da je sigurno maturantica. — Učit ću sama dok se ne vratim u školu, poslije Božića. — To je rekla kao da se opravdava. On se čudio zašto je napustila školu, ali je zaključio da je bolje ne pitati.— Ako hoćeš, mogu ti posuditi neke knjige. A mogu nabaviti ponešto i od mame. Njoj bi to bilo drago. Ona misli da bi se cijeli svijet trebao baviti samostalnim učenjem. Voliš li, inače, školu? — Kimnula je, a on joj je u očima pročitao da je iskrena. U njenim očima je bilo prave gladi za učenjem koja nikad nije bila posve zasićena. Na svoj slobodni dan bila je otišla u knjižnicu posuditi knjige, kako bi držala korak s programom svog razreda.— Sto najviše voliš? — pitala ga je spremajući tanjure. Naručio je pitu od borovnice a la mode za desert. To im je bila najbolja pita, on ju je volio.

— Engleski — odgovori on, a ona stavi pitu pred njega i osjeti bol u leđima. Ipak je ostala stajati i s njim razgovarati. Činilo se da si imaju mnogo toga kazati. — Engleska književnost, komparativna književnost. Ponekad pomislim da bih volio pisati. To bi se sigurno svidjelo mojoj mami. Ali moj otac očekuje da preuzmem njegov posao.— Kakav je to posao? — zainteresirano ga upita. Bio je on pametan, zgodan dečko, a činilo se da je jako osamljen. Nikad nije dolazio s prijateljima, nikad nije izgledalo da želi ići kući. Čudila se, zašto je tako sam i tako osamljen.— On je u proizvodnji — objasnio je. — Moj djed je to pokrenuo. Bili su farmeri, a onda su razvili prodaju poljodjelskih proizvoda. To je zanimljivo, ali više bih volio pisati. Mogao bih i predavati, nešto kao mama. — Slegnuo je ramenima i opet izgledao onako mlado, dječački. Uživao je u razgovoru s njom i nije mu smetalo odgovarati na njena pitanja. I on ih je imao nekoliko, no odlučio je da ih zasad izostavi. Prije odlaska te večeri pitao ju je kad ima slobodan dan.— U petak.On kimne, pitajući se bi li se ona uvrijedila da je pozove u šetnju ili na plivalište izvan grada.— Bi li željela poći nekamo u petak popodne? Ujutro moram pomagati tati. Ali oko dva bih mogao doći po tebe. On će mi posuditi kamionet. Možemoići na plivalište ili na jezero. Možemo i na pecanje, ako želiš. — Činilo se da napeto čeka odgovor.— Voljela bih. Što god hoćeš. — Spustila je glas da je drugi ne mogu čuti i dala mu svoju adresu, ne oklijevajući ni časa. Vidjelo se da on spada u ljude kojima možeš vjerovati; s njim se osjećala bezbrižno. Nagonski je osjetila, razgovarajući s njim, da joj je Tommy Whittaker prijatelj i da joj ničim ne bi naudio.— Upravo si dogovorila sastanak s njim? — pitala je Julie, čudno se smješkajući kad je on otišao. Jedna od djevojaka je mislila kako je čula da on poziva Maribeth na pecanje, i svi su se hihotali, smijali i nagađali što će biti. Ona je bila pravo dijete, ali svima je bila draga. A i on im se dopadao. Bio im je zagonetka još otkad je zimus počeo dolaziti.— Nipošto — bio je njen odgovor na Julieno pitanje. — Ne sastajem se s gostima — rekla je naglas.Julie joj ni na tren nije povjerovala.— Znaš, možeš raditi što te volja. Jimmy ne mari. A Tommy je zgodan dečko i ti mu se zaista sviđaš.— On mi je samo prijatelj, to je sve. Kaže da njegova mama ne voli kuhati, pa dolazi ovamo na večeru.— On ti je zacijelo ispričao cijeli svoj život, zarne?— O, za ime Božje! — Maribeth napravi grimasu i ode u kuhinju da uzme poslužavnik s hamburgerima za društvo studenata. Kadse vratila s teškim poslužavnikom, bila je nasmijana, misleći na petak.

4.U petak mu je otac dopustio da napusti posao u jedanaest sati i on dođe po nju u jedanaest i pol. Maribeth ga je čekala u starim trapericama, ravnim cipelama i u prostranoj košulji koja je zapravo bila' očeva košulja. Traperice je zavrnula skoro do koljena, a žarkocrvenu kosu uplela

u pletenice. Izgledala je kao da ima četrnaest godina. Prostrana košulja joj je sakrila trbuh. Već tjednima nije mogla zakopčati traperice.— Zdravo. Završio sam ranije nego što sam mislio. Rekao sam tati da idem na pecanje. Smatrao je to sjajnom idejom, pa me pustio.Pomogao joj je da se popne u kamionet. Usput su stali na malom trgu da kupe sendviče za doručak. Tommy je uzeo sendvič s pečenom govedinom, a ona sendvič s tunjevinom. Bili su to debeli domaći sendviči. Kupili su i omot od šest boca kokakole i kutiju keksa.— Još nešto? — pitao je Tommy uzbuđen samim time što je s njom. Bila je tako zgodna, tako živahna, a opet bilo je u njoj i nešto zrelo. Ne živi kod kuće, zaposlena je. To je; djelovalo da izgleda vrlo odraslo i starije.Maribeth je uzela nekoliko jabuka i rebro čokolade, a Tommy nije dopustio da plati. Htjela je da podijele trošak, ali nije dao. Bio je visok i vitak, hodao je za njom dok su se vraćali u kamionet, nosio ono što su kupili i divio se njenoj figuri.— Kako to da si napustila kuću tako mlada? raspitivao se u vožnji do jezera. Još nije čuo priču o udovištvu. Mislio je da su joj, možda, roditelji umrli ili se nešto još dramatičnije dogodilo. Mladi njezine dobi ne napuštaju školu samo tako. Po njoj bi rekao da joj se moralo nešto dogoditi.— Ja... hm... ne znam. — Dugo je gledala kroz prozor, a onda se okrenula prema njemu. — Duga je to priča. — Slegnula je ramenima, sjećajući se kako je bilo kad je napustila kuću i otišla u samostan. To je bilo najsumornije mjesto koje je ikad vidjela i svakim danom bilo joj je sve draže što ondje nije ostala. Ovdje se konačno osjećala živom. Ima posao, brine se za sebe, a sada je srela i njega. Mogli bi biti prijatelji. Počela je osjećati da bi ovdje mogla imati neki život. Bila je zvala kući nekoliko puta, ali mama je samo plakala i nisu joj dopustili da razgovara s Noelle. Kad je prošli put nazvala, majka je rekla da bi možda bilo bolje da im piše, a ne da zove. Bilo im je drago znati da je ona dobro i da je sve u redu, ali otac je još veoma ljut na nju i neće s njom razgovarati dok se ne "riješi njen problem". Majka je i dalje dijete spominjala kao Maribethin "problem".Maribeth je uzdahnula sjetivši se svega toga, pa pogleda Tommvja. Imao je lijepe, izrazite crte lica i davao je dojam dobra mladića.— Gadno sam se posvađala s ocem, pa me otjerao. Htio je da ostanem u gradu, ali nakon nekoliko tjedana uvidjela sam da ne mogu. Tako sam došla ovamo i našla posao. — Po njezinim riječima, sveje izgledalo tako jednostavno, bez ikakvih pretrpljenih muka, užasa i bola..— Nećeš se vratiti? — Izgledao je zbunjen. Ona mu je već bila rekla da se poslije Božića vraća u školu.— Pa moram se vratiti u školu — rekla je odlučno dok je cesta u širokom luku zavijala prema jezeru. Njegov pecački štap bio je u kolima iza njih.— Zašto ne bi ovdje pohađala školu?— Ne mogu — rekla je ne želeći to opširnije izlagati. A da bi promijenila temu, pogleda ga pitajući se kakva je njegova obitelj i zašto nikada ne želi biti s njima.— Imaš li braće i sestara? — ležerno je zapitala kad su stigli, ponovo shvaćajući kako malo zna o njemu. On se okrenuo od motora, gledao je dugo i šutio.— Imao sam — tiho je rekao — Annie. Bilo joj je pet i pol godina. Umrla je nakon Božića. — Tad je izišao iz kamioneta ne kazavši više ništa. Pošao je uzeti svoj pecački štap, a

Maribeth ga je gledala misleći kako je to bila ona bol koju je čovjek mogao vidjeti u njegovim očima, pitajući se je li to uzrok da nikada ne ide kući roditeljima.I ona je izašla iz kamioneta i slijedila ga do jezera. Našli su zgodno mjesto na kraju pješčane plaže i on je skinuo traperice. Imao je kupaće gaćice. Otkopčao je košulju. Promatrala ga je. Načas joj u mislima bljesne Paul, no nije bilo sličnosti među njima. Nikakve. Paul je bio profinjen i uglađen, glavna fora škole. A sad je oženjen i ima posve drugi život. Sve u vezi s Tommvjem bilo je zdravo i nepatvoreno. On je vrlo bezazlen i veoma pošten. Bila je zapanjena shvativši koliko joj se sviđa.Sjela je na pijesak kLaj njega, dok je on naticao meku na udicu.— Kakva je bila? — Glas joj je bio vrlo blag. On nije podigao pogled.— Annie? — Pogledao je prema suncu, pa načas sklopio oči prije nego što se obratio Maribeth. Nije želio pričati o tome, pa ipak, osjećao je kao da bi s njom mogao govoriti. Znao je da će postati prijatelji, no on bi od nje želio i više od toga. Imala je fantastične noge, velike oči, smiješak koji ga je rastapao i senzacionalni stas. No, želio je da joj bude i prijatelj. Želio joj je pomoći, biti joj pri ruci kad zatreba prijatelja, a nekako je osjećao da ga sad treba, iako nije bio siguran zašto. Bilo je nečega vrlo ranjivog u njoj.— Bila je najslađe dijete na kugli zemaljskoj. Velike plave oči, svijetloplava kosa. Izgledala je kao anđelak na vrhu božičnog drvca, ali znala je biti i pravi đavolak. Mene je bockala i posvuda me slijedila. Malo prije njene smrti napravili smo velikog snjegovića... — Oči mu se napune suzama i on zatrese glavom. Bilo je to prvi put da nekome priča o njoj i bilo mu je teško. Maribeth je to mogla vidjeti. — Strašno mi nedostaje — dodao je promuklim, jedva čujnim glasom.Maribeth mu nježno prstima dotakne ruku.— Samo se isplači. Dakako da ti mnogo nedostaje. Je li dugo bila bolesna?— Dva dana. Mislili smo da je to samo gripa ili prehlada, tako nešto. Bio je meningitis. Ništa nisu mogli učiniti. Samo je nestala. Kasnije sam mislio da bi bilo bolje da sam ja umro. Mislim, zašto ona? Zašto nježno, malo dijete kao ona? Bilo joj je tek pet godina, nikad nikoga nije povrijedila, sve nas je samo usrećivala. Imao sam deset godina kad se rodila. Bila je tako smiješna, nježna, topla i meka kao malo kuče. — Nasmiješio se misleći na nju i primaknuo se bliže Maribeth na toplom pijesku, odlažućištap kraj sebe. Čudno, ali sada mu je godilo pričati0 Annie, kao da ju je to na trenutak dovelo natrag. Dosad nikome nije pričao o njoj. Nitko je nije smio ni spominjati, a znao je da roditeljima ne može ništa reći.— Mora da je to teško pogodilo tvoje roditelje — kazala je Maribeth premudro za svoju dob, gotovo kao da ih poznaje.— Da. Sve kao da je stalo kad je ona umrla. Moji su roditelji prestali govoriti jedno s drugim, pa i sa mnom. Nitko nikome ništa ne govori, kamo ide ili ne ide. Nema smijeha. Ne govore o njoj. Zapravo ne govore ni o čemu. Mama jedva da ikad nešto skuha, tata ne dolazi s posla prije deset sati1 ne podnosi kuću bez nje. Mama na jesen ide raditi puno radno vrijeme. Čini se da su svi odustali od svega otkad je nema. Nije samo ona umrla, i mi smo umrli. Sada mrzim biti kod kuće. Tamno je i potištujuće. Ne volim prolaziti kraj njene sobe. Sve izgleda tako prazno.Maribeth ga je šutke slušala. Uhvatila ga je za ruku, pa su se zajedno zagledali u jezero.

— Učini li ti se ikada da je tu, kraj tebe, kad razmišljaš o njoj? — pitala je osjećajući njegovu bol. Učinilo joj se kao da ju je i ona poznavala. Gotovo je mogla vidjeti lijepu djevojčicu koju je on toliko volio i osjetiti koliko mora da mu je bilo pusto kad ju je izgubio.— Katkad. Noću joj katkad govorim. Vjerojatno je to glupo i pomisliti, ali katkad osjećam kao da me može čuti.Maribeth je kimnula. I ona je tako razgovarala s bakom kad je ova umrla i poslije se bolje osjećala.— Sigurna sam da te čuje, Tommy, i da te gleda cijelo vrijeme. Možda je. ona sada sretna... nekim ljudima nije suđeno da zauvijek žive s nama. Nekiljudi su samo u prolazu... možda oni sve prožive brže od nas ostalih. Njima ne treba sto godina da sve vide i shvate. Oni to brzo dokuče... to je kao... — Borila se da nađe prave riječi i da mu objasni. To je bilo nešto o čemu je mnogo razmišljala, pogotovo u posljednje vrijeme. — Neki ljudi prođu kroz naše živote samo da nam nešto donesu... jedan dar, blagoslov, lekciju koju moramo naučiti, oni su zato ovdje. Ona te nečemu naučila, sigurna sam... ljubavi i davanju, brizi za druge... to ti je bio pravi dar. Sve te je to naučila i onda otišla. Možda nije ni trebala ostati duže. Dala ti je dar, pa je bila slobodna da ode... bila je posebna duša... taj ćeš dar imati zauvijek.Kimnuo je glavom, pokušavajući da upije sve štomu je rekla. To je manjeviše imalo smisla, pa ipak je veoma boljelo. No, bolje se osjećao pričajući s Maribeth. Ona kao da je doista shvaćala što je on sve proživio.— Volio bih da je mogla duže ostati — reče uzdahnuvši. — Da si je bar poznavala. — A onda se nasmijao. — Imala bi ona štošta reći o tome sviđaš li mi se, od kojih si sve djevojaka zgodnija i da li ti se ja sviđam. Uvijek je o svemu iznosila svoje misli. Stalno me je izluđivala.Na sve to Maribeth se nasmijala i zažalila što je nije susrela. Ali možda onda ne bi srela njega. On ne bi dolazio jesti u restoran tričetiri puta tjedno. Večerao bi sa svojom obitelji.— Što bi ona rekla o nama? — izazivački zapita Maribeth, uživajući u igri, uživajući u njemu, udobno sjedeći na pijesku pored njega. Prošlih mjeseci naučila je neke okrutne lekcije o tome kome treba vjerovati, a kome ne treba vjerovati, i zaklela se da više nikom neće vjerovati, ali u dnu duše je znala da je Tommy Whittaker drukčiji.— Rekla bi da se ti meni sviđaš. — Osmjehnu se smeteno i ona prvi put opazi pjege na vrhu njegova nosa. Bile su sićušne i gotovo zlatne na sunčevu svjetlu. — Imala bi pravo. Obično nije imala pravo. — No Annie bi smjesta osjetila kako se ona njemu strašno sviđa. Maribeth je bila zrelija od djevojaka koje je poznavao u školi i najljepša koju je do sada vidio. — Mislim da bi se ti njoj zaista svidjela. — Srdačno se nasmijao i opet legao na pijesak promatrajući Maribeth s neskrivljenim divljenjem. A ti? Jesi li ti imala dečka tamo kod kuće? Odlučio je da to sad pita i da sazna kako stvari stoje.Ona je časak oklijevala. Pomislila je da mu kaže priču o mužu u korejskom ratu, ali nije mogla. Kasnije će mu objasniti ako bude morala.— Ne baš. Ne zapravo.— Ali, ipak nekoga?Ovaj put je kao odgovor čvrsto zanijekala glavom.— Izašla sam s jednim momkom. Mislila sam da mi se sviđa, ali sam se prevarila. No, svejedno, on se upravo oženio.On se zainteresirao. Neki stariji.— Je li ti krivo? Mislim, što se oženio?

— Zapravo nije. — Jedino joj je bilo krivo što joj je ostavio dijete. Dijete koje ona neće i zapravo ne želi zadržati. To ju je veoma brinulo, ali ništa nije rekla Tommvju.— A koliko ti je godina?— Šesnaest.I tako su otkrili da su im rođendani u razmaku od samo nekoliko tjedana. Bili su sasvim iste dobi, ali različitih situacija. Koliko god mu to trenutno bilo nekorisno, on je ipak imao roditelje, dom, a najesen će opet u školu. Ona to više nije imala, aza manje od pet mjeseci imat će dijete, dijete čovjeka koji je nikad nije volio. To je bilo strahovito teško.Malo kasnije on je zagazio u jezero, a ona je išla za njim. Stajali su zajedno dok je on pecao, a kad mu je dosadilo, vratili su se na obalu. Ostavio je pecački štap i zaronio u vodu, no ona mu se nije pridružila. Čekala ga je na pijesku, a on ju je, kad je izišao, zapitao zašto ne pliva. Bio je topao, sunčan dan i svježa voda je godila tijelu. Ona bi voljela plivati s njim, ali nije htjela da joj vidi nabrekli trbuh. Cijelo vrijeme je bila u očevoj košulji, samo je zavrnula traperice da bi stajala u vodi.— Znaš li plivati? — pitao je.Ona se nasmije, glupo se osjećajući.— Svakako. Ali danas mi se ne da. Uvijek me .malo strah plivati u jezeru. Nikad ne znaš što je pod tobom u vodi.— To je glupo. Zašto ne dođeš? Tu nema čak ni ribe, vidjela si da nisam ništa ulovio.— Možda drugi put — rekla je crtajući šare prstima po pijesku.Ručali su sjedeći u hladovini golema stabla i razgovarali o svojim obiteljima i djetinstvu. Ispričala mu je za Ryana i Noelle i kako njen otac misli da sinovi moraju postati "netko", a djevojke se samo trebaju udati i imati djecu. Priznala mu je da bi i ona htjela biti netko, na primjer nastavnica ili pravnica ili pisac. Ona ne želi ravno iz škole u brak i samo imati muža i djecu.— To zvuči kao da govori moja mama — on se nasmijao. — Primorala je moga oca da je čeka šest godina poslije srednje škole. Išla je studirati, diplomirala je i dvije godine predavala, a tek su se onda vjenčali. Potom joj je trebalo još sedam godina da dobije mene i još deset da dobije Annie. Mislimda se veoma namučila oko djece. Ali obrazovanje je zbilja važno mojoj mami. Ona smatra da su duh i obrazovanje jedine vrijedne stvari koje imaš.— Kamo sreće da moja mama tako misli. Ona radi sve što moj tata kaže. Misli da djevojke ne trebaju studirati. Moji roditelji ne žele da ja studiram. Možda bi pustili Ryana, da je htio, ali on je jedino želio posao u tatinoj radionici. Bio bi išao u Koreju da nema ravna stopala. Znaš, tata kaže da je on izvrstan mehaničar. — Pokušavala mu je objasniti ono o čemu nikad nikome nije pričala. Ja sam se uvijek osjećala različitom od njih. Uvijek sam željela ono za što nitko u mojoj obitelji nije mario. Želim se školovati, želim naučiti mnogo toga, želim doista biti obrazovana, a ne samo uloviti kakvog momka i imati čopor djece. Želim nešto napraviti od sebe. Svi koje znam misle da sam luda.— On to nije mislio i ona je to osjetila. Bio je iz obitelji gdje su razmišljali kao ona. Činilo se kao da je ona nakon rođenja bila spuštena na krivo mjesto i osuđena na nerazumijevanje. — Mislim da će moja sestra na kraju učiniti ono što oni žele. Ona se buni, ali je poslušno dijete. Njoj je trinaest godina i već je luda za dečkima. — S druge strane opet, Noelle nije ostala trudna s Paulom Brovvneom na prednjem sjedištu auta, pa je Maribeth osjećala da nije u položaju da može ocrnjivati sestru.

— Moraš jednom razgovarati s mojom mamom, Maribeth. Mislim da će ti se svidjeti.— Sigurno hoće. — A tada ga znatiželjno pogleda.— No, hoću li se ja svidjeti njoj. Mame su obično veoma sumnjičave prema djevojkama koje se sviđaju njihovim sinovima. — A pogotovo će biti prema njoj za koji mjesec. Ne, nema načina da se susretne s gospođom Whittaker. Idući mjesec više to neće moći sakriti, a ni sama više neće željeti viđati Tommvja.Još nije bila smislila što će mu reći, ali nešto će morati, ako dođe u restoran i vidi je. Mogla bi mu ispričati priču o mladom mužu koji je poginuo u Koreji, ali sad joj je to izgledalo glupo. Voljela bi mu reći istinu, ali je znala da ne može. Bilo bi to previše strašno, previše odgovorno i previše šokantno. Sigurno je više nikad ne bi pogledao. Ona će ga jednostavno prestati viđati za koji tjedan i reći mu da se viđa s nekim drugim. A onda će on nastaviti školu, bit će zauzet i vjerojatno se zaljubiti u neku srednjoškolku, možda neku sportsku navijačicu, neku savršenu djevojku koju njegovi roditelji poznaju...— Hej... o čemu razmišljaš? — on je prekine. Bila je miljama daleko, razmišljajući o navijačici u koju će se on zaljubiti. — Izgledaš tužno, Maribeth. Sto nije u redu? — On je znao da ona nešto krije, ali nije bilo načina da to sazna, jer se poznaju tek kratko vrijeme. Ali, on joj je želio pomoći. Ona je njemu pomogla da se osjeća bolje zbog Annie prvi put u svim tim mjesecima i želio joj je vratiti uslugu.s Ništa, samo sanjarim... mislim... nema ničega posebnog... — Samo dijete raste u meni, i ništa više... — A da idemo prošetati?Prošli su pola puta oko jezera, pomalo balansirajući po kamenju, pomalo hodajući kroz vodu ili preko pješčane plaže i unatoč dugim, dobro oblikovanim nogama, nije se mogla mjeriti s njim. Konačno su se, zadihani, spustili jedno pored drugog na pijesak i tako ležali zagledani u nebo.— Prilično si dobra — priznao je i ona se nasmijala. Za nju, na neki način, bilo je kao da je s bratom.— Gotovo da sam te stigla, ali sam zapela na onoj stijeni.— Nisi. Bila si miljama iza mene.— Da, ali ti si krenuo prije mene, gotovo dva metra... ti si zapravo varao. — Smijala se. Lica su im bila vrlo blizu. On ju je gledao, i divio se svakoj pojedinosti na njoj.— Nisam. — On se branio, očajnički želeći da je poljubi.— Jesi... ja ću te idući put pobijediti...— Da... sigurno. Kladim se da ne znaš ni plivati. Volio ju je zadirkivati, ležati do nje, biti s njom.Cesto se pitao kako je to voditi ljubav sa ženom. On bi to volio znati... da to sazna s njom... ona je izgledala tako ženstveno i nevino istovremeno. Bojao se da je dotakne. Umjesto toga, on se prevrne i legne na trbuh da ona ne zapazi koliko ga uzbuđuje. A ona je ležala na leđima pored njega i iznenada promijeni izraz lica. Osjetila je pokret, neki čudan osjet kao da je leptir zalepršao u njoj. To je bio potpuno nepoznat osjet, ali odmah je znala što je to... prvi znaci života... to je bilo njeno dijete.— Dobro si? — On uputi pogled prema njoj i odmah opazi da ona ima čudan izraz lica. Kao da ju je nešto preplašilo ili smelo.— Da — rekla je tiho, pogođena time što se zbilo dok su tako ležali. Svi se jadi opet vratiše. Dijete je bilo stvarnost, živo, a vrijeme je hitalo naprijed, željela ona to ili ne. Htjela je ići

liječniku da se uvjeri da je sve u redu, ali ovdje nije poznavala nijednog liječnika, a nije si to mogla ni priuštiti.— Ponekad se čini da si miljama daleko — rekao je, pitajući se o čemu razmišlja kad tako izgleda. Volio bi znati sve o njoj.— Ponekad razmišljam o mnogo čemu... o mojima... ili o mojoj sestri.— Razgovaraš li s njima? — Zanimalo ga je, bilo je tako mnogo tajni oko>nje. Sve je bilo novo i uzbudljivo.— Pišem im. Bolje je tako. Tata se još uvijek ljuti kad zovem.— Mora da si ga zaista veoma razljutila.— To je duga priča. Reći ću ti jednog dana. Možda idući put. — Pod pretpostavkom da će se ostvariti "idući put".— Kad opet imaš slobodan dan? — Jedva je čekao da opet izađu zajedno. Volio je biti s njom, volio je miris njene kose, pogled njenih očiju, oćut njene kože kad bi je držao za ruku ili slučajno dotaknuo, volio je ono o čemu je pričala, misli koje su dijelili. Volio je sve u vezi s njom.— Imam nekoliko slobodnih sati u nedjelju poslije podne. A onda nemam ništa do srijede.— Želiš li ići u kino u nedjelju navečer? — s nadom je pitao, a ona se nasmijala. Nitko je nije ovako izvodio. Većinu mladića u školi ona nije zanimala, osim dosadnjakovića kao što je David O'Connor. Zapravo ni s kim nije imala ljubavni sastanak, čak ni s Paulom... Ovo je bilo nešto novo i svidjelo joj se.— Voljela bih.— Doći ću po tebe u restoran, ako misliš da je to u redu. A ako želiš, u srijedu bismo opet mogli doći ovamo ili možda raditi što drugo.— Volim biti ovdje — rekla je iskreno i pogledala okolo, pa u njega.Otišli su tek poslije šest sati kad se sunce spustilo malo niže na nebu i odvezli se polako natrag u grad. Volio bi je pozvati na večeru, ali obećao je pomagati majci pri postavljanju nove police za knjige. Ona je inzistirala da će skuhati večeru, što je bila rijetkost. Obećao je da će doći kući do sedam.U šest i četrdeset bio je pred malom kućom gdje je Maribeth živjela i tu je ona nevoljko izašla iz kamioneta. Nije joj bilo drago što se rastaju.— Hvala za divno provedeno vrijeme. — Godinama nije tako dobro provela popodne. On je bio najbolji prijatelj kojeg je ikad imala. Sama providnost ga je poslala u njen život. — Zaista je bilo divno.— I meni — nasmijao se stojeći kraj nje i promatrajući njene sjajne zelene oči. Bilo je u njima posebnog sjaja koji ga je obuzimao. Umirao je od želje da je poljubi. — Sutra navečer ću doći u restoran na večeru. Kada završavaš?— Ne prije ponoći — rekla je sa žaljenjem. Radije bi bila slobodna da ide s njim posvuda, bar dok je još ljeto. Kasnije će se i tako sve promijeniti. Ali sada se još mogla pretvarati da neće. Premda je, zbog osjećaja da se dijete miče, znala da su joj dani odbrojani.— Odvest ću te kući sutra navečer poslije posla. — Njegovi roditelji ne mare što on izlazi, a može im reći da je bio na zadnjoj predstavi u kinu.— Voljela bih — nasmijala mu se i stala ispred ulaznih stuba da mu mahne i smiješila se kad se odvezao.A on, kad je stigao kući, bio je najsretniji mladić na svijetu. Osmijeh mu je lebdio na licu kad je otvorio ulazna vrata kuće u pet minuta do sedam.

— Sto ti se dogodilo? Jesi li danas ulovio kita na jezeru? — Majka mu se nasmijala postavljajući stol. Pripremila je goveđe pečenje, omiljeno očevo jelo, pa je Tommy imao osjećaj da se ona posebno potrudila da mu ugodi.— Ne... nema riba... samo sunčanje, pijesak i malo plivanja.Kuća je fino mirisala. Majka je ispekla i kolač od dizanog tijesta, krumpirpire, slatki kukuruz, što su svi voljeli, čak i Annie— Poznata oštra bol od pomisli na nju činila se malo manjom večeras. Pomogloje to što je razgovarao o njoj s Maribeth. Volio bi da može o njoj razgovarati i s majkom, ali znao je da ne može.— Gdje je tata?— Rekao je da će biti kod kuće u šest. Valjda ga je nešto zadržalo. Stići će svaki čas. Rekla sam mu da je večera u sedam.Ali ni nakon cijelog sata on još nije stigao, a nije odgovarao ni na telefonski poziv kad ga je nazvala na posao. Pečenje se već prepeklo i majčina usta se pretvore u bijesnu ravnu crtu.U osam i petnaest ona i Tommy su jeli. U devet sati otac je stigao. Bilo je očito da je popio nekoliko čašica previše, ali je bio veoma dobro raspoložen.— Gle, gle, ženica je, za promjenu, pripremila večeru — rekao je razdragano pokušavajući je poljubiti, ali je za destak centimetara promašio obaz. — Kojim povodom?— Rekao si da ćeš doći u šest — mrzovoljno je rekla — i ja sam ti kazala da će večera biti na stolu u sedam. Mislila sam kako je vrijeme da ova obitelj opet počne večerati zajedno.Tommy se prestrašio na njezine riječi, ali nije izgledalo da će se to opet početi događati, barem ne još, pa je odlučio da ne brine unaprijed.— Mislim da sam zaboravio. Prošlo je toliko vremena otkad si kuhala, da se jedva toga i sjećam.On se sjedajući za stol mlako ispričavao i trudio se da izgleda trezniji nego što je bio. Rijetko je dolazio kući pijan, ali život mu je u posljednjih sedam mjeseci bio prilično tmuran, pa se malo opuštanja uz čašicudvije viskija nije činilo tako lošim kad bi ga njegova dva namještenika ponudila.Liz mu je bez riječi servirala jelo na tanjur, a kad mu ga je pružila on se začudio.— Meso je jako pečeno, zar ne, draga? Ti znaš da ja volim polupečeno.Ona zgrabi tanjur od njega i istrese hranu u kantu za smeće i tresne prazan tanjur u sudoper s izrazom razočaranja.— Onda pokušaj doći kući prije devet sati, Johne. Bilo je polupečeno prije dva sata — protisnula je kroz zube i poraženo sjela nazad u stolicu.— Oprosti, Liz.Okrenula se od sudopera i pogledala ga zaboravljajući da je i Tommy tu. Činilo se da ga stalno zaboravljaju, kao da je on u njihovim mislima otišao zajedno s Annie. Njegove potrebe više nikome nisu bile važne. Bili su očajnički izvan sebe da bi" mu pomogli.— To nije više važno, zar ne, John? Nikome od nas. Ništa od onih sitnica koje su se činile tako važnima. Sve smo napustili. Od svega odustajemo.— Pa ne moramo — Tommy je tiho rekao. Toga popodneva Maribeth mu je ulila nadu, pa ako ništa drugo, barem ju je htio podijeliti. — Mi smo još tu. A Annie bi užasnulo ono što je nastalo od nas. Zašto opet ne pokušamo više vremena provoditi zajedno? Ne mora biti svake večeri, samo katkad.— To reci svome ocu — hladno je odvratila Liz, okrenula im leđa i počela prati suđe.

