DAVID HUME »ISTRAŽIVANJE O LJUDSKOM RAZUMU« (4. i 5. odjeljak)

(bilješke)

PRVA VERZIJA

Odjeljak 4.-skeptičke sumnje o djelatnostima razuma

PRVI DIO

Podjela predmeta ljudskog uma na odnose predodžaba i činjenice. U odnose predodžaba

spadaju znanosti kao što su geometrija, algebra i aritmetika te svaka tvrdnja koja je

intuitivno i demonstrativno izvjesna.

Dok činjenice koje predstavljaju drugu vrstu predmeta ljudskog uma ne mogu se ustanoviti na

isti način, niti je očiglednost njihove istinitosti jednako jaka kao one prethodne. Jer ono što je

suprotno nekoj činjenici, još uvijek je moguće, jer to nikad ne može uključivati

proturječnost, i duh tu suprotnost zamišlja s jednakom lakoćom i jasnoćom, kao da je ne

znam koliko u skladu sa zbiljom (primjerice da će sutra sunce izaći, odnosno da neće).

Kad bi ona bila demonstrativno neistinita, uključivala bi neku proturječnost i nikada je duh ne

bi mogao jasno zamisliti.

Čini se da se sva zaključivanja o činjenicama temelje na odnosu uzroka i učinka. Jedino

pomoću tog odnosa možemo poći dalje od očevidnosti našeg pamćenja i naših osjetila. I

neprestano se pretpostavlja, da postoji neka veza između sadašnje činjenice i one, koja se iz

nje izvodi. Kad ne bi bilo ničega što ih povezuje zaključak bi bio sasvim nesiguran.

Ako želimo dobiti zadovoljavajuće objašnjenje o prirodi te očevidnosti, koja nas uvjerava u

činjenicu, moramo istražiti kako dolazimo do saznanja uzroka i posljedice. Znanje se tog

odnosa ni u kome slučaju ne postiže zaključivanjem a priori, već da u potpunosti potječe iz

iskustva, kad nalazimo da su određeni predmeti neprestano međusobno povezani.

Svojstvima koja su dostupna osjetilima nikada ni jedan predmet ne otkriva uzroke, koji su ga

proizveli, kao ni učinke, koji će iz njega proizaći; niti može naš um bez pomoći iskustva ikad

izvesti bilo kakve zaključke o zbiljskoj opstojnosti i činjenicama.

Ni najtočnijim istraživanjem ili ispitivanjem duh nikada ne može naći djelovanje u

pretpostavljenom uzroku, jer je učinak potpuno različit od uzroka, pa se dakle u njemu ne

može otkriti (primjer s biljarskom kuglom - bezbrojne mogućnosti njezina ishoda pri udarcu o

nju koja se ne mogu spoznati a priori već samo putem iskustva).

1

Zaključujemo, da je svaki učinak događaj koji se razlikuje od svoga uzroka. Stoga se on ne

može otkriti u uzroku, a ono što se o njemu apriorno izmisli ili predoči, mora biti potpuno

proizvoljno, odnosno slučajno.

Najviše nastojanje ljudskog uma ide za tim, da pojednostavi principe, iz kojih proizlaze

prirodne pojave, i da mnogobrojne pojedinačne učinke svede na nekoliko općih uzroka uz

pomoć suđenja po analogiji, iskustvu i promatranju.

Ali što se tiče uzroka tih uzroka, uzalud bismo pokušavali da ih otkrijemo, a niti ćemo ikada

moći doći do nekog određenog tumačenja, koje bi nas zadovoljilo. Ti posljednji izvori i

principi potpuno su zatvoreni ljudskoj radoznalosti i istraživanju.

Kad zaključujemo a priori i promatramo neki predmet ili uzrok jedino kako se pojavljuje

duhu, nezavisno od svih zapažanja, on nam nikad ne bi mogao dati pojam bilo kojeg drugog

predmeta kao njegova učinka, a još manje pokazati nepovredivu i neodvojivu vezu među

njima.

DRUGI DIO

Kad se pita koja je priroda svih naših zaključivanja o činjenicama? Čini se, da je pravi

odgovor da se one temelje na odnosu uzroka i učinka. A kad se pita: Što je temelj svih naših

zaključivanja i zaključaka o tom odnosu? Može se odgovoriti jednom riječju: iskustvo.

No ako nas naše istraživalačko raspoloženje tjera još dalje u analizu i da pitamo: što je temelj

svih zaključaka iz iskustva? To uključuje novo pitanje koje je teže riješiti i protumačiti. Hume

nastoji dati negativan odgovor na tvrdnju da se nakon što imamo iskustvo o djelovanju

uzroka i učinka, naši zaključci iz tog iskustva temelje na zaključivanju ili nekom razumskom

procesu.

