Čudovišno - kraj čovjeka i zadaća umjetnosti, Žarko paić

Download Čudovišno - Kraj čovjeka i zadaća umjetnosti, Žarko Paić

Post on 12-Mar-2015

221 views

Category:

Documents

0 download

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Zeničke sveske 12/10

TRANSCRIPT

udovino Kraj ovjeka i zadaa umjetnosti@arko Pai

Neljudsko, suvi{e neljudsko:Lyotardov nesvodiv ostatak ada se besmrtnost izjedna~ava s vje~no{u tada govorimo o tijelu izvan prostora i vremena supripadnog smrtnicima. No, govor o tijelu pretpostavlja ve unaprijed uvjet mogunosti tjelesnosti uope. Tijelo se uspostavlja u okolnome svijetu kao njegov nesvodivi dodatak. Okolni je svijet prije svega ivotni svijet. U njemu obitava ~ovjek meu stvarima. Neodvojivost dviju supstancija res cogitans i res extensa unato~ njihovu razdvajanju u po~etku novovjekovne filozofije kod Descartesa, odnosi se na neodvojivost tijela od mi{ljenja. Meutim, problem cjelokupne metafizike nije u dosezanju vje~nosti sa stajali{ta misaone supstancije i ~istoga uma. Uobi~ajeni odgovor teologije na znanstvene, kozmologijske teorije o nastanku svemira (svijeta), pri ~emu se teorija svega Stevena Hawkinga i teorije struna nastoje povezati s obzirom na dosege Einsteinove ope teorije relativnosti u spekulaciji o imploziji crnih rupa, jest da teorijska fizika moe govoriti samo o materijalnosti svemira. No, o prvome uzroku kojim nastaje ne{to iz ni~ega (creatio ex nihilo) izostaje odgovor. Bog kao kreativna inteligencija jest nematerijalan uzrok stvaranja. Za Aristotela je Bog nepokretni pokreta~ bitka bia. Odatle je razvidno da u govoru o besmrtnosti i vje~nosti treba nuno razlikovati tjelesnu supstanciju u njezinoj materijalnoj protenosti i kognitivnu supstanciju u njezinoj misaonoj protenosti. Za razliku od dekartovskoga dualizma neotklonjiva u svakoj raspravi o odnosu spiritualne energije mi{ljenja u tehno-znanstvenim spekulacijama o virtualnim strojevima s mogunostima i granicama tijela u njegovu tjelesnome ustrojstvu, ovdje se radi o strukturalnome jedinstvu tijela-uma u okruju vremenitosti.11

K

Vidi o tome: . Pai, Bijele rupe: Tijelo kao vizualna fascinacija, u: Zaokret, Litteris, Zagreb, 2009., str. 211-381. 120

Zenike sveske

Vrijeme u kojem se dogaa to strukturalno jedinstvo ostaje zagonetkom. Mra~na tajna besmrtnosti nije stoga tajna produljenja ljudskoga ivota u preobrazbama ivoga stroja, koji nadomje{ta i nadilazi animalno-humanu prirodu tijela. Zagonetka se skriva u dogaanju vremenitosti ~udovi{noga sklopa ivota s onu stranu navlastito ljudskoga u njegovoj dokinutoj kona~nosti i jednokratnosti. Prelazak granica kona~nosti kao da zadire u prelazak granica ljudskoga uope. [to se dogaa s cjelokupnom povije{u koju je Heidegger nazvao onto-teologijskim ustrojstvom metafizike?2 Povijest ne shvaamo kao pripovijest. Narativnost je jedna od oznaka postmoderne kritike univerzalnosti modernoga uma, {to je jasno pokazao Lyotard kad je govorio o kraju velikih pri~a i ulasku u pluralni svijet ivota bez zahtjeva za univerzalnom istinom. Ako povijest nije pripovijest (historia rerum) o dogaajima suspregnutim u neki sustav filozofijsko-znanstvenih pretpostavki o povezanosti meu razli~itim uzrocima zbivanja ne~ega u pro{losti, {to jo{ preostaje? Zasigurno preostaje ona izvorna vremenitost povijesti kao vijesti o novome, nadolazeemu. Paradoksalno, ali jedino smisleno, jest da je primarna dimenzija povijesti ekstaza budunosti. Pritom budunost nije kraj povijesti kao u eshatologijskome nauku kr{anstva. Kona~nost je ispunjena mjera vje~nosti u povijesti. Mesijansko vrijeme sabire se u i{~ekivanju nadolazeega kao jedino podobnoga vremena. Spasonosno po~iva u budunosti. Na taj na~in svako je mesijansko vrijeme u sebi soteriologijsko.3 Bogu i bitku ne pripadaju oznake apovijesnosti u smislu nadpovijesnoga kao takvog. I Bogu i bitku je supripadno to da Boga ima, a bitak jest samo u dogaanju povijesne objave biu koje ima mogunost mi{ljenja i govora o smrtnosti i besmrtnosti. Bez tog odnosa povijest se preobraava u kvazimitski svijet vje~ne dosade neprolaznosti zbivanja. Bogovi se dosauju, a ~ovjek pati. Bez ~ovjeka nema povijesti. Ali ~ovjek nije ovdje njezin uzro~nik niti se povijesnost povijesti svodi na bilo kakvu antropologiju s njegovim postavljanjem kao subjekta i supstancije.4 ^ovjek je uvijek ne{to drugo. Njegov je na~in bitka postavljen povijesno nekom njemu bliskom i ujedno strahotnom, neljudskom, ~udovi{nom moi, bio to rad ili znanost, primjerice.2