— Prekasno je, sine. — Otac ga potapša po ramenu, pa se izgubi u njihovoj spavaćoj sobi.Liz je završila s pranjem suđa, pa je onda stisnutih usana zajedno s Tommyjem postavila novu policu za knjige. Trebat će joj ove jeseni za školske knjige. Sinu je malo toga rekla. Govorila je samo o projektu na kojem su radili, a onda mu je zahvalila i otišla u spavaću sobu. Sve se u nje promijenilo u posljednjih sedam'mjeseci. Mekoća i toplina koju je poznavao pretvorila se u kamen, a sve štoje vidio u njenim očima bili su očaj, bol i žalost. Bilo je jasno da nitko od njih još nije prebolio Anneinu smrt.Kad je ušla u sobu, John je spavao potpuno odjeven. Stajala je i dugo ga promatrala, a onda se okrenula i zatvorila vrata za sobom. Vjerovatno više nije važno što se među njima događa. Posjetila je liječnika prije nekoliko mjeseci i on joj je saopćio da više ne može imati djece. Nema smisla ni pokušavati. Ostale su neke posljedice od Anneinog rođenja, a sada joj je četrdeset sedma. I u mlađoj dobi bilo joj je teško ostati u drugom stanju. Ovaj put liječnik joj je priznao da je to beznadno.Više nije imala odnosa s mužem. Nije je ni dodirnuo od one noći, one noći kad su uvjeravali jedno drugo da je ona samo prehlađena. Još uvijek su okrivljavali jedno drugo i sebe same, tako da ju je odbijala i sama pomisao da sada s njim vodi ljubav. Nije željela ni s kim voditi ljubav, nikome biti opet blizu. Nije se željela ni za koga brinuti, nije htjela nikoga voljeti i biti povrijeđena ako ga izgubi. Ni Johna ni Tommvja. Bila je odrezana od svih njih. Potpuno se ohladila, no hladnoća je samo maskirala njenu bol. Johnova bol bila je mnogo jednostavnija. On je bio u agoniji. Očajnički mu je nedostajala, ne samo njegova mala djevojčica, nego i njegova žena i sin i nije znao kamo bi sa svojim jadima. Nije ih imao kome povjeriti, nije bilo nikoga da ga utješi. Mogao je varati svoju ženu, ali nije želio seks s bilo kime. Želio je ono kako je prije bilo. Želio je nemoguće, želio je da im se vrati njihov nekadašnji život.Pomaknuo se kad je ona počela hodati po sobi spremajući svoje stvari. Otišla je u kupaonicu i obukla spavaćicu. Prije nego što je ugasila svjetlo, ona ga probudi.— Idi obući pidžamu — rekla je kao da govori djetetu ili možda strancu. Kao da je medicinska sestra koja se brine za njega, a ne žena koja ga je nekad voljela.On je cijelu minutu sjedio na rubu kreveta, bistreći glavu. Uzgledao je prema njoj.— Zao mi je zbog ovoga što se dogodilo večeras, Liz. Mislim da sam jednostavno zaboravio. Možda mi se nije dalo doći kući i sve to ponovo početi. Ne znam. Ništa nisam kanio pokvariti.Ali, ipak je pokvario. Život ih je uništio. Ona je otišla i nikad se neće vratiti. Nikad više neće vidjeti svoju malu Annie.— Nije važno — rekla je ne uvjerivši time ni njega ni sebe. — Priredit ćemo to opet jednom. — Ali, nije se činilo da tako misli.— Hoćeš li? Volio bih. Nedostaju mi tvoje večere. Te godine svi su smršavili. Tih sedam mjesecibilo je svima teško i to se vidjelo. John je ostario, a Liz je izgledala iscrpljeno i nesretno, pogotovo otkad je saznala da nikad više neće moći imati djece.Otišao je u kupaonicu, obukao pidžamu. Sada je lijepo mirisao i izgledao uredno kad se vratio i legao kraj nje. Ali ona mu okrene leđa i sve je opet bilo strogo i nesretno.— Liz? — zazvao je u mraku. — Hoćeš li mi ikad oprostiti?— Nema se tu što oprostiti. Ništa nisi skrivio. Glas joj je bio mrtvački i oboje su to osjetili.— Da smo zvali liječnika da dođe te noći... Da ti bar nisam rekao da je to samo prehlada...

— Doktor Stone kaže da to ništa ne bi promijenilo. — No nije zvučalo kao da ona vjeruje u to.— Žao mi je — suze su ga oblile i on stavi ruku na ženino rame. Ona se ne pomakne, ali se činiloda je još kruća i udaljenija od njega. — Zao mi je, Liz.— I meni je žao — tiho je izustila, ali se nije okrenula prema njemu. Nije ga ni pogledala. Nije vidjela da on tiho plače u noći punoj mjesečine, niti je on vidio kako njene suze polako natapaju jastuk. Bili su kao dvoje ljudi koji se tiho utapaju, ali u različitim morima.A Tommy je u krevetu te noći razmišljao o njima i utvrdio da nema nade da se oni ponovo zbliže. Bilo mu je jasno da im se previše toga dogodilo. Bol je bila prevelika, patnja prevelika da bi je podnijeli, da bi se od nje oporavili. On nije izgubio samo sestru nego i dom i oboje svojih roditelja. Jedino što ga je radovalo dok je tako ležao misleći o njima, bila je mogućnost da se viđa s Maribeth. Zamišljao je njene duge noge i žarku crvenu kosu, smiješnu staru košulju koju je nosila, sjetio se njihove utrke po obali jezera... razmišljao je o mnogočemu, pa onda uplovio u san, sanjajući kako Maribeth polako hoda plažom kraj jezera držeći se za ruku s Annie.iU nedjelju poslije posla poveo ju je u kino da gledaju "Odavde do vječnosti" s Burtom Lancasterom i Deborah Kerr. Oboje su uživali. Sjedio je vrlo blizu uz nju, obgrlivši je jednom rukom. Jeli su kokice i kandirane štapiće. Ona je plakala na svim tužnim mjestima i naposljetku su se složili da je film bio sjajan.Vozio ju je kući, pa su kovali planove za iduću srijedu poslijepodne. Usput ga je zapitala kako je prošla večera s roditeljima. Premda ga je u međuvremenu vidjela, zaboravila ga je pitati.— Ne baš sjajno — zamišljeno je rekao. — Zapravo ružno. Tata je zaboravio doći kući. Mislim da je izišao s nekim kolegama s posla. Pečenka se prepekla. Mama se vraški razljutila, a tata je onda došao pijan. Nije baš bilo super. — Usne mu se iskrive u nekakav osmijeh. Bilo je tako loše da je to čovjek morao prihvatiti pomalo filozofski. — Oni se gotovo stalno ljute jedno na drugo. Mislim da su oni zapravo ljuti na sve što ne mogu promijeniti, a po svemu sudeći, ne mogu pomoći jedno drugome.Maribeth je sućutno kimala glavom, pa su zatim malo posjedili na ulaznim stubama. Stara gospođa koja joj je iznajmila sobu voljela je kad se Maribethveseli. Istinski joj se sviđala. Stalno joj je govorila da je previše mršava, no Maribeth je znala da to neće biti dugo, a zapravo već i nije bilo. Već je počela dobivati na težini, no još je uspijevala to prikriti, premda je pregača koju je nosila na poslu bila nabreklija nego na početku.— Onda, što ćemo u srijedu? — Tommy je veselo pitao. — Da opet odemo na jezero.— Svakako. Dopusti da ovaj put ja donesem ručak. Ovdje mogu i pripremiti nešto.— U redu.— Što bi ti volio?— Sve što ti prirediš bit će fino.Samo je želio biti s njom. Sjedeći do nje na stubama osjetio je kako ga uzbuđuje njeno tijelo, ali nije se usuđivao nagnuti se i poljubiti je. Sve je na njoj bilo primamljivo, njezina blizina izazivala je fizičku bol, ali nije imao hrabrosti da je uzme u naručje i da je poljubi. Ona je osjetila njegovu napetost, ali ju je krivo shvatila misleći da je to nešto u vezi s njegovim roditeljima.

— Možda je to samo pitanje vremena — uvjeravala ga je. — Tek je sedam mjeseci. Strpi se. Možda stvari krenu nabolje kad ti mama počne raditi.— Krenut će nagore — odvrati on zabrinuto. Tada nikad neće biti kod kuće. Dok je Annie bila živa, ona je samo povremeno radila. Mislim da smatra kako nema potrebe da bude stalno kod kuće radi mene, i ima pravo. Neće me biti kod kuće prije šest sati kad započne škola.— Misliš li da bi mogli imati još jedno dijete? — pitala je zainteresirano. Nije bila sigurna koliko im je godina. Zanijekao je glavom. I on se to pitao i zaključio da neće.— Mislim da je mama malo prestara za to. Četrdeset sedma joj je, a mnogo je pretrpjela kod porođaja s Annie. Ne znam žele li uopće još jedno dijete. Nisu nikad rekli da žele.— Roditelji baš ne govore o tome pred djecom — osmjehne se ona, a on se pomalo zbuni.— Da. Bit će da je tako.Skovali su plan za popodne iduće srijede, a on je obećao da će doći u restoran na večeru u ponedjeljak ili u utorak. Julie je već dokučila da Maribeth izlazi s njim, pa ju je društvo zadirkivalo kad god bi se on pojavio, ali se i radovalo što joj je prijatelj tako fini mladić kao što je Tommy.Opraštao se s njom premećući se s noge na nogu. Osjećao se neugodno, što je bilo rijetkost kad je bio s njom, ali nije htio ispasti ni prebrz ni prespor ni presmion prema njoj ili, opet, kao da mu se ne sviđa. Bio je to mučan trenutak.Tiho zatvorivši vrata za sobom, ona zamišljeno krene uza stube u svoju sobu, pitajući se da li da mu kaže istinu o sebi.No, dogodilo se tako da je došao u restoran da je vidi već idućeg popodneva, a onda se i vratio kako bi je odvezao kući s posla. Tako je postupio i iduća dva dana, a u srijedu, prije nego što će poći po nju, otišao je na groblje rano ujutro da posjeti Annie.Odlazio je tamo povremeno očistiti grob i pokupiti uvelo lišće. Bilo je tu malo cvijeća koje je sam posadio i stalno održavao. To je nešto što je činio samo za nju i majku, jer je znao da se majka brine, ali ne podnosi odlazak na groblje.On je katkad, radeći na grobu, razgovarao s Annie, a ovaj put joj je ispričao sve o Maribeth i kako misli da bi joj ona bila draga. Činilo se kao da ona sjedi negdje tu na stablu i gleda dolje na njega, a on joj priča o najnovijim događajima.— Ona je super djevojka... nema bubuljica... duge noge... ne zna plivati, ali je dobra trkačica. Mislim da bi ti se svidjela. — Osmjehnuo se misleći na obje, na Maribeth i na svoju sestricu. Na neki način Maribeth ga je podsjećala na onu vrstu djevojaka kakva bi Annie mogla biti da je doživjela šesnaestu. Imale su istu vrstu iskrenosti i otvorenosti. I isti osjećaj za vragolije i šalu.Završavajući uređivanje groba, razmišljao je o onome što je Maribeth rekla, o tome kako neka bića samo prođu kroz naš život da nam donesu neki dar ili poseban blagoslov. "Nije svakome suđeno da se dugo zadrži", bila je rekla i prvi put je nešto za njega imalo smisla kad se radi o Annie. Možda je ona samo prolazila... ali, da je bar mogla duže ostati.Njezin mali kutak u sjeni izgledao je ponovo uredan i čist kad ga je napuštao. I opet ga je dirnulo u srce što je tu ostavlja, pa pročita ime Annie Elizabeth Whittaker na malom nadgrobnom spomeniku. Na njemu je bio ugraviran lik malenog janjeta, pa su mu od samog pogleda na njega uvijek suze navrle na oči.— Bog, malena — prošaptao je odlazeći. — Ubrzo ću ti opet doći... volim te...Još uvijek mu je užasno nedostajala, pogotovo kad bi dolazio ovamo, pa je bio tih kad je došao k Maribeth, a ona to odmah uoči.

— Nešto nije u redu? — Pogledala ga je i mogla je vidjeti da je tužan, pa se odmah zabrinula. — Je li se nešto dogodilo?— Ne. — Dirnulo ga je Što je ona to uočila, pa se najprije pribrao. — Išao sam danas očistiti... znaš... Anneino mjesto na groblju. Odlazim tamo katkad. Mama kao da to želi, a ja i tako volim ići... znam da je mami to teško... — A onda se nasmijao i pogledao svoju prijateljicu. Ponovo je imala veliku vrećastu košulju, ali ovaj put kratke hlačice i sandale. — Pričao sam joj o tebi. Mislim da je ona to znala i bez mene — rekao je ponovo se osjećajući ugodno. Volio je s njom dijeliti svoje tajne. Nije tu bilo ni krzmarenja ni stida. Ona je bila tu kao neki njegov nastavak, netko tko je s njim odrastao.— Sanjala sam je neku noć — reče Maribeth, a on se trgne.— I ja sam je sanjao. Sanjao sam kako vas dvije hodate oko jezera. Osjećao sam se smireno.Na njegove riječi, Maribeth je samo kimnula.— Sanjala sam kako mi govori neka se brinem za tebe, pa sam joj obećala da hoću... bile smo kao karika u lancu ljudi, ona je otišla, ja sam došla... zamolila me da pazim na tebe... a poslije mene možda netko drugi... to je kao vječno promicanje ljudi koji prolaze kroz naše živote. Mislim da sam to neki dan pokušala reći. Ništa nije vječno, ali postoji neprestana struja ljudi koji promiču kroz naše živote i nastavljaju s nama... ništa ne staje i ne stoji, nego teče kao rijeka. Zvuči li to ludo? — Okrenula se prema njemu pitajući se ne zvuči li glupo to njeno zakučasto filozofiranje. Ali nije. Bilo je prepametno za njene godine, ali zbog dobra razloga.— Ne zvuči. No, nije mi drag onaj dio o promicanju ljudi, o dolascima i odlascima iz našeg života. Bilo bi bolje kad bi ljudi ostajali. Volio bih da je Annie još ovdje i ne želim nikog drugog nakon tebe, Maribeth. Što je loše u ostajanju, Maribeth?— Ne možemo to uvijek — rekla je. — Kadgod moramo otići. Kao Annie. Nije nam uvijek dana mogućnost izbora.No ona je imala mogućnost. Ona i njezino dijete bili su povezani ovog časa, pa ipak će Maribeth otići u svoj, a dijete u svoj život, svoj vlastiti svijet idrugim roditeljima. Ipak se činilo da zasad u njihovim životima ništa nije zauvijek.— To mi se ne sviđa, Maribeth. U nekom trenutku ljudi bi morali ostati.— Neki hoće, neki neće. Neki ne mogu. Mi ih samo moramo voljeti dok možemo i naučiti od njih ono što nam je suđeno.— A što je s nama? — zapita neobično ozbiljan za šesnaestogodišnjaka. No i ona je bila ozbiljna mlada žena. — Misliš li da i mi moramo naučiti nešto jedno od drugoga?— Možda. Možda smo baš mi upravo sada potrebni jedno drugome — odgovorila je razborito.— Ti si me već mnogo naučila o Annie. Da joj dopustim otići, da je volim gdje god bila i da je imam uza se.— I ti si meni pomogao — toplo je rekla Maribeth, ali bez objašnjenja, i on se pitao kako joj je pomogao.Dok su se vozili prema jezeru, osjetila je da se dijete ponovo miče. Taj ju je treptaj prošao već mnogo puta otkad ga je prvi put oćutjela, pa joj je već postao prisan i drag osjećaj. Nikad nešto slično nije dosad osjetila i sviđalo joj se.Kad su stigli na jezero, Tommy raširi prostirku koju je ponio, a Maribeth donese košaru za izlete. Pripravila je sendviče sa salatom od jaja, jer je rekao da to voli, čokoladni kolač, a donijela je i voće i bocu mlijeka, koje je ovih dana naveliko pila, i mineralnu vodu. Oboje su

bili gladni i odlučili su da odmah jedu. Poslije jela su ležali na prostirki i ponovo dugo razgovarali. Ovaj put o školi i nekim njegovim prijateljima, o svojim roditeljima i nekim njihovim planovima. Tommy se raspričao kako je jednom s tatom bio u Kaliforniji. Razgledavali su poljodjelske proizvode. Bili su i na Floridi zbog istihrazloga. Ona nikad nigdje nije bila, a voljela bi vidjeti New York i Chicago. Oboje su željeli obići Europu, ali Maribeth je mislila da ona to nikada neće moći. U životu joj se neće pružiti mogućnost da ikamo pođe, osim, evo, ovdje, pa i to je njoj velika pustolovina.Spominjali su i korejski rat i ljude za koje su znali da su poginuli. Za njih se to činilo ludim da se tako brzo nakon svršetka jednog rata zapletu u drugi. Oboje su pamtili napad na Pearl Harbor. Bile su im četiri godine. Tommvjev otac je bio prestar da bi ga uzeli u vojsku, ali Maribethin otac je bio na otoku Iwo Jima. Njezina majka se veoma brinula dok ga nije bilo, no vratio se živ i zdrav.— Što bi ti radio da te pozovu u rat? — upita ga ona, a njega to pitanje zbuni.— Misliš sada? Ili kad mi budem osamnaest godina? — To je bila realnost i od nje su ga dijelile samo dvije godine, ako se politička situacija u Koreji ne smiri.— Bilo kada. Bi li išao?— Dakako, morao bih.— Ja ne bih da sam muško. Ne vjerujem u ratove — čvrsto je izjavila uz osmijeh. Ponekad je bila smiješna. Imala je tako čvrsta shvaćanja, a neka od njih bila su prilično luda.— To je zato što si žensko. Muškarci nemaju mnogo izbora.— Morali bi imati, a možda i hoće jednog dana. Kvekeri ne idu u rat. Mislim da su oni pametniji od svih drugih.— A možda su oni samo strašljivi — rekao je prihvaćajući sva tradicionalna shvaćanja, ali Maribeth nije bila spremna da ih prihvati. Ona ništa nije prihvaćala ako nije u to čvrsto vjerovala.— Ja ne mislim da se boje. Mislim da su oni vjerni sebi i svom vjerovanju. Odbila bih ići u rat da sam muškarac — nepopustljivo je nastavila Maribeth. — Rat je glupost.— Ne, ne bi ti odbila — Tommy se osmjehne. Ti bi se borila kao i drugi. Morala bi.— Jednog dana možda muškarci neće raditi samo ono što moraju. Možda će to preispitati, a ne samo učiniti ono što im je rečeno.— Sumnjam u to. Kad bi to učinili, nastao bi kaos. Zašto bi neki muškarci morali ići, a neki ne. Sto bi oni radili? Trčali okolo. Sakrivali se? To je nemoguće, Maribeth. Ostavi rat muškarcima. Znaju oni što rade.— U tome i jest nevolja. Mislim da ne znaju. Oni nas jednostavno gurnu u nove ratove kad im postane dosadno. Pogledaj ovaj rat. Tek smo izašli iz jedne, a već smo u drugoj kaši — rekla je prijekorno i on se nasmijao.— Morala bi se kandidirati za predsjednika — našali se on, ali poštovao je njezine ideje i njezinu spremnost da u razmišljanju bude smjela. U nje je bilo Velike hrabrosti.Onda odluče da odu prošetati oko jezera. Na povratku je zapita bi li se išla kupati. Ona to ponovo odbije i on postane znatiželjan zašto mu se nikada ne želi pridružiti. Bila je neka splav daleko na jezeru i on predloži da zajedno otptivaju do nje, ali ona jednostavno nije htjela.— Hajde, reci mi istinu — on se konačno odluči. — Bojiš li se vode? Ne stidi se ako se bojiš. Samo reci!— Ne bojim se. Samo ne želim plivati. — Ona je bila dobar plivač, ali nije si mogla dopustiti da svuče tatinu košulju.

— Daj, dođi!IBila je paklena vrućina i ona bi se rado osvježila roneći s njim ali je znala da ne može. Bila je puna četiri i pol mjeseca trudna.— Samo dođi sa mnom u vodu, savršena je. Složila se da to učini, ali ne dalje od toga. Pličina jezera prostirala se dosta daleko od obale, pa su podosta odmakli kad se dno počelo naglo spuštati. Ona je stala na pješčani sprud, a on je otplivao prema splavi i natrag dugim mekim zamasima. Dugih i snažnih ruku i nogu, bio je izvrstan plivač. Začas se vratio i stao kraj nje koja ga je čekala.— Sjajan si plivač — zadivljeno je rekla.— Prošle školske godine bio sam u momčadi, ali kapetan je bio bezveznjak. Ove godine neću plivati u momčadi. — Gledao ju je obijesnim pogledom, a kad su se počeli vraćati prema obali, on je poprska. — Prava si kukavica, znaš. Sigurno plivaš dobro kao ja.— Ne, ne — rekla je bježeći od njegova prskanja. Ali on se razigrao pa nije mogla odoljeti da i ona njega ne poprska. Bili su kao dvoje djece, pljuskajući vodu šakama jedno na drugo. Ona se bila potpuno smočila i izbjegavajući ga izgubi tlo pod nogama, pa naglo sjedne u vodu. Najprije se iznenadila, a onda shvati da je potpuno mokra i da nema načina da izađe iz vode, a da on ne vidi njezin nabrekli trbuh. Bilo je prekasno da se spasi situacija, pa mu ona podmetne nogu i on pljusne u vodu do nje. Brzo je otplivala, ali on je lako stigne, pa se stanu opet prskati i smijati.Nije pošla s njim do splavi. Samo su malo zajedno plivali, a ona je mozgala kako da se elegantno izvuče iz vode da joj on ne vidi trbuh. Međutim, nije smislila kako da to učini. Na kraju mu je rekla da joj je hladno, a nije joj bilo, pa ga je zamolila da joj donese ručnik. On se pomalo začudio. Vodaje bila topla, osjećala se vrelina popodnevnog sunca. Pa ipak, otišao je, donio ga i pružio joj ga. Ona je sad ipak morala izaći iz vode i doći do njega. Poželjela mu je reći da se okrene, ali nije se usudila. Samo je sjedila u vodi i tužno se ogledala.— Nešto nije u redu?Nije znala što da mu kaže i konačno odlučno potvrdi glavom. Još mu to nije željela reći, jer nije znala što bi mu rekla, ali sad je bila u stupici.— Mogu li pomoći? — Izgledao je zbunjeno.— Zapravo, ne možeš.— Čuj, Maribeth, samo izađi. Sto god bilo, mi ćemo to srediti. Dođi, pomoći ću ti.Pružio joj je ruku i ta gesta izmami joj suze. On krene kroz vodu do nje i nježno je podigne dok se nije uspravila pred njim. Pustila je da je izvede iz vode. Budući da su joj oči bile pune suza, nije mu se opirala. On pojma nije imao zašto ona plače. Nježno je omota ručnikom. Kad je spustio pogled, vidio je. Bila je to nesrazmjerna nabreklina, još mala, ali čvrsta i potpuno okrugla, vjerovatno dijete. Još *e sjećao kako mu je majka izgledala kad je očekivala Annie, a Maribeth je bila previše mršava da bi to bilo nešto drugo. Zapanjeno upilji oči u nju.— Nisam željela da znaš — ojađeno je rekla. Nisam ti htjela reći.Stajali su do koljena u jezeru i nijedno od njih se ne pomakne prema obali. On je izgledao kao da ga je grom udario, a ona kao da joj je netko umro.— Dođi! — Mirno ju je privukao k sebi i ovio joj ruku oko ramena. — Hajde da sjednemo.Šutke su se vratili do žala na mjesto gdje su raširili prostirku. Odložila je ručnik i otkopčala očevu košulju. Više nije imalo smisla nositi je, jer jei inače na sebi još imala kupaći kostim i kratke hlačice. Njezina je tajna izašla na vidjelo.

— Kako se to dogodilo? — konačno je uspio reći pokušavajući da ne zuri u nabreklinu vidljivu dok je sjedila. Još uvijek je bio zaprepašten. Ona se žalosno nasmija njegovu pitanju.— Na običan način, mislim, premda ne znam mnogo o tome.— Imala si dečka? Imaš dečka? — ispravio se i osjetio kako mu se srce steže, a ona zaniječe glavom, pogleda u stranu, pa opet u njega.— Ni jedno ni drugo. Učinila sam nešto doista glupo. — Odlučila je da mu sve ispriča. Ne želi imati tajne pred njim. — Jedan jedini put. S nekim koga sam jedva poznavala. Čak nisam bila ni na ljubavnom sastanku s njim. On me vozio kući s plesa gdje je moj pratilac ostao pijan. Bio je pravi maturantski junak. Mislim da mi je laskalo što mi je prišao, no bio je lukaviji nego što sam pretpostavljala. Napravio je veliki halo oko mene, odveo me na hamburger sa svojim prijateljima i meni je bilo super, a onda me povezao kući i putem stao negdje u parku. Nisam to željela, ali nisam htjela praviti pitanje od toga. Ponudio me džinom i tada... — Pogledala je na svoj nabrekli trbuh. — Možeš pogoditi ostatak. Rekao je kako neću ostati u drugom stanju. Bio je prekinuo sa svojom djevojkom toga vikenda, tako je bar rekao, no u ponedjeljak joj se vratio, a ja sam od sebe napravila budalu. I još gore, uništila sam si život zbog mladića kojeg nisam ni znala i koji nikad nije mario za mene. Trebalo mi je vremena da skužim što se dogodilo, a tada je on već bio zaručen. Vjenčali su se odmah nakon mature.— Jesi li mu rekla?— Ah, jesam. Rekao da se želi oženiti s njom, a ona će pobjesnjeti ako sazna... Nisam željela uništiti njegov život... niti svoj. Nisam rekla roditeljima tko je on, nisam željela da ga moj otac prisili na ženidbu. Ne želim biti žena nekome tko me ne voli. Meni je šesnaest godina. Moj bi život bio gotov uzdahnula je i činilo se da je klonula duhom. — U drugu ruku, život mi je možda i tako gotov. To mi nije bio baš sjajan potez.— Što su rekli tvoji roditelji? — Bio je posve shrvan njezinom pričom, i bezosjećajnošću toga tipa i njenom hrabrošću da pred licem propasti ne učini ono što ne želi.— Otac je rekao da moram otići iz kuće. Odveo me kod sestara milosrdnica i tamo sam morala biti dok treba. Ali, nisam mogla. Ostala sam nekoliko tjedana i to me tako potištilo da sam mislila kako ću skapati, pa sam otišla, sjela u autobus i došla ovamo. Kupila sam kartu za Chicago, misleći da ću tamo naći posao, no stali smo ovdje za večeru, pa sam vidjela oglas u Jimmvjevu izlogu. Primili su me, iskrcala sam se i evo me tu. — Gledao ju je, osjetljivu dušu, nevjerojatno mladu, a izvanredno lijepu, preplavljen nježnošću i divljenjem. — Tata kaže da se mogu vratiti poslije Božića, nakon porođaja. Tada ću se vratiti u školu — nemoćno je rekla, trudeći se da joj glas zvuči mirno, ali je čak i u njenim ušima zvučao utučeno.— Što ćeš učiniti s djetetom? — pitao ju je još uvijek zaprepašten onim što joj se dogodilo.— Dat ću ga... ponudit ću ga na usvajanje. Želim naći dobre ljude koji će ga uzeti. Ne mogu se brinuti za njega. Meni je šesnaest godina. Ne mogu se brinuti za dijete. Ništa mu ne mogu pružiti... ne znam kako da postupim s njim. Želim se vratiti u školu, želim ići studirati. Ako zadržim dijete, zakopat ću se zauvijek, a što je najgore, ništa mu ne mogu ponuditi. Želim naći obitelj koja ga doista želi. Časnesestre su rekle da će pomoći, ali to je bilo tamo, kod kuće... Ovdje još ništa nisam učinila u tom smislu. — Nervozno mu je pripovijedala o tome, a on je bio zabezeknut svim tim o čemu je govorila.— Jesi li sigurna da ga ne želiš zadržati? — Nije mogao zamisliti da se netko može odreći djeteta. Čak je i njemu to zvučalo strašno.

— Ne znam. — Mogla je osjetiti kako se dijete miče upravo dok je to govorila, kao da se i ono bori za neki sitan glas pri odluci. — Ne vidim kako bih se mogla brinuti za njega. Roditelji mi neće pomoći. Ne mogu zarađivati dosta novaca za njegovo uzdržavanje. To ne bi bilo pravo prema njemu. A i ne želim dijete sada. Zar to nije užasno? — Oči joj se napune suzama i očajnički ga pogleda. Bilo je teško priznati da ona ne želi to dijete, ali nije ga željela. Nije voljela Paula, nije željela imati dijete i biti odgovorna za nečiji život. Jedva je mogla ravnati sa svojim vlastitim životom. Bilo joj je samo šesnaest godina.— Ajme, Maribeth, pa to je strašno. — Primaknuo joj se, ponovo je zagrlio i privukao k sebi. — Zašto si šutjela?— O da, dakako... Bog, zovem se Maribeth, prevrnuo me momak koji se za drugu oženio, a roditelji su me nogirali iz kuće... kako bi bilo da me izvedeš na večeru?On se nasmijao na te njene riječi, pa se i ona osmjehnula kroz suze, a onda mu je pala u naručje oblivena potokom suza od užasa i srama, ali i olakšanja što mu je sad sve rekla. Jecaji koji su je potresali iscrpili su svu njenu snagu, pa ju je čvrsto držao dok nisu prestali. Očajnički je žalio i nju i dijete.— Kad se to treba dogćditi? — upitao je kad se primirila.— Krajem prosinca. — To je značilo već za četiri mjeseca, i oboje su znali da će to brzo doći.— Jesi li bila kod liječnika ovdje?— Ne znam nijednog — zatresla je glavom. — Nisam htjela reći curama u restoranu. Bojala sam se da će me Jimmy otpustiti. Rekla sam im da sam bila udana za jednog momka koji je poginuo u Koreji, pa one i ne bi bile iznenađene kad bi konačno vidjele da sam trudna.— Dobro si to smislila — rekao je kao da mu je to pomalo zabavno, a onda je opet pogleda i upita: — Jesi li bila zaljubljena u njega, Maribeth? U oca, mislim.Tommvju je bilo jako važno da sazna je li bila zaljubljena u njega. Odlanulo mu je kad je to glavom zanijekala.— Laskalo mi je što me vodi sa sobom. To je sve. Bila sam nevjerojatno glupa. Da ti pravo kažem, on je bezveznjak. Sve što je od mene tražio bilo je da se izgubim i da ne kažem Debbie. Još je rekao da se toga mogu riješiti. Ne znam ni kako se to radi. Valjda izrežu bebu van. Nitko mi to nije objasnio. Svi su samo rekli da je to opasno i skupo.Dok mu je to govorila, Tommy ju je staloženo gledao. I on je čuo za abortus, no nije bio pametniji od nje i nije ništa znao o pravoj naravi tog postupka.— Drago mi je što to nisi učinila.— Zašto? — Ta napomena ju je iznenadila. Zašto bi njemu to bilo važno? Sve bi za njih bilo mnogo jednostavnije da ona nije trudna.— Zato što mislim da nisi trebala. Možda je to nešto... kao s Annie... Možda to ima nekog smisla.— Ne znam. Mnogo sam o tome razmišljala. Pokušavala sam shvatiti zašto se to dogodilo. Ali nisam uspjela. Čini se da je to jednostavno loša sreća. Samo jedanput. Toliko je dovoljno.On nesigurno potvrdi. Njegovo znanje o seksu bilo je površno kao i njezino, još i manje. Za razliku od Maribeth, on ga još uopće nije iskusio.On je tada nekako čudno pogleda i mogla je vidjeti kako umire od želje da joj postavi još jedno pitanje.

