Jedan

IshmaelDaniel Quinn

1992

Jedan1Kada sam prvi put proitao oglas, zagrcnuo sam se i opsovao i pljunuo i bacio novine na pod. Budui se inilo da ni to nije sasvim dovoljno, podigao sam novine, odmarirao u kuhinju i gurnuo ih u kantu za smee. Dok sam bio tamo, napravio sam si mali doruak i dao si vremena da se smirim. Jeo sam i razmiljao o neemu sasvim drugome. To je dobro. Tada sam iskopao novine iz smea i okrenuo stranicu s osobnim oglasima, samo da se uvjerim da je ta prokleta stvar jo uvijek tamo ba onakva kakve sam je se sjeao. Bila je.

UITELJ trai uenika. Mora imati arku elju da spasi svijet. Javiti se osobno.arku elju da spasi svijet!

O, to mi se svidjelo. To je zaista bilo krasno. arku zelju da spasi svijet - da, to je sjajno. Do podneva ce nesumnjivo dvije stotine budala, glupana, tupoglavaca, tikvana, udaka i probranih bedaka i maloumnih stajati u redu na objavljenoj adresi, spremni predati sva svoja ovosvjetska bogatstva za rijetku pogodnost da bi sjedili do nogu nekome guruu koji na sva usta najavljuje da e sve biti dobro samo ako se svi preobrate i od srca zagrle svoga susjeda.

Pitat ete se: zato je ovaj ovjek tako ozlojeen? Tako ogoren? To je poteno pitanje. Zapravo, to sam pitanje i sam sebi postavljao.

Odgovor nas odvodi unazad u vrijeme prije dvadesetak godina, kada sam se zanosio sasavom zamisli da je ono sto ponajvie elim u ovome svijetu... pronai uitelja. To je tono. Zamiljao sam da elim uitelja - da trebam uitelja. Da mi pokae kako se ini neto to bi se moglo nazvati... spaavanje svijeta.

Glupo, ne? Djetinjasto. Naivno. Jednostavno. Nezrelo. Ili samo u osnovi tupo. Kod nekoga tko je tako oigledno normalan u drugim vidovima, to zahtijeva objanjenje.

Dogodilo se ovako.

Tijekom djeje pobune ezdesetih i sedamdesetih godina, bio sam upravo toliko odrastao da razumijem to su ta djeca eljela - namjeravali su svijet izokrenuti naglavce - i upravo dovoljno mlad da povjerujem kako bi zapravo mogli uspjeti. To je istina. Svakoga jutra kad bih otvorio oi, oekivao sam da je novo doba poelo, da je nebo svjetlije plavo a trava svjetlije zelena. Oekivao sam uti smijeh i vidjeti kako ljudi pleu ulicama, i to ne samo djeca - svi! Neu se ispriavati za svoju bezazlenost; trebate samo posluati pjesme da biste shvatili kako nisam bio osamljen.

A onda, jednoga dana kada sam bio usred odrastanja, probudio sam se i shvatio da novo doba nikada nee poeti. Pobuna nije uguena, samo se izrodila u pomodne izjave. Da li sam mogao biti jedina osoba na svijetu koju je to razoaralo? Koju je to zaprepastilo? inilo se da je tako. inilo se da su svi mogli prijei preko toga cininim cerenjem koje je govorilo: "Pa, to ste zapravo i oekivali? Nikada nije bilo niega vie od ovoga sad i nikada nee ni biti. Nitko ne namjerava spasiti svijet, jer nikome nije nimalo stalo do svijeta, bila je to samo hrpa budalaste djece koja su puno priala. Naite si posao, zaradite novaca, radite do ezdesete, a tada se preselite na Floridu i umrite."

Nisam to mogao tek tako odbaciti, i u svojoj sam nevinosti mislio da tamo negdje mora postojati netko tko posjeduje neku nepoznatu mudrost koja bi mogla raspriti moje razoaranje i zaprepatenje: uitelj.

Ali, naravno, nije ga bilo.

Nisam elio gurua ili majstora kung fua ili duhovnog upravitelja. Nisam elio postati vjetac niti nauiti zen streliarstvo niti meditirati niti uravnoteiti svoje akre niti razotkriti prethodne inkarnacije. Umjetnosti i tehnike te vrste u svojoj su osnovi sebine; sve su one smiljene da bi korist donijele ueniku - a ne svijetu. Mene je zanimalo neto potpuno drugaije, ali to nisam mogao pronai u utoj tampi niti bilo gdje drugdje.

U Hodoau na istok Hermanna Hessea nikada nismo mogli otkriti u emu se sastojala Leova strana sudbina. To je stoga to nam Hesse nije mogao rei ono to sam nije znao. Bio je nalik meni - samo je eznuo da bi negdje na svijetu bio netko nalik Leu, netko s tajnim spoznajama i s mudrou koja bi nadrastala njegovu vlastitu. Naravno, zapravo ne postoje tajne spoznaje; nitko ne zna nita vie od onoga to se moe pronai na polici oblinje knjinice. Ali tada to nisam znao.

Pa sam tragao. Kako god to sada zvualo aavo, tragao sam. U usporedbi s tim, smislenija bi bila potraga za Gralom. Ne elim o tome govoriti, suvie se stidim. Tragao sam dok nisam postao mu-driji. Prestao sam praviti budalu od sebe, ali u meni je neto umrlo - neto to mi se oduvijek na odreeni nain svialo i emu sam se divio. Na tom je mjestu ostao oiljak - gruba, ali ujedno i bolna toka.

A sada, mnogo godina nakon to sam prekinuo svoju potragu, evo neki opsjenar u novinama oglaava za upravo onog istog mladog sanjara kakav sam bio prije petnaest godina.

Ali to jo uvijek ne objanjava moj bijes, zar ne?

Pokuajte ovako: zaljubljeni ste u nekoga desetljeima - u nekoga tko jedva da je svjestan vaega postojanja. Sve ste uinili, sve ste pokuali da bi ta osoba uvidjela da ste dragocjeni, vrijedni po-tovanja, i da je vaa ljubav dostojna potovanja. Tada jednoga dana otvorite novine i preletite pogledom osobne oglase, i vidite da je vaa voljena osoba objavila oglas... u kojem trai nekoga dostojnog ljubavi tko bi je volio i kojeg bi ona mogla voljeti.

O, znam da nije bas sasvim isto. Zasto bih oekivao da e se taj nepoznati uitelj obratiti meni umjesto da oglasom trai uenika? Suprotno tome, da je taj uitelj opsjenar, kao to sam pretpostavljao, zato bih ja elio da mi se obrati?

Pustimo to. Nerazuman sam. To se dogaa, to je dozvoljeno.

2Naravno, morao sam otii tamo - morao sam samoga sebe uvjeriti da je to samo jo jedna nitarija. Razumijete. Dovoljno e biti tridesetak sekundi, jedan pogled, deset rijei iz njegovih usta. Tada u znati. Tad u moci otii kui i sve to zaboraviti.

Kada sam stigao, bio sam iznenaen to sam se naao ispred jako obine poslovne zgrade, u kojoj su radili drugorazredni nadrilijenici, odvjetnici, zubari, putniki agenti, kiropraktiar i jedan ili dva privatna istraitelja. Moda sam oekivao neto s malo vie ugoaja - smei kamen s obloenim zidovima, visoke stropove i prozore s roletama. Traio sam sobu sto i pet, i naao je pozadi, gdje prozor vjerojatno gleda na malu uliicu. Vrata nita nisu odavala. Otvorio sam ih i zakoraio u veliku, praznu sobu. Taj je neuobiajeni prostor bio stvoren ruenjem unutarnjih pregrada, iji su se tragovi jo uvijek mogli zapaziti na golom podu od tvrdoga drveta.

To je bio moj prvi dojam: praznina. Drugi bijae njuni; vonjalo je na cirkus - ne, ne na cirkus, nego zvjerinjak: nepogreivo ali ne i neugodno. Ogledao sam se naokolo. Soba nije bila potpuno prazna. Uz zid s lijeve strane stajala je mala polica sa trideset ili etrdeset knjiga, uglavnom povijesnih, pretpovijesnih i antropolokih. Osamljena je prenatrpana stolica stajala na sredini, gledajui prema desnom zidu i djelovala je kao da su je oni koji su se odselili ostavili za sobom. Bez sumnje je bila za gospodara; njegovi e uenici kleati ili uati uz njegovo koljeno na madracima poredanim u polukrug.

A gdje su bili ti uenici, za koje sam bio prorekao da e navaliti u stotinama? Nisu li moda doli i odvedeni kao djeca Hamelina? Sloj je praine nedirnut leao na podu i opovrgavao moju zamisao.

Bilo je neega udnog u sobi, ali trebalo je jo jednom se ogledati naokolo da bih shvatio to je to. Na zidu suprotno od vrata bila su dva dvokrilna prozora kroz koja je iz uliice dopiralo slabo svjetlo; lijevi zid, zajedniki sa susjednom kancelarijom, bio je prazan. Desni je imao jako velik prozor s debelim staklom, ali to oigledno nije bio prozor prema vanjskome svijetu jer uope nije proputao svjetlost; gledao je u susjednu sobu, nejasniju i od ove u kojoj sam ja bio. Pitao sam se kakav je sveti predmet tamo izloen, siguran od dodira znatieljnih ruku. Da li je to neki balzamirani Yeti ili Bigfoot, sainjen od majeg krzna i papira - maea? Da li je to tijelo nekog pripadnika NLO posade kojeg je sruila Narodna garda prije nego je uspio prenijeti svoju uzvienu poruku sa zvijezda ("Mi smo braa. Budite dobri.")?

Buduci je iza njega bila tama, staklo prozora bilo je crno; zrcalno. Dok sam mu se pribliavao nisam pokuavao pogledati na drugu stranu; ja sam bio primjerak prouavanja. Kad sam mu pristupio, na trenutak sam nastavio zuriti u svoje vlastite oi, a tada se usredotoio na drugu stranu stakla - i naao se kako gledam u drugi par oiju.

Ustuknuo sam zaprepaten. Tada, shvativi to sam vidio, ponovo sam ustuknuo, sada malo uplaen.

Stvorenje s druge strane stakla bilo je potpuno odrastao gorila.

Potpuno odrastao naravno ne govori nita. Bio je zastraujue ogroman, gromada, kamen Stonehengea. Ve je i sama njegova veliina bila uzbunjujua, iako je nije rabio ni na kakav zloudni nain. Naprotiv, napol je sjedio, a napol se zavalio, spokojno, otmjeno grickajui tanku granicu koju je drzao u lijevoj ruci kao arobni tapi.

Nisam znao to bih rekao. Moi ete prosuditi koliko sam bio uznemiren po ovoj injenici: da mi se inilo kako bih trebao govoriti - ispriati se, objasniti svoju nazonost, opravdati svoj upad, moliti oprotaj od tog stvorenja. Osjeao sam da je nepotovanje zuriti mu u oi, ali bio sam nepomian, nemoan. Na cijelom svijetu nisam mogao gledati ni u to drugo osim u njegovo lice, stranije od bilo kojeg lica u ivotinjskom kraljevstvu poradi svoje slinosti s naim vlastitim, pa ipak na svoj nain plemenitije od bilo kojeg grkog ideala o savrenstvu.

Meu nama zapravo nije bilo nikakve prepreke. Okvir stakla raspao bi se kao platno da ga je dotakao. Ali inilo se da nema namjeru dotaknuti ga. Sjedio je i zurio u moje oi i grickao vrh granice i ekao. Ne, nije ekao; jednostavno je bio tamo, bio je tamo prije nego sam stigao i bit e tamo kada odem. Imao sam osjeaj da mu nisam vaniji nego lepravi oblak pastiru koji se odmara na padini breuljka.

Kako je nestajalo straha, vratila mi se svjesnost o stanju u kojem sam se nalazio. Rekao sam sam sebi da uitelj oigledno nije ovdje, da nema niega to bi me ovdje zadravalo, da bih trebao ii kui. Ali nije mi se svialo da odem s osjeajem da ba nita nisam postigao. Ogledao sam se naokolo, razmiljajui da ostavim poruku, ako uspijem pronai neto na emu bih mogao pisati (i sa im), ali niega nije bilo. Bez obzira na to, ta potraga, s milju o pisanoj komunikaciji, podsjetila me na neto to sam previdio u prostoriji iza stakla; bio je to znak ili poster koji je visio na zidu iza gorile. Na njemu je pisalo:

Ako ovjeka nestane,

ima li nade

za gorilu?

Taj me znak zaustavio - ili, bolje reeno, zaustavile su me rijei. Rijei su moje zanimanje; zapazio sam ih i zahtijevao da same sebe objasne, da vie ne budu nejasne. Da li je njima miljeno da nada za gorile lei u izumiranju ljudske vrste, ili u njezinom opstanku? Moglo se proitati na oba naina.

To je naravno, bio koan - i miljen da bude neobjanjiv. Stoga mi se razloga zgadio, i iz jo jednoga: stoga to se pokazalo da tog velianstvenog stvora s onu stranu stakla dre u zarobljenitvu samo da bi posluio kao neka vrst ivog prikaza toga koana.

Zaista bi morao uiniti neto, ljutito sam rekao samome sebi. Tada sam dodao: Najbolje bi bilo da sjedne i bude miran.

