Eric H.Cline

ARMAGEDONSKE BITKE

Megido i Jizreelska dolina od Brončanog do Nuklearnog doba

Četiri tisuće godina Jizreelska dolina je patila u skoro neprestanom ratovanju. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje, Kanaana i Palestine odražava se u mikrokozmosu u toj, krvlju natopljenoj dolini. Barem su se 34 krvava sukoba vodila uz drevno mjesto Megido i susjednim područjima Jizreelske doline, a vjerojatno, u budućnosti, slijedi i kobna majka svih bitaka - Armagedonska bitka.

Egipćani, Kanaanaci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani. Filistejci, Hasmonejci, Grci, Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mameluci, Mongoli, Palestinci, Francuzi, Australci, Nijemci Arapi i Izraelci - svi su se oni tu borili i umirali. Tu je Tutmozis III vojevao prvu bitku koja je zabilježena u svijetu; tu je Gideon vodio prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu bitku. No, to je također i mjesto završetaka, jer se očekuje da će se upravo ovdje dogoditi biblijski Armagedon.

Kada govorimo o svim tim bitkama, mogli bismo parafrazirati riječi sir Winstona Churchila: "Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije toliko mnogo njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora."

Ova je knjiga potvrda kako se povijest ponavlja, unatoč ljudskoj tvrdo­glavosti i iracionalnom nagonu za osvajanjem, što, nažalost, uvijek za sobom povlači uništavanje i smrt. Ona je čak i danas jasna potvrda da još uvijek nismo spremni izvlačiti pouke iz krikova umirućih u prohujalim tisućljećima.

Copyright © by the University of Michigan 2000 Naslov originala:THE BATTLES OF ARMAGEDDON -Megiddo and the Jezreel Valley from the Bronze Age to the Nuclear Age

05

51

83

111

127

06

11

35

Kratice

Uvod: Armagedonske bitke

1. POGLAVLJE: Povijest se ponavlja Tutmozis III i Kanaanci, 1479. pr. Kr. Allenbv i Turci. 1918 po Kr.

2. POGLAVLJE: Na rubu Egipta Pepi I i "Nos gazeline glave", 2350. pr. Kr. Amenhotep II i Jizreelska dolina, 1430. pr. Kr. Biridija i Labavu, 1360-1350 pr. Kr.

3. POGLAVLJE: Osvajanje Kanaana Debora, Barak i Sisera, 1125. pr. Kr. Gideon, Midjanci i Amalečani, 1090 pr. Kr. Saul, Jonatan i Filistejci, 1016. pr. Kr.

4. POGLAVLJE: Kraljevstva pod opsadom Šešonk I (Šišak) u Jizreelskoj dolini, 925 pr. Kr. Jehu, Joram i Ahazja, 841. pr. Kr. Neko II i Jošija. 609. pr. Kr.

5. POGLAVLJE: Na rubu carstava Antioh III i Ptolemej IV, 218 pr. Kr. Gabinije i Aleksandar, sin Aristobula II, 55. pr. Kr. Vespazijan i židovski pobunjenici, 67. po Kr.

6. POGLAVLJE: Islamski napadači Ikšididi i Hamdanidi, 946. po Kr. Fatimidi i Bizant, 975. po Kr.

Sadržaj

136

153

176

189

7. POGLAVLJE: Dolazak križara Maudud i križari, 1113. po Kr. Saladin i križari, 1182-83., 1187. po Kr. Peta križarska vojna, 1217. po Kr. Ajubidi i križari, 1247. po Kr.

8. POGLAVLJE: Snovi o slavi Mameluci i Mongoli, 1260. po Kr. Mameluci i križari, 1263-64. po Kr. Zahir al-'Umar i Nablus-Saqrov savez, 1735-73. po Kr. Napoleon na brdu Taboru, 1799. g.

9. POGLAVLJE: Borba za opstanak Rat za nezavisnost, 1948. g. Šestodnevni rat, 1967. g. Jom Kipurski rat, 1973. g.

10. POGLAVLJE: Bitka između Dobra i Zla Megido i Jizreelska dolina za vrijeme Armagedona

Kratice AUSS Andrews University Seminary Studies

BA Biblical Archaeologist

BAR Biblical Archaeology Review

BASOR Bulletin of the American Schools of Oriental Research

BibOr Bibliotheca Orientalis

EHR English Historical Review

HJAS Harvard Journal of Asiatic Studies

HSCP Harvard Studies in Classical Philology

HTR Harvard Theological Review

HUCA Hebrew Union College Annual

IEJ Israel Exploration Journal

JANES Journal of the Ancient Near Eastern

Society of Columbia University

JAOS Journal of the American Oriental Society

JARCE Journal of the American Research Center in Egypt

JBL Journal of Biblical Literature

JEA Journal of Egyptian Archaeology

JETS Journal of the Evangelist Theological Society

JNES Journal of Near Eastern Studies

JPOS Journal of the Palestine Oriental Society

JSS Journal of Strategic Studies

JSSEA Journal of the Society for the

Study of Egyptian Antiquities

JTS Journal of Theological Studies

MIO Mitteilungen des Instituts fur Orientforschung

PEFQS Palestine Exploration Fund, Quarterly Statement

VT Vetus Testamentum

WTJ Westminster Theological Journal

ZAW Zeitschrift fur Alttestamentliche Wissenschaft

ZDPV Zeitschrift des Deutschen Palastina-Vereins

Uvod: Armagedonske bitke

Kada pogledaš niz široku ravnicu Esdraelona koja se širi takoreći od naših nogu, nemoguće je ne sjetiti se da je to najveće bojno polje na svijetu, od Jošuinih dana i poraza moćne Siserine vojske pa sve skoro do naših dana. Napoleon je vodio veliku bitku na brdu Taboru; a tu je i drevni Megido, gdje će se voditi posljednja velika Armagedonska bitka.

— Poručnik H . H . Kitchener, 1878

R ijetko je mir u Izraelu. Nigdje to nije očitije nego u Jizreelskoj dolini. Četiri tisuće godina taj je kraj patio u skoro nepre­stanom ratovanju. Ustvari, čovjek bi se mogao ozbiljno zapi­

tati je li ikada postojalo vrijeme kada vladari toga područja, bilo mjesni ili strani, nisu bili u ratu. Burna povijest cijeloga Izraela, Judeje, Kanaana i Palestine, odražava se u mikrokozmosu u toj krvlju nato­pljenoj dolini, jer je praktički svaki veći napadač na Izrael morao vojevati bitku u Jizreelskoj dolini. Barem su se trideset četiri krvava sukoba već vodila na drevnom mjestu Megidu i u susjednim podru­čjima Jizreelske doline, a vjerojatno slijedi i kobna Armagedonska bitka. Egipćani, Kanaanci, Izraelićani, Midjanci, Amalečani, Filistejci, Hasmonejci, Grci. Rimljani, Bizantinci, muslimani, križari, Mame-luci, Mongoli, Palestinci, Francuzi, Turci, Britanci, Australci. Nijemci. Arapi i Izraelci - svi su se oni tu borili i umirali.

Jizreelska dolina je mjesto prvih putova: Tu je Tutmozis III vojevao prvu bitku koja je ikada zabilježena na svijetu; tu je Gideon vodio prvi poznati noćni pohod; tu su Mongoli izgubili svoju prvu bitku uopće tijekom pobjedničkoga pohoda kroz Aziju i Srednji Istok, To je također mjesto završetaka: tu je Šaul izvojevao svoju zadnju ju­načku bitku; tu je Jošija dočekao svoj usud; tu se očekuje da će se

zbiti Armagedon. Imena ratnih generala i vođa koji su se borili u toj maloj dolini odjekuju kroz cijelu povijest. Med njima: Tutmozis III, Debora i Barak, Sisera, Gideon, Saul i Jonatan, Šišak, Jehu, Joram, Jezebel, Jošija, Antioh, Ptolemej, Vespazijan, Saladin, Napoleon i Allenby, da spomenemo samo neke najpoznatije.

Vrlo su poznata i imena onih koji su poginuli u bitci u Jizreelskoj dolini. Ona uključuju mnoge spomenute vođe a i druge, ko što je Labayu, vladar Šekema u Bronč. dobu; kanaanski general Sisera; Šaul, prvi kralj Izraela; Jonatan, sin Šaula i nasljednik prijestolja; Joram, kralj Izraela; Jezebel, žena Ahaba i kraljica majka Izraela; Ahazja, kralj Judeje; Jošua, kralj Judeje; mongolski general Kitbuqa, i mnogo drugih.

Ratovi u Jizreelskoj dolini uvijek su bili spoj borbe na otvore­nom i gerilske taktike, udri i pobjegni. Konji i bojna kola Kanaanaca i Izraelićana ustupila su mjesto tenkovima i zrakoplovima izraelskih obrambenih snaga, a mačeve i lukove zamijenile su strojnice i ručne granate, ali taktike su ostale slične. Stoga su dokazi o tome kako se povijest ponavlja mnogobrojni, kao što je general Allenby u dvade­setom st. uspješno oponašao taktike koje je koristio Tutmozis III kod Megida, prije više tri tisuće i četiristo godina.

Tijekom povijesti, Megido i Jizreelska dolina bili su glavno boj­no polje za bitke koje su odlučile o tijeku civilizacije. Ne čudi što je pisac Otkrivenja vjerovao kako će se Armagedon, pretposlje­dnja bitka između Dobra i Zla, također voditi u tom kraju. Područje Jizreelske doline možemo usporedit sa sastajalištem dviju tektonskih ploča, gdje pritisak i napetost često imaju za ishod kataklizmičke događaje ogromnih razmjera što potresaju zemlju, a kojih se odjeci osjećaju nadaleko, kako u geografskom tako i u vremenskom smislu te riječi. Što se događa s tim područjem da ono pobuđuje stalno sta­nje ratovanja? Jedino će ustrajno proučavanje vojne povijesti toga područja pružiti odgovore na to pitanje. Kada govorimo o bitkama što su se vodile u granicama Jizreelske doline tijekom prošlih četiri tisuće godina, mogli bismo svakako parafrazirati besmrtne riječi sir Winstona Churchilla: "Nikada se na polju ljudskoga sukoba nije tolko mnogo njih borilo, tako često, oko tako maloga prostora."

Tabela 1 Trideset i pet bitaka koje su se vodile i koje će se još voditi u Jizreelskoj dolini

Godina Protivnici Mjesto

2350. pr. Kr.

1479. pr. Kr.

1430. pr. Kr.

1360-1350. pr. Kr.

1125. pr. Kr.

1090. pr. Kr.

1016. pr. Kr.

925. pr. Kr. 841. pr. Kr.

609. pr. Kr.

218. pr. Kr.

55. pr. Kr.

67. po Kr.

940. po. Kr.

946. po Kr.

975. po Kr.

1113. po Kr.

1182. po Kr.

1182. po Kr.

1183. po Kr.

1187. po Kr.

1217. po Kr.

1247. po Kr.

1260. po Kr.

1263. po Kr.

1264 po Kr.

1735. po Kr.

1771-1773. po Kr.

1799. po Kr.

1918. po Kr.

1948. po Kr.

1948. po Kr.

1967. po Kr. 1973. po Kr. ?

Pepi I protiv pobunjenika kod "Gazeline glave" Tutmozis III protiv Kanaanaca

Amenhotep II protiv naselja u dolini

Biridija protiv Labayua

Debora i Barak protiv Sisere

Gideon orotiv Midjanaca/Amalečana

Šaul i Jonatan protiv Filistejaca Šešonk I (Šišak) protiv Megida

Jehu protiv Jorama i Ahazje

Neko II protiv Jošije

Antioh III protiv Ptolemeja IV

Gabinije protiv Aleksandra

Vespazijan protiv židovskih pobunjenika

Ikšididi protiv Abasida (bez pobjednika)

Ikšididi protiv Hamdanida

Bizantinci protiv Fatimida Maudud protiv križara

Saladin protiv. Daburiyana

Saladin protiv križara

Saladin protiv križara (bez pobjednika)

Saladin protiv križara

Križari protiv muslimana Ajubidi protiv križara

Mameluci protiv Mongola

Mameluci protiv hospitalaca

hospitalci / templari protiv Mamluka

Zahir al-'Umar protiv Nablus-Saqrovog saveza

Zahir al-'Umar protiv Lejjuna

Napoleon protiv Otomana Allenby protiv Otomana

Izraelci protiv Arapa

Izraelci protiv Arapa

Izraelci protiv Arapa Izraelci protiv Sirijaca

Dobro protiv Zla

Jizreelska dolina

Megido Jizreelska dolina

Megido

Tanak / brdo Tabor

Brežuljak Moreh / Endor

brdo Gilboa

Megido Jizreel

Megido

brdo Tabor

brdo Tabor

brdo Tabor

Lejjun Lejjun/Aksal

brdo Tabor

brdo Tabor

Daburiya

Forbeiet

'Ayn Jalut brdo Tabor, Daburiya,

Zarin i al-Fula brdo Tabor brdo Tabor

Ain Jalut

brdo Tabor

Lejjun Al-Rawdah

Lejjun brdo Tabor

Megido

Mishmar Haemek

Zarin, Megido i Lejjun

Ramat David, zračna luka

Ramat David, zračna luka

Armagedon

Karta 1. Sirija-Palestina u Brončanom i Starijem željeznom dobu (drugo i početak prvog tisućljeća pr. Kr.)

Karta 2. Detaljna karta Jizreelske doline. (Pretiskano uz ljubazno dopu­štenje Andromede Oxford Limited, www.andromeda.co.uk © copyright Andromeda

1 . P O G L A V L J E

Povijest se ponavlja

... Zauzeće Megida znači zauzeće tisuću gradova! Zauzmite ga

čvrsto, čvrsto! — Tutmozis III okupljajući svoje postrojbe

u bitci kod Megida 1478. pr. Kr.

K onji potiho njište, toptajući nervozno, dok se njihovi jahači penju po hladnom zraku prije zore. Pred njima je dnevna zapovijed: opasan pohod uz Wadi 'Aru i kroz uski klanac

Musmus. nakon čega slijedi jurnjava preko Jizreelske doline i borba s neprijateljem koji nadzire drevni Megido, grad smješten visoko na brijegu iznad glavne ceste od Egipta prema Eufratu.

Godina je 1479. pr. Kr. a vojska koja se ustremljuje na kanaanski Megido je egipatska, predvođena faraonom Tutmozisom III ili je to godina 1918 po Kr.. pred kraj Prvoga svjetskoga rata? Jesu li postroj­be u naletu ustvari savezničke snage pod zapovjedništvom generala Edmunda H.H.Allenbyja. pripremajući se da napadnu Megido pod nadzorom Osmanlija?