— Što je? Hajde... što god to bilo... pitaj me... — Sad su bili prijatelji do smrti, vezani prijateljstvom za koje su oboje znali da će trajati zauvjek. Upoznat je s njezinom tajnom. U njoj sudjeluje i odsad će uvijek biti dionikom te tajne.— Kako je to? — Pitao je rumenih obraza i smrtno zbunjen, no nju pitanje nije užasnulo. Sad je ništa ne bi užasnulo. Bio joj je kao brat ili najbolji prijatelj ili nešto više od toga. — Je li bilo strašno lijepo?— Ne. Ne meni. Možda njemu. No, mislim da bi moglo biti... To je neka vrsta uzbuđenja, neka vrtoglavica. Ne misliš više ni na što, ne misliš ima li to smisla i ne želiš postupati kako treba. To je kao neka vrsta brzog vlaka kad se zahukta, a možda je to bio i džin... Ipak, mislim da bi s pravom osobom to moglo biti strašno lijepo. Ne znam. Ne želim više probati. Bar ne još dugo vremena i dok ne nađem pravog. Ne želim to ponovo raditi i ispasti budala. — On je zakimao glavom, zainteresiran onim što je govorila. Tako nekako je on to i zamišljao i divio se njenom zaključivanju, ali bilo mu je krivo što ona ima ta iskustva, a on nema. — Žalosno je što mi to nije značilo ništa, a trebalo je značiti. A sada imam to dijete koje nitko ne želi, ni otac ni ja, ni bilo tko.— Možda se predomisliš kad ga vidiš — zamišljeno je rekao. Annie ga je bila' dirnula u srce istog trena kad ju je vidio.— Nisam sigurna da hoću. Dvije djevojke koje su rodile u samostanu prije nego što sam otišla, nikad nisu vidjele svoje bebe. Časne sestre su ih jednostavno odnijele čim su se rodile. Izgleda strašno. Nosiš ga cijelo to vrijeme, a onda ga daš. Ali, jednako je strašno i zadržati ga. Nije to za jedan dan. To je zauvijek. Mogu li ja to učiniti? Mogu li biti dobra majka sve to vrijeme? Mislim da ne mogu. A onda opet pomislim da sa mnom nešto nije u redu. Zašto ne želim da to dijete bude zauvijek sa mnom? A ako to poželim kad ga budem vidjela, što ću tada učiniti, kako ću ga odgajati, izdržavati? Tommy, ne znam što da radim.Oči joj se ponovo napune suzama, a on je ponovo privuče k sebi i ovaj put se bez oklijevanja nagne i poljubi je. Bio je to poljubac pun divljenja, nježnosti i sažaljenja, pun ljubavi koju je osjećao za nju. Bio je to poljubac muškarca i žene, prvi koji su iskusili na takav način, prvi koji su upoznali u takvoj veličini za svog života. Bio je to poljubac koji ih je lako mogao odvesti dalje, samo što sada ni jedno od njih to nije htjelo.— Volim te — prošaptao joj je u kosu, želeći da je to dijete koje nosi njegovo, a ne nekog mladića koji nikad nije mario za nju. — Tako te volim. Neću se rastati od tebe. Bit ću tu da ti pomognem.Bila su to presmiona obećanja za šesnaestogodišnjeg mladića, ali u protekloj godini on je sazrio kao muškarac.— I ja tebe volim — rekla je brižljivo brišući suze ručnikom, ne želeći da ga optereti svim svojim problemima.— Moraš otići liječniku — rekao je naglašeno očinskim tonom.— Zašto? — Usprkos tome što je sve prošla, katkad je djelovala tako mladenački.— Moraš provjeriti je li dijete zdravo. Kad je moja mama bila trudna s Annie, cijelo je vrijeme odlazila liječniku.— Da, ali ona je bila starija.— Mislim da svejedno moraš ići. — A tad se nečeg sjeti. — Dobavit ću adresu maminog liječnika, pa ćemo smisliti način da te primi.Ta mu se zamisao svidjela, a ona se zahihoće.

— Ti si lud. Mislit će da je to tvoje dijete i reći će tvojoj mami. Ne mogu ići liječniku, Tommy.— Nešto ćemo smisliti — pokušavao ju je uvjeriti. — A možda bi ti mamin liječnik mogao pomoći da nađeš nekog tko bi usvojio dijete. Mislim da oni i to rade. Mora da znaju ljude koji žele djecu, a ne mogu je imati. Mislim da su mama i tata neko vrijeme razmišljali o usvajanju, prije Annie, no onda više nisu trebali. Nabavit ću njegovu adresu, pa ćemo zakazati pregled.Ušao je ravno u njen život i s njom podijelio njen teret, kao što nikad nitko dosad nije učinio. Ponovo ju je poljubio, dugo i strasno, a onda je blago spustio ruku na njenu bebu. Uvelike se micala i ona ga upita osjeća li... Malo se usredotočio i onda kimanjem glave potvrdio. Bio je to samo slabi treptaj, kao da joj trbuh ima svoj vlastiti život, što je tog trena i bilo točno.Kasno popodne opet su pošli da se okupaju i ovaj put plivala je s njim do splavi. Bila je umorna kad su se vratili. Dugo su ležali na prostirki i mirno razgovarali o budućnosti. Sada se činila manje zlokobna kad ju je dijelila s Tommyjem, premda ju je golema neizvjesnost još uvijek strašila. Ako zadrži dijete, imat će ga cijelog života. Ako ga ne zadrži, mogla bi to požaliti. Teško je bilo razaznati što je bolje, no ipak je imala osjećaj da bi najveći dar za dijete, pa i za nju, bio da ga prepusti drugim roditeljima. Možda jednog dana bude druge djece, no ona će uvijek žaliti za ovim jednim. Ali, bilo je to krivo vrijeme, krivo mjesto, bile su to okolnosti kojima jednostavno nije bila dorasla.On ju je držao u naručju. Ljubili su se, mazili, ali dalje nisu išli.Oboje su bili neobično spokojni kad su svratili k njoj da se presvuče, pa su otišli na večeru, a onda u kino. Tog popodneva sve se među njima promijenilo. Sad je bilo kao da pripadaju jedno drugome. Ona mu je povjerila svoju tajnu, a on je bio tu, uz nju. Ona je sada znala da je on neće razočarati. Potrebni su jedno drugome, a osobito on njoj. Bilo je kao da se medu njima uspostavio prešutni savez, savez koji nikad neće biti raskinut.— Vidimo se sutra — rekao je kad ju je u jedanaest sati odvezao do stana. Znao je da sad ne može bez nje. Mora znati da joj je dobro. Sutra će je odvesti s posla kući, premda je obećao majci da će biti kod kuće na večeri. — Pazi na sebe, Maribeth! — Jedno drugom su uzvratili osmijeh i mahnuli rukom, a zatim je ona polako zatvorila vrata za sobom.Kad je legla, obuzela ju je misao kako je sretna što ga je srela. On je upravo onakav prijatelj kakvog nije nikad imala, brat kakav Ryan nikad nije bio, ljubavnik kakav Paul nikad ne bi mogao biti. Zasad, on joj je sve. I te noći opet je sanjala Annie.Idućeg tjedna Tommy je dolazio u restoran svakog popodneva. Noću bi je vozio kući, a nedjeljom navečer išli su na večeru i u kino. Ali, na njen idući slobodan dan odbio je da je opet vodi na jezero. Umjesto toga isplanirao je nešto važnije. Potajno je bio uzeo majčin adresar s telefonskim brojevima i pažljivo prepisao ime i adresu njenog liječnika. Nakon smrti starog doktora Thomsona, Avery MacLean je godinama bio Lizin opstetičar, pa joj je pomogao kod oba porođaja. Bio je to otmjen postariji gospodin s idejama i tehnikom znatno modernijom od svojih manira. Bio je ukočen i formalan na neki način, ali veoma moderan u praksi, i Tommy je znao koliko ga njegova majka cijeni. Jednako tako znao je da Maribeth mora posjetiti liječnika.Ugovorio je pregled na ime gospođe Robertson i nastojao je, što je bolje mogao, da mu glas preko telefona zvuči kao glas njegova oca; produbio ga je dajući mu samouvjerenost, iako mu je ruka drhtala. Predstavio se kao gospodin Robertson i rekao da su se nakon vjenčanja upravo doselili u Grinnell i da je njegovoj supruzi potreban kontrolni pregled. I medicinska sestra mu je, kanda, povjerovala.— Ali što ću mu reći? — Maribeth se uplašila kad joj je to saopćio.

— Neće li mu biti jasno čim te pregleda? Moraš li mu išta reći?Tommy je pokušavao da mu glas zvuči sigurnije nego što se osjećao. Još je uvijek bio slabo upućen u delikatnija pitanja njenog problema. O trudnoći znao je toliko, koliko je saznao gledajući majku u prostranoj odjeći prije šest godina, što je još pamtio i ono što je prethodne godine vidio u televizijskoj seriji "Volim Luciju", kad je glavna junakinja objavila da je u drugom stanju.— Hoću reći... što ću mu kazati... za djetetova oca? — Veoma se zabrinula, ali je znala da on ima pravo. Morala je razgovarati s liječnikom. Štošta joj je bilo nepoznato u vezi sa stanjem u kojem se našla.— Pa reci mu ono što si ispričala u restoranu, da je poginuo u Koreji.Oni u restoranu još nisu znali za njeno dijete, ali tako je ona postavila temelj svojoj priči o udovištvihPogledala ga je očima punim suza i zbunila svojim idućim pitanjem.— Hoćeš li poći sa mnom?— Ja?... Što ako... ako me prepoznaju? — Od same pomisli na to pocrvenio je do korijena kose. Što ako je oni ispituju pred njim, što ako oni očekuju od njega nešto što on ne zna? Nije imao pojma o tajnama koje se mogu čuti u ginekološkim ordinacijama. A što je još gore, što ako kažu njegovim roditeljima. — Ne mogu, Maribeth... ne bih mogao...Kimnula je glavom bez riječi i jedna samotna suza skotrlja joj se polako niz obraz. A on je osjetio da mu se srce kida.— Dobro, dobro... ne plači, nešto ću smisliti... možda bih mogao reći da si mi rođakinja... ali, onda će on sigurno reći mojoj mami... Ne znam, Maribeth, možda da kažemo da smo samo prijatelji, da sam poznavao tvoga muža i da sam te dovezao.— Misliš da će on nešto posumnjati? Da nisam udana, možda?Bili su kao djeca koja se pokušavaju izvući iz neprilike u koju su, nehotice, upali. No neprilika je bila golema i nije bilo načina da se iz nje izvuku.— Pa neće znati ako mu ništa ne kažeš. — Tommy je odlučno rekao, trudeći se da se pokaže spokojnim, a zapravo nije bio nimalo spokojan. Prestrašila ga je pomisao da dođe liječniku skupa s njom. No, ipak je nije htio iznevjeriti, pa kad joj je rekao da će ići, znao je da mora.Odlazeći na pregled toga popodneva bili su potpuno malodušni. Jedva da su izmijenili koju riječ. On ju je žalio i pokušavao ju je smiriti dok joj je pomagao da izađe iz kamioneta, a onda ju je otpratio u ordinaciju, moleći Boga da ne pocrveni.— Bit će sve u redu, Maribeth... vjeruj mi. Prošaptao je kad su ušli, a ona je samo kimnula. Tommy je samo jednom sreo liječnika, a i to ispred bolnice gdje je stajao s tatom i mahao, nakon Anniena rođenja. Bio je premlad da bi ga pustili gore, a njegova majka je stajala na prozoru sobe, mahala, i ponosno dizala malu Annie.To sjećanje mu izmami suze na oči i on stisne Maribethinu ruku da ohrabri nju i utješi sebe, a medicinska sestra ih pogleda preko ruba naočala.— Da? — Nije mogla zamisliti zbog čega je to dvoje ovdje osim možda zato da se nađu s majkom. Bilo je to dvoje još premlade djece. — Sto vam treba?— Ja sam Maribeth Robertson... — jedva je prošaptala, jer joj se glas izgubio pri izgovoru prezimena, još ne vjerujući da ju je Tommy stvarno natjerao da dođe ovamo. — Imam dogovoreni pregled kod liječnika.Sestra se namršteno zagleda u knjigu pregleda i onda kimne glavom.

— Gospođa Robertson? — Iznenadila se. Možda je žena malo starija no što izgleda. Ali bila je nadasve nervozna.— Da. — Bio je to više uzdah s njezinih usana, a onda im je sestra rekla da sjednu u čekaonicu. Nasmiješila se sjetivši se njegova poziva. Vjerovatno su tek vjenčani, gotovo su još djeca. Pitala se jesu li i oni bili prisiljeni na vjenčanje.Sjeli su u čekaonicu, šapćući i trudeći se da ne gledaju na žene s golemim trbusima. Tommy nikad nije vidio toliko trudnica na okupu i bilo mu je strašno neugodno, dok su one čavrljale o svojim muževima, o drugoj djeci. S vremena na vrijeme bi se potapšale po trbuhu i plele. Odlanulo im je kad ih je doktor MacLean pozvao da oboje uđu k njemu. Oslovio ih je s gospodin i gospođa Robertson. Tommy se skamenio, pa ga nije ispravio. No liječnik nije imao razloga da posumnja kako on nije Maribethin muž. Pitao ih je gdje stanuju, odakle su i konačno koliko dugo su u braku. Maribeth je dugo gledala u liječnika, a onda je zavrtjela glavom.— Mi nismo... ja sam... to je... Tommy je samo prijatelj... Moj muž je poginuo u Koreji. — A onda, požalivši laž čim ju je izrekla, pogleda ga otvoreno sa suzama u očima. — Ja nisam udana, doktore. Pet mjeseci sam trudna... pa je Tommy mislio da bih trebala doći k vama.Liječniku se svidjelo to kako štiti mladića, cijeneći tu neobičnu plemenitost.— A, tako. — On kao da se prenuo na njene riječi, zagledao se u Tommvja, te pomislio kako ga odnekud poznaje. Pitao se nije li to sin neke njegove pacijentice. Znao je da ga je već negdje vidia I jest ga vidio na Annienom sprovodu, ali sad se nije sjetio.— Mislite li se uskoro vjenčati? — Pogledao ih je oboje, žaleći ih. Uvijek mu je bilo žao mladih u takvoj situaciji. Ali, oni su oboje zavrtjeli glavama ožalošćeno, kao da se boje da će ih on izbaciti iz ordinacije, pa Tommy nenadano požali što je uopće predložio da dođu.— Mi smo samo prijatelji — reče Maribeth odlučno. — Tommy s ovim nema veze. To je moja krivnja.Počela je plakati, pa joj Tommy priđe i dotakne ruku, dok ih je liječnik motrio.— Mislim da sada nije u tome stvar — ljubazno je dodao. — Popričajmo malo vi i ja nasamo, a onda će nam se pridružiti vaš... prijatelj — nasmijao se na tu riječ. Zabavljalo ga je što oni misle da on ne zna što se dogodilo. — Vaš prijatelj se može vratiti i kasnije s nama porazgovarati. Je li to u redu?Htio ju je pregledati i ispitati što se dogodilo, kako su roditelji prihvatili njenu trudnoću, kakvi su njeni planovi, hoće li zadržati dijete. Činilo se da je jako zaljubljena u njega, pa je mislio kako će se oni na kraju vjenčati, pogotovo kad su.već došli dovde zajedno. Vjerojatno imaju okapanja sa svojim obiteljima, pa im je želio pomoći koliko može. Možda ih treba samo gurnuti u pravom smjeru.Nakon toga liječnik je ustao i ispratio Tommvja iz sobe. Ovaj put je bilo još užasnije sjediti u čekaonici s trudnicama, bez nje. Molio je Boga da ne dode i da ga ne vidi neka mamina poznanica.Činilo se kao da su sati prošli prije nego što mu je medicinska sestra domahnula da priđe. Uvela ga je u ordinaciju.— Mislim da sad možemo o svemu razgovarati s vašim prijateljem — rekao je liječnik nakon njegova ulaska. Maribeth mu se smiješila posramljeno, ali olakšano. Liječnik je poslušao dječje srce i rekao da će to biti potpuno zdrava beba. Ona mu je bila rekla da će je dati na usvajanje i voljela bi znati poznaje li on nekoga tko bi bio prikladan. Obećao je da će razmisliti, ali tome nije ništa dodao. Bilo mu je više stalo do toga da i pred Tommvjem ponovi

sve informacije koje je njoj dao o djetetovoj veličini i zdravlju, o onome što Maribeth može očekivati u nekoliko idućih mjeseci, o vitaminima koje mora uzimati i koliko i kako se mora odmarati, ako joj radno vrijeme to dopusti. Sve im je to rekao kao da je Tommy djetetov otac, pa je Tommy sad shvatio što se događa. Doktor MacLean je mislio da oni od njega skrivaju činjenicu da je Tommy zapravo djetetov otac. Bez obzira na to koliko puta Maribeth ponavljala da su oni samo prijatelji, on u to očito nije vjerovao. Njemu je bilo previše vidljivo koliko se Tommy brine oko nje i koliko je voli.Kad im je objasnio koliko će ih to koštati i pogledao ih, nešto se pokrene u njegovu pamćenju i on se iznenada sjeti tko je taj mladić i bi mu drago što je doveo Maribeth k njemu.— Ti si Tommy Whittaker, zar ne, sine? — srdačno je zapitao. Nije ga htio zaplašiti, bio je spreman dijeliti tajnu s njima dokle god to nikoga ne vrijeđa, a i nije imao neki poseban razlog da kaže njegovim roditeljima.— Da, jesam. — Tommy je pošteno priznao.— Znaju li tvoji roditelji za ovo?Tommy zaniječe glavom, užasno crveneći. Kako mu može objasniti da je krišom uzeo njegov telefonski broj iz mamina adresara.— Još se nisu upoznali s Maribeth. — Volio bi ih upoznati s njom, ali bilo je teško pod ovim okolnostima, a i inače su mu roditelji sad u grdnoj muci.— Vjerojatno je već vrijeme da se upoznaju. Doktor MacLean je razložno rekao. — Ne možete čekati u beskraj. Božić će začas stići, zar ne? — Bilo je još samo četiri mjeseca do njenog datuma. — Razmisli o tome. Tvoji roditelji su razumni ljudi. Nedavno su doživjeli težak udarac. Vjerujem da će im i ovo biti šok, ali oni tu bar mogu pomoći. — Maribeth je liječniku već bila priznala da se ona otuđila od svoje obitelji i da joj je Tommy jedini prijatelj na svijetu. — Ovo je grdno teško breme da ga sami nosite na svojim mladim plećima.— S nama je u redu — reče on hrabro, umanjujući problem, ali je upravo time utvrdio liječnika u uvjerenju da je dijete njegovo, bez obzira na to što Maribeth to odriče.Bilo je dirljivo kako ga ona štiti od svake krivnje. Time se dojmila liječnika. Zapravo, oboje ga je zadivilo i bilo mu je drago što su došli k njemu. Zakazao joj je novi pregled za idući mjesec. Prije nego što su otišli, dao im je jednostavnu brošuru koja je govorila što ih čeka u iduća četiri mjeseca i pri porođaju. Nije bilo fotografija, već samo nekih jednostavnih crteža, ali oni nikad nisu vidjeli sličnu knjigu. Knjiga je zahtijevala neka predznanja koje nijedno od njih nije imalo, a mnogi su im izrazi bili nepoznati. Tu je bilo savjeta za Maribeth, kako će paziti na sebe, što raditi a što ne, i koji su to opasni znaci zbog kojih odmah treba poći liječniku. Oboje su bili impresironirani tekstom.Doktor MacLean je rekao Maribeth da će naplatiti dvjesto pedeset dolara za prenatalnu njegu i porođaj, a bolnički troškovi bit će još tristo dolara. Na svu sreću toliko je novaca imala. Sačuvala ga je od onoga što joj je otac dao za samostan, pa je mogla platiti. No, oboje su bili malo zabrinuti činjenicom što liječnik smatra kako je Tommy otac djeteta.— Sto ako kaže tvojoj mami? — u strahu je pitala. Nije htjela da mu natovari problem. I Tommy se brinuo, ali nekako je stekao dojam da ih liječnik neće odati. Nije mogao zamisliti da bi doktor Mac Lean, tako pristojan čovjek, mogao reći njegovim roditeljima. I unatoč nesporazumu oko djetetova očinstva, bilo mu je drago što je doveo Maribeth na pregled k njemu.— Mislim da neće — uvjeravao ju je. — Zaista mislim da nam želi pomoći. — Tommy mu je vjerovao i osjećao je da u tome ima pravo.

— Simpatičan je — dodala je ona, pa su zatim svratili na mliječni napitak. Šapatom su govorili o brošuri koju im je dao, o trudovima i porođaju koje je liječnik spominjao. — To me straši — uznemireno je rekla Maribeth. — Rekao je da bi mi mogao dati nešto da me uspava... Mislim da bih to voljela.U svemu tome bila je nesigurna. Valjalo joj je svašta proći u dobi od šesnaest godina za dijete koje neće ni zadržati niti će ga ikada više vidjeti. Bio je to previše za samo pola sata na prednjem sjedištu chevroleta s Paulom Browneom. Ponekad još uvijek nije vjerovala da se to dogodilo. Ali, poslije posjeta liječniku, to je postalo stvarnije. Tome je pridonijela i Tommvjeva briga, a i činjenica da dijete postaje svakim danom sve veće.Tommy ju je dolazio viđati u restoran gotovo svaki dan, ili bi se našao pred njenom kućom poslijei.X.posla da je povede na kakav napitak, u šetnju ili u kino. No, prvog rujna njemu je počela škola i nakon toga sve je bilo teže. Imao je nastavu do tri popodne, a onda se slijedili sportovi i domaće zadaće. Kad bi je rano navečer došao vidjeti bio je iscrpljen. Ali neprestano je vodio brigu o njoj i kad god su bili sami, grlio ju je i ljubio. Katkad se činilo kao da su već u braku. Čavrljali bi o proteklom danu, o njenom poslu, o njegovoj školi i o problemima. I strast ih je držala kao da su u braku, osim što nikada nisu dopustili da ih odvede dalje nego što treba. Nikad nisu prešli prag ljubljenja i milovanja.— Neću da zatrudnim — prostenjala je jedne večeri dok su njegovi prsti prolazili preko njenih dojki koje su polako bubrile i na to se oboje nasmijaše. Nije htjela voditi ljubav s njim, ne sada s Paulovom bebom u sebi... a poslije... poslije... hoće da to bude drukčije. Nije htjela da se to ponovno dogodi sve dok ona to ne bude željela, u budućnosti, kad prođe školu i studij i uda se za pravog muškarca, pa će onda htjeti njegovu djecu. Nije to činila s Tommyjem prerano jer nije htjela sve pokvariti i on je to shvaćao, iako mu se katkad činilo da će poludjeti od silne želje za njom.Katkad je rješavao zadaće kod nje ili u kutu restorana, a ona mu je donosila mliječne napitke i hamburgere, pa mu čak i pomagala. Kad joj gazdarica ne bi bila kod kuće, za zaključanim vratima bi se ispružili na krevetu i on bi joj čitao, ili bi ona za njega rješavala zadaće iz kemije, algebre ili trigonometrije. U školskom su znanju bili podjednaki, pa mu je dva tjedna nakon početka škole sinulo da sve mogu učiti zajedno. Prepisat će joj nastavni plan, posuditi joj svoje knjige, pa će ona moći držati korak s nastavom u svojoj školi i nastaviti s obrazovanjem.— Kad se vratiš, možeš zamoliti da te prime na ispit, pa nećeš propustiti semestar.Ali, to je bilo nešto o čemu on nije volio razmišljati, taj njen povratak k roditeljima u Iowu. Želio je da ostane s njim, ali ni on ni ona još nisu točno znali što će biti nakon porođaja.Zasad se njegov plan odvijao izuzetno dobro. Sastajali bi se svaku večer poslije škole i posla kad je ona mogla i zajedno rješavali domaće zadaće. Čuvala je te svoje školske radove i prolazila sve propisano gradivo. Zapravo se tako istodobno i školovala i radila kod Jimmvja, a Tommy je bio zadivljen kvalitetom njenih sastavaka. Usprkos svojim dobrim ocjenama, on je u kratkom roku uvidio da je ona bolji učenik od njega.— Dobra si — divio se Tommy pregledavajući neke njene algebarske zadatke s popisa koji su mu dali u školi. Imala je petice iz oba testa koja je s njom prošao tog tjedna i smatrao je da je

njen pismeni iz povijesti na temu građanskog rata bio najbolji koji je ikad čitao. Volio bi da ga vidi njegov profesor povijesti."Jedini je njihov problem bio u tome što se on svake večeri vraćao kući u ponoć, pa je krajem prvog mjeseca škole njegova majka postala sumnjičava. Objašnjavao joj je da svaki dan ima treninge i da instruira jednog prijatelja koji ima poteškoća s matematikom, ali, budući da mu je majka radila u školi, nije je bilo lako uvjeriti kako ima dovoljno razloga da dolazi kući u ponoć. No, on je volio biti s Maribeth. Nakon završenog posla, oni bi satima pričali o svojim snovima i zamislima, o pitanjima koja su im nametnule zadaće, o vrijednostima i ciljevima morala, a neminovno i o djetetu: čemu se nadala u vezi s njim, kakav bi život bi htjela da ono ima. Htjela je da dijete ima mnogo više od nje. Htjelaje da dobije najbolje obrazovanje koje može i roditelje koji će mu pomoći da se otisne u svijet, a ne da ostane stegnut strahom ili neukošću prošlih generacija. Maribeth je osjećala na svojoj koži kako je teško boriti se da jednog dana stigne do fakulteta. Njezini roditelji držali su to neozbiljnim i frivolnim i nikad je nisu razumjeli. Ona nije htjela ostati ograničena na neki posao kakav sada ima. Znala je da u životu može postići mnogo više, samo ako uzmogne dobiti bolje obrazovanje.Njezini su nastavnici uvijek pokušavali uvjeriti njene roditelje da ona može daleko dospjeti, ali oni to jednostavni nisu razumjeli. A sada njen otac kaže da je ona ista kao njezine tetke i da se uplela u vanbračnu vezu. Znala je da to neće nikad zaboraviti. Pa čak i bez djeteta u naručju, oni joj neće dopustiti da zaboravi.— Pa zašto ga onda ne zadržiš? — Tommy je više * puta postavio to pitanje, ali ona bi samo zatresla glavom. Znala je da to nije rješenje. Bez obzira na njene osjećaje, znala je da se za njega ne može brinuti, a negdje duboko u sebi znala je da to i ne želi.Početkom listopada morala je djevojkama na poslu priznati da je trudna. One su to već bile naslutile, to ih je radovalo i držale su da je to posljednji dar njenog pokojnog muža, izvanredan način da vječno ostane u njenoj uspomeni. Nisu mogle znati da je to uspomena na Paula Browneja, nekoga čija je osamnaestogodišnja žena već sigurno trudna i koji ne mari za ovo dijete.Nije mogla reći da dijete želi dati na usvajanje, pa su one na posao donosile male darove, što je nju nagnalo da se osjeća krivom. Stavljala ih je u jednu ladicu u svojoj sobi i pokušavala da ne misli o tome kako ih dijete nikad neće nositi.Ponovno je otišla na pregled doktoru MacLeanu. On je bio ljubazan i stalno je zapitkivao za Tommyja.— Tako drag dečko — smiješio joj se, siguran da će njihov grijeh imati sretan završetak. Bila sii to draga djeca. Ona je bila ljupka. Bio je siguran da će se Whittakerovi prilagoditi tome i prihvatiti je kad saznaju za dijete. A negdje sredinom listopada, slučajno je i Liz Whittaker jednog dana, idući u školu, došla na pregled. Prije nego što je otišla, on se sjetio da joj kaže kako joj je sin krasan mladić.— Tommy? — Zapanjila se što ga on pamti. Zadnji put ga je vidio kad se Annie rodila, prije šest godina, kad je stajao pred bolnicom i mahao prema njenom prozoru. — Dobar je dječak — složila se s tonom čuđenja.— Možete biti jako ponosni — znalački je dodao, Želeći reći više o dvoje mladih koji su ga se dojmili, ali je znao da ne smije. Obećao im je da neće.— Ponosim se njime. — U žurbi da se vrati u školu rekla je samo to, ali kasnije, na putu kući, razmišljala je ponovo o njegovoj napomeni i zapitala se Tiije li on negdje naletio na

Tommvja. Možda je držao kakvo predavanje u školi, ili je i sam imao sina u Tommvjevom razredu. A onda je sve to jednostavno zaboravila.No, idućeg tjedna jedna joj kolegica u školi saopći da je vidjela Tommvja s jednom veoma lijepom djevojkom. Kao slučajno spomenula je i to kako joj se učinilo da je djevojka u poodmakloj dobi trudnoće.Čuvši to, ona se zgrozila, pa se u navali straha sjetila i MacLeanove neočekivane pohvale Tommvja. Cijelo popodne je o tome razmišljala i odlučila da te večeri ispita Tommvja. On je došao tek iza ponoći.— Gdje si ti? — Pitala je majka strogim glasom kad je ušao. Čekala ga je u kuhinji.— Učio sam s nekim prijateljima — nervozno je odgovorio.— S kojim prijateljima? — Ona ih je gotovo sve poznavala, pogotovo sada kada je predavala u gimnaziji. — Želim znati njihova imena.— Zašto? — Tommy je najednom postao oprezan, pa kad mu je otac ušao u sobu, vidio je da su roditelji izmijenili čudan pogled. Napetost je među njima bila malo popustila otkad se majka vratila na posao, ali distanca je bila još i veća. Liz ništa nije rekla Johnu o djevojci s kojim su vidjeli Tommvja, ali on ih je čuo dok su razgovarali, pa je sad pitao što se događa. A pomalo je i on postao svjestan činjenice da Tommy doslovno nikad nije kod kuće i da se noću kasno vraća.— O čemu je riječ? — upitao je Liz, ali ne previše zabrinuto. Tommy je bio dobar dječak i nikad nije upadao u nevolje. Možda ima djevojku.— Čula sam čudne stvari o Tommvju — rekla je njegova majka nemirno — i želim da mi ih objasni.Pogledavši je, Tommy shvati da ona nešto zna.— Kakve čudne stvari? — zapita John. Ne priliči to Tommvju.— S kojom se to djevojkom sastaješ? — upita Liz bez uvijanja, a otac sjedne da čuje što imaju reći.— Obična prijateljica. Ništa osobito.To je bila laž. Ona je to osjetila. Maribeth mu je bila više od prijateljice. Bio je preko ušiju zaljubljen u nju pokušavajući joj pomoći da održi korak sa školom i veoma zaokupljen njenim djetetom.Ali njegova majka nastavi bez ikakva okolišanja.— Je li trudna? — Tommvju se učinilo da je dobio udarac u želudac, a otac umalo da nije pao sastolice. Liz je u tišini zurila u Tommvja. — Dakle, je li?— Ja... ne... ja... hm... mama... ne znam... nisam... dakle... o Bože! — mucao je on prolazeći prstima kroz kosu. Izgledao je izbezumljeno. — Mogu objasniti. Nije onako kako se čini.— Da nije samo predebela? — optimistički je zapitao otac.Tommy ga skrušeno pogleda.— Pa ne baš.— O, moj Bože! — prošapta njegova majka.— Daj, sjedni — rekao mu je John i Tommy se spusti na stolicu. Samo je Liz ostala stajati i buljiti u njega, užasnuta.— Ne mogu vjerovati — rekla je tjeskobnim glasom. — Ona je trudna... Tommy, što si učinio?

