crveni sator

Click here to load reader

Post on 18-Jul-2020

34 views

Category:

Others

14 download

Embed Size (px)

TRANSCRIPT

  • Za moju kćer Emiliju

  • Proslov

    Dugo je, dugo vremena prošlo otkako sam ja izgubljena za vas i vi za mene.

    Moje ime vama ne znači ništa. Spomen na mene tek je prah.

    Nije to vaša krivnja, niti moja. Ĉvrsta nit što vezivaše naraštaje majki i njihovih kćeri prekinu se, a

    svijet prijeđe u ruke muškaraca koji ne posjeduju znanja. Zbog tog sam razloga ja i postala tek

    usputnom zabilješkom, kratkim predahom između dobro znane pripovijesti o Jakovu, mom ocu, i

    slavnih poglavlja o Josipu, mom bratu. U onim rijetkim prilikama kad bi me se netko spomenuo o

    meni se govorilo kao o ţrtvi. Negdje pri početku vašeg Svetog pisma postoji jedan odjeljak u kojemu

    piše da sam bila silom obljubljena i koji se nastavlja krvavom pričom o tome kako je osvećena moja

    čast.

    Ĉudi me da je više ikad ijedna majka nazvala svoju kćer Dina. Neke od vas ipak jesu. Moţda ste

    naslutile da je moje postojanje ipak nešto više od bezglasnih slova u knjizi. Moţda ste to osjetile

    slušajući zvuk mog imena: prvi je njegov dio visok i svijetao, kao kad u suton majka doziva dijete;

    drugi je mekan i njeţan, kao stvoren za šaputanje tajni na jastuku. Diinaa.

    Nitko se više ne sjeća vještine kojom sam se dičila kao primalja, ni pjesama koje sam pjevala, ni

    kruha što sam ga pekla za svoju nezasitnu braću. Ničega više nema, ničega osim nešto okljaštrenih

    pojedinosti vezanih uz onih nekoliko tjedana u Šekemu.

    A toliko je toga bilo za pripovijedanje. Da je itko ikada to od mene zatraţio, svoju bih priču bila

    otpočela od jedinog mogućeg početka, to jest od naraštaja koji me podigao i odgojio. Ţeliš li razumjeti

    bilo koju ţenu, prvo moraš pitati za njezinu majku, a potom pomno slušati. Pripovijesti o hrani

    znakom su čvrste povezanosti. Ĉeznutljive šutnje svjedoče o nedovršenim poslovima. Ĉim više stvari

    zna o materinu ţivotu - bez ikakva okolišanja ili cmizdrenja- svaka kći postaje jačom.

    No dakako, u mene je to ponešto zamršenije jer ja sam imala četiri majke: svaka me od njih na svoj

    način grdila, podučavala ili tetošila, davala mi različite darove, kaţnjavala me različitim strahovima.

    Lea mi je podarila ţivot i svoju predivnu uznositost. Rahela mi je pokazala kako se namještaju opeke

    za rodilju i kako ću najljepše urediti kosu. Zilpa me naučila razmišljanju. Bilha je najpaţljivije slušala.

    Niti jedna od njih nije pripravljala jestvine s istim začinima. Nijedna nije razgovarala s mojim ocem

    jednakom bojom glasa - pa tako ni on s njima. Morate znati i to da su moje majke ujedno bile sestre, to

    jest kćeri što su ih Labanu bile rodile njegove četiri ţene. Doduše, moj djed nikad nije priznao Zilpu i

    Bilhu: to bi ga bilo stajalo još dva miraza, a on bijaše škrta svinja.

    Kao što su to uvijek činile sve sestre koje ţive zajedno i dijele muţa, moja majka i moje tetke

    isprele su ljepljivu mreţu odanosti i kivnosti. Tajnama su trgovale kao grivnama i prenosile ih dalje,

    meni, jedinoj djevojčici. Govorile su mi o stvarima za koje bijah premlada da o njima slušam.

    Obujmile bi mi lice dlanovima i nukale me da se zakunem kako ću se svega zauvijek sjećati.

    Silno su se ponosile jer su dale mom ocu toliko sinova. Sinovi bijahu ţenina dika i mjera njezine

    vrijednosti. Pa ipak, rađanje jednog muškog djeteta za drugim u ţenskim se šatorima nije smatralo

    izvorom nepomućene sreće. Moj otac rado se hvastao svojim mnogoglasnim plemenom; njegove su

    ţene voljele moju braću, ali i čeznule za kćerima, ţaleći se jedna drugoj zbog muškosti Jakovljeva

    sjemena.

    Kćeri su olakšavale teško breme svojih majki - pomagale su im presti, mljeti ţito i bez kraja i

    konca paziti na mališane koji su uvijek mokrili po uglovima šatora, ma što im vi govorili.

    Ali i iz drugog su razloga ţene priţeljkivale rođenje kćeri: bijaše to zalog očuvanja njihovih

    sjećanja. Nakon što bi ih odbili od prsiju, dječaci više nisu slušali majčine priče. Ja sam bila ta kojoj su

  • majka i majke-tete neprestance pripovijedale o sebi. Bez obzira na to što su radile njihove ruke - nosile

    djecu, kuhale, prele, tkale - njihovi su mi glasovi stalno punili uši.

    U rumenkastoj sjeni crvenog šatora - šatora u kojem smo boravile za razdoblja mjesečnog pranja -

    prstima bi mi rasplitale kovrče, prisjećajući se svojih mladenačkih ludosti i junačke povijesti svojih

    porođaja. Njihove priče bile su darovi nade i snage što se kao ţrtve ljevanice prinose Kraljici neba: no

    ti darovi nisu bili namijenjeni nijednom bogu, nijednoj boţici - bili su namijenjeni meni.