M. Heidegger, Die onto-theo-logische Verfassung der Metaphysik, u: Identiitt und Differenz, G. Neske, Pfulklingen, 1957.3

G. Agamben, Die Zeit, die bleibt: Ein Kommentar zum Rmerbrief, Edition Suhrkamp, Frankfurt/M.,

2006.4

J. Derrida, Les Fins de lhomme, u: Marges de la philosophie, Les ditions de Minuit, Pariz, 1972., str. 121-164. 121

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

Na jednom mjestu spomenute rasprave Heidegger tvrdi da bi jedno bezbono mi{ljenje u otklonu od Boga filozofije u smislu causa sui bilo blie boanskome Bogu. Bog je u onto-teologijskome ustrojstvu metafizike uvijek mi{ljen iz bitosti bia kao najsavr{enije bie, Njemu je jedino supripadan pojam vje~nosti. Da bi se prispjelo u izvorniju dimenziju mi{ljenja, koje boanskoga Boga oslobaa apsolutnog zahtjeva metafizike, potrebno je osloboditi prostor i vrijeme od apsoluta vje~nosti mi{ljene uvijek analogno metafizi~kome razumijevanju Boga kao najvi{ega bia u smislu bitka (temelja) bia. Vje~nosti kao i boanskome Bogu otuda pripada o~igledno ne{to vi{e negoli se to pokazuje u lo{oj vremenitosti istoga, neovisno je li rije~ o krunome gibanju ili linearnome razvitku spram beskona~nosti. Sloboda za mi{ljenje pogodnije od metafizike zahtijeva nadilaenje svakog dualizma du{e/duha i tijela. Ali ta je sloboda istodobno ne{to ~udovi{no zato {to iziskuje prelazak metafizike u posve druk~iju otvorenost dogaaja tradicionalno uspostavljene razlike izmeu vremenitosti (tijela) i vje~nosti (uma). Heidegger je brinom sumnjom otklonio jednozna~nost puta u takvo mi{ljenje nadolazeega dogaaja. Sloboda nije stvar novovjekovno shvaenog subjekta s vladavinom predstavljanja (representatio) bitka kao postava tehnike. Mo ~udovi{noga napretka tehnike kao mahnitosti bez utjehe slobodu neizbjeno svodi na slobodnu uporabu mi{ljenja ve unaprijed svedenog na ra~unalni karakter bitka. Vje~nost nije matemati~ki i fizikalni problem, premda istraivanja suvremene fizike pokazuju da su prostor i vrijeme omogueni nekom izvornom silom s onu stranu fizikalnih pojmova mase, energije i informacije. Energija pritom ima najveu ontologijsku mo pruenoga podarivanja bitka. U govoru o spiritualnoj energiji, primjerice, ili pak o auri koju je Benjamin postavio u sredi{te promi{ljanja o kraju umjetnosti u doba tehni~ke reproduktivnosti, nastoji se spojiti ono dokazivo fizikalno i neiskazivo i neprikazivo metafizi~ko iz kojeg izvire ivotnost ivota u svekolikome gibanju bia. Energetski potencijal materije jest uvjet mogunosti nastanka ne~eg bitno novoga u prostoru i vremenu. Brina je sumnja vi{e od skepticizma. Ona je i vi{e od rezignacije u nadolazei dogaaj totalne prevlasti modernih tehno-znanosti u odreivanju svega {to jest. Kad Heidegger, dakle, kae da nitko ne moe znati hoe li i kada, gdje i kako nastupiti mi{ljenje koje nadilazi horizont metafizi~ki shvaenoga bitka, Boga i ~ovjeka, te da je mogue, ali nije nuno, da budunost poprimi karakter apsolutne moi moderne tehnike, tada je ve bitno napu{ten metafizi~ki poredak kategorija modaliteta (mogue, zbiljsko, nuno). Preokret je mi{ljenja u takvom122