Odgovor je, naravno, i jedne i druge. I Tutmozis III i Allenby ko­ckali su se poslavši svoje ljude kroz uski klanac Musmus. Od tri prolaza koja vode u Jizreelsku dolinu blizu Megida, klanac Musmus je središnji - najizravniji put no i najuži i najopasniji. Oba su čovjeka dobila odlučnu bitku, uhvativši neprijatelja nespremna i zauzevši ­­­­teško mjesto Megido.

Povijest se ponovila nakon tri tisuće četiristo godina. Je li to bila puka slučajnost? Ili je Allenby, kao gorljivi proučavatelj vojne povije­sti, znao za manevre Tutmozisa III iz daleke prošlosti? Većina Allen-byjevih biografa ustrajava na tvrdnji da je Allenby to morao znati, jer je njegova taktika tako očito oponašala faraonovu.

Bitka koja se vodila kod Megida 20. rujna 1918. opravdala je pobjednički naslov "Allenby od Armagedona" koji je general (po­slije feldmaršal vikont) Allenby dobio u danima koji su prethodili konačnoj savezničkoj ofenzivi protiv turske vojske u Palestini. Allenby je znao da ime Armagedon potječe od hebrejskoga Har Megiddo i da doslovno znači "brdo Megido". Ono je označeno u Novome zavjetu kao mjesto gdje će se održati pretposljednja bitka između snaga do­bra i zla.

"To su, uistinu, proročki duhovi koji proizvode znakove i koji od­laze kraljevima cijeloga svijeta da ih skupe za rat velikoga Dana Boga, Svemogućega ... Okupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Har-magedon. ... ( Otkrivenje )"

Megido se nalazi u Jizreelskoj dolini, također poznatoj kao ravnica Esdraelon (Esdraelon je grčka modifikacija Jizreela). Mjesto se smje­stilo skoro točno između Haife i sredozemne obale na zapadu i Ti-beriasa na Galilejskom moru na istoku. To je svakako najbogatije arheološko nalazište u Izraelu i općenito se smatra jednim od najva­žnijih arheoloških mjesta na cijelom Bliskom Istoku. Kao što sadašnji istraživači toga mjesto opisuju, "Megido je bio kraljica gradova u Ka­naanu/Izraelu, "pun masivnih utvrđenih zidina, dojmljive arhitekture i vodenih instalacija, raskošnih palača i važnih hramova. Ne čudi što je to bilo jedno od mjesta na kojima je James Michener temeljio svoju knjigu The Source (Izvor).

Svojim povoljnim položajem, Megido je nadzirao jednu od naj­važnijih cesta u drevnom svijetu, Via Maris. To je bio međunarodni vojni i trgovački put koji je prolazio između Egipta na jugu i Sirije, Fenicije, Anatolije i Mezopotamije na sjeveru i istoku. Nalazeći se po­strance od toga glavnoga trgovačkog puta u smjeru sjever-jug kako on prolazi kroz klanac Musmus (Wadi 'Ara) i vijuga kroz Jizreelsku dolinu, Megido je imao veliki strateški značaj, jer tkogod je nadzirao taj grad i tamo držao svoju vojsku vladao je vitalnim međunarodnim putom.

Stoga ne čudi, da je područje koje okružuje drevno mjesto Megi­do u Jizreelskoj dolini, vidjelo više borbi i prolijevanja krvi tijekom dugog vremenskoga razdoblja nego bilo koje drugo mjesto na zemlji - tijekom proteklih četiri tisuće godina, barem su se trideset četiri

Slika 1. Jizreelska dolina (Zev Radovan, Jeruzalem)

Slika 2. Megido i Jizreelska dolina (Zev Radovan, Jeruzalem)

bitke vodile u toj maloj dolini. Pisac Otkrivenja u Novom zavjetu logički je zaključio da će se pretposljednja bitka između dobra i zla također voditi kod Megida. Stoga je ta bitka dobila naziv Armagedon, što je postalo predmetom mnogih znanstvenih i pučkih rasprava, oso­bito zadnjih godina.

Jizreelska dolina ima približan oblik trokuta koji leži na svojoj strani, s vrhom koji dodiruje ravnicu Ake (Ako) na zapadu a svojom osnovicom gleda na rijeku Jordan na istoku. Njezin južni rub okružen tisuću metara visokim planinama brda Karmel i planinskim lancem Gilboa, proteže se tridesetak kilometara od brda Karmel da bi skoro dosegao rijeku Jordan. Brežuljci Nazareta i planine Donje Galileje čine sjeverni rub Jizreelske doline, uzdižući se ponovo skoro tri stotine metara iznad ravne donje doline. Ta sjeverna strana proteže se skoro dvadeset pet kilometara od brda Karmel na zapadu do brda Tabora na istoku. Istočna strana Jizreelske doline široka je samo jedanaest kilometara od brda Tabora na sjeveru do brda Gilboa na jugu. Među­tim, istočni kraj nikako nije najuži dio doline. Barem na jednom dijelu ona je široka samo tri kilometra.

Jizreelska dolina ispresijecana je nepresušnom rijekom Kišon i njezinim brojnim pritocima. Te vode i slabo prirodno isušivanje stvo­rile su mulj u ravnom tlu te doline tijekom većega dijela godine, osim u najsušnijim ljetnim mjesecima. Ustvari, barem od bizantskoga razdoblja do nedavno, a možda još u rimskom razdoblju pa čak i u biblijskim vremenima, veći dio tla Jizreelske doline pretvarao se u prljavu močvaru za kišnih mjeseci, što je dovodilo do širenja malarije sve do 1920-ih godina. Boljim uređenjem rijeke Kišon i isušivanjem močvara u nedavnom vremenu, uvjeti su se dramatično promijenili na bolje, ali to nije bio slučaj tijekom većega dijela pisane povijesti u toj dolini.

Ulazak u Jizreelsku dolinu sa sjevera i juga moguć je samo kroz nekoliko uskih planinskih prolaza. Većina njih je mala. Najpoznatiji među njima uzduž južnoga ruba uključuju, od najistočnijega do naj­zapadnijega, klanac koji vodi od Dothanske doline i pojavljuje se kod drevnoga mjesta Tanaka; Wadi 'Ara (klanac Musmus), koji izba­cuje svoje putnike u ravnicu pokraj mjesta Megido; manji klanac Abu Shusheh, koji izlazi blizu suvremenoga mjesta Mishmar Haemek,

kao i klanac koji se pojavljuje pokraj drevnoga mjesta Jogneam. Klanci prema dolini koje putnici najčešće koriste dolazeći sa sjevera preko brežuljaka Donje Galileje uključuju onaj što ide iz Nazareta i jedan drugi smješten točno istočno od brda Tabora, vodeći prema području Galilejskoga mora. U dolinu se može ući i sa istoka, gdje je dolina podijeljena u tri dijela brdom Taborom na sjeyeru, brdom Gilboom na jugu i brežuljkom Moreh između. U dijelu stvorenom između brežuljka Moreh i brda Gilboa, Harodska dolina se nastavlja tamo gdje Jizreelska dolina prestaje, nastavljajući prema istoku dok ne dosegne Bet-Šean (Beisan) i rijeku Jordan. Zapadni vrh doline također je jedan od ulaza, gdje se rijeka Kišon spaja preko uskoga klanca s ravnicom Ake (Ako), otvarajući pristup iz Sredozemnoga mora i prema njemu pa dalje.

Jizreelska dolina proteže se skoro preko širine Izraela, povezuju­ći obalno područje s Jordanskom dolinom i leži na stjecištu glavnih trgovačkih i vojnih putova. Stoga su tijekom povijesti, putnici koji su putovali po Izraelu u svim smjerovima - bilo to trgovci, hodočasni­ci ili napadači ratnici - bili prisiljeni gotovo u svakom slučaju prijeći dolinu i susresti s njezinim stanovnicima. Stoga ne čudi što je sko­ro svaki osvajač od otprilike 2350. pr. Kr. do 2000. po Kr morao vodi­ti bitku u Jizreelskoj dolini.

Allenbyjeva bitka kod Armagedona bila je dio mnogo većega sa­vezničkog pohoda od 18. do 21. 09. Međutim, njegova pobjeda kod Megida 2 0 . 0 9 . , zajedno s njegovim kasnijim pobjedama kod Na­zareta, Afule, Jenina i Beisana (drevni Bet-Šean) toga istoga dana, predstavljali su glavnu savezničku pobjedu. Izgleda da je odlučujući trenutak cijele ofenzive, bitka kod Megida, ubrzo imala za ishod "uni­štenje neprijateljske vojske, oslobođenje Palestine i Sirije i zauzeće Damaska i Alepoa, " kao što je sam Allenby pisao 31. 10. 1918. Možda je to bila i prijelomna točka cijeloga rata na Srednjem Istoku.

Britanski imperijalni ratni kabinet predložio je, čini se, izvorni vojni plan da se zauzme Palestina, koristeći obavijesti koje je dobio od južnoafričkoga generala Jana Smutsa, koji je posjetio Allenbyja u Egiptu i Palestini u 2.mj. 1918. Taj plan mnogo je dugovao Allen-byju, koji je želio da britanske postrojbe prve prijeđu Jordansku dolinu i poruše željezničku prugu Hejaz blizu Amana, a onda da na-

preduju u Jizreelsku dolinu, zauzmu Haifu i Tiberias i nastave mar­širati prema sredozemnoj obali do Beiruta.

Ratni kabinet odobrio je plan vojne krajem proljeća, dajući Allen-byju zeleno svjetlo. Do kraja ljeta on je bio spreman prijeći u ofen­zivu. Međutim, manje od mjesec dana prije no što je planirano da ofenziva počne, Allenby je znatno promijenio izvorni plan. On je potajno skupio snage blizu Jaffe, oko osamdeset kilometara jugoza­padno od Megida i pripremao se za napad.

Ofenziva je počela artiljerijskim bombardiranjem u 4,30 sati uju­tro 19. rujna 1918. Oko petnaest minuta poslije, invazija je zapo­čela. Napad na Megido predvodila je Četvrta konjička divizija, koja se sastojala od Desete, Jedanaeste i Dvanaeste brigade, uz potporu artiljerije i oklopnih jedinica. Uz pratnju Australske brigade lake ko­njice, Četvrta konjička divizija napustila je svoj tabor u voćnjacima naranči oko Sarone i uputila se uz Wadi 'Aru prema klancu Musmus. Kada se spustila tama, vodeća jedinica, Deseta brigada, umorna od cjelodnevnoga putovanja, promašila je ulaz u klanac i nastavila osam kilometara predaleko prema sjeveru, prije no što je otkrila pogrešku. Zapovjednik divizije, general bojnik Barrow, koji se već vozio kroz klanac sa svojim stožernim časnikom i prethodnicom brigade, Drugim kopljanicima, vraćao se uzduž klanca oko ponoći - ali njegovih po­strojbi nije bilo na vidiku. Nakon što se zbrka riješila, Barrow je degra­dirao zapovjednika Desete brigade, brigadnoga generala Howard-Vysea, na licu mjesta i dao je Dvanaestoj brigadi povlasticu da prva prođe kroz klanac Musmus. Ona je prošla bez incidenta, ko što je učinila i Jedanaesta brigada, a ubrzo nakon toga, i izgubljena Deseta brigada.

Do početka sljedećega jutra, 20. rujna, sve snage Četvrte konjičke divizije prodrle su kroz klanac Musmus i bile spremne ući na južni dio Jizreelske doline kod Megida. Međutim, savezničke postrojbe za­pazile su u zoru kontingent turskih postrojbi - Trinaestu pričuvnu pukovniju smještenu u Nazaretu - koje su ih čekale ravno ispred. Prethodnoga jutra, cijeli je turski bataljun dobio naredbu da maršira do klanca Musmus i brani ga od savezničkih postrojbi koje se pribli­žavaju, ali samo je mala prethodnica doprla do ravnice 20 rujna -iako je Turcima trebalo gotovo osamnaest sati da prijeđu kratak raz­mak od dvadeset šest kilometara od Nazareta.

Karta 4. Allenby kod Armagedona l a. Četvrta konjička divizija maršira uz Wadi 'Aru (klanac Musmus). l b. dok turska Trinaesta pričuvna pukovnija napreduje iz Nazareta prema

Megidu, 1 c. a Peta konjička divizija maršira uz klanac Abu Shusheh. 2 a. Drugi kopljanici svladavaju turske postrojbe kod Megida, 2 b. dok Trinaesta brigada napreduje prema Nazaretu, 2 c a Četrnaesta brigada maršira prema el-Fulehu (Afuli) i poslije joj se

pridružuje Petnaesta brigada. 3 a. Četvrta konjička divizija nastavlja prema el-Fulehu (Afuli) i zatim

prema Beisanu (Bet Šeanu). 3 b. Treća australska brigada lake konjice prolazi kroz klanac Musmus,

dolazi do Lejjuna i onda nastavlja dalje da bi zauzela Jenin.

Saveznički Drugi kopljanici, obično pridodani Desetoj brigadi ali sada prerazmješteni uz Dvanaestu brigadu nakon zbrke iz prethodne večeri, bili su na čelu marša tijekom cijele noći. Rano ujutro oni su

napali turske jedinice i lako ih svladali. Samo je jedan saveznički vojnik bio ranjen u okršaju. Međutim, Turci nisu tako dobro prošli. Kopljanici su ubili 46 turskih vojnika i zarobili 470. To se na kraju pokazalo kao jedina značajnija borba u bitci kod Megida 1918.

U međuvremenu, dodatne savezničke postrojbe napredovale su prema zapadnom dijelu Jizreelske doline, nekoliko kilometara sjever­no i zapadno od Megida. Peta konjička divizija - koja se sastojala od Trinaeste, Četrnaeste i Petnaeste brigade, te artiljerije i oklopnih jedinica - spremila se za pohod rano ujutro 19. 09. i uputila prema klancu Abu Shusheh, koji ide usporedno s klancom Musmus. Divizija se kratko zaustavila kod sela Liktera (moderne Hadere), gdje su osta­vljene Petnaesta brigada i njezina artiljerija kako bi mogli prijeći na­poran teren po dnevnom svjetlu sljedećega dana. Ostatak divizije ušao je u klanac Abu Shusheh u predvečerje i došao do Jizreelske do­line, blizu današnjega naselja Mishmar Haemek, nekoliko sati nakon ponoći 20. 09.