Sluao sam odjek tog udnog savjeta kao da je dio glazbe koju nisam mogao dokraja prepoznati. Pogledao sam stolicu i zapitao se: da li bi bilo najbolje sjesti i biti miran? I ako bi, zato? Odgovor je stigao dovoljno brzo: Stoga, ako si miran, bit e sposoban bolje uti. Da, pomislio sam, to je zaista nesumnjivo.

Ni iz kakvog svjesnog razloga, podigao sam oi prema mom ivotinjskom sudrugu u drugoj prostoriji. Kao to svi znaju oi govore. Dvojica stranaca jednim jedinim pogledom bez napora mogu otkriti svoja uzajamna zanimanja i privlanosti. Njegove su oi govorile, a ja sam to razumio. Noge mi postadoe kao od hladetine, i jedva sam se uspio doepati stolice prije nego sam pao.

"Ali kako?" rekao sam, ne usuujui se glasno izgovoriti rijei.

"Zar je to vano?" odgovorio je podjednako tiho. "To je tako, i ne mora se rei nita drugo."

"Ali ti..." mucao sam. "Ti si..."

Otkrio sam da, morajui izgovoriti tu rije, a da nisam pronaao nijednu drugu da bi je zamijenio - da je ne mogu izgovoriti.

Nakon nekog vremena je kimnuo, kao da shvaa moju potekou. "Ja sam uitelj."

Neko smo se vrijeme gledali u oi i inilo mi se da mi je glava prazna kao naputeni tagalj.

Tada on ree: "Da li ti je potrebno neko vrijeme da se pribere?"

"Da!" uzviknuo sam, prvi puta govorei glasno.

Svoju je ogromnu glavu nakrenuo na jednu stranu i znatieljno se zagledao u mene. "Da li bi ti pomoglo kad bi uo moju priu?"

"Zaista bi", rekao sam. "Ali ponajprije - ako eli - molim te reci mi svoje ime."

Zagledao se neko vrijeme u mene bez odgovora i (koliko sam mogao tada rei) bezizraajno. Tada je nastavio kao da uope nisam progovorio.

"Roen sam negdje u umama ekvatorijalne Zapadne Afrike", rekao je. "Nikada nisam pokuao otkriti tono gdje i ne vidim nikakva razloga da to uinim sada. Da li si moda uo za metode Martina i Ose Johnson?"

Zaueno sam podigao pogled. "Martin i Osa Johnson? ak nikada nisam ni uo za njih."

"Tridesetih su godina bili uveni sakupljai ivotinja. Njihov je postupak s gorilama bio ovakav: kada bi pronali grupu, ubili bi enke i pokupili svu mladunad u blizini."

"Kako uasno", rekao sam bez razmiljanja.

Stvorenje je odgovorilo slijeganjem ramena. "Zapravo se ne sjeam tog dogaaja - iako se sjeam jo ranijih vremena. U svakom sluaju, Johnsonovi su me prodali zoolokom vrtu u nekom malom sjeveroistonom gradiu - ne mogu rei kojem, jer tada jo nisam bio svjestan takvih stvari. Tamo sam ivio i rastao nekoliko godina."

Zastao je i odsutno poeo grickati granicu, kao da sakuplja misli.

3Na takvim mjestima (konano je nastavio), gdje su ivotinje jednostavno zatvorene iza ograde, gotovo su uvijek sklonije razmiljanju nego njihovi roaci u divljini. To je stoga to ak i onaj meu njima koji najmanje razmilja ne moe ne osjetiti da je neto jako krivo s njihovim nainom ivota. Kada kaem da su sklonije razmiljanju, ne mislim rei da dobivaju mo logikog zakljuivanja. Ali tigar kojeg vidite kako divlje koraa svojim kavezom ipak je zaokupljen neim to bi ovjek zasigurno prepoznao kao misao. A ta misao je pitanje: zato? "Zato, zato, zato, zato, zato, zato?" pita se tigar iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu, dok koraa svojom beskrajnom stazom iza reetaka svoga kaveza. On ne moe razmotriti to pitanje niti ga razraditi. Kada biste nekako mogli upitati tog stvora: "to zato?" ne bi vam mogao odgovoriti. Bez obzira na to, to pitanje plamti kao neugasivi plamen u njegovom urnu, nanosei mu prodoran bol koji se ne smanjuje sve dok to stvorenje ne zapadne u posljednji dugotrajan neprirodan san kojeg uvari zoolokog vrta prepoznaju kao neopozivo odbacivanje ivota. A naravno da to pitanje tigar ne postavlja u svom uobiajenom stanitu.

"Nije prolo mnogo vremena", nastavio je, "prije nego sam se i sam poeo pitati zato. Budui sam neuroloki daleko napredniji od tigra, mogao sam istraiti to sam mislio tim pitanjem, barem na nekakav osnovni nain. Prisjeao sam se razliitog naina ivota, koji je za one koji su tako ivjeli bio zanimljiv i ugodan. Suprotno tome, ovaj je ivot bio oajno dosadan i nikada ugodan. Tako, propitujui zato, pokuavao sam razrijeiti zato bi ivot trebao biti tako podijeljen, jedan dio zanimljiv i ugodan, a drugi dosadan i neugodan. Nisam sebe zamiljao kao zatvorenika; nije mi palo na pamet da me itko odvaja od toga zanimljivog i ugodnog ivota. Kada nikakav odgovor nije stizao na moje pitanje, poeo sam razmatrati razlike izmeu ta dva razliita naina ivota. Najtemeljnija razlika bila je u tome to sam u Africi bio lan obitelji - vrste obitelji koju ljudi tvoje kulture nisu poznavali tisuama godina. Kada bi gorile bile sposobne za takvo izraavanje, rekle bi ti da je njihova obitelj nalik ruci iji su oni prsti. Oni su potpuno svjesni da su obitelj, ali su jako malo svjesni da su pojedinci. Ovdje u zoolokom vrtu bilo je i drugih gorila - ali nije bilo obitelji. Pet odsjeenih prstiju ne ini ruku.

Razmatrao sam nae hranjenje. Ljudska djeca sanjaju o zemlji gd|e su planine od sladoleda i drvee medenjaci i kamenje slatkii. Za gorilu Afrika je upravo takva zemlja. Kamo god se okrene, nae neto izvanredno za jelo. Nikada ne pomisli: "O, bolje da se pobrinem za hranu." Hrane ima posvuda i uzima je gotovo nesvjesno, kao to die. Zapravo, o hranjenju se uope ne razmilja kao o zasebnoj djelatnosti. Prije je to slasna glazba koja se uje u pozadini svih djelatnosti tijekom dana. Zapravo, hranjenje je za mene postalo hranjenje tek u zoolokom vrtu, gdje dva puta dnevno u nae kaveze ubacuju ogromne koliine bezokusne hrane.

U rjeavanjima takvih malih stvari kao to je ta poeo je moj nutarnji ivot - sasvim neprimjetno.

Iako naravno o tome nita nisam znao, Velika je Depresija uzimala svoj danak u svim vidovima amerikog ivota. Zooloki su vrtovi posvuda bili prisiljeni na raunicu, smanjivanje broja ivo-tinja da bi se odrali i time smanjili trokove. Vjerujem da je mnogo ivotinja jednostavno puteno, jer nije bilo ni trita ni osobne potranje za ivotinjama koje nije bilo niti jednostavno odravati i koje nisu niti posebno osebujne ili dramatine. Naravno, izuzetak su bile velike make i primati.

Da skratim priu, prodali su me vlasniku putujueg zvjerinjaka koji je trebao ispuniti prazan vagon. Ja sam bio velik i dojmljiv mladi gorila i nesumnjivo sam predstavljao razumno dugotrajno ulaganje.

Mogao bi pomisliti da je ivot u jednom kavezu nalik ivotu u drugom, ali nije tako. Na primjer, pomisli samo na dodir s ljudima. U zoolokom smo vrtu svi mi gorile bili svjesni naih ljudskih posjetilaca. Oni su za nas bili neto neobino, vrijedno gledanja, onako kako ptice ili vjeverice oko kue mogu djelovati vrijedne promatranja jednoj ljudskoj obitelji. Bilo je jasno da su ti strani stvorovi ovdje da bi gledali u nas, ali nikada nam nije palo na pamet da su dolazili upravo poradi toga. Meutim, u zvjerinjaku sam jako brzo shvatio tu pojavu.

Zapravo, moje je obrazovanje u tome smislu poelo od onoga trenutka kada su me prvi put stavili na ogled. Mala grupa posjetilaca pribliila se mojim kolima i nakon nekoliko trenutaka poeli su mi govoriti. Bio sam zaprepaten. U zoolokom vrtu, posjetioci su govorili jedan drugome - nikada nama. "Moda su ti ljudi zbunjeni", rekao sam sam sebi. "Moda su me zamijenili s nekim od njih." Moje su uenje i zbunjenost rasli kako se, jedna za drugom, svaka skupina koja je posjetila moja kola ponaala na isti nain. Jednostavno nisam znao to bih mislio o tome.

Te sam noi, a da nisam ni pomislio da to radim, uinio svoj prvi pravi pokuaj da upravim svoje misli prema rjeavanju toga problema. Pitao sam se da li je mogue da je promjena mjesta boravka na neki nain promijenila menel Nisam se osjeao nimalo promijenjenim, a svakako se nita u mome izgledu nije promijenilo. Pomislio sam da su moda ljudi koji su me toga dana posjetili pripadali drugaijoj vrsti od onih koji su me posjeivali u zoolokom vrtu. Takvo me se zakljuivanje nije dojmilo; te su dvije skupine bile istovjetne u svemu osim u ovome: to je jedna skupina razgovarala meu sobom a druga se obraala meni. ak je i zvuk govora bio isti. Moralo se raditi o neemu drugome.

Idue sam se noi ponovo bacio na problem, ovako razmiljajui: ako se u meni nita nije promijenilo i nita se nije promijenilo u njima, tada mora da se promijenilo neto drugo. Ja sam isti i oni su isti, stoga neto drugo nije isto. Promatrajui stvari na taj nain, mogao sam uoiti samo jedan odgovor: u zoolokom je vrtu bilo mnogo gorila; ovdje je bio samo jedan. Osjeao sam snagu te injenice ali nisam mogao zamisliti zato bi se posjetioci ponaali na jedan nain u nazonosti mnogih gorila a sasvim razliito u nazonosti samo jednoga.

Iduega sam dana pokuao pokloniti vie pozornosti onome to moji posjetioci govore. Uskoro sam zamijetio da, iako je svaki govor razliit, postoji jedan zvuk koji se uvijek iznova pojavljivao, a inilo se da mu je namjera bila da privue moju pozornost. Naravno da nisam bio sposoban usuditi se pogaati njegovo znaenje; nisam imao nita to bi moglo posluiti kao Rosetta Stone.

U kolima nadesno od mene boravila je enka impanze s mladunetom i ve sam bio zamijetio da se posjetioci i njoj obraaju na isti nain na koji su se obraali i meni. Sada sam zamijetio da uvijek iznova rabe razliit zvuk da bi privukli njezinu pozornost. Kod njezinih kola uzvikivali su: "Zsa-Zsa! Zsa-Zsa! Zsa-Zsa!" Kod mojih su kola uzvikivali: "Goliath! Goliath! Goliath!"

Malim koracima kakvi su bili ovi, uskoro sam shvatio da su ti zvuci izravno povezani s nama dvoma kao pojedincima. Ti, koji od svoga roenja ima ime i koji vjerojatno misli daje ak i pas ljubimac svjestan da ima ime (to nije tono), ne moe zamisliti kakvu je revoluciju u shvaanju u meni izazvalo dobivanje imena. Ne pretjerujem kad kaem kako sam se u tome trenutku zaista rodio - rodio kao osoba.

Od shvaanja da imam ime do shvaanja da sve ima ime nije bilo mnogo potrebno. Mogao bi pomisliti da zatvorena ivotinja ima male mogunosti nauiti jezik svojih posjetilaca, ali nije tako. Zvje-rinjaci privlae obitelji i uskoro sam otkrio da roditelji neprestano pouavaju svoju djecu umjetnosti jezika: "Gle, Johnnv, eno patkice! Moe li rei patkica? P-a-t-k-i-c-a! Zna li to kae patkica? Patkica kae kvak-kvakl"

Kroz nekoliko godina mogao sam pratiti veinu razgovora koje sam uo, ali sam otkrio da uz razumijevanje ide i zagonetnost. Do tada sam shvatio da sam ja gorila, a Zsa-Zsa impanza. Isto sam tako znao da su svi stanovnici kola ivotinje. Ali nisam mogao sasvim shvatiti ustrojstvo ivotinje; nai su ljudski posjetioci pravili sasvim jasnu razliku izmeu sebe i ivotinja, ali nisam mogao shvatiti zato? Ako sam shvaao to nas ini ivotinjama (a mislio sam da sam shvatio), nisam mogao shvatiti zato oni nisu ivotinje.

Priroda naeg zarobljenitva vie nije bila tajnovita jer sam uo kako je objanjavaju stotinama djece. Sve su ivotinje zvjerinjaka prvotno ivjele u neemu zvanom Divljina, to se irilo diljem cijeloga svijeta (togod 'svijet' mogao biti). Bili smo oteti iz Divljine i dovedeni ovamo, zajedno, na jedno mjesto, stoga to smo se ljudima, iz nekog udnog razloga, inili zanimljivima. Drali su nas u kavezima jer smo bili 'divlji' i 'opasni' - pojmovi koji su me zbunjivali, jer su se oigledno odnosili na osobine koje su u malom postojale u meni. Vjerujem da su roditelji kada bi eljeli djeci pokazati osobito divlju i opasnu ivotinju, pokazivali na mene. Istina je da su isto tako pokazivali i na velike make, ali budui nikada nisam vidio veliku maku izvan kaveza, to me nije prosvijetlilo.