Zenike sveske

nunom slijedu metafizike vidljiv ve onda kada se vladavini znanstvenotehni~ke nunosti suprotstavlja nuna mogunost umjetnosti.5 To zna~i da se kategorijom mogunosti jedino moe misliti nadolazei dogaaj budunosti. Tek s njime moe, ali ne mora nuno, nastupiti mjesto i vrijeme za boanskoga Boga. Je li taj i takav boanski Bog onaj kojemu jo{ uope pripadaju transcendentalije jednog, dobrog, istinitog i bia, ali i lijepoga (pulchrum) kako je srednjovjekovna teologija zami{ljala njegov ontologijski status? ^udovi{no je upravo samo to {to misliti besmrtnost i vje~nost ve unaprijed zna~i biti ba~en u bezdan izmeu dvojega: s jedne strane neizbjenoga (nunoga) napretka i razvitka moderne tehnike u liku suvremenih tehno-znanosti kao legitimne nove metafizike svijeta u doba kraja povijesti, a s druge pak oslobaanja prostora i vremena za okret (die Kehre) u nadolazeu izvornost slobode s onu stranu sveg dosada{njeg razumijevanja vremena i vje~nosti. Biti ba~en u bezdan izmeu dvojega ne zna~i biti osuenim na tzv. fundamentalni izbor izmeu ne~eg {to je samorazumljivo dobro i jedino mogue sa stajali{ta preivljavanja ~ovje~anstva u budunosti i onog {to je moda mogue kao prepu{tanje slu~aju apokalipti~ke sudbine svijeta s pomou odbijanja te mahnitosti nunosti mi{ljenjem slobode kao dogaaja jednokratna i neponovljiva ivota. Ne radi se uope o mogunosti izbora u egzistencijalisti~kome ili bilo kakvome drugome obliku danas prevladavajue svijesti o hiperiindividualizmu osobe koja sebi sama postavlja vlastiti predmet udnje te ga dosee ili ga odbacuje. Izbor nije primjerena rije~. Posrijedi je odluka mi{ljenja o putu na kojem sve ima totalni karakter mobilizacije tehnike kao tehno-znanstvenoga naba~aja bitka, ili se pak sluti otvorenost novoga u pukotinama samog projekta konstrukcije umjetnoga ivota i inteligencije kao jedine nune i spasonosne alternative kraju ~ovjeka u njegovim evolucijskim granicama. To je pitanje iznova na radikalan na~in postavio glavni mislilac postmoderne J.-F.Lyotard u zbirci rasprava naslovljenoj Neljudsko.6 Budui da se uobi~ajeno smatra kako je time Lyotard iz optimisti~ke najave nesvodivosti pluralnih kulturnih svjetova i njima pripadnih jezi~nih igara u doba razvijenih sklopova5

Vidi o tome esej Borisa Groysa o Heideggeru i interpretaciji njegova spisa Izvor umjetnikoga djela, u: B. Groys, Einfhrung in der Anti-Philosophie, C. Hanser, Mnchen, 2010., str. 73-92.6

J.-F. Lyotard, The Inhuman: Reflections on Time, Polity Press, Cambridge, 1991. 123

asopis za drutvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

tehno-znanosti u informacijskim d

Recommended

View more >