I DIO

SUDBONOSNI SUSRET

riste, sve će ih sunovratiti.

— Kakva sablazan naočigled čitave Nice.

— Pozovu nas na svečanu utrku, a kad tamo, moramo gledati strahote.

— Eno, eno što radi. Što, zaboga, radi!

Svjetina stoji na uzletištu, gleda gore i dršće. Jedan pilot u divljem letu uspeo se na krov svome drugu, prebacio se oko njega naglavce i sad mu sinuo pod kotače, prestigao pa leti dalje, lovi trećeg, četvrtog, spušta se, diže, obletava i prestiže aeroplane u letu, izvodeći luđačku smrtonosnu igru sa životima pilota. A svjetina prestrašena gleda i viče.

— Poludio je, poludio je!

Sad je gore nešto zagrmilo i zadimilo se. Netko u svjetini poviče:

— Jedan je pilot ispalio u luđaka hitac!

Časak šutnje. Ljudi čekaju bez daha.

— Je li ga pogodio?

Ali pilot okrene stroj i poleti na aeroplan s kojeg je pao hitac i naglavce se okrene oko njega tri puta kao da mu se ruga, onda se digne nad te strojeve, iznad okruga preleti uzletište u vratolomnim krivuljama, zaustavi se nasred uzletišta i spusti okomito poput strijele na zemlju.

— Pada! Razmrskat će se! — viče svjetina i grne k ogradi.

Stroj je već na zemlji, a iz njega skoči pilot, skine naočale i stade svlačiti rukavice kao da se nije ništa neobično desilo.

— On je čitav? On je zdrav! — snebivaju se ljudi i zapanjeno zure u vitko tijelo mladića odjeveno u odoru od smeđe kože i gledaju njegovo crnoputno lice i kao ugljen crne oči, što zadovoljno promatraju stroj.

— Pa taj nije lud — šapće iznenađena svjetina. — Ne, on zacijelo nije lud!

— Što je to onda radio gore? Nije li to bilo luđački?

Ali, eto, spustiše se na zemlju i ostali aeroplani, a piloti pohite k njemu uzbuđeni, usopljeni i pitaju ga:

— Što je to bilo, gospodine?

— Malo karnevalske šale! — odgovori on. — To je moj zračni humor!

— Oprostite, ali vi ste upravo luđački ugrozili naše živote.

— Vaš je postupak kažnjiv! — vikali su piloti.

— Zar je moguće da stroj može tako vratolomno krivudati, uzdizati se i padati? Ta to je neviđeno! Zar je vaš stroj jegulja?

— A najstrašnije je to da vas uopće nismo ni čuli. Vaš se motor i ne čuje. Kako je to?

Mladić se nasmiješi bezbrižno:

— Ako je moj aeroplan voljan da vam štogod o tome prišapne, ja se neću protiviti.

— Dakle, novi izum? — upita jedan pilot.

— Prije bih rekao čarolija — veli drugi.

— Nazovite to kako vam drago! — odgovori mladić mirno i stade se spremati da svoj stroj očisti. A svjetina za ogradom promatra taj prizor i sluša razgovor. Njezin bijes i strah prometnuo se u potpuno udivljenje.

»Tko je taj smioni pilot koji ima aeroplan što ‘pliva u zraku kao riba u vodi’?« Ovo pitanje leti od usta do usta. A nitko ništa ne zna. Ni općinstvo ni piloti. Tek se zna da se je prijavio na internacionalnu utrku i ništa više. Pred hangarom stoje skupine gospode i gospođa od sporta i sve uzbuđeno raspravlja. Neki gospodin istrči iz jedne skupine sportaša, pristupi k njemu i reče mu:

— Gospodine! Jedan Amerikanac želi kupiti vaš stroj. Koliko tražite za nj?

— Sjevernu Ameriku! — odvrati pilot ravnodušno, a gospodin pokunjen ode.

Općinstvo se smije, a piloti se povlače dalje i poluglasno raspravljaju gledajući čas pilota čas opet njegov stroj. A on čisti svoj aeroplan i ne opaža kako ga postrance promatra visok muškarac u odori pilota od skupocjene krokodilske kože. Iz njegova upalog lica gledaju dva hladna oka. Ruke drži u džepu. Ne govori ni s kim, ne gleda nikoga, već samo mladog pilota. Kad je ovaj ostao sam, pristupi k njemu:

— Gospodine, ja sam u zraku ispalio u vas hitac. Izvolite me pozvati na odgovornost.

— Vrlo rado. Ali stvari koje su se dogodile u zraku neću rješavati na zemlji. Doviđenja na dvoboju — gore!

Izrekavši ovo nastavi svoj posao. Ali gospodin u krokodilskoj koži pristupi još bliže i upita ga:

— Što ste po zvanju?

— Inženjer.

— Koje struke?

— Pa tako! Razumijem se nešto malo u strojeve, elektrotehniku i koješta drugo! — zvučio je ironički odgovor.

— Gdje ste namješteni?

— Nije daleko od Nice. U brodogradilištu luke Toulon.

— Vi ste onaj koji je izgradio podmornicu Viktorija, što se nalazi usidrena pred Nicom?

— Da, gospodine.

— Pređite u moju službu. Vlasnik sam brodogradilišta u Americi.

— Na to bih vam mogao odgovoriti kad bih znao uvjete i prilike.

— Svaki vaš uvjet prihvaćam. Dođite danas na ples u Casino Municipal u Nici. Potpisat

ćemo ugovor.

— Pod kojim imenom da potražim gospodina?

— Zovem se Siegfried Wiking!

— Doći ću.

— Danas je 14. ožujak 1914. — od ovog časa smatram vas svojim namještenikom!

I ne dočekavši odgovor naglo ode. Mladić se osvrne za njim, ironički nasmiješi i slegnu ramenima.

Općinstvo još uvijek stoji uz ogradu i bulji u pilota. Ali on ne gleda nikoga i radi. Sad mu dopre do ušiju ljubezni ženski glas:

— Gospodine! Ne biste li mi pokazali ovu čudotvornu pticu?

Pilot podigne glavu i spazi mladu damu u bijelom športskom kostimu s kapicom na glavi gdje stoji pokraj stroja te upire u nj velike tamne plave oči. I on ironički oslovi nepoznatu damu:

— Ne biste me i vi, madame, htjeli angažirati u kakovu tvornicu?!

— Da, gospodine.

— U tvornicu lutaka?

— Ne, već u tvornicu korbača za gospodu koja ne umiju da pristojno odgovaraju kad ih se uljudno pita.

Ove energične izrečene riječi očito iznenadiše mladog pilota. On odbaci alat, uspravi se, otmjeno nakloni i udvorno reče:

— Oprostite, madame, čime vam mogu poslužiti?

— Želim odgovor na ovo pismo.

On uzme pruženu mu posjetnicu i pročita olovkom napisane riječi:

»Smatram vas čovjekom budućnosti! Ako vam je s voljom, javite mi po ovoj dami gdje bismo mogli još danas govoriti.

Kajetan Valido.«

Pilot dočita pa reče ravnodušno:

— Ne poznajem toga gospodina, ali izvolite mu reći da ću večeras biti na plesu u Casinu Municipal.

— Dobro. Ali dopustite — kako vam je ime?

— Bojan Knežević.

— Otkud ste rodom?

— Iz Australije.

— Po imenu sudeći niste podrijetlom odanle?

— Podrijetlom sam iz Hrvatske. Moj se otac nekoć iselio u Australiju.

Njezinim licem proleti neko prijatno iznenađenje. Ona se osmjehne i kimne glavom:

— Doviđenja uvečer!

I za čas se izgubi u skupinama koje su stajale pred hangarom.

* * *

Deset je sati uvečer. Nica je bajoslovno rasvijetljena. Život se bogataša budi. Naslade, što ih pruža zlato, spremaju se na orgije.

Pred Casinom Municipal vrve automobili i kočije. Iz jednog auta skoči mladi inženjer, pođe kroz predvorje palače i uđe u plesnu dvoranu. Povuče se postrance, pod širokolisnu palmu. U crnom fraku napadnije se ističe njegovo crnoputno lice što odaje zdravlje, samopouzdanje i vedri mir. Naslonio se na stablo i hladno promatra u svilu zaogrnute i draguljima iskićene ljepotice što kraljevski primaju udvaranje gospode u frakovima i časničkim odorama: on promatra mješavinu svih tipova kruglje zemaljske, sluša sve jezike ovoga svijeta, pa mu se ova bajoslovna osvijetljena šarena slika pričinja kao svjetska utakmica bogatstva raskoši i naslada, u kojoj jedini on ne sudjeluje. Ali ipak, kao da je tu još netko koga sve to ne zanima. On spazi muža što je stao u toj vrevi pustopašne zabave sam, hladan i ponosit kao kralj. Nije li to kip ili je živ stvor? Visok je, otmjena držanja, blijedo lijepo lice obraslo bradom nalikuje Kristu. Oči su mu duboke, zamišljene, a na visokom čelu kao da je upisano nešto tajanstveno.

Frak napadno ističe njegovu vitešku mušku ljepotu, ali on je hladan za strasne poglede žena i bešćutan za sve ove naslade. Mladom se inženjeru čini kao da je taj čovjek odnekuda zalutao u ovu dvoranu, da ga nitko ne vidi i ne upozna. No ipak, mlada neka dama pristupa sad k njemu.

Bojan promjeri njezinu pojavu i razabra da je mlada i ljepušna. Omalena, ali je njezino tijelo kao u Venere. To mu odaje ružičasta svila što se diskretno omotala oko njezina tijela. Sad se dama okrenu prema inženjeru i on prepozna onu istu s kojom je prijepodne govorio na uzletištu. A ona evo dolazi s mužem, kojeg je Bojan s tolikim zanimanjem promatrao, ravno k njemu.

Mladić dočeka damu uljudnim poklonom, ona ga oslovi i pokaže lepezom svoga pratioca. S nekim počitanjem pokloni se mladić tom mužu koji ga pogleda svojim dubokim pogledom kao da mu prodire u dno duše.

— Ja sam Valido — reče on dubokim glasom. — Vidio sam vas na uzletištu. Ne biste li htjeli ostaviti sadanju vašu službu?

— Ako se pruže bolje prilike mojem radu...

— Uvjeti su sporedni. Samo na jedno mi odgovorite, osjećate li u sebi snage da svoj mladi um posvetite velikom jednom djelu?

— Da, gospodine!

U to se rine između njih visoka pojava u fraku i oštro upadne u riječ:

— Gospodine inženjeru, ja sam prvi došao i stavio ponudu. Vi pripadate meni.

— Ja pripadam sebi! — odgovori mladić mirno.

— Ja ću vas prisiliti!

— Neka gospodin bira po slobodnoj volji — upadne Valido i njegova se lijepa glava otmjeno uzdigne te pogleda Wikinga s prijezirom.

Mladić pogleda sad jednog sad drugog. Lice mu odaje da se ne može odlučiti. Dva se čovjeka na tako neobičan način otimlju za nj. Obojicu obavija neka tajanstvenost, a to ga privlači. Samo za kojeg da se odluči? U tom času stupi pred njega mlada dama, pogleda ga svojim velikim plavim očima i reče:

— Birajte: Wiking ili Valido. Ali pritom ne zaboravite kakva bi odluka bila dostojna — vašega podrijetla!

Mladić se trgne. Dama je ove riječi izrekla lijepom hrvaštinom. I on klikne:

— Madame, vi ste...

— Dijete sam Dubrovnika! Ime mi je Zorana contessa Dionorić!

Lice mladog inženjera sijevne. Odluka je pala. On se pokloni Wikingu:

— Hvala, gospodine, na ponudi! Stupam u službu gospodina Valida.

Wiking ošine Bojana pogledom i bez riječi i pozdrava udalji se.

A Valido pruži mladiću ruku.

— Dobro ste odlučili. Imade netko kome treba vaših sila.

— A tko je taj?

— Tko je? On je kralj kojemu oduzeše krunu, snaga kojoj oteše vlast — on je bog kojeg želi čitavo čovječanstvo, a ipak ga je poslao u progonstvo.

Bojan se zbuni. Kakve su to zagonetne riječi! Što time misli? U kolikoj je to sve vezi s njegovim radom?

— Smijem li — upita on — saznati nešto potanje, tko je taj čovjek, što me treba i kako mu je ime?

— Nije još nadošao čas da vam to kažem!

— Ne pitajte ga ni o čemu dok vam Valido sam ne kaže — reče Zorana hrvatski. — Pouzdajte se u njega. To je sve što vam mogu savjetovati.

»Dakle, ona poznaje smisao tajanstvenih riječi tog zagonetnog čovjeka«, pomisli Bojan. »Ali što je ona njemu? Da mu je žena, nosila bi njegovo ime? Tko je zapravo on? Što ga veže s tom ženom? Sve mi je nejasno, a ipak baš zato me neobično privlači.« U ovim ga mislima prekine Valido:

— Pratite nas, gospodine, k stolu.

Bojan se pokloni i pođe s njima u raskošnu blagovaonu. Ponoć je. Slatka melodija valčika razigrala je otmjeni svijet. Kroz sve dvorane buči zabava, smijeh i pustopašno veselje. Sve se komeša u vrzinom kolu naslada.

Ujedared kao da je u palaču tresnuo grom. Ples se zaustavi, glazba umukne, a razigrana vreva stoji u grobnom mraku...! Lustera kao da je nestalo, a gosti ostadoše u potpunoj pomrčini, osupnuti, preneraženi i nijemi.

I u tom trenutku prve zabune zatutnji dvoranom prasak... Negdje pane hitac, nešto se sruši na pod... I najednom vrisnuše žene, skočiše muškarci, sve hoće da bježi, ali jedan preko drugog, nastade gužva, komešanje, vika, ljudi ruše stolove, razbijaju stakla, gaze preko

povaljenog pokućstva i preko živih ljudi. Svatko se hoće da spasi a da sam ne zna od čega. U tom divljem kaosu očajno kriknu jedan glas:

— Ubiše ga! Ubiše ga!

— Tko? Koga i zašto ubiše? To nitko i ne pita. Sve je narinulo k vratima, klupko se ljudi valja u tamno predvorje, pa opet van pod vedro nebo. Ali i tu je tamno, samo se iz kočija i automobila sjaju mala svjetla.

— Što se je to zbilo? — pitaju po ulicama prolaznici. — Zašto je čitav grad u pomrčini?

— Nešto se desilo u električnoj centrali.

— Zaboga, kakav je to vrisak oko Casina Municipal?

Tamnim gradom sablasno se pronosi krik strave onih koji su si prokrčili put iz Casina. Ljudi se skupljaju u skupine. Čitav se grad zbunio, svatko je zapanjen i bespomoćan u toj tami, koja je tako nenadano pokrila grad. Sve je istrčalo na ulicu, pa zuri u noć i čeka hoće li se pojaviti opet svjetlo. Ali se ne pojavlja. Tama biva sve više neprijatna. Ljude obuzima neki tajni strah, kao da se u toj tmini sakriva nešto tajanstveno i strašno.

ZAGONETNI KAPETAN

račnim ulicama projuri automobil. Tu vrisnu žene, tamo opet krikne muškarac na šofera što ne pazi na prolaznike. Ali ovaj ne mari, već tjera auto silovitom brzinom preko Boulevard Carnet i Route.

I opet se po ulicama čuju samo uzbuđene rasprave prolaznika, koji uzalud čekaju svjetlo. Za malo časa opet jurne istim ulicama automobil, a ljudi pred njim bježe na pločnik i stišću se k zidu kuća.

U Citadeli i Villefranchi je tamno. U čitavoj luci također utrnuše svjetiljke. Samo se luči na brodovima sjaju kroz noć kao plamene oči morskih nemani. Automobil stane, iz njega izađu dva muškarca i pođu prema obali.

— Viktorija? — upita muški glas s mora.

— Viktorija — odgovori jedan od dvojice muškaraca. I oni se spuste u čamac, a vesla zapljusnuše u vodi. Čamac se otisne po uznemirenom moru, obađe brodove i skrene iz luke prema brodu, što je usidren izvan luke.

Pučina je pokrita gustom noći. Uzburkano more baca čamac od vala do vala. A i mornar vesla žurbom. Obojicu muškaraca što sjede u čamcu zavila je noć, samo kadikad zasvijetli cigareta. — Pazi! — vikne jedan glas s pučine. Čamac stane uz brod. Dva se muškarca uspnu na plosnatu palubu podmornice, spuste uskim otvorom u lađu, siđu dolje, a pred njima otvore se vrata kajite. Svjetlo žarulje osvijetli im lica. Prvi je odjeven u odoru pomorskog časnika, drugi nosi odijelo od crne kože. Ispod kape izviri lice mladog inženjera.

— Gdje je kapetan? — upita časnika.

— Najavit ću vas — inženjer baci kapu na stol, a pritom okrene leđa k vratima. U kajitu ulazi neki mornar, drži ruke otraga i sakriva uže. Časnik mu migne i u tren oka obojica se bace na inženjera, pograbe ga i svežu. To se zbilo tako brzo da mladić nije mogao razabrati što se s njim događa. Nije ni dospio da se opre, već iznenađen gleda časnika pa opet mornara i povikne:

— Zar ste poludili?

— Dobili smo nalog da vas sputamo.

— Od koga?

— Od mene — oglasi se netko na vratima kajite.

Časnik i mornar iziđu, a inženjer ostade svezanih ruku i nogu te zuri u nekog muškarca što je ušao u kajitu. Ogrnut je crnim ogrtačem, a lice mu pokriva crna krinka iz koje zure dva oka od zelenog stakla.

»Što je to? Zar sam poludio?« pomisli Bojan, zaklopi oči, protare ih opet i otvori.

Ali taj muškarac još uvijek stoji pred njim, a njegove oči od zelenog stakla sjaju se kao dvije male električne žarulje. »Poštenja mi, da sam pio, mislio bih da me progone prikaze!« Ali najednom se nečega dosjeti, pa se stade smijati i reče:

— Pa to ste vi, kapetane! Tako mi se osvećujete što sam vas danas u zraku natjerao u strah. Ali samo me odvežite, mene ne možete ničim prestrašiti. Živci su moji od željeza.

— Varate se, gospodine, ja nisam zakoniti kapetan ovoga broda.

— Ma koji ste onda đavo? Skinite tu karnevalsku odoru i odvežite me!

— Vi ste uhićenik gospodara ove lađe.

— Gospodar ove lađe je država.

— Odsele ja zapovijedam na podmornici!

— Tko vam je dao tu vlast?

— Sila kojoj je poslužila lukavost.

»Ovo je doista da poludiš«, pomisli mladić i opet povikne.

— Ta recite već jednom tko ste vi, trista mu đavola!

— Ja sam Valido! U mene su dva lica: jedno lijepo i blago za glupu svjetinu na kopnu, a drugo za moj posao na moru.

— 'Vaš posao' na moru? Ta gusara nema u dvadesetom vijeku!

— Ima, samo se drugačije zovu.

— Ma je li ovo ludorija ili razbojstvo? — inženjer osjeti da podmornica roni.

— Što je to?

— Putujemo!

— Tko putuje? Kamo?

— Mi: vi i ja, gospodine.

— Vi i ja na državnoj lađi?

— Sad je moja.

Jedna misao preleti glavom mladoga inženjera i kao da se je od nje zgrozio, htjede da skoči, ali ga užeta čvrsto stegnuše.

— Vi hoćete da podmornicu ukradete.

— Nazovite to kako vas volja!

— Sad mi je jasno, vi ste lađu nakanili ukrasti, ali, gospodine, to vam neće uspjeti.

— Hoće. Znam što radim i kako.

— A gdje je kapetan Viktorije?

— Na kopnu!

— Nečuveno, nevjerojatno! Ali čemu vam, dođavola, trebam ja na lađi?

— Ustrpite se, saznat ćete to za nekoliko dana.

I zagonetni kapetan ode i zatvori za sobom vrata kajite. Bojan ostade sam.

»Nisam bolestan i ne bulaznim«, mišljaše Bojan gledajući u zatvorena vrata. »Moji su živci mirni, nemam vrućice, a nisam ni pio kaplje vina. Ja sam, dakle, doista na lađi, svezan i

ugrabljen od nekoga koji je ukrao državnu lađu. Ali tko je to i kako se to dogodilo? I on se u svojim mislima vrati u dvoranu kasina, gdje je sjeo večerati zajedno s Validom i Zoranom.

»Čitavo vrijeme kod večere govorio je Valido sa mnom ljubezno i zagonetno. I ona je bila zagonetna, što me je osobito privlačilo. Ali iz njihovih razgovora ne mogu ništa razabrati što bi bilo u vezi s ovom mojom otmicom. Kad smo svršili večeru, onda je ušao u dvoranu časnik Viktorije, dao me je po konobaru pozvati na stranu, predstavio mi se i rekao da ga šalje kapetan, neka bi došao odmah na podmornicu da izvedemo neke pokuse.

U tom, dakle, nije bilo ništa sumnjiva. Ja sam se oprostio s mojim novim znancima i otišao s časnikom u hotel da se preodjenem. Da, upravo je onda ugasnula električna rasvjeta. Odijevao sam se u tami, sjeo u auto i s časnikom se odvezao. Istina, časnika nisam osobno poznavao, ali zar moram poznati časnike na Viktoriji?

U luci nas je čekao čamac i posve sam se mirno odvezao na podmornicu, kad me tu odjednom svezaše. Ta to je kao kakav roman. Zar je uistinu taj čovjek Valido? Zašto je ukrao lađu i kamo vodi mene?

Gle, sad se sjećam, Valido mi je govorio da netko treba moj rad. Netko tko je u progonstvu i valja ga spasiti. Možda je zato lađu ukrao, da nekoga pođe spašavati, a mene je oteo jer se boji da ne bih pristao da otmemo lađu.

Da, Valido je doista imao vremena da dotle, dok sam se ja u hotelu preodijevao, stigne na podmornicu.«

Najednom se Bojanu pričini da je pred vratima kajite čuo ženski glas. On napne sluh.

»Dakle, žena je na brodu? To je sigurno ona, Zorana! Dakle sam doista pao u ruke pustolova. Eto to ti je čar tajanstvenosti koji me je privlačio! I ona moja zemljakinja je sporazumna s tom kažnjivom igrom! Nije ni odviše lijepa, a ipak nešto je u nje čudnovato i privlačivo, neka tajna snaga. One velike plave oči s gorućom zjenicom zar su samo lijep zastor himbe i laži...

Vrata kajite naglo se otvore, uđe časnik, a iza njega mornar koji ga je vezao i donosi jela. Časnik pretraži Bojanove žepove.

— Nemam oružja, gospodine — reče Bojan. — Nisam znao da ću doprijeti u ruke razbojnika.

Časnik dade mornaru znak, a ovaj odveže Bojana.

— Budete li se ponijeli mirno — reče časnik — nećemo vas više vezati, ali ćete ostati u kajiti zaključani.

— Hvala vam za toliku veledušnost — nasmije se Bojan i kao da se nije ništa s njime neobična dogodilo, sjedne za stol i stade jesti. Pritom pogleda časnika i reče:

— Vi niste oficir s Viktorije, a niti ste Francuz.

— Moguće da nisam!

— Kako sam čuo, vi imate damu na brodu?

— Ne bi bilo loše da vam prikrati vrijeme putovanja!?

— Zar ćemo tako dugo putovati?

— Vidjet ćete, gospodine — odvrati časnik te izađe s mornarom iz kajite i zaključa vrata.

Ure prolazile duge i beskrajne. Prolazili dani i noći, a Bojan još uvijek čami u svojem zatočenju a da nije vidio svoga otmičara sa zelenim staklenim očima. Šesti dan najednom lađa stane. Drndanje strojeva utihne. Bojan se probudi od sna.

»Hoću li sad saznati«, pomisli on, »tko je taj kapetan staklenih očiju, kamo me je doveo i što sa mnom hoće?« Brod je dugo stajao, dok se najednom otvore vrata kajite. On razabra da su ušla dva muškarca jakih mišica i mrkih lica. Odijelo njihovo pokazivalo je da nisu s broda. Iza njih stajaše zagonetni čovjek s krinkom i očima od zelenog stakla. U ruci mu browning.

— Svežite mu ruke — zapovjedi on. Bojan je pustio da mu svežu ruke, koje su još posebno svezali oko tijela, očito da ne može njima maknuti.

— Svežite mu oči — bila je druga zapovijed.

»Valjda me neće streljati«, pomisli Bojan i u tom času nestane ispred njegovih očiju svjetlo žarulja, koje su osvjetljivale kajitu, nestade zelenih očiju, njegovog otmičara i nastade potpuni mrak. Oči su mu bile čvrsto svezane.

— Vodite ga — čula se opet zapovijed. Bojan pođe s muškarcima koji su ga vodili uz stube.

Zamalo osjeti hladni morski zrak. Znao je da stoji na palubi. Izvedljivo je čekao što će biti.

Najednom osjeti da su ga uhvatile četiri snažne ruke, podigle i spustile u čamac. Tek kratko vrijeme vozio se čamcem u potpunoj tišini. Niti je čuo kakove glasove niti buku.

»Zar nismo u kojoj luci?« pitao se mladić kad je osjetio da oko njega vlada tišina i mir. No jedva što je domislio, uhvate ga opet četiri jake ruke, ponesu nekoliko koraka, a onda ga opet spuste dolje i on osjeti da stoji na tvrdom tlu.

Sad ga muškarci povedoše naprijed. Bojan razabere da gazi po kamenju, zatim po pijesku, a onda kao da pod nogama osjeća nešto glatko poput gume. Nekoliko časaka koracao je po tom mekom tlu, a onda ga sustave i skinu s očiju povez. On se ogleda i svjetlo zablješti mu vid.

»Što je to? Zar sam opet na plesu u Casinu Municipal? A ovo je sve bila samo nečija pustopašna igra?« On protare čvrsto oči i ponovno pogleda oko sebe. Sad mu se je slika prikazala jasnijom. On razabra da stoji u nekoj dvorani. Nad njim gore visoko svedeni svod. Stijene i svod presvučene su ljubičastim baršunom. Okolo po stijenama vise oklopi i mačevi ukrašeni dragim kamenjem te bojovne slike uokvirene zlatnim okvirima različitih boja. S lijeve i desne strane stupovi na kojima blješte kipovi od mramora, bronce i srebra. Ali kako je to? Ovi zidovi dvorane nisu pravilni, svod je okrugao, ali ipak nepravilan kao da je čitava dvorana nekakova udubina. A nigdje nema prozora.

Električne žarulje u svodu i po stijenama što su pomno sakrite baršunom rasvjetljuju ovu čudnu dvoranu. Nigdje ne vidi živog stvora samo uz njega stoje dva muškarca koji su ga doveli ovamo. Neki mali zastor u dnu dvorane rastvori se, a iza njega pomoli neka ćelava glava i piskutljivi glas zovne: — Dođite!

Bojan uđe u drugu dvoranu. Ova je manje prostrana, svedenija, obložena crno-bijelo prugastim baršunom. Ni tu nema prozora, a žarulje osvjetljuju čitav prostor. Po dvorani smješteni su stolovi, na njima risarije i sva sila modela podmornica, lađa, aeroplana i topova.

U sredini dvorane stroj pokrit crnim suknom, a na njemu bijeli križ.

Kod tog stola sjede tri muškarca u čudnim odorama od crnog baršuna, s bijelim gajtanima.

»Pa to je prava mrtvačnica«, pomisli Bojan, »a ovi muškarci izgledaju kao ponfineberi! Gdje se to, dođavola, nalazim? Kao da sam u kakvoj špilji sredovječnog kneza.« Uto se rastvore crni zastori, a u sobu stupi muž sa zelenim staklenim očima. Odjeven je u odoru od crnog baršuna s bijelim gajtanima.

OTOK TERROR

on Kihote«, nasmije se u sebi Bojan. »Boga mi, taj posvema naliči čitavom svojom gardom sredovječnim vitezima.« Mladi inženjer pomno je pratio svaku kretnju svoga otmičara. On je sjeo k stolu i stao govoriti gospodi poluglasno španjolskim jezikom. Bojan se pritaji da ne zna španjolski, ali je razumio svaku riječ:

— Gospodo! Otok Terror stekao novu silu — reče onaj sa zelenim očima.

»Dakle sam na otoku!« pomisli Bojan.

— Dosele nam je uspjelo — nastavi onaj sa staklenim očima — oteti svijetu deset izumitelja. Ali uvjeren sam da će ovaj naš najnoviji zarobljenik natkriliti sve ostale. On će sigurno pronaći najznatniji izum. U njemu vidim genija. I zato valja na njega strože paziti nego na one druge.

»Sveti Bože! Dakle, čovjek koji po svijetu krade izumitelje? Je li to ikada svijet vidio!«

— Ovaj mladi inženjer — nastavi opet muž sa zelenim očima — bit će stijena na kojoj ću graditi svoje djelo! Treba da ga držimo i pazimo, da nam s otoka ne umakne.

S ovim se riječima okrene k Bojanu i reče:

— Gospodine, nalažem vam ja, Valido, neograničeni gospodar vašeg života i smrti, da u roku od dva mjeseca pronađete podmornicu koja će ploviti pod morem barem 15 milja brže nego sve lađe u površini vode. Ako moj nalog ne izvedete, kaznit ću vas smrću!

Bojan je šuteći gledao u crnu krinku sa staklenim zelenim očima, lice mu nije odavalo ni najmanje uzbuđenja. Nakloni se kao da se nalazi u salonu i odgovori:

— Sili se i đavo pokorava. Pokušat ću izvesti vašu želju. Ali molim da me pustite u podmornicu gdje mogu svaki dan proučavati strojeve.

— Na to sam i sam mislio. Ali upozoravam vas da bi vam svaki pokušaj bijega bio uzaludan. Podmornicu ćemo svezati lancima i zatvoriti vas u utrobu lađe. Na palubu nije vam dozvoljeno izlaziti pa će vas ondje dan i noć stražiti moj pouzdanik.

— Pazite na mene kako vam drago. Obećajem da će vas moj pronalazak nove podmornice iznenaditi.

— Milo mi je da ste se dobrovoljno odlučili. A sad doviđenja za dva mjeseca.

Odmah zatim pristupe k Bojanu dva muškarca i svežu mu ponovno oči. Dok su oni bili u poslu razgovarala su gospoda poluglasno španjolski.

Iz tih je razgovora Bojan ponovno razabrao da se nalazi na nekom otoku i da je taj čovjek sa zelenim očima silom ovamo dovukao mnoge mlade i smione talente koji su primili zapovijed da po komandi svoga otmičara stvaraju razne izume. Uto šušne kraj Bojana ženska haljina. On prisluhne i skupi svu pozornost. Jedan muški glas reče francuski:

— Vaše lijepe oči, madame, izmamile bi od njega mnogo više nego što bismo i sami željeli.

— Kad bi se u mene zaljubio — čuo se prigušen ženski smijeh. I za čas približavao se šušanj ženske haljine i Bojanu.

»Nije li to Zorana?« pitao se mladić, stojeći svezanih očiju i čekajući napeto hoće li mu štogod reći? Ali ona šuti.

— Madame — najednom će Bojan hrvatski. — Vi ste me grdno prevarili.

Bojan napne sluh što li će odgovoriti. Ali ona ne odgovori, a šum njezine haljine u tili se čas izgubi u dubini dvorane. Bojan osjeti da je sam sa svojim pratiocima.

»Dakle, sad sam ostao sam i prevaren.«

Jedna ga ruka uhvati za lakat i povede. Bojan korakne i prepusti se svojim pratiocima. Prođe nekakav prostor i najednom mu dopre do ušiju štropot i udaranje po nakovnju. Osjeti vruć zadah rastopljenog olova i drugih krovnih tvari.

»Pa to je kao u kakvoj tvornici«, pomisli on. »Valido je, dakle, tat tuđih izuma, koje ovdje izrađuje. Otima talente koji pripadaju čitavom svijetu i dovodi silom na ovaj otok, a onda će ih možda sve poubijati i pokazati svijetu svoje izume. Kakovo nečuveno razbojstvo!« U tim ga mislima prekine francuski govor tamo negdje u kutu. Neki je muškarac prišapnuo svome drugu:

— Eto, gledaj opet jedan jadnik, kojega je taj razbojnik prevarom ili silom oteo. I nitko to ne opaža i nitko nas ne spašava.

Bojan pođe dalje jer su ga pratioci povukli naglo za sobom. Zamalo nestane buke i udaranja i on opet osjeti pod nogama tvrdo kamenje i pijesak, a lice mu osvježi hladan zrak. Sad ga opet dva muškarca podignu i ponesu u čamac. Kad su mu razvezali oči, nađe se u utrobi svoje lađe.

— Ovdje vam je na raspolaganju kajita — reče mu časnik kojega spazi pred sobom.

Redovito će vam donositi jelo i cigareta koliko vas volja. Ali pamtite da je lađa dobro svezana, a na palubu ne možete, bilo bi, dakle, uzalud da se pokušate spasiti.

— Znadem već — odvrati mjernik. — Sad mi je svejedno, radit ću da gospodina Valida iznenadim svojim pronašašćem.

Časnik ostavi Bojana i uspne se stubama. Kad je stigao gore, zaključa vrata, koja su vodila u gornji dio lađe.

Bojan prione jesti, a kad se je okrijepio, zapali cigaretu te legne na klupu, kao da je kod kuće u svojoj sobi. Posve je bezbrižno odbijao dimove, upravio svoje sjajne oči u strop i razmišljao:

»Otimati po svijetu izumitelje pa ih vući na pusti otok! Kakav mu je đavo prišapnuo ovu misao? Što ga je ponukalo na takovo nečuveno razbojstvo? Radi li to iz taštine, da postane na tuđi račun slavan, ili imade kakovih drugih osnova?«

Ura na stolu pokazivala je 7 sati. Mladić brzo sjedne k stolu i počne risati. U kajitu uđe neki muškarac, donese mu jelo pa opet izađe. Bojan prisluhne i uvjeri se da je čovjek gore zaključao vrata.

— Sad je sedam sati prošlo — prošapće mladić. — Točno sam računao da je večer.

I on sada tiho izađe iz kajite u hodnik i spusti se dolje u strojarnicu, koju mu opredijeliše za rad. Bojan zaključa vrata, prisluhne još časak, a onda brzo skine svoje kožno odijelo i cipele, opaše se strojem za spasavanje. Uzme spravu s kisikom i masku od gume. Otvori zatim ormarić u kojem stajaše alat, uzme jednu pilu, metne ju u njedra, onda otvori mala vratašca u dnu strojarne. Uzane se ljestve strmo spuštaju. On siđe u posve mali uzani hodnik, tik zračnih rezervoara i stane. U lađi tišina. More je očito nemirno, jer se lađa njiše. Bojan upali električno svjetlo. Nekoliko zraka padne na njegovo lice. Ono je mirno i u njemu kao da se zrcali snažna odluka. Stavi masku od gume na lice i opremi se strojem za disanje. Čas-dva još oklijevaše, a onda pristupi k stijeni lađe, odrine jedan željezni vijak i debela željezna ploča u visini čovjeka odriješi se od stijene broda kao vrata. Bojan uđe u prostor, koji je samo toliko širok da je mogao stati u nj. Tu se stisne i povuče natrag željeznu ploču, a ova se priklopi stijeni i hermetski zaklopi. Bojan se nađe u tami, stisnut među četiri zida od željeza kao da je u lijesu kojeg su postavili okomito.

Samo se malo može micati. Desnom rukom opipa protivnu stranu druge željezne stijene broda, zahvati i rine ga na stranu. Stijena se lađe rastvori. Hladni zrak i voda pljusnu mu u lice. Polako spusti željezna vrata vanjske stijene lađe u valove i u jednom času otisne se u more.

Valovi šume nad njim, a on leži u moru i čeka. Sad polako i oprezno zapliva prema gore, uspne se na površinu, oprezno digne glavu te pogleda oko sebe. Ništa nego more i tama. Nad pučinom leži gusta neprozirna magla. Kroz noć i maglu ne vidi ništa, ni kopna ni otoka — ništa.

»Gdje li je, dođavola, svezana ova lađa kad ne vidim kopna?« pomisli on, napne očinji vid, ali uzalud. Ne vidi ništa. Pomakne se malo dalje od lađe i pogleda na palubu, tamo gore kao da netko sjedi. Sigurno njegov stražar. Bojan se vrati opet k lađi. Uznemireno more pljuska valovima i on može da pliva bez straha da bi ga stražar čuo.

»A sad pod vodu«, reče sam sebi i zaroni.

Cijev od gume dovodi mu u usta ispod maske kisik i omogućuje mu da diše. I poput ribe pliva on oko stijene lađe, traži, zaustavlja se i opet traži sa strane i na dnu.

»Evo ga!« klikne napokon i čvrsto pograbi željezni lanac lađe. Polako zapliva uz lanac i uvjeri se da je negdje daleko privezan.

»Mogao bih sada i doplivati do otoka«, razmišlja mladić. »Ali neću. Sreću ne valja hvatati za rep, već ju zgrabiti za glavu.«

I on se vrati k lađi, izvadi iz njedara pilu i stade kruto željezo piliti.

Vrijeme prolazi, a on neprestano pili. Hladni valovi bacaju ga o zid lađe, ali on se spretnošću pomorca bori s valovima i pili sve brže i brže. Prođe čitav sat, a posao napreduje sporo. Željezo je debelo, a more kipi i vri. Bojan skupi svu snagu svojih mišica i nastavlja željeznom,ustrajnošću svoj rad. I prođe drugi sat. Još samo malo i karika lanca se razdvoji. Čas-dva, a lanac se spusti u dubinu. Lađa je slobodna! On odahne i zapliva oprezno i uspne se opet nad površinu mora. U tom času dopru do njega nečiji glasovi. Stražar na palubi stoji i s nekim razgovara. On jurne iz vode — gleda, traži, ali nigdje nikoga. A ipak on iz magle

čuje glasove. Hoće da prodre tu maglu očima, ali ona je gusta, debela, protkana crnim nitima noći. Sad bljesne svjetlo, kao — bljesak munje s neba.

— Reflektor — šapne on i zagnjuri se u vodu.

— Ako me sad spaze, izgubljen sam — govori sam sebi. On se napokon odluči te opet ispliva, ali oprezno i šuljajući se da ga stražar s palube ne bi zamijetio. Stigne do otvora iz kojeg je izašao, ušulja se u rupu i uspravi. Uhvati željezna vrata, povuče ih za sobom i stajaše opet u uzanom prostoru kao u lijesu napunjenom vodom. No brzo makne vijak nutarnje stijene lađe, rine ploču i mlaz vode pljusne unutra, a za njim skoči i on. Opet zaklopi unutarnja vrata i odahne. Sad stajaše u malom hodniku mokar, promrznut, a lice mu je mirno, svježe i nasmijano.

»Kad sam gradio lađu, nisam ni slutio u što će mi ova pokusna moja vrata koristiti. Rekoh, gospodin Valido bit će iznenađen mojim izumom.«

I laganim skokom uspne se u strojarnicu. Tiho uđe, skine masku i sve ostalo, odjene se u svoje kožnato odijelo, otare mokru glavu, otključa vrata strojarnice te bosonog izađe u hodnik. Stube što vode na palubu puste su. Vrata zaključana, straža se ne čuje.

— Sve je u redu — reče on sam sebi. — A sad na posao.

Povrati se u strojarnu, izvadi iz pretinca dvije duge žice i stade se oprezno bosim nogama uspinjati na stepenice. Časak stade, da sluša, a onda pričvrsti obje žice na mjedenu kvaku. Kad je svršio, spusti se nečujno stubama dolje. Sad se vrati u strojarnicu i uzme oba deblja kraja žice i spoji ih električnom strujom. Svršivši to izađe u hodnik i raskine jednu od žica i stavi ih na pod. Obuče cipele, pa se opet uspne stubama i pokuca žestoko na vrata.

— Zašto lupate? — upita glas stražara iz zvona.

— Čovječe Božji, nemam žigica, a ne mogu da radim bez cigarete. Podajte mi vatre.

— Naložiše mi da vam ne otvaram.

— Pa valjda neću pobjeći u more. Vi ste naoružani, a ja goloruk. Evo, sići ću dolje, a vi otvorite samo malo vrata i bacite mi žigice niz stube.

Napadnim štropotam spusti se Bojan niz stube. Dolje brzo uhvati oba kraja raskinute žice, spreman da ju sveže, dok su mu njegove oči i sluh bile usredotočene gore u vratima.

Sad se čuju izvana koraci stražara koji se približavaju vratima.

On ih otključava, hvata za kvaku, otvara, držeći kvaku, a u istoj sekundi Bojan spoji žice. Stražar krikne, struja mu ruku čvrsto slijepila s kvakom. Stražar hoće da otkine ruku s kvake, ali ne može. Poput mačke skoknu Bojan preko stuba s užetom u ruci i u tren oka ovije ga oko stražara. On se još uvijek ne može maknuti od kvake. Ruka kao da mu je prilijepljena uz mjed. On se trza i blijedi. Ali Bojan potrči gore na palubu u okrugli tornjić lađe, povuče željezne ploče i zaklopi ih nad sobom. Podmornica je zatvorena. Mladi se inženjer strelimice spusti niz stube u strojarnicu i uhvati vijke. Podmornica se spušta u dubinu i roni. Električni strojevi sopću, lađa krenu dubinom naprijed, a Bojan reče sam sebi:

— To si prilično izveo, momče! Ipak još nešto vrijediš.

Onda pođe k svome stražaru, odriješi ga neugodnog položaja, povede u kajitu i tu ga zatvori.

Jedan sat plovio je u dubini i obavljao ujedno poslove kapetana, strojara i momčadi. A onda pomisli:

— Sad sam zaslužio večeru.

I on pođe u kajitu. Na stolu je još stajala večera, koju mu je pod večer donio časnik s otoka.

Dok je slasno jeo, najednom mu preleti glavom jedna misao:

— Hoću li imati do povratka dosta jela? Tko zna kako ću dugo ploviti.

I on siđe odmah dolje u kuhinju broda da se razgleda. Ali tu bijaše samo nešto kruha, što su zaboravili ljudi njegovog otmičara. Očito da su svu zalihu jela odnijeli s broda na otok.

— Pa ništa zato, već ću ja izdržati. Hrana nije tako važna kao kompas, a toga su mi razbojnici odnijeli samo da se ne mogu snaći i da ne mogu saznati gdje se nalazim!

Bojan je još jednom pokušao da pretraži brod ne bi li našao kompas, ali je razabrao da su ga lukavi otmičari izvadili. Ne našavši ga, uputi se u kajitu, kamo je odveo svezanog čovjeka, donesao mu nešto kruha i reče mu:

— Žalim, dragi prijatelju, da vas ne mogu bolje pogostiti. Ali odužit ću vam se kad stignemo u Francusku. Vidite, sad sam ja vaš stražar, a vi moj zatočenik. Treba da se sprijateljimo, ali recite mi kako se živi na otoku na kojem stanuje vaš gospodin?

Ali momak ne odgovori.

— Jeste li kad vidjeli njegovo lice?

I opet nikakav odgovor.

— Naloženo vam je šutiti, no ipak bit ćete prisiljeni da odgovarate.

Ali on ni sad ne reče ništa.

— Pa dobro, kad vam se hoće, a vi šutite, ali kad stignemo u luku, otvorit će vam se već usta.

On zatvori svoga zatočenika, pođe i vrati se strojevima.

Tako je plovio cijelu noć. Drugo jutro digne Bojan podmornicu na površinu mora te izađe na palubu. Oko njega široko more — nigdje traga kopnu.

Prolazili dani i noći, a lađa je plovila naprijed.

Čitavim putem nije Bojan sreo nigdje nikakvog broda da dobije hrane. Ono što je još bilo na lađi kruha čuvao je za svoga stražara, samo da ga uzdrži zdrava i živa dok stigne u luku. Ta on je jedini svjedok koji znade gdje se nalazi otok, koji je vidio što se tamo zbiva i tko je tajnoviti otimač. Mladi inženjer je već osjećao slabost od gladi i besanice. Čitave dane i noći jedva se je koji sat usudio zadrijemati, bojeći se da se lađi što ne desi. Oslabio je, ali on prkosi prirodi i sebi.

Snaga njegova duha hrana mu je tijelu. Jednog jutra opazi u daljini kopno.

Za nekoliko sati stigne u proljetnom suncu u Toulon. Veseo i radostan siđe s palube, upravi lađu u luku, pa je onda zaustavi i pohiti na palubu. U luci je strka i uzbuna, Bojan gleda kako se sa svih brodova puštaju čamci i sve plovi prema njemu. Sa svih strana dolaze mornari i časnici gledajući nenadano povraćenu Viktoriju. Bezbroj čamaca opkolilo je podmornicu.

A Bojan stoji na palubi blijed od napora, gladi i besanih noći. Lice mu se smiješi zadovoljnim mirom. Zamalo čitava se paluba nakrcala časnicima mornarice za svake vrsti lađa. Sve gleda u Bojana kao da ga se boje. Nitko ga ne pozdravlja niti ga što pita.

»Kako to glupo bleje ova lica u mene«, pomisli Bojan, baci pogled na časnike i mornare. Najednom stupe pred njega poznata mu dva časnika, nekako ga ukočeno gledaju, a jedan od njih upita:

— Vi ste inženjer Bojan Knežević?

— Otkad vi to ne znate?

— Gospodine inženjeru, molim da nas slijedite!

— Zašto?

— Imate se smatrati uhićenim. To ćete čuti pred istražnim sucem.

— Ne mogu se udaljiti s broda dok ne spremim na sigurno mjesto jednu vrlo važnu osobu, koju sam doveo sa sobom.

— To je naša briga. Slijedite nas.

POD OPTUŽBOM

at kasnije stajaše Bojan pred istražnim sucem francuskih oblasti. I kad je htio da mu ispriča što je sve doživio, upita ga istražni sudac bez ikakova uvoda:

— Što vas je ponukalo da otmete Viktoriju i da s njome bježite?

— Ja? A tako! Na to sam sasvim zaboravio! Vi, dakle, mislite da sam ja oteo podmornicu? Samo u koju svrhu?

— To ćete sigurno vi bolje znati.

— Zaista nisam znao da sam glupan koji podmornicu ukrade pa ju onda opet vrati natrag. Takvog tata svijet nije rodio.

— Pitamo vas, dakle, zašto ste podmornicu oteli i opet ju natrag doveli?

— To zbilja ne znam!

— Gospodine, radi se o vrlo ozbiljnoj stvari.

— Što mogu ja, kad vi tako neozbiljno pitate. Sudac ga ukori i reče:

— Gospodine, na vas je pala sumnja da ste oteli s nama nepoznatog razloga podmornicu i vi se smatrate uhićenim. Izvolite, dakle, odgovarati kao optuženik.

— To ide sve bolje. Najprije sam bio zatočen od onoga koji je oteo mene i podmornicu, a kad sam ju oteo i doveo natrag, još ćete me i objesiti. Uostalom, izvolite saslušati.

I sada ispriča Bojan čitav događaj i sve što se je s njime zbilo od onoga časa na plesu u Casinu Municipal, kad su mu Valido i Wiking nudili da stupi u njihovu službu. Pričao je redom sve, kako je dospio na lađu i na nepoznati otok i kako je na kraju pobjegao. Istražni sudac slušao ga je posve mirno, kao da se ničemu ne čudi, a kad je Bojan svršio, posve mu hladno odgovori:

— Vaša je pripovijest izmišljena sasvim romantično, ali i tako nevjerojatno da vas neće nipošto spasiti.

— Da sam se pet puta rodio, ne bih mogao taj događaj izmisliti.

— Vi se doista nadate da će vam se to vjerovati? — zapita sudac.

— Vi mi ne vjerujete?

— Ne, gospodine.

— I držite da sam ja sam svojom nakanom podmornicu oteo?

— Jest, tako je, sve što se je dogodilo u vezi s tom otmicom baca sumnju na vas.

— Izvolite, dakle, pozvati onoga čovjeka kojeg sam dovezao sobom u lađi i preslušati ga.

— Ako je istina da taj čovjek postoji, mi ćemo ga preslušati.

— Valjda se nije rasplinuo! Kad su me poveli s palube, rekao sam časnicima da se na

brodu nalazi važan svjedok.

— Kako taj čovjek izgleda?

— Srednjeg stasa, jak, crvenkasto-plave kose, isto takve brade. Na lijevom licu imade brazgotinu.

Sudac pozove slugu i odredi da se dozove časnik koji je preuzeo Viktoriju kad su inženjera odveli s broda.

— Međutim — reče sudac — vratimo se na stvar. Vi, dakle, velite da je neki čovjek oteo lađu i vas i da je to bio gospodin Valido?

— Tako mi se je otimač samo predstavio, a i pojava mu je sasvim odgovarala.

— A gdje je momčad koja je bila na brodu kad je Viktorija ugrabljena.

— Ja je nisam vidio, jer su me zatvorili u kajitu, ali posve je jasno da ju je Valido, kad smo stigli k otoku, iskrcao i zadržao.

— A sad mi recite, gospodine, kamo je nestalo kapetana Viktorije?

— Otkuda bih ja to mogao znati.

— Nije li možda taj nevidljivi otmičar kapetana broda odstranio da uzmogne ukrasti brod?

— To je vjerojatno.

— A recite mi, kako je utrnuo električno svjetlo u čitavoj Nici i to baš onu večer kad je lađa oteta?

— Ja se ne smatram Bogom, pa nisam mogao na brodu zatvoren u kajiti saznati što se događa na kopnu.

— Onda ću vam ja razjasniti.

— Bit ću vam vrlo zahvalan!

— Netko je presjekao električni kabel da uzmogne u potpunoj tami izvesti svoje zločinačko djelo. Kad je u dvorani Casina nastala tama, pao je hitac i nastade strava. Nije li tako bilo?

— Ja to nisam vidio jer me nije više bio u kasinu.

— Ne, gospodine, vi ste bili u kasinu kad je ispaljen hitac.

— U koga?

— U kapetana Viktorije.

— Kapetan je mrtav?

— A vi ste ga umorili!

Bojan se zagleda u suca. Čitavo njegovo biće odavalo je potpuni mir. On skrsti ruke i upita:

— Tko vam to reče?

— Sve okolnosti bacaju na vas sumnju. Vi se niste niti začudili kad sam vam rekao da je kapetan umoren.

— Što da se čudim? Ta posve je naravno da je otmičar morao odstraniti kapetana Viktorije pa ga je i na plesu ubio, da se ne vrati na brod i da se što dulje prikrije otmica lađe.

A da je prerezao kabel, to je bila vrlo spretna zamisao jer je tako mogao uteći ne samo iz palače, nego i izgubiti se u gradu u tami, u kojoj ga nije nitko mogao slijediti ni opaziti niti naći kakav trag.

— Kako vi sve to dobro znate?

— Zar je velika znanost domisliti se nakani otmičara kad je sve tako kao na dlanu?

— Gospodine inženjeru, vi ste gradili Viktoriju i njezina je savršenost vaše djelo. Nije li naravno da ste se htjeli dvostruko time okoristiti i lađu oteti da ju prodate tuđoj državi?

— Zato sam je i dovezao natrag. To je logika.

— Zašto ste ju natrag doveli, to je svakako tajnovito. Uza sve to i umorstvo kapetana i prerezani kabel, sve je to u vezi s vama, a vaša pripovijest o nekakvom otmičaru sa zelenim očima, koji se je tobože izdavao za Valida, još više potvrđuje sumnju. Vi ste nesumnjivo talenat koji će svijetu i državi mnogo koristiti i zato vam savjetujem da u interesu ublaženja kazne priznate da ste umorili kapetana i oteli lađu.

Da priznam da sam ubio predsjednika republike kad on sjedi u Parizu?

— Vi, dakle, ostajete kod svoga iskaza?

— Jest, ostajem!

Uto najave sucu da je s Viktorije stigao časnik. Sudac odredi da ga puste u sobu.

— Vi ste, gospodine poručniče, preuzeli Viktoriju kad je stigla u luku i kad su gospodina inženjera odveli s palube?

— Da, gospodine.

— Koga ste našli u podmornici?

— Nikoga!

— Ali u podmornici bio je jedan čovjek svezan u kajiti i pokraj strojarnice — upadne Bojan.

— Ne, gospodine, u podmornici nismo našli nikoga, kajita o kojoj vi govorite bila je otvorena, a u njoj ne bijaše nitko.

— To nije moguće.

— Tko je prvi ušao u nutrinu lađe kad je inženjer odveden?

— Na to ne bih znao odgovoriti — reče časnik. — Na palubu nagrnulo je toliko mornara i časnika da se nije mogao održati red. Kad sam ušao u utrobu lađe, bilo je tu već mnogo ljudi koji su pregledavali brod.

— Zaista prekrasno! — reče Bojan. — Ponajprije ste se brinuli da uhapsite mene, a onoga koji je bio ortak tata pustili ste da pobjegne.

— Kako je mogao pobjeći kad velite da je bio svezan?

— Zar vi ne vidite, gospodine suče, da se tu radi o vrlo dobro organiziranoj bandi, koja imade ovdje svu silu svojih ortaka. Jedan čovjek nije mogao sam prerezati kabel, umoriti kapetana i odvesti mene na brod. Tu su bila najmanje trojica. Očito da se je među mornarima nalazio netko tko je stražara u kajiti odvezao pa se je on u gunguli s broda neopaženo udaljio.

— To je svakako dobra zamisao za detektivsku pripovijest, ali ne za sud koji traži istinu. Kako vidite, vi niste nikoga sobom doveli i čitava je vaša pripovijest izmišljena.

— I vi to velite, gospodine suče, a da niste preslušali gospodina Valida i njegovu pratilicu, kontesu Zoranu, pa da vidim hoćete li ih naći u Nici ili ne?

— Budite uvjereni da smo se i za to pobrinuli. A sad sam primoran da vas pridržim u zatvoru i svjetujem vam da se do sutra predomislite i svoj zločin priznate.

— A ja vam svjetujem da mi date jesti jer ću do sutra umrijeti od gladi!

Sudac odredi da se udovolji njegovoj želji, na što se Bojan dade posve mirno odvesti iz sobe istražnog suca u zatvor.

ZELENE KRIJESNICE

ojan skoči s postelje i protare oči. Pogleda oko sebe. Jedna žarulja rasvjetljuje prostranu sobu, jednostavni ormar, praonik i postelju, a u sredini stol, oko njega stolice. Na prozorima željezne rešetke. Skrstiv ruke, gleda pokućstvo i pomisli:

»Taj zatvor je vrlo manjkavo uređen hotel! Pa šta ću? Zapravo sam u ovaj hotel doletio na mojem aeroplanu. Da se nisam ono u zraku s pilotima šalio, ne bi me Valido ni sada upoznao.« Sada pristupi k stolu i pogleda na sat. »Deset sati uvečer! Dakle sam spavao od časa kad su me zatvorili. Punih 12 sati!« Mladić zapuši cigaretu i pođe k otvorenom prozoru.

»Kakav zrak! Gore vedro, zvijezde čiste. Ah, kako bi bilo krasno da mi se je dići u zrak, da pođem u vizite zvijezdama. Nesretni aeroplan! Tako sam fino letio u aeroplanu da ću sutra možda isto tako fino visjeti na vješalima! Glupost! Valjda nisu ovi ljudi tako glupi?«

On otisne nekoliko dimova cigarete i pogleda dolje. Pod njim leži grad u noćnom polusvjetlu i polutišini. Dolje pako u velikoj prostranoj luci još se ljeskaju svjetla. Noćni vjetrić donosi mu iz luke glasove i štropot, koji on tako dobro poznaje i ljubi. Sad bljesne u daljini svjetionik, sad se oglasi sirena, zatrubi dimnjak brodova koji se približavaju ili odlaze iz luke. Ali što je to? Tamo daleko na obali luke bljesne nešto malo, zeleno i ugasne. Opet bljesne i utrne, kao majska krijesnica. Prođe čas i opet bljesne, ali malo dalje nego prvi put. Kao da zelene krijesnice lete zrakom. Bojan se nagne k prozoru, utisne čelo u rešetke i da što bolje vidi, odbaci cigaretu u vrt. Pritom pogleda dolje i gle: uz obalu, do stotinu koračaja od njegova zatvora, bljesne u gustom grmlju ista zelena krijesnica. Sijevne i ugasne. Tri puta uzastopce. Bojan napne svu snagu očinjeg vida. Gleda sad u luku, sad dolje k obali. I eto, sad bljesne u luci, sad opet dolje, sve naizmjenice. Krijesnice kao da se dogovaraju!

Netko si daje znakove — šapnu Bojan, skoči k vratima i utrnu svjetlo u svojoj sobi pa se hitro vrati k prozoru. Ali sad je opet sve tamno. Krijesnice se ne javljaju. On postojano stoji kod prozora i budno pazi. Prođe četvrt sata i, eto, sad je opet bljesnulo. Ali ne u luci, već bliže na moru. I još jednom bljesne, ali još bliže, kao da se krijesnica približuje. Netko zacijelo plovi na čamcu! Bojan pazi na obalu i na more i opet sijevnu gotovo na isti čas dvije zelene krijesnice. Mladić gleda u noć i čeka što će biti. Na obali u grmlju zašušti — kao da se čuju neki glasovi — i prigušene španjolske riječi:

— Pustite me, ja ću šutiti!

I opet je sve tiho. Dva-tri časa prođu, a onda prodre kroz noć mukli očajni krik, pa opet tišina. Nešto pljusnu u more i sve se smiri.

»Što je to bilo?« iznenadi se Bojan, ode naglo od prozora, pozvoni i upali svjetlo. Vojnik što je stražario na hodniku uđe, a Bojan mu ispriča da se je na obali nešto dogodilo, kao da

su nekoga tukli ili ubili. Vojnik pogleda na prozor, slegne ramenima i ode. Pol sata kasnije vrati se k Bojanu i reče mu da je prijavio straži, ali da nisu ništa našli.

* * *

Drugo jutro pozvaše Bojana opet pred istražnog suca. Mladi inženjer bio je miran, hladan i sabran.

Sudac otvori spise, pogleda u Bojana i reče mu:

— Dakle, priznajete li danas da ste počinili zločinstva?

— Da, počinio sam zločin prema samome sebi, kad sam se povratio kući s »Viktorijom«.

— Vi, dakle, i danas tvrdite da je netko silom oteo vas i lađu?

— I danas i sutra i do sudnjeg dana ću tvrditi.

— A taj otmičar, velite vi, bijaše Valido.

— Tako mi se je predstavio, dakle je on.

Sudac dade znak, perovođa pođe k vratima susjedne sobe i otvori ih, a u sobu uđe otmjeni gospodin s licem što nalikuje Kristovoj glavi. Bojan nehotice klikne: Valido!

Bojan i Valido stajahu okom u oko, nijemi i nepomični.

— Gospodin Valido — reče sudac — otputovao je iste one noći kad je lađa oteta s kontesom Dionorić u Pariz, odakle se je danas povratio.

— U Pariz? — sumnjivo će Bojan.

— Da, gospodine, inženjeru — odgovori Valido.

— To je bjelodano dokazano — reče sudac. — Isto tako je dokazano da čovjek za kojeg rekoste da ste ga doveli s nepoznatog otoka ne postoji.

Bojan skrsti ruke, namršti čelo i pogleda u oči Validu.

— Gospodine! Ja stojim pred sudom optužen da sam oteo lađu i umorio kapetana Viktorije, a čovjek koji je to učinio predstavio mi se je vašim imenom. Vi nemate ništa da na to primijetite?

Valido uzdigne glavu, htjede nešto reći, ali ga prekine jedan časnik, koji je naglo ušao u sobu i nešto prišapnuo istražnom sucu. Ovaj brzo ustane, ispriča se uljudno Validu te pođe k vratima, otvori ih i pogleda u hodnik.

— Izvukoše ga iz mora, u blizini naše zgrade — reče časnik sucu.

Ove riječi izazvaše pozornost Bojanovu i on nekoliko koračaja pođe prema vratima te iza lađa suca pogleda na vrata i klikne:

— To je on! To je on!

Svi se obazriše na Bojana.

— Tko ‘on’? — upita sudac.

— Moj stražar kojeg sam doveo sobom — moj jedini svjedok. Evo gledajte: srednji stas, crveno-plava kosa i brada, na lijevom licu brazgotina — točno kako sam ga opisao jučer.

Sudac ne reče ništa. Jučerašnji iskaz i spoljašnost ovog mrtvog čovjeka posve se podudarahu.

— Kako se je baš on utopio? — upita sudac.

— Nije se utopio — odvrati časnik. — Dolje ga pregledaše liječnici. Čovjek umoren nožem, a onda bačen u vodu.

Bojan se udari po čelu.

Što sam jučer dolje na obali čuo? Španjolski pokrik: ‘Pustite me, ja ću šutjeti’. Jest, to je bio on!

I mladi inženjer ispriča sucu što je jučer u noći čuo, pa onda dovrši:

— Eto, to dokazuje da se tu radi o nekoj organiziranoj družini. Netko se je zapleo među mornare na palubi Viktorije i kad ste mene odveli, odvezao ga je i on se je izgubio u strci na brodu. A da ipak ne bi štogod kazao, oni ga umoriše. Tu se radi o jednoj družbi! A zelene krijesnice, to su očito njihovi znakovi.

— Ali tko su ti ljudi i što hoće, pa što to čine? — upita sudac.

Svi su šutjeli. Bojan pogleda Valida. On je taj pogled primijetio, ali nije ni okom trenuo.

Sudac izađe, pogleda mrtvaca, otkopča mu kaput i prsluk, pretraži žepove, ali ne nađe ništa. Najednom mu zapne oko o nutarnju stranu prsluka, na kojoj se zabijelila vrpca, a na njoj natpis: »Bojovnik svete čete Vilima Osada«. Svi se šuteći pogledahu. Što to znači?

— Jeste li kad čuli ovo ime? — upita sudac Bojana.

— Ne, niti na lađi, a niti na otoku.

Neko su vrijeme gledali mrtvaca, a onda se povratiše u sobu gdje sudac nastavi preslušavanje Bojana u prisutnosti Valida. Ovaj je sjeo u pozadini, podupre glavu i zagleda se u inženjerovo lice. No jedva što je sudac počeo da pita, dojaviše mu da je iz Nice stiglo izvješće policije o iskazima šofera koji je vozio Bojana u luku. Sudac pročita iskaz najprije sam, a onda ga predade Validu. Policija iz Nice javila je ovo:

Šofer koji je vozio Bojana Kneževića iz Casina Municipal u luku izjavljuje da je inženjer sjeo u auto s jednim časnikom Viktorije prije nego je utrnulo svjetlo u čitavom gradu, odvezao ga u hotel Terminus. Tu se je inženjer presvukao i tek onda je utrnula elektrika. To potvrđuje i vratar te čitavo osoblje hotela. Međutim javio se još jedan šofer koji veli da je nakon što je nastala tama izišao iz Casina Municipal neki visoki gospodin i ponudio trostruku plaću da ga što brže odveze u luku Villfranche. S ovim gospodinom sjela je u auto jedna dama. U tami nije mogao raspoznati njihova lica, pa ih ni danas ne bi mogao prepoznati. Prema tome su one noći iza kako je utrnulo svjetlo pošla u luku dva automobila.

— Dakle — reče sudac Validu tiho — ako je inženjer bio za vrijeme kad je nastala tama u hotelu, nije mogao ubiti kapetana, ali je mogao imati ortaka.

— Gospodine — reče Valido. — Inženjer nije oteo lađu niti je on ubojica kapetana.

— Kako? Vi znate?

— Molim da pozovete sve vojne suce! Imam vam nešto tajno saopćiti!

I prođe čitav sat kad se povrati sudac ozbiljna lica, pošalje stražu i prođu iz sobe, a onda prijazno oslovi Bojana:

— Gospodine inženjeru! Vi ste slobodni!

Bojan se iznenadi nad ovom naglom promjenom, a sudac nastavi:

— Ujedno vam saopćujem da vam se od strane vojne oblasti nalaže da o čitavoj otmici Viktorije nikome ništa ne kažete.

— A istraga za otmičara i otokom Terror?

— To prepustite nama!

Bojan pogleda sumnjičavo suca.

— Vama se čini štošta čudnovata, gospodine inženjeru, ali više ne možete ništa doznati.

Bojanu bijaše nerazumljivo zašto ga odjednom puštaju na slobodu, bez daljnje istrage, i to nakon što su odlični časnici vijećali s Validom. Što im je rekao? Da su čitavu istragu protiv njega obustavili. Ili je možda sucima dao kakovo osobito razjašnjenje koje je u vezi s njime? Možda je sve priznao, pa su ga uhitili. I on upita:

— Je li gospodin Valido još ovdje?

— Ne, on je otputovao u Nicu — reče sudac.

Ako je Valido doista otmičar, možda ga nisu stavili pred sud jer je odlična ličnost? Tko bi znao kakvi su ih razlozi sklonuli da toga čovjeka štede, a meni nalažu da šutim.

— Uzalud razmišljate — reče sudac Bojanu. — Nećete se domisliti niti što doznati. Pol sata iza toga ostavi Bojan sudbenu dvoranu.

NEOČEKIVANI POSJET

ečer je. Na brodogradilištu francuske luke Toulon sve se smirilo. Radnici davno ostaviše rad. Čitav taj ogromni radni stroj, što je danju štropotao i proizvodio toliku buku zaustavio se i miruje. Večernji sumrak spušta se nad gradilište i pokriva smirene ostanke rada. Bojan ravno iz zatvora krene u stan, koji se nalazio

u prizemnoj zgradi brodogradilišta. Ali prije nego što uđe u svoje sobe, ogleda poprište svog rada. S nekim uživanjem obujmilo je njegovo oko dijelove neke podmornice što je pričvršćena visila o željeznim gredama.

Najednom iza željeznih ploča zabijeli se neko živuće biće. U sumraku stoji pred njim mala dražesna pojava Zorane i gleda ga nasmijanim plavim očima.

— Vi ovdje? — kliknu on u čudu. — Očito ste zalutali ovamo?

— Nisam zalutala, već sam znala da ovdje stanujete i čekam vas čitavu uru.

— Čime vam mogu poslužiti?

— Htjela sam vas vidjeti!

Bojan se nepovjerljivo nasmiješi i slegnu ramenima.

— Baš niste gostoljubivi prema svojoj zemljakinji! — ukori ga ona.

— Što da učinim?

— Povedite me u kuću!

U prvi čas se on začudi, a onda odvrati:

— Kad god želite — i tada joj pokaže rukom smjer te oboje pođoše kroz gradilište do male prizemne zgrade.

Bojan otvori vrata svoga stana. Zorana pogleda po sobi kožnate naslonjače, veliki stol s risarijama i raznim modelima i sjedne na divan.

— Ja sam upućena u sve što se je s vama desilo na podmornici. Recite mi, niste li kad razmišljali zašto se je taj otmičar nazivao Validom?

— Ne znam, ali ja sam držao da je on.

— A ja da sam ona žena koja je bila s njim?

Mladić tek slegne ramenima i ne odgovori.

— Vi ste se rodili u Australiji i udahnuli svjetski duh, gospodine Kneževiću, ali jedna hrvatska bolest vam je ostala: to je nepovjerljivost.

— Da li je ikada postojao čovjek s kojim ste, konteso, jedanput u životu govorili, pa odmah i stekli u njega neograničeno povjerenje?

— Jest, vi!

— Vi me precjenjujete, a to nisam zaslužio — odvrati on.

— A onda treba da zaslužite.

— Ali kako? — opet se nasmiješi Bojan nešto dvolično i promjeri njezino skladno tijelo.

A ona kao da to nije opazila, odgovori:

— Evo kako. Održite riječ, ostavite brodogradilište i pođite k Validu.

— Nikako. Niti znam tko je niti što bih kod njega radio.

— Gospodine, dok mi ne obećate što od vas tražim, neću odavle otići.

— Onda biste morali dovijeka ostati kod mene.

— Pa dobro, ostat ću.

I ona odloži šešir i kaput, a Bojan ostade gotovo zapanjen.

— Oprostite, madame, ali već je kasno...

— Onda mi ponudite svoju sobu da spavam.

»Nečuveno«, pomisli Bojan, »takva što još ipak nisam doživio od ovakve dame!«

— Vi želite kod mene prenoćiti, madame? — upita ju on.

— Ta valjda me nećete u ovo kasno doba noći baciti na ulicu ili prisiliti da tražim po gradu hotel?

— Ako vam je s voljom, izvolite! — nakloni se on i otvori vrata druge sobe. — Prepuštam vam svoju spavaću sobu.

— Vrlo ljubezno — odgovori ona i posve mirno uđe u pokrajnju sobu. Bojan zatvori za njom vrata i skrsti ruke.

»Pa šta je to? Što hoće ova žena od mene? Je li to histerični hir ili je proračunana zamka? Hoće li možda da me ovako silom povrati tom zagonetnom Validu? Uostalom meni je svejedno, ja joj neću na lijepak.«

I mladić sjedne uz stol i počne risati neki nacrt stroja, kao da je sam u kući. Ali nakon deset časaka sustane u radu i podigne glavu. Dođavola! Tko je ta žena? Zar je zbilja došla iz Nice da me ovako predobije za Valida? I zato ona hoće da kod mene i prenoći? Ipak je nečuveno kako mi se narinula... Ove njezine oči! Zar je moguće da je ta žena jedna od onih? Ipak nije moguće. Ali tko bi prozro žene!

Iz druge sobe čuo se šušanj haljine. Njegov pogled pade na vrata. Pričulo mu se kao da se ona tamo svlači. Časak je slušao i osjeti da ga obuzima nemir... I on otkine oči od vrata i pokuša raditi. Učini dvije-tri crte, ali dalje ne može. Pogled mu je nehotice utekao opet na vrata spavaće sobe. Opet šušnuše njezina odijela... i kao da se čuju kretnje njezina tijela...

U čitavoj kući je tišina. Ura je odbijala 11 sati. Bojan ne radi, već zuri preda se...

»Spava li?« pomisli u sebi, ali odmah odgovori. »A što je to mene briga?!« I opet stade risati, ali ruka mu je nesigurna, kao da lako podrhtava... I on osjeća da ga snalazi sve veći nemir, a oči mu se neprestano svraćaju onamo, u vrata, koja ga dijele od nje. I zato srdito strese glavom, skupi svu energiju da se prisili raditi. Započne risati krivulju, ali zadre i pokvari i on baci olovku. Crne mu oči sjaju se kao žeravice i zure u vrata, kao da će ih prodrijeti. Najednom se trgne. Iz druge sobe čuje se glas:

— Gospodine inženjeru!

Taj glas ga uzdrma i prođe mu tijelom, ali u isti čas uhvati ga neka ogavnost prema sebi i svojim živcima. I ne odgovori. A ona zovne još glasnije:

— Gospodine Kneževiću!

Mladić osjeti da su mu tijelom prošli srsi, ali duša mu se trgnula, otimala, stade se ljutiti na sama sebe i zgrozi se: kako gadno i kako prosto! Ali u isti čas dok je ovako mislio usta mu se nehotice odazvaše:

— Izvolite, madame?

— Dođite ovamo!

»Ne, ja neću ići«, reče on sam sebi kao da si zapovijeda.

Ali u isti čas ustane. On osjeti da čini protivno onome što hoće.

— Ta dođite već jednom! — čuo se njezin glas.

I on pođe prema vratima, otvori ih, uđe...

U sobi je svjetlo, prozor je otvoren, a Zorana stoji iza zastora prozora, posve odjevena i nešto napeto gleda.

— Dođite brzo — šapnu ona Bojanu.

Sav zbunjen od neizvjesnih osjećaja i ne znajući što da misli i što da čini, pristupi k njoj. Ona ga nije ni pogledala, već mu stade govoriti brzo i tiho:

— Valido mi je pričao da ste prošle noći vidjeli neke zelene krijesnice, kao neke znakove, a onda su ubili vašeg stražara s podmornice, jel?

— Jest, tako je bilo — odgovori on, a glas mu je zvučio hrapavo, dok mu glavom preleti pitanje: »Govori samo za izliku...«

— Eno, vidite, nisu li to isti znakovi? Ono tamo u luci?

Bojan nije sad mislio na zelene krijesnice, ali pogleda kroz prozor. Zar ipak?

Negdje blizu obale luke sijevnulo malo zeleno svjetlo, pa opet ugaslo tri puta uzastopce! »Dakle, ipak krijesnice?« pomisli on i reče glasno:

— Jest, to je sasvim isti znak.

— Gledala sam čitav sat s prozora u luku, da se osvježim na zraku, kad najednom opazim ove znakove. Ne čini vam se da bi se ovim znacima mogli dogovarati uhode onoga koji je oteo podmornicu?

— Očito da je tako.

— Imate li ovdje žepnu električnu svjetiljku?

— Imam.

— Kad biste imali kakvo zeleno staklo?

Ona se ogleda po sobi i opazi nekoliko zelenih čaša za vodu i ne pitajući inženjera, uzme jednu od čaša, razbije ju, uhvati komadić razbijene zelene čaše, namjesti ga na svjetiljku, pritisne puce i sobu obasja zeleno svjetlo. Ona se je sva podala tomu poslu, kao da na drugo ništa ne misli i ništa drugo ne želi nego da iz ove električne svjetiljke izmami zeleno svjetlo. Bojan nije znao što time hoće i zašto to radi, on ju je gledao šuteći. Još uvijek je osjećao da

mu krv igra u sljepočicama, a nije pravo znao da li ona sve to radi proračunano, da ga osvoji blizinom svoga gibivoga tijela, ili je zaista tako oduševljena za svoj posao. Dok je on razmišljao o tom i pratio svaki njezin kret, Zorana je pristupila k prozoru i namjestila svjetlo ravno prema luci, a onda pozorno gledala onamo. Tamo uz obalu luke opet zasjalo tri puta uzastopce zeleno svjetlo. I ona tri puta uzastopce pritisne na puce električne svjetiljke i zeleno svjetlo tri puta bljesne i ugasne. Iz luke sada odgovoriše isto takovi znaci, samo nešto brže, kao da netko javlja da je razumio. Bojan je pozorno pratio što se događa. Za nekoliko časaka pojaviše se opetovano zeleni znaci, ali samo malo bliže, a onda se najednom zeleno svjetlo malo pomicalo u zraku, kao da je netko pošao smjerom prema brodogradilištu.

— Zacijelo zamijetio je moje znakove — klikne Zorana. — Dođite, idemo van pred zgradu.

— I ona povuče mladića za rukav, a on, ne pitajući zašto, pođe za njom.

Oni prođoše hitno hodnikom te izađu iz kuće. Vani pred zgradom gorjela je svjetiljka, ali Zorana potraži tamno mjesto podalje od gradilišta. Tu se pružila ograda, obrasla lišćem, a pred njom razgranila se stabla. Tu se zavukoše u potpunu tminu.

— Pazite — šapne Zorana — on opet daje znakove. Ja ću odgovoriti i vidjet ćete. Zeleno se svjetlo negdje u tamnoj noći odazvalo, ali već dosta blizu.

— Tako barem izgleda — odgovori Bojan sa zanimanjem.

— Namamili smo ga! To je izvrsno!

— Kad bi onaj tko znakove daje doista došao do nas! — živo će Bojan, uzme joj svjetiljku iz ruke, pa onda primijeti: — Povucite se posve k ogradi, da vas ne opazi, a ja ću čekati da vidimo hoće li doista tkogod doći.

— Silno sam ljubopitna — šapnu ona jedva čujno te se sakrije iza stabla.

Bojan izađe nekoliko koraka naprijed i upre oči onim smjerom gdje je zeleno svjetlo posljednji put ugasnulo.

Prođe deset časaka. Oni dvoje zure u tamu i čekaju. Daleko pred njima u luci sjaju se svjetiljke i do njih dopre samo još odjek luke i graje lučkoga života. Sad im se pričini kao da netko u tami koraca. I doista. Netko se uspinje upravo pravcem prema njima. Koraci bivaju sve glasniji. Netko polako dolazi, stane, gleda oko sebe, opet ide naprijed. Onda zakašlje, kao da bi htio nekoga na sebe upozoriti. Bojanu se činilo da je došao čas i on pođe nekoliko koraka prema strancu pa stane. Čekao je da će došljak nešto reći. Ali on šuti. Inženjer tek razabere u tami visoku mušku pojavu, ali ne može razabrati lica. Mladić odluči pričekati da vidi hoće li ga osloviti. Ali očito je čekao da se njega nagovori. Bojan pak ne htjede ništa da kaže, jer ako je taj čovjek doista onaj koji je davao znakove, odmah će razabrati da Bojan nije onaj kojeg je očekivao, pa bi mogao još izmaknuti. I on se odluči, skine sa svjetiljke zeleno stakalce, pruži električnu svjetiljku daleko preda se i osvijetli naglo lice stranoga muškarca. U svjetlu opazi kako se je stranac prenerazio i lice okrenuo u tminu, ali odmah iza toga reče posve mirno engleskim jezikom:

— Oprostite, kako bih ovuda došao u grad?

— Ovuda se ne prolazi u grad, kako vidite — ovo je brodogradilište — odvrati Bojan. — A otkuda dolazite?

— Stigao sam brodom iz Nice.

— Trebali ste poći u grad putem kojim je prolazilo drugo općinstvo.

— Ostao sam u luci misleći da će moji rođaci doći da me povedu u grad, ali jer nisu došli, zaostao sam i zalutao. A nije ni čudo kad je ovdje tamno!

— Posvijetlite si električnom svjetiljkom! — reče značajno Bojan.

— Nažalost, nemam je! — odvrati stranac, digne šešir i dometne: — Oprostite što sam smetao.

I on se vrati istim putem kojim je došao.

Kad je već bio dosta daleko, išulja se Zorana iz svoga zakloništa, povuče Bojana za sobom i šapne mu:

— Brzo dođite unutra, nešto ću vam reći.

Oni se vrate u kuću. Kad su opet bili u Bojanovoj sobi, reče mu Zorana:

— Gospodine inženjeru, znate da sam ovoga čovjeka više puta vidjela u Nici.

— Na kojim mjestima?

— Na šetnji, na zabavama, dapače i onog dana na utrci aeroplana, kad ste vi izvodili u zraku svoja čudovišta.

— Znate li to sigurno?

— Posve sigurno. Čim ste ga osvijetlili električnom svjetiljkom, odmah sam ga prepoznala.

— Pitanje je da li je bio onaj isti koji je davao znakove?

— Uvjerena sam da je bio onaj isti. Zar niste opazili kako se je prestrašio kad ste ga nenadano osvijetlili? A onda nigdje oko nas nije bilo živog stvora. Nitko nije došao osim njega, a jasno smo vidjeli da je zeleno svjetlo dolazilo pravcem prema nama.

— Kad bi bio doista onaj sa zelenim krijesnicama, to bi značilo da sam u tragu jednog otmičarevog ortaka — osim — i on pritom pogleda značajno Zoranu i neobično naglasi — ako sve to nije vješto podmetnuto?

— Kako to mislite?

— Tako — ja sam prošlu noć otkrio znakove zelenog svjetla koji su bez sumnje u vezi s otmičarima. Zlikovci su mogli danas davati znakove u uvjerenju da će policija na to paziti, a možda i ja sam. Oni sigurno i to znadu gdje ja stanujem pa su najprije davali znakove tako da ih ja mogu opaziti sa svoga prozora, a onda poslati ovamo tko zna pod kakovom izlikom sasma nedužnog čovjeka, da naime zametnu trag.

— A otkuda bi oni znali da ću im ja odgovoriti i htjeti odgovarati?

— Baš u tome je igra! Recimo, da ste vi naručili ondje u luci zelene znakove da ih možete s moga prozora opaziti, odgovarati i poslati ovamo posve drugu osobu da zametne trag pravome krivcu...

— Ja? — klikne Zorana i pogleda inženjera napola začuđenim, a napola smrknutim pogledom. — Vi, dakle, mislite da je Valido otmičar, a ja sam došla da zametnem trag zelenim signalima?

— Moja sumnja nije neopravdana.

— Gospodine, vi bulaznite! Zar niste vidjeli da je Valido vijećao s istražnim sucem i najvišim sudbenim časničkim ličnostima, da je nakon toga vaša istraga obustavljena i da je Valido kriv, zar ga ne bi ubili?

— Tko zna kakova bi to bila blamaža za državu, pa su ga rađe pustili.

— Kad bi vi znali tko je Valido, nasmijali bi se svojoj sumnji.

— Nisam kriv ako ne znam tko je. Ali to znam da se je otmičar poslužio njegovim imenom!

— Možda ćete saznati od njega.

— Valido poznade otmičara?

— Kao i vi. Nije li jasno da je otmičar Vilim Osado, koji otimlje mlade izumitelje da mu na njegovom otoku stvaraju izume, koje će možda upotrijebiti na ljudsku propast!

— Kao da znate nešto o tom čovjeku i njegovim osnovama?

Zorana pođe polagano prema Bojanu, stane posve blizu njega i reče ozbiljnim glasom:

— Gospodine Kneževiću, pogledajte mi oči.

Ove ga riječi iznenadiše, a ona nastavi:

— Izgledam li ja kao pustolovka koja laže, šara i koja bi vas htjela da prevari?

Mladić je nešto osupnut gledao Zorani u oči i časak šutio. Onda skrsti ruke, pogleda joj oštro u oči i upita:

— Recite mi, konteso, zašto ste vi danas došli ovamo k meni. Kako to da se je baš danas, kad ste vi kod mene boravili, pojavilo to svjetlo?

— Dobro, odgovorit ću. Nisam mogla spavati i razmišljala sam na prozoru o vama i vašoj nepovjerljivosti prema meni i Validu, kad sam najednom opazila ove znakove. To je bio slučaj. Da sam došla k vama nije slučaj! Došla sam zato da vas predobijem da dođete k Validu.

— A zašto to tako silno želite?

— Zato jer je Valido budućnost čovječanstva, ideal njegov, kojemu ste vi, moj zemljak, pozvani staviti u službu čitav svoj um.

— I vi ste samo u službi neke meni nepoznate ideje došli ovamo? U stan stranog muškarca?

— Ja sam došla — svome zemljaku!

— Koji je mlad i sam u stanu....

Ona ga pogleda svojim velikim modrim očima ozbiljno i pronicavo:

— Ja sam došla k vama u jednoj plemenitoj misiji, pa nisam niti pomišljala na to da biste vi mogli moj korak shvatiti krivo.

— Nipošto krivo. Moram suditi po činima. Ne poznajem vas, ne znam vaše misli, vi sve pokrivate tajanstveno komprenom, a onda kad mlada dama koja me hoće pošto-poto pridobiti za neku osnovu, dođe u moj stan i ostane svu noć sama sa mnom, onda mi pripada pravo da to shvatim kako hoću.

— Ne, gospodine, vi to ne možete shvatiti kako hoćete, jer ja znam da sam u kući zemljaka, ozbiljnog čovjeka i gentlemana, u kojeg imadem potpuno povjerenje.

On je opet časak šutio, a onda je upita:

— A što vam je dalo povoda tolikom povjerenju prema meni?

— Što? Vi sami! Iz vaših očiju i čitavog vašeg bića odsijeva sve ono što treba da posjeduje muž u kojeg se ja mogu posve da pouzdam.

— Ako ste se ipak — prevarili!

Zorana mu pogleda čvrsto u oči i odlučno odgovori:

— Ne, to nije moguće. Ja se neću prevariti.

Bojan obori oči, kao da hoće da sakrije svoje misli, a onda ih opet podigne, pristupi Zorani, prihvati njezinu ruku i reče posve promijenjenim ozbiljnim i toplim glasom:

— Da, konteso, vi se nećete prevariti!

I on utisne na njezinu ruku cjelov poštovanja.

— Eto vidite, gospodine Kneževiću, ja sam kod prvog susreta s vama osjetila kakovi ste! A sad mi dozvolite jedno pitanje: niste li naumili da pokušate sve kako biste otkrili ortaka otmičara Osada?

— Sudac istražitelj mi reče da to prepustim oblastima i policiji.

— Ne pouzdajte se odviše u istraživanja oblasti. Ovo je odviše dobro skrivena družba i vidite, mi smo dvoje danas po svojoj prilici ušli u trag jednome od Osadovih ortaka. Pođimo ovim tragom dalje. Valido također želi da se zlikovci što prije otkriju, jer tko zna kakvih su sve zločina zamislili i što će još počiniti.

— To je moguće.

— Evo, dakle, ja vam nuđam svoju pomoć i bacimo se na posao.

— Vi?

— Jest ja. Žena mnogo toga opazi i osjeti čemu muškarac ne polaže pažnje. O tome sam se uvjerila danas.

— Dođite, dakle, sa mnom u Nicu, da ondje potražimo čovjeka kojega smo danas ovdje našli, koji je očito davao znakove sa zelenim svjetlom. Hoćete li?

— Hoću i hvalim vam za to.

— A vjerujete li mi sada posve iskreno?

— Vjerujem!

— Gospodine Kneževiću! Od ovog smo časa prijatelji!

— Da, konteso!

— Dajte mi ruku.

On joj pruži ruku, koju ona lako stisne, a on pruženu mu ruku toplo poljubi.

— A sad mi dozvolite da se malko do jutra prospavam.

— Da, konteso, treba da malo otpočinete, a ja ću se spremiti za put u Nicu.

I onda pođe u drugu sobu. Bojan ostade u svojoj radionici i sjede k pisaćem stolu. Ali nije više osjećao nemir i uzbuđenje. Nije se ni pitao zašto je ona ovdje. Činilo mu se posve

naravnim da je tu u njegovoj sobi, da tamo spava, a on bdije da ona može mirno spavati.

On se je sam čudio toj velikoj promjeni koja se je zbila u čitavom njegovom biću. Dok je prije ovog događaja i razgovora sa Zoranom osjećao prema njoj nepovjerenje i smatrao ju je pustolovkom, sad najednom vjerovao je njezinim riječima i pogledu njezinih očiju. Dok je prije mislio da ga je ona za svoje snove htjela pridobiti, nuđajući mu samu sebe, sad se je stidio svojih prijašnjih sumnja, onih trzaja koji su ga prolazili kad ga je zvala u sobu.

I dok je onda osjećao samo nemir i uzbuđenje krvi, sad je bio sretan da se je to svršilo tako neobično i lijepo.

Bojan nije ni sad mogao da radi, ali s posve drugih razloga nego prije. Sad je razmišljao o njezinim riječima, o njezinoj duši i s nekim prijatnim osjećajem bdio pred vratima iza kojih je ona spavala.

NEOBIČNA LOVINA

tom razmišljanju trgne ga zvonce što je zaječilo u hodniku njegova stana.

Bojan skoči te iziđe u hodnik. »Tko bi to mogao doći k meni u ovo doba?« pomišljao je prilazeći k vratima veže. U prvi mah bojao se otvoriti da ga ne bi posjetili kakvi znanci pa bi mogli otkriti da u njega spava Zorana.

I on upita iza zatvorenih vratiju:

— Tko je?

— Izaslanik policije — odgovori netko vani.

»Policija kod mene?« začudio se Bojan i otvorio vežu.

— Što želite? — upita mladić policajnog agenta koji je stajao na tragu veže.

— Molim vas, izvolite se odmah potruditi do šefa policije.

— Smijem li saznati zašto?

— To ne znam, tek mi je naloženo da vas zamolim neka biste odmah izvolili doći.

— Pričekajte samo časak — reče Bojan i vrati se u sobu.

Uvjerivši se da Zorana spava, uzme šešir te izađe iz kuće i zaključa za sobom vrata.

Stigavši na policiju, uđe Bojan u sobu šefa policije i predstavi mu se.

— Oprostite, gospodine — reče šef policije — da sam vas bunio u to doba, ali radi se o prešnoj stvari. Vama je sigurno poznato da mi je izdan nalog da pazimo na neke izvjesne znakove zelenog svjetla koje ste vi opazili prošle noći, kad je umoren onaj čovjek što ste ga doveli sa sobom na podmornici.

Bojan zataji šefu policije svoje otkriće u noći da ne bi kompromitovao Zoranu, već jednostavno upita:

— Možda ste opazili danas ponovno znakove u luci?

— Ne, u luci ne, ali prije jedan sat pošao je jedan policajni detektiv prema brodogradilištu i ondje našao nekog mladog muškarca koji je nosio zelenu svijetiljku. Kad ga je detektiv uhitio i vodio sa sobom, on je neprestano teturao, očito da simulira pijanstvo, samo da zametne trag.

— Kako taj čovjek izgleda?

— Visok, mlad, vrlo lijep u licu i govori neki nerazumljivi jezik te ni pod živu glavu ne odgovara na pitanja u kojem drugom jeziku. Nekoliko je puta spomenuo vaše ime.

— Moje ime?

— Jest, izričito je nešto govorio: inženjera Bojana Kneževića. Sve mi se čini da je prevejani špijun.

— Dozvolite da ga pogledam.

Šef policije povede Bojana hodnikom i stane pred jednim vratima.

Ova su bila zatvorena, a iznutra čulo se pjevanje hrapavog muškog glasa:

— Kaj nam pak moreju... moreju... moreju...

— U francuskom gradu ova pjesma? — iznenadi se Bojan. — To je doista zagonetno.

Šef policije otvori vrata i obojica uđoše u sobu. U svjetlu električne žarulje opazi Bojan ležati na postelji snažnog plećatog mladića, koji je rukama nešto po zraku risao i pritom pjevuckao:

— Kaj nam pak moreju... moreju... moreju...

Bojan pristupi k njemu, pogleda mu u lice i prasne u smijeh.

Šef policije iznenađeno zine u Bojana, a pjevajući delija se trgne, digne glavu i opazi Bojana, skoči s postelje, baci mu se oko vrata te ga stade grliti i cjelivati.

— Tko je to? — upita šef policije gledajući taj komično dirljiv prizor.

— To vam je moj rođeni bratić, Ferica Horvatić iz Zagreba — odgovori Bojan. — I jamčim vam da nije špijun Vilima Osada.

— Pa kako je došao on u vezu sa zelenim svjetlom?

— Odmah ću ga ispitati — i obratiti se Bojan k visokom mladiću, čije je lijepo lice bilo od alkohola iskrivljeno.

— Molim te, Ferica, kako si dospio u ovaj grad?

— Kako? Ja sam na naučnom putovanju — reče on teturajući.

— Vidim, proučavaš francusko vino. A što si radio oko brodogradilišta u ovo doba noći?

— Tražio sam tebe.

— Zašto si nosio zelenu svjetiljku?

— Zašto? Zato da si posvijetlim. Boga ti, oko vašeg brodogradilišta je tamno kao u Kustošiji u Zagrebu.

Bojan ogleda žepnu električnu svjetiljku koju je šef policije mladiću oduzeo i razabere da imade dva pomična stakalca crvene i zelene boje.

— I upravo te je vrag ponukao da si namjestiš zeleno staklo — reče Bojan.

— Francuzi ne trpe zelene iluminacije?

— Reci mi, imaš li legitimaciju u redu?

— Misliš li da putujem kao pas bez marke!

Bojan razjasni šefu policije da je Ferica na putovanju i zelena svjetiljka nije nego puki slučaj.

— Vi držite da je on zaista pijan — upita policista — i da ne simulira?

— Nije od potrebe da simulira!

Šef policije odredi da se pozove uznički liječnik te izjavi da će Ferica Horvatić dotle ostati u zatvoru dok policija ne nađe službenog tumača hrvatskog jezika, pošto uhićenik ne govori nikoji drugi jezik.

Kad je mladić čuo ovu odredbu, trgne se, uspravi svoje tijelo, udari se o prsi i reče

francuski:

— Što? Ja da ne znam francuski?

— Eto vidite — reče šef policije poluglasno Bojanu — dosele je tajio da znade koji drugi jezik i nije odgovorio niti na njemačke niti francuske upite. To svakako daje povoda sumnjama.

— Ferica! — zovne Bojan svoga rođaka — činiš ludorije koje su suvišne. Zašto nisi odgovarao kad te je policija ispitivala francuski i njemački?