U cjelini, ivot u zvjerinjaku bio je napredak u odnosu na ivot u zoolokom vrtu, budui nije bio tako tjeskobno dosadan. Nije mi palo na pamet da prema svojim uvarima osjeam otpor. Iako su imali iri krug kretanja, inili su mi se podjednako vezani za zvjerinjak kao i mi ostali i nisam imao pojma da oni ive jednu potpuno razliitu vrst ivota negdje vani. Jednako bi bilo vjerojatno da mi na um padne Boyleov zakon kao i zamisao da mi je nepravedno oduzeto neko uroeno pravo, kao stoje pravo da ivim kako mi se svia.

Proteklo je moda tri ili etiri godine. A onda, jednoga kinoga dana, kada nije bilo posjetilaca, dobio sam neobinu posjetu: usamljen ovjek, koji se doimao drevan i naboran, ali za kojega sam kasnije saznao daje tek u ranim etrdesetima. ak je i njegov pristup bio razliit. Stajao je na ulazu u zvjerinjak, sustavno promatrajui jedna kola za drugima, a onda se uputio ravno prema meni. Zastao je kod ueta udaljen nekih metar i pol, spustio vrak svoga tapa za etnju u blato upravo ispred svojih cipela i usredotoeno se zagledao u moje oi. Ljudski me pogled nikada prije nije zbunio, tako da sam mu spokojno uzvratio pogled. Sjedio sam, a on je stajao nekoliko minuta bez pokreta. Sjeam se da sam za tog ovjeka, koji je tako stoiki podnosio kiicu koja mu se slijevala niz lice i natapala odjeu, osjetio neku neobinu naklonost.

Na kraju se uspravio i kimnuo mi, kao daje doao do nekog pomno razmotrenog zakljuka.

"Ti nisi Goliath", rekao je.

S tim rijeima okrenuo se i odetao istim putem kojim je i doao, dajui ravno preda se.

4

Kao da me oinuo grom, kao to moete zamisliti. Nisam Goliath? to je to uope moglo znaiti ne biti Goliath?

Nije mi palo na um da se zapitam: 'Pa, ako nisam Goliath, tko sam onda ja?' ovjek bi se to zapitao, jer bi znao, kako mu god bilo ime, da je zasigurno netko. Ja to nisam znao. Upravo suprotno, inilo mi se da ako nisam Goliath, tada mora da zapravo nisam nitko.

Iako me taj stranac nikada prije toga dana nije vidio, ni trenutka nisam sumnjao da je govorio s nesumnjivim autoritetom. Tisue drugih nazivale su me imenom Goliath - ak i oni koji su me, kao radnici u zvjerinjaku, dobro poznavali - ali to sasvim jasno nije bilo u pitanju, to nije nita vrijedilo. Stranac nije rekao: 'Tvoje ime nije Goliath.' Rekao je: 'Ti nisi Goliath.' To je bila ogromna razlika. Kako sam ja to osjeao (iako to tada nisam mogao izraziti na ovaj nain), moja svjesnost o samome sebi bila je proglaena zabludom.

Zapao sam u neko neobino stanje, niti svjestan niti nesvjestan. Jedan mi je uvar donio hranu, ali nisam na njega obratio pozornost. Pala je no, ali nisam spavao. Kia je prestala i sunce se uzdiglo a da ja to nisam primijetio. Uskoro su nahrupile uobiajene skupine posjetilaca, zovui me: "Goliathe! Goliathe!" ali nisam na njih obraao pozornost.

Tako je proteklo nekoliko dana. Tada sam jedne veeri, nakon to se zvjerinjak zatvorio, uzeo velik gutljaj iz svoje posude i uskoro zaspao - u vodu su mi bili stavili snano uspavljujue sredstvo. U zoru sam se probudio u nepoznatom kavezu. Isprva, budui je bio tako velik i tako udnovato oblikovan, nisam ak ni shvatio da je kavez. Zapravo, bio je okrugao i otvoren sa svih strana; kako sam kasnije shvatio, sjenica je bila preoblikovana da bi posluila svrsi. Izuzev velike bijele kue u blizini, stajao je osamljen usred privlanog parka za kojeg sam zamiljao da se protee sve do kraja svijeta.

Nije mi dugo trebalo prije nego sam smislio objanjenje za ovaj neobian premjetaj: ljudi koji su posjeivali zvjerinjak barem su djelomino dolazili oekujui da e vidjeti gorilu imenom Goliath; otkud im to oekivanje nisam mogao zamisliti, ali zasigurno se inilo da su upravo to oekivali, a kada je vlasnik zvjerinjaka shvatio da ja zapravo nisam Goliath, jedva da me je vie mogao prikazivati kao takvog, tako da nije imao izbora nego me odstraniti. Nisam znao da li bih poradi toga trebao biti alostan ili ne; moj je novi dom bio ugodniji od bilo ega to sam vidio otkad sam napustio Afriku, ali bez dnevnog poticaja mase, uskoro e postati ak jo munije dosadan od zoolokog vrta, gdje sam barem imao drutvo drugih gorila. Jo sam uvijek razmiljao o tome, kad sam, negdje usred jutra, podigao pogled i shvatio da nisam sam. Odmah s druge strane reetki stajao je ovjek, tamno ocrtan naspram suncem obasjane kue u daljini. Oprezno sam mu se pribliio i zaprepastio se kad sam ga prepoznao.

Kao da nastavljamo na prethodni susret, nekoliko smo se minuta gledali u oi, ja sjedei na podu kaveza, on naslonjen na svoj tap za etnju. Uvidio sam da, suh i svjee obuen, nije starija osoba kako sam u poetku mislio. Lice mu je bilo izdueno, tamno i koato, oi mu gorjehu neobinom snagom, a na ustima mu se ocrtavao gorak osmjeh. Na kraju je kimnuo, upravo kao i prije, i rekao:

"Da, bio sam u pravu. Ti nisi Goliath. Ti si Ishmael."

Ponovo se, kao da je sve na kraju sreeno, okrenuo i otiao.

A mene ponovo kao da je oinuo grom - ali ovoga puta osjeaj dubokog olakanja jer me to oslobodilo zaborava. tovie, greka koja me kroz tolike godine navela da ivim kao nesvjesni varalica, napokon je bila ispravljena. Bijah ucijeljen kao osoba - ne ponovo, nego po prvi put.

Obuzela me znatielja o mome spasiocu. Nisam ni pomislio povezati ga s mojim premjetajem iz zvjerinjaka u ovaj krasni vrtni paviljon, jer sam tada jo bio nesposoban ak i za najosnovnije greke u zakljuivanju: Post hoc, ergo propter hoc. Za mene je on bio uzvieno bie. Za um otvoren mitologiji, on bijae poetak onoga to se smatra boanskim. Dva se puta nakratko pojavio u mome ivotu - i dva me puta jednostavnom izjavom preobrazio. Pokuao sam otkriti znaenje koje se krilo iza njegovih pojavljivanja, ali naiao sam samo na pitanja. Da li se taj ovjek pojavio u zvjerinjaku traei Goliatha ili mene? Da li je doao jer se nadao da sam ja Goliath ili stoga to je sumnjao da nisam Goliath? Kako me tako brzo pronaao u mome novom smjetaju? Nisam mogao ni slutiti doseg ljudskih obavijesti; ako su svi znali da me mogu pronai u zvjerinjaku (a tako se to meni inilo), da li su isto tako svi znali da me sada mogu pronai ovdje? Usprkos svim tim pitanjima bez odgovora, ostajala je injenica koja me preplavljivala - da me taj tajnovit stvor dva puta potraio da bi mi se obratio kako to jo nitko nije uinio - kao osobi. Bio sam siguran da e, sada kada je napokon rijeio problem moje osobnosti, zauvijek nestati iz moga ivota; to bi jo mogao uraditi?

Nema sumnje da si naslutio kako su sva ova nagaanja koja oduzimaju dah bila samo tlapnja. Bez obzira na to, istina (kako sam kasnije saznao) nije bila manje matovita.

Moj je dobroinitelj bio imuan idovski trgovac u tome gradu, imenom Walter Sokolow. Onoga dana kada me otkrio u zvjerinjaku, bio je ietao po kii, u nekoj vrsti samoubojstvene sjete koja se na njega spustila nekoliko mjeseci prije toga, kada je saznao kako je izvan svake sumnje da mu je cijelu obitelj progutao nacistiki holokaust. Njegova su ga lutanja odvela do sajmita na rubu grada, i uao je bez ikakve namjere. Veina je atora i vonji bila zatvorena poradi kie, tako da je mjesto djelovalo naputeno, to se dobro slagalo s njegovom potitenosti. Na kraju je stigao do zvjerinjaka, ije su glavne atrakcije bile prikazane nizom kriavih crtea. Jedan od tih, sablasniji od ostalih, prikazivao je gorilu Goliatha kako vitla slomljenim tijelom afrikog domoroca kao orujem. Walter Sokolow, moda mislei daje gorila imenom Goliath prikladan simbol za nacistikog diva koji gazi Davidovu rasu, odluio je da bi bilo zadovoljavajue takvo udovite zadrati iza reetki.

Uao je, pribliio se mojim kolima, i gledajui me u oi uskoro shvatio da nisam srodan nacrtanom udovitu gladnom krvi - a zaista nimalo srodan filistinskom muitelju njegove rase. Shvatio je da mu nikakvo zadovoljstvo ne prua vidjeti me iza reetaka. Suprotno tome, u donkihotovskom potezu krivnje i prkosa, odluio me spasiti iz moga kaveza i od mene napraviti stranu zamjenu za obitelj koju nije uspio spasiti iz kaveza Europe. Vlasnik zvjerinjaka pristao je na prodaju; ak je bio zadovoljan to gospodinu Sokolowu moe dopustiti da zaposli uvara koji se u zvjerinjaku brinuo o meni otkad sam stigao. Vlasnik je shvaao stvarnost; budui je ulazak Amerike u rat bio neizbjean, putujue drube kao stoje njegova ili e ostati u svojim zimskim sklonitima ili e jednostavno izumrijeti.

Nakon to mi je dopustio da se tijekom jednog dana smjestim u svom novom okoliu, gospodin se Sokolow vratio da bi se poeo upoznavati sa mnom. elio je da mu uvar pokae kako se to radi, od mijeanja moje hrane do ienja kaveza. Pitao ga je misli li da sam opasan. uvar je odgovorio da sam nalik komadu tekog stroja - opasan ne po svojoj naravi, nego samom svojom veliinom i snagom.

Nakon otprilike jednog sata, gospodin ga je Sokolow otpravio, i mi smo u dugoj tiini gledali jedan drugoga kako smo to ve dva puta prije inili. Na kraju - nevoljko, kao da prelazi neku zastraujuu nutarnju prepreku - poeo mi je govoriti, ne onako aljivo kao posjetioci zvjerinjaka nego prije kako se govori vjetru ili valovima koji zapljuskuju obalu, izgovarajui ono to se moralo rei ali to nitko ne smije uti. Dok je priao svoje tuge i samooptuivanja, postepeno je zaboravio potrebu za opreznou. Na kraju prvoga sata naslonio se na moj kavez drei se rukom za reetku. Gledao je u tlo, izgubljen u mislima, a ja sam iskoristio tu mogunost da izrazim svoj suosjeaj, posegao i blago milovao lanke njegove ruke. Odskoio je, zaprepaten i zaplaen, ali moje su ga oi uvjerile da je taj pokret bio bezazlen kao to se i inio.

Potaknut tim iskustvom, poeo je sumnjati da posjedujem pravu inteligenciju i nekoliko je jednostavnih ispita bilo dovoljno da ga u to uvjeri. Dokazavi da razumijem njegove rijei, zakljuio je (kako su i drugi uinili kasnije radei s drugim primatima) da bih trebao biti sposoban i sam progovoriti. Ukratko, odluio me nauiti govoriti. Preskoit u bolne i poniavajue mjesece koji su uslijedili. Nijedan od nas nije shvatio daje tekoa nepremostiva, budui da nisam imao osnovne glasovne organe. U nedostatku te spoznaje, obojica smo radili pod dojmom da e se ta vjetina jednoga dana arobno pojaviti samo ako nastavimo. Ali je na kraju doao dan kada nisam mogao dalje i u svojoj tjeskobi to mu nisam sposoban rei to, pomislio sam to, svom umnom snagom koju sam imao. Bio je zapanjen - kao i ja kad sam shvatio da je uo moj misaoni krik.

Neu te optereivati svim koracima naega napretka kada smo jednom uspostavili potpunu meusobnu komunikaciju, jer vjerujem da je njih lako zamisliti. Tijekom iduih desetak godina nauio me svemu to je znao o svijetu i svemiru i ljudskoj povijesti, a kada su moja pitanja prerasla njegovo znanje, uili smo jedan uz drugoga. A kada su me moja prouavanja na kraju odnijela s onu stranu njegovih vlastitih zanimanja, radosno je postao moj pomonik u istraivanju, tragajui za knjigama i obavijestima na mjestima koja su naravno bila izvan moga dosega.