Odatle su se i Trinaesta i Četrnaesta brigada Pete konjičke divizije okrenule prema istoku, a onda usmjerile prema odvojenim ciljevima. Trinaesta brigada otišla je okušati sreću prema sjeveru u pravcu Na-zareta, gdje je bio smješten neprijateljski stožer. Doprla je do Naza-reta rano ujutro na potpuno iznenađenje njemačkoga zapovjednika, Limana von Sandersa, koji je navodno pobjegao u pidžami, jedva izbjegavši uhićenje. Četrnaesta brigada marširala je prema jugu u pravcu el-Fuleha (moderne Afule) i uz malo napora zauzela grad. Tamo im se poslije istoga dana pridružila Petnaesta brigada.

Nakon kratke ali odlučujuće bitke kod Megida, cijela Četvrta ko­njička divizija nastavila je uz drevne humke prema el-Fulehu (Afuli), dospjevši do grada oko osam sati ujutro pola sata nakon što je grad zauzela Peta konjička - i zatim nastavila prema Beisanu (Bet Šeanu), kojega su dosegnuli i zauzeli u kasno poslijepodne istoga dana, 20. rujna. Slijedeći u stopu Četvrtu diviziju kroz klanac Musmus, austral­ska konjička divizija došla je do Lejjuna, arapskoga sela smješteno­ga pokraj Megida, do podne 20. rujna; Treća australska brigada lake konjice zauzela je Jenin toga poslijepodneva.

Tako su, do večeri 20. 09., nepunih trideset i šest sati nakon po­četka vojne, Allenbyjeve postrojbe postigle svoj cilj. One su opkolile

cijelu Sedmu i Osmu tursku vojsku i osigurale nadzor Palestine. Sama Četvrta konjička začudo je pokrila oko 128 km za manje od jednoga i po dana, izgubivši pri tome samo dvadeset i šest konja. Taka je pobjeda nadmašila najbolje Allenbyeve snove, jer je postala stvarnost brže nego se on mogao nadati. Ujutro pred napad pisao je svojoj ženi, "Počinjem mislit da možemo postić vrlo veliki uspjeh"; samo 5 dana poslije pisao joj je, "Ja sam sam gotovo zaprepašten veličinom te pobjede."

Strategija za pohod na Megido, kao što ju je na kraju odobrio Britanski imperijalni ratni kabinet, obično se pripisuje samo Allen-byju, iako je sam Allenby poslije često govorio da je, ustvari, plan za odlučnu bitku kod Megida predložio Louis Bols, tada njegov šef stožera a poslije glavni zapovjednik britanskih snaga u Palestini. Prema nekoliko njegovih biografa, Allenby je osjećao da je izvorni plan, koji je podnio general Smuts a odobrio Britanski imperijalni ratni kabinet u veljači 1918. bio suviše ograničen i neambiciozan. Kapetan Cyril Falls, koji je sastavio službenu povijest Prvoga svjet­skoga rata na temelju dokumenata u britanskim arhivima, poslije je napisao knjigu o Allenbyjevoj konačnoj ofenzivi, zapisavši da je izvorni plan "bio dovoljno dobra shema, ali ne smiona," i da "on ne bi doveo do uništenja turskih vojski." Falls nastavlja:

On /Allenby/ razmišljao je o njemu još 3 tjedna prije nego što je. na povratku s jutarnjega jahanja, iznenadio svoje korpusne zapov­jednike najdrastičnijim ispravkom ... Bila je /to/ uloga konjice koja je najtemeljitije promijenjena. Značilo je to marširati na El Afulu. 40 km sjeveroistočno od Tul Karma, a zatim ući u ravnicu Esdraelon kod Lajuna (Megida). Ostavljajući snage da zatvore tursko povlačenje prema sjeveru i sjeverozapadu, značilo je to sići u Jordan­sku dolinu kod Beisana ... Bio je to sasvim drugi plan. smion, veli­čanstven. Ako netko zapita je li to bila shema glavnoga zapovjed­nika, neka mu se odgovori s još jednim pitanjem. Koji bi stožerni časnik predložio takav plan koji uključuje veliku mogućnost da će konji pobjeći iz svoga prijevoza i morati živjeti na zemlji, za koju se očekivalo daje pustija nego što je ustvari bio slučaj?... On je doi­sta imao malo veze s prvim planom, a još manje s onim, pravim pješadijskim, što gaje predložio general Smuts nakon posjeta Allen-byju i kojega je ustvari odobrio Ratni kabinet u proljeće.

Kako je Allenby došao na tu zamisao? Njegovi biografi bilježe činjenicu da je on izučavao vojnu povijest i mnogo čitao o drevnome Egiptu, Siriji-Palestini prije i tijekom svoje vojne iz 1918. Jedan biograf, pukovnik (poslije sir general) Archibald Percival Wavell, koji je napisao nekoliko knjiga o bitkama na Bliskom Istoku, uključujući i Allenbyjevu vojnu, primjećuje da je Allenby koristio knjige o drevnom Bliskom Istoku, prikaze križara i Herodotove povijesti -pa da je čak nešto od toga materijala nosio na bojišnicu. Wavell dalje kaže:

Sigurno nijedan zapovjednik nikada nije tako pomno proučavao povijest i topografiju ratišta na kojemu je ratovao kao general Allenby. Dvije je knjige čitao gotovo svakoga dana, Bibliju i George Adam Smithovu Historical Geography of the Holy Land. (Povijesna geo­grafija Svete Zemlje).

Otprilike, 3.400 godina prije Allenbyja, Tutmozis III također je vodio rat kod Megida, u vojni koja se jezgrovito opisuje u knjizi Georgea Adama Smitha.

Najranija povijesna bitka kod Megida vodila se 1479. pr. Kr. između egipatske vojske Tutmozisa III, koja je došla iz Sharona srednjim od tri klanca u Esdraelon, i snaga nekih sirijskih država ujedinjenih protiv Egipta. Zemljopisni detalji egipatskih priprema za tu vojnu i napredovanje sjeverno od Gaze od velikoga su zanimanja zbog nji­hove bliske podudarnosti sa svim kasnijim napredovanjima vojski od Sharona do bitke u Esdraelonu.. .

Tutmozis III bio je možda najveći egipatski faraon, barem u smislu vojnih pobjeda. On je naslijedio svoga oca na egipatskom prijestolju 1490. pr. Kr. kada mu je bilo samo deset godina. S obzirom da je bio tako mlad, umjesto njega vladala je njegova maćeha, Hatšeput, naj­prije kao koregent, a zatim kao "faraon" sa svim nasljednim pravima. Tutmozisu III trebalo je mnogo godina da preuzme isključivo pravo na prijestolje od Hatšepsut. Kada je jednom to doživio, nadoknadio je izgubljeno vrijeme. Godine njegova isključiva vladanja označuje ogromna građevinska aktivnost i brojni vojni pohodi u Siriji-Pale­stini u rasponu od samo dvadeset godina.

Prva vojna koja je dosegnula vrhunac zauzećem Megida, bila je najvažnija i najpotpunije je zabilježena. Priča o napadu Tutmozisa III na Megido 1479. pr. Kr. tako je dosad vrlo dobro poznata i prepri­čavala se mnogo puta u zadnjim godinama. Ta je bitka prva u povijesti svijeta za koju imamo tako detaljan prikaz. Međutim, tek kada je Champollion dešifrirao egipatske hijeroglife 1823. moderni je svijet otkrio strategiju koja je bila uključena u tu bitku.

Pohod na Megido Tutmozisa III, detaljno je zabilježen u pretisku njegovih Anala koji su ispisani na zidovima hrama Amon u Karnaku u Egiptu. To je prepisano iz dnevnika što gaje vodio tijekom stvarno­ga pohoda kraljev pisar, Tjaneni. Dnevnik, izvorno napisan na svitku pergamenta i pohranjen u hramu, ispisan je kao niz sažetih, činjenič­nih natuknica, koje su poslije prenesene u književnu, slikovitu prozu i na kraju upisane na zidu hrama. Izgleda da je to bio model za većinu godišnjih natuknica na tim zidovima, iako su one za kasnije pohode manje razumljive od onih ranijih. Obavijesti sadržane u tim Analima nadopunjene su trima dodatnima natpisima koji spominju razne vido­ve pohoda na Megido, zabilježenima na stelama pronađenima u Ar-mantu, Gebel Barkaeu i Karnaku, u Egiptu.

Tutmozis III konačno je zadobio egipatsko prijestolje nakon ne­stanka (a vjerojatno smrti) njegove maćehe, Hatšepsut. U to su vrijeme kanaanski vladari Sirije i Palestine bili vazali moćnoga egipatskoga carstva na jugozapadu i plaćali su danak egipatskim gospodarima. Kralj Kadeša, grada na rijeci Oront u Siriji, možda predviđajući sla­bost u Egiptu zbog faraonova nasljedstva, poveo je pobunu kanaanskih kraljeva protiv mladoga egipatskoga faraona. Pobunjenička kanaan-ska vojska skupila se u Jizreelskoj dolini, u gradu Megidu. Među nji­ma su bili brojni vladari i ljudi iz zemalja tako udaljenih kao što je Mezopotamija (moderni Irak i Iran), sjeverna Sirija i južna Anatolija (moderna Turska). Ne zna se točno koliko je velika bila ta pobunje­nička vojska, iako se procjenjuje na oko 10 do 15 tisuća ljudi, uključujući kako borna kola tako i pješadiju.

Kao odgovor, Tutmozis III sakupio je svoju vojsku kod Silea, tvr­đave u istočnoj Delti na granici Egipta, a onda je brzo marširao sve do Gaze, tako da je razdaljinu od 240 km prešao samo za de­set dana. Tutmozisov forsirani marš prešao je ogromnu razdaljinu u

vrlo kratko vrijeme, osobito ako se uzme u obzir broj ljudi, konja i opreme. Procjenjuje se da je egipatska vojska brojila između deset i dvadeset tisuća ljudi. Vojska Tutmozisa III zatim je nastavila marši­rati još deset dana stigavši u Jehem (Yemma), grad na južnim padinama planinskoga lanca Karmel, vjerojatno 6. svibnja 1479. pr. Kr. Razda­ljina od Gaze do Jehema samo je oko 128 k m . , otprilike polo­vica razdaljine od Silee do Gaze, a ipak je vojsci, izgleda, trebalo isto toliko vremena da prijeđe tu manju razdaljinu. To može značiti da je faraon posvetio neko vrijeme podvrgavanju pobunjeničkih grado­va kao što je Joppa (moderna Jaffa) i Gezer dok je marširao.

Pretpostavlja se da se vojska Tutmozisa III odmarala nekoliko dana u Jehemu dok su se izviđanja nastavila. Ratno Vijeće sastalo se 11. 05. kako bi odlučilo o najboljem putu za napredovanje prema Megidu. Anali bilježe uvodni govor Tutmozisa III

Godina 23, 1. mjesec treće sezone, dan 16 - sve do grada Jemena ... /Njegovo veličanstvo/ naredilo je konferenciju ... govoreći kako slijedi: "Ta /bijedna/ vojska Kadeshova došla je i ušla u Megido. On je /tamo/ sada. Pozvao je k sebi prinčeve /svih/ stranih zemalja / koje su bile lojalne/ Egiptu, kao i (one) sve do Naharina i M/itannija/, one iz Hurua, one iz Kodea, njihove konje, njihove vojske /i njihove ljude/, jer kaže on - tako smo obaviješteni - 'Ja ću čekati /ovdje/ u Megidu /da se borim protiv njegova veličanstva/.' Hoćete li mi reći /što vam leži na srcu/?"

Pretpostavlja se da su postojale tri mogućnosti kako nastaviti od Jehema do Jizreelske doline: krivudavi sjeverni put koji se gubio u ravnici pokraj današnjega Mishmar Haemeka, nekoliko kilometara sjeverno i zapadno od Megida; krivudavi južni put kroz Dothansku dolinu koji se gubio u ravnici pokraj grada Tanaka, nekoliko kilometara južno i istočno od Megida; i ravni središnji put uz klanac 'Aruna ili Wadi 'Ara (sjeveroistočni i moderni Nahal Iron, također poznat kao klanac Musmus) koji je vodio u ravnicu pokraj samog grada Megida.

Pitanje je bilo hoće li se uputiti središnjim klancem koji je izravno vodio u Megido ili jednim od alternativnih klanaca prema sjeveru i prema jugu. Kao što smo vidjeli, središnji klanac bio je najizravniji put, ali on je bio također i najuži pa je tako bio pogodan za zasjedu Kanaanaca. Vijeće je predlagalo Tutmozisu III da pođu bilo sjevernim bilo južnim putom; njihove riječi zapisane su na zidovima u Karnaku.

Kako to izgleda poći tim /putom) koji postaje (tako) uzak? /Govore da/je neprijatelj tamo, čekajući /izvana, dok oni/postaju (sve) brojniji. Neće li konj (morati) ići za /konjem, i vojskom/ i ljudi isto tako? Hoće li se naša prethodnica boriti dok /pozadina/ čeka ovdje u 'Aruni, i ne može se boriti? Dakle, tu su dvije (druge) ceste. Jedna od cesta - pa­zite, ona je /istočno od/ nas, tako da izlazi kod Tanaka. Druga - pazite, onaje na sjevernoj strani Djeftija, i mi ćemo izići sjeverno od Megida. Neka naš pobjednički gospodar pođe onom koja /zadovoljava/ njego­vo srce, (ali) ali nemojte nam narediti da idemo teškom cestom!

Međutim, Tutmozis III nepokolebljivo je odbacio njihov savjet. Pretpostavljajući da će vođe Kanaanaca razmišljati kao i njegovo ratno vijeće i prema tome očekivati da egipatska vojska prođe bilo kroz sjeverni bilo kroz južni klanac (ili kroz oba), on je odlučio poći neo­čekivanim putem i povesti svoju vojsku kroz opasan središnji klanac (Musmus). Kao što natpis u Karnaku bilježi, Tutmozis III odgovorio je svom vijeću: "Ja ... ću poći po toj 'Aruna cesti!"

Sljedeći dan Egipćani su posvetili pripremama. Vojska je 13. 05. marširala prema 'Aruni, gdje je provela noć. Rano ujutro 14.

05., marš na Megido počeo je najozbiljnije. Sam faraon bio je na čelu vojske, koja se, prema procjenama, protezala skoro dvadeset dva k m . Klanac Musmus tako je uzak (samo 10 metara u jed­nom dijelu) da je egipatskoj vojsci trebalo vjerojatno barem 12 sati da dođe do Jizreelske doline na drugom kraju. Ipak, izgleda da je prolaz prošao bez borbi osim manjega okršaja na ulazu u klanac. Utaborivši se pokraj potoka Qina gdje se klanac Musmus otvara u Jizreelsku dolinu iza Megida, Tutmozis III omogućio je svojim sna­gama da zbiju redove i da se odmore tijekom noći.