— Ništa nisam učinio. Mi smo samo prijatelji. Ja... u redu... više nego prijatelji, ali, mama... ona će se tebi svidjeti.— O, moj Bože — ponovo je rekla njegova majka i ovaj put i ona sjela. — Tko je ona? I kako se to dogodilo?— Kao obično, valjda — Tommy tmurno reče. Zove se Maribeth. Sreo sam je ovog ljeta.— Zašto nam nisi rekao? — Ali kako im je mogao reći? Nikad nisu razgovarali ni s njim ni međusobno. Njihov je obiteljski život završio kad je Annie umrla i samo plutaju kao olupine na pustom oceanu. Koliko mjeseci je trudna? — pitala je majka kao da je to važno.— Šest i pol mjeseci — mirno je rekao. Konačno, možda je i bolje da sve znaju. Već dugo je želio pitati majku da joj pomogne i uvijek je mislio da će joj se ona svidjeti. No, sada je Liz bila još jače zgrožena.— Šest i pol mjeseci? Pa kad je to počelo? očajnički je pokušavala izračunati, ali je za to bila previše uzrujana.— Kad je počelo, što? — Tommy je izgledao zbunjen. — Rekao sam vam, sreo sam je ovog ljeta. Ona je došla ovamo u lipnju. Radi u restoranu kamo ja zalazim.— Otkad ti zalaziš u restoran? — otac mu se više zbuni nego majka.— Otkad mama više ne kuha. Nije to činila mjesecima. Koristim novac od raznošenja novina da platim večeru.— Baš lijepo — kiselo je procijedio njegov otac, bijesno gledajući čas ženu, čas sina. — Koliko je djevojci godina?— Šesnaest.— Ne razumijem — prekine ih majka. — Ovamo je došla u lipnju. Sada je šest i pol mjeseci u drugom stanju. Znači da je zatrudnjela u ožujku ili tako nekako. S tobom je zatrudnjela negdje drugdje, a onda došla ovamo. Gdje ste to bili?On nije nigdje bio, koliko su znali. No, nisu znali ni to da povremeno odlazi na večeru, niti da ima trudnu djevojku. Šest i pol mjeseci! Znači da je dijete gotovo tu. Liz zadrhti na tu pomisao. Pa gdje su im bile oči i zašto im on nije rekao. Dok je tako rasuđivala, počela je shvaćati. Oni su se tako udaljili i otuđili otkad je Annie umrla. Pogotovo ona i John. Nije čudo što se Tommy uvalio u nevolje. Nitko na njega nije obraćao pozornost.Konačno je Tommy shvatio narav njihova ispitivanja.— Nije sa mnom zatrudnjela, mama. Ostala je u drugom stanju još kod kiiće u Onawi, a otac ju je istjerao iz kuće dok se dijete ne rodi. Otišla ježivjeti u samostan, ali ondje nije mogla izdržati, pa je u lipnju došla ovamo. I onda sam je sreo.— I cijelo si vrijeme s njom izlazio? Zašto nam nisi rekao?— Ne znam — uzdahnuo je. — Želio sam, jer zaista mislim da će vam se svidjeti, ali sam se bojao da nećete odobriti. Divna je, a posve je sama. Nema nikoga da joj pomogne.— Osim tebe. — Majku je to boljelo, ali ocu je odlanulo.— Sad mi je palo na um — Liz se počelo odmatati klupko. — Jesi li je vodio doktoru MacLeanu?Tommvja zapanji njeno pitanje.— Zašto? Je li on nešto rekao?Nije smio. Obećao je da neće, no majka je odmahnula glavom i zagledala se u njega.— Zapravo, ništa nije rekao. Bilo mi je čudno da te se sjeća kad je napomenuo da si krasan mladić... a vidio te prije šest godina... a onda te jedna kolegica vidjela s njom prošli tjedan i rekla da je ona u visokom stadiju trudnoće. — Gledajući svog šesnaestogodišnjeg sina, pitala

se namjerava li se on oženiti tom djevojkom zbog pravih osjećaja ili samo želi biti galantan. — Što će učiniti s djetetom?— Ni sama ne zna. Misli da se ne može za njega brinuti. Želi ga dati na usvajanje. Ona razmišlja da je to poštenije i bolje za dijete. Ona rezonira... Htio im je sve objasniti odjednom, da je i oni zavole kao i on. — Misli da neki ljudi prolaze kroz tuđe živote kao Annie da donesu blagoslov ili neku vrstu dara... Na taj način ona doživljava svoje dijete. Kao da je ona tu da ga donese na svijet, ali da ne ostane trajno u njegovu životu. Jako je uvjerena u to.— To je prekrupna odluka za tako mladu djevojku — smireno je rekla Liz, žaleći je, ali zabrinutazbog Tommvja koji je očito lud za njom. — Gdje joj je obitelj?— Ne žele s njom ni razgovarati. Neće joj dopustiti da se vrati dok ne otuđi dijete. Čini mi se da joj je otac pravi bezveznjak, a majka ga se boji. Prepuštena je sama sebi.— I tebi — žalosno je rekla Liz. Bio je to golem teret za njega, no John nije bio toliko zabrinut sad kad je znao da to nije njegovo dijete.— Želio bih da je upoznaš, mama.Ona je dugo oklijevala s odgovorom, jer nije znala da li da tim susretom odobri tu vezu, ili da mu jednostavno zabrani da je viđa. No, to ne bi bilo pošteno prema njemu i šutke je bacila pogled na muža. John slegne ramenima, dajući na znanje da nema prigovora.— Možda bih trebala. — Čudno, ali osjećala je da to duguje Tommvju. Ako on tako lijepo misli o toj djevojci, možda je vrijedna tog susreta.— Očajnički želi ići u školu. Učio sam s njom svake večeri, posuđivao joj knjige i prijepise svega što smo radili. Ona je sada odmakla ispred mene i ima mnogo više sastava i pročitane lektire.— Pa zašto nije u Školi? — pitala je majka prijekornim tonom.— Mora raditi. Ne može se vratiti u školu dok ne ode kući, nakon porođaja.— A što zatim? — inzistirala je majka, a Tommy nije imao sve odgovore. — Što će biti s tobom? Je li to ozbiljno?On je oklijevao, ne želeći joj sve reći, ali je znao da mora.— Da, mama... to je ozbiljno. Volim je.Na taj odgovor, njegov se otac naglo prestrašio.— Pa nećeš je valjda, oženiti? Ili zadržati dijete? Tommy, sa šesnaest godina ti još ne znaš što radiš.Bilo bi jako loše da je to tvoje dijete, ali nije. Ne moraš to učiniti.— Znam da ne moram — odgovorio je on kao muškarac. — Volim je. Oženio bih je da ona hoće i zadržao bih dijete, ali ona ni jedno od toga ne želi. Ona se želi vratiti u školu, pa na studij, ako bude mogla. Misli da još može živjeti kod kuće. No, ja nisam siguran da može. Kako se meni čini, otac joj nikad neće dopustiti da stekne visoko obrazovanje. A ona se ne želi udati ni za koga dok ne završi školovanje. Ona me ne pokušava prisiliti, tata. Da bih je oženio, ja bih nju morao prisiliti.— E pa, nemoj — rekao je otac otvarajući pivo i otpivši gutljaj. I sama pomisao da bi se Tommy oženio u šesnaestoj godini dotukla ga je.— Ne čini ništa što bi kasnije mogao požaliti, Tommy — rekla mu je i majka pokušavajući da njene riječi zvuče mirnije nego što se osjećala. Nakon svega što je čula, ruke su joj se tresle. — Oboje ste vrlo mladi. Uništit ćete si život ako napravite pogrešan korak. Ona je već jednom napravila, nemojte ga otežavati s drugim.

~ Tako kaže i Maribeth. Zato želi dati dijete na usvajanje. Zadržati ga, značilo bi načiniti još jednu pogrešku koju bi svi platili. Mislim da griješi. Mislim da će jednoga dana požaliti što ga je dala, no ona misli da ono zaslužuje bolji život od onoga koji mu ona može pružiti.— Vjerojatno ima pravo — žalosno je rekla majka, ne vjerujući da u životu postoji išta tužnije od odricanja od svoga djeteta, osim možda... gubitka djeteta, pogotovo ako je voljeno. Ali, odreći se djeteta koje si nosila devet mjeseci, zvuči kao mora. Ima mnogo divnih parova koji su spremni posvojiti dijete, ljudi koji ne mogu imati vlastitu djecu i koji će biti dobri prema djetetu.— Znam. — Odjednom se doimao veoma umorno. Bilo je sat i trideset minuta iza ponoći, što znači da su već sat i pol sjedili u kuhinji, raspravljujući0 Maribethinom problemu. — Zvuči žalosno. Što će ona dobiti?— Budućnost. Možda je to važnije — razložno je rekla njegova majka. — Ne bi imala ništa od života sa šesnaest godina vukući dijete okolo, bez obitelji da joj pomogne. A ne bi imao ni ti, kad bi je oženio. To nije život za dvoje djece koja još ni srednju školu nisu završila.— Upoznaj se s njom, mama. Razgovaraj s njom. Želi da je upoznaš, možda joj možeš dati neko gradivo iz škole. Mene je već pretekla i ne znam što bih je još mojgao naučiti.— U redu. — Činilo se da su mu roditelji zabrinuti. Izmijenili su poglede, ali oboje kimnuše glavom u znak pristanka.— Dovedi je idućeg tjedna. Pripremit ću večeru. — To je izgovorila kao da čini veliku žrtvu. Sad je mrzila kuhanje, no ipak je to radila kad je morala1 sad joj je bilo neugodno zbog toga što je to natjeralo njenog sina da odlazi jesti u restoran, kao neko siroče. Pokušala je reći nešto o tome kad su pogasili svjetlo i krenuli hodnikom. — Žao mi je... žao mi je što sam te zapustila — oči joj se napune suzama dok je stala na prste da ga poljubi. — Volim te... ali u posljednjih deset mjeseci kao da sam se izgubila.— Ne brini se zbog toga, mama — nježno je rekao. — Sa mnom je sve u redu. — I bilo je sada, zahvaljujući Maribeth. Ona mu je pomogla više nego on njoj. Jedno drugom su donijeli veliko olakšanje.Tommy je otišao u svoju sobu, a oni u svoju. Liz utučeno pogleda Johna i teško se spusti na krevet, sva slomljena.— Ne mogu vjerovati u sve što sam upravo čula. Znaš, on bi se oženio tom djevojkom kad bismo mu dopustili.— Bio bi grdna budala da to učini — ljutito reče John. — Mora da je to ipak neka djevojčura kad je u šesnaestoj godini ostala u drugom stanju, a sada mu maže oči s obrazovanjem i studijem.— Ne znam što da mislim — rekla je Liz i pogledala ga — osim što držim da smo mi zastranili prošle godine. Ti si pio, ja se potpuno izgubila htijući da zaboravim što se dogodilo. Tommy je jeo po restoranima i sad ima vezu s trudnom djevojkom koju bi htio oženiti. U prilično smo gadnoj kaši, zar ne? — pitala je omamljena svim tim što je upravo Čula, osjećajući veliku krivnju.— Možda je to ono što se dogodi ljudima kad izgube tlo pod nogama — rekao je i sjeo na krevet do nje. Odavno već nisu bili tako prisni i prvi put nakon dugo vremena Liz shvati da nije ljuta, nego samo zabrinuta. — Mislio sam da ću umrijeti kad je... — tiho izgovori John nesposoban da završi rečenicu.° I ja... Mislim da sam i ja — priznala je. Osjećam se kao da sam ove godine bila u komi. Čak nisam ni sigurna što se događalo.

On je onda zagrli i tako su dugo sjedili. A te noći, kad su legli, ništa nisu rekli, ni on njoj, ni ona njemu. Samo su se držali za ruke.

7.Spremajući se da pođe do njegove kuće, u posjet njegovim roditeljima, Maribeth je toga slobodnog dana obukla svoju najbolju haljinu. Tommy je došao po nju poslije treninga. Kasnio je i bio prilično nervozan.— Jako lijepo izgledaš — rekao je gledajući je, pa se sagne i poljubi je. — Hvala, Maribeth.On je znao da susret s njegovim roditeljima za nju znači veliki napor. A ona je znala da je njemu to važno i nije ga htjela osramotiti. Dosta je već i to što je u sedmom mjesecu trudnoće. Nitko je na svijetu ne bi poveo da je nekome predstavi, pogotovo ne svojim roditeljima, osim Tommvja.Imala je na sebi tamnosivu vunenu haljinu s malim bijelim ovratnikom i crnom leptirmašnom. Kupila ju je od svoje plaće kad joj je već sve postalo tijesno, a Tommy ju je bio počeo izvoditi na večeru izvan Jimmvjeva lokala. Svoju jarkoriđu kosu začešljala je u konjski rep i svezala crnom baršunastom vrpcom. Bila je nalik na dijete koje pod odjećom skriva veliki balon, i on se smješkao kad joj je pomogao da uđe u tatin kamionet. Doimala se vrlo pristalo, pa se nadala da* će susret s njegovim roditeljima glatko proći. Malo su s njim govorili nakononog dugog razgovora prošlog tjedna, samo su rekli da je žele upoznati. Tijekom vožnje Maribeth je bila bolno tiha.— Hej, ne budi nervozna — rekao je kad su stali ispred kuće, a ona se divila njenoj urednosti. Bila je svježe oličena s urednim cvjetnim gredicama ispred ulaza. U ovo doba godine nije bilo cvijeća, ali je bilo vidljivo da je kuća dobro održavana. — Sve će biti u redu — uvjeravao ju je on i pomogao joj da siđe. Otvorio je vrata i držeći je za ruku pred njom ušao u kuću. Ugledao je svoje roditelje. Čekali su ih u dnevnoj sobi. Zapazio je da njegova majka motri Maribeth dok je hitro prelazila sobu da se rukuje, najprije s njom, a onda s ocem. Svi su bili krajnje oprezni i uljudni. Liz je pozove da sjedne i ponudi joj kavu ili čaj. Ona se namjesto toga opredijeli za kokakolu. John se upustio u razgovor, dok je Liz provjeravala je li sve u redu s večerom.Priredila je pečenku, palačinke od krumpira, koje je Tommy volio, i kremu od špinata.Ubrzo je Maribeth punudila da malo pomogne i krenula u kuhinju da se pridruži Tommvjevoj majci. Dvojica muškaraca pratila su je pogledom dok je odlazila niz hodnik. John dotakne Tommvjevu ruku da ga zaustavi kad se učinilo da će poći za njom u kuhinju.— Pusti je nek razgovara s mamom, sine. Neka je mama upozna. Čini se da je draga djevojka — rekao je pošteno. — Gadno je što joj se to moralo dogoditi. I zgodna je. Što se dogodilo s mladićem? Zašto je nije oženio?— Oženio se s drugom umjesto s njom, a ni Maribeth se nije htjela udati za njega. Kaže da ga nije voljela.— Pa ne znam je li to mudro ili glupo od nje.Zapalio je lulu i promatrao sina u želji da sazna koliko mu znači ta djevojka, no mogao se odmah uvjeriti da mu znači mnogo. Njegovo je srce bila otvorena knjiga. Oca je to ganulo.Kad ih je Liz konačno pozvala na večeru, činilo se kao da su se ona i Maribeth sprijateljile. Maribeth joj je pomagala postaviti stol, pa su razgovarale o višim razredima u kojima je Liz

predavala državno uređenje i građanske dužnosti. Kada je Maribeth rekla da bi ona željela studirati tako nešto, Liz je spremno rekla:— Pretpostavljam da bih ti mogla dati neke materijale. Tommy mi je rekao da radeći s njim nastojiš držati korak sa školskim gradivom. Bi li željela da pregledam neke tvoje radove?Maribeth je zapanjila ta ponuda.— Bila bih oduševljena — rekla je zahvalno zauzimajući mjesto između dva muškarca.— Držiš li se gradiva svoje stare škole, ili sve radiš sama?— Uglavnom sama, ali se nadam da će mi dopustiti da pristupim ispitu kad se vratim, pa bih vidjela hoće li mi priznati to što sam radila.— Zašto mi ne bi dala da to pregledam. Možda bih mogla podnijeti zahtjev našoj školi da bude podvrgnuto nekoj vrsti procjene. Jesi li riješila sve Tommvjeve zadatke?Maribeth odmah potvrdno kimne glavom, a Tommy sjedne između nje i majke i odgovori umjesto nje.— Otišla je dalje od mene, mama. Već je završila udžbenik prirodnih znanosti za cijelu godinu i europsku povijest. Obradila je i sve testove za fakultativne predmete.Liz je bila impresionirana, a Maribeth je obećala da će za vikend donijeti sve svoje radove.— Zapravo, mogu ti dati i posebne vježbe — rekla je Liz dok je pružala pečenku prema Maribeth. — Sva su moja predavanja priređena za niže i za više razrede.Kako se razgovor nastavljao, Tommy i Maribeth bili su sve oduševljeni)!. Do kraja večere Liz i Maribeth su skovale izvrstan plan da se sastaju subotom poslije podne na nekoliko sati, a u nedjelju Liz će joj donijeti petšest posebnih testova.— Na njima možeš raditi kad god stigneš i donijeti ih nazad kad ti se pruži prilka. Tommy kaže da radiš šest dana u tjednu u restoranu. Znam da to nije lako. — Zapravo, Liz se čudila Što Maribeth još uvijek ima snage da odradi desetosatnu smjenu na nogama, poslužujući goste. — Dokle ćeš još raditi, Maribeth? — Bilo joj je neugodno da pita za trudnoću, ali s tako nabreklim trbuhom to se teško moglo izbjeći.— Do kraja, mislim. Ne mogu si priuštiti da ne radim. — Novac koji joj je otac dao trebao joj je za plaćanje doktora MacLeana i za porođaj, a od plaće je živjela.Doista si nije mogla priuštiti da prerano prestane raditi. Neizvjesno je bilo i to kako će se uzdržavati ona dvatri tjedna poslije porođaja. Bila je u prilično nezgodnom položaju. Na sreću, s malim je bila zadovoljna. Budući da nije namjeravala zadržati djete, nije za njega ništa ni kupila. No, djevojke u restoranu stalno su govorile da će je za babinje zasuti darovima. Pokušala ih je odvratiti, jer je tako sve bilo još bolnije, ali one nisu znale da ona neće zadržati dijete.— Bit će ti jako teško — sućutno je rekla Liz raditi sve do zadnjeg časa. Ja sam to učinila kad sam čekala Tommvja, pa sam pomislila da ću ga roditi usred razreda. S Annie sam prestala raditimnogo ranije. — Na te riječi za stolom naglo zavlada muk. Ona uzgleda prema Maribeth, a mlada joj djevojka otvoreno pogleda u oči. — Pretpostavljam da ti je Tommy govorio o svojoj sestri — tiho doda.Maribeth kimne glavom, a oči joj se ispune ljubavlju prema njemu i sućuti prema njegovim roditeljima. Annie je za nju bila tako stvarna, toliko je priča čula o njoj, toliko ju je puta sanjala te joj je bilo kao da je doista poznaje.— Da, govorio mi je — tiho izusti Maribeth. Mora da je bila posebna djevojčica.

— I bila je — utučeno potvrdi Liz. Nato John mirno pruži ruku preko stola i samo joj dotakne prste. Liz iznenađeno uzgleda. Prvi put je to učinio. — Mislim da su sva djeca takva — nastavi. — I tvoja će biti. Djeca su divan blagoslov.Maribeth joj ne odgovori, a Tommy je pogleda svjestan njenog unutrašnjeg sukoba u vezi s djetetom.Potom su ragovarali o Tommvjevoj idućoj utakmici ragbija i Maribeth tiho poželi da im se pridruži.Dugo su pričali o Maribethinom rodnom mjestu, o njenom školovanju, o tome kako je ovo ljeto provodila s Tommvjem na jezeru. Razgovarali su o mnogo čemu, ali ne i o njenom odnosu s njihovim sinom i o njenom djetetu. U deset sati Tommy ju je konačno odvezao kući. Pri opraštanju je poljubila njegove roditelje, a kad su potom ušli u kamionet, uzdahnula je s olakšanjem i uvalila se duboko u sjedište, sva iscrpljena.— Kakva sam bila? Jesam li im omrznula? Njega je ganulo što ona to pita, pa se nagneda je nježno poljubi.— Bila si divna i oni ;te vole. Zašto bi ti inače mama ponudila pomoć u radu?Njemu je pao kamen sa srca. Roditelji su mu bili više nego pristojni, bili su iskreno srdačni.Zapravo, ona se njih duboko dojmila i kada je John pomagao Liz oko suda, nakon njihova odlaska, pohvalio je Maribeth da ima blistav um i da se lijepo ponaša.— Ona je cura i pol, zar ne, Liz? Kakva šteta što je to napravila od sebe. — Vrteći glavom, brisao je posude. To je bila prva večera u kojoj je uživao posljednjih mjeseci i bilo mu je drago što se Liz toliko potrudila.— Pa nije zapravo ona to sebi napravila — s malim smiješkom reče Liz.Ali morala je priznati da on ima pravo. Maribeth je bila dražesna djevojka. Rekla je to i Tommvju kada se vratio nakon pola sata. On je otpratio Maribeth u njenu sobu, poljubio je. Mogao je vidjeti da je zaista izmorena i da je bole leda. Bio je to naporan dan za nju, a u zadnjih nekoliko dana već se počela osjećati neudobno i otežano.— Sviđa mi se tvoja prijateljica — mirno je rekla Liz kad je Tommy ušao i odložila zadnju posudu. John je bio upravo zapalio lulu, pa samo kimne glavom u znak da se slaže.— I vi se njoj sviđate. Mislim da joj je samoća teška. Nedostaju joj roditelji i njena mlađa sestra. Meni se oni ne čine baš bogzna kakvi, ali mislim da se ona na njih navikla. Izgleda da joj je otac pravi tiranin, a ona kaže da mu se majka nikad ne suprostavlja. Pa ipak, držim da joj je zaista teško bez njih. Majka joj je nekoliko puta već pisala, ali otac vjerojatno nije ni čitao njena pisma. Ne dopuštaju joj da ima veze sa sestrom. Meni je to krajnje glupo — rekao je ljutito.Majka ga je gledala u oči. Nije bilo teško vidjeti koliko je zaljubljen i željan da je zaštiti.— Obitelji katkad donose glupe odluke — rekla je žaleći ga. — Mogu misliti da će ih to dugo boljeti, možda i zauvijek.— Maribeth kaže da se želi vratiti i završiti školu, a tada otići u Chicago. Kaže da ondje želi studirati.— A zašto ne ovdje? — predloži njegov otac i Liz zapanji lakoća kojom je to rekao. Grad je imao renomirani fakultet i kad bi mogla dobiti stipendiju, Liz bi joj, ako želi, pomogla da je prime.— Nikad se toga nisam sjetio, a mislim da nije ni ona — obradovao se Tommy. — Razgovarat ću s njom o tome, ali mislim da se ovog časa najviše brine oko bebe. Ona se boji...

Ne zna što da očekuje. Možda... — oklijevajući pogledao je Liz, zadovoljan što su se dvije žene srele. — Možda bi ti, mama, mogla s njom razgovarati. Osim mene, zaista nema nikoga s kim bi se mogla savjetovati. Što se tiče drugih konobarica kod Jimmvja... One je uglavnom samo plaše.Ono malo što je znao o tome kroz šta Maribeth mora proći i njega je strašilo. Sve je to bilo grozno.— Razgovarat ću s njom — blago reče Liz. Malo kasnije svi su otišli na spavanje. Kad jeLiz legla do Johna, uhvatila je samu sebe kako razmišlja o njoj.— Draga djevojka, je li? Ne mogu zamisliti kako ona prolazi kroz sve to sama. Bit će to žalosno., odreći se djeteta...Sama pomisao na to izmamila joj je suze na oči. Sjetila se kad je prvi put uzela na ruke Annie i Tommyja. Bili su tako divni, topli i dragi. Ubila bi je pomisao na to da ih se pri porođaju odrekne. Ali, ona ih je tako dugo čekala, a bila je i mnogo starija. Vjerojatno je to previše za šesnaestogodišnjakinju, pa Maribeth razborito prosuđuje da bi to bilo više od onoga što može podnijeti.— Što misliš, hoće li Avery naći obitelj za to dijete?Najednom se zabrinula za Maribeth. Kao i Tommy, nije mogla prijeći preko činjenice da se Maribeth nema kome drugome obratiti.— Siguran sam da on to čini češće nego što i naslućujemo. To nije neobično, znaš. Obično se mlade djevojke u njenom položaju negdje skriju. Siguran sam da će on naći nekoga koji će vrlo dobro odgovarati njenom djetetu.Liz kimne glavom. Ležala je u mraku i razmišljala o Maribeth i o svom sinu. Bili su tako mladi i zaljubljeni, ispunjeni nadom. Još su vjerovali da će život biti blag. Imali su povjerenja u ono što će im sudbina donijeti... Liz više nije imala te vjere. Previše toga je propatila kad je Annie umrla. Znala je da više neće vjerovati sudbini. Previše je okrutna i prevrtljiva.Razgovarali su još neko vrijeme o Maribeth, a onda je John utonuo u san. Nisu bili bliži nego prije, ali se na neki način taj razmak među njima činio snošljivijim. Tu i tamo bi koja gesta ili riječ zazvučala toplo. Ona se malo više trudila oko njega, a današnja večer joj je pokazala da se mora vratiti kuhanju. Osjećali su potrebu da navečer budu zajedno, potrebu da se ponovno dodiruju, slušaju i da jedno drugom opet podare nadu. Previše su dugo bili izgubljeni, no Liz je pomalo naslućivala da izlaze iz magle koja ih je skrivala. Gotovo je mogla vidjeti Johna kako je traži i želi, a i Tommy je tu, uvijek je i bio tu, samo i Maribeth sada stoji kraj njega.Te je noći prvi put, za svih tih mjeseci, mirno zaspala, a idućeg je jutra u školskoj knjižnici počela ispisivati zadatke. Sve je bila pripremila i kad je Maribeth došla u posjet te subote poslijepodne, iznenadila se kakvoćom radova koje joj je Maribethuručila. Ti su radovi bili bolji od radova mnogih drugih učenika viših razreda.Liz se namršti čitajući neke sastave i zatrese glavom. Gledajući je, Maribeth se prestraši.— Zar nije dobro, gospođo Whittaker? Radeći to noću, nisam imala mnogo vremena. Mogu to doraditi, a htjela bih još napisati prikaz djela Madame Bovary. Mislim da nije dobilo priznanje kakvo zaslužuje.— Ne budi smiješna — ukori je Liz, uzgleda, te se neočekivano nasmije. — Pa ovo je izvanredno. Impresionirna sam. — Čak su i Tommvjevi radovi bili slabiji u usporedbi s Maribethinim radovima, a on je bio odlikaš. Maribeth je napisala jedan sastav o ruskoj literaturi i jedan sastav o humoru u Shakespearovim djelima. Napisala je i jedan urednički komentar o korejskom ratu, a sve je matematičke zadaće riješila pedantno i savršeno. Bio je to

izvrstan rad kakav Liz dugo nije vidjela. Ona pogleda djevojku u poodmakloj trudnoći i nježno joj stegne ruku. — Izvanredno si to obavila, Maribeth. Za ovo ti se može priznati cijela godina i više. Sve je to na maturantskoj razini.— Zaista tako mislite? Mislite da bih to mogla predati svojoj staroj školi?— Imam bolju zamisao — reče Liz uredno slažući hrpu papira. — Želim to pokazati našem ravnatelju. Možda bi tu mogla ishoditi priznanje. Mogli bi ti omogućiti ispite, pa kad se vratiš kući, odmah možeš u završni razred.— Mislite da bi mi to zaista dopustili? Maribeth je bila zapanjena i ushićena time štojoj je Liz predložila. To bi značilo preskočiti cijelu godinu i možda čak završiti u lipnju, što je zaista željela. Znala je da će i nekoliko mjeseci kod kuće biti mučno. Dokazala je sebi da se može brinuti zasebe. Samo je željela otići kući, biti tamo, vidjeti majku i Noelle i završiti školu. Ali joj je sad bilo jasno da neće moći dugo ostati. Predaleko je otišla i previše sazrela da bi ostala kod kuće još dvije godine nakon porođaja. Bila je svjesna da joj oni neće dopustiti da to zaboravi, pogotovo njen otac. Šest mjeseci nakon mature u lipnju bilo bi dosta i previše. Tada se može odseliti, naći posao, a ako bude sreće možda dobije stipendiju za fakultet. Bila je spremna i na večernja predavanja. Za obrazovanje je bila spremna na sve, a znala je da je njena obitelj što se toga tiče ne razumije.Tada joj Liz zada još zadataka i obeća da će vidjeti što može učiniti u školi. Saopćit će joj čim nešto sazna.Potom su razgovarale o drugim temama, najviše o Tommvju i njegovim planovima. Liz se, očito, još uvijek bojala da bi je on mogao oženiti već i zato da se ona ne odrekne djeteta, ali nije to rekla. Samo je govorila o fakultetima koje on, kako se nadala, može pohađati, o mogućnostima koje se otvaraju11 pred njim. Maribeth ju je potpuno razumjela. Shvatila je što joj Liz želi reći, pa nije mogla odoljeti da na kraju to i ne kaže.Pogledala joj je ravno u oči i tiho rekla: — Ja se neću za njega udati. Bar ne zasad. To mu ne bih učinila. On je prema meni bio divan. On je jedini prijatelj koga sam stekla otkad mi se ovo dogodilo. Ali, mi smo premladi. To bi sve uništilo. Nisam sigurna da on to sasvim razumije snuždeno je rekla — ali ja razumijem. Nismo spremni za dijete. Bar ja nisam. Djetetu trebalo pružiti mnogo toga... moraš uvijek biti uz svoju djecu... moraš biti netko, a ja još nisam... moraš biti odrastao.Oči joj se napune suzama, i to gane Lizino srce. Ta i sama je još gotovo dijete, a ima dijete u trbuhu.— Meni se čini da si odrasla, Maribeth. Možda ne baš dovoljno za ovo, ali moraš se mnogo toga odreći. Učini onako kako je dobro za tebe i za dijete. Ja samo ne želim da Tommy nanese sebi kakvu bol ili da ne učini kakvu glupost.— Neće — rekla je brišući oči i smiješeći se. Ja mu neću dopustiti. Dakako da katkad i poželim zadržati bebu. Ali, što onda? Što ću raditi idućeg mjeseca, sljedeće godine... Što ako ne budem mogla dobiti posao i ne bude nikog da mi pomogne? A kako bi Tommy završio školu s djetetom? To on ne može, a ne mogu ni ja. Znam da je to moje dijete i ne bih smjela tako govoriti, ali želim i ono što je dobro za dijete. Ono ima pravo na više toga nego što mu ja mogu pružiti. Ono ima pravo na roditelje koji će ga voljeti, a ne koji će biti prestrašeni kako da ga uzdržavaju, poput mene. Znam da bih trebala biti uz njega, ali jednostavno ne mogu i to straši.Ta bi je misao katkad zapekla u srcu, pogotovo sada s tako velikom i stvarnom bebom koja se cijelo vrijeme miče. Bilo je teško to zanemariti, još teže poreći. No za nju je ljubav prema

djetetu značila pružanje boljeg života i mogućnosti da pođe putem koji mu je namijenjen, ma koji put to bio.— Je li ti doktor MacLean što rekao? — zapita Liz. — Ima li koga na umu? — Liz je bila znatiželjna. Poznavala je mnogo mladih parova bez djece koji bi bili sretni da dobiju njeno dijete.— Ništa nije rekao — zabrinuto odgovori Maribeth. — Valjda zna da mislim ozbiljno. Možda on misli da Tommy i ja... — zastala je oklijevajući, pa se Liz nasmijala.— Sigurno misli. Kao da mi je to dao naslutiti kad je nedavno rekao kako je Tommy sjajan mladić. Mislio je da je dijete njegovo. To sam i ja pomislila na početku. Nasmrt me prestrašio, kažem ti, ali ne znam... Ima i gorih sudbina. Tommy se u tome kanda dobro snalazi, iako dijete nije njegovo, što mora biti još teže.— Prema meni je bio sjajan — reče Maribeth, osjećajući se bliža njegovoj majci nego što se godinama osjećala svojoj. Liz je bila dobra, topla i pametna i činilo se da je opet živnula nakon godinu dana more. Bila je netko koji se predugo žalostio, a i sam to zna.— Sto ćeš raditi iduća dva mjeseca? — upita je Liz natočivši joj čašu mlijeka i ponudivši je kolačićima.— Samo raditi, mislim. Nastaviti sa školskim gradivom. Čekati da se dijete rodi. To bi se trebalo dogoditi za Božić.— A to je tako brzo. — Liz je razdragano pogleda.— Ako ti kako mogu pomoći, daj mi to do znanja.— Željela je pomoći i Maribeth i Tommvju. Prije Maribethinog odlaska, popodne, obećala je još jednom da će vidjeti što može učiniti za nju u školi.Ta je mogućnost ispunila Maribeth ushićenjem, pa je sve to ispripovjedila Tommvju kad je navečer došao po nju da podu u kino.Išli su gledati Gospodin vrag, trodimenzionalni film, pa su zbog toga morali staviti obojene naočale. Bio je to prvi film takve vrste i svidjelo im se. Poslije mu je pričala o vremenu koje je provela s njegovom majkom. Maribeth je gajila veliko poštovanje prema njoj i svakim danom bila joj je sve draža. Idućeg vikenda pozvala ih je na večeru. Kada mu je Maribeth to saopćila, on je rekao da se ponekad osjeća kao oženjen, vodeći je tako svojoj obitelji.Zacrvenio se kad je to izrekao, no vidjelo se da mu se misao sviđa. O tome je često razmišljao u posljednje vrijeme, sad kad je beba bila već tako blizu.— Pa to i ne bi bilo tako loše, a? — pitao je kad ju je poveo kući, trudeći se da to zvuči ležerno. — Biti oženjen, mislim. — Izgledao je neobično mlad i naivan kad je to rekao. No, Maribeth je već bila obećala njegovoj majci, i sebi, da mu to neće dopustiti.— Dok ti mene ne bude dosta i preko glave... za godinudvije, ili kad ostarim i kad mi bude, recimo, dvadeset i tri... — stade ga ona zadirkvati. Misli na to! To je za sedam godina. Dotle možemo imati osmero djece, uz tempo kojim ja idem. Znala se uvijek našaliti na svoj, a i na njegov račun, iako je znala da se on sada ne šali.— Budi ozbiljna, Maribeth.— Jesam. U tome je i nevolja. Mi smo premladi i tebi je to jasno.Ali on je odlučio da o tome ponovo razgovara s njom. Neće joj dopustiti da ga tek tako odbije. Pred njom su još dva mjeseca i prije nego što sve završi, on je želio da joj ozbiljno predloži brak.