    Još osjećam koliko su me voljele moje majke. Zanavijek sam u srcu sačuvala tu ljubav. Ona me

    krijepila. Ona me uzdrţala na ţivotu. I nakon što sam ih napustila - pa čak i sada, tako dugo poslije

    njihove smrti - spomen na njih uvijek je za mene utjeha.

    Sve ono što sam čula od svojih majki prenijela sam novom naraštaju, ali pričati o svom vlastitom

    ţivotu bijaše mi zabranjeno i ta je šutnja zamalo usmrtila srce u mojim grudima. Nisam umrla: ţivjela

    sam dovoljno dugo da druge priče uzmognu ispuniti moje dane i noći. Gledala sam novorođenčad

    koja otvara oči da prvi put vidi novi svijet. Pronalazila sam razloge za smijeh i zahvalnost. Bila sam

    ljubljena.

    A sada vi dolazite k meni - ţene ruku i stopala mekanih kao u kraljice, ţene s više lonaca za

    kuhanje no što vam je potrebno, ţene tako sigurne za vrijeme babinja, ţene tako slobodnih jezika.

    Dolazite jer ste ţeljne izgubljene povijesti. Ţudite za riječima kojima ćete ispuniti golemu tišinu što je

    progutala mene, i moje majke, i njihove majke prije njih.

    Ţeljela bih da vam mogu više toga reći o svojim praroditeljkama. Strašno je i pomisliti koliko je

    stvari zauvijek zaboravljeno: upravo stoga sjećanje smatram svetinjom.

    Tako sam zahvalna zbog vašeg dolaska. Istočit ću pred vas sve što imam u svojoj duši, tako da

    moţete otići od ovog stola zadovoljne i okrijepljene. Blagoslovljene bile vaše oči. Blagoslovljena bila

    vaša djeca. Blagoslovljeno do po kojem hodite. Moje je srce posuda prepuna najslađe vode što se

    prelijeva preko njegova ruba. Selah.

  • PRVI DIO

    PRIČE MOJIH MAJKI P O G L A V L J E P R V O

    Njihove priče započinju s danom kad se pojavio moj otac. Tog dana Rahela je uletjela u tabor

    trčeći što je noge nose i mučući poput teleta otrgnutog od krave. Prije no što ju je itko stigao izgrditi

    zbog toga što se ponaša kao raspušteni dječak, prije no što je pravo udahnula, već je razvezala

    nekakvu čudnu pripovijest o tuđincu kod studenca, sipajući riječi poput vode u pijesak.

    Divlji čovjek bez sandala. Raščupana kosa. Prljavo lice. Poljubio ju je u usta, on je rođak, sin

    njihove tetke, on je umjesto nje napojio ovce i koze i ispsovao one vucibatine što se povlače oko

    zdenca.

    "Ama, što to blebećeš?" upita Laban, njen otac. "Tko je taj koji je došao na studenac? Koga ima u

    pratnji? Koliko vreća nosi?"

    "On će me oţeniti", uvjereno će Rahela, čim je napokon došla do daha. "Kaţe da sam ja njegova i

    da bi me oţenio sutra kad bi mogao. Sada me dolazi zaprositi."

    Kad je to čula, Lea se namršti. "Oţeniti te?" reče, prekriţivši ruke i zabacivši ramena unazad. "Pa

    ti još dobrih godinu dana nećeš biti za udaju"; tek koju godinu starija od nje, Rahelina sestra već je

    nastupala kao glavarica očeva skromnoga kućanstva. Mlada gazdarica Labanove kuće (bijaše joj tada

    otprilike četrnaest godina) voljela se obraćati mlađoj sestrici svisoka, majčinskim tonom. "Što sve ovo

    ima značiti? I kako je uopće došlo do toga da te on poljubi?" Radilo se o vrlo ozbiljnom prekršaju -

    iako je počinitelj navodno bio rođak i iako je Rahela bila toliko mlada da ju se moglo smatrati

    djetetom.

    Rahela napući donju usnu i stane se duriti, što bi tek nekoliko sati ranije izgledalo jednostavno

    djetinjasto. Nešto se s njom dogodilo: još jutros, čim je otvorila oči, najpreča joj je misao bila kako

    pronaći mjesto na kojemu je Lea skrivala med. Lea, ta magarica, umjesto da ga podijeli s njom, čuvala

    ga je za goste i osim one male jadnice Bilhe, nitko drugi nije nikad dobio ni zalogaja.

    Sada je, pak, mogla razmišljati jedino o čupavom strancu čiji je pogled susreo njezin u srazu

    prepoznavanja i potresao je do srţi.

    Znala je ona dobro o čemu Lea govori, no činjenica da još nije počela s mjesečnim krvarenjima

    bila joj je u tom trenutku posve nevaţna. Obrazi su joj gorjeli.

    "Gle, gle!" opet će Lea, ovaj put podrugljivo. "Pa ona je zaljubljena. Pogledajte je!" reče. "Jeste li

    ikad dosad vidjeli ovu curu kako se crveni?"

    "Što ti je učinio?" upita Laban, reţeći poput psa koji osjeća uljeza u blizini svog stada. Stisnutih

    šaka, smrknuta lica, usmjerio je svu pozornost na Rahelu, kćer koju nijednom u ţivotu nije udario,

  • kćer koju gotovo nikad nije pogledao ravno u lice. Ona ga je plašila od samog rođenja - razdirućeg,

    silovitog dolaska na svijet - tijekom kojeg