Kako se pokazalo, Tutmozis III imao je pravo. Pobunjenička ka-naanska vojska nije očekivala da će Egipćani doći kroz središnji klanac pa je usredotočila svoje snage na sjevernom i južnom klancu, a samo mala pričuva čuvala je klanac Musmus. U ranim satima 15. 05., Egipćani su napali, iznenadivši pobunjenike i opkolivši ih. Točni detalji same bitke ponešto su nejasni, ali izgleda da je Tutmo­zis III najprije prešao potok Qinu i raširio svoje ljude prema istoku i zapadu. On je onda poslao jedno krilo svoje vojske, uključujući borna kola, da napadne uokolo sjeverozapadno od Megida, dok je drugo krilo poslao da napadne jugoistočno od grada. Izgleda da se

Karta 5. Tutmozis III i Kanaanci 1. Kanaanske snage okupljaju se kod Megida. 2. Tutmozis III maršira s egipatskom vojskom kroz Wadi 'Aru (klanac

Musmus). 3. Egipatski napad iznenađuju male kanaanske snage ostavljene da brane

Megido. 4. Kanaanske snage raspoređene sjeverno i južno od Megida žure se pri­

družiti borbi, ali Egipćani pobjeđuju. 5. Preživjeli Kanaanci nalaze se unutar grada Megida pod opsadom prije

nego što se konačno predaju Tutmozisu III

sam Tutmozis III smjestio u središtu s ostatkom svojih snaga, zapo­vijedajući iz svojih zlatnih bornih kola. Kanaanske snage, vidjevši da su napadnute s obje strane i da im prijeti okruženje, probile su se i pobjegle u panici. Opis Tutmozisa III u Tebi sažeto bilježi napad i njegov ishod.

Onda se /njegovo/ veličanstvo postavilo /na čelo/ svoje /vojske/... /Ono nije srelo/ nijednoga jedinoga /neprijatelja. Njihovo/ južno krilo bilo je u Tanaku, /dok je njihovo/ sjeverno krilo bilo na južnoj strani /Doline Qina/. ...Njegovo veličanstvo krenulo je u bornim kolima od suhoga zlata, ukrašenima njegovim borbenim znakovi­ma... Južno krilo vojske njegova veličanstva bilo je na brijegu južno od /potoka/ Qine, a sjeverno krilo bilo je sjeverozapadno od Megida, dok je njegovo veličanstvo bilo u njihovom središtu Onda su oni vidjeli kako njegovo veličanstvo savladava /neprijatelje/ koji su pobjegli /prema/ Megidu s izrazima straha na licima. Oni su napu­stili svoje konje i svoja kola od zlata i srebra ...

Međutim, na žalost samog Tutmozisa III njegova se vojska zau­stavila da pljačka tabore kanaanske vojske, uključujući i šator kralja Kadeša. To je stanovnicima Megida ostavilo dosta vreme­na da zatvore gradska vrata, podignu vojnike u bijegu preko zidina uz pomoć konopa načinjenih od isprepletene odjeće, i uskrate Egip-ćanima potpunu pobjedu toga dana. Egipćani su odmah opsjeli grad, iskopavši oko njega širok jarak i izgradivši zid od balvana. Ali pre­ma steli Jebel Barkal, prošlo je punih 7 mjeseci prije nego što je grad pao, a za to vrijeme kralj Kadesha je pobjego. Plijen koji su Egipćani zarobili uvelike im je nadoknadio dugo čekanje - kao što je Tutmozis III zabilježio u Karnaku.

/Popis plijena koji je vojska njegova veličanstva odnijela iz grada/ Megida: 340 živih zarobljenika i 83 radnika; 2.041 konj, 191 ždrijebe, 6 pastuha, i .. .magaraca; jedna borna kola izrađena od zlata, sa zlatnim likom, koji je pripadao tom neprijatelju, /1/ lijepa borna kola izrađe­na od zlata koja su pripadala princu /Megida/. ... i 892 borna kola njegove jadne vojske - ukupno 924; 1 lijepi oklop od brončanih plo­čica koji je pripadao tom neprijatelju, /1/ lijepi oklop od brončanih pločica koji je pripadao princu Megida, i/ 200 oklopa od /kožnatih/ pločica koji su pripadali njegovoj jadnoj vojsci; 502 luka, i 7 motki od drva meru, optočenih srebrom, iz šatora toga neprijatelja.

Nije potpuno jasno koji su grad kod Megida (tj. koji od 20 naselja smještenih jedan poviše drugoga na tom mjestu) opsjedali i konačno osvojili Tutmozis III i njegove snage 1479. pr. Kr. Najvje­rojatnije je osvojio grad Stratum IX, kako su ga nazvali arheolozi

Slika 3. Detaljan pogled na Wadi 'Ara / klanac Musmus (Erich Lessing, Beč)

iz Chicaga. Izgleda da je Stratum VIII izgrađen u fazi ponovne gradnje neposredno nakon opsade.

Nakon što su osvojili još nekoliko gradova u Jizreelskoj dolini, kao što su Shimon/Shimron, Tanak, Geba-Shumen, Ophel, Šunem i Yoqneam, Tutmozis III i njegovi ljudi vratili su se u svoju domo­vinu u Egipat sredinom listopada, završivši tako prvu od svojih sedamnaest vojni u Siriji-Palestini, koje su se vojevale skoro svake godine u sljedeća 2 desetljeća njegove vladavine. Pohod na Me-gido bio je, izgleda, najznačajniji, jer je odmah ponovo uspostavio egipatsku vlast na tom području i pokazao je Kanaancima da njihovi gospodari namjeravaju tamo i ostati. Ustvari, možda se egipatski guverner Kanaana namjerno smjestio u Megidu. Egipatska prisut­nost na južnom Levantu ostat će stabilna u sljedećih dvjesto godina.

Međutim, ostalo je još nekoliko tajni oko osvajanja Megida što ga je izvršio Tutmozis III. Kao što su znanstvenici ukazali, nikakva

Slika 4. Suvremeni pogled na Wadi 'Ara / klanac Musmus (Zev Radovan, Jeruzalem)

iskopavanja nisu otkrila ostatke porušenoga Megida. Jesu li stanov­nici konačno otvorili gradska vrata i predali se, izbjegavajući tako razaranje svoga grada? Također nema dokaza za postojanje gradskih zidina u Megidu u Kasnijem brončanom dobu. Kako je Tutmozis III mogao opsjedati neutvrđeni grad sedam mjeseci? Pojavljuju se 3 moguća rješenja.

1. Možda su ranije, masivne utvrde iz Srednjega brončanoga doba izgrađene oko Megida nastavljale funkcionirati u Kasnijem bron­čanom dobu, tako da nije bilo potrebe za novim sustavom zidina.

2. Možda je Megido bio neutvrđen. Ako je tome bilo tako, egipatska vojska ne bi morala porušiti zidine ali još uvijek bi morala napasti grad i njegove branitelje.

3. Možda je opsada trajala samo jedan mjesec a ne sedam. Možda zapisi Tutmozisa III znače da su on i njegova vojska, u vremenu između početka opsade i kasnijega povratka vojske u Egipat, na­predovali u Libanon, osvojili tri druga grada i marširali cijelim pu­tom natrag u Egipat. To može govoriti da je razdoblje od sedam

mjeseci pokrilo jednomjesečnu opsadu Megida kao i sve druge aktivnosti, a ne samo opsadu samoga Megida.

Daljnja istraživanja, uključujući i ona koja trenutno vrše Sveuči­lište u Tel Avivu i Pennsylvania State University, možda će napokon razriješiti te dvojbe i baciti novo svjetlo na vojnu Tutmozisa III pro­tiv Megida 1479. pr. Kr.

Sličnosti između Allenbyjeva i Tutmozisova III osvajanja Megi­da, osobito njihove odlučne odluke da udare kroz klanac Musmus, mnoge su navele na zaključak da se povijest nije samo ponovila, već daje svjesno sebe oponašala. Još je početkom 1920-ih godina egip-tolog Harold Nelson to doveo u vezu, zapažajući da su i Allenby i Tutmozis III porazili "neprijatelja koji je napredovao iz sjevera pre­ma Egiptu." Nelson je naglasio "uočljivu usporedbu" između "stra­tegije najranijih i najkasnijih pobjedničkih zapovjednika vojni u središnjoj Palestini." Te dvije bitke od tada su se povezivale u raz­nim tekstovima.

Ali je li Allenby doista znao za vojnu Tutmozisa III kada je ostva­rivao svoj plan bitke? Pojedini autori postavljaju objavljivanje Nel-sonove knjige o bitki kod Megida, koja je nekoliko desetljeća važila kao konačan opis te vojne, u godinu 1913., a to je datum koji se poja­vljuje na koricama knjige. U tome slučaju ona bi bila dostupna Allen-byju 1918. godine. Međutim, sam Nelson navodi u predgovoru da se knjiga nije pojavila prije 1920., jer se on "zatekao iza turskih redova tijekom cijeloga rata." Stoga ona nije mogla biti dostupna Allen-byju, pa čak ni u obliku rukopisa, čak dugo vremena iza kraja rata.

Allenby je, kao što znamo, redovito konzultirao Adam Smithovu Povijesnu geografiju Svete Zemlje. Ali postoje problemi u citiranju te knjige kao izvora Allenbyjeve strategije. Iako je Smithova knjiga bila izvorno objavljena 1894., njezina prva dva izdanja nisu sadrža­vala raspravu o vojnama Tutmozisa III. Četvrto izdanje pojavilo se 1896, sadržavajući više bilježaka i novi predgovor ali još uvijek nije spominjalo vojnu Tutmozisa III u Kanaanu. Sljedeća izdanja obja­vljivala su se skoro svake godine, ali nije došlo do bitnih promjena u tekstu više od tri desetljeća. Izdanje objavljeno 1919. - nakon Allen­byjeve uspješne vojne kod Megida - spominje bitke koje su kod Me-

Slika 5. Megido (Zev Radovan, Jeruzalem)

gida vojevali Debora, Barak i Sisera; Gideon i Midjanci; Šaul i Fili-stejci; Jehu, Joram i Ahazja; te Jošija i faraon Neko, kao i sukobe iz­među Saladina i križara i između Napoleona i Turaka. Ali nema upute na Tutmozisa III i njegovu bitku kod Megida.

Smith je značajno nadopunio svoj tekst 1931. za dvadeset peto izdanje. To izdanje uključuje po prvi put opis pohoda Tutmozisa III na Megido koji su biografi često citirali kao izvor za Allenbyjev vojni plan. Ono što je zavelo biografe bilo je nekoliko rečenica u uvo­du dvadeset petoga izdanja.

U ovom sam izdanju slijedio pojedine faze vojne iz 1917-18. gene­rala Allenbyja ... Mnogo su mi pomogli velikodušni prilozi feld-maršala vikonta Allenbyja i mnogih njegovih časnika u Palestini kako bi moja knjiga bila doista korisna u prikazu strategije i taktike njihove vojne.

Koliko je god Allenby mogao profitirati čitajući ranije inačice Povijesne geografije Svete Zemlje, on nije mogao čitati Smithov opis vojne Tutmozisa III kod Megida-jer je on napisan tek 1931., punih trinaest godina nakon što je Allenby skovao svoj plan da napreduje kroz klanac Musmus.

Ali priča se tu ne završava. Prije Allenbyjeve vojne kod Megida iz 1918., britanski arheolog sir William Flinders Petrie objavio je svoju Povijest Egipta u nekoliko svezaka; prvo izdanje toga djela pojavilo se 1896., a kasnija promijenjena izdanja objavljena su 1898. i 1904. Drugi svezak toga ogromnoga djela sadržavao je potpuni prijevod Anala Tutmozisa III, uključujući i zapis o njegovoj vojni kod Megida. Slično magnus opus, nazvano Ancient Record of Egypt (Drevni zapis o Egiptu), pojavilo se 1906. iz pera arheologa sa Sveučilišta u Chica-gu, Jamesa Henryja Breasteda (poslije direktora Orijentalnoga insti­tuta na Sveučilištu i poticatelja čikaških iskopavanja kod Megida od 1925-39.). Drugo izdanje uključuje Breastedov vlastiti prijevod i nje­gov komentar Anala Tutmozisa III u Karnaku, uključujući i bilješke o faraonovoj vojni protiv kanaanskoga saveza kod Megida.

Prema tome prikazi egipatskoga zaposjedanja Kanaana bili su dostupni 1918. Ali je li ih Allenby čitao prije vlastitoga osvajanja Palestine? Allenby, koji se nalazio u Kairu 1917., barem je morao znati za Petriea i Breasteda, koji su bili među svjetski poznatim egi-ptolozima. Također je moguće da je Allenbyjeva mašta dobila poti­caj u općim prikazima bliskoistočnih vojni, kao što je rana recenzija Povijesne geografije Svete Zemlje od Georgea Adama Smitha, koju je napisao Coutts Trotter 1894. za Geographical Journal - a to je časopis za koji znamo da ga je Allenby čitao, jer Gardner izvješćuje:

Sam je Allenby proučavao Palestinu marljivošću studenta koji radi na doktoratu, kao i generala koji se pripremao osvojiti tu zemlju. Njegova žena u Londonu zatražila je članke koji su se pojavili u Geographical Journalu.

Iako Trotter ne spominje Tutmozisa III ni njegovu vojnu kod Megida u svojoj recenziji Smithove knjige, on piše:

Pristup Pomorskoj ravnici, i preko lakih cesta u veliku ravnicu Es-draelon, predstavljao je utabanu stazu za egipatske vojske koje su išle sjeverno prema Tiru, Sidonu i Maloj Aziji, ili istočno Jizreelskom dolinom do Jordana i Damaska; to je bio i put sirijskih, babilonskih i perzijskih napadača. Poslije su preko Esdraelona došli grčki nase-ljenici iz konfederacije Dekapolis, Rimljani, te, tisuću godina poslije, križari.

Zar ne bi Allenby, kao pronicavi proučavatelj vojne povijesti, razmotrio oponašajuće ratne taktike koje su se tako često pokazale uspješnima tijekom tisuća godina?