No, ona mu je nastavila izmicati i idućeg tjedna kad ju je pozvao na klizanje. Upravo je pao prvi snijeg i jezero je svjetlucalo. Tome nije mogao odoljeti. To ga je posjetilo na Annie i na vrijeme kad ju je tamo vodio.— Obično sam s njom dolazio ovamo vikendom. Poveo sam je tjedan prije... nego što je umrla. Prisilio se da izgovori te riječi, koliko god to boljelo. Bio je svjestan da je vrijeme suočiti se sa činjenicom da nje nema, ali ipak je to bilo teško. — Nedostaje mi njeno neprekidno zadirkivanje. Neprestano mezadirkivala za djevojke... sad bi me izluđivala zbog tebe. — Smijao se misleći na svoju malu sestru.Kad ih je ono prvi put posjetila, Maribeth je vidjela njenu sobu. Slučajno je ušla u nju dok je tražila kupaonicu. Ondje je bilo sve. Njena mala postelja, lutke, krevetac gdje ih je stavljala, police s njenim knjigama, jastuk i mali ružičasti pokrivač. Od tog prizora Maribeth se kidalo srce, ali nikome od njih nije rekla da je to vidjela. Bio je to kao posjet svetištu, to je govorilo koliko im je ona nedostajala.No, sad se smijala, slušajući ga dok priča o djevojkama koje je Annie otjerala, najviše zbog toga što je smatrala da su preglupe ili preružne.— Pa, znaš, vjerojatno bih i ja tako prošla — rekla je Maribeth kližući uz njega, pitajući se je li smjela izići na led. — Osobito sada. Pomislila bi da sam slon, a i osjećam se tako — reče ona, još uvijek graciozna na klizaljkama koje je posudila od Julie.— Smiješ li se klizati? — zapita on, sluteći nekako da ne bi smjela.— Sve je u redu — mirno je rekla. — Sve dok ne padnem — i pri tome se nekoliko puta graciozno zavrti da mu pokaže kako nije uvijek bila balon. On se divio kako se ona s lakoćom kreće ledom. A onda ona, naoko bez napora, izvede nekoliko osmica, no pri tome joj se peta naglo iskrene i ona padne svom težinom na led. Tommy i još nekoliko ljudi se zapanje i odmah pojuriše k njoj. Udarila je glavom i taj udarac joj je oduzeo dah, pa je tebalo troje ljudi da je podignu, a kad su to učinili, ona se gotovo onesvijestila. Napola vukući je, Tommy je odvede s leda i činilo se da su svi ozbiljno zabrinuti.— Odvedi je odmah u bolnicu — reče poluglasno jedna majka koja je klizala s djecom. — Mogla bi dobiti trudove.Tommy pomogne Maribeth da uđe u kamionet i začas su jurili k doktoru MacLeanu. Prekoravao je nju i sebe što su bili tako glupi.— Pa kako si mogla učiniti tako nešto? — pitao je. — I zašto sam ti ja dopustio?... Kako se osjećaš? Je li ti dobro? — Bio je utučen. Međutim, nju nisu spopali trudovi, nego jaka glavobolja.— Dobro mi je — rekla je gledajući ga veoma smeteno. — Znam da sam bila glupa, ali već sam sita toga da budem debela i nezgrapna i golema.— Ma nisi. Ti si trudna. Moraš biti takva. A ne moraš ubiti dijete samo zato što ga ne želiš.Nakon tih njegovih riječi, ona počne plakati i kad su stigli do doktora MacLeana još uvijek je plakala i bili su veoma uzrujani, a Tommy se ispričavao, pa ponovo vikao na nju zbog toga što je pošla na klizanje.— Što se dogodilo? Što se dogodilo? Za ime Božje, što se to ovdje zbiva?Svu tu njihovu prepirku liječnik nije mogao uhvatiti ni za glavu ni za rep. Jedino je zaključio da se Maribeth udarila u glavu i gotovo izgubila dijete. Onda ona opet poče plakati, pa mu na koncu prizna i objasni da su pošli na klizanje i da je pala na ledu.— Klizanje? — Čudio se on. Nijedna njegova pacijentica to ne bi pokušala. Ali one nemaju šesnaest godina. Tommy i Maribeth su podvili rep kad im je očitao lekciju. Sada nema

jahanja, nema klizanja po ledu, nema vožnje biciklom. Treba se čuvati pada, pogotovo na zaleđenim cestama i nema skijanja. A ni ragbija — dodao je sa smiješkom i Tommy se zacerekao. — Morate se ponašati kako treba — rekao je, a onda dodao još jedan sport kojim se ne smiju baviti. — I nema više snošaja sve do poslije porođaja.Nisu mu rekli da toga nema medu njima, a niti to da je Tommv još nevin.— Mogu li se pouzdati da više nećete ići na klizanje? — Liječnik je pogleda oštro i ona se zbuni.— Obećavam. — Kad je Tommv otišao da doveze kola, opet je podsjetila liječnika da ne namjerava zadržati dijete i da želi da joj on nađe obitelj koja bi ga usvojila.— Zar to ozbiljno želiš? — Nekako se čudio. Mali VVhittaker joj je bio tako očito odan. Oženio bi je u svako doba. — Jesi li sigurna, Maribeth?— Ja... mislim tako... — rekla je pokušavajući da to zazvuči kao da govori zrela žena. — Ja se ne mogu brinuti za dijete.— Zar njegova obitelj ne bi pomogla? — On je znao da Liz VVhittaker želi drugo dijete. No, možda nisu odobravali da Tommv ima dijete dok je još tako mlad, a k tome i izvan braka. Držeći se svog obećanja djeci, on Whittakerove nikad nije ništa pitao.Ali, Maribeth je u tome bila odlučna.— Ne želim da oni to čine. To nije u redu. Ovo dijete "ima pravo na roditelje, a ne samo na brigu0 njemu. Kako se ja mogu brinuti o njemu i pohađati školu? Kako ga mogu hraniti? Moji roditelji ne daju da s njim dođem kući.Suze su joj bile u očima dok je objašnjavala položaj u kojem se nalazi, a kad se Tommv vratio, liječnik je potapše po ruci, žaleći je. Bila je premlada da nosi takav teret.— Vidjeti ću što mogu učiniti — mirno je rekao1 uputio Tommvja da je zadrži u krevetu dva dana. Nema posla, nema zabave, nema seksa, nema klizanja.— Da, gospodine — rekao je Tommv pomažući joj da uđe u kola, držeći je čvrsto da se ne okliznena smrznutim lokvama. Zapitao je zatim što su ona i liječnik razgovarali. Izgledali su tako ozbiljno kad se on vratio po nju.— Rekao je da će mi pomoći naći obitelj za dijete. — Ništa drugo mu nije rekla i sva se zbuni kad je vidjela da je on vozi svojoj kući, a ne u njen stan. — Kamo idemo? — upitala je još uvijek uzrujana, jer to nipošto nije bila vesela pomisao da će se odreći djeteta, iako je znala a je to ispravno. Znala je da će to biti veoma bolno.— Nazvao sam mamu — objasno je. — Liječnik je rekao da se smiješ dizati jedino za jelo. Inače moraš ležati, pa sam pitao mamu možeš li provesti vikend kod nas.— O, ne, ne, ne smiješ to činiti, ne bih ja.....ma,kako ću... — Bila je izvan sebe. Nije htjela ovisiti o njima. Ali, sve je već bilo uređeno. Njegova majka nije oklijevala ni časka. No, bila je užasnuta njihovom ludošću da odu na klizanje.— Sve je u redu, Maribeth — smirivao ju je Tommy. — Rekla je da možeš biti u Annienoj sobi.Tek mu se na trenutak prekinuo glas kad je to rekao. Nitko nije bio u toj sobi jedanaest mjeseci, a sada ju je majka ponudila njoj, pa kad su stigli, krevet je bio opremljen svježim plahtama, a majka je već priredila šalicu čokolade koja se još pušila.

— Je li s tobom sve u redu? — pitala je ozbiljno zabrinuta. Budući da je imala nekoliko pobačaja, nije željela da se nešto slično dogodi Maribeth, pogotovo u toj fazi trudnoće. — Kako ste mogli biti tako nepromišljeni? Sreća da nije izgubila dijete grdila je Tommvja. No, oni su oboje bili mladi i dok ih je grdila, izgledali su kao djeca.U ružičastoj spavaćici koju joj je Liz dala, u uskom krevetu u Annienoj sobi, Maribeth je Više no ikad izgledala kao curica. Žarkocrvena kosa visjela je u dugim pletenicama, sve Anniene lutke raspoređene po sobi zurile su u nju. Spavala je satima tog popodneva, a kad je Liz došla vidjeti kako je, prošla joj je dlanom po obrazu da se uvjeri ima li temperaturu. Liz je i sama bila nazvala doktora MacLeana i smirila se kad je čula da on misli kako to nije naškodilo djetetu.— Oni su tako mladi — osmjehnuo se razgovarajući s njom i dodao kako misli da to nije dobro što će otuđiti dijete, ali više od toga nije htio reći. Nje htio da Liz pomisli kako se on miješa u to. Ona je draga djevojka — rekao je zamišljeno. Liz se složila, pa je opet otišla da provjeri njeno stanje. Maribeth se upravo probudila i rekla da je glavobolja popustila. Nekako je još osjećala krivnju što se nalazi u toj sobi. Nipošto nije željela da ih uznemiri.Liz se pak iznenadila kako se lijepo osjeća što opet sjedi u Annienoj sobi, što opet sjedi na tom krevetu i gleda u Maribethine velike zelene oči. Jedva da je izgledala starije od Annie.— Kako se osjećaš? — šaptom je upitala Liz. Spavala je gotovo tri sata, dok ju je Tommv prepustio majci i otišao igrati hokej na ledu.— Bolno i ukočeno, ali bolje, mislim. Tako sam se prestrašila kad sam pala. Zaista mislim da sam mogla ubiti bebu. Neko vrijeme se nije micala... Tommv se derao na mene... Bilo je strašno.— Samo je bio preplašen — ona se nježno nasmije i ponovo je pokrije. — Oboje ste bili prestrašeni. Neće još dugo. Još sedam tjedana, kaže doktor MacLean, možda šest. — Za nju je to bila velika odgovorost, brinuti se za ljudsko biće u sebi. — Ja sam bila veoma uzbuđena prije rođenja svoje djece... pripremajući sve. — Liz se iznenada rastuži zbog Maribeth, shvaćajući da je za nju to sasvim drukčije.— Oprosti — rekla je očiju punih suza, no Maribeth se samo nasmiješila i dodirnula joj ruku.— U redu... Hvala što ste mi dopustili da boravim ovdje. Obožavam ovu sobu... Smiješno je to reći, jer je nikad nisam vidjela, ali ja volim Annie. Sanjam je ponekad, sanjam o tome što Tommy priča0 njoj. Osjećam kao da je ona još ovdje... u našim srcima i našim mislima. — Ponadala se da tim riječima neće previše uzbuditi Liz, ali ova se samo osmjehne i kimne glavom.— I ja tako osjećam. Uvijek je kraj mene. — Bila je tako spokojna kao što odavno nije bila. A i John također. Možda su konačno došli k sebi. Možda će se srediti. — Tommy kaže kako misliš da neke posebne osobe prolaze kroz naše živote i donose nam blagoslove. Sviđa mi se ta misao. Ona je tu bila tako kratko... pet godina se čini užasno malo... ali, bila je poseban dar... Drago mi je što sam je imala. Poučila me mnogočemu, smijehu, ljubavi i davanju.— Upravo to i ja mislim — tiho je rekla Maribeth Dvije se žene čvrsto uhvate za ruke preko pokrivača.— Poučila nas je svačemu... Poučila je čak i mene o Tommvju, a nisam je poznavala... I moja beba će mene počiti nečemu, premda ću to znati i osjećati samo nekoliko dana... ili... ili možda sati. — Dok je govorila, oči joj se napune suzama. — Želim joj dati najbolji dar na svijetu... ljude koji će je voljeti. Sklopila je oči, a suze su joj se kotrljale niz obraze.

Liz se sagne i poljubi je u čelo.— Hoćeš. Sada pokušaj još malo spavati... I tebi1 djetetu to treba.Maribeth potvrdi glavom nesposobna da išta više kaže i Liz tiho napusti sobu. Znala je da Maribeth čekaju teški trenuci, ali i trenuci divnih darova, trenuci blagoslova.Tommv se vratio tek predvečer. Čim je ušao, pitao je za nju. Njegova ga majka brzo umiri.— Dobro joj je. Spava.On zaviri u sobu. Čvrsto je spavala u Annienom krevetu i držala njenu lutku, pa je izgledala poput anđela.Držeći se kao zreo muškarac, vrati se iz sobe i pogleda svoju majku.— Ti je veoma voliš sine, zar ne?— Jednoga ću je dana oženiti, mama — rekao je siguran u svoju odluku.— Nemoj još kovati planove. Ni ti ni ona ne znate kamo će vas život odvesti.— Naći ću je. Neću joj dati da ode. Volim je... a volim i dijete — rekao je odlučnim tonom.— Bit će joj teško dati dijete — reče Liz. Brinula se za njih. Imali su toliko muka. Maribeth nesretnim slučajem, a Tommv iz dobrote.— Znam, mama.Ako ga bude slušala, neće joj to dopustiti.Kad je Maribeth polako izašla iz Anniene sobe u doba večere, Tommv je bio za kuhinjskim stolom. Radio je domaću zadaću.— Kako se osjećaš? — pitao ju je sa smiješkom. Izgledala je okrijepljena i ljepša no ikad.— Kao da sam se prolijenila — skrušeno pogleda njegovu majku koja je završavala večeru. Tih dana Liz je često kuhala i to se dopalo Tommvju.— Sjedni, mlada damo. Ne smiješ se skitati naokolo. Čula si što je rekao liječnik. Krevet ili, barem, naslonjač. Tommv, posadi svoju prijateljicu na stolicu, molim te. I da je sutra nisi opet izveo na klizanje.Oni joj se osmjehnu kao zločesta djeca, a ona svakom doda svježe pečeni čokoladni kolač. Voljela je što joj se djeca opet motaju po kući. Bilo joj jedrago što ju je Tommv^doveo. Bio je pravi užitak biti s mladom djevojkom. To ju je podsjetilo kako nikad neće vidjeti Annie kao odraslu, ali je ipak uživala u Maribethinom društvu. John je bio sretan kad ih je sve zatekao u kuhinji vrativši se kući te subotnje večeri sa neočekivanog posla u uredu.— Što se ovdje događa? Neki sastanak? — našali se, sretan što nalazi svečarsko raspoloženje u svojoj predugo mirnoj kuhinji.— Tommy je danas gotovo ubio Maribeth vodeći je na klizanje.— O, zaboga. Zašto ne na ragbi? — on ga pogleda, podsjetivši se ponovo kako su njih dvoje mladi. No, činilo se da je to preživjela.— Mislili smo sutra ići na ragbi, tata. Poslije hokeja.— Odličan plan. — Našalio se sretan što se nije dogodilo ništa gore.Poslije večere igrali su šarade i druge igre pogađanja riječi. Maribeth je dobila dvije sedmoslovke, a Liz joj onda prenese vijest što u školi misle o njenim mogućnostima. Bili su spremni prihvatiti njene radove i, ako želi, može do kraja godine polagati četiri ispita, pa će joj onda priznati ne samo kompletnu školsku godinu, nego i pola iduće.Sastavi koje je predala bili su odlični, pa ako dobro položi ispite, imat će još jedan semestar do mature.

— Uspjela si, malena. — Liz joj je čestitala ponosna njome kao što bi bila sa svakom svojom učenicom.— Ne, nisam ja — Maribeth se ozari. — Vi ste uspjeli. — Ciknuvši od racjosti podsjeti Tommvja da je ona maturantica.— Nemoj da ti to uda$ u glavu. Znaš, mama te još uvijek može srušiti ako želi. A i mogla bi. Ona je zaista stroga u višim razredima.Svi su bili izvrsne volje, čak i dijete. Vratila mu se snaga, pa je svakih pet minuta osvetnički i vidljivo ritnulo Maribeth.— Ljuti se na tebe — reče joj Tommv kasnije dok je sjedio na krevetu do nje i osjećao kako se beba rita. — Mislim da i treba. Bilo je glupo od mene. Žao mi je.— Nemoj, nije mi krivo — osmjehne se Maribeth. Još je bila ushićena dobrim vještima o svom položaju u školi.— To ti mnogo znači, zar ne? Mislim na školu... — rekao je gledajući je u lice dok su razgovarali o školi i činjenici da se ne mora vratiti u isti razred.— Samo se želim vratiti, a onda opet otići što brže mogu. Čak se i šest mjeseci čini kao vječnost.— Hoćeš li nas doći posjetiti? — pitao je žalosno. Nije volio razmišljati o njenom odlasku.— Sigurno — teče ona, ali to nije zvučalo uvjerljivo. — Nastojat ću. I ti možeš mene posjetiti.Ko, oboje je sumnjalo da bi mu njen otac priredio tako topao doček kakav je ona uživala kod njegovih roditelja. Oni su se, upravo kao i Tommv, zaljubili u nju. Sad su lako shvaćali zašto je Tommv voli.— Možda dođem u posjet idućeg ljeta, prije nego što odem u Chicago.— Zašto u Chicago? — pobuni se on, ne zadovoljavajući se više samo jednim ljetom. — Zašto ne studiraš ovdje?— Pa, predat ću molbu — dopusti ona. — Vidjet ću hoće li me primiti.— S tvojim ocjenama, molit će te na koljenima.— Ne baš — nasmije se ona.A on je poljubi, pa su zaboravili na ocjene, školu, studij, pa čak i na dijete, iako je osjećao njegovo ritanje dok ju je grlio.— Volim te, Maribeth — podsjetio ju je. — Volim vas oboje. Nemoj to nikad zaboraviti.Ona kimne glavom i on ju je dugo držao u zagrljaju dok su sjedili jedno pored drugog na uskom krevetu njegove sestre i tiho razgovarali o onome što im je bilo važno. Njegovi roditelji su već bili u krevetu. Znali su da je on s njom. Ali, imali su povjerenja u njih. Kad je Maribeth počela zijevati, Tommy se s osmjehom konačno vrati u svoju sobu, razmišljajući o njihovoj budućnosti.Jednoga kasnog popodneva Liz pozove Maribeth da s njima provede Dan zahvalnosti. Upravo joj je pomagala u radu iz povijesti. To je bio važan rad koji je Liz smislila da joj olakša ispit za viši razred. Maribeth je svake večeri nakon posla satima učila, ponekad čak do dvatri ujutro. Nešto ju je tjeralo da postigne što bolji uspjeh prije povratka u staru školu. A radovi koje joj je Liz davala bili su joj karta za slobodu. Čvrsto je nakanila završiti srednju školu u lipnju, a onda pokušati upisati studij. To se njenom ocu, dakako, neće svidjeti i zbog toga je željela otići u Chicago.No, Liz je stalno preispitivala mogućnost da se vrati u Grinnell na koledž. Gdje god Maribeth odluči poći, Liz je bila voljna da joj napiše preporuku. Zbog radova koje je Liz vidjela, znala je da će ona biti dobitak za svaku ustanovu. Kakva nesreća što joj vlastita obitelj nije spremna pomoći da stekne visoko obrazovanje.

— Moj otac jednostavno misli kako to nije važno za žene — rekla je Maribeth kad su odložile knjige. Stala je pomagati Liz oko večere. Imala je slobodan dan, pa je umjesto Liz ispravljala neke jednostavne zadaće iz nižih razreda. — Moja mama nijepohađala više škole. Mislim da je trebala. Voli čitati, voli učiti o svemu. Tati se ne sviđa ni to da ona čita novine. On kaže da žene ne moraju znati te stvari. To ih samo smućuju. Ne treba im drugo doli briga za djecu i čista kuća. Stalno ponavlja da nije potrebno visoko obrazovanje da bi znala promijeniti pelene.— To je doista jednostavno i izravno. — Liz je to rekla trudeći se da joj glas ne oda koliko je bijesna. Po njenom mišljenju, nije bilo razloga da žene ne bi mogle biti i inteligentne i obrazovane, a istovremeno se brinuti za muža i djecu. Bilo joj je drago što* se ove godine vratila na posao. Već je bila zaboravila kako je to zahvalno i koliko ona u tome uživa. Toliko je dugo bila kod kuće da je radost nastave već bila izblijedjela. No, sada, kad nema Annie, to je ispunilo prazninu koju, inače, nije mogla ispuniti. Prazninu vremena, ako ništa drugo. Bar opet gleda ona živa, uzbuđena lica. To joj ponekad ublažava muke, ali ona duboka bol gubitka nije, zapravo, minula.Ona i John još o tome nisu razgovarali. Ovih dana su o malo čemu razgovarali uopće. Nije se imalo što reći. Ipak, riječi koje su izmjenjivali bile su nekako manje oštre i više puta joj je dotaknuo ruku ili nježnim glasom nešto zamolio i to ju je podsjetilo na vrijeme prije Anneine smrti, prije nego što su postali izgubljeni jedno za drugo. U posljednje vrijeme, on kao da dolazi kući ranije nego prije, a Liz ponovo priprema večere. Činilo se kao da ih je susret s Maribeth malo smekšao i zbližio. Ona je bila tako ranjiva, tako mlada, a ona i Tommy bili su toliko zaljubljeni jedno u drugo. Gledajući ih, Liz se samo smješkala.Spremajući večeru, ona je ponovila poziv da Maribeth provede s njima Dan zahvalnosti.— Ne bih se željela nametati — iskreno je rekla Maribeth. Već je bila odlučila da radi u restoranu za ono nekoliko ljudi koji će dolutati na puretinu. Većina drugih djevojaka imala je obitelj i djecu, pa su željeli biti kod kuće, s njima. Maribeth nije imala kamo poći, pa je mislila raditi da tako pomogne drugima. Sad se osjećala pomalo krivom, ako ih napusti da bi mogla biti s Tommvjem i njegovim roditeljima, pa je to i rekla Liz dok je postavljala stol— U toj fazi trudnoće više ionako ne možeš naporno raditi — prekori je Liz stavljajući na stol zdjelu s juhom. — Ne smiješ tako dugo biti na nogama. Do porođaja je bilo još mjesec dana i Maribeth je bila golema.— Nije mi teško — rekla je mirno, nastojeći ne misliti na dijete toliko koliko je tome bila sklona. Bilo je teško ne misliti na njega. Mogla je osjetiti kako se rita i rukama i nogama je gura. Katkad bi se tome nasmijala.— Do kada ćeš još raditi u restoranu? — pitala je Liz nakon nekoliko časaka, kad su sjele za stol.— Pa, mislim do samog kraja. — Maribeth slegne ramenima. Trebao joj je novac.— Moraš prestati prije toga — blago joj savjetova Liz. — Daj si bar dva tjedna za odmor. Iako si mlada, to je prevelik napor za tijelo. Osim toga, ja bih voljela da dobiješ vrijeme koje ćeš provesti na ispitima. — Liz ih je planirala za sredinu prosinca.— Učinit ću što mogu — obeća Maribeth i dvije žene nastave pričati o drugim temama, dijeleći poslove oko večere. Liz je upravo podešavala plamen na štednjaku kako bi sve ostalo toplo, kad su Tommv i njegov otac zajedno ušli i raspoloženje je naglo poraslo. Tommv je poslije škole pomagao ocu u poslu, a John je prvi put ovih posljednjih mjeseci nazvao kući da

pita kada trebaju doći na večeru.— Zdravo, cure. Što ste radile? — zapita John veselo, pa pažljivo poljubi ženu i pogleda je u lice da vidi reakciju. U posljednje vrijeme polako su se opet zbližavali i to ih je malo plašilo. Tako su dugo bili udaljeni da se svaka intimnost među njima činila neobičnom i tuđom. On je i Maribeth pogledao uz topli osmijeh i vidio kako je Tommy drži za ruku i kako tiho razgovaraju za kuhinjskim stolom.Svi su bili dobre volje, a Liz je zadužila Tommvja da nagovori Maribeth neka im se pridruži za Dan zahvalnosti. To je on lako obavio vozeći je kući nakon zajedničkog rada na domaćoj zadaći, dok su sjedili u kamionetu i razgovarali. Ona je tih dana bila tako nostalgična i osjetljiva na koješta, a ponekad i prestrašena. Iznenada se poželjela priviti uz njega i držati ga na način kako nikad ne bi očekivala. Htjela je biti s njim više nego prije i bilo joj je odmah lakše i vedrije kad bi on ušao u restoran ili njenu sobu ili u kuhnju svojih roditelja.— Je li ti dobro? — nježno je pitao videći suze u njenim očima kad je pristala da dođe na Dan zahvalnosti.— Da, dobro mi je — smeteno je pogledala i obrisala suze. — Samo se osjećam glupo. Ne znam... zbog svega zaplačem... Oni su tako ljubazni prema meni, a i ne poznaju me. Tvoja mama mi pomaže oko škole, oko svega... tako su mnogo učinili za mene, ne znam kako da im zahvalim.— Udaj se za mene — ozbiljno je rekao, a ona se nasmijala.— Da, sigurno. To bi uistinu bilo ono pravo. Zaista bi mi zahvalili na tome.— Mislim da bi. Nešto lijepo poput tebe moji nisu godinama doživjeli. Cijelu godinu nisu ni razgovarali, osim što su se izdirali jedno na drugo ili dobacivali nešto zlobno, jer su kola ostala bez benzina ili pas nije pušten van. Oni te vole, Maribeth. Svi te volimo.— Nema razloga da upropastim tvoj život samo zato što sam napravila lijepu kašu od svoga. Oni su jednostavno krasni ljudi.— Pa i ja sam krasan čovjek — rekao je čvrsto je držeći, ne dopuštajući joj da ode, dok se ona smijala. — Više ćeš me voljeti kad se vjenčamo.— Ti si lud.— Pa, da — nasmija se on — za tobom. Nećeš me se lako riješiti.— I ne želim — rekla je ona, a oči joj se ponovo napune suzama. Nasmijala se sama sebi. Činilo se kao da je na vrtuljku uzbuđenja. No, doktor MacLean je rekao da je to normalno. Bila je u posljednjem mjesecu trudnoće i dolazile su velike promjene. Pogotovo u njenoj dobi i njenom položaju skokovi i padovi raspoloženja mogu se očekivati.Tommv je polako otprati do vrata. Još su se dugo zadržali na stubama. Bila je vedra hladna noć, a kad ju je poljubio za rastanak, mogao je osjetiti i nju i dijete, pa shvati da je želi zauvijek. Nije htio ni misliti da ga ona možda neće htjeti za muža ili da neće htjeti s njim spavati da dobije drugo dijete. Htio je s njom podijeliti mnogo toga i sad je znao da joj neće dopustiti da ode. Ponovo ju je poljubio i kad je konačno krenuo i žurno silazio stubama bio je lijep i raskuštran.— Zašto si tako veseo? — upitala ga je majka kad je ušao nakon što je otpratio Maribeth.— Doći će na Dan zahvalnosti — rekao je, no ona je vidjela po njemu da je nešto više od toga. Živio je u snovima i nadama i ushićenju prve ljubavi. Katkad bi, nakon sastanka s njom, bio ludo ushićen.— Je li još nešto rekla? — Majka ga je pozorno motrila. Brinula se za njega ponekad, jer je znala koliko je zaljubljen. Jednako tako je znala da Maribeth ima velikih

problema. Odricanje od djeteta ostavlja trag zauvijek. — Kako se ona inače snalazi? Termin joj se bliži.Bila je zdrava, no u njenom slučaju to i nije bio problem. Mora se suočiti s rođenjem djeteta bez muža, bez obitelji, s davanjem djeteta na usvajanje, ako odluči da ga da, te s teškom obiteljskom situacijom kad se vrati kući. Bila je nepokolebljivo odlučna da ih u lipnju napusti, ako uopće izdrži dotle, u što je Liz ponekad sumnjala. S obitelji nije već pet mjeseci i posve se osamostalila. Neće joj biti lako vratiti se i gutati svaku pogrdu koju joj otac bude servirao zbog njena grijeha.— Kani li ona doista dati dijete na usvajanje? zapita Liz kad je završila brisanje suđa, dok je Tommy žvakao kolačiće. On je volio razgovarati s majkom. Ona štošta zna o koječemu, o djevojkama, o životu. U protekloj godini nisu baš mnogo razgovarali, ali sad je ona opet ona stara.— Pa, kani. No, čini se da je sva smućena zbog toga. Kaže da je uvjerena kako se ne može brinuti za njega kako valja. Mislim da ga se zapravo ne želi odreći, ali misli da mora, radi samog djeteta.— Krajnja žrtva — tužno je rekla Liz, znajući da nema ničega goreg na svijetu za ženu, a istovremeno žaleći što sama više ne može imati djece.— Stalno joj govorim da ga zadrži, ali ne želi slušati.— Možda ima pravo. Valjda ona zna što sada može, a što ne može. Veoma je mlada i nema nikoga da joj pomogne. Čini se da njena obitelj ne kani baš ništa učiniti za nju. To bi bio grozan tereti dijete bi moglo trpjeti. Ako ga zadrži, mogla bi uništiti život i sebi i njemu.Nije to mogla zamisliti, ali je nepristrano morala priznati da je Maribethin položaj sve prije nego lak.— Tako i ona govori. Kaže da zna kako je to ono pravo što mora učiniti. Mislim da zato i ne govori mnogo o bebi i ništa ne kupuje za bebu. Ne želi se vezati uz nju.On sam je i dalje želio da se oženi s njom i da zadrži dijete. Njemu se činilo da je to ono pravo što treba učiniti. On je bio spreman ponijeti i svoju i njenu i svačiju odgovornost. Roditelji su ga dobro poučili i on je bio izuzetno časna osoba.— Moraš poslušati što ona želi — napomene Liz. — Ona zna što je dobro za nju, bez obzira kako to tebi izgleda. Nemoj pokušavati da je nagovaraš na nešto drugo. — Pogledala ga je ozbiljno. A ni sebe ne sili na nešto čemu nisi dorastao. Oboje ste mladi. Brak i očinstvo nisu nešto u što se samo tako ulazi i samo zato da se nekome pomogne. To je lijepa misao, ali traži mnogo toga. Ako krene po zlu, a to ponekad biva, oboje biste morali biti i te kako jaki da jedno drugome pomognete. Ne možeš to učiniti sa šesnaest...Pa ni sa četrdeset ili pedeset godina. Ona i John su tako malo učinili u posljednje vrijeme kako bi si međusobno pomogli. Sad je tek shvaćala kako su oboje bili usamljenici, tako sami i nesposobni da podupru jedno drugo. Bili su se posve otuđili— Volim je, mama — iskreno je rekao, osjećajući veliku tugu u srcu. — Ne želim da kroz sve to prolazi sama.Bio je pošten prema njoj, a ona ga je dobro poznavala. Znala je što je on kadar učiniti za Maribeth i koliko god bile dobre njegove namjere i koliko god Maribeth bila draga, ona nije željela dase njih dvoje uzmu. Ne još, ne sada i ne zbog krivih razloga.— Ona nije sama. Pa ti su tu.— Znam. Ali to nije isto — rekao je žalosno.