— Što misliš! — mrmljao je Ferica. — Zašto on mene ne pita hrvatski? A?

— Kad si pijan, onda si uvijek jako dobar Hrvat, a kad si trijezan, govoriš i u Zagrebu samo njemački. Neću biti kriv ako na tebe padne sumnja da si špijun.

Ferica je sada stao psovati i prosvjedovati da se njega može smatrati špijunom. Kad je došao uznički liječnik, konstatirao je da je Ferica doista totalno pijan. Napokon je šef policije ponovno pokušao da ga presluša. Nakon jednog sata pregovaranja i natezanja pusti šef policije Fericu Horvatića da ga Bojan odvede kući i preuzme za nj odgovornost.

— Preuzimam ovu odgovornost — primijeti inženjer, jedino bi trebalo da zatvorimo sve lokale u kojima se dobiva kakvo piće.

Bojan uzme sa sobom svog rođaka, strpa ga u kočiju da ga poveze kući. Za vrijeme vožnje upita on svoga bratića:

— Kad si stigao u Toulon?

— Danas poslijepodne.

— I odmah si se morao napiti?

— Šta da radim, tebe nisam našao, pa sam lutao po gradu. Lijepa ti je tvoja Francuska. Čovjek dođe da vidi kulturu, a oni te strpaju u zatvor. Poštenog čovjeka koji se opije za svoj rođeni novac, pa ga zatvore. To ti je zapadna sloboda — tako je mrmljao Ferica čitavim putem, dok su stigli pred Bojanov stan.

Ali ga inženjer ne povede u svoje sobe, nego u uredske prostorije, što su bile na drugoj strani zgrade.

Bojan mu ponudi da legne na divan i da se prospava.

— Zar ti ovdje ne stanuješ? — upita ga Ferica, jedva se držeći.

— Stanujem, ali sam svoj stan nekome za ovu noć prepustio.

— Bajage! Reci rađe: imam tamo pucu!

— Ne brbljaj ludorije već lezi. Ja ću ovdje prospavati.

I za čas je Ferica hrkao na divanu, a Bojan zaspi sjedeći u velikom kožnom naslonjaču.

Drugo jutro pođe Bojan u svoju radionicu u stanu. Tu je našao Zoranu potpuno odjevenu za put.

— Dakle, hoćemo li odmah otputovati? — upita ona.

— Jedna je mala zapreka — reče on. — Ove noći stigao je moj bratić, kojeg ne smijem ostaviti sama.

— Ništa zato. Povedite ga sobom u Nicu.

— Ako dozvolite da ga s nama povedem, onda je stvar u redu.

Inženjer se vrati u uredske prostorije gdje je Ferica spavao kao zaklan. On ga je pokušao probuditi, ali se mladić otimao, dok napokon ne uspije nesretnika dići na noge, razjasniti mu da mora putovati u Nicu s jednom damom. Kad je Ferica čuo da se radi o jednoj dami, odmah se razbistri i sabere, pošalje uredskog slugu da mu dopremi s kolodvora prtljagu i kad mu je ova stigla, s najvećom se pomnjom uredi.

Makar su mu oči bile nabrekle, izgledao je vrlo svjež i zdrav. Njegova visoka plećata pojava i napadno lijepo bjeloputno lice odavaše pustopašnu razmaženost i veselo lakoumlje.

Vani pred kućom drndao je automobil.

Ferica pogleda kroz prozor i spazi Zoranu, koja je stajala već spremna na odlazak. Bojan uđe u sobu i zovne Fericu da dođe.

— Radi ove puce sam ja spavao na divanu — reče on žmigajući na Bojana. — Uostalom, nemaš loš ukus, nije ljepotica, ali vrlo dražesna mala pucica.

— Molim te, ne govori gluposti. Putovat ćeš s tom damom i sa mnom zajedno, ali te unaprijed upozorujem, ne budeš li se vladao spram nje s najvećim poštovanjem, bacit ću te iz automobila u more.

— Hvala da si mi to unaprijed rekao!

— Ujedno te upozorujem da ne bubneš kakovu glupost u našem jeziku — ona je Dubrovčanka.

— To je smola! Koliko sam se veselio Francuskinjama, a prva žena s kojom ću se upoznati, eto ti je Hrvatica!

Bojan povede Fericu iz kuće te ga predstavi Zorani. Mladić se je držao vrlo uljudno i galantno te zabavljao Zoranu, dok je Bojan spremao kovčege. Pol sata kasnije sve su troje u jednoj kavani popili čokoladu, a onda krenuše put Nice.

Cesta kojom su se vozili tekla je većim dijelom uz more. Zorana se je naslađivala krasnim vidicima s kopna i s mora. Bojan je sjedio Zorani nasuprot i promatrao njezino ljepušno djetinjasto lice. Činilo mu se da samo njezine velike produševljene oči nukaju čovjeka da naslućuje u njoj neku uzvišeniju dušu i da nema ovih oči, njezina malena i dražesna pojava nalikovala bi lutki koja nema nikakvih uzvišenijih misli. Dok se je mladi inženjer posvema podavao promatranju Zorane, Ferica je nastojao da svrati njezinu pozornost na sebe. Već se je odjenuo s tom tendencijom. Odabrao je svijetlosivo putno odijelo, meku svilenu košulju, koketno začešljao svoje tamne brčiće, a gustu tamnu kosu najbrižnije uredio. Njegove vatrene tamne oči, bjeloputno ovalno lice pravilnih crta i crvene usne više bi pristajale djevojci nego muškarcu. Uz njega se je tim jače isticala snažna muževnost Bojanova. Jače se istaklo njegovo crnoputno lice oštrih crta, mirne, ali sjajne poput ugljena crne oči odavale su duboke misli, neku snagu i odlučnost duše i volje. On je čitavim putem šutio, dok je Zorana slušala čavrljanje Feričino, koji je pričao o svojem putovanju. Ona se je često i nasmijala njegovim doskočicama, dok se je Bojan tek podrugljivo smiješio.

Kad se je Ferica do mile volje napričao, upita ga Zorana:

— Vi ste putovali ravno iz Zagreba?

— Ne, ja sam iz Zagreba otputovao prije mjesec dana u Ameriku.

— Da ondje Studiraš, kao ono jučer? — oglasio se sad Bojan.

— Ah, ne — odgovori Ferica s omalovažujućom gestom. — Imao sam u Zagrebu malu aferu! Nije napokon tajna! Neka se je dama radi mene otrovala, pa sam morao otići.

— Ovakove se stvari ne pričaju — reče Bojan.

— No, pa nisam rekao ime!

— Još i to! Zar su moji rođaci u Zagrebu svi tako diskretni kao ti? — upita ga Bojan ironički.

— Što se tiče diskrecije, u tom sam ja časna iznimka! — reče on samouvjereno i onda nastavi pripovijedati sa zadovoljnim smiješkom:

— Ja nisam ništa kriv da se je ta nesretnica radi mene otrovala, ali svijet me je gledao kao čudo. Kad sam se pojavio u Ilici, žene su me htjele progutati svojim pogledima, počele su mi pisati ljubavna pisma, a onda mi je sve dosadilo, pa sam radije pobjegao u Ameriku.

— Nije čudo — reče Zorana — da se žene otimlju za tako lijepim mladićem kao što ste vi.

Zorana je to izrekla tako ozbiljno da se je Bojan začudio i pomisli u sebi: »Zar je moguće da i na ovu ženu može da proizvodi dojam ova muška koketa svojim lijepim licem?« i protiv svoje volje osjeti da ga ova misao ljuti.

Međutim su već stigli u blizinu grada Nice i doskora ugledaše pred sobom široko more, a na obali grad iza kojeg se podigoše bregovi. I doskora jurio je automobil cestom, uz koju se nanizale vile, okružene cvjetnim vrtovima. Na terasama zelenile se palme i čempresi i posvuda vidjevali su kupališne goste, koji su šetali obalom i podavali se uživanju morskog zraka. Auto stane pod velikom vilom, s tri terase i prostranim vrtom, koji se spuštao kamenim stepenicama do mora. Bojan skoči prvi iz auta i pomogne sići Zorani. Oba ju mladića sprovedoše do ulaza u vilu i oprostiše se s njom, pa opet sjedoše u auto te se odvezu u Hotel Terminus.

O podne sastadoše se oba rođaka kod objeda u velikoj dvorani hotela.

— Čuješ — reče Ferica Bojanu — imaš li ti štogod s tom Zoranom? Bojan ga začuđeno pogleda i reče:

— Ta to je upravo strahovito što ti radiš! Jednim pitanjem zadireš ti u čast jedne žene, o kojoj ti ništa ne znaš, a uz to si sve posve mirno pregazio preko moje gentlemanske časti. Okani se ovakvih drskosti i štedi barem damu.

— Kakav si ti svjetski čovjek! Ta što je u tome ružno kad muškarac muškarcu prizna svoje odnošaje sa ženama. Uostalom kad mi nećeš da odgovoriš, izjavljujem da mi se Zorana sviđa i ja ću joj udvarati.

— To se mene ne tiče — samo pazi da se i ona ne bi radi tebe otrovala!

— U tome imam uvijek smolu! Sve se žene u mene zaljube — pa ih se onda ne mogu riješiti! Ali moraš priznati da sam na Zoranu proizveo osobit dojam.

— Nisam je promatrao.

— Meni se čini da si ti ipak ljubomoran!

— A meni se čini da si ti lud.

U tom pristupi k njima konobar i predade Ferici pismo. Bijaše posjetnica Zorane, kojom ga pozivlje da pod večer dođe k njoj.

— Dakle, eto — i pokaže pismo Bojanu. — Nisam li ti rekao da joj se sviđam? — reče Ferica, a lice mu sjalo zadovoljstvom.

Bojan ustane:

— Idem u šetnju.

— Kamo?

— Gore u zrak, da posjetim sunce.

S nekim neizvjesnim osjećajem nemira ostavi Bojan grad te se uputi na uletište aeroplana. Vani u hangaru bijaše spremljen njegov stroj još od posljednje utrke. I on se dade na posao, da svoj aeroplan opremi za uzlet. Pri tom poslu najednom mu pređe mozgom misao i smuti vedrinu njegove duše.

»Zašto Zorana nije pozvala mene?« ova misao doletjela mu nenadano, neznano otkuda i neugodno ga dirnula.

»Učinila je sve da me dovede u Nicu, a sad pozivlje k sebi Fericu! Zašto me nije zvao Valido? Hoće nešto od mene, a sad kad sam tu, i ne brine se. A ja se slijepo podajem — dođem ovamo, sjedim tu i ne pitam se: čemu?«

I opet prione uz posao. Čitavo je poslijepodne sastavljao i čistio stroj, a kad je bilo sve u redu, odleti nad morskom pučinom. Stroj je letio hitro, lako, poput ptice, njegov motor radio je bez ikakvog štropota, samo vijak jednolično je zujao zrakom. Bojan odleti daleko, ostavljajući za sobom Nicu, luku, brodove što su plovili morem i doskora je vidio samo modrinu. Dolje plavo more, gore plavo nebo, samo s juga dolazili su bijeli prozirni oblaci. I on se zagledao u ove bijele oblake i pomisli:

»Da mi je leteći stroj, što bi izgledao kao bijeli oblak, pa da s njim preletim čitav svemir, sva mora, sva kopna — a sve to kao bijeli nečujni oblak — pa da se nikad više ne vratim dolje na zemlju...« Ali za čas se sam sebi nasmije:

»Što sam, dođavola, postao sentimentalan?! Preletio bih nad čitavim svijetom, i vratio bih se na zemlju!«

Sunce je tonulo u more, polako, umorno, izmučeno, a plavi se valovi ožarili. I gore bijeli prozirni oblaci porumeniše i baciše crveni odsjev na nj, i on se zasjao u tom rumenilu.

Sve dublje tonulo sunce u pučinu i ostade još samo blijedi odsjev posljednje zrake.

A onda je polako bivao zrak siv, i dalje se more budilo u predvečernjoj magli.

Bojan okrene stroj i vrati se prema Nici. I pomalo gubili se pred njegovim očima: pučina, oblaci i plavi svemir. Gore nad njim i dolje pod njim ništa nego tama, beskrajna neprozirna i beznadna, a on leti u tim visinama u pustoj tišini i čini mu se kao da je planet u svemiru, daleko od ljudi, njihovih malih briga i boli i tričavih sitnica.

Polako zatitrale gore zvijezde i bivale svjetlije, kao da mu one dolaze sve bliže i bliže.

I dolje pod njim pojavljuju se kroz tamu sitna svjetla, kao da je i tamo dolje svemir, osut zvijezdama. Ali to su luči Nice, što leži daleko dolje, i šum njezina života dopire do Bojana

samo kao zamah šumnog povjetarca. I on se spusti niže, svjetla bivaju sve veća, a buka života sve glasnija.

»Hoću li pogoditi iz ove visine vilu u kojoj stanuje Zorana?« pomisli Bojan. »Je li Ferica još tamo?«

I on spusti stroj još niže i stade kružiti nad vilama duž obale. Onda uzme svoj veliki zračni durbin za noć i počne tražiti. Vidio je terase osvijetljene električnim svjetlom i ljude kako sjede na terasama i šeću perivojima. Sad spazi ogromnu vilu s tri terase. Na gornjoj sjedi malo društvance i ovo sad gleda gore u tamno nebo — očito su čuli zujanje vijka njegovog stroja. Sad mu se pričini da vidi muškarca čija glava nalikuje Kristovoj glavi, a uz njega malo žensko biće...

»To su Valido i Zorana. Dakle, on je s njom zajedno u toj vili? Što mu je zapravo ta žena?« I nekoliko puta zaokruži zrak nad vilom, pa se opet digne i odleti prema uzletištu, osvijetli ga reflektorom i onda se spusti na zemlju.

Spremivši stroj u hangar, pođe Bojan u grad u svoj hotel. Došavši gore, nađe u foyeru Fericu u razgovoru s malom lijepom sobaricom. Upravo joj je pričao kako su se negdje u njegovoj domovini otrovale dvije žene radi njega... On je došao ovamo da to zaboravi. Mala sobarica zurila u nj kao u kakvo čudovište. Bojan prekine taj razgovor i saopći Ferici da ga pričeka dolje u blagovaonici.

Kad su se sastali kod večere, upita svoga bratića:

— Dakle, kako si se zabavljao?

— Izvrsno — odvrati Ferica, a lice mu se zasjalo od zadovoljstva. — Zorana je prekrasna ženska. Krasno lijepo nježno tijelo, dražestne oble grudi... a nožice — kao piškotice! Treba da si poglediš. Na prvi pogled nije Zorana ništa, ali kad je pobliže promatraš — svaki čas doživiš nešto lijepo.

— Što ste radili čitavo poslijepodne?

— Ona me je molila da joj pripovijedan o svome životu i ja sam time proizveo kod nje velik dojam.

Bojan se nasmije.

— Uzalud se smiješ. Ti si ljubomoran! Ali tješi se, i ja imam konkurenta. Ovaj Valido sigurno je njezin ljubavnik.

— Kako možeš što takova ustvrditi?

— Pa što da drugo mislim? Stanuje u istoj vili, svuda ju prati, plaća južinu, auto, a to bogme neće muškarac činiti badava.

— Kapralska načela.

— Uzalud se ti izmotavaš s ovakvim doskočicama, ipak je tako. Uostalom, ne treba da ju braniš. Sutra ćeš biti kod nje, pa si malo pogledaj situaciju. Evo, donio sam ti poziv da sutra pod večer dođeš u vilu Orleans. Zorana te čeka.

U tom času pogleda Bojan na suprotni stol i silno se iznenadi. Tamo kod malog stola sjedio je sam elegantan gospodin plavih kosa, obrijana lica i plavih očiju te čitao engleske novine, kao da ga nitko i ništa u svijetu ne zanima. Bio je to onaj isti stranac kojeg je Bojan

jučer u Toulonu osvijetlio električnom svjetiljkom. Ovo nenadano otkriće posve obuze njegove misli. I on se pričini kao da ga ni opazio nije, ali je čovjeka neprestano držao na oku, ne pazeći na Feričino čavrljanje. Za četvrt sata strani gospodin ustane. Bojan je također ustao, ali se činio nevješt i u stanovitoj daljini slijedio stranca, koji je ravno iz blagovaone pošao u predvorje hotela i kod vratara zatražio ključ broj 27.

— Dakle, on stanuje sa mnom pod istim krovom — poveseli se Bojan, i kad je stranac sjeo u lift, pogleda Bojana na ploču na kojoj su bila ubilježena imena gostiju. Pod brojem 27 bilo je napisano: Kurt Riegel iz Washingtona.

— Ne, ovaj čovjek nije Amerikanac — pomisli Bojan u sebi te se uspne stepenicama u prvi sprat. On je odlučio da i pogleda gdje to leži soba navodnog Amerikanca i nađe se na jednom pred vratima na kojima je opazio broj 27. Kako je po hodniku bio razapet sag, njegovi su koraci ostali postali posve nečujni. On htjede samo da pođe mimo vratiju, kad mu najednom dopre do ušiju razgovor. On ostane pred vratima i prisluhne. U sobi je netko očito govorio na telefonu:

— Jest, vidio sam inženjera dolje u blagovaonici — sigurno je bio on — sjedio je s jednim nepoznatim mladićem... Da, pazit ću! Dobro, sutra u pola noći!

Bojan je razabrao da je slušalica spuštena na telefon i on brzo pođe dalje po hodniku i obađe ga u okrugu. Putem prolazile mu mozgom misli koje su ga uzbuđivale.

»Nisam li ja taj inženjer o kome je govorio? S kime je to razgovarao i koga zanima gdje sam ja, i što će se to desiti sutra u pola noći?«

S ovim mislima vrati se Bojan opet k vrataru u prizemlje pa mu reče da bi htio imati stan s posebnim telefonom. Vratar ga uputi da u prvom spratu imade stanova od dvije sobe, kupaonom i posebnim telefonom.

— Dobro — reče Bojan — sutra ću se odlučiti.

I on pođe gore u drugi sprat, gdje je bila njegova soba, otvori prozor i stane razmišljati što da uradi.

— Bilo što mu drago — odluči Bojan — toga čovjeka neću pustiti s oka. Ako je on davao zelene znakove, onda zacijelo imade u ruci ključ tajne otete podmornice. A da je bio on, za to ima dosta dokaza. Ja sve jednako sumnjam da je to taj čovjek davao znakove sa zelenim svjetlom! Sad mi je u ruci i neću ga pustiti s oka. Ponajprije moram saznati s kim je to govorio na telefonu. Bit će da s tim čovjekom često telefonski govori.

I Bojan stade da izrađuje osnovu kako će stranca uhađati.

TAJANSTVENA KRALJEVNA

tihoj proljetnoj večeri sjela je Zorana na terasu. Malo nježno joj tijelo obavija prostrana haljina od modre lake svilene tkanine. Na stolu gori svjetljika prikrita svijetloružičastom svilom i obasjava mladu pojavu čarobnim maglovitim svjetlom, kao da je na njezino modro odijelo, tamnu kosu i modre oči pala ružičasta

maglica. Zorana je složila ruke u krilo, a glavu naslonila na oslon stolca i gledala dolje u more što tiho pljuska o kamenu obalu. Oko nje vlada podvečernji mir, tek se čuju sitni koraci ljepušaste sobarice koja je izašla na terasu i navijestila svojoj gospodarici nekako tajanstveno da je došao neki posjet. Zorana odgovori nekoliko riječi i zamalo nestane sobarica, a istim vratima dođe na terasu Bojan.

Čas je stao, kao da ga je začarala slika što je gleda pred sobom, a onda pođe čvrstim korakom prema Zorani, nakloni se i poljubi joj ruku.

— Vrlo ste točni, dragi prijatelju — oslovi ga ona mekim zvučnim glasom. Bojanu se činilo kao da tu ženu prvi put vidi i prvi put sluša. Oko nje širio se čar i on nije znao od kuda potječe, tek ga je osjećao. Zorana mu ponudi da sjedne njoj nasuprot i upita ga:

— Čini se da ste jučer uvečer letili nad našom vilom?

— Nisam — odgovori on, hotimice zatajivši da je jučer pod večer s aeroplanom kružio nad vilom.

— Čula sam neko zujanje u zraku, a vaš mi je bratić rekao da ste uzletili.

— Letio sam nad morem.

— Jednom bih ja htjela da pogledam svijet s visine — nasmiješi se ona, ali odmah se opet uozbilji, pa ga upita:

— Imade li kakvih novosti?

— Jest, dosta važno. Jučer sam pronašao čovjeka kojeg smo vidjeli u Toulonu. Stanuje sa mnom u hotelu Terminus.

— Izvrsno! — klikne ona. — Sad se upoznajte s njime.

— Danas sam čitav dan pokušavao da mu se približim, ali on kao da se kloni društva.

I mladić ispripovjedi Zorani kako je jučer u hotelu pred vratima sobe broj 27 slušao razgovor na telefonu. Zorana se je začudila i na koncu zaključi:

— Inženjer, o kome je taj Riegel govorio, zacijelo ste vi, i pazite, dragi prijatelju, ako nas trag ne vara i ako je taj čovjek s otmičarima, onda bezuvjetno vrebaju na nas.

— Bit ću oprezniji nego dosele.

— Ali sad nam valja raditi i čitavu tu družbu raskrinkati.

— Već sam izradio osnovu, iznajmio sam u prvom spratu apartman broj 26: dakle,

upravo pokraj njega.

— To neće biti dobro, jer bi mogao naslutiti da ga uhađate. Ako je jučer govorio o vama, onda vas naravno poznaje i...

— Ja se nipošto ne kanim nastaniti na broj 26, nego ću onamo poslati privatnog detektiva s kojim sam već sve dogovorio.

— To je već nešto drugo.

— Udesit ću s telefonom tako da će detektiv moći slušati svaki njegov telefonski razgovor.

— Vanredno. U tom slučaju neće nam izbjeći.

Razgovor prekine sobarica koja je donijela hladnog pića i stavila ga na stol. Zorana ponudi svoga gosta i kad se je sobarica udaljila, nasloni se opet u svom stolcu, pogleda u daljinu i, kao da je zaboravila prijašnji razgovor, uzdahne:

— Pogledajte kako je čaroban pogled na more u noćnoj tmini.

— Jadransko more još je ljepše — reče on.

Njezino se lice sasma preobrazi, neka sjetna čežnja obasja joj čitavo biće i ona opet uzdahne tihim i sjetnim glasom:

— Ah moj plavi Jadran — to su suze iz plavih očiju, nesretne kraljevne juga! Nekoliko je trenutaka šutjela, kao da su joj misli odsutne, a onda se uspravi, okrene prema Bojanu i reče:

— Vi me gledate, pitajući. Vi ne znate značenje mojih riječi. Vi ne poznajete tužnu priču nesretne kraljevne što luta svijetom i čeka svoje oslobođenje.

Njezin je glas zvučio turobno kao odjek melankolične pjesme iz daljine.

— Jučer vas nisam pozvala — reče ona za malo trenutaka — samo zato da steknem vremena razmisliti o onom što sam danas odlučila da vam kažem. Slušajte me mirno i nastojte me shvatiti.

— Bila je negdje zemlja prekrasna i bogata. U njoj je živio narod slobodan, sretan i slavan. Imao je svoga kralja, oca. U prevelikoj sreći i slobodi postade narod preuzetan, a u preuzetnosti svojoj ovlada ga taština. I sinovi podanici umoriše vlastitog kralja, da se domognu njegove krune. Nezahvalna djeca ljuto se zavadiše, jer svaki htjede da postane kraljem. Jedan drugome nije htio da prizna pravo i sposobnost upravljati zemljom. I samo zato da nijedan od njih ne bi nosio krunu, odlučiše da svoju rođenu krunu dadu tuđincu i da njega učine gospodarem svoje zemlje. I posadiše na prijestolje tuđinca. Ali ovaj ih prevari i jednoga se dana proglasi zakonitim posjednikom kraljevine. On si prisvoji zemlju, a njezine vlasnike učini slugama svojim. I bogato i slavno prekrasno kraljevstvo sada je pustara kojom lutaju nekadanji njezini gospodari kao bijedni pastiri, goli, bosi, izgladnjeli i po vlastitim poljanama čuvaju i pasu vlastito stado — tuđincu. I oni se priviknuše robovanju jer je lance lakše nositi nego ih razdirati.

— A koja je to zemlja?

— Ima nešto rad čega vam ne mogu sad reći njezino ime. Ali čujte dalje. Kad je izdahnuo posljednji umorni kralj, ostade iza njega kći, dijete ljubavi, za koju nikad nitko nije znao. Prijatelji njezini odvedoše ju daleko u svijet, gdje su ju zvali kraljevnom juga. I ona se je

udala za muža jednog bratskog naroda i tako se je kraljevska loza sačuvala do danas. Jedna potomka posljednjeg kralja još živi.

— Gdje?

— Ovdje u Nici!

Bojan pogleda Zoranu kao da pravo ne vjeruje njezinim riječima.

— Jest — nastavi Zorana — ona živi u Nici pod krivim imenom i čeka jer ima doći netko tko je jači od vlasti tuđinca, netko tko će tuđinca protjerati i narodu skinuti lance i onda će kraljevna poći u svoju zemlju i nadijeliti narod svoj slobodom i srećom.

Glas je njezin zvučio kao daleka jeka velike neslomive nade. I Bojan je zadivljeno gledao u njezinu plavom svilom ogrnutu pojavu obasjanu ružičastim oblakom svjetla.

— Ja vidim — tiho će ona — da vam se ovo čini kao priča, a ipak je to kruta istina, koja je rijeke napunila suzama, a mora krvlju. Kraljevna ova doista živi, o njoj svi znadu, samo ne znaju gdje je sakrivena. Ali ime njezino jest strah i trepet tamničara i krvnika, nje se boje, pred njom strepe, jer onim časom kad će ona ući u svoju zemlju, past će zločinačka vlast njihova.

— Dakle, uistinu postoji ta kraljevna kao pretendentkinja na prijestolju ove zemlje?

— Da, ona postoji i živi ovdje u Nici, i jednog će dana poći u trijumfu u dom svoj — s kraljevićem svojim...

— S kraljevićem? — iznenadi se Bojan.

— Da, s kraljevićem koji će doći — ili je možda već tu?

Ona upre pogled u Bojana, a njezine zjenice sjaju se u plavetnilu očiju kao daleke zvijezde kojih nitko ne poznaje, nitko o njima ništa ne zna, a ipak svojim sjajem bude neizvjesne slutnje. I Zorana nastavi:

— I ona će poput sunca probuditi u njoj proljeće ljubavi, kakve nitko nikad osjetio nije....

Njezin glas bijaše kao uzdah harfe, kao tugaljiva melodija veličajne pjesme što ju nose morski valovi tamo iz daljine, a njezine zjenice žare se kroz tamne trepavice, kao kroz otajstveno velo.

Bojan osjeti da mu je duša zatitrala kao list topole i to ga je iznenadilo. Još nikad nitko i ništa nije doprlo tako blizu njegovoj duši.

Ona bijaše struna na kojoj je život prebirao vedru samosvjesnu i mirnu melodiju. A sad je s ove strune kroz njegovu dušu odjeknuo akord od kojega se je sva potresla i zadrhtala, a čitavim mu bićem prošao neki odjek nesvjesne, nepoznate sjene.

Nekoliko su časaka šutili oboje, a tada se Zorana uspravi, pogleda ga čudnim pogledom i upita tihim glasom:

— Kad bi ova kraljevna jednog dana pristupila k vama i zatražila u svojoj borbi za vašu pomoć, biste li joj to uskratili?

U crnini njegovih očiju nešto se ovlažilo i bljesnulo, kao da je na velo crne noći pala rosa, on joj odvrati:

— Ne bih!

Zorana podigne svoju bijelu malu ruku i prihvati njegovu crnu, suncem opaljenu, stisne

ju i opet pogleda dolje u pučinu. Oko njih bivala noć sve tamnija, zvijezde svjetlije, tišina otajstvenija, samo povjetarac šušti lišćem paoma, a gore na zvjezdanom nebu skupljaju se bijele maglice s juga.

Zorana je sjedila naslonjena kao izgubljena u neku tajnovitu misao. I ovako obasjana ružičastim svjetlom, pričini se Bojanu da gleda bajoslovnu priču, pretvorenu u sliku kraljevne što čeka svoju slobodu i kraljevića svoga.

Pođoše časovi, a oni oboje šute, samo palmino lišće nešto šapuće i zvijezde gore titraju, kao da si dojavljuju neku tajnu.

Bojan ustane i uzme šešir. Zorana ga ne zadrži niti što reče, tek mu pruži obje ruke. Bojan sagne glavu i osjeti kako mu usne dodirnuše nježne male ruke. Kad se je opet uspravio, činilo mu se da je ovaj cjelov bio odveć dug i kao da je nešto izdao što ni on sam ne poznaje.

Bez riječi, kao od straha da ne pomuti čarobnu šutnju, ostavi on terasu, spusti se stubama dolje u perivoj te izađe na obalu.

Koracao je smućen i omamljen. Melodija njezina glasa, duboka otajstvenost njezinih riječi probudiše u njegovoj duši nejasne tonove nemira i pitanja:

»Je li to doista žena? Ili je prikaza? Utvara? Ili je samo odjek moje mašte? Ako je ona sama tajnovita kraljevna? Ova čudna prikrivena priča nešto znači, nešto veliko, što tek naslućujem... Ali tko je taj netko od kojega očekuje spas svoje zemlje, u kojoj će ona stanovati s kraljevićem... koji će doći ili je možda već tu? ‘Možda je već tu!‘ Kakvim je glasom izrekla ove riječi! A zašto me je pritom tako čudno gledala, tako čudno i dugo, kao da mene pita?«

Bojan pođe uz more alejom paoma i lovora. S one strane aleje nizaju se vile, okružene vrtovima. Miris proljetnog cvijeća miješa se s mirisom mora i omamljuje još više njegovu uzbuđenu dušu. Bojan sjedne na klupu, sakrivenu grmljem u potpunoj tami i zatišju, skine šešir, nasloni glavu na ruke i zagleda se u more.

»Što se to zbiva sa mnom? U meni je vazda vladao skladni nerazrušivi mir i nikakva ljepota žene nije me mogla potresti. A Zorana? Ovo malo čudno, tajanstveno biće, zar da podruje taj mir? Čime i zašto?«

I on si jasno predstavi njezinu pojavu čiju je skladnost priroda prikrila u malom stasu, a veliku magičnu ljepotu njezinih očiju sakrila u djetinjsko lice. I dok je Zoranu prispodabljao s ljepoticama što ih je sreo na stazi svoga života, kratko se vrijeme kod njih zadržao i opet krenuo dalje, činila mu se ona prema njima kao neko sunce što ga je na putu sustavilo, pridržalo i sve ga je strah da se neće moći oteti njegovoj prirodnoj sili.

»Ne, ne«, odlučno će on, trgnuv se kao od sna. »Ja to neću, to ne smije da bude, pa makar morao napustiti i potragu za otmičarem podmornice, pa makar ga nikad ne našao... Treba da idem, da se uklonim opasnosti.«

On izvadi iz žepa malu električnu svjetiljku i pogleda na svoj žepni sat, pa onda nastavi misliti.

»Sad je deset i pol. U pol noći odlazi vlak u Toulon. Bio sam vazda jak izvršiti svoju odluku. U pola noći otputovat ću u Toulon.«

Dok je ovako odlučio, prikaže mu se u mašti Zorana kako sjedi na terasi, obasjana sjajnim ružičastim svjetlom, zasjenjenim očima i priča mu otajstvenu priču o kraljevni koja čeka svoga kraljevića.

I prođe ponoć, a on još uvijek sjedi na klupi. Kroz noćnu tišinu zazviždi vlak što je odlazio u Toulon. Zvižduk je bio jasan i dopro je do njega, ali ga ni zamijetio nije, već sjedi kao da ga je netko prikovao. I ne može se oteti mislima, ne može se oteti čarobnoj slici s terase, svuda ga prate riječi značajne priče i neka magična sila koja ga privlači nepoznatoj kraljevni...

Jedan je sat u noći. Bojan još uvijek misli kao dječak o nepoznatom svijetu, kao pjesnik o nedokučivim melodijama svemira. Osjeća se kao čovjek koji nikad nije bio bolestan i sad ga je prva indispozicija smutila i učila slabim. Najednom mu se pričini da čuje korake i nekakav šapat, pa opet poluglasni nerazumljivi razgovor. On pogleda duž obale i opazi da netko dolazi prema njemu pa se povuče još više u tamu. Dva muškarca prođu pokraj njega i tiho šapću španjolskim jezikom. On pričuje samo gdjekoju riječ.

— U deset sati vlakom u Toulon... Snimiti lučke utvrde... podmornica inženjera...

Bojan se pritaji. Oba muškarca prođoše pokraj njega i uđoše upravo u mlaz svjetla ulične svjetiljke.

»Onaj u sivom odijelu mora da bude Riegel«, pomisli Bojan. »Danas sam ga vidio u takvom odijelu, ali tko je to s njime?«

I odmah se odluči, izađe iz svog skrovišta te s onkraj aleje pođe prijekim putem za obojicom muškaraca u namjeri da ih prestigne i da im dođe u susret. Doskora postigne svoju svrhu i nađe se pred njima neko sto koračaja. Nekoliko im je koraka pošao u susret, a onda stane u polutami i nasloni se na ograde obale te se zagleda u more. Međutim je pazio da će doskora obojica stignuti do svjetla. I za malo pođoše obojica pokraj ulične svjetiljke i Bojan se uvjeri da je dobro vidio. Bijaše zaista Riegel. Ali tko je onaj drugi? I inženjer ode od ograde, da si kod buduće svjetiljke bolje pogleda onog drugog i kad je svjetlo palo na visoku, vitku, ukočenu pojavu koja je držala ruke u žepovima, on se gotovo skameni od čuda.

»Wiking!« klikne on u sebi. »Na toga sam čovjeka sasma zaboravio!« Uto su obojica prošli tik do njega, a on se uputi naprijed, naćiliv šešir na oči. Očito je bilo da ga nijedan nije mogao u tami prepoznati. Bojan odluči da će ih pratiti u velikoj udaljenosti, pa se sakrije u grmlje i stade gledati za njima. Za nekoliko časaka krene s druge strane aleje u velikoj udaljenosti za njima. Oni su šetali polagano jednoličnim koracima, a on se šuljao za njima. Ova je potajna potjera trajala čitavo pola sata. Pred jednom udaljenom vilom, koja bijaše samotna, oni se sustaviše. Riegel se oprosti od Wikinga i vrati natrag, dok je Wiking ušao u perivoj.

»Dakle, Wiking i Riegel, to su znanci!« mišljaše u sebi Bojan. »Jest, zacijelo morao je Riegel govoriti s Wikingom na telefonu o meni. Očito su ugovorili ovaj sastanak jučer na telefonu.«

Inženjer se povuče posvema u aleju, skrivajući se za grmlje i za stabla. Tako je dospio do vile, u koju je vidio ući Wikinga. I sakriven stablima stade promatrati vilu. S jedne i druge strane okruživao ju bujni perivoj, koji se je spuštao sasvim do mora. Bio je ograđen

željeznom ogradom. U čitavom perivoju nije se nitko pojavio, a u samoj vili tek je u prvom spratu svijetlilo kroz prozor malo svjetlo. Bojanu se činilo da je vila privatno vlasništvo i da u njoj imade tek malo života. Već ograda je pokazivala da gospodar ne želi biti viđen, jer su zidovi na kojima je stajala željezna ograda bili vrlo visoki. Neko je vrijeme stajao pred vilom i promatrao ju, a kad je svjetlo u prvom spratu ugasnulo, vrati se on natrag u grad i pođe u svoj hotel.

Drugo jutro probudio se Bojan, sjeo u auto i odvezao se u vilu Orleans. Našao je Zoranu na terasi kako nepomično zuri u more što se je veličajno talasalo i šumilo, udarajući o kamenu obalu. Kad ga je spazila, njezino se lice osmjehne.

— Vidim da se nešto desilo — reče ona.

Bojan joj ispriča što je jučer navečer vidio i čuo na obali. Zorana se zamislila i zamišljeno pogleda Bojana.

— Ipak je čudnovato da dosele nitko od nas nije mislio na Wikinga. Gdje je on uopće bio čitavo to vrijeme? To bismo morali ispitati.

— Ali danas očito jedan od ove dvojice, Wiking ili Riegel, putuju u Toulon.

— Što samo znače one riječi ‘snimati lučke utvrde’ — upita ona.

— To bi značilo da kane snimiti fotografski luku, a takve stvari čine samo uhode stranih država.

— Čujte, prijatelju, sad je devet sati. Za jedan sat bit ću na kolodvoru spremna na put. I vi dođite na kolodvor, a ostalo ću vam priopćiti poslije. Svakako da ste spremni da i vi putujete. Ako mi na kolodvoru imate što dojaviti, učinite to tako da me ne pozdravljate i da nas Wiking ili Riegel ne vide.

— Ne bi bilo bolje da pozovemo u pomoć policiju?

— Ne, pustite. Policajci od zanata često sve pokvare. Doviđenja!

Ona se izgubi s terase u svoj stan. Bojan ode opet u svoj hotel, a za pola sata se nađe na kolodvoru. Ostao je pred zgradom i sjeo na klupu. Odavle je morao vidjeti svakoga tko je dolazio na kolodvor. Promatrao je svakoga muškarca i u svakom nepoznatom i neviđenom tipu mislio je otkriti kakvog ortaka svoga nepoznatoga otmičara. Najednom opazi kako alejom polako dolazi Riegel u turističkom odijelu s durbinom, koji mu je visio na elegantnom remenu niz ramena. Na ruci je nosio ogrtač, ovaj je bio nešto odviše izbočen, kao da je pod ogrtačem nešto skrivao. Riegel je dolazio pješice, kao da šeće, i krenuo prema ulazu u kolodvor. Nije potrajalo dugo, kad Bojan opazi auto, a u njemu damu u sivomodrom putnom kostimu. Auto stane i Zorana skoči ravno na stube kolodvora. Tu se zaustavi i pričeka na Bojana. Ovaj je pristupio k njoj u vrevi putnika, na što ga ona brzo i tiho zapita:

— Dakle, tko putuje?

— Riegel u turističkom odijelu.

— Dobro, ja ću uzeti kartu u Toulon, a vi isto tako. Uđite u isti vagon u koji će ulaziti Riegel, ali vas molim da me ne gledate i da me ne pozdravite, kao da se ne poznajemo.

I ona se naglo okrene te se uputi u predvorje kolodvora.

ZAGONETNO PUTOVANJE

a deset časaka imao je vlak otići. Na peronu šeće Riegel odmjerenim otmjenim koracima. Njegov visoki stas, vitak i tanak, dosta se napadno ističe u turističkom odijelu. Plava kosa i plave oči prikazuju njegovo lice posve prijatnim. Čini se kao da ga ljudi ne zanimaju i da je svojim mislima posvema odsutan. Čitavo njegovo

biće odaje muškarca kojega ne zanima vreva svjetla pa niti što oko sebe vidi niti sluša čije razgovore.

Kod prodavačice novina se zaustavi i kupi engleske novine te počne po njima listati.

Nasuprot njemu šeće Zorana i s pravim ženskim zanimanjem promatra općinstvo. Njezina se mala nježna pojava u jednostavnom kostimu od sivomodre tkanine sasvim izgubi u vrevi žena visokog stasa i raskošne ljepote koje su prolazile pokraj nje. Ali ju je Bojan među svima opazio. U njegovim se je očima ona živo isticala i kamo god je krenula zagledavajući se sad ovamo sad onamo, on ju je vazda vidio. I činilo mu se da bi ju među hiljadama žena uočio i da se njegovim očima ne bi mogla izgubiti niti u najvećoj masi.

Napokon je vlak imao krenuti. Putnici navališe u vagone. Bojan i Zorana stoje na peronu. Oni se pogledaju značajnim pogledom. Jedno i drugo čeka kamo će ući Riegel. Kao da je upravo htio da uđe zadnji. Ali oni su postojano ustrajali u čekanju. Na koncu se Riegel polagano uspne u vagon prvoga razreda. Nekoliko trenutaka iza toga slijedila ga je Zorana. S druge strane vagona tako stajao je Bojan. Čekao je na zadnji znak. U tren, kad je vlak krenuo, skoči on na stube i uspne se u vagon.

Za malo časaka jurio je vlak najvećom brzinom prema Toulonu. Zorana je ušla u kupe. Tu je sjedio sam Rigel i čitao novine. Njoj se činilo kao da je upravo potražio takav kupe u kojemu može biti sam, ali ona se učini kao da ga i ne vidi, prođe pokraj njega, baci torbicu u mrežu za prtljagu i sjedne kraj prozora. Oba suputnika nisu se ni pogledali, on je čitao, a ona je uporno promatrala okolicu kojom su prolazili.

Za malo uđe kondukter, pogleda im karte. Ni sada se nisu suputnici pogledali. Svaki se je bavio sam sobom, tek je Zorana naumice nekoliko puta pogledala u Riegelov ogrtač što je visio na klinčanici kraj njega, a iz jednog žepa kao da su virila neka pisma. Ona nije mogla razabrati što je to, a nije htjela da se makne s prozora. Međutim je prošlo četvrt sata. Ona ustane i htjede dohvatiti svoju kožnu torbicu. Da je jače ispružila ruku, mogla bi je dosegnuti, ali se je hotimice mučila, a kako je bila malena, bilo je razumljivo da torbice neće dohvatiti. Njezino naprezanje izazove Riegelovu pozornost i on naglo ustane, uzme torbicu i predade ju Zorani a da pritom nije rekao ništa.

— Hvala — reče ona francuski.

On se tek lako nakloni, sjedne i nastavi čitati. Zorana pako ne osvrćući se na njega izvadi

iz torbice srebrnu bočicu Eau de Cologne i slade si kvasiti čelo.

Vlak je jurio dalje, a da suputnici nisu zapodjeli nikakav razgovor.

Jedva što je prošlo drugih četvrt sata, Zorana ustane i stade otvarati prozor, ali i ovo je učinila tako da prozor nikako nije mogla da otvori. I opet je njezino uzaludno naprezanje moralo njezinog suputnika trgnuti pa on ponovno ustane, pristupi k njoj i galantno reče engleskim jezikom:

— Dopustite da otvorim prozor.

— Doista, žao mi je da vam već drugi put zadajem posla — ispričavala se Zorana francuski.

— Oprostite, ne umijem francuski — odvrati on.

Ona mu opetuje svoje riječi engleskim jezikom.

Dok je on otvarao prozor, baci Zorana pogled na njegov ogrtač, koji ju je tako zanimao i sada razabra da su mu pisma, što su virila iz džepa, bile novine, ali tako složene da se je od napisa novina vidjelo samo prvo veliko slovo »M«. Dok je to promatrala, vrlo prijazno nastavi:

— Doista je šteta da ne znate francuski kad se nalazite u Nici! Time ste lišeni mnogih lijepih časova s duhovitim Francuskinjama.

— To iskreno žalim — odgovori on. — Ali ja boravim ovdje na oporavku, pa mi je liječnik preoporučio mnogo svježeg zraka i mira.

— Zrak je svakako koristan, ali mir prouzrokuje melankoliju.

— Ja sam već u dobi u kojoj bi melankolija nastupila tek onda kad bih pokušao zabavljati ljepotice.

— Francuskinje ne posjeduju samo ukusa u modi, nego i u ljubavi — reče ona s posebnim osmijehom — i upravo zato obožavaju muževe u vašoj dobi.

On se nasmiješi nekom rezignacijom, pa onda reče:

— Kad bi sve bile tako dražesne kao vi, ovo bi me priznanje osokolilo.

— Oh ne, gospodine, ja nisam Francuskinja, nisam ni dražesna, zapravo se snebivam slušajući toliko galanterije od Engleza.

— Ja sam Amerikanac, ali ni oni nisu posljednji u štovanju lijepog spola.

— Da. Amerikanac možda odviše štuje, a malo ljubi ženu. Nije li tako?

I šutljiv Riegel nije ni opazio kako ga je Zorana uvela u razgovor te izazvala njegovo zanimanje. To je ona izrabila te brzim tempom vodila konverzaciju o Americi, tamošnjem životu, umjetnosti i svemu što je razabrala da Riegela zanima. Najednom ona opet povuče srebrnu bočicu s Eau de Colognom i stade si kvasiti sljepočice.

— Vama očito ne prija putovanje — primijeti on.

— Živci su mi dosta tanki i mogu podnijeti vožnju samo kad letim. Ali dakako, vlak je obično prepun...

On smjesta ustane i primijeti:

— Dopustite da izađem, a vi izvolite otpočinuti.

— Bila bi odveć velika žrtva da tako dugo gdjegod stojite.

— Vozim se samo do Toulona.

— Ali po svoj prilici polazite nekamo na izlet, pa u vlaku želite sjediti.

— Nipošto. Hodam čitave dane po prirodi i ne umara me. Izvolite samo leći.

— Vrlo sam vam zahvalna, gospodine.

Riegel je izašao iz kupea, a ona povuče zastore na prozoru. Lice joj je odavalo da je nešto važna odlučila. Časak pričeka, a onda kad je vidjela da je on otišao i da ju ne može nitko vidjeti, pristupi k njegovom ogrtaču i raširi ga. Ispod ogrtača na remenu visio je mali fotografski aparat.

To je, dakle, bilo ono što je nosio pod ogrtačem, što se je nekako napadno izbočilo ispod ogrtača te je neprestano dražilo njezino oko. Sad potraži ona novinu koja je virila iz jednog žepa te je opazila samo veliko slovo »M«. Oprezno izvuče novine i pogleda ih. Bijaše Matin. Ona pogleda datum i opazi da je današnji. Opet smota novine, spremi ih u žep, pa onda legne.

Prođe pol sata, a brzi vlak je ulazio u stanicu Toulon. Njezin suputnik se sada vrati. Ona je navlaš ostala ležati dok je on ušao, pa se tek onda digla i metnula na glavu šešir.

— Nadam se da vam je bolje — reče Riegel.

— Odmorila sam se i posve oporavila dobrotom jednog galantnog Amerikanca kojeg zapravo ni ne poznajem.

On se je očito osjetio izazvanim, nakloni se i predstavi:

— Bit će mi drago — reče ona — ako mi pružite priliku da vam veliko dobročinstvo iskazano mojim živcima zahvalim u Nici. Ovo je moja adresa.

I ona mu pruži posjetnicu koju on primi s dubokim poklonom i doda:

— Vršeći dužnost, nisam zaslužio hvale.

— Galanterija u dvadesetom vijeku nije dužnost, nego ukus — reče ona i pruži mu svoju malu ruku u finoj mirisavoj rukavici, koju on poljubi.

Zorana se nakloni te izađe iz vagona, kao da ju više ništa ne zanima. Dolje je već stajao Bojan, ali ga Zorana ne oslovi nego pričeka dok je Riegel prošao kraj nje. Na izlazu u gužvi šapne Zorana Bojanu:

— Slijedite ga, a ja ću vas dočekati u vašem stanu.

I oni pođoše svaki svojim putem.

Zorana je pošla prema brodogradilištu, a Bojan pobrza za Riegelom, koji je pješice krenuo prema luci. Putem sretne nekog znanca i povede ga sobom, da ne bi bilo Riegelu napadno ako ga opazi.

U živom razgovoru sa svojim znancem slijedio je Bojan Riegela, a ovaj je opet polagano šetao prema luci pa se nije moglo razabrati da uopće znade da iza njega dolazi Bojan ili ne. Njegovi koraci, čitava njegova pojava, svaka njegova kretnja odavala je da je on zapravo samo stranac koji šeće uz obalu, da udiše zraka i da umori svoje tijelo. Napokon stigoše u luku. Jedan je brod stajao spreman da krene u Nicu. Na obali stajahu ljudi koji su otpratili svoje znance. Nekoji su još čavrljali s putnicima na samoj palubi. Riegel je stao među ostale

gledaoce i promatrao brod. Bojan polako pođe nešto dalje, kao da ga brod zanima. Uto dadoše znak da se most digne i da brod odlazi. U tom posljednjem času stupi Riegel na palubu i odveze se. Bojan je iznenađen sustao i gledao za njim.

Nije bilo druge, on krene prema brodogradilištu u svoj stan gdje ga je čekala Zorana.

Našao ju je gdje čita jednu knjigu i tu joj saopći kako je Riegel otputovao brodom koji polazi u Nicu.

— Jasno je — reče ona — da vas je opazio, a možda je i slutio da ga slijedite.

— Ne vjerujem da je to slutio, jer ako je on ortak mojih otmičara, onda me on svakako poznaje, ali držim da ne može nikako naslutiti da nešto o njemu sumnjam. Tko zna kakvih je imao namjera i zašto je otputovao natrag u Nicu. A jeste li vi štogod pronašli, konteso?

— Ja sam bila bolje sreće. Ponajprije uspjelo mi je Riegela prisiliti da mi se predstavi, da sa mnom čavrlja, a na koncu bit će i prisiljen da me posjeti. Prema tome mi ćemo se s njime družiti, a to je za naše istraživanje vrlo važno.

— Ovo je doista velik uspjeh i ja bih se o tome divio da to niste učinili vi.

— Vama ne pristaje udvarati. Prepustite to gospodinu Ferici — nasmije se ona i onda nastavi: — Ali to još nije sve. Uspjelo mi je otkriti da gospodin Riegel tvrdi da ne zna francuski, a nosi u svom žepu najnoviji broj Matina.

— On taji da umije francuski? Bit će da ima za to važnih uzroka.

— Kad čovjek dođe u tuđu zemlju pa zataji da pozna jezik kojim govori općinstvo, onda to čini samo zato da može dalje prisluškivati što drugi govore, dapače time zavada svoju okolicu da govori i ono što ne bi pred njim govorila kad bi znala da razumije taj jezik. Ovim se trikom služe uhode.

— Zacijelo imate pravo.

— A znate li što sam još otkrila? Taj Riegel ne može da bude nikada amerikanski farmer. On je preodjeveni časnik.

— Po čemu to sudite?

— Evo po čemu: kad se aktivni časnik preodjene u civilno odijelo, ne može nikako zatajiti da je odgojen u uniformi. Čitavo ga držanje tijela odaje. Kada pako časnik silazi negdje niz stube ili iz kupea, uvijek uhvati lijevom rukom sablju i nosi ju u ruci. On se tome tako privikne da i u civilnom odijelu višeput zaboravi i hoće da uhvati sablju. Kad je Riegel silazio iz kupea, učinio je lijevom rukom kretnju kao da je htio uhvatiti sablju. I ova ga kretnja preda mnom raskrinkava.

— Ja se snebivam. Vi ste doista rođeni detektiv. Muškarac to ne bi nikada opazio.

— I razgovor s Riegelom i njegov pogled i sud o svemu potpunoma odaje čovjeka koji je od glave do pete, u mesu i krvi, u duši i u mozgu militarista.

— I po tom zaključujete da je uhoda?

— Jest, a mogla bih možda i pogoditi čije države.

Netko pokuca na vrata. Zamalo se vrata otvore i na veliko iznenađenje Bojana i Zorane, uđe u sobu Ferica.

— Iz kojeg ste oblaka vi pali ovamo? — upita Zorana umišljenog mladića.

— Iz brzovlaka, konteso, koji je sad stigao iz Nice.

— Vi ste putovali istim vklakom kojim smo prispjeli i mi.

— Vi ste oboje putovali istim vlakom? To doista nisam znao — reče Ferica s velikim uvjerenjem.

— Prema tome mogli bismo sad utroje poći u grad na dejeuner — predloži Zorana.

Prijedlog obojica prihvatiše i oni krenuše u grad. U dva sata poslijepodne vraćalo se sve troje s vlakom u Nicu. Čitavim putem zabavljao je Ferica Zoranu pripovijedajući joj pustolovine iz Zagreba, svoje noćne orgije, šale i društvene događaje što ih je zbijao sa svojim drugovima. Najednom ga Bojan prekine:

— Ti baš ne iskazuješ svojem rodnom gradu odveć velikih usluga kad pričaš same pustolovine. Izgleda da u Zagrebu ljudi ne rade drugo nego piju, ljubakaju i ogovaraju svoje bližnje.

— To nisam rekao — uzvrpolji se Ferica. — Kod nas ljudi umiju uživati!

— A drugdje misliš nitko ne uživa?

— Drugdje to ne znaju. Vidiš na primjer u Americi. Tamo mi se pričinilo kao da sam u velikoj kovačnici, u kojoj je sve zaprljano, svi su znojni, svi se natežu i rade i ne znaju za uživanje. Zagreb je kao kupalište u kojem je sve došlo da se odmara! To znači poznati užitak života.

— Po tvojem receptu! Užitak života je rad i odmor naizmjence.

— Valjda nećeš poreći užitak onome koji ne mora raditi?

— Jest, ja to poričem. Jer tko ne radi i ne umara se, ne pozna slast odmora i postignutog uspjeha, a samo to je užitak.

Zorana ih šuteći pozorno slušala i promatrala. Međutim je stigao vlak u Nicu i razgovor se prekine.

Zorana pruži obojici ruku na oproštaj i upozori Bojana, ako se to desi, da ju izvijesti i da dođe podvečer k njoj. Pritom se okrene k Ferici i reče mu:

Vi smijete doći sutra. Vas neću da zovem zajedno jer vi ste dva kao dan i noć, a ovo dvoje ne može da bude istodobno na istom mjestu.

Zorana se odveze autom kući, a Bojan i Ferica pođoše pješke u svoj hotel u blizini kolodvora. Putem Ferica omjeri sumnjičavo Bojana i reče:

— No, dakle, sad ne možeš tajiti da ništa nemaš sa Zoranom.

— Ali ne ono što ti misliš.

— Što ja mislim — ono što se mora misliti kad se s njome odšuljaš na vlak, voziš se sasvim od nje odijeljeno, kao da se ne poznajete, svaki ide svojim putem iz kolodvora u grad, a onda vas čovjek nađe zajedno u tvojem stanu!

— Ti si nas, dakle, već iz Nice uhađao i slijedio?

— Jest. Htio sam se osvjedočiti kako si daleko s njome i proračunati kad ću ja doći na red!

Bojan je planuo:

— Molim te, mani se prostota!

— Govori ti što mu drago, uvijek sve izlazi na isto, a zapravo ja nisam ljubomoran, jer na koncu, ja ću ipak ostati pobjednikom. Jedan je od nas ‘dan’, a drugi ‘noć’ — rekla je ona. Ja se nadam boljem! I u slavu toga još ću se danas opiti.

— To je tvoja najinteligentnija gesta!

I oni stigoše u hotel. Ferica je pošao da se preodjene, a Bojan je ponajprije pokušao oprezno saznati da li se je Riegel vratio iz Toulona. Ali niti je mogao saznati gdje se nalazi, a niti da li je parobrodom stigao. Stoga se odluči da pođe na šetnju obalom i potraži vilu u koju je ove noći vidio ući Wikinga. Kad je stigao do vile, sjedne na klupu nasuprot željeznih vratiju koja su zatvarala ogradu oko perivoja vile.

On je dobro razabrao stabla, perivoj, cvijeće, zelene sjenice, čitavo raskošno uređenje, ali nije mogao nikoga opaziti jer je zid pod željeznom ogradom bio odveć visok. Prozori vile bili su zatvoreni pa se činilo kao da je u njoj sve izumrlo. Gotovo pol sata sproveo je ovako zureći u željezne rešetke, kad se najednom nešto na balkonu vile makne, kao da se vjetar poigrao ženskom haljinom. I zamalo opazi da je ondje sjela neka dama u svijetlocrvenom odijelu. Ali joj nije mogao raspoznati lica.

I on odluči zapitati bilo koga tko tu stanuje. Prošlo je kraj njega više ljudi, ali nitko mu se nije činio zgodan, tek kad je prošao jedan poznati hotelski dragoman, koji obično znade sve što se po čitavom gradu zbiva, i putnike i goste izvješćuje za novac o svemu što ih zanima, zapita ga Bojan za posjednika ove vile.

— Vila je privatno vlasništvo — ljubeznim smiješkom odvrati upitani. — Sagradila ju je ovdje neka barunica Splenyi, koja se je udala za nekog Francuza, ali se odmah s njim rastala. Barunica je vrlo lijepa Mađarka — pričao je brbljavi dragoman. — Nije više mlada, ali poželjna. Ja doduše ne znam iz iskustva, ali tako pričaju gospoda.

— Ne stanuje kod nje nitko tko bi mogao smetati? — reče Bojan i namjerice žmigne očima.

— Jest. Sada stanuje kod nje neki gospodin koji vrlo malo zalazi u društva. To je gospodin Wiking, predsjednik rudnika iz Amerike.

— A što je on barunici?

— Hehehe — nasmije se dragoman — ja ne znam. Vele da joj je rođak. Tko bi to znao. Takove gospođe imadu svakojakih rođaka. Uostalom, taj gospodin Wiking ne bi bio baš vjeran rođak’ jer dođe i nestane kao da ga nije ni bilo. Vrlo nestalna ‘mušterija’.

— A sad je ovdje?

— Jest, vidio sam ga, ali prije nekoliko dana bio je odsutan. Čini se da ga čitava dva tjedna nije bilo ovdje jer se barunica svaki dan vozila u Monte Carlo.

— Bojan dade dragomanu pet franaka, ustane i vrati se u hotel.

TKO JE VILIM OSADO

u se preodjene te pođe u vilu Orleans. Već izdaleka uoči on veliku i prekrasnu zgradu na dva sprata s tri terase. Prva se terasa pružala od razizemlja sve do mora. Druga u prvom spratu bila je pokrita staklom i sačinjavala zimski vrt. A ona treća u drugom spratu bijaše ograđena željeznom ogradom te izgledala kao

ogromni balkon. Ova vila bijaše vlasništvo Valida. U drugom spratu stanovala je Zorana, da joj vidik bude što ljepši na more.

Bojan se približavao prekrasnom perivoju vile, dok su mu oči uperene u terasu na kojoj je prvi put s njome razgovarao. Pritom je mislio na današnji dan koji je sproveo s njome. Zorana ga je čitavo vrijeme tako zaposlila s Riegelom da nije imao kad misliti o njoj. Kako je jučer uvečer bio sam nad sobom zabrinut, tako se je danas osjećao jakim i vedrim. Činilo mu se je da je minula pogibelj koju je još jučer osjećao u blizini Zorane.

»Ono čarobno svjetlo, tajanstveni glas, tiha večer pa more, sve je to ovladalo sa mnom i stao sam sanjariti kao dječak. Ali danas u realnom životu, u radu i trki za Riegelom posve sam opet ozdravio. I ovakav hoću da ostanem!«

S ovom odlukom predade svoju posjetnicu sluzi koji je stajao na ulazu da ga prijavi kontesi. Sluga mu otvori vrata u prvom spratu. Bojan se je našao u velikoj dvorani obloženoj tamnim drvom. Čitavo pokućtvo tek su skupocjene starine što zure u starom kneževskom dvoru.

Za nekoliko časaka čuo je korake, ali je odmah razabrao da to nije Zorana. Mjesto nje uniđe Valido. Bojan u prvi čas nije smogao riječi, već se šuteći naklonio i zagledao u visoku, dostojanstvenu pojavu u crnom odijelu od kojega se napadno ističe blijedo lice, obraslo tamnom bradom, i tamne oči. U toj sobi, među starim tamnim pokućstvom, pričinja mu se Valido kao tajanstveni knez, kao neko mistično veličanstvo kojemu je Krist u baštinu ostavio svoju sliku. On ne reče ništa, tek stoji i gleda i osjeća kako taj čovjek nad njim razapinje svoju neviđenu moć i da mu se nikada neće moći oteti.

— Gospodine inženjeru — oslovio ga je Valido. — Vi ste se onomadne stojeći pred sudom začudili što je na moju intervenciju protiv vas obustavljena istraga. Napokon je došao čas da pročistimo svoje račune. Sjednite i i slušajte me.

Podmornicu Liberiju oteo je do sada nepoznati pouzdanik Vilima Osada. U vašem licu čitam pitanje: Tko je taj Osado? Reći ću vam. Imade u Sjevernoj Americi državica Oregon. U toj državici, koja se stere pokraj mora, posjeduje Osado velika imanja, rudnike, tvornice, ogromno bogatstvo. No uz ovu državicu leži druga državica. Ime joj je Nevada. U toj državi posjedujem ja imanja, velike rudnike i tvornice. Naši se posjedi dotiču. Crta koja dijeli jednu državu od druge prolazi upravo granicom naših posjeda. Osado i ja smo, dakle, susjedi.

Obojica posjedujemo more, luke, svoje brodove, jer nam se posjedi protežu do mora. Mi smo se uporedo razvijali u svom radu i tvorevine svoje industrije i svoju trgovinu razvili smo na kopnu i moru za čitavu Ameriku. Ali Osado je sin pohlepnosti. I on nije mogao da gleda kako se uz njega razvija moje djelo, moja industrija i moja trgovina. On naperi protiv mene nepoštenu utakmicu. Nijedno sredstvo, najpodlije spletke, nije mu bilo odveć crno da mi uništi ugled. Lozinka njegovog života bijaše: ‘Hoću da sam jedini gospodar industrije i trgovine za čitavu Ameriku i zato moram Valida uništiti’.

I od onog dana sve što on radi napereno je protiv mene. On sakuplja zlato na svojim imanjima, ljudsku snagu, sve za tu jednu misao, da uništi svoga takmaca. Pohlepnost njegova i želja da on bude jedini koji smije da stvara i trguje pretvorila se je u bolest. I jednog dana nametne mu se luda misao da bude prvim izumiteljem svijeta. U njegovim tvornicama treba da se stvaraju sva čudovišta koja je otkrio ljudski um. I eto što je učinio. Pošao je po svijetu u lov na ljudske umove. Svaki čovjek koga je priroda obdarila talentom da stvori kakav novi stroj, lađu, oruđe, prometno sredstvo, bilo što, imade postati njegovom žrtvom, njegovim privatnim vlasništvom.

— I zato je oteo podmornicu i mene? — klikne Bojan.

— Da. Zato. I upravo ova otmica otkrila nam je njegovu zločinačku špilju. Negdje na dalekom moru prisvojio je otok na kojem je utamničio izumitelje te ih je bilo milom bilo silom odvabio k sebi. I nazvao je taj otok Terror. Da nije oteo podmornicu i vas i da se niste sretno spasili, nikad ne bismo saznali za ovo nedjelo zločinca. Na tom otoku zarobio je on ljude, njihovu tjelesnu slobodu, njihov um i slobodnu volju. I oni mora da njemu služe, da za njega rade, žive i za nj umiru. On je bijeli ljudožder dvadesetog vijeka, od njega prijeti pogibelj čitavom čovječanstvu.

Zadivljen, zapanjen, slušao je Bojan Validovo pričanje i klikne:

— Na tom je otoku zasužnjen onaj netko o kome ste mi govorili prve večeri kad se sastadosmo u Casinu Municipal?

— Jest, zasužnjio ga je Osado, a spasimo li ga odanle, usrećit ćemo čitav svijet.

— Čitav svijet? Zar je zasužnjeni takav veliki um?

— Još više. On je osloboditelj čovječanstva. On posjeduje tajnu po kojoj bi čitavo čovječanstvo preko noći moglo postati jednako imućno, jednako sretno i jednako slobodno. Ova tajna jest veleum svih vjekova, jest djelo veličajnoga uma, kojeg je Bog poslao na svijet kao Mesiju.

— Vi toga čovjeka poznajete?

— Da. Živio je u blizini mojih imanja, na nekom visokom brdu iznad mora, u osamljenom dvorcu. U potpunoj samoći kao pustinjak izrađivao je svoje djelo. Jednog dana nađoh njegov dvorac pust i prazan. Nestalo ga je. Nigdje ni traga, samo na jednoj stijeni nađoh ugljenom jedan natpis: ‘Vilim Osado’. Očito da je saznao za nj i po nekom uhodi doznao da izrađuje neki veliki izum i oteo ga. Uzalud smo tražili izgubljenog velikana. Nestalo mu traga. Ali ja znam da ga je Osado oteo i sad eto doznah gdje se nalazi.

— Vi držite da je na otoku Terror?

— Jest, on je tamo.

— Zar nema nikoga tko bi tog zločinca Osada pozvao na odgovornost?

— Gdje, kako i čime? On je zločinac koji radi tako mistično, tako uvijeno da ga ne možeš uhvatiti niti sumnje koje u tebi probuđuje dokazati.

— Poznajete Osada osobno?

— Nisam ga nikada vidio. Ali nisu ga vidjeli ni njegovi vlastiti ljudi. Sve o njemu priča, sve ga se boji, sve drhće pred njim, a nitko ga nije još vidio. Svuda ga osjećaju, na kopnu, na moru, u zraku, on je kao zloduh čije lice ostaje za svakoga tajnom. Možda sam se s njime već sreo i ovdje u Nici a da nisam znao da je to on. Svuda osjećam njegovu zločinačku ruku. On ostaje kao iza nekog željeznog zastora i samo nevidljivom rukom upravlja onima koji za njega izvađaju zločine. Možda je otmičar podmornice bio on sam glavom i zato si je okrinkao lice. A predstavio se mojim imenom, jer svakim svojim djelom hoće da uništi svoga takmaca. On će ubiti čovjeka i ubojicom proglasiti mene jer u njegovoj je krvi mržnja, pohlepa i zločin.

— Jest, moguće je da je on sam bio otmičarem — reče Bojan. — Čitavo držanje onoga čovjeka pod krinkom, crnim ogrtačem, proizvelo je na mene dojam da se ispod krinke skriva nekakva strahovita ljudska zvijer.

— Eto, mladi moj prijatelju. Sad znate tko je Osado, ali ne znamo gdje je tamnica u kojoj čami osloboditelj ljudstva. Čitavo moje ogromno bogatstvo spreman sam žrtvovati da spasim sve one zarobljene nesretnike na otoku, a s njima osloboditelja čovječanstva. I zato okupljam oko sebe ljude koji su voljni dragovoljno svoj život posvetiti tome velikom djelu oslođenja. I već imam na okupu slavnu četu koja radi i sprema se na ovo veliko djelo.

— A gdje vam je ova četa?

Negdje kamo ne može doprijeti nijedan Osadov uhoda. I kad vas vidjeh onomadne u zraku, prozreo sam da je u vas neprocjenjivi um i neprispodobive odvažnosti da budete vođom ove moje čete, koja imade da se jednog dana digne jaka i spremna da oslobodi i Osadove žrtve. A sad vas još jednom pitam: Hoćete li svoj um i svoj život posvetiti toj zadaći?

— Hoću.

— Da izvršite ono što vas čeka, treba da se odrečete sami sebe i da pođete nekamo daleko u samoću i živite samo u ovoj ideji. Veže li vas ovdje tkogod?

— Ne.

— Ni rod ni obitelj?

— Ne.

— Ni žene?

— Ne, gospodine.

Bojan osjeti da mu se je kod toga pitanja nešto trglo u duši. On baci pogled sasvim nehotice na suprotna vrata i spazi tamo pred tamnim zastorom vratiju Zoranu u bjelini, gdje stoji kao kip od bjelokosti i upire u njega svoje velike oči.

— Mladi prijatelju — nastavi Valido — ljubav razara i najveću snagu i najljepše osnove. Razmislite dobro: nema li gdjegod žene koja bi mogla da vam jedan dio vašeg bića otme za

sebe?

— Nema.

— Riječ je odvažna, ali glas vaš ne zvuči odveć sigurno.

Iza leđa Valida šušne ženska haljina. Zorana pristupi k njima. Valido se obazre, pogleda ju, ali odmah okrene svoju lijepu glavu Bojanu i baci mu pronicavi pogled, kao da je htio da kaže: Zar je ona kriva što ti je glas kolebao? Bojanu se činilo da je taj pogled pao na dno njegove duše, kao komad olova, a Valido ustane i poljubi Zorani ruku te ju upita nježno i toplo:

— Jeste li se oporavili od svog detektivskog puta?

— Posvema. I ako dozvolite, pozivljem vas na diner.

— Gospodine inženjeru — reče Valido — mislim da i vi ovaj poziv primate.

— Ako kontesa dozvoli.

— Ja to želim — reče ona ljubezno te izađe na terasu.

Valido časak zaustavi Bojana, da s njime uredi pitanje uvjeta pod kojima će preći u njegovu službu. On mu ponudi godišnju plaću, koja je sačinjavala čitav mali imetak, te mu izjavi da će ga postaviti ravnateljem u svome brodogradilištu. Za malo časa sjedili su sve troje oko bogatog prostrtog stola na staklom pokritoj terasi, s koje se pruža prekrasan vidik na more. Razgovarali su o svojim osnovama. Valido je najavio Zorani da je Bojan konačno prihvatio njegovu ponudu, čemu se je ona silno radovala i primijetila:

— A što radi ovdje vaš rođak Ferica? I njega bismo trebali za naš konsorcij. Ovakovi ljudi mogu se više puta sasvim zgodno upotrijebiti.

— Dobro — odvrati Valido — molim vas, gospodine inženjeru, govorite s njim u moje ime.

Bojanu je upalo u oči da se Valido odmah požurio ispuniti želju Zorane. Čitavu večer na svakom koraku razabirao je on s koliko nježnosti govori Valido Zorani. I dok je Bojan morao da priča o svemu što je znao o Wikingu i Riegelu i o barunici o kojoj ga je izvijestio dragoman, neprestano je promatrao Valida i Zoranu. Ona je neumorno vodila konverzaciju sad koketno, sad veselo, sad opet ozbiljno i važno, a što god je ona preporučila, sve je Valido slušao s nekim poštovanjem i svaki njezin prijedlog on je prihvaćao i kao da je sretan što ga može ispuniti. Bojan je promatrao čas nju čas njega. A što je on njoj? Zašto nikad ni jednom riječju ne odaju kakva ih snaša veza? Ni jedno ne dotiče njihov međusobni odnošaj. Niti jednom riječju. Ni jedna gesta, ni jedan pogled ne odaje kakve su to spone koje su ih tako usko vezale. Njihovo je vladanje tako srdačno, toplo, časimice intimno, a ipak potpuno učtivo, kao da je sve što si kažu puka formalnost.

I kad se je Bojan ove večeri vraćao kući, čitavim ga je putem pratilo pitanje: Što je Zorana Validu i zašto njegov glas zvuči tako toplo kad govori s njome? Zašto ga njezine velike plave oči gledaju s nekim obožavanjem. I on se sjeti Feričine tvrdnje da je Zorana Validu ljubovca. Ali u isti čas ova mu misao bude neugodna i on je silom odbaci. Neizvjesnost ovoga odnošaja sve više ga je zanimala i uznemirivala i nikako nije mogao da si o njemu stvori kakav sud.

Drugo jutro ustane Bojan nešto vedriji. Jedva što se je odjenuo, donese mu služnik

pismo. Bojan ga pročita i služnika otpusti.

Za pola sata izađe inženjer iz svoje sobe i spusti se u prvi sprat. Šuljao se hodnikom i oprezno pazio da ga nitko ne vidi. Došavši pred apartman br. 26 stade pušiti cigaretu, a pritom pogleda lijevo i desno. Na hodniku ne bijaše nikoga i on naglo otvori vrata br. 26, uđe i zatvori ih.

Na divanu u maloj sobi sjedi mali i ljubezni gospodin s crnom zašiljenom bradom. Odjeven je vrlo otmjeno i puši egipatsku cigaretu.

— Drago mi je što me je vaše pismo zateklo kod kuće. Ali vi izvrsno izgledate — reče Bojan malom gospodinu — kao pravi pravcati vicomte.

— Nadam se, nitko neće posumnjati da sam tek siromašni detektiv.

— Zaista neće. A jeste li prispjeli sasvim u redu?

— Sve je išlo glatko. Automobil sam nakrcao kovčezima i rekao sam da dolazim sa svoga udaljenoga imanja. Kovčezi su puni vrećica s pilovinom, ali osoblje u hotelu sigurno misli da je sve prepuno dragocjenostima koje sam donio da obdarim svoje maitrese.

— A sad treba da živite kako se dolikuje otmjenom gospodinu. Onaj koji vas je po meni najmio poručuje vam da ništa ne štedite.

— Vrlo ljubazan gospodin. Očito je kakav Amerikanac. Oni su vrlo darežljivi, sipaju novac punom pregršti.

— Sad na posao, da pogledamo telefon.

Bojan pođe u drugu sobu, gdje je na pisaćem stolu stajao telefon.

— Vrlo dobro — zadovoljno će Bojan. — S Riegelom dijeli vas samo zid. A sad gdje je moja garderoba?

— Izvolite. Ovdje je čitava radnička uniforma, alat, žice, tu su evo i ljestve.

Detektiv izvadi iz ovećeg kovčega nekoliko dijelova ljestava te ih počne sastavljati, dok je Bojan oblačio radničko odijelo. Zatim je pošao k zrcalu da si uredi glavu. Detektiv mu je pomogao i spretno mu stavio na glavu plavu vlasulju i prilijepio brkove, koji su bili tako vjerno učešljani da se je činilo kao da su izrasli pod njegovim oštrim nosom. Kad je Bojan svršio svoju neobičnu toaletu, uzme alat, žice, ljestve i spremi se na odlazak.

— Riegel je na šetnji, a da i nije, ne bi me mogao prepoznati. Pogledajte je li tko vani, da me ne vide izaći iz vaše sobe.

Detektiv otvori vrata, pogleda u hodnik i opet povuče glavu u sobu:

— Nitko, sve je to pusto.

Brzim kretom izađe Bojan u hodnik, namjesti u blizini vratiju br. 27 ljestve i uspne se do telefonskih žica. Opet se ogleda lijevo i desno, a kad ne opazi nikoga, uzme alat, izdere svilu kojom su bile omotane žice na vratima, onda spoji žice, što ih je sobom donio, žicama telefona br. 27. Kad je to bilo svršeno, nastojao je svoje žice na stijeni pomno sakriti ispod drugih, koje su vodile u sobu br. 26 i u ostale sobe. Pritom je brzo sašao sa ljestava i opet ih prislonio, da provede žice sve do sobe br. 26. Još nije dovršio posao, kad najednom dođe odnekud sobarica i upita ga:

— Što radite?

— Poslali su me da popravim telefon.

— Zašto se niste najavili prvoj sobarici?

Bojan se sagne na svojim ljesvama k djevojci, uštipne ju za lice i reče:

— Nisam je našao, ljepotice moja. Pa što će mi, kad ste vi ovdje. Ne treba da se srdite, doći ću kad svršim posao da popravim vaš telefon.

Sobarica se nasmije, udari ga po ruci pa opet ode, jer je odnekuda zvonilo zvonce svom silom.

Bojan dovrši posao, povuče žice sve do vratiju br. 26, a onda se opet ogleda i videći da u hodniku nema nikoga, brzo otvori vratga, povuče žice u sobu, unese ljestve i zatvori vrata.

— Je li vas tko vidio? — tiho zapita detektiv.

— Sobarica je pošla pokraj mene, ali smo se sporazumjeli, neće biti nikakovih neprilika.

Pritom Bojan zaključa vrata, a onda se dade na daljnji posao i provede žice u drugu sobu u kojoj je bio telefon. Pomno je pazio da žice ne bi pale u oči sobarici i točno ih pričvrsti uz one koje su vodile k telefonu na pisaćem stolu. Kad je to bilo gotovo, pozove k sebi detektiva:

— Evo vidite, ja sam spojio Riegelov telefon s vašim. Kad će njegov telefon zvoniti, kod vas će se čuti samo štropot, jer sam kapicu zvonca izvadio. Čim čujete štropot, dignite slušalicu i vi ćete čuti sve što Riegel bilo s kime razgovara. Njegov razgovor treba da stenografski bilježite.

— Ovo je dobra stupica. U koje se doba Riegel nalazi kod kuće?

— To ne znam, ali po svojoj prilici da najviše razgovaraju uvečer, jer dnevno odlazi na šetnju u okolicu. Slijedite ga kud god ide. A kad je kod kuće, onda sjednite k telefonu.

— Ne bojte se, bit ću oko i uho, ribica mora u mrežu.

— Mi se dvojica ne poznajemo, dakle se nećemo niti pozdravljati. Ako mi imadete što javiti, pošaljite mi pismo uvijek po nekom službeniku izvana, a nipošto po hotelskom osoblju.

I oni se oproste.

Prošlo je nekoliko dana a da se nije ništa neobično desilo. Detektiv je svaki dan točno izvijestio Bojana što Riegel radi. Najavio mu je da polazi dnevno na šetnju u okolicu, a u podne se vraća kući, poslijepodne pako sastaje se u vrtu Casina Municipal s nekom vrlo otmjenom i lijepom damom, s njome dulje vremena šeće i pije kavu. Ova gospođa je posjednica vile koja se nalazi daleko izvan grada. Detektiv je saznao da je to neka barunica Splenyi, koja je po mužu francuska državljanka, i skoro svake večeri polazi u igračnicu u Monte Carlo. To je, dakle, ona ista barunica s kojom je stanovao Wiking i o kojoj mu je pričao dragoman. Samo Riegelovi telefonski razgovori nisu dosele pokazivali ništa zanimljivo. Govorio je uvijek s nekom ženskom, očito s barunicom, i s jednim muškarcem. Razgovori su uvijek španjolski — što je detektiv razumio, ali razgovor je bio uvijek kratak i određivao je sastanke.

Zorana je naložila Bojanu da ju uvijek izvijesti o istraživanju detektiva — i zato, čim je primio kakvu vijest, odmah se je uputio u vilu Orleans da ispuni želju Zorane. Polazio je k

njoj s najmanjom sitnicom, i onda bi redovito kod nje ostao po više sati u neprestanom razlaganju o Riegelu, Wikingu i nepoznatoj barunici. Često je dolazio k njima i Valido, a Bojan je svaki put nastojao da iz njegovih riječi, gesta i ponašanja odgonetne tajnu u kakvom odnosu stoje njih dvoje. Ali to mu nije ni sada uspjelo. Oni su bili međusobno jednako nježni, jednako učtivi, tako da je mladić otišao svaki put u potpunoj neizvjesnosti.

»Što me je napokon brige«, govorio je sam sebi. »Njihov odnos ne spada na mene. Glavno je da sam prebolio prvu grarnicu, koja me je onda uhvatila. Sad mi Zorana više nije opasna.« Svaki put kad je od nje odlazio opetovao je svoju izreku kao da se silom želi uvjeriti da mu je Zorana ravnodušna.

Ferica je sve one dane proživio odijeljen od Bojana. Sprovađao je velik dio dana pred zrcalom, preslačio se nekoliko puta dnevno, češljao pomno svoju tamnu kosu, redio brkove, parfemirao se, odijevao poput lutke i posjećivao one lokale i šetališta u koje su najviše dolazile dame. Tu je očijukao, upoznavao se sa ženama razne narodnosti i svakoj pripovijedao kako je morao bježati iz svojega rodnog grada jer su ga svuda žene obasipavale svojom ljubavlju i ubijale se rad njega. Više puta bi polazio k Zorani i s omalovažujućim glasom pripovijedao joj kako će biti prisiljen pobjeći iz Nice jer mu žene ne daju mira. Sve gube oči u njemu i ne može ih se otresti. Kasno pako uvečer polazio je noćne lokale i zabavljao se do kasno u noć.

Jedno jutro probudi Fericu još iz prvoga sna strka na hodniku hotela. On digne glavu, pogleda na sat i razljuti se.

»Osam sati. Što su se dođavola tako uzvikali i ustrčali da ne mogu spavati!« Čuo je kako sobarice, sluge i konobari bježe po hodniku i uzbuđeno govore:

— Sveti Bože! Zar je mrtav?

— Jest mrtav.

— Već je i ohladio.

— Ovakvo umorstvo u našem hotelu kao u kakvoj krčmi.

Ferica skoči s postelje, otvori vrata i ogleda u hodnik. Sobarica s jednom djevojkom potrči pokraj njega.

— Što se dogodilo? — poviče za njom.

— Umorili su jednog gosta u hotelu.

— Kojeg gosta?

Ali sobarice se izgubiše u dugom hodniku. Jedan sluga potrči pokraj njega, ali ni on se nije zaustavio niti mu odgovorio. Ferica se vrati u sobu, obuzet neprijatnim osjećajem. Pogleda na postelju, ali ne osjeti želje leći, već se brzo odjene i pođe dolje da čuje što se je desilo.

U drugom spratu ne nađe žive duše. Spusti se, dakle, u prvi sprat. Negdje u sredini hodnika začulo se je sve što je bilo u hodniku živo. Gosti, služinčad, sve se je natisnulo pred vratima apartmana 26 i 27. Nekoliko redara stoji pred vratima i potiskuje radoznale ljude koji bi htjeli da zavire kroz otvorena vrata u sobu. Ferica se protura kroz gomilu ljudi i upita:

— Tko je umoren?

— Jedan gospodin.

— A kako se zove?

Nitko ne odgovori, a negdje iz sobe se čuo muški glas:

— Gospodine Knežević!

Ferica se trgne i pogleda oko sebe, ne znajući tko je to izrekao i zašto.

— Evo me — oglasi se iza Feričinih leđa Bojan, koji je očito dolazio odnekuda iz šetnje. On prođe kroz gužvu i uđe ravno u sobu br. 26. Tu je stajalo nekoliko gospode od policije.

— Pogledajte, gospodine inženjeru — reče šef policije i pokaže na pod.

Na sagu ležao je detektiv s crnom malom bradicom, a do njega mlaka krvi. Bijaše mrtav. Oko njega razbacani otvoreni kovčezi, otvoreni ormari, pretinci pisaćeg stola, a svuda porazbacano rublje i odijela. Među ovima i vlasulja i radnička odora u kojoj je nekoliko dana prije Bojan spajao žice telefona.

— Očito je grabežno umorstvo — reče šef policije. — Zlikovac je odnio umorenome lisnicu, lanac s urom, prstenje, novac, sve što je bilo vrednije.

— Čudnovato! — primijeti Bojan i pogleda šefa policije značajno.

— Svatko zna da u hotelu imade vrlo poznatih bogataša, koji tu stanuju već dulje vremena, a ipak je zlikovac čekao baš na toga čovjeka!

Šef policije učini gestu kao da je shvatio Bojanovu sumnju. A Bojan mu prišapne:

— Niste našli kod njega bilježnicu u kojoj je bilježio svaki dan svoja istraživanja o Riegelu i telefonske razgovore?

Šef policije tiho odvrati:

— Ne, nismo našli kod njega ni jednog papirića, samo na pisaćem stolu ležala je njegova olovka.

— A telefon je u redu? Je li slušalica bila obješena?

— Jest.

Šef policije povede Bojana u drugu sobu:

— Znam, vi sumnjate da je Riegel umorio detektiva. I ja sam na to mislio. Ako su vaše sumnje opravdane, da je Riegel u vezi s otmičarima podmornice, onda bi bilo vjerojatno da ga je umorio i prikazao sve kao grabežni zločin. Ali otkuda bi on mogao slutiti da je njegov susjed detektiv? I da je to slutio, zašto bi ga umorio?

— Jer sam ja spojio oba telefona, pa je možda Riegel imao važnih uzroka da detektiva makne. Vidite ovu olovku na pisaćem stolu pokraj telefona? Ovu olovku nosio je detektiv uvijek u svojoj bilježnici. Ne čini vam se vjerojatno da je uvečer morao izvaditi iz žepa bilježnicu i nešto u bilježnici? Zlikovac je bilježnicu oteo, a olovku zaboravio! Možda je detektiv počinio pogrešku, prerano zatvorio slušalicu ili kakvom drugom nespretnom kretnjom koja se u telefonu čula dao povoda Riegelu da osjeti kako netko sluša njegov razgovor. Ja ću vam dokazati s pokusima da je nemoguće. Uzmimo da je detektiv jučer slušao Riegelov razgovor, bilježio ga, a Riegel osjetivši da ga netko sluša stao istraživati telefonske žice te opazio da su spojene sa brojem 26.

— Ako je detektiv baš jučer čuo kakav važni razgovor?

— Svi su telefoni spojeni kod vratara. Odmah ćemo stvar ispitati.

Šef policije da dozvati vratara te ga upita da li je tkogod jučer uvečer s broja 26 ili 27 tražio spoj telefona.

— Jest — odgovori vratar — br. 27 tražio je spoj s centralom i s nekim dosta dugo govorio.

— Kad je to bilo?

— U jedanaest sati uvečer.

Vratara otpustiše te pozvaše sobarice i sluge s prvog sprata, ali one nisu svojim iskazima pružile nikakovih novih podataka. Ni jedna od njih niti je što čula niti vidjela. Gospodina sa br. 27 nije nitko vidio na hodniku ni prije ni poslije jedanaest sati.

— Detektiv je ubijen turpijom — reče šef policije. — Očito da je zlikovac došao u sobu i da mu je morao sam detektiv otvoriti vrata, a on mu je odmah u prsa zarinuo turpiju.

— Možete li naći načina da pretražite Riegelov stan? — zapita Bojan.

— Jest, ja ću to učiniti, ali ne vjerujem da ću što pronaći.

Još su oni bili u riječi kad se je vraćao Riegel s jutarnje šetnje i mirnim koracima dolazio prema skupini znatiželjnih ljudi koji su stajali pred njegovim vratima. On ih začuđeno pogleda i mirno zapita što se to desilo. Saznavši da je njegov susjed umoren, vrlo se začudi i kimne glavom. Kao da se snebiva. Šef policije pođe k njemu, predstavi mu se i uljudno zamoli:

— Dozvolite mi, gospodine, nekoliko riječi nasamu.

Riegel se lako nakloni i povede policistu u svoj stan te mu ponudi stolac.

— Zar grabežno umorstvo? — upita Riegel policistu.

— Tako izgleda.

— Vrlo neugodno — nasmiješi se Riegel — kad gosti razaberu da nisu sigurni za svoj život.

— To je prvi slučaj u čitavom nizu godina — odvrati šef policije. — Vi ste susjed umorenoga, pa mi dozvolite da vas zapitam da li ste ove noći bili kod kuće?

— Jesam, gospodine.

— I niste čuli kakvu viku ili štropot?

— Sasvim ništa. Uvečer u jedanaest sati govorio sam na telefonu s jednim svojim znancem i ugovorio današnji jutarnji izlet, a onda sam legao spavati. U pet sati ujutro već sam izašao.

— I niste ništa sumnjiva razabrali?

— Ne, gospodine. U hotelu bilo je sve mirno i tiho. Gosti obično u to doba spavaju, jedino ja polazim na jutarnju šetnju. Zaista, čudim se kako je zlikovac ušao u hotel i kako je izašao da ga kod vratara nitko nije zamijetio.

— Moguće da ga je umorio tkogod iz hotela, misleći da posjeduje bogzna kakovih dragocjenosti.

— Vrlo neugodna stvar za goste — reče Riegel. — Ja dosele nisam ni zaključavao noću

vrata.

— Jedan sluga tvrdi da je vidio nekoga čovjeka poslije pet sati ujutro ulaziti u vaš stan, a po odijelu sudeći taj muškarac nije pripadao služinčadi hotela.

Šef policije poslužio se je ovom dosjetkom oštro gledajući njegovo lice.

— Poslije pet sati bio sam izašao u šetnju, a vrata su ostala otvorena.

— Moguće da se je zlikovac zabunio ili je možda kod vas nešto sakrio.

— Izvolite pogledati! — ponudi Riegel vrlo spremno.

— Ako dozvolite — možda štogod nađemo.

— Bilo bi mi vrlo drago kad bih vam mogao poslužiti u istrazi.

Riegel otvori policisti sve svoje ormare, pisaći stol, sve kovčege, pritom reče:

— Ja ništa ne zatvaram. Novac i dragocjenosti držim pohranjene kod vratara, a za ostalo se ne bojim da bi mi tkogod što ukrao. Zlikovac je mogao, ako je bio u mojoj sobi, da štogod sakrije i u ovim pretincima. I on otvori svaki pretinac svojeg pisaćeg stola i rasprostre pred policistom sve svoje knjige i sva svoja pisma.

Šef policije pregladao je svaki kutić. Sam Riegel pokazivao mu je svaku stvarcu, kao da mu je samomu vrlo važno da sve pretraži. Ali uzalud. Šef policije morao se je oprostiti od ikakvog rezultata i zahvali Riegelu na njegovoj ljubeznosti.

Vrativši se u sobu br. 26 nađe šef policije Bojana kako pretražuje detektivov pisaći stol ne bi li štogod otkrio.

— Ništa, baš ništa — reče šef policije. — Nisam se doduše nadao da će štogod spremiti u svojoj sobi, što bi dalo povoda da na nj posumnjamo, ali bilo je svakako važno da s njime govorim.

— Pa šta vam se čini?

— Da je nakorektniji čovjek na svijetu. I ako je počinio umorstvo, onda je sve posve spretno udesio. Prikazao je stvar kao grabežno umorstvo i time pokrio motiv. Ali sve to može da bude puki slučaj pa da je detektiv pao žrtvom kakvog razbojnika.

— Ne vjerujem — reče Bojan.

Preslušao sam čitavo osoblje hotela i sve je suglasno izjavilo da je gospodin s br. 26 došao s toliko finih kovčega, koji su bili tako teški da su se po hotelu pričala čitava čudovišta o nekakvim dragocjenostima što ih je donio sobom. Uostalom mi ćemo istragu nastaviti, a Riegela držati neprestano na oku. To je sve što se može protiv njega poduzeti.

Bojan je odmah sjeo u auto i odvezao se u vilu Orleans da saopći Zorani što se je dogodilo. Našao ju je gdje sjedi pokraj mora i čita. Kad joj je Bojan sve točno ispričao, pogledala ga ona mračnim pogledom i odlučno reče:

— Ne, to nije grabežno umorstvo. Ja sam uvjerena da su vaše sumnje istinite. Bit će da je detektiv morao na telefonu čuti nešto važna pa ga je zato umorio. Nitko od nas ne zna što se moglo one noći između njega i Riegela odigrati. Ta vidite, i onoga su čovjeka, kojega ste vi dovezli na podmornicu, umorili samo zato da ne bi štogod rekao. To je sasvim slični slučaj.

— Uza sve to policija ne može ništa da učini protiv Riegela dok nema u ruci nešto što bi sumnju opravdavalo. Treba, dakle, da pričekamo istragu.

Njihov je razgovor prekinula sobarica, najavivši neki posjet. Zorana primi posjetnicu na kojoj je bilo napisano: Kurt Riegel, posjednik rudnika iz Washingtona.

— Dolazi u horu — reče Zorana. — Vidite, to je rezultat moga putovanja u Toulon.

— Koliko drzovitosti — reče Bojan. — Pomislite, ako je noću umorio toga čovjeka, a danas dolazi u posjete.

— Nadam se da je obukao rukavice — nasmije se Zorana.

Bojan se oprosti te ode, a Zorana pođe u salon, gdje ju je čekao Riegel.

— Ja sam se usmjelio — reče on — vaš poziv u vagonu prihvatiti.

— Morala bih vas osuditi da to niste učinili — reče ona i obaspe ga svojom ljubeznošću i srdačnošću.

Riegel, koji je odjenuo elegantno crno odijelo, izgledao je vrlo pristao. Njegovo obrijano lice s plavim očima i visoko čelo, na koje su se spuštali plavi uvojci, izgledalo je vrlo prijatno i nije odavalo ni najmanje traga kakvoj uzbuđenosti. Ona ga je gledala svojim velikim plavim očima tako milo i ljubezno kao da joj se on vanredno sviđa. Razgovarala je s njime o ljepoti Nice, o moru, o igračnici u Monte Carlu i o sezoni kojoj će nažalost doskora biti kraj. Na koncu joj on stane pričati o događaju umorstva u hotelu. Ona je slušala kao da ništa o tome ne zna, snebivala se, a onda mu bezazleno reče:

— Zar vam nije neprijatna pomisao da su upravo u vašem susjedstvu nekoga umorili i orobili?