Allenby je isto tako znao mnogo o vojnoj povijesti Jizreelske doline. H. L. Eason, očni kirurg koji je sreo Allenbyja u Egiptu 1917., sjeća se da je i prije palestinske vojne, general bio "uvjeren da će se na nepromjenljivom Istoku povijest ponoviti, " i Eason se prisjeća da je "na samom početku /Allenby/ rekao da će se odlučna bitka te vojne voditi u klancu Megida." Međutim, da je Allenby znao za voj­nu Tutmozisa III kod Megida, zar on i njegovi biografi ne bi spome­nuli tu činjenicu? Jedan znanstvenik otišao je tako daleko da se pitao nije li "to bio pukovnik /Lawrence od Arabije /, sa svojim poznavanjem drevne povijesti, koji je prvi dao navještaj što je potaknuo Allen-byev potez." Ali opet, iako je to zanimljiv navještaj, sigurno bi Lawrence, ili jedan od Lawrenceovih biografa spomenuo tu činjenicu.

Također je važno napomenuti da Allenby nije točno slijedio stra­tegiju Tutmozisa III Iako je faraon koristio samo središnji klanac Mus-mus, Allenby je ustvari poslao postrojbe kroz dva moguća klanca. Četvrta konjička divizija prošla je kroz klanac Musmus do Megida, ali Allenbyjeva Peta konjička divizija ušla je kroz manji klanac Abu Shusheh upravo prema sjeveru, na putu za Nazaret i Afulu. Nasreću po Allenbyja, Turci nisu pokrili klanac Abu Šušeh, pa je tako izbje­gnuta smrtonosna zasjeda.

Tijekom iskopavanja 1996. godine kod Megida, sadašnji lord Allenby posjetio je nalazište i rekao da je njegov prastric znao za bitku Tutmozisa III kod Megida te da je prema tome promijenio pohod što gaje predložio Britanski ratni kabinet. On je to navodno rekao u pismima svojoj ženi. Nijedan biograf koji je imao pristup Alelnbyjevoj arhivi nikada nije spomenuo takvu raspravu u Allen-byjevim pismima. Međutim, sretnim stjecajem okolnosti, postoji konačan odgovor, ali on se ne nalazi u Allenbyjevoj arhivi. Umjesto toga, on dolazi iz neočekivanoga izvora - bilješke datirane 10. ­­­ 1919. u osobnom dnevniku arheologa Jamesa Breasteda sa Sveučilišta u Chicagu. Bilješka u Breastedovom dnevniku iznosi razgovor koji se vodio između njega i generala Allenbyja kada su oba bila u Kairu nakon rata. Allenbyjevi su pozvali Breasteda, između

ostalih, na večeru. Za vrijeme večere Breasted je dulje razgovarao s Alelnbyjem. Razgovor je objavljen u Charles Breastedovom ­­­­topisu njegovoga oca.

Kada su Allenbyjevi stigli iz Engleske, pozvali su me na večeru u rezidenciji /u Kairu/. Bilo je vrlo ugodno, uopće ne ukočeno ili formalno, usprkos brojnim važnim osobama koje su bile nazo­čne, ... Nakon večere, Allenby me, na moje veliko iznenađenje, poveo do naslonjača podalje od ostaloga društva, i nakon što je sjeo počeo govoriti o mojoj primjedbi. ... Nastavio mi je govo­riti tijekom ostatka večeri, bez prekida i ne upućujući nijednu riječ ostalim gostima. ... Tek je prije nekoliko mjeseci Allenby zadao odlučujući udarac vodećem orijentalnom carstvu /Turskoj/, koja je vladala Bliskim Istokom oko šest stoljeća. ... Miran, prirodan način na koji je govorio o značajnim događajima u ko­jima je on igrao tako veliku ulogu, njegova nepatvorena i neupit­na iskrenost, duboko su me se dojmile, tim više što je jednostav­nost njegova ponašanja u početku posve prekrila veličinu toga čovjeka. ... Ne mogu se sada sjetiti što je u tome trenutku us­mjerilo naš razgovor prema bitci kod Megida, ali Allenby je oči­to razgovarao o tome s velikim zadovoljstvom.

/Allenby:/ "Kada su mi dali plemićki naslov željeli su mu pridodati 'Armagedon', ali ja sam to odbio. Bilo bi to suviše senzacionalno i pružilo bi beskrajne mogućnosti svim čudacima u kršćanskome svijetu. Tako sam ja jednostavno uzeo Megido."

J.H.B.: "Vjerojatno samo orijentalisti znaju da je to istovjetno s Ar-magedonom, a javnost nikada neće to otkriti."

"Posve točno, " on /Allenby/je odgovorio, "i ako bi se takve stvari uopće koristile, Megido bi imao svojih prednosti. ... Znate, ja sam prošao ravno kroz klanac Megida, i na vrhu klanca poslao sam pješadiju da napravi prolaz za konjicu. Oni su našli neko­liko bojni Turaka koji su zaposjeli visove, ubili njih tridesetoricu ili četrdesetoricu, a ostale zarobili. Konjica je prošla kroz prolaz i proslijedila dalje s naredbama da izbjegavaju borbe, te da jašu preko ravnice Megido i zaposjednu svaku cestu koja vodi prema sjeveru, uzduž koje bi se neprijatelj mogao povlačiti. ... Čudno, zar ne, da smo doživjeli točno Tutmozisovo iskustvo i naišli na

S obzirom da znamo kako je izdanje George Adam Smithove knji­ge bilo dostupno Allenbyju 1918., i nije sadržavalo raspravu o bitci Tutmozisa III. kod Megida, vjerojatno je Allenby saznao o detaljima Tutmozisove taktike kod Megida iz Breastedove knjige. Naravno, možda je Allenby čitao i Petriejevu knjigu. Ako je to tako, onda se on pristojno suzdržao od komentara o tom izvoru za vrijeme razgovora s Bersteadom.

Tako je to pitanje riješeno jednom zauvijek. Mi znamo da popisu što ga navode njegovi biografi, treba pridodati još jednu knjigu što ju je Allenby pročitao a koja je svakako utjecala na njegovu izvede­nu taktiku tijekom Velikoga rata. Prije marša na Megido 1918. Allenby je proučavao drugi svezak James Henry Breastedovih Drevnih zapisa o Egiptu. On je znao da se Tutmozis III kockao, kada je slijedio opa­san put da uhvati neprijatelja nespremna. Allenby je svjesno slijedio strategiju Tutmozisa III i u nevjerojatnoj ponovnoj dramatizaciji po­vijesnih okolnosti, iznenadio Turke.

George Santayana jednom je, navodno, rekao da su oni koji se ne mogu prisjetiti svoje prošlosti osuđeni je ponavljati, ali je također točno da su oni koji se doista sjećaju prošlosti sposobni je ponoviti, ako to žele. U Allenbyjevom slučaju, njegovo proučavanje prošlih bitaka kod Megida i u Jizreelskoj dolini dovelo je do "jednoga od najbržih odlučnih pohoda i najpotpunijih odlučnih bitaka u cijeloj povijesti."

neprijateljsku predstražu te ih neutralizirali na vrhu klanca koji vodi prema Megidu!. Vidite, čitao sam vašu knjigu /Drevni zapis o Egiptu/ i /George/ Adam Smithovu Povijesnu geografiju Svete Zemlje i znao sam što se tamo opisivalo."

J.H.B.: "Nažalost, mi u Americi imamo vrlo malo onih koji pozna­ju Bliski Istok ili koji shvaćaju obvezu civiliziranoga svijeta da tamo održe red."

2 . P O G L A V L J E

Na rubu Egipta

Recite kralju, mojemu gospodaru i mojemu Suncu: Poruka od Biridije, vladara Megida, lojalnoga sluge kralja. Bacam se pred noge kralja, mojega gospodara i mojega Sunca, 7 puta i 7 puta. Ovime predajem ono što je kralj, moj gospodar, zahtijevao: 30 volova... I /doista/, /oni/ ... na zemlji su u miru, ali ja sam u ratu.

— Pismo iz Amarne EA 242 poslano faraonu Amenhotepu III otpr. 1360-13.50 pr. Kr.

D a nije bilo autobiografije egipatskoga vojnoga časnika po imenu Weni, prva bitka koja se vjerojatno vodila u Jizreel-skoj dolini izgubila bi se u povijesnoj magli. Weni je živio

za vrijeme Šeste dinastije Staroga kraljevstva otprilike 2350. pr. Kr. i služio pod prvima trima faraonima Šeste dinastije - Tetijem, Pepi-jem I i Merenreom. On je vodio prvu od nekoliko bitaka u kojima su Egipćani sudjelovali u Jizreelskoj dolini koju su Egipćani sma­trali svojim teritorijem ili na njegovom rubu. Među tim bitkama spada i bitka koju je kod Megida vodio Tutmozis III otprilike 1479. pr, Kr. (o čemu smo raspravljali u 1. poglavlju), pohod faraona Amen-hotepa II otpr. 1430. pr. Kr. i egipatsko uključivanje u lokalnu svađu između dva kanaanska vazala, Labayua, vladara Šekema i Biridije, vladara Megida, otpr. 1360. pr. Kr.

Wenijeva autobiografija ispisana je na velikoj vapnenastoj ploči na njegovom grobu (ili možda pogrebnom spomeniku) u Abidosu. On se pojavio iz anonimnosti da bi vodio pet vojnih pohoda u vri­jeme vladavine Pepija I u dvadeset četvrtom stoljeću pr. Kr. Zadnji od tih pohoda koji se vjerojatno zbio otpr. 2350. pr. Kr. predstavlja prvo poznato egipatsko osvajanje Palestine. Odgovarajući dio nat­pisa glasi:

Tko su točno bili ti "Stanovnici pijeska" što ih je Weni napao? Gdje se nalazila njihova zemlja? A što je i gdje bio Nos gazeline glave? Većina povjesničara slaže se da je zemlja Stanovnika pije­ska drevno egipatsko ime za zemlje istočno od Egipta i da je "Nos gazeline glave" najvjerovatnije uputa na planinski lanac Karmel u Izraelu, kojega "nos" prodire točno u Sredozemno more. Međutim, ta temeljna pitanja predstavljaju samo vrh sante leda kada se radi o Wenijevoj problematičnoj autobiografiji.

S obzirom da tih nekoliko crta pruža jedini dostupan dokaz za tu vojnu, detalji su očito nejasni i mogu se protumačiti na nekoliko načina. Očito, Weni i barem polovica njegovih ljudi otplovili su u kraj koji se pobunio, iskrcavajući se iza "Nosa gazeline glave", t j . , planine Karmel. On je onda marširao u unutarnjost, vjerojatno kroz ravnicu Ake i u Jizreelsku dolinu, napao pobunjenike i sve poubi­jao. Njegov natpis samo kaže: "Dok je polovica te vojske bila (još

Ova vojska vratila se sigurno, Nakon što je raskomadala zemlju Stanovnika pijeska.

Ova vojska vratila se sigurno, Nakon što je zdrobila zemlju Stanovnika pijeska.

Ova vojska vratila se sigurno, Nakon što je porušila njezine ograde.

Ova vojska vratila se sigurno, Nakon što je oborila njezina stabla smokava i njezine vinograde.

Ova vojska vratila se sigurno, Nakon što je bacila plamene jezike u sve njezine zgrade.

Ova vojska vratila se sigurno, Nakon što je pobila desetke tisuća vojnika.

Ova vojska vratila se sigurno /Nakon što je zarobila postrojbe/ u njoj, veliko mnoštvo kao žive zarobljenike...

Kada smo dobili obavijest da su i pobunjenici zbog određenoga ra­zloga bili među tim strancima na Nosu gazeline glave, ja sam pre­šao prijeko i iskrcao se u pozadini visova planinskoga lanca na sjeveru zemlje Stanovnika pijeska. Dok je polovica vojske bila (još uvijek) na cesti, ja sam stigao, zaskočio ih i svaki je pobunjenik među njima bio pogubljen.

Karta 6. Pepi I i "Nos gazeline glave" 1. Pepi I napada Jizreelsku dolinu (vjerojatan put).

uvijek) na cesti, ja sam stigao, zaskočio ih i svaki je pobunjenik među njima bio pogubljen." To se može protumačiti na dva različita načina. Weni je mogao kazati da su cijele snage poslane putem brodskoga prijevoza i da je bitka tako brzo dobivena da je 50 posto njegove vojske još uvijek marširalo s obale kada su pobunjenici zarobljeni i pogubljeni. Alternativno, mogao je reći da je samo polovica njegove vojske došla morem, dok je druga polovica poslana kopnom iz Egipta, u kojemu su slučaju oni što su putovali morem stigli prije i porazili pobunjenike dok su u to područje došli oni koji su putovali kopnom.

Vrativši se u Egipat kao pobjednik, Weni je poslije unaprijeđen i uzorno služio kao guverner Gornjega Egipta pod Merenreom, na­sljednikom Pepija I. Možda je njegova uspješna vojna ekspedicija na "Nos gazeline glave" bila prva zabilježena bitka u Jizreelskoj do-

lini, ali to je bila tek početna natuknica u dugom popisu bitaka koje će uslijediti.

Grad Stratum XVI kod Megida, iz Starijega brončanoga doba, nestao je oko 2350. pr. Kr. Stratum XV koji ga je naslijedio doživio je radikalne promjene u arhitekturi što može značiti da su ga tada zau­zeli drugi ljudi ili barem da je bio pod nadzorom novoga vladara. Stoga dolazimo u iskušenje da pripišemo razaranje grada Stratuma XVI i inovacije u gradu Stratumu XV kod Megida vojni Pepija I u Jizrelskoj dolini oko 2350. pr. Kr. i mogućem kasnijem egipatskom nadzoru toga područja, ali takva hipoteza ne može se za sada doka­zati i može ostati samo kao naviještaj.

Sljedeći poznati egipatski pohod na Jizreelsku dolinu bio je onaj Tutmozisa III 1479. pr. Kr., o kojemu smo već detaljno raspravljali u 1. poglavlju. Kao što sam tamo napisao, Tutmozis III sedamnaest je puta vojevao u Siriji-Palestini tijekom vladavine i doveo to područje pod čvrsti nadzor Egipta. Kanaan je ostao egipatski vazal tijekom slje­dećih dvjesto godina i barem su ga Egipćani smatrali dijelom egipat­skoga teritorija. Stoga su bitke koje su egipatski faraoni vodili u Ka­naanu i Jizreelskoj dolini tijekom ostatka Kasnijega brončanoga doba (oko 1400-1200. pr. Kr.) Egipćani smatrali ne toliko osvajanjem ne­prijateljskoga teritorija koliko pohodima u vlastite rubne zemlje.