Kako je novo zanimanje glede moga obrazovanja zaokupilo njegovu pozornost, moj je dobroinitelj uskoro zaboravio muiti sam sebe grinjom savjesti i tako se postepeno poeo oporavljati od svoje sjete. Do ranih ezdesetih bio sam kao kuni gost kome je trebalo jako malo pozornosti domaina, tako da si je gospodin Sokolow poeo dozvoljavati ponovo pojavljivanje u drutvenim krugovima, to je imalo lako predvidljivu posljedicu da se uskoro naao u rukama mlade etrdesetogodinje ene koja nije vidjela zato se od njega ne bi mogla napraviti zadovoljavajua vrst mua. Zapravo, uope nije bio nesklon braku, ali oekujui ga napravio je stranu pogreku: odluio je od svoje ene zatajiti na odnos. Za ta vremena to nije bila neka izuzetna odluka, a ja nisam bio dovoljno iskusan u takvim stvarima da bih je prepoznao kao greku.

Preselio sam se u paviljon im je bio preureen da mi prui udobnost u civiliziranim navikama koje sam usvojio. Od samoga poetka, meutim, gospoa me Sokolow gledala kao neobinog i uznemirujueg ljubimca te poela raditi na mom brzom premjetaju ili odlasku. Sreom, moj je dobroinitelj bio navikao da bude po njegovom i i jasno joj je dao do znanja da nikakve molbe niti prinude nee promijeniti poloaj kojega je stvorio za mene.

Nekoliko mjeseci nakon vjenanja navratio je da bi mi rekao kako e ga njegova ena, kao i Abrahamova Sara, uskoro nadariti djetetom njegovih starijih godina.

"Nita nalik tome nisam oekivao kada sam te nazvao Ishmaelom", rekao mi je. "Ali budi siguran da joj neu dozvoliti da te izbaci iz moje kue kako je Sara izbacila tvoga imenjaka iz Abrahamove." Bez obzira na to, zabavljalo ga je govoriti da bi mu, ako bude djeak, rado dao ime Isaac. Kako se pokazalo, meutim, bila je djevojica, i nadjenuli su joj ime Rachel.

5

Na tome dijelu prie Ishmael je zastao tako dugo, sklopljenih oiju, da sam se poeo pitati nije li zaspao. Ali na kraju je nastavio.

"Mudro ili budalasto, moj je dobroinitelj odluio da u ja biti mentor djevojice, a ja sam (mudro ili budalasto), bio oduevljen to imam priliku udovoljiti mu na taj nain. U oevom naruju, Rachel je provela gotovo podjednako mnogo vremena sa mnom kao i sa svojom majkom - to naravno nimalo nije poboljalo moj poloaj kod te osobe. Budui sam joj mogao govoriti jezikom izravnijim od govora, mogao sam je smiriti i zabaviti kada to drugi nisu mogli i meu nama se postepeno stvorila veza koja bi se mogla usporediti s onom koja postoji izmeu istovjetnih blizanaca - izuzev toga to sam ja bio brat, kuni ljubimac, uitelj i dadilja - sve odjednom.

Gospoa se Sokolovv radovala danu kada e Rachel krenuti u kolu, jer e je tada nova zanimanja udaljiti od mene. Kada se to nije dogodilo, obnovila je svoje pokuaje da me odstrani, predviajui da e moja nazonost spreavati drutveni rast djeteta. Meutim, njezin je drutveni rast ostao nesmetan, iako je preskoila ne manje nego tri razreda u osnovnoj i jedan u vioj koli; doktorirala je biologiju prije svoga dvadesetoga roendana. Usprkos tome, nakon stoje toliko godina bila osujeivana u onome to se odnosilo na upravljanje njezina vlastita doma, gospoi Sokolow vie nije bio potreban nikakav osobit razlog da me poeli odstraniti.

Smru moga dobroinitelja 1985. godine sama je Rachel postala moj zatitnik. Nije se ni postavljala mogunost da ostanem u sjenici. Rabei sredstva koja je upravo za tu svrhu njezin otac osigurao u svojoj oporuci, Rachel me preselila u sklonite koje je bilo unaprijed pripremljeno."

Ishmael ponovo na nekoliko minuta utone u tiinu. Tada nastavi:

"U godinama koje su uslijedile, nita se nije dogaalo kako je bilo zamiljeno ili kako smo se nadali. Otkrio sam da nisam zadovoljan svojim 'povlaenjem'; nakon to sam cijeli ivotni vijek proveo u sklonitu, sada sam nekako elio napredovati u samo sredite vae kulture i nastavio sam iscrpljivati strpljivost moje nove zatitnice neprestano naporno pokuavajui postii taj cilj. Istovremeno, gospoa Sokolow nije bila zadovoljna da stvari ostavi kakve jesu i uvjerila je sud da napola smanji sredstva koja su bila dodijeljena za odranje moga ivota.

Stvari su izale na vidjelo tek 1989. godine. Te sam godine na kraju shvatio da je poduavanje moj neispunjen poziv - i na kraju sam osmislio sustav koji e mi omoguiti da u ovom gradu ivim u podnoljivim uvjetima."

Kimnuo mi je da bi mi dao do znanja kako je tu kraj njegove prie - ili barem onoga to mi je namjeravao ispriati.

6Postoji vrijeme kada imati suvie za rei moe osupnuti kao i kada se nema to rei. Nisam mogao smisliti kako bih prikladno ili pristojno odgovorio na takvu priu. Na kraju sam postavio pitanje koje mi se nije inilo ni vie ni manje beznaajno od desetak drugih koja su mi pala na pamet.

"I da li si imao mnogo uenika?"

"Imao sam etiri i ni sa jednim nisam uspio."

"O. Zato nisi uspio?"

Sklopio je oi da bi na trenutak razmislio. "Nisam uspio stoga to sam podcijenio tekou onoga to sam pokuavao poduavati - i stoga to um svojih uenika nisam dovoljno dobro razumijevao."

"Shvaam", rekao sam. "A to poduava?"

Ishmael izabere svjeu granicu sa hrpe koja je stajala desno od njega, nakratko je pregleda, a onda je pone grickati, smireno se zagledavi u moje oi. Na kraju ree: "Na osnovi moje povijesti, to misli, koji bih predmet mogao najbolje poduavati?"

mirnuo sam i rekao da ne znam.

"Naravno da zna. Moj je predmet: zarobljenitvo."

"Zarobljenitvo."

"Tako je."

Sjedio sam tako neko vrijeme, onda rekoh: "Pokuavam se dosjetiti kako je to povezano sa spaavanjem svijeta."

Ishmael na trenutak razmisli. "Meu ljudima tvoje kulture, tko eli razoriti svijet?"

"Tko ga eli razoriti? Koliko ja znam, nitko odreeno ne eli razoriti svijet."

"A ipak ga razarate, svaki od vas. Svatko od vas svakoga dana pridonosi razaranju svijeta."

"Da, to je istina."

"Zato ne prestanete?"

Slegnuo sam ramenima. "Iskreno, ne znamo kako bismo."

"Vi ste zarobljenici civiliziranog sustava koji vas vie ili manje primorava da nastavljate razarati svijet kako biste ivjeli."

"Da, ini se da je tako."

"Tako. Vi ste zarobljenici - i od samog ste svijeta uinili zarobljenika. To je na kocki, zar ne? Vae zarobljenitvo i zarobljenitvo svijeta."

"Da, tako je. Samo to nikada o tome nisam razmiljao na taj nain."

"A ti si sam za sebe zarobljenik na svoj osoban nain, zar nisi?"

"Kako?"

Ishmael se nasmije, otkrivajui ogromnu koliinu zubi boje slonovae. Do tada nisam ni znao da se moe nasmijati.

Rekao sam: "Imam dojam da sam zarobljenik, ali ne mogu objasniti zato imam taj dojam."

"Prije nekoliko godina - mora da si tada bio dijete, tako da se moda ne sjea - mnogi su mladi ljudi u ovoj zemlji imali slian dojam. Uinili su izuzetan i neorganiziran napor da bi izbjegli zarobljenitvo ali na kraju nisu uspjeli, stoga to nisu bili sposobni pronai reetke kaveza. Ako ne moe otkriti to te dri zarobljenog, volja da se izae uskoro postaje zbrkana i nedjelotvorna."

"Da, to je osjeaj koji i ja imam."

Ishmael kimne.

"Ali s druge strane, kako se to odnosi na spaavanje svijeta?"

"Svijet kao zarobljenik ovjeanstva nee jo dugo moi preivjeti. Da li je tomu potrebno objanjenje?"

"Ne. Barem ne meni."

"Mislim da meu vama ima mnogo onih koji bi rado oslobodili svijet iz zarobljenitva."

"Slaem se."

"to ih spreava u tome?"

"Ne znam."

"Ovo ih spreava: nisu sposobni otkriti reetke kaveza."

"Da", rekao sam. "Shvaam." Onda: "to emo sada uraditi?"

Ishmael se ponovo nasmijao. "Budui sam ja tebi ispriao priu koja objanjava kako sam dospio ovamo, moda bi i ti to uinio."

"to misli time?"

"Mislim, moda bi mi htio ispriati priu koja objanjava kako to da si ti ovdje."

"O", rekoh. "Daj mi samo trenutak."

"Moe dobiti trenutaka koliko hoe", ozbiljno je odvratio.

7"Jednom, na koledu", na kraju sam mu rekao, "napisao sam radnju iz filozofije. Ne sjeam se tono o emu se radilo - neto o epistemologiji. Rekao sam otprilike ovo: Pogodite to? Nacisti na kraju ipak nisu izgubili rat. Pobijedili su i procvjetali. Podvrgnuli su svijet i izbrisali i posljednjeg idova, Cigana, crnca, istonog Indijca i amerikog Indijanca. Tada, kada su s tim zavrili, izbrisali su Ruse i Poljake i ehe i Moravce i Bugare i Srbe i Hrvate sve Slavene. Tada su krenuli na Polineziju i Koreance i Kineze i Japance - sve narode Azije. Za to im je trebalo dugo, dugo vremena, ali kada su zavrili, svi na svijetu bili su stopostotni Arijci, i svi su oni bili jako, jako sretni.

Naravno da udbenici koji su koriteni u kolama vie nisu spominjali niti jednu rasu osim arijske niti bilo koji jezik osim njemakog niti bilo koju religiju osim hitlerizma niti bilo koji drugi politiki sustav osim nacionalnog socijalizma. Ne bi bilo smisla. Nekoliko pokoljenja od tada, nitko ne bi mogao u udbenike napisati bilo to drugo, ak i kad bi to eljeli, jer nisu znali ni za to drugo.

Ali jednoga dana dva su mlada studenta raspravljali na Sveuilitu Novoga Heidelberga u Tokyju. Obojica bijahu zgodni na uobiajen arijski nain, ali jedan je od njih djelovao pomalo zabrinut i nesretan. To je bio Kurt. Prijatelj mu ree: 'to ne valja, Kurt? Zato si uvijek tako potiten?' Kurt ree: 'Rei u ti, Hans. Ima neto to me brine - i to me duboko brine.' Prijatelj ga upita o emu se radi. 'Radi se o ovome', ree Kurt. 'Ne mogu se otresti aavog osjeaja da ima neka mala stvar o kojoj nam lau.'

I tako se zavravala moja radnja."

Ishmael zamiljeno kimne. "I to je tvoj predava mislio o tome?"

"elio je znati imam li i ja isti aavi osjeaj kao i Kurt. Kada sam rekao da imam, elio je znati to mislim o emu nam lau. Rekao sam: 'Kako bih mogao znati? Nisam u boljem poloaju od Kurta.' Naravno, on je mislio da nisam ozbiljan. Pretpostavljao je daje to samo vjeba iz epistemolgije."

"I da li se jo uvijek pita da li su ti lagali?"

"Da, ali ne tako oajniki kako sam se tada pitao."

"Ne tako oajniki? Zato?"

"Stoga to sam otkrio da, praktiki, nema nikakve razlike. Bilo da nam lau ili ne, ipak moramo ustati i ii na posao i plaati raune i sve ostalo."

"Osim ako, naravno, svi ponete sumnjati da vam lau - i da svi pronaete u emu se sastoji ta la."

"Kako to misli?"

"Kada bi samo ti pronaao u emu je la, tada bi vjerojatno bio u pravu - ne bi bilo nikakve velike razlike. Ali kada biste svi pronali u emu je la, moe se zamisliti da bi to zaista znailo veliku razliku."

"Istina."

"Tada je to ono emu se moramo nadati."

Zaustio sam ga pitati toje time mislio, ali je podigao ilavu, crnu ruku i rekao mi: "Sutra."

8Te sam veeri krenuo u etnju. etati samo etnje radi neto je to rijetko inim. U svome sam se stanu osjeao neobjanjivo tjeskobno. Bilo mi je potrebno s nekim razgovarati, da me ohrabri. Ili mi je moda bilo potrebno ispovijediti svoj grijeh: opet sam imao neiste misli o spaavanju svijeta. Ili se nije radilo ni o jednome od toga - plaio sam se da sanjam. Zaista, s obzirom na dogaaje toga dana, sasvim je vjerojatno da sam sanjao. U svojim snovima katkad letim i uvijek si govorim: "Na kraju - to se dogaa u stvarnosti, a ne u snu!"