— Ona to mora sama riješiti. To je i njen život. Pusti je neka sama nađe pravi put. Ako bude dobar, jednog dana bit ćete zajedno.Kimnuo je glavom. Želio ih je sve uvjeriti da bi ona trebala zadržati dijete i udati se za njega. No, čak ni Maribeth se s tim ne bi složila, a kamoli njegovi roditelji. Svi su bili nevjerojatno tvrdoglavi.No, na Dan zahvalnosti, dok su sjedili za stolom, bili su nalik na sretnu obitelj. Liz je prostrla svoj najbolji čipkasti stolnjak koji je nekad pripadao Johnovoj baki, a ona mu ga je darovala za vjenčanje. Iznijela je i porculanski servis koji su koristili samo u svečanim prilikama. Maribeth je na sebi imala tamnozelenu svilenu haljinu koju je kupila za ovu prigodu. Gusta crvena kosa padala je u bogatim pramenovima niz ramena. Krupne zelene oči davale su joj izgled djevojčice i, usprkos golemom struku, bila je nevjerojatno zgodna. Liz je na sebi imala svijetloplavu haljinu i malo ruža na usnama, što već dugo nisu vidjeli. Muškarci su bili u odijelima, a kuća je odisala toplinom i svečanim raspoloženjem.Maribeth je donijela cvijeće za Liz, velike zlatne krizanteme, a i kutiju čokoladnih bombona, na koje je Tommy navalio. Poslije ručka su sjedili pred kaminom, više no ikad dajući dojam obitelji. To je bio prvi veliki blagdan bez Annie. Liz se toga bojala. Cijeli dan je mislila na nju. Ali, nekako, uz Maribeth i Tommvja tu kraj nje, nije bilo tako bolno. To su popodne Liz i John otišli na dugu šetnju, a Tommy je poveo Maribeth na vožnju. Premda se bila ponudila da će raditi, dali su joj da bude slobodna preko vikenda, pa je mogla biti s Tommvjem i njegovim roditeljima.— Hej, vas dvoje, nema klizanja — dovikne im Liz kad su odlazili.Ona i John krenuli su u šetnju s psom. Namjeravali su navratiti nekim prijateljima. Inače se sve četvero složilo da se vrate kući za dva sata i da odu u kino.— Sto bi željela da radimo? — zapita je Tom dok su se vozili kraj jezera. Maribeth je imala posebnu želju. Iznenadio se, a donekle mu je i laknulo. I sam je cijeli dan želio tamo poći, no činilo mu se da će ga ona smatrati nastranim i ludim ako to kaže.— Imaš li išta protiv da časak svratimo na groblje? Upravo sam mislila... osjećam se kao da sam zauzela njeno mjesto, a nisam. Priželjkujem da je ona tu, s nama, pa bi tvoji roditelji opet bili sretni. Ne znam... želim da stanemo i da je pozdravimo.— Da — reče Tommv — i ja želim.Točno to je i on osjećao, samo što je znao da su mu roditelji sada mnogo bolje nego prije, pogotovo su bolji jedno prema drugom.Zaustavili su se i kupili cvijeće. Male, žute i ružičaste, dražesne ruže blagog mirisa, povezane dugom ružičastom vrpcom. Nježno su položili cvijeće na grob, pokraj malog, bijelog, mramornog spomenika.— Zdravo, malena — reče Tommv mirno, sjećajući se krupnih plavih očiju koje su se uvijek iskrile. Mama je danas lijepo ispekla puricu. AH, tebi se nadjev ne bio svidio, bio je s grožđicama.Dugo su tu šutke skupa sjedili, držeći se za ruke, misleći na nju. Bilo je teško vjerovati da je nema već gotovo godinu dana. Na neki način, činilo se kao da je tek sada otišla, a s druge strane, kao da je nema cijelu vječnost.— Zbogom, Annie — tiho reče Maribeth na odlasku. No, oboje su imali osjećaj da je vode sa sobom. Svugdje su je nalazili, u Tommvjevu sjećanju, u sobi gdje Maribeth boravi, u Lizinim očima pri sjećanju na nju.

— Bila je divno dijete — napuklim glasom reče on dok su odlazili. — Još ne vjerujem da je otišla.— Pa i nije — tiho napomene Maribeth. — Samo je sada ne možeš vidjeti, Tommy. Ali, ona je stalno s tobom.— Znam — slegnuo je ramenima upravo dječačkim pokretom — ali ipak mi nedostaje.Maribeth kimne glavom i primakne mu se posve blizu. Praznik ju je potaknuo da misli na svoje, a razgovor o Annie izazvao je u njoj čežnju za Noelle. Otkad je otišla od kuće nije s njom mogla razgovarati, a majka joj je još prije nekoliko mjeseci telefonom rekla kako otac ne dopušta da Maribethina pisma pokažu Noelle. Barem će je uskoro vidjeti... ali što ako joj se nešto dogodi... kao Annie. Srsi su je prošli od te pomisli.Maribeth je bila šutljiva kad su došli kući i Tommy je osjetio da ju je nešto uzrujalo. Pitao se je li je smio odvesti na grob. Možda je to za nju, u toj fazi trudnoće, bilo preuzbudljivo.— Je li ti dobro? Bi li prilegla?— Dobro mi je — rekla je, ponovo se boreći sa suzama. Njegovi još nisu stigli. On i Maribeth su rano došli. Onda ga ona posve iznenadi. — Hoće li mi tvoji zamjeriti ako nazovem kući? Baš sam mislila da možda... možda na praznik... Samo sam mislila čestitati Dan zahvalnosti.— Dakako... to je lijepo.Bio je siguran da to njegovim roditeljima neće smetati. Ako zasmeta, on će sam platiti razgovor. Ostavio ju je nasamo dok je pozivala broj i čekao.Odazvala joj se majka. Osjećalo se da je zadihana i užurbana, a iza nje se čula galama. Maribeth je znala da su tetke s obiteljima uvijek u kući na Dan zahvalnosti, a obje imaju malu djecu. Čula se cika i majka ju je teško Čula.— Tko?... Prestanite! Ne čujem... Tko je to?— To sam ja, mama — glasnije reče Maribeth. Maribeth. Želim vam sretan Dan zahvalnosti.— O, moj Bože! — izrekne ona i odmah udari u plač. — Tvoj otac će me ubiti.— Samo sam vas htjela pozdraviti, mama. — Iznenada ju je poželjela dotaknuti, privući, zagrliti. Sve dosad nije shvaćala koliko joj mnogo nedostaje. Nedostaješ mi, mama. — Suze su joj navrle na oči, a Margaret Robertson se gotovo sruši, slušajući je.— Je li ti dobro? — potiho je upita nadajući se da je drugi ne čuju. — Jesi li...?— Ne. Tek za mjesec dana.Ali, dok je odgovarala, na drugoj strani došlo je do nenadane provale gnjeva, do svađe. Slušalica je bila istrgnuta iz majčine ruke. Začuo se jasan, oštar glas.— Tko je to? — zaviče. Po ženinim suzama dobro je znao tko zove.— Zdravo, tata. Želim vam čestitati Dan zahvalnosti. — Ruka joj se žestoko tresla, ali se trudila da joj glas zvuči normalno.— Je li gotovo? Ti znaš što ja mislim. — Zvučalo je nemilosrdno i grubo. Gutala je suze.— Nije još. Ja sam samo... željela...— Rekao sam ti da ne zoveš dok se ne završi. Dođi kad sve središ i kad se riješiš toga, a dotle nas više ne zovi. Jasno?— Da.... ja, tata, molim te...Čula je majku kako plače iza njega i činilo joj se da čuje i Noelle kako viče na njega, kako mugovori da to ne smije činiti, ali on to čini... Dok je Maribeth plakala, on je spustio slušalicu, a telefonist u centrali zapita je li razgovor završen. Tako je ridala da nije ni

odgovorila. Samo je spustila slušalicu i sjela. Jecala je kao izgubljeno dijete. Tommy se vratio u sobu. Užasnulo ga je njeno stanje.— Sto se dogodilo?— Nije mi dao... da govorim s mamom — jecala je — i rekao je da ne zovem ponovo dok se toga ne riješim. On... ja...Nije imala snage da mu kaže kako se osjeća, ali to se vidjelo. Kad su se njegovi roditelji vratili nakon pola sata, još uvijek je bila uzrujana. Tommy ju je polegao, jer je tako žestoko plakala te se bojao da će dobiti trudove.— Sto se dogodilo? — zapita njegova majka i zabrine se kad je čula o čemu je riječ.— Nazvala je roditelje, a otac ju je prekinuo. Mislim da je govorila s majkom, a on je zgrabio slušalicu i rekao joj da ih ne zove dok se ne riješi djeteta. Oni su grozni, mama. Pa kako se ona može tamo vratiti?— Ne znam — zabrinuto je rekla Liz. — Kako se vlada, ne bi se reklo da joj je otac. Ali, čini se da je vezana uz mamu... To će biti tako do lipnja. No, Liz je posve jasno vidjela da će Maribeth biti užasno teško kad se bude vratila roditeljima.Mirno je ušla u Annienu sobu i sjela na krevet do Maribeth koja je još plakala.— Ne daj da te to tako uzruja — rekla je mirno, držeći Maribeth za ruku i nježno joj stišćući prste kao što je to činila s Annie. — Škodi to i tebi i bebi.— Zašto mora biti tako okrutan? Zašto mi bar ne dopusti da razgovaram s Noelle ili s mamom?— Nije marila što ne može razgovarati s Ryanom. On je poput oca.— Misli da ih tako štiti od tvoje pogreške. On to ne razumije. Sigurno mu je neugodno zbog toga što se dogodilo.— I meni je. No to ne mijenja moje osjećaje prema njima.— Mislim da on to ne razumije. Ti si sretna djevojka. Imaš zdrav razum i veliko srce. Ti imaš budućnost, Maribeth. On je nema.— Kakvu to budućnost imam? Uvijek će cijeli grad govoriti o tome što se dogodilo. Oni će znati. Čak i ako odem, ljudi će pričati. Netko će im reći. I mrzit će me. Muškarci će misliti da sam laka roba, a djevojke da sam jeftina. Tata me nikad neće pustiti na studij. Ako i završim školu. Tjerat će me da radim za njega u radionici ili sjedim kod kuće i pomažem mami, pa ću se zakopati kao i ona.— Ne moraš. — Liz je to mirno rekla. — Ti ne moraš ni u čemu postupati kao ona. Ti znaš tko si. Ti znaš da nisi ni laka ni jeftina. Ti ćeš završiti školu1, pa ćeš onda odlučiti što želiš i što ćeš učiniti.— Neće mi dopustiti da opet s njima razgovaram. Neću nikada više moći razgovarati s mamom. Počela je opet jecati. Liz je obujmi i zagrli. Sve što je mogla učiniti, bilo je da bude tu, kraj nje. Kidalo joj se srce gledajući tu divnu djevojku koja se mora vratiti tim bijednicima. Sad je mogla shvatiti zašto je Tommy želi oženiti. Na taj način joj je jedino mogao pomoći. Liz je poželjela da je zadrži ovdje i sačuva od njih. No, s druge strane, oni su bili njena obitelj i Liz je znala da joj oni ipak, na svoj način, nedostaju. Uvijek je govorila da će se vratiti kući poslije porođaja. Možda nije znala što treba činiti, ali stalno ih je željela vidjeti.— Bit će bolje jednom kad se vratiš. — Liz ju je pokušavala ohrabriti, no Maribeth samo zavrti glavom i obriše nos u Lizinu maramicu.— Ne, neće. Bit će još gori. Stalno će me podsjećati na to, kao što to čini s mojim tetkama. Stalno im prigovara kako su se morale udati i tako ih ponižava. Barem jednu. Ona obično

plače cijelo vrijeme. Druga mu odbrusi da će ga njen muž istući ako to bude spominjao. I, zapravo, sad ne govori ništa o njoj.— Možda to može poslužiti kao pouka — rekla je Liz razmišljajući o tome. — Možda mu možeš jasno dati do znanja da to nećeš dopustiti. — Ali, ona je bila djevojka od šesnaest godina. Kako se može suprotstaviti svome ocu? Bila je sreća za nju što je naišla na Whittakerove. Bez njih, bila bi posve»( sama u očekivanju djeteta.Malo kasnije, Liz joj pomogne ustati. Pripremila joj je čaj, dok su dva muškarca sjedili ispred kamina i tiho razgovarali. Na koncu su ipak otišli u kino i nakon povratka je Maribeth bila mnogo bolje volje. Nisu više spominjali njene roditelje i kad su stigli kući, rano su otišli na spavanje.— Jako je žalim — rekla je Liz Johnu kad su se našli u krevetu. Ponovo su bili bliski i otvorenije su razgovarali o svemu. U njihovoj spavaćoj sobi više nije bilo odbojne šutnje.— I Tommy je žali — reče on. — To je prava nesreća što je zatrudnjela.To je bilo jasno, no Liz je bila uzrujana i zbog njenih roditelja.— Ne volim što se vraća kući, k njima, premda ona to ipak, na neki čudan način, želi.— Oni su sve što ima. A tako je mlada. Ali, neće to dugo trajati. Ona* želi studirati, a njen otac to ne može podnijeti.— Ponaša se kao pravi tiranin. I uspijeva. Možda... kad bi netko razgovarao s njima... — Liz je to rekla melankolično. — Treba joj izlaz, alternativa. Ako joj tamo ne krene dobro da ima kamo poći.— Ne želim da se uda za Tommvja. — Bio je odlučan. — Barem ne još sad. Premladi su, a ona je načinila veliku pogrešku i mora to preboljeti. Da se sad u to uplete, bilo bi previše za njega, pa makar to i želio.— Znam to — obrecne se ona na Johna. Ponekad ju je i dalje ljutio. Nitko od njih ne želi da se Tommv oženi sada, ali ona ipak nije spremna da napusti Maribeth. Ušla je u njen život, a divna je djevojka. Liz joj neće okrenuti leđa, neće joj odbiti pomoć.— Mislim da se ti ne bi smjela miješati u to. Ona će dobiti dijete i vratiti se kući, k njima. Ako bude problema, uvijek nas može nazvati. Siguran sam da će Tommv ostati u vezi s njom. Lud je za^ tom djevojkom. Neće je zaboraviti istog časa kacf ode. — Udaljenost između njihovih domova možda će čak i pojačati izazov da nastave romansu.— Želim razgovarati s njima — iznenada reče Liz i pogleda ga, a on zavrti glavom. — Mislim, s roditeljima.— Ne uplići se u njihove poslove.— To nisu njihovi, nego njeni poslovi. Ti su je ljudi ostavili da sama riješi svoje probleme u trenutku kada ih je ona zaista trebala. Posve su je prepustili samoj sebi. Kako ja to vidim, oni tu nemaju što reći, jer su propustili priliku da joj pomognu.— Oni možda to ne gledaju tako — nasmiješio se. Ponekad je volio način na koji se ona zabrinjavala za nešto i pritom ga izluđivala. Dugo je nije bilo briga ni za što, pa mu je sad bilo drago što je Maribeth opet potakla u njoj tu vatru. Zagrijavase za štošta, za sve njih. Na neki način, osjetio se kao njen zaštitnik. — Kad odlučiš, reci mi što hoćeš— rekao je ponovo se smješkajući. Nato je ugasio svjetlo.— Hoćeš li poći sa mnom ako ih pođem posjetiti?

— bez uvijanja ga upita. — Želim ih vidjeti prije nego što se ona tamo vrati — rekla je Liz osjećajući se neobično majčinski raspoložena prema Maribeth. Možda joj ona jednoga dana bude snaha. No, bila, ne bila, neće je samo tako prepustiti bezosjećajnim roditeljima.— Štoviše, volio bih — osmjehnuo joj se u mraku.— Upravo bih uživao gledajući kako im čitaš lekciju.— Zahihotao se, a i ona se nasmijala. — Samo mi reci kada želiš poći — tiho je rekao, a ona se složila.— Nazvat ću ih sutra — zamišljeno je rekla, pa se okrenula i pogledala muža. — Hvala, John.<fc Ponovo su bili prijatelji, ali ništa više. No i to je bilo nešto.>

9.U ponedjeljak, poslije Dana zahvalnosti, Maribeth je sa žaljenjem dala otkaz u restoranu. Ona i Liz su o tome ponovo razgovarale i složile se da joj ipak treba vremena da se čestito pripremi za ispite, a odmah iza Božića je i vrijeme za porođaj. Napustila je posao petnaestoga, a Whittakerovi su željeli da dođe i boravi s njima do porođaja. Liz je napomenula da tako neće biti sama u slučaju da se što dogodi. Uvjerili su je da je zaista žele kod sebe.Bila je ushićena preljubaznom ponudom, a i sviđalo joj se biti s njima. Sada je već bila uznemirena zbog porođaja i boravak kod njih značit će da može više učiti s Liz, pa možda i dobiti više priznanja od škole. Da se ne spominje i Tommvjeva blizina. Dogovor se činio idealnim i Liz je uvjerila Johna da je njeno prisustvo do dolaska djeteta nešto posebno što čine radi Tommvja.— A ona će trebati nekoga kasnije da bude s njom — objasnila je Liz. — Bit će užasno teško za nju kad odvedu dijete. — Znala je koliko je njoj bilo bolno izgubiti dijete. To je i te kako dobro razumjela i znala je kako će Maribeth skupo platiti što ga se odriče. To će biti prava agonija i Liz joj je htjela pomoći. Ne razmišljajući mnogo, zavoljelaje tu djevojku, a zajedničkim radom ta je međusobna veza jačala. Maribeth je bila izuzetno pametna i neumorna u naporima da poboljša znanje. To je očajnički željela. To joj je bila jedina nada za budućnost.Svima u restoranu bilo je žao što odlazi. Ali, razumjeli su. Rekla je da se vraća svojoj obitelji da rodi i nikad nikome nije priznala da zapravo nije bila udana ili da ne namjerava zadržati dijete. Zadnjeg dana Julie je priredila malu zabavu radi darivanja. Našao se tu komplet s papučicama i benkicom koju je naplela jedna djevojka, ružičasti i plavi pokrivač s izvezenim patkicama, te plišani medo. Bilo je tu još nekih igračaka, omot pelena od jednog pobirača suda, a Jimmy je kupio visoku dječju stolicu.Gledajući sve te stvarčice koje su joj darovali, Maribeth je bila shrvana od ganuća. Od tolike dobrote kidalo joj se srce, a još više zbog pomisli što neće vidjeti da njeno dijete upotrebljava bilo što od donesenog. Tada je prvi put shvatila što to zapravo znači odreći se djeteta. Dijete je najednom postalo stvarnost, kao nikada dosad. Sad je imalo odjeću, čarapice, kapice, pelene, medu i visoku stolicu. Ono što nije imalo, bili su mama i tata. Kad se popodne vratila u svoju sobu, nazvala je doktora MacLeana i pitala kako stoje stvari s pronalaženjem adoptivnih roditelja.— Imao sam tri bračna para na umu — odvrati on oprezno — ali nisam siguran da su pravi. — Jedan muž je priznao da ima malih problema s pićem i Avery MacLean nije mu bio voljan

dati dijete. Drugi su saznali da je žena i sama zatrudnjela. A treći roditelji možda i ne žele usvojiti dijete. Još s njima nisam razgovarao. Još imamo vremena.— Dva tjedna, doktore MacLean... dva tjedna. Nije htjela donositi dijete kući prije usvajanja.To bi bila živa muka. A znala je da ne može doćiWhittakerovima s djetetom. To bi bilo preveliko nametanje.— Nekoga ćemo naći, Maribeth, obećavam. A ako ne, ti možeš ostaviti dijete nekoliko tjedana u bolnici. Naći ćemo pravi par. Ne želimo pogriješiti, zar ne?Složila se s njim, ali visoka dječja stolica u kutu njene sobe najednom je izgledala zlokobno. Svi iz restorana zahtijevali su da im obeća kako će nazvati i reći kojeg je spola dijete i ona je rekla da hoće. Znajući kako im je svima lagala, taj se oproštaj činio još teži, pogotovo s Julie.— Pazi na sebe, čuješ! — Julie ju je upozorila. Još uvijek mislim da bi se trebala udati za Tommvja.Pa, možda hoće nakon porođaja, svi su to rekli kad je otišla. A doktor MacLean je i dalje mislio o tome nakon razgovora. Nije joj želio pomoći da otuđi dijete, pa zatim vidjeti da su se ona i Tommv pokajali. Namjeravao je o tome razgovarati s Liz, da vidi što ona misli, da li oni ozbiljno misle bebu dati na usvajanje. No, nije bio siguran kako će se mladi par osjećati ako on razgovara s njegovim roditeljima. Bila je to osjetljiva situacija. Sada je mogao osjetiti da se Maribeth žuri. Bilo je jasno da traži rješenje i on je obećao i njoj i sebi da će se dati u ozbiljnu potragu za adoptivnim roditeljima.Sutradan, pošto je napustila restoran, Tommv joj je pomogao da sve svoje stvari preseli u Annienu sobu. Stvarčice koje su joj dali za bebu stavila je u kutiju, pa u garažu. Rekla je da će ih poslati u bolnicu adoptivnim roditeljima. Pogled na te stvari još ju je uvijek šokirao. S njima je sve postajalo realnije.U subotu ujutro Liz je objasnila kako ona i John moraju ići na jednodnevno putovanje. On mora vidjeti neka proizvodna tržišta u drugoj državi i nećeih biti do nedjelje. Bilo joj je malo neugodno ostaviti mlade same, no ona i John su o tome nadugo raspravljali i znali su da mogu imati povjerenja u njih.Tommy i Maribeth su se obradovali što će biti sami. Namjeravali su se lijepo ponašati, da ne bi razočarali njegove roditelje. A s onolikom trudnoćom u Maribeth i nije bilo ozbiljnog iskušenja.U subotu poslije podne otišli su u božičnu kupovinu. Ona je njegovoj majci kupila kamejabroš. Bio je skup za nju, ali smatrala ga je lijepim, kao nešto što bi i sama nosila, a njegovu ocu je kupila posebnu lulu za loše vrijeme. Dok su se šetali po trgovinama, gledala je i neke dječje stvari, ali se prisilila da ih ostavi i ne kupi.— Zašto djetetu ne kupiš nešto što će biti od tebe? Nekog medu, kakav medaljončić ili nešto slično?Pitao se bi li joj možda bilo lakše pri duši ako s novim roditeljima dijete ode u život s nečim njezinim. No, njene oči zasuze i ona samo odmahne glavom. Nije željela ostaviti nikakav svoj trag kod djeteta. To bi je onda možda nagnalo da ga traži ili bi pažljivo zagledala svako dijete koje nosi medaljon.— Moram ga pustiti da ode, Tommy. Posvema. Ne mogu se držati njega. — Tihi jecaj presiječe joj riječ.— Ima nečega što ne možeš pustiti da ode — rekao je i značajno je pogledao.

Ona kimne glavom. Nije željela pustiti da ode ni on ni beba, no ponekad život zatraži da se odrekneš onoga što najviše voliš. Bez kompromisa, bez pogađanja. I on je to znao. No i on je već izgubio više no što je želio. Nije bio voljan odreći se ni Maribeth ni djeteta.Vratili su se kući s njezinim omotima i ona mu je pripremila večeru. Njegovi roditelji će se vratiti tek sutradan popodne. Činilo mu se kao da je oženjen. Ona skače oko njega, onda pere sude, pa sjednu gledati televiziju. Gledali su veliki show, pa hitparadu. Dok su sjedili tako zajedno kao mladenci, Maribeth ga pogleda i široko se nasmije, a on je uzme u krilo i poljubi.— Imam osjećaj da smo već oženjeni — rekao je Tommv s užitkom i gladeći je po trbuhu osjeti kako se beba miče. Bili su začudno intimni s obzirom da nikad nisu vodili ljubav. Bilo mu je teško sjetiti se da nisu. Ona je, sjedeći mu u krilu, osjetila kako se njemu ud podigao. Kad ga je poljubila, postao je još tvrdi. Uostalom, bilo mu je samo šesnaest godina, pa bi se uzbudio na svaki njen mig.— Ne bi se smio uzbuđivati na cure od dvjesto kila — zadirkivala ga je, a onda ustala i prešla preko sobe trljajući si leđa koja su je boljela. Mnogo su hodali tog popodneva, a dijete se već bilo spustilo vrlo nisko. Nije bilo sumnje da će se brzo roditi i da će to biti velika beba. Ona je bila visoka djevojka, ali uskih bokova, a oduvijek je bila mršava. Maribeth se svaki put prestrašila kad bi pomislila na porođaj.Priznala mu je svoj strah te noći i on se ražalostio zbog nje. Nadao se da neće biti tako strašno kako su se bojali.— Ti to možda nećeš ni osjetiti — rekao je dodavši joj zdjelicu sa sladoledom koji su zajedno jeli, svaki svojom žličicom.— Nadam se — složila se ona trudeći se da zaboravi svoje strahove. — Što želiš raditi sutra?— Zašto ne bismo uzeli bor i okitili ga prije nego se mama i tata vrate. To bi ih moglo ugodno iznenaditi.Njoj se svidjela ta zamisao. Voljela je raditi umjesto njih i biti dio njihove obitelji. A te noći kad je pošla na spavanje u Annienu sobu, Tommv jedugo sjedio do nje, a onda i legao pored nje na uski krevet.— Znaš, mogli bismo spavati u sobi mojih roditelja. Imali bismo dosta mjesta, a oni nikad ne bi saznali.Ali, obećali su da će biti dobri, pa Maribeth odbije.— O, znali bi — rekla je čvrsto. — Roditelji sve znaju.— Tako misli i moja mama — nasmija se on. Dođi, Maribeth. Nećemo više imati takvu priliku. Ovako oni odlaze jednom u pet godina.— Mislim da tvoja mama ne bi voljela da spavamo u njenom krevetu — rekla je pretjerano ozbiljno.— Dobro, spavajmo onda u mome. Veći je od ovoga — žalio se On skotrljavši se na pod već deseti put, dok se ona hihotala. Oni nisu morali spavati zajedno uopće, ali su željeli. Bilo je ugodno biti zajedno u zagrljaju.— U redu.Slijedila ga je u njegovu sobu i privinuvši se jedno uz drugo u njegovu krevetu, ona u spavaćici, on u pidžami, zagrljeni su razgovarali i smijali se kao dvoje djece. A onda ju je ljubio dugo, polako i jako i oboje su doživjeli uzbuđenje, ali dva tjedna prije porođaja malo toga se moglo učiniti. Ljubio joj je dojke, a ona je stenjala i milovala mu ud, ukrućen tako da ga je boljelo njeno diranje. Ona je sebi stalno predbacivala da je pogrešno to što rade, ali

zapravo nisu tako mislili. Nije bilo pogrešno biti s njim, dapače, činilo se da je to ono što je uvijek željela. Tu bi željela ostati do kraja života. Dok je tako ležala s njim, a njezin trbuh između njih, prvi puta se zapitala hoće li oni jednog dana zaista biti zajedno.— Evo kako bih volio da nam uvijek bude — reče on grleći je. A onda su im se polako počele sklapati oči. Bili su budni koliko su god mogli i konačno su se složili da se smire i prestanu s milovanjem. Sva ta njihova premetanja gotovo da su izazvala trudove. — Ostatak života želim provesti s tobom — pospano je rekao — i jednog dana dijete u tvom trbuhu bit će naše, Maribeth... To je ono što želim.— I ja... — Mislila je tako, ali željela je i štošta drugo, baš kao što je željela i njegova majka prije udaje za njegova oca.— Ne mogu čekati. Moj tata je čekao mamu. Premda ne baš predugo — rekao je lijepo se osjećajući što mu ga ona drži. — Godinudvije — promrmljao je i opet je poljubio. — Možemo se uzeti, pa zajedno poći na studij.— A od čega bismo živjeli?— Možemo živjeti ovdje — rekao je. — Ovdje možemo pohađati fakultet i živjeti s mojim roditeljima.Ali, njoj se ta zamisao nije sviđala, bez obzira na to što veoma voli njegove roditelje.— Kada se vjenčamo, ako se vjenčamo — rekla je strogim tonom, no ipak zijevajući — želim da budemo zreli ljudi i da odgovorno preuzmemo brigu o djeci, koliko god godina tada imali.— Da, možda šezdeset — rekao je zijevajući. Osmjehnuo joj se i opet je poljubio. — Želim samo da znaš: jednoga dana ću se oženiti s tobom Maribeth Robertson. Privikni se na to. To je sve.Nije prigovorila. Samo se nasmijala, ležeći u njegovu zagrljaju, tonući u san i razmišljajući o Annie, Tommvju i svom djetetu.10.Idućeg su dana rano ustali i otišli kupiti božično drvce. Tommy je kupio još jedan manji bor i stavio ga u kamionet zajedno s velikim. Kad su se vratili kući, izvukao je ukrase i cijelo popodne su proveli stavljajući ih na bor. Neki su mu natjerali suze na oči, posebno oni koje je izradila majka s Annie.— Misliš li da ih ne bismo smjeli staviti? — zapita Maribeth zamišljeno. Raspravljali su o tome. Kad ih majka vidi, možda bi se mogla uzrujati, ali svijest da su izostavljeni opet bi ih sve ražalostila. Bili su neodlučni. Na kraju ipak odluče da ih stave jer bi njihovo izostavljanje značilo da su zanijekali Annie. A ona je stalno bila s njima. Svaki ju je pamtio na svoj način. Bolje da to priznaju, nego da se pretvaraju da ti ukrasi nisu ni postojali. Oko tri sata složili su se da je božično drvce gotovo i da je divno.Za ručak mu je pripremila sendviče s tunjevinom i dok su spremali ostatke ukrasa, Tommy zadrži jednu malu kutiju i čudno pogleda Maribeth.— Nešto nije u redu?On zavrti glavom. Vidjela je da o nečem razmišlja.— Ne. Moram poći nekamo. Jesi li preumorna da pođeš sa mnom?— Dobro mi je. Što je to?— Vidjet ćeš.Iznio je kapute i uzeo kutiju s ukrasima, a kad su krenuli prema kamionetu, počelo je sniježiti. Maleni bor još je bio otraga u kolima, pa on tu stavi i kutiju. U početku joj nije bilo jasno što on to radi, ali čim su krenuli prema groblju, znala je što smjera. Želio je postaviti Annie maleno božično drvce.