— Vrlo neprijatno — reče on. — Kad mislim da sam posve mirno spavao kod otvorenih vratiju, dok je tamo netko ubijao čovjeka, onda me zaista moj mir ostavlja, ali uza sve kanim ovdje ostati još mjesec dana.

— Ako vam uzmanjka zabave — reče Zorana i pogleda ga koketno — najavite se meni. Možda sam ugodnija od dosade!

— Vi ste mi pružili najugodnije časove u Nici i ako vam neću smetati, onda bi me vaš poziv vrlo usrećio.

I on ustane da se oprosti.

— Vrlo ste skromni — nasmiješi se ona koketno i dometne: — Dakle, ne zaboravite da vila Orleans nije na kraj svijeta.

— To mi je dobro poznato. Svakog jutra u pet sati prolazim pokraj vile, kad odlazim na jutarnje šetnje.

S ovim se riječima oprosti, poljubiv Zorani ruku.

Drugi dan ustane Zorana vrlo rano, odjene modri kostim engleskog kroja i uzme mali plavi šeširić ispod kojeg su virili njezini smeđi uvojci. Sva je bila modra, kao da je pala s nebeskog plavetnila, a njezine oči plavile se kao dvije jutarnjom rosom ovlažene potočnice. Ovako odjevena stala je k prozoru i sakrila se iza zastora te gledala na ulicu. Točno u pet sati opazi Riegela gdje prolazi pokraj vile. Kad je došao pred njezine prozore, nenadano podigne glavu i pogleda gore. Zorana se još više sklone za zastor i stade izdaleka pratiti očima Riegela, onda ode od prozora, izađe na hodnik i spusti se niz stube. Sobarica je začuđeno gledala za svojom gospodaricom, videći gdje tako rano posve sama odilazi od kuće.

Zorana je izašla na ulicu i zaokrenula kraj mora putem kojim je vidjela poći Riegela.

Svježi proljetni zrak mirisao je cvijećem, a dolje pod njezinim nogama ležalo je more, glatko kao modra staklena ploča u kojoj se blistao odsjev proljetnog sunca. Kao da je zlatna sunčana kruglja s neba pala na morsko dno.

Na zavoju, gdje se je visoka pećina ispružila nad bijelu cestu, Zorana stane i zagleda se u vršak hridine što je izrasla iz tajanstvene morske dubine i stvorila čarobni mali poluotok Monaco. Tamo ispod one kamene strmine uspinje se Riegel. Zorana pričeka dok je iščeznuo iza zavoja, pa onda proslijedi svoj put.

Doskora se nađe pred kamenitim vratima ispod visokog gradskog bedema, što je gizdavim ponosom zborio o davnim starim viteškim vremenima. Tu stajaše Riegel zagledavši se u mali stari tornjić. Zorana prođe posve blizu kraj njega. On ju spazi, a licem mu preleti iznenađenje, digne šešir i pozdravi ju s velikim poštovanjem.

— Kad sam danas odlučio u Monaco — reče on — nisam ni slutio kakva će me sreća zadesiti na mome izletu.

— Pazite — nasmije se ona — sreća bi vas mogla kazniti što ju izrabljujete za komplimente. — Ali recite, nije li ovdje u toj krasoti prirode čarobno? Osobito ovako rano ujutro.

— Nisam ni slutio da i vi ljubite jutarnje šetnje?

— Odvajkada ustajem rano i polazim na samotne izlete.

— Kad bih smio zamoliti da mi udijelite milost i dozvolite poći s vama?

— Vrlo rado prihvaćam — odgovori ona i zapodjene razgovor o ljepotama Monaca.

I oni krenuše prema kneževskoj palači, preko Place du Palais pokraj zdenca, pred kojim su za ukras zijevali stari francuski topovi, a onda pođoše alejom što se je pružila unaokolo kamenitog otoka. Putem čavrljala je Zorana dražesno duhovito i zanimljivo. Riegelovo hladno lice bivalo očito mekše i vedrije i on se smiješio i sve življe učestvovao u razgovoru. Katkada bi stali, a Zorana bi blistavim bojama slavila ljepotu malog kamenog otoka.

— Najvolim šetati po Monacu — reče ona — ovdje mi se čini jutro mnogo ljepšim negoli bilo u kojem šetalištu Nice.

— To sam danas i ja osjetio — primijeti on.

Dva sata kasnije oprosti se Zorana s Riegelom pred vilom Orleans.

Sutradan je Zorana na veliko iznenađenje sobarice opet ustala tako rano i pošla na šetnju u Monaco. I opet je ondje našla Riegela. Tako se je desilo treći i četvrti dan. Peti dan zamolio je Riegel Zoranu da smije doći ujutro po nju i od kuće je pratiti na šetnju, što je ona odmah prihvatila. Kad su toga jutra šetali uz more alejom, što se uzdigla nad strmu pećinu, primijeti Zorana svome pratiocu:

— Pogledajte kako je tu strmo. Samo korak i već si na dnu mora!

— Pričaju mi da je ovdje već mnogo zaljubljenika potražilo lijeka neuslišanoj ljubavi! Višeput je ovakav skok doista jedini lijek ljubavnoj boli.

Ona se vragoljasto nasmije i reče:

— Što vi znate o ljubavi?!

— Možda ne znam... i dobro bi bilo kad ne bih ni ubuduće ništa o tom saznao!

— Pogledajte ovu pećinu — šaljivo će ona — vi mi se pričinjate isto tako kruti i neslomivi!

— Ne znam da li bih vam smio čestitati na ovom psihološkom otkriću. Glas mu je zvučio kao da je zastrt koprenom, a njegove preozbiljne plave oči nekako se neobično upiljiše u nju.

Zorana vragoljasto primijeti:

— To znači da vam negdje prijeti pogibelj?!

U istom trenu spazi ona da je s one strane aleje iza paoma provirilo crveno žensko odijelo i lijepa glava crnke, koja ih je pozorno motrila.

— Možda je opasnost vrlo blizu — pogledajte ondje iza paoma!

Riegel se obazre smjerom kojim mu je pokazala Zorana. U prvi čas on se malo smete, a tada pozdravi gospođu u crvenom odijelu.

— Možda smetam — reče Zorana i htjede otići, ali Riegel pođe za njom.

— Varate se, konteso. Od ove dame ne prijeti mi opasnost. Ova je rođakinja moga poslovnog druga Wikinga.

— Wiking je vaš poslovni drug? Prema tome se i vi ljutite na gospodina Valida što je inženjer Knežević stupio u njegovo brodogradilište?

— Da se inženjer odlučio za Valida, tome su možda krive vaše oči, a to je tako naravno da se ne bih mogao na nj ljutiti.

— Ako se, dakle, ne ljutite, onda vas pozivljem danas na dejeuner.

Riegel bez oklijevanja prihvati poziv i sat kasnije otprati Zoranu kući.

Kad je o podne došao u vilu, nađe Zoranu na terasi. Bila je odjevena u bijelu haljinu s modrim mornarskim ovratnikom, koji je još više isticao modrilo njezinih očiju. U veselom čavrljanju iznenada ga Zorana upita:

— Molim vas, možda vam je poznato da li je uhićen ubojica vašega susjeda u hotelu?

— Ubojici još uvijek nema traga.

— Ipak je takav ubojica zanimljiv problem! Osjeća li grižnju savjesti? Ne prikazuje li mu se umoreni u snu ili u mašti?

— Tko bi to znao! Ubojica je ili abnormalan čovjek te nema u njemu ni trunka onoga što se zove savjest ili je ubio čovjeka u času očaja — a to zapravo nije ubojica.

— Vi držite da postoji razlog s kojeg bi čovjek mogao opravdavati ubojstvo?

— Jest. Uzmimo na primjer da se koji muškarac zaljubi u vas i jednog dana otkrije da mu je put do vašeg srca zakrčio drugi i on takmaca ubije. To je jedini razlog s kojeg bih ubojici oprostio.

Zorana razabra da njegove plave oči u tom času tako iskreno gledaju, lice mu je mirno, tek je nešto porumenilo, a zjenice njegovih očiju raširile se i sjaju se što dosele nije razabrala kod njega. I čitavo mu lice proizvodilo je dojam da govori u potpunom uvjerenju.

— Prema tome — nasmije se ona — vi biste mogli ubiti čovjeka kad biste u njemu našli suparnika.

— Jest — suparnika bih mogao odmah sastaviti sa zemljom — ali onda bih i sebi prosvirao tane kroz sljepočice.

Njegove su zjenice sjale, a lice mu porumenilo.

— Ali vrijeme je da se oprostimo. Smijem li se nadati da ću sutra opet proživjeti prekrasnu šetnju s vama?

— U pet sati ujutro čekajte me pred vilom.

I on se oprosti, pogledav joj duboko u oči i poljubiv joj vrućim cjelovom ruku.

POGIBELJNI IZUM

ve ove dane nije bilo Bojanu traga te nije dolazio u vilu Orleans i Zorana je nekoliko puta telefonski upitala Fericu što se je dogodilo s mladim inženjerom, ali on joj je uvijek dao isti odgovor, da se Bojan nije pokazao u hotelu. Očito da nije u Nici.

Šesti dan, kad je Zorana u svojoj maloj knjižici nešto pisala, najavi joj sobarica Bojana. Zorana baci pero te pođe u svoj salon gdje ju je čekao Bojan.

— Vi ste zabrinuli gospodina Valida i mene — reče ona s ukorom.

— Kamo ste se to izgubili?

— Bio sam u Toulonu.

— Pa što ste tamo radili?

— Svršio sam jedan svoj izum.

— Kakav izum? Vrlo sam ljubopitna. Pričajte mi.

— Već dulje vremena bavio sam se s idejom da pronađem način kako bi čovjek mogao da kroz zid prisluškuje razgovor u drugoj sobi.

— Kakav je to opasni izum! — nasmije se ona. — A je li uspio?

— Jest. Glavne sam principe riješio već prije, a u ovih pet dana, zatvorom u svom laboratoriju u Toulonu, izradio sam stroj.

— Kad bih ga mogla vidjeti?

— Evo odmah!

On izvadi iz džepa pločicu, slušalicu i kutiju, sve to stavi na stol i stade tumačiti: Čitava umjetnost sastoji se u tome da se pomoću realisa pojačava i struja koju daje suha baterija i tako pojačava titraj glasa, da moje uho može kroz zid čuti što se u susjednoj sobi ili kući govori. Ako želite, mogu vam to smjesta prikazati. Ona radosno prihvati.

— Što je tamo iza ovog zida? — upita Bojan pokazavši na lijevi zid salona.

— Moja knjižnica.

— Odavle ne vode onamo vrata, dakle, mogu slušati samo kroz zid.

On namjesti na zid pločicu spojenu s kutijom u kojoj je bila baterija te zamoli Zoranu da pođe prijeko u sobu i ondje s nekim razgovara. Zorana izađe. Još nije ni zatvorila vrata, kad Bojan prisloni uho, a do njega dopre kroz zid nepoznati ženski glas i on razabra riječ po riječ:

— Sad napokon znam zašto je kontesa Zorana sve ove dane tako zamišljena i nervozna. Zaljubila se je.

— Otkuda ti to znaš? — upita drugi ženski glas.

— Evo gledaj njezin dnevnik. Kad je došao inženjer, ostavila je dnevnik na stolu. Čuj što je napisala na posljednjoj stranici: ‘Sve više osjećam da je On davno iščekivani kraljević moj! Osjećam ga kao svečanu himnu izdaleka, kao jeku nedjeljnih zvona što dozivlju u hram... osjećam ga kao zemlja što u ranu zoru čeka dolazak sunca... Da — osjećam da je u njegovim očima sakrivena sudbina moja!’

— Dakle, što veliš na to? — reče opet jedan ženski glas.

— Da se je kontesa počela u nekog zaljubljivati! Samo tko je taj sretnik?

— Možda je onaj mladi garavi inženjer što je danas došao?

— A možda je onaj plavi visoki gospodin, rad kojeg ona svako jutro tako rano ustaje?

— Ako je pako gospodin Valido?

— Ah, Valido, on joj je ljubavnik ili nezakoniti suprug — a za nj ne bi nikada tako rano ustala!

— Što tu radite? — zadrhće kroz stijenu Zoranin glas.

— Pospremale smo — odgovoriše dva ženska glasa.

— Tko je dirao knjigu?

— Mi je nismo dirale, stajala je na sredini stola! Bojan otkine uho sa svoga izuma i ostade zapanjen.

Što su govorile djevojke? Što su to čitale u njezinom dnevniku? I on osjeti da mu je dušom zatitrala neka tajna nepoznata munjevna struja. I zaboravi svoj izum i sve što je oko njega, a u mašti gleda dvije sobarice u pokrajnjoj sobi kako čitaju Zoranin dnevnik, dok mu u ušima još zuje riječi: »Osjećam da je u njegovim očima sakrivena sudbina moja!« »Čije su to sretne oči u kojima je Bog sakrio njezinu sudbinu? Tko je taj visoki plavi gospodin rad kojeg Zorana rano ustaje? Zašto su djevojke spomenule mene? Zar da sam ja odabranik njezin, kojeg ona očekuje? Ah, glupost!« Tako se je zadubio u misli da nije opazio kako je Zorana ušla u sobu. I stoji na pragu malih tapetnih vrata držeći ih otvorene i začuđeno ga pita:

— Dakle, pokus nije uspio?

On se obazre i nehotice baci pogled preko Zorane u sobu u kojoj se nad posteljom razastro baldahin. Modar kao nebo. A s njega spuštali se bijeli zastori od čipaka. Sve ga to zbunilo i u prvi čas nije znao što da odgovori.

— Dakle, ništa niste čuli? — opet će ona.

— O, da — čuo sam. — Dobro sam čuo! — opet se sabere te ispripovjedi Zorani samo ono što je razgovarala sa sobaricama u susjednoj sobi.

— I vi ste bili ovih pet dana izginuli samo zato da možete izrađivati ovaj izum? On kimne glavom i dometne:

— Tko zna da li je bilo u sretan čas.

— Kako se čini, vaš izum pobuđuje u vama melankoliju? Htjela bih ipak znati u koju ga svrhu kanite upotrijebiti?

— Da uhodim Riegela. Moj pokušaj na telefonu nije uspio i zato sam potražio novo sredstvo.

— I ja vam imadem navijestiti jedno novo otkriće. Čini mi se da Riegel nije umorio detektiva.

— Po čemu to sudite?

— Nekoliko dana svakog jutra polazim s njime na šetnju i razabrala sam po razgovoru da on ne može da bude ubojica... Ali vi ste nekako kiseli, kao da vam to nije pravo?

— Varate se da mi nije po volji, ali moje je uvjerenje da je Riegel doista umorio detektiva.

— Lice vam se na jednom naoblačilo kao nebo prije bure!

I ona se stade smijati.

»Dakle, Riegel je onaj rad kojeg je ona rano ustajala«, mišljaše u sebi Bojan i nesvjesni ljubomor i zlovolja odraziše mu se na licu. On pogleda Zoranu istražujućim pogledom i u tom času mu bude jasno da se je uzalud uvjeravao da mu je ona ravnodušna i da je sam sebe varao kad si je sugerirao da je ushićenje što ga je obuzelo one večeri na terasi bila tek časovita groznica. I dok je nastojao svoj nemir sakriti, ona najednom pristupi posve blizu k njemu te mu reče:

— Vaš me izum veseli, ali obećajte mi da više nećete odlaziti iz Nice a da mi se ne javite.

— Vaša je prijateljica bila zabrinuta za vas.

— Kad bih u to smio vjerovati...

On ne dovrši.

— Vi u to ne vjerujete? Pitajte sami sebe pa ćete vjerovati.

Ona mu pogleda u oči blago, milo i ljupko. Njega obuze neizvjesno čuvstvo razdraganosti, sagne se, prihvati njezinu ruku i dotakne je toplim cjelovom. Uto se otvore vrata na kojima se pojavio Valido. Zorana otme Bojanu ruku i pođe ususret došljaku. »Zašto mi je otela ruku kad je on ušao?« pitao se Bojan i opet osjeti nemir, kao čas prije kad je Zorana branila Riegela.

— Gospodin inženjer ugrožava svijet svojim izumima — reče Zorana Validu. — Pomislite, za njega zidine nemaju više tajna!

— Tko zna ne bi li bilo bolje da su zidine i za mene ostale nijeme — odgovori on.

— Rekoh da ste nesretni nad svojim izumom — primijeti Zorana te ispriča Validu uzrok inženjerova izbivanja i kako su proveli pokus s njegovim neobičnim izumom.

I oni su dugo razgovarali i provađali pokuse, a najposlije se je opet raspreo razgovor o Riegelu.

— Vi možete nastaviti svoje uhađanje — reče Zorana Bojanu — ali moje je uvjerenje da ćete sami doskora uvidjeti kako smo se prevarili. Riegel je doista u vezi s Wikingom, on mu je dapače poslovni drug, ali ubojica nije.

— Možda imate pravo, odgovori Valido. — Žene svojim instinktom mnogo toga osjete što mi nismo kadri prodrijeti svojim umom.

Kad se je Bojan vraćao u hotel, nosio je u duši čitav kaos osjećaja i gotovo je požalio i svoj izum i ono što je čuo svojim neobičnim strojem kroz zid. Ono što mu je govorila Zorana sasvim ga je zbunilo.

Ona eto brani Riegela, kojeg je on držao ubojicom, a to je i ona sama još prije nekoliko

dana držala. U ovih šest dana njegova odsuća ona svako jutro rano ustaje i polazi s njime na šetnju i najednom uvjerava da je Riegel nevin! Kako je došla do toga uvjerenja? Zar su sobarice možda dotakle istinu? Zar je taj visoki elegantni muž s plavim očima i markantnim zanimljivim licem doista izazvao njezine simpatije?

A gospodin Valido, koji joj u svemu popušta i uvijek prihvaća njezino mnijenje, što joj je zapravo on? Zar je mirno gledao njezine izlete s Riegelom? Imade li on kakvo pravo da joj štogod sprečava? Zašto stanuje Zorana u njegovoj vili? Što ih toliko veže da su pod istim krovom? Jesu li uvijek zajedno ili samo u Nici? Sobarice su govorile da joj je on ljubavnikom... I kod ove pomisli uznemiri se čitava njegova unušnjost i uhvati ga neka bol.

»Zašto me je tako milo i toplo nazivala svojim prijateljem? Zašto me je pritom tako pogledala? Nikad me nije ovako gledala ni jedna žena, a ipak kad je ušao Valido u sobu, otela mi je ruku. Kao da se je njega prestrašila. Dakle, možda ipak imade nekakvo pravo na nju? Došla je u Toulon k meni, u moj stan, kao žena polusvijeta i zatražila u mene konaka, a onda najednom ona je raskrilila plašt, što ju je zaodijevao, dvoličnim svjetlom i ja spazih veliku neobičnu dušu i sve moje sumnje i nepovjerenje, što su živile u meni tri tjedna ugasnuše. U jednom času one noći postadoh njezinim prijateljem! A onda? Pozivala je k sebi Fericu, a brinula se da meni pomogne uhoditi Riegela — s njim se upoznala i sad svaki dan s njime druguje i brani ga! Meni povjerava svoje tajne, priča mi o skrivenoj kraljevni i milo me nazivlje prijateljem, nježno gleda Valida, a u svoj dnevnik piše o nekom nepoznatom mužu u čijim je očima sakrivena sudbina njezina. Kakva je to žena? Što je u tom malom, tajanstvenom biću u kojem se možda krije praunuka umorenog kralja? Zar smo mi svi u njezinim malim kraljevskim rukama igračka da utuče vrijeme ili svaki njezin čin imade kakvu tajnu svrhu?

Zašto sam je morao upoznati? Zašto sam izumio taj mikrofon i morao čuti razgovor njezinih sobarica i zagonetni uzdah njezine duše u dnevniku?!«

I slomljen pod težinom nerazjašnjenih pitanja baci se on na klupu uz morsku obalu i nasloni glavu izmučenu mislima na ruke, pa se zagleda u more što se je uzburkalo u svojim mračnim dubinama.

I tako su prošla dva tjedna a da se njegova duša nije umirila, već naprotiv svaki dan bivala je sve više uzbuđena, a on sve ove trzaje duše nije mogao svladati. I sve više uznemiren gledao je kako Zorana polazi nespretno na izlet s Riegelom, kako ga često zove na dejeuner i kao da je posljedica toga drugovanja da ga ona još upornije brani i tvrdi da Riegel nije počinio umorstvo i da ne može biti ubojica. To ga je još više nukalo da požuruje istragu ne bi li našao makar kakav podatak kojim bi dokazao da je Riegel ubojica i uhoda. No istraga još uvijek nije ispunila njegove želje.

Često je polazio k Zorani u namjeri da s njome govori, ne bi li zavirio dublje u njezinu dušu i našao smirenja ili odgonetku nerazjašnjenih pitanja koja su ga mučila. Ali nikada nije bio s njom nasamu, jer je svaki put bio prisutan gospodin Valido, ali on nije znao da li je to slučaj ili je Zorana tako udesila.

I kad god je odilazio od nje, osjećao je još veći nemir i uzbuđenje nego prije. Uzalud je tražio zaborav šetajući s Fericom alejama Casina Municipal, gdje se je poslijepodne

sakupljala sva ženska ljepota Nice. jedino je nalazio malo mira kad se je dignuo aeroplanom u zračne visine i letio nad morskom pučinom. Gotovo svaki dan polazio je na svoje zračne šetnje a da nije nikad propustio preletjeti nad vilom Orleans, kao da je silom htio Zoranu upozoriti na sebe.

KOBNA OKLADA

io je upravo utorak, oko 3 sata poslijepodne. Bojan je znao da se Riegel nalazi u posjetima kod Zorane. To ga je uznemirilo kao nikada dosele i nigdje nije našao umirenja. Zato odluči da potraži odaha gore, pod oblacima. Izašavši iz svoje sobe susretne na stubama hotela Fericu.

Ovaj ga ponosito i veselo oslovi:

— Evo gledaj, Zorana mi piše da sutra dođem k njoj. Nekoliko me dana nije bilo u vili Orleans i mala kontesa već me je zaželjela. Pazi, danas ću joj se očitovati.

— Ti je ljubiš? — zapita Bojan posve ravnodušnim glasom.

— Što bih je ljubio! Ali kad čovjek dami hofira, onda joj iz pristojnosti govori o ljubavi. Ako je bedasta, vjeruje, ako je pametna, onda laže i ona, pa tako ti se lijepo razvije najljepši odnošaj.

Bojan je pogotovo s nekom zavisti promatrao Feričino lijepo i bešćutno lice, iz kojeg se je smijala zadovoljna i pusta duša.

— A ja se nadam — nastavi Ferica — da Zorana pripada onim pametnima, jer inače ne bi znala da ulovi bogatog Amerikanca Valida i da ga tako fino vuče na nos.

— Učini mi uslugu, pa ne govori sa mnom o Zorani — odgovori Bojan. — Ne podnosim ovakav sud o ženi o kojoj nemam nikakovih dokaza da je to zaslužila.

— Pogledaj se u zrcalo, dragi Bojane, pa ćeš odmah razabrati da te izjeda ljubomor. Ta ne uzrujavaj se, molim te. Ti si u nju zaljubljen, a ja lijepo mirno čekam dok na mene dođe red i nimalo me ne grize što se je onaj visoki plavi Amerikanac Riegel prenumerirao prije mene!

Ali Bojan ne odgovori, već pohiti niz stube.

Bojan stigne u hangar i spremi svoj aeroplan za uzlet te se uspne u vis. Laki njegov stroj zaplovi nad gradom. Ljudi po ulicama stadoše da gledaju kako se zračna ptica pustopašno igra u valovima zraka, kako polijetava i krivuda, kako se diže u visine, kao da će doseći sunce, a onda opet spušta tolikom brzinom kao da će strelimice tresnuti o zemlju. Ali sad se zaustavi nad vilom Orleans i spustivši stroj posve nisko prepozna na terasi Zoranu i Riegela.

Ona je zamijetila aeroplan, povukla bijeli rubac i stala mu mahati. U svome ljubomoru što je ondje vidio plavoga Amerikanca odluči Bojan da joj pozdrav ne uzvrati. Ali to je trajalo tek nekoliko sekunda jer i protiv vlastite volje povuče rubac i stade joj domahivati. Još nekoliko puta zaokruži nad vilom, a onda se digne visoko gore te se izgubi u visinama.

Za jedan sat spustio se je Bojan opet na uzletištu. Pred hangarom našao je nekog mladog pilota kojeg je često viđao među pilotima i na zračnim utrkama. Mladić je spremao svoj stroj

za uzlet. Opaziv Bojana, pristupi k njemu i upita ga:

— Je li gore mirno?

— Jest, posve mirno — odvrati on.

— Mi smo se već često ovdje vidjeli — reče pilot pristupiv k Bojanu.

— Dozvolite da vam se predstavim. Ja sam inženjer Thomas. Mnogo sam se puta divio vašem lijetu. Takovih zavoja i takov gibivi stroj još nikada nisam nigdje vidio. Vi ste očito sami tvorac ovog stroja?

— Jest.

— Vaši zaokreti tako su brzi i kratki da se čovjeku kad vas gleda sa zemlje čini da će se stroj sad prelomiti u dvoje!

— Sigurniji sam u njemu nego bilo u kakvom kopnenom vozilu.

— Vaš je stroj zacijelo najsavršeniji što sam ga dosele vidio, ali u brzini ipak ne bi nikada dostigao moj aeroplan.

Bojan ogleda stroj inženjera Thomasa:

— Priznajem vrlo odličan stoj, ali vjerujte mi da ću ga u svakoj brzini natkriliti.

— Kladio bih se s vama da ćete pristići iz Nice u Mentonu i natrag mnogo kasnije od mene.

— To je isključeno, gospodine.

— Hoćete li prihvatiti okladu? Polažem petsto franaka.

— Prihvaćam, ali unaprijed vas upozorujem da ćete okladu izgubiti. Dakle, sutra prijepodne u deset sati.

— Ne biste li radije već danas platili petsto franaka?

— Ne, ja ću još danas petsto franaka primiti od vas!

— Dakle, da vidimo. Moj je stroj spreman za uzlet. Obojica sjedoše svaki u svoj aeroplan.

— Naprijed — reče inženjer Thomas.

Propeleri zaštropotaše, strojevi pojure po zemlji i uzdignu se gotovo istodobno uvis te polete smjerom prema Mentoni. Letili su najvećom brzinom nad prekrasnom slikom francuskog primorja. Pod njima dolje brdine, poljane, šume od paoma i narandža. Zemlja im se pričinjala kao tamno more, šiljaste brdine kao crni valovi, a bijela sela i gradovi kao jato galebova što se sunčaju na crnoj pučini po kojoj se vijuga srebrena nit beskrajne ceste Grande Corniche.

Bojan je letio poput munje, a inženjer Thomas zaostane daleko iza njega.

»Izgubit ćeš okladu, moj gospodine«, mišljaše Bojan i pojača brzinu stroju, kad najednom dopre do njega zvuk poput signala trublje. On se obazre i opazi da je stroj njegovog druga zakolebao i zanjihao se kao ptica kojoj su prostrijelili krila. Bojan odmah okrene svoj stroj i vrati se prema inženjeru Thomasu te razabere da se ovaj bori s ravnotežjem i trubi u neku trublju, očito da ga upozori na svoju nepriliku. Nekoliko je časaka Thomas nesigurno kolebao, a onda ne mogavši svladati stroj zaustavi motor i stade se nesigurno spuštati na zemlju.

— Sad nema druge — odluči Bojan — nego da se spustim i ja.

I on pogleda dolje. Pred njegovim je očima pukla zelena nizina na koju se je spuštao njegov drug, zibajući se u svojem stroju, dok se jednom ne zaustavi na tlu. Sad se spusti i Bojan nekoliko stotina koračaja podalje od njega. Hitro skoči sa sjedala i potrči k Thomasu te ga zapita:

— Jeste vi živi i zdravi?

— Jesam, hvala Bogu! Ali moj me je stroj izdao upravo danas. Da pukneš od jada, žice lijevoga krila popucale su kao da ih je prerezao zloduh.

— Koji mi nije priuštio već danas vaših petsto franaka.

— Što da radimo u toj pustoši?

I oni pogledaše oko sebe. Okružavala ih je nizina obrubljena visokim gorama. U daljini od jednog kilometra pružilo se brdo iz kojega viri kamena pećina, poput šiljaste kape. Navrh šiljka ustobočila se gola stara ruševina, ispod koje su zaredale bijele kućice, kao niz đerdana.

— To je tamo selo Eza — reče Bojan. — U najgorem slučaju mogli biste tamo prenoćiti.

— Pokušat ću popraviti stroj — reče inženjer Thomas. — Ako mi pomognete, za pol sata mogli bismo se vratiti u Nicu.

— Dobro, pomoći ću vam.

Bojan se dade na posao te s inženjerom ogleda stroj. Još ga nisu ni počeli popravljati, kad se cestom podigoše bijeli oblaci praha iz kojih se je razabrao zvižduk sirene automobila. Bojan pogleda duž ceste što se je bijelila između poljana i šuma kao zemaljski mliječni put.

Auto najednom stane i dva muškarca siđoše te se upute k njima.

— Evo nenadana pomoć — primijeti Bojan.

Zamalo približe se k pilotima šofer i neki gospodin, uljudno ih pozdrave i zapitaju što se je desilo. Oni im ispripovijedaše nepriliku, na što reče gospodin koji je došao sa šoferom:

— Ako vam mogu čime poslužiti, bit će mi drago.

— Hvala — upadne mu u riječ Bojan. — Stroj će biti za malo u redu.

— Gospodin je očito iz Nice? — upita Thomas uljudnog stranca.

— Da, htio sam se provesti znamenitom cestom Grande Corniche. Rekoše mi, najljepša cesta na svijetu.

— Napoleonova gradnja — odvrati Thomas. — On je umio isto tako graditi kao i razarati.

— Da je poznao aeroplane — primijeti Bojan — sigurno bi bio za svoju vojsku gradio zračne brzovlake.

— Tu je slavu prepustio vama, gospodine Kneževiću — otpovrne Thomas, koji je s Bojanom marljivo radio oko stroja, dok su šofer i strani gospodin stajali iza Bojanovih leđa.

I doskora bijaše sve u redu, žice su bile opet čvrsto povezane.

— Nisam li odviše nategnuo ovu žicu? — zapita Thomas Bojana.

Ovaj se sagne nad stroj i uhvati žice lijevog krila. U tom času učini Thomas kretnju rukom i kao na dani znak uhvate oba automobilista mladog inženjera. Bojan osjeti da mu se

je zamračilo pred očima i da se je nešto prilijepilo o njegovo lice, ruke kao da mu je netko stisnuo kliještima, noge kao da su mu u gvožđu. Sve to snašlo ga je u jednoj sekundi, kao trenutačna utvara, kao omaglica. On stisne oči i opet ih otvori. Ali on doista ne vidi ništa, ne može se kretati ni rukom maknuti. Sad osjeti na svojem tijelu nečije ruke, koje ga podigoše i on već sjedi u nekom naslonjaču svezan i prikovan. Samo uši su mu slobodne i on čuje kako uz njega govore muški glasovi španjolskim jezikom.

— Vratite se autom što prije možete.

— A vi pazite kod spuštanja. Dat će vam znak zelenim svjetlom!

Ove riječi osvijestiše Bojana. Sad mu je puklo pred očima i on razabere što se je to s njime dogodilo. S ceste dopre do njega štropot automobila, dok je uz njega zazujio propeler. Očito da se je netko dignuo u zrak. Uz njega pako posve blizu netko se napreže i pritom naglo diše.

— Jeste li to vi, gospodine Thomas? — upita Bojan.

— Jest, ja sam. Odmah ćemo se uspeti.

— A što to znači?

— Zar vam još nije jasno?

— Da, jasno mi je da ste me prevarili.

— Žao mi je, ali tako mora da bude.

— Vi ste me, dakle, namjerice dočekali u hangaru, izazvali me na okladu i utrku u Mentonu?

— Da, tako je, gospodine.

— I naumice pokvarili svoj stroj da se možete spustiti, znajući da vas neću ostaviti bez pomoći... A oni u automobilu bijahu naručeni da me sputaju!

— Da niste pobjegli s podmornicom, ne biste se trebali sada ponovno izvrgavati ovim neugodnostima.

— Dakle, prvi put su me oteli morem, a drugi put me otimljete zrakom?!

— Jer se kopnom ne može na otok Vilima Osada.

— Zašto si je on utuvio u glavu da mene pod svaku cijenu utamniči na svom otoku?

— Jer treba vašu suradnju. Naći ćete na otoku i drugih koji su isto tako dospjeli onamo i danas ondje stvaraju velike neviđene izume.

— Kakvo nečuveno razbojstvo!

— Naprotiv, to je genijalna ideja.

— Ne, to je luđačka ideja čovjeka koji hoće da tuđe izume prikaže svijetu kao svoje.

— Varate se. Osado služi nečem velikom, što će doskora doći da potrese čitavim svijetom, kao što je nekoć opći potop opustošio ljudstvo.

— Ako imade doći neka neman koja bi progutala ljudstvo, onda će opustošiti Osada i sve vas.

Izginut će samo mali i slabi, a jaki i silni će ostati. Osado je sila gospodarstva pod kojim će svi sagnuti glavu — mi, koji smo s njime milom, a vi koji ste protiv njega silom.

— A što je to veliko što imade doći da otvori vrata njegovoj sili?

— To će vam on sam reći. Sad polazimo k njemu. I unaprijed vam velim da vam sada ni u snu ne bi uspjelo pobjeći. Ali kad biste nam i opet izmakli, mi ćemo vas naći. Osadovim uhodama ne može nitko da izmakne. Oni su svuda. U zraku, u moru, na kopnu. Oni prate Valida i njegove privrženike na svakom koraku. Mislim da smo vam to dokazali. Mi smo vas namamili u stupicu kad niste ni u snu naslutili.

— Vi ste, dakle, i to znali da je u hotelu Terminus bio namješten detektiv da uhodi Riegela?

Toga čovjeka ne poznajem.

— Sad sam ionako odrezan od svijeta. Zašto mi, dakle, ne biste priznali da su Riegel i Wiking vođe vaših uhoda?

— Ne, ne poznajem ih. Ali sad polazimo.

Propeler zadrnda. I malo zatim Bojan osjeti da se dižu u zrak, a uz njega sjedi Thomas i upravlja strojem.

»Sad sam izgubljen«, pomisli u sebi Bojan.

Svezan i prikovan na sjedalo aeroplana s maskom na licu pričinilo mu se kao da je u tamnici. Sad više ne može ni pomisliti na kakovo spašavanje. On znade da je gore nad njim čisti svemir, a dolje? Sigurno je pod njim more duboko i tajanstveno, pokriveno tamom.

Pod njegovom maskom vlada gusta tama i on tek osjeća hladan zrak i čuje štropotanje motora i zujanje propelera i po ovim glasovima znade da leti u stroju inženjera Thomasa.

Kako dugo će letiti? Kad bi barem mogao da gleda kamo leti. Prikrit maskom od kaučuka čini se sam sebi kao čovjek koji je izgubio vid.

»Mi, dakle, letimo na otok na kojem imadem dokončati svoj život, otkinuti se od čitavog svijeta i od nje.« I on si dozove u mislima vilu Orleans i terasu na kojoj sjedi ona.

»Zašto sam danas toliko kružio nad vilom? Zar mi je duša nesvjesno slutila da sam se gore iz nebeskih visina od nje zauvijek oprostio? Zauvijek? Da, nikad neću više vidjeti Zorane!«

‘U njegovim je očima sakrivena sudbina moja’, tako piše ona u svojem dnevniku. Ne, to nisam ja. Ja sam izgubljen za svijet i moja je sudbina u rukama Osada, a Zorana će živjeti u svijetu i ljubavi za kraljevića svoga! Tko je taj sretnik?« On osjeti u duši nesnosnu i bijednu bol. Neka ga mahnitost zahvati i on bi htio pograbiti pilota što sjedi uz njega i baciti ga dolje. Htio bi prodrmati čitavim strojem, polomiti mu krila, da se obojica sunovrate na zemlju. Ali ovako svezan i nemoćan osjećaše dvostruko kako je nesnosna i jadna njegova sudbina.

»Zorana sad sigurno sjedi na terasi i njezine oči gledaju lijepo, Kristu nalično lice Validovo, a ja letim daleko u zračnim visinama i svaki se trenutak odmičem strelovitom brzinom od nje. Zašto sam otišao u hangar? Zašto sam se dao tako lukavo namamiti na zračnu utrku? Što li me čeka na tom strahovitom otoku? Da barem mogu vidjeti kojim smjerom letimo i gdje ćemo se spustiti. Je li daleko taj otok? Da bar znadem kako dugo ćemo letjeti do otoka? Pokušat ću da se orijentiram. Brojit ću sekunde i tako proračunati

kako je duga zračna linija do otoka.«

I on stade brojiti.

»Jedan, dva, tri, četiri...«

Beskonačno neumorno je brojao i računao i sekunde pretvarao u časove. Već je ovako izbrojio pola sata, pa tri četvrt, jedan sat...

Umor ga je svladao, kao da je pio morfija. Polako gubio je svijest — osjećanje vlastitih osjetila, kao da mu nestaje tijela i ostaje samo mozak, koji neprestano broji, računa, broji sve polaganije, slabije — mrak mu se spušta na brojke, već ih ne vidi, brojke blijede i posve ih nestaje. Duh i tijelo postadoše jednako bešćutni u nesvijesti sna, koji ga potpunoma svlada...

* * *

Jaki udarac o nešto tvrdo prene ga i Bojan se probudi, otvori oči, ali pred njim vlada tmina. Na licu mu još uvijek maska, tijelo je i sada sputano i sjedi u stroju. Svojim osjetilima on to sve jasno razabire. Razabire i to da aeroplan stoji na tvrdom tlu, oko njega koracaju ljudi i šaputaju.

Čitavo je vrijeme spavao. Tim bolje. Razriješi mu noge.

Bojan osjeti da su ga uhvatile dvije jake ruke i podigle. On stoji nogama na tvrdom tlu i napne svu svoju umnu svijest i svu snagu tjelesnih osjetila ne bi li zamijetio gdje se nalazi. Čini mu se da koraca po gustoj travi — pa onda dolazi do stuba i uspinje se gore. Sad biva zrak topliji, a njegovi koraci muklo odjekuju kroz nekakav prostor. Očito da prolazi kroz zatvorene prostorije i opet se spušta niz stube. Zrak je hladniji, ali po odjeku koraka i vazduhu razabire da nije pod vedrim nebom. Sve niže silazi stubama, a vode ga dva muškarca. Neka brava zaškripi, kao da su se otvorila pred njim vrata. Zrak je napunjen zadahom zemlje i vlage. Muškarci nešto tiho šapuću. On ih ne razumije. Netko je gore na stubama. Posuđe zazveči kao da na pladnju nose čaše. Njegov njuh zamijeti miris jela... Ženska haljina zašušti uz njega, a do uha mu dopre tihi ženski glas.

Pričini mu se kao da je taj glas i sušanj odijela čuo već jednom na otoku prije mjesec dana. Sad kao da je žene nestalo, čuju se opet samo glasovi muškaraca i jedva prođe jedan čas, kad ga oslovi poznati mu glas inženjera Thomasa.

— Gospodine, mi ćemo vas odvezati i skinuti vam masku da se uzmognete slobodno kretati. Bilo bi posve glupo kad biste se pokušali opirati jer vam je sigurno jasno da biste nas onda prisilili da vas ponovno vežemo.

— To bi bilo isto kad bi miš u mišolovki udarao glavom u oštre bodljike — odvrati ironički Bojan.

I sad mu skinuše užeta i masku s lica. Kao da mu je mrena zatrla zjenice, pred očima polumrak, samo tamo negdje u kutu pilji u žižak svjetla.

— Izvolite založiti — oslovi ga Thomas. — Dakle, put zrakom sigurno vam je podražio glad.

Polako vraćao se Bojanu vid i on raspozna mlado obrijano lice svoga zračnoga pratioca

Thomasa.

— Dakle, to je Mentona u koju ste me doveli za okladu? — reče Bojan. — Gentleman ne postupa ovako.

— Za ono za što ja radim svako je sredstvo sveto.

— I laž i prevara?

— I to. Međutim upozorujem vas da se sada ne nalazite na podmornici i da odavle ne možete umaknuti. Nema druge nego da se svojom sudbinom zadovoljite. Doviđenja!

Thomas ode i zatvori za sobom vrata, brava škrinu i Bojan bijaše zaključan. Ali gdje? On gleda oko sebe. Okružuje ga kamen, kao da je negdje u pećini. Ali gore nad njim strop kao da je od drveta i isprepleten jakim željeznim šipkama. Prozora nigdje, ni male rupe kroz koju bi mogao da proviri van. Dolje pod njegovim nogama kamen i pijesak. Na zemlji slamnjača i pokrivalo, u kutu stol, na njemu svijeća i srebrni pladanj s vrlo finim posuđem, punim jela, mala boca vina i cigarete. On sjedne na stolac, koji je isto tako fin i skupocjen kao i suđe, pa sačinjava veliki kontrast prema kamenoj rupi u kojoj se nalazi. Sjedeći ovako zuri preda se i osjeća umor u tijelu i duši. Kameni zidovi ulijevaju mu potpuno uvjerenje da odavde ne može izaći. I on se predade mislima koje ga odniješe opet na uzletište u Nicu. Kako je daleko odanle? Kako je dugo letio? Brojanje sekunda umorilo ga i on je tvrdo zaspao — i sad ne zna koliko su vremena letili.

Među ovim kamenim zidinama stvori mu se pred očima vila Orleans, gdje na terasi sjedi Zorana i pozdravlja ga bijelim rupcem. Neprestano mu ova slika lebdi pred očima, kao da osim vile Orleans, terase i Zorane nema ništa na svijetu što bi ga ovaj čas zanimalo. I Osado i njegovi otmičari kao da su izgubili za njega svako značenje. Kako se je sasvim drugačije osjećao kad su ga ono prvi put oteli u podmornici. Onda bijaše miran i hladan. Sad mu se je slegla na dušu neka teška sjeta. On ne može da jede ni da pije, tek se hvata cigarete, puši jednu za drugom i prepušta se melankoliji koja mu pritište dušu kao jesenska magla i probuđuje čežnju da razbije pećinu, da se probije kroz kamen i poleti van ravno k Zorani.

Grobna tišina obuhvaća ga u toj samotnoj udubini pećine i kao da čuje kucanje vlastitog srca i pričini mu se da kucaji bivaju sve glasniji, jači, kao da udaraju o nešto tvrdo.

— Tik — tik — tik.

Što je to? On podigne glavu, ogleda se, ustane da se otrese neugodnog zvuka što mu je zvonio u ušima i opet stane i sluša.

— Tik — tik — tik.

»Ne, to nije obmana, to je doista zvuk, kao da nešto udara o ocjel, željezo, što li.« Pogleda gore u strop oko sebe, kamene zidine, ali nigdje ništa.

»Izgleda kao da se nalazim u nekom podrumu«, pomisli on, uzme svijeću i rasvijetli svaki kut.

»Jest, to je doista podrum. Sa strane pećina, gore tramovi, kao da se gore nada mnom diže nekakva zgrada.

— Tik — tik — tik — i opet čuje zvukove, bez kraja i bez konca jednolično i monotono.

»Pa da, što je to?«

On obađe kamene zidine i osvijetli ih svijećom. Najednom začuđen stane. U dubini pećine naišao je na malena drvena vrata, očito posve nova, kao da su ih tek jučer usadili u pećinu. A iza ovih drvenih vratiju čuje se tiktanje. I on prisloni uho na ključanicu i sluša.

»Pa to je tiktanje brzojavnog stroja!« klikne Bojan u duši. »Netko tamo zacijelo brzojavlja. Prema tomu ovi ljudi i posjeduju brzojav!«

On primakne svijeću k vratima i ogleda ih. Vrata su dvokrilna i zaključana. Neko vrijeme ogledavao je vrata i slušao tiktanje, a onda mu sine glavom misao.

»Ta ja umijem brzojavljati! Ako se tiktanje stroja dobro razabire kroz vrata, ja ću slušajući pogoditi sadržaj brzojava. Možda ću uloviti bar koju riječ.«

On stavi svijeću na zemlju, izvadi bilježnicu i olovku, prisloni uho na ključanicu, da mu titraj glasa dolazi slobodnije do ušiju i stade slušati i bilježiti udarce brzojavne tipke:

— … . — . — — — — . . — . — . . … — . . — . — .

i sve tako nastavi te po sluhu uhvati nastavak nekog razgovora i stavi riječi:

»... brod će stići u nedjelju. Inženjera Kneževića ukrcajte u noći. Thomas neka se vrati. U svemu budite vrlo oprezni, javite točno kad se Valido vraća u Ameriku — neka se Ivan kao mornar prijavi na njegovu jahtu. — U Atlantskom oceanu između ekvatora i Rakovog obratnika čekat ćemo jahtu. Stupanj sjeverne širine i ostale znakove označit ćemo točno.«

»Ako ga prati princesa Zorana?«

»Onda valja i nju dovesti na otok.«

»Jeste li razumjeli?«

»Potpunoma! Lahku noć!«

»Lahku noć!«

Tiktanje prestane. Sve je opet tiho. Bojan pričeka. Ondje prijeko se nitko ne miče. Sad stavi svijeću na stol, sjedne i zamisli se.

»S kime su to govorili? Tko im je davao odredbe?

Ako sam na otoku, morali bi imati brzojavni kabel? Ili možda nismo na otoku pa će me tek brodom onamo odvesti?«

Ponovno stade čitati rečenicu za rečenicom što ih je ubilježio u svoj notes.

»Princesa Zorana! Oni dakle znaju više nego ja. Ona je doista kraljevske porodice? I nju kane odvesti na otok?« Ovo ga zabrine više negoli njegova vlastita sudbina.

»Ali što da radim? Može li se tu, među ovim pećinama uopće štogod učiniti? Osuđen sam da ovdje čamim i dočekam nedjelju i brod na koji će me ukrcati. Samo kad bi čovjek barem mogao naslutiti gdje se nalazim i odakle su to brzojavljali. Zaželjeli su si lahku noć — prema tome je sad noćno doba.«

Sjedeći kod svoga malog stola, upro je pogled u vrata kroz koja je slušao tiktanje brzojavnog stroja. I kao instinktivno ustane, pođe prema vratima i stade ih ogledavati. Onda segne rukom u žep, kao da nešto traži.

»Da barem imadem uza se svoj alat za popravljanje aeroplana! Ali oni mi sve uzeše! Da mogu otvoriti vrata! Ali čime i kako?«

I on stavi ruku na vrata, utisne ih, a jedno se krilo vratiju malo makne.

»Zaključana su, ali nisu odveć čvrsta!« On se čitav upre u jedno krilo i ovo se, u sklopu gdje se oba krila sastaju, razdvoji, ali tek za nekoliko milimetara.

Bojan se ogleda po pustom prostoru i najednom kao da mu je sinula misao, pođe k stolu, uzme srebreni nož koji mu donesoše s jelom i stade ga utiskivati između obih pola vratiju. Kad mu to nije uspjelo, izvuče nož i poče njime rezati drvo tako dugo dok nije produbio malu rupu, kroz koju je onda nož utisnuo među vrata. Sad uzme srebreni pladanj, pokuša ga utisnuti među obje vratnice i tako čvrsto napne pladanj pa je napokon vidio zavor koji je gornji dio vratiju držao pričvršćen o pećinu. Napokon je obje vratnice toliko rastvorio da je vrškom noža dosegao zavor.

»Ako tkogod tamo prijeko spava? Pa neka. Što mi se može desiti? Ništa drugo nego da me opet svežu! Koliko sam puta ovako u obijesti otvorio zaključana vrata. Zar da mi baš danas ne bi uspjelo?«

I on se odluči. Pošto je čvrstim srebrenim pladnjem sve više rastvarao oba vratna krila, uhvati nožem gornji zavor i stade ga svom snagom vući dolje. Napokon mu to uspije. Gornji dio obih krila popusti pa se dobrano rastvoriše.

Sad mu je bilo laglje domoći sa doljnjeg zavora, kojeg stade povlačiti gore prama sebi.

Od uzbuđenje oblije ga znoj!

I donji zavor popusti i oba se krila vratiju rastvoriše. Bojan časak pričeka i prisluhne, ali se nigdje nitko ne makne. I čvrstom rukom rastvori oba krila, željezni zavor ključanice ispadne iz brave, vrata se otvore, a on polako i oprezno pogleda u onisku prostoriju. Sad uzme svijeću i uđe. Našao se je u isto takvom dijelu podruma kao što bijaše njegov zatvor. Samo je onaj bio mnogo manji. U sredini stajaše stol s brzojavnim strojem. Sve to bijaše pusto i prazno, svuda samo gole pećine. On razgleda svaki kut i kad ne nađe ništa i nikoga, ogleda stroj.

»Kamo vode brzojavne žice?«

Stade tražiti te pronađe da su provedene nekamo dolje u dubinu pećine u neki otvor koji se je spuštao sve niže dolje, kao u neki uski prodor. On čučne na zemlju, svijetleći si svijećom, ali žice su vodile sve dalje i on ih je puzajući pratio, kad se najednom zaustavi te iznenađeno klikne:

»Kabel! Brzojavni prekomorski kabel!« Snebivajući se nad svojim otkrićem neprestano se pitao:

»Kamo vodi taj kabel?! Ako sam na otoku, onda kabel mora voditi u Nicu ili Toulon? Ili kamo drugamo?«

»Bože moj«, pomisli on. »Ako taj kabel vodi u Nicu ili Toulon, onda je jasno kako su Osadove uhode mogle dočekati u luci podmornicu kad sam s njome pobjegao. Oni s otoka javili su da sam pobjegao i njihovi su ljudi dočekali brod da mogu jedinoga svjedoka koji bi nam znao reći gdje se taj otok nalazi ugrabiti! Jest. Taj kabel sigurno spaja otok s francuskim kopnom!«

Mladi inženjer ustane, ogleda se po uskoj prostoriji i opet mu se nametne pitanje:

»Ako sam na otoku, zašto će onda u nedjelju doći brod da me ukrcaju? Možda me Osado kani otpremiti u svoju tvornicu u državu Oregon? Sad mi zbilja nije jasno gdje se zapravo

nalazim!«

Jedna mu je misao još više zamrsila zagonetku o mjestu gdje se nalazi. Kad je prvi put došao na otok, sa svezanim očima, gazio je neprestano kamenje i pijesak, a kad su ga ovdje iskrcali, gazio je samo travu. Ili su ga ovaj put iskrcali na kojem drugom dijelu otoka, koji je obrasao travom?

»Najvažnije bi bilo saznati gdje se nalazim, jer ako sam na kojem drugom kopnu, a ne na otoku, onda bih se možda mogao još nekako spasiti. Da pokušam na stroju brzojavljati? Ponajprije da razgledam kako je onaj, koji je brzojavljao, ušao u ovu udubinu pećine. I uzme svijećom tražiti među uvalama pećine izlaz. I doista, u jednom zavoju naiđe na mala jednokrilna vrata od željeza.

On se sagne i pogleda kroz ključanicu, ali ne vidje ništa nego tamu.

»Zacijelo ova vrata vode u nekakove prostorije u kojima se nalaze inženjer Thomas i njegovi drugovi. Što da sada uradim? Svuda je tiho, ali tko zna što je iza ovih vratiju? Svaka nepromišljenost mogla bi mi osujetiti spas. Zar se uopće mogu odavle spasiti? Ah, neka mi je barem nada!«

I on sjedne k brzojavnom stroju i stade razmišljati. Stavljao je sam sebi stotinu prijedloga kako bi mogao da utekne. Ali što god je izmislio bilo je neizvedivo.

I na koncu sam sebi rezignirano reče:

»Sve mi se čini da će me ipak ukrcati na taj brod koji imade stići u nedjelju.«

ZAGONETNO PISMO

eđutim je Ferica drugi dan iza kako se je sastao na stubama s Bojanom pošao u vilu Orleans, kamo ga je pozvala Zorana, jer da mu imade nešto važna reći.

Sobarica ga je uvela u mali elegantni boudoir u kojem je sve mirisalo od parfuma. Svaki kutić odavao je poetičnu i tajanstvenu žensku dušu. Ferica se je

osjećao kao glumac u nekoj važnoj ulozi i stao sam sa sobom obračunavati kako da svoju ulogu izvede. Uto se pojavi Zorana u bijeloj dražesnoj kućnoj haljini, što je još više razdraživalo njegovu taštinu. On ustane, poljubi joj ruku i zagleda joj se u oči ushićenim pogledom. Ali ona kao da to nije opazila, ponuka ga da sjedne. On ju posluša, ali obori glavu, podupre ju na ruku i zarine prste u kosu te uzdahne. Zorana ga upita:

— Što je, zar vas boli glava?

— Ah, konteso — uzdahne on. — Što me boli?! Duša!

— Zaista? — požali ga ona sasvim ozbiljnim glasom.

— Zar vi niste opazili da sam od nekog dana drugi čovjek?

— Nisam, jer nisam znala kakav ste bili dosele, ali osjećam da je vaša siromašna duša osamljena i žalosna!

»Gle«, pomisli Ferica u sebi, »pa ona će mi sama očitovati ljubav. Prištedit ću si trud!«

A Zorana nastavi:

— I zato vam želim pružiti lijeka.

— Oh konteso, kad biste to htjeli.

— Ta ja i ne mislim na drugo.

To ga osnaži i on posegne za njezinom rukom, ali ona mu je ustegne.

— Pričekajte dok vidimo kako ćete biti zadovoljni. Sjećate se one barunice koju sam vam neki dan pokazala na večeri u Casinu Municipal?

— Da, sjećam se — odgovori on malo začuđeno.

— Dakle, čujte. Vi ćete se s tom barunicom upoznati i dakako ako hoćete, možete i ljubakati s njom.

— S njom? — razočarano će Ferica.

— Zar nije dosta lijepa?

— Jest, ali ja sam odabrao drugu...

— Ali ja želim upravo barunicu.

— Vi? Vi to želite?

— Jest ja. Hoću naime da se s njome družim. A vi ćete mi otvoriti put do nje. Barunica je

doduše uvijek opkoljena kavalirima širokog svijeta, ali vi, vi ste lijepi, možda i ljepši od ove vrsti tipova u Nici, okušajte, dakle, koliko je u vas sposobnosti da barunicu osvojite.

— Vi tražite odveć veliku žrtvu!

— Nagrada bit će još veća. A sad pođite!

Oduševljeni poljubac na ruku bijaše znak da Ferica pristaje.

Još iste večeri odjene on crno odijelo, sav se iščešlja i ugladi kao lutka te pođe u veliku restauraciju Casina Municipal. Ogromna dvorana urešena palmama sjala se je u moru elektrike. Vidio je otmjene dame u izvezenim odijelima i draguljima u kosi i na vratu, okružene gospodom.

Ferica pogleda po dvorani pogledom čovjeka koji je sam sa sobom zadovoljan, svjestan svoje ljepote i pobjede. S nekim samouvjerenjem promatrao je gospođe i gospodu tražeći barunicu. I doskora ju opazi u društvu Wikinga i Riegela te dvojice mladih ljudi. I on se zagleda u barunicu, da ju ocijeni. Činilo mu se da joj imade oko 35 godina. Njezina visoka i dosta obla pojava impozantno se isticala u odjeći od žute svile što se je sjala poput zlata. Bujna crna kosa okružila je u koketnoj frizuri bijelo lice, a crne oči sipale opasni žar. Ferica sjedne nedaleko baruničina stola i stade promatrati Wikinga za kojega je znao da kod nje stanuje.

»Taj joj sigurno nije ljubavnik«, pomisli Ferica, »jer se ne bi ponašao prema njoj tako kavalirski. Ali bilo kako mu drago, pokušat ću.«

I čitavo pola sata za vrijeme večere Ferica je neprestano pogledavao barunicu. Dapače tako napadno da su to zamijetili njegovi susjedi kod ostalih stolova.

Najednom Fericu trgne Wikingov glas kraj kojega stajaše konobar, a Wiking mu reče vrlo glasno da su svi naokolo morali čuti pa i sam Ferica.

— Recite onom gospodinu da bude li još i dalje zurio u naš stol, platit će skupo ulazninu!

»Alaj je bezobrazan«, pomisli Ferica. »Kakvo je to ponašanje! Valjda mi je prosto gledati kamo me je volja! On misli da ću ga pozvati na dvoboj! Nisam tako lud!«

I dok je tako razmišljao, Wiking odvede barunicu u salon za pušenje, koji je bio od blagovaone odijeljen staklom. Čitavo je društvo pošlo za Wikingom i sjelo k prozoru odakle se je moglo vidjeti svaki stol u blagovaoni. Ferica se nije nimalo uzrujavao, već svrši svoju večeru i pođe također u salon za pušenje te sjedne k jednom osamljenom stolu i podade se užitku crne kave i egipatskih cigareta. Zamalo barunica uzme novine, a gospoda pođoše u sobu za biljar. Tu priliku upotrijebi Ferica i ne misleći da li je to pravo ili ne, pođe prema barunici, predstavi joj se i reče:

— Smatram svojom dužnošću da se ispričam. Ja sam ovdje stranac i nisam kriv što me je vaša ljepota tako zanijela da nisam mogao biti gospodarom svojim očima. Smjerni grešnik, molim za oproštenje.

Barunica ga je isprvice pogledala začuđeno, onda se nasmiješi, a na koncu reče napola šaljivo:

— U nebu se više vesele obraćenju jednog grešnika nego desetorici pravednika! S moje vam je strane oprošteno.

— A drugi me se ne tiču — prostodušno će Ferica.

Barunica se jedva suzdrži od smijeha pa ga upita da li je Austrijanac.

— Da, ja sam Austrijanac! Već odavna promatram vašu ljepotu i moja se duša oporavlja!

— Vaša duša? Zar je ona došla ovamo na oporavak? Kakva je to bolest koja ju muči? Valjda nije nesretna ljubav? — pitala je barunica kao da si želi prikratiti vrijeme.

— Da, nesretna ljubav! — reče on. — Ali ne s moje strane. Doživio sam veliku tragediju.

I njegovo lice kod ovih riječi postade tako žalosno da bi mu i najveći glumac zaviđao.

— Tragediju? — zapanjeno će barunica.

— Da, tragediju. Desilo se je to u mojem rodnom gradu. Tri puta uzastopce zaljubiše se u mene žene, pokušaše se otrovati, a jedna je i nastradala životom!

I on opet žalosno uzdahne. Baruničino lice izražavalo je najprije iznenađenje, onda začuđenje, a na koncu zatitra mali smiješak u kutu putenih joj usna:

— To je doista romantično!

— Ah, što ću. Gdje se pojavljam, svuda izazivljem nesreću.

Barunica se nasmije.

— Nije baš lijepo da ste se približili k meni, jer ja bih rado živjeti sretno i bez boli.

—Ah vi, barunice, sigurno niste tek obična žena. Vi sigurno smatrate ljubav samo epizodom.

— Često lakrdijom! Ali sad, molim vas, idite, jer evo dolazi moje društvo, a moj rođak vas je maloprije s nekoliko riječi uvrijedio.

Ferica brzo ustane, ali zapita barunicu, pogledav ju čeznutljivim pogledom, gdje bi ju mogao sutra vidjeti.

— U igračnici u Monte Carlu — odvrati ona s nekim osmijehom koji je odavao da ju Ferica zabavlja.

Drugi dan poslijepodne pohiti Ferica u vilu Orleans i navijesti Zorani da se je upoznao s barunicom.

— I ona se je sigurno zaljubila u vas?

— Možda. Ne znam. Pozvala me je na rendez-vous u svoj stan. Ali nisam pošao.

— To nije galantno.

— Ništa zato, danas ću se s njome sastati u igračnici u Monte Carlu.

— Vrlo dobro, i ja ću u igračnicu. Potražite gospodina Bojana i recite mu da i on dođe.

— Ne znam hoću li ga naći. Od jučer poslijepodne nije ga bilo u hotelu.

— Nije bio u hotelu? Kako to?

— Ne znam. Sobarica mi je najavila da nije noćio kod kuće i danas je opet odmaglio iz Nice.

— To nije moguće. On mi je obećao da će svaki put kad nekamo ode javiti.

— Onda je obećanje prekršio.

— Gospodine Ferica, nije lijepo da svoga rođaka ogovarate! Kad ste ga vidjeli posljednji put?

— Jučer, kad je odlazio na uzletište.

— A ja sam ga vidjela isto poslijepodne u aeroplanu... i domahnula mu rupcem. On mi je odgovorio i odletio.

— Možda u naručaj koje ljepotice... Zorana ustane.

— Dakle, uvečer ćemo se naći u igračnici. Potražite gospodina Kneževića i recite mu da svakako dođe. A vaša briga je da me predstavite barunici.

Ferica je nekako razočaran ustao i ostavio vilu Orleans.

* * *

Monte Carlo zasjao je blještavim svjetlom. U igračnici kod otvorenih prozora stoji barunica Splenyi u odjeći od crvene svile. U crnoj kosi sjaju joj se briljanti. Sva odsijeva žarom kao podnevno sunce. Nezasitne joj oči lijetaju kroz dvoranu i dotiču se svakoga. Ona obujima svojim pogledom dekoltirane dame u lakim tunikama i otmjene kavalire, ona prozrijeva čitavu gužvu što se je našla u dvorani mramornih zidina i čitavim svojim bićem živi samo u rouletti. Barunica gleda kao da zna, sve vidi i čuje i naslućuje što se govori i radi kod roulette i tamo u drugim dvoranama, pod kristalnim lusterima u zadahu parfuma i proljetnog cvijeća. Ona sve promatra s nekim ironičkim smiješkom na usnama i s potpunim samouvjerenjem da ne može ništa doživiti što bi ju iznenadilo. Pokraj nje stoji Ferica i propitkuje se najvećom znatiželjom o raznim ličnostima oko roulette, a ona se smješka i s neke visine mu odgovara:

— Dragi moj mladiću, imade ovdje malih ljudi s velikim naslovima i vrlo velikih ličnosti s vrlo skromnim naslovima. To je u zraku. Ali sad recite vi meni, tko je ona dama tamo što je ušla ovaj čas u igračnicu?

Ferica se obazre i opazi Zoranu. Upravo je ušla i pristupila k rouletti. Njezino nježno pristalo tijelo obavila je odjeća od sivkastomodre svile u tri tunike. Kao da je zagrnula tri plašta što se spuštaju niz lijepe bokove u stotinu nabora. Njezine male nožice odjevene su u plavkaste cipele od baršuna, sapete kopčom od bisera, a kose je prikopčala samo češljem od briljanta. Lice joj je ružičasto, velike modre oči izjedljivo gledaju kavalire i gospođe u svili i baršunu kako uzbuđeno zure u kruglju što se skliže po brojevima, nestašno se igrajući sudbinom zlatnih franaka. Ispod svilenih trepavica krade se njezin pogled preko roulette u dno dvorane, gdje stoji ovisok otmjen elegantni gospodin, nešto vojničkog držanja. Mirne plave oči gledahu nehajno u kruglju, pa opet u brojeve. Kad bi mu kruglja donijela dobitak isto je tako miran kao i onda kad bi mu odnijela čitavu hrpu zlata. Katkad bi podigao oči i letimično obujmio gužvu oko roulette. Nigdje se ove oči nisu zaustavile. Niti na bijelim ramenima žena, ni u njihovim vrućim zjenicama, niti na ružičnim usnama, poluotvorenim od uzbuđenja. Bijaše to Riegel. Sad je spazio Zoranu. Nijemo se pokloni i opet pogleda u kruglju, kao da je htio sakriti svoje misli, a onda opet pogleda Zoranu, polako se udalji od roulette te pristupi k njoj.

— Kao da me niste odmah prepoznali? — reče Zorana pruživši mu ruku.

— Tko vas ne bi prepoznao! — odgovori on pogledav dražesnu pojavu što je u jednostavnoj sivomodroj odjeći, sva nježna i malena, djevojačkih oblika tijela, nalikovala djevojčici.

Njegove oči, koje nije moglo ništa u ovoj dvorani privezati uza se, neprestano su obujimale skladne crte njezinog tijela, što je u neobično skrojenoj odjeći gotovo izazivalo muškaračke poglede. A ona, kao da sve to nije opazila, gledala ga je bezazleno svojim velikim očima i obraćala k njemu svoje ljupko i djetinjsko lice, čavrljala o rouletti i s najvećim zanimanjem ispitivala pojedinosti o igri. On joj je odgovarao sa sve većim interesom i nije opazio da mu s one strane roulette barunica dobacuje značajne poglede. Ali je to opazila Zorana i pozorno gleda svoga kavalira, ljubezno su se smješkali, i na koncu ga zamolila da ju povede u blagovaonu, jer bi želila nešto hladnog pića. On joj ponudi ruku, a ona prihvati toplo, intimno i sva se nekako nesvjesno privine k njemu, a njezina mala crvena, nešto izbočena usta slatko se smiješila i pokazala čitav niz svojih bijelih zubi. Ovi zubi podavali su njezinom smiješku nešto tako zamamno da je Riegel neprestano gledao u njezina poluotvorena usta. Oni sjedoše u blagovaoni k jednom stolu.

Riegel je naručio šampanjca. Zorana je zapodjela duhovitu konverzaciju, njegovo hladno i bešćutno lice zadobi mekani izražaj, a plave hladne oči čudno se sjaje. Na vratima blagovaone pojavi se barunica s Fericom. Ona omjeri Riegela i ode ravno k stolu, a Ferica obje dame upozna. U prvom času Riegel se ponešto smeo, ali prikrije tu smetnju i posve hladno i mirno izdrži značajne baruničine poglede. Barunica je nastojala da svojom konverzacijom nadvlada Zoranu, ali joj to nije uspjelo. Čim je Zorana nešto rekla, povuče svu pozornost Riegelovu na sebe pa je on slušao i gledao samo nju.

To je očito uzrujavalo i Fericu, pa se je stao uplitati u razgovor, na što mu barunica dobaci:

— Čini se da su Austrijanci vanredno živahni i razgovorljivi.

— Ne znam — reče Zorana — ne drugujem s Austrijancima.

— Ali gospodin ovdje — reče barunica i pokaže na Fericu.

— Pa on nije Austrijanac, nego Hrvat.

— On mi se je prikazao kao Austrijanac?

— U Toulonu kod policije niste htjeli da odgovarate drugim jezikom nego hrvatskim, a sada zatajujete svoje porijeklo — ukori ga Zorana.

— Onda sam bio u patriotskom raspoloženju!

— Predstavit ću vam, barunice, mladog čovjeka, da upoznate pravoga i odličnoga člana moje narodnosti — reče Zorana. — Nije tako razgovorljiv kao gospodin Ferica, ali on će vam se sviđati. To je inženjer Bojan Knežević. Gospodin Riegel ga sigurno poznaje, on stanuje u istom hotelu!

— Ne poznajem nikoga u hotelu.

— Zar niste bili na utrci aeroplana prije neko četiri tjedna? To je onaj isti inženjer koji je izvodio senzacionalne lijetove sa svojim aeroplanom.

— Čuo sam o njemu mnogo... i vidio sam ga na zadnjoj utrci, ali kad je sišao toliko se je

ljudi oko njega okupilo da ga nisam mogao vidjeti, tako da ga ne poznajem.

— A ipak stanuje s vama pod istim krovom... Dođite sutra k meni na diner, upoznat ću vas s njime.

— Samo ako se dotle vrati — primijeti Ferica.

Riegel se nakloni Zorani u znak da prima poziv i dometne:

— Veselit će me upoznati tako čuvenog pilota.

— I najboljeg Teslinog učenika. Kažu da će daleko natkriliti svoga učitelja.

— Ljubopitna sam na toga mladića, o kojemu kontesa tako oduševljeno zbori — primijeti barunica i pogleda ispod oka Riegela kao da ga kani time nadraškati.

— Ne radi se tu o mladiću — odgovori Zorana — nego o umu koji zna da se ušulja u tajne prirode da joj otimlje sakrivene sile i njime vlada poput kralja. To me oduševljava.

— Umije li isto tako prodirati u tajne odaje ženskog srca? — upita dvojčno barunica.

— To morate sami istražiti, gospođo barunice — nasmiješi se Zorana.

U to pristupi k njima sluga u bijeloj livreji i najavi barunici da ju zovu na telefon. Ona pogleda Riegela, ustane i ode. Ali doskora se vrati, dobaci značajni pogled Riegelu i odmah predloži da pođu u igračnicu.

Riegel ponudi ruku Zorani, a Ferica barunici te zajedno uđoše u odaje roulette.

— Pokušajte igrati — ponuka barunica Zoranu, ali ova odgovori:

— Ne imam sreće u igri.

— Pokušajte vi, gospodine Riegel — opet će barunica.

— Ali mu ja ne dozvoljavam — vragoljasto će Zorana i pogleda Fericu zamamno da se ovaj nije odazvao pozivu barunice niti njezinim znamenovnim pogledima koji su ga očito upozoravali da će s njime govoriti.

Zorana posvema se je k njemu privinula i s nekom djetinjskom radošću ispitivala ga o rouletti, gledajuć svom pozornošću vrevu gospode i gospođa što su stajali i sjedili oko roulette i šuteći napeto zurili u krugljicu koja se je sklizala po zelenom suknu i upravljala njihovim zlatom.

Zorana je nagnula glavu kao da je svom dušom i tijelom kod roulette, ali ispod smeđih trepavica skliznulo joj se oko svaki čas o barunicu, koja je uzela iz skupocjene vezene torbice notes, istrgnula jedan papirić i nešto napisala, a onda papirić složila i metnula ga oprezno u lepezu. Svaki njezin kret pratila je Zorana ispod oka. Za nekoliko časaka približi se barunica Riegelu i reče mu:

— Pridržite mi lepezu.

Pritom ga oštro pogleda.

Riegel uhvati lepezu dok je barunica popravljala kosu, gledajući u zrcalo. Riegel stavi polagano lepezu u džep kaputa. Zorana je pomno pratila svaku kretnju.

Ferica je stajao uz barunicu, koja mu tiho šapne:

— Recite mi, je li kontesa zakonito ili nezakonito udata?

— Tko bi to znao! — reče on. — Ponaša se kao da je imala dvadeset ljubavnika.

— Vi niste bili dvadeset i prvi?

— Nažalost nisam, ali kanim.

— Pa zašto je prepuštate Riegelu?

— Jer me ovaj čas osvaja vaša ljepota.

— Vi ste vrlo dražesni, moj mladiću.

— Zašto me uvijek zovete mladićem?

— Tako, jer ste zapravo dijete, ali malo odviše samosvjesno.

— Što ćete, razmazile su me žene.

— Ne vjerujem da su to bile žene, ta vi ste još dječak!

— Moguće da izgledam tako mlad, ali meni je već dvadeset i sedam godina.

— Pa još uvijek tako silno nalikujete dječačiću.

Barunica se pri tome ironički nasmije.

Međutim se Zorana okrene k Riegelu i reče:

— Kakva vrućina, a ja sam zaboravila lepezu.

Riegel ne reče ništa, a Zorana povuče svileni rupčić, stade se s njime hladiti i sjedne na obliži stolac te nešto zapita Riegela, koji se je k njoj sagnuo tako blizu da joj je lepeza, što mu je virila iz džepa, gotovo dotakla lice.

Nije baš lijepo da nosite u džepu lepezu, a ja skapavam od vrućine.

— I ona posegne za lepezom, izvadi je iz džepa, raširi, a u njezino krilo padne papirić. Barunica, koja je to vidjela u zrcalu, brzo se okrene, pristupi k Zorani i ošine pogledom Riegela. Zorana je pogledala sad barunicu, sad Riegela, djetinjski raširila oči i kao u neprilici reče:

— Oh, pardon, oprostite, nisam htjela da budem indiskretna. Molim izvolite — reče Zorana i pruži listić Riegelu, koji je bio sav smeten i porumenio do čela.

— Šta vam to piše vaša žena? — upita barunica glasno Riegela.

— Ona mi je taj listić predala u igračnici i zamolila me da mu ga uručim. Nekoliko sekunda sve su troje šutili.

— To je sasvim svejedno — progovori prva Zorana i pogleda sa smiješkom smeteno lice gospodina Riegela, koji još uvijek nije imao odvažnosti da preuzme listić što ga je Zorana držala u ruci.

Bio je tako smeten da nije znao što da uradi.

— Vaša je žena prijeko u salonu i živo karta — primijeti barunica Riegelu. — Mnogo je izgubila. Očito vas moli da joj pošaljete novaca.

— Vi ste vašu gospođu tako pomno sakrivali da je nijesmo niti vidjeli — nasmjehne se Zorana. — ja bih je vrlo rado upoznala. Dođite i predstavite me gospođi.

— Da, vrlo rado — odgovori on i pogleda barunicu nekako prestrašeno.

— Dovest ću je odmah ovamo — umiješa se barunica — da ispunim kontesinu želju.

Barunica se udalji, a Zorana ostane sama s Riegelom i Fericom. Ovaj je bio vrlo obradovan i promatrao je Zoranu s nekim zloradim veseljem, kao da joj je htio da kaže: »Sad

si nasjela, on je oženjen!« Konverzacija je zapinjala. Riegel je jedva izrekao koju riječ. Zorana se neprestano smijala i korila Riegela što joj je zatajio da imade ženu.

— Pa to nije tako važno da li čovjek imade ženu ili ne — reče Ferica.

Jedva je prošlo deset časaka, kad se barunica opet vrati s nekom vrlo lijepom plavušom u vrlo napadnom odijelu od zelene svile. Glavu i vrat iskitila je dama s nešto odviše dragulja koji su se vrlo indiskretno sjali. Odijelo bijaše vrlo napadno sašiveno i vrlo duboko izrezano. Barunica dovede damu i predstavi je Zorani:

— Evo vam ljepotice, gospođe Riegel.

Plavuša se je ljupko osmjehnula Zorani i čavrljala kao kakova djevojčica i neprestano govorila Riegelu umiljavajući se kao mačka. Na koncu pozvala je Riegela da dođe s njom u blagovaonu, jer je kod karata ogladnila. On joj ponudi galantno ruku. Lice mu bijaše kod toga savim hladno i ničim nije odavalo da li ga čavrljanje žene veseli ili ne. Barunica se zadovoljno smiješila i polako se odmaknula od Zorane, kao da vrlo pozorno prati igru roulette.

Ferica sjedne kraj Zorane i upita je s nekom ironijom:

— Što velite, nije li to iznenađenje da je Riegel oženjen?

— Nije, jer ovo nije njegova žena, osim ako nije uzeo djevojku iz polusvijeta.

— Po čemu vi nazrijevate da to nije njegova žena?

— Supruge se ovako ne odijevaju, već samo žene iz polusvijeta. Ptice se poznaju po perju, a žene po odijelu.

— Onda stojim pred vama kao pred zagonetkom jer vi se odijevate sasvim neobično.

— Ako sam ja za vas zagonetka, tome ste krivi samo vi.

— Blago onome koji može da raskopča ovu zagonetku — reče on i pogleda bisernu kopču koja je sputavala njezino odijelo na ramenu.

— Čini se, dragi gospodine Ferica, da ste vi zapravo samo uvijek drugima zaviđali.

— Možda sam zaviđao samo muškarcima koji su bili tako sretni i nisu pobuđivali ozbiljnih osjećaja kod žena kao ja.

— Da su se radi vas ubijale... Molim vas, prestanite, i pustite me sada samu, i pričekajte ovdje u igračnici.

Zorana ustane i pođe u blagovaonu i opazi kod jednog malog stolića Riegela, barunicu i lijepu plavušu, koja je slasno večerala dok je barunica postrance razgovarala s Riegelom. Njegov pogled upravo je pao onamo, gdje stajaše Zorana. Ona se je podala promatranju čuvenih fiorentinskih gracija od Gerversa, kojima su ukrašene stijene dvorane, ali je pritom ispod oka pogledavala prema Riegelu, koji ju je kriomice držao na oku. Napokon se odlučnom kretnjom udalji od slike i pođe na terasu, s koje se je otvorio prekrasan vidik na perivoj i more. Zorana se uputi ispod balustrade i stane pred ulazom u kazališnu dvoranu kasina, pred kojom se je ustobočio bakreni kip Sare Bernhardt. Nekoliko se je časaka zadržala pred kipom, a onda se spusti dolje u perivoj.

Proljetni vjetrić zibao je granje ogromnih paoma, šuštio u lovorovom grmlju i nestašno se poigravao s lišćem od narandža. Pod njezinim baršunastim cipelicama škripio je pijesak,

što se je bijelio kao zdrobljeni biser. Koracala je polagano, zamišljeno i spuštala se je dolje prema kamenoj ogradi k moru. Gore oblaci sakriše mjesec, pa su kroz polutamu s one strane mornarskog zaljeva titrale svjetiljke, prekrite bijelom maglicom što je lebdila nad uzburkanim morem.

Zorana sjedne na klupu u blizini vrtne svjetiljke, koja ju obasja svojim žutoblijedim sjajem. Iza leđa čula je korake, čvrste i hitre, ali se nije obazrela. Zamalo stane pred njom Riegel, sagne se i prošapće glasom koji joj se činio posve stran:

— Konteso!

Ona podigne glavu i pogleda Riegela gdje stoji pred njom i ponizno se ispričava:

— Oprostite da sam vas slijedio.

— Ne, to vam ne mogu oprostiti jer me time kompromitujete pred svojom ženom.

Duboka smetnja ležala je u njegovom licu, koje je obasjalo svjetlo ulične svjetiljke, pa je Zorana morala razabrati da se u njemu vodi neka nejasna borba. On je prešao rukom preko kose i nakon kratke šutnje opet reče:

— Volio bih da propadnem u zemlju nego da me vi ovako prezirno gledate.

— Ja? Ne znam rad šta da vas prezirem! Možda rad toga što ste mi zatajili da ste oženjeni? Takovim se varkama obično služe muškarci u kupalištima! — Pritom se ona ironički nasmije, dok se njegovo lice smrknulo, čelo navoralo, a u čitavom se biću održavala borba.

Kad je on uporno šutio, ustane ona:

— Gospodine, ako ste gentleman, vratite se u kasino. Neću da me izvrgnete nedostojnim sumnjama vaše žene.

Ali on se nije maknuo s mjesta, već je ostao stojeći pred njom u teškoj borbi sam sa sobom.

A Zorana nastavi:

— Idite! Zar ne shvaćate da su naši prijateljski odnošaji time što ste mi zatajili svoju ženu povrijeđeni i da se ne mogu nastaviti.

Ona htjede otići, ali joj on odlučno zakrči put.

— Ne, ja nisam oženjen.

Zorana ga pogleda začuđenim pogledom.

— Nečuveno! Ponajprije barunica veli da vam je žena pisala ono pismo, dapače mi vašu ženu predstavila, a vi to sad najednom preda mnom poričete? Kakva je to igra.

— Nisam mogao da barunicu natjeram u laž.

— Bilo vam je draže da mi predstavi neku damu iz polusvijeta kao vašu ženu negoli da priznate istinu? Zato da prikrije svoj odnos prema vama? To je bilo doista suvišno, gospodine Riegel.

U ovim je riječima bilo toliko spočitavanja da je Riegel kao protiv volje uzdahnuo:

— Kad biste vi znali kako se varate! Mene ne veže s ovom ženom nikakav odnošaj.

— Niti bivši?

— Ne. Ni prošli ni sadanji!

— A zašto vam je ona pisala listić i sakrila ga u lepezu, a kad sam ga ja otkrila, tako ju je prestrašio da vas je radi toga smjesta oženila?

— Ali, nije to — vjerujte. Što da uopće kažem?

Njega je uhvatilo toliko uzbuđenje da su mu riječi zapinjale, a njegov inače tako sigurni glas lako je podrhtavao. Zorana je opazila da se on kida na dvije strane i ne zna na što da se odluči:

— Idite! — reče mu tad. — Morala bi doći barunica! Vratite se u kasino i pustite me na samu.

— Zašto me tjerate od sebe kad znate da ne mogu otići?!

Zorana ga pogleda sjajnim zjenicama nijemo pitajući, a on pristupi bliže k njoj kao da ga je privukla neka sila i prošapće:

— Vi ne vjerujete da mi je barunica strana?

Ona slegne ramenima i odgovori:

— Vjerovala ili ne, to je svejedno!

— Ali meni nije svejedno da li mi vjerujete ili ne... Zar ne osjećate?

Kad ona nije odgovorila, nastavi Riegel: — Što bih učinio, što bih radio da steknem vaše uvjerenje da sam govorio istinu?

— Pokažite mi onaj listić.

— Razderao sam ga i bacio. Ali vam zadajem svoju riječ da u pismu nije bilo ništa što bi se odnosilo na mene i barunicu ili koju drugu ženu.

— Dakle, što je bilo napisano na onom papiriću?

— Mogao bih što izmisliti, ali ja sam iskren i velim da vam ne mogu kazati.

— Kad ne možete, onda nemamo više što da si rečemo. Eno, tamo već dolazi barunica, idite k njoj.

Kontesa pođe, ali joj Riegel opet zakrči put i posve joj tiho reče:

— Budite milosrdni prema meni, možda ću vam reći kojom drugom zgodom!

U to pristupi barunica u pratnji Ferice i kao da se nije ništa dogodilo upozori Riegela:

— Vaša vas žena čeka u igračnici.

— Ako je u igračnici, onda me sigurno ne očekuje, jer kad vidi roulettu, ne postoji za nju nitko na svijetu.

I on ponudi ruku Zorani. A ona mu šapne:

— Nemate odvažnosti da se u njezinoj prisutnosti odrečete te navodne žene? Molim vas, vratimo se u kasino, polazim kući.

Uzalud je Riegel molio da još ostane, ona ga nije slušala i za deset časaka je sjedila u svome automobilu i odvezla se u vilu Orleans.

Sutradan uza sav taj nesporazumak koji se je zbio pozvala je Zorana na diner i Riegela i Fericu.

Riegel je točno u rečeni sat došao. Zorana je opazila da je nešto nemiran i blijed. Čitavo

su vrijeme za dinera pričali, čavrljali, kao da se uopće nije ništa desilo. Spominjali su nekoliko puta i Bojana, kome još uvijek ne bijaše traga ni glasa. Riegel je nekoliko puta požalio što ni danas nije mogao upoznati Bojana. Zorana mu je obećala da će mu želju ispuniti čim se mladi inženjer vrati.

Ona je opažala za vrijeme čitavog razgovora da je Riegel prikrivao uzbuđenje koje je provirivalo iz svake njegove kretnje i pogleda i svake riječi što ju je prozborio sa Zoranom. I danas kao da se je nastavljala u njemu ona borba koju je zamijetila jučer, a koje se nije mogao oteti ni sada, kod stola i u društvu Ferice i Valida.

Kad su se pod večer Ferica i Riegel opraštali, prišapne mu Zorana da se neopazice opet vrati, jer želi s njime nasamu govoriti.

Četvrt sata nakon što se je društvo razišlo uspeo se je Riegel stubama na gornju terasu. Tu je sjedila Zorana u polusvjetlu svjetiljke što ju je obasjavala ružičastim sjajom kao sunce u zoru. Riegel bijaše blijed. Njegov hladni mir kao da ga je posve ostavio. Šuteći sjedne na ponuđeno mu mjesto posve blizu Zorane i upre u nju pogled mu čežnje i nekog straha.

— Ne zamjerite mi što sam vas molila da se vratite.

— Zašto se ispričavate kad ionako znate da sam s toga poziva sretan.

— Ali vaše lice ne odaje preveliku sreću.

On obori oči, kao da želi pritajiti što se u njegovoj duši zbiva. Zorana se polako primakne k njemu i poluglasno i milo reče:

— Pogledajte mi oči... Tako. Sad mi recite, gdje se nalazi inženjer Knežević?

Njezine se oči upiljiše u nj čvrsto i oštro, ali on ne trenu okom i mirno reče:

— Zašto to pitate mene? Otkud bih ja to znao?

— Jednom ste mi rekli da biste mogli svoga takmaca ubiti. Meni se čini da vi smatrate inženjera svojim takmacem.

— Do ovog časa nisam ga smatrao, ali sad kad ste me radi njega pozvali da se vratim...

— Ne rad njega, nego rad vas. Muškarac koji mi iskazuje toliko simpatije i koji je znao u mene steći prijatne osjećaje ne smije da preda mnom bilo što krije. I zato od vas zahtijevam da mi otvoreno priznate i ne tajite, ja dobro razabirem što se u vama događa! Pa sumnjam da ste ga izazvali na amerikanski dvoboj.

— Nisam, konteso. Ja sam bio tako slijep da se nisam niti pitao tko k vama dolazi. Ja sam tek bio sretan što sam smio slušati vaš glas — gledati u vaše oči i trpiti! Muklo zvučio je njegov glas, lice mu je blijedilo, a oči mu se zasjenile.

— Vi dobro znate da vas ljubim, a ne mogu da vam budem iskren!

— Da sam ja znala da me ljubite, a da vas nešto muči, to sam razabrala jučer kad sam tražila da mi kažete što je bilo napisano na onom papiriću što ga je barunica stavila u lepezu. Recite mi to danas, bit će vam laglje.

On se trgne.

— Ne... ne... ne mogu... ne tražite od mene... molim vas! Jer kad bih vam to rekao, morao bih si prosvirati tanetom glavu.

— Zašto?

— Ono što je bilo napisano u lepezi spojeno je s mojom čašću! Veže me zakletva, muževna riječ, koju zadah nekome...

— Nekome?

— Da.

— A tko je taj netko?

— Dakle, s jedne strane sam ja, a s druge taj netko... odaberite između... njega i mene!

Riegelova glava klone, on je nasloni na ruke i prošapće:

— Što je postalo od mene? Što će još biti sa mnom?!

— Ono što sami odaberete!

Riegel sklopi vjeđe da ne gleda u njezine oči kojima je prodirala u njegovu dušu. Kao da se je htio oteti magičnoj sili njezina pogleda. Vidjevši to Zorana ustane.

— Vi me ostavljate? — upita on, otvoriv oči.

— Puštam vas da se odlučite.

I hitrim se koracima izgubi u kuću. Riegel ostade sam na terasi, pritisne na vruće čelo obje ruke i zagleda se u vrata na koja je iščeznula Zorana.

Neodučnost i teška borba zrcalila mu se na licu. Korakne dva-tri koraka prema vratima, kao da će poći k Zorani da joj reče što želi, ali najednom, kao da se je nečega prestrašio, sustane, vrati se k stolu, uzme svoj šešir i poleti niz stube u perivoj te izleti na ulicu, kao da bježi pred smrtnom opasnosti.

U ROVU PEĆINE

ojan sjedi u svome zatvoru. Oko njega debele pećine i on znade da ih prodrijeti ne može. A tu pred njim na stolu brzojavni stroj i on neprestano gleda ne bi li pokušao da stavi ruku na tipku i sazna gdje se nalazi i tko je tamo daleko preko mora i kamo vodi taj sakriveni kabel. Ali tko zna, ne bi li baš time pokvario situaciju? Zato počne

ogledavati stroj i otkrije da se od stroja spušta žica i provlači sve do malih željeznih vratiju ispod kojih vodi nekamo van.

»Gle, ova žica sigurno spaja spoj s prostorijama koje se nalaze izvan ovih vratiju. Bit će da je električno zvonce koje upozoruje Osadove ljude kad im se brzojavlja. Ja ću je prerezati pa neka onda čekaju do sudnjega dana na brzojave.« I on se dade na posao i raskine žicu, a onda pokuša brzojavljati nekome tamo daleko neznajuć kome. Ali nitko se ne odazove.

»Pošto je kasna noć, očito oni tamo daleko svi spavaju. Što da ipak uradim?«

Sve više mu se čini da je nemoguće naći izlaz iz ove pećine, a ipak sve više ga nešto nuka da traži i da smišlja, kako bi ipak nešto pronašao što bi mu pokazalo put kojim bi mogao umaknuti. I on ogleda debele sive pećine što se gordo dižu oko njega i gore drveni strop i željezne šipke i željezna vrata, a ipak nešto mu ne da mira i neki unutarnji glas neprestano ga vodi po tamnoj rupi i neprestano ga nuka da traži.

I sto puta prolazi kraj pećine i ogledava ih, ali uzalud! I sad opet uzme svijeću, pa se spusti dolje da si opet pogleda kabel.

»Dođavola!« razljuti se on.

»Kako su ovaj kabel mogli provesti u pećinu? Rupe nigdje ne vidim! Kabel je položen među pećine! Ljudi koji su ga polagali morali su negdje i prolaziti!« I on stade puzati tragom kabela, sve niže i niže, i sad razabere da je kabel položen u vrlo uskoj udubini pećine, koja je kao rasječena. Taj je prostor tako uzak da se može jedva provući čovječje tijelo.

»Kako mi to nije već palo na um? Ipak nisam posvemu sabran i miran! To je barem posve naravno da kabel nisu mogli unijeti kroz pećinu, kao dusi.«

I on držeći u jednoj ruci svijeću stade se provlačiti kroz uski prostor. S obih strana dizala se pećina, a na dnu poput crne zmije provlači se kabel, sve dalje i dalje. Nad njim nije bilo više stropa od drva, već pećina. Zrak je bivao zagušljiv, a tišina mrtva. Osjećao se je kao u uskom tunelu pećine, u kojem je bilo samo toliko mjesta da se je mogao svojim vitkim tijelom provlačiti, puzajući po kabelu. Nakon četvrt sata tunel se je izdignuo prema gore i on je morao puzati potrbuške i dospio u tako usku rupu da je jedva kroz nju proturio glavu. Ali on plazi naprijed po kamenu, držeći svijeću, koja je već počela dogorijevati. Ali njegova jaka volja ne popusti.

»Kad je onaj koji je polagao ovaj kabel mogao da se provuče kroz pećinu, valjda ću se

provući i ja, pa sad dospio kamo mu drago.«

Polako pretvarao se tunel u rupu i on se je provlačio kroz nju kao puzavac. Najednom razabra da pećina biva vlažna, kao da je negdje u blizini voda. Ali ni to njega ne zastraši. On nastavi svoje puzanje bez odaha i odmora. Najposlije mu svijeća dogori i on se nađe u potpunoj tami, u uskoj rupi, ili kanalu, u zagušljivom zraku. Pipajući oko sebe puzao je naprijed, a dušu mu je bodrila nada da će ipak negdje naći izlaza, pa bilo gdje. Ponajprije pružao preda se ruke i opipao mokru pećinu, a onda se opet opipom uvjerio da li je pod njim kabel. Najednom mu ruka zgrabi blato, pa opet pećinu i opet blato, a čudni šum čuo se iz pećine. On sustane. Negdje kao da šumi slap, ili kroz pećinu teče rijeka?

»Bilo što mu drago, ja ću naprijed, pa makar i na dno rijeke!«

I on nastavi puzati. Rupa je bila tako uska da su mu pećine hvatale odijelo. Svaki čas se je negdje zadjeo. Osjećao se je kao da je živ u grobu i ne zna hoće li ikada izaći na svjetlo sunca. Sad mu najednom dopre do ušiju mukli štropot. On opet sustane i prisluhne. Nekoliko trenutaka bijaše sve mirno i gluho, a onda zatutnji nešto čudno i muklo kao odjek neke grmljavine.

»Svejedno! Štogod bilo, idem dalje!«

I on pruži ruke i plazi naprijed. Kad mu ostane u praznini, on lovi i hvata u tmini pećinu, ali ne može da je dohvati. Hvata lijevo i desno, pa gore nad sobom, ali nigdje ništa. Polovica tijela leži na pećini, a glava i ruke ostadoše u nekoj strahovitoj tamnoj praznini.