Tako je stoljeće nakon slavne bitke kod Megida Tutmozisa III fa­raon Amenhotep izveo barem dva, a vjerojatnije tri, upada u Siriju-Palestinu. Posljednji se dogodio oko 1430. pr. Kr., a cilj mu je bio Jizreelska dolina i susjedni predjeli. Ta je vojna izgledala ponešto neobično, barem zbog toga što se vodila tijekom mjeseca studenoga, što je za Egipćane bilo vrlo neuobičajeno za ratovanje jer je bio kraj godine.

Poticaj za pohod bila je pobuna Kanaanaca koji su živjeli na po­dručju Jizreelske doline kao i Donje Galileje. Pobuna je bila na lo­kalnoj razini iako je iza nemira najvjerojatnije stajalo kraljevstvo Mitani u sjevernoj Siriji i Mezopotamiji. Iako je to bila prilično mala pobuna, ipak je bila dovoljno velika za egipatsku posadu u Megi-du koja je sama nije mogla ugušiti.

Neprilike u Jizreelskoj dolini u vrijeme Amenhotepa II odraža­vaju se u dva pisma ispisana na glinenim pločicama pronađenim u nalazištu Tanak, smještenom otprilike osam kilometara jugoistočno

od Megida u Jizreelskoj dolini. Ukupno je 13 takvih pisama pronađeno u tom nalazištu, što je bio dio arhiva princa od Tanaka, po imenu Talwishar (prije poznat kao "Rewassa" ili "Riashar"), iz pet­naestoga stoljeća pr. Kr. Pisma su napisana na akadijskom, koji je bio službeni jezik toga vremena za diplomatsko dopisivanje u Egiptu i na Bliskom Istoku.

U pismu 6, koje je izgleda bilo ranije, princ od Tanaka optužuje se za nelojalnost Egipćanima, za neiskazivanje odanosti i za neispo-ručivanje vojnika lokalnoj egipatskoj posadi, te zbog toga što nije oso­bno došao niti je poslao predstavnika kada je Amenhotep privremeno posjetio grad Gazu. U pismu 5 Amenhotep zahtijeva da princ od Tanaka pošalje vojnike, namirnice i konje u Megido.

Talwisharu, ovako (govori) Amenhotep: Neka Olujni bog čuva tvoj život! Pošalji svoju braću (kolege) s njihovim bornim kolima; i pošalji svoju kvotu konja i danak kao i sve ashiru postrojbe koje su s tobom, pošalji ih sutra u Megido.

Postoje problemi u tumačenju tih pisama, naravno. To je uobiča­jeno u takvim slučajevima, jer ništa nije jednostavno kao što izgleda u proučavanju drevnih tekstova. U spomenutom slučaju postavlja se prvo pitanje: tko je točno Amenhotep koji piše ta pisma? Je li autor ustvari faraon Amenhotep II, ili je to lokalni egipatski upravitelj istoga imena koji je bio postavljen u Kanaanu otprilike u isto vrije­me - možda čovjek po imenu Amenhotep koji je poslije postao gu­vernerom Nubije, tijekom vladavine Tutmozisa IV? Pa čak da ih je napisao faraon Amenhotep II, kao što većina znanstvenika vjeruje, jesu li ona bila napisana prije ili nakon što je on postao faraon?

Izgleda najvjerojatnije, da slijedimo Occanovu logiku (načelo da je najjednostavnije rješenje vjerojatno točno), kako je pisma doista napisao Amenhotep II i da su ona poslana nakon što je on naslijedio prijestolje Egipta i postao faraon. Iako se ime Amenhotep pojavljuje u pismima bez kraljevskoga naslova, ton u pismima je sasvim kra­ljevski. Točnije, može se pretpostaviti da su pisma napisana u vrijeme vojnoga pohoda Amenhotepa II u Jizreelsku dolinu oko 1430. pr. Kr.

Naše obavijesti o toj vojni dolaze prvenstveno iz dva izvora, koji se djelomice poklapaju. Jedan je vrlo oštećen - natpis pronađen južno od Osmoga stupa u Karnaku u Egiptu. Drugi, detaljniji i stoga važniji,

Slika 6. Područje Tanak (Zev Radovan. Jeruzalem)

je ispisana stela koja sadrži Anale Amenhotepa II, koja je nađena u Memfisu u Egiptu - gdje se ponovno koristila kao strop dvorane za pokope u grobu izgrađenom za princa Dvadeset druge dinastije oko 875. pr. Kr.

Anali izvješćuju da su Amenhotep II i njegove snage, izgleda, slijedile Via Maris iz Egipta u Siriju-Palestinu. One su marširale najprije do Afeka a odatle prema Jehemu, gdje su se zaustavili, upravo kao i Tutmozis III pola stoljeća prije njega. Nekoliko manjih postrojbi otišlo je prema malim gradovima u Šaronskoj dolini, južno od Jizreelske doline.

Godina 9, 3. mjeseca prve sezone, dan 25. Njegovo veličanstvo pro­slijedilo je prema Retenuu u drugi pobjednički pohod protiv gradu Afeku. ... Njegovo veličanstvo vozilo se u bornim kolima ukraše­nima ratnim grbom, protiv grada Yehema. Tada je njegovo veličan­stvo osvojilo naselja Mepesena, zajedno s naseljima Khettjena, dva grada zapadno od Sochoa. ... Njegovo veličanstvo otišlo je dalje u svojim bornim kolima u zoru, protiv grada Iterena, kao i Migdol-yena. ... Ono je odvelo njihove prinčeve: 34; merui: 57; živih Azi-jata: 231; radnika: 372; konja: 54; kola: 54; Pored svih oružja, sva-

Anaharath je bio osvojen samo 6 dana nakon što su snage Amen-hotepa II bile u Afeku. Stoga je vrlo vjerojatno da mjesni Kanaanci nisu pružili mnogo otpora dok je egipatska vojska marširala kroz Šaron i Jizreelsku dolinu na svom putu prema Anaharathu, jer je prošlo tako malo vremena. Izgleda da se ni stanovnici Anaharatha nisu mnogo borili, ali u tome ne možemo biti sigurni, jer Anali ne pružaju nikakve detalje o bitci osim što kažu da su Egipćani pobije­dili i daje Anaharath opljačkan.

Bitka kod Anaharatha vojevala se na najsjevernijoj točki pohoda Amenhotepa II, jer Anali kažu da se vojska tada okrenula i odmarši-rala natrag u blizinu Megida. Tu se vojska utaborila, ali nije bilo

Međutim, glavni napad u tom pohodu izveden je protiv grada Ana­haratha nekoliko dana poslije. Smještaj Anaharatha je upitan, ali grad se smatra onim istim što je spomenut u Jošija 19:19 (Anaharat od Isakara). Vjerojatno ga možemo poistovjetiti ili s Tell el-Mukhar-khashom u Jizreelskoj dolini, nekih osam kilometara jugoistočno od brda Tabora, ili s Tell al-Ajjulom u Donjoj Galileji, točno sjeverno od Jizreelske doline, u području koje vodi od brda Tabora prema rijeci Jordan. U svakom slučaju, očito je da su Amenhotep i njego­ve snage marširale kroz Wadi 'Aru, opet upravo kao i Tutmozis III prije njega, na putu u Jizreelsku dolinu i moguće nešto iza nje.

Tada je nakon svitanja drugoga dana, njegovo veličanstvo otišlo u bornim kolima, ukrašenima opremom Montua. Na dan Proslave kra­ljevskoga krunjenja njegova veličanstva: Anaharath je bio opljačkan. Popis plijena njegova veličanstva samo unutar toga dana: živi mar-yanu: 17; djece prinčeva: 6; živih Azijata: 68; radnika: 123; zapre­ga: 7; bornih kola iz srebra i zlata: 7; pored svih njihovih oružja; bikova: 444; krava: 370; i svih (vrsta) životinja, bezgranično. Onda je vojska donijela vrlo obilan plijen, bezgranični.

koga sposobnoga muškarca Retenua, njihovu djecu, njihove žene, i svu njihovu imovinu. Nakon što je njegovo veličanstvo vidjelo vrlo obilan plijen, oni su pretvoreni u žive zarobljenike, a oko njih su iskopana dva jarka. Počujte, oni su bili ispunjeni vatrom, a njegovo veličanstvo čuvalo ih je do svitanja dana, dok je njegova bojna sjekira bila u njegovoj desnoj ruci, sam, bez ijednog s njim, dok je vojska bila daleko od njega, daleko od faraonovoga krika.

Karta 7. Amenhotep II i Jizreelska dolina 1. Egipatske snage marširaju na Anaharath. 2. Egipatske snage marširaju prema Megidu. 3. Princ Qaqa je doveden u Megido. 4. Amenhotep i njegovi ljudi vraćaju se u Egipat.

potrebe za borbom. Izgleda da je egipatska posada koja je bila smje­štena u Megidu od dana Tutmozisa III, imala do toga vremena stanje pod nadzorom.

Umjesto toga, izvjesni princ Qaqa, vladar grada po imenu Geba-Shumen, zajedno sa ženom, djecom i slugama, doveden je u Megido. Tu ga je faraon opomenuo i uklonio s položaja. "Njegovo veličanstvo došlo je u blizinu Megida. Princ od Geba-Shumena, čije je ime bilo Qaqa, doveden je, s njegovom ženom, njegovom djecom, kao i sa svim njegovim slugama. Drugi je princ postavljen na njegovo mjesto." Geba-Shumen vjerojatno se nalazio na mjestu današnjega Tell 'Amra,

nekih šest i po kilometara sjeverozapadno od Megida, na cesti koja je vodila iz Jizreelske doline prema Aki (Ako) i sredozemnoj obali. Smatra se istovjetnim s gradom koji je tijekom rimskoga razdoblja bio poznat kao "Gaba od konjice." Nije posve jasno zbog čega je princ Qaqa uklonjen s položaja, ali vjerojatno se to dogodilo jer nije bio lojalan ili je nešto slično skrivio. Zanimljivo je zabilježiti kako se u pismima pronađenima u Tanaku, što se spominju prije u ovome poglavlju, kaže kako je Amenhotep II opomenuo princa od Tanaka, vjerojatno iz istih razloga iz kojih je zamijenjen Qaqa, vladar Geba-Shumena.

Iz Megida Amenhotep II i njegova vojska vratili su se natrag u Egipat bez incidenta. Oni su vjerojatno ponovo prošli kroz Wadi 'Aru natrag u Afek a odatle u Memphis, a nisu proslijedili zapadno prema jugu kroz Jizreelsku dolinu do obale i onda prema jugu kao što su neki znanstvenici ustvrdili. Da su marširali zapadno prema obali, oni bi prošli kroz Geba-Shumen, i ne bi bilo potrebe da prije pozovu princa Qaqu u Megido.

Iz pouzdanih izvora očito je da su Egipćani nadzirali Jizreelsku dolinu tijekom vladavine Amenhotepa II, a izgleda da je Megido bio središte egipatske uprave u tome području. Taj zaključak potvrđuje i dokument datiran u dvadesetoj godini vladavine Amenhotepa II. Poznat kao Papyrus Hermitage 1116A i napisan oko desetljeće nakon pohoda Amenhotepa II na Jizreelsku dolinu, to je popis izaslanika u Egipat koji su dolazili iz raznih gradova i mjesta u Siriji-Palestini, kojima su Egipćani davali žito i pivo. Među tim imenima nalaze se predstavnici kako iz Megida tako i iz Tanaka. Tako se, izgleda, egi­patski nadzor nad Jizreelskom dolinom nastavio tijekom vladavine Amenhotepa II, djelomice i zbog bitke koju je on vodio u Anaharathu oko 1430. pr. Kr.

Zbog egipatskoga nadzora Sirije-Palestine u vrijeme između če­trnaestoga do dvanaestoga stoljeća pr. Kr., egipatski faraon služio je kao nadgospodar brojnim vladarima raznih kanaanskih gradova-naselja koji su se međusobno svađali. Tako da se nasljednik Amen­hotepa II, koji je vladao kao faraon Amenhotep III gotovo stoljeće poslije, donekle zabrinuo kada je jedan od kanaanskih vladara, Labayu, vladar Šekema, grada oko Četrdesetak kilometara južno od Megida, blizu današnjega Nablusa, uključio u vrlo ozbiljan napad na carsku

Ja sam poslušao naredbe kralja, mojega gospodara i mojega Sunca, i ja doista branim Megido, grad kralja, mojega gospodara, danju i noću. Po danu branim ga od polja iz kojih stižu borna kola, a po noći na zidinama kralja, mojega gospodara. A kako je ratovanje Apirua (Habirua) na zemlji ozbiljno, neka kralj, moj gospodar, uzme

* mješavina romanskih jezika- talijanskog, francuskog, španjolskog i grčkog - kao sredst­vo sporazumijevanja na Bliskome Istoku

zgradu sredinom četrnaestoga stoljeća pr. Kr. Labayu i njegova dva sina željeli su pridodati svojim posjedima bogate gradove i gradiće Jizreelske doline, osobito Megido.

Detalji Labayuovoa napada na carsku zgradu poznati su iz deset pisama poslanih faraonu Amenhotepu III i njegovu sinu i nasljedniku, Ekhnatonu (Akhenatenu), najvjerojatnije tijekom godina 1360-1350. pr. Kr. Njih je pronašla jedna egipatska seljanka 1887. kao dio po­hranjene korespondencije poznate pod zajedničkim nazivom Pisma iz Amarne, u Ekhnatonovu kratkotrajnom glavnom gradu Akheta-ten, smještenom na pola puta između modernoga Kaira i Luksora u Egiptu. Od deset takvih pisama (EA 234, 242-48, 250, 365) sedam ih je poslao Biridija, vladar opsjednutoga Megida (EA 242-47, 365). U arhivu Amarne nalaze se i tri pisma koje je Labayu poslao iz Šeke-ma, ali ona se tiču njegovih uvjeravanja o nevinosti u raznim drugim aktivnostima izvan njegovih osvajanja Jizreelske doline. Sva su ta pisma napisana na akadskom, diplomatskom linga franca* u Kasni­jemu brončanome dobu na drevnom Bliskom Istoku. Tako se Megido u tim dokumentima spominje kao "Magidda".

Mi još uvijek nemamo odgovore na nijedno od tih pisama, pa nam je stoga sada poznata priča samo iz kuta gledišta kanaanskih sudionika - ali moguće je da će se egipatski odgovori pronaći tijekom iskopavanja koja sada vrše Sveučilište u Tel Avivu i Pennsylvania State University na lokaciji Megida.