Iznio je borić iz stražnjeg dijela kamioneta, a ona je ponijela kutiju s ukrasima. To su bili sitni ukrasi, oni koje je Annie voljela. Medvjedići i vojnici s trubama, sićušni anđeli. Bila je tu i niza staklenih zrnaca i srebrna ukrasna traka. On je svečano postavio borić u malo drveno postolje kraj pored spomenika, a onda su naizmjence vješali ukrase, jedan po jedan. Bio je to ritual koji dira u srce. Brzo su to završili, a onda su stajali i gledali drvce. On se sjetio kako je Annie strašno voljela Božić. Voljela je sve u vezi s Božićem. Već je pričao o tome Maribeth i ovaj put nije mogao reći ništa. Samo je stajao. Suze su mu tekle niz obraze. Sjećao se koliko ju je volio i koliko je patio kad ju je izgubio.Tada preko bora pogleda Maribeth, njen trbuh koji se diže ispod kaputa, njene oči, tako nježne, njenu žarkocrvenu kosu koja viri ispod vunenog šala. Nikad je nije volio više nego toga trenutka.— Maribeth — tiho je rekao znajući da bi Annie odobrila njegov postupak. I to upravo ovdje. Ona bi željela biti dio njegova života, njegova budućnost. — Udaj se za mene, molim te... ja te volim.— I ja tebe volim — rekla je primičući mu se bliže, pa uzme njegovu ruku u svoju i pogleda ga ali ne mogu... Nemoj me moliti da to učinim.— Ne želim te izgubiti... — Gledao je u mali grob gdje mu je sestra ležala, tu ispod njih, do božičnogdrvca koje su joj donijeli. — Nju sam izgubio, ne želim izgubiti i tebe... Molim te... vjenčajmo se.— Ne još — tiho je rekla, želeći mu dati sve, a opet se bojala da ga ne povrijedi ako ga iznevjeri. Bila je pametnija od svojih godina i na neki način pametnija od njega.— Obećavaš li da ćemo se vjenčati kasnije?— Obećavam i kunem se ovim danom da ću te uvijek voljeti, Thomase Whittakeru.Doslovce je tako i mislila. Bila je svjesna toga da nikada neće zaboraviti što joj je on značio od prvoga časa njihova susreta. Ali što to zapravo znači, kamo će ih život odvesti, nitko to sad nije mogao obećati ni znati. Željela je zauvijek biti dio njegova života, ali tko zna kamo će ih život odvesti?— Obećavaš li da ćeš se udati za mene?— Ako to bude u redu, ako to bude ono što oboje želimo. — Bila je uvijek poštena.— Uvijek ću biti uz tebe — svečano je izjavio i ona je znala da to i misli.— I ja uz tebe. Uvijek ću ti biti prijatelj, Tommy... Uvijek ću te voljeti.Pa, ako bude sreće, jednog će mu dana biti žena. I ona je to željela sada, sa šesnaest godina, pa ipak je bila toliko mudra da shvati kako će se sve jednoga dana možda promijeniti. A možda i neće. Možda će njihova ljubav jačati, pa kasnije biti jača no ikad. A možda će ih vjetar života, poput lišća, odnijeti u udaljene krajeve zemlje i raspršiti ih zauvijek. No, nadala se da neće.— Bit ću spreman da se oženim s tobom kad god to poželiš — potvrdio je on.— Hvala ti — rekla je i propela se na prste da ga poljubi. On poljubi nju, poželivši da mu je sve obećala, ali zadovoljan i ^onim što je dobio, onim što je ona bila u stanju dati ovoga časa.Nakon toga su tiho stajali i gledali malo božično drvce i razmišljali o njegovoj sestri.— Mislim da te i ona voli — rekao je mirno. Volio bih da može biti ovdje. — Zatim uzme Maribeth pod ruku i odvede je natrag u kamionet. Zahladnjelo je otkad su došli i oboje su bili tihi kad su se dovezli kući. Neko duboko spokojstvo zavladalo je među njima, veoma snažno i čisto i vrlo časno. Oboje su sad znali da će možda jednoga dana biti zajedno, a možda i neće.

Pokušat će. Ostat će dostupni jedno drugome dokle god mogu. Sa šesnaest godina, to je bilo mnogo, više nego što neki ljudi dosegnu kroz cijeli život. Imali su nadu, imali su izgleda i snova. Bio je to dobar način za početak. To je bio dar koji su si međusobno poklonili.Spokojno su sjedili u dnevnoj sobi, razgledavali stare albume i smijali se njegovim i Annienim dječjim slikama. Večera je čekala kad su se njegovi roditelji vratili s puta. Bili su zadovoljni što su kod kuće, obradovani što ih vide i oduševljeni božičnim drvcem. Liz je stala i dugo ga pažljivo gledala. Vidjela je domaće ukrase, pa se nasmiješila sinu.— Drago mi je što si i te stavio. Manjkali bi mi kad ne bi bili tu.Bez njih bi bilo kao da pokušava zaboraviti da je Annie ikad postojala, a Liz to nije željela zaboraviti.— Hvala, mama. — Bio je sretan što su ispravno postupili. Svi su potom otišli u kuhinju na večeru. Maribeth se raspitivala o putovanju, a Liz odgovori da je sve dobro prošlo. Nije se činilo da je baš ushićena, no John je kimnuo glavom da se slaže. S obzirom na okolnosti, dobro je prošlo. Izgledali su zadovoljno i ostatak večeri je protekao u blagdanskom raspoloženju. Liz je, međutim, ipak zapazila neku razliku. Izgledali su ozbiljnije nego ikad prije.Bili su mirniji, a veza među njima činila se jačom nego što je Liz prije uočavala.— Pretpostavljaš li da su radili nešto dok nas nije bilo, Johne? — pitala ga je te noći u njihovoj sobi. Njega je to zabavljalo.— Ako misliš ono što mislim da misliš, pa čak i šesnaestogodišnji mladić ne može prebroditi jednu takvu zapreku. Kažem ti da su ti tvoji strahovi potpuno neosnovani.— Što misliš, hoće li se vjenčati?— Za to bi trebali naše dopuštenje. Zašto?— Pa izgledaju mi drukčije. Nekako su bliži, kao da su jedno biće, onako kako se pretpostavlja da izgledaju oženjeni ljudi.Putovanje je i njima koristilo. Boravak u hotelskoj sobi učinio je da postanu bliskiji nego prije a k tome ju je izveo i na izvrsnu večeru. A manjeviše obavili su ono što su htjeli.— Mislim da su oni samo jako zaljubljeni. To moramo prihvatiti — mirno je zaključio John.— Misliš li da će se oni ipak jednoga dana oženiti?— To ne bi bila katastrofa ni za jedno od njih. Već su mnogo toga prošli. Na kraju, to možda ispadne previše za njih ili će ih možda baš to formirati. Vrijeme će pokazati. Oni su još djeca. Nadam se da će ostati zajedno.— Ona i tako želi čekati — s razumijevanjem je tome dodala Liz, a on se pomireno nasmiješio.— Znam tu vrstu žena. — To je dobra vrsta, kako mu je vrijeme potvrdilo, vrsta s kojom nije uvijek bilo lako, ali je bilo dobro. — Ako se tako dogodi, naći će oni načina da to na koncu konca počne dobro funkcionirati. Ako ne, ostat će im nešto što većina ljudi nije imala u cijelom životu. Na neki način ja im zavidim. — Bilo je nečega u novompočetku što ga je privlačilo. Početi novi život od nule! Volio bi s Liz sve započeti iznova. Ipak, za njih je to, na neki način, bilo pomalo prekasno.— Ne zavidim joj na onome što je čeka — žalosno je dodala Liz.— Misliš porođaj? — To ga je začudilo, jer se Liz nikada nije žalila zbog rađanja djece.— Ne, mislim na odricanje od djeteta. To neće biti lako.

On je kimnuo glavom, žaleći je. Zalio ih je oboje zbog boli s kojom se moraju suočiti, zbog sazrijevanja. No, istovremeno im i zavidio na onome što je pred njima, bili odvojeni ili zajedno.Te je noći Liz spavajući ležala bilizu Johna, a Maribeth i Tommv su satima sjedili i razgovarali u dnevnoj sobi.Osjećali su se upravo onako kakvim ih je njegova majka vidjela, više kao jedno, a ne dvoje. Bili su jedno. Sada više nego što su bili prije. Prvi put u životu Maribeth je osjetila da je pred njom budućnost.Budilica ih je idućeg dana sve razbudila. Maribeth su istuširala i obukla na vrijeme da pomogne Liz oko doručka. Liz je sve sredila da Maribeth može polagati ispite za prvu polovicu zadnje godine. Tommv je tog dana imao završni ispit. Za stolom su razgovarali o ispitima. Škola je dopustila da Maribeth polaže ispite u posebnoj sobi u upravnoj zgradi, gdje je nitko od učenika neće vidjeti i Liz će je tamo naći zbog testova toga jutra. U školi su bili nevjerojatno susretljivi s njom. Sve su učinili da joj pomognu, zahvaljujući podršci koju joj je pružala Liz. Kad su se pred školom rastali, Tommv joj zaželi sreću i požuri na nastavu.Ostatak tjedna je proletio, a idući je vikend bio zadnji prije Božića. Liz je završila s božičnom kupovinom i pri povratku, oklijevajući časak, okrenula se i odlučila da pode posjetiti Annie. Mjesecima je to odgađala. Bilo je to prebolno za nju, ali danas je osjetila da mora.Uvezla se kroz grobljanska vrata i parkirala kola. Kad se približila grobu, stade zgranuta. Ugledala je sićušno božično drvce malo nagnuto na jednu stranu. Ukrasi su zveckali na vjetru. Polako je prišla, ispravila drvce, popravila srebrne trake i zagledala se u poznate ukrase koje je Annie vješala na njihov bor prije samo godinu dana. Njene su ih ručice pažljivo postavljale tamo gdje je htjela... Sada se njezina majka sjetila svake riječi, svakog zvuka, svakog časka, sve one prošlogodišnje agonije. Nenadano je obuze slatki i gorki osjećaj boli koji provali bujicom suza. Dugo je tiho stajala i plakala za svojom djevojčicom gledajući božično drvce koje su joj Maribeth i Tommy donijeli. Dotakla je bodljikave grančice kao što se dotiče nekog malog prijatelja i prošaptala njeno ime. Na taj zvuk kao da su dječji prsti dotakli njeno srce.— Volim te djevojčice... uvijek ću te voljeti... draga, draga Annie. — Nije joj mogla reći doviđenja. Znala je da to nikad neće moći. I otišla je kući žalosna, ali opet čudesno mirna.Nikoga nije bilo kod kuće kad je stigla i to joj je bilo drago. Dugo je sama sjedila u dnevnoj sobi, gledajući njihovo božično drvce, zapažajući poznate ukrase. Bit će teško na Božić bez nje. Teško je svaki dan. Teško je doručkovati, ručati i večerati, odšetati na jezero ili biti bilo gdje bez njihove curice. Teško je dizati se ujutro i ponovo shvatiti da ona nije tu. Nekako je ipak osjećala da moraju dalje. Ona ih je samo posjetila na kratko vrijeme. Da su bar znali! No što bi se 'time promijenilo? Bi li je više voljeli? Poklonili joj više stvari? Provodili viševremena s njom? Učinili su sve što su tada mogli, ali je Liz, sjedeći tako i sanjareći o njoj, shvatila da bi dala cijeli životni vijek za još jedan poljubac, jedan zagrljaj, jedan časak sa svojom kćeri.Još je tako sjedila i razmišljala o njoj, kada su se Maribeth i Tommv vratili kući, puni života, žarkocrvenih i ledenih lica, puni priče o tome gdje su sve bili i što su radili.Ona im se nasmijala, no Tommv je vidio da je plakala.— Želim vam se zahvaliti — rekla je začuđena svojim riječima — što ste stavili božično drvce... Hvala vam... — rekla je i zatim tiho i brzo izašla.

Maribeth i Tommv su ostali bez riječi, a Maribeth zaplače, skidajući kaput i vješajući njihove stvari. Željela je da im sve to može nekako olakšati. Svi su oni još patili zbog gubitka Annie.Malo kasnije njegov je otac stigao kući sav natovaren omotima. Liz je dotle već bila u kuhinji. Pripremala je večeru. Nasmijala se kad ga je ugledala. Ovih je dana bilo mnogo topline među njima i Tommvju je sad bilo lakše nego kad su se izdirali jedno na drugo. Malopomalo svima im je krenulo nabolje, iako ovaj Božić nije bio baš lak.Na Badnjak su svi otišli na polnoćku. John je tiho zahrkao u toplini male crkve pune mirisa tamjana. To je Liz podsjetilo kako je Annie, kad je dolazila s njima, često zadrijemala između njih, osobito prošle godine kad je bila bolesna, a oni to nisu znali. Kad su se vratili kući, John je odmah otišao na spavanje, a Liz je završila slaganje poklona. Ove je godine za njih sve bilo drukčije. Nije bilo pisama djedu Božićnjaku, ni mrkve za sobove, nikakvog pretvaranja i neće biti divlje cike u Božično jutro. Ipak, imaju jedno drugo.Kad se okrenula da izađe iz sobe, vidjela je kako Maribeth nespretno kroči niz hol, s rukama punim darova za njih i pode joj pomoći. Maribeth je bila već pomalo nespretna i mnogo sporija. Osjećala se loše, a trbuh je bio već jako nisko. Bilo joj je drago što je gotova s ispitima. Liz je naslutila da beba neće više dugo čekati.— Hajde, daj da ti pomognem — rekla je i pomogla joj postaviti darove. Maribeth se već teško saginjala.— Jedva se mičem — dobrodušno se potužila, a Liz se nasmijala. — Ne mogu sjediti, ne mogu ustati, ne mogu se sagnuti, ne mogu si ni noge vidjeti.— Uskoro će proći — hrabrila ju je Liz, a Maribeth samo šutke kimne glavom. A onda je pogleda. Već se danima nakanjivala da razgovara s Liz bez Tommvja i njegova oca.— Mogu li nekoliko minuta razgovarati s tobom? — upita Maribeth.— Sada? — Liz se začudi. — Svakako.Sjele su u dnevnu sobu, blizu bora, nadohvat Annienih ukrasa. Liz ih je sad gledala s olakšanjem. Voljela ih je gledati svaki dan. Bilo je to kao da gleda nju ili nešto što je nedavno doticala. Bilo je to nešto kao Anniena posjeta.— Mnogo sam razmišljala o ovome — zabrinuto reče Maribeth. — Ne znam što ćeš ti reći ili misliti, ali ja... želim ti dati svoje dijete. — Dah joj se presjekao kad je to izrekla.— Ti, što? — Liz je zurila u nju kao da ništa ne shvaća. Golemost onoga što je upravo rekla nadilazila je svaku maštu. — Što misliš reći? — Liz je i dalje zurila u nju. Djeca nisu nešto što se dariva prijateljima kao božični dar.— Želim da ga ti i John usvojite — čvrsto je rekla Maribeth.— Zašto? — Liz je bila zbunjena. Nije razmišljala o usvajanju djece. Da će imati dijete, da, ali usvojiti dijete... Nije mogla ni zamisliti Johnovu reakciju. Prije mnogo godina razgovarali su o tome, prije nego se rodio Tommv. Ali, John to nikada nije želio učiniti.— Želim ti dati dijete, jer te volim, a vi ste izvanredni roditelji — tiho je nastavila Maribeth. To bi bio vrhunski dar i za njih i za dijete. Još se tresla, ali glas joj je zvučao mirnije. Bila je sasvim sigurna u ono što radi. — Ja se ne mogu brinuti za dijete. Znam da svi misle kako sam luda što ga se odričem, ali ja znam da mu ne mogu pružiti ono što zaslužuje. Vi možete. Vi ćete ga voljeti, biti tu zbog njega, brinuti se, upravo kao što ste radili za Annie i Tommvja. Možda ću i ja moći to raditi jednoga dana, ali ne sada. To ne bi bilo pravo ni za jedno od nas dvoje, bez obzira na to što Tommv kaže. Ja želim da ga uzmete. Nikad ga neću tražiti natrag,

neću vam dolaziti dosađivati ako me ne želite... Znat ću kako je beba sretna s vama i kako ste vi dobri prema njoj. Eto, to ja želim za svoje dijete.Tada zaplače, ali zaplače i Liz te se uhvate za ruke.— Nije to dar koji se nekome poklanja, Maribeth. Kao igračka ili predmet. To je život. Razumiješ li? — Željela je da ona shvati što radi.— Znam to. Sve o tome znam. Samo sam o tome i razmišljala posljednjih devet mjeseci. Vjerujte mi, znam što radim. — I zvučalo je kao da zna, ali Liz je i dalje bila šokirana. A što ako se predomisli? A što s njezinim sinom? Kako će se on osjećati ako usvoje Maribethino dijete, ili bilo koje dijete? A John? Lizine misli su se uskovitlale.— A što je s tobom i Tommvjem? Misliš li ti ozbiljno s njim? — No, kako je to i mogla znati sa šesnaest godina? Kako je mogla donijeti tu vrstu odluke?— Mislim. Ali ne želim da počnemo ovako. Ovo mi dijete ni po čemu nije trebalo. Mislim da mi ono nije ni suđeno. Samo osjećam da je meni bilo suđeno da neko vrijeme budem ovdje i donesem ga na pravo mjesto, pravim ljudima. Ja nisam prava. Jednoga se dana želim udati za Tommvja, imati djecu, ali ne ovo. To prema njemu ne bi bilo pošteno, iako on to ne shvaća. — Liz se dojmilo to što je Maribeth rekla, pa se složila s njom. I ona je mislila da im treba novi početak, ako se slože, ali nije bilo načina da se to odmah sazna. No, započeti u šesnaestoj godini s djetetom drugog čovjeka bio bi pregolemi teret. — Ako se i vjenčamo, neću pokušavati uzeti dijete od vas. Ono ne mora ni znati da sam mu ja majka. — Molila ju je i preklinjala da uzme njeno dijete, da mu podari ljubav i život kakav zaslužuje, a znala je da oni to mogu. — Čini se kao da mu je suđeno da bude vaše dijete. Čini se da sam ja radi toga došla ovamo jer mi je tako bilo suđeno... zbog onoga što se dogodilo... — izgubi dah a Lizine se oči napuniše suzama — zbog onoga što se dogodilo s Annie.— Ne znam što da ti kažem, Maribeth — iskreno reče Liz, a suze joj potekoše niz obraze. — To je najdivniji dar koji mi je itko mogao pokloniti. Ali nisam sigurna je li to u redu. Ne uzima se samo tako dijete druge žene.— A što ako ona to želi, ako je to sve što ima dati? Sve što ja mogu dati ovom djetetu je budućnost, život s ljudima koji mu je mogu pružiti i voljeti ga. Nije pravedno što si ti izgubila svoju djevojčicu, nije pravedno da moje dijete ne dobiježivot, budućnost, dom i novac. Što mu ja od toga mogu dati? Roditelji mi neće dopustiti da ga dovedem kući. Nikamo ne mogu poći. Sve što mogu je to da radim kod Jimmvja ostatak života, a s tim ne mogu platiti ni ženu za čuvanje, ako zadržim dijete. — Plakala je i gledala Liz ravno u oči, moleći je da uzme njeno dijete.— Možeš ostati ovdje — mirno je rekla Liz. Ako nemaš kamo poći, možeš ostati kod nas. Ne tjeramo te da daš dijete na usvajanje, Maribeth. Ne želim da to učiniš. Ne moraš ga dati radi toga da bi imalo dobar život. Možeš ostati kod nas kao naša kći, ako želiš, i mi ćemo ti pomoći. — Nije htjela prisiljavati tu djevojku da ostavi dijete samo zato što ga ne može uzdržavati. To joj se nije činilo u redu, pa ako bi ga uopće uzela, željela je da to bude zato što to Maribeth zaista želi, a ne zato što ga ne može uzdržavati.— Ja ga želim dati vama — ponovo je rekla Maribeth. — Želim da ga vi imate. Ja ga ne mogu imati, Liz — tiho je rekla plačući. — Ja ne mogu... nisam dosta jaka... ne znam kako... ne mogu se brinuti za to dijete... molim te... pomozi mi... neka bude tvoje... nitko ne zna kako je to... želim dobro tom djetetu. Molim te... — očajnički je pogleda i obje žene udare 'u plač.

— Ti se i tako uvijek možeš ovamo vratiti, ti to znaš. Ne želim da se držiš podalje, ako mi to učinimo. Nitko ne mora znati... samo mi... mi te volimo, Maribeth, i ne želimo te izgubiti. — I predobro je znala koliko ona znači Tommvju. Nije željela da njemu što pokvari zbog sebičnosti ili zbog svoje velike želje za drugim djetetom. To je bila rijetka prilika, nezamisliv dar i trebalo joj je vremena da to probavi. — Pusti da razgovaram s Johnom — mirno je zaključila.— Molim te reci mu koliko žarko to želim rekla je ne puštajući Lizine ruke. — Molim... Ne želim da moja beba ode strancima. Bilo bi divno kad bi bila ovdje s vama. Molim te, Liz.— Vidjet ćemo — mirno je rekla, milujući je, pokušavajući joj ugoditi i smiriti je. Bila je prenapeta moleći Liz da usvoji njeno dijete.Liz joj zatim donese toplo mlijeko, pa su još malo razgovarale, a onda je Liz smjesti u Annien krevet, poljubi je za laku noć i vrati se u svoju spavaću sobu.Dugo je stajala mirno i promatrala Johna, pitajući se što će joj on reći i nije li ta ideja previše luda. Trebalo je misliti i na Tommvja. Što ako on to ne želi? Postavljalo se tu još mnoštvo pitanja. No, i sama pomisao na to natjerala je njeno srce da tuče na način kako već godinama nije... to je bio dar, kruna svih darova... dar života koji nije morala nositi ni roditi... dar drugog djeteta.John se malo pomaknuo kad je ona legla do njega i gotovo da joj je bilo krivo što nije budan da ga može pitati, ali on, ne budeći se, zagrli je jednom rukom i privuče k sebi, kao što je godinama radio prije prošlogodišnje tragedije. Ona je ležala u njegovu zagrljaju rasuđujući što osjeća, što želi i što je najbolje za njih. Maribeth ih je postavila pred tešku odluku o usvajanju, no bilo je teško dokučiti je li dobro da to učine ili je to samo primamljivo jer se poklapa s njenom željom.Dugo je ležala tako, budna, želeći i njega probuditi, a on kao da je osjetio njen nemir, konačno otvori oči. Upola budan je oslovi.— Neki problem? — prošapće u mraku.— Što bi ti rekao da te pitam kako bi se osjećao da imamo drugo dijete? i— upita ga potpuno budno, žaleći što je on samo napola budan.— Rekao bih da si luda — nasmijao se i ponovo sklopio oči, pa začas utonuo u san. No, to nije bio odgovor koji je ona željela.Cijelu noć je ležala budna do njega. Spavala je samo pola sata pred zoru. Bila je prenapeta da spava, prezabrinuta, puna pitanja i užasa, tereta i želja. Na koncu je ustala i u spavaćici otišla u kuhinju da si pripremi šalicu kave. Dugo je sjedila, srkala kavu i zurila u prazno, a oko osam sati je donijela odluku. Znala je to i davno prije, ali nije bila svjesna ima li hrabrosti da krene tim putem. Sad je znala da to mora učiniti, ne samo radi Maribeth i njenog djeteta, nego i radi sebe i Johna, a možda čak i radi Tommvja. Dar im je ponuđen i ona ga nipošto neće odbiti.Uzela je šalicu s kavom, vratila se u spavaću sobu i probudila Johna. On se čudio što je već ustala. Ove godine se nije trebalo rano ustajati, nije bilo razloga da se uleti u dnevnu sobu i vidi što je djed Božićnjak stavio pod bor. Mogli su ustati kad im se hoće, a Tommv i Maribeth još se nisu ni probudili.— Hej — rekla je osmjehujući se. Bio je to sramežljiv osmijeh koji ga podsjeti na vrijeme kad su bili mnogo mlađi.— Doimaš se kao da nešto kriješ — nasmijao se on i prevrnuo na leđa, rastežući se.— Pa, da. Maribeth i ja smo sinoć dugo razgovarale — rekavši to prišla je krevetu i sjela do njega, moleći se u sebi da je on ne odbije. To se nije moglo zašećeriti, razblažiti, a ni

odgađati. Znala je da mu mora reći, a to ju je užasavalo. Mnogo joj je to značilo. Tako je žarko to željela i očajnički htjela da i on to želi, a bojala se da neće. — Želi da mi uzmemo dijete — rekla je tiho.— Mi svi? — zaprepastio se. — I Tommy? Želi se udati za Tommvja? — Sjeo je u krevetu ozbiljno zabrinut. — Bojao sam se da će se to dogoditi.— Ne, ne svi mi. I ne želi se udati za njega, barem ne sada. Ti i ja. Želi da mi usvojimo dijete.— Mi? Zašto? — On je sad bio posve zaprepašten i smeten.— Zato što misli da smo dobri ljudi i dobri roditelji.— A što ako se predomisli i što ćemo mi s bebom?Doimao se prestravljeno i Liz mu se nasmiješi. To ga je dobro streslo u rano jutro.— Isto što smo činili i s drugo dvoje. Bdjeti noćima kroz dvije godine, čeznuti za danima kad se možemo naspavati, a onda jako uživati ostatak života, našeg ili njihovog — tužno je završila sjetivši se Annie. — To je dar, Johne... za trenutak, za godinu, za onoliko života koliko nam bude suđeno da ga imamo. Ne želim ga odbiti. Ne želim ponovo odustati od snova... Nikad nisam mislila da bi mogli imati drugo dijete. Doktor MacLean kaže da ne mogu... Ali, sada je ta djevojka ušla u naše živote i vratila nam naše snove.— Sto ako ga za nekoliko godina poželi natrag? Kad odraste i uda se, možda čak i za Tommvja?— Pretpostavljam da se mi možemo pravno zaštititi, a rekla je da neće. Mislim da neće. Mislim da zaista vjeruje kako će dijete imati bolji život ako ga dade nama. Ona to doista misli. Zna da se ne može brinuti za njega. Moli nas da ga uzmemo.— Čekaj dok progleda — cinično je rekao. — Nijedna žena ne nosi dijete devet mjeseci da bi ga onda jednostavno darovala.— Neke mogu — trijezno je rekla Liz. — Mislim da Maribeth to hoće, ne samo zato što se ne možebrinuti za njega, nego baš zato što se previše brine. To je najveći čin ljubavi za dijete: odreći ga se, dati ga nama. — Suze su joj potekle iz očiju dok je gledala muža. — Johne, ja to želim... želim to više nego što sam ikad išta željela... molim te nemoj reći ne... molim te, učinimo to.On se upiljio u nju dugo i ukočeno, dok se ona borila protiv osjećaja da će ga zamrziti ako joj to ne dopusti. Bojala se da on možda ne shvaća što ona proživljava i kako žarko želi to dijete. Ne da zamijeni Annie, koja im se više nikad neće vratiti, nego da krenu u boljitak, da ponovo budu sretni, a smijeh i ljubav da bude svijetla točka što blista među njima. To je bilo ono što ona želi i bojala se da on to nikad neće razumjeti. Osjećala je da će umrijeti ako joj on to ne dopusti.— U redu, Liz — nježno je rekao i uhvatio je za ruku. — U redu je, draga... Ja razumijem — suze mu se skotrljaše niz obraze dok je govorio, a ona se stisne uz njega shvaćajući kako je bila nepravedna prema njemu. On je razumio. Bio je to isti čovjek kakav je uvijek bio, a ona ga je voljela više no ikad. Prošli su i proživjeli tako mnogo. — Reći ćemo joj da hoćemo. Premda mislim da moramo razgovarati s Tommvjem. I on se u tome mora slagati s nama.Ona je pristala na to i jedva čekala da se Tommv probudi. Prošla su još dva sata, a onda se on digao prije Maribeth. Zapanjio se kad mu je majka objasnila što je Maribeth predložila. No, u posljednje vrijeme je počeo shvaćati kako Maribeth zaista osjeća da se mora odreći djeteta i da misli kako je to dobro za nju i za dijete, jer mu želi pružiti bolji život. Sad je osjetio da je možda ipak neće izgubiti. Nije ju potrebno prisiljavati da se uda za njega i da zadrži dijete. Zapravo, sad je shvatio da je toidealno rješenje. Nadao se da će on i Maribeth jednoga dana

imati vlastitu djecu, a za ovo dijete, to je zaista savršeno rješenje. U očima svoje majke pročitao je koliko joj to znači. Vidio je da su mu se roditelji opet zbližili. Dok su razgovarali, otac je bio siguran i spokojan, sjedeći do Liz i držeći je za ruku. Na neki način, to je bilo uzbudljivo. Zajedno će stupiti u novi život.Kad je Maribeth ustala, svi su je čekali da joj saopće odluku. Oni su se složili u mišljenju da usvoje njeno dijete. Ona ih je gledala, a onda se rasplakala od olakšanja, pa im tada svima zahvali, zagrli ih i još se više rasplače. Svi su plakali. Bio je to uzbudljiv trenutak za sve njih. Trenutak nade i ljubavi, trenutak davanja i zajedničkog uživanja. Trenutak za novi početak, s darom koji im je dala.— Jesi li sigurna? — pitao ju je Tommy tog popodneva kad su otišli u šetnju. Ona je potvrdila, djelujući sasvim sigurno. Bili su otvorili božične darove i gospodski ručali. Ovo je bila prva prilika da toga dana nasamo razgovaraju.— To je ono što želim — mirno i odlučno je rekla. Odavno se nije osjećala tako krepko. Propješačili su cijeli put do klizališta i nazad, dakle nekoliko kilometara, no rekla je da se nikad nije bolje osjećala. Činilo joj se da može sve. Osjetila je da je obavila ono radi čega je ovdje. Dala im je dar koji im je kanila dati. I sad, kada je to učinila, svi njihovi životi bit će bogatiji zbog blagoslova koji međusobno dijele.Kad su se vraćali, pokušavala je to objasniti Tommvju i činilo se da on razumije. Ipak mu je bilo teško pratiti što ona govori. Bila je toliko ozbiljna, revna i lijepa da mu je to odvraćalo pozornost od njenih riječi. Kad su stali na ulaznom stubištu kuće, on je poljubi. Uto osjeti da joj se tijelonapinje uza nj. Zgrabila ga je za ruku i pognula se. Pridržao ju je.— O, moj Bože, o, moj Bože — rekla je u naglom strahu, dok ju je on polako smjestio da sjedne na stube, a ona se odozdo uhvatila za trbuh i lovila dah u oštroj boli grčeva. On je utrčao u kuću po majku, a kad je ona izašla, Maribeth je sjedila i prestrašeno gledala raskolačenih očiju. Imala je trudove, a počelo je žešće nego što je očekivala.— U redu je, u redu je. — Liz ih je oboje pokušavala smiriti. Rekla je Tommvju neka ode po oca. Htjela je uvesti Maribeth i zvati liječnika. — Pa što ste vi to, djeco, radili? Pješačili do Chicaga?— Samo do klizališta i nazad — protisnula je Maribeth. Bolovi su ponovo počeli. Bili su dugi i oštri, a ona to nije shvaćala. Ne bi trebalo početi tako, rekla je Liz. Dok su joj ona i John pomagali da uđe, Tommv je nervozno stajao. — Jutros me bolio trbuh, ali kasnije je bol minula — rekla je nesposobna da shvati što se događa. Uopće nije bilo upozoravajućih znakova.— Jesi li imala grčeve? — mirno upita Liz — ili bolove u križima?Ti se rani znaci trudova ponekad krivo protumače.— Prošle noći su me boljela leđa, a danas sam imala grčeve u želucu. Ali, mislila sam da je to od svega onog što sam sinoć pojela.— Ti vjerojatno imaš trudove još od sinoć — Liz je blago rekla. Znači da ne smiju gubiti vrijeme. Valja je odmah odvesti u bolnicu. Hodanje je sigurno izazvalo jače trudove. Idući dan bi joj bio termin porođaja. Dakle, vrijeme je i dijete ne smije gubiti ni minute. Upravo sada, kad je bila sigurna da će ga Whittakerovi uzeti, dijete je trebalo doći. Sad više nema uzmaka.Čim su ušli, Liz počne pratiti tempo njenih bolova, a John ode pozvati liječnika. Tommy je sjedio do Maribeth. Držao ju je za ruku i ojađeno gledao. Nije volio vidjeti je u takvoj boli, no njegovi roditelji nisu bili zabrinuti. Bili su s njom usrdni i sućutni, a Liz je ni