U svakom sluaju, bilo mi je potrebno s nekim razgovarati, a bio sam sam. To je moje uobiajeno stanje, po izboru - ili barem tako kaem sam sebi. Puka me poznanstva ne zadovoljavaju, a samo je nekolicina ljudi voljna prihvatiti terete i rizike prijateljstva kako ih ja zamiljam.

Ljudi kau da sam mrzovoljan i da ne volim ljude, a ja njima kaem da su vjerojatno u pravu. Raspravljanje bilo koje vrste, glede bilo kojeg predmeta, oduvijek mi je djelovalo kao gubljenje vremena.

Iduega sam se jutra probudio i pomislio: "ak i ovako, to bi mogao biti san. U snu se moe spavati, moe se ak i sanjati u snu." Dok sam si pripremao doruak, jeo i umivao se, srce mi je divlje tuklo. inilo se da govori: "Kako se moe pretvarati da nisi uasnut?"

Vrijeme je prolazilo. Odvezao sam se u grad. Zgrada je jo uvijek bila tamo. Ured na kraju hodnika u prizemlju jo je uvijek bio tamo i jo uvijek nezakljuan.

Kada sam otvorio vrata, Ishmaelov se snaan mesni miris oborio na mene kao udar groma. Teturavim sam nogama otiao do stolice i sjeo.

Ishmael me ozbiljno prouavao kroz tamno staklo, kao da se pita jesam li dovoljno snaan da me optereti ozbiljnim razgovorom. Kada se odluio, poeo je bez uvoda bilo koje vrste, a tek sam trebao spoznati da je to njegov uobiajen nain.

Dva

1"Zaudo", rekao je, "moj je dobroinitelj bio taj koji je probudio moje zanimanje glede predmeta zarobljenitva, a ne moje vlastito stanje. Kako sam moda dao naslutiti u mojoj jueranjoj prii, bio je opsjednut dogaajima koji su se zbivali u nacistikoj Njemakoj."

"Da, toliko sam shvatio."

"Iz tvoje jueranje prie o Kurtu i Hansu pretpostavljam da prouava ivot i doba njemakog naroda pod Adolfom Hitlerom."

"Prouavam? Ne, ne bih iao tako daleko. Proitao sam neke od dobro poznatih knjiga - Speerove memoare, Uspon i pad Treeg Reicha, i tako dalje - i nekoliko radova o Hitleru."

"U tom sluaju, siguran sam da razumije to mi je g. Sokolow tako bolno elio pokazati: da nisu samo idovi bili zarobljenici za vrijeme Hitlera. Sveukupni je njemaki narod bio zarobljenik, ukljuujui i njihove vatrene pristae. Neki su prezirali ono to je on radio, neki su se samo vukli dalje najbolje to su mogli, a neki su zaista bili sretni zbog toga - ali svi su oni bili njegovi zarobljenici."

"Mislim da razumijem to misli."

"to je bilo to to ih je dralo u zarobljenitvu?"

"Pa... uas, pretpostavljam."

Ishmael odmahne glavom. "Mora da si vidio filmove predratnih skupova, gdje su stotine tisua njih pjevale i klicale kao jedan. Nije to bio strah koji ih je doveo do onih sveanosti jedinstva i moi."

"Istina. Tada moram rei da je to bila Hitlerova karizma."

"To je svakako imao. Ali karizma samo privlai pozornost ljudi. Kada jednom zaokupi njihovu pozornost, mora im imati to rei. A to je Hitler imao za rei njemakom narodu?"

Razmiljao sam o tome nekoliko minuta bez ikakvog stvarnog stava. "Kada se iskljui to sa idovima, mislim da ne bih mogao odgovoriti na to pitanje."

"Ono to im je imao za rei bila je pria."

"Pria."

"Pria po kojoj su mijeane rase, komunisti i idovi arijskoj rasi i posebice narodima Njemake oduzeli pravo mjesto u svijetu, silovali, zarobili ih, pljuvali po njima i gazili ih u prainu. Pria po kojoj e arijska rasa pod vodstvom Adolfa Hitlera rastrgati svoje okove, osvetiti se svojim tlaiteljima, proistiti ovjeanstvo od oskvrnua i zauzeti svoje pravo mjesto kao gospodarica sviju rasa."

"Istina."

"Kao to rekoh, u Njemakoj je bilo mnogo onih koji su u toj prii prepoznali gadnu mitologiju. Ali bez obzira na to bili su joj podvrgnuti, jednostavno stoga to je ogromna veina oko njih mislila da to zvui prekrasno i to su bili voljni dati svoje ivote da bi to ostvarili. Shvaa li to mislim?"

"Mislim da da. ak ako i nisi osobno bio zarobljen priom, ipak si bio zarobljenik, jer su te ljudi oko tebe uinili zarobljenikom. Bio si kao ivotinja uvuena usred stampeda."

"To je tono. ak ako si osobno mislio da je sve to ludilo, morao si igrati svoju ulogu, morao si uzeti svoje mjesto u prii. Jedini nain da to izbjegne bio je bijeg iz Njemake."

"Istina."

"Razumije li zato ti ovo govorim?"

"Mislim da da, ali nisam siguran."

"Govorim ti stoga to su ljudi tvoje kulture u prilino slinom stanju. Kao i ljudi u nacistikoj Njemakoj: zarobljenici su prie."

Sjedio sam tamo neko vrijeme trepui. "Ne znam ni za kakvu takvu priu", rekao sam na kraju.

"Hoe rei da nikada nisi uo za nju?"

"Tono."

Ishmael kimne. "To je stoga to nema nikakve potrebe uti za nju. Nema je potrebe nazvati imenom ili raspravljati o njoj. Svatko je od vas zna napamet ve do svoje este ili sedme godine. Crni i bijeli, muki i enski, bogati i siromani, krani i idovi, Amerikanci i Rusi, Norveani i Kinezi, svi je ujete. I sluate ju neprestano, jer je svako sredstvo propagande, svako sredstvo obrazovanja neprestano pria. I budui je neprestano ujete, vie je ne sluate. Nema potrebe da je sluate. Uvijek je prisutna kao brujanje u pozadini, tako da nema potrebe uope na nju obraati pozornost Zapravo, otkrit e -barem u poetku - daje teko na nju obraati pozornost. Nalik je brujanju udaljenog motora koji nikada ne prestaje; pretvara se u zvuk kojeg se vie uope ne uje."

"To je jako zanimljivo", rekao sam mu. "Ali je isto tako pomalo teko za povjerovati."

Ishmaelove se oi blago sklopie u popustljivom osmjehu. "Nije potrebno vjerovanje. Kada jednom spozna tu priu, ut e ju posvuda u svojoj kulturi i zapanjit e se to je ljudi oko tebe ne uju nego je jednostavno upijaju."

2"Juer si mi rekao da ima dojam da si zarobljenik. Ima taj dojam jer se na tebe vri ogroman pritisak da zauzme svoje mjesto u prii koju tvoja kultura provodi u svijetu - uope bilo koje mjesto. Taj se pritisak vri na sve mogue naine, na svim vrstama razina, ali najosnovniji je ovaj nain: oni koji odbiju zauzeti svoje mjesto ne dobivaju hranu."

"Da, tako je."

"Nijemac koji se nije mogao prisiliti da zauzme mjesto u Hitlerovoj prii imao je izbor: mogao je napustiti Njemaku. Ti nema takav izbor. Kamo god da ode u svijetu, shvatit e da se provodi ista pria i ako ne zauzme mjesto u njoj nee se moi prehraniti."

"Istina."

"Majka te Kultura ui da je tako kako bi trebalo biti. Izuzev nekoliko tisua divljaka rasutih ovdje i ondje, svi narodi zemlje sada provode istu priu. To je pria za koju je ovjek roen da je provodi, a odvojiti se od nje znai odrei se same ljudske vrste, znai odlutati u zaborav. Tvoje je mjesto ovdje, sudjelovati u ovoj prii, podmetnuti rame kotau, a za nagradu e biti nahranjen. Nema 'neega drugoga'. Iskoraiti iz te prie znai pasti s ruba svijeta. Nema izlaza osim putem smrti."

"Da, ini se daje tako."

Ishmael zastane da bi na trenutak razmislio. "Sve je ovo samo predgovor naem radu. Htio sam da to uje jer sam elio da stekne barem nejasnu zamisao o onome u to se ovdje uputa. Kada jednom razazna glas Majke Kulture kako bruji u pozadini, kako uvijek iznova pria svoju priu ljudima tvoje kulture, nikada je vie nee prestati biti svjestan. Kamo god iao do kraja svoga ivota, bit e u iskuenju rei ljudima oko sebe: 'Kako moete sluati takve stvari i ne prepoznati to je to uistinu?' A ako to uini, ljudi e te udno promatrati i pitati o emu dovraga govori. Drugim rijeima, ako poduzme ovo obrazovno putovanje sa mnom, odvojit e se od ljudi koji te okruuju - prijatelja, obitelji, prolih veza i svega."

'To mogu podnijeti", rekao sam mu, i to je bilo sve.

3"Moja je najiskrenija i nedostina matarija jednom putovati im svijetom kako vi putujete, slobodno i neometano zakoraiti na ulicu i domahnuti taksiju da me odveze u zranu luku, gdje bih odletio do New Yorka ili Londona ili Firence. Velik dio te matarije provedem u ugodnim pripremama za putovanje, u razmiljanju to moram ponijeti u svome prtljagu i to mogu ostaviti za sobom. (Razumije da bih naravno putovao preruen u ovjeka.) Ako suvie ponesem, bit e zamorno vui to od mjesta do mjesta; s druge strane, ako uzmem suvie malo, uvijek u morati prekidati putovanje da bih stvari prikupljao uz put - a to e biti ak jo zamornije."

"Istina", rekoh, samo da bih mu ugodio.

"Dananji je dan za to: zajedno emo spakirati torbu za nae putovanje. U ovu u torbu ubaciti neke stvari poradi kojih ne elim stati kasnije i uzeti ih. Te e ti stvari sada znaiti malo ili nita. Pokazat u ti ih samo nakratko a onda ih ubaciti u torbu. Tako e ih prepoznati kada ih kasnije izvadim."

"Dobro."

"Prvo, neki rjenik. Hajde da odredimo neka imena tako da vie ne moramo govoriti o 'ljudima tvoje kulture' i 'ljudima drugih kultura'. S razliitim sam uenicima rabio razliita imena, ali s tobom u iskuati novi dvojac. Poznat ti je izraz 'Uzmi ili ostavi'. Rabei ih u tome smislu, da li rijei uzimatelji i ostavitelji imaju nekih ozbiljnih konotacija za tebe?"

"Nisam siguran da razumijem to misli."

"Mislim, ako jednu skupinu nazovem Uzimatelji a drugu Ostavitelji, da li e se initi da jedne oznaavam kao dobre, a druge kao zloeste momke?"

"Ne. To mi zvui prilino neutralno."

"Dobro. Tako u odsad ljude tvoje kulture nazivati Uzimateljima, a ljude drugih kultura Ostaviteljima."

"Hm", malo sam zastao. "To mi stvara problem."

"Reci."

"Nije mi jasno kako sve ostale ljude svijeta moe zgurati u jednu takvu kategoriju."

"Tako se to radi u tvojoj vlastitoj kulturi, osim to vi rabite dvojac jako optereenih pojmova umjesto ovih relativno neutralnih. Sebe nazivate civiliziranim a sve ostale primitivnim. Svi se zajedno slaete sa tim pojmovima; hou rei da ljudi Londona i Pariza i Bagdada i Seoula i Detroita i Buenos Airesa i Toronta svi za to znaju - togod ih drugo razdvajalo - ujedinjeni su time to su civilizirani i razlikuju se od ljudi Kamenoga doba ratrkanih po cijelom svijetu; vi smatrate ili shvaate da su, kakve god bile razlike, ti ljudi Kamenoga doba isto tako sjedinjeni u svojoj primitivnosti."

"Da, to je tono."

"Da li bi ti bilo ugodnije ako bismo rabili te pojmove, civilizirani i primitivni!"

"Da, pretpostavljam da bi, ali samo stoga to sam na to navikao. Slaem se i sa Uzimateljima i Ostaviteljima."

4

"Drugo: karta. Imam je. Ne mora pamtiti put. Drugim rijeima, ne brini ako, na kraju bilo kojega dana, iznenada shvati da se ne moe sjetiti ni rijei koju sam izrekao. To nije vano. Ono to e te promijeniti je samo putovanje. Razumije li to mislim?"

"Nisam siguran."

Ishmael se na trenutak zamisli. "Dat u ti opu zamisao o tome kamo smo se uputili i tad e razumjeti."

"U redu."

"Majka Kultura, iji je glas u tvome uhu sve od dana tvoga roenja, daje ti objanjenje kako se dogodilo da su stvari ovakve kakve jesu. Ti ga dobro zna; svatko ga u tvojoj kulturi dobro zna. Ali to ti objanjenje nije bilo dano odjednom. Nitko te nikada nije posjeo i rekao: 'Evo kako se dogodilo da su stvari kakve jesu, poevi prije deset ili petnaest milijardi godina sve do sadanjosti'. Nego ste to objanjenje sakupljali kao mozaik: od milijuna djelia obavijesti koje su vam drugi koji dijele to objanjenje predoili na razliite naine. Prikupili ste ih iz razgovora vaih roditelja oko stola, iz crtanih filmova koje ste gledali na televiziji, iz pouka nedjeljne kole, iz vaih udbenika i od uitelja, iz novosti, filmova, romana, propovijedi, igara, novina i svega ostalog. Da li me prati?"