»Što sad? Zar sam nad ponorom? Ili se pećina ovdje proširuje?«

On pokuša da se povuče naprijed, ali se brzo povuče natrag. Pred njim je očita praznina. Sad nešto opet zatutnji i voda mu pljusne u lice.

»Poda mnom je voda!«

On izvuče iz žepa žigice i zapali. U malom svjetlu što mu ga je pružila žigica razabere da je pećina pukla u ogromni svod te pred njim zijeva tamna crna udubina. I opet mu pljusne voda u lice. Sad zapali drugu žigicu i osvijetli s njome udubinu.

»Voda! Ili prodire rijeka u pećinu ili more.«

I kad mu opet pljusne voda u lice, on je okusi. Bijaše slana. On sjedne ponad udubine i stade smišljati.

»Kabel se spušta dolje u udubinu — dakle, u more. Tu svakako mora negdje da bude izlaz iz pećine. Kud je more ušlo u pećinu, moći ću valjda i ja izaći!«

Nije dugo smišljao. Skine gornji kaput, baci ga dolje i onda skupivši svu svoju snagu skoči u valove. More je udaralo o pećine i mukla se je tutnjava odzvanjala pod kamenim stropom. A Bojan je plivao sad lijevo sad desno. Svuda je naišao na kamenu hridinu. Nigdje izlaza. Tada se odluči i stade plivati držeći se nad vodom tik pećine i tražeći izlaza.

Valovi su pljuskali oko njega i on je u potpunoj tami bio izložen pogibelji da ga val tresne o pećinu. Zato se opet otisne od kamene stijene i sad ga zahvati val i povuče dolje i stade njime bacati po udubini pećine. Njemu se činilo da mu se više nikad neće oteti. Muklo udaranje valova o tamne stijene i divlji zamah valova rasprši mu posljednju nadu. Sad se val otisne od pećine i sune naprijed, povuče ga dolje, a onda opet baci gore i on osjeti hladnu

struju zraka! I on otvori oči, podigne glavu. Oko njega tama, kao u grobu, ali gore daleko ispod crnih oblaka proviri mala drhtava zvijezda.

»Hvala Bogu! Pod vedrim sam nebom. Ali gdje? Svejedno je gdje.«

Sakupivši svu snagu svoga očnog vida pokuša prozrijeti tminu. Slijeva mu se pričini nešto crno, ogromno, kao brdo, bit će da je kopno. More je prodrlo u pećinu u koju su položili kabel.

»Ako je to Osadov otok, onda mi je plivati što dalje. Kamo? Tko bi znao. Ali ja ću se dati na taj vodeni put do zadnjega daha. Možda mi Bog pošalje kakav brod koji će me ukrcati. Ako mi ne pošalje? Onda ću na dno mora! I to je bolje nego da budem Osadov rob.«

Razmišljajući ovako polako zapliva uzburkanim morem sve dalje od kopna što se je crnilo s lijeve strane. Brzo se udaljivao odanle plivajući burnim morem. Valovi bacali ga po pučini i igrali se njime kao ostankom razbijene brodice. Valovi se dizali kao bregovi, a na vršku svome podigli Bojana pa ga opet bacili dolje u duboke vodene nizine i već se činilo da ga je nestalo u dubini morskoj. On se nije opirao toj vodenoj lavi koja ga je valjala u svom divljem viru, pa je skupivši svu svoju tjelesnu snagu i plivalačko umijeće nastojao da se održi na površini. Čas bi se val sasma spustio dolje i oko njega nastala tamna ploha, a onda se tamo iz daljine stalo dizati brdo od mora i valjati prema njemu, dizati ga u vis, kao lava vulkana. Osjećao je pod sobom divlju snagu vode što se je povijala kao živa morska neman urličući i bjesneći po dalekoj beskrajnosti.

Prođe čitav sat. Prođe i drugi. Bojanu se pričiniše kao vječnost.

Morske se brdine smanjivale, a tutnjava valova stišavala. Morska neman kao da se je umorila, polako klonula i utihnula. Glatka pučina još se je zibala u beskrajnoj svojoj dubini, a onda se napokon posvema stišala.

Bojan je ležao na umirenoj pučini koja se u tami bljeskala kao crno staklo. Gore nad njim plovili oblaci, gusti i tamni. Samo tamo daleko kao da se iz pučine diže neko bijelo svjetlo i polako ga prekriva ružična maglica.

»To je zora«, pomisli Bojan ležeći nauznak. »Takvim je svjetlom bila obasjana Zorana one večeri kad sam sjedio s njome na terasi.« I on stade opet misliti o Zorani.

»Kad me je to inženjer Thomas digao u zrak, kad sam osjetio da sam izgubljen, mislio sam samo o njoj. Što god se sa mnom događa, mislim samo uvijek na nju, nju. A zašto? Zašto, Bojane? Kakvo je to pitanje! Čitava tvoja duša i tijelo ispunjeno je njezinim glasom, njezinim smijehom, njezinim pogledima. Zar je moguće da sam se ja, tako jak i otporan prema ženama, posvema izgubio u njoj?«

I on stade dozivati u pamet sve one večeri i časove što ih je sproveo s njome. I svi najsitniji događaji sad su se u njegovoj duši obnavljali. On je vidio i slušao kako Zorana govori, vidio je svaki nabor njezine odjeće, svaki pogled njezinih lijepih očiju. Vidio je sve to jasnije negoli onda kad je sjedio kraj nje na terasi.

Ružičasto svjetlo na dalekoj pučini stalo prelaziti u rumenilo. Crni se oblaci razbjegli, crna staklena morska ploča začela se plaviti, a iz toga plavetnila dizala se zlatna plamena sunčana kruglja. Sunce se probudilo od sna i nasmijalo modroj pučini, plavom nebu i bijelim prozirnim oblacima što su se razapeli po svemiru kao bijelo velo. I Bojan se sjeti onog dana

kad je poslije pokusa s mikrofonom Zorana ušla u salon i on je kroz otvorena vrata ugledao njezinu spavaću sobu. I sad mu se pričini da je to plavo nebo svod, a ovi prozirni bijeli oblaci da su zavjese od čipaka što se spuštaju s modrog baldahina njezine postelje.

Ova mu je slika neprestano lebdila pred očima, pa je nije moglo protjerati ni mlado sunce svojim veličajnim sjajem, što mu je zablještao vid. I dugo je ovako gledao ovu sliku, kad se najednom trgne, kao od sna, uspravi na svojem vodenom ležištu i pogleda naokolo. Svuda se ljeska smireno more, pozlaćeno jutarnjim suncem. Kopna nigdje.

»Dakle me je bura ponijela na otvorenu pučinu? Poda mnom morsko, a nada mnom nebesko bezdno. Nigdje ništa da se uhvatim. Da plivam? Kamo? Lijevo — desno — naprijed — natrag? Na istok, zapad, sjever ili jug? Čemu plivati, da izmorim svoju snagu ili da još naiđem na kopno od kojega sam se otisnuo, gdje me opet čeka zatvor u pećini? Čekat ću, možda se odnekuda pojavi kakva lađa.«

I on se spusti opet nauznak, gledajući gore u daleku visinu i obuze ga čežnja da se uzdigne u zrak.

»Zašto ja, čovjek koji umijem otimati prirodi sile, ne mogu letiti kao ptica? Zašto ne mogu prodrijeti tajnu koja nosi pticu kad raskrili svoja krila u zrak? Zašto ne mogu da raskrilim ruke i da zaplovim modrim svemirom, kao što mogu da zaplivam modrom pučinom? Kakvim bi se zakonima prirode moralo pokoriti moje tijelo da se uzmogne dići s ove površine morske i poletjeti gore prema suncu, odande pogledati zemlju i pronaći kopno? Zašto sam tako malen i sićušan prema veličini prirode? Ona je kao ovo bezdno morsko poda mnom, kojemu ne mogu zagledati tajnovito dno. Ona je kao tajanstven neki dvor na vrhu brda, prepun tajna, oko kojeg stoje ljudi i ne mogu do njega doprijeti, tek izdaleka gledaju čudne mistične pojave što se odigravaju u tami, koja im je uvijek neprozirna.«

Ali što je to tamo? Kao da se je iz mora uzdignuo dim. Bojan podigne glavu i upre pogled u daljinu i pričini mu se kao da se tamo zapušilo more. Dim se je dizao sve više i raspršio u visinu kao crna maglica. Sve bliže je dolazio taj dim, kao da po moru plovi dimnjak.

— Lađa! — klikne on. I dušu mu ispuni nada.

»Je li to parobrod?« stade se pitati i stade plivati ususret dimu.

I on je vidio kako se približuje, sve je crnji, gušći, vidljiviji i njegove se oči pune nade upiljiše u crne oblake od dima, a tijelo stalo mu plivati sve bliže, tjerano sve jačom rastućom nadom.

Sad je iz dima razabirao malu okruglu crnu točku koja je bivala sve veća i što je dolazila bliže, dobivala je šiljke, koji se na koncu pružiše u zrak kao tri dimnjaka.

»Parobrod!« klicala mu je sva duša, a u mišicama napela se sva snaga i gurala ga naprijed kao neka velika laka nevidljiva sila. I sad je već razabirao obrise lađe i kao da je čuo mukli štropot strojeva... On izdere sa sebe komad mokre košulje i stade domahivati. Jednom je rukom vitlao komadom platna, a drugom otiskivao vodu.

Lađa dolazi sve bliže, a on sve jače maše, viče i dozivlje. Parobrod udaljen od njega nekoliko stotina metara gizdavo plovi po pučini morskoj i njezin štropot uzbudi u njegovoj duši stotinu osnova nade kako će se spasiti. I već parobrod vodoravno plovi pred njim, a on skupi posljednju snagu svoga glasa, zove i maše i opet zove... A parobrod plovi i ne sustaje.

Nitko ga ne vidi i ne čuje. I već je daleko iza njega i on razočarano gleda kako se lađa gubi u daljini, a s njim i njegova nada. I već ne čuje ni buku ni štropot, već se gube obrisi dimnjaka... Sad vidi još samo dim što se razilazi po svemiru kao magla, a onda tek mala crna točka na plavoj pozlaćenoj pučini i opet — ništa! On klone na svoj vodeni ležaj i stade nogama otiskivati vodu.

Sunce se je već spustilo prema zapadu, a on se još uvijek izvanrednim umijećem svoje plivalačke vještine i velikom snagom mišica drži na površini vode i čeka — uzalud! Ali već osjeća kako mu pada na oči mrak i kako mu tijelo zamire i mišice gube svoju snagu.

Nad njim visoko gore proleti jato galebova. Po njima je pao crveni žar zapadajućeg sunca, pa se rumene kao da su se okupali u žarkoj krvi.

»Galebovi«, pomisli on skupiv još posljednje ostanke svoje svijesti. »Ako su to galebovi, onda bih se morao nalaziti negdje blizu kopna. Pa da, valjda i jesam negdje u blizini Osadovog otoka. Možda je taj brod što je tako nemilostivo i oholo otplovio pokraj mene bio njegov? Zar, dakle, da plivam dalje i tražim to kopno i zađem u ruke Osadu? Ne, bolje je onda umrijeti. Umrijeti? To znači da više nikad neću vidjeti Zorane. Hoće li ikada saznati kako sam je ljubio? Čudno! Zar sam morao pasti u ovu strahovitu samoću, zar sam morao pasti u mrežu smrti, a u njoj polako umirem samo zato da osjetim, da si priznam kako je uistinu ljubim?«

I kako je ujutro gledao kad se je zaplavilo more, a iz njega dizalo sunce, tako je sad gledao kako opet tone u valove, što su se od njegovih krvavih zraka rumenili i opet blijedili i bivali sve tamniji i crniji. I sunce se utopilo u dalekoj pučini, a s njim utapljala se njegova posljednja nada i posljednja snaga. Ruke mu odrvenile, tijelo mu se kočilo, samo duh ostade još napola budan i gleda negdje u daljinu, nad morem terasu, na kojoj sjedi Zorana, a kroz ružičaste svilene zavjese zirka u nju čarobno svjetlo.

I on više ne vidi more nad kojim je suton razastro svoje tamne noćne zavjese, ne vidi nad sobom svemir kojim plove bijeli oblačići. Oči mu se sklapaju i posljednji trzaji njegovog duha pružaju mu osjećanje da mu se tijelo više ne može držati nad površinom vode, ne može slijediti njegovu volju, nego da se spušta polako u more, da mu voda ulazi u usta — oči — da silazi dolje u tajnovitu nepoznatu i strašnu bezglasnu dubinu...

UTOPLJENIK

orem plovi jahta bijela kao labud i ulazi u luku Villefranche. Na palubi stoji Valido. Izgleda kao vojvoda što je došao da osvoji svijet. Njegovo kao mramor bijelo lice obraslo tamnom bradom mrko je i ozbiljno. Uz njega sjedi Zorana te ispituje Fericu o njegovim tajanstvenim tragedijama što ih je ostavio u Zagrebu.

Svako njezino pitanje pustopašna je rugalica i ove ju zabavljaju. Tada se okrene i pogleda Valida i, kao da je zaboravila na Fericu, pristupi k njemu i zapita ga iznenađeno:

— Zašto ste tako zamišljeni?

— Vi ste zaboravili na inženjera Kneževića?

— Nisam, ali sam čvrsto uvjerena da će se bilo koji dan vratiti.

— Ja nisam o tom uvjeren.

— Vi niste? Kako to?

— Četiri dana i noći prođoše da se ne javlja.

— Bit će da se je opet zatvorio u Toulonu i ondje smišlja novi izum.

— U Toulonu ga nema.

— Vi ste se ondje upitali za nj?

— Jest, i dobio sam danas prijepodne odgovor da je prije četiri dana kasno u noći došao u svoj stan, uzeo sve svoje nacrte, spise, svoja odijela i kovčege te otišao.

— A vi mi to sve istom sada saopćujete?

— Nisam vam htio pokvariti veselje za današnji izlet.

— Pokupio je svoje stvari i otišao. Što to znači? — ponovi Zorana.

Tamne duboke oči Validove upriješe se u Zoranu i oni se gledaše nijemo, kao da se oboje nešto pita.

Ferica, koji je slušao cijeli razgovor, ustane s klupe, pa nasmiješeno primijeti: — Zaljubio se u vas, konteso, i pobjegao.

Ove su riječi grubo prekinule šutnju, pa Zorana nevoljko reče:

— Otkuda biste vi to znali?

— Oprostite, meni nije ništa o tome rekao, ali tako naslućujem — pa napokon ne bi bilo ni čudo!

— Ne brbljajte koješta — srdila se Zorana.

— Svakako je nepojmljivo da mi nije barem pismeno ništa javio primijeti Valido — kad je prije mjesec dana sa mnom dobrovoljno sklopio ugovor.

— Ali da je pokupio nacrte i spise u svom stanu, pa onda otputovao? — opet će Zorana.

— To je gotovo nevjerojatno.

— Kad ste ga vidjeli, gospodine Ferica, zadnji put?

— Na stubama u hotelu Terminus i onda mi je rekao da polazi na šetnju u zrak.

— I letio je nad vilom Orleans i mahao mi je bijelim rupcem — i opet odletio!

— Oprostio se valjda s vama — primijeti Valido i opet pogleda značajno pitajući Zoranu. Ali ona polako mahne glavom, kao da je time rekla da ne vjeruje.

— Vi ne slutite šta ga je moglo sklonuti da otputuje? — upita Valido i opet pogleda Zoranu svojim pronicavim očima.

— Ne. Ni izdaleka — i sumnjičavo pitanje iščezne u tom času s Validovog lica, kao da mu je ovaj odgovor bio dostatan da joj vjeruje. Nekoliko su časaka sve troje šutili, a onda će opet Valido:

— Ovaj je gubitak nenadoknadiv!

— Ni u snu nisam mislila da bi nas mogao ostaviti.

Ferica je opazio da su Zorana i Valido smrknuti i tek sada razabere kako se njihovi pogledi nijemo pitaju i sporazumljuju, kao da govore nekim posebnim jezikom i o nečem što on nije mogao da shvati. Ali to mu je dosadilo, pa se okrene prema luci, u koju su polako već zaplovili i približavali se kopnu.

— Što je to tamo na obali? — najednom će Ferica pokazujući neku skupinu ljudi koji se na pristaništu sabraše oko nečega i napeto gledaju.

— Očito da se je nešto desilo — primijeti Valido.

Jahta pristane s druge strane pristaništa, a njih troje izađe na kopno.

— Pogledat ću što je tamo — reče Valido Zorani i Ferici te pođe po kamenom pristaništu na drugu stranu, prema skupini što je nekoga opkolila.

— Što to gledaju? — upita Valido čovjeka koji mu je bio najbliži.

— Ribari dovukoše s mora nekog utopljenika.

Valido priopći to Zorani i Ferici, koji su već pristupili posve blizu skupini, a onda se protura da vidi utopljenika. Zorana i Ferica pođoše za njim i pokrčivši si put kroz gomilu stadoše. Na obali leži muškarac nepomičan — mrtav.

— Knežević! — klikne Valido.

Zorana korakne naprijed, a onda stane kao ukopana. Pred njezinim nogama na zemlji leži Bojan, crna njegova lijepa kosa prilijepila mu se na čelo i po licu, koje bijaše posuto mrtvačkim bljedilom, dok ribari pričaju znatiželjnim ljudima:

— Pred zapad sunca vraćali smo se s ribarenja i spazili nešto bijelo na površini vode. Pošli smo da vidimo što je i zaveslali onamo, kadli stigosmo na mjesto, našli smo tek bijeli komad platna kako pliva po vodi, bio je dio nečije košulje. Povučemo rukav, a ono nešto teško, mi pogledamo bolje i razaberemo da držimo u ruci izderani rukav nekog čovjeka koji tone pod vodu. Povučemo, ali rukav se izdere i ostane nam u ruci. Pošaljemo najmlađeg od nas i on zaroni pod vodu da izvuče iz njega muškarca. Ništa nije imao uza se po čemu bismo mogli saznati tko je, tek po prstenju smo naslutili da je očito otmjeni gospodin i mi smo ga uzeli u lađu, pokušali ga probuditi u život, ali bijaše mrtav.

— Zar uistinu mrtav? — upita Valido, dok je Zorana zurila u zemlju i šutila.

— Dakako da je mrtav — odvrati ribar.

Valido se sagne k topljeniku, sade ga gledati, pa se onda opet okrene prema općinstvu što se je sve više stalo kupiti oko njih. Večernji šetaoci obale, razabravši da se je nešto desilo, pridolazili da vide što se ovdje događa. I sad izađe iz općinstva neki gospodin u modrom odijelu s prosijedom glavom, prokrči si put do utopljenika, klekne, položi mu uho na srce i opipa bilo.

— Gospodin je očito liječnik? — upita Valido.

— Da — odvrati on.

— Molim vas, pokušajte što god liječnička znanost može, možda bi se dalo štogod učiniti.

— Mi smo sve pokušali! — uvrijeđeno će ribar. — Znamo mi što utopljeniku treba, ali kad je mrtav, onda je mrtav!

— Vi ste mu rod? — zapita liječnik Valida.

— Prijatelj! Pa vas molim da ipak pokušate ne biste li ga dozvali u život. Možda ipak još nije svršeno...

Validovo lice je odavalo da je vrlo uzbuđen, a oči njegove tražile su Zoranu, koja se je povukla natrag i okrenula od utopljenika kao da ga ne može gledati. Sada se brzo sporazumi s liječnikom i oni digoše Bojana te ga odniješe na jahtu, koja je stajala s druge strane pristaništa. Iza toga se vrati Valido k Zorani i reče joj:

— Pođite s gospodinom Fericom kući. Javit ću vam telefonom što će biti.

Ona bez riječi pođe prema cesti, na kojoj je već čekao Validov automobil te Zorana i Ferica sjedoše u auto.

— Očito je pao sa zrakoplova u more — reče Ferica — ili se je možda htio utopiti rad vas, konteso?

— Molim vas, gospodine Ferica, učinite mi uslugu i šutite — reče Zorana.

On slegne ramenima, stade se razgledavati ulicama, ne znajući što da radi od dosade. Stigavši u vilu Orleans, ne skine Zorana šešira ni kaputa, već onako odjevena kako je došla s izleta sjedne k telefonu u Validovoj radioni. Uz nju sjeo je Ferica i pokušavao da zapodjene nekakav razgovor, ali mu Zorana nije odgovarala. Tražila je nešto po telefonskoj knjizi i kao da ne primjećuje da je tu Ferica. Onda je opet knjigu odložila, naslonila glavu na ruku i zurila u zvonce. Ferica je nastojao da s njezinog lica pročita kako bi se vladao i što bi govorio jer mu je bilo neudobno ovako šuteći sjediti.

Ali njezino je lice bilo posve hladno pa se u njemu nije moglo pročitati što se u njoj događa. Prošlo je pol sata i zvonce telefona zazvoni. Ona prihvati slušalicu:

— Halo, Zorana?

— Da, ja sam!

— Liječnik je pokušao sve što se s utopljenikom može pokušati, ali nije ništa koristilo. Dao sam pozvati profesora Caleuxa. javit ću se opet.

I slušalica pade u telefon. Zorana opet sjedne. Kad je priopćila Ferici što joj je Valido

rekao, ustane on i reče:

— Koji ga je đavo nosio taj dan da leti! Kakva je to glupa ideja polaziti na šetnju u zrak? Svi ljudi šećemo kopnom, samo on treba da šeće zrakom!

Zorana mu ne odgovori. Sjedila je šuteći i zurila preda se. Onda je opet ustala, prošetala se po sobi, pa opet sjela. Ferica je pratio njezine kretnje, a u isto doba bilo mu je dosadno, pa opet započne govoriti:

— Ja sam uvijek slutio da će ga taj aeroplan jednom baciti u more. Bio je vrlo zlovoljan kad je ono prije četiri dana polazio u hangar. Kao da je slutio...

Zvonce zazveči. Zorana pohiti i uzme slušalicu.

— Halo, Zorana?

— Da, ja sam. Što je?

— Profesor Caleux konstatira da se inženjer nije ugušio u vodi, dakle se nije utopio, već se radi o dubokoj nesvijesti uslijed potpune uhnemoglosti! Očito se je onesvijestio i onda stao tonuti, na što su ribari našli.

— Hoće li ga probuditi?

— Ne znam, ali mrtav nije.

— Javite mi odmah što će biti.

I opet pada slušalica, a Zorana pođe po sobi i saopći Ferici najnovije vijesti, a onda sjedne, uzme novine i zadubi se.

»Ona sad čita novine«, pomisli Ferica, »dok ja tu sjedim kao bedak!«

— Možda vam smetam? — reče on i ustane.

— Ne, ostanite, samo vas molim šutite. Vaše riječi sasvim su nezgodne u ovom času!

I ona se ponovno zadubi u novine.

»Vrag bi znao tu žensku!« pomisli Ferica u sebi i zagleda se u njezine male nožice. »Zašto se kapricira da šutim? Sad kad taj prokleti Amerikanac Valido nije kod kuće, čovjek bi se mogao malo ljepše zabavljati s njome nego tu sjediti kao kakvo tele. Čudna ženska! Bez osjećaja!«

Ovako je razmišljao Ferica i ljutio se u sebi, dok je Zorana tvrdokorno šutila i ponašala se kao da ga ovdje nema. To je vrijeđalo njegovu taštinu do krvi, a ipak nije htio da ode.

»Čovjek mora štošta da žrtvuje«, pomisli Ferica. »Oni su tako otmjeni ljudi, pa neću da im se zamjerim.«

Prođe čitav jedan sat u potpunoj tišini. Zorana je zurila u novine, a Ferica ili sjedio u kutu i neprestano se vrtio na stolcu ili ustajao pa gledao na prozor i srdio se. Napokon zazvoni telefon. Zorana pohiti i prihvati slušalicu.

— Ja sam, Zorana, što je?

— Profesor ga je probudio iz nesvjestice. Halo, halo, čujete li?

— Da, da čujem. Hoće li ga moći zadržati na životu?

— To još ne znamo. Prenijeli smo ga u hotel Terminus. Neka dođe gospodin Ferica ovamo. Ja ću ostati ovdje možda svu noć.

— Dobro. Ali javite mi opet što će biti dalje.

Zorana spusti slušalicu i saopći Ferici poruku Validovu. On se odmah oprosti i uputi u hotel.

»Luda ženska nije znala izrabiti priliku«, mrmljao Ferica vozeći se Validovim automobilom.

Kad je prispio u hotel Terminus, kamo su donijeli Bojana, našao ga je gdje leži na postelji, nepomičan i sklopljenih očiju. Profesor Caleux sjedio je uz njega, a Valido stajao do nogu.

— Hoće li preživjeti? — upita Ferica.

— To ovisi o njegovoj tjelesnoj snazi.

Zamalo dođe bolničarka koju je poznavao Valido, a iza nje stigoše još dva liječnika.

Nakon četvrt sata stade Bojan nešto nerazumljivo buncati. Dva su liječnika na želju Valida ostali uz njega, i neprestano se bavili njime. Od časa do časa on je micao ustima ili rukom te, buncao, a opet bivao nepomičan, dok su liječnici neprestano pratili kucanje njegova bila i temperaturu.

Za pola sata Ferica i Valido pođoše na telefon, a Valido javi Zorani:

— Inženjer leži u vrućici, ali svijest mu se još nije vratila. Pođite na počinak.

— Čekat ću vas! Ne mogu spavati.

— Ali ja ću ostati dok ne saznam što će biti s njime.

— Ostanite. Čekat ću vas. Javite mi ako je što važna — odgovori Zoranin glas. Valido se opet popne gore u Bojanovu sobu, a Ferica pođe da večera.

Liječnici i Valido bdili su nad Bojanom i pratili svaku njegovu kretnju. I što je vrijeme zalazilo dublje u noć, to je on sve jače buncao.

— Što govori? — upitali liječnici Valida.

— Ne znam — odgovori on. — Ne poznajem njegov jezik. Samo razabirem da izgovara jedno žensko ime!

Svu noć ležao je Bojan u vrućici i neprestano buncao. Ferica, koji je također ostao bditi uz njegovu postelju, pogledao je svaki put kad je Bojan izrekao Zoranino ime Valida. Očekivao je da će ga upitati što to Bojan govori, ali Valido je šutio. Tek onda kad bi Bojan izgovorio Zoranino ime, stao bi ga promatrati i dugo i nepomično gledati njegovo lice. I tako je prošla sva noć u neprestanom očekivanju da se Bojanu vrati svijest, ali ni ujutro nije vrućica popustila, pa je tako još uvijek ležao u neprestanoj besvjestici, a liječnici još uvijek nisu znali ustanoviti hoće li preboljeti ili ne.

Oko osam sati sjutra stigne pred hotelom Terminus auto. Iz njega siđe Zorana. Ferica i Valido dočekali su je pred ulazom u hotel i otpratili u Bojanovu sobu. On je ležao nauznak sklopljenih očiju, lica mu se žarila, a suhe usne stadoše se micati i šaptati:

— Zorana! Zorana!

Ferica pogleda Zoranu, pa Valida. Njegove oči počivale na Zorani kao neko veliko duboko pitanje, dok ona nije ni jednom kretnjom pokazala da ju bilo kako dira što je mladi inženjer izgovorio njezino ime. Lice joj je bilo zastrto koprenom od šešira, pa se nije moglo

razabrati nikakav neobični izražaj i činilo se da je prema svemu sasvim mirna i bešćutna. Valido je naprotiv napeto gledao u nju, ali mu ona nije pogled uzvratila, već je i dalje posve mirno gledala u vrućicom užareno Bojanovo lice.

Čitavo prijepodne prošlo je bez ikakove promjene kod bolesnika. U dva sata poslijepodne, nakon jela u blagovaoni hotela, ostadoše Valido i Ferica kod stola da zapuše smotku, dok se je Zorana digla i otišla gore da vidi što je s Bojanom.

Zastori sobe su spušteni. U sobi je polumrak. Uz postelju sjedi bolničarka. Zorana skine šešir i sjedne s druge strane uzglavlja.

— Očito se budi — šapne bolničarka.

Zorana se pridigne da ga bolje vidi i susretne se s njegovim smućenim pogledom.

Bojan je otvorio oči, gleda preda se, a ne vidi ništa. I on se osjeća kao da još uvijek leži nauznak u morskoj pučini te pruži ruku kao da bi htio da pliva i otiskuje morske vale.

— Kako vam je, gospodine Bojane?

Ova ga riječi čudno smutiše, on pusti ruke, ostade miran i sluša i gleda gore.

— Gospodine Bojane! — opet će Zorana.

»Otkuda taj mili njezin glas?« I sad ugleda dva velika plava oka sa žarkim zjenicama!

Njemu se čini da je to plavi nebeski svod na kojemu se sjaju dvije zvijezde.

»Slab sam, neću se uzdržati na pučini morskoj i potonut ću...«

Ove su misli tek bljesnule u njegovoj umorenoj svijesti! A to ga još više umori pa opet sklopi oči.

— Još uvijek nije pri svijesti — reče Zorana bolničarki i položi ruku na Bojanovo čelo.

Njemu se pričinilo da ove riječi što ih je izrekla Zorana dolaze iz velike daljine.

Ali on ih je ipak razumio i on je osjetio ruku na svome čelu. I svijest mu se stade polako buditi te pokuša opet otvoriti oči. Pred njim nekakva magla, koja se polako rastvarala i predmeti u sobi bivali jasniji. Zorana se sagne posve blizu k njegovom licu i upita:

— Poznajete li me?

I ove riječi čuo je iz daljine. Njegova ih je svijest slutila, makar je bio u nekom polusnu, i njegove oči gledale su njezine okrugle obraze, malo čelo i velike oči. I on ju prepozna. Njegova sjetila kao da su se počela buditi i sad osjeti da ne leži na pučini, nego na mekoj postelji, a na njegovom čelu počiva njezina meka ruka. Osjećaj slatke topline, neka meka milota i dragost prešla mu je čitavim bićem i od razdraganosti sklopi oči i tek napola probuđena svijest zaželi da bi vječno ovako ležao i slušao taj mili topli glas i vječno osjećao na svom čelu njezinu ruku.

— Opet je pao u besvjesticu — reče Zorana i naloži bolničarki da pođe po liječnika.

On je čuo sve što Zorana govori, ali u polusnenoj svijesti je mislio da sve to samo sniva.

Njezina blizina i njezin glas i sve to što se oko njega zbivalo napunjalo ga je tako slatkom milinom da nije ni nastojao skupiti svu snagu, otvoriti oči i uvjeriti se da li je san ili java. Kao da se je bojao probuditi iz ovog polusna u kojem je osjećao njezin pogled i njezino lice posve blizu svoga i njezinu malu meku ručicu na svome čelu. I ležao je dalje nepomičan sklopljenih vjeđa u slatkoj polubesvijesti.

Tada se otvore vrata te uđu Valido i Ferica. Zorana se je odmakla od Bojanove postelje i skinula mu ruku s čela.

To je Ferici bilo vrlo napadno i on pogleda Valida. Ali u njegovom blijedom prekrasnom licu nije razabrao nikakove promjene. Samo tamne i duboke su mu oči gledale i sada kao i prije Zoranu nekim strogim pogledom. Uto se pojavi liječnik da im saopći da je vrućica popustila i sad mu treba samo njege. Kad je liječnik otišao, stadoše Zorana, Ferica i Valido razgovarati kako je Bojan mogao dospjeti u more.

— Sigurno je pao s aeroplanom — uvjeravaše Ferica.

Ovaj razgovor počeo je Bojana zanimati i njegova svijest razabrala je posve jasno tko to govori. I otvorivši oči pogleda oko sebe. Prepoznao je svoju sobu u Nici, prepoznao je Valida, Fericu i Zoranu i pridigne glavu:

— Kako vam je? — upita ga Valido.

— A što je to sa mnom? — začudi se Bojan.

— Nastradali ste aeroplanom i pali u more? — odgovori on.

— S aeroplanom pao u more? Ne, nikako!

— Kako biste onda dospjeli u valove morske i gotovo se utopili?

— Kako sam dospio? — časak je zurio preda se i stao misliti: u njegovom se sjećanju prikaže inženjer Thomas, spuštanje aeroplana na livadi, pa onda kako su ga vezali na sjedalo aeroplana, pećina, more... Polako padala je koprena zaboravi s događaja što su se njim zbili i on ih je mogao pratiti jednoga za drugim, a onda zapanjeno upita:

— Zar sam ja u Nici?

— Da — odgovori Valido.

U njegovom se licu održavalo silno začuđenje.

— Kako sam ja mogao dospjeti u Nicu?

— Ribari su vaš našli u blizini obale Nice.

— U blizini obale Nice? To nije moguće! Ta ja sam bio na Osadovom otoku!

— Bit će da ste to snivali — reče Valido.

Bojan se ispravi na svome ležištu, protare oči, pa reče:

— Ne, ja to nisam snivao.

I sad im stade posve jasno pripovijedati kako je one večeri prije četiri dana pošao u hangar, kako se je ondje okladio s inženjerom Thomasom da će stići u Mentonu mnogo prije njega, kako ga je inženjer zavarao, svezao na aeroplan i oslikao sve redom događaje onako kako su se zbili.

Zorana i Valido su slušali napeto njegovo pripovijedanje i snebivali se.

— Samo jedno mi nije jasno — dovrši Bojan. — Kako sam ja mogao s Osadova otoka dospjeti ovamo u Nicu?

— Ribari su vas našli na pučini.

— Ali oni nikada ne zalaze tako daleko na more. Nije moguće da su bili u blizini otoka na koji sam se vozio podmornicom najvećom brzinom gotovo osam dana.

— Ako pako uopće nijeste bili na otoku? — upita Zorana.

— Nisam bio na otoku? Pa gdje sam onda bio? Otisnuo sam se od kopna boreći s valovima i plivao sam dosta daleko i neprestano sam nastojao da se što više udaljim od kopna koje sam držao da je Osadov otok.

— Očito da je to bilo francusko kopno, a nipošto otok — primijeti Valido.

— Vi ste isplivali iz pećine i udaljili se od kopna, i onda ležali na pučini? — upita Zorana.

— Tako je bilo.

— Velite da su oni tamo kabelom brzojavljali da će brod stići u nedjelju i da će vas ukrcati u noći. I to dokazuje da niste bili na otoku.

— Ali gdje? Mi smo ipak letili zrakom — reče Bojan.

— Oni su vam pokrili lice maskom da ne vidite kamo vas vode. Niste li osjetili da možda lijetalo kruži naokolo morem samo da vas zavara da tobož nekamo daleko letite?

— Brojao sam sekunde i zaspao. Kad su me probudili, bio sam već na zemlji i potpuno uvjeren da smo vrlo dugo letili.

— Nisu li se oni mogli spustiti s aeroplanom negdje blizu na francuskom kopnu i zatvoriti vas u podrum neke kuće koja leži u blizini morske obale? — primijeti Zorana.

— Da. To je moguće. A ja sam isplivao van misleći da sam na otoku, udaljio se od kopna što sam više mogao, ali onda je taj kabel što je vodio u more...

— Onda taj kabel očito vodi iz mora kroz pećinu u dotičnu kuću i spaja francusko kopno s otokom — upadne Valido.

— I oni su u podrumu brzojavljali na otok da su me uhvatili, na što su im s otoka javili da će poslati brod i ukrcati me da me povedu na otok!

— Da, tako će biti — reče Valido — jer ako ste čitavo vrijeme kod svijesti i znadete da ste isplivali iz pećine u more, tada je nemoguće da ste bili na otoku, već negdje blizu.

— Sjećam se svega sasvim dobro sve do časa kad sam izmoren od gladi i nespavanja izgubio svijest i tonuo.

— Ali nešto mi nije jasno — primijeti Valido. — Zašto ste prije četiri dana bili u svom stanu u Toulonu i pokupili svoje stvari?

— Ne. Ja nisam bio u Toulonu.

— Mene je izvijestila policija da ste pokupili svoje nacrte i svoje kovčege te se nekamo odvezli.

— To su učinili očito Osadovi uhode — primijeti Zorana — u vjeri da im više nećete umaći, pa htjedoše stvar prikazati kao da ste vi sami nekamo otputovali.

— Odmah ću javiti šefu policije da ustanovi tko je to bio u vašem stanu, možda će nam ovako uspjeti ući u trag uhodama.

— Ali prije svega valja ispitati ribare posve točno gdje su me izvukli iz mora. A onda ćemo pretražiti obalu u onom kraju. Negdje moramo naići na pećinu u koju vodi kabel s Osadova otoka.

— To će nam slabo koristiti — reče Zorana. Oni su sigurno već saznali što se je s vama dogodilo, pa ga mogu lako povući iz pećine i pustiti u more.

— Ali ja ću prepoznati pećinu pa makar na dnu mora.

— Evo vidite — reče Valido — kako je Osado organizirao svoje ljude, svoju uhodarsku službu. Oni posjeduju čak i kabel, pa su se sjeli u tuđoj zemlji kao da su kod kuće.

— Kakve li organizacije — primijeti Zorana. — Zašto se ljudi koji rade za dobro čovječanstva ne mogu tako snažno organizovati i tako slijepo služiti svome cilju kao lupeži?

— Jer lupeži uvijek uporabljuju silu, a oni koji se bore za dobrobit nisu nikada mogli blagodat nametati silom. Tako ja nisam htio da gospodina inženjera prisilim, da svaki svoj korak podredi mojim odredbama. I zato evo pada u ruke Osadovim razbojnicima.

— Ali odsada ćemo ga staviti pod svoju policajnu pasku — primijeti Zorana.

Bojan se nasmiješi, a oči su mu izražavale posve neprikriveno da ga je njezina primjedba razdragala.

— Kad su vas ribari donijeli — reče Valido kao da želi Bojanove misli odvratiti od Zorane — mi smo mislili da ste aeroplanom pali u more, a gospodin je Ferica tvrdio da ste se utopili u samoubilačkoj nakani, ali ja sam uvjeren da čovjeka tolike snage i energije ne bi moglo ništa prinukati da se sam ubije.

Bojanov pogled nehotice padne na Zoranu. Ali on osjeti da ga Valido gleda i pomisli u sebi:

»Istražuje li moje osjećaje prema njoj ili me samo slučajno tako gleda?« Ali kraj toga smogao je on toliko mira da je mogao posve hladno odgovoriti:

Očito da se je Ferica šalio kad je rekao ovakovu ludost.

Zorana ustane i pristupi k Bojanu.

— Nastojte se što prije oporaviti.

Bojan je čekao da će mu ona pružiti ruku, onu ruku koju je držala na njegovu čelu, pa je u tom času upravo čeznuo za tom malom rukom da je poljubi, ali ona mu je nije pružila i otišla je iz sobe, dok se je Bojan ožalošćen pitao:

»Zašto mi nije pružila ruku? Boji li se njega?«

— Gospodine inženjeru — reče Valido kad je Zorana izašla — za četrnaest dana bit ćete posvema oporavljeni i onda ostavljamo sav svijet i putujemo.

— Kamo?

— Onamo gdje nas čeka zadaća da radimo za dobrobit ljudstva. Vaš je upit maloprije bio vrlo plah, ali vi ste mi obrekli poći bilo kamo i ostaviti sve.

— Ja ću svoju riječ održati.

— Pouzdajem se u vas.

— Ali ne zaboravite da će nas Osadovi ljudi na moru čekati.

— Sjećate li se kako je glasio brzojavni kabel. Gdje će nas napasti?

— Nažalost sam svoj kaput s bilježnicom u džepu bacio u vodu tamo negdje u pećini. Ipak se sjećam da su označili negdje mjesto između Rakova obratnika i ekvatora u Atlantskom oceanu. Točnu oznaku sjeverne širine i duljine kane si očito dati kasnije.

— Ako im prije toga kojom srećom ne pronađemo kabel!

Zorana je međutim sišla po stubama hotela i prošavši kroz predvorje, u kojem su gosti sjedeći u naslonjačima čavrljali, opazi u blizini vratiju Riegela. Držao je u rukama novine, ali nije čitao. Bio je nešto blijed, ali prozirne plave oči su bile mirne. Ona ga pogleda istražujućim pogledom i sjedne u naslonjač.

— Mislila sam da ste otputovali.

— Htio sam, ali opet nisam mogao.

— Što vas je spriječilo?

— One večeri, kako sam posljednji put govorio s vama na terasi, kad sam otišao, bio sam uvjeren da ću otputovati. Drugo jutro nisam došao na našu običajnu šetnju.

— Niste došli i ostale dane?

— Uistinu?

— Gdje ste bili puna četiri dana?

— Zatvorio sam se u svoj stan i mislio...

— Na mene?

— Samo na vas.

— Da je to istina, ne biste bili mogli izdržati a da ne dođete da mi donesete odgovor za koga ste se odlučili: za onog nekog tko vam krati da mi budete iskreni ili za mene? Vi šutite? Dakle se ne možete odlučiti?

On je spustio glavu, oborio oči i dalje šutio.

— Pa dobro — reče ona ravnodušno, ustane i pođe prema izlazu hotela.

On ju slijedio kao da ga za njom vuče neka nepoznata sila.

— Jeste li čuli što se je desilo inženjeru Kneževiću? — upita ga Zorana kad su izašli na ulicu.

— Sobarica hotela mi je pričala da je pao s aeroplanom u more.

— Da, pao je u more.

— A vi ste mislili da sam ga pozvao na amerikanski dvoboj.

— Da. Onda sam još bila uvjerena da me ljubite. Međutim je to bila luda utvara.

S ovim riječima skoči ona u auto što ju je čekao pred hotelom i ne puštajući mu vremena da joj odgovori i ne pruživ mu ruke, dade šoferu nalog da vozi.

MODRA REDUTA

ila je ugodna topla večer. Pred vilom Orleans stane auto, a iz njega siđe Riegel te se uspne gore. Ušavši u salon, dođe mu prvi ususret Ferica, koji ga srdačno pozdravi, ali ga odmah promjeri od pete do glave da istraži njegovu toaletu.

»Hm«, pomisli Ferica, »upravo je elegantan i pristao. Magarac upotrijebio je svu pomnju da se svidi maloj kontesi, ali ipak mene ne može natkriliti. Ako su joj oči i na pravom mjestu, jednom će ipak na mene red!«

Međutim pristupi Riegelu Zorana i pozdravi ga kao obično vrlo ljubezno. Bila je vrlo lijepa, u odjeći od modro i bijelo prugaste svile koja se je priljubila njenoj maloj nježnoj pojavi istaknuv gibive forme. Iza nje pojavilo se čitavo društvance, a Zorana prikaže Riegelu Bojana.

— Evo, to je čuveni naš inženjer Knežević kojega ste toliko željeli upoznati.

Bojan stane pred Riegela u crnom odijelu, iz kojeg se je isticala samo bijela košulja i bacala odsjev na njegovo muževno garavo lice. Oba se muškarca jedan drugome pokloniše, a onda si pogledaše čvrsto u oči.

— Čuo sam o vašoj nezgodi — reče prvi Riegel — i treba da vam čestitam što ste tako sretno utekli smrti i još se sretnije oporavili.

— Za šest dana, evo, opet sam zdrav i čitav i spreman za nove pustolovine — odvrati Bojan pogledavši Riegelu oštro u oči.

Mladi inženjer osjećao je prama tome čovjeku i sada neugodno čuvstvo sumnje i makar je Zorana tvrdila da nije umorio detektiva i makar mu je inženjer Thomas rekao da Riegela ne poznaje. Čitava Riegelova pojava, hladne crte lica, mirne, gotovo proračunane kretnje i bešćutne oči ispunjavale ga neprestanim sumnjama. I kad je gledao Riegelu u oči, ovu mu je sumnju dobacio svojim pogledom. Sad uđe u salon još neki gospodin, omalen sa šiljastom crnom bradicom, prijatnim i finim crtama lica, odjeven vrlo otmjeno, samo mu je kravata bila vrlo nehajno skopčana neobično velikim biserom.

— Naš stari prijatelj markiz de Romain — predstavi ga Valido gospođi.

Zorana ga je pozdravila kao starog znanca, na što je Ferica prišapnuto Bojanu:

— Opet nova konkurencija.

Ali Bojan ne odgovori, već pruži ruku markizu, koji ga je neobično znatiželjno pogledao.

Doskora sjedoše svi na staklenoj terasi k dineru. Zorana je čavrljala čitavo vrijeme duhovito i veselo i zabavljala čitavo društvo: sveđer tiho razgovarala s Bojanom, a preko stola dobacivala bodljikave šale markizu, pa se opet upustila u kakvu poluglasnu raspravu s Bojanom, dok je Riegelu samo katkada štogod rekla. Najednom upita ona markiza:

— Recite, kad biste vi ljubili ženu, biste li mogli imati pred njom kakovih tajna?

— To ovisi o tome kakva je to žena — odvrati markiz.

— Recimo da sam ta žena ja! Biste li mogli preda mnom štogod skrivati?

— Zaista ne.

— A vi, gospodine inženjeru?

Bojan je zadržao svoj mir i odlučno odvrati:

— Ne.

Ona je ispod oka dobacila Riegelu trijumfarski pogled, a onda je nastavila raspravljati s Bojanom o ljubavnom povjerenju. Riegelovo je lice bilo čitavo vrijeme hladno, njegove kretnje mirne, ali oči su mu gorile i ovaj put izdavale da mu unutrašnjost nije mirna. Poslije dinera pođoše gosti u perivoj. Zorana je uzela ispod ruke markiza i Bojana i s njima šetala po obali, a Riegela i Fericu prepustila Validu. Kad su došli k obali, predloži Zorana da sjednu u čamac i da se prevezu morem po mjesečevoj noći. Povela je sobom i Riegela, a sjela je između Bojana i markiza.

— Gospodine markiže — reče ona, kao da se je nečemu dosjetila sutra je u velikoj dvorani Casina Municipal modra reduta. Hoćete doći?

— Sigurno.

— Ljubopitna sam hoćete li me prepoznati.

— Čudi me da se u tako kasno proljeće održava reduta — primijeti Riegel.

— Kad je ljetos karneval tako daleko zalutao u proljeće — odgovori Zorana. — Ja se veselim reduti već zato jer je modra.

— Zašto vi toliko ljubite modru boju? — upita markiz.

— To bih smjela odati samo jednom muškarcu, a pošto me ‘on’ to još nije pitao, ostat će ovo mojom tajnom.

Doskora vratiše se oni s morskog izleta, a na koncu oprostiše se gosti i odoše. Na putu u hotel primijeti Ferica Bojanu:

— Sad zbilja ne znam da li je bila danas toliko ljubezna s tobom da navija Riegela, ili se je šalila s markizom da navija mene, ili je navijala sve nas zajedno?

— Molim te, šuti — zlovoljno će Bojan — ili govori o nečem drugom.

— Dođavola! Kad govorim s njom o tebi, veli mi ‘šutite’ a kad govorim s tobom o njoj, veliš mi ‘šuti’. Valjda neću držati exersicije!

Bojan se je vratio ove večeri u svoju sobu istim onim nemirom koji ga je obuzimao onih dana prije njegovog doživljaja s inženjerom Thomasom. Kad se je našao opet u Validovoj vili zajedno s njime i s njom, i s Riegelom, probudio se je u njemu nanovo prijašnji ljubomor i borba neizvjesnosti koju je ove večeri ona još više u njemu uspirila, a koju je Ferica svojom primjedbom samo još podražio. I Bojanu se je sada činilo kao da je Zorana bila s njime tako ljubezna samo zato da raspiri ljubomor u Riegela. U tom ga je uvjeravalo i to što je nekoliko puta značajno ogledavala i sad mu se činilo kao da je sve svoje razgovore udesila radi njega. A kako se je pritom držao Valido? To gotovo nije ni zamijetio. Tako ga je silno obuzelo istraživanje zašto je toliko puta gledala Riegela da nije niti dospio paziti kako to djeluje na

Valida. I Bojan opet osjeti da je pao u prijašnju borbu, koju nije moglo smiriti ni slatko sjećanje na onaj dan kad je ležao bolestan i kad je osjetio na svome čelu njezinu malu ruku, za kojom je toliko čeznuo.

* * *

U velikoj staklom pokritoj dvorani Casina Municipal održavala se je modra reduta. Visoki svod plavio se kao nebo, a dolje pod njim jurila je na kotačićima od gume mlađahna svjetina u beskrajnoj modrini. Modre suknjice, tunike, hlače, kaputići i fantastični kostimi, modri frakovi, paževi svake vrsti i stoljeća vrzli se kao u osinjaku. Modro bijaše sve na njima, oko njih i nad njima, kao da se je čitavo nebo pretvorilo u tkaninu i spustilo ju na zemlju da se u nju omota hiljadu ljepotica i kavalira. I sva ta modra čeljad razbježala se je po olaštenom podu, kao obijesna djeca kad ih pustiš na igru, a glazba omamljivala je mladu obijest poput šampanjca. Oko dražesnog mladog Pierota što se je previjao, skakutao i mamio sabrala se čitava hajka kavalira. Oni su ga lovili i opsjedali i stisli se oko njega, a on se je obijesno igrao modrim ogrtačem koji je čas potpunoma omotao njegovu dražesnu pojavu, čas se opet uzvitljao po zraku, a Pierot je sve te kavalire draškao, prišivao im duhovite doskočice, bacao im u lice pregršt raspojasanih šala, kao da ih siplje iz rukava, a onda se je orio smijeh iz punih prsiju. I tad bi se kavaliri uhvatili za ruke, da dražesnog Pierota zadrže u okrugu, ali on bi se sagnuo ispod njihovih ruku i poput jegulje izmakao i pojurio na svojim kotačićima kao da leti po zraku. Desetak puta bi da dostigli i opet opkolili, ali on ih je svaki čas prevario i ponovno izmaknuo. Znatiželja kavalira dosegla je vrhunac i oni odlučiše da neće ni na čas pustiti s vida zamamnu masku. I uhvatiše se u okrug, a u sredini Pierot. I na jednom čitav se okrug razdvoji u krivulju, koja je poletila niz dvoranu. U najopasnijem zavoju Pierot istrgne ruku svojem susjedu, a čitava se krivulja poremeti i stade se rušiti na lijevo i desno. Smijeh i hihot poprati ovaj prizor, a Pierot poput pahuljice poleti sve do izlaza. Tu pruži svoje male nožice sluzi, a on skine s njih kotačiće od gume i dok su kavaliri dohitili za njom, on je već sjedio u prvom automobilu što je stajao pred palačom i domahivao im svojim malim ručicama. A onda naloži šoferu da vozi u hotel Terminus.

Pred hotelom izađe Pierot iz auta, plati šoferu, uđe u hotel i uspne se u prvi sprat te upita za gospodina Riegela. Iz apartmana broj 26 izađe sluga te saopći maski da gospodin ne prima.

— Što vi znate prima li ili ne — odgovori pustopašno maska i prije nego što je sluga mogao da ju spriječi, ona sune na vrata i uđe u boudoir u kome je sjedio Riegel čitajući.

Preneraženo pogleda masku što se je zaogrnula ogrtačem i stala nepomično i uspravno kod vratiju. Riegel odbaci knjigu i zapita hladnim glasom masku:

— Molim, s kim imam čast, gospodine?

Pierot ne odgovori, već se stane prigušeno smijati, dok su ga ispod maske lukavo gledala dva sjajna oka.

Riegel se nehotice pogleda u zrcalo, kao da bi htio da vidi što je to na njemu smiješno.

— Ne gledajte u zrcalo — reče Pierot nekim stranim glasom. — Ono čemu se ja smijem ne može se vidjeti u zrcalu!

Riegel slegne ramenima i zlovoljno upita:

— Što je to tako smiješno na meni što se ne može vidjeti u zrcalu?

— Ovo — odgovori kažiprstom po Riegelovom čelu.

— Mozak, mozak, dragi gospodine!

— A što vam je skrivio? — upita on ne poznajući bi li se nasmijao ili ne.

— Meni ništa, ali vama... I mozak i oči, oboje su kratkovidni, kupite im naočari!

— Ne razumijem ovu šalu.

— Očito se ne bavite mnogo ženama?

— Ukoliko vas to zanima?

— Utoliko što ja ljubim muškarce jer su tijesto od kojeg se dade umijesiti što god hoćeš, a mi žene uvijek rado nešto mijesimo... Vi, dakle, sad još ne opažate da sam žensko?

Riegel omjeri masku:

— Nisam kriv što mi ogrtačem skrivate pojavu i tako dobro preuvijate svoj glas.

Maska baci ogrtač, a Riegel ugleda u muškom Pierot-kostimu žensko tijelo koje je ispod plave tkanine isticalo pravu malu Veneru. Onda upre oči u njezinu masku, kroz koju su zirkala dva sjajna oka.

— Oprostite, madame — reče on u neprilici — vi ste očito zalutali i tražite nekog drugog.

— Vi, dakle, mrzite žene?

— Ne znam, ali...

— Diplomatski odgovor. Uostalom muškarci počinju mrziti žene onda kad im se više ne mogu sviđati, a vi ne izgledate tako, makar ste vrlo negalantni.

— Htio bih znati zašto ste, madame, došli ovamo?

— Jer nisam našla na reduti onog koga sam tražila. Ali dozvolite da se odmorim.

I ona najednom promijeni sasvim glas, sjedne na divan i skine masku.

Ljupko okruglo lišće nasmije mu se, a velike plave oči upru se u nj pustopašno i koketno.

— Konteso! Vi!?

— Kako ste me se prestrašili, gospodine Riegel. To je sumnjivo!

— Vi ste očito tražili ovdje inženjera — reče on nekako uzrujan — a ne mene...

— Kad bi tako bilo, onda biste tome bili krivi samo vi.

Ona ga pogleda nekim čudnim ukornim pogledom, pred kojim on načas obori oči, ali ih opet podigne, nemogav ih otkinuti s njezina lica što bijaše tako ljepušno, usopljeno i rumeno, obrubljeno modrom kapicom.

— Ne gledajte me tako zapanjeno, već se pokažite kao ljubezan kućedomaćin i naručite mi mali diner.

On se je nešto smeo, ali se galantno nakloni:

— Ako mi izvolijevate iskazati tu čast?

— Naravno da izvolijevam, ali ne samo vama, nego i mome želucu. On izađe u predsoblje, pozvoni, nešto naloži sluzi i vrati se u salon.

— Ne smijete da si odveć uobražavate što sam odlučila kod vas dinirati, ali danas sam blistave volje i, ne bojte se, neću biti dosadna.

— To ne biste mogli ni da hoćete.

— Tko zna! Vama sam već i dosađivala — no u tom času ona svrne razgovor na drugo i stade pričati svoje zgode na reduti, a pritom se je smijala kao da je ništa na svijetu ne zanima osim veselih pustolovina.

On ju je slušao. Oči mu se sve više sjale pa ju je gledao sve većim ushićenjem.

Netko je iza njezinih leđa otvorio vrata i ona spazi da se je Riegel našao u neprilici. Zorana se obazre, ali je došljak već izmaknuo na vratima i ona je vidjela samo još muški rukav i otmjenu ruku koja je zatvarala vrata. Riegel zamoli Zoranu za oproštenje te pođe u drugu sobu. Za nekoliko se časaka vrati. Sluga je bio ušao, upalio luster i opet izašao.

— Što vam je? — upita ona. — Nešto ste blijedi, kao da vam se desila neugodnost?

— Ništa važna — odgovori on skrivajući uzrujanost.

— Dakle, neugodni posjet? Da nisam razabrala da je muškarac, morala bih posumnjati...

— Bila bi posve neosnovana sumnja.

U to uđe sluga i donese diner. Zorana sjedne stolu i bez okolišanja prione jesti, a pritom mu je pogledavala u oči milo i ljupko. Najednom okrene k njemu svoje lice i reče:

— Upravo je dražesno ovako s vama dinirati udvoje!

Istodobno ga pogleda zamamno što ga tako smete da nije mogao odgovoriti. Njezin vreli pogled zahvatio ga je poput kliješta i on mu se ne može više otimati, već prihvati njezinu ruku, privine ju na svoja usta i obaspe strasnim poljupcima. Ona mu je ruku pustila i nije skidala s njega svoje sjajne plave oči.

— Kako bi bilo lijepo da ste mi iskreni, gospodine Riegel...

On htjede ustati, kao da se je nečega dosjetio što ga je htjelo da od nje otkine, ali ona ga je hvatala svojim očima i on ostane te uzdahne:

— Kad biste vi znali kakvu izdaju tražite od mene!

— Izdaju? Koga biste time izdali kad biste bili iskreni — meni?

Lice mu je blijedilo i glava mu klonula na njezinu ruku i čitavomu je biće pokazivalo neku tešku borbu. U pokrajnjoj sobi zaječi zvonce telefona. On se lecne, podigne glavu, a u licu mu se je odrazio strah.

— Zašto ste se tako prestrašili telefonskog zvonca? Očito vam dolazi kakav posjet?

Ali on ne odgovori.

— Pa dobro, ja ću otići, ionako je kasno.

Ona ustane i razabere da je on još više uzbuđen i da mu se u licu održava sve veća borba. Tad najednom uhvati njezinu ruku i pogleda po sobi, kao da se nečega boji, pa opet pogleda nju i nekoliko trenutaka ju je gledao uporno, a onda prošapće:

— Konteso, ja ću vas pratiti dolje, ali... ne pristanite na moju ponudu da se vozimo

automobilom.

Ona raskolači oči.

— Ovo zaista ne razumijem. Recite mi jasnije.

On je opet nekoliko trenutaka šutio i mučio se, a napokon reče posve tiho:

— Pratit ću vas kući. I ako vas pozovem da sjednemo u auto, vi se u posljednji čas predomislite i recite posve glasno da nećete autom kući.

Ovo ju je još više iznenadilo i ona upita:

— A zašto sve to?

— Ono što sam rekao, tako je mnogo da se moram već sada smatrati obeščašćenim! Ako tražite još više...

— Onda si morate prosvirati tanetom glavu, zar ne? Riegel nijemo potvrdi.

— Dakle, isto kao i ono s listićem barunice u igračnici?

On opet nijemo potvrdi glavom.

Iz njezinih očiju virila je časovita neodlučnost, a onda najednom posve mirno reče:

— Dođite!

I oni izađoše iz sobe. Zorana se je htjela zaogrnuti plavim ogrtačem i pokriti maskom, dok je on stupao za njom teškim koracima.

Njegovo lice najednom poprimi hladan izražaj, kao da ga je pokrio maskom. Zorana izađe prva na izlaz iz hotela i pogleda po ulici. Posve blizu velikog portala stajaše auto. U njemu je sjedio šofer i gledao preda se. Riegel zovne šofera, ovaj okrene auto i stane pred vratima hotela. Zorana pristupi bliže i stade pričati Riegelu, kao da nastavlja veselu pripovijest o svojim događajima na reduti. Pritom je kriomice ispod maske pogledala šofera. Činilo joj se da je visok i vitak, ali lica mu nije mogla u profilu razabrati jer je ukočeno gledao preda se. Šoferska kapa pokrila mu je čelo, a oči su mu sakrivale automobilske naočale.

I dok je pričala pogledavala je one koji su stajali u blizini auta i pred hotelom čekahu po svoj prilici kola.

Bilo je nekoliko dama i gospode. Ona ih nije poznavala, a niti je razabrala da se tkogod od njih osobito zanima za nju ili Riegela. Svi su gledali nekud na ulicu preda se, kao i šofer i sam Riegel. I ona je još uvijek pričala, napeto očekujući što će se dogoditi, osjećajući neku blizu opasnost.

— Izvolite — reče Riegel dosta glasno i pokaže Zorani rukom auto.

Ona stupi nogom na stepenicu, a onda se naglo okrene i reče:

— Meni se ipak neće još kući.

— Provezimo se na malu šetnju — opet će Riegel.

— Pa dobro, idemo — odgovori ona.

I pogleda Riegela u oči u kojima je drhtao neki prestrašeni izražaj, a čelo mu je oblio znoj.

Ona se uhvati obim rukama auta kao da će ući, a pritom je upilila pogled u Riegela. Ona

se je naslonila na auto, kao da je obuzima omaglica. Trenutak-dva pratila je svaki njegov kret, a onda spusti svoje ruke s auta:

— Ali ne, predomislila sam se. Čemu da se sad vozim gradom! Volim u Casino Municipal, tamo ću se još koje vrijeme pozabaviti. Hvala vam na izvrsnom dineru!

I ona odskakuće preko ulice ne dočekavši njegovog odgovora te se izgubi u gustoj gomili svijeta što je uvečer izašao na ulicu. Kad se je sakrila u gužvi, okrene se i pogleda prijeko u hotel Terminus. Tamo je stajao Riegel i nešto govorio sa šoferom koji je gledao ravno preda se i sjedio nepomično i hladan, a onda tek malo mahnuo rukom i pojurio niz ulicu, ostavivši Riegela, koji je gledao preda se mirno i hladno, kao da ga ništa na svijetu ne zanima. Zorana međutim pođe ravno u Casino Municipal te se izgubi u veseloj vrevi maska.

Ne prođe ni pol sata, kad se je Riegel pojavio u kasinu, stao u jedan kut i promatrao maske. Najednom opazi Zoranu koja je prolazila ispod ruke s markizom, kojeg je Riegel jučer upoznao na dineru kod Valida. Riegel pristupi bliže i pozdravi markiza i Zoranu. Ali zamalo ona razdvoji oba muškarca i povuče sa sobom Riegela i kad su bili na samu, upita ga:

— Tko je to bio kod vas kad sam ja s vama sjedila u boudoiru?

— Neki znanac, ali je odmah otišao.

— Možda gospodin Wiking?

— On nije u Nici.

— Šofer je pred hotelom čekao nas kao da ga je netko naručio?

Riegel ne odgovori.

— Vaša šutnja potvrđuje moj upit.

I on opet ne dade odgovora.

— Je li tkogod stajao u blizini auta pa smo rad njega mi dvoje odigrali onaj čudni prizor pred autom?

— Ne pitajte me, jer vam ne mogu odgovoriti.

— Ali ja tražim od vas da mi na to odgovorite. Ja sam danas došla k vama, to nije tek mali događaj za mene. Ako to vi umijete cijeniti, onda mi odgovorite.

— Tražite li taj odgovor kao dokaz moje ljubavi prema vama?

— Da.

— Onda ću vam ga pružiti sutra!

— Dobro, pričekat ću, a sad dođite da potražimo markiza, on je naime došao sa mnom kao moj pratilac.

Zorana nađe doskora markiza, oprosti se s Riegelom te pođe kući.

Riegel je dugo gledao za automobilom u kojem se ona odvezla s markizom. Najednom pristupi k njemu visoka ženska maska, udari ga po ramenu i nešto mu reče, a on spusti glavu. I sad se pojavi neka muška maska, pristupi posve blizu k njemu i nešto mu šapne, ali on im se istrgne i pođe niz ulicu. Ali maske pođoše za njim.

Kad je Zorana stigla u pratnji markiza u vilu Orleans, nađe tamo Bojana gdje s Validom sjedi kod velikog stola na kojemu su rasprostrti nacrti, zemljovid i razni spisi.

Obojica su se zadubili u ove papire i jedva zamijetili Zoranu kad je već preodjevena ušla u sobu, dovela markiza i ostavila ga pred Bojanom, rekavši:

— Evo vam, gospodine Bojane, vašeg tutora. A vi, molim vas, gospodine markiže, pazite na inženjera da se ne bio opet s kim okladio!

— Ne bojte se. Svoju detektivsku praksu smatram doduše samo sporednim zanimanjem, ali mi je mnogo bolje ušla u krv negoli badavađenje, kojemu sam prije toga najvjernije služio.

— Da nije bilo mene — reče Valido — ne bi se bio nikada odlučio da budeš čiji detektiv.

— A vaš visoki položaj služi vam kao izvrsna maska — primijeti Zorana. — Tko bi u markizu mogao naslutiti tako običnu životinjicu kao što je detektiv?

— A i moje blago lice bez ikakvog izražaja mislim da je također sigurnosna mjera protiv sumnje da sam zapravo određen biti čuvarom gospodina inženjera.

— A danas imali ste čast čuvati mene — primijeti Zorana.

— Na takav se posao neću više odvažiti. Na reduti izbjegli ste na čitava dva sata ispod mojeg okrilja. Ubuduće ne preuzimam na sebe odgovornost za vas.

— Nije bilo pametno — primijeti Valido i pogleda Zoranu — udaljavati se od markiza.

— Ja sam svoj detektiv — reče ona — i vjerujte da u tom zvanju ne bih dobila posljednju nagradu.

— Samo pazite — odgovori markiz. — Ženske detektivke su u potrazi za drugima često izgubile svoje srce.

— Ovo je vrlo dobro spremljeno, gospodine markiže.

Kad je ove riječi izrekla, stajala je kod prozora i gledala u mjesečinu i Bojan je vidio samo njezina skladna leđa niz koja se je spuštala bijela haljina opšivena čipkama.

Dolaskom Zorane bio je posao Valida i Bojane prekinut i mladi se inženjer u pratnji markiza vrati autom u hotel.

Drugi dan pošla je Zorana na običajnu jutarnju šetnju, očekujući da će doći Riegel i donijeti joj obećano razjašnjenje. Ali na njezino veliko čudo, Riegela ne bijaše.

Ona se povrati u vilu i ovdje odluči čekati do poslijepodne. Ali ni sada nije Riegel dolazio.

Zorana bila je nestrpljiva i kasno poslijepodne odveze se automobilom u grad. Stane pred hotelom Terminus, uđe i zapita vratara da li je gospodin Riegel kod kuće.

— Ne, nije kod kuće — odgovori vratar. — On je otputovao.

— Otputovao? Kamo?

— Ne znam.

— Zar je putovao sam?

— Ni to ne znam, tek mi je poznato da su u noći stigla dva gospodina automobilom, dadoše gospodina Riegela probuditi te se sva trojica nekamo odvezoše.

— Jesu li njegove stvari ostale ovdje ili ih je ponio sa sobom?

— Ponio je sobom tek jedan mali kovčeg.

— Nije li možda ostavio kakvo pismo?

— Ne, ništa nije ostavio.

Zorana izađe ih hotela, sjede u auto i vrati se kući.

Iste večeri ukrca se Bojan na mali parobrod. S njim je pošao markiz s nekoliko tajnih detektiva i dva ronioca. Policija je ustanovila gdje su Bojana izvukli iz mora i provela pomno potragu. Uza sve istraživanje kroz osam dana nije uspjelo da se pronađe kabel pa je Bojan odlučio da bilo kako nađe prodor u pećinu duž morske obale i tako pokuša tražiti svoj zagonetni zatvor.

Ronioci se spuštali i istraživali obalu i opet se vraćali bez ikakovog rezultata.

Bojan odluči da sam obuče odijelo ronioca i traži pećinu iz koje se je tako neobičnim načinom spasio. Ali i on se je s toga svoga puta vratio umoran bez ikakvog uspjeha.

— To je da pobjesniš od ljutnje — reče Bojan markizu. — Kabel su mogli smotati i nekamo spustiti u more, pa je razumljivo da ga ne možemo naći. Ali pećinu nisu mogli sakriti. Sva je obala dolje kamenita, ali otvora nigdje.

— Tko zna nisu li navalili na otvor ogromno kamenje — reče markiz. — Ljudi koji su tako dobro organizirali svoju navalu umjeli su se pobrinuti i za obranu. Da pronađete taj otvor pod morem i kabel trebalo bi ponajprije ispumpati čitavo more, a to, dragi gospodine inženjeru, ipak niste u stanju. Napokon, niti to nije stalno da ste isplivali s ove strane Nice. Tko bi znao kako vas je daleko burno more nosilo!

Oni su se vratili bez uspjeha sa svoga istraživanja, ploveći uz obalu. Čitava je okolica ležala pred njima, obasjana svjetlom žarulja s pojedinih zgrada, što su se dizale na morskoj obali. Bojan je u svaku upirao svoj pogled, kao da bi htio očima prodrijeti u njezinu unutrašnjost.

— Trebat će vam pronaći stroj za gledanje preko zidina — reče markiz Bojanu šaljivo — samo vas molim, poštedite onda moje odaje, jer mi ne bi bilo drago da...

— Da još i kroz zid gledam!?

— Kad već imate slušalicu kojom možete slušati, zašto ne biste pronašli i gledalicu kojom biste mogli vidjeti i zid. To bi vam dobro došlo.

Parobrod je pristao k obali, a markiz i Bojan pođoše u svoj hotel. Drugo jutro uđe u markiževe odaje mladić u radničkom odijelu i vrlo ga ljubezno pozdravi.

Markiz otvori oči i začuđeno ga pogleda, a onda veselo skoči s postelje:

— Prekrasno, gospodine Bojane! Nitko vas neće prepoznati, izgledate kao pravi stolar.

Nakon toga uputiše se obojica na policiju, gdje markiz odjene policajnu uniformu te se odvezoše s nekoliko radnika i tajnih policista izvan grada.

Kod prve vile što je stajala u blizini mora izađoše iz auta te se upute u zgradu, potraže vlasnika i zamole ga da im dopusti pretražiti vodovodne cijevi, jer da je u blizini negdje oštećen vodovod.

Pod ovom izlikom pretražili su nekoliko vila, iskopavali su tobož cijevi vodovoda, ali nigdje ne nađoše ništa sumnjiva. Tada odluči Bojan poći u vilu barunice Splenyi, koja je bila doduše nešto dalje od mora, ali jer je kod nje stanovao Wiking, Bojan je svakako htio da je

pretraži. Kad su se približavali zgradi, reče markiz Bojanu:

— Ali upamtite, ja vas neću pustiti s vida, jer sam zadao Validu riječ da vas neću nigdje ostaviti nasamu, dapače niti na sastanku sa ženama.

— To je ipak malo odveć stroga policajna pažnja — nasmije se Bojan i uđoše u perivoj vile te se markiz, vrlo dobro maskiran u odori policiste s jednim detektivom, najavi vlasnici vile barunici Splenyi.

Ona je sjedila u svom boudoiru i čitala. Kad joj saopćiše molbu da im dozvoli poći u podrum, lijepa ih barunica mirno sasluša i zamoli da pričekaju, onda pođe k telefonu i zatraži broj 2585.

Za malo barunica reče u telefon:

— Molim, šaljite ključ od podruma, ovdje su ljudi koji žele pod policajnom paskom da pregledaju vodovodne cijevi.

Na to se barunica okrene gospodi, vrlo im ljubezno ponudi sjesti te izvuče dvije stolice u blizini pisaćeg stola i onda ih ostavi s riječima:

— Izvolite nekoliko časaka pričekati.

Oni sjedoše, a barunica izađe.

— Komu je to telefonirala? — upita policista markeza poluglasno.

— Tko bi to znao? Činila se posve mirno. Uostalom ne vjerujem da ćemo štogod naći, ali inženjer Knežević gaji veliku sumnju prema Riegelu s kojim barunica mnogo druguje, pa je zato htio da dođemo ovamo.

— Znam — reče policista. — Knežević još danas tvrdi da je Riegel umorio detektiva, makar za to nemamo ni najmanje dokaza sumnje.

Markiz se je ogledavao po sobi, kad najednom ustane i pokaže detektivu telefon i pokrije rukom telefonsku cijev.

— Pogledajte! Slušalica nije obješena, već samo prividno poduprta, kao da tobož visi. Ako je to hotimice učinila, da može čuti što govorimo?

— Ili je lukavost ili slučaj. Ali da vidimo.

Markiz se vrati i sjede na prijašnje mjesto a oni počeše govoriti o sasma običnim stvarima.

Za četvrt sata vrati se barunica ljubeznim licem i zamoli gospodu da izvole poći u podrum, jer su ključ već donijeli.

I oni se zajedno s radnicima spuste uzanim stubama. Slijedio ih je neki gospodin koji se je predstavio upraviteljem kuće.

Bojanu to nije bilo ugodno, ali i uza prisutnost upravitelja nije propustio da ogleda svaki kutić kojim je prolazio i da pretraži pod raznim izlikama podrum. Ali nigdje ne nađe nikakva vrata niti kakav drugi trag koji bi pokazivao da osim ovog podruma imade još kakve druge podzemne prostorije. Dapače, ovaj podrum nije ni bio građen na pećini, kao što su to bile ostale zgrade u blizini morske obale. Pod vilom protezao se lijep i svijetli podrum, kojega su mogli lako i bez svjetla pregledati. I vratiše se bez rezultata.

Kad su se markiz i Bojan našli u vili Orleans te ispripovijedaše Validu neuspjeh svojih

istraživanja, ustanoviše da broj telefona koji je nazvala barunica 2585 pripada također barunici i to da je smješten u istoj kući. Prema tome je nazvala svoj vlastiti telefon.

— Svakako je nekoga nazvala u kući — primijeti markiz. — Samo se ne da ustanoviti da li je zaista učinila to s razloga da naruči ključ ili je nazvala samo za to da može poći na drugi telefon, ostaviti slušalicu obješenu i slušati što nas dvojica govorimo? To mi je odmah palo u oči kad sam opazio da slušalica nije bila obješena.

Ovaj razgovor navede Zoranu na misao da nazove baruničin broj. Ona uzme slušalicu, približi je svome uhu i htjede da reče broj telefona, kad najednom pričuje u telefonu ženski glas koji je s nekim razgovarao:

–... kontesa ga svjesno lovi, bilo s kojeg razloga...

— Naprotiv, on nju lovi — odgovori muški glas — i zamalo će kontesa biti u mreži.

— Varate se — prekine ženski glas. — Upravo maloprije sam s njime govorila i razabrala da je on već njezinim robom. Ja to bolje prozrijevam nego vi.

— Vi ste ljubomorni, barunice! To je sve.

Slušalica padne, kao da ju je netko srdito bacio u telefon, a onda padne i druga. Markiz i ostali razabraše da se nešto događa, jer Zorana pomno sluša i ne traži broj koji je naumila.

— Što je? — upita Valido Zoranu.

— Trojni spoj. Dvoje su nešto razgovarali.

— Da li je bar bilo nešto pikantno? — upita markiz.

— Nažalost, ništa — zanimljivo odgovori Zorana i nazove baruničin broj, ali se sada nitko ne javi. I kontesa baci slušalicu nekako mrka i zamišljena.

— Sve uzalud, dragi inženjeru — primijeti markiz. — Vaše sumnje na vilu barunice Splenyi i njezinog prijatelja Riegela posvema su neosnovane. Očito da nisu pouzdanici Osada.

— To vidi i kontesa — značajno će Bojan.

— Ona je samo ustvrdila da Riegel nije umorio detektiva.

— U tom se s kontesom slažem. Ja nemam dokaza, ali nešto mi neprestano govori da je Riegel upleten i svezan s vašim neprijateljima.

— Ovaj nutarnji glas dolazi od vaše mržnje spram Riegela — odvrati markiz.

Bojan osjeti da mu je krv poletila u lice, ali odgovori posve mirno:

— Nemam uzroka da ga mrzim.

— Nijedna od naših potraga nije nam uspjela — uzme riječ Valido. — Niti smo mogli naći kabel niti zgradu ni ulaz u pećinu kojom kabel vodi u tajnoviti podrum. Oni su se već pobrinuli da ih nećemo tako brzo naći.

— Da sam znao — klikne inženjer — da se nalazim na francuskom kopnu, ne bih se bio tako žurio otplivati u more.

— To vjerujem — reče Zorana — ali sad nemate traga kojim da pođete.

— I u Toulonu nismo ništa pronašli. Policija mi je javila da su one večeri kad vas je inženjer Thomas odveo u aeroplanu došla u vaš stan dva muškarca te da se je jedan

predstavio imenom Bojan Knežević i vratar im je otvorio kuću i oni pokupiše sve i netragom odoše. Sad više nema smisla da gubimo vrijeme, već je najbolje da što prije otputujemo i da se latimo zadaće koja nas čeka! Jeste li spremni, gospodine Bojane?

— Jesam!

— Ali kontesa ne smije nipošto s nama na to pogibeljno putovanje — primijeti markiz.

— Uzalud se trudite da me od toga odvratite. Ja ću s vama pa bilo što mu drago — reče Zorana.

Kad se Bojan opraštao sa Zoranom i Validom, posjetiše ga oboje da govori s Fericom ne bi li htio da primi vrlo dobro mjesto u jednoj od Validovih tvornica.

— Tko zna gdje bi nam mogla taština i ljepota gospodina Ferice koristiti — reče ona.

Kad se je iste večeri Bojan vratio kući, odmah mu saopći taj prijedlog, na što se Ferica nasmije i reče:

— Ah, već vidim, ženski posli. Ona me hoće pod svu silu da okupira. Ali ja se ne dam zarobiti.

— Ti ćeš zbilja umrijeti od bolesti utvaranja.

— Molim te, nemoj da mi budeš nenavidan. Ja najbolje znam kako stojim s njome. Valido je milijarder, to je istina, i ona mu je ljubovca. Ali ja, ja sam momak i kako je lukava, sasvim je dobro smislila osnovu da mene povede sobom u Ameriku.

— Molim te, prestani s glupostima i zamisli se ozbiljno. Valido želi da te namjesti u jednoj tvornici.

— Zar ja, Ferica Horvatić, koji nosi najbolje uglađene košulje u čitavom Zagrebu, ja da obučem radničku košulju? Niti Zorani za ljubav.

— Radi se o tvojoj budućnosti. Ako je u tebe sposobnosti, sada bi mogao da stekneš mjesto s ogromnom plaćom.

— Pa da radim čitav život u vrućini i prahu? Hvala! Mene čeka u Zagrebu druga karijera. Položit ću pravničke ispite, naći bogatu ženu, a onda ću se fino odijevati, vozikati s automobilom i fijakerom, piti kod Mandalice i sjediti uvečer pred kavanom kao gospodin.

— Moje ruke nisu fine kao tvoje, a ja bih rekao da živim gospodski od tebe.

— To je nešto drugo. Ovdje u svijetu možeš si prljati ruke u tvornici, pa kad izađeš na ulicu elegantno odjeven, nitko ne zna što si radio. Kod nas u Zagrebu je drugačije! Što bi rekli ljudi da sam na to spao da radim u tvornici! Kod nas cijene samo pravnika s doktorskim naslovom, suca ili presvijetlog!

— Zar mojim zemljacima doista ne pada na pamet da nađu kakvo drugo zvanje?

— Pa zar nije lijepo zvanje biti doktor ili presvijetli?

— Za ovakve gorostase širokih ramena? Zaista čudni je to ukus sjediti u kancelariji? Sav svijet ti se proteže od jednog do drugog ugla pisaćeg stola. Niti si pomirisao zemlje, ni mora, ni parnih strojeva. Ne poznaš svijet, ni zrak, ni ponore, ni vrhunce. Ne znaš što znači uznojiti se, izmučiti i postignuti uspjeh. Što je postalo iz vitezova naše stare domovine? Sudac, pravnik, kancelista, pisar. Čini mi se to kao mlačica kišnice u kojoj se nadimlju žabe. A vani u svijetu dere život kao bujica, a ti se bojiš skočiti u nju da se ne smočiš. Tvoje mišice,

dragi moji, viču za radom!

— Ti si se sasvim odnarodio, dragi Bojane. Vani u svijetu postao si prosto radnik. Ja se osjećam gospodski. Ja sam potomak starih hrvatskih plemića i vitezova.

— Koji su pretvorili herkuleskih junaka u pljesnivu činovničku kancelariju! Naši su pređi u potrebi samoodržanja pretvorili zemlju u bojno polje, gdje su pucale mišice i zvečio ocjel, jer u tome bijaše uvjetovana vlast nad njihovim posjedom i slobodom. Bilo bi naravno da su njihovi potomci u ovo doba, u potrebi samoodržanja, pretvorili zemlju u radionicu gdje pucaju mišice i zveči rad, jer samo u radu uvjetovan je posjed i sloboda naroda. Privređivati znači posjedovati, a posjedovati znači biti slobodan i neovisan!

— Lako je tebi ovako govoriti. Ne poznaješ naših prilika.

— To je stara isprika u domovini. Nema prilika kojih si sam stvorio. Prilike su isto što i stroj. Počinje funkcionirati tek onda kad započneš njime upravljati. Ako mi na aeroplanu eksplodira motor ili mu vjetar okrene krila, nije to zrak ili vjetar, nego nesavršenstvo stroja da vjetru odolijeva. A vi ste tamo kod kuće i loš stroj i loši upravljači.

— Pa možda je tako, ali što mogu ja da tu pomognem? Ja se brinem za sebe i sretan sam da živim.

— Evo vidiš, to je nesreća, vi svi mislite samo na sebe. U vama kod kuće nema osjećaja za skupnost, za općenitost i zato svatko živi za sebe, a to znači umirati!

— Prema tome mi izgibamo?

— Izginut ćete ako jednom ne dođe nešto jaka i strašna što će vas prodrmati do temelja, a onda će se vidjeti da li ste sposobni za ozbiljni zajednički život. Život je priroda, a u prirodi ide sve svojim zakonom. Što je sposobno za život, živi, a što nije, izgiba.

— Ti govoriš uvijek sa svjetskog gledišta. Mi smo mala siromašna zemlja, pa moramo biti sretni da živimo.

— Vi ste kao ona žena koja neprestano jauče da ju muž zlostavlja, a nema odvažnosti da tome pomogne, već svoju kukavštinu opravdava time što veli ja sam tek slaba žena i moram da trpim! Za takve ljude nije drugo nego da ih se dalje tuče, dok pod bičem ne izdahnu. Ali mi smo pošli predaleko u toj raspravi. Odluči se, hoćeš li da si stvoriš jaku i zdravu budućnost i da primiš namještenje kod Valida?

— Možda bih primio, ali ne u tvornici, nego, recimo, da me uzme za svoga tajnika.

— Dakle, pod svaku cijenu hoćeš da budeš lakaj! Ne bih želio da je to karakteristika mojih zemljaka. Dakle, reći ću Validu da bi htio da sjediš u kancelariji.

— Ne boj se, neću mu potrošiti odviše crnila i papira.

— To jest, nećeš mnogo raditi.

— Pa to je naravno! Čovjek mora uvijek da istuče što manje rada, a što više plaće.

— Ti uopće ništa ne radiš, a izgleda da imadeš i dobru plaću.

— To je istina. Zarobila me je neka bogata baba!

— Ferica!

— Da sam joj muž, bilo bi isto, a onda se ne bi tako zgražao. Ti si samo po svojem avijatičkom kostimu svjetski čovjek, a zapravo si seoski župnik.

— A ti si samo po svojem tijelu muž, a tvoja je duša sasvim bapska. Zar te ne obilazi stid dati se uzdržavati od žene?

— Kad me hoće, pa šta ću joj ja!

Bojan ustane i mahne rukom i odvrati:

— Šta da govorim s tobom o stvarima koje ti vidiš sasvim drugačije nego ja. Tvoj ću prijedlog saopćiti Validu pa neka odluči.

U ATLANTSKOM OCEANU

vanuo je kišoviti dan. Validova je jahta stajala u pristaništu spremna za put. A bijahu spremni i Bojan, markiz i Zorana i Ferica, kojeg je Valido namjestio za svog tajnika.

Poslijepodne, dva sata prije nego što se je Zorana imala odvesti u luku, prijavio joj je sluga nenadano Riegela. Ona ga primi vrlo hladno i ne pruži mu ruke. On stajaše

pred njom spuštene glave:

— Znam da sam krivac što sam onaj dan, kad sam obećao donijeti željeni odgovor, otputovao.

— Ne, vi niste otputovali. Vi ste se one noći poslije modre redute odvezli automobilom u vilu barunice Splenyi, i to u pratnji dvojice muškaraca!

— Kako to znate?

— Puki slučaj. Nastao je na telefonu trojni spoj pa sam slušala vrlo pikantni razgovor.

Riegel se uznemiri, a Zorana nastavi:

— Iz toga sam razgovora razabrala da se neki muškarac veseli kako vi mene ‘lovite’! Kakva je to mreža u koju me želite strpati i zašto?

Bilo je očito da su ove riječi na Riegela vrlo neugodno djelovale jer su mu mišice podrhtavale.

Zorana je međutim nastavila s ironičkim smiješkom:

— Ali kako vidite, meni se nikako neće u vašu mrežu. Ja evo putujem. I mi se više nećemo vidjeti, zbogom!

Ona pođe prema vratima, ali ju Riegel zaustavi:

— Konteso, samo časak vas molim da me saslušate. Ona se obazre, a Riegel sklopi ruke i pođe prema njoj:

— Vi ne smijete putovati.

Ona se nasmije i odvrati:

— Molim vas, povucite svoje mreže natrag. Ribica nije tako luda da uđe!

— Čujte me, konteso! Onu večer na reduti čvrsto sam odlučio da vam se iskažem, ali onda je došao onaj netko i moralno me tako svezao da sam morao poći i šutiti!

— Barunica?!

— Ne. Ona nije.

— Meni je svejedno tko je. Zbogom.

— Čime bih mogao promijeniti vašu odluku i sklonuti da ostanete?

— Zašto hoćete da ostanem?

On obori oči pred njezinim oštrim pogledom i tiho odvrati:

— Umrijet ću ako vas više ne vidim.

— Onda vam ne preostaje drugo nego da umrete. Ostajte mi zdravo!

— Konteso, vi, dakle, nećete ostati?

— Ne.

— Onda dopustite da putujem ja s vama!

U prvi čas ove ju riječi iznenadiše. Ona se je na nekoliko časaka zamislila i pogledala Riegela tako neobično vrelim pogledom da su mu oči zatreptale, a zjenica gorila neobuzdanom čežnjom.

— Pričekajte, donijet ću vam odgovor — reče ona te izađe iz sobe. Nije prošlo ni deset časaka, a ona se vrati i saopći mu:

— Gospodin Valido vam poručuje da će ga veseliti ako mu iskažete čast da vas uzmogne povesti sa sobom kao svoga gosta u Ameriku.

On joj odgovori obasuv toplim poljupcem njezinu ruku.

— A sad mi recite da li ste znali da putujem? — upita ona sasvim promijenjenim glasom i ljubaznim pogledom.

— Da, znao sam, čuo sam da je jahta spremna na odlazak i morao sam doći.

— Znala sam i osjećala da morate doći — odvrati ona. — Za dva sata krećemo!

— Bit ću točan!

On se oprosti te ode.

Mrak se je spustio i kiša je sipila kad je Bojan stao na pristanište čekajući Validov auto. I gotovo se prenerazio vidjevši da dolazi i Riegel. Nije mogao da si to razjasni, pa je pokušao da govori s Validom nasamu. I našavši za zgodu, prišapne mu:

— Ne razumijem! Vi vodite s nama ovoga čovjeka koji je, ako ništa drugo, ipak pobudio sumnju da je u Toulonu jedne noći, kad je ondje bila kontesa, davao zelene znakove?

— Ne bojte se, mladi prijatelju — reče Valido — ako je u vezi s Osadom, onda mi je posve drago da će na jahti biti u našim rukama. Ako je posve bezazleni znanac, zabavljat će kontesu na drugom putu.

Međutim Zorana pristupi k njima i tiho će Bojanu:

— Već vidim da vas Riegel uzrujava.

— Meni se čini kao da vozimo sobom dinamit koji će nas dići u zrak.

— Naprotiv, gospodine Bojane, u najgorem slučaju uzimamo sohom taoca.

Bojan se međutim nije umirio i opet ga je stalo mučiti pitanje zašto Zorana imade toliki upliv na Valida. On je bio uvjeren da je njezin prijedlog da uzmu sobom Riegela i zlovoljno je stajao na palubi gledajući kako bi se jahta otisnula od kopna.

I dok je tako stajao, pristupi k njemu markiz te ga stade umirivati rekavši mu:

— U noći bdit ću ja i paziti na svaki korak Riegelov, pa ćemo napokon vidjeti što je to s njime, a danju preuzet će moju službu kontesa. U nje nije tek obični detektivki talenat!

I kad su se navečer povukli u svoje kajite na počinak, Bojana je uznemirivala misao: Zašto

Zorana vodi sobom Riegela? Da li radi zabave? Ili su njihove jutarnje šetnje doista zbile njihova srca? Da li je ona njemu predložila da putuje s njima, ili ju je on za to zamolio? A Valido? Vidi li on sve to? Ili ga Zorana umije tako zaslijepiti da ništa ne vidi? Ili nema prava da vidi? Dugo su ga mučila ova pitanja, dok napokon sam sebe ne umiri rekavši:

»Možda će mi ovo putovanje donijeti razjašnjenja.«

* * *

Jahta je preplovila Sredozemno more i Gibraltarskim tijesnom ušla u Atlantski ocean te zaplovila debelom nepreglednom pučinom. Na palubi jahte sjede Valido, markiz i Zorana. Muškarci puše svoje smotke, a Zorana se zagledala u daleku vodenu ravninu.

— Gdje je Riegel? — zapita markiz Zoranu.

— Dolje u salonu karta s Fericom — odvrati i onda tiho upita:

— Kako vam se čini naš suputnik?

— Moram priznati da čitavim putem nisam u njega opazio ništa sumnjiva, pa sam se još više uvjerio da sumnja inženjerova proizlazi samo iz njegove osobne mržnje prema Riegelu.

— A zašto ga zapravo mrzi? — upita Valido.

— To pitajte kontesu — odgovori markiz napola u šali.

— Mene? Otkud bih ja to znala?

— Žena! Ona evo sve ravna i upravlja, a onda tobož ništa ne zna! Valido se tek šuteći smiješio, a onda zapita:

— Zašto inženjer čitavim putem ne dolazi gore da s nama čavrlja?

— Nevjerojatan mladić — reče markiz — neprestano sjedi među strojevima i nešto smišlja. Hoće da pokupi elektriku iz atmosfere ne bi li tako mogao preboraviti s podmornicom na pučini a da se ne bi morao vratiti na kopno, da napuni strojeve električnom silom.

On je govorio, kad se pojavi na palubi Bojan u odijelu od crne kože u kojem se isticala njegova vitka i snažna pojava. Garavo mu lice bijaše, hladne zjenice mu se sjaje živim plamenom. Iza njega pojavi se Riegel svojim ledenim licem i prozirnim plavim očima, a onda Ferica svojom lijepom glavom što je neprestano ovamo i onamo pogledavala. I sada na brodu bio je odjeven kao da šeće po korzu Nice i svojom se toaletom isticao od ostalih muškaraca.

— Kako možeš vječito sjediti i slušati to strahovito drndanje i lupanje strojeva? — korio je Ferica Bojana.

— Nije to drndanje, dragi moj, već najljepša muzika na svijetu. Kad ovakav željezni stroj udara svojim kovnim krilima uzornim taktom, osjećam se kao oduševljeni vagnerijanac kad sjedi u pariškoj operi.

Riegel se je nasmiješio tom odgovoru i upustio se s Bojanom u raspravu o strojevima. Međutim se primakne markiz k Validu i šapne mu:

— Plovimo upravo sredinom između ekvatora i Rakovog obratnika. Tu bi nas negdje imali napustiti Osadovi ljudi!

— Već sam se s inženjerom o svemu posavjetovao — odvrati Valido. — Spremili smo se za sve.

Ferica pristupi Zorani te se stade rugati Bojanu što uživa samo u strojevima. Zorana se nasmiješi i zapita Fericu.

— Da li vi uopće u nečemu uživate?

— Kako ne — odvrati mjesto njega Bojan. — Upravo u času kad smo se imali ukrcati na jahtu primio je od svoga prijatelja iz Zagreba pismo i svaki dan poslije objeda čita to pismo i da vidite kako se sav sjaji od užitka!

— Tako? Onda morate meni bezuvjetno ovo pismo pročitati da napokon jednom vidim u čemu vi uživate.

— Vrlo rado — odvrati Ferica.

U to zaurla kroz mirnu noć zvuk sirene, kao da negdje zavija krvožedna zvijer. Markiz i Valido se pogledaše, dok je Bojan upro oči u Riegela, čije se je lice nekako preobrazilo, kao da ga je glas sirene neugodno potresao. I on se povuče iz svjetla u tamni dio lađe.