časka nije napuštala. Bolovi su se ponavljali svake treće minute. Bili su dugi i oštri. John im saopći da je doktor MacLean rekao neka odmah dođu. Čekat će ih u bolnici za pet minuta.— Moramo li odmah poći? — upitala je Maribeth gledajući kao prestrašeno dijete čas Tommvja, čas Liz, pa Johna. — Zar ne bismo mogli još malo ostati? — Bila je sva u suzama. No Liz izjavi da se to više ne može odgađati. Sad je bilo vrijeme.Tommy joj spremi malo stvari u torbu i nakon pet minuta oni krenu. Liz i Tommy su sjedili otraga s njom između sebe, a John je vozio što je brže mogao po zaleđenim cestama. Kad su stigli u bolnicu, doktor MacLean i sestra su je čekali. Stavili su je u kolica i počeli gurati, a Tommy je u strahu uhvati za ruku.— Ne ostavljaj me — molila ga je hvatajući ga za ruku, plačući. Doktor MacLean im se nasmijao. Bit će joj dobro. Mlada je i zdrava, a sad je već na kraju puta.— Još malo, pa ćeš sa svojom bebom opet vidjeti Tommyja — uvjeravao ju je liječnik. Ali na to ona opet počne plakati. Tommy je nježno poljubi.— Ne mogu ići s tobom, Maribeth. Neće mi dopustiti. Sada moraš biti hrabra. Idući put ću biti s tobom — rekao je blago, odmičući se od nje tako da je mogu odvesti. Maribeth uperi preplašene oči u Liz, pa nju zamoli da pođe s njom. Liječnik je to odobrio. Liz ih je slijedila u dizalo, pa u sobu za trudove i osjetila kako joj srce lupa dok su skidali i pregledali Maribeth. Ona je već gotovo postalahisterična i sestra joj dade injekciju da se smiri. Poslije toga joj je bilo bolje, premda je imala velike bolove. No, kad su je pregledali, liječnik je izjavio da će brzo biti gotovo. Bila je potpuno otvorena i spremna za upinjanje.Zatim su je odvezli u rađaonicu i Maribeth stisne Lizi ruku i pogleda je očima punim povjerenja u nju.— Obećaj da se nećeš predomisliti... uzet ćeš ga, je li Liz? Voljet ćeš ga... ti ćeš uvijek voljeti moju bebu...— Obećavam — rekla je Liz gušeći se od ganuća zbog djevojčina povjerenja i ljubavi koju su dijelile. — Uvijek ću ga voljeti... volim te, Maribeth... hvala ti.Tada bolovi ponovo uhvatiše djevojku. Idući su sati bili teški i naporni. Dijete je cijelo vrijeme bilo okrenuto naopako, pa su morali koristiti forceps. Stavili su masku na Maribethino lice i dali joj nešto plina. Bila je omamljena, smetena i na mukama, no Liz ju je stalno držala za ruku. Poslije pola noći sitan plač se, konačno, razlijegao radaonicom i sestra je skinula masku s eterom da Maribeth može vidjeti svoju kćer. Iako još upola u snu, ipak se nasmiješila kad je vidjela malo ružičasto lice. Potom je pogledala Liz očima punim olakšanja i radosti.— Imaš djevojčicu — Maribeth reče Liz. I tako omamljena, nije izgubila iz vida čija je to beba sada.— To je tvoja djevojčica — liječnik je ispravi, osmjehujući joj se, a onda preda dijete Liz. Maribeth je bila previše omamljena da je drži. Kad je Liz pogledala to lišće i vidjela kosicu boje jagode i nevine oči pune ljubavi, zadrhta joj srce.— Hej — prošapta držeći dijete koje će biti njezino, osjećajući se gotovo isto kao kad je rodila svoje. Znala je da taj trenutak neće nikada zaboraviti i poželi da je i John tu. Mnogo bi značilo da je vidio kako se rodila, da je vidio njen nagli izlazak i plač, kao da ih zove i kazuje im da je tu. Tako su je dugo čekali. Maribeth je dobila drugu injekciju i ponovo zapala u san, a Liz su dopustili da dijete odnese u sobu za novorođenčad, gdje su je izvagati i uredili. Liz je stajala i sve promatrala držeći sitne prstiće u svojoj ruci. Vidjela je, zatim, Johna i Tommvja iza staklene stijenke kako zure u sobu za novorođenčad.

Sestra joj opet pruži bebu da je drži i ona je podigne i pokaže Johnu. On počne plakati istog časa kad je vidio svoju kćer. — Zar nije lijepa? rekla je mičući usnama, a on je odjednom mogao vidjeti samo ženu i sve ono što su oboje prošli. Bilo je teško ne sjetiti se Annie kada se rodila, no ova je beba bila veoma različita. Sada je bila njihova.— Volim te — prošaptao je s druge strane stakla, a Liz mu kimne i mičući usnama uzvrati mu to isto. I ona je njega voljela i sad je shvatila s jezom i srećom da umalo ne bi uspjeli. Ali, uspjeli su na izuzetan način, zahvaljujući Maribeth i daru što im je poklonila i uzajamnoj ljubavi koju su oduvijek gajili, ali je umalo nisu zaboravili.Tommy se oduševio kad je vidio dijete i obradovao se kad im se Liz pridružila, pa je mogao pitati kako je Maribeth. Liz ga umiri. Reče da joj je dobro, da je bila hrabra i da sad spava.— Je li zaista bilo strašno, mama? — pitao je zabrinut za nju i zadivljen njome. Dijete je težilo četiri kilograma, krupna beba za svakoga, a kamoli za šesnaestogodišnju djevojku koja nije znala što je očekuje. Liz ju je stalno žalila, no liječnik nije štedio na anesteticima. Idući put će biti lakše. I radost će biti još ljepša.— Nije to lako, sine — mirno je kazala Liz, zadivljena svime što se dogodilo. Pogotovo kad to činiš za drugoga i nećeš zadržati dijete.— Hoće li joj biti dobro? — U njegovu pogledu ležalo je tisuću pitanja. On nije sve potpuno razumio. Ali majka ga umiri.— Bit će joj dobro. Kažem ti.Dovezli su je sat kasnije u posebnu sobu. Bila je još pospana i opijena, ali je odmah uočila Tommvja, zgrabila ga za ruku govoreći mu kako ga voli i kako je beba lijepa. Gledajući ih, Liz najednom osjeti kako je zahvaća val straha kakav prije nije osjetila. Što ako se Maribeth predomisli, ako se ipak odluči udati za Tommvja i zadržati dijete?— Jesi li je vidio? — pitala je Maribeth Tommvja uzbuđeno, dok je Liz pogledavala Johna, a on joj držao ruku u svojoj da bi je ohrabrio. Znao je što ona misli, pa se i on bojao.— Lijepa je — reče Tommv, pa je poljubi, zabrinut što je tako blijeda. Bila je zaista pomalo zelena od etera. — Ista je kao ti — dodao je. No, imala je svjetlije crvenkastu kosu umjesto žarkocrvene boje plamena.— Mislim da je nalik na tvoju mamu — nasmijala se Maribeth prema Liz, osjećajući da među njima postoji uzajamna veza. Zajednički su doživjele rođenje njenog djeteta. Znala je da bez nje to ne bi mogla preživjeti.— Koje ime ćeš joj dati? — pitala je Maribeth Liz, polako tonući opet u san, a Liz se opet osjeti smirenom. Valjda se ipak neće predomisliti. Bilo je to teško vjerovati, čak i sada.— Što misliš o Kate? — upita Liz upravo kad je Maribeth sklopila oči.— Sviđa mi se — prošaptala je i zaspala još uvijek držeći Tommvjevu ruku. — Volim te, Liz... — rekla je sklopljenih očiju.— I ja tebe volim, Maribeth.Liz je poljubi u obraz i znacima dade drugima do znanja da izađu. Imala je tešku noć i san joj je potreban. Bila su tri sata ujutro. Kad su tiho napuštali hodnik, zaustavili su se pod prozorom sobe za novorođenčad. Tamo je ležala ona, sva ružičasta, topla, zamotana u dekicu i gledala ih, gledala ravno u Liz kao da ju je čekala dugo vremena. Kao da im je bila namijenjena cijelo vrijeme. Dar od jednog mladića koji nikog od njih nije znao i djevojke koja je prošla kroz njihove živote kao duga. I dok su je gledali u čudu, Tommy se zagleda u svoje roditelje i nasmije se. Znao je da bi i Annie zavoljela bebu.11.

Iduća dva dana svima su prošla kao u nekoj groznici. John i Tommv su iznijeli Annienu staru dječju košaru i popravili je, a Liz je navečer ostajala dokasna presvlačeći je u ružičastu gazu i satenske vrpce. Izvukli su stare stvari i kupili nove. Usred svega tog posla, Tommv je otišao na Annien grob, dugo tamo sjedio i gledao božično drvce koje su joj on i Maribeth donijeli i razmišljao o djetetu. Mrzio je pomisao na Maribethin odlazak kući. Nekako je to došlo prebrzo. Toliko toga se desilo najednom. Mnogo toga je bilo sretno, no bilo je i mnogo boli.Majku nije vidio tako sretnu već godinu dana. Kad bi pogledao Maribeth, ona je bila ozbiljna i mirna. Nakon porođaja je imala dugi razgovor s Liz i Johnom i oni su je uvjerili da će razumjeti ako se ona predomisli. Ali ona je čvrsto stajala na tome da to neće tražiti. Zao joj je što je dala bebu, ali sad je još bolje znala da je to bilo ono pravo. Idućeg dana John je pozvao svog odvjetnika i pokrenuo postupak za usvajanje Maribethinog djeteta.Dokumenti o usvajanju su bili sastavljeni i doneseni, a pravnik im je sve naširoko objasnio, pa je Maribeth potpisala papire tri dana nakon Kateinogrođenja. Odrekla se prava na poček i drhtavom rukom potpisala dokumente i tada čvrsto stisnula Liz, pa su zamolili sestru da joj tog dana ne donosi dijete. Mora ga prežaliti.Tommy je sjedio uz nju cijelu noć. U svojoj je odluci bila neobično mirna, ali i sjetna. Oboje bi voljeli da je sve drukčije. No, Maribeth je znala da ovaj put nije imala izbora. Učinila je pravu stvar, pogotovo za dijete.— Bit će drukčije idući put, kunem ti se — Tommy je galantno rekao i poljubio je. Toliko su toga zajedno prošli i znali su da je to veza koja se neće raskinuti. Ali, njoj je potrebno vrijeme da predahne i da se oporavi od svega što joj se dogodilo. Liječnik joj je dopustio da napusti bolnicu s djetetom na Novu godinu, pa su Tommy i njegovi roditelji došli po njih.Liz je ponijela dijete do kola, a John ih je fotografirao. Kod kuće su proveli mirno popodne, a kad god bi beba zaplakala, Liz bi pošla k njoj, a Maribeth se pravila da ne čuje. Nije joj željela prilaziti. Više nije njezina majka. Morala se truditi da stvori određeni razmak među njima. Znala je da će za malu uvijek bit mjesto u njenom srcu, ali neće je tetošiti i neće biti tu u noćnoj tami i neće joj za kakve gadne prehlade čitati priče. U najboljem slučaju, ako im se životi budu preplitali, mogle bi biti prijateljice, ali ništa više. Liz je već bila njezina majka, a ne Maribeth.Kasno u noći John je promatrao Liz kako drži bebu i gleda je kako spava.— Već je voliš, zar ne? — Kimnula je glavom sva sretna, gotovo ne vjerujući da je pristao na to. Otpisi dvije godine spavanja, kažem ti.— Pa to je dobro za tebe — nasmijala se i prešla sobu da ga poljubi. Beba ih je opet zbližila. Vratilaim nadu i podsjetila ih kako lijepo život izgleda u početku i kako je značajno sudjelovati u tome.Dolazak Kate zbližio je i Tommvja i Maribeth. Njoj kao da je on postao potrebniji nego prije i strahovala je kako će to biti bolan rastanak. Osjećala se ranjivom, kao da se bez njega ne može suočiti sa svijetom. Pomisao da ide kući bez njega užasavala ju je i skanjivala se da pozove roditelje i kaže im da je dijete rođeno. Cijeli tjedan je razmišljala kako ih mora nazvati, ali nikako da se odluči. Još nije bila spremna na povratak kući.— Želiš li da ih ja nazovem? — zapitala ju je Liz dva dana nakon dolaska iz bolnice. — Ne da te tjeram, ali mislim da tvoja majka želi znati jesi li dobro. Sigurno se brine.— Zašto? — nujno je pitala Maribeth. Mnogo je razmišljala prošlog tjedna, posebno o svojim roditeljima. — Zašto je to sada važno, kad joj tata nije dopustio da razgovara sa mnom cijelu

godinu? Nije bila tu kada mi je bila potrebna. Ti si bila tu reče Maribeth otvoreno i tome se nije mogla poreći istinitost. Više nije osjećala za njih ono što je osjećala1 prije, čak ni prema majci. Samo je Noelle ostala netaknuta u Maribethinom srcu.— Mislim da je tvoja majka bila posve nemoćna — razumno reče Liz stavljajući bebu u košaru. Upravo ju je nahranila. — Ona nije jaka žena. — Liz ni sama nije znala koliko je taj opis točan. Maribethina majka je bila u potpunosti u vlasti oca. — Mislim da njoj nije jasno koliko te iznevjerila — žalosno doda Liz.— Jesi li možda razgovarala s njom? — zbunjeno je upita Maribeth. Kako je Liz mogla sve to znati?Liz je dugo oklijevala prije nego što je odgovorila. A onda odluči da sve raščisti i da joj sve kaže. Maribeth se zaprepasti onim što je čula.— John i ja smo ih otišli posjetiti poslije Dana zahvalnosti. Osjećali smo da smo ti to dužni. Tada još nismo znali da nam želiš dati dijete. No, ja sam željela vidjeti kakvoj to obitelji ideš kući. Ovdje si dobrodošla. Možeš ostati ako hoćeš. Želim da to znaš. No, mislim da te oni vole, Maribeth. Ali, tvoj otac je ograničen čovjek. On ne shvaća zašto ti želiš obrazovanje. O tome sam s njim htjela razgovarati. Željela sam biti sigurna da će te pustiti na studij. Imaš još nekoliko mjeseci da završiš školu i sada moraš podnijeti molbu. S takvom inteligencijom, doista je grijeh prema sebi ne obrazovati se.— A što je rekao moj otac? — Još uvijek joj nije išlo u glavu da je Liz razgovarala s njima. Vozili su se tristo pedeset kilometara da vide njezine roditelje koji su je se potpuno odrekli u posljednjih šest mjeseci.— Rekao je da je za tvoju majku bilo dobro ostati kod kuće i brinuti se za djecu, pa bi bilo dobro i za tebe — pošteno je rekla Liz. Nije priznala da je bio dodao "ako sad više ne može naći muža", u što je sumnjao nakon njene nepromišljenosti. — Čini se da on ne razumije razliku, a ni to da si ti rijedak dragulj. — Nasmijala se djevojci koja joj je toliko toga dala. Ona i John su već razgovarali o tome. — Mislim da on smatra kako smo ti mi napunili glavu ludim idejama o studiju. Pa, nadam se da jesmo — rekla je sa smijehom — ili ću se ja veoma razočarati. Zapravo — malo je zastala jer je John ušao u sobu — željeli bismo s tobom o nečem razgovarati. Imamo nešto uštede za Annieno školovanje i sad kad je umrla, mi mislimo to dati za Kate, ali za to ima vremena. Još odavno smo zaštedjeli sumu za Tommvja, pa sad želimo tebi dati novac koji je bio namijenjen Annie, Maribeth, takoda znaš da možeš na studij. Možeš se ovamo vratiti ili dati molbu gdje god želiš.Maribeth je izgledala kao da je munjom pogođena, a John je nastavio:— Tvoj otac i ja smo se, raspravljajući, složili da se ti najprije vratiš kući i da završiš školu ovoga proljeća, a poslije toga možeš kamo želiš. A možeš se vratiti i boraviti kod nas. — Pogledao je Liz, a ona je kimnula glavom. Već su se prije svi troje složili da će Maribeth uvijek reći Kate da je njihova prijateljica, a ne njena majka. Možda jednom, kad odraste, ako poželi znati, mogli bi joj reći. U međuvremenu nema potrebe da joj Maribeth kaže istinu, jer ne želi nauditi ni njima ni djetetu. Dobit ćeš obrazovanje na studiju, Maribeth. Ostalo ovisi o tebi. Mislim da kod kuće neće biti lako. Tvoj otac nije ugodan čovjek, no ipak je i on malo mućnuo glavom. Shvatio je da si pogriješila. Ne mogu reći da će on to zaboraviti, ali mislim da želi da dođeš kući. Možda se svi vi pomirite jedno s drugim u narednim mjesecima, prije nego što kreneš "ha studij.— Mrzim pomisao na odlazak kući — priznala imje

Sad im se i Tommv pridružio. Sjeo je do nje i dao joj ruku. Nije volio što ona odlazi i već je dao obećanje da će je posjećivati što češće može, premda je to prilično daleko. No, oboje su znali da šest mjeseci nije vječnost, premda im se to sad tako činilo. Ali, kad ti je šesnaest godina, vrijeme je beskrajno.— Mi te ne prisiljavamo da se vratiš kući — razjasni joj Liz. — Ali, ja mislim da bi morala zbog majke, a svoje misli zadrži za sebe. — A onda je rekla nešto što je obećala Johnu da neće reći. Mislim da tamo ne bi trebala ostati. Živu će te zakopati ako im dopustiš.Maribeth se nasmije tom točnom opisu. Da živi sa svojim roditeljima, bilo bi kao da se utapa.— Znam da će pokušati. Ali, sad mi ništa ne mogu, zahvaljujući vama. — Zagrlila je Liz još uvijek jedva vjerujući što su sve učinili za nju. Ali, i ona je mnogo učinila za njih. Iako su tiho razgovarali, beba se protegne i probudi, pa zaplače. Maribeth je promatrala kako je Liz uzima, a onda ju je i Tommy držao. Nosili su je okolo kao lutkicu, voljeli je, ljuljali i igrali se s njom. To je bilo upravo ono što je dijete trebalo, točno ono što je Maribeth priželjkivala.Tommy ju je malo držao, a onda je pruži Maribeth, no ona je dugo oklijevala, a onda se predomisli i ispruži ruke. Beba je nagonski trljala usne uz nju i tražila dojku. Maribethina prsa još su bila puna mlijeka koje njeno dijete nije okusilo. Udišući bebin slatkast miris dok ju je držala, Maribeth preplavi tuga i ona je vrati Tommvju. Još uvijek je bilo teško biti tako blizu nje. Znala je da će to jednom biti lakše, kad joj vlastiti život krene. Kate će tada biti veća i manje bliska nego sada.— Zvat ću ih večeras — rekla je misleći pritom na svoje roditelje. Shvaćala je kako je vrijeme da se vrati, barem zasad. Mora sklopiti mir sa svojim roditeljima, a onda će biti slobodna da ode u svoj vlastiti život. Kad ih je nazvala, shvatila je da se ništa nije promijenilo. Otac je bio neosjetljiv i neuljudan. Pitao je da li se "riješila onoga" i misli li na posao.— Imam dijete, tata hladno je rekla. — Djevojčica je.— Ne zanima me. Jesi li ga se riješila? — pitao je oštro, a Maribeth je osjetila da se rasplinulo i ono malo što je osjećala za njega.— Usvojili su je moji prijatelji — drhtavim glasom je rekla i to je zvučalo mnogo zrelije nego što se osjećala dok je stiskala Tommvjevu ruku. Nije imala tajni pred njim, a trebala je njegovu podršku više no ikad. — Doći ću kući za nekoliko dana. — Govoreći to opet je stisnula Tommvju ruku, ne mireći se s mišlju da ih napušta. To je bilo tako bolno. A naglo vraćanje njenoj obitelji činilo se doista pogrešnim. Morala se stalno podsjećati da to neće dugo trajati. A onda ju je njen otac iznenadio.— Tvoja majka i ja ćemo doći po tebe — osorno je rekao, a Maribeth se zapanjila. Zašto bi se mučili? Nije znala da su Whittakerovi to strogo naredili. Mislili su da ne smije sama poći na put autobusom nakon porođaja. I prvi put njena majka se usudila ustati protiv muža i zamoliti ga da to učini. — Doći ćemo idućeg vikenda, ako ti to odgovara.— Može li doći i Noelle? — zapita s probuđenom nadom.— Vidjet ćemo — bio je suzdržljiv.— Mogu li razgovarati s mamom?On više ništa nije rekao, ali je ženi pružio slušalicu i njena majka je briznula u plač kad je čula kćerin glas. Htjela je znati kako joj je, je li porođaj bio težak, je li beba lijepa i sličili li na nju.— Ona je prekrasna, mama — rekla je dok su joj se suze kotrljale niz obraze, a Tommv ih nješno prstima brisao. — Zaista je lijepa. — Dvije su žene plakale neko vrijeme, a tada je Noelle došla na telefon, željna sestrina glasa. Razgovor je bio pun zbrkanih uzvika i nevažnih sitnih obavijesti. Ona je pošla u srednju školu i nije mogla dočekati da se Maribeth vrati.

Osobito ju se dojmilo što će jojsestra biti maturantica. — Pazi da budeš dobra. Držat ću te na oku — rekla je kroz suze, sretna što ponovo govori s njom. Možda Liz ima pravo i ona se zaista mora vratiti da ih vidi, koliko god joj bilo teško boraviti u roditeljskoj kući nakon svega što se dogodilo. Konačno je objesila slušalicu i saopćila Tommvju da će idućeg vikenda doći po nju da je odvedu kući.Narednih nekoliko dana munjevito je proteklo. Konačno se oporavila i bila je spremna na odlazak. Liz je uzela nekoliko slobodnih dana da se brine za bebu, a činilo se da ima posla preko glave: hraniti je, kupati i prati brdo pelena. Maribeth se umorila već od gledanja i shvatila koliko bi time bila opterećena.— Ne bih mogla to raditi, Liz — otvoreno je rekla, zaprepaštena količinom posla.— Bi, da moraš — odgovori joj Liz. — Jednog dana ćeš morati. Imat ćeš djecu — dodala je uvjerljivo. — Tada će to biti lagano i ono pravo uz pravog muža i u pravo vrijeme. Tada ćeš biti spremna na to.— Sada nisam — potvrdila je. Da je to Tommvjevo dijete, možda bi onda bilo drukčije. Ali bilo bi čudno baviti se Paulovim djetetom i početi na tako krivi način. Pitala se bi li u tome ikad uspjela. No, sad nije morala razmišljati o tome. Sve što mora je pustiti sve i otići. To je bio najteži dio. Misao da napušta Tommvja bila je mučna, a ostaviti Liz i Johna bilo je gotovo bolno, a da se bebu i ne spominje.Maribeth je cijelo vrijeme i za svaku sitnicu plakala. Tommy ju je svaki dan poslije škole izvodio. Išli bi u duge šetnje, odvezli se na jezero sjetivši se kako ju je gurnuo u vodu i otkrio da je trudna. Otišli su na groblje da raspreme Annieno božičnodrvce. Svakamo su odlazili kao da žele obilježiti svaki trenutak, svako mjesto, svaki dan, zauvijek u svojim sjećanjima.— Vratit ću se, ti to znaš — obećala mu je ona, a on ju je gledao, želeći pomaknuti vrijeme naprijed ili natrag, samo dalje od bolne sadašnjice.— Doći ću ja k tebi, ako ti nećeš k meni. Nije gotovo, Maribeth. Među nama nikad neće ni biti gotovo. — U duši su u to vjerovali. Njihova ljubav će premostiti prošlost i budućnost. Sve što im treba jest da protekne vrijeme. — Ne želim da odeš rekao je gledajući joj ravno u oči.— A ja ne želim otići — prošaptala je. — Ovdje ću dati molbu za studij. — I na druga mjesta. Još nije bila sigurna kako će izdržati blizinu djeteta. Ali, ni Tommvja nije željela izgubiti. Bilo je teško znati što će im budućnost donijeti. Sve što su sigurno znali, bilo je ono što je već tu i to je bilo vrijedno.— Dolazit ću u posjete — zaklinjao se.— I ja — rekla je po stoti put, boreći se sa suzama.No, taj dan je došao neumitno brzo. Njeni roditelji su došli u novom automobilu na kom se radilo u očevoj radionici. Došla je i Noelle, puna ushita, sa sasvim novim zubnim ispravljačima, a Maribeth je plakala i čvrsto je stisnula pri susretu. Dvije su sestre grlile jedna drugu, sretne da su ponovo skupa. Unatoč svim promjenama koje su im se dogodile, činilo se sve isto kao prije.Whittakerovi su ih pozvali da ostanu na ručku, ali njeni su roditelji izjavili da se moraju vratiti. Margaret je stajala, gledajući kćer očima punim suza, puna žalosti i kajanja zbog svoje nesposobnosti da pomogne kćeri. Nije imala hrabrosti, a sad se sramila što se našao netko drugi da to učini.— Je li ti dobro? — pitala je oprezno, u strahu da je dotakne.— Izvrsno mi je, mama. — Maribeth je izgledala lijepo i nekako mnogo starija, kao da joj je već osamnaest, a ne šesnaest. Odrasla je. Nije više bila curica, bila je majka^

— Kako si ti? — upita, a njena majka brižne u plač. Bio je to osjetljiv trenutak i ona zatraži da vidi dijete. Ponovo zaplače kad ju je vidjela. Izjavi da je takva bila i Maribeth kad se rodila.Zatim su natovarili Maribethine stvari u auto, a ona je stajala s osjećajem kamena u želucu. Vratila se u Lizinu sobu, uzela Kate i stisnula je uza se. Beba je spavala, nesvjesna događanja i činjenice da netko važan odlazi iz njenog života i nikad se na isti način neće pojaviti, ako se i vrati. Maribeth je znala da nema zajamčenog života, postoji samo tiho obećanje.— Ostavljam te sada — prošaptala je usnulom andelčiću. — Nemoj nikada zaboraviti da te veoma volim — rekla je, a beba otvori oči i zagleda se u nju kao da razmišlja o Maribethim riječima. — Kad se vratim, više neću biti tvoja mama... nisam tvoja mama ni sada... budi dobra djevojčica... pazi na Tommvja umjesto mene. — Poljubila ju je i zaklopila joj oči. Nije bilo važno to što je rekla da nije sposobna ništa joj pružiti, pa ni život koji zaslužuje. U srcu i duši uvijek će biti njezino dijete. Uvijek će je voljeti i u dubini duše ona će to razumjeti. Uvijek ću te voljeti — prošaptala je u meku košiću. Položila ju je u košaru i posljednji je put pogledala, znajući da se na takav način i tako prisno više neće vidjeti. To je bio njihov posljednji trenutak kao majke i kćeri. — Volim te — rekla je i okrenuviši se sudarila se s Tommvjem. On je bio tu, gledao je i nijemo plakao zbog njena bola.— Ne moraš je ostaviti — rekao je kroz suze. Želim se oženiti s tobom. Još uvijek.— I ja. Ja te volim. Ali bolje je ovako, ti to znaš... Njima je to jako potrebno... a mi imamo čitav život pred sobom — rekla je privijajući se uz njega i tresući se u njegovu naručju. — O Bože, kako te volim. I nju volim, ali i oni zaslužuju malo sreće. A što ja mogu učiniti za Kate?— Ti si divna djevojka — rekao je stežući je svom snagom, želeći je zaštititi od svega što se dogodilo i zauvijek je zadržati.— A ti si divan mladić — rekla je, pa su polako zajedno izašli iz sobe ostavljajući dijete. Morala je upotrijebiti gotovo svu svoju snagu da bi s njim izašla iz kuće. Liz i John su plakali, ljubili je za rastanak, natjerali je da obeća da će često nazivati i često ih posjećivati. Ona je to i željela, ali se plašila da bi njezini posjeti mogli biti shvaćeni kao uplitanje u Katein život. No, osjećala je potrebu da vida i njih i Tommvja. Trebala ih je više nego što su oni mogli i slutiti. I još uvijek je željela budućnost skupa s Tommvjem.— Volim te — strastveno je izrekao Tommv kao neku konačnu potvrdu. On je znao za sve njene strahove, za njeno skanjivanje da im, možda, ne naruši živote, ali on joj neće dopustiti da ode. To saznanje je za nju bila potpora. Znala je da će biti tu za nju, ako ga poželi, a sada ga želi. Nadala se da će ga i nadalje željeti. No, svi su naučili da je budućnost nesigurna. Sve što su ikad željeli ili planirali nije se odvijalo onako kako su očekivali. Nikad nisu očekivali da će ih Annie napustiti tako iznenada i brzo, niti da će Kate stići gotovo jednako tako brzo. A Maribeth je prošla kroz njihove živote kao gostujući anđeo. U jedno su bili sigurni: na malo toga mogu računati.— Sve vas jako volim — reče Maribeth grleći ih ponovo. Nije se mogla odvojiti od njih. A onda osjeti jednu neočekivano nježnu ruku na svojoj. To je bio njen otac.— Dođi, Maribeth, idemo kući — rekao je i sam sa suzama u očima. — Nedostajala si nam. — Pomogao joj je da ude u kola. Možda on ipak nije bio zvijer kakvu je pamtila, nego samo čovjek pun slabosti i nazadnih gledišta. Možda su u nekom smislu svi pomalo odrasli. Možda im je već i bilo vrijeme.Tommy i njegovi roditelji su stajali i gledali kako ona odlazi, nadajući se da će im se vratiti, znajući da hoće, u posjet ili za stalno, ako im život bude imalo naklonjen. Bili su zahvalni

Bogu što su je upoznali, što su međusobno izmijenili darove ljubavi, života i učenja. Vratila ih je u život, a oni su joj darovali budućnost.— Volim vas — prošaptala je Maribeth na odlasku, gledajući ih u retrovizoru očeva automobila. Vidjeli su da im je mahala dokle god je mogla, a oni su tako stajali razmišljajući o njoj, sjećajući se nje, da bi se na kraju vratili u kuću k daru koji im je ona ostavila.