"Mislim da da."

"To objanjenje kako su stvari postale ovakve kakve jesu nazono je posvuda u vaoj kulturi. Svi to znaju i svi to prihvaaju bez pitanja."

"Dobro."

"A kada zavrimo, imat e potpuno novo shvaanje svijeta i svega to se u njemu zbiva. I nimalo nee biti vano sjea li se kako si postigao takvo shvaanje. Putovanje e te samo po sebi promijeniti, tako da ne mora brinuti o pamenju puta kojim emo postii tu promjenu."

"Dobro. Sada shvaam to misli."

5"Tree", ree on, "definicije. To su rijei koje e imati posebno znaenje u ovim naim raspravama. Prva definicija: pria. Pria je scenarij koja u meuodnos dovodi ovjeka, svijet i bogove."

"Dobro."

"Druga definicija: provoenje. Provoditi priu znai ivjeti tako da se pria pretvori u stvarnost. Drugim rijeima, provoditi priu znai truditi se da ona postane stvarnost. Prepoznaje daje to ono to su ljudi Njemake radili za Hitlerove vladavine. Pokuavali su ostvariti Tisuugodinji Reich. Pokuavali su ostvariti priu koju im je on priao."

"Dobro."

"Trea definicija: kultura. Kultura je kada ljudi provode priu."

"Ljudi provode priu. A pria je... ?"

"Scenarij koji ovjeka, svijet i bogove dovodi u meuodnos."

"Dobro. Znai, ti kae da ljudi moje kulture provode svoju vlastitu priu o ovjeku, svijetu i bogovima."

"To je tono."

"Ali jo uvijek ne znam kakva je ta pria."

"Saznat e. Ne mora se toga plaiti. Sve to za sada mora znati je da su dvije potpuno razliite prie ovdje provoene tijekom ovjekovog ivotnog vijeka. Jednu su ovdje poeli provoditi prije nekih dva ili tri milijuna godina ljudi za koje smo se sloili da emo ih nazivati Ostaviteljima, i jo je uvijek danas provode, jednako uspjeno kao i uvijek. Drugu su poeli provoditi prije nekih deset ili dvanaest tisua godina ljudi za koje smo se sloili da emo ih nazivati Uzimatelji, i oigledno je da e zavriti propau."

"Ah", rekoh, ni sam ne znajui to da mislim.

6

"Kada bi Majka Kultura podnijela raun ljudske povijesti rabei te pojmove, to bi izgledalo nekako ovako: 'Ostavitelji su bili prvo poglavlje ljudske povijesti - dugo poglavlje bez mnogih dogaaja. Njihovo je poglavlje ljudske povijesti zavrilo prije nekih deset tisua godina roenjem poljoprivrede na Bliskom Istoku. Taj je dogaaj oznaio poetak drugog poglavlja, poglavlja Uzimatelja. Istina je da Ostavitelji jo uvijek ive u svijetu, ali oni su anakronizam, fosili - ljudi koji ive u prolosti, ljudi koji nikako ne shvaaju daje njihovo poglavlje ljudske povijesti zavreno.'"

"Dobro."

"To je opi oblik ljudske povijesti kako je shvaen u tvojoj kulturi."

"Rekao bih da je tako."

"Kao to e uvidjeti, ono to ja govorim prilino je razliito od roga. Ostavitelji nisu prvo poglavlje prie u kojoj su Uzimatelji drugo poglavlje."

"Moe li to ponoviti?"

"Rei u na drugi nain. Ostavitelji i Uzimatelji su provodili dvije razliite prie, utemeljene na potpuno razliitim i suprotnim pretpostavkama. Time emo se kasnije pozabaviti, tako da to ne mora razumjeti odmah sada."

"U redu."

7Ishmael zamiljeno poee svoju vilicu. S moje strane stakla, nita od toga nisam uo; u mati je zvualo kao da je netko lopatom povukao preko ljunka.

"Mislim da je naa torba spakirana. Kao to sam rekao, ne oekujem da e zapamtiti sve to sam danas stavio pred tebe. Kada ode odavde, sve e se vjerojatno samo pretvoriti u jednu veliku zbrku."

"Vjerujem ti", rekoh s uvjerenjem.

"Ali to je u redu. Ako sutra iz torbe izvuem neto to sam u nju danas stavio, ti e to istoga trenutka prepoznati, a to je jedino vano."

"Dobro. Drago mi je to uti."

"Ovo e danas biti kratko pouavanje. Samo putovanje poinje sutra. U meuvremenu, ostatak dananjeg dana moe provesti tragajui za priom koju ljudi tvoje kulture provode u svijetu posljednjih deset tisua godina. Sjea li se o emu se radi?"

"Radi?"

"Radi se o znaenju svijeta, o boanskim namjerama u svijetu i o ljudskoj sudbini."

"Pa, mogu ti ispriati prie o tim stvarima, ali nije mi poznata jedna pria."

"To je jedna pria koju svi u tvojoj kulturi poznaju i prihvaaju."

"Bojim se da mi to ne pomae mnogo."

"Moda e ti pomoi ako ti kaem da je to jedna objanjavajua pria, kao 'Kako je slon dobio svoju surlu', ili 'Kako je leopard dobio svoje pjege.'"

"Dobro."

"I to pretpostavlja da ta vaa pria objanjava?"

"Boe, nemam nikakvu zamisao."

"To bi trebalo biti jasno iz onoga to sam ti ve rekao. Objanjava kako se dogodilo da su stvari ovakve kakve jesu. Od poetka do sada."

"Shvaam", rekao sam i na neko se vrijeme zagledao kroz prozor. "Siguran sam da nisam svjestan da znam takvu priu. Kao to rekoh, prie da, ali nita nalik jednoj prii."

Ishmael je o tome razmiljao minutu ili dvije. "Jedan od uenika koje sam juer spominjao osjeao se obveznim da mi objasni to je to za im ona traga i rekla je: 'Poradi ega nitko nije uzbuen? Sluam kako ljudi u javnoj perionici rublja govore o kraju svijeta, a nisu uzbueniji nego kad usporeuju prake za pranje. Ljudi govore o unitenju ozonskog omotaa i smrti svega ivoga. Govore o razaranju uma, o smrtonosnom zagaivanju koje e nas pratiti tisuama i milijunima godina, o nestanku desetaka ivotnih vrsta svakoga dana, o nestanku samog razvoja vrsta. I doimaju se savreno smirenima.'

Rekao sam joj: 'Da li je to ono to ti eli znati - zato se ljudi ne uzbuuju poradi razaranja svijeta?' Neko je vrijeme razmiljala o tome a onda rekla: 'Ne, znam zato se ne uzbuuju. Ne uzbuuju se stoga to vjeruju ono to im je reeno.'"

Rekao sam: "Da?"

"to je ljudima reeno to ih spreava da postanu uzbueni, to ih odrava relativno smirenima dok sagledavaju razornu tetu koju nanose ovoj planeti?"

"Ne znam."

"Ispriana im je objanjavajua pria. Dano im je objanjenje o tome kako to da su stvari ovakve kakve su, i to smiruje njihovu uzbunu. To objanjenje prekriva sve, ukljuujui smanjenje ozonskog omotaa, zagaenje oceana, razaranje uma kiama i ak istrebljenje ovjeanstva - i to ih zadovoljava. Ili bi moda bilo tonije rei da ih to smiruje. Podmeu ramena kotau tijekom dana, zaglupljuju se drogama ili televizijom nou i pokuavaju ne misliti suvie istraivaki o svijetu kojeg ostavljaju svojoj djeci da se s njime bore."

"Tono."

"I samome su tebi dana ista objanjenja o tome kako to da su stvari postale ovakve kao i svakome drugome - ali tebe to oigledno ne zadovoljava. Tu priu slua od djetinjstva, ali nikada je nisi uspio progutati. Ima osjeaj da je neto isputeno, uljepano. Ima osjeaj da su ti o neemu lagali i ako moe, rado bi saznao to je to - i stoga si ovdje u ovoj sobi."

"Daj da o tome na trenutak razmislim. Misli li da ta objanjavajua pria sadri lai o kojima sam govorio u svojoj radnji o Kurtu i Hansu?"

"Tako je. Upravo tako."

"To me uasava. Ne znam ni za kakvu priu. Ni za bilo kakvu jednu priu."

"To je jedna, savreno jedinstvena pria. Samo mora mitoloki razmiljati."

"to?"

"Govorim o mitologiji tvoje kulture, naravno. Mislio sam da je to oigledno."

"Meni nije bilo oigledno."

"Bilo koja pria koja objanjava smisao svijeta, namjere bogova i sudbinu ovjeka mora biti mitoloka."

"To je moda tako, ali ja nisam svjestan niega ni izdaleda nalik tome. Koliko ja znam, u naoj kulturi nema niega to bi se moglo nazvati mitologijom, osim ako ne govori o grkoj ili norvekoj mitologiji ili neemu takvom."

"Govorim o ivuoj mitologiji. Onoj koja nije zapisana ni u jednoj knjizi - nego u umovima ljudi tvoje kulture i provodi se diljem svekolikog svijeta ak i dok mi ovdje sjedimo i govorimo o njoj."

"Ponovo ti kaem, koliko ja znam, nema nieg takvog u naoj kulturi."

Ishmaelovo se katranasto elo navuklo u bore kad mi je dobacio pogled koji je odavao da se istovremeno i zabavlja ali i da je razdraen. "To je stoga to misli da je mitologija skupina matovitih pria. Grci o svojoj mitologiji nisu tako mislili. Mora da ti je to jasno. Ako bi doao ovjeku Homerove Grke i zapitao ga kakve je matovite prie ispriao svojoj djeci o bogovima i junacima prolosti, on ne bi znao o emu ti to govori. Rekao bi ono to si ti rekao: 'Koliko ja znam, nieg takvog nema u naoj kulturi.' Norveanin bi ti rekao isto."

"Dobro. Ali to zapravo ne pomae."

"U redu. Hajde da zadatak svedemo na skromniju veliinu. Ta pria, kao i svaka pria, ima poetak, sredinu i kraj. A svaki od tih dijelova pria je sama po sebi. Prije nego se sutra sastanemo, pokuaj pronai poetak prie."

"Poetak prie."

"Da. Misli... antropoloki."

Nasmijao sam se. "to to znai?"

"Da si antropolog koji traga za priom koju provode Alawa domoroci Australije, oekivao bi da e uti priu s poetkom, sredinom i krajem."

"U redu."

"A to bi oekivao kao poetak prie?"

"Nemam pojma."

"Naravno da ima. Samo se pravi glup."

Sjedio sam tamo neko vrijeme pokuavajui otkriti kako da se prestanem praviti glup. "Dobro", rekoh na kraju. "Pretpostavljam da bih oekivao da to bude njihov mit o stvaranju."

"Naravno."

"Ali ne vidim kako bi mi to moglo pomoi."

"Tada u ja to izgovoriti. Ti traga za mitom o stvaranju svoje vlastite kulture."

Zagledao sam se nesretno u njega. "Mi nemamo nikakvog mita o stvaranju", rekoh. "To je zasigurno."

Tri1"to je to?" upitao sam kada sam iduega jutra stigao. To se odnosilo na predmet koji je stajao na rukohvatu moje stolice.

"Na to lii?"

"Na kazetofon."

"Upravo to i jest."

"Hou rei, emu slui?"

"Za snimanje udnih narodnih pria kulture osuene na propast potomstvu, a koje e mi ti ispriati."

Nasmijao sam se i sjeo. "Bojim se da do sada jo nisam pronaao nikakve udne narodne prie koje bih ti mogao ispriati."

"Moj prijedlog da potrai mit o stvaranju nije urodio plodom?"

"Mi nemamo mit o stvaranju", rekoh ponovo. "Osim ako ne govori o onome u Postanku."

"Ne budi smijean. Ako bi te uitelj u osmom razredu prozvao da objasni kako je sve ovo zapoelo bi li razredu proitao prvo poglavlje Postanka?"

"Naravno da ne bih."

"A to bi im onda ispriao?"

"Mogao bih im neto ispriati, ali to nikako ne bi bio mit.""Naravno da ga ti ne bi smatrao mitom. Nijedna pria o stvaranju nije mit ljudima koji je priaju. To je samo pria."

"Dobro, ali pria o kojoj ja govorim ni u kom sluaju nije mit. Neki su njezini dijelovi jo uvijek u pitanju, pretpostavljam, a pretpostavljam da bi kasnija istraivanja mogla donijeti nekakve promjene, ali to zaista nije mit."

"Ukljui kazetofon za snimanje i poni. Tada emo saznati."

Prijekorno sam ga pogledao. "Hoe rei da ti zaista eli da ja... uh..."

"Da ispria priu, tako je."

"Ne mogu je samo tako izgovoriti. Potrebno mi je neko vrijeme da je sloim."

"Imamo mnogo vremena. To je vrpca od devedeset minuta."

Uzdahnuo sam, ukljuio kazetofon i sklopio oi.

2"Sve je poelo jako davno, prije deset ili petnaest milijardi godina", zapoeo sam nekoliko minuta kasnije. "Nisam upoznat koja teorija trenutno prevladava, polagani razvoj ili veliki prasak, ali u svakom sluaju svemir je poeo prije mnogo vremena."