Prema postojećim pismima, Biridija je napisao prvo pismo fa­raonu Amenhotepu III kako bi mu dao do znanja da postoji problem, govoreći u zaključku: "/... I doista, /oni.../... na zemlji su u miru, ali ja sam u ratu" (pismo iz Amarne EA 242). Biridija je ubrzo napi­sao i drugo pismo faraonu Amenhotepu III koje sadrži više detalja.

na znanje što se događa na njegovoj zemlji, (pismo iz Amarne EA 243)

Iako se još ne spominju konkretna imena, Biridija izdvaja Habiru, skupinu izopćenika od zakona i drugih ljudi na rubu društva, koji su u isto vrijeme pravili neprilike ne samo u Jizreelskoj dolini već i u drugim područjima Sirije-Palestine i Bliskoga Istoka.

U svom sljedećem pismu Biridija konačno imenuje Labayua, vladara Šekema, kao čovjeka koji mu pravi najviše problema.

Neka kralj, moj gospodar, zna da Labayu vodi rat protiv mene od povratka strijelaca (u Egipat). Ne možemo vršiti trganje (berbu) i ne možemo izaći izvan gradskih vrata zbog Labayua. Kada je saznao da se strijelci neće vratiti, on je odmah odlučio zauzeti Megido. Neka kralj spasi svoj grad da ga Labayu ne zauzme. Gledajte, gradom hara kuga. ... Zato ako bi kralj mogao dati posadu od 100 ljudi da brani njegov grad da ga Labayu ne zauzme. Labayu nema nikakav drugi cilj. On jednostavno hoće osvojiti Magiddu (pismo iz Amarne EA244)

Na temelju opisa događaja u tom pismu, možemo zaključiti da je Labayu zgrabio priliku za napad kada je postrojba egipatskih stri­jelaca pozvana natrag u Egipat iz Megida. Nije poznato je li faraon tada poslao zatraženu posadu od stotinu vojnika da pomogne Biri-diji kako bi suzbio Labayuove napade, ali Biridija je uspio obraniti Megido tako da grad nije pao.

Labayu je mogao imati špijune aktivne u obližnjim gradovima, kao što je Bet-Šean (Beisan). ako je nedavno pronađeno pismo na tom mjestu ikakva naznaka. To pismo, poslano Labayuu, opisuje djelatnost Tagija, vladara Gath Carmela, čiji su ljudi bili smješteni u Bet-Šeanu. Obično se misli da je to službeno dopisivanje između ta dva vladara, ali mogao bi biti i potajan izvještaj nekoga špijuna u službi Laba­yua, koji ga želi držati u tijeku. U određenom trenutku, bilo prije pokušaja zauzeća Megida ili nakon što je njegov pokušaj propao, i možda se koristeći podacima što su ih sakupili obavještajci, kao što je bio njegov čovjek u Bet-Šeanu, Labayu je napao i druge obližnje gradove i gradiće u Jizreelskoj dolini.

Jedno pismo iz Amarne (EA 250) bilježi da je Labayu razorio Šu-nem (akadski Shunama) u Jizreelskoj dolini i također zauzeo Gath

Carmel (akadski Gittirimmunima) blizu Tanaka. Vjerojatno je da se napad na Gat-rimon dogodio kada su Labayu i njegovi ljudi bili na putu da napadnu Megido, jer je njihov put iz Šekema prolazio po­kraj toga grada. Međutim, razaranje Šunema vjerojatno se dogodilo u odvojenom napadu, jer on leži u drugom smjeru unutar Jizreelske doline. Mogli bismo smatrati da se napad koji je razorio Šunem dogodio prije napada na Megido, tako da je Biridija dobio upozore-

Karta 8. Biridija i Labayu la. Labayu bezuspješno napada Megido, ali zauzima Gat-rimon. lb. Približno u isto vrijeme Labayu napada i razara Šunem (Shunem). 2. Labayu je uhićen i odveden iz Megida u Aku (Ako), ali plaća otkup­

ninu i bježi. 3. Biridija maršira u borbu protiv Labayua, ali je Labavu ubijen u bitci

blizu Gine (vjerojatno moderni Jenin) prije nego Biridija stiže. 4. Biridija šalje radnike za kulučenje da obrađuju opustošena polja Šu­

nema.

Labayuova smrt najvjerojatnije se dogodila blizu Gine (vjerojat­no moderni Jenin), točno južno od Jizreelske doline. To konkretno mjesto podrazumijeva se u prijetećem pismu što se pripisuje nje­govim sinovima: "Zaratite protiv ljudi iz Gine jer su ubili našega oca. A ako ne zaratite, onda ćemo mi biti vaši neprijatelji" (pismo iz Amar-ne EA 250).

U određenom trenutku, vjerojatno nakon Labayuove smrti, Biri-dija je poslao radnike za kulučenje da obrađuju polja koja su pri­padala gradu Šunemu u Jizreelskoj dolini, koji je Labayu prije razo­rio. U međuvremenu, nakon smrti Labayua, njegova dva sina, od kojih je jedan bio vladar Pellae preko puta rijeke Jordan, odlučili su nastaviti s politikom ekspanzije koju je provodio njihov otac. Povezu-

nje i imao je vremena pripremiti obranu Megida. Ali mogao se isto tako dogoditi i poslije. Pisma iz Amarne ne daju nam, nažalost, kro­nološki slijed tih događaja.

Nakon tih napada, faraon je naredio da Labayua dovedu u Egipat na ispitivanje. Odmah su ga uhitili i odveli iz Megida u Aku (Ako) kako bi ga prebacili u Egipat. Međutim, kada je bio u Aki, Labayu je podmitio vladara grada, čovjeka po imenu Surata i ponovo zado­bio slobodu. Jadni Biridiju bio je tada prisiljen to objasniti faraonu.

Surata je odveo Labayua iz Megida i rekao mi, "Poslat ću ga kralju brodom." Surata ga je uzeo, ali ga je poslao iz Hinnatunua njegovoj kući, jer je Surata primio od njega otkupninu. ... Surata ga je pustio da ode, i Surata je pustio Ba'1-mehira da ode, (oboje) njihovim ku­ćama. I neka to kralj, moj gospodar zna. (pismo iz Amame EA 245)

U istom pismu, Biridija je prisiljen priznati da je Labayu poslije ubijen u bitci, možda u zasjedi, prije nego što je on, Biridija, došao na lice mjesta.

Štoviše, rekao sam svojoj braći, "Ako bog kralj, naš gospodar, kaže da savladamo Labayua, onda ga moramo dovesti živa do kralja, na­šega gospodara. "Međutim, kako je moja kobila bila izvan stroja, (jer su je ubili), ja sam stao iza njega i odjahao s Yashdatom. Ali prije moga dolaska oni su ga /Labayua/ oborili. ... (pismo iz Amame EA 245)

jući se s plemenom Habiru kao što je Labayu prije učinio, ta dva sina počela su opet napadati Biridija iz Megida i druge mjesne kanaanske vladare. Ti egipatski vazali nisu gubili vrijeme i odmah su obavijestili faraona o novom slijedu događaja.

Neka Kralj, moj gospodar zna da su dva sina pobunjenika protiv kralja, moga gospodara, dva Labayuova sina, postavili sebi za cilj osvajanje zemlje kralja, moga gospodara, pored gubitka što ga je prouzročio njihov otac. ... (pismo iz Amarne EA 250)

Nasreću, Jizreelska dolina uspješno je odoljela ekspanzionističkim ciljevima Labayuovih sinova i drugih grabežljivih ljudi sa sličnim že­ljama, možda i zbog toga što je egipatski faraon konačno poslao ­­strojbe u Megido.

Međutim, došlo je i do drugih manjih nemira u Jizreelskoj doli­ni tijekom istoga razdoblja. Yashdata, vladar grada blizu Megida, izvijestio je faraona u pismu da su ljudi iz Tanaka (akadski Tahnak) preoteli njegove posjede i da je bio prisiljen potražiti utočište kod Biridije u Megidu. U drugim pismima iz Amarne postoje izvještaji da su Sum-Ada, vladar Shimona (akadski Shamhuna; biblijski Shimron) na sjeverozapadnom dijelu Jizreelske doline, i Satatna, novi vladar obližnjega grada Ake, udružili snage i napali babilonsku karavanu koja je putovala kroz susjedno područje Hannathana. Babilonski kralj Burna-Buriaš II bio je vrlo nezadovoljan kada su ga izvijestili o tom incidentu i on se požalio na to egipatskom faraonu.

Svi ti događaji koji uključuju Biridiju i Labayua mogu se datirati otprilike između 1360. i 1350. pr. Kr. Prema najnovijem računanju, vladavina Amenhotepa III nad Egiptom trajala je otprilike od 1391. do 1353. pr. Kr. Jedno od Labayuovih pisama pronađeno u arhivu Amarne, koje prikazuje njegovu stranu priče u događajima što nisu povezani s njegovim smicalicama u Jizreelskoj dolini, ima kalen­darsku zabilješku koja govori da je ono vjerojatno bilo poslano Amen-hotepu III u Egipat trideset druge godine. Pismo bi stoga moglo biti otprilike iz 1360. pr. Kr. i označavati da je Labayu već počeo stva­rati probleme tijekom posljednjega desetljeća vladavine Amenhote­pa III. Druga pisma u arhivu Amarne naznačuju da su Labayu i nje­govi sinovi poslije njega, nastavili stvarati neprilike tijekom nared­nih sedam godina ili više, početkom vladavine Ekhnatona. Ne može

se točno utvrditi koji je grad kod Megida Labayu nastojao osvojiti, ali to je vjerojatno grad Stratum VIII, kako su ga označili istraživači sa Sveučilišta u Chicagu. Točni datumi za Stratuma VIII bili su de­setljećima predmet rasprave. Neki su znanstvenici tvrdili da je taj grad doživio kraj još 1380. pr. Kr. dok drugi tvrde da je trajao do 1250. pr. Kr. Nedavna hipoteza da je grad doživio svoj kraj oko 1320/1310. pr. Kr. dobro se uklapa s predloženim datumima Labayuova pokušaja osvajanja Megida, negdje između 1360. i 1350. pr. Kr. Jedina druga mogućnost je da je Labayu možda pokušao osvojiti grad Stratum VIIB, ako je taj grad nastao još oko 1380. pr. Kr. kao što neki navode. Oba grada kod Megida, onaj Stratum VIII i onaj Stratum VIIB bila su vrlo razvijena i prema tome bili su zamamni ciljevi za Labayua.

Ne čudi što su Megido i Jizreelska dolina bili tako poželjni za osvajanje. Već je u to vrijeme Megido uživao međunarodni glas i bio je poznat suvremenim vladarima. Skoro stoljeće nakon što su napisana pisma iz Amarne, spominje se Megido (kao "Makkitta") u nepotpunom i pocijepanom pismu hetitskom vladaru Hatušiliju III oko 1250. pr. Kr. Kontekst i sadržaj pisma nisu nam danas jasni, ali izgleda da je Megido služio kao odmorište na cesti između egipat­skoga i hetitskoga kraljevskoga dvora, mjesto gdje su se glasnici zadržavali na dugom putu između Egipta i središnje Anatolije (mo­derne Turske).

Egipat je nastavio svoju aktivnu ulogu u Siriji-Palestini i Jizreel-skoj dolini tijekom dvanaestoga stoljeća pr. Kr., toliko dugo koliko je postojao egipatski nadzor nad južnom Palestinom. Egipatski faraon Seti I možda je marširao kroz Jizreelsku dolinu zbog suzbi­janja pobune u Bet-Šeanu (Beisanu) oko 1291. pr. Kr. Tijekom vladavine faraona Ramzesa II koji je vladao u isto vrijeme kao i prije spomenuti hetitski kralj Hatušili III u trinaestom stoljeću pr. Kr., doznajemo za nemire u Wadi 'Ari u obliku putujućih razbojnika koji su vrebali na putnike što su putovali prema Jizreelskoj dolini i iz nje, kroz taj važan klanac.

Uska dolina je opasna jer se Beduini skrivaju ispod grmlja. Neki od njih imaju četiri do pet lakata od nosa do pete i divljega su lica. Njihova srca nisu milostiva i ne slušaju nikakvo laskanje. Ti si sam; nema nikakvoga pisara s tobom, nikakve vojske iza tebe. Ne možeš naći nikakvoga izviđača s kojim bi mogao prijeći put. Odlučuješ ići

naprijed iako ne poznaš cestu. Počneš se tresti, kosa ti se diže na glavi i duša ti je u petama. Staza ti je ispunjena kamenjem i šljun­kom, bez maloga odmorišta, obrasla korovom, trnjem, grmovima kupine i "vučjom šapom". S jedne strane ti je provalija, a planina se uzdiže na drugoj. Stalno se drndaš, kočija ti ide na jednu stranu, bojiš se potjerati snažno konja. Ako je staza baci prema provaliji, oglavnik će ostati nepokriven i kolan će ti pasti. Ti skidaš jaram ka­ko bi popravio oglavnik usred uske doline. Nisi sposoban to pove­zati; ne znaš kako ošinuti bičem. ... Počneš kaskati. Nebo se otvo­rilo. Ti onda misliš da je neprijatelj iza tebe...

Istraživači sa sveučilišta u Chicagu vjeruju da je Megido doživio svoj kraj u vatrenom razaranju tako teškom da su gomile ostataka na nekim mjestima dosizale jedan metar uvis. Ako se to doista do­godilo, i ovisno o tome kada se datira (obično negdje između 1250. i 1200. pr. Kr.) to bi moglo biti uslijed naleta na Megido putujućih razbojnika u vrijeme Ramzesa II., ili je, pak, to bio ishod inače ne­zabilježenoga napada samoga Ramzesa II. na Megido. To bi mogao biti i ishod razaranja što ga je izvršio faraon Merenptah, jer je, iako to nije potvrđeno, Merenptah možda marširao kroz Jizreelsku dolinu i osvojio grad Megido tijekom svoje poznate vojne na Kanaan oko 1207.pr.Kr. Ta je vojna zabilježena na jednom zidu koji stoji oko­mito na južnu stranu hrama Karnak u Egiptu, ali je bolje poznata iz pobjedničke pjesme koju je Merenptah napisao na onome što se da­nas naziva "Izraelska stela."

Poharan je Kanaan svakim zlom; Odnesen je Aškelon; Ugrabljen Gezer; Yanoam kao da više ne postoji; Izrael je opustošen, ali ne i njegovo sjeme.

Međutim, Izrael nije ostao opustošen dugo vremena jer su se De-bora, Barak, Gideon i drugi izraelićanski junaci i junakinje pojavili u dvanaestom i početkom jedanaestoga stoljeća pr. Kr. tijekom osva­janja Kanaana, Svjetlo je onda opet zasjalo snažno u smjeru Megida i Jizreelske doline.