Na glas sirene svi se prenuše i pogledaše onamo otkud je dolazilo. Ali nitko nije ništa vidio. Svuda je vladala gusta tama. Sad ponovno zviždne sirena, jedan — dva — i tri puta.

— Što je to? — prestrašeno će Ferica.

— Ništa — odgovori Valido. — Očito dolazi nekakva lađa! Ali izvolite, vrijeme je k dineru.

Zorana pođe prva, a svi ostali za njom te se spustiše dolje.

Zorana se zaustavi u maloj dvorani, a za njom uđoše Valido i Bojan.

— Što znači ova sirena? — zapita Zorana.

— To je Viktorija — odvrati Bojan — moja podmornica. Ona nas je imala ovdje dočekati da nas zaštiti ako navali brod Vilima Osada.

— Sad razumijem zašto ste bili tako mirni kad se je oglasila sirena.

— A niste li opazili kako je na Riegela neugodno djelovala? Uopće otkako smo ušli u Atlantski ocean on je vrlo nemiran.

— To nisam opazila — reče Zorana.

— Ni ja — dometne Valido.

— Možda gledam drugim očima, ali velim vam, pazite na nj. A gdje je sad zaostao?

— Ostao je na palubi — primijeti markiz!

— Dok smo mi svi ovdje, vi ga puštate na palubi — primijeti Bojan da nam se svaki čas približi Osado, i to sada, kad smo u pogibelji.

Markiz htjede poći na palubu, ali ga Zorana zadrži.

— Čekajte, ja ću sama gore!

I ona izađe iz salona te se uspne na palubu. Riegel je stajao naslonjen na ogradu broda i gledao u mrak. Zorana se pritaji te opazi da se Riegel na sve strane po moru ogledava, a onda

se polako i oprezno približi stepenicama koje su vodile u kajite i spusti se dolje.

Zorana pođe tiho i nečujno za njim i kad ga više nije vidjela na stubama, spusti se i ona dolje. Njezini se koraci nisu čuli jer su stube bile pokrite sagovima. I na stubama se Zorana pritaji da vidi kamo će Riegel, kadli opazi da je ušao u svoju kajitu. Hitrim se koracima približi vratima kajite, koju nije sasvim zatvorio, stade zirkati kroz otvor i opazi kako je Riegel nešto izvadio iz nekog pretinca, stavio na stol, onda otključao svoj kovčeg te iz njega izvadio revolver. Ona je napeto pratila svaki njegov kret i slijedila svojim očima svaku gestu njegovih ruku.

»Što li kani s ovim revolverom?«

I ona mu pogleda lice osvijetljeno svijetlom žarulje, ali on ga je pokrio rukama i tako stajao nekoliko časaka.

»Što to znači? Što to radi?«

Prođe opet nekoliko časaka, najednom skine on s lica ruke. Put mu je bila blijedožuta, oči smućene. Ruke mu se spuste, pa je izgledao kao kakav osuđenik prije smrti. Dva-tri trenutka i on najednom uhvati revolver, napne ga, stane pred zrcalo i podigne oružje k sljepočicama. U istom trenutku rastvori Zorana vrata i uleti u kajitu te pograbi Riegela za ruku u kojoj je držao revolver.

— Zar ste sašli s uma? — vikne ona.

On je preneraženo gledao u njezino lice, kao da sanja i ne odgovori.

— Gospodine Riegel? Što se to s vama događa? — opet će Zorana.

I kao da mu je sada tek bilo jasno da je to ona i da je tek sada shvatio njezine riječi, on klone, spusti se na stolac kao da ga je smlavio grom.

— Razjasnite mi, što vam je? Što ste to htjeli da uradite?

Ali on je još uvijek šutio, spustio glavu te blijed i žut zurio preda se.

— Kad se je oglasila sirena, vi ste, čini se, protrnuli, a sad dižete na sebe oružje? To nešto znači! Gospodine Riegel, dalje neću podnositi vašu šutnju. Tražim od vas da mi odgovorite. Zašto ste se prestrašili sirene?

On tek slegne ramenima, pa jedva čujno odvrati:

— Nije sirena.

— Govorite i recite mi sve. Zašto ste htjeli u smrt? Opet je šutio, a onda započne:

— Nosim u sebi tajnu. U Nici vam rekoh da ću vam je odati kao dokaz svoje ljubavi prema vama! Ali onda sam opet pao pod pritiskom onoga koji svojom neslomivom moći vlada nada mnom! Ipak, prije nego što ste otputovali, morao sam vas vidjeti, da vas odvratim od putovanja.

— Ali zašto ste me odvraćali od tog?

Zorana ne dobije na to odgovora. On je gledao u zemlju i nastavio:

— Kad niste htjeli odustati od nakane da putujete, pođoh s vama. Proživio sam na jahti i nekoliko sretnih dana. Svaki dan sam vas mogao vidjeti i govoriti s vama. Ali svaki dan ove sreće nosio me je bliže smrti. Jučer, gore na palubi kad bijasmo časak sami, vi mi rekoste zašto glumite prema meni ljubav. Ove me riječi zgodiše posred srca. I zato, evo, hoću da

vam dokažem da ne glumim...

— I bježite sa svojom tajnom u smrt?

Riegel ustane, pođe k stolu, uzme pismo i pruži Zorani.

— Evo, uzmite! Kad pročitate, saznat ćete sve, ali prije svega ostavite me nasamu.

— Predajte mi oružje.

— Onda vam ne mogu dati pismo.

— Dakle, jedina zamjena za ovu tajnu jest vaša smrt?

— Da.

On je to izrekao mirno, hladno s blijedim usnama. Zorana obori oči kao da želi sakriti svoje misli, a onda reče nešto oporo:

— Spremite svoje pismo, pa onda dođite k dineru.

— Ne mogu.

— Zamislite da sam došla ovamo za vama u vašu kajitu. Ako me tkogod od služinčadi ovdje nađe...

— Zato vas molim, povratite se gore.

— Samo onda ako mi zadate poštenu riječ da nećete tražiti smrt. Njegovim se licem razlila neka smućena bol, usne mu se iskrivile.

— Vi ne slutite koliku tražite od mene žrtvu. Moj život nema više svrhe.

Ona ga pogleda, najednom joj se lice osmjehnu, a čelo kao da joj je razvedrila neka vesela, blaga misao, i ona reče ljupko i značajno:

— Ako vam tu svrhu potražim ja?

I kao da su ove riječi u njemu iznova potpalile vatru života. Ona je ovladala čitavom njegovom voljom i snagom i on klonu, uhvati njezinu ruku, poljubi je i reče:

— Zapovijedajte sa mnom.

Vrata kajite škrinuše. Zorana se obazre i opazi garavo Bojanovo lice, u kojem je počivala neka kruta ukočena studen.

— Konteso, gospodin Valido moli da biste izvolili doći k dineru.

Ona ga je uporno gledala kao da ga je htjela koriti što ju je slijedio. Glas kojim je odgovorila bijaše posvema ravnodušan.

— Evo me, gospodine inženjeru. Gospodin Riegel je htio da nas prevari za današnju partiju šaha, ali ja sam ga još u zadnji čas uhitila.

— Vrlo ste dobro učinili — odvrati Bojan hladno.

— Pomislite, povukao se je u svoju kajitu i veli da ga boli glava. Recite mi, nije li to sasvim ženski izgovor?

— Da. Posve ženski!

Zorana je opet pogledala ispod oka Bojana kao da joj se njegov ravnodušni odgovor čini sumnjivim i neugodnim.

— Vi ste nešto zle volje, gospodine Bojane?

— Varate se — odvrati on opet ravnodušnim glasom.

I sad uđoše u blagovaonu. Riegel bijaše blijed, ali posve miran. Bojan neobično hladan, samo se je Zorana smiješila i sjela k stolu kao dijete što je ovaj čas stiglo s igrališta.

Razgovor za dinera djelomice je zapinjao, Bojan je napadno šutio. Riegel je jedva izrekao koju riječ. Valido je kao obično govorio malo, samo je Zorana izazivala markiza i Fericu svojim čavrljanjem, kao da je htjela da prikrije ono što se je odigralo dolje u kajiti i što je još tako duboko bilo upisano u blijedom licu Riegelovom.

Poslije dinera izađoše svi na palubu da se prošeću. Još nisu prošli ni dva puta gore-dolje, kad najednom negdje daleko u tamnoj noći sijevne zeleno svjetlo. Svi sustadoše i u isti mah utihnuše, kao da je u jednom trenu svima nestalo riječi. Samo Ferica začuđeno klikne:

— Što je to? Kao da je zeleni meteor pao u more.

Zorana se je nasmijala, ali se činilo kao da ovaj smijeh nije iskren. I nitko mu se nije odazvao, pa ni sam markiz.

I opet plane zelena svijetiljka, jedan — dva — tri puta uzastopce, pa onda opet se ugasne.

Na palubi šutnja. Sva su lica pokrita tamom. Svi stoje, nitko ne izreče svoje misli, dok se ne oglasi sonorni duboki glas gospodina Valida:

— Očito dolazi kakva lađa. Što mislite, gospodine inženjeru, trebalo bi dati odgovor da se ne sudarimo s njome.

— Zar nije more dosta široko da se ugnemo? — odvrati Bojan.

Ovaj razgovor činio se nekako značajnim, kao da sasvim nešto drugo misle nego što govore. Najednom prekine kratku šutnju prestrašeni glas Ferice:

— Zaboga, pa tu je nešto u blizini. Kao da nas netko slijedi. Nešto je tamno i plosnato u moru!

— Pusti, molim te, to je morski pas — reče Bojan i uhvati Fericu za ruku te ga povuče sobom.

— Siđimo u salon, kontesa će se nahladiti.

Kad su drugi silazili, pridrži Valido Zoranu za ruku pa joj šapne:

— Zadržite ih da Ferica i Riegel ne dođu na palubu. I oni siđoše.

U salonu nađoše se Zorana, Ferica i Riegel, dok su Valido i Bojan ostali na palubi.

— Dakle, Osado nam je za leđima? — tiho će Valido.

— Markiže, pazite da mu se s našeg broda ne bi tkogod odazvao zelenim svjetlom.

— Ne vjerujem — odvrati Valido. — Prije nego što smo se ukrcali svakog smo mornara podvrgli najstrožoj pretrazi.

— Naša je podmornica ovdje. Sad valja da zaustavimo jahtu, da mogu prijeći na Viktoriju.

Bojan izvadi električnu svjetiljku i na čas zamahne njome po zraku.

Na podmornici javi se opet sirena. Valido je odmah izdao naloge. Na lađi ugasiše sva svjetla da je na palubi vladala potpuna tama.

Valido se uputi na zapovjednički most da bude pri ruci kapetanu, a markiz ostane s

Bojanom na palubi.

— I upravo je odabrao noć da nas napadne — srdio se markiz.

— Znao sam da će biti tako.

— Samo da kontesa nije na brodu, dočekao bih ga ja drugačije.

— Budite na oprezu. Ako se tkogod nađe na lađi tko bi uzvratio Osadu znakove zelenim svjetlom.

— Vi još neprestano sumnjate u naše mornare?

— Ondje u podrumu, kad sam našao tajni kabel, brzojavili su Osadovi ljudi da se netko mora od njihovih uhoda prokrijumčariti na jahtu kojom će Valido u Ameriku. Taj čovjek ne mora da bude upravo mornar! Upozorujem vas, gospodine markiže, da ipak malo bolje pazite na Riegela! Ja još ni danas ne znam da li je on bio pozvan da putuje s jahtom ili se je možda sam ponudio kontesi?

— Kad bi i Riegel bio njihov uhoda, onda Osado ne bi pucao na nas.

— On bi žrtvovao i stotinu svojih ljudi a da uništi Valida! Ali brzojav kabela nije glasio da se Valido ubije, nego da se zarobi i povede na Osadov otok.

— Umirite se, gospodine inženjeru. Pazit ću na svaki Riegelov korak.

— Eto, jahta je stala — tiho će Bojan. — Sad treba da spustimo čamac da kapetanu podmornice pomognemo dočekati Osadovu navalu. Upravo sam ljubopitan kako će to poduzeti.

— Eto, opet zeleni znak u daljini.

— Ali sad je već mnogo bliže!

— Opet zeleni znak?

— Gle, čini se da su stali.

— Jest. Zeleno se svjetlo zaustavilo.

U daljini vidjela se mala zelena točkica, kao da je na pučinu sjela malena zvijezda.

— Očito da čekaju da im netko odavde odgovori.

— Jest, zacijelo čekaju. Eto, sad je svjetlo bljesnulo pet puta uzastopce. To očito ima da nešto posebno znači.

I opet je svjetlo bljesnulo pet puta. Traže odgovor.

Bojan se okrene, uoči jahtu, ali svuda bijaše tamno. Najednom mu se pričini kao da se tamo uz dimnjak jahte netko šulja.

Bojan uhvati markiza za ruku i dade mu znak da šuti. A on se pritaji i prisloni se na krov velikog salona što se je izbočio nad palubu te stade gledati u dimnjak.

Markiz mu je htio nešto šapnuti, ali mu Bojan stavi ruku na usta. Bojan je razabirao, prozrijevši tamu, da se je uz dimnjak netko prislonio, da stoji nepomično, kao da je s njime srastao. Jahta se polako zaustavila. Strojevi zamuknuše, ispod lađe kipi voda. Onaj jasno uz dimnjak stoji prikovan, kao da je mrtav. Bojan zuri u njega. Markiz ga uhvati za ruku i pokaže u daljinu, gdje je zeleno svjetlo opet bljesnulo pet puta, časak ugasnulo, a onda ponovno bljesnulo pet puta uzastopce. Bilo im je jasno da onaj koji daje znakove negdje na

moru stoji i traži prešni odgovor, ali ga ne dobiva.

»Što znači taj brod?« pitao se Bojan. I dalje su mu misli bile tamo na moru, oči su mu uprte u onog što se je stisnuo uz dimnjak.

Tako je prošlo nekoliko časaka. Kad je Bojan razabrao da se taj čovjek od dimnjaka ne miče, sagne se, pa se tiho i nečujno uz krov salona prošulja do dimnjaka, pograbi nekoga u mraku za ramena. Bojan ga stisne i prigušeno upita:

— Tko je?

— Ja sam, gospodine inženjeru.

— Riegel! Što radite ovdje?

— Pozlilo mi je i htjedoh zraka.

— I upravo ste ga tražili uz dimnjak?

Riegel pođe prema Bojanu i onda ga upita strogim glasom:

— Što znače vaše riječi, gospodine?

— To da bih želio da siđete dolje.

S nekom uvrijeđenom ironijom reče Riegel:

— Oprostite, nisam ni slutio da sam ovdje kome na teret.

S ovim riječima prođe Riegel po palubi, spusti se dolje u jahtu, a Bojan se povrati dalje k markizu:

— Jeste li čuli?

— Čas mi se čini sumnjivim, čas opet ne. Možda mu je zbilja pozlilo, ali opet čemu se je onda sakrio za dimnjak i pritajio.

— Pazite na nj, markiže!

Bojan se uhvati posla da odveže čamac i spusti ga u more. Onda se baci preko ograde broda i nađe se u čamcu, uhvati vesla, još jednom pogleda gore na jahtu i dobaci poluglasno markizu:

— Ako se više ne vidimo, izručite kontesi moj posljednji rukoljub!

Čamac se otisnu od jahte. Markiz je gledao za njim i vidio samo svijetlu crtu što ju je čamac ostavljao za sobom, ploveći pravcem prema podmornici, koja je stajala u potpunoj tami bez ikakvog svjetla pa se pričinjala kao da se je nad vodu digla morska zvijer.

Čamac stade tik podmornice, a kroz noćni zrak čuo se je Bojanov upit:

— Jeste li spremni?

— Izvolite — reče netko s palube.

I spuste se ljestve, a Bojan se uspne na brod. Na plosnatoj palubi vladala je potpuna tama. Ali Bojan je poznao svaki kutić lađe, pa se spusti dolje i uđe u zapovjednički tornjić podmornice. U polumraku sjedi časnik uz cijev koja nosi zapovijedi u unutrašnjost broda.

— Je li sve spremno? — upita Bojan časnika.

— Jest, gospodine inženjeru.

— U svakom času možemo poduzeti navalu.

— A gdje je kapetan?

— Dolje kod torpeda.

— Neprijatelj stoji na moru. Čudim se da ne dolazi bliže?

— Očito mu nije s vašega broda nitko dao potrebiti znak da bude na čistu gdje se nalazimo.

Inženjer pristupi bliže časniku i tiho ga upita:

— Dakle, i vi mislite da Osado čeka na taj znak?

— Ne mislim, već znam, jer je to posve jasno.

— Ali na našem brodu nema nijednog čovjeka koji bi mogao da bude u vezi s Osadom.

— Ja bih rekao da ima...

— Na koga sumnjate?

— O tom će vam mnogo više reći kapetan. Izvolite samo dolje.

Inženjer se spusti stepenicama u strojarnicu i zapita jednog momka za kapetana. Međutim mu ovaj odgovori da ga nije vidio. Bojan otvori mala vratašca, koja su vodila u prostorije gdje se nalaze torpeda, i nađe tamo momka koji je čekao na zapovijedi. Inženjer uđe da pogleda torpeda. Uto ciknu zvonce, mornar prisluhne u zapovjednu cijev, a onda stade ravnati smjer torpedu. Bojan ga je pritom sa zanimanjem promatrao, kad ga najednom pograbi za ruku i povikne:

— Što to radite?

— Ono što su mi zapovjedili.

— Vi niste zapovijed razumjeli?

— Posve sam dobro razumio!

— Ali, zaboga, ta ovim smjerom stoji na moru jahta.

— Ja ne znam, gospodine, ali časnik mi je odozgora ovaj čas zapovjedio da naravnam torpedo ovim smjerom.

— Ipak ste se prevarili, ta valjda nećete pucati na jahtu?

I on uzme mjerilo te se sam stavi na njegovo mjesto, stavi uho na zapovjednu cijev i zapita:

— Molim još jednom, nisam razumio.

A odozgo čuo se časnikov glas:

— Torpeto ravnim smjerom desno.

— Ali, zaboga, gospodine — odgovori Bojan u cijev — tamo stoji jahta.

— Ispali — čula se časnikova zapovijed.

— Vi ste šenuli umom, gospodine! — povikne Bojan u cijev.

Ali ne dobije odgovor. Nastade tišina. Bojan čeka i sluša, ali odgovora nema. Prođoše dva časa kad se otvore vrata strojarnice i uđe časnik koji je maloprije dao zapovijed da se ispali torpedo. Bojan ga začuđeno pogleda i htjede mu nešto reći, ali se časnik na nj ne obazre, već dovikne mornaru:

— Na svoje mjesto.

Mornar pokaže na Bojana, a časnik mu dovikne:

— Molim vas da se maknete.

— Što vam je, gospodine časniče? Vi hoćete da pucate na jahtu koju imadete štititi?

— Ovdje zapovijedam ja.

— Ali vi niste pri sebi. Vi ste odredili da se torpedo ispali u jahtu.

— I moja se zapovijed mora izvršiti.

»Zar je poludio!« pomisli Bojan i pogleda časnika sumnjivo.

— Maknite se — poviče časnik.

— Ne, gospodine, ja se ne mičem!

— Onda ću vas maknuti ja — odgovori časnik i trgne revolver te ga uperi u Bojana.

»Zacijelo je poludio«, pomisli Bojan te upita mornara:

— Gdje je kapetan?

Mornar slegne ramenima, a časnik odvrati:

— Rekoh vam da ovdje zapovijedam ja i još jednom vas upozorujem da ostavite torpedo.

— Ne, gospodine, ja ga neću ostaviti.

— Zovni mornare — zapovjedi časnik momku. — Neka ga odmah svežu.

Momak posluša zapovijed časnika te izleti iz strojarnice u kojoj ostade Bojan, stojeći kod torpeda, a njemu nasuprot časnik i upire u njega ubojito oružje.

IZDAJICA

a jahti je međutim tiho i tamno. Valido stoji na palubi s kapetanom i pazi u daljinu, gdje po morskoj pučini pliva mala zelena točkica što biva sva veća, kao da se diže iz mora.

Onda se najednom kruglja raširi i rasprsne poput vatrometa u stotinu zelenih zraka, a onda opet utrne. Ovo se opetovalo uzastopce pet puta, a onda je ponovno ostala tek mala zelena krugljica na moru.

Valido napeto zuri u ovaj čudni vatromet, pa onda u malu zelenu točku iz koje je zijevala u nj osveta i prijetnja njegovog neprijatelja.

Markiz je u salonu, u kojem gore žarulje, ali su prozori sasvim zastrti. On stoji do prozora i tek malko odgrne zastor i promatra tu igru svjetla na morskoj pučini.

Riegel se je povukao u dno dvorane i zurio u knjigu kao da čita, ali nijednom još nije okrenuo stanice. Lice mu je sakriveno polutamom, a osim toga, naslonio se je na ruku, pa ga nitko u dvorani ne može promatrati. Zorana sjedi kod stola i njezin pogled svaki čas se zaustavi na Riegelu. Ferica se naslonio nasuprot Zorani i čita joj neko pismo svoga prijatelja iz Zagreba. Najednom on sustane i upita:

— Zašto tako dugo stojimo? Zar se je štogod desilo?

— Valjda i strojevi moraju odahnuti — odvrati Zorana. — Čitajte samo dalje.

— Ali vas, konteso, ne zanima, vi neprestano gledate tamo u kut i Ferica uvrijeđeno pokaže na Riegela.

— Ne istražujte moje poglede. Gledam okolo, a slušam samo vas, i molim nastavite, pismo je vrlo zanimljivo — odvrati ona ne puštajući s oka Riegela, koji kao da se je pretvorio u kamen i zuri u knjigu.

Ferica nije opazio da se tu oko njega nešto važna zbiva, da ondje izdaleka prijeti svima strašna pogibelj. Nehajno prebaci noge, samodopadno pogleda svoje vanredno pomnjom uglađene hlače i nastavi čitati:

Mi smo sjeli u posebnoj sobi naše čuvene Zagrebačke gostione, kod Crvenoga nosa. To je proštenište svih intelgenata, koji traže inspiracije! Slika je bila baš neobična. Soba zadimljena, kao da je po njoj pala magla! Naša se lica jedva razabiru, a kroz tu maglu smiješi se lice našega Franceka. Rumen je, kao mjesec kad izlazi. Pred nama na stolu pune čaše, a pod stolom čitava regimenta praznih boca. Tonček ponosito uzdignuo glavu i kao pravi velemožni govori zdravicu:

‘Vi ste mladi i nadobudni pa i nastojite da pođete pravim putem, da budete dobri i

pošteni građani te vrijedni rodoljubi, da ispunite svoje patriotske dužnosti. Živila Hrvatska!’

I onda ti nastane klicanje, mi se grlimo, cjelivamo pa onda opet kličemo, ispunjavamo svoje dužnosti i praznimo čaše. A Tonček se stade ljutiti i udarati po stolu.

— Evo, ako se poštuje stariji! Ja, otac petero djece, dolazim s vama da čuvam vašu krijepost i da vas kao stariji poučim kako se živi, a vi mene ovako! I nesretnik se svali na stolac, a mi mu zalijemo u usta čitav jedan krigl pa je prestao govoriti.

— Čuvajte, ujače, svoj želudac — opomene ga naš Francek, na što se siromašni Tonček stao tužiti.

— Ne valja mi, sinko, želudac. Izgleda kao stara isprhnuta duhan-kesa.

— Zato ti svaki dan prigovaraš teti da jelo ne valja.

— Da kome ću prigovarati ako ne ženi!

Međutim je ušao naš kaštelan, krčmar, noseći zdjelu na kojoj su se pušile kuhane kobasice i napunile sobu slasnim mirisom.

Počeli smo pohlepno jesti, samo ujak Tonček stade buljiti u tanjur.

— Zašto ne jedete? — pitamo ga mi, a on se mrgodio, pa viče:

— Miriše po pljesnivoći!

Mi stademo mirisati, a kako nam je sve zaudaralo osim vina, bili smo uvjereni da su kobasice pljesnive i stadosmo zvati krčmara. Kad je ušao, pograbim ja kobasice i pitam ga:

— Šta je to? Eto, to je pljesniva konjetina, ti stari bivol! Jesmo li mi ljudi ili psi?

I za čas bio je prozor otvoren, pograbih kobasice i naočigled prestravljenog krčmara viknem vani psu:

— Hektor, komm! Evo ti, psino, crkni!

U isti čas sakupilo se pred krčmom stado pasa i nastalo je pravo žderanje. A krčmar je lomio rukama i suze mu potekoše na oči.

— Kako mogu ovako fina gospoda, tako inteligentna gospoda ovako raditi!

Glupan, mislio da on ima pravo na našu inteligenciju, jer smo ju dnevno sticali u njegovoj krčmi.

— Amo friganih pilića — stademo vikati mi. — Friganih pilića ili tvoja glava.

Krčmar se branio da nema pilića, na što trgnem revolver i rekoh: — Idem da potražim kokošinjak.

— Odmah, gospodo — zadrhta krčmar — strpite se, samo ne tako glasno, da oni drugi ne saznadu da frigam piliće.

I on prestrašeno pogleda na vrata.

— Zašto da budemo mi tiho? — razljutih se ja. — Valjda nismo u crkvi.

— Netko je tamo — šapne krčmar — pa vas molim...

— Tko je to tamo veći gospodin od nas? To ćemo odmah da vidimo!

I nas sedmorica ustobočili se i ušli u drugu sobu. I tu sjede četvorica njih, naši

politički protivnici. Oni naglo ustadoše i počeše nas grditi što smo ušli u njihovu sobu, a molim te, to nije ni bila soba nego prosta krčma.

— Hej, krčmaru, poviknem ja — prazni staju! Ovdje zaudara po marvi!

I sad ne znam tko je počeo, ali svi su stolci poletjeli u zrak, kletve i čaše su frcale po zraku. I nabili smo im nekoliko izdajica i plaćenika na glavu, a krčmar stajao je kao lud i gledao kako se njegovi stolci raspadaju i drobe čaše, pa kad nas nije mogao umiriti, baci se na koljena moleći:

— Bog, Bog, gdje si ako jesi!

Mi smo bili u većini i bacismo gospodu u dvorište, a onda smo pozatvarali vrata i prozore, sjeli k stolu, trgnuli revolver, pa onda povikosmo krčmaru:

— A sad frigaj piliće!

— Gospodo, za ime Božje — počne plačnim glasom. — ]e li vrijedno bilo razbiti moje stolce radi te proklete politike? Ta vi ste sami doktori i fina gospoda, pa razbijati.

— Glupane! Zar misliš da su doktori krešpindili koji ne mogu da razbijaju rebra?

— O sveti Bože — plakao je krčmar — gdje si ako jesi!

— Ideš frigati piliće ili ne? — kliknem ja i naperim u njega revolver.

I debeli crveni krčmar u tili čas problijedi i ode, a mi stadosmo nazdravljati i zapjevasmo:

‘Još Hrvatska ni propala, dok mi živimo!’

— Eto vidite — prekine Ferica pitanje — vi, konteso, neprestano govorite da kod nas u Hrvatskoj nema odvažnosti patriotizma, a nisu li ih sjajno bacili iz gostione i zapjevali patriotsku pjesmu?

Na moru zatutnji prasak. Svi se lecnuše.

Riegel skoči, pohiti k Zorani, Ferica je ostao kao prikovan u naslonjaču, markiz poleti k vratima i u tili čas nestane. Samo je Zorana ostala mirna, premda su joj lica malo pobijedila.

— Dođite gore — ponuka ju Riegel i uhvati je za ruku.

Na njegovom licu razabrao se napadni strah.

— Pustite me — odvrati mu Zorana. — Što ste se tako prepali?

— Rad vas, konteso.

Ona međutim je njegovu pomoć odbila, pohiti niz stube na palubu i gotovo se zaleti u čitavu hrpu ljudi što su stajali u potpunoj tami. Sve je zurilo u tminu kroz koju je prolazio prasak i odjeknuo pustom morskom površinom.

Zorana se protisnula kroz hrpu momčadi i čula duboki glas Validov, koji je zapovijedao:

— Svaki na svoje mjesto, kapetane, naprijed!

Zorana je tražila uzrok toj Validovoj zapovijedi, ali ga nije mogla naći, tek je osjećala kako se oko nje vrze momčad, bježi po palubi, a začas ne bijaše više nikoga. Sva je momčad otišla na svoja mjesta. Pred njom ostade tek pusta prazna noć iz koje je prijetila nepoznata pritajena opasnost. Sad tek spazi Valida. I uhvati ga za ruku:

— Što je to, zaboga?

— Pucaju na nas.

— Tko?

— S podmornice.

— Nemoguće!

— Ipak je tako. Ispališe mali top koji uzeše sobom. Sva sreća da nas nisu zgodili.

— Nečuveno! Što ćemo sad?

— Uteći.

Strojevi zadrndaše, lađa krene sve brže i brže, a napokon je punom parom odjurila u noć.

Sve to Zorana shvaća i gleda u malu zelenu kruglju na moru što se je sve više gubila.

— Što se je to dogodilo na podmornici? — javi se muški glas.

— Vi ste, markiže? — odazove se Valido. — Ovo je doista nepredviđeno iznenađenje.

— Možda su se zabunili.

— Inženjer se ne bi nikada zabunio. Nešto se je izvanredno desilo. Da nije na jahti kontesa, ne bih bio morao bježati.

Jedva je to izrekao, kad ga zahvati za rame markizova ruka, a preneraženi glas klikne:

— Zeleno svjetlo na našoj jahti!

Oni se okrenuše. S druge strane palube je zelena svjetiljka. Gotovo su se skamenili i u prvom trenutku nisu se ni makli.

— Izdaja — klikne Valido.

Ali jedva što je to izrekao zelena se svjetiljka prebaci preko ograde lađe, padne u more i utone! Valido i Markiz potrčaše palubom i dok su stigli tamo, već ne bijaše traga ni svjetiljci ni onome koji ju je držao u ruci. Pogledavši u more, ali u tami ne vidjevši ništa, samo su valovi što ih je otiskivao brod bučno šumili. Pretražiše palubu, ali nigdje nitko.

— Šta je to sad bilo? — pitala se obojica. — Zar uistinu zelena svjetiljka ili tek prikaza?

Ali obojica su i odveć jasno znali da to ne bijaše tek umišljena prikaza, već da je doista netko na palubi davao znak zelenom svjetiljkom.

— Ali kako i zašto je tako naglo palo u more?

— Očito je dao izdajica znak i bacio svjetiljku u more da je ne bismo mogli kod njega pronaći — govoraše tiho Valido.

Palubom se čuli koraci i pred njima osvane Riegel.

— Što se to događa, gospodine Valido? — upita on tako mirnim i bezbrižnim glasom da su se Valido i Markiz nehotice pogledali.

— Događaju se vrlo neobične stvari — odvrati Valido.

— Netko je na našoj lađi davao sumnjive znakove Vilimu Osadu da nas izda.

— Vilimu Osadu? — začudi se Riegel.

— Vi ga poznajete?

— Ne, gospodine.

— Niste ni čuli to ime?

— Ne bih rekao da sam ga čuo, a svakako je tako neobično ime da bih si ga morao upamtiti.

— Kad ga ne poznajete, onda vas neće ni zanimati što se s nama događa. Ali je jasno da na brodu imademo izdajicu.

— Tko bi vas mogao izdati, gospodine Valido? — reče Riegel.

— Očito kakav navodni prijatelj.

Sad pristupi k njima Zorana:

— Jesmo li utekli opasnosti? — upita ona.

— Mislim da jesmo.

— A gdje je inženjer?

— Ostao je na podmornici.

— Vi ste ga ostavili?

— Rad vas, konteso — primijeti Markiz. — Valido nije htio da vas izvrgne pogibelji. Da niste vi ovdje, bili bismo pošli na podmornicu, makar je pucala na nas. A to je znak da se je s inženjerom moralo nešto dogoditi.

— Bit će da je i tamo izdaja — mrko će Valido.

Kontesa se obazre i pogleda prema onoj strani gdje su ostavili podmornicu. Ali se nije moglo ništa razabrati. More je bilo pusto i tamno. Zeleno svjetlo u daljini nestade, a jahta je jurila punom parom.

* * *

Bojan je stajao uz torpedo i upro svoje plamteće oči u časnika koji je još uvijek držao u ruci revolver. Mladi je inženjer nastojao da iz njegovog lica razabere što li se to s njime događa.

I uvjerio se je da nije lud, pa mu najednom sine misao koja ga nemalo zabrine:

»Zar bi moguća bila kakva izdaja? Zašto se ne pojavlja kapetan? Zar je moguće da se je na lađu ušuljao časnik koji ih je izdao ili kakva uhoda Vilima Osada? Pa to je bilo nečuveno! Zar mu đavoli i bogovi pomažu?«

Dok je ovako razmišljao, bane u strojarnicu nekoliko mornara koje je časnik dao dozvati.

On se okrene k momčadi i zapovjedi pokazav na Bojana:

— Svežite ga.

Mornari su se u prvom času začuđeno pogledali jer su poznavali Bojana, ali zapovijed časnika mora se izvršiti i oni pokročiše k inženjeru. U času kad se je časnik okrenuo k momcima, makne Bojan ruku i uhvati na stijeni neko malo puce dok lice okrene k mornarima. Kad su ovi pošli prema njemu povikne:

— Ako me se koji dotakne, pritisnut ću na ovo puce i svi mi zajedno bit ćemo u jednom trenutku u zraku!

Mornari stadoše kao ukopani.

— Vežite ga — krikne časnik.

Ali nitko se ne makne. Mornari su dobro znali da je Bojan gradio lađu i vjerovali da je njegova prijetnja istinita. I makar je časnik vikao da ga vežu, njihove su oči gledale samo u ono malo bijelo puce na kojem je inženjer držao kažiprst te ih u jednom trenu mogao sve zajedno dići u zrak.

— Momci — povikne Bojan — taj časnik je uhoda koji se ušuljao na brod i hoće da potopi jahtu koju mora da štiti. Ako vam je drag život i sreća vaših majka, žena i djece, poslušajte me i zgrabite ga.

Časnik problijedi i digne revolver na momčad, a njegova zapovijed zagrmi kroz mali prostor:

— Hitac iz topa ravno u jahtu — on je to povikao tako glasno da su ga gore na palubi morali čuti i u istom času prasne top i zatutnji čitav zrak i mukli tutanj odjekne kroz podmornicu.

— Zgrabite ga — povikne Bojan i on učini kretnju prstom kao da će utisnuti bijelo puce.

Momci što su stajali iza časnika pograbe ga i u nekoliko trena bijaše svladan. Bojan spusti ruku s puceta i povikne:

— Svežite ga, djeco, on je uhoda!

I sva se momčad baci na časnika čije je lice bilo blijedo, ali odlučno. Najednom on povikne:

— Kurt, izdajice prokleta!

I u tren oka, prije nego što su mu mornari mogli svezati ruke, prisloni cijev brovnika na sljepočice te ispali. Preneraženi gledahu mornari u časnika koji se sruši nauznak.

— Ubio se — prošapću mornari.

— Dođavola — reče Bojan — da ga niste mogli zapriječiti.

— Kad je to učinio tako nenadano da ne bi ni okom trenuo.

— Gdje je kapetan? — zapita Bojan.

— Nismo ga vidjeli čitav dan — odvrate mornari.

— Zar je taj časnik došao s vama već iz Toulona?

— Da, gospodine.

— Pretražite sve prostorije i potražite kapetana.

I oni pođoše u kapetanovu kajitu i nađoše ju zatvorenu. Silom prodreše u nju i na svoje veliko iznenađenje opaziše kapetana gdje leži na postelji kao mrtav. Ali Bojan je razabrao da mu srce još uvijek kuca i pričinilo mu se da je omamljen nekim pićem. Pokušao je da ga prizove k svijesti, ali uzalud, kapetan se nije ni maknuo. Mladi inženjer pohiti na palubu da vidi što je s jahtom. Ali nje ne bijaše. On zapita mornare koji su bili gore što je s jahtom, ali mu oni rekoše da je jahta nakon prvog hica otplovila. To ga donekle smiri, ali ipak neprestano ga je salijetavala misao da je hitac iz topa pogodio jahtu i možda joj prouzročio štetu i potopio ju.

»Ako im je hitac prodro jahtu, a oni to nisu opazili, što onda?« U silnoj uzbuđenosti opazi da se u daljini zeleno svjetlo sve više povećava.

— Zacijelo plove prema nama.

— Jest, svjetlo biva sve veće. Osadov brod dolazi sve bliže. Bojan izdade odmah naloge i spremi se za navalu.

Podmornica ostade u potpunoj tami. Brod sa zelenom svjetiljkom već je doista blizu. Bojan zapovjedi da se ispali torpedo, pa onda pričeka da vidi što će biti. Najednom se brod sa zelenom svjetiljkom zaustavi, čuo se prasak, sijevnuše iskre, prasnu nekoliko hitaca. Zeleno svjetlo ugasne. Vjetar stade dizati valove i u šumu njihovom sve zagluši i iznikne...

A jahta je plovila najvećom brzinom. Na palubi stoji Valido, markiz i Zorana. Vjetar im donosi muklu tutnjavu. Katkad sijevne u zraku ognjena munja.

— Bože sveti, pa što se to tamo zbiva? — sa strahom će Zorana.

— Pucaju, očito su se uhvatili u koštac.

— Ali tko i na koga?

— Najprije su pucali na nas, a na koga pucaju sada?

— Sve je to kao začarano — primijeti markiz.

— Što se je dogodilo s inženjerom? — zabrinuo se Valido.

— Svemu ste to vi krivi, konteso, jer niste htjeli ostati u Nici. Sad smo morali inženjera pustiti na milost i nemilost.

Ona nije na taj prigovor odgovorila, već se stisla u kut palube.

— Kad bi samo svanuo dan — reče Valido — pa da vidimo što je s Kneževićem.

— Eno i opet hitac topa. Bit će da se zaista potukoše, samo zašto je podmornica pucala na nas? To ne mogu da si razjasnim.

Prođoše dugi časovi puni neizvjesnosti i pritajenog straha. Tada pucnjava utihne, a ognjene munje ugasnuše. Vjetar je gonio valove, a strojevi jahte klopotali i napunili palubu bučnim štropotom.

— Siđite, konteso, i ležite — reče Valido pristupiv k njoj i uhvati ju za ruku.

— Ne. Ne bih mogla ni časka ostati dalje.

— Onda barem ležite ovdje.

I Valido pripremi Zorani naslonjač, ona sjedne, nasloni glavu i sklopi umorne oči.

Valido i markiz povukoše se do ograde jahte i odoše ponovno raspravljati što se je to moglo dogoditi tamo daleko u gustoj tmini, na širokom moru. Raspravljali su tako, dok se na obzorju ne pojaviše prvi traci zore.

Jutarnjica je blijedila i polako se je približavao dan. Zorana otvori oči i upre u daljinu ne bi li gdje opazila podmornicu. Ali more je bilo pusto, vjetar se opet smirio i valovi se slegoše. Napokon se digne i sunce i osvijetli debelu plavu pučinu.

Valido pozove kapetana da se s njim posavjetuje što da urade. Nikako nije htio da plovi dalje a da ne sazna što se je dogodilo s podmornicom. Napokon odlučiše da se vrate istim smjerom natrag i potraže bilo podmornicu bilo njezine ostatke. Zorana je zurila u more i šutila. I Valido i Markiz kao da nisu bili raspoloženi razgovarati. Dugo su tako plovili po moru, istraživali su površinu dalekozorom, ali sve uzalud.

— Niste smjeli pustiti inženjera s jahte — reče najednom Zorana.

— Tko bi ga zadržao — odvrati Markiz.

I opet prođe čitav sat a da nisu ništa našli ni vidjeli osim pustoga mora. Već su sve troje izgubili nadu, kad im sa zapovjedničkog mosta javi kapetan da se u daljini razabire neki brod. Oni pohitaše gore i redom stadoše gledati u dalekozor.

— Jest, to će biti podmornica — veselo usklikne Valido. — Razabirem posve jasno našu zastavu.

I jahta upravi smjer prema brodu koji je svom brzinom plovio po glatkoj i mirnoj morskoj površini i za pola sata nastade na jahti bučno veselje.

— Evo ga, on je — kliknuše Valido, markiz i Zorana u isti mah, gledajući izmjenice u dalekozor u kojem su razabrali na palubi mladog inženjera. I zamalo stadoše si domahivati dok je napokon jahta stala, a pred njom se zaustavila i podmornica. Na palubi stajaše Bojan, u odori od crne kože bez kape. Crna mu je kosa bila kuštrava, a lice nešto blijedo. On spusti čamac i približi se jahti. Na palubi stajahu Valido, markiz, Zorana i Ferica, koji se je probudio od tvrdog sna što ga je prosnivao nakon minule pogibelji. Svi ga obasuše pitanjima, ali Bojan ne odgovori ni na jedno. Lice mu je bilo mrko i ozbiljno pa su iz njega razabirali da se je moralo nešto ozbiljno desiti.

U malom salonu jahte sakupiše se svi oko Bojana. Sad im on ispriča što se je zbilo na Viktoriji, kako je časnik htio ispaliti torpedo u jahtu i što se je sve kasnije desilo.

Časnik je ostao mrtav i već je Bojan mislio da je svaka pogibelj minula, kad se na jednom stao približavati Osadov brod, ali ga je on dočekao torpedom. Što se je dogodilo s brodom na koji je pucao, to Bojan nije znao. Kad je zelena svjetiljka ugasnula, on je s podmornicom otplovio za jahtom, u velikoj zabrinutosti i strahu da ju je hitac topa oštetio i potopio.

— Samo ne znam kako je Osadov brod saznao gdje se nalazim i najednom zaplovio upravo prema nama.

— Zelena svjetiljka na jahti — usklikne Valido. — Dakle, ipak netko mu je dao s broda znak.

— Ali tko? — upita Bojan i nehotice pogleda Zoranu.

— Kad sam stigao na podmornicu — reče Bojan — nađoh časnika koji mi reče da na jahti ima netko tko bi morao dati znak zelenim svjetlom i dok se taj znak ne dade, dotle će neprijateljski brod ostati na pučini. Časnik je dobro znao da je netko na jahti tko imade dati znak. On je, dakle, bio s njima u vezi! I kad su ga momci svezali, i prije nego što se je ustrijelio, klikne: ‘Kurt prokleta izdajica!’

— Kurt? — iznenađeno će Valido. — To je krsno ime gospodina Riegela — reče Bojan i opet ispod oka dobaci pogled Zorani. Ali ona je šutila i slušala.

— Da! To je njegovo ime — primijeti markiz. — To bi mogao biti i slučaj i opet tko zna...

— Niste li pretražili sve mornare da nađete zelenu svjetiljku? — zapita Bojan.

— U isti čas kad je planula pala je u more — očito ju je dotičnik bacio.

On ušutiše jer je ušao časnik jahte i prijavio da je ove noći nestalo s broda jednog mornara.

Svi se začudiše.

— Tko je taj momak? — zapita Valido.

— Neki mornar imenom Gabriel John.

— Taj se, dakle, ne zove Kurt — reče Bojan. — A kad ga je nestalo, u koje doba?

— Još su ga mornari vidjeli kad je pao s podmornice prasak topa. Danas ujutro kod smotre opazih da ga nema na brodu — izvijesti časnik.

— Čudnovato — primijeti markiz. — Da nije možda to bilo zeleno svjetlo koje je palo u more?

— Ali zašto?

— Možda je dao znak da Osado vidi gdje se nalazimo i da ne padne u naše ruke, bacio se je u more kao što se je i časnik kad sam ga uhvatio ustrijelio.

Časnik koji je izvijestio o nestalom mornaru izađe, a oni nastaviše raspravljati o tom čudnom slučaju.

— Prema tome su svi Osadovi uhode fanatici — reče Valido. — Oni mu služe i žrtvuju mu živote kao da su očarani.

— To bi opet značilo da je naša sumnja na Riegela obeskrijepljena — reče markiz. Bojan slegne ramenima i lice mu se smrkne.

— Što god vi o njemu govorili i koliko god izgleda kao da nije on dao znak zelenim svjetlom, ja ne mogu da u sebi uništim sumnju.

— Mi ne kanimo osporavati vašu sumnju — reče Markiz da ublaži Bojana. — Ja sam tek primijetio ono što mislim — uostalom tko zna! Čitava ova uhodarska družba gospodina Osada tako je vanredno organizirana da joj se čovjek mora diviti, makar na račun svoje vlastite kože. Zamislite kako je to sve dobro provedeno. Nitko osim nas i admirala nije znao da će podmornica na put, da nas čeka na moru i da nas brani. A oni su pako za to saznali i poslali na podmornicu svog čovjeka.

— Kad se je kapetan osvijestio — reče Bojan — nije mi znao ništa reći. Dodijeljen mu je časnik da ga zamjenjuje i ništa više. Kako je taj časnik došao u vezu s Osadom, to bi Bog znao.

— Ne vjerujem da je plaćen jer se onda ne bi ustrijelio. Bit će da je pristaša Osadov fanatični koji je volio poći u smrt nego pasti u naše ruke, kao i ovaj mornar.

— A kako je časnik omamio kapetana?

— On veli da je s njime zajedno doručkovao, kad ga najednom uhvati san i on legne na postelju. Još je toliko imao svijesti da je čuo kako je časnik zaključao kajitu i dalje se ničega ne sjeća. Izvolite, gospodine markiže, na podmornicu te ga ispitajte.

Valido i markiz se doista upute na podmornicu, dok je Zorana ostala sama s Bojanom.

— Hvala Bogu — reče ona — da ste sretno stigli natrag.

Međutim na Bojana nisu ove riječi nimalo djelovale, jer je njegovo lice i sada ostalo mrko kao i prije i on joj s nekim ogorčenjem odvrati:

— Glavno je ipak da sumnja ne pade na Riegela da je on davao znakove.

— Zašto je to glavno?

— Jer bi bilo ipak vrlo podlo i vama neugodno kad bi bio u vezi s vašim neprijateljem čovjek kojega vi toliko odlikujete.

— Ja ga odlikujem?

— Nisam li vas jučer našao u njegovoj kajiti? To je odlični znak prijateljstva.

— Ovako mi govori onaj kojeg sam nazvala svojim prijateljem.

Izrekavši ove riječi dobaci mu hladni pogled, ustane te izađe. Bojan se je prestrašio svojih riječi i tek sada je razabrao kako je bilo ružno što joj je rekao.

On osjeti u svojoj duši prikor protiv sama sebe, makar da ga je mučila mržnja prema Riegelu s kojim je jučer našao Zoranu i vidio kako mu je ona pustila svoju ruku i kako ju je on obasuo strasnim poljupcima. Od onog časa sve je u njemu uskipilo i zahvatila ga je takva nutarnja uzbuđenost da ju nije mogao svladati ni sada nakon ove burne noći.

Kad ga je sada onako pogledala i dobacila mu ove riječi, osjetio je kako joj to nije smio kazati i nije smio otkriti svoj ljubomor i boljelo ga je što ju je time uvrijedio, unatoč što ga je peklo kad je pomislio da je Riegel smio obasuti poljupcima njezinu malu ruku, koja je jednom, kad je on ležao bolestan, počivala na njegovom čelu. I sam nije znao kako se je mogao tako zaboraviti i dobaciti joj one riječi. Ispričavao je sam sebe iznemoglošću i uzbuđenjem živaca nakon burnih događaja ove noći, ali je osjetio da je to neće moći popraviti. To ga je još više boljelo i obuze ga neka mrzovolja, potištenost i bol, pa je pokrio lice rukama, naslonio se na lakat i zamislio.

* * *

Poslijepodne bio je Bojan u maloj kajiti gdje je običavao raditi. Pred njim na stolu ležao je mikrofon i on se je posvema udubio u taj svoj izum. Snašla ga je neka nova misao kako da svoje pronašašće usavrši i razmišljao je kako bi glas mogao pojačati tako da bi mogao svojim strojem slušati na stanovitu daljinu. Razmišljajući o tom, sine mu misao da pojača struju i pokuša slušati razgovor u salonu u kojem su kartali Ferica i Riegel, a od kojeg ga je dijelila još jedna velika prostorija. Kad je sve proveo, stavi pločicu na zid i doista je čuo nekakove glasove, ali sasvim nejasne. Glasovi su se rasplinuli i nije mogao razabrati riječi. Stavi, dakle, slušalicu na stol i pođe u narednu prostoriju da tamo izmjeri daljinu. Našao se u malom salonu, koji ga je dijelio od kartaša i on stavi mjerilo na pisaći stol i stade bilježiti, kadli mu oko zapne na otvorenu knjigu. Bijele stranice bijahu ispisane crnilom, koje se još nije posve posušilo.

Kao da ga je nešto privuklo, spusti pogled na pisane retke i stade čitati:

... i od onda moja duša postade hramom svetim kojim stupa on. I svaka misao moja uzdiže se k njemu kao tamjan — svi osjećaji moji pretvorili se u cvijeće i posuli prag kojim je ušao on — i srce moje postade kandilom Božjim — što sakriven tinja u hramu grudiju mojih! Dok on stoji usred hrama obavit trijumfom, usred svečane zvonjave čitavog mi bića. I ja postadoh vjernikom njegovim i osjećam da bih mogla za tu vjeru umrijeti... Oh,

on kojeg sam kroz čitav život čekala on je tu i prolazi kroz moju dušu kao veličajna svečana himna. I od nje ječi sva duša moja i odjekuje čitavim bićem mojim!«

Srce mu je burno kucalo i slova mu zaigraju pred očima. Svaka riječ prošla mu je kroz dušu kao munja i on htjede da otkine svoje oči od ovih slova što su mu razotkrila skrovitu tajnu i potresla čitavu dušu. I pred njim se pojavila slika male nježne ručice koja je nekoć počivala na njegovom čelu, a sada napisala ove čarobne riječi što su zvučale kroz čitavu njegovu unutrašnjost kao neka bajoslovna priča iz davnine, kao neka stara pjesma što ju je slušao u djetinjoj dobi, dok je još vjerovao u vile i u neki čarobni svijet, koji je bio tako daleko od zbiljskoga života.

Gotovo je sav utonuo u romantičnoj melodiji što su u njemu izazvale ove riječi — napisane na bijeloj hartiji, kadli šušnu negdje ženska haljina. On odskoči od pisaćeg stola i dršćućom rukom stade mjeriti širinu stijene. I već se vrata otvoriše, a Zorana uđe noseći malu bijelu tintarnicu. Opaziv Bojana začuđeno stane.

— Što radite ovdje?

— Oprostite — odgovori on nesigurnim glasom — nisam ni slutio da ću vam ovdje smetati.

— A zašto mjerite stijene?

— Htio bih nešto pokušati s mikrofonom.

Dotle je ona stigla k pisaćem stolu i stavila crnilo na stol, pa časak pogledala u njega, kao da se je tek sada sjetila neopreznosti što je ostavila knjigu ovako otvorenu. I dva-tri puta pogledala je Bojana, kao da su joj slova nijemo prišapnula da su ih se dotakle njegove oči. Ali on je bio miran i zadubljen u svoj posao pa se činilo da ga ništa u sobi drugo ne zanima nego stijene koje je tako pomno mjerio.

— Mislila sam da ste opet kod strojeva — reče ona, a Bojanu se je činilo kao da joj svaka riječ odaje sumnju i on se nije ni obazro, već je po drugi put nastavio mjeriti samo da joj ne mora pogledati u oči.

Napokon se ipak toliko smiri da je mogao stati pred nju te joj se ispričati što je došao u sobu ne znajući da ona ovdje nešto radi.

— Hoću da napišem nekoliko pisma — reče Zorana — da ih mogu odmah čim stignemo na kopno predati. Ali mi se osušilo crnilo.

— Neću vas smetati, konteso.

On se nakloni te izađe. Došavši u svoju kajitu nije više mogao da radi. Neprestano je zurio u mikrofon a da ga nije vidio. Pred očima lebdila su mu njezina slova i riječi što su bile napisane u njezinom dnevniku. Pod večer izađe Bojan na palubu. Tu su već sjedili svi na okupu, Valido, Riegel, Ferica, Zorana i markiz. Njezine velike plave oči počivale su na morskoj pučini i kad je Bojan sjeo njoj nasuprot, prispodabljao je njene oči s morem.

I dok su ostali pričali, ona je šuteći gledala u more i o nečem razmišljala. Bojan se je povukao u sjenu i promatrao njezinu malu ruku kojom je podbočila glavu. Ista ona mala ruka pisala je one riječi što su mu tako silno ustalasale čitavu dušu. On ju je gledao i gotovo zaboravio da je tko drugi na palubi osim nje. I vidio je samo nju i bijelu hartiju, po kojoj su iz

njezine duše padale čarobne tajanstvene riječi, kroz koje je on sada prozirao njezino srce kao kroz zrcalo i tražio onoga koji je ušao u tu dušu, a kojeg je ona dočekala s tolikim slavljem. I kad je okrenula glavu Ferici, našalila se i nasmijala, on ju je promatrao sakriven u sjenu krova jahte i mislio:

»Kako se smije, šali i govori o tricama s Fericom i polaže važnost njegovim besmislenim riječima, a ipak nosi u sebi hram Božji, u kojem živi i stupa netko po stazi posutoj cvijećem njezinih osjećaja stupa u slavi zvonjave čitavog tog malog bića — u mirisu tamjana njezinih čuvstava osvijetljeni kandilom njezine ljubavi! Tko bi ikad slutio da se pod šarenim modernim odijelom, u štropotu običnog svagdanjeg života i pod pustopašnim smiješkom, sakriva čarobna romantična pjesma neke zatajene ljubavi. Tko bi slutio da ovo malo biće, koje se vječno šali, vječno smije, čavrlja i zabavlja, nosi u sebi bajoslovnu ljubav, kakovu mogu da osjete samo anđeli ili bića što ih je stvorila ljudska mašta u pričama. Ali tko je taj bog za čiju bi vjeru ona mogla umrijeti? Tko je on?« pitao se Bojan, a u isti čas obilazio ga je strah da to sazna.

»Zar Valido ili Riegel?« On se je sjetio kako mu je jučer u kajiti dopustila da strasnim cjelovima obaspe njezinu ruku i kod ove pomisli poleti mu sva krv u sljepočice. I kad je upro oči u visokog plavog Riegela, njegove su oči plamtile ljubomorom i uzbuđenjem koje je potresalo njegovim žilama. I on je istraživao Riegelove poglede, pa opet njezine oči kad ga je gledala i osjećao kako se u duši sve smućuje i uzbuđuje.

I tad je sklopio oči i u svojim mislima vraćao se prošlosti kad se je ono upoznao s njome, kad je došla k njemu u Toulon, kad mu je govorila tako iskreno i toplo, kad je on sjedio s njome na terasi u čarobnom ružičastom svijetu, kad mu je pričala o nepoznatoj kraljevni i odavala neku tajanstvenu zagonetnu tajnu i kad ga je tako toplo gledala i nazvala svojim prijateljem. I napokon sjećao se je časa kad je ležao bolestan i ona mu je položila na vruće čelo svoju nježnu ruku. I kriomice nešto mu se ušuljalo u dno duše i protiv njegove volje mu šaptalo: Ako si to ti? Unatoč toga što se je svim silama branio i upirao svu snagu svoga razbora da rasprši i zagluši taj glas što mu je došaptavao varavu nadu, ipak kao za inat i od obijesti nešto mu šaputalo i dražilo ga i spominjalo mu opetovno: To si ti.

On se odgurnuo, tresnuo hladnom pesnicom razbora taj glas što mu je neprestano šaptao i udahnuo u dušu dašak nade od koje mu se potreslo čitavo biće, i u toj borbi spopala ga je takova uzbuđenost da je morao ustati i poći palubom. Ali ni sad nije mogao da se smiri. Neprestano je slušao melodiju njezinog glasa kad je razgovarala s onim drugima.

»Kako sam glup, kako strahovito glup«, govorio je sam sebi samo da se smiri, »od kuda mi ovaj ludi glas u duši kad razbor tako jasno govori... Kako može da mi se u duši pojavi nada u takvu mogućnost nakon svega što sam jučer vidio u kajiti? Pa ako me je ona nazvala prijateljem! Kako se smijem nadati da bih ja bio onaj sretnik kojeg ona nosi u svojem malom srcu kao u hramu Božjem?« Ali uzalud je ovako razglabao.

Taj pustopašni glas poput zlobnog demona svaki bi se čas zaletio u njegove grudi i uspirio u njima iskru nade koju je mozak uzalud gasio.

I on se opet povuče u sjenu i stade promatrati Zoranu, koja je razgovarala s Riegelom i onda bi zamijetio njezin smiješak i topli pogled kojim ga je gledala i onda mu se smutila

duša i opet bi se uvjeravao da je taj sretnik Riegel i on bi klonuo i glas, koji ga je čas prije tako zlobno dražio, sasvim bi iščeznuo i sva bi se nada u njemu opet rasplinula kao oblak u svemiru. I onda bi ga zahvatila bol i ljubomor i mržnja prema tome visokom pristalom plavom Amerikancu koji je jučer smio da izljubi njezinu malu ruku.

I prolazili dani. Bojan se je uzalud silio da radi. Kad god je uzeo u ruku posao i nastojao crtati, na bijeloj mu se hartiji ukazale riječi što ih je čitao u njezinom dnevniku. Vidio ih je u snu i na javi, na stijenama lađe, na površini morskoj, na plavom horizontu, crnim oblacima, u suncu i u mjesecu, i u njezinom licu i očima i u svakom naboru njezine haljine.

Jednog dana nađe ga Valido takvoga, sjedne kraj njega, stavi mu ruku na rame i reče:

— Mladi prijatelju, suspregnite svoje misli, neka ne lutaju za nedostiživim planetima. Više puta bi čovjek htio da dosegne sunce, a onda se sume natrag i nađe se na gornjoj zemlji sam i razbijenih uda...

— Ne znam što time mislite — odvrati Bojan i obori oči.

— Možda ipak slutite što sam htio da kažem. Zadaća koja vas čeka traži čitavu vašu snagu, svaku vašu misao i svaki kucaj srca i treba da odgurnete od sebe sve što bi moglo vašu snagu za rad oslabiti.

Ova opomena ozbiljno ga se kosnula. Zar Valido sluti što se u njemu događa? Što li je mislio kad je govorio o nedostiživim planetima, o suncu koje će ga survati na zemlju, gdje će ostati osamljen, razbijenih uda? Zar je nazvao Zoranu nedostiživom? Znade li možda Valido tko je onaj koji živi u njezinoj duši kao Bog i komu u njenom srcu svijetli ljubav poput kandila? Možda ga on znade, zato ga opominje, da ne traži sunce i nedostižive planete!

Jest, on sigurno znade, jer zašto bi inače nazvao nedostiživom?

On mu je rekao da će se survati na zemlju... Bojana udari ova opomena poput kladiva po sljepočicama.

»Zar je Valido taj sretnik? I zato ga opominje na pogibelj koja mu prijeti ako se podade izlišnim nadama?«

I on pogleda lijepo krasno lice Validovo, što je nalik Kristovoj glavi, i njegove duboke modre oči, u kojima je tinjala pritajena vatra, i onim pogledom svu njegovu impozantnu kraljevsku pojavu i sjeti se svakog Zoraninog pogleda koji se je dotakao ove pojave s tolikim obožavanjem. Sjeti se kako je ona došla k njemu u Toulon samo zato da ga osvoji za Valida. I sad mu oživiše u mislima sve one sitnice i sve one nježnosti što ih je spazio u saobraćaju Zorane i Valida i počne vjerovati da Valido znade tko je onaj koga Zorana nosi u svojoj duši i da je to on sam! I da si je tome svjestan.

A ipak, zašto Zorana susreće s tolikom toplinom Riegela i zašto mu je dozvolila da onako intimno i strastveno cjeliva njezinu ruku?

»Budem li dugo o tom razmišljao, smutit će mi se pamet«, reče sam sebi pa se prisili da radi i da svoje misli odvrati od Zorane.

I opet se je povukao dolje u strojarnicu, gdje su strojevi svojim željeznim oklopima zaglušno lupali i proizvodili buku i štropot u kojem su se smirivala njegova čuvstva i njegove misli. Samo ovi strojevi bili su kadri da ga na mahove otkinu od samoga sebe i doveli ga do zaboravi na svoje osjećaje.

Jahta je prošla kroz Panamski kanal i napokon stigoše oni u Kaliforniju i stadoše u luci Orescon City.

Ferica, koji je Zoranu čitavim putem uporno zabavljao, tako da je Riegel jedva dospio da bude koji čas s njome nasamu — silno se je radovao što je jednom ugledao kopno. Stigavši u luku, stadoše se svi iskrcavati. Svi su se bavili oko prtljage, pa i sam Bojan i Valido, dok su Zorana i Riegel stajali na obali.

— Čitavim putem nisam, konteso, mogao s vama nasamu govoriti — reče Riegel.

— Jeste li vi tako odredili?

— Ne, gospodine, nisam, Ferica nam je neprestano dodijavao, ali sad smo stigli na kopno i želim s vama napokon raščistiti račune. Pristajete li na to ili ne?

— Rekao sam vam one večeri kad ste me iznenadili u kajiti: zapovijedajte sa mnom. Predao sam se posvema vašoj volji.

— Dobro. Sutra ću vam kazati gdje i kad ćemo se sastati.

U to prispješe i oni drugi i razvila se rasprava o prtljagi i drugim sitnicama. Zorana pako uzme promatrati svjetinu u luci koja je bučila poput šumne rijeke. Svuda rad, bučni, snažni. Kao da su svi tek jedan veliki, ogromni stroj, a svaki čovjek što se ovdje vrze u radu samo jedan mali dio toga velikoga šumnoga stroja. I promatrajući bučnu i šarenu sliku, na svoje veliko iznenađenje spazi Zorana u toj vrevi visokog muškarca oštrih crta lica, ledenih sivih očiju, kako stoji i drži ruke u žepu svog smeđeg kaputa.

— Wiking — začudi se ona i prišapne Riegelu: — Zar je taj u Americi?

Riegel se okrene prema onoj strani koju mu je označila Zorana, ali joj ništa ne odgovori, već se povuče bliže k njoj i pričini se kao da Wikinga ne vidi.

— Zar ga nećete pozdraviti?

— Nije gledao ovamo.

Valido ih sada povede da pođu dolje te se svi zajedno smjestiše u dva automobila i odvezoše u grad. Stigavši u hotel pođe svaki u svoju sobu da se urede i urekoše sastanak kod dinera.

U sedam sati uvečer okupilo se je čitavo društvo u velikoj blagovaoni hotela i čekalo Riegela. Vrijeme je prolazilo, ali njega ne bijaše. Poslali su gore u sobu konobara, no ovaj im javi da je gospodin otišao i još se nije vratio. Ferica pođe k vrataru i zapita ga za Riegela, ali se vratar nije mogao sjetiti kako novi gost izgleda, niti mu je mogao dati kakovo razjašnjenje kamo je otišao.

Čitavu su večer raspravljali o tom čudnom ponašanju Riegela. I drugi dan nisu ga dočekali, pa ni treći.

Njegova je prtljaga ostala u hotelu, a njemu ne bijaše traga.

Bojan je opet naglašivao svoju staru sumnju — markiz i Valido su počeli pristajati uz Bojana, samo je Zorana neprestano šutila i nije se uplitala u njihove razgovore, niti im je saopćila da je u luci vidjela Wikinga i da je s njim urekla drugi dan sastanak.

Kad se Riegel još uvijek nije vratio, odlučiše oni otputovati. Ferica i markiz sjedoše u auto nasuprot Zorane, dok su se Valido i Bojan smjestili u drugi auto da se odvezu na

Validov posjed.

Vozili su se krajem kojim je sve dokle je oko dopiralo i mnogo dalje pripadalo Validu. Svakovrsne tvornice, bogati rudokopi nizali su čitavim putem sve do mora granicom Kalifornije i države Oregon, pa preko granice države Nevada. Čitav taj ogromni prostor zemlje bijaše Validovo imanje. I oni su se vozili autom da Valido može Bojanu pokazati svoje tvornice i rudokope.

Napokon nakon dugog puta nedaleko grada Wilsona dizao se pravi kneževski dvor, koji je sagradio sam Valido. Dvorac obrubio je prekrasni perivoj s malim jezerom. Pred velikim mramornim portalom stadoše automobilom i gosti uđoše u dvor.

Bojan je sa zanimanjem promatrao dvoranu od mramora i sobe s najdragocjenijim pokućstvom i starinama svakog stoljeća. Bilo je tu dragocjenih slika, velikih umjetnina svake vrsti.

Drugi dan rano ujutro povede Valido Bojana da pregleda sve tvornice. Oni se oprostiše sa Zoranom i Fericom na nekoliko dana, dok ih je markiz pratio.

Tako je Zorana ostala u dvoru, a s njome Ferica koji je obnašao kod Valida službu tajnika, a sada mu zapala zadaća da se pobrine kako se Zorana ne bi dosađivala. I oni se dvoje zabavljali tenisom, odlazili na izlete u romantičnu okolicu ili se vozili jezercem. Veći dio dana pako povukla se je Zorana u svoje odaje i nije izlazila.

Ferica je nastojao da joj se što više svidi. Svaki dan je mijenjao odijela, češljao svoju tamnu kosu i proboravljao pred zrcalom čitave sate, ali još uvijek nije mogao nikako da izazove u Zorani drugo negoli smijeh i rugalice, kojima ga je dnevno obilno opsipavala. To ga je i vrijeđalo i ljutilo, ali opet se je tješio svojom isprobanom metodom:

»Ja ću mirno čekati, već će ona zagristi i prestat će se šaliti kad budem ja jednom ozbiljan!«

Zorana je veći dio dana ostala u svojim odajama, a dogodilo se je da uopće nije izašla i onda bi Ferica sam sjedio kod dinera i mislio:

»Hoće tobož da me navija, ali neka, momak kao što sam ja neće u stupicu, dok god ona prva ne učini korak, ja ću se držati viteški. Bilo je većih ljepotica nego što je ona pa nisam pred njima trebao klečati.«

Ali Ferica je uzalud čekao dan svoje pobjede. Zorana se nije ni u čemu promijenila, već je postupala s njime kao dijete s nekom starom otrcanom igračkom koja mu služi samo za to da utuče vrijeme.

Osmi dan nakon što su stigli u dvor iznenada se vratio Valido sa svojim gostima u dvor.

Kad su svi zajedno sjedili kod dinera, stigne Validu brzojav i svi opaziše da ga je vrlo iznenadio.

— Dobit ćemo neobičnog gosta — reče Valido.

— Tko će to doći? — zapita Markiz.

— Guverner države Oregon, prijatelj Vilima Osada.

— A zašto dolazi?

— Evo zašto. Želi da mene i Osada izmiri. Veli da su naši posjedi tako usko vezani

granicom da je potrebno i u interesu trgovine obijuh država da se izmirimo. Tako mu glasi brzojav.

— A vi? — upita Markiz.

— Izmiriti se s Osadom značilo bi pokoriti se njegovoj nezasitnoj pohlepnosti, njegovoj volji, prešutiti i zaboraviti sve njegove zločine što ih je počinio na ljudstvu i tolikim pojedincima. To ću odgovoriti i guverneru.

— Izgleda kao da se Osado boji da ste prozreli u tajnu njegovih zločina i njegovog otoka, pa bi htio da sve prešutite.

— Primit ću guvernera kao odličnog gosta, ali vratit će se natrag bez ikakvog uspjeha.

* * *

U bogatom dvoru gospodina Valida održavala se je odlična svečanost. Velika dvorana za primanje sva je iskićena ružičastom svilom i palmama. Strop spušta se nad glave gostiju poput baldahina i osvjetljuje sva lica bajoslovnim svjetlom. Preko stotinu gostiju iz obližnjeg grada odazvalo se pozivu čuvenog bogatuna pa je dvorana pružila sliku najotmjenijeg šarenila.

Visoke vitke Amerikanke kao da su htjele prikazati sve senzacije i zamisli modnih kraljeva Pariza, odakle su naručile svoja odijela. Oko njihova vitka tijela savila se je meka svila u stotinu nabora, koji kao da nisu nigdje prišiveni, već ih je na njima nabrao vjetar.

Druge su koracale u zgužvanom muselinu kao u oblacima pa se gotovo nije moglo zamijetiti gdje im se odijelo skapča i kako su u nj zašla mlada, lijepa i vitka im tijela.

Tanke male nožice u čarapama od fine svile pojavljivale se iz svile u suselima sve do koljena, a u tili čas opet iščezle u naborima. Glave u raznobojnim vlasuljama naličile šarenim svjetovima, u kojima se iskre dragulji kao rosa na suncu.

Zorana se gotovo izgubila u tom bazaru pariških odijela među visokim i vitkim Amerikankama, koje su kraj nje prolazile poput vila, ponosne i gipke. Pa ipak spuštale su one svoje poglede k maloj i nježnoj pojavi lijepih i zaobljenih forma, koja se je u njihovim očima isticala ipak time što je bila tako maljušna, a ipak su njezine forme bile izrezane po svim pravilima lijepoga tijela. Zaodjenula se je u svijetlu svilu, kojoj se boja nije zapravo mogla odrediti. Činilo se kao da je svila modroljubičasta kao što se to pričinjaju daleke gore o zapadu sunca, kad se preko njih spusti zlatna magla od posljednjih zraka sunca. Tu maglu podavalo je svili jedno zametljivo zlatno velo, što se je posve stopilo sa svilom. Nigdje nikakove vrpce ni nakita, samo na ramenu skopčala je odijelo resa od bisera. Njena smeđa kosa valovito se spustila po okrugloj glavici i resio ju je samo biserni nakit rad kojeg je Ferica prisizao da je Zorana negdje bila ljubovca kakvog kneza. I nehotice otimali se pogledi žena i muškaraca za tom dražesnom malom pojavom u posve jednostavnoj odjeći nejasne boje, koja se je isticala upravo time što se je sakrivala.

Čitavo je društvo šaputalo i pitalo otkud ta neobična dražesna žena. I makar ju je Valido predstavio svakom gostu ipak nitko nije znao otkuda je, zašto je ovamo došla i gdje ju je taj

bogati Amerikanac otkrio. Nitko nije znao što je ona njemu, a ipak su svi šaputali stotinu raznih kombinacija.

U jednom kutu sakrio se Bojan i skrštenih ruku promatrao vrevu gospode što su se vrtili oko Zorane, dok je Ferica u svojoj ulaštenoj građanskoj ljepoti pokušao da izazove pozornost zanimljivih, tankovitih i bjeloputnih američkih ljepotica, koje su ga doduše pogledale, s njime koju riječ progovorile, osmjehnule mu se kao djetetu i opet pošle pokraj njega kao da i nije muškarac.

Čitavo je društvo čekalo na znameniti čas kad će se pojaviti guverner države Oregon sa svojom suprugom u čiju je slavu Valido priredio ovu večer. Sve je napeto očekivalo i bilo znatiželjno zašto guverner dolazi Validu. Nije bilo čovjeka kome nije bilo poznato veliko i krvno neprijateljstvo između dva bogataša i susjeda Vilima Osada i Kajetana Valida, pa je svatko osjećao da se tu radi o nečem važnom, što ima da odluči o daljnjem odnošaju obih bogatuna, koji su vodili nečuvenu utakmicu sa svojim tvornicama u čitavoj Americi. Svatko je znao da ova utakmica sprečava slobodni razvitak Validovih tvornica i njegovu trgovinu, koja je uživala više simpatija negoli produkcije i tvornice Osadovih. Ne samo gospoda, nego i gospođe zanimale se za taj spor, pa su s najvećom napetošću očekivali dolazak guvernera, za kojeg je svatko znao da je i prijatelj i rođak Vilima Osada.

I društvo se okupljalo u skupine i živahno o tom razgovaralo i sve znatiželjnije i ljubopitnije očekivalo dolazak odličnih gostiju.

Ali gosti još uvijek nisu dolazili. Kućedomaćin gospodin Valido nekoliko je puta izlazio napolje i telefonski se upitao da li je guverner koji je imao dovesti se automobilom preko granice već prešao granicu i opet se je vraćao u dvoranu gostima s istim odgovorom, da je auto s gostima već davno projurio put njegovog dvora.

Najednom uđe u dvoranu markiz i Zorana opazi da je vrlo uzbuđen. Markiz je pristupio k Bojanu i nešto šapnuo. Bojanovo se lice čudno promijeni. Oni su izmijenili nekoliko riječi i pogledali Valida.

Po njihovom ponašanju razabrala je Zorana da se među njima nešto važna zbiva pa se je kroz gomilu odličnih gostiju proturala do njih.

— Što je? — zapita Zorana.

— Dogodilo se je nešto strašna — primijeti markiz. — Ne znamo kako ćemo to priopćiti Validu.

— Što? — zapita Zorana.

— Bolje je da ovdje o tom ne govorimo. Pođite k Validu i zovnite ga neopaženo iz dvorane.

Zorana se uputi odmah da izvrši markiževu želju te pristupi k jednoj skupini gospode, koji su opkolili Valida i s njime raspravlja.

Ona mu tek očima dade znak, našto se on oprosti od gospode i zamoli da ga načas izvinu jer ga zovu dužnosti domaćina. I zamalo izniknuše iz dvorane markiz, Bojan i Valido.

— Zašto me zovete? — zapita Valido u predsoblju Markiza.

— Dođite da sami vidite.

I on pođe za markizom i Bojanom te siđu širokim mramornim stubama i nađoše se pred velikim portalom Validovog dvora. Tu stajaše ogromni automobil, a u njemu ležaše dva mrtvaca, muškarac i žena. Valido se prenerazi i sklopi ruke i uhvati se za glavu i ostade kao okamenjen.

— Što se je to, za ime Božje, dogodilo? — upita Bojan prestrašenim glasom.

— Guverner i njegova žena ubijeni? Što je to? — pitao je Valido kao izvan sebe.

A šofer koji je stajao do automobila i sluga koji se je s njima vozio u automobilu stadoše pričati:

— Krenuli smo preko granice i putovali posve lijepo i ugodno, a kad smo ušli u vaš perivoj, na jednom zavoju iz vedra neba padoše dva hica i zgodiše guvernera i njegovu gospođu.

— A gdje se je to dogodilo? — upita Markiz.

— Evo tamo. Kakvih dvjesta koračaja odavle.

Valido, markiz i Bojan gledali su se zapanjeno i bez riječi. A onda se Bojan okrene k šoferu:

— A tko je pucao?

— Tko bi znao — odvrati šofer. — Nisam nikoga vidio. Kad prasnuše hici, pojurih još brže i čim stigoh pred dvor, opazih da su moj gospodar i gospodarica mrtvi.

U prvom trenutku svi su gotovo izgubili glavu i nisu znali što da učine i što da misle. Ovdje rasvijetljen sjajni dvor prepun gostiju koji čekaju svečano guvernera i njegovu ženu, a tu ih dovezoše mrtve. Napokon kad se osvijestiše od prvog uzbuđenja, prihvate mrtvace te ih unesoše u palaču u koju su imali svečano ući. Nije bilo druge. Valido je morao poći u dvoranu i saopćiti svojim gostima što se je desilo. U jednom trenutku pronijela se strašna vijest dvoranom i vesela i čarobna svečanost začas potamni. Sva su lica gostiju bila uprepaštena i na svačijem se je licu zrcalilo nejasno pitanje zašto se je to imalo desiti i Valido je osjećao kako svi pogledi njegovih gostiju zure u njega, kako ga svi nešto pitaju i kao da svi u njemu traže razjašnjenje zagonetnog i strašnog događaja.

On je stupao dvoranom blijed i naoko miran, samo su mu obrve podrhtavale od velikog uzbuđenja.

U drugom dijelu dvora sakupili se markiz, Bojan i upravitelj Validovog dvora i raspravljali o tajanstvenom umorstvu. Sve im je bilo nedokučivo, nevjerojatno i zamršeno. Nitko nije znao da nađe uzrok tome događaju i da si ga bilo kako razjasni. Napokon uđe i Valido i stade redom ispitivati i šofera i guvernerovog slugu, ali nijedan od njih nije znao da reče više nego što su već iskazali.

U najvećoj neizvjesnosti i zbrci otvore se vrata i sluge s Validovog dvora u crvenim livrejama uvedoše u sobu dva radnika svezanih ruku.

— Tko su ovi ljudi? — zapita Valido.

— To su ubojice — odvrati jedan sluga. — Ulovili smo ih u perivoju.

S najvećim iznenađenjem pogleda Valido oba mladića što su stajali pred njim posve mirno i sabrano, kao da se nije ništa dogodilo.

— Otkuda ste vi? — upita Valido mladiće.

— Radnici smo u vašoj tvornici aeroplana.

— U mojoj tvornici?

— Da, izvolite naše iskaznice.

I on pogleda njihova pisma i još se više prenerazi, pa ih upita:

— Vi ste pucali na guvernera i njegovu ženu?

— Da, gospodine, mi.

— A zašto?

— Zašto? Valjda to nije nikakovo čudo — odgovoriše oni. — Čuli smo da je guverner došao da vas izmiri s Osadom.

— Pa što onda?

— Ako se i izmirite, sklopit ćete primirje i sklopit ćete ugovor s Osadom i plaćati svoje radnike isto tako loše kao i on i tražiti od nas isto toliko radnog vremena. Osado je zatornik radništva i neprijatelj naš. On mrzi i prezire radnike i njihovu slobodu i kad se vi s njime izmirite, on će vas prisiliti da i vi uvedete onake mjere protiv nas kakove je uveo Osado protiv svojih radnika.

— Tko vam je to, ljudi, zaboga, rekao? — klikne Valido.

— Vaši prijatelji!

— Moji prijatelji?

Mladići se začuđeno pogledaše, slegnuše ramenima, a jedan reče:

— Na granici između naše tvornice aeroplana i države Oregon imade gostiona, vi znate gdje je to. Tu smo jučer uvečer sjedili, kad stigne auto, a iz njega iziđoše dva gospodina. Obojica sjedoše k nama i stadoše nam pričati kako će doći guverner iz Oregona da vas prisili da s Osadom sklopite mir. On da imade za to sredstva da vas prisili da se s njim pomirite i onda će nastati za nas teška vremena. Sve će biti onako kako će htjeti Osado, zakleti neprijatelj radništva. I oni rekoše da bi bilo najbolje da se ovo izmirenje spriječi, a to se može samo onda kad guvernera ne bi bilo. Valja ga ubiti i tako onemogućiti da dođe između vas i Osada do pomirbe. Samo onda može se pomirba spriječiti ako se guvernera ubije. Mi smo mnogo o tom još raspravljali, na što nam jedan od njih reče da bi i vama, gospodine Valido, bilo vrlo drago kad bismo vas riješili guvernera. Jedan od njih ponuka nas da spasimo čitavo radništvo i da se žrtvujemo i guvernera ustrijelimo.

Snebivajući slušao je Valido ovo pripovijedanje.

— A tko su bili ova dvojica? — zapita Valido.

— Nismo ih pitali za imena, ali rekoše nam da su namješteni u vašoj tvornici.

— Kako su izgledali? — zapita Bojan.

— Jedan je bio visok, plave kose i plavih očiju — obrijan.

— A drugi?

— Drugi je bio također visok, lice mu je suho i dugo, a oči sive. Bio je odjeven u odijelo od krokodilske kože.

— A ruke neprestano drži u džepu — primijeti Bojan.

— Da, tako je — potvrdiše oba mladića.

— Koji vam je od njih preporučio da ubijete guvernera? — zapita Markiz.

— Onaj u krokodilskoj koži, dok je drugi, onaj visoki i plavi, najviše šutio.

— Ne čini vam se — primijeti Bojan Validu — da opis prvoga posvema pristaje na Riegela?

— Da, tako izgleda.

Međutim stigoše ljudi od oblasti te odvezoše ubojice svezane u zatvor. Svečanost u dvoru pretvorila se u korotu. Odmah se je brzojavilo u državu Oregon što se je dogodilo, dok su gosti ostavili sjajne dvore Validove i u čitavom dvoru nastane tjeskobna tišina.

U Validovoj radioni uzbuđeno su raspravljali i Bojan i markiz i Zorana, dok je Valido sjedio u naslonjaču zadubljen u misli.

Na koncu ustane on i reče:

— To je najveći zločin što ga je Osado ikada učinio, poslao mi je svoga guvernera da ga svečano primim, a onda ga je dao ubiti u mojem perivoju, da prikaže svijetu ubojicom mene. Što da sad radim? Kako da se protiv ovakvog nečuvenog zločina branim?

— Ništa — odvrati markiz — radnici izjavit će pred sudom ono isto što su danas izjavili pred nama. I svi će se uvjeriti da je Osado sam dao ubiti guvernera, da prikaže ubojicom vas.

— A možda je htio time da izazove još nešto gore.

— Opis jednoga od gospode koji su radnike nahuškali da guvernera ustrijele posvema pristaje na Riegela — reče Bojan. — I vi ćete vidjeti da će se moje sumnje dokazati, da je on u vezi s Osadom. Nije li čudno i sumnjivo da ga je najedanput nestalo, a da se nije niti oprostio niti zahvalio što smo ga poveli sobom preko mora. Ja sam u to uvjeren da je on davao zelene znakove u Toulonu, da je ubio detektiva i da je davao znakove na jahti.

— A tko bi mogao biti onaj drugi u odori od krokodilske kože? — upita markiz.

— Gle, sad mi pada na um. Wiking nosio je takvo odijelo onaj dan kad sam ja izvodio u zraku na zračnoj utakmici u Nici svoje produkcije i kad je htio svom silom da primim službu u njegovom brodogradilištu.

Zorana je čitavo vrijeme šutila i slušala, a onda najednom ustane i reče:

— Ponajprije moramo potražiti Riegela i uvjeriti se da li je sve to istina što gospodin inženjer tvrdi.

— Gdje ćete ga potražiti? — primijeti markiz. — I kako?

— To ću vam sutra priopćiti. Sad laku noć, gospodo.

Markiz i Bojan pozdrave Zoranu, a Valido joj poljubi ruku i otprati do vratiju.

Sutradan obavljala je oblast preslušavanje. Sva se je pokrajina našla pred policajnom zgradom i znatiželjno gledala bogatuna Valida o kojem se prenesoše glasine da je dao umoriti Osadovog prijatelja i guvernera države Oregon.

Valido je iskazao sve što mu je bilo poznato. Šef policije dozvao je oba radnika koji su ustrijelili guvernera i oni iskazaše ono isto što su već rekli Validu.

— A biste li vi prepoznali onu gospodu — upita Valido radnika — koji su vas nagovorili i huškali da pucate na guvernera?

— Dakako da bismo ih prepoznali — odgovoriše oni.

— A gdje ćete ih uzeti, tu tajanstvenu dvojicu? — upita šef policije Valida.

— Budite uvjereni da ćemo ih naći — odgovori on s uvjerenjem.

I doskora vratio se je Valido opet u dvor, gdje su ga dočekali markiz i Bojan.

Nekoliko dana dosađivao se je Ferica u bogatom dvoru svoga gospodara, jer je on neprestano raspravljao s Bojanom i Markizom. Čitave dane zatvarao se je on s Bojanom i markizom i Zoranom u svoju radionu, gdje su se nešto dogovarali, a da Ferica nije mogao saznati o čem se radi.

LIJEPA GLUMICA

okolicu grada Hooda prispjela je kinematografska družina da snima dramu za jednu čuvenu newyoršku tvrtku. Sva sila glumaca i glumica vozila se je kočijama i automobilom glatkim cestama romantične okolice na posjedu Vilima Osada i snimala prizore u gustoj šumi, poljanama, brdima i dolovima. Glumci su izvodili

tragične scene na vratolomnim visinama kamenoloma, verali se po vrhuncima i spuštali opet dolje, skakali s visine u vodu i provodili razne hajke na tobožnje razbojnike.

U maloj kotlini pred hangarom skupili se piloti i radili oko svojih strojeva. Bilo je upravo podne. Sad stigoše pred hangar ljudi s kolima i s čitavom poljskom kuhinjom da kuhaju ručak.

— Za koga to spremate? — zapita jedan od pilota kuhara.

— Za naše kinematografsko društvo. Oko dva sata stići će na doručak.

— Izvrsno — reče pilot svojim drugovima. — Baš ćemo se lijepo zabaviti. Družba imade zanimljivih dama. Osobito mi se svidila neka mala koja glumi uloge prvih ljubavnica. Nije ljepotica, ali dražesna i vesela i umije očima i riječima štipati za srce.

— A je li crnka ili plava? — upita drugi pilot.

— Oči su joj plave i velike, a kose crvenkaste, bit će svakako da su bojadisane. No, a kamo ti, Riegel? Zar nećeš pričekati glumice da se pozabavimo?

— Ne zanima me.

— Gle njega, nikad ga žene ne zanimaju, a ipak je neprestano zamišljen, a to uvijek dolazi od toga kad čovjeka negdje upeca kakva ljepuškasta ribolovka.

— Bilo bi pametnije da se više brineš za svoj posao nego za mene — odgovori mrko Riegel. — U pet sati poslijepodne treba da ste spremni. Vi znate o čemu se radi.

— Bit ćemo spremni ako nas ona mala glumica ne zadrži.

Riegel sjedne u auto i odjuri niz cestu.

U dva sata poslijepodne stigne čitava družina pred hangar. Doručak je bio gotov, glumci i glumice posjedoše sa svojim impresarijom da založe. Mladi piloti odmah se pridružiše gospođama. Najviše su se okupili oko male prvakinje društva, koja se je s njima neprisiljeno izvanredno veselo zabavljala. Malenu pojavu zaogrnuo je proljetni ogrtač sive boje. Glavu je lako pokrila dražesnim šeširićem ispod kojeg su virili crvenkasti uvojci. Poslije doručka ona se je osobito mnogo zanimala za aeroplane, ali su mladi piloti bili uvjereni da je to samo izlika da se može s njima zabavljati. I ona je posve intimno uhvatila ispod ruke jednoga od mladih pilota, pošla s njime u hangar i upitala ga:

— Ne biste li me htjeli jednom uzeti sobom u zrak?

— Čemu? — upita on.

— Da vidim jesu li vaše oči ondje gore isto tako sjajne kao na zemlji.

— A honorar? — upita on.

— Vi ste poduzetnik, odmjerite cijenu.

— Poljubac — reče on.

— Primam — odvrati ona. — Ali recite mi, gospodine, zašto ste vi svi ovdje crnomanjasti?

— A gle — reče on — dakle, vama se sviđaju plavi? Nisam li rekao Riegelu da ostane? — obrati se pilot k drugima. — Sad bi sigurno on bio junakom dana.

— Tko je taj Riegel? — zapita ona.

— Jedan gospodin koji je sasvim plav, i kose mu se plave i oči. On je jedini među nama koji bi vam se svidio.

— Tko zna — nasmije se ona. — Mene i tamne oči osvajaju — i pritom pogleda ljubezno svoga pilota. — Ali oprostite, moram otići, impresario se već ljuti na mene. Ako dođe onaj plavi pilot, onda mu recite neka nas sutra pričeka, da ga vidim.

Piloti se nasmijaše i ona s njima i otprhne poput ptice prema malom gospodinu koji je stajao u blizini glumaca, a njegovo obrijano lice bijaše vrlo svečano. Kad je mala glumica prispjela k njemu, povuče ga na stranu i šapne francuskim jezikom:

— Markiže, Riegel je ovdje. Sutra ću si ja iščašiti nogu i ostati čitav dan u hangaru, da se s njime sastanem.

— Samo budite oprezni.

— Ne bojte se. Ja ću ga ugrabiti.

— Samo ako ne bude protivno.

Napokon na dan znak družba se podigne da nastavi snimanje. Redatelj družbe tumačio je glumcima prizor koji se je imao snimati. Glavni junak drame treba da se posvadi sa svojom ljubavnicom i ode u lov, gdje ga napadne medvjed, ali on ga svlada i spasi se od smrtne pogibelji. Glavni redatelj nasmiješi glumce i sve bijaše u redu, samo nije bilo medvjeda.

— Gdje je taj medvjed? — upita redatelj.

— S tim se gospodinom ne može raditi — izjavi pomoćni redatelj.

— Kamo god dođemo, trči po selu za ženskima ili pije.

Impresario se ljutio radi netočnosti glumaca, a onda prišapne Zorani:

— Nisam li vam rekao da će nam Ferica svuda samo smetati?

Ona slegne ramenima.

Glumci su čekali, kad najednom klikne jedan glas:

— Evo medvjeda!

Zorana je podigla medvjeđu kožu i nagovorila markiza da on odigra umjesto Ferice ulogu medvjeda.

Kad je bio markiz u medvjeđoj koži, Zorana ga prihvati i šapne mu u uho:

— Nikad vam nijedna toaleta nije tako dobro pristajala.

Markiz se je ljutio za ovu primjedbu, ali na koncu posve dobro odglumio svoju ulogu. Upravo kad je svršio prizor, pojavi se pravi nosioc medvjedove uloge vrlo dobre volje. Zorana je dočekala Fericu mrkim licem i ukorila ga:

— Vi ste opet trčali za seoskim djevojkama. Zar je potrebno da i u Ameriku vučete svoju zagrebačku bolest?

— Ovaj put je to vaša sreća — odgovori Ferica važno. — Jer dok sam udvarao poštarici i pio šampanjac, stigao je neki brzojav koji se tiče naše dramatske družine.

— Brzojav koji se tiče nas?

— Jest! I lijepa poštarica, znajući da sam ja iz vaše družbe, odala mi je uredovnu tajnu i pokazala brzojav da mogu za vremena umaknuti.

— Zašto umaknuti, što to brbljate?

— Mi se nalazimo za zemljištu milijardera Vilima Osada. Je li tako?

— Pa da, tako je, ali ukoliko je to u vezi s brzojavom?

— Utoliko što je on brzojavio na oblast da se na njegovom zemljištu nalazi neka kinematografska družina, pa da se prva glumica toga društva Ada Bariveri i njezin impresario imadu zadržati, po oblasti uhititi, jer su sumnjive uhode.

Zorana i Markiz značajno se pogledaše i povukoše se od Ferice.

— Netko nas je sigurno vidio tko pozna mene ili vas. Nema druge, valja nam bježati i to upravo sada kad smo pronašli Riegela.

— Vi ćete već pronaći kakovu bolju ideju nego da po Osadovim farmama trčimo za Riegelom kao kinematografski glumci. A što ćemo s ovim ostalima?

— Oni su pravi glumci, pa ih ne može zadesiti nikakova neprilika. Recite im da mi troje polazimo tražiti bolja mjesta za sutrašnje snimanje, a oni neka nastave snimati prizore u kojima ja ne glumim. I tako ćemo mi troje umaknuti.

Kad je impresario izdao naloge redatelju, pođoše oni prema cesti gdje je bio podignut šator za odijevanje glumaca. Jedva što su stigli i markiz htjede da skine sa sebe medvjeđu kožu, opazi Zorana da cestom dolaze kola puna vreća brašna. Kočijaš je stupao pokraj konja i bezbrižno pucketao bičem.

— Ovo bi nam moglo poslužiti — reče Zorana. — Vi nam morate, markiže, osvojiti ovu teretnu kočiju da se njome odvezemo na prvu stanicu.

— Za ime Božje, kako ću je ja osvojiti?

— Markiz ne, ali medvjed... Sakrijte se u grmlje i kad se kola približe, skočite pred kočijaša, pograbite konje i ako dobro odglumite medvjeda, kočijaš će pobjeći.

— Ja sam uistinu medvjed kojeg vi vodite na uzici, konteso. Zar ne bi bolje pristajalo gospodinu Ferici?

— On je odveć intelektualno razvijen da bi mogao provesti ovakovu životinjsku misiju. A sad je kočijaš blizu i pazite.