Na tom sam mjestu otvorio oi i Ishmaelu dobacio zamiljen pogled.

Uzvratio mi je pogled i rekao: "To je to? To je ta pria?"

"Ne, samo sam provjeravao." Sklopio sam oi i ponovo poeo. "A tada, ne znam - pretpostavljam prije est ili sedam milijardi godina - roen je na vlastiti Sunev sustav... U sjeanju mi je ostala slika iz neke djeje enciklopedije, slika kapljica koje se izbacuju ili kapljica koje se spajaju... a to su bile planete. Koje su se, tijekom nekoliko iduih milijardi godina, ohladile i stvrdnule... Pa, da vidimo. ivot se pojavio u kemijskoj juhi naih drevnih oceana prije otprilike koliko - pet milijardi godina?"

"Tri i pol ili etiri."

"U redu. Bakterije, mikroorganizmi razvili su se u vie oblike, sloenije oblike, koji su se razvili u jo sloenije oblike. ivot se postepeno proirio kopnom. Ne znam... mulj na rubovima oceana... vodozemci. Vodozemci su krenuli na kopno, razvili se u gmazove. Gmazovi su se razvili u sisavce. To je bilo kada? Prije milijardu godina?"

"Samo prije etvrt milijarde godina."

"Dobro. U svakom sluaju, sisavci... ne znam. Mali dlakavci u malim udubinama - pod grmljem, u drveu... Od dlakavaca u drveu razvili su se primati. Tada, ne znam - moda prije deset ili petnaest milijuna godina - jedna grana primata napustila je drvee i..." Ostao sam bez daha.

"Ovo nije ispit", ree Ishmael. "iroki e obrisi biti dovoljni - samo pria onakva kako je openito poznata, kako je znaju vozai autobusa i pomonici na ranu i senatori."

"Dobro", rekao sam i ponovo sklopio oi. "Dobro. Pa, jedna je stvar vodila drugoj. Vrste su slijedile za vrstama i konano se pojavio ovjek. To je bilo kada? Prije tri milijuna godina?"

"To mi se ini prilino sigurno."

"Dobro."

"Da li je to to?"

"To je pregled."

"Pria o stvaranju kako se pria u tvojoj kulturi."

"Tono. Prema naem najboljem trenutnom znanju."

Ishmael kimne i ree mi da iskljuim kazetofon. Tada se zavali s uzdahom koji je zatutnjao kroz staklo nalik udaljenom vulkanu, prekrii ruke preko sredinjeg dijela trbuha i dobaci mi dug, nedokuiv pogled. "A ti, inteligentna i prilino dobro obrazovana osoba, ti bi me htio uvjeriti da ovo nije mit."

"to ima mitskoga u tome?"

"Nisam rekao da ima bilo ega mitskoga u tome. Rekao sam da je to mit."

Mislim da sam se nervozno nasmijao. "Moda ne znam to ti smatra mitom."

"Ne smatram nita to i ti ne smatra. Rije rabim u uobiajenom smislu."

'Tada to nije mit."

"Naravno da je mit. Posluaj." Ishmael mi ree da premotam vrpcu i ponovo je pustim.

Kada sam je odsluao, sjedio sam izgledajui zamiljeno neko vrijeme, tek radi vanjskog dojma. Tada rekoh: "To nije mit. To moe staviti u neki znanstveni tekst za osmi razred i mislim da ne postoji nijedan kolski odbor bilo gdje koji bi se tome suprotstavio - ostavivi po strani pristae teorije o Bojem stvaranju svijeta."

"Potpuno se slaem s tobom. Nisam li rekao da je ta pria dio tvoje kulture? Djeca je primaju putem sredstava javnog obavjetavanja, ukljuujui znanstvene udbenike."

"Pa to mi to onda hoe rei? Pokuava li mi rei da to nije injenino izvjee?"

"Puna je injenica, naravno, ali njihov je raspored isto mitski."

"Ne znam o emu govori."

"Oigledno si iskljuio mozak. Majka te Kultura uljuljkala u san."

Otro sam ga pogledao. "Tvrdi li da je evolucija mit?"

"Ne."

"Tvrdi li da se ovjek nije razvio?"

"Ne."

"Pa to onda?"

Ishmael me pogleda s osmjehom. Tada slegne ramenima. Tada podigne obrve.

Zurio sam u njega i mislio: zadirkuje me gorila. Nije pomoglo.

"Ponovo posluaj vrpcu", ree mi.

Kada je bilo gotovo rekoh: "Dobro, uo sam neto, rije pojaviti se. Rekao sam da se na kraju pojavio ovjek. Da li se o tome radi?"

"Ne, nita nalik tome. Ja se ne poigravam rijeima. Iz konteksta je bilo jasno da je rije pojaviti se samo istoznanica za razviti se."A o emu se onda dovraga radi?"

"Ti zaista ne razmilja, bojim se. Izrecitirao si priu kako si je uo tisuama puta, a sada slua kako ti Majka Kultura ape u uho: 'Hajde, hajde, djetece, nema nieg o emu bi se trebalo razmiljati, niega o emu bi trebalo brinuti, ne uzbuuj se, ne sluaj tu gadnu ivotinju, to nije mit, nita to ti ja kaem nije mit, pa nema nieg o emu bi trebalo misliti, nieg o emu bi trebalo brinuti, samo sluaj moj glas i snivaj, snivaj, snivaj... '"

Neko sam vrijeme grizao usne, a tada rekoh: "To ne pomae."

"Dobro", ree on. "Ispriat u ti moju vlastitu priu i moda e to pomoi." Neko je vrijeme grickao lisnati pruti, sklopio oi i zapoeo.3Ta se pria (rekao je Ishmael) zbiva prije pola milijarde godina - prije nezamislivo mnogo godina, kada bi ti ovaj planet bio sve ali ne i prepoznatljiv. Ba se nita nije pomicalo na tlu, osim vjetra i praine. Nijedna se vlat trave nije njihala na vjetru, nijedan se cvrak nije glasao, nijedna se ptica nije uzdizala nebu pod oblake. Sve su te stvari bile desetke milijuna godina u budunosti. ak su i mora bila jezovito mirna i tiha, jer su i kraljenjaci bili desetke milijuna godina udaljeni u budunosti.

Ali naravno, jedan je antropolog bio pri ruci. Kakva bi to bila vrsta svijeta bez antropologa? Meutim, on je bio jako utuen i razoaran antropolog jer je proao cijelu planetu tragajui za nekim s kim bi mogao napraviti intervju, i svaka je vrpca u njegovom ruksaku bila prazna kao i nebo. Ali jednoga dana dok se potiteno vukao obalom oceana u pliacima u blizini obale ugledao je neto to se inilo daje iv stvor. Nije to bilo nita ime bi se mogao pohvaliti, tek neka vrst elatinaste kapljice, ali to je bilo jedino to je vidio na svim svojim putovanjima, tako da je odgacao tamo gdje je plesala na valovima.

Pristojno je pozdravio to bie i pozdrav mu je jednako uzvraen. Uskoro su njih dvoje bili dobri prijatelji. Antropolog je, to je bolje mogao, objasnio da prouava razliite naine ivota i obiaja i molio je svoga novog prijatelja za obavijesti te vrste, to je spremno prihvaeno. "A sada", na kraju je rekao, "elio bih tvojim vlastitim rijeima na vrpcama zabiljeiti neke od pria koje si meu sobom priate."

"Prie?" drugi je zapitao.

"Zna, kao to je va mit o stvaranju, ako ga imate."

"to je mit o stvaranju?" upitao je stvor.

"Pa, zna", odvratio je antropolog, "matovita pria koju priate djeci o poecima svijeta."

Pa, na te se rijei stvorenje ogoreno povuklo - barem onoliko koliko to elatinasta kapljica moe - i odgovorilo da njegov narod nema nikakve takve matovite prie.

"Dakle nemate nikakav prikaz stvaranja?"

"Svakako da imamo prikaz stvaranja", otrese se drugi. "Ali to nikako nije mit.""O, dakako da nije", ree antropolog, na kraju se prisjetivi svojih vjebi. "Bit u ti uasno zahvalan ako ih podijeli sa mnom."

"Jako dobro", ree stvorenje. "Ali elim da razumije da smo mi, kao i vi, strogo razuman narod, koji ne prihvaa nita to nije utemeljeno na promatranju, logici i znanstvenim metodama."

"Naravno, naravno", sloio se antropolog.

Tako da je stvorenje na kraju poelo svoju priu. "Svemir", reklo je, "bijae roen prije mnogo, mnogo vremena, prije moda deset ili petnaest milijardi godina. Na vlastiti Sunev sustav - ova zvijezda, ovaj planet i svi ostali - ini se da su nastali prije neke dvije ili tri milijarde godina. Dugo vremena ovdje nita nije ivjelo. Ali tada, nakon milijardu godina ili tu negdje, pojavio se ivot."

"Oprosti", ree antropolog. "Rekao si da se ivot pojavio. Gdje se to dogodilo, prema tvom mitu - hou rei, prema vaim znanstvenim proraunima."

inilo se da je to pitanje zbunilo stvora i on poprimi boju blijede lavande. "Misli li na kojem odreenom mjestu?"

"Ne. Mislim, da li se dogodilo na kopnu ili u moru?"

"Kopnu?" upita drugi. "to je kopno?"

"O, pa zna", ree on, mahnuvi prema obali, "prostranstvo prljavtine i kamenja koje poinje tamo prijeko."

Stvor poprimi jo dublju sjenku lavande i ree: "Ne mogu ni zamisliti o emu brblja. Ona tamo prljavtina i kamenje samo su rub prostrane posude koja sadri more."

"O, da", ree antropolog, "shvaam to misli. Sasvim. Nastavi."

"Jako dobro", ree drugi. "Mnoge milijune stoljea ivot svijeta bili su tek puki mikroorganizmi koji su nemono plutali u kemijskoj juhi. Ali malo-pomalo, pojavljivali su se sloeniji oblici: jedno-stanini stvorovi, mekuci, alge, koralji, i tako dalje."

"Ali na kraju", ree stvor, postavi prilino ruiast od ponosa budui je stigao do vrhunca svoje prie, "ali na kraju se pojavila meduza"

4

Otprilike devedesetak sekundi nita iz mene nije izalo, osim moda valovi zbunjenoga bijesa. Tada rekoh: "To nije poteno."

"Kako to misli?"

"Ne znam kako to zapravo mislim. Pokuao si neto naglasiti, ali ne znam to je to."

"Ne zna?"

"Ne, ne znam."

"to je meduza mislila kad je rekla: 'Ali konano se pojavila meduza?'"

"Mislila je... tome je sve vodilo. To je ono emu su svih deset ili petnaest milijardi godina stvaranja vodile: meduzi."

"Slaem se. A zato se tvoj prikaz stvaranja ne zavrava pojavom meduze?"

Pretpostavljam da sam se zacerekao. "Stoga to je jo mnogo toga dolo poslije meduze."

"Tono. Stvaranje nije zavrilo s meduzom. Jo su trebali doi kraljenjaci i vodozemci i gmazovi i sisavci i naravno, na kraju, ovjek."

'Tono."

"I tako se tvoj prikaz stvaranja zavrava sa: 'I na kraju se pojavio ovjek.'"

"Da."

"A to znai?"

"Znai da nakon njega nita vie nije trebalo doi. Znai da je stvaranje dolo svome kraju."

'To je ono emu je sve vodilo."

"Da."

"Naravno. Svi u tvojoj kulturi to znaju. Vrhunac je dosegnut u ovjeku. ovjek je vrhunac kozmike drame stvaranja."

"Da."

"Kada se ovjek konano pojavio, stvaranje je dolo svome kraju, jer je bila dosegnuta njegova svrha. Vie nije ostalo niega to bi trebalo stvoriti."

"ini se da je to neizgovorena tvrdnja."

"Svakako nije uvijek neizgovorena. Religije tvoje kulture ne ute o tome. ovjek je krajnji proizvod stvaranja. ovjek je stvorenje poradi kojega je sve ostalo stvoreno: ovaj svijet, ovaj Sunev sustav, ova galaksija i sam svemir."

"Istina."

"Svi u tvojoj kulturi znaju da svijet nije stvoren poradi meduze ili lososa ili iguana ili gorila. Stvoren je za ovjeka."

"Tono."

Ishmael u mene uperi podrugljiv pogled: "I to nije mitologija?"

"Pa... injenice su injenice."

"Svakako. injenice su injenice, ak i kada su preodjevene u mitologiju. Ali to s ostatkom? Da li je svekoliki kozmiki proces stvaranja doao svome kraju prije tri milijuna godina, upravo ovdje na ovoj maloj planeti, pojavom ovjeka?"

"Ne."

"Da li je ak i planetarni proces stvaranja doao kraju prije tri milijuna godina pojavom ovjeka? Da li se evolucija zaustavila kripei gumama samo stoga to je stigao ovjek?"

"Ne, naravno da ne."

"Pa zato si to onda tako rekao?"

"Pretpostavljam da sam to tako rekao, stoga to se tako pria."

"Tako se govori meu Uzimateljima. To ni u kom sluaju nije jedini nain na koji se moe ispriati."

"Dobro, sada to shvaam. Kako bi ti to ispriao?"

Kimnuo je prema svijetu s onu stranu prozora. "Da li bilo gdje u svemiru vidi i najmanji dokaz da je stvaranje dolo kraju roenjem ovjeka? Da li igdje tamo vani vidi i najmanji dokaz da je ovjek vrhunac prema kojemu je stvaranje teilo od svojih poetaka?"