3 . P O G L A V L J E

Osvajanje Kanaana

Ne šuti Jahve, ne budi nijem i nemoj mirovati, Bože! Učini njima ko Midjancima, ko Siseri i Jabinu na potoku Kišonu: koji padoše blizu En-Dora i postaše gnojivo njivi.

— Psalmi 83:2,10-11

Dvanaesto i jedanaesto stoljeće pr. Kr. bilo je burno vrijeme u Siriji-Palestini jer su Izraelićani pokušali osvojiti zemlju Kanaan i uspostaviti vlastito kraljevstvo. Bitke koje su se

vodile u Jizreelskoj dolini tijekom tih stoljeća su mikrokozam veće borbe za cijeli Kanaan. Bitke Debore i Baraka protiv Kanaanaca, Gideona protiv Midjanaca i Amalečana, te Šaula i Jonatana protiv Filistejaca sastavni su dio ratova koje su Izraelićani vodili kako bi ustanovili najprije uporište a zatim kraljevstvo u "zemlji mlijeka i meda." Te su bitke također zanimljive mješavine prvih i posljednjih događaja, uključujući i jednu od prvih vojni u povijesti koju je uspje­šno vodila žena, prvu zabilježenu noćnu bitku, te posljednju bitku mnogo voljenoga kralja Šaula.

Najprije se susrećemo s Deborom i njezinom bitkom protiv Sisere u Jizrelskoj dolini oko 1125. pr. Kr. Pjesma o Debori u Knjizi sudaca (5:1-31) smatra se jednim od najstarijih odlomaka u Bibliji. Ona u pjesničkom obliku govori o bitci Debore i Baraka protiv Sisere i njegovih saveznika u Jizreelskoj dolini. Vojska Izraelićana borila se protiv vojske Kanaanaca tijekom druge polovice dvanaestoga sto­ljeća pr. Kr. Prozni prikaz priče, neposredno prije pjesničke inačice u Knjizi sudaca (4:1-24) mnogo je detaljniji, ali je vjerojatno napi-

san nešto kasnije od pjesme. Priča je jedna od najproblematičnijih u Bibliji, ne samo zbog toga što je teško zemljopisno odredit konkret­na mjesta spomenuta kako u pjesničkom tako i u proznom prikazu. To pričinjava poteškoće ne samo znanstvenicima da rekonstruiraju to­pografiju i taktiku u bitci već i običnim čitateljima da razumiju što se stvarno dogodilo. Stanje je još teže zbog raznovrsnih dostupnih engleskih prijevoda, od kojih nisu svi potpuno vjerni hebrejskom tekstu.

Stvarni događaji tijekom sukoba nisu baš tako složeni, barem ne na prvi pogled. Debora je proročica koja je stanovala u brdovitoj zemlji Efraim, južno od Jizreelske doline. Ona je pozvala Baraka, generala u izraelićanskoj vojsci da porazi kanaanske snage kralja Jabina od Hazora. Jabinovu vojsku predvodio je njegov general Si-sera u savezništvu s drugima neimenovanima kanaanskim kraljevi­ma. Bitka se vodila u Jizreelskoj dolini blizu rijeke Kišon, na jednoj od dviju mogućih lokacija - bilo kod "Tanaka, pokraj voda Megida" (Suci 5:19, citirano poslije u ovom poglavlju) ili u dnu doline negdje između rijeke Kišon i brda Tabora. Lako naoružana pješadija Izrae-lićana snažno je porazila kanaanske snage usprkos njihovom većem broju i njihovim devet stotina željeznih bornih kola.

To je možda bila druga faza Izraelićanskoga osvajačkog rata pro­tiv Kanaanaca, koji je Jošua počeo vjerojatno nekoliko desetljeća prije. Postoji ipak mogućnost da su se Jošuine vojne dogodile nakon one koju su vodili Debora i Barak. Vjerojatno su neka mjesta u Ji­zreelskoj dolini svjedočila o nekim poznatijim Jošuinim osvajanji­ma, iako se većina njegovih bitaka vodila dalje na sjeveru, kao što je bitka kod "meromskih voda" u Galileji (Jošua 11:5), ili prema jugu, kao što su one kod Gibeona, Aia i možda Jerihona. Zbunjuje to što Biblija kaže da je Jošua porazio kraljeve Megida, Tanaka, Shim-rona, Joknoama i druge u Jizreelskoj dolini (Jošija 12:20-21) kao i to da Izraelićani nisu odbacili Kanaance iz Megida, Tanaka i drugih gradova u Jizreelskoj dolini (Suci 1:27-28). Doseg Jošuinih pohoda u Jizreelskoj dolini i točan datum i ishod tih vojni još uvijek su stvar mnogih rasprava. Nasuprot tome, vrijeme i ishod Deborine i Bara-kove vojne protiv Kanaanaca u Jizreelskoj dolini nisu sporni, iako neki unutarnji detalji nisu tako jasni kao što bi mogli biti.

Dok je pjesnička inačica Deborine i Barakove bitke protiv Sisere i Kanaanaca sažeta (Suci 5:1-31), prozni prikaz istoga sukoba mno­go je detaljniji, s imenima i mjestima u cijelom tekstu (Suci 4:1-24). Međutim, uopće nismo sigurni može li se tim detaljima vjerovati. Izgleda da je pjesnička inačica izvoran, stariji prikaz bitke, dok je prozni prikaz vjerojatno kasniji pokušaj da se priča proširi, što je u tekst nenamjerno unijelo neke pogreške. Priča što ju je napisao Josip, židovski general, koji je postao autor i apologet u vrijeme Vespazi-jana u prvom stoljeću po. Kr. od male je pomoći, jer ona vjerno slijedi prozni prikaz, iako s njegovim uobičajenim dodacima i pretjeriva­njima.

Međutim, usprkos razlikama između pjesničke i prozne inačice o Deborinoj i Barakovoj bitci protiv Sisere, ta dva prikaza više nadopu­njuju jedan drugoga nego što proturječe jedan drugome. Iako nije očito je li bolje slijediti sažeti sastavak ili prošireni prozni prikaz, ako spojimo dva pristupa do određene mjere, mogli bismo slijediti sljedeći scenarij. Priča počinje s Jabinom, kraljem Hazora i njegovim generalom Siserom.

Poslije smrti Ehudove, Izraelci su opet stali činiti što Jahvi nije po volji, i Jahve ih predade u ruke Jabinu, kanaanskom kralju koji je vla­dao u Hasoru. Vojskovođa vojsci njegovoj bijaše Sisera, koji je živio u Harosheth-ha-goiimu. Tad Izraelci zavapiše Jahvi. Jer Jabin imaše devet stotina željeznih bojnih kola, i teško je tlačio Izraelce dvadeset godina. (Suci 4:1-3)

Gdje je točno bio Harosheth-ha-goiim, gdje je stanovao Sisera? Ne možemo reći sigurno, pa je prema tome mogao biti smješten na raznim mjestima kako u Jizreelskoj dolini tako i u obližnjim podru­čjima. Jedno osobito omiljeno objašnjenje postavlja Harosheth-ha-goi­im na sjeverozapadni kraj ravnice Esdraelon, blizu brda Karmel, na ulaz u obalnu ravnicu Haife i Ake. Iako to može biti točno, privlačnije objašnjenje, iz raznih razloga, je da Harosheth-ha-goiim nije konkre­tno mjesto već prije zemljopisni izraz koji označuje predio Jizreel-ske doline oko Megida, uključujući Tanak.

U svakom slučaju, proročica Debora, kao odgovor na povike Iz-raelićana za pomoć protiv Jabina, pozvala je vojnoga zapovjednika

Karta 9. Debora, Barak i Sisera (mogućnost br. 1, koja slijedi pjesničku inačicu u Sucima 5:1-31)

1. Debora poziva Baraka u Efraim. 2. Debora i Barak idu u Kedeš. 3. Izraelićani se okupljaju kod Kedeša. 4. Barak i Izraelićani marširaju na Sarid. 5. Izraelićani idu prema jugu ususret kanaanskim snagama. 6. Bitka se vodi pokraj Kišonske rijeke blizu Tanaka; Izraelićani pobjeđuju. 7. Sisera bježi prema sjeveru nakon poraza svojih snaga, ali ga lael ubija.

Baraka u Efraim, južno od Jizreelske doline, i predložila plan ­­­­da protiv Sisere i Kanaanaca.

U to vrijeme Izraelu je sudila proročica Debora, žena Lapidotova. Živjela je pod Deborinom palmom između Rame i Betela u Efraji-movoj gori, i k njoj su dolazili Izraelci da presuđuje u njihovim spo­rovima. Ona dozva Baraka, sina Abinoamova, iz Naftalijeva Kede-

ša, i reče mu: "Evo što ti Jahve, Bog Izraelov, zapovijeda: 'Idi, kre­ni na goru Tabor i uzmi sa sobom deset tisuća ljudi između Nafta-lijevih i Zebulunovih sinova. Ja ću k tebi na Kišonski potok privući Siseru, vojskovođu Jabinove vojske, s njegovim bojnim kolima i svim ratnicima, te ću ga predati u tvoje ruke.' "

Barak joj odgovori: "Ako ti pođeš sa mnom, ići ću; ako li ne pođeš sa mnom, ne idem." "Idem s tobom - reče mu ona - ali na putu kojim ćeš poći slava neće tebi pripasti, jer će Jahve ženi predati u ruke Siseru." Tada Debora ustane i pođe s Barakom u Kedeš. Ona­mo je Barak pozvao Zebuluna i Naftalija. Deset tisuća ljudi pođe za njim, a išla je s njim i Debora. (Suci: 4:4-10)

I narod Jahvin siđe na vrata. Probudi se, Deboro, ustani! Ustani, pjesmu zapjevaj! Hrabro! Ustani, Barače, vodi u roblje porobljivače svoje, sine Abinoamov! Tad siđe na vrata Izrael, narod Jahvin pohrli junački.

Nakon što se Barak složio s Deborinim planom, pod uvjetom da ga ona prati, njih dvoje vraćaju se natrag u Kedeš, Barakov rodni grad, koji je trebao poslužit kao okupljalište za izraelićanske snage. Tu treba riješiti nekoliko problema. Prvo, moguće je da je broj od 10.000 ljudi koje prozni prikaz dodjeljuje Debori i Baraku pretjeran ili može biti uobičajena folklorna figura. Iako mnogi znanstvenici prihvaćaju taj broj bez ikakve sumnje, neki su ga čak povisili na ­­­­­­, pod pretpostavkom da tekst možda govori o 10.000 ljudi iz svakoga od 2 plemena, iako tamo jasno stoji, "a 10.000

ratnika išlo je iz njega." Drugi opet kažu da se tu možda samo govori o 10 bojni, s možda samo 10 ljudi u svakoj bojni. To bi moglo značiti da je Barak imao samo stotinu ljudi na raspolaganju, što izgleda prilično mali broj da bi pobijedio Kanaance. Stvaran broj vjerojatno leži negdje između dvije krajnosti od 100 ljudi i 20 tisuća.

Prozni prikaz kaže da su samo dva plemena (Zebulum i Naftali) poslala ljude. Nasuprot tome, pjesnička inačica kaže da je sudjelo­valo 6 plemena, od kojih se prvih 5 spominje kako slijedi:

Iz Efrajima potekoše u dolinu, za njima, stiže među čete tvoje Benjamin. Iz Makira stupaju glavari, iz Zebuluna oni što nose štap zapovjednički. Knezovi Jisakarovi s Deborom bjehu. I Jisakar vjeran Baraku; Pohrle u dolinu da mu se pred noge bace.

(Suci 5:11-15)

Pjesma tada navodi 4 izraelićanska plemena koja nisu odgo­vorila na Deborin poziv na oružje (Ruben, Gilead, Dan i Ašer), na­kon kojih slijede imena dvaju plemena za koje prozni prikaz kaže da su odgovorila na poziv (Zebulun, koji se po drugi put ponavlja u toj pjesničkoj inačici, te Naftali). To dovodi do skupine od šest ple­mena navedenih u pjesmi koja su sudjelovala u bitci.

Kod Rubenovih potoka dugo se savjetuju. Zašto si ostao u torovima, da slušaš sred stada svirku frule? Kod Rubenovih potka dugo se savjetuju. Gilead osta s onu stranu Jordana. A zašto je Dan na stranim lađama? Zašto na obali mora Ašer sjedi, mirno prebiva u svojim zaljevima? Zebulun je narod što prkosi smrti, s Naftalijem na visoravnima.

(Suci 5:15-18)

Zašto plemena Ruben, Gilead, Dan i Ašer nisu odgovorili na De­borin poziv na oružje? Nikada to nećemo saznati zasigurno, ali mo­guće je da su ta konkretna plemena bila previše zaposlena gospo­darskim i trgovačkim djelatnostima s Kanaancima da bi išla u rat protiv njih. To što je samo 10, a ne 12 plemena, navedeno u Deborinoj pjesmi također predstavlja određeni problem, ali možda je samo 10 plemena činilo cjelinu poznatu kao "Izrael" u dvanaestom stoljeću pr. Kr.. Moguće je da se proširenje u bolje znani Amfikti-onijski savez od dvanaest plemena Izraela nije dogodilo prije kraja jedanaestoga stoljeća pr. Kr. U svakom slučaju, izgleda da su De-

Heber Kenijac bijaše se odvojio od Kajina, jednoga od sinova Ha-baba, tasta Mojsijeva; razapeo je svoj šator kod Hrasta u Saanani-mu, nedaleko od Kedeša. Javiše Siseri da je Barak, sin Abinoamov, izašao na goru Tabor. ... (Suci 4:11-12)

bora i Barak okupili između stotinu ljudi i dvadeset tisuća ljudi, prven­stveno iz plemena Zebulun i Naftali. Možda je bilo i nekoliko drugih - iz plemena Efraim, Benjamin, Makir i Jisakar- koji su se ili borili u toj bitci ili, vjerojatnije, bili u pričuvi u slučaju potrebe.

Drugi teži problem je smještanje Barakovoga rodnoga grada Ke­deša u Naftaliju, gdje su Barak i Debora okupili njihove ljude. Gdje je bilo to mjesto? Poput Harosheth-ha-goiima (o kojemu smo raspra­vili u ovom poglavlju), znanstvenici su smjestili Kedeš u sva moguća mjesta. Omiljena prijašnja lokacija Kedeša bila je jedanaest kilome­tara sjeverozapadno od Hazora u Gornjoj Galileji, pored jezera Huleh. To mjesto izgleda prilično nevjerojatno jer je daleko od