Zorana i Ferica uđoše u šator za odijevanje glumaca da se ondje sakriju, a medvjed se je spustio na četiri noge u grmlju. Kola se približavala, kočijaš je pucketao bičem i fićukao,

kadli iz grmlja najednom iskoči medvjed, razvali svoje strašne čeljusti i pograbi jednom šapom konja za uzde. Kočijaš krikne opaziv grdnu životinju i prestravljen stade bježati ostavivši medvjedu za žrtvu svoje konje. Stao je bježati glavom bez obzira u šumu. Medvjed ostade sam s konjima koje je zaustavio, a Zorana i Ferica izađoše iz šatora i pohitiše kolima.

— Gospodine Ferica, sad brzo pograbite s gospodinom medvjedom vreće i bacite ih s kola da možemo brže potjerati konje. No, dakle, što ste zagledali?

— Ta vi ćete od mene učiniti težaka — mrmljao je Ferica ne znajući kako da uhvati vreću da si ne bi zaprljao kaput.

— Što bi rekli moji prijatelji u Zagrebu da vide sada Fericu Horvatića kako istovaruje vreće — uzdisao on i vrzao se među vrećama, dok je Markiz žestoko hvatao svojim medvjeđim šapama vreću za vrećom i bacao ih s kola.

Ali još nisu ni pola posla dovršili, kad se najednom pred njima stvoriše dva oružnika koji su izašli iz šume. To je sve troje nemilo iznenadilo. I oružnici su bili preneraženi vidjevši grdosiju medvjeda na kolima punih vreća i odmah zgrabiše puške te ih naperiše na medvjeda.

— Nemojte, trista vam jada — stade vikati medvjed engleskim jezikom i brzo skine s glave ogromnu medveđu glavu, a iz ogromnog medvjedovog tijela izmili mala i obrijana glavica markizova.

Dok su mu tanka i nježna usta vikala, velike su mu široke šape mahale zrakom.

Zorana se nije mogla suzdržati od smijeha, dok je Ferica od straha pred naperenim puškama stao bježati bez šešira i svoje batine u šikarje.

Oružnici spuste puške i dođu bliže i stadoše promatrati čas Zoranu, čas opet polučovjeka polumedvjeda. Vidjevši na zemlji pobacane vreće, bilo im je to sumnjivo i oni izjaviše medvjedu i Zorani da pođu s njima na oblast.

— Što vam pada na um? — branila se Zorana.

— Vi ste protjerali kočijaša prevarivši ga da je to pravi medvjed, a sad mu bacate s kola vreće. Što to znači? — upita oružnik.

— Ali, gospodine, pa to je sve samo tako upriličeno za kinematografsko snimanje.

Oružnici stadoše promatrati sumnjivim pogledom čas Zoranu koja se je tresla od smijeha, čas opet markiza u medvjeđoj koži pa opet vreće i nikako nisu mogli da se uvjere o istinitosti Zoraninih riječi i pozvaše ih još jednom da s njima pođu do oblasti.

»To bi nam baš trebalo«, šapne Zorana francuski markizu, a onda se dosjeti, pa reče oružnicima:

— Pođimo samo do hangara. Gospoda piloti nas poznaju, oni će vam potvrditi da smo mi doista ovdje glumci za kinematograf i da u ovoj okolici snimamo neku dramu.

Oružnici pristadoše i oni se upute prema hangaru. Putem naišli su na Fericu, koji se je čučnuo za jedno stablo skrivajući se oružnicima. Ali Zorana prođe mimo njega kao da ga nije ni vidjela.

Kad su stigli hangaru, potvrdiše piloti sve što je rekla Zorana, na što oružnici puste svoje uhapšenike.

Kad su Zorana i Markiz ostali nasamu, stadoše se svjetovati kako da što prije umaknu. Kadli pristupi k njima mladi pilot kojeg je Zorana prijepodne zamolila da je uzme sobom u zrak i ponudi joj bi li htjela sada da se s njime digne aeroplanom.

— Izvrsno! — klikne ona. — Pođimo odmah.

— Samo dozvolite, gospođice, da vam obučem svoju kožnatu bundu, jer biste se u ovom lakom odijelu gore smrznuli, pa bi moj honorar za vožnju bio odveć hladan.

— Radite sa mnom što hoćete — odvrati Zorana sva sretna što je našla zgodnu priliku da umakne, onda pogleda Markiza što je prilično jadno izgledao u svojoj neobičnoj toaleti u medvjeđoj koži i gledao Zoranu kao da joj veli: — Ti si se za sebe poskrbila, a što ja?

Kao da je to pitanje razumjela, ona se nasmije, pa mu dobaci:

— Gospodine medvjede, vi ćete moći radije pješke do svoga cilja, samo pokrijte svoju siromašnu ljudsku glavu medvjedskom, pa će vam put biti svuda vrlo širok.

Markiz ju je razumio i otišao poslušavši njezin savjet.

Mladi pilot pako spremio zračni stroj, dignuo Zoranu kao pahuljicu i posjeo ju i svezao u aeroplan, pa onda sam sjeo i oni se digoše u zrak. Tek što su se stali dizati, projuri ispod njih automobil u kojem je sjedio samo šofer, koji je pred hangarom stao i skinuo kapu i naočale. Aeroplan se je samo nekoliko metara dignuo i Zorana je dobro opazila šofera i prepoznala u njemu Riegela. I razabrala je kako ostali piloti gledaju za njima i kako je Riegel nešto s pilotima razgovarao, a onda uzeo dalekozor i gledao za njom. Njoj se činilo da ju je morao prepoznati jer mu je ona gledala ravno u zurilo i skinula svoj mali šeširić samo da ju on prepozna. Sad je najednom Riegel stao davati znakove pilotu da opet siđe s aeroplanom, ali pilot se je smijao:

— Danas prijepodne si rekao da te naša mala glumica ne zanima, sad neću da siđem, pa makar mi izvadili sve zube.

— Čujete, gospodine — reče Zorana pilotu — kad čovjek iznajmi kola za stanoviti honorar, onda imade pravo da se vozi kamo hoće, je li?

— Sasvim naravno.

— Onda molim da okrenete na zapad.

— Kako god želite, glavno je da ste vi uza me.

Drndanje motora sprečavalo je daljnju konverzaciju i oni su letili nad brdima i poljanama. Zorana je pomno istraživala cestu koja se pod njima vijugala u želji da gdjegod spazi Fericu koji je tako junački pobjegao pred oružnicima, ili pako medvjeda koji se negdje vere tamo šumom ili bježi cestom, a ljudi čim ga spaze razbježe se kao pilići i puštaju ga mirno proći. Ona se je zabavljala stvarajući si u duhu tu sliku i često je prasnula u smijeh. To je ponukalo mladog pilota da ju uštine za lice, od čega se nije mogla obraniti. Gledajući tako dolje spazi dim koji se je provlačio kao duga crta.

— Nije li ovo vlak? — upita Zorana pilota.

— Da, gospođice.

— Ne bismo li se spustili negdje blizu stanice?

— Pa da mi onda uteknete vlakom i ostanete dužni vozarinu!

— Nipošto, gospodine, ja uvijek svoje dugove plaćam. Ali uz željezničku stanicu mislim imade sigurno kakva gostionica, a ja sam vrlo gladna.

— To je već nešto drugo — odgovori on i spusti stroj nešto niže, da uzmogne uočiti terasu, i pronađe nedaleko stanice široku poljanu te se stade spuštati. Predmeti bivali pred Zoraninim očima sve veći, kao da su rasli iz zemlje. I doskora spustiše se oni na poljanu. Tu pilot ostavi svoje zračno lijetalo i zamoli nekog momka da na nj pripazi, pa se oboje uputiše u malu gostionicu udaljenu kojih sto koračaja od željezničke stanice.

Krčmar im uslužno ponudi posebnu sobu.

Zorana uđe s pilotom u malu onisku prostoriju gostionice. Pilot joj galantno skine kožnati kaput i onda ju vrlo značajno upita:

— Dakle, jesu li moje oči i gore tako sjajne kao na zemlji?

— Još sjajnije.

Mladić je uhvati za lice i nenadano dva puta poljubi. Ona mu se istrgne i potrči k stolu.

— Za toliki honorar morali biste me povesti još deset puta tako daleko.

— Kako? Zar je to moj cijeli honorar?

— Vi biste htjeli još i napojnicu, to nije kavalirski.

On se srdačno nasmije, a krčmar im donese fine butine i burgundca. I oni prionuše jesti bockajući se i šaleći.

Zorana je od stola vidjela kroz prozor poljanu gdje je pilot ostavio svoj aeroplan.

— Molim vas, pogledajte kolika se je dječurlija sakupila oko aeroplana. Ako vam štogod pokvare na stroju, mogli bismo se na povratku oboje zagrljeni strovaliti na zemlju.

— To ne bi bila loša smrt — odvrati on — ali jer je ipak ljepše s vama živjeti, pogledat ću na poljanu da mi ne pokvare štogod na stroju.

Jedva što je on izišao Zorana brzo metne na glavu šešir i priveže koprenu, izađe na hodnik, ali tu sretne gostioničara.

— Molim vas, imade li tu u blizini kakav dućan gdje bih mogla kupiti bombona?

— O da, izvolite ovamo ravno. Tamo možete dobiti najfinijih bombona — reče gostioničar.

— Recite mojemu gospodinu kad se vrati da sam otišla da kupim bombona i odmah ću se vratiti.

Ona se ogleda i hitrim koracima izađe na cestu, pa se opet ogleda, i kad je razabrala da ju gostioničar ne vidi, pohiti priječkim putem prema željezničkoj stanici skrivajući se neprestano za živicu koja je poput dva zida zaklonila put do stanice.

Ušavši u zgradu stanice pohiti k blagajni, upre u činovnika svoje velike plave oči, pa mu reče posve naivno i žalosno:

— Gospodine, dogodila mi se je putem nezgoda. Morala bih putovati u Nevadu, a nemam ni šilinga, izgubila sam putem novac.

— Onda ne možete putovati — odvrati mirno Amerikanac.

»Da sam barem zatražila od Markiza i novaca«, pomisli Zorana. » Kako sam nespretna.«

Ali opet pogleda ljubezno činovnika, pa ga upita.

— Gospodine, ne bih li mogla ipak založiti svoje prstenje?

— Ovdje nema zalagaonice.

— Ali možda bi se dalo ipak nešto privatno založiti?

Amerikanac je pogleda i bez ikakvog smiješka na ustima odgovori:

— O da. Ako založite sami sebe, možete putovati po cijelom svijetu.

— Samo tko bi uzeo takav zalog?

— Ako dozvolite, mi.

— Vi ste vrlo galantni, gospodine, ali ja držim da je moj prsten ipak dragocjeniji od mene, a njega ću radije ovdje ostaviti nego sebe, jer moram bezuvjetno otputovati.

— Pa dobro. Onda ćete putovati — mirno će Amerikanac, uzme svoju lisnicu te izvadi novac da joj plati voznu kartu, a kad mu je htjela dati prsten, on ga otkloni i reče:

— Samo vas upozorujem da vlak odlazi tek za pol sata pa ćete biti prisiljeni da se ovdje dosađujete.

Još prije nego što joj je činovnik izdao voznu kartu, čula je Zorana iza sebe poznati glas koji je izustio njezino ime. Ona se obazre i sva začuđena klikne:

— Riegel, što radite ovdje?

— Dođite brzo, ne gubite vremena — šaptaše joj on. — Već su blizu.

— Tko?

— Oni koji traže sumnju u glumici i njezinog pratioca.

— Vi to znate?

— Ne pitajte. Ja sam htio zaustaviti aeroplan, ali me pilot nije htio poslušati, pa sam vas slijedio autom. Molim vas, dođite sa mnom.

— Ne, gospodine Riegel, putujem vlakom.

— Konteso, uzdajte se u mene. Svaki čas mogao bi biti za vas koban. Ja sam izbacio posljednju kartu, sad ili dođite ili ste izgubljeni.

— Kamo ćete me odvesti?

— Preko granice ove države, ravno u dvor gospodina Valida.

— Vaša riječ?

— Moja poštena muževna riječ.

Ona se oprosti i zahvali činovniku za njegovu galantnost i pođe s Riegelom iz zgrade. Pred stanicom stajao je njegov auto. Malo podalje stajaše njezin mladi pilot, koji ju je doveo u svojem aeroplanu ovamo, i još neki drugi gospodin u sivom odijelu te su nešto uzbuđeno razgovarali. Pilot ju je sada gledao sasvim drugačije i kad je izašla, povukao se je iza svoga druga. Riegel pristupi k njima, pa im reče:

— Kad dođu, javite im da sam ju sam povezao u svom autu a da ništa ne sluti.

I on se opet vrati i sjedne na mjesto šofera i automobil pojuri cestom. Kad je izašao iz sela, potjera Riegel automobil silnom brzinom, kao da ga progone strijele. Nije govorio ni riječ. Katkad se je ogledao kao da istražuje da li ih tko prati. Kad su im pako došla ususret

kakva kola ili automobil, on se već izdaleka požurio i pojurio kraj njih svom brzinom. Zorana je razabrala da se voze doista istim onim krajem kojim je kinematografska družina stigla u Osadove šume i brdine i da se vozi cestom koja vodi preko granice Osadovih imanja u državu Nevada, na posjed gospodina Valida. To ju je umirilo, pa je sjedila posve ravnodušno kraj Riegela uvjerena da će za pol sata biti izvan teritorija Osadovog posjeda.

— Mi ćemo proći pokraj jedne tvornice — reče iznenada Riegel. — Molim vas da se ne obazrete onamo i da što više povučete na lice koprenu.

Ona posluša taj savjet i sasvim si zastre lice koprenom od šešira. Nije prošlo mnogo vremena kad opazi tvornicu pred kojom je bilo nekoliko gospode. Jedan od njih bijaše leđima okrenut prema cesti, odjenut u sivi ogrtač, ruke je držao u žepu i njoj se činilo po tom držanju da bi morao biti Wiking. Kad stigoše u blizinu, pogleda Zorana sa strane Riegela i razabra kako mu se lice od neke unutarnje napetosti probuljilo i da je nastojao automobil tjerati još jačom brzinom. Ona nije gledala gospodu pred tvornicom, a ipak je sa strane razabrala da su se svi okrenuli i da su stali mahati rukama i nešto dovikivati Riegelu, a on ne htjede ni trenuti okom, dok je automobil kraj njih sunuo poput strijele. Ona je instinktivno osjećala da je Riegel učinio nešto protiv volje onih koji su stajali pred tvornicom i sve joj je nešto govorilo da se obazre. Napokon ipak nije mogla odoljeti i ona okrene glavu i spazi u daljini kako za njima juri neki automobil.

— Za nama dolazi neki drugi auto — reče ona Riegelu.

— Znam — odvrati on — slijede nas.

— Dakle, vi ste me onda zapravo njima oteli?

Ali on joj na to ne odgovori, već upre oči duž ceste i kao da se boji da bi mogla doći kakva nenadana zapreka ili kakva kola koja bi ga prisilila da polaganije vozi.

ISPOVIJEST

eć je pao mrak, a auto leti strahovitom brzinom. Oko njih zviždi zrak, stabla i brzojavni stupovi i šume izmiču Zoraninim očima kao sjene.

— Pogledajte da li nas još slijede — reče Riegel. Kontesa se obazre.

— Ne vidim nikoga.

Riegel sad također okrene glavu i pogleda ispod očala.

— Bit će da su zaostali iza zavoja. Sad pazite, držite se čvrsto i ne bojte se.

Ona nije znala što sada kani, ali se uhvatila za sjedalo i osjetila da je auto zaokrenuo cestom nalijevo i da se auto neprestano ljulja i poskakuje jureći poljskim putem između živica gdje sigurno nikad nije prošao kakav auto. Ona se je jedva zadržavala da ne padne sa svoga sjedala i kad god je auto iskočio iz uvale, svaki put joj je prijetila pogibelj da izleti iz automobila i padne na zemlju. On ju je uhvatio jednom rukom te čvrsto privinuo k sebi i jurio dalje bez odaha. Najednom sune auto u jednu uvalu, nešto se rasprsne i auto stane. Riegel skoči dolje i ogleda auto.

— Dalje ne možemo — reče on. — Pukla je guma i kotač se je svinuo.

— Bože sveti, što ćemo sad?

— To sam predvidio, ali ništa zato. Ne bojte se, konteso. Oni nas neće slijediti jer kad sam zaokrenuo, nisu nas mogli vidjeti, a ne bi im na kraj pameti bilo da sam pošao automobilom ovako lošim poljskim putem. Ako nas slijede, voze glavnom cestom. Sasvim je isključeno da bi nas našli.

— Dakle sam ovdje izvan svake pogibelji?

— Jamčim vam za to.

Ona se je ogledala. Okruživala ih je noć i gusta šuma.

— Zar ćemo ovdje ostati čitavu noć?

— Ne, to nije od potrebe. Pođemo li prijekim putem, stići ćemo na moju farmu.

— Vi ovdje posjedujete farmu?

— Da, konteso. Upravo u blizini granice. I kad sam vidio da nas slijede, nisam mogao naći bolji izlaz nego da vas povezem ovim putem. I ako nam se pokvari automobil, još uvijek imadem za vas utočište u mojoj farmi.

— Kako je daleko do farme?

— Stići ćemo polako za jedan sat. Tamo ću uzeti kočiju i povesti vas preko granice. Do pola noći bit ćete već u Validovom dvoru.

— Ne preostaje mi ništa drugo nego pouzdati se u vašu poštenu riječ.

— Od ovog časa, konteso, služim samo vama.

Zorana je razumjela što ove riječi znače, ali nije ništa odgovarala, već je pošla mirno s njime.

Put je bio loš i Riegel joj ponudi ruku i tako ju je oprezno vodio kroz šumu prijekim putem. Čitavo vrijeme nije joj rekao niti riječi. Ni ona nije ništa zapitala, niti je štogod primijetila. Nakon tričetvrt sata opazi ona pred sobom na čistini mala svjetla.

— To je farma — reče Riegel. — Povucite na lice koprenu sa šešira da vam služinčad ne vidi lica.

I ona je opet svezala koprenu koju je za vrijeme hoda kroz šumu skinula s lica. Kad su stigli pred farmu, zalajaše psi i navališe k ogradi dvorišta. Riegel ih jednim poklikom umiri. Dvije sluge iznenađeni pozdraviše gospodara. I zamalo čitavom farmom pronijela se vijest da je stigao gospodar. Riegel povede Zoranu u visoku i dugu zgradu koja je stajala u sredini ogromnoga dvorišta. Upravitelj farme dođe ususret Riegelu, pozdravi ga te izrazi svoje začuđenje da je stigao tako kasno, pa još pješke. Riegel mu nije dao nikakva razjašnjenja, već je naložio da spreme u kuhinji na brzu ruku nešto jela, a onda da spreme čvrsta kola jer da će poći dalje.

Upravitelj je izjedljivo pogledao Zoranu, ali nije mogao razabrati njezino lice. Riegel otvori vrata i ponudi kontesi da uđe u sobu. Ona se je našla u vrlo udobnom salonu. Svaka stvarca pokazivala je da se nalazi u stanu gdje nema ženskog ukusa. Teški ormari za knjige, veliki naslonjači od tamnocrvene kože redali se u potpunoj simetriji. Sve je odavalo imućnog neženju. Zorana je sjela onako odjevena s koprenom na glavi i gledala oko sebe bijele stijene, skupocjeno pokućstvo i činilo joj se da je i stan njezinoga pratioca tako hladan i studen kao što je i njegovo lice i da je sve u tom stanu tako mirno i odmjereno kao što su mirne i odmjerene njegove kretnje.

— Žalim što vam ne mogu pružiti udobniju sobu — reče Riegel. — Ali dok se malo okrijepite i dok se spreme kola, bit će i ova soba dobra za odmor.

Riegel je izašao i Zorana je čula kako je dao nalog da se odmah donese nešto jela i kako je požurivao sluge da hitro prostru stol.

Za četvrt sata bijaše na stolu obiljno jela i pila, tek sada zamoli Riegel Zoranu da skine koprenu i da nešto založi. Ona se odazove njegovom pozivu te oboje sjedoše k stolu. Govorili su tek nekoliko riječi o nastavku svoga putovanja. Zorana je bila vrlo gladna i nije se ustručavala da jede, dok je Riegel jedva što okusio. Ona ga je pogledavala ispod oka i razabrala u bljedilu njegovog lica da se s njime nešto neobično događa, kao da je u njemu ležala neka apatija.

— Gospodine Riegel — reče napokon Zorana. — Vaša šutnja znači da mi imate mnogo toga reći.

— Da, konteso. Vrlo mnogo. I dozvolite da vam sve kažem prije nego što krenemo dalje.

— Već je prošlo mjesec dana što ste mi nekoliko puta obrekli da ćete porušiti zaprijeku koja stoji između nas dvoje i da ćete mi reći čitavu istinu.

— Kad su u staro doba nad nekim čovjekom prelomili štap, značilo je to da je dotičnik predan na milost i nemilost smrtnoj osudi. Ja sam danas prelomio štap nad samim sobom i u

ovom času, konteso, ja ću pregaziti preko svoje časti i preko zadane riječi da mogu stupiti pred vas i reći vam čistu istinu. Ne znam kako ćete to primiti, konteso, i da li neću onda biti još bjedniji nego što sam danas.

Ona ga pogleda toplo i reče još toplijim glasom:

— Vjerujte mi da ću sve znati razumjeti.

— Kad ste ono u Nici pod maskom došli k meni, čuo sam iz vaših ustiju riječi koje su preda mnom podigle tajanstveni zastor i pokazale mi put k sreći o kojoj se nisam osudio ni snivati. Rekli ste mi, konteso: ‘Kako bi bilo lijepo da ste mi iskreni’. Biste li vi i danas mogli to isto reći?

— Da, gospodine Riegel.

I ona mu pruži ruku koju on toplo poljubi, pa se opet uspravi i nasloni na visoki naslonjač.

Izgledao je kao čovjek kojeg je bacao po valovima strašni vihor i izbacio ga na obalu obnemogla i slomljena. Lice mu je blijedo, ukočeno, glava spuštena, oči oborene.

— Bio sam još dječakom kad mi je otac pričao o svome slavnom i ponositom gospodaru, čije lađe preploviše sve oceane ovoga svijeta, čije tvornice stvaraju čudesne stečevine ljudskih pronašašća, čija sila i moć siže od jednog do drugog kraja kontinenta. Jednog dana spazi na konju čovjeka ponositog držanja oštrih crta zavinutog nosa, oči su mu bile modre, ali oštre gizdave, a čelo gordo. ‘Evo, gle’, reče mi otac, ‘to je moj slavni veliki gospodar.’ Zadivljeno sam gledao čovjeka koji je sličio vitezima iz priča mojih dadilja. ‘Vidiš’, reče mi otac, ‘ovom čovjeku služim ja, a služit ćeš mu i ti. I moraš da za nj žrtvuješ svoj život kao što ga žrtvujem ja.’

— To je bio Vilim Osado — reče Zorana.

— Da — odgovori on. — Često me je pozivao k sebi i govorio mi o velikim slavnim djelima vitezova koji su osvajali svijet i vladali carevinama što su se protezale od jednog do drugog mora. I onda je rekao: ‘Jednom je živio čovjek imenom Noa. On je znao da će nad svijet doći opći potop i sagradi arku, u koju uzme samo one ljude koje je držao vrijednima da ih spasi za svoje novo carstvo. I dođe dan kad su se razlila sva mora i potopila svijet, a nad njim zaplovila je slavodobitno Noina arka, noseći kralja Nou i njegove vjernike. Čitav svijet postade groblje na kojem je on stvorio svoj novi svijet. I opet će doći na svijet opći potop, a to će biti potop oceana što će biti crven od krvi. I zato gradim svoju arku za sebe i za vjernike svoje, a kad se svijet pretvori u groblje, a nad njim se razlije crveni ocean, zaplovit će njime pobjedonosno moja arka. Novi se potop približuje, a ja gradim arku od britkog željeza i tvrde ocjeli. Sve što je ljudskog uma, ljudskih mišica, razuma, snage i sile, zlata i dragulja treba da izgradim ovu arku. I njoj treba da dadeš svoju životnu sreću, svoj život, treba da žrtvuješ za izgradnju ove arke.’ Ova priča smuti mi mozak, ja sam smatrao toga čovjeka drugim božanstvom. Jednog mi dana reče:

‘Tvoj djed i tvoj otac prisegli su služiti meni, prisegni i ti da ćeš mi dati čitav svoj život.’ 1 ja prisegoh. Kad odrastoh shvatio sam tek smisao ove njegove priče koju mi je pričao o arki, ali koja mi je već ušla u krv. Osado je znao da će buknuti veliki svjetski rat i on hoće da iz svojih tvornica pruži svijetu i dade mu u ruke sva ubojita oružja što ih može da izmisli

ljudski mozak. Ali mu stavlja zapreku Valido. On je isto tako silan i moćan kao i Osado, dapače još silniji i moćniji, jer nosi po svijetu palmu mira. Na svim međunarodnim konferencijama mira on je glavni zagovornik razoružanja i općeg mira, dok Osado želi oružani rat. Valido zagovara mir. Osado rat. I u dvoru gospodina Valida živio je čovjek koji je obećavao otkriti čovječanstvu tajnu koja bi za sva vremena onemogućila svaki rat i utakmicu za zlatom i nade onih koji u svojim tvornicama kuju oružje. Osado je najveći tvorničar ubojitog oružja na svijetu. 1 zato je on nastojao da prodre u Validov dvor i kriomice otme čovjeka koji je izrađivao veliku ideju, da se onemogući ratovanje. I Osado ga doista otme. Od onoga časa bije se neprestani boj između obih muževa. Valido nastoji da osloboditelja oružane sile spasi iz Osadovih ruku i tako se bije boj između obiju muževa.

— A u tom boju vi ste služili Osadu? — reče Zorana.

— Da.

— I vi ste mu pomogli oteti podmornicu i s njom inženjera Kneževića, kojeg je Osado htio prisiliti da svojim izumima služi produkcijama Osadovih tvornica oružja?

— Da.

— I kad je ono u Nici nastala sveopća tama, vi ste u dvorani ustrijelili kapetana podmornice?

— Ja sam preodjeven u radnika na električnoj centrali presjekao kabel, dok je kapetana ustrijelio drugi naš uhoda.

— Ali vi ste davali u Toulonu kod brodogradilišta znakove zelenim svjetlom?

— Jesam.

— Kako ste saznali da je Knežević pobjegao s podmornicom s otoka i da će stići u Toulon i dovesti sobom jednog momka s Osadovog otoka?

— Saznali smo putem tajnoga kabela koji spaja otok s Nicom.

— A gdje je taj podrum u kojem je bio Knežević nakon one sudbonosne oklade zatvoren?

— Ispod podruma u vili barunice Splenyi duboko u pećinama koje ne biste ni sada kad znate tako lako otkrili.

— Vi ste, dakle, znali da je Valido nastanio u hotelu Terminus pokraj našega apartmana detektiva da na vas pazi.

— Da. Mi smo to znali, jer i na policiji imamo svojih uhoda.

— I vi ste detektiva ubili?

— Nisam.

— Tko je, dakle, bio ubojica?

— One noći govorio sam na telefonu s Wikingom. I on mi je s nekoliko riječi koje su bile vrlo oprezne naložio da drugi dan inženjer Thomas izazove okladu s inženjerom Kneževićem. Rekoh riječi su bile vrlo oprezne, ali vješti detektiv mogao je razabrati da se radi o nekoj opasnosti ili nekoj spletci protiv inženjera Kneževića. Malo iza toga dođe nenadano k meni u hotel Wiking. Ušao je u kavanu i tako ga vratar nije vidio. On mi reče da je na koncu našeg telefonskog razgovora posve jasno razabrao da je netko prisluškivao našem razgovoru. Osim toga je netko u telefon zakašljao nakon što sam ja već spustio

slušalicu, čuo i njegovo disanje, a onda kako je čuo kako je slušalica pala. Znali smo da je moj susjed detektiv i stadosmo tražiti i opazismo da su žice moga telefona spojene s telefonom koji vodi u stan moga susjeda. Bilo je upravo u doba kad se svi gosti nalaze u noćnim zabavama, a i sama služinčad hotela ne zadržava se u hodnicima. Ja sam tada brzo ugasio u hodniku elektriku, dok je Wiking pokucao na vrata detektiva. Na upit iznutra tko je, odgovori Wiking tihim glasom:

‘Šef policije.’

Detektiv otvori vrata, a Wiking stojeći u tami hodnika, gdje detektiv nije mogao nikako razabrati njegovo lice, zapita:

‘Jeste li što na telefonu pričuli?’

‘Vanredno važnih stvari’, odgovori detektiv. ‘Upravo čekam inženjera Kneževića, koji još nije stigao u hotel, da mu priopćim da mu prijeti neka opasnost.’

U tom slučaju uđe Wiking u sobu, naglo pritvori vrata, dok sam ja vani pazio da tkogod ne dođe i prije nego što je detektiv mogao da se brani ili da viče, ubode ga Wiking turpijom. I detektiv bijaše na mjestu mrtav. Onda mu Wiking otme bilježnicu. Našao ju je gdje leži na stolu kraj telefona, uz nju je ležala olovka, a u bilježnici bijaše točno ubilježen naš telefonski razgovor. Ja sam opet na dani znak otvorio svjetlo u hodniku. Nigdje nije bilo žive duše. Tada je Wiking sve razbacao po sobi, oteo detektivu uru i lisnicu, neka bi se mislilo da je grabežno umorstvo. U tom nam je poslužilo i to što se je u hotelu pričalo da je detektiv veliki bogataš koji nosi u svome kovčegu ogromne dragulje. Tako je detektiv ono nekoliko riječi što ih je čuo na telefonu morao ponijeti sa sobom u smrt.

— Prema tomu sam ipak dobro slutila da ga niste vi ubili, makar sam mislila da ste za to umorstvo znali. Ali recite mi, zar je onaj listić u lepezi što ga je napisala barunica Splenyi i predala vam ga s lepezom one večeri u Monte Carlu bio također u svezi s vašim uhodarem za Osada?

— Da! Kad su ju zvali na telefon, vi se toga sjećate, javio joj je Wiking, našim posebnim riječima, na telefonu da je inženjera iz podruma nestalo. Ona mi je to htjela da javi i da me uputi da smjesta pođem do Wikinga, pa jer nije mogla drugačije da me od vas otkine, napisala je par riječi na papirić i stavila ga u lepezu.

— A kad sam bila one večeri za modre redute kod vas, zašto ste me molili neka ne uđem u auto, već neka se predomislim i neka pođem pješice kući?

— Barunica Splenyi uhoda je Vilima Osada. Ona me je optužila našem gospodaru da sam se iznevjerio svojoj zakletvi i posvema izgubio u ljubavi prema vama te ga upozoravala da ću pogaziti svoju prisegu i zadanu riječ, iznevjeriti se posvemu Osadu i njihove tajne odati vama, jer sam postao rob svoje ljubavi. A po vama pako saznat će sve Valido. I za to izdade Osado nalog da se vas odstrani. Kad smo sjedili kod dinera, ušao je u sobu jedan naš drug uhoda i spazivši vas kod mene, pozvao me je u drugu sobu te mi naložio da vas povezem automobilom koji će čekati pred vratima. Ja sam prividno pristao. Ali nisam mogao da vam to zašutim, zamolio sam vas da se u posljednjem času predomislite i moju ponudu za vožnju ne prihvatite.

— Da sam iz puke obijesti ipak pošla s vama, što bi se sa mnom dogodilo?

— Veliko zlo.

— Zar bi me bili ubili?

— Možda.

— Čini mi se da me je barunica Splenyi osobito mrzila?

— Da.

— Nije li malo zaljubljena u vas, pa je zato htjela da me se liši?

— Ne znam — odgovori on tiho, a njegov je odgovor potvrđivao njezino pitanje.

— Sad razumijem zašto ste tako očajno izgledali kad sam htjela ući u auto.

— Samo ja znam što sam onaj čas osjećao.

— I drugi dan, kad su vidjeli da se nisam htjela voziti autom, nije vas barunica osumnjičila da ste me odvratili od toga da se s vama vozim?

— Jest. I zato dođoše po mene Wiking i još jedan drug te su me internirali kod barunice Splenyi, ali ja sam Wikingu dokazivao da je baruničina sumnja samo plod ljubomora i njezinog uzaludnog nastojanja da me osvoji. I onda sam mu zadao još jednom svoju poštenu riječ da su baruničine sumnje lažne i Wiking mi je vjerovao. I kad sam tada saznao po našim uhodima da se vaša jahta sprema na put, pohitio sam u zadnji čas do vas. I kad vas nisam mogao odvratiti od toga da putujete i vi na toj jahti, zamolih vas da me povedete sobom. Na moru imao vas je potopiti ili zarobiti brod Vilima Osada, koji je vodio Wiking. Ja mu rekoh da ste me vi pozvali da putujem s vama i rastumačih kako će to biti mnogo sigurnije, jer mornar koji bi imao dati znak zelenim svjetlom mogao bi na putu i umrijeti, ili bi ga mogli raskrinkati, a ja ću žrtvovati za Vilima Osada svoj život i poći jahtom koja mora da bude napadnuta. Govorio sam tako oduševljeno da mi je Wiking vjerovao, ta znao je da sam bio fanatični pristaša Osadov. I on me pusti da putujem. Čitavim putem kad smo ušli u Atlantski ocean odigravala se je u meni bijesna borba i strah za vas. Uvidio sam da se moram odlučiti za Osada ili za vas. Ali ja sam se već onda riješio za vas kad sam pošao s vama na jahtu. I kad je zazviždala sirena na moru, došao je skrajnji čas. Sad je trebalo da vam sve otkrijem, da se spasite. Ali nisam mogao podnijeti da padnem u ruke Validu i da se živ obeščastim, odlučih, dakle, umrijeti. I tako sam napisao sve ono što vam rekoh u pismo, što vam ga htjedoh ostaviti i zato podigoh na sebe oružje, koje ste mi vi oteli iz ruke.

On je govorio spuštene glave, zureći u pod i glasom čovjeka na smrtnoj postelji koji se ispovijeda.

— A tko je kasnije na palubi jahte davao znak zelenim svjetlom?

— Jedan naš drug mornar bio je određen da to učini. Bio je u službi na vašoj jahti, ali je bio zapravo uhodom Vilima Osada. On je imao da dade znak. Ja ga nisam htio nagovarati da to prepusti meni jer se nisam mogao nigdje s njime nasamu sastati, a to bi možda bilo izazvalo sumnju jer su Knežević i Markiz na svakom koraku pazili na mene. I kad je sirena zasvirala, kad sam vidio u daljini zeleno svjetlo na moru, sakrio sam se na palubu uz dimnjak da pazim na mornara koji će dati Wikingu zeleni znak gdje se nalazimo. Znao sam zašto pazim na njega. Ali inženjer me ulovio kod dimnjaka i otjerao dolje. Tu sam sjedio s vama u salonu, dok vam je Ferica nešto čitao. U meni je sve drhtalo od straha za vas. I kad je prasnuo hitac na podmornici, pohitim i ja na palubu i sakrijem se u tamu, kadli najednom

opazim kraj sebe mornara. I u tom času, kad je svjetlo planulo, ja ga pograbim i rinem u more. I on se utopi zajedno sa svjetiljkom. To je jedino umorstvo što sam ga počinio.

— I to rad mene.

On tek nijemo potvrdi glavom.

— Kako je dospio na podmornicu časnik koji bijaše uhoda Vilima Osada?

— Osado imade svuda svojih uhoda.

— Kad je časnik trgnuo na sebe oružje, u zadnjem je času kliknuo: ‘Kurt, prokleta izdajica!’ To je mislio na vas.

— Da. Mene. Svi oni dobiše nalog od barunice da paze na mene jer je ona posijala protiv mene kod sviju sumnju.

— A kad smo stigli u luku, dočekao vas je Wiking i poveo sa sobom?

— Jest. Nisam se oprostio s vama jer ne bih bio mogao otići, a opet vezala me je prisega i riječ i ja sam uskolebao u svojoj odluci da vam napokon sve rečem. Vidjeh da ste sada opet spašeni i odoh s Wikingom. Ali kad sam stigao kući, nisam više nigdje našao mira ni pokoja. Borio sam se sa svojom ljubavlju. Nastojao sam je ubiti, a možda je baš zato danomice rasla. Danas prijepodne čuo sam da se imade uhititi neka glumica iz kinematografske družbe, jer da je uhoda gospodina Valida. Neka me slutnja ponukala i ja sam poslijepodne autom pošao u hangar da vidim tu glumicu, kad mi jedan sluga dade malo pismo bez potpisa u kojem mi netko piše.

On izvadi iz džepa malo pisamce i pročita:

»Netko tko čezne da vas vidi želi da sutra osvanete u hangaru.«

— Da, ovo sam pismo ostavila sluzi ja.

— I to je pismo odlučilo čitavom mojom sudbinom. Prepoznao sam vaš rukopis i čitao upravo u času kada ste se vi već uzdigli visoko aeroplanom. 1 sad je puknula posljednja nit koja me je vezala s Osadom i mojom prisegom. Ljubav moja pregazila je tu prisegu i zadanu riječ i moju muževnu čast i pokazala mi put kvarna. Slijedio sam aeroplan mojim autom da vas spasim.

Nekoliko je trenutaka šutila i zamislila se o njegovim riječima, a onda ga upita:

— Zašto ste s Wikingom nagovorili dva radnika Validove tvornice da ubiju guvernera?

— U tom sam sudjelovao samo još kao štafaža. Osado poslao je Wikinga da nahuška njegove radnike jer je htio da svijetu prikaže Valida ubojicom, a ne apostolom mira. Htio je da pokaže kako je on u trgovačkoj utakmici kadar da se posluži i umorstvom. To je bila ujedno i posljednja moja služba tome čovjeku. Nekoć sam mu prisegao i vršio dužnosti svoje prisege fanatičnom ambicijom, dok jednog dana ne osjetih da mi je on još u djetinjstvu svojim odgojem robio život, slobodu, vedrinu života i sve ono što ljudi zovu srećom.

— Kad ste to spoznali?

— Onim danom kad sam počeo ljubiti vas, a sad, evo, pregazio sam preko ove prisege, preko dužnosti prošlosti, pregazio sam sama sebe i došao sam k vama.

— I poći ćete sa mnom i priznati svijetu da nije Valido umorio guvernera, nego sam Osado.

Njegovo se lice smrkne, čelo mu se navora i on padne pred njom na koljena, sklopiv ruke:

— Konteso, zašto tražite to od mene, da se na oči svijeta prikažem izdajicom?

— Hoću da učinite sve što je potrbno da vas mogu zadržati uza se.

— Da se patim i mučim gledajući vas možda u naručju drugoga?

— Naprotiv, da ostanete uza me uvijek sretni — a zato treba da pođete i iskažete tko je ubojica guvernera.

Drhtavim, očajnim glasom upita on:

— Zašto tražite od mene ovu žrtvu?

— Jer vas samo onda mogu da usrećim...

Glava mu klone na njezino krilo i on dršćući uzdahne:

— Da budem obešćašćen i presretan.

— Ili častan i nesretan?

Nasta duboka šutnja u hladnoj neprijatnoj sobi. Onda najednom digne glavu i pogleda joj u oči:

— Zorano, svijet je širok, a ljubav je moja beskrajna, neograničena. Dođite, bježimo daleko gdje nema dužnosti ni obveza za mene ni za vas, gdje neće biti nitko, samo vi i ja...

Netko pokuca na vratima. On se digne od njezinih nogu i pođe k vratima te ih otvori. Upravitelj farme najavi mu da su kola spremna.

— Dobro — reče Riegel i zatvori vrata.

Zorana ustane, položi ruku na njegovo rame i pogleda ga sjajnim očima: — Do granice ima još jedan sat vožnje. To je dosta vremena da se odlučite.

On joj odgovori, potvrdi glavom, dok su ju njegove oči gledale s neopisivom čežnjom.

— Neka bude kako vi želite.

Zorana zastre svoje lice s koprenom, obuče ogrtač te s njime izađe iz kuće. Vani je bilo tamno. Pred vratima stajala su visoka jaka kola.

— Ne treba mi kočijaš — reče Riegel. — Upravljat ću s konjima sam.

Kočijaš siđe s kola. Riegel pridigne Zoranu i posjedne ju na kola, onda se smjesti kraj nje, prihvati uzde i potjera.

Kola se izgubiše u šumovitom kraju u tamnoj zvjezdanoj noći.

* * *

Sunce se je diglo visoko. Valido, Bojan i markiz šeću perivojem i neprestano pogledavaju na cestu. Ferica puši cigaretu i priča kako se je markiz u medvjeđoj koži verao kroz šumu i sretno utekao preko granice. A onda je stao po deseti puta pripovijedati kako je on sam morao hodati četiri sata pješice da pređe granicu i da umakne nekom čudnom brzojavu koji mu je prijetio da ga možda također uhite, ali lijepa ga je poštarica spasila.

Valido i Bojan jedva ga slušaju. Govore o svojim tvornicama i oči su im neprestano uperene na cestu koja se je pružila dolje ispod perivoja.

— Već je podne — primijeti markiz. — Tri su vlaka stigla iz Oregona, ali Zorane još nema.

— Valjda ju nije onaj mladi pilot nesmiljeno zarobio — primijeti šaljivo Ferica.

— Odveć je lukava a da ne bi znala da se takvog zarobljeništva riješi.

I prođe ručak, kod kojega je samo pričao Ferica, dok su Bojan i Valido šutili.

Poslijepodne stigne iznenada Validu pismo. Upravo su sva trojica sjedili u Validovoj radionici.

— Zoranin rukopis — klikne Valido i brzom kretnjom, što ne bijaše njegov običaj, strgne omot. — Naslov glasi na mene — reče on — ali list čudnovato glasi na sve nas, dakle, čitat ću ga glasno.

I on stade čitati:

Dragi prijatelju!

Sve se vaše sumnje obistiniše... Ja sam pošla putem koji me vodi daleko od vas k svojoj ljubavi. Pođoh s Riegelom u svijet, jer me je na to srce prisililo. Oprostite mi, ali ljubav razara sve zapreke, prelazi preko nas sviju kao gorostasna velika sila i moć, kojoj se ne mogu oteti ni bogovi.

Zorana

Valido je zurio u pismo, ogledavao ga i opet čitao, kao da u nj ne vjeruje.

— Uzalud ga ogledavate — primijeti markiz. — Pismo je njezino. Samo što znače ove riječi — sve se vaše sumnje obistiniše? Odnosi li se to na Riegela i na njezinu ljubav? Zar je tkogod od vas sumnjao da ljubi njega?

— Ja sam sumnjao — reče Ferica. Ali kao da nitko nije slušao njegovih riječi.

Valido ustade, pođe k prozoru i zagleda se u perivoj. Markiz gledao je pitajući u njegovu impozantnu pojavu što je stajala nepomično, pa nitko od njih nije mogao slutiti što se u njemu sada događa. Markiz je čekao da će Valido nešto reći, ali on je šutio i ostao kod prozora. Tek sad padne markzov pogled na Bojana. I on razabere kako mu je garavo lice blijedo, oči ukočene, usne bijele. Naslonio se je na ruku i činilo se kao da se u njemu urušio sav život i ugasnula sva životna vatra. Najednom se Valido okrene, pogleda Bojana. Lice mu je mračno, oči mrke i on reče glasom tako ledenim da se je markiz iznenadio:

— Gospodine inženjeru, naš čas je kucnuo. Sutra putujemo.

II DIO

PLAVA KOPRENA

odmornica leti glatkom površinom širokog mora. Strojevi štropoću, drndaju, lupaju svojim željeznim krilima. Bojan se sagiblje k njima, promatra ih, čas uhvati vijak, rine ga, onda polazi k malom stoliću prikovanom o zid lađe i riše, mjeri i smišlja.

Iza njegovih leđa pojavi se Feričino zlovoljno nakrivljeno lice. Mrkim dosadnim pogledom promjeri strojeve pa opet Bojana:

— Zašto ne dolaziš? Čekaju te s večerom.

— Idem već — idem!

— Sad si se ugnjurio u te proklete strojeve kao da su puce!

Bojan baci olovku, povrati se k stroju i rine vijak na prijašnje mjesto. Još časak se zagleda u stroj što se je strašnom bukom razgibao kao da su mu željezna uda živa, a onda izađe Ferica iz strojarnice.

Uspevši se stubama gore u kajitu, skine Bojan svoju kožnatu radničku bluzu i modru košulju i stade odijevati crno odijelo. Ferica je promatrao vitku mu pojavu i lijepo garavo lice muževnih crta u kojemu je ležala kruta ozbiljnost.

— Čuj, Bojane, ti si u ovo mjesec dana znatno omršavio!

— Da!

— Reci mi, Bojane, zar ti zbilja ne znaš kamo mi to putujemo?

— Ne.

— Pa zar je to moguće da si i ti bio tako lud i odvažio se na put, a ne znaš kamo idemo?

— Nije.

— Koji je đavao ušao u vas! Valido šuti kao zaliven. Tvoj čitavi rječnik sastoji se iz: ‘ne’ ‘da’, ‘nije’. Od mjesec dana otkad je Zorana odmaglila s tim prokletim Švabom kao da si zaboravio govoriti!

— Šta ćemo danas večerati?

— Vrag neka te odnese! Pitaš za večeru, a nećeš ništa jesti.

— Misliš samo na nju i grizeš se kao...

— Pođimo!

Ferica se nakiselio i pošao za Bojanom koji je izašao iz kajite na stube i otvorio tamna vrata iza kojih bijesnu svjetlo. Oni se nađoše u malom udobnom salonu. Uz bogato prostrti stol sjede Valido i markiz. Bojan se šuteći nakloni i sjedne na svoje mjesto.

— Dragi moj inženjeru — primijeti markiz — vaše lice biva danomice sitnije i bljeđe! Sasvim ste se protanjili.

— Radim — odvrati mirno Bojan.

Valido ga pogleda ispod crnih trepavica, ali ne reče ništa. Sluga uđe i donese večeru. Valido i Bojan govorili su i jeli malo, ali Markiz i Ferica gutali su slasno fina jela sve za dvoje i pritom neprestano čavrljali. Kad je večera svršila, zapališe smotke i cigarete te uzeše srkati crnu kavu. Bojan i Valido sjeli su k pušaćem stoliću u kutu blagovaone, dok su Ferica i markiz ostali kod stola.

— Vi ste čitav put nešto zlovoljni — reče markiz Ferici. — Ne sviđa Vam se put po moru?

— Kad bi čovjek barem imao zabave!

— Nekoliko lijepih dama? Jel’ te?

— Da, to fali.

— Pa da onda sve poskaču u more od nesretne ljubavi!

— Ovaj put ne bi nijedna bila tako ružna a da bi se mogla u mene zaljubiti — nesretno!

Markiz je htio nešto primijetiti, ali čuvši razgovor Valida i Bojana ušuti i stade slušati.

— Još i danas ne razumijem zašto su baš oba radnika koji su ubili guvernera i njegovu ženu u zatvoru umrli — čuo se je Bojanov glas.

— Vi mislite da su umrli naravnom smrću? — reče Valido.

— Vi o tom sumnjate?

— Jest, sumnjam. Otrovali su ih!

— Zašto?

— Da ne bi svijet doznao istinu kako ih je sam Vilim Osado naveo na to da ubiju guvernera samo da mene prikažu ubojicom.

— Kako bi Osado dopro do radnika u zatvor?

— Ili je potkupio tamničara, ili tko bi znao. Zločinačka moć Vilima Osada dosiže i na dno pakla i u visine neba. Tako savršenog razbojnika nije još svijet rodio. A kad je dopustio da se rodi i živi, morat će još dugo da nosi modrica njegovog zločinačkog bića.

— Zar nam neće jednom pravda pomoći da mu skrhamo vrat?

— Uvjeren sam, ali pravednost često dolazi tek nakon prevelikih žtava. Mi ćemo se, dragi moj, još mnogo izmučiti dok jednom sputamo toga luđačkog zločinca.

Na vratima kajite pojavi se mladi časnik podmornice i pouzdanik gospodina Valida.

— Što je, mladi prijatelju? — zapita Valido.

— Na sjeveroistoku opažam znakove crvenim svjetlom.

Bojan pitajući pogleda Valida, Ferica raskolači prestrašene oči, Valido ustane, otvori vrata u zidu lađe, izvadi veliki crveni reflektor, dade ga časniku, a onda reče Bojanu:

— Gospodine inženjeru, dođite sa mnom!

Bojan ustane i pođe za časnikom i Validom iz blagovaone. Kad se za njim zatvoriše vrata, tiho će Ferica markizu:

— Zaboga! Opet znakovi na moru. Što to znači?

— Vi ste strašivica, gospodine!

— Nisam, ali ipak nije prijatno. Jednom su nas ovakovi znakovi na moru već nemilo ugrozili.

— Čovjek nikad ne zna gdje ga u životu čeka svršetak.

— Lijepa utjeha. Da sam se barem vratio u Zagreb. Sam me je đavo uputio da budem tajnikom gospodina Valida!

— Dođite na palubu — zrak umiruje živce.

Ferica je pokorno slijedio markiza i uspeše se na plosnatu malu palubu. Nad dalekom pučinom ležala je gusta noć. Na obzorju gonili se oblaci i samo gdjegdje provirila sitna zvijezda.

Na palubi stajaše Valido. Držao je u ruci crveni reflektor i spojio ga s električnom strujom. Žarko crveno svjetlo obasjalo ga. U tamnoj noći poliven crvenim sjajem izgledao je kao neka svetačka objava iz Biblije.

Valido okrene reflektor i sad bijaše u tami on i čitava paluba. Crveni sjaj reflektora sklizne po glatkoj površini mora kao krvava pruga iz koje su frcale zrake. Reflektor se u Validovoj ruci opet okrene i ugasne. Prekinuo je struju i oni stajahu u tami. Iz daljine negdje na pučini isplivala na površinu crvena kruglja kao krvavi mjesec i bacila crvene zrake po moru, pa opet utonula. Opet Valido spoji reflektor s električnom strujom. Voda se zarumenila kao da je dugi crveni šiljak prodro kroz noć. Nekoliko sekunda zurili su svi u vodu, crvenu kao krv, a onda ostadoše u tami.

— Zaustavite podmornicu. Svi osim inženjera i zapovjednika dolje — zapovjedi Valido.

— Zašto? — šapne Ferica markizu s nekim strahom.

Ali ne dobi odgovora. Morao je poslušati zapovijed i spustiti se u lađu. Gore ostadoše Valido i Bojan. Obojica su šutjeli, dok je časnik sam izvukao iz lađe čamac. Bojan nije znao što to sve znači, ali nije pitao. Privikao je tajanstvenim činima gospodina Valida. Zapovjednik broda spusti čamac u more.

Prođe pol sata, kad se u blizini zabljesne mala svjetiljka, crvena kao krv. Planula je kao da su je zapalili nevidljivi dusi. I na podmornici plane mala crvena žarulja.

Valido ustane i zovne Bojana:

— Dođite!

Časnik namjesti ljestve, a Valido se spusti u čamac. Za njim Bojan. On se uhvati vesla i oni se otisnuše prema crvenoj svjetiljci. Doskora stigoše u blizinu velikog tamnog broda.

— Lozinku! — povikne netko s broda.

— Liberija! — oglasi se Valido.

Ljestve se spustiše, a Valido i Bojan uspnu se na brod. Premda je vladala tama, mladi inženjer razabere da se nalazi na privatnoj jahti. Pred njima stoji neki visok stranac. Lica mu ne razabire. On pozdravi Valida francuski, a onda se spuste u nutrinu broda. Pred njima se rastvore vrata i uđoše u rasvijetljeni salon. Valido predstavi Bojana strancu koji im ljubezno ponudi mjesto.

Bojan je sa zanimanjem promatrao gustu prosijedu bradu kojom je obraslo oštro lice stranca čije mu ime nisu rekli. Ali iz ragovora razabere da je stranac Validov pouzdanik.

— Jesi li primio moju obavijest o umorstvu guvernera? — upita Valido.

— Ništa nisam primio — odvrati on. — Otputovao sam iz Nice prije deset dana.

Valido ispriča cijeli događaj. Stranac ga je pozorno slušao, a onda najednom prekine Valida:

— Markiz je Riegela vidio na Osadovom posjedu? Dakle je ipak u njegovoj službi! Da sam barem dobio tvoju obavijest prije! Vidio sam Riegela u Nici.

Ove riječi nemilo se kosnuše Bojana.

— Kad je to bilo? — upita Valido.

— Prije deset dana, kad sam se ukrcao na jahtu.

Bojan i Valido se nehotice pogledaše. Obojica kao da su imali istu misao:

»Zorane je nestalo prije mjesec dana!«

— A gdje si ga vidio? — zapita Valido.

— Provezao se je kraj mene automobilom.

— Da li je bio sam?

Ovo pitanje napelo je sve Bojanove živce. Njegove se oči upiliše u stranca, očekujući s pritajenom strepnjom odgovor.

— Ne, s njime je sjedila u automobilu neka dama.

Bojan je nastojao sakriti da mu se je čitavo tijelo potreslo.

— Dama? — upita Valido. — A kako je izgledala?

— Nisam joj mogao razabrati lica jer je bilo prikrito gustom plavom koprenom.

Ovaj odgovor pogodi Bojana kao udarac u zatiljak. Takvu je koprenu vazda nosila Zorana kad je polazila na izlete automobilom.

Dva-tri trenutka prođoše u potpunoj tišini, a onda Valido ustane:

— Pođimo, dakle, na posao — reče on svome znancu. A onda se okrene k Bojanu:

— Pričekajte me ovdje dok obavimo naše poslove.

I strani gospodar jahte ustane te se udalji s Validom u pokrajnju prostoriju. Bojan je ostao sam, oborene glave i stisnutih usna, zureći u jednu neodređenu točku preda se. Ali nije vidio drugo već automobil što juri ulicom Nice, a u njemu sjedi vitka pojava plavušastog Riegela, a uz njega dama s modrom koprenom na licu. Koliko put je gledao kroz tu koprenu velike njezine modre oči, koje su ga znale tako toplo i iskreno gledati! One iste oči sad gledaju Riegela! U čitavom svom biću osjeti neku težinu. Nasloniv svoju glavu na ruke, gleda bučnu ulicu Nice po kojoj leti automobil, a u njemu dama u plavoj kopreni.

Ovako je prosjedio čitav sat, kad se napokon otvore vrata, a u sobu uđoše Valido i njegov prijatelj s gustom prosijedom bradom. Bojan pogleda na vrata koja je gospodar jahte upravo zatvarao. U toj jednoj sekundi što su vrata bila poluotvorena spazio je Bojan stol oko kojeg je sjedilo nekoliko muškaraca vrlo ozbiljnih lica. Nije mogao nijedno jasno razabrati, slika mu je preletila pred očima kao sjena, tek na jednu sekundu vidio je tu gospodu, ali i taj jedan trenutak bijaše dosta da opazi u licima one gospode nešto svečana i ozbiljna. I njihovo držanje i rub zelenog stola što ga je načas uočio proizvedoše na nj dojam, kao da se je tamo

prijeko obdržavalo neko tajno vijeće. Ali ni Valido ni strani gospodar jahte ne rekoše mu ništa. I sad se Valido oprosti sa strancem koji Bojanu pruži ljubezno ruku te se obojica vratiše u čamac. Bojan zavesla prema podmornici.

— Stanite na čas — reče Valido i zaustavi veslo. — Vi ste mi već jednom obrekli poći sa mnom i posvema se predati u službu jedne velike zadaće. Još jednom, posljednji put vas pitam, niste li smalaksali u svojoj odluci?

— Nisam, gospodine.

— Vi polazite sa mnom hladni i mirni a da vas nikakova čežnja ne vuče drugamo?

— Kao da nemate pouzdanja u mene, gospodine?

— U vas da, ali vaše srce?

— Ono je sasvim moje.

— Ne, gospodine inženjeru, sad niste rekli istinu.

— Ali svoje srce imam potpunoma u vlasti.

— I vi se pouzdajete u svoju snagu?

— Pouzdam bez ikakvog straha.

— Još se možete predomisliti. Zagledajte se dobro sami u sebe. Još se možete povratiti na jahtu i s njima otići, jer vratite li se sada sa mnom na podmornicu, više ne možete natrag!

Nekoliko je trenutaka Bojan šutio. Čamac njihao se na pučini. Daleko oko njih pusta tama po dubokom moru. S jedne strane podmornica, s druge jahta. Obje lađe potpuno su u tami i nikakovo svjetlo ne odaje ih.

— Razmislite dobro — opet će Valido.

— Nemam što da razmišljam, moja je odluka jaka i nepokolebiva. Onaj kome služimo, rekoste mi vi, osloboditelj je svih potlačenih, a to znači da je osloboditelj i moje domovine.

— Vaše u prvom redu, jer blagodat slobode osjetit će najviše oni koji su najteže platili i nisu imali snage da se sami oslobode.

— Onda budite uvjereni da me nitko i ništa neće odvratiti od toga da budem postojan do zadnjega časa.

— Možete li mi na to dati svoju muževnu riječ?

— Evo je, gospodine Valido. Prije ću se slomiti negoli je prekršiti.

I oni si pružiše ruku usred morske pučine pokrivene tamom.

— Vi ste čovjek koga sam tražio. A sad pođimo k podmornici.

Oni se otisnu po moru, što je u tami izgledalo crno i mutno.

Polako stigoše do lađe. Na palubi pustoš i tama.

— U času kad pređete preko palube, prešli ste preko sama sebe — tiho će Valido. — Pregazili ste svoju ličnu sreću i svoje srce.

— I pregazit ću — odvrati Bojan, skoči s čamca, uspne se ljestvama i skokne gore, da je pod njima zazvečala paluba muklim zvukom.

Već je prošla ponoć kad se je Bojan našao u svojoj kajiti, skinuo se i legao u postelju. Podmornica je plovila po glatkoj pučini najvećom brzinom. Štropot strojeva dopirao je do

njega kao mukla tutnjava. On sklopi oči da ustane. U njegovoj svijesti je sam smirio misli, kad mu se pred sklopljenim očima pojavi slika: duga bučna ulica Nice kojom leti automobil, on ne vidi ništa do plave koprene što leprša zrakom sa ženskog šešira.

Bojan se legne, otvori oči, strese glavom i okrene se k zidu. Opet hoće da usne, ali slika se ponavlja. Duga bučna ulica Nice, kojom juri automobil.

Juri daleko izvan grada glatkom bijelom cestom posred dolina i poljane, juri kroz šume, sela, gradove, juri beskrajno, bez odaha... Bojan se trgne, okrene na postelji, čvrsto stisne čelo rukom, kao da bi htio iz njega silom istisnuti ovu prikazu i posegne za svojom energijom i odluči bezodvlačno usnuti. I zato stade brojiti — brojiti u beskonačnost, ali dok mu je svijest brojila, njegovo je oko vidjelo Zoranu gdje sjedi na terasi u plavoj odjeći, a iza svilenih ružičastih zastora svjetiljke pada po njoj sjaj kao ružična magla u zoru. I on čuje njezin glas tako mekan, dubok i zvučan, kao melankolična pjesma iz daljine... I opet se lecne i baca po postelji i bori se s tom slikom kao zloduhom. Ovako se on bori već mjesec dana, od onoga časa kad je Valido pročitao Zoranino pismo što ga je ona pisala svojim prijateljima Validu, Markizu, Ferici i Bojanu. Da, njemu je pisala »Dragi prijatelju«, glasilo je pismo, dakle i on je to! On, kojega je ona umjela tako toplo i vjerno nazivati prijateljem, tako ga iskreno i vjerno gledati. A ipak jednog dana napisala je ona: »Otkidam se od vas i polazim putem kojim me zove ljubav«. Kad je Valido onda na terasi pročitao ove riječi, bilo je Bojanu kao da mu je netko oštrom sjekirom zasjekao u srce. I bol one rane gonila ga je i dane i noći. I on je hvatao sve i laćao se svega da onu ranu liječi, da bol uspava. Pokušao je da zaboravi i ogradi svoje srce, da u njemu zaguši i pokopa sva čuvstva što ih je ona probudila i koja su tek onaj čas kad je čuo ono pismo pokazala svoju veliku snagu. I on je vodio boj, nesmiljeni krut boj svojom tajnom ljubavi i bacao se u rad da ondje iznudi potpuni zaborav. Njegova volja bijaše željezna, a ustrajnost nepokolebiva. Hvatao se je sile i bezdušno, kruto i nesmiljeno gvozdenim čekićem udarao po svojim osjećajima da ih zatuče, uništi, razbije i zametne svaki trag. I već je bio uvjeren da mu je to uspjelo. Podavao se je mirnom radu i posve utonuo svim svojim mislima, svim svojim osjećajima u posao, podao se posvema stvaranju i čitav dan i noć on je sam sebe utapljao u neprestano novim osnovama i novim pronašašćima. On se je opijao ovim radom kao što bi se drugi opijao alkoholom. I njegovo lice zauzme kruti hladni izražaj, njegove oči što su sjale upaljene pritajenim žarom njegovoga srca kao da su ugasnule. Neprestane stvaralačke misli utisnuše u njima neku duboku ozbiljnost. Nije ni opazio da mu je ova borba izblijedila lice i izmršavila tijelo. On je tek radio i radio i uticao se tome radu kao jedinom svojem spasitelju. Samo u noći, kad bi ostao sam u svojoj kajiti i kad su njegove misli oslobođene od rada stale počivati, doletile bi negdje iz dubine njegova srca zakopane slike i tada bi se redale slika za slikom i poput sjene oblijetale ga, budile od sna i prikazivale mu lijepe i sretne časove što su ostali silom gušeni, ali ipak živi zakopani u njegovoj duši. I on bi se tada bacao po postelji i tjerao od sebe ove slike, tjerao ih svom snagom da ne probude u njemu bol i čežnje kojima je još donedavno bio tako nesmiljeni boj.

I danas upre dvostruko svoje sile da što prije usne. Ali uzalud. Neprestano ga progoni slika uske duge ulice kojom juri automobil. Ta mu je slika neprestano pred očima. I već ga je tako izmučila da neprestano gleda automobil, a u njem damu pokritu plavom koprenom. I čuje štropot automobila i gleda njegova kolesa kako se hitro okreću i nose Zoranu sve dalje i

dalje od njega. I on otvori oči, strese glavom i stade misliti na svoj posao, ali sad je već i na javi s otvorenim očima vidio glatku cestu kojom juri automobil, a iz njega leprši plava koprena!

Bojan skoči s postelje, upali svjetlo i pogleda po sobi kao da nešto traži čemu bi se utekao. Brzo posegne za knjigom, sjedne k stolu i stade čitati. Zadubi se u neku raspravu o zračnim strojevima i čita ju pomno, a ipak, kao da preko svake stranice juri automobil i onda svuda leprše rukavi plave koprene... Bojan očajno sklopi knjigu, spusti ju na stol, obori glavu, a lice mu prelije teška duboka tuga. Glavu upre o ruke, a bolni pogled upire se u stijenu lađe. I već se činilo da je pobijedilo srce i razmahalo čitavom njegovom nutrinom svoje čežnje i boli, kad odjedared on se uspravi, stisne zube, pograbi knjigu i oštro ju baci na policu. Izvuče ladicu, uzme bijele hartije i stade risati. Najednom kao da ga nešto trgnu. Kao da mu je glavom sinula neka misao i razvila svoju moć po čitavoj njegovoj svijesti i potisnula u pozadinu sve osjećaje i sve druge misli. On stade čitavim interesom i pozornošću risati, misliti, pa opet stavljati svoje misli na papir. Željeznom odlukom sakupio je sve svoje misli u jednu točku svoga rada.

Ujutro netko pokuca na vrata Bojanove kajite. Bijaše Valido.

— Što je to? — začudi se on. — Zar niste spavali?

— Ne, nisam mogao usnuti, pokušao sam raditi. Evo pogledajte!

Na stolu stajaše mali papirnati model nekakvog stroja koji je naličio aeroplanu i za sobom vukao tri vagona.

— To izgleda kao mala željeznica.

— Da, ali zračna.

— Zračna? Niste mi nikada o toj zamisli govorili.

— Ne, gospodine Valido, nisam. Ali ove noći nikako nisam mogao da usnem...

— Očito vas je nešto uznemiravalo — upadne mu u riječ Valido i pogleda ga kao da znade zašto nije mogao da usne.

— Da — reče Bojan — nisam mogao usnuti, zato sam ustao i počeo nešto risati i tada mi najednom padne ideja... Razložit ću vam potanje kod zajutarka, mislim da sam riješio tajnu posve sigurnog i udobnog zračnog prometa.

— Vi niti ne slutite koliko ste time koristili onoj zadaći kojoj plovimo ususret.

— Tim bolje.

— A da nije bilo ono nešto što vas je uznemirivalo i da se niste morali protiv toga boriti, možda ne biste nikada naišli na tu misao!

Bojan pogleda Valida, nešto iznenađen.

— Ja prozrijevam tragediju vašeg srca — nastavi Valido. — Ali, ne bojte se, neću da u nj diram. Tko zna neće li ova tragedija biti uzrokom da ćete stvoriti za čovječanstvo velikih djela.

Bojan ustane i mahne rukom.

— Odveć očekujete od mene!

— Uvjeren sam da ne pretjeravam. Prozrijevam vas u dušu! Što je vaša tragedija teža, to

će djela koja ćete na njezinom grobu stvoriti biti veća. Sreća nas umekšava, a nesreća daje jakom duhu još više snage. Vjerujte, govorim iz iskustva! Ni ja nisam sretan!

Bojanove se oči sastadoše s pronicavim dubokim pogledom Valida.

»I ti si nesretan?« pitale su ga mladićeve oči. »Možda zbog nje, kao i ja?«

Kao da je Valido ovo pitanje u tom pogledu pročitao, on se uspravi, podigne svoju lijepu glavu, a blijedim mu licem preleti poput sjene gorki smiješak. Bojan ga je gledao sve napetije, kao da bi htio iz njega izmamiti odgovor na ono pitanje koje ga je toliko mjeseci mučilo. »Što je ona bila ovom divnom čovjeku? Zar je rad nje nesretan?« pitao ga je Bojanov pogled. Ali Valido je šutio. Nešto žalosno i turobno pojavilo se u njegovim crnim očima što je Bojana porazilo. On spusti pogled i obori glavu:

»Dakle, ona!« pomisli u sebi. »Ali kako? Zar ga je ljubila? Što mu je bila? Što?«

Dok je Bojan razmišljao, pristupi k njemu Valido, položi mu ruku na ramena i reče:

— Prekinite, prijatelju, svoje misli, odbacite ih zauvijek. Ne govorimo nikada više o tom. Zaboravite da imade modrih očiju i modrih koprena. Sve što je iza ove noći, to je prošlost! Sadašnjost i budućnost jest u tome — i on pokaže model što je stajao pred Bojanom na stolu.

Bojan ustane. Lice mu bijaše blijedo, oči sumorne. Nekoliko trenutaka stajaše nepomično, ali onda energično uhvati svoju radničku bluzu i stade je oblačiti. U njegovoj gesti i u licu održavala se je željezna volja.

— Dođite — reče mu Valido. — Za dvanaest sati iskrcat ćemo se onkraj svijeta, na obali samoće!

TAJNOVITO JEZERO

ilo je oko pola noći. Ferica se probudi i skoči s postelje. Lađa se je silno tresla, a svu je ispunjavao užasan štropot. Njemu se je činilo da lađa puca i da se lomi. Prestravljen poleti iz kajite i stane vikati:

— Bojane, pomozi.

U hodniku bijaše polumrak. Nigdje se nitko na lađi nije javljao, kao da je svaki glas potonuo u tom strahovitom štropotu. I on se baci na vrata Bojanove kajite i bane unutra. Bojan je sjedio kod stola i radio oko svojeg modela.

— Zaboga, pa što je to? — kriknu Ferica.

— Ništa, tonemo — mirno će Bojan.

— Tonemo, tonemo... Zašto tonemo? — gotovo će plačno Ferica.

— Zato da zaplovimo pod more.

— Podmornica, dakle, nije nastradala? Mi tonemo normalno?

— Samo ti nisi normalan!

— Pa to je užasno, taj štropot i trešnjava!

On se spusti sav drhćući na stolac, pa onda uzdahne: — Bože moj, nad tobom i pod tobom voda i sa svih strana u dubokom moru. Kako strašno.

— Veličanstveno!

— Ti si izgubio svaki osjećaj, svako čuvstvo! Reci mi, ako Boga znaš, zašto moramo pod vodu?!

— Ne znam.

— O Bože, kakav sam ja magarac! Da sam se barem vratio u Zagreb, sad bih tamo sjedio na sigurnom tlu koje kavane i blaženim mirom pio svoj krigl, a tu sam u željeznoj škrinji pod vodom s morskim psima. Ali, neka Bog dade da sretno isplivamo. Čim stupim na čvrsto tlo, zbogom. Nećete me više dobiti!

Jedan mornar uđe i pozove Bojana. Ferica ostade sam, blijeda i prestrašena lica. Od štropota strojeva i drndanja lađe potekla mu je krv u sljepočice. Prestrašene oči upro je u željezne zidine lađe, iza kojih se je valjala beskrajna sablasna dubina vode. On se je osjećao kad su ga spustili u more u zatvorenom kotlu na milost i nemilost goleme dubine u kojoj vrve morske živine. On je već osjećao da se lađa strašnim štropotom razbija i puca, voda ulazi, a morski psi otimlju se o njegovo tijelo. I bude mu zima od straha i probije ga znoj. U toj nepoznatoj zastrašnoj dubini daleko u svijetu stvori se pred njim bučna ulica Zagreba, kavana, poznata mu lica, njegovi drugovi kako se smiju, komotno sjede, veselo piju i pjevaju. I njemu bude strašno tjeskobno i zahvati ga bijesna želja za svojim drugovima, za ulicama

grada, za onim mjestom u kavani gdje je vazda sjedio i nehotice sklopi ruke: »Kad bi samo jednom Bog dao da iz te dubine isplivam i da se sretno iskrcam, nikad više neću u tuđi svijet!« U tom strahu proboravio je Ferica čitav sat, kad najednom osjeti da se lađa diže.

Lađa stane. Ferica istrči iz kajite, na stubama udari o jednog mornara i spotakne se. Mornar pođe pokraj njega, ne brineći se za nj. Uto osjeti da se je krov lađe rastvorio i do njega dopriješe zrak i svjetlo. On pojuri na palubu. Tu stajahu Valido, Bojan i zapovjednik broda s dva mornara. Lađa je stajala u sredini nekakvog jezera, što li. Neko desetak kilometara uokrug okruživale ih kamene stijene što su se raširivale uvis kao krater i gubile u brdinama. Zapovjednik broda izdade zapovijed da lađa zaplovi prema istočnoj obali. Ferica je sav drhtao od želje da što prije stupi na tvrdo tlo. Bojan je stajao uz Valida i šuteći promatrao oko sebe čudni nepravilni okrug što ga je stvarala obala pećine, dižući se visoko gore pod sunčano nebo. Činilo mu se kao da se nalazi u kamenom kotlu kome je netko skinuo krov, pa se sada nad njima plavi nebo potopljeno sunčanim sjajem.

— Mi smo na cilju — prišapne Valido Bojanu.

— A gdje?

— U krateru izumrlog vulkana — na Islandiji.

Bojan se iznenadi i pogleda Valida kao da mu ne vjeruje.

— More u krateru? — začudi se on.

— Da. Kad je vulkan prije osamsto godina posljednji put izbacio lavu, raspukle se na jednoj strani pećine vulkanskog brda ispod mora i onda je voda prodrla u krater, izjednačila se s površinom mora i stvorila ovdje jezero. Mi smo ušli ovamo podmornicom ispod mora kroz tijesno u krateru.

— I jedino ovim tijesnom može se opet izaći iz kratera. Dakle je ulaz i izlaz omogućen samo podmornicom.

— Da, samo tko zna kad ćemo mi izlaziti iz ovoga mrtvoga mjesta u svijet!

— Zar se ovdje može živjeti dulje vremena?

— Vidjet ćete, samo se malo ustrpite.

Bojan se je ustrpio. Nije pitao, već je promatrao šumno morsko jezero obrubljeno kamenom pećinom i slušao čudni šum što je odjekivao od kamenih zidina. Promatrao je i obalu kojoj su se približavali. Tu je obala sačinjavala pristanište, a onda se polako uspinjala uz brdo. Podmornica stane, a oni se iskrcaše na obalu posutu kamenom lavom i pijeskom. Nigdje traga ljudskom životu, svuda divlje kamenje što je nekoć u davnini bila vrela i goruća lava. Valido zovne zapovjednika broda te mu izdade neke naloge, dok su mornari stalno iskrcavali sanduke i raznu robu.

— Kako je daleko odavle prva željeznička stanica? — upita Ferica Bojana. — Prvim vlakom krećem u Zagreb!

Bojan se nasmije kako se već dugo nije smijao.

— Ne šalim se ja — ozbiljno će Ferica. — Više me nećete dobiti za ovakva glupa putovanja podmornicom.

— Onda ti neće preostati drugo nego da se vratiš pješice!

Ferica je htio da još nešto reče, ali se je Valido povratio, uzeo Bojana ispod ruke te ostavivši markiza i Fericu nasamu povede Bojana uz brdo. Kamenje je polako bivalo rjeđe i sve se više pojavljivala zemlja iz koje je proklijala mahovina. Sve više su izlazili na vedrinu i najednom se nađoše na lijepoj ravnoj čistki — kao trg. Bojan je od čuda sustao. U divnoj toj pustoši nađe sliku koja ga silno iznenadi. U sredini ravnine stoji duga zgrada od kamenja, pokrita staklenim svodom. Nekoliko stotina koračaja dalje prislonjene o pećinu podigle se dvije kuće, građene isto tako od kamena.

— Tko je to ovdje sagradio? — upita Bojan.

— Ja, prije dvije godine dana.

— Kako ste mogli u toj pustoši graditi?

— Kamena, hvala Bogu, dosta, a ostalo dopremio sam svojim podmornicama, dakako u potpunoj tajnosti.

— Dakle se ovdje doista može živjeti — reče Bojan.

— I raditi — primijeti Valido i pođe prema staklom pokritoj dugoj zgradi i otvori vrata:

— Pogledajte!

Bojan se nađe u velikoj dvorani pod staklenim svodom. On ugleda stotinu sprava, boca i raznih tekućina i kovina sa svim priborima savršenog laboratorija. Sve bijaše poredano s najvećim redom. Još Bojan nije mogao da se dosita nagleda svih tih sprava, kad Valido otvori drugu dvoranu. Tu su stajali strojevi, sa stotinu cijevi, žica, poluga, razni modeli najneobičnijih strojeva, kakovih nije još nikada vidio niti je znao čemu su i zašto. I njemu se pričini sve to kao neka priča koju je čuo još u djetinjstvu, kad mu je dadilja pričala o mladom nekom kraljeviću koji je ušao u pećinu i našao tamo kraljevske dvore od srebra i zlata. I pođe opet u treću dvoranu, gdje je bilo smješteno isto toliko raznih strojeva koje je već bolje poznavao.

— Zaista ne razumijem kako je sve to ovamo došlo? Čini mi se kao da ste digli u New Yorku neku veliku uzor-tvornicu i neki laboratorij i prenijeli ga zrakom u ovaj samotni krater. A to je zapravo?

— To je radiona kralja svijeta, osloboditelja čovječanstva!

— Ne, ja to ne razumijem.

Valido ponudi Bojanu da sjedne pa onda reče:

— Čujte. Imao sam prijatelja. Ime mu je Salvador. Njegov stan bijaše siromašna kućica u Kaliforniji. Živio je kao pustinjak i bavio se samo s prirodnim znanostima. Kuća mu bijaše pravi laboratorij, čiji prag nije smio nitko prekoračiti, osim mene. Jednog mi dana reče: ‘Čitav ljudski rod proživljuje vjekove u borbi za zlatom, za opstankom svojim. U toj borbi istroši sve svoje sile, svu snagu i čitav život, pa onda umre a da nije ni pokušao upoznati savršenstvo života. Onim časom kad bi nastupilo u svijetu opće blagostanje, kad bi svi ljudi imali jednako zemaljskih dobara, ne bi više cilj ljudstva bio: sticati zlato! Svi bi ljudi imali svega i onda bi postao ciljem ovog ljudstva napredak uma, usavršavanje kreposti i postignuće savršenstva života. Ne bi bilo ni borba ni klanja ni ratova.’ Ali tko bi otkrio tajnu kako bi nastalo opće blagostanje?’ pitao sam ga ja. ‘Ja je poznajem’ reče on. Činilo mi se da nije pri sebi i upitah zapanjen: ‘U čemu se sastoji ova tajna?’ ‘To ću objaviti svijetu tek onda

kad mu budem mogao dati dokaze, a da ih sakupim, treba mi još da proživim dvije godine dana u potpunoj pustinji u neprestanom radu. Svijet ne smije da išto sazna prije nego mu uzmognem pružiti svu tajnu ovog pronašašća. Kad bi tkogod saznao da na tom radim, ubili bi me kapitalisti!’ Jednoga dana sjedosmo mi u podmornicu da pođemo tražiti nekakav zabitni otok na koji bi se on sklonuo da radi. Putem sretosmo lađu. Mi utonemo u dubinu. Bili smo uvjereni da je to lađa Vilima Osada, pa se nismo htjeli s njime na moru susresti. I zaplovismo ispod mora, kad opazismo u periskopu da se nalazimo okruženi nekom pećinom. Mi se digosmo i nađosmo se u tom krateru. Salvador odmah riješi odgonetku, kako smo ušli u krater i kako je more u njemu stvorilo jezero. Podmorska struja unesla nas je u krater, a Salvador odluči da se povuče ovamo i ovdje posveti svojem radu. Od onog dana ja sam prenio ovamo podmornicama sve što ovdje vidite. Doveo sam i nekoliko pouzdanih ljudi koji su ovdje podigli ove radne dvore i sagradili kuću. Dvije godine živio je ovdje i radio. Jednog dana vratio se je k meni te mi reče: ‘Moja je tajna zrela da ju predam ljudstvu!’ I onda je na svoju želju pošao u jedan moj osamljeni dvorac, da ondje izradi objavljenje svoje tajne za javnost. Nekog dana nestade ga netragom. Dvorac bijaše pust, samo na jednom zidu nađoh veliki natpis: ‘Vilim Osado!’ On ga je oteo, da Salvadoru onemoguće spasiti čovječanstvo.

— Ali kako je on doznao za tajno otkriće Salvadorovo?

— Salvador je napisao u jednoj američkoj novini uvod svome otkriću. I Osado je naslutio da se radi o nečemu što bi moglo spriječiti njegovu pohlepu za gospodstvom i onemogućiti mu gusarenje nad slobodom svijeta. Ali od onda ostade ova radiona pusta i sad će biti tvornica vaših pronašašća. A sad dođite.

Oni izađoše iz velike zgrade na čistinu i uspeše se na pećinu koja se je pružila uvis tik obale. Za pol sata stajahu na vrhuncu sive pećine, niz koju se je spuštala visočina prema otoku, pokrita debelom mahovinom. S druge pako strane pukla im je pred očima neviđena slika. Daleko dolje ispod strahovite visočine leži more. Nad njim krili svemir. Nigdje kopna, nigdje ništa, tek more i nebo. Valido je nekoliko časaka gledao u daleku pustoš, a onda reče Bojanu:

— One noći kad smo se sastali s mojim prijateljem na jahti održalo se je važno vijeće. Bilo je na jahti ljudi koji odlučuju sudbinom svijeta. I onda je kocka pala. Ono veliko i strašno o čemu vam je govorio inženjer Thomas kad vas je oteo s aeroplanom napokon je došlo.

— A što je to?

— Rat!

— Rat? — kliknu Bojan. — Danas kad se svijetom talasa socijalizam kao crveni ocean u kojem će se utopiti svako oružje.

— Varate se. Jedan čovjek udario je poput Mojsija štapom i ocean se je razdvojio da može proći oružana sila.

— Zar je to moguće?

— Da, prijatelju! Dok mi sada ovdje stojimo, tamo iza onog mora u svijetu topovi raznose ljudske živote i kulturne tvorevine ljudskog uma, a sve to za gospodstvo, vlast i

zlato!

— Misao slobode, bratstva i jednakosti pretvorila se je u lozinku: ropstvo, mržnja i gospodstvo. I mi ćemo dvojica u boj protiv ove lozinke? — upita Bojan iznenađeno.

— Da! Mi ćemo u rat protiv rata. Prisilit ćemo neprijatelje ljudstva da odlože oružje.

— Čime? Kako?

— Uništite Vilima Osada. Otmite mu zatočenog Salvadora, koji posjeduje tajnu općeg blagostanja i onda će sloboda, bratstvo i jednakost postati zakonom svijeta.

— Kako da to izvedem?

— Pogledajte to božanstvo što ljudi nazivlju prirodom. Zar da ova priroda sa svom svojom veličinom nije jača od jednog ljudskog zločinca? Nema li u njoj toliko sakrivenih sila koje bi mogle da unište toga čovjeka?

— Da, priroda je velika i sve je u njoj veće i jače od čovjeka — reče Bojan. — Zato ju čovjek ne može dokučiti!

— Ali čovjek je već ušao u trag velikim njezinim silama. Dođite, pokušat ćemo ju pozvati u pomoć protiv brutalne sile, protiv tamničara Salvadorovog — protiv gusara svijeta.

Bojan je osjetio u ovim riječima neku tajnu osnovu koju Valido želi da provede. Ali još i sad je šutio o njoj, a mladi inženjer nije htio da ga dalje ispituje. Ali je znao da ga čeka nešto veliko!

Oni siđoše s pećine i vratiše se natrag pred zgradu, pokritu staklenim svodom.

— Vidite, ovo nekoliko zgrada i ova čistina, to je odsele grad slobode. Tu u ovom mrtvom mjestu treba da sagradimo temelje budućem životu — reče Valido.

Ferica i markiz su stajali pred jednom kućicom i promatrali kako su radnici nosili u kuće sanduke i robu.

Zar ovi ljudi neće odati vaše boravište? — upita Bojan.

— Ne. Mornari koji su s nama došli i ne slute gdje se nalazimo. Došli su s nama podmornicom i opet će se vratiti a da ne znaju gdje su bili. S nama će ovdje samo ostati kuhar, jedan sluga i tri radnika. Svi su oni moji stari i vjerni prijatelji. To će biti cijela naša kolonija. Markiz, koji je od zvanja liječnik, služit će nam bude li kome trebalo liječničke pomoći.

U to se približi k njima Ferica, skine šešir i reče posve odlučno.

— Gospodine Valido, oprostite, ali ja sam se predomislio. Želim se vratiti u Zagreb.

— Prekasno, dragi Ferica — nasmiješi se Valido.

— Zašto prekasno?

— Prije odlaska pitao sam vas hoćete li sa mnom, pošao ja kamo mi drago. Vi ste pristali. A sad?

— Jer nisam mislio da ćete u ovakvu zabit! Samoća djeluje na mene melankolično. Ja ću se vratiti, pa makar morao do prve željezničke stanice hodati pješke tri dana.

Bojan i Valido se nasmijaše.

— Ako pješačite tri godine, dragi gospodine Ferica, nećete nikada dospjeti do prve

željezničke stanice. Mi smo na otoku gdje uopće nema željeznica. Nalazimo se u krateru izumrlog vulkana.

Sada Ferica problijedi.

— U vulkanu? — bez daha će on. — Pa to je užasno. Vi ste me ubili, uništili, utamničili!

— Oprostite, vi ste mi rekli da polazite sa mnom bilo kud mi drago?

— No, da, ali ja sam mislio da ovako bogat čovjek ide kud mu je drago, ne može biti drugo nego London ili Pariz. Ne, ja ovdje ne ostajem. Molim vas, odvedite me kući, makar morao putovati opet podmornicom.

— Žalim, gospodine Ferica, ali podmornica je već otplovila.

Ferica se uhvati za glavu i iz očiju iskoči mu očaj:

— O, ja, magarac! Mislio sam da ću se šetati po Parizu ili Londonu, a sad sjedim na vrh kratera, negdje gdje bi i đavo morao umrijeti od dosade!

— Ta nemoj — tješio ga Bojan.

— Pa što ću ja ovdje? Reci mi? Što ću ja ovdje?

— U kavanu nećeš, niti u kazalište ili šetati korzom, ali ćeš raditi.

— Raditi? Koga ću đavla ovdje raditi? Valjda neću okretati kotače onih strojeva tamo!

— Naravno da hoćeš.

— Ja, akademski naobražen čovjek, koji imade pred sobom tako sjajnu budućnost?

— Da spljesniviš kao činovnik u kojoj vladinoj kancelariji? Opameti se, molim te: prisuči rukave i radi.

Ali sve to nije pomoglo. Ferica je zdvajao i očajavao, što je Bojana i Markiza podražavalo na smijeh. Bespomoćno ogledavao se je Ferica, kao da traži kako i kamo bi pobjegao. Ali s one strane krater, u njemu more, oko njega pučine, a dolje ispod njih strmoglava dubina i beskrajno more.

Najednom opazi na vrhu pećine šiljasti gvozdeni stup. S njega spuštaju se dvije žice na krov u malene kamene kućice.

— Što je to? — zapita Ferica.

— Brzojav bez žica.

— Hvala Bogu! Ipak jedna veza sa svijetom. Brzojavit ću u Zagreb da dođu po mene!

— Da — reče Bojan. — I to odmah ravno u krčmu Crvenom nosu.

Ferica se je ljutio, bjesnio, tim više što se je Bojan neprestano smijao, a Markiz ga draškao i zadirkivao.

Napokon uđoše svi u kuću koja je imala da bude njihovim stanom. Tu je bilo sve vrlo jednostavno, ali udobno uređeno. Sluga i kuhar su se primili svoga posla, dok su radnici unašali u kuću sanduke. Kad je Ferica ušao u sobu koju mu je dodijelio Valido, otvorio je svoj kovčeg i razočarano gledao svoju elegantno uređenu garderobu.

— Za koga sam vraga dao tako fino ugladiti svoje hlače i svoje košulje — govorio je sam sebi. Ovo je lupeška prevara!

GLAS IZ SVIJETA

ojan je sjeo na vrh kratera i gledao u beskrajnu mrtvu pustoš. Zemlja oko njega pokrivena mahovinom. Iz nje viri nekoliko omalenih stabalca koja šire svoje kržljave grane što u hladnom mokrom maglovitom zraku jedva kad ugledaju sunca. Beskrajna magla ležala nad izumrlim kraterom, kao što sivo samotno vrelo pokriva odar.

Već mjesec dana živi Bojan u toj pustoši i radi. Čitav dan do kasno u noć zatvara se među strojeve i o podne ne izlazi, pa Valido Ferica i markiz objeduju sami. Bojanu se hrana nosi u njegovu radionu. Do kasno u noć vidjeva Ferica u Bojanovoj sobi svjetlo, a kad sluga ujutro sprema, nađe pun stol knjiga i risarija.

Svaki dan prije nego što polazi na posao uspne se Bojan na brdo kratera i gleda nekamo u daleku mrtvu pustoš i misli. Lice mu je mrko i pusto kao i magla oko njega. Dugo je upirao oči u sivu beskrajnost, a onda ustane i spusti se dolje na čistinu, gdje ležaše mali gradić samotnih stanovnika kratera i zatvori se u svoju radionu. U kasnu večer izađe napolje. Noć je tiha i pusta. Samo dolje u dubini kratera buči uznemireno more i odjek mrmorećih valova dopire do njega kao tutnjava.

Magla se razrijedila, a on gleda svemirsku maglicu u labudovom zviježđu. Ona se povlači svemirom kao zlatom protkana povlaka neke kraljevine što šeće svemirskom alejom od zlatnih zvijezda i smiješi se dolje jednom mladiću na pustom krateru. A on upire oči u milijune svjetova što kruže gore kao vječna tajna i pita se:

»Imade li tamo gore u onim svjetovima boli, razočaranja i pregaranja kao ovdje dolje? Imade li tamo očiju kojima je nebo dalo svoje plavetnilo da ih nikad ne zaboraviš? Što li sad radi ona? je li sretna?« Pitalo je njegovo srce protiv volje njegove svijesti. Iz ovih ga pitanja trgnuše dva glasa:

— Gospodine Bojane!

— Dođite brzo!

Mladić skoči na noge.

Pred njim stajahu Valido i markiz.

— Dođite, strojevi brzojava tipkaju — reče Valido.

— Jeste li ih spojili strujom?

— Jest, ali ne znamo da odgonetnemo znakove.

Bojan pohiti prema pećini na kojoj stajaše mala kućica. Nad nju se uzdignuo visoki željezni stup, a dvije duge žice spuštale se krovom kućice u strojeve. Bojan otvori vrata sobe u kojoj su bili strojevi za primanje brzojava. Tipkalo stroja udaralo je, a električna struja ravnala olovkom koja je po tankom papiriću ostavljala znakove.

— Ako ulovimo čiji ratni brzojav — primijeti Bojan uzevši u ruke tanku vrpcu papira.

— Nevjerojatno je da bi čiji bežični brzojav bio udešen na ovu daljinu! Mi možemo doći u vezu samo s mojim prijateljem Nilom koji je dobio nalog desi li se što važna da mi javi.

— Onda je očito da se je nešto važna zbilo — primijeti Markiz.

— Ali riječi su nerazumljive, vi imate jamačno posebnu šifru — upita Bojan Valida.

— Evo vam ključ za dešifriranje.

I on mu pruži bilježnicu, a Bojan stade slagati brzojav. Valido i markiz promatrali su ga šuteći.

— Jeste li pročitali? Što javlja Nil? — upita Valido Bojana.

On ne odgovori, ali mu je papirnata vrpca u ruci zadrhtala.

— Zašto ne čitate glasno? — reče Markiz opazivši Bojanovo uzbuđenje.

— Napisat ću riječi onim redom kojim slijede — odgovori inženjer.

Valido i Markiz stojeći iza njegovih leđa sagnuše se i upriješe oči u Bojanovo pero koje je pisalo:

Gospodine Valido! Jedna bežična postaja u primorju Pensilvanije primila je šifrirani brzojav. Jedino vaše ime bilo je predano bez šifre. Postaja poslala je brzojav koji je sastavljen našim tajnim šiframa na vas. Pošto držim da je za vas od velike važnosti, predajem vam ga onako kako sam ga primio, a glasi doslovce:

Prevarena sam. Nalazim se na otoku Terror. Uspjelo mi je načas dovući se do postaje brzojava bez žica. Možda moj vapaj kojom srećom dopre do vas, dobri moj Valido. Sporazumila sam se sa Salvadorom da bježimo s otoka. Čekajte na pučini Atlantskog oceana, 490 zapadne dužine i 27° 10,25 sjeverne širine. Kad stignete, bacite crvenu raketu. Kad odgovorimo crvenom krijesnicom, dođite s čamcem jer bi brod mogli s otoka opaziti. Svake noći čekat ćemo svoje spasenje.

Zorana

Malom sobicom zadrhtalo ovo ime u Bojanovim ustima, a tanka papirnata vrpca zatrepčila u njegovoj ruci. Valido je gledao šuteći u brzojav. Stroj je prestao tipkati. Posljednji njegovi udarci zamriješe u kutovima kamenih stijena. Markiz se naslonio na zid i promatra Valida. Bojan gleda u zemlju i u potpunoj tišini čeka što će reći Valido. Ali on još uvijek gleda brzojav i šuti. Tad se oglasi Markiz i upita Valida:

— Znade li Zorana brzojavljati?

— Znade — odgovori Valido suhoparno.

— Znade za Salvadora?

— Da.

— A znade i to da je tvoj znak crveno svjetlo?

— Naravno.

— Brzojav poslan u šiframa tvog tajnog pisma?

— Dao sam Zorani ključ tajnog pisma još onda kad sam mislio da će ona živjeti na mojem dvorcu dok ćemo mi boraviti ovdje!