"Ne. ak ne mogu ni zamisliti kako bi izgledao takav dokaz."

"To bi trebalo biti oigledno. Kada bi astrofiziari mogli izvijestiti da je temeljni stvaralaki proces svemira zaustavljen prije pet milijardi godina, kada se pojavio na Sunev sustav, to bi dalo barem nekakvu podrku tim zamislima."

"Da, shvaam to misli."

"Ili kada bi biolozi i paleontolozi mogli izvijestiti da je stvaranje vrsta prestalo prije tri milijuna godina i to bi bilo znakovito."

"Da."

"Ali zna da se nijedna od ovih stvari nije zaista dogodila. Daleko od toga. Svemir je nastavio kao i prije, planet je nastavio kao i prije. ovjekovo pojavljivanje nije izazvalo veu uzbuenost od pojave meduze."

"Sasvim tono."

Ishmael pokae prema kazetofonu. "Pa to emo onda s tom priom koju si ispriao?"

Ogolio sam zube u skruenom osmjehu. "To je mit. Sasvim nevjerojatno, to je mit."

5

"Juer sam ti rekao da pria koju ljudi tvoje kulture provode govori o smislu svijeta, o boanskim namjerama u svijetu i ljudskoj sudbini."

"Da."

"I prema ovom prvom dijelu prie, to je smisao svijeta?"

Na trenutak sam razmislio o tome. "Ne vidim ba sasvim kako to objanjava smisao svijeta."

"Negdje tijekom sredine tvoje prie, pozornost se prenijela sa svemira na ovaj jedan planet. Zato?"

"Stoga to je ovaj planet predodreen da bude rodno mjesto ovjeka."

"Naravno. Kako si ti to ispriao, roenje ovjeka bio je sredinji dogaaj - zaista sredinji dogaaj - u povijesti samoga svemira. Od roenja ovjeka nadalje, ostatak svemira vie nije zanimljiv, prestao je sudjelovati u drami koja se dalje nastavljala. Za to je dovoljna i sama Zemlja; ona je rodno mjesto i dom ovjeka i to je njezino znaenje. Uzimatelji smatraju svijet nekom vrstom sustava za odranje ljudskog ivota, kao stroj koji je smiljen za proizvodnju i odravanje ljudskoga ivota."

"Da, tako je."

"U tvome prianju prie, prirodno si izostavio bilo kakav spomen bogova, stoga to to nisi elio mijeati s mitologijom. Budui je sada ustanovljen mitoloki karakter prie, vie ne mora o tome brinuti. Pod pretpostavkom da je iza stvaranja nekakav boanski in, to mi moe rei o bojim namjerama?"

"Pa, u osnovi, ono to su u samome poetku imali na umu bio je ovjek. Stvorili su svemir tako da bi se naa galaksija mogla smjestiti u njemu. Stvorili su galaksiju da bi se u njoj mogao smjestiti na Sunev sustav. Stvorili su na Sunev sustav da bi se u njemu mogao smjestiti na planet. Na su planet stvorili da bismo mi mogli ivjeti na njemu. Cijela je stvar napravljena tako da bi ovjek imao komad praine na kojemu moe stajati."

"I tako se to openito podrazumijeva u tvojoj kulturi - barem kod onih koji pretpostavljaju da je svemir izraz boanskih namjera."

"Da."

"Oigledno, budui je svekoliki svemir stvoren da bi ovjek mogao biti stvoren, mora da je ovjek stvor koji je od ogromne vanosti bogovima. Ali taj dio prie ne daje nikakav nagovjetaj njihovih namjera s njim. Mora da su na umu imali neku posebnu sudbinu za njega, ali to se ovdje ne otkriva."

"Istina."

"Svaka je pria utemeljena na pretpostavci, svaka je razraivanje pretpostavke. Kao pisac, siguran sam da to zna."

"Da."

"Ovo e prepoznati: dvoje se djece zaraenih obitelji zaljubIjuje.""Tono. Romeo i Juliet.""Pria koju Uzimatelji provode u svijetu isto tako ima pretpostavku, koja je utjelovljena u onome dijelu prie kojeg si mi danas ispriao. Razmisli moe li je izdvojiti."

Sklopio sam oi pretvarajui se da ozbiljno razmiljam, iako sam zapravo znao da nemam izgleda. "Bojim se da je ne vidim."

"Pria koju Ostavitelji provode ima potpuno razliitu pretpostavku i na ovom stupnju za tebe bi bilo nemogue otkriti je. Ali trebao bi biti sposoban otkriti pretpostavku svoje vlastite prie. To je jako jednostavna zamisao i najmonija u svekolikoj ljudskoj povijesti. Nije neophodno i ona koja donosi najvie dobra, ali svakako je najmonija. Svekolika vaa povijest, sa svim svojim udesima i propastima djeluje na osnovi te pretpostavke."

"Iskreno reeno, ne mogu ak ni zamisliti kamo cilja."

"Misli... Gledaj, svijet nije stvoren za meduze, nije li?"

"Ne."

"Nije stvoren za abe ili gutere ili zeeve."

"Ne."

"Naravno da nije. Svijet je stvoren za ovjeka."

"To je tono."

"U tvojoj kulturi svi to znaju, zar ne? ak i ateisti koji se kunu da nema boga znaju da je svijet stvoren za ovjeka."

"Da, rekao bih da je tako."

"Dobro. To je pretpostavka tvoje prie: svijet je stvoren poradi ovjeka."

"Ne mogu to sasvim shvatiti. Hou rei, ne vidim ba zato je to pretpostavka."

"Ljudi tvoje kulture od nje su nainili pretpostavku - uzeli je kao pretpostavku. Oni kau: to ako je svijet stvoren za nas?"

"Dobro. Nastavi."

"Pomisli na posljedice ako se to uzme kao pretpostavka: Ako je svijet stvoren za vas, to onda!"

"Dobro, shvaam to misli. Mislim. Ako je svijet stvoren za nas, tada pripada nama i mi moemo uiniti to god dovraga nam se svidi s njim."

"Upravo tako. To se ovdje dogaalo proteklih deset tisua godina: sa svijetom ste inili togod vam se dovraga svidjelo. A naravno da mislite nastaviti initi s njim to god da vam se dovraga svidi, stoga to cijela prokleta stvar pripada vama."

"Da", rekoh, i razmislih na tren. "Zapravo, to je prilino zapanjujue. Mislim, to uje pedesetak puta dnevno. Ljudi govore o naem okoliu, naim morima, naem Sunevom sustavu. ak sam uo ljude govoriti o naem ivotu u divljini."

"A jo si me juer potpuno siguran uvjeravao da u vaoj kulturi nema niega to bi makar i izdaleka nalikovalo mitologiji."

"Istina. Jesam." Ishmael me i dalje brino promatrao. "Nisam bio u pravu", rekoh mu. "to jo eli?"

"Zapanjenost", ree on.

Kimnuh. "Ja jesam zapanjen, zaista. Samo to ne pokazujem."

'Trebao sam te se doepati kada si imao sedamnaest godina."

Slegoh ramenima, stoje znailo kako bih elio da se to dogodilo.

7"Juer sam ti rekao da ti tvoja pria daje objanjenje o tome kako se dogodilo da su stvari ovakve kakve su.""Tono."

"Kakav doprinos tome objanjenju daje ovaj prvi dio prie?"

"Misli... kako pridonosi objanjenju da su stvari postale ovakve kakve su upravo sada?"

"Tono."

"Bez razmiljanja, ne vidim kako na bilo koji nain pridonosi tome."

"Misli. Da li bi stvari postale ovakve kakve jesu da je svijet bio stvoren za meduze?"

"Ne, ne bi."

"Oigledno ne. Da je svijet bio stvoren za meduze, stvari bi bile potpuno drugaije."

"To je tono. Ali nije stvoren za meduze, stvoren je za ovjeka."

"A to djelomino objanjava kako se dogodilo da su stvari ovakve kakve jesu."

"Tono. To je pomalo podao nain da se sva krivnja prebaci na bogove. Da su svijet stvorili za meduze, tada se nita od ovoga ne bi bilo dogodilo."

"Upravo tako", ree Ishmael. "Poeo si shvaati."

8"Ima li sada osjeaj gdje bi mogao pronai druge dijelove ove prie - sredinu i kraj?"

Razmislio sam o tome. "Mislim da bih gledao Novu."

"Zato?"

"Rekao bih da kad bi Nova radila priu o stvaranju, pria koju sam ja danas ispriao bila bi kratki prikaz. Sve to sada trebam smisliti je kako bi oni napravili ostatak."

"Tada je to tvoj novi zadatak. Sutra elim uti sredinji dio prie."

etiri1"Dobro", rekoh. "Mislim da sam sasvim zgodno doao do sredine i kraja prie."

Ishmael kimne a ja pokrenuh kazetofon.

Ono to sam uinio bilo je da krenem od pretpostavke: svijet bijae stvoren za ovjeka. Tada sam se upitao kako bih napisao priu kao raspravu za Novu. Izalo je neto poput ovoga:

"Svijet bijae stvoren za ovjeka, ali njemu je bilo potrebno mnogo, mnogo vremena da to shvati. Gotovo je tri milijuna godina ivio kao da je svijet bio stvoren za meduzu. Odnosno, ivio je kao bilo koji drugi stvor, kao da je lav ili vombat."

"to zapravo znai ivjeti kao lav ili vombat?"

"Znai... biti na milost i nemilost svijeta. Znai ivjeti a da nema nikakvu vlast nad svojim okoliom."

"Shvaam. Nastavi."

"Dobro. Pod tim uvjetima ovjek ne moe biti zaista ovjek. Ne moe razviti zaista ljudski nain ivota - nain ivota koji bi bio sasvim odreeno ljudski. Tako, tijekom ranog dijela njegova ivota - zapravo veim dijelom svoga ivota - ovjek je samo brljavio ne stiui nikuda i ne postiui nita.

Kako se dogodilo, postojao je kljuni problem kojega je trebalo rijeiti i to mi je uzelo mnogo vremena: to je bio problem. ivei kao lav ili vombat, ovjek nije mogao nikuda stii, stoga to ako si lav ili vombat... Da bi bilo to postigao, ovjek se morao smjestiti na jednome mjestu gdje bi mogao raditi, da tako kaem. Hou rei da je za njega u jednom trenutku postalo nemogue da nastavi ivjeti vani na otvorenom kao lovac skuplja, uvijek u pokretu od mjesta do mjesta u potrazi za hranom. Da bi nadrastao taj stupanj, morao se smjestiti, morao je imati stalnu utvrdu iz koje bi mogao poeti vladati svojim okoliem.

Dobro. Zato ne? Hou rei, pa, to ga je zaustavljalo da to uini? Ono to ga je zaustavljalo bila je injenica da ako bi na jednome mjestu ostao vie od nekoliko tjedana, poeo bi gladovati. Kao lovac sakuplja, jednostavno bi mogao oistiti mjesto - ne bi ostalo nita za lov i sakupljanje. Da bi se uspio smjestiti, ovjek je morao neto nauiti. Morao je nauiti kako e upravljati svojim okoliem tako da ne doe do iscrpljivanja zaliha hrane. Morao je tako upravljati da proizvede vie ljudske hrane. Drugim rijeima, morao je postati poljoprivrednik.

To je bila prekretnica. Svijet bijae stvoren za ovjeka, ali on nije bio sposoban uzeti ga za sebe sve dok nije rijeio taj problem. A na kraju ga je rijeio prije otprilike deset tisua godina, tamo negdje u Plodnom Polumjesecu. To je bio veliki trenutak - najvei u ljudskoj povijesti sve do danas. ovjek se na kraju oslobodio svih onih smetnji koje... Ogranienja lovako-sakupljakoga ivota tri su milijuna godina obuzdavala ovjeka. Ta su ogranienja nestala s poljoprivredom i njegov je uspjeh bio meteorski. Naseljavanjem je dolo do podjele poslova. Iz podjele je poslova proizaao uspon tehnologije. Razvojem tehnologije pojavili su se obrti i trgovina. Uz obrte i trgovinu pojavile su se matematika i pismenost, znanost i sve ostalo. Sve je na kraju krenulo svojim putem, a ostatak je, kako kau, povijest.

A to je sredina prie."

2"Jako dojmljivo", ree Ishmael. "Siguran sam da shvaa kako je 'veliki trenutak' kojeg si upravo opisao zapravo bilo roenje tvoje kulture."

"Da."

"Meutim, trebalo bi istaknuti da je zamisao koju je poljoprivreda rairila diljem svijeta iz jedinstvene toke izvorita iznimno stara. Ipak, Plodni Polumjesec ostaje legendarno mjesto roenja poljoprivrede, barem na Zapadu, a to ima poseban znaaj kojemu emo se kasnije vratiti."

"Dobro."

"Jueranji je dio prie otkrio znaenje svijeta kako ga shvaaju Uzimatelji: svijet je sustav koji podrava ljudski ivot, stroj smiljen da proizvodi i podrava ljudski ivot."

"Tono."

"ini se da se dananji dio prie odnosi na sudbinu ovjeka. Oigledno nije bila ovjekova sudba da ivi kao lav ili vombat."

"To je tono."

"A to je onda ovjekova sudba?"

"Hm", rekoh. "Pa.