Bez obzira što ne poznajemo prirodne sile i principe, poput toga što čini naše biće prikladnim

za ishranu i održavanje tijela ili silu koja prenosi tijelo s jednog mjesta na drugo dok se kreće i

koju tijela nikad ne gube, mi tamo gdje opažamo ista svojstva, uvijek pretpostavljamo, da ona

posjeduju jednake tajne sile, i očekujemo, da će iz njih slijediti učinci slični onima koje

poznajemo iz iskustva.

A to je duhovni ili misaoni proces. Smatra se da nije poznata veza između osjetnih svojstava

i tajnih sila, i da prema tome duh ne može stvoriti neki zaključak o njihovoj stalnoj i

redovitoj povezanosti ni po čemu, što mu je o njihovoj prirodi poznato.

Što se tiče iskustva, može se dopustiti, da ono daje neposredna i sigurna obavještenja samo

upravo o onim predmetima i o onom vremenskom roku koje je ono upoznalo. No postavlja se

pitanje zašto bi se iskustvo trebalo proširiti na budućnost i na druge predmete, koji bi, prema

2

onome što mi znamo, mogli biti samo po izgledu slični (primjerice znači li to da kruh koji me

je jučer hranio nužno mora me hraniti i danas tj. da jednaka osjetna svojstva moraju pratiti

jednake tajne moći)

Zaključujemo da je predmet uvijek pratio takav učinak te predviđamo da će druge predmete

koji se čine istovrsni pratiti isti učinci. Ali spoznaja tih teza nije intuitivna već tražimo

posredni član (kojeg Hume negira) koji će duhu dozvoliti da izvrši takav izvod ako se on

može vršiti zaključivanjem i dokazivanjem. Hume smatra da takav posredan član ne postoji

i uzalud ga neki traže.

Svi se zaključci mogu podijeliti u dvije vrste, naime u demonstrativne zaključke, ili one koji

se tiču odnosa između predodžaba, i moralno-izvjesne zaključke tj. takve, koji se tiču

činjenica.

Da u ovom slučaju nema demonstrativnih argumenata je očito pošto nema proturječnosti da se

tok prirode može mijenjati i da predmet sličan onome, koji smo upoznali iskustvom, mogu

pratiti i različiti učinci.

Sve što je razumljivo i što može biti jasno zamišljeno, nije proturječno u sebi, te mu se

netočnost nikad ne može dokazati nekim demonstrativnim argumentom ili apstraktnim

zaključivanjem a priori.

Ako dakle argumenti izazovu naše povjerenje u prošlo iskustvo, te se po njemu ravnamo

kod suđenja u budućnosti, ti argumenti mogu biti samo vjerojatni. No ako se naše tumačenje

te vrste zaključaka prizna pouzdanim i zadovoljavajućim, nikakvi dokazi te vrste ne smiju se

pojaviti.

Svi se argumenti opstojnosti temelje na odnosu uzroka i učinka i naše poznavanje tog odnosa

u potpunosti potječe iz iskustva i svi naši iskustveni zaključci polaze od pretpostavke, da će

se budućnost podudarati s prošlošću.

Zaključak: iz uzroka koji se čine istovrsni, očekujemo istovrsne učinke.

Kad bi taj zaključak bio stvoren razmišljanjem, čini se da bi on u početku i na temelju jednog

slučaja bio jednako savršen kao nakon ma koliko dugog iskustva, ali nije tako (primjer s

jajima - nema ničega tako sličnog kao što su jaja ali ipak nitko na račun te pojavne sličnosti ne

očekuje isti okus i užitak od svih).

Iskustvo nam samo pokazuje izvjestan broj jednakih učinaka, koji proizlaze iz izvjesnih

predmeta, i uči nas, da su ti određeni predmeti u određeno vrijeme imali takve sile i moći.

Hume na kraju poglavlja zaključuje da ne dolazimo zaključivanjem do pretpostavke da

prošlost liči na budućnost i da kod uzroka koji se čine slični valja očekivati slične učinke

3

(primjer s djetetom i svijećom - dijete nakon što prvi put dodirne svijeću i osjeti bol, drugi put

neće to učiniti, ali ne zato što je došao do takvog zaključka već samo na temelju iskustva).

ODJELJAK 5-skeptičko rješenje ovih sumnji

PRVI DIO

Spominje akademičare (skeptičare) te govori da oni uvijek govore o sumnji, o strahu od

naglih odluka, o istraživanju razuma u vrlo uskim granicama i o odricanju od svih spekulacija,

koje ne leže u granicama običnog duha i prakse te suzdržavaju se od donošenja sudova.

Govori kako filozofija potiskuje sve strasti osim istinoljubivosti, a ta strast nije i nikad neće

biti prejaka. Govori kako su akademičari, odnosno skeptičari izloženi brojnim kritikama i

prigovorima. Time što ne laska nikakvoj neobuzdanoj strasti, ona stječe malo pristalica; a

time, što se suprostavlja tolikim porocima i ludostima, ona sebi stvara obilje neprijatelja, koji

je karakteriziraju kao slobodoumnu, svjetovnu i nereligioznu.

Potom prelazi na pitanje iz prethodnog poglavlja i definira običaj ili naviku kao ponavljanje

nekog određenog postupka ili radnje koji proizvodi sklonost prema ponavljanju istog

postupka ili radnje, a da ga na to nije natjeralo nikakvo zaključivanje ili razumski proces

(primjerice nakon stalne veze vrućine i plamena običaj određuje da jedno očekujemo na

temelju drugog). Svi su izvodi iz iskustva posljedice navike ili običaja, a ne zaključivanja.

Bez utjecaja navike nikad ne bismo znali ništa ni o jednoj činjenici izvan onoga što je

neposredno dano pamćenju i osjetilima. Nikad ne bismo znali kako da sredstva prilagodimo

ciljevima, ili kako da svoje prirodne sile upotrebimo, da bismo proizveli neki učinak.

Međutim neke činjenice moraju biti dane osjetilima ili pamćenju od kojih najprije polazimo u

stvaranju zaključaka; mada nas naši zaključci, stvoreni prema iskustvu, vode dalje od

pamćenja i osjetila i uvjeravaju u činjenice, koje su se dogodile na najudaljenijim mjestima i u

najudaljenijoj prošlosti (primjerice čovjek koji u pustom kraju pronađe ostatke sjajnih

građevina zaključio bi da su tu zemlju u prošlosti izgrađivali civilizirani stanovnici). Ako ne

bismo pošli od neke činjenice, koja je nazočna pamćenju ili osjetilima, naša bi zaključivanja

bila samo hipotetička, i koliko god pojedini dijelovi bili međusobno povezani, čitav lanac

izvoda ne bi bio ničim potkrepljen, niti bismo njegovom pomoću mogli stići do spoznaje

nekog zbiljskog postojanja. Svi postupci (primjerice poput osjećaja ljubavi kad primamo

nekakva dobročinstva itd.) su vrste prirodnih instikata, koje nikakvo zaključivanje, tj. nikakav

misaoni i razumski proces nije sposoban proizvesti ili spriječiti. Svako vjerovanje u činjenice

ili zbiljsku opstojnost potječe samo od nekog predmeta koji je dan pamćenju ili osjetilima, i

od uobičajene veze između toga i nekog drugog predmeta.

4

DRUGI DIO

Iako sve predodžbe koje imamo nastaju na temelju unutarnjih i vanjskih osjetila mi imamo

neograničenu mogućnost miješanja, sastavljanja, rastavljanja i dijeljenja tih predodžaba u svoj

raznolikosti izmišljotina i priviđenja (misleći na maštu).

Hume potom postavlja pitanje u čemu je razlika između izmišljotine odnosno tvorevine

mašte i vjerovanja.

Kaže kako ona ne leži samo u predodžbi koja se dodaje zamisli i koja traži privolu za razliku

od predodžbe koja je nema, jer bi po tome duh tu predodžbu mogao svojevoljno dodati svakoj

izmišljotini i prema tome bi bio sposoban vjerovati u što god želi, ali to ne nalazimo u

svakodnevnom iskustvu (mi u našoj zamisli možemo spojiti glavu čovjeka s tijelom konja, ali

nije u našoj moći da povjerujemo da je takva životinja ikad postojala).

Time dolazi do zaključka da razlika između izmišljenoga i vjerovanoga leži u nekom osjećaju

ili čuvstvu, koje se povezuje uz vjerovanje, ali ne uz mišljenje, i ono ne ovisi o volji, niti mu

se može po volji zapovijedati. Kao i sve ostale osjećaje, treba da ga izazove priroda, i treba da

izraste iz određene situacije, u kojoj se duh nalazi u određenim okolnostima.

Kad god je neki predmet prezentan u pamćenju ili u osjetilima, on smjesta snagom navike

navodi maštu da predoči onaj predmet, koji je s njim obično povezan, a ta zamisao popraćena

je čuvstvom ili osjećajem, koji se razlikuje od nepovezanih sanjarija fantazije.

Vjerovanje pokušava definirati tako što kaže da je ono življa, živahnija, jača, čvršća i

postojanija zamisao nekog predmeta od one, do kakve je ikad sposobna doći sama mašta

(primjerice glas iz susjedne sobe poznanika više nas uzbudi nego zamisao o začarenom

dvorcu).

Vjerovanje se ne sastoji iz posebne prirode ili reda predodžaba, već iz načina kako su

predočene i kako ih duh osjeća (govori kako je nemoguće taj osjećaj potpuno objasniti).

Potom prelazi na veze između određenih predodžaba koje tumači tako da čim se jedna od

predodžba javi u našem mišljenju uvodi sa sobom i drugu, koja ide uz nju, te upravlja našu

pažnju prema njoj.

Te principe povezivanja ili asocijacije sveli smo na tri, a to su sličnost, dodirivanje i

uzročnost. One predstavljaju jedinu sponu koja međusobno sjedinjuje naše misli i stvara

pravilan tok razmišljanja ili razgovora.

Postavlja potom pitanje dešava li se u svim tim odnosima kad je jedan predmet nazočan

osjetilima ili pamćenju, da duh ne samo da je ponesen jačom zamisli pripadnoga predmeta,

već dolazi do postojanije i jače predodžbe nego što je inače mogao steći? (primjerice kad

5

vidimo sliku prijatelja ona pobuđuje u nama određene osjećaje jače nego kad je ne bi

ugledali).

Primjerice vjernicima u crkvi stavljaju slike i kipove svetaca kako bi ih više poticali u vjeri.

Jer označavanjem predmeta vjere osjetnim simbolima i slikama mi neposrednom prisutnošću

tih oblika činimo njih sebi prisutnijima nego što nam je to moguće postići samim

intelektualnim zrenjem i razmišljanjem.

Osjetni predmeti imaju uvijek jači utjecaj na maštu nego ikoji drugi; a taj svoj utjecaj oni

spremno predaju onim predodžbama, koje se na njih odnose i koje im nalikuju.

Postoje i predmeti koji imaju jači poticaj i slabiji(primjer za jači poticaj u vjerovanju kod

vjernika je kada dobiju predmet koji je bio u neposrednom dodiru sa svecem).

Na kraju zaključuje da taj prijelaz misli s uzroka na učinak dolazi od iskustva a ne od uma.

Da prisutnost nekog predmeta nije smjesta izazvala predodžbu onih predmeta, koji su s njime

obično povezani, čitavo naše znanje moralo bi biti ograničeno na usku oblast našeg pamćenja

i naših osjetila, i mi nikad ne bismo bili sposobni da sredstva uskladimo s ciljevima ni da

upotrijebimo svoje prirodne sile, bilo za stvaranje dobra ili izbjegavanje zla.

Kao što nas je priroda naučila upotrebi naših udova a da nam nije dala znanje o mišićima i

živcima, koji ih pokreću, tako nam je usadila i instinkt, koji vodi naše mišljenje jednim

tokom, koji odgovara onome, što ga je ona uspostavila među izvanjskim stvarima, iako mi ne

poznajemo one moći i sile, od kojih u potpunosti zavisi pravilan tok i slijed predmeta.

IZ HRESTOMATIJE(Gajo Petrović):

Hume smatra da iskustvo ne može dati općenitost i sigurnost spoznajama koje su na njemu

osnivaju, niti može odgovoriti bilo šta na pitanje o porijeklu osnovnih elemenata spoznaje.

Hume prihvaća Lockeovu polaznu točku odnosno jednostavne ideje koje razum u gotovom

obliku dobiva iz vanjskog ili unutrašnjeg iskustva, ali je modificira služeći se pritom i

drugačijom terminologijom.

Za razliku od Lockea koji sadržaje svijesti naziva idejama, Hume ih naziva opažajima ili

percepcijama, a terminom ideja označava samo jednu od dvije vrste percepcija. Druga vrsta

percepcije su impresije ili utisci. Razlikuju se po stupnju snage. Impresije su jače od ideja,

jer su impresije svi naši osjeti, strasti i emocije, koje se prvi put pojavljuju u duši, dok su ideje

samo njihove blijede slike u mišljenju i rasuđivanju. Impresije su neposredni a ideje posredni

sadržaj svijesti i obje se dijele na jednostavne i složene. Govori kako svakoj ideji odgovara

jedna impresija i obrnuto ali to samo važi kod jednostavnih ideja i impresija.

6

Kod kompleksnih ideja i impresija nije tako(primjerice jer možemo nešto zamisliti što nismo

vidjeli). Sve naše jednostavne ideje su neposredno ili posredno izvedene iz jednostavnih

impresija. Impresije se dijele na osjetne impresije i impresije razmišljanja(izvedene su

razmišljanjem duha o idejama). Primjerice dobivši preko osjetila neku osjetnu impresiju, duh

stvara njenu kopiju, koja se zadržava po prestanku impresije, ta kopija je ideja, a ideja sa

svoje strane proizvodi određene impresije(poput nade, bojazni..) koje se zovu impresija

refleksije. Sve naše percepcije su izvedene iz osjetnih impresija.

Sve predmete ljudskog uma dijeli na dvije skupine: odnose ideja i činjenice. Odnose ideja

možemo otkriti intuitivno ili demonstrativno, pa su naša znanja o tim odnosima apsolutno

sigurna i nezavisna od bilo kakve konkretne egzistencije.

Činjenice se ne mogu ustanoviti na isti način, niti je njihova istinitost tako očigledna. Svaka

činjenica može biti i ne biti, i njena neegzistencija ne uključuje u sebe nikakvu proturječnost.

O činjenicama ne možemo imati intuitivnu ni demonstrativnu sigurnu spoznaju. O

činjenicama možemo zaključivati samo na osnovu uzroka ili posljedice. Na ideji uzročno-

posljedične povezanosti počiva sve naše zaključivanje osim onoga u matematici. 7 filozofskih

relacija koje mogu biti objekt spoznaje: sličnost, suprotnost, stupanj kvaliteta, kvantitet ili

broj, identičnost, prostorno-vremenski odnosi, uzročnost ili kauzalitet. Prve 4 zavise

potpuno i samo od ideja koje uspoređujemo pomoću mišljenja, a sljedeće 3 su one čiji se

odnosi mogu promjeniti bez ikakve promjene u idejama i njih možemo ustvrditi samo pomoću

iskustva.

O prve 4 grupe možemo imati sigurnu spoznaju a o tri od njih tu spoznaju postižemo

intuicijom. Ključ za određivanje vrijednosti naših ideja je u impresijama, koje su njihov

izvor. Bez utjecaja navike ne bismo ništa znali ni o jednoj činjenici izvan onoga, što je

neposredno prisutno u pamćenju i osjetilima. Navika da očekujemo neki slijed događaja

posljedica je opažanja stalnog ponavljanja toga slijeda događaja, a nije posljedica nikakvog

racionalnog zaključivanja. Vjerovanje u slijed događaja, na koji smo navikli, čini prema tome

osnovu našeg zaključivanja o uzročnoj povezanosti pojava.

KRITIKA KAUZALITETA- Hume smatra da je nužnost nešto što postoji u duhu, a ne u

predmetima te stoga mi ili nemamo nikakvu ideju o uzročnosti, ili je uzročnost samo

determiniranost misli da prelazi sa uzroka na posljedice i s posljedica na uzroke, u skladu s

njihovom u iskustvu primjećenom sjedinjenošću.

KRITIKA POJMA SUPSTANCIJE- Hume smatra da ideja supstancije ne može biti

izvedena ni iz impresija senzacije ni impresija refleksije(jer nije ni okus, ni miris, ni boja a ni

7

strasti ni emocija). Ideja supstancije, kao i ideja modusa, samo su skup jednostavnih ideja koje

su sjedinjene pomoću mašte i imaju posebno ime. Razlikuju se od ideje modusa po tome, što

se za posebne kvalitete, koji tvore neku supstanciju, pretpostavlja, da se nalaze zajedno u

nekom nepoznatom nečemu ili bar da su tijesno i neodvojivo povezani odnosima kontinuiteta

i uzročnosti. Odbacuje duhovnu supstanciju(kritizirajući Berkeleya) jer kad bi smo imali neku

ideju o duhovnoj supstanciji, morali bismo imati i impresiju duhovne supstancije, a da bi

mogla predstavljati supstanciju, impresija bi joj morala biti slična, a to je nemoguće, jer prema

tvrdnji pristalica supstancije, impresija nije supstancija i nema ni jedno od njenih

karakterističnih svojstava.

KRITIKA IDEJE SEBE-Hume smatra da ideju sebe ne možemo imati jer nema ni jedne

impresije iz koje bi ona mogla biti izvedena. Kad bi potjecala iz neke impresije, onda bi ta

impresija morala biti tijekom čitavog života ista, jer se pretpostavlja, da tako egzistira i naša

ličnost. Međutim nema ni jedne konstantne i nepromjenjive impresije i mi ni na kakav način

ne možemo opaziti sebe, nego možemo opažati samo naše različite percepcije. Prema Humeu

ljudski duh je kompleks različitih percepcija, koje slijede jedna za drugom s neshvatljivom

brzinom i nalaze se u stalnom toku i kretanju. IDENTIČNOST nije nešto što realno pripada

raznim našim percepcijama i realno ih povezuje u jedno, nego ona samo spaja njihove ideje u

mašti. Naša mašta spaja naše ideje po njihovoj sličnosti i uzročnoj povezanosti, i na osnovu

toga nastaje predstava o ličnom identitetu. Prema tome identitet je subjektivna tvorevina, a ne

neka objektivno jedinstvena duhovna supstancija.

UZROK NAŠIH OSJETILNIH IMPRESIJA- Hume smatra da su nam neposredno dani

samo naši osjeti, a njihov uzrok nam ne može biti neposredno dan pa ni ne možemo ustanoviti

ni eventualnu uzročnu povezanost između „toga“ i naših percepcija. Hume time predstavlja

negaciju(SKEPTICIZAM) čitave novovjekovne filozofije i svih njenih sporova o „pravoj

stvarnosti“ i o onom što zapravo spoznajemo pomoću iskustva. Hume kaže da ne tražimo više

od duha nego što on može. On može spoznati matematske odnose, izvoditi vjerojatne

zaključke o činjenicama pomoću iskustva na osnovu kauzalnih odnosa.

DRUGA VERZIJA

David Hume, Istraživanje o ljudskom razumu (odjeljci IV. i V.)Odjeljak IV.Skeptičke sumnje o djelatnostima razumaPRVI DIO

8

svi predmeti ljudskog razuma mogu se prirodno podijeliti u 2 vrste:

1.) ODNOSE IDEJA → geometrija, algebra i aritmetika → mogu se otkriti samo misaonom radnjom NEZAVISNO O POSTOJEĆEM2.) ČINJENICE → nisu niti demonstrativno istinite, niti su demonstrativno neistinite → temelje se na odnosu UZROK-POSLJEDICA, naša zaključivanja o činjenicama uvijek se temelje na tom odnosu → ZNANJE O TOM ODNOSU NIKADA SE NE POSTIŽE ZAKLJUČIVANJEM APRIORI, u potpunosti potiče iz ISKUSTVA → svojstvima koja su dostupna osjetilima nikada nijedan predmet ne otkriva uzroke ni posljedice, naš um bez iskustva nikad ne može izvesti bilo kakve zaključke o zbiljskoj egzistenciji

NAVIKA – „tamo gdje je najjača ona ne samo da sakriva naše prirodno neznanje, nego se i sama prikriva pa se priliči kao da je nema, baš zato što je ima u toliko velikoj mjeri“

POSLJEDICA se NE MOŽE otkriti u UZROKU, svaka je posljedica događaj koji se razlikuje od svog uzroka

POSLJEDNJI POKRETAČI i PRINCIPI POTPUNO ZATVORENI LJUDSKOM ISTRAŽIVANJU

DRUGI DIO ISKUSTVO – temelj zaključivanja i zaključak o odnosu uzrok-posljedica što je temelj svih zaključaka iz iskustva? → temelj toga nije razumski proces mora postojati posredni moment između duha i zaključka koji izvodi; Hume NE ZNA što je taj

moment ZAKLJUČCI – podjeljeni u 2 vrste:

1.) DEMONSTRATIVNI ZAKLJUČCI → tiči se odnosa ideja2.) MORALNI ZAKLJUČCI → tiču se činjenica i egzistencije

NEISTINITOST se NIKADA NE MOŽE DOKAZATI DEMONSTRATIVNIM ARGUMENTOM NI APSTRAKTNIM ZAKLJUČIVANJEM A PRIORI

Odjeljak V.Skeptičko rješenje ovih sumnjiPRVI DIO

SKEPTIČKA FILOZOFIJA – nije vezana uz neobuzdane stvari ljudskog duha, niti se može miješati s nekim prirodnim osjećajem ili slabošću → Akademičari (skeptici) uvijek govore o SUMNJI i SUZDRŽAVANJU OD DONOŠENJA SUDOVA

OBIČAJ/NAVIKA – princip po kojemu razum izvodi zaključak → svi su zaključci iz iskustva posljedice navike, a ne umovanja

ako pri zaključivanju ne polazimo od činjenica svi naši zaključci bit će hipotetski kad dokazujemo neku činjenicu potkrjepljujemo ju nekom drugom činjenicom, a takav niz NE

MOŽE IĆI IN INFINITUM → nužno je dakle, da je svako vjerovanje potpuno bez temelja

DRUGI DIO ne postoji ništa slobodnije od ljudske mašte u čemu je razlika između takve fikcije i vjerovanja? → u nekom osjećaju koje se povezuje uz

vjerovanje, ali ne i fikciju VJEROVANJE – življa, jača, postojanija zamisao nekog predmeta od one do kakve može doći

sama mašta – nešto što duh osjeća, a po čemu se ideje suda razlikuju od izmišljotine mašte PRINCIPI POVEZIVANJA IDEJA :

1.) SLIČNOST2.) DODIR3.) UZROČNOST

9

TREĆA VERZIJADavid Hume, Istraživanje o ljudskom razumuODJELJAK IV – SKEPTIČKE SUMNJE O DJELATNOSTIMA RAZUMAPRVI DIO

svi predmeti ljudskog uma ili istraživanja prirodno se dijele u 2 vrste:

1.) ODNOSE IDEJA → geometrija, aritmetika, algebra, tj. SVAKA TVRDNJA KOJA JE INTUITIVNO ILI DEMONSTRATIVNO IZVJESNA → npr. Pitagorin poučak → teze te vrste mogu se otkriti samo misaonom radnjom, nezavisno o onome što postoji u svemiru2.) ČINJENICE → npr. da će Sunce izaći ili da neće izaći → NJIHOVA ISTINITOST NIJE ISTE PRIRODE KAO ISTINITOST KOD PITAGORINA POUČKA → TREBA istražiti u čemu je priroda očiglednosti koja nam daje sigurnost o bilo kojoj zbiljskoj egzistenciji → SVA ZAKLJUČIVANJA O ČINJENICAMA TEMELJE SE NA ODNOSU UZROKA I POSLJEDICE

znanje o uzroku i posljedici NI U KOJEM SLUČAJU NE STIČE SE A PRIORI, uzroci i posljedice ne otkrivaju se umom, već iskustvom

svaka je posljedica događaj koji se razlikuje od svoga uzroka (npr. biljarske kugle), STOGA SE POSLJEDICA NE MOŽE OTKRITI U UZROKU

NAJVIŠE NASTOJANJE LJUDSKOG UMA IDE ZA TIM DA POJEDNOSTAVI PRINCIPE IZ KOJIH PROIZLAZE PRIRODNE POJAVE

čak ni apstraktne znanosti nisu u mogućnosti dovesti nas do posljednjih uzroka (npr. nepokrenuti pokretač)

DRUGI DIO koja je priroda svih naših zaključivanja o činjenicama → ONA SE TEMELJE NA ODNOSU

UZROKA I POSLJEDICE što je temelj svih zaključaka o tom odnosu → ISKUSTVO svi se zaključci mogu podijeliti u 2 vrste:

1.) DEMONSTRATIVNI ili oni koji se tiču odnosa ideja2.) MORALNI ili oni koji se tiču činjenica i egzistencije

NEISTINITOST se nikada ne može dokazati nekim demonstrativnim argumentom niti apstraktnim zaključivanjem a priori

ČETVRTA VERZIJADavid Hume, Istraživanje o ljudskom razumuODJELJAK IV – SKEPTIČKE SUMNJE O DJELATNOSTIMA RAZUMA

svi predmeti ljudskog razuma mogu se podijeliti na:

- ODNOSE IDEJA – geometrija, algebra, aritmetika – tj. SVAKA TVRDNJA KOJA JE INTUITIVNO ILI DEMONSTRATIVNO IZVJESNA, mogu se otkriti samo misaonom radnjom- ČINJENICE – njihova očiglednost nije toliko očita (npr. Sunce koje će sutra izaći ili neće izaći) – duh tvrdnju ne može JASNO zamisliti – sva se zaključivanja o činjenicama temelje na odnosu UZROK-POSLJEDICA → pomoću tog odnosa dolazimo dalje od očevidnosti pamćenja i osjetila

10

TREBA ODREDITI KAKO DOLAZIMO DO SPOZNAJE UZROKA I POSLJEDICE → znanje o odnosu NIKAKO A PRIORI VEĆ IZ ISKUSTVA → primjer Adama i vode i vatre (koje ga uništavaju)

svojstvima koja su dostupna osjetilima predmet ne ukazuje na svoje uzroke i posljedice

UZROCI I POSLJEDICE NE OTKRIVAJU SE UMOM, VEĆ ISKUSTVOM posljedicu nemoguće otkriti u uzroku zaključivanja a priori nikad nam neće moći dokazati da je davanje prednosti nekom

zaključku osnovano ŠTO JE TEMELJ SVIM ZAKLJUČCIMA IZ ISKUSTVA – oni se NE TEMELJE NA

ZAKLJUČIVANJU ili BILO KOJEM RAZUMSKOM PROCESU – potreban je posredni član u procesu zaključivanja, iako to ne može reći što je

ZAKLJUČCI SE DIJELE NA:

1.) DEMONSTRATIVNE – one koji se tiču odnosa ideja2.) MORALNE – tiču se činjenica i egzistencije

sve što je razumljivo ne može biti u proturječju sa samim sobom, NEISTINA NIJE DOKAZIVA DEMONSTRATIVNIM ARGUMENTOM NITI APSTRAKTNIM ZAKLJUČIVANJEM A PRIORI

svi zaključci iz iskustva temelje se na pretpostavci da će budućnost biti slična prošlosti → TI SVI ARGUMENTI ZASNOVANI NA PRETPOSTAVKAMA

ODJELJAK V – skeptičko rješenje ovih sumnji AKADEMSKA TJ. SKEPTIČKA FILOZOFIJA – govori o suzdržavanju od

donošenja sudova NAVIKA - veliki vodič ljudskog života razlika između FIKCIJE i VJEROVANJA – vjerovanje izazvano prirodom PRINCIPI POVEZIVANJA – sličnost, dodir, uzročnost – odgovorni za pravilni tijek

mišljenja osjetni predmet ima jači utjecaj nego mišljeni i korelativni predmeti su od pomoći (npr. prijateljev sin)

PETA VERZIJADavid Hume, Istraživanje o ljudskom razumuODJELJAK IV – SKEPTIČKE SUMNJE O DJELATNOSTIMA RAZUMAPRVI DIO

svi predmeti ljudskog uma i istraživanja mogu se prirodno podijeliti u 2 vrste:

- ODNOSE IDEJA – geometrija, algebra, aritmetika + SVAKA TVRDNJA KOJA JE INTUITIVNO ili DEMONSTRATIVNO IZVJESNA – tvrdnje tipa: kvadrat nad hipotenuzom jednak je kvadratu nad ostalim dvijema stranicama trokuta → TAKVE VEZE OTKRIVAJU SE SAMO MISAONOM RADNJOM- ČINJENICE – ne mogu se ustanoviti, ono što je suprotno nekoj činjenici još uvijek je moguće, npr. tvrdnja da Sunce neće izaći

TREBA ISTRAŽITI U ČEMU JE PRIRODA OČIGLEDNOSTI? sva zaključivanja o činjenicama TEMELJE SE NA ODNOSU UZROKA I

POSLJEDICE sva naša zaključivanja o činjenicama iste su prirode svaka činjenica izvedena je na temelju neke prethodne, kad ne bi bilo ničega što ih

povezuje zaključak bi bio nesiguran → TREBA UTVRDITI KAKO SE DOLAZI DO

11

SPOZNAJE UZROKA I POSLJEDICE – znanje o tom odnosu NI U KOM SLUČAJU NE POSTIŽE SE ZAKLJUČIVANJEM A PRIORI, već u potpunosti potječe iz ISKUSTVA → svojstva koja su dostupna osjetilima nikada ni jedan predmet ne otkriva uzroke koji su ga proizveli, kao ni posljedice koje će iz njega proizaći, NAŠ UM, BEZ POMOĆI ISKUSTVA, NE MOŽE IZVESTI NIKAKVE ZAKLJUČKE O ZBILJSKOJ EGZISTENCIJI I ČINJENICAMA → „...uzroci i posljedice ne otkrivaju se umom, već iskustvom“

utjecaj navika je takav da ponekad prikrivaju naše prirodno neznanje ili se samo pričinja da ih nema, iako su prisutne

NI NAJTOČNIJIM ISTRAŽIVANJEM NIJE MOGUĆE IZ PRETPOSTAVLJENOG UZROKA NAĆI POSLJEDICU BEZ ISKUSTVA

ŠESTA VERZIJA

sva zaključivanja o činjenicama temelje se na odnosu uzroka i učinka znanje iz iskustva duh nikada ne može pronaći djelovanja u pretpostavljenom uzroku najviše nastojanje ljudskog uma – da pojednostavi principe iz kojih proizlaze prirodne

pojave i pojedinačne uzroke svede na nekoliko općih pomoću ANALOGIJE, ISKUSTVA I PROMATRANJA

temelj svih naših zaključivanja = ISKUSTVO 2 vrste zaključaka:

1.) DEMONSTRATIVNI (tiču se odnosa među predodžbama)2.) MORALNO-IZVJESNI (tiču se činjenica)

12