— Onda je nesumnjivo da je brzojav poslala Zorana.

— Moj ju je prijatelj vidio s Riegelom u Nici, a sad brzojavlja s otoka!

— Od onda je prošlo dosta vremena, da ju povedu na otok.

— Ali što znači to ‘prevarena sam’?

— Riegel joj je očito čitavo vrijeme lažno udvarao i hinio ljubav da pođe s njim, pa da ju mogu odvesti na otok.

— Zar je moguće Zorani nešto hiniti?

— Sama veli da je prevarena.

— Zašto su je odveli na otok? Što je Vilimu Osadu trebalo nje?

— Očito je time htio nanijeti novo zlo — tebi!

Nekoliko je časaka vladala duboka tišina, kad se najednom Valido okrene k Bojanu, koji je sagnuv glavu nijemo slušao razgovor.

— Što velite vi, gospodine inženjeru?

— Posjedujete moju riječ da ću se posvema podrediti vašim odredbama — odgovori Bojan.

— Da! Dakle, brzojavite našim šiframa Nilu ovo: ‘Opremite Liberiju ratnom opremom i dođite odmah, Valido’.

Bojan pođe na postaju za predavanje brzojava bez žica, a kroz tamnu zvjezdanu noć ponesoše munjevni valovi zapovjedniku podmornice Validove naloge.

— Eto, vidiš — reče markiz. — Zoranina zabluda izbavit će ropstva Salvadora!

— To bi bio zaista veliki dar Božji!

— Tako veliki da moraš Zorani sve oprostiti!

Valido ne odgovori jer u isti čas netko bane na vrata i silnim ih zamahom otvori. Ferica uleti u sobu te blijed i prestrašen zaviče:

— Gorimo!

Bojan istrči prvi pod vedro nebo što se je žarilo kao da ga je netko upalio. Gorući otok prikrio je zvijezde, a crveni dim sukljao u visine i doticao se obzorja.

— O Bože, sveti Bože! — uzdisao Ferica prestravljeno.

— Što si se zapuhao?! — reče mu Bojan. — Pa to je vulkan!

— Samo vulkan?! — usklikne Ferica. — I ti to veliš kao da je prekipilo mlijeko na štednjaku! Izgorit ćemo!

— Luđače! Vulkan je tako daleko da lava ne može doprijeti do nas.

— Neće do nas, a eto, kao da je već nad nama.

— To se samo tako čini! Vidjet ćemo mi ovdje često ovakovih prekrasnih prizora.

— Tebi je prekrasno! Hvala na takvoj krasoti! O Bože, da mi je samo odavde.

— Možda će ti se ova želja brzo ispuniti.

Valido i Markiz iziđoše također napolje i stadoše promatrati. U daljini veličanstveni žar

što je obasjao nadaleko čitavo obzorje.

— Ovako je prije osamsto godina sipao vatru i naš vulkan — reče Valido.

Fericu oblije znoj, ali se pred Validom nije usudio ništa primijetiti i sa strahom stade gledati u nebo po kojem zaploviše ognjeni oblaci.

Čitavu veće ostao je Bojan pod vedrim nebom te je promatrao plamen što ga je zemlja izbacivala iz dalekog vulkana na islandskom otoku.

Ali njegove su misli bile negdje na dalekom moru, na nepoznatom otoku, gdje čami Zorana i kroz pustu noć očekuje njegovu pomoć. Zaboravio je na boli što mu ih je zadala. Iz njegovog srca provalila je ovaj čas samo ljubav poput plamenitih oblaka onoga vulkana i uništila sve boli i sva razočaranja, a ostala je samo želja da ju otme i spasi.

U ovom je raspoloženju u laboratoriju radio i noću lijegao na počinak i teško očekivao čas kad će dolje s mora najaviti glas sirene da je podmornica stigla u krater.

I napokon je dočekao. Jednog dana oko podne zadrhtaše kamene zidine kratera od snažnog zvižduka. Liberija je stigla.

Valido, markiz i Bojan bijahu spremni na put. Ferica je spremao svoje kovčege. Valido dođe k njemu i reče mu:

— Gospodine, vi se varate, mi se ne vraćamo u Ameriku.

— Meni je svejedno kamo ćete, samo da odem odavle.

— Ne prenaglite se. Mi se nećemo nigdje iskrcati. Naš put nije posve bez opasnosti, a opet, mogli bismo se vratiti posve sretno. U tom slučaju možemo vas poslati u Ameriku. Prepuštam vam da odaberete: ili pođite s nama ili ostanite ovdje.

— Ovdje? Ni za čitav svijet. Da tu svake noći gledam nad sobom ognjene oblake vulkana! Ne, volim poći s vama.

— Dobro. Ali se onda opet na pola puta ne možete predomisliti.

Pola sata kasnije ukrcala se sva trojica u podmornicu, uzevši sobom slugu, kuhara i tri radnika, koji su u svojoj bezgraničnoj vjernosti svuda pratili Valida.

Kad iziđoše ispod mora iz kratera, digoše se na površinu i zaploviše pučinom silnom brzinom prema jugu.

Gospoda se sakupiše u salonu podmornice. Valido je uvijek rado putovao podmornicom, pa je dao na Liberiji za sebe urediti ugodan salon, u kojem je proboravljao veći dio svoga puta. Sada je pozvao k sebi svoje suputnike da zajedno sprovedu večer.

Zapovjednik broda Nil donio je iz Amerike najnovije novine i poštu gospodina Valida, s kojom je i Ferica dobio iz Zagreba jedno pismo pa je oduševljeno prionuo da ga čita.

— Valjda nije pismo od one dame što se je radi tebe otrovala? — primijeti podrugljivo Bojan kad je Ferica stao da čita svoje pismo.

— Ne, nije — odvrati on — nego od mojega prijatelja Tončeka iz Zagreba. Upravo prekrasno piše. Čitat ću ti.

Bojan nije protuslovio i on stade čitati:

Dragi Ferica!

Kad smo primili tvoje pismo iz Amerike, svi smo se prenerazili. Ti si, dakle, postao Amerikanac! Onda sigurno dobro živiš i svaki dan doživljuješ kakvu lijepu žensku pustolovinu!

— Kad bi oni znali — uzdahne Ferica, načas prekinuvši čitanje, a onda nastavi:

Naše veselo društvo kod Crvenog nosa rasteplo se je! A pomisli na kako tragični način. Sproveli smo svoju posljednju večer u našoj veseloj špilji i toliko smo pili u tvoje zdravlje da čitav život ne bi smio biti bolestan! Onako načvrkani pošli smo u grad. Putem smo gasili svjetiljke, a Francek popeo se je na otvorene prozore kuća, pa smo uz grohotan smijeh promijenili raznim gazdaricama lonce s cvijećem i unaprijed smo se smijali kako će se sutradan babe debelo potući! Na jednom proleti kraj nas auto. Mi ga zaustavismo, sjednemo i odvezemo se ravno u Stubicu, u rodno mjesto Matije Gupca! Dva dana i dvije noći budili smo stubičke krčmare, strijeljali po selima piliće, ljubili mlade snaše te ispili hektar vina, pako se onda vratili u Zagreb. Kad sam se toga jutra probudio, opazim svog slugu Štefeka u vojničkom odijelu. Zapitam ga kako je dospio u tu monduru, kad mi on odgovori: ‘Tak kak buju i oni došli v nju. Buju im donesli črljenu ceduljicu, pako se buju morali štelovat.’ Ja se začudih kakva je to ceduljica i kamo bi se morao štelovat’. ‘Za pet ran Božjih’–reče mi moj sluga — ‘kaj ne znaju da je mobilizacija.’ Kakva mobilizacija? Ta prije tri dana javile su novine da je Srbija pokorno prihvatila ultimatum Austro-Ugarske, a sad se najednom govori o mobilizaciji. Dok smo mi tri dana veselo probećarili, čitav se je svijet okrenuo naglavce!

S ulice dopirala je do mene buka. Skočim k prozoru i otvorim ga. Ljudi stoje na trotoaru. Sredinom ceste ide neki visoki čovjek i nosi zastavu. Za njim stupa neko dvjesta mladića i viču: ‘Živio rat!’

Majka me povuče za kaput i dade mi neko pismo. To je bio pakrački dekret što mi ga je poslao šef jer me tri dana nije bilo u uredu! Odjenem se, poletim na ulicu i stanem iz svega grla vikati: ‘Živio rat!’ Istu večer donesoše mi poziv u vojarnu. Pozvali me u vojnike! Toliko sam se oduševljavao i vikao, pako su me ipak uzeli! U dvorištu vojarne našao sam svoje plačidruge od Crvenog nosa u monduri i još nekoga! Moj šef, koji mi je dao pakrački dekret te mi ispod nosa uzeo pucu, prosti je vojnik, a ja sam kao rezervist korporal! Pridijelit ću si ga kao ‘pucera’! Sutra marširamo. Kako će tamo biti, ne znam, to znam da ću si svojeg šefa dobro priuštiti! Servus.

Tvoj Tonček

— No, što veliš? — upita Ferica Bojana.

— Da ste prekrasni ljudi!

— Zašto opet prigovaraš? Kakvi smo mi?

— Neozbiljna gospodska dječurlija! U takvom ozbiljnom času nije našao ni jednu ozbiljnu misao, osim da će si ‘priuštiti’ šefa!

— Ti neprestano kudiš i mene i Tončeka i njegovo društvo jer smo mi veseli, a u tebe

nema života.

— Vi smatrate životom alkohol, djetinjaste ludorije i raskalašenost. Niti ste bohemi niti veseljaci, a niti ženskari. Za boheme vam nedostaje iskrenosti, za veseljake duhovitosti, a za ženskare artizma. Vi ste posljednji ostanci degenerirane gospodske djece, pa će vas rešeto novog doba tako prorešetati da će vas nestati kao pljeve. A onda će ostati u našoj domovini samo zdravo zrnje, sposobno za život.

— A što ti smatraš sposobnošću za život?

— Rad, talenat i kultura, to će biti ubuduće ljestvice za razliku ljudstva, a ne protekcija, rod i naslovi naših otaca! I svi vi koji ste dosele mogli živiti od omalovažavanja drugih sposobnosti, izginut ćete u košnici novog roja pčela kao trutovi.

— Ja se toga ne bojim — ponosito će Ferica. — Ja ću već naći protekcije da me ne izbace iz košnice!

U VATRI

iberija je plovila pod vodom punih osam dana smjerom prema jugu. Bilo je kasno uvečer, a lađa se žestoko ljuljala po uzburkanom moru.

Gospoda su sjedila u kajiti gornjeg dijela lađe, kad im se pričini da se negdje čuje mukla tutnjava. Zapovjednik broda Nil skoči i pohiti na palubu. Za njim se uspeše i

ostali. Vani je noć obasjana zvijezdama. Pučina burna i strašna, zastrta gustom tminom. I opet se čuje tutnjava! Najednom je bljesnulo svjetlo kao da je tisuću nebeskih bljesaka palo na površinu mora, oko njih zatutnji, tresne stotinu strijela. Nebo se ožari, rumeni oblaci dima ližu morsku pučinu, pa se dižu užareni uvis, a sve se je to odigralo pred njihovim očima u nekoliko časaka, kao da je njima naočigled ispod mora isplivao vulkan.

— Sukobile se neprijateljske lađe! — povikne Valido.

Začas sakupili se na palubi mornari i promatrali prizor što se je od tamne noći održavao strahovitom veličajnošću. Svu pučinu pokrio je beskrajni oblak dima koji kao da vrije, a iz njega sunulo nešto kao top pretvoren u žeravicu, pa bi se raspršilo praskom, onda bi usplamtio oganj, a iza ovog paklenog plama vidjele se crne prikaze ljudi kako trče po ognjem politoj palubi. Iza ove strašne slike izviru iz tamne noći raznobojne rakete, kao šareni plameni vodoskok. To su zapovjednici davali svojim brodovima znakove za navalu.

More se diže i valja, razjareni valovi se lome, skaču uvis, kao da ih baca neka tajnovita podmorska divlja sila u svojem orkanskom gnjevu. Ognjena masa padne u valove nedaleko podmornice, izdube vrtlog, voda zavitla i sune u vis.

— Mi smo u vatri! — klikne Bojan.

— Brzo natrag, povucimo se — reče Valido.

— Prekasno — dolaze nam iza leđa.

Nad njihovim glavama prozuje ognjene strijele.

— Ako nas spaze, mislit će da smo neprijateljska podmornica, a onda smo izgubljeni. Treba da utonemo.

— U takvoj buri vrlo je opasno tonuti — reče Nil.

Oblak svjetla padne na lađu. Svima zatitra pred očima. Trenutak stoje kao okamenjeni, poliveni svjetlom nečijeg reflektora.

— Opazili su nas — povikne Bojan. — Tonimo!

— Svi u lađu! — čuo se glas zapovjednika.

Za trenutak-dva paluba je pusta, a željezni poklopi lađe se sklapaju.

— Pod vodu — čuje se u centrali strojarnice zapovijed Nilova.

Tu stoji Bojan i sam vodi posao u strojarnici. Svi su mirni na svom mjestu i rade bez

daha.

— Svi strojevi skrajnjom snagom naprijed! — zapovjedi Bojan.

Strojevi se stavljaju u gibanje. Pod njihovim pritiskom čitava lađa zastrijepi, zadrhće, trese se kao ranjena zvijer u samrtnom času. Strahovitom snagom utisne se lađa u naručaj bijesnih valova. Ali oni se odupru i rinu je opet uvis. Ali Bojan upre svu snagu da s valovima ogleda svoju snagu. Ronilačke sisaljke izvode snažni pritisak, ventili cvile, zrak izlazi iz tankova. I opet se bijesno utisne lađa među vodene brijegove. I zasiječe se u divlje valove. Bojan i njegovi znanci osjećaju da se lađa nagiblje. Lijevo krilo se diže u vis, a desno se spušta u dubinu. Što je to, zaboga? Lađa će se prevrnuti naglavce?! Bojan, strojari i svi drugi hvataju se stijena i galerija da ne padnu na zemlju. Lađa gubi sve više ravnotežje. Lijevo se krilo uspinje sve više gore, a oni stoje i gledaju. U očima im preneraženo nijemo pitanje... Lađa već stoji gotovo naglavce, sve što nije pričvršćeno o zid lađe pada na pod, samo nekim uspijeva da zadrže u tom zamahu ravnotežje. Lijevi dio lađe sasvim se uspravi. Sve padne nauznak i ljudi i stvari i pokućtvo. Bojan stoji jedini, čvrsto se držeći o vijak stroja. Strahoviti udar potrese čitavom lađom.

— Izgubljeni smo! — čuje se promukli glas iz dna lađe.

— Pogođeni smo torpedom — vikne markiz ležeći na dnu osovljene podmornice.

Smrtno bljedilo leži u svim licima. Čas-dva šutnja ispunjena užasom ljudi koji stoje okom u oko smrti.

— Mir! — povikne Bojan zapovijedajući.

Sve se oči upriješe u Bojanovo lice, što je bilo u ovom času mirno i hladno kao da se nije ništa neobična desilo. Njegova se ruka podignula i rinula jedan vijak. Strojevi utihnuše. Sav strašni štropot zamre. U prevrnutoj lađi nijema tišina... kao da je prestala disati... Sve su oči uprte u Bojana i čekaju od njega posljednji glas osude. Bojanova desna ruka neprestano radi oko vijka...

Silovito soptanje sisaljka, zaglušna gromovita lupnjava strojeva prolazi kroz lađu kao pakleni mukli urlik đavola i bolno zadire u njihova uha i dere im kroz živce kao stotinu munja.

Trenuci strepnje šuljaju se u smrtnoj tišini. Lađa se najednom makne i stade polako naginjati desno, a s njome strojevi i ljudi. Polako hvata lađa ravnotežje i normalni položaj.

— Strojevi naprijed! — zapovjedi Bojan.

Strojevi se trgnu i u jednom hipu padnu na strojeve, a bučni štropot zadere kroz tišinu i lađa je opet u ravnotežju!

Bojan pohiti da pogleda lađu. Ali se uvjeri da je oštećen samo vanjski dio lađe, u koji je ulazila voda. Brzo uhvatiše sisaljke i voda je iz lađe istisnuta, a rupa prouzročena hicem popravljena.

— Doista smo sretno utekli smrti — reče Nil kad se opet skupiše u kajiti, gdje nađoše Fericu napola mrtva od straha.

— Prebrzo smo tonuli u strahovitoj buri — reče Bojan — ali nije bilo kad časiti. Upravo smo zapali u središte vatre. Ali sad možemo mirno dalje.

Liberija krene punom parom, a gore nad njom bjesnila je bura i grmili topovi i lomili se razjareni valovi, zakrvavljeni ljudskom krvlju.

Tri sata iza toga digne se Liberija na površinu. Svi izađoše na palubu. More se je nešto smirilo, ognjenih je oblaka nestalo, topovi zanijemiše. Sva je pučina tamna i nijema.

Zamalo uđoše opet svi u lađu i legoše na počinak. Bojan je usnuo brže nego drugda. U snu prikazalo mu se daleko more, po njemu plovi čamac, a u njemu sjedi Zorana. Vjetar leprši modrom koprenom kojom je pokrila svoje lice. Rukavi koprene bivaju sve veći i dulji i dopiru do njega, koji stoji na palubi podmornice. I on neprestano hvata koprenu, i hvata ju, i već je sva paluba prikrivena koprenom, i čitavo more gubi se u plavetilu njezinom, a Zorana se smiješi i sjedi u čamcu kao kraljevna plavoga mora.

NA MJESTU SASTANKA

ednoga dana probudiše Bojana rano ujutro te mu saopćiše da se približavaju onom mjestu na oceanu koje bijaše označeno u Zoraninom brzojavu. Mladić se brzo odjene te pođe na palubu, gdje je već našao na okupu svoje znance. Oni su durbinom promatrali daleko more ne bi li gdjegod opazili kakav otok. Ali otoku

nigdje ni traga. Valido uzme brzojav te ga još jednom pročita:

Prevarena sam! Nalazim se na otoku Terror. Uspjelo mi je načas dovući se do postaje brzojava bez žice. Možda moj vapaj kojom srećom dopre do vas, dobri moj Valido. Sporazumila sam se sa Salvadorom da bježimo s otoka. Čekajte na pučini Atlantskog oceana 490 zapadne dužine i 27° 10,25 sjeverne širine. Kad stignete, bacite crvenu raketu. Kad odgovorimo crvenom krijesnicom, dođite s čamcem jer bi brod mogli s otoka opaziti! Svake noći čekat ćemo svoje spasenje.

Zorana

Prema tome su Salvador i Zorana nakanili kad opaze naše znakove pobjeći s otoka na pučinu. Zato i nećemo odavle vidjeti otoka. Osadovi ljudi sigurno dobro stražare otok, pa će Zorana i Salvador pobjeći ponajprije daleko od otoka. Možda već sada kruže negdje daleko po moru! Čim padne noć bacit ćemo prvu raketu.

Čitav je dan Bojan imao posla s pripravama za veliku zadaću koja ga je čekala. Pripremao je crvene rakete, žepne svjetiljke, a osim toga je dao urediti svoju kajitu da ju prepusti Zorani kad će stići na podmornicu.

Sam je prigledao spremanju, da bude sve u što ljepšem redu.

Napokon se je i Ferica počeo zanimati što se je Bojan toliko ustrčao.

— Što si se toliko ustrčao? — upita Ferica Bojana.

— Reći su ti da mi u najvažnijem času ne budeš smetao suvišnim pitanjima.

I on mu sada ispriča sve što se je zbilo sa Zoranom i što će se dogoditi uvečer. Ferica je slušao kao dijete priču svoje stare dadilje otvorivši oči i usta. Kad je napokon čuo o čemu se radi, reče posve ozbiljnim glasom:

— Ako me ustrebaš, evo ti i moje pomoći. Nemoj misliti da nisam baš ni za kakav posao!

I onda je otišao u svoju kabinu da potraži odijelo koje bi odjenuo za doček Zorane.

49° 50,00 ZAPADNE DUŽINE I 27° 10,25 SJEVERNE ŠIRINE

apokon padne noć. Podmornica se je nalazila točno u kutu zapadne dužine i sjeverne širine koju je označio Zoranin brzojav, pa se zaustavio u potpunoj tami. Nijedno svjetlo na lađi nije bilo upaljeno, a daleke zvijezde nisu mogle odati boravište Liberije. Na podmornici bilo je sve spremno. Zapovjednik Nil davao je

ljudima posljednje naloge. Pripravio je topove i torpeda, za svaki slučaj potrebite obrane, opremio sve strojeve i sisaljke ako ustreba da s ugrabljenim bjeguncima potonu pod vodu. Svaki je momak na lađi stajao na svom mjestu. Valjalo je samo još baciti raketu a da se pritom ne bi odalo gdje stoji podmornica te odluči Bojan da u čamcu otplovi dosta daleko i odande baci crvenu raketu. Čamac se spusti.

— Netko mora sa mnom — reče Bojan — jer bi me veslanje sprječavalo u mome poslu.

— Idem ja — ponudi se Ferica. — Vidjet ćeš da sam izvrstan veslač.

— Ajde da budeš barem od nekakove koristi!

Obojica siđu u čamac. Ferica uhvati vesla i zaseže u vodu pravim strukovnim znanjem. Čamac zaplovi po mirnom moru u potpunoj tami.

Na palubi Liberije stoje Valido, markiz i Nil i paze na sve strane po tamnoj pučini. Nekoliko stotina metara daleko pruži se uvis crvena raketa, kao krvava nit u crnoj noći.

— Sad pazite — reče Valido — s koje će strane doći odgovor crvene krijesnice.

Oni se razdijeliše da svaki pazi drugim smjerom. Njihove se oči upriješe u tminu, strpljivo čekajući krijesnicu. Nakon pola sata izbaci Bojan još jednu raketu, dok oni na palubi napeto zure u noć i čekaju. Prođe i drugih pola sata.

— Nigdje ništa — reče Markiz.

Svud je naokolo tišina i tama. Odgovora nema!

— Možda nisu opazili odmah prvu raketu — primijeti Valido. — A kad je opaze, treba tek da se išuljaju s otoka, da spuste čamac i zaplove u pučinu, a to može potrajati i više sati. Odgovor nam mogu dati tek onda kad su već dosta daleko od otoka, jer bi ih mogla zamijetiti Osadova straža. Treba da budemo ustrpljivi.

I opet prođe jedan sat. Prođe i drugi i treći...

— Ništa, pa ništa — šapne Nil.

— Trebali smo baciti više raketa — primijeti Markiz.

— To bi moglo biti opasno za bjegunce — odvrati Valido. — Možda im danas nije uspjelo da bježe.

— Eno i Bojan je neustrpljiv. Baca treću raketu.

I opet po crnoj noći ljesne crvena plamena nit i raspline se u vazduhu. Svi čekaju napeto. Satovi prolaze, noć se približuje jutru.

— Ili nas nisu opazili ili nisu mogli da pobjegnu — reče Valido.

Već se nebo osvijetlilo prvim zrakama zore kad se je Bojan s čamcem vratio k podmornici te se s Fericom iskrcao na palubi.

— Nisam ni očekivao da bi mi moglo uspjeti odmah prvu noć umaći — tješio je Bojan sebe i one druge. — Možda ćemo ih čekati nekoliko noći. Ne valja klonuti duhom.

Kad se razdanilo, uzeše oni durbine i stadoše tražiti po dalekoj pučini, ali svuda pusto. Dan je osvijetlio mirno more. Nigdje se nije razabirala ni lađa ni čamac ni otok — ni najmanji trag ljudskome životu. Samo negdje daleko na sjeverozapadu ležao je nad morem ogromni magleni oblak.

— Bit će da je ona magla smetala i zaklonila otok koji tražimo, pa nisu mogli opaziti našu raketu — upozori Nil.

Oni se dogovoriše da će podmornica krenuti izvan označenoga kuta, a pod večer se opet vratiti natrag. Zapovjednik odredi da mornari izmjenice ostaju na straži na palubi, a ostali legoše spavati da uzmognu probditi buduću noć.

Bojan je malo spavao. Prosjedio je veći dio dana u salonu, zadubljen u misli, ili bi uzeo knjigu i pokušao čitati. Ali nije mogao da svoju pozornost prisili slijediti sadržajem knjige. Svaki čas prikazivao mu se u mislima nepoznati otok na kojem je vidio Zoranu gdje stoji na obali i traži u daljini znak s podmornice. I onda si je zamišljao čitav njezin bijeg s otoka, vidio je čamac u pustoj noći i znak crvene krijesnice, vidio je sebe kako je doplovio do čamca u kojem je sjedila ona, a uz nju Salvador. Jedva je čekao noć i čas kad će opet moći da baci raketu. I kad je došla teško očekivana večer, on se opet spusti s Fericom u čamac i u devet sati uvečer baci prvu raketu te upre pogled u tamnu sjenu noći. Ali ne dobije odgovora. On baci drugu i treću raketu. Uzalud, na sve strane noć. Nitko se nigdje ne odaziva nikakvim svjetlom.

Četiri noći uporedo bacao je Bojan rakete, ali nigdje se nitko ne odaziva, ali svako jutro kad su istraživali more dalekozorom, vidješe na sjeverozapadu gusti magleni oblak.

Kad je Bojan odilazio petu noć da baca rakete, bijahu svi zabrinuti.

— Možda su zamijetili njihov bijeg i sad ne mogu da bježe — upozori Valido.

— Mislim da bi ipak bilo dobro da ustrajemo do konca tjedna — predloži Bojan. — Sve mi se čini da je magla koja tamo negdje leži na moru kriva da nas nisu opazili.

I on se po peti put zajedno s Fericom spusti u čamac.

Ferica je bio sam u sebe zaljubljen što su svi hvalili njegove veslačke sposobnosti. On se je nadao da će za to saznati Zorana, pa se je htio pokazati njezinim spasiteljem i zato je već petu noć polazio da prati Bojana.

Oko 10 sati uvečer baci Bojan prvu raketu. Pol sata kasnije drugu, a u jedanaest sati treću raketu.

Valido, markiz i Nil stoje na palubi i čekaju. Već su izgubili potpunoma nadu da će i ove

noći dobiti odgovor.

— Krijesnica! — klikne najednom Nil i pograbi Valida za ruku te mu pokaže smjerom prema sjeverozapadu.

— Da, crvena krijesnica! — potvrdi Valido.

— To su oni! — šapne Markiz.

— Gle, opet krijesnica — šapnuše oni svi u jedan mah.

U daljini od pol milje bljesnula mala crvena krugljica i opet ugasnula. To se opetovalo nekoliko puta.

— Oni su — usklikne Valido.

— Treba Bojanu dati znak da im pođe ususret.

— Bolje da pričekamo dok dođu bliže.

Na palubi tiho čekanje. Markiz, Valido i Nil gledaju napeto u točku gdje je zasvjetlucalo crveno okance električne žepne svjetiljke.

Za četvrt sata bljesne opet malo crveno svjetlo, ali sada već mnogo bliže. Opažalo se jasno da netko morem plovi.

— Bacit ćemo na njih svjetlo reflektora — predloži Nil. — Opreznost nije nikada naodmet.

— Ali to bi moglo izazvati pozornost na otoku.

— Ne bojte se, oni su sigurno tako daleko od otoka da je svaka bojazan suvišna. Bacit ću tek jedan bljesak.

Nil uhvati reflektor, spoji ga s električnom žicom i bijeli trag svjetla lizne po moru i osvijetli čamac. Valido, koji je uzeo durbin, usklikne:

— U čamcu sjedi žena, njoj nasuprot muškarac. On vesla. Da, to su oni!

— Jest, oni su! Zorana i Salvador! — ushićeno će Markiz. — Razabirem posve jasno njezinu bijelu kapicu što joj je pokrivala glavu onaj dan kad smo se rastali pred hangarem na Osadovom posjedu.

Valido je očito bio vrlo uzrujan, pa nije ni odgovorio, tek uhvati zviždaljku i dade znak Bojanu koji je tamo daleko od njih u čamcu zurio u noć i čekao da može poći ususret Zorani. I on i Ferica držahu spremna vesla. Kad je tihi zvižduk dopro do njih, zasjekoše vesla u vodu i čamac se osklizne po glatkoj površini mora.

Bojanu zakucalo srce. Čamac ga nosi ususret njoj i onom velikom čovjeku koji u svojoj umornoj glavi nosi spasenje čitavoga čovječanstava, a sudbina bila je tako blaga prema njemu da će ga on prvi pozdraviti i povesti k podmornici i predati Validu!

Neprestano je nastojao misliti samo o njemu, ali srce budilo mu je u grudima uspavane osjećaje i prikazivalo mu njezinu sliku. I on je zamijetio kako unatoč svoje odluke da bude miran i hladan njegove ruke drhću, grudi mu se nadimlju, a željezni njegovi živci uskraćuju mu poslušnost.

Bojan segne u žep, pritisne puce žepne električne svjetiljke. Crveno svjetlo zasvjetluca, pa opet utrne. Neko stotinu metara daljine isto svjetlucanje odgovori. Bojanovo srce zakuca opet silnom snagom, ruke mu uhvate vesla i dvostrukom snagom zaveslaju.

Vesla cvile, voda pljuska, a čamac plovi po staklenoj površini mora. Što više se približuju, to Bojanovo srce burnije kuca. Ali njegove misli stvaraju odluku. Bit će miran i leden, kao da se nije nikada ništa desilo.

Kroz tminu dopre do njega mukli dubok muški glas.

— Pazi!

Bojanova vesla se zaustaviše, kao i njegovo srce...

Nastade tišina... Oči im u tami gledaju čamac. U njemu vesla neki muškarac, obavijen tminom. Njemu nasuprot sjedi ženska pojava zamotana u ogrtač. Lice i čitavu pojavu zamotala noć svojim crnim plaštem. Čamac se približi Bojanovom. Muškarac spusti vesla i prikuči se čamcu te upita engleski:

— Gospodin inženjer Knežević?

— Ja sam! — odvrati Bojan engleski. Glas mu je bio miran.

— Ovdje Salvador! Pređite k nama. Kontesa vas želi pozdraviti.

Bojana preletiše srsi. To nije očekivao. On potisne čamac i čamci se približe. Ona je sjedila nepomično u dnu lađice i nije se micala. Bojan kucajućim srcem pređe u drugi čamac i pogleda nepomičnu žensku pojavu.

U istom trenutku nešto mu bljesne pred očima, kao modri plamečak, nešto ga zgrabilo u grlu, dah mu stao. Dno čamca kao da je oživilo. Dva muškarca digoše se iz dna kao dva đavla iz pakla, ženski ogrtač se raskrili, a iz njega skoči muškarac. Sve to zbilo se u jednoj jedinoj sekundi, kao bljesak, tiho, nečujno.

Bojan htjede viknuti, ali usta su mu svezana. Hoće da makne rukama, ali su mu sputane. U istom trenutku čuo se Feričin očajni krik:

— Razbojnici! Pomozite! Razbojnici!

Jaki sonorni njegov glas razlijegao se po tihoj noći. U tili čas plane svjetlo reflektora s podmornice i osvijetli na čamcu nekoliko muškaraca kako drže Bojana i natežu se s Fericom.

Nekoliko časaka kasnije čuo se štropot strojeva lađe Bojanove, tražeći po tmini dolazak Validove podmornice.

»Bit će brža od čamca«, pomisli Bojan. Ali jedva što mu je glavom proletila ova misao, opazi da se pred njim ispod mora diže lađa poput morske nemani i dijeli čamac od Liberije, čijoj se je pomoći tako sigurno nadao.

I kao da se je otvorio sam pakao, zaglušni štropot lađa, šum vode i komanda uzbuđenih ljudi oko njega smiješali se u jednu zaglušnu buku i galamu, u kojoj njegovi živci otvrdnuše. U časovima najvećih pogibelji, on je u tren oka bio hladan, a sva njegova svijest potpuno mirna. I sad je jasno razabirao da su ispod mora isplivale dvije lađe i stavile se nasuprot Liberije. On leži u čamcu svezanih ruku, nogu i ustiju, a uz njega svezani Ferica, napola onesviješten. S lađa prasnuše topovi, a njihova je tutnjava prikazala Bojanovoj mašti Liberiju, na njoj Valida u smrtnoj pogibelji. I on je mirno razmišljao:

»Kad bismo samo odmah potonuli. A to bismo lako mogli, na lađi je bilo sve spremno za potonuće. Ako Valido pokuša da nas spasi bojem, onda će propasti. Oni imaju dvije lađe, dvostruko topova. Ako Liberiju pogodi torpedo, onda je Valido izgubljen.«

Dok je ovako smišljao, on opazi da njegovi napadači spremaju motore u čamcu kojim upravljahu vesla i sad poleti čamac po morskoj pučini silnom brzinom, tjeran motorom na benzin.

»Mi smo propali«, razabere Bojan, »ali što je s njima?«

On je uzalud naprezao oči da razabere što se događa s Liberijom. Vidio je tek noć u kojoj su bljeskali hici topova, a gusti dim obavijaše mjesto boja.

»Dakle, nisu istonuli«, ljutio se u sebi Bojan, »jer onda ne bi ovi sad pucali! Kako je ludo bilo upuštati se u boj.«

Motorni čamac najednom stane. Bojan digne glavu. Stajahu pred lađom koja je čekala na moru. Mornari siđoše u čamac, pograbiše njega i Fericu i ponesoše na palubu. Odavle je vidio u dostatnoj daljini svjetla na mjestu okršaja. Topovi utihnuše.

»Što je sad tamo?« pitao se on. »Jesu li moji utonuli i pobjegli ili su ih svladali i ulovili?« Nešto se je zbilo, jer inače ne bi boj tako brzo utihnuo. Bojanu odvezaše noge i povedoše u unutrašnjost lađe, u prostranu kajitu. S njim dovedoše i Fericu, svezanih ustiju i ruku. Njegove su oči iskočile od strave, koja mu je uhvatila i dušu i tijelo.

Sad se vrata kajite opet otvore i Bojan ugleda ledeno blijedo lice i bešćutne Wikingove oči. On stane pred Bojanom i pogleda mu u lice:

— Da, to je inženjer — reče Wiking njemačkim jezikom, pa onda pođe k Ferici.

–To nije Valido! — razočarano će Wiking. — Kakav je to klipan! Taj nam ne treba! Bacite ga u more!

Ferica se sruši na postelju i stade dizati svezane ruke. Mornari ga pograbe i stadoše vući iz kajite. Ali Ferica se je i svezan snažno opirao. Bojan počne mahati glavom, podigne svezane ruke te istrgne s ustiju povez:

— To mi je bratić — reče on — glasoviti izumilac. Teslin učenik.

— Dakle, koristan čovjek? — upita Wiking.

— Da, gospodine, vrlo koristan.

— Kako je jak — začudi se Wiking gledajući Fericu koji se je divlje otimao. — Pustite ga — zapovjedi Wiking mornarima.

Mornari puste Fericu, koji se uspravi na noge. S čela kapao mu hladni debeli znoj, iz očiju virila ukočenost pretrpljenog smrtnog straha.

Lađa je već plovila. Bojan je tek sada našao vremena da razmisli sve što se je u ovo pol sata s njime dogodilo. Wiking stajaše usred kajite i pogledavši Bojana reče:

— Vi ste očito na čistu sa svojom sudbinom?

— Jesam. Vi ste ušli u trag bijegu Zorane i Salvadora.

— Ne. Oni nisu ni pokušali bježati.

— Nisu pokušali bježati... A brzojav Zorane?

— Ona ga nije poslala.

— Ne razumijem! Ona nije poslala brzojav kojim javlja da je prevarena i traži od nas pomoć?

— Čemu da brzojavlja kad je dragovoljno pošla s Riegelom?

— Tko bi drugi mogao poslati taj brzojav?

— Vilim Osado i ja.

— To nije moguće. Pa brzojav je bio šifriran tajnim pismom. Otkuda biste vi znali Validove šifre?

— Od kontese.

— To nije moguće, to nije istina! — povikne Bojan. — Ona vam nije odala tajnu pisma.

— Onda nam je očito palo s neba!

— Gospodine — reče Bojan — sad sam ionako u vašim rukama, recite mi otkuda vam Validove tajne šifre?

— To će vam moći kazati onaj gospodin.

Wiking pokaže muškarca koji je stupio u kajitu. Bijaše Riegel. Njegovu visoku otmjenu pojavu odijevala je odora pomorskog časnika. Sva je Bojanova duša zadrhtala. Mržnja što ju je vazda osjećao prema njemu uzvitlala je sada u njegovoj duši čitav vihor. U ovom času osjetio je prvi put u životu želju da ubije čovjeka. Da nije bio svezan, on bi se na nj bacio kao zvijer i ugušio ga.

— Dakle, pitajte kako je dobio šifre gospodina Valida — opet će Wiking pogledavši Bojana, dok mu je licem proletio ironičan smiješak.

Bojana je taj smiješak zapekao poput vrućeg željeza.

»Evo ti suparnika«, govorio mu je taj smješak. »Oteo ti je njezino srce i sad je postao tvojim gospodarom. Sad sjediš tu, pred njim, koji posjeduje nju — svezan, bepomoćan — i njegova usta, na kojima možda još drhću njezini cjelovi zapovijedat će tebi, ludi mladiću, što se propinješ u bolima i ljubomoru, lišen nje i svoje slobode!«

Sva krv poleti mu u sljepočice i odvrne oči od Riegela, jer ga nije mogao da gleda.

— Nemate gospodina Riegela ništa upitati? — oglasi se Wiking.

Bojan stisne obrve, napne svu svoju duševnu snagu da zatomi i prikrije buru što je u tom času razdirala njegovu dušu, pa onda pogleda Riegela sipajući u nj hladni prijezir.

— Gospodine, što su uradili s Validom, koji vas je još nedavno pazio na svojoj jahti kao svoga gosta? Što se je s njime dogodilo?

Plave prozirne Riegelove oči spustiše se k zemlji.

— Ne mogu vam odgovoriti — njegov je glas zvučio suho i hladno.

— Valido — promrmlja Bojan u sebi i povrati pogled od njega osjetivši ponovno kako ga nešto sili da se zaleti u nj i da ga smrvi.

— Kamo nas to, zaboga, vodite? — progovori sada Ferica, koji je sjedio na postelji blijedih upalih lica.

— To ćete doskora vidjeti — odgovori Riegel.

Wiking mahne glavom Riegelu te obojica izađoše iz kajite i zatvoriše za sobom vrata. Bojan i Ferica ostadoše sami.

— Eto što je u stanju učiniti žena kad za nekim poludi — reče Ferica.

— Ne, ne, to nije moguće.

— Pa tko bi im mogao reći Validovo tajno pismo? On sigurno nije. Nil bi pošao za Valida u vatru i u vodu. Tko je, dakle, mogao da ovdje na otoku dade Osadu ove šifre? Zaljubljena žena popustila je molbama ljubavnika, to je jasno.

— Šuti, Ferica, šuti, molim te!

Bilo je toliko očaja i bola u tom glasu da je Ferica ušutio, zdvojno zurio preda se u svojim mislima i uzdisao: — O Bože, kakav sam glupi magarac! Da sam radije ostao gore u onom prokletom vulkanu! Što će sad biti sa mnom? Što sam ovim ljudima skrivio? Da me sad vide moji drugovi u Zagrebu!

Bojan se je zgurio. Njegovo lice pokrio je mrak teških misli, a oči su mu odavale svu strahotu, bol i patnju, što su lomatale njegovom dušom.

U VJEČNOJ MAGLI

rolazile ure. Lađa je još uvijek plovila. Ferica je od umora zaspao, dok je Bojan sjedio još uvijek budan, čekajući čas da jednom sazna gdje će se iskrcati. Prema jutru uđe u kajitu Wiking. Ferica se je probudio i jedva se dosjeti što se to s njime dogodilo.

— Gospodine inženjeru — reče Wiking Bojanu — mi smo stigli na mjesto vaše buduće postojbine. Izvolite me slijediti.

Bojan ustane. Izgledao je mirno i sabrano te pođe s Wikingom na palubu. Gusta neprozirna magla sprječavala mu je vid.

Svuda magla i ništa drugo nego magla. Jedva je razabrao da stupa drvenim mostom što je s broda vodio na obalu uzanim prolazom između nekakvih visokih pećina, pred kojima je ležala magla kao debeli oblak i on stupi na tvrdo kamenito tlo. Kroz maglu je virila turobna svjetiljka kao da je obavijena crvenim velom. Dva čovjeka stajahu na obali u crnom odijelu s bijelim gajtanima. Ovu je odoru već jednom vidio kad je bio na otoku Vilima Osada.

Čitavim je putem očekivao da će ga iskrcati na otoku Terror. Sad je bio uvjeren da se nalazi na otoku, kao prvi put. Ali onda su mu svezali oči. Ovaj put nisu to učinili. Možda zato što je noć i magla, pa ionako ne može ništa vidjeti?

Dva muškarca u crnoj livreji s bijelim gajtanima povedoše ga nekim kamenitim ulazom kao da je špilja. On se nađe u velikoj dvorani s krivudastim svodom. Bijaše obložen crnom tkaninom. Sa stropa padalo je svjetlo žarulja. Da, tu je već jednom bio. Sad nema više sumnje, on se nalazi na tom strašnom otoku s kojeg mu više nema spasa.

Wiking je stupao pred njim, raskrilio jedan crni zastor, uveo ga u malu prostoriju obloženu zelenim suknom. Tu je stajala željezna postelja, a i jedan divan.

— To je vaš stan — reče Wiking. — Prospavajte. I vi, gospodine — reče Wiking Ferici — možete ovdje stanovati s vašim bratićem, ako gospodar ne odredi drugačije. Iz ovih prostorija se ne smijete udaljiti. Pred vratima stoje oboružane sluge.

Tako odriješi Wiking Bojana i Fericu lanaca koji su im sputavali ruke, a onda nastavi:

— Evo vam cigareta i ovdje imadete nešto zalogaja. Budete li se znali pokoriti sudbini, neće vam uzmanjkati ničesa.

S ovim riječima ostavi Wiking obojicu na samu. Bojan pogleda oko sebe. Prostorija u kojoj se je nalazio nije nalikovala sobi zgrade. On opipa stijenu, povuče zeleno sukno i ogleda zidine.

— Pećina! — reče Ferici.

— Za ime Božje, valjda nismo opet u kakvom vulkanu.

— Mi smo na nekom otoku, očito da je pust i da nema nikakvih stanovnika ni zgrada i

zato ga je Vilim Osado odabrao tamnicom svojih sužnjeva.

— Ta to je kao kakav strašni sredovječni roman — uprepašteno će Ferica. — Zar je taj Vilim Osado luđak kad zatvara ljude u pećinu pustog otoka?

— On je bijeli ljudožder.

— Kriste Bože! Ti zar ćeš nas ovdje ispeći i pojesti?! — klikne prestravljeno Ferica.

— Ne, on će nas jesti žive.

Fericu oblije znoj, uda mu podrhtaše.

— Ne boj se, tvoje tijelo neće pojesti, ali žderat će našu volju, našu slobodu i našu dušu, naše ljudsko dostojanstvo. A to je mnogo strašnije od onih divljačkih ljudoždera koji su proždirali samo tijelo.

— Sve to ne razumijem, mene će udariti kap. Ali uza sve to, želudac troši svoje, gladan sam.

Ferica pristupi k stolu na kojem je stajala zdjela s hladnim mesom i mala boca vina te uze jesti, a uz to ne prestane uzdisati i kleti svoju pamet koja ga je dovela ususret Validu.

— Da nije bilo Zorane, ne bih se ja nikad bio odlučio uzeti mjesto Validovog tajnika — govorio je Ferica. — Ona me je na to ponukala. A čemu? Zašto me je nagovarala kad je kanila pobjeći s onim lopovom?

Kad je Ferica vidio da mu Bojan ne odgovara, popio je čitavu bocu vina i legne na divan te doskora zaspi. A dotle je Bojan sjedio na postelji, podupro svoju rusu glavu i zagledao se u neku neodređenu točku. Strašne misli prolazile mu glavom i još srašnije borbe kidale mu dušu.

»Zar je moguće da je ona pružila neprijatelju oružje u ruke da uništi Valida i zarobi njega? Ona koja je umjela tako toplo govoriti, tako vjerno gledati i vlažnim očima pričati o svojoj dalekoj zarobljenoj domovini? Ona koja mu je govorila o svojoj ljubavi i o svojem dragom plavom Jadranskom moru? Ona kojoj je oko suzilo kad je rekla: To nije more, to su plave suze što ih je isplakala kraljevna Jugoslavija nad nesretnom zarobljenom domovinom svojom. Zar da je ona izdala Valida, osloboditelja svoje domovine?« I kad se je sada u duhu spominjao njezine riječi i njezinih pogleda u onom času nešto mu je u duši šaptalo da nije kriva. A kad bi se onda sjetio njezinog drugovanja s Riegelom, kako se je onda ona promijenila, kako je ona uvijek Riegela branila, kako ga je podrugljivo gledala, kako se je od njega tuđila i neprestano sprovodila vrijeme s Riegelom i onda mu sunuše u dušu Feričine riječi:

»Što je sve u stanju učiniti žena kad za muškarcem poludi!«

Zar da je taj nesretnik pogodio? Zorana se je zaljubila u Riegela i zaboravila sve što joj prije bijaše sveto?

Ova pomisao palila je njegovu dušu i on bi osjetio želju da glavom lupi o zid pećine i da ju razbije. Borio se sumnjom kao s nekom crnom nemani i ova ga je borba stavljala na mučila. Gdje je sad ona? Zar na otoku uz njega, Riegela? Možda će ju vidjeti, možda će poći pokraj njega? O, kako će mu moći pogledati u oči? Kako?!

Ova ga misao baci na postelju, on pokopa glavu u jastuke da sam pred sobom sakrije

očajne nepodnosive patnje.

NA OTOKU TERROR

ospodine kolego, ustanite!

Bojan otvori snene oči i ugleda mlado svježe poznato lice.

— Zar me ne poznajete? Čini se da sam u vašoj biografiji zapisan crnim slovima.

— Inženjer Thomas — iznenađeno će Bojan, sjednuv na postelji.

— Jest, ja kome ste oteli slavu da mu je uspjelo nadmudriti vašu jugoslavensku lukavu glavu. Molim vas, gospodine Kneževiću, kako ste, dođavola, utekli iz one pećine? Valjda se niste bacili u onaj crni bezdan, u kojem je more razbilo nekoliko čamaca i potopilo do desetak ljudi kad smo polagali naš kabel? Vi ste pravi balkanski čarobnjak!

Ali Bojanu nije bilo do toga da mu odgovara na pitanje o prošlosti. Pred njim ležala je sadašnjost i maglena budućnost.

— Recite mi radije, gospodine Thomas, što kanite sa mnom?

— Slijedite me, pa ćete vidjeti!

— A moj bratić?

— Pustite ga neka dalje spava.

I Bojan se uputi s inženjerom koji je izašao iz Bojanove noćne odaje u neki uzani hodnik. Tu stajahu dva muškarca u crnoj odori. Na glavi im bijela kapa, o ramenu puške. Thomas pođe naprijed uskim prodorom, koji se je protezao sve dalje kao katakomba. Pratio ih je jedan od naoružanih ljudi s fenjerom. Uski taj hodnik spuštao se je u nizinu iz koje su dopirali glasovi i neki čudni štropot. Thomas stade pred uzanim otvorom i ponuka Bojana da uđe prvi. Bojan stajaše u nekoj ogromnoj dvorani s visokim nedosežnim kamenim svodom s kojeg je padalo svjetlo množine žarulja. I u toj velikoj špilji, u moru svjetla i u magli dima od užarene kovine, provirivala su blijeda muškaračka lica inteligentnog izražaja. Svi su ti muškarci bili odjeveni u radničke bluze i apatično radili oko vrućih kotlova i užarenih strojeva, ne brinući se ni za Bojana ni za njegovog pratioca.

— Čini se da sam ovuda prošao kad su me prvi put doveli na otok — reče Bojan Thomasu — ali onda su mi zavezali oči.

— Danas vam nećemo zavezati oči — nasmiješi se Thomas — jer više nećete vidjeti sunca. Ovaj put bit ćemo pametniji, pa vas nećemo odvesti na podmornicu da s njome opet pobjegnete. Odsele bit će vaša radiona ovdje u dubini pećine. Kako vidite, tu se izrađuju samo modeli za bojno oružje i topove kakvih još nije nikad nitko vidio. Ali pođimo dalje.

I oni se spustiše niže i uđoše u drugu manju špilju. Velika svjetiljka poput sunca razdanila je tamu pod visokim kamenim svodom. Uz duge stolove sjedilo je do desetak muškaraca, većinom mladih ljudi. Jedni su s najvećom pomnjom risali razna oružja, drugi

opet izrađivali iz kartona modele raznih bojnih strojeva, aeroplana, podmornica i drugih ratnih lađa. Sve je udubljeno u posao. Thomas povede Bojana dalje podignuvši jedan zastor i ponuka ga da pođe u treću špilju. Mladić zastane od čuda. Čitava špilja tek je velebni laboratorij sa svim potrepštinama znanstvenih istraživanja kemije, a u središtu ovog istraživalačkog muzeja kreću se mudra i apatična lica učenjaka, mrtvih očiju i hladne rezignacije. Kao da su ovi ljudi samo strojevi, bez srca, osjećaja, bez strasti, kao mehanizmi što se okreću kako ih netko navija.

— Zavirite još i tamo, u četvrtu špilju — reče Thomas Bojanu. — Ondje su elektromehaničari. To će vas sigurno zanimati.

I opet pođe Bojan dalje i tmurnim licem stade promatrati mlada i snažna tijela muškaraca, koji su se svili poput kažnjenika u kaznioni s mrtvim izražajem lica bez ikakva znaka životne radosti, isto tako monotono kao i njihovi strojevi.

— Sve što ste vidjeli, to je naša znanstvena akademija — reče Thomas. — Ljudi koji su ovdje muževi su znanosti i sve darove svoga uma posvetiše službi Vilima Osada.

— Dobrovoljno? — upita Bojan.

— Oni koji nisu htjeli dobrovoljno, moraju da služe silom ili milom, glavno je da služe.

— A Salvador? — upita Bojan.

— Njega ne možete vidjeti, gospodine kolego.

— Ubili ste ga?

— Ne, on živi!

— Ali ne radi za Vilima Osada?

— Pogodili ste, i zato podnosi svoju kaznu. Ja vam prozirem u dušu, gospodine Kneževiću, i velim vam da je vaša svaka nada da biste se mogli sastati sa Salvadorom izlišna. Živa ga nećete spasiti s otoka, a niti biste se mogli s njime sastati. Tajna njegovog izuma, kako bi dao čitavom čovječanstvu jedno blagostanje, past će s njime u grob.

— Vi mlad, inteligentan čovjek služite s uvjerenjem Vilima Osada?

— Jest, gospodine, jer je on snaga svijeta i veličina sile, koja će poplaviti sav svijet. A sad, pošto ste vidjeli svoj budući svijet, izvolite sa mnom, jer vas čeka glavni meštar Vilima Osada.

Bojan nije ništa odgovarao, već je zamišljeno pošao s Thomasom dugim uskim hodnikom, dok je iza njih neprestano klipsao naoružani čovjek s fenjerom u ruci. Dugo su prolazili kroz kameni hodnik u pećini, kad ga Thomas uvede u omanju prostoriju. Tu su stijene pećine bile obložene crnim zastorima, urešene bijelim resama.

Kraj stola što je pokrit suknom stoji Wiking. Iz žutog pergameni naličnog bešćutnog lica gledaju sive ledene oči. Ruke drži u žepu.

— Gospodine Kneževiću, ne trošimo suvišnih riječi — reče on.

— Ovaj put zaista nećete pobjeći živi. Dakle, koncentrirajte svoje misli u posao koji vas čeka. Vi ste u vlasti našeg milostivog gospodara Vilima Osada.

— Koji me je iz zasjede podlo napao i razbojnički ovamo dovukao?

— Gospodine, rječnik za ljudske pojmove kod nas se je promijenio. Danas to nije podla

zasjeda, nego genijalna bojna varka. Danas čovjek imade ne samo pravo, nego i dužnost da svojeg protivnika zarobi ili ubije.

— Onda me ubijte!

— Ne, mi vas nećemo ubiti, jer vas trebamo. Vi ste vijak u velikom stroju kojim upravlja Vilim Osado, kao što su vijci i oni ljudi znanosti koje ste vidjeli dolje.

— Da, vidio sam gdje ste zarobili kulturu svojih vjekova, da bude sluškinjom oružanoj sili!

— I vi ćete služiti toj zadaći.

— Neću!

— Ne prenaglite se sa svojim odgovorom! Moj gospodar znade da ste bili najgenijalniji učenik najslavnijeg obretnika svijeta. Gospodar moj želi da pokušate pronaći prirodnu silu koja bi svu munjinu u vazduhu pretvorila u stanovitom omjeru u plamen, tako da bi se na primjer s jednog zrakoplova mogao pomoću te sile upaliti čitav protivnički grad.

— Da budem palikuća? — povikne Bojan.

— Zatim tražim od vas da pronađete bombu takove razorne snage da bi mogla, bačena iz zraka, razoriti ne samo jednu zgradu, nego barem polovicu velikog grada.

— Kad bi moj mozak znao da riješi takvu zadaću, onda bih ga izbacio iz moje lubanje jednim udarcem o pećinu!

— Vi zaista ne kanite ni pokušati da riješite ovu zadaću?

— Nit znam, nit hoću.

Wiking ne odgovori, već odvrne jedan zastor i nestane ga.

— Gospodine Kneževiću — reče Thomas kad je Wiking izašao — pokorite se i pokušajte proučavati taj izum, vama će to uspjeti. Pomislite kakvim će vas obasuti slavljem.

— Tko? Razbojnici i palikuće?

— I opet ne govorite savršeno. Razbojstvo zove se u našem rječniku — junaštvo. Ali evo Karla Servusa, to je znak da će doći sam Osado.

— Tko je taj Karlo Servus? — upita ga Bojan.

— Znamenit lakaj Vilima Osada.

Bojan pogleda u dno dvorane gdje se pojavio mladić punanih lica s nasmiješenim očima. Ponad izbočenih usana prosuli ga crni brčići. Vitko živahno tijelo stisnula je uporno crvena livreja, urešena bijelim gajtanima. On se živahno okrene, baci pogled na Bojana, pa onda rastvori crvene zastore, iza kojih izađe Wiking. Servus je još uvijek držao rastvorene zastore i Bojan je upirao oči u otvor. I sad, kao da je niknuo iz zemlje, opazi Bojan među zastorima muškarca gdje stoji visok i nepomičan. S ramena spušta se crni ogrtač, s bijelim i zlatnim resama. Ispod njega viri snažno tijelo. Po jakim prsima isprugana je crna odora bijelim zlatom protkanim gajtanima. Na glavi mu visok, tornjiću naličan klobuk, a navrh klobuka strše uvis od zlata sačinjene strijele. Lice mu se ne vidi. Prikriva ga crna krinka, ispod koje se ljeskaju dva oka zasjenjena crnom sjenom krinke iz koje viri bezgranična gorda pojava i zuri u Bojana. Stoji kao bog gromovnik što siplje oko sebe munju i gromove. I glava mu je uzdignuta, a zlatne strijele na njegovu klobuku kao da viču i gromovito zapovijedaju:

»Klekni, slušaj i robuj!« I kao da se od nje širi zadah gospodstva, mržnje i krvi. Bojan osjeća kao da ispod ove crne krinke viri bezgranična gorda, kruta, samouvjerena oholost!

»Dakle, to je taj Vilim Osado«, pomisli Bojan. »To je taj o kome sam toliko čuo, koji gospodari ljudskim životima, koji je razapeo svoje gospodstvo nad mojim životom a da ga nikad ni vidio nisam! To je, dakle, Vilim Osado, bijeli ljudožder!«

Časak-dva gleda Osado nepomično Bojana, a onda reče dubokim glasom, koji je u isti čas zapovjedio i prijetio:

— Udijelio sam vam milost i obasuo srećom da mi smijete služiti, a vi u znak zahvalnosti drsko od sebe otklanjate ovu milost?

»Što taj govori?« lecnu se Bojan. »Ruga li se meni ili sebi?«

Dok mu ove misli preletiše mozgom, oči mu se upirale o krinku ispod koje se čuo glas pun prijetnje.

— Kleknite, poljubite rub moje haljine i pokajnički primite milost koju vam darivam!

— Vi mene darivate milosti?

— Jer sam vas odabrao da smijete živjeti i služiti mi svojim umom.

— Tko ste vi da mi se namećete gospodarom moga života i moje umne sposobnosti?

— Ja sam snaga i sila svijeta što je tako silna i neslomiva kao i pećina otoka Terrora, na čijem posvećenom tlu stojite. Ja sam gospodar i sila svijeta, a vi ste prašak i vaš je zakon stopalo moje!

»Ovo je luda«, pomisli Bojan, »opasna luda!«

I upirući pogled u crnu mističnu pojavu sa strijelama na klobuku reče glasno:

— Ja sam čovjek i moj je zakon pravo na život i slobodu.

— Ja poznajem samo sluge koji imadu samo jedno pravo, da služe meni! Snebivajući pogleda Bojan Vilima Osada, pa opet Wikinga i Thomasa.

»Zar ovi ljudi ne vide da služe luđaku, ili su i oni sami luđaci?«

Vilim Osado pako nastavi:

— Vas odabrah da živite i radite meni i mojoj oružanoj sili dok drugi umiru, da mi njihova djeca mogu robovati!

— Jer su očiti luđaci ili sinje kukavice, rođene u strahovanju i nisu nikad upoznali što je sloboda.

Podrugljivi smijeh provali ispod krinke.

— Sloboda? To je priča koju pripovijedaju dadilje djeci da prije usnu.

»Ali probudit će se ova djeca, a onda jao tebi, Vilime«, pomisli u sebi Bojan dok je Osado nastavio nekim umišljenim patosom:

— Probudite se i vi od toga sna i odgovorite: hoćete li izvršiti moju zapovijed da pronađete najstrašniju razornu silu pred kojom će zadrhtati sav svijet?

— Ne, nikada! Pustite me odavle otići. Vratite mi moju slobodu.

Vilim Osado se okrene svom lakaju i reče mu porugljivim glasom:

— Servuse! Ovaj hoće slobodu. Idi i podaj mu sve što je od slobode ostalo na otoku

Terroru.

S ovim riječima iščezne Vilim Osado iza crnih zastora, koji se iza njega skupiše. Bojanu se je činilo da je iščeznuo kao da ga je prekrio crni oblak.

Međutim se je lakaj Karlo Servus naklanjao Osadu i onda kad su se zastori već bili davno spustili. Njegova lakajska odora od crvenoga sukna s bijelim prugama čudno se držala od bijelo-crnih boja zastora Vilima Osada te djelovala nekako komično. Wiking pozvoni na električno zvonce, malo iza toga uđoše u dvoranu dva vojnika. Servus im nešto tiho reče, dok je Bojan zurio preda se u potpunoj neizvjesnosti što će se sad s njime dogoditi. Uto uđe u dvoranu Riegel u odori pomorskog časnika i, ne gledajući Bojana, pođe prema Riegelu:

— Što radi tvoja Zorana? — upita Wiking Riegela porugljivim smiješkom.

Bojan se lecnu kao da ga je ujela zmija. U isti čas priđe k njemu Servus i reče mu da ga slijedi. Bojan je pošao ne pitajući ni kuda ni kamo ni zašto ga vodi. Koracao je uzanim hodnikom pećine slijep i gluh za sve što se je oko njega zbivalo.

»Što radi tvoja Zorana?« Ove riječi drhtale su u njegovoj duši u svakoj kapi njegove krvi u čitavoj svijesti.

»Ona je, dakle, ovdje!« I dok je prolazio pećinom činilo mu se da ju je osjećao svuda u svakoj tamnoj udubini u svakom izbočenoj klisuri.

»Ona je tu! Na tom strašnom otoku, među ovim ljudima što u ovakvom mahnitom luđaštvu provode svoje neviđene zločine. Sasvim se je izgubio u ovim mislima, jedva je primijetio da silazi nekamo u dubinu, koju su tek malo osvijetlili fenjeri njegovih pratioca. I sad uđoše u crnu udubinu pećine. Nad glavom nadvila se tamna pećina. Pod nogama mu kamen i pijesak. Mladi lakaj u crnoj livreji dade vojnicima zapovijed. I sad oni svezaše Bojanu ruke i noge. On se nije ni pokušao braniti. Čemu to, ionako ne bi koristilo. A onda uzeše vojnici fenjere te zajedno sa Servusom izađoše iz špilje. Bojan ostade sam u rupi pećine u grobnoj tami i strašnoj tišini. Ni tračak danjeg svjetla, ni zvuk ljudskog glasa ne dopire do njega. On leži nepomičan, svezanih uda i slomljene duše.

»Zar je to svršetak?« pitao se u sebi. »Da, to je zacijelo svršetak! Pa neka bude. Čemu mi život kad njime vladaju luđaci i zločinci.«

ZAMKA

nženjer Thomas pođe k Ferici, koji je još uvijek spavao, probudi ga i naloži mu da se odjene. On ga posluša i pošto je svršio svoju toaletu, zapita za Bojana.

— On je uskratio poslušnost Vilimu Osadu i zato je bačen u tamnicu. Ako ste i vi takva revolucionarna ćud, možete se s njime ondje sastati.

— Ja revolucionarna ćud? Ja sam dobro odgojen. Moj otac bio je unionistički veliki župan i osobni prijatelj grofa Khuena Hedervaryja. Uvijek me je učio da se čovjek mora pokoravati vlasti, jer je ona tu da je se sluša. Ja se nisam nikad slagao u načelima s Bojanom.

— Onda ćete se jamačno složiti s nama i poslušati zapovijed Vilima Osada.

— Pa to je naravno! Ja sam naobražen čovjek, a ne usijana glava.

— Vi ste bili učenik Teslin?

Ferica se malo lecne. Sjetio se je da je Bojan jučer, kad su ga htjeli baciti u more, rekao Wikingu da je Ferica učenik Teslin i onda je Wiking odustao od toga da ga baci u more.

»Dakle je taj Tesla moj spas«, pomisli u sebi. »Samo tko je taj đavo, taj Tesla«, mišljaše on pa onda reče glasno:

— Da, bio sam učenik njegov!

— Jeste li učestvovali u njegovim znanstvenim istraživanjima?

— Pa naravno! Ja sam ga morao svuda pratiti. On me i nije drugačije nazivao nego: moja desna ruka!

Thomas pogleda Fericu nešto sumnjičavo, pa ga onda najednom iznenada zapita:

— Biste li vi, gospodine, mogli da pronađete bombu koja bi bila od tolike snage da razori čitav grad?

Ferica se zapanji.

— Bombu? Ja da pravim bombe, ja, sin Hedervaryjevog velikog župana, državovjernog čovjeka?! Što vam pada na um, gospodine, ja sam unionistički odgojen...

— Ne razumijem što to znači u vašem rječniku: unionistički?

— To znači u mojoj domovini — da sam lojalan i ne mogu se baviti bombama.

— A zašto bi to bilo nelojalno?

— Zašto? Ta kod nas u Hrvatskoj mogao je čovjek, ako je samo razgovarao o bombama, doći u buturnicu! Kako mogu ja državovjerno odgojen...

— Ali sad ćete državi učiniti usluge ako pravite bombe.

— Tako? E, onda je nešto drugo. Onda sam spreman da to učinim — reče Ferica, a u sebi pomisli: »Tako! Sad si u lijepom sosu!«

Thomas je ispod oka sve više promatrao Fericu i njegove riječi činile mu se sumnjive. Međutim ga povede dolje u špilju te mu pokaže radionu što ju je jedan sat prije pokazivao Bojanu. Ferica je zinuo gledajući sve te ljude i strojeve, ali se je pritom nastojao ponašati vrlo ozbiljno i stao ogledavati strojeve i o njima govoriti kao da je on to sve već davno vidio te sve to poznaje u tančine. Međutim je Thomas već bio načistu da Ferica ni o čem nema baš ni pojma, tek se pričinja da sve znade, a to ga je očito zabavljalo.

Najednom on ostavi Fericu među strojevima i učenjacima rekavši mu:

— Izvolite započeti svoj posao, gospodine!

Ferica ostade kao okamenjen. Sva je krv poletjela u glavu.

»Kako, dođavola, da započnem posao? Gdje da započnem? Kako da radim bombe? Da sam bio barem u Zagrebu u Jukićevoj družbi, sad bih barem znao od česa se prave te proklete bombe. Čemu ti, dovraga, čovjeka odgajaju državovjerno, a onda kad država treba bombe ne znaš kako izgledaju«.

Ferica je lutao špiljom kao muha bez glave i neprestano se pitao:

»Kako da ja, unionistički sin, znadem od česa se vraga prave te proklete bombe! Nisu me pustili niti na rasprave veleizdajničkih procesa, a sad hoće od mene bombe!«

Lutajući ovako izađe u jedan uski hodnik i tu se stade uspinjati ne znajući kamo će dospjeti. U stijeni opazi jednu udubinu i pogleda što je tamo, kadli stane prikovan o zid. Pred njim pukla mala dražesna špilja sva obložena crvenim zastorima. Pod pokriven sagom, oko zidova meki divani sa svilenim jastucima, a sa stropa visi svjetiljka, zasjenjena zastorom od čipaka. Čitava prostorija pričinila mu se kao soba u kakovom hramu. Na divanu leži visoka snažna dama i puši cigaretu.

»Sanjam li ili su mi ove bombe pomutile pamet?«

— Gospodine Ferica — oslovi ga dama sa smiješkom na ustima. — Vi ste zalutali!

— Barunica Splenyi — klikne Ferica, posve ushićen poleti k njoj i baci joj se pred noge: — Oh, ja sam slutio da ste mi vi blizu!

— Tako? Zato ste očito pošli spasavati kontesu Zoranu i došli u stupicu?

— Ja spasavati kontesu? Nije mi bilo ni na kraj pameti! Bojan me je silom poveo sobom u čamac, da mu veslam, a da mi nije rekao za što. I eto vidite kako sam nesretan, a opet sam sretan što sam ovdje našao vas.

— Ako vas ovdje zateče Wiking, onda nećete biti tako sretni.

— Oh, gospođo barunice! Sad mi je svejedno što učine sa mnom, samo kad sam opet jednom vidio vas!

— Pa kad ste me vidjeli, dobro, sad pođite na svoj posao.

— Oh, gospođo barunice. Što ću da radim? Sve sam spreman da poslušam, ali bombe, to je ipak strašno. Mene su lojalno odgojili pa se ne mogu bombe ni dotaći.

Barunica se nasmije.

— Jer se bojite, jer uopće ni ne znate kako bomba izgleda.

— Da, to je istina. Barunice, ne tražim od vas nikakove protekcije, već samo savjeta.

Barunica, koju je Feričino stanje vanredno zabavljalo, najednom se uozbilji i pridigne.

— Slušajte, mladiću moj, ako mi odgovorite na sve što ću vas pitati, onda se možete nadati mojoj protekciji.

— Zadajem vam svoju vitešku riječ da ću vam odgovoriti što god želite.

— Recite mi, ljubi li vaš bratić inženjer Knežević Zoranu?

— Lud je za njom!

Barunica se zadovoljno osmjehne, a Ferica razabere da joj je taj odgovor godio.

— A sad mi kažite, kako se je Riegel vladao kad je s vama putovao na jahti u Ameriku?

— Tako posve obično!

— Da li je mnogo drugovao s kontesom?

— Neprestano su buljili jedno u drugo.

— Kad je Vilim Osado na moru napao jahtu, one noći nestalo je s jahte mornara koji je imao da Osadu dade znak zelenim svjetlom.

— Da, nestalo je jednog mornara.

— Nije li toga mornara bacio u more Riegel?

Ovo je pitanje Fericu nemalo zbunilo. On nije ništa o čitavoj toj stvari znao, pa se je našao u neprilici što da joj odgovori i kakav bi odgovor bio barunici draži.

— Ne bojte se — reče mu barunica vidjevši da Ferica šuti. — Neću vas odati Riegelu. Vi ćete mi učiniti neprocjenjivu uslugu ako mi kažete da ga je on bacio u more.

— Ja doduše nisam vidio, ali sam čuo kako su drugi o tom govorili da ga je on bacio u more.

Baruničino lice obasja zadovoljni smiješak, Ferici odlane.

»Samo kad sam pogodio! Meni će to koristiti, a tom prokletom Švabi koji je odveo Zoranu bit će to baš dobra odmazda!«

Dok je ovako razmišljao barunica pođe u dno svoje čarobne odaje i zovne nekoga iza zavjese. Mala dražesna djevojka uđe.

»Sobarica!« usklikne Ferica u sebi ushićeno. »Hvala Bogu, još jedno žensko biće! Tu je ipak ljepše nego na onom nesretnom vulkanu.«

On je nastojao da iza leđa barunice svrne na sebe pozornost sobarice, ali ona odmah nestane, a barunica se vrati k njemu:

— Sad pođite opet dalje k onim drugima, a ja ću se pobrinuti da vas odmah oslobode dužnosti praviti bombe!

— Gospođo barunice, vi ste me obvezali za cijeli život.

— To bi bilo ipak malo odviše dugo. Ali kod dinera vidjet ćemo se.

— Kod dinera — poveseli se Ferica, poljubivši ruku barunici.

»Dakle ovdje i diniraju! To je ipak sasvim drugačije nego u krateru. Pa neka mi tko veli da se nisam rodio pod sretnom zvijezdom.«

Posve zadovoljan ostavi Ferica odaju barunice, kadli na vratima sretne Riegela. On se povuče u hodnik.

»Do bijesa. Bit će da ga je barunica dala zvati. Ali čemu? Radi mene ili radi mornara?

Brige me. Prisluškivat ću. Čovjek je sebi ipak najbliži.«

I on ostane na ulazu te stane iza zastora prisluškivati. Čuo je baruničin sonorni glas kojim je govorila Riegelu: — Vi znate koliko su vas Wiking i Vilim Osado preslušavali radi vašeg odnošaja prema Zorani. Vi ste ih uvjerili da udvarate kontesi samo zato da steknete njezinu sklonost i po njoj saznate tajne Validove.

— Da, tako je i bilo.

»No, ta je mala kontesa baš lijepo nasjela!« pomisli Ferica i još se bliže primakne zavjesi da što bolje čuje.

— Ne, dragi Riegel, vi niste rekli istinu. Ja imam dokaza da kontesu uistinu ljubite i da ste radi nje iznevjerili Vilima Osada!

— Vi snivate!

— Varate se. Na otoku se nalazi čovjek koji vas je vidio kako ste Osadovog pouzdanika bacili u more.

»Što će biti sada?« pitao se napeto Ferica. »Zašto samo laže da sam ga ja vidio?«

— Tko bi me mogao vidjeti? — mirno će Riegel. — Knežević ili Ferica?

— Ne mogu vam ga odati, ali da znate da vam prijeti pogibelj da Osado sazna vašu nevjeru.

— Knežević ili gospodin Ferica mogu to da ustvrde samo iz osvete.

— Bilo kako mu drago, vi poznajete Osada, ali ja sam toga živoga svjedoka koji se nalazi na otoku već pokušala sklonuti da šuti i da vas ne oda.

— Zašto me neprestano sumnjičite?

— Naprotiv, ja vas ne sumnjičim, ja znam da ste izdali Osada smo da spasite Zoranu. Ali sad ste se očito već izliječili ove lude ljubavi. Je li?

— Nisam imao što da liječim.

— Ako je to istina, zašto se onda tuđite meni kad znate koliko se brinem za vas. Ona ga pogladi po kosi i pogleda svojim velikim crnim očima.

— Rekoh vam da neću varati svoga prijatelja i pretpostavljenoga Wikinga!

— Prevariti ga mogu samo ja, a za moje grijehe ne odgovarate Wikingu.

–Ali svojoj savjesti.

Barunica se nasmije, pa onda reče ljubeznim glasom:

— Čekam vas danas poslije dinera, pa ćemo vašu savjest posvema umiriti i dogovoriti se kako da spriječim da Osado ne sazna vašu nevjeru!

»Dakle, tako?« pomisli Ferica. »Barunica se zatreskala u toga Švabu i sad ga hoće da veže uza se strahovanjem da je bacio u more Osadovog mornara. Ja imam zadaću da budem njezin pomoćnik i strašilo za gospodina Riegela, ako bi ju odbio! Pa to sam ja u krasnoj poziciji. To se zaista može nazvati srećom!«

Ferica je pokušao i dalje prisluškivati, ali nije mogao ništa više razabrati jer je barunica govorila tako tiho i šapćući. Pokušao je tek malo zaviriti mimo zastora i opazi kako barunica miluje Riegela i kako mu nešto živo i veselo govori.

Duž hodnika čuli se nečiji koraci i Ferica naglo pobjegne od zastora te pohiti niz hodnik.

NA MUČILIŠTU

ojan leži na kamenu u mokroj udubini pećine. Oko njega gusta tama i mrtva tišina. Vrijeme prolazi nad njim a da ne zna je li dan ili noć, sije li vani sunce, sjaju li zvijezde, kruže li oblaci? Što se događa vani iznad ovih pećina na širokom moru? Je li Valido utekao Osadu ili počiva negdje na dnu mora? Znade li što se je dogodilo s

njime? Ako i zna, može li mu pomoći? Kako bi mogao naći taj tajanstveni otok koji sakriva svijetu gusto velo vječne magle. A kad bi ga našao, što bi to koristilo? Da dovede ovamo čitavu flotu, nije li na otoku Salvador, osloboditelj čovječanstva kao taoc? Kad bi Valido navalio, zar ne bi propao i Salvador i ona — Zorana! Znade li što je učinila?

»O Zorana, hoćeš li ikada osjetiti što sam prepatio rad tvoje izdaje? Zar uistinu izdaje? Ili su joj đavli Vilima Osada smutili svijest? Bože, zar da je uistinu kriva? Kad barem ne bi bila ona svemu tomu kriva, laglje bih podnosio! Kad barem ne bi bila kriva ona?«

Tako je razmišljao o njoj na javi. A kad bi usnuo, vidio bi je gdje luta šumom, oko nje krvoločne zvijeri, njihovi šiljasti zubi hvataju njezinu haljinu, a on se muči da ju obrani i pritom ga oblijeva samrtni strah. Ili bi opet snivao da ju gleda gdje šeće naslonjena o Riegela i prolazi otokom, pokrita maglom koja se pretvara u crno velo i svu ju obavija. Ili bi je pako vidio gdje je došla k njemu blijeda, izmučena i moli ga za oproštenje. Kad bi se opet probudio, osjećao je mučeničke boli u srcu i u duši, pa bi zurio u neprozirnu tamu, posred strašne pećine, što je zakriljena vječnom maglom postala njegovim grobom, u kom polako i tiho umire od žeđe i gladi.

Ali što je to? Mrtvu tamu rasvijetlila luč. Od nje zabole ga oči. Pred njim stoji Vilimov lakaj Karlo Servus, noseći u ruci zdjelu s jelom.

— Jeste li se predomislili, gospodine? — čuo se njegov glas. — Hoćete li poslušati glas Vilima Osada?

— Neću.

Servus se nagne k Bojanu i podnese mu pod nos mirisavo pečenje.

— Niste gladni?

— Jesam.

— Onda se pokorite.

— Ne pokoravam se.

— Upamtite. Osado neće popustiti.

— Ni ja.

— Gledajte kakvo slasno i mirisno pečenje — reče on i još mu bliže prinese zdjelu k ustima.

— Neka je.

Servus zapali finu cigaretu i zadimi mu upravo pod nosom, glasno odbijajući dimove.

— Vi strastveno pušite?

— Pušio sam dok bijah slobodan.

— I sad možete biti slobodni i možete lijepo zapušiti — govorio je on pokazavši mu goruću cigaretu.

Njezin se je miris raspršio po čitavoj rupi špilje, a Servus je nastojao da što više uspiri Bojanovu želju za užitkom cigarete. Bojana je dražio miris jela i miris dima i upalio njegova sjetila gorućom željom da pograbi jelo iz ruku sluge i da sve najednom proguta i da mu istrgne iz ustiju cigaretu i da udahne punim plućima dim! Svaka kap krvi izmiješala se je s tim mirisom i gorila je i plamtila. Čitavo snažno i žedno ovo tijelo propelo se je u žudnji da utaži smrtnu žeđu i divlji glad, ali volja njegove svijesti ostade nepomična kao pećina nad njime i ona pobijedi želju tijela.

— Uzmite, evo, jela i udahnite dim — reče Karlo Servus i prinese mu posve k ustima cigaretu.

— Neću — vikne Bojan.

— Posljedni put vas pitam, hoćete li se pokoriti?

— Ne.

— Znajte da ćete onda umrijeti ovdje od gladi i žeđe.

— Umrijet ću.

— Pa onda umrite — srdito će Servus te zajedno s lakajem izađe iz špilje.

Pusti mrak pokrije Bojana. Ostao je opet sam, a s njime miris jela i zadah cigarete, ali se ni časak ne dotaknuše Bojanove snage i neslomive njegove jake volje. Odlučio je umrijeti, ali se ne pokoriti.

I opet prolaze časovi ili satovi, dnevni ili noćni? On to ne zna, tek mu se čini da je prošlo mnogo, vrlo mnogo vremena otkako leži u tom kamenom lijesu. Čini mu se da je nad njim prošla čitava vječnost i odnijela sobom sve što ga je vezalo sa svijetom. Prestao je misliti o Validu i Zorani i o životu. Pred očima mu iskri kao da po tami lijetaju sitne ognjene mušice. Onda opet drhću modri plamenčci, kao da s pećine cure modrikaste kaplje, pa se zašiljuju i opet iščezavaju. I onda bivaju iskre sve gušće i frcaju u zrak, kao vrutak vatrometa, a onda blijede i polako nestanu. Njegova svijest zamire i život u njem klonu.

* * *

Ferica je dobro računao. Barunica mu je svojom protekcijom osiguravala posve ugodan položaj. On je doduše morao svaki dan polaziti u radionu, gdje su drugi izumitelji svu snagu svoga uma iscrpljivali da istražuju sve više i više ubojitih oružja i da potražuju u prirodi sve sile koje bi mogli upotrijebiti za ubijanje. On je svojim očima gledao kako sva veličina ljudskoga uma milom i silom napreže da svojim umom ubija. Vilim Osado nije nikada

zavirio u ove radione, niti je Ferica uopće znao gdje se on nalazi, a niti ga je ikada vidio. On je tek znao da se to sve radi u njegovo ime i za njega i da svuda nad ovim ljudima u zraku stoji napisano njegovo ime, da odasvuda gledaju njegove oči, da svima ravna njegov duh i da je u svakom ovom oružju i u svakom novom izumu za ubijanje ljudstva i njegovih umova napisano Vilimovo ime. On je sve to gledao posve ravnodušno. Glavno mu je bilo da ne mora raditi. Prolazio je rasvijetljenim špiljama u podzemnim tvornicama, po kojima je letala smrt i u kojoj su ljudi prikovani uz posao bili osuđeni da tu smrt silom dozivaju i da ju prisile da hara i kosi ljudske živote! Protekcijom barunice nije on trebao ništa raditi, a to mu je davalo zadovoljstvo. Bio je zadovoljan. Svaki dan polazio je na diner kojemu je prisustvovalo samo pet osoba: barunica Splenyi, Wiking, Riegel, Thomas i Ferica. On je nastojao da barem kod ovih dinera sazna što se je dogodilo s Bojanom i nalazi li se na otoku Zorana i kako živi. Ali kad je stavio takvo pitanje, nitko mu na to nije dao odgovora. Jednom mu je barunica poslije dinera kad je ispitivao prišapnula neka za nikoga ne pita, neka bude zadovoljan ako je njemu dobro. On je tu opomenu prihvatio i na koncu se nije ni za što više brinuo, samo ga je uznemirivalo što nije nikada izlazio iz špilje. I on je kod dinera napokon riskirao pitanje ne bi li mogao izaći na šetnju, ali mjesto odgovora nasmijala mu se je barunica u brk podrugljivim smiješkom i sada za pravo nije znao na čemu je. Može li se s toga otoka napolje ili ne. Nikako nije mogao shvatiti gdje su te pećine i kako je izvan njih vani. Napokon se je dosjetio i stao se vrtiti oko baruničine sobarice, koja je rado primala udvaranje ljepušnoga mladića. Ali ni ona mu nije znala ništa pobliže reći. I ona je došla s barunicom na brodu i ona je vidjela samo maglu i pećinu i špilju i ništa drugo. Na koncu je odlučio da se više za to ne brine. Posvema se je pouzdao u protekciju barunice i nastojao joj što više udvarati, samo da stekne što veću njezinu sklonost, koja mu je osiguravala tako udoban život u ovim tamnim podzemnim špiljama.

Jednog dana došao je Wiking na diner nešto s neobično važnim licem. Nije ništa govorio, pa se je barunica neprestano zabavljala s Fericom i Riegelom. Odmah poslije dinera Wiking je ustao i pozvao barunicu da pođe s njim. Ferici se činilo kao da se nešto događa što bi moralo njega zanimati. Riegel je također bio čitavo vrijeme ozbiljan i mrk, pa se je Ferici činilo kao da se je nešto dogodilo. On je odmah pomislio na baruničinu prijetnju Riegelu, na onog u more bačenog mornara te je instinktivno pošao tobož dolje u radione, ali se uputio uzanim hodnikom pećine k baruničinoj odaji ne bi li mu uspjelo da štogod prisluhne. I nije se prevario. On se sakrije iza zastora što je visio na ulazu u baruničine čarobne odaje, a do ušiju mu dopre poluglasni razgovor.

— Tvoja zamisao — govorio je Wiking svojim običnim hladnim glasom — ne bi bila loša. Samo ovako bismo mogli inženjera sklonuti da posluša Vilimovu zapovijed, ali sada je to isprazno.

— Zašto oklijevaš da to predložiš Vilimu?

— Jer ne bi imalo više svrhe. Tvoja je zamisao zakasnila.

— Zašto?

— Inženjer je sigurno već od gladi i žeđe umro.

— Umro? Alaj ste ludo postupali! Kako vam nije pala na um ova misao. Inženjer je

usijana glava. On je južnjak, Slaven, njima je za svoju ideju umrijeti isto toliko kao nama popiti čašu šampanjca u slasti i raskoši! Njega biste bili mogli sklonuti da se pokori samo onako kako sam ja zamislila.

— Onda si trebala ovo prije zamisliti.

— Moja je osnova bila već zamišljena onaj dan kad si mi tako dugo bio odsutan zajedno s Vilimom Osadom, pa zato nisam mogla da to bilo tebi ili njemu priopćim. Ali ja nisam ni slutila da će se ovakav talenat pustiti da umre.

— Mi smo ga htjeli samo prisiliti i nismo se nadali da će doista do konca izdržati.

— Željezni karakter, to je istina. A bilo bi opasno pustiti ga da živi na otoku i možda da pobuni one druge, pa je bolje kad se nije pokorio da umre.

— Zar je doista umro?

— Nedvojbeno. Ta leži ondje u špilji bez kapi vode i jela već gotovo dva tjedna.

— Da ipak pogledaš? Tko zna nije li i njegovo tijelo tako revolucionarno kao i njegov duh, pa se odupire u smrti.

— Sasvim je uzalud. On je sigurno mrtav.

— Ali pogledati ipak ne bi škodilo. Kad si god mene slušao, nisi požalio!

— Pa dobro, možemo da pogledamo.

Ferica, koji je vani prisluškivao, nije si mogao razjasniti kakvu je to zamku zasnovala barunica. Do danas nije ništa znao o Bojanu ni o njegovoj sudbini, a kad je čuo da mora od gladi i žeđe umrijeti, spopalo ga saučešće, ali istodobno srdio se u sebi:

»Eto vidiš! Tako svršavaju svi ovi naši opozicionali tvrdoglavci! Ta on je dosta pametan, zašto se nije nastojao izvući kao ja. Niti sam kada vidio Teslu niti sam mirisao baruta, pokorio sam se, a ipak nisam trebao da pravim bombe! Zašto se nije nastojao izvući. Ali ne, on mora da oponira. Šta ti hasni biti čvrst i postojan kad je ipak gospodar onaj koji je jači.«

Ferica se odluči pritajiti i povuče se u jedan kut tamnog hodnika da pričeka što će biti. Jedva što se je sakrio, izađe iz baruničine odaje Wiking i hitrim se koracima izgubi u tami. Ferica pođe za njim u dosta velikoj udaljenosti i opazi da je ušao u jedan električnom žaruljom rasvijetljen hodnik, koji je vodio u odaje gospodara otoka Terrora Vilima Osada. Na ulazu u odaje stajaše Vilimov lakaj Servus i vjernošću sputnog psa čuvao ulaz u Vilimov stan. Ali nije potrajalo dugo kad se opet pojavi Wiking. Izašao je iz odaje svoga gospodara i pošao istim putem opet k barunici Splenyi. Ferica se je šuljao za njim, jer je ovdje hodnik bio nerasvijetljen. Gonila ga je znatiželja što li će se to dogoditi s Bojanom. Da li je već umro ili je živ. I opet je prislonio uho iza zastora što je dijelio hodnik od baruničine odaje.

— Vilim ti po meni šalje pozdrav i svoje veliko priznanje — reče Wiking barunici.

— Tvoja mu se osnova vrlo svidila, samo ako nije prekasno.

Nekoliko puta zazvečiše električni zvonci kroz pusti tamni hodnik pećine. Ovakova zvonca slušao je Ferica samo u otmjenim kućama i ovaj je zvuk u tom divljem stanu među kamenim pećinama stvarao čudnu disonancu. Ferica je čekao zguren u svojem kutu i čekao. Nije dugo potrajalo kad začuje korake, pa se opet povuče i sakrije. Pokraj njega pođe muškarac i uđe u baruničinu odaju.

— Gospodine Riegel! — čuo se je iz odaje baruničine glas Wikingov. — Pođite dolje u špilju gdje smo ostavili inženjera Kneževića.

— Da ga pokopamo?

— Naprotiv, da konstatirate da li je u njemu još života i ako jest, valja učiniti sve što je moguće da dođe k svijesti.

Riegel je iznenađeno gledao svoga pretpostavljenoga i nakon kratke stanke reče:

— Dobio sam nalog od Vilima Osada da se Kneževića imade pustiti da umre od gladi.

— Ali ovaj čas promijenio je Vilim svoju odluku. Smjesta pođite i izvršite što vam rekoh.

S ovim riječima izađe Wiking iz baruničine odaje, dok se barunica približi Riegelu, pogleda ga svojim crnim i pronicavim očima:

— Kao da vam nije drago izvršiti ovaj nalog?

— Meni je svejedno — odvrati Riegel.

— Ne, gospodine, vama nije svejedno da li Bojan Knežević živi ili ne.

— Vi uvijek znate o meni više nego ja sam.

— Ja znam uvijek ono što vi osjećate. Uostalom pratit ću vas dolje u špilju. Možda će trebati moju pomoć. Vilim je strogo naložio da Kneževića, ako je živ, najbrižnije njegujemo, da stekne opet životnu snagu. Dođite, dakle.

Blijedo i mirno lice Riegelovo nije pokazivalo ni najmanje uzrujanosti niti duševne promjene. Činilo se kao da sve što se oko njega zbiva i sve što mu je sada rekla barunica ne može da u njemu probudi kakav dojam. Svaka mu je crta lica odavala ledeni mir.

Oni izađoše iz baruničine odaje upravo pokraj Ferice, koji se je polako zaputio za njima. Uskim hodnikom spuštali se oni dolje u špilju. Pred njima koracao je sluga kojeg je barunica pozvala da ih prati, a istodobno silazio je s njima i prizvani liječnik. Ferica je stajao u dubini hodnika, kad razabere malu udubinu osvijetljenu fenjerom, a u tom se svjetlu sagiblju Riegel i liječnik k nečemu što je ležalo na zemlji. Ferica se došulja bliže.

— Nedvojbeno je mrtav — reče Riegel. — Tijelo mu je posve ukočeno, oči sklopljene, lice upalo i posuto mrtvačkim bjelilom.

Barunica je smrknuta čela gledala u Bojana, čije je tijelo doista nalikovalo mrtvacu.

Ferica je pako iz tamnoga kuta hodnika gledao tu sliku koja mu se pričinila kao slika neprijatnog razbojničkog stana. Svjetlo fenjera sablasno je drhtalo po tamnim pećinama i samo ih napola osvjetljavalo. Visoka Riegelova pojava neprijatno se isticala u tom polusvjetlu. Do njega stajaše mali liječnik. Njegove naočale ljeskale su u blijedim zrakama svjetla i pričinjale kao velike zvjerske oči.

Visoka i lijepa pojava baruničina odjevena u svilu izgledala je kao historijska kraljevna koja je došla iz svojih dvora u podzemnu špilju da tu muči ili spašava na smrt osuđenog junaka. Ferica je htio da se približi, ali se nije usudio jer nije znao da li bi to bilo povoljno barunici. I ostao je u prikrajku gledajući tu mističnu sliku, slušajući razgovor u špilji.

Mali liječnik s naočalima sagibao se je k Bojanu te prisluškivao kucaj njegova srca, ogledavao mu bilo i onda naložio slugama da ga odnesu gore u jednu bolju odaju, gdje će ga moći točno pregledati.

— Upozorujem vas, gospodine liječniče — naglasi barunica — da je Vilimu osobito mnogo stalo do toga da se Kneževića, ako je moguće, spasi.

Liječnik kimnu glavom, a sluge uhvate Bojana, napravivši iz ruke nosiljke, i odnesu ga iz špilje.

Ferica je pošao naprijed i izgubio se u tamnom hodniku, dok su sluge nosile Bojana, čija su uda bila nepomična kao mrtva.

ZAGONETNA OSVETA

ojan otvori oči, umorne, ugasle, gotovo staklene i upre ih gore u nekakav tamni strop po kojem plaze trakovi svjetla. On gleda svjetlo i strop, ali ne zna što je gore nad njim i što je oko njega i pod njim. Svijest mu je mrtva, uspavana, ukočena, kao i njegovo tijelo, samo oči ugasle i ukočene posjeduju vid i upijaju u sebe sve što

zahvaćaju, ali mozak njegov ne reagira na ono što mu dojavljuju oči. I sluh kao da je posvema izgubio. Niti što čuje, niti razabire. Čitavo njegovo biće jest kao mrtav, bešćutan stroj, samo oči kruže gore po svodu, posve nesvjesno i nerazumno.

I on ne zna da pokraj njega stoji liječnik i drži u ruci uru i ogledava njegovo bilo, da mu uz uzglavlje stoji barunica Splenyi, napeto pazi svaki njegov kret i neprestano opominje liječnika na zapovijed Vilima Osada:

— Vilim vam poručuje da ga morate spasiti.

— Znam, gospođo barunice, rekao mi je danas ponovno da želi inženjera vidjeti opet zdrava i čila. Znanost će učiniti sve što je moguće, ali prirodi ne mogu da zapovjedim. Ako je u tome tijelu bilo dosta suviška snage, onda će mi jamačno uspjeti da izvršim zapovijed svoga gospodara.

— Otvorio je oči, vidite li?

— To još ništa ne znači. Kad smo ga našli, nije bio još mrtav, ali svakako izgubio je mnogo sila.

— Sve što god ustrebate, javite osobno meni — reče barunica — ili Wikingu.

Dan iza toga razgovora opet je Bojan otvorio oči. Ali sad nisu više bile tako ugasle i mrtve. I opet ih je upro u svod, ali sad je već osjećao da negdje leži, da je nad njim tamni svod i da su oni svijetli krakovi odraz svjetiljke i da se oko njega kreću živa bića i da govore. I on spusti pogled dolje k njima. Vidio je pokućtvo koje mu se pričinilo strahovito veliko. Vidio je muškarce čije brade mu se pričinile kao nakostrušene bodljike ježa. Razabrao je pokućtvo, ali sve bijaše nekako čudno plavo i nepoznato. I glasovi ljudski i sve što je oko sebe čuo i vidio izgubilo je prijašnje forme i on se je čudio zašto se je sve to tako neobično promijenilo? Napokon mu je svijest dojavila da je živ, da su oko njega ljudi i shvatio je da je živ. I polako dosjetio se je svega što se je s njime zbilo, razabrao je svojom sviješću gdje se nalazi i što se je sve s njime dogodilo.

Dva dana iza toga već su njegove sile stekle toliko snage da mu je svijest sasvim jasno predočila čitav niz događaja i da je napokon razabrao kako se liječnik i Wiking za njega brinu, a prepoznao je i barunicu Splenyi i slušao kako dijeli slugama naloge da njega što više i pomnije njeguju.

— A zašto to? — pomisli Bojan u sebi. Ako su me htjeli ubiti gladom, zašto me sada

njeguju?

Bojan je ležao sklopljenih očiju, kad mu se učini da je kraj njega šušnula ženska haljina. Istodobno osjeti na čelu žensku ruku. Jednom kad je ovako ležao napola mrtav sjedila je kraj njega Zorana i položila mu na čelo svoju ruku. Kako je onda bio sretan! Čija je to ruka što mu sada počiva na čelu? On bi htio da otvori oči, ali ne može. Od toga ga odvraća strah saznati da to nije Zorana. Jer kao da osjeća da to nije njezina ruka i nije šušanj njezine haljine. Neka samo što dulje potraje ova neizvjesnost. I on još jače stisne oči, samo da ne vidi ženu što stoji kraj njega.

— Gospodine Kneževiću — zovne ga jedan glas francuskim jezikom.

Sad je već uzalud da se obmanjuje. Taj glas nije njezin. I on otvori oči i spazi lice barunice Splenyi.

— Vaš rođak Ferica želi vas posjetiti — reče mu ona.

— Neka samo dođe.

Barunica ode, a malo zatim uđe Ferica, pristupi k njemu, pogleda ga sažalno i upita:

— Kako se osjećaš?

— Kako da se osjećam u toj pustoši, odrezan od čitavog svijeta. Bilo bi bolje da su me pustili umrijeti. A kako si ti?

— I meni je već dosta ove samoće, ali ipak je bolje nego je bilo u krateru. Barunica me je svojom protekcijom izbavila iz neprilike jer su htjeli od mene da im pravim bombe. Ali barunica je i tebe otela smrti.

— Mene? — iznenadi se Bojan. — Ne vjerujem. Zašto bi to učinila?

— Tko bi znao što joj se vrti po glavi! Ali ja sam čuo razgovor iz kojeg razabirem da je ona nešto izmislila čime te kane prisiliti da se pokoriš zapovjedima Osada i dadeš se na posao za pronašašća koja traži od tebe.

— A što je rekao na to Vilim Osado?

— Naložio je da te najbrižnije njeguju.

— Onda znam da to opet znači novu kušnju. Ne znaš ništa potanje?

— Ne znam ništa drugo nego što sam ti priopćio, jedva sam izmolio od barunice da mi dozvoli poći k tebi. Htio sam ti to priopćiti da budeš oprezan.

Bojan je dugo šutio, a onda podigne glavu i upita:

— Nemaš ništa drugo da mi kažeš?

— Što drugo?

— A ona? Je li ona na otoku?

— Zorana? Nisam mogao doznati. Barunica mi je ishodila da mogu s njima zajedno jesti jer veli da ju ja najbolje zabavljam. Kod stola su zajedno Wiking, Thomas i Riegel, ali o njoj ne govore. A taj visoki žuti Švabo vazda šuti. Blijed je, izgleda kao osušeni som. Nit se smije, nit plače, nit što govori. Đavo bi ga znao što je s njim i što je s njome.

Bojan nije dalje pitao, već slušao Feričino čavrljanje. On mu je pripovijedao o svome životu u tim pećinama i svojim uspjesima kod male baruničine sobarice.

Od toga dana smio je Ferica dolaziti Bojanu i kratiti mu vrijeme. Mladi se je inženjer oporavljao. Tjelesna snaga brzo mu se povratila. Svaki dan posjećivao ga je liječnik, a sluge su mu donosili najbolje jelo, pa se činilo kao da ga Vilim Osado upravo tovi. Ali zašto? Na ovo pitanje nije znao naći odgovora.

Jednog dana, kad je već posve ozdravio, dođe k njemu Wiking i saopći mu da ga čeka Vilim Osado. Bojan se uputi s Wikingom i pođe rasvijetljenim hodnikom. Za nekoliko časaka stigoše pred ulaz na kojem je stajao Karlo Servus u svojoj bijelo-crvenoj livreji s nasmiješenim djetinjski naivnim licem i zafrkanim crnim brčićima. On vrlo uslužno rastvori zastore te pusti Wikinga i Bojana unići.

Mladić se je našao u sjajno rasvijetljenoj dvorani koja bijaše isto tako kako i druge odaje obložena suknom. Na visokom naslonjaču sjedio je Vilim u crno-bijeloj odori. I sad je imao na licu crnu krinku, na glavi kacigu sa zlatnim strijelama, dok je Bojan ostao nepomičan. Vilim ga sa svoje stolice omjeri od pete do glave, pa onda reče gospodujućim glasom:

— Nadam se da ćete odsele biti u posluhu tako jako kao što ste bili u neposluhu. Jeste li se opametili?

Ali Bojan ne odgovori, već stajaše skršenih ruku, odlučan i nijem, kao da se ove riječi nisu ni ticale njega. Ovo je očito Vilima povrijedilo, pa reče gordim glasom:

— Pomilovao sam vas od kazne smrti.

— Ja vas nisam za to molio — odgovori Bojan.

— Vi, dakle, nemate riječi da mi zahvalite za svoj život?

— Ne.

Vilim Osado pogleda Wikinga i prišapne mu:

— Ovoj drzovitosti nema kraja, ali umekšat ćemo ga.

Tada opet okrene svoje lice, pokrito krinkom k Bojanu.

— Još jednom čujte: Želim da pronađete prirodnu silu kojom ćete svu munjinu u atmosferi pretvoriti u vatru, tako da biste mogli npr. iz aeroplana zapaliti čitave gradove, sela i okolice.

— Rekoh već jednom da to neću učiniti. Nikad me nećete prisiliti da budem sudionik vašeg krvološtva. Ni jedan čas moga života neću da posvetim razaranju čovječanstva. I pazite da sami ne izgorite u plamenu što ste ga podmetnuli svijetu.

Osado se nasmije.

— Sve će izgoriti i sve poginuti, ali ja ću ostati gospodarem svijeta! Moja će vlast pregaziti cio svijet.

— I ugušiti se u krvi koju prolijevate.

Vilim se opet nasmije ironički.

— Ne brinite se za mene. Sila oružja u mojim je rukama. Smrvit ću u prah svakoga koji mi se opre. Prihvatite se posla koji vam namijenih.

— Nizašto na svijetu.

— Možda ipak imade nešto na tom svijetu što bi vas moglo sklonuti da se pokorite — reče Osado s nekim značajnim naglasom. — Razmislite malo.

— Nema što da razmišljam.

— Ne mislim kaznu ili silu, već nešto što bi značilo nagradu.

— Nema te nagrade za koju bih vas poslušao.

— Ja mislim da ima! — Osado mahne rukom Wikingu, na što ovaj pođe k jednom izlazu, rastvori zastor i nekome mahne rukom. Bojan se je sjetio Feričinog saopćenja da Osado ima neku osnovu kojom ga želi prisiliti da mu služi i da je tu osnovu zamislila barunica Splenyi. I kad je vidio kako Wiking nekoga s pokrajnje odaje zove, napeto je upiljio oči onamo. Obuzelo ga je neko uzbuđenje i srce mu je jače zakucalo. Što je to tamo iza zastora? Što ga ondje čeka? Kakva je to nagrada za koju misle da bi se on mogao da pokori Vilimu.

Napeto je iščekivao ono što je iza zastora, što ima doći i što će začas vidjeti, a što mu Osado pruža kao nagradu da postane njegovim ortakom.

Prođoše dva časa kao dva sata, a Bojan pilji u otvor zastora gdje se nešto zabijeli. Čitavo mu se biće napelo u iščekivanju. Ono bijelo biva sve veće i sad razabire žensko biće u bjelini. Njezin lik odrazuje se kod crnog zastora kao kip od mramora. U prvi čas zatitrala mu je pred očima bjelina i on nije znao gleda li doista kip ili živo biće. Ali pojava dolazi bliže i sad razabire da je žena odjevena u bijelu svilu! Svi mu živci zadrhtaše od šuma njezine haljine...

Bojan sve više rastvara oči i svijest mu dojavljuje da gleda malo okruženo lice iz kojega se upiru u nj velike oči, plave kao more. Ali su ove oči ukočene, lice bešćutno.

— Zorana! — prigušeno klikne Bojan i protrne.

U prvom času sastanka srce mu je burno zakucalo. Ali to uzbuđenje prvoga ganuća potrajalo je tek jedan trenutak. Ta on ju gleda ovdje na otoku, u stanu Vilima Osada, odjevenu u bijelu svilu. Ona, dakle, nije zarobljenica Osadova. Ona je tu opsipana njegovom milošću, kao čašćena — izdajica!

Kad je ušla, nije se ni iznenadila ni prestrašila, već ga gleda nijemo kao stranog čovjeka.

Sva krv skoči mu u garavo lice, crne oči mu se smrknuše, a usta mu zadrhtaše od gnjeva. Osado pristupi k Bojanu i povjerljivo mu reče:

— Evo, pogledajte, to će biti vaša nagrada. Ako me poslušate, bit će vašom.

Bojan problijedi, oči mu planuše bijesom. U prvi čas nije mogao da shvati znade li Zorana zašto ju je ovamo zvao Osado, ali sve sumnje njegove duše stopiše se sada u uvjerenje da pred njim stoji žena koja je u svojoj strasti dala neprijatelju svoju čast i izdala Valida i njega. I glasom punim prezira i odvratnosti odgovori Osadu:

— Gospodine, ova žena ne bi mi bila nagrada, već najpodlija uvreda.

Osado, koji je već pošao malo dalje, okrene se i pogleda začuđeno Bojana:

— Uvreda? Ta vi kontesu ljubite.

— Ne — klikne Bojan — ne ljubim je! Ovo je jedina žena na svijetu koju prezirem.

Zoranino lice pretvori se u bijeli mramor, usne joj zadrhtaše i oči ugasnuše. Trgnula je glavom kao da ju je netko udario po zatiljku i htjela da nešto kaže, ali jedan pogled Osadov stisne joj opet usta i ona ponikne glavom i uhvati se za naslonjač. Vilim Osado okrene se k Bojanu:

— Vi, dakle, ne primate ovu nagradu?

— Odbijam je s gnjušanjem!

— Dobro!

Osado dade Wikingu znak da pozvoni na električno puce. Jedan čas tišine i napetosti. Sad uđe lakaj Karlo Servus i stane pred Osada.

— Sveži inženjeru ruke — zapovjedi Vilim.

Lakaj odmah ispuni gospodarevu zapovijed. Bojan se nije opirao kao da mu je svejedno što s njim rade. Strelice sipale su iz njegovih očiju i padaju po Zorani. Kad je Servus svezao Bojana, stade pred Osadom kao da čeka daljnje zapovijedi. I gospodar mu pokaže rukom Zoranu, pa mu reče zluradim smiješkom:

— Karlo, mlad si i lijep si i vjeran si mi sluga. Zaslužio si da te jednom nagradim. Znam da su ti zapele oči o tu malu kraljevnu! Evo, darujem ti je! Uzmi ju!

Zorana protrne i gotovo se sruši na zemlju. Bojan se lecnu i pogleda Osada preneraženim pogledom dok se usta mladome lakaju razvukoše u glupom smiješku, a njegove oči, iz kojih je virila pohlepnost, planuše.

— Rekoh ti, uzmi je — zapovjedi Osado.

Servus porumeni, priskoči k Zorani, uhvati je za ruku, ali ona ga odgurne od sebe i povikne:

— Ne dirni me, huljo! Znaj, nokti su mi otrovani, a ako ih zarinem u tvoje meso, jao tebi.

— Sveži ju — zapovjedi Osado.

Servus izvadi iz žepa konopac. Zorana pohiti k izlazu, ali joj zakrči put Wiking, pograbi je za ruke, a Karlo Servus ju za čas sveže.

— Sad je tvoja — reče Osado.

Mladi sluga pograbi Zoranu svojim jakim rukama i stade ju vući za sobom. Smrtno bljedilo posulo je Bojanovo lice, krv mu se sledila i srce mu zastalo. Nijemi užas zaokupio mu dušu. Bilo mu je ovaj čas da poleti k njoj i da ju izbavi. Misli mu se križale i nije znao za pravo shvatiti što se to događa i zašto. Dok je prije, kad je Zorana ušla, držao da je ona ovdje kod Osada čašćena, da nije njegovom zatočenicom, već naprotiv da uživa njegovu milost, sad ju evo pred njim veže i počinja strašan zločin darivajući ju svojem lakaju!

Dok su ga smućivale ove misli, srce ga je sililo da skoči k njoj i da je istrgne iz ruku sluge, ali bijaše svezan. Trenutak je ovako razmišljao, kad mu dopre do ušiju krik Zorane.

— Zapovjedili su mi da šutim!

— Zaveži joj usta — poviče Osado — i odvedi ju.

— Nisam kriva — kunem se, Bojane — nisam kriva!

U istom času zatisne joj Karlo Servus usta svojom šakom i zaguši njezin krik. Zorana se baci na koljena i stade se opirati brutalnoj sili sluge koji ju je pograbio i počeo po zemlji vući za sobom. Bojana oblije hladni znoj. Dušom mu je zadrhtao njezin posljednji krik: Nisam kriva! I kad su mu se oči uprle u njezin očajno moleći pogled, kad je gledao kako ju sluga vuče po zemlji, a ona je uprla sve svoje sile da se svezanim rukama brani, nije potrajalo ni pol časa, a Bojan se trgne kao da je stvorio veliku odluku. U njegovoj duši nešto se prekinulo.

I u tren oka pristupi Osadu te reče:

— Čime mogu da otkupim ovu ženu iz ruku vašeg sluge?

— Ako se pokorite mojoj zapovijedi te mi izvedete zatraženo pronašašće.

— Dobro. Ja ću ga pronaći.

— U kojem roku?

— Rok ne mogu točno odrediti. O tom kasnije, samo vas molim, zapovjedite mu da je pusti.

— Karlo! — okrene se Osado k svome lakaju, koji je već Zoranu dovukao do izlaza iz dvorane. — Razveži joj ruke i pusti ju s mirom.

Mladić se zabezekne, ali izvrši zapovijed svoga gospodara. Izmučena jedva dišući ležala je Zorana na zemlji, kose joj se raščupale i popadale niz bijelo lice. Sklopila je oči kao da umire. Sluga je stao kraj nje postrance i zurio u Vilima koji je međutim svu svoju pozornost obratio k Bojanu.

— Gospodine inženjeru, upozorujem vas da me nećete moći prevariti. Dok ne predate svoje pronašašće, bit će ova dama pod mojom zaštitom, ali ne ispunite li moju zapovijed, to ću je na vaše oči predati svome lakaju.

— Čime mi jamčite da dotle, dok izvršim vašu zapovijed, nećete dirnuti slobodu kontese?

— Prije nego što mi predate svoje pronašašće smjet će s vama govoriti nasamu i obavijestiti vas da li sam održao riječ.

— Dobro. Ali sad mi dozvolite da je dignem sa zemlje — reče Bojan i pogleda svoje svezane ruke.

Osado odveže Bojanu konopac s ruku, a on pohiti k Zorani što je još uvijek teško dišući i sklopljenim očima ležala na zemlji. On ju uhvati nježno i oprezno. Ona otvori oči kao da se je prestrašila. Kad je opazila Bojanovo lice, raširi oči i stade piljiti u nj kao da je odsutna duhom.

Trenutak gledala ga je tim pogledom koji on nije mogao da shvati ni razumi. Nije znao što mu u tom času ove oči govore.

— Konteso — čuo se glas Osadov iza njezinih leđa. — Treba da održite naš ugovor i da s inženjerom ne progovorite ni riječ. Pođite u svoju odaju. Nitko vas neće dirati.

Ona okrene svoje lice k Vilimu, koji je u toj dvorani u crno-bijeloj odori s crnom krinkom na licu i kacigom na glavi iz koje su stršile zlatne strijele izgledao kao prikaza kakve stoljetne priče, prikaza koja je rasprostirala strah i trepet.

— Ali to ćete mi barem dozvoliti — reče Zorana — da se pred ovim gospodinom opravdam da nisam izdajica.

— Budete li s njime govorili, opozvat ću svoju odluku i uskratiti vam svoju milost.

— Nije potrebno da se opravdavate — reče Bojan francuski, da je to razumio i Osado. — Treba da ga poslušate. Ja vam vjerujem.

Ona ga pogleda zahvalnim pogledom i jedva čujno reče:

— Hvala!

Karlo je međutim stajao postrance i nezadovoljnim licem i glupim izražajem zurio u

Osada i Bojana. Razabravši da je Bojan spasio iz njegovih ruku Zoranu, zabode u njega svoj pogled poput dva bodeža. Lica mu se zarumene od bijesa. Kao da je divlja mržnja u tom času provalila iz njegove duše, a u njegovom licu bila je zapisana osveta. Stiskao je pesti i zaškripao zubima kao zvijer što se sprema da zagrize u svoju žrtvu.

— Gospodine Wiking — zapovjedi Osado. — Odvedite kontesu. U njezinom se životu ništa neće promijeniti. Ona će živjeti na otoku kao i dosele. To javite barunici i Riegelu.

Wiking se nakloni i pokaže Zorani rukom da pođe naprijed. Ona se obazre k Bojanu i šuteći pogleda mu duboko u oči. I opet nije shvatio taj pogled, niti je znao što znači, ali je osjetio da mu taj ozbiljni bolni čudni pogled nešto hoće da kaže. Onda mu ona pruži ruku. Dodir njezine male ruke proleti mu čitavim tijelom kao munja i on je prihvati, nehotice ju stisne toplo i prijateljski, kao da ju hoće da obodri i u tom času kad se njezine velike i plave oči tako čudno i bolno zurile u njega, on joj je uzvratio pogledom punim opraštanja i sućuti. I njezina se bijela pojava raskuštranih kosa što ih je raščupala brutalna ruka sluge polako izgubi iza crnih zastora.

Bojan ostade sam s Osadom.

— A sad predat ću vas inženjeru Thomasu i vi ćete poći dolje k ostalima i raditi. Prepredeni ste, ali upamtite, pazit ću na vas. Pokušate li nas prevariti ili pobjeći, što bi uostalom bilo nemoguće, platit će mjesto vas kontesa!

— Vi ste trebali da budete krvoločna zvijer, ali samo slučajem rodili ste se čovjekom. Ali kad sam se toj zvijeri predao u ruke, onda budite uvjereni da ću čuvati vaših pandža kontesu!

— To sam znao — nasmije se Vilim.

— I to je uzrok da ste me probudili u život, da me na ovakav način prisilite pokoriti se vašoj zapovijedi.

— Da. Zato sam vas dao spasiti od smrti. Vi ste ostali postojani i htjeli ste umrijeti prije negoli poslušate moje zapovijedi. Čovjek takovoga značaja sigurno neće žrtvovati ženu koju ljubi. Kako vidite, dobro poznajemo vaš značaj. A sad evo inženjera Thomasa i pođite s njim. Želite li sami raditi u jednoj prostoriji, recite to inženjeru, dat će vam se sve što god ustrebate.

— U kojem roku će gospodin Knežević dovršiti svoj izum? — upita Thomas.

— Vi ste, gospodine, sami izumilac, pa znadete dobro da se rok ne može označiti. Prirodna znanost nije matematika. Moguće da će mi misao pasti na um vrlo brzo, a možda će biti prisiljen da vrlo dugo izrađujem i tražim prirodne sile koje bi mogle proizvesti onu razornu vatru koju tražite od mene. Bude li to dugo trajalo, neka vam bude jamstvo da posjedujete taoca čiji život i čast su mi draži od svoga života.

Na što se Bojan okrene k Osadu i reče mu:

— Ali pokušate li vi mene prevariti i ispunite li divljačku želju vašega sluge, to upamtite, dići ću u zrak sve nas zajedno s vašim otokom.

— Poznajete li silu koja je kadra prouzročiti takvu ogromnu eksploziju? — začudi se inženjer Thomas.

— Da, gospodine, poznajem ju! I tko mene prevari, taj će to ljuto platiti.

— A sad na posao — zapovjedi Osado, a Bojan se u pratnji inženjera Thomasa udalji.

U KOVAČNICI ZA RAZARANJA

ojan se je našao u maloj prostoriji izdubljenoj u pećini, rasvijetljenoj električnom žaruljom. Tu su bile spremne sve sprave i na okupu sve što mu je trebalo da stvara svoje pronašašće. Ali se nije hvatao posla. Bacio se je na klupu izmoren od prizora, koji se je netom zbio. Njegovi laki živci kao da su još uvijek treperili od udarca što su

ga osjetili u onom času kad je mladi lakaj Karlo Servus vukao za sobom nježno Zoranino tijelo. On je u tom času zaboravio da mu je jednom pisala pismo. Zaboravio je da se pita što je bilo dalje i što je ona danas tome čovjeku i samo čisti osjećaj njegove duše plamtio je u njegovim grudima i silio ga da je spasi. I kad je još s njezinih ustiju pao poklik: »Nisam kriva«, onda nije više mogao ni časa da uzdrži svoje osjećaje. Bio je u tom trenutku uvjeren da spašava nevinu. U tom času, kad je ona poviknula: »Nisam kriva«, on joj je vjerovao.

On joj je vjerovao da nije kriva. Znao je da je osim Valida i Nila jedino ona poznala tajno njihovo pismo, ali kad je poviknula: »Nisam kriva«, on nije mogao da ovim riječina ne vjeruje. Vidio je njezino prestravljeno lice i očajni pogled i povratilo mu se uvjerenje da je nedužna. Pa i zašto je ona u onom času kad je bila u pogibelji poviknula upravo ove riječi? Dakle je znala da smo bili prevareni i zavedeni u stupicu i jedina joj je misao bila da se opravda. Bit će da je znala da su upotrijebili njezino ime da nam brzojave. I sam je Wiking rekao da su oni brzojavili one kobne riječi koje su sklonule Valida i njega da je pođu spašavati.

— Prevarena sam! Ove riječi bile su u brzojavu. Zar je to sastavio Wiking Osado?

Sve mu se činilo zamršeno i nerazumljivo, ali ipak je dalje vjerovao da nije kriva, da nije odala tajno pismo.

Dugo je ležao tako na klupi i mislio pokrivši oči rukama, kad mu se pričini da čuje šum ženske haljine. I otvori oči. Pred njim stajaše barunica Splenyi.

— Čini se da ste spavali — reče ona poluglasno.

Bojan skoči s klupe, nakloni se barunici kao da se nalazi u salonu te uljudno odgovori:

— Ne, gospođo, razmišljao sam.

— Rekla bih da vaše misli nisu bile odviše vesele.

— I zašto da budu vesele!

— Čini mi se da ne biste imali uzroka da se žalostite kad znate da ste u blizini nekoga tko vam je vrlo drag?

Bojan ne odgovori.

— Ne razumijem vaše ponašanje, gospodine Kneževiću. Odbili ste nagradu koja bi vam mogla po mojem mnijenju na ovom pustom otoku učiniti život ljepšim.

— Oprostite, gospođo barunice, ali to su posve moje lične stvari.

— Razumijem, ja se ne bih smjela da u to pačam, ali vidite, i ja sam žena, pa mi je već to u naravi da se brinem za tuđe ljubavne osjećaje. Vi ste počinjali uvijeke veliku pogrešku prepuštajući kontesu svome suprarniku Riegelu mjesto da ste ga nastojali istisnuti.

— Svatko ima prava da ljubi koga hoće, pa tako i kontesa. Nisam imao razloga da se borim protiv Riegela, niti bih to htio učiniti sve da imam razloga!

— Zašto tajite da kontesu ljubite! To ste izdali i danas kad ste za nju žrtvovali svoju postojanost i pristali na Osadov zahtjev.

— Učinio sam to kao vjeran prijatelj gospodina Valida.

— On vam se za to neće moći zahvaliti.

— Dakle je nastradao u boju ili još gore, on je zarobljen?

— To je tajna, gospodine inženjeru. Vi biste ju vrlo rado saznali?

— Samo se po sebi razumije da me zanima što se je s njime dogodilo.

— Ja bih vam to odala, ali samo uz protuuslugu.

— Kakvu bih vam protuuslugu mogao učiniti, ja, Vilimov sužanj?

— Ova bi usluga bila sasvim lična, a nipošto ne bi dirala vaše opreke s Vilimom Osadom. Recite mi posve iskreno, ljubite li vi kontesu?

— Gospođo barunice, i opet vam velim da je to moja lična stvar i molim da me o tom ne ispitujete.

— Činite krivo sami sebi kad mi ovo tajite. Žena sam, pa mi se vaša ljubav prema njoj sviđa i htjela bih vam u tom pogledu i protiv znanja Vilima Osada pomoći.

Bojan je pogleda sumnjivim pogledom.

— Vi sumnjate u moju dobru nakanu. Vidim da me smatrate ovaj čas špijunkom gospodina Vilima. Ali možda se varate. Sad u ovom času nemam nikakovih uzroka da štogod radim u interesu Osada. Možda mi je kao ženi žao mlade kontese, koju ste tako nesmiljeno odbili, pa mora da osamljena čami na otoku.

»Osamljena čami«, pomisli u sebi Bojan. Dakle ipak nije dragovoljno došla na otok? To se, dakle, slaže s onim što je javio brzojav, da ju odvukoše silom. I on glasno reče da izmami od barunice odgovor:

— Čami? Ta ona je dragovoljno pošla s gospodinom Riegelom.

— Tko vam to reče?

— Kontesa nam je vlastoručno javila oproštajnim pismom koje nam je poslala još u Americi.

— Što vam je pisala?

— Da polazi za gospodina Riegela.

Baruničino se lijepo čelo naoblači.

Ona se načas okrene, pogleda okolo po prostoriji da sakrije svoje uzbuđenje.

— Prema tome, dakle — naglasi Bojan — kontesa je pošla dragovoljno na otok.

— I vi ste zato izgubili svaku nadu i u svome ljubomoru odbili kontesu kao nagradu koju

vam je nudio Osado?

Bojana je sve više zanimalo što kani barunica od njega i u nadi da će ipak nešto saznati odluči da žrtvuje makar i svoje lične osjećaje ne bi li ipak štogod saznao o onom što se je dogodilo s kontesom i ne bi li ušao barem donekle u trag zagonetki koja ga je toliko mučila.

— Jest, tako je bilo. Kontesa je sama odlučila o svojoj sudbini, ljubila je Riegela, s njime se očito vjerila i ja nemam na nju nikakovih prava.

Barunica se nasmije:

— Niste li nikad na to pomislili da je Riegel nastojao osvojiti kontesu samo zato da služi Vilimu Osadu.

Mladić upilji oči u barunicu, a dušom mu proleti tjeskobni osjećaj.

— To je nemoguće. Zoranu se ne može ovako prevariti.

— Ne znam što vi mislite o njoj, ali ja ipak znadem da je tako.

— Osado je znao da vi ljubite kontesu i kad je kontesa došla s nekakvim kinematografskim društvom u državu Oregon, ne znam s kojeg razloga prepoznao ju je inženjer Thomas i to dojavio Vilimu. I on odluči da otme Zoranu i povede ju na otok. To mu je pošlo za rukom. A onda je u njezino ime vama brzojavio jer je znao da ćete ju doći spasavati. To je bio jedini način da vas može napokon ipak dobiti u svoje šake.

Bojan nije u prvi čas mogao da vjeruje, bio je uvjeren da ova žena nešto spletkari, ali mu nije još bilo jasno u kojem smjeru. Barunica pako nastavi:

— Riegel je imao već u Nici zadaću da kontesu svojim udvaranjem namami u Osadove ruke.

Kao munja pogodiše ove riječi Bojana i on stajaše pred barunicom nemoćan da štogod kaže. Ovo mu se je činilo vjerojatno, a opet se je bojao da barunica spletkari i sve to kaže. On je i dalje šutio, dok je barunica pričala:

— Kontesu dovedoše, dakle, silom na otok, i ja sam uvjerena da je već u njezinom srcu davno uskrsnula mržnja prema Riegelu i da si je svjesna njegove prevare. Vama je, dakle, otvoreno polje do njezinog srca. Ustrebate li moju pomoć, bit ću vam uvijek na usluzi, ali se također nadam da ćete kavalirski šutiti o onom što vam rekoh. Imate li kakovu poruku za mene, možete mi javiti po gosp. Ferici, ali, molim vas, posve diskretno. Žurim se da me ne bi tko ovdje zatekao.

Bojan sklopi oči da sabere svoje misli, da ništa ne zaboravi od onoga što mu je barunica rekla, da svrsta ove toliko oprečne vijesti u neki poredak, da pronađe što je istina od onoga što mu je barunica rekla.

»Može li se uistinu Zoranu prevariti? Zar bi bilo moguće da je Riegel udvarao Zorani kao špijun Vilima Osada, da pobudi u njoj osjećaje ljubavi i da je onda izrabi u svrhu Vilima Osada?«

Mržnja koju je osjećao prema Riegelu neprestano mu je govorila da mu je barunica saopćila istinu. Kad se je opet sjetio Zorane i predočio si njezine umne sposobnosti, nije mogao razumjeti kako bi se ona mogla dati zavesti lažnim udvaranjima.

»Zar ga ona doista tako ljubi da je izgubila sud o njemu? Da, ona ga je neprestano

opsipavala svojim pažnjama više nego ikoga drugoga, pa napokon pisala je pismo Validu, njemu i markizu, a to je pismo bilo njezino vlastoručno. O tom nema sumnje. On je predobro poznavao svaki potez njezinoga pera! On je čitao na jahti nekoliko redaka njezinog dnevnika, u kojem je pjevala himnu svome odabraniku. Onda je još u njegovoj duši i protiv vlastite njegove volje katkad sijevnula nada da je to možda on. Ali ta je nada bila samo odsjev njegovih čežnja i i ništa drugo. Što da sad misli? Kako da si sve to protumači? Barunica veli da je Riegel imao zadaću osvojiti Zoranu. Ako je to istina, onda ju je očito Riegel tobož zaprosio ili ju sklonuo da pođe s njim, a onda ju predao Vilimu Osadu. Tu je onda brzojavio u njezino ime da je prevaren i moli da je spasimo. Između ovoga što je barunica rekla i brzojava imade doista veza. On je brzojavio: ‘Prevarena sam’... Ako je ipak barunica lagala? S kojeg razloga? On je nastojao da me spasi smrti. Ona je zamislila tu paklenu zamku da me prisili poslušati Vilima Osada. Ali zašto? Zar joj je toliko stalo do moga pronašašća, ili zar je i ona tako slijepo odana Vilimu Osadu, ili ima kakvog drugog razloga?«

Iz ovih ga misli probudi Ferica.

— Reci mi, Ferica — upita ga Bojan — zašto se je za pravo barunica brinula za mene?

— Nemoj si ništa utvarati. Ona se brine i za mene, a još više za Riegela.

— Za Riegela? — iznenadi se Bojan.

— Jest, dragi moj. Ona se je očito strastveno zaljubila u toga žutog Švabu i samo to me je spasilo da nisam trebao praviti bombe.

— Kako to? Reci mi glasnije.

— Odmah ću ti razjasniti, ali nemoj me osuđivati. Ja sam ipak sebi najbliži, pa se više puta zavučem k zastoru njezine odaje, gdje imade kutić i odanle se može sasvim lijepo prisluškivati. Tako sam slušao barunicu gdje nastoji Riegela izliječiti njegove ljubavi prema kontesi. Ona mu je spočitavala da nije kontesi udvarao samo u špijunske svrhe, nego da se je u nju doista zaljubio.

— A o meni ti nije nikada ništa govorila?

— Jest, govorila mi je, odnosno pitala me je da li ti ljubiš kontesu.

— Pa što si joj odgovorio?

— Ono što jest, da si lud za njom.

— Je li to bilo prije nego što me izvukla iz špilje i dozvala u život ili poslije?

— Prije. Neposredno iza toga smislila je barunica da te pokušaju spasiti.

»Barunica, dakle, želi da predobije za sebe Riegela i zato je nastojala izvući me iz smrti i zato mi je sve to danas govorila«, razmisli Bojan. »Bit će, dakle, da je radila za sebe, a ne za Vilima. Ali to još uvijek nije dokaz da je barunica govorila istinu.«

Dok je Bojan ovako smišljao, Ferica je sjedio na klupi i žalosno gledao preda se, pa onda upita:

— Reci mi, kako dugo ćemo još ovdje čamiti?

— Tko bi znao hoćemo li ikada vidjeti sunca.

Ferica otvori širom oči i zapita prestrašeno:

— Valjda to ne misliš ozbiljno?

— Danas mi nije do šale.

— Što sam ja zapravo Bogu skrivio? Kakva luda me je navela na tu misao da posjetim tebe u ovom prokletom francuskom gradu i da sada nosim posljedice mojega nesretnoga posjeta! Kako, dođavola, nisam mogao ravno putovati kući! Sad bih sjedio u Zagrebu, lijepo se zabavljao i uživao svoj život.

— Ili ginuo na fronti — reče Bojan.

— Ne bojim se ja toga — odvrati Ferica. — Znaš da mi je otac bio veliki župan, prijatelj Hedervaryja, pa bih se ja već izvukao. Ali ovdje lebdi nad menom vječna pogibelj da ću ostati u toj pećini do konca života. Tko je taj prokleti Vilim Osado, koji smije zatvarati ljude u pećine kao kakve živine?

— Ja znam samo to što i ti: da se zove Vilim Osado i da je razbojnik. Lica mu nisam nikada vidio.

— Sveti Bože — zalomi Ferica rukama. — Pa da ovdje sprovedem čitav život to bi bilo gore negoli u ludnici.

— Možda će se za tebe pobrinuti barunica. Tebe Vilimu Osadu ne treba, pa te može lahko otpustiti s otoka.

— Upravo sam danas pokušao govoriti o tom barunici, ali ne može se s njome da govori. Ona je sva izvan sebe.

— Rad čega?

— Saznao sam od njezine sobarice da se je barunica žestoko porječkala s Riegelom, i to radi Zorane.

— Kako radi Zorane?

— Ta znaš da je podivljala za Riegelom i zato je ljubomorna na Zoranu. Sobarica mi priča da se je barunica zaprijetila Riegelu te mu obećala odati Vilimu da je rad Zorane bacio u more s jahte mornara. Ali on joj je odgovorio da je spreman na sve — neka ga prijavi!

Bojan je gledao preda se i zamislio se. Najednom se okrene Ferici pa ga upita:

— Dakle je očito da je barunica ozbiljno poludila za Riegelom i tome moram da zahvalim što sam danas još živ. Izgleda kao da Riegel ipak misli na Zoranu, a to je barunicu sklonulo da pokuša Zoranu oteti Riegelu — mojom pomoći.

Nekoliko trenutaka je još razmišljao, a onda pristupi k Ferici:

— Čuj, ti ćeš nastojati da još danas govoriš s barunicom, pa joj reci da bi se smatrao osobito počašćenim kad bi htjela sutra doći da pogleda kako sam započeo svoj rad oko pronašašća.

— To je gotovi rendez vous — reče Ferica. — Valjda se ne kaniš s njome osvetiti Zorani.

— Ne uplići ovamo Zoranu i izvrši moj nalog tako da to nitko ne čuje.

Ferica obeća da će poslušati pa onda izađe. Drugi dan nađe barunica Bojana u velikom poslu. Na dugom crvenom stolu rasprostranjeni kartoni uzduž i poprijeko precrtani. On je pako stajao među strojevima bez kaputa u prsluku, zasukanih rukava ispod kojih se je vidjela njegova garava koža i lijepa muškaračka ruka. U radničkoj košulji ispoljla se je sva

njegova vitka pojava i odavala otmjenu rasu i snagu plemenitih forma tijela. Zamišljeno garavo lice bijaše u poslu mnogo ljepše negoli inače. Barunica ga je promatrala s pravim udivljenjem. On je nije ni opazio dok ga nije oslovila:

— Vi mi imate očito nešto reći?

Bojan se trgne od posla, baci sa sebe svoju radničku bluzu, galantno se pokloni, ponudi barunici da sjedne i onda ostane pred njom stajati i s nekim neobičnim povjerenjem stade govoriti:

— Gospođo barunice! Ne znam da li sam zaslužio vašu ljubeznost koju ste prema meni jučer pokazali, ali mene je to ipak osokolilo i ja sam odlučio da vam se posvema povjerim.

— To je pametno, gospodine inženjeru! Vi ste me dobro shvatili kad sam vam jučer davala savjete kako ste trebali kontesu predobiti za sebe.

— Vaši su mi savjeti došli kasno, ali možda nisu još — prekasno!

— Dakle ste se na nešto odlučili? — upita barunica s očitom napetosti.

— Kad je Vilim Osado ponudio kontesu kao nagradu, ako izvršim njegovu zapovijed, ja sam odbio. Međutim je Vilim Osado na moje oči poklonio kontesu svojem lakaju Karlu Servusu. Tim je slomio moju postojanost i ja mu se pokorih. Čini se da ne mogu očekivati da će mi Vilim doista dati kontesu ako izvršim svoje djelo. A kad bi to i učinio, ja bih i opet tu nagradu odbio, jer neću da uzmem ženu koja ljubi drugoga.

— Možda Zorana ne ljubi više Riegela, nakon što je razabrala da mu je bila samo sredstvo da služi Osadu?

— Ona nije žena koja bi mogla tako brzo zaboraviti. I ako njega ne ljubi, od tuda ne mogu crpsti nikakovu nadu da bi mogla ljubiti mene.

— Prema tome ste očito nešto zamislili?

— Dozvolite mi ponajprije jedno pitanje: kako kontesa ovdje živi?

— Sasvim lijepo i udobno, kao i ja, ali osamljeno. Ne smije ostaviti svoju odaju i nitko ne može s njome govoriti.

— Ni Riegel?

— Ni on. Tako je odredio Osado.

— Tim bolje. I kad bi sada meni bilo omogućeno da se s njome sastanem?

— Vi biste je pokušali osvajati?

— Pogodili ste.

— Sasvim dobra namisao — odvrati barunica, prikrivajući svoje nutarnje zadovoljstvo. — Vilim doduše neće dopustiti da je vidite prije nego što izvršite svoj izum.

— Ali to bi moglo trajati odveć dugo.

— Isključeno je da bi vam Osado dozvolio prije toga da vidite kontesu.

— Ja i ne mislim na njegovu dozvolu, ali kad biste vi, barunice, mogli nekako udesiti da se uzmognem sastati s kontesom?

— To nije moguće. Wiking je postavio pred njezine odaje stražu.

— Tko zapovijeda stražom?

— Gospodin Riegel.

— Tako? Onda je njemu ipak lahko doći do kontese?

— Ali to mu je zabranjeno.

— Ako Riegel uza sve to, da je imao dužnost kontesu namamiti u ruke gospodina Vilima Osada, ipak ne osjeća simpatiju prema Zorani? Sasvim je vjerojatno da je gospodin Riegel nastojao kontesinu sklonost izrabiti u špijunske svrhe, ali budite uvjereni da ova žena ako i nije ljepotica, imade u sebi toliko nevidljivog cara i toliko magične snage da ga je morala svakako osvojiti. Mislite, dakle, da on nije ni jednom prekoračio praga kontesine odaje da se opravda ili da joj prikrati vrijeme?

Bojan opazi kako se baruničino lice rasteže, nosnice joj podrhtavaju, a u očima joj drhne sumnja, pa je nastavio:

Ako su moje sumnje istinite, onda je za mene izgubljena svaka nada! Onda će se oni dvoje sporazumiti, ona će mu oprostiti.

— Pa što biste mi predložili?

— Da nešto smislite kako bih mogao da se barem jednom sastanem s kontesom nasamu.

— I vi biste nastojali od nje saznati kakav je njihov odnošaj?

— Jest, gospođo barunice, i ako saznam neugodnu istinu, onda ću nastojati unatoč svega da kontesi omrazim Riegela i da joj prikažem kako ih je varao!

— Da, to bi bilo vrlo dobro!

— Zato vas molim da mi pomognete. Možda ipak postoji mogućnost da se na koji način s njome sastanem.

— Razmislit ću, možda se dosjetim.

— Recite mi, barunice, da li je ona od mene daleko?

— Nije. Dijeli ju od vas samo jedna prostrana špilja, u kojoj je dosele radio izumilac otrovnih plinova, ali pošto je on ovdje postao sasvim Osadov pristaša, poveo ga je sobom na kopno, da svaki izum izrađuje u jednoj velikoj tvornici.

— Dakle, Zoranu dijeli od mene samo jedna velika špilja?

— Da, ali njezine su odaje zatvorene željeznim vratima.

— A tko posjeduje ključ?

— Jedan od vojnika koji stražari pred njezinim vratima.

— Prema tome bismo trebali stražu podmititi ili na neki način učiniti je nemoćnom.

— Čini mi se da mi sviće već jedna misao.

— Bit ću vam vječno zahvalan, barunice. Žurim se da me tko ovdje ne nađe i smislim li nešto, javit ću vam.

Barunica je hitrim korakom izašla. Bojan je gledao za njom i očito je bio zadovoljan. Sat kasnije uđe inženjer Thomas i sasvim se začudi vidjevši da se je Bojan uhvatio ozbiljno rada.

— Šteta da niste odmah bili tako razboriti! — rečeThomas. — Vi biste mogli postati i mezimče Vilima Osada.

— Nadam se da će mi uspjeti pronaći stvari kojih Vilim nije od mene tražio. Ove noći

razmišljao sam mnogo toga i palo mi je koješta na um.

— Ne bih smio da saznam?

— Vi znate kako smo mi izumitelji ljubomorni na svoje ideje! Ali jedno mi manjka. Ova je prostorija premalena. Ne mogu se dovoljno kretati i strojevi su odveć blizu, nemam prostora da provedem stanovite pokuse. Bezuvjetno mi, dakle, treba jedna velika prostrana odaja.

— Pa to je vrlo lahko — primijeti Thomas. — Upravo kraj vas imade vrlo velika špilja, u kojoj je radio prije neki drugi izumitelj i sada je prazna. Preselit ćemo vas onamo da možete nesmetano raditi.

— Ali što prije, jer sam upravo raspoložen za rad.

— Odmah ću poslati ljude koji će vas preseliti.

»Dakle, moj prvi uspjeh«, pomisli Bojan u sebi. »Baruničina strast prema Riegelu dolazi mi kao pomoć od Boga!« I mladić osjeti neku svježinu u čitavom biću i dade se s najvećom ambicijom na posao.

U ZNAKU SILE

rošlo je čitavih osam dana kad je inženjer Thomas ušao u veliku prostranu špilju u kojoj je radio Bojan. I on se začuđeno razgledavao po ogromnoj prostoriji. Jedva ju je prepoznao. Bojan je tu uredio upravo lijepu radionu. Sve je bilo u nekom uzornom redu. Razni električni strojevi bili su porazmješteni u strahovitoj daljini.

Sve je bilo spremno za rad. U drugom dijelu špilje uredio je risaonu, složio razne knjige, pa je čitav kut izgledao kao kakova biblioteka. Na protivnoj strani uredio je svoj stan.

I ona je špilja bila prikrita suknom i pružala mrki tajanstveni dojam. A smjestio si je tu Bojan i laboratorij za druga znanstvena izrađivanja. Sve što god je htio, sve su mu dali te izvijestili Vilima Osada da se inženjer Knežević sasvim podaje svome radu. Ali Thomas se nije nadao da će naći tako neobičnom pomnjom uređenu radionu, i to je još više u njemu učvrstilo uvjerenje da se je Bojan potpunoma predao sudbini i odlučio ozbiljno pronaći traženi izum. I on bi sjeo k Bojanu i stao s njime razgovarati.

— Otrovne plinove imamo — reče Thomas — ali nismo s njima polučili ono što smo željeli. Neprijatelj se znade da i od toga obrani maskom, a opet plinovi se brzo rasprše po zraku. Pomislite, kad bismo iz aeroplana mogli upaliti čitavu neprijateljsku frontu, čitave gradove i sela. Tu se neprijatelj ne bi mogao opirati. Pokušali smo to učiniti bombama iz Zepelinovih zrakoplova, ali bez rezultata. Bombe su uništile samo pojedinu zgradu i nešto ljudi. Vilim Osado imade jednu jedinu sanju svoga života, a ta jest dva grada pretvoriti u otok plamena: Pariz i London.

— On se, dakle, bori na strani Njemačke?

— Zar niste to već prije mogli zamijetiti?

Bojan se nasmije.

— Kako ne? Mislite li da sam vjerovao u Nici da su Wiking i Riegel Amerikanci? Za vas nisam bio siguran, ali ona dvojica su izraziti Germani.

— Vi očito iz dna duše mrzite Germane?

— Da. Mrzim germansku politiku, mrzim njezinu pohlepnost, mrzim germanstvo kao otrov.

— Ovaj put ćete biti prisiljeni da služite germanstvu. Ali bit ćete zato slavni i Vilim Osado nagradit će vas obilno.

— Vilim Osado? Čudne li mistične pojave. Tko je zapravo on? Mi se svi pokoravamo jednoj velikoj zapovijedi, da šutimo i o njemu ne raspravljamo.

— Tko je on, to vam ionako ne mogu kazati, pa je bolje da govorimo o vašem pronašašću.

Bojan je poslušao i stao razlagati inženjeru da se za iznašašće mora ponajprije pronaći način kako bi se sva munjina u zraku mogla sakupiti unutar jednog omjera u kojem bi se htjela proizvesti vatra, a onda pretvoriti u iskre, kao što se npr. stvara od iskre groma kad udari o zemlju i kad bi bilo kakovih iskra vanredno mnogo i kad bi pale na grad ili selo, zapalile bi čitavu okolicu. Ali kako to proizvesti i kako pretvoriti svu munju u zraku u žive iskre. To je zadaća koju neće moći tako brzo riješiti. Inženjer Thomas mu je to potvrdio i ostavio ga opet u svojem poslu s najvećim povjerenjem da Bojana ništa na svijetu više ne zanima, samo njegovo pronašašće.

Mjesec dana je prošlo a da se nije ništa desilo. Bojan je u svojoj radionici bez prestanka radio. Inženjer Thomas posjećivao bi ga svaki dan i divio se njegovoj marljivosti, raspredao s njim znanstvene razgovore, pušio i pio s njime kavu. U kratko vrijeme osvojio je Bojan svoga kolegu utoliko da mu je ishodio slobodu kretanja u onom dijelu špilje u kojem su se nalazile radione Vilima Osada. I on bi često obašao dobrovoljne i prisiljene izumitelje koji su morali da po svojim mozgovima izrade nove ideje za razaranje ljudskih života i njihovih stanova. Ali Bojan je s njima raspravljao samo o raznim znanstvenim i tehničkim pitanjima pojedinih pronašašća, a nikada o njihovoj uporabi ili o Vilimu Osadu. Inženjer Thomas morao je steći uvjerenje da se je Bojan sasvim utopio u radu i da se je u njemu probudio stvaralački talenat koji je posvema u vlasti stvaralačkog nagona i sve drugo da oko njega ne postoji.

Kad bi god izlazio ili ulazio u svoju špilju, vidio je pred željeznim vratima nedaleko svojeg ulaza dva vojnika. Znao je da čuvaju odaje u kojima čami Zorana. Ali niti je što pitao, niti ih je gledao. Kao da ih ne zamjećuje. Thomas mu nije nikada spomenuo Zoranu, pa tako nisu o njoj govorili.

Jednog popodneva, kad su obojica kao obično razgovarali o svojim poslovima, reče Thomas iznenada Bojanu:

— Kako je to moguće da čovjek koji svu svoju duševnu snagu istroši na znanstvena stvaranja još uvijek nalazi toliko suviše života i može s tolikom strašću ljubiti ženu kao vi?

— To je bilo u doba kad nisam ništa radio i živio besposleno.

— Da niste tako ljubili, ne biste doista danas bili na otoku Terror.

— Znam. Sad je prekasno da se korim. Uostalom, tako sam se ovdje uživio kao da nisam nikada vidio svijeta, neba i sunca!

— Ne izgriza li vas ljubomor rad Riegela?

— Rekoh da je prošlo. Neka bude Riegelu njegova sreća. Od mene mu bilo prosto.

— Ne znam koliko je sretan. Koliko je meni poznato, udvarao je Zorani na zapovijed Wikingovu, jer se je ovaj nadao da će po Zorani ugledati u tajne Valida, pa i vaše. Ali meni lično izgleda kao da se je Riegel usput ipak zaljubio u Zoranu, makar on to odlučno poriče.

— Nije isključeno — ravnodušno će Bojan.

— Ako je više ne ljubite, zašto ste onda žrtvovali za nju svoju postojanost?

— Jer sam dužan mnogo zahvalnosti svom bivšem šefu Validu. Vi znate što je Osado htio da s njome učini, a kad je čovjek jednom neku ženu ljubio, ne može u takovom času propustiti a da ju ne zaštiti.

— Od danas brinut će se za nju i barunica Splenyi.

— Kako to?

— Ujutro je zamolila Wikinga da joj dozvoli katkada posjetiti kontesu, jer nije čovječno da je pusti nasamu pa da nema baš ni s kime da govori.

— Očito je barunica plemenita gospođa.

— Jer nema s kime da brblja morala je da postane plemenitom. A je li joj Wiking ispunio želju?

— Naravno da jest, dapače dao joj je ključ kontesinih odaja, s dozvolom da smije k njoj.

— Zašto barunica uopće boravi na otoku kad je tako željna zabave i razgovora?

— Igra se tajnog detektiva i sve nas nadzire, ali uistinu ju je prikovala ovdje neka tajna strast. Netko joj se ovdje silno sviđa.

— Zar to nije Wiking?

— On je tek njezin ministar financija kojeg, makar je vrlo hladan i uman, može da smota oko prsta. Osim toga ju Vilim Osado vanredno cijeni jer mu je već nekoliko puta svojim đavolskim osnovama pritekla u pomoć. Tako joj Vilim Osado zahvaljuje da ste se vi odlučili raditi.

— Isprva mi je bilo sve ogavno, ali sad mi je već svejedno. Čim sam započeo raditi, sve je za mene izgubilo čar i vrijednost. Niti na što mislim, niti o čemu drugome sanjam, već samo o tom kako ću zapaliti pol svijeta, što bi ipak bila prekrasna slika! Gotovo me je već počela uzrujavati.

— I zato toliko radite. Dosele smo vas morali prisiliti da radite, a sad ću vas morati prisiliti da se odmarate.

— Takav sam bio uvijek.

Kad je Thomas ostavio Bojana, povuče iz jednog zakutka mali stroj sa slušalicom i stade ga zgotavljati s najvećom pomnjom, a pri tomu je neprestano pazio da ne bi tkogod u njegovu radionu iznenada ušao. Bio je to mikrofon, stroj što ga je ovog ljeta izumio, njime slušao kroz zid i prvi pokus proveo u Nici, u Validovoj vili. I sada mu je ovdje bila prva misao da kriomice izradi takav mikrofon, ali s mnogo jačom strujom, i nadao se je da će njime moći tako pojačavati glas da mora u slušalici odbijati glasove i kroz zid od pećine.

Kad je taj mikrofon svršio, pođe Bojan k zidu što ga je dijelio od Zorane, namjesti ga i uzme slušalicu. Ali je ova bila mrtva. U njoj nije ništa zadrhtalo, niti se što maklo. Krute stijene ostadoše nijeme, kao grobne rake. Napokon se je tješio da je to stoga što Zorana ionako nema s kime da govori pa ne može ni da štogod čuje, jer je bio uvjeren da s ovako izrađenim strojem, kao što ga je udesio sada, mora nešto čuti ako se preko razgovara pa makar i ne razumio riječi. On, dakle, mirno spremi zgotovljeni stroj u maloj udubini pećine, gdje ga nitko ne bi mogao naći.

Zadovoljan što mu je uspjelo da zgotovi taj stroj, u koji je polagao tako mnogo nade da će mu na otoku biti od velike pomoći, sjeo je k risaćem stolu i započeo nešto crtati.

Kasno uvečer osjeti da je na ulazu u njegovu špilju zašuštila svila ženskog odijela i vrata se u dubini otvoriše, a on ugleda ženu u svečanom svilenom odijelu. Bijaše barunica. Lica su

joj govorila, oči plamtila, sva je treperila od uzbuđenja. Naglim koracima pođe k Bojanu i stade mu uzbuđeno šaptati:

— Gospoda slave moj imendan. Wiking i Osado otputovali su prijepodne u Njemačku. U našoj blagavaonici sve je veselo, nitko i ne misli na vas. Inženjer Thomas stekao je u vas veliko povjerenje, dakle evo...

Ona mu pruži veliki ključ.

— Što bih s time? — upita on.

— Ključ otvara vrata kontesine odaje!

— A straža?

— Pozvala sam svu služničad da u čast moga imendana pije, pa i stražu! Pođite, neće vas nitko smetati!

— A Riegel, zapovjednik straže?

— On je sam dozvolio da straža pođe na slavu, pa neće ni slutiti. Ja ću već i na njega paziti.

— Hvala vam, barunice — odvrati Bojan, dok je ona opet brzo otišla, ostaviv za sobom miris parfuma.

Bojana snađe neki čudni osjećaj. Sad imade u ruci ključ kojim može da otvori vrata Zorane. A ipak je neodlučan i čini mu se kao da ne bi smio provaliti u njezine odaje. Čitav mjesec dana zagledavao se je u stijenu koja ga dijeli od nje, tražio da pronađe u pećini bilo kakovu rupu da se s njome sporazumi. Tek nekoliko sati prije pokušavao je s mikrofonom slušati, a sad, kad može da pođe k njoj, snašao ga nesvjesni strah a da sam ne zna otkuda dolazi i zašto. U svojoj neodlučnosti stao je hodati gore–dolje po radioni, a onda sjedne na svoju postelju i zamisli se. Makar je ovdje na otoku i u ovim čudnovatim špiljama, u posve neobičnim prilikama pojavio se je u njemu kavalir i počeo sam sebe da pita: može li ovako provaliti k njoj? Neće li je to povrijediti? Što će mu reći? Kako će ga primiti?

Bojan pogleda na sat. Pošla je polnoć. Oko njega tišina. On ustane i pođe k stolu. Odjek njegovih koraka čini mu se tako glasan, kao nikad dosele. On stade svlačiti radničku bluzu i odjene svoj kaput. Sušanj odijela neobično se je održavao po toj tišini. Čudnovato, dosele nije to nikada opazio. Kao da su mu živci napeti.

Najposlije uputi se k vratima. Časak stane, malo ih otvori. Vani potpuno mrtvilo. Bezglasno išulja se u hodnik i stane pred vratima.

Mala svijetiljka samo je napola osvjetljivala hodnik. Pred vratima Zorane pusto. Straže nema. Dakle je barunica sve udesila! Dugi polumračni hodnik u pećini izgleda kao katakomba. Bojan se ogleda gore, pa opet dolje duž hodnika, ali nigdje nikoga.

Oprezno pođe dva-tri koraka... Ali opet stane... Činilo mu se da se odjek njegovih vlastitih koraka proteže daleko dolje u mračnu daljinu probušene pećine... Tihi šum još uvijek se prenosi kroz polumrak i kao da se deseterostruko povraća do njegovih ušiju i biva sve glasniji, a ipak se je tek lagano dotaknuo nogom kamenog poda.

— Opet se obazre gore, pa onda dolje i — ustoboči se! Kao da se tamo odozdola iz mraka u polusvjetlu vuče neka crna i živa pojava. Koraca prema njemu pa stane. Kao da se šulja

crno pseto, njuška pa opet dolazi bliže...

Bojan se pritisne o zid i sagne u tamu, da bolje vidi. Sjena mora proći ispod svjetiljke. On čeka. Štropot koraka biva jasniji... Ljudski su koraci. Muškarac je — i sad prolazi ispod svjetiljke. On napne oči i usklikne:

»On je«, Bojan se jače stisne k zidu. Prepoznao je Riegela.

Visoko njegovo tijelo posve se je zgurilo i on gleda kako se šulja uza zid, ugibajući se svjetlu i ogledavajući se dolazi sve bliže k njemu.

Bojan odluči ostati jer je bio naslonjen na protivni zid i nadao se da ga Riegel prolazeći kraj njega neće opaziti u mraku u kojem je stajao. Ali Riegel se najednom zaustavi upravo pred vratima Zorane. Bojan se malo trznuo:

»Očito da je slučajno stao pred njezinim vratima«, mišljaše on u sebi i ostade nepomičan i uvjeren da će nastaviti svoj put i proći pokraj njega. Ali Riegel nije pošao dalje, već izvadi nešto iz žepa.

»Što to radi?« Sad tiho škljocnu brava. »Što je to? Tamo su Zoranina vrata! Samo ondje može da škljoca brava.« Žilama mu zavrije sva krv. Hladna pećina, uz koju se je sav prilijepio, kao da gori. Oči mu zure kroz polumrak u Riegela. Otvarao je vrata. Ali kao da je osjetio na sebi strelice Bojanovih očiju, sustane i stade se ogledavati gore i dolje niz hodnik...

Očito nije vidio ništa jer odmah zaokrene ključem i vrata se nečujno otvore. U hodniku je opet pusto.

Bojan je ostao uz zid pećine, kao da se je sam pretvorio u kamen. Stisnuo je oči da ne gleda ono mjesto gdje je čas prije stajao Riegel, a sad je pusto, jer je ušao u njezine odaje. On stisne zube i svom snagom prisili misli da sustanu, da ostanu mirne, mrtve, da mu prikazuju njega i nju, koji su tamo iza onog zida. I misli su njegove doista šuštale, samo krv mu je tekla žilama kao bujica i on je svaki udarac žile čuo vlastitim ušima. On stoji prikovan uz pećinu, a misli i osjećaji mu obamriješe. Ali samo na kratki čas.

»Dakle, on zalazi k njoj?!« Ova misao prodrla je u njegovu svijest i potresla mu čitavo biće.

TAJNI SASTANAK

ao da ga je nešto odrinulo od pećine, on poleti prema vratima svoje radione, uleti u svoju špilju, ravno gore u onaj zakutak pećine gdje je još ove večeri spremio mikrofon, izvuče odanle svoje tajno pronašašće, pohiti k zidu pećine, koja ga je dijelila od Zorane i namjesti stroj na nj, pa onda drhćućim rukama uze slušalicu i

stavi je na uho...

Njegovo biće preleti nešto kao munjevita struja. U slušalici vibrirali su nerazumljivi glasovi. On pojača električnu struju i sad postadoše glasovi posve jasniji, a on stajaše ukočeno pritišćući slušalicu na uho. U slušalici razabire se Riegelov glas:

— Kako sam mnogo prepatio od one strašne večeri kad nas je zatekao Osado! Da ste me onda slušali, ne bi se to bilo desilo. Kad smo ostavili moju farmu, htio sam voziti do granice poljskim putem, ali vi to niste dopustili, već mi naložili da okrenem kola glavnom cestom. Znam, vi ste i nakon one moje isopovijesti u farmi sumnjali u moju iskrenost. Niste smjeli misliti da sam nakon svega što sam vam ispovijedao ostao Osadov špijun!

— Vidim da sam pogriješila, ali iznenada me je spopao strah da biste me ipak mogli izručiti Osadu, jer ste još uvijek stajali duševno u njegovoj vlasti.

— Ne. Od onoga časa kad sam vam sve ispovjedio, nisam više bio njegov, nego vaš! Ali vi niste u to vjerovali i tako nas je Osado sreo na onoj nesretnoj cesti svojim automobilom i pali smo u njegovo sužanjstvo — oboje!

— Vi se niste ni opirali kad nas je pozvao da se vratimo natrag na vašu farmu. To je znak da ste ipak bili u njegovoj vlasti.

— Zar bi bilo moguće opirati se kad su nas opkolili i Wiking i svi oni drugi? Kad smo stigli na farmu, nastojao sam Osada i Wikinga uvjeriti da je moj bijeg pred njima — kad smo ono projurili ispred hangara — bio sam prividan, da sam htio samo vas uvjeriti, kao da vas spašavam! Govorio sam im kako je vjerojatno da biste mi vi u uvjerenju da vas spašavam odali sve Validove tajne. Molio sam Osada neka me pusti zajedno s vama na farmi, pa ću za koji dan saznati sve što god hoće da zna. Ali sve ove moje laži bijahu uzaludne. Osado je bio neumoljiv. On je već onda imao svoju osnovu.

— I onda je taj kavalir poput razbojnika naperio na mene revolver, a ja sam morala svojom rukom pisati pismo svojim prijateljima da ih ostavljam i polazim s vama. Kako podlo! Ono je pismo značilo izdaju prema Validu. Njemu nisam smjela napisati ono pismo. Bila sam kukavica! Trebala sam se dati od njega ustrijeliti! Ali zašto me je Osado prisilio da to pišem? Zašto me nije jednostavno doveo na otok, kad me je zato i uhvatio.

— Jer... jer je mislio da vas on ljubi. Htio je izazvati ljubomor da još više uspiri njegovu ljubav, da ga onda može onim brzojavom namamiti k otoku, prikazujući mu kao da ga vi

zovete u pomoć.

— On? O kome vi to govorite?

— Vi znate... vaš prijatelj...

— Imala sam tri prijatelja. Koga mislite od njih?

–... Valida!

— Ali on nije došao da me spašava, već inženjer Knežević.

U Bojanovoj ruci zadrhće slušalica.

— Da, on je došao!

— I da nije on došao, tko bi me bio spasio iz ruke Osadovog lakaja?

— Slutio sam da barunica nešto sprema, ali...

— Vi niste znali za tu osnovu?

— Zorano! Zar vam srce ne veli da bih prije poubijao sve negoli vas prepustio strašnoj sudbini.

— Ipak vas nije bilo kad su me doveli i suočili s Kneževićem.

— Jer su sve to učinili tajno, bez moga znanja.

— Zašto, s kojeg razloga?

Nekoliko trenutaka zamro je glas u Bojanovoj slušalici, a tijelo mu se ukočilo. Ali opet zabruji u slušalici glas Riegelov:

— Barunica je rekla Osadu da vas ljubim i da je špijun postao vašim robom i rad toga nije mi Osado od one večeri, kad nas je zatekao na bijegu, dozvolio da vas vidim ili s vama govorim. A tko zna hoću li vas još vidjeti.

— Zašto?

— Barunica mi prijeti da će otkriti Vilimu što sam bacio s jahte onog mornara u more.

— Tko joj je to odao?

— Ne znam, ali ona tvrdi da na otoku imade svjedoka koji je to vidio.

— A zašto vam time prijeti?

— Zašto? Jer me hoće da otkine od vas i prikuje uza se.

— Ako doista priopći Osadu da ste mornara bacili u more?

— Smaknut će me. Zato sam se danas odlučio da dođem k vama. Zato sam dopustio barunici da stražu ispred vaših vrata pogosti u slavu svoga imendana! Uzeo sam momku ključ vaših vratiju — da vas još jednom vidim!

— Vi ne smijete dozvoliti da vas barunica optuži. Hinite joj ljubav.

— Vi mi to svjetujete? Ne, konteso, bez vas mi nema života, pa neka me Osado ubije.

Opet je Bojanova slušalica zanijemila, a on je suzdržao dah i jače pritisnuo slušalicu na uši i za malo je u njoj vibrirao Zoranin glas:

— Kad vam bez mene ne bi bilo života, onda biste nastojali da svoju sreću silom izvojštite.

Bojanovo je čitavo tijelo isto tako drhtalo, kao i munjevnom strujom pojačani glas u njegovom stroju.

— Konteso! Vi doista osjećate što ste izrekli?

— Otkad sam ovdje čekam da nešto učinite.

— Da vas odavle spasim? To je nemoguće. Dok je Osado gospodar otoka, sve pred njim strepi ili mu je odano, kao što sam bio i ja. Ovdje ne bih mogao naći nikakvog saveznika!

— A kad Osada ne bi bilo? Našli biste saveznika barem u onima koji mu nisu vjerni, već samo strepe pred njim!

— Ne znam što mislite?

— Vi ste mi prisegli da me ljubite.

— I umrijet ću za vas, konteso.

— Ali neću da umrete, hoću da živite i da budete sretni. Ako vam je ova sreća draga, ako je jedini cilj vašega života...

— Kunem vam se !

— Onda ubijte Vilima!

Opet nastade tišina. Bojanova ruka grčevito stisne slušalicu, sva mu duša i čitavo tijelo, sva osjetila u njemu pretvoriše se u tom času u — sluh...

— Ubiti Vilima?

— Da. Ubijte ga. Spasit ćete sve sužnjeve otoka Terrora i — nas oboje.

— Ubiti Vilima? Sveti Bože, to bi bilo...

— Izvor sreće vaše...

— O Bože — što tražite od mene?!

— Samo to da nas oboje povratite svijetu i životu.

— Ubiti Vilima! To — to nisam kadar učiniti!

— Ni onda ako ću ja ovaj čin smatrati najvećim junaštvom, ako će to biti ucjena da možete dobiti — mene?!

Hladna groznica potrese Bojanovim tijelom. Iz ledene mu ruke ispadne slušalica...

»Zadobiti mene?!« rekla je ona... »Zadobiti nju?!« Zima stisla mu srce. Zar nije dosele bio uvjeren da Zorana ljubi Riegela? Pa on je to znao, a ipak ga sada njezine riječi uzdrmaše do kosti. Zašto? Zar mu je duša ipak negdje skrivala neku nadu da Riegela ne ljubi? Zar mu je tajno nesvjesno u duši tinjala nada da ono pismo, makar je pisano njezinom rukom, i bijeg s Riegelom ipak nije onako, kako se pričinjalo.

»Znao sam da ga ljubi! Zašto me sada spopala drhtavica? Možda mi je duša bez znanja moga mozga sakrivala nadu da sve to nije tako? Ali sad sam to čuo vlastitim ušima!«

Ove misli preletjele su njegovom glavom, kad mu drhtava ruka opet posegne za slušalicom. Nije ju odmah našao ni mogao doseći. Tapkajući tražio je i napokon dohvatio, a onda ju pritisnuo na uho sa strahom i strepnjom kakve će mu riječi dovabiti električna struja. Ali u slušalici je tišina — praznina. Nikakav glas ne drhće u njoj. Bojan je gotovo zarine u uho, ali uzalud! Tišina i mrtvilo, kamene stijene su opet bezglasne i mrtve.

Što se je tamo dogodilo iza onih pećina u ovo nekoliko časaka kad mu je slušalica ispala iz ruke?

Čekao je i čekao, ali uzalud. Slušalica ostade i dalje nijema.

Zahvatila ga je želja da razvali stijene i prodre onamo, da vidi sve svojim očima, ali nemoćno pusti slušalicu, a mikrofon padne na zemlju. On spusti glavu. Crna kosa prosula mu se po znojavom čelu. Garavo lice kao da je još više potamnjelo, sjajne crne oči kao da su još više pocrnile i užarile se.

»Što sad?« Jedva je dovršio ovo pitanje što mu je strelimice proletilo kroz dušu, kad potrči k vratima, ne znajući sam zašto, i nađe se u polumračnom hodniku kojim je drhtao jedva zamjetljivi štropot opreznih koraka. Bojan ostade pritisnut uz vrata i potraži ga očima i ugleda Riegela kako se šulja uza zid i gubi u dnu prodora u pećini. Bilo mu je da poleti za njim, da ga tresne u tvrdi kameni zid. Ali on ostane nepomičan, čekajući da ga nestane. Duž hodnika vlada opet tišina i mir, kao i u grobnici. Bojan se odluči: »Idem k njoj!«

Sad ga je prošao strah i kavalirski osjećaji koji su ga prije sprječavali da provali k njoj kao da su se raspršili. Ni časa nije kolebao. U licu mu se ustalilo nešto hladno i kruto.

On pođe odlučnim koracima, sustavi se pred njezinim vratima, sagne za ključem što mu ga je dala barunica, otvori i uđe u malu tamnu udubinu pećine. U dnu kao da je u zraku visio tanki potez svjetla. Bojan zaključa za sobom vrata i pođe za tim svijetlim tragom, pa dodirne grimizni zastor što je u sredini bio tek malo rastvoren i kroza nj je provirivalo malo svjetlo i tvorilo potez u crnoj tami. Bojan odgrne zastor...

Pred njim pukne osvijetljena udobna dvorana, udubljena u pećinu i pokrita tamnim zastorima. Uz zid, koji je dijelio njegovu radionu od ove odaje, stoji divan. Na njemu leži Zorana. Ruke je podvila pod glavu, oči poluzatvorene. Ne vidi Bojana, koji zatvoriv zastor stoji blijed, nijem. U licu mu mrka strogost. Njezine oči, upravljane nekim instinktom, skrenuše onamo k zastoru. Ona skoči i široko rastvorenim pogledom gleda u Bojana. Na ustima joj zamre poklik iznenađenja. Gleda u njega kao u prikazu.

Bojan pođe polaganim koracima nešto bliže, ne govori, tek upire u nju hladni svoj pogled. Zorana se je tek sada uvjerila da je to doista on! I pruži ruke prema njemu i poluglasno usklikne:

— Vi, ovdje? Vi, prijatelju moj!

I pođe mu u susret onako ispruženim rukama na pozdrav. Ali on ih ne prihvati! Crne su mu oči zamračene, lice kao tamni mramor. Zorana spusti ruke niz svoje malo nježno tijelo, odjeveno u modru jednostavnu haljinu.

— Ovako me susreće prijatelj moj! — šapne ona poraženo, a onda za nekoliko trenutaka pridoda: — Vaše lice izgleda kao da ste došli da mi sudite?!

— Da čujem čime se opravdavate!

Ona uzdigne glavu, pogleda mu mirno u oči:

— Pitajte što vas volja, pa sudite!

— Tko je dao Vilimu Osadu Validovo tajno pismo?

— Uzeo ga je.

— Uzeo? Gdje?

— Treba da vas prije podsjetim kako sam otišla s markizom i kinematografskom

družinom na posjed Vilima Osada.

— Još danas mi nije jasno čemu ste tamo polazili?

— Nisam li vam rekla da ću dovesti Validu svjedoka koji će dokazati da je Osado dao nahuškati Validove radnike da ubiju guvernera i njegovu ženu.

— Ali svjedoka niste doveli.

— Na putu uhvatio je Vilim Osado i mene i njega.

— Ali tajno pismo, o tom hoću da čujem.

— Evo čujte. Prije nego što sam pošla s kinematografskom družinom, dao mi je Valido ključ tajnim šiframa, da mogu kad će se uputiti s vama u samoću na izumrli krater, bude li što potrebno, brzojavki. Šifre sam napisala u svoj priručni notes, koji sam uzela sobom pošavši na Osadovo imanje. Kad nam je ono Ferica dojavio da su nam ušli u trag i da nas Osado hoće da uhiti, htjedoh pobjeći prvim vlakom preko granice, ali je bilo prekasno. Riegel me nađe na stanici i odveze u svom autu, zadavši mi poštenu riječ da će me prevesti preko granice. Oni su nam bili u tragu, a da ga zametnemo, Riegel skrene stranputicom i odveze me na svoju farmu. Odanle htjeli smo preko granice, ali u tamnoj noći zateče nas Osado, uhvati nas oboje i prisili me da napišem ono pismo što ste ga primili, kazivao mi ga u pero sam Vilim Osado.

— Mene tek zanima Validovo tajno pismo — prekine je Bojan kao da neće da mu govori o onom pismu koje mu je zadalo toliko boli.

Zorana je očito shvatila zašto ju je prekinuo. Nekoliko trenutaka je šutila i gledala u njegove oči, u kojima nije bilo ništa, već samo ledeni mračni mir.

— Kad me je Osado uhvatio, oteo mi je kožnu torbicu u kojoj bijaše notes, a u njemu Validove šifre. Eto, tako se je dočepao tajnog pisma.

— One noći kad me je Wiking prevarom dovabio k čamcu, u kojem ste imali sjediti vi, reče mi da je pismo dobio od vas i pozvao me da pitam Riegela kako su tajne šifre dospjele u njihove ruke.

— Da, jer Riegel je vidio kad su mi uzeli torbicu i očito znao da su u njemu našli notes i šifre. Znam da je sve na mene bacalo crnu sumnju, ali ipak, niste smjeli posumnjati da sam Validovo tajno pismo predala Osadu — ja!

— Nitko osim vas nije to pismo mogao poznavati, a tko bi mislio da ćete ključ pisma nositi sobom napisan u notesu.

— Bilo kako mu drago, vi ne biste smjeli sumnjati!

— Kad smo se ono sastali pred Osadom, zašto ste šutili i oborili glavu kao krivac? Zašto niste bar nešto rekli?

— Jer mi je Osado zabranio govoriti s vama.

— Ne bih se bio pokorio njegovoj zapovjedi.

— Da, ne bih se pokorila da mi nije zaprijetio ako prozborim samo riječ na hrvatskom jeziku da će onda nas ponovno baciti u tamnicu.

Bojan se ironički nasmiješi:

— Tako! Dakle ste me spasili tamnice?! Ali ipak ne shvaćam kakovog bi razloga imao

Osado da vam zabrani sa mnom govoriti?

Njegov ironički smiješak neugodno se je kosnuo Zorane jer je stisnula usta i malo problijedila, ali sasvim mirnim glasom nastavi:

— Osado me je pozivao preda se i ispitivao da li mi je Riegel ikada što pripovijedao o njegovim osnovama i činima u Nici. Barunica Splenyi i drugi sumnjali su da je Riegel postao mojim robom i da mi je morao štogod odati i zato mi je zabranio da s vama govorim. I danas sumnjaju da mi je Riegel morao štogod odati, zato ga Osado na otoku drži zatočenim, pa se ne smije nikada više odavle maknuti.

— Nezahvalnog li Osada! — reče Bojan. — Riegel mu je doveo u šake i vas i mene i Valida.

— Valida? Tko vam to reče?

— Očito je da mu ostanci leže negdje na dnu oceana!

— Varate se, on je utekao.

Ova riječ kao da je ugrijala Bojanove zjenice i umekšala načas kruto njegovo lice.

— Utekao? Otkuda vam ova vijest?

— Čula sam razgovor između Osada i Wikinga. Govorili su španjolski, ali sam razumjela gdje raspravljaju da je Valido u onom boju, kad su vas uhvatili, morao podmornicom uteći.

— Da je barem tako!

— Ja se nadam da jest.

Oboje ušutiše.

On je gledao preda se i kao da su mu neke važne misli letjele glavom, dok je ona promatrala hladno i blijedo mu lice, koje se je za nekoliko trenuta okrenulo k njoj...

— Niste li nikada čuli o kakovom razgovoru gdje se nalazi radiopostaja ovoga otoka?

— Ne, to nisam čula. Ali znam gdje se nalazi postaja tajnog kabela u Nici, koja postaja Nicu spaja s ovim otokom, ovdje se postaja nalazi, u mojoj blizini. Dijeli nas zid u dubini ove špilje. Kad me zatvoriše, pokušala sam tražiti ne bih li našla gdje kakav izlaz iz pećine. Popela sam se onamo gore i čula tipkanje brzojavnog stroja.

Ovo saopćenje vidno je Bojana iznenadilo.

— Smijem li pogledati?

— Izvolite, pokazat ću vam.

Ona ga povede u dubinu gdje bijaše prorovan mali otvor u dnu pećine. Bojan uhvati izbočine pećine i uspne se gore. Ta se je pećina raspukla u mali uzani otvor, ali je bio tako uzan da je Bojan mogao jedva provući ruku. Pokušao je da nešto vidi, ali je tamo dolje razabirao sam mrak. On se opet spusti s pećine na zemlju i vrati k Zorani.

— Vi ste govorili o tajnoj postaji u Nici.

— U koju vas je ono spremio inženjer Thomas. Ona je postaja udubljena u pećini, na kojoj počiva vila barunice Splenyi.

— Je li vam potanje poznato gdje se nalazi taj podrum u kojem su me zatvorili?

— Pod vilom prostire se obični podrum, s četiri zida. Jedan od ovih zidova treba porušiti

i onda bismo pronašli ono mjesto gdje su vas zatvorili i odakle vodi tajni kabel.

— Otkuda to znate?

— Saznala sam od Riegela one noći kad nas je Osado zatekao na granici. Pričao mi je i to — nastavi ona — da je Wiking umorio vašeg detektiva u hotelu Terminus. Riegel je bacio s jahte u more onog mornara koji je pokušao davati Osadu znakove zelenim svjetlom.

»Govori li mi to samo zato da Riegela brani da nije ubojica?« pitao se Bojan i osjeti kako mu se svaki put kad ona spominje Riegelovo ime nešto trgne u duši i svaki put plane u njemu gnjev. U isti čas osjeti da mu u grudima odzvanjaju riječi kojima je čas prije obećavala Riegelu sebe, i on osjeti želju da što prije ostavi ove odaje.

Zorana je stajala pred njim čekajući što će biti, kad se najednom on nakloni i hladno reče:

— Oprostite što sam provalio ovako k vama, ali nisam zbilja mogao da živim u neizvjesnosti kako je Osado dobio tajno pismo.

Ona ga pogleda značajno.

— Mišljah da ste došli da mi pričate kako vam je i da me utješite...

— To prepuštam onomu koji je čas prije odavde izašao! — odgovori on hladno i bešćutno.

Njezino okruglo lice problijedi, a iz toga bljedila zaplavile se velike zapanjene oči. U njima je ležalo nešto kao upropašteno, ukočeno razočaranje. Male svoje usne je stisnula, kao da silom hoće da zadrži riječi što su još navirale na usta. Bojan se hladno pokloni i reče:

— Drago mi je što sam se uvjerio da Vilim Osado nije vašom krivnjom dobio Validovo tajno pismo.

— A drugo mi ništa nemate reći? — upita ona monotonim glasom.

— Rekao sam sve što sam naumio da vas pitam.

— Ne biste smjeli zaboraviti da smo bili prijatelji.

— Jesam li se ogriješio o to prijateljstvo?

— Ne, niste — odvrati ona i pogleda preda se kao da u neizvjesnosti nešto traži. Njezin glas zvučao je nešto oporo, gotovo tvrdoglavo.

— Neću vam dulje smetati — opet će on i ponovno se pokloni te pođe k izlazu, dok je ona gledala za njim još uvijek nekim ukočenim pogledom, u kojem nije bilo nikakova izražaja, pa se činilo kao da njima pokriva sve što se u taj čas u njoj događa. Kad se Bojanova ruka dotakla zaslona na izlazu, zovne ga ona:

— Gospodine Kneževiću!

On se obazre.

— Izvolite?

— Kad smo se ono sreli pred Vilimom Osadom, vi ste rekli: Ovo je jedina žena koju prezirem.

— Rekao sam to u času kad me je progonila sumnja da ste izdali tajne šifre.

— A sad?

— Sad povlačim svoje riječi.

Izražaj njezina lica nije odavao nikakove promjene. Njezino lice ostalo je i sad mrtvo i ukočeno, gotovo ravnodušno.

— Želite li mi još što reći? — upita ju on.

— Nekoć smo mi dvoje razgovarali drugačije — reče ona mirnim glasom.

— Onda su bila druga vremena.

— Po čemu to sudite?

— Dozvolite da vam na to ne dam odgovora.

Nekoliko trenutaka ona ga je mirno gledala, pošla dva-tri koraka podalje, a onda se okrenula:

— Gospodine Kneževiću! Nikad nikoga niste tako krivo prosuđivali kao mene. Ali pustimo to! Dozvolite mi još jedno pitanje. Niste još nikada razmišljali o tome što će na koncu konca biti od nas?

— Jest, razmišljao sam. Ali odgovoriti vam na to ne mogu dok ne budem sam načistu. Možda ću vam o tom reći štogod drugi put.

— Vi ćete opet doći?

— Samo u tom slučaju budem li vam imao štogod važna saopćiti.

— Dakle su vam dozvolili govoriti sa mnom?

— Nisu. I zato treba da o našem sastanku nikome ništa ne kažete, pa ni — Riegelu!

Kad je izrekao ovo ime, ona ga je opet pogledala nekim uprepaštenim ukočenim pogledom. I onda mu reče posve hladno i mirno.

— Doviđenja!

Bojan bez riječi ostavi njezinu odaju te oprezno izađe u hodnik i ogleda se! Nigdje ne bijaše žive duše. U polumračnom hodniku potpuno mrtvilo. I on prolazi grobnom tišinom među hladnim pećinama i čini mu se kao da je živ zakopan i on i ona i sad mora da živi tu pod zemljom svoj tužni život.

Ni sam nije znao kako je ušao u svoju špilju, bacio se na postelju i zaklopio oči. Živci su mu titrali, u njemu je nešto vibriralo, kao struna o koju je netko udario teškom rukom.

Ovako je ležao čitav sat, ne misleći ni na što, kad je opet otvorio oči i pogledao na suprotni zid koji ga je dijelio od nje. Dolje na zemlji uz zid ležao je mikrofon i njemu se je činilo da i sada sluša kako u stroju odzvanja njezin glas, kad je ponudila sebe Riegelu...

Najednom digne glavu kao da je nešto opazio. S obim rukama podupre se i stade misliti.

»Ona mu je ponudila sebe! Da, ali pod uvjetom da ubije Vilima. Čudnovato! Ako se ljubi, zar se onda stavljaju uvjeti? Ali ona je stavila uvjete jer zna kad bi Riegel ubio Vilima da će se ponajprije spasiti ona i on! Zar je stavila njegovu ljubav na kušnju...

‘Nikoga niste tako krivo prosuđivali kao mene!’ reče ona. Kakvim je to glasom izrekla? Tako dubokim, teškim i mirnim glasom! Što li je time mislila? Bože moj, kakav je to bio pogled kad sam joj rekao da prepuštam Riegelu neka ju tješi. I problijedila je. Što su u tom času govorile njezine široko rastvorene oči? Sva je bila nekako drugačija nego prije. Tek sada mi pada u oči njezino držanje. Kad sam s njome govorio, nisam mogao sve razabrati. Nije li

očekivala da ću kad se uvjerim da je nevina biti s njome prijazniji? Zašto sam bio tako hladan i grub, tako krut, kao da se nije posvema opravdala? Zašto nisam s njome govorio blago kad sam saznao da nije izdajica?! Morao sam da joj budem opet prijatelj kao nekoć. Da, makar se je opravdala, u meni je još sve ostalo kruto jer mi još u ušima bilo riječi kojima se je obećala Riegelu. Kako sam bio sebičan. Zar ona nema pravo ljubiti koga hoće? Ali zašto upravo njega? Kako je mogla da uzljubi čovjeka o kojem smo svi znali, pa i ona sama, da je Osadov špijun? Svejedno. Ipak nisam smio da svoje vlastite osjećaje prema njoj podredim prijateljstvu koje joj dugujem.«

Što je dalje razmišljao, to se je jače prekoravao da joj nije rekao barem koju utješljivu i prijateljsku riječ.

Drugo jutro uđe k Bojanu Ferica.

Bojan ga je gledao silno iznenađen. Nije ga vidio već četrnaest dana, a sad najednom dolazi u posve neobičnoj toaleti. Odjeven je u radničku bluzu, na glavi mu modra kapa, a ispod zaprljanih radničkih rukava, vire — manžete! I Bojan se nije mogao suzdržati a da se ne nasmije.

— Kako ti to izgledaš? — reče Bojan gledajući Fericu, koji se je u čudnoj uniformi strašno kisela lica i s nekom tragičnom gestom spustio na stolac, a kad je on još uvijek šutio, upita ga:

— Što ti je?

— Ubit ću se!

— Ti? A molim te rad čega?

— Pogledaj me. Rekli su mi da se moram latiti posla. Turili su me u ovu modru krpu i odvukli dolje u radionu među strojeve — mene, sina velikog župana, akademski naobraženog čovjeka!

— I zato hoćeš da umreš?

— Ili da radim u elektrotehničkom odjeljenju? Ja, s mojom akademskom naobrazbom, elektrotehnički kalfa! Znadu li ovi ljudi što je to akademska naobrazba?

— S akademskom naobrazbom možeš paradirati samo u Zagrebu. U svijetu vrijedi sposobnost i talenat!

Ferica se razljuti:

— Talenat? Sposobnost? To može imati svatko!

— A akademsku naobrazbu samo onaj koji imade novca da študira! Naobrazba se može kupiti novcem, a talenat se ne da steći nikakvim blagom. To je genijalni dar prirode! Zato imaš pravo — akademsku naobrazbu imati ne može svatko, nego samo ljudi novaca i štipendija. Ovo mogu biti i posve plitki umovi, ali talenat može imati svatko koga time obdari priroda.

— Ah, daj mi mira s tvojim propovijedima! Da nisi takav obdarenik prirode, ne bi sada ovdje sjedio! Ali dakako, tebi je svejedno prljao ti svoje ruke u svijetu ili na tome otoku! Ali ja to neću i ne mogu! Strojevi zaudaraju po smradnom ulju, štropot mi ubija živce, a koliko se čovjek zaprlja od pete do glave? Ne mogu da izdržim u tom poslu.

— A zar se je protekcija tvoje barunice iscrpila?

— Ona misli samo na Riegela, a meni reče da na otoku mora svatko da nešto radi, jer Osado ne trpi dangubu.

— Onda nema druge nego da radiš. Ako ti je s voljom, uzet ću te k sebi, pa ćeš mi pomagati čistiti strojeve.

— Zar ja? šta ti pada na um! Neću i punktum.

Kad je to izrekao, uđe u radionu mladi sluga Karlo Servus i reče Bojanu da ga gospodin inženjer Thomas moli neka bi odmah došao k njemu. Ferica je nekako jače pogledao mladića čije se okruglo lice glupo smiješilo i rumenilo od zdravlja. Njegova crvena livreja urešena crvenim gajtanima bila je gotovo preuska za njegovo nabreklo tijelo i kad se je okrenuo i odlazio, najednom se Ferica trgne i reče Bojanu:

— Gledaj, ovaj tu jede, pije i ne radi ništa! Živi kao kakav mladi kralj.

— Kralj, koji je lakaj Vilima Osada!

— Ali ja volim da budem Osadu lakaj nego da budem radnik.

— Šta ti je palo na um?

— Dobra misao. Ponudit ću se za lakaja, to je ipak bolje nego da čitav dan slušam drndanje strojeva i da prljam svoje ruke.

— Eto vidiš kamo te je dovela tvoja akademska naobrazba!

Bojan sad ustane i pođe na poziv sluge do inženjera, a Ferica ostade nasamu, zapuši cigaretu i legne na Bojanovu postelju. Njegova ideja da se ponudi za lakaja sve više mu se svidjela.

— Neka govori Bojan što ga volja. Ipak je bolje ako si svaki dan dobro odjeven, makar to bila i livreja. Takav lakaj ništa ne radi, neprestano nosi okolo gospodareve naloge, a pritom dobro jede. Imat ću pri ruci i kutiju gospodarevih cigareta, a što je glavno, imat ću dobru koštu! Prokleta ta barunica! Drugdje su žene za mnom ludovale, a ona — kao da i nisam muško. Pa što je napokon ona? Sasvim obična mađarska metresa. A sad mjesto da bude sretna da ju ja uopće gledam, ona me ne opaža! Očito da me za svjedoka ne treba! Kao da je Riegel mekši, jer inače zašto bi mi uskratila daljnju protekciju.

Malo iza toga opet se je Bojan povratio.

Ferica ustane i zapita ga:

— Čuješ, ti si nekako neobično veseo? Valjda ti nisu rekli da će nas poslati kući?

— Ne, to zaista nisu!

— Pa što onda zviždukaš?

— Jer radim, a u radu čovjek nalazi zaboravi i radosti!

Ferica stade motriti Bojana koji je počeo da radi.

— Što to radiš?

— Bombe.

Ferica se povuče natrag.

— Molim te, pusti to dok izađem, a onda se možeš bombama i loptati.

Bojan uhvati Fericu za lakat i povuče ga k sebi:

— Ne budi kukavica i čuj: kad već nisi ni za što, već samo za lakaja, onda barem napregni svoja uha i slušaj što naši tamničari razgovarju, pa ako čuješ štogod zanimljivo, dođi i priopći mi.

— Hoću, samo te molim, ne igraj se s ovim praskavicama dok ne izađem.

Osam dana iza toga uleti u Bojanovu radionu opet Ferica u posve novoj uniformi. Lijepo i vitko tijelo stisnula mu je crna livreja s bijelim gajtanima.

— Pa ti izgledaš kao sluga kakvog posmrtnog društva — reče Bojan.

— Nemoj — tiho će Ferica. — Pazi što govoriš! To su obiteljske boje Vilima Osada.

— Zašto je Osado odabrao upravo mrtvačke boje? Sve mi se čini da je to simbol njegove sudbine!

— Ne govori tako glasno — šapne Ferica. — Ti znaš da sam ja sad u njegovoj službi, pa moram da budem barem nekako lojalan.

— Ah da, zaboravio sam da si ti iz lojalne familije. A sad mi reci ima li što novo?

— Jest. Upravo sam zato i došao. Ali molim te da mi dadeš poštenu riječ kao da nisi ništa čuo.

— Idi, ne buncaj koješta! Dakle, što je?

— Danas su prispjeli s kopna Vilim Osado i Wiking. Naručili su kavu i kad sam spremao šalice, čuo sam kroz zastor kako razgovaraju o tebi.

— Što su rekli?

— Raspravljali su — šaptaše Ferica ogledavajući se na sve strane — o tom kako si se ti najednom ovako promijenio. Prije si htio da umreš samo da se ne trebaš pokoriti, a sada s najvećim veseljem radiš ubojito oružje. Na to je Wiking rekao da je to učinila od tebe ljubav prema Zorani. Inženjer Thomas je opet tvrdio kako ti više ne ljubiš Zoranu, ali Wiking je uvjeravao da je to besmisleno, da si ti vrlo ponosan, pa tobože nećeš da se o tebi misli da si se pokorio rad suknje! Na koncu su zaključili da je to prava sreća što ljubiš Zoranu, jer će tu tvoju ljubav moći izrabiti za Vilimove osnove. I onda rekoše da kontesa neće tako brzo doći na slobodu, da će ju zadržati za taoca tako dugo dok ti ne pronađeš što više razorenih sredstava za rat!

— Pa kako si ti to razumio?

— Međusobno obično govore njemački, samo kad tkogod uđe, onda počnu španjolski ili engleski.

— A o Validu nisu ništa govorili?

— Jest. I o njemu su govorili. Pričali su Thomasu da im je javio neki njihov špijun da se Valido nalazi u Americi na svom imanju. S njim je i markiz.

— Hvala Bogu! — klikne Bojan gotovo ushićeno. A onda nastavi: — A ne znaš kamo to neprestano putuju s otoka, pa se opet vraćaju?

— Podmornicom polaze u Njemačku i nose sobom ratne izume što ih izrađuju gospoda zarobljeni izumitelji.

— Vidiš, ova ti valja! Lakaj i špijun! Ovo ti zvanje ipak dobro pristaje! Čitav svoj život nisi

baš nikome ništa koristio. Ovim vijestima što si mi donio iskupio si beskrajnost čitavoga tvoga života! A sad idi, prisluškuj i budi oprezan.

Ferica ostavi Bojana, koji pođe k svom risaćem stolu i zafućka veselo srijemsku melodiju posred špilje otoka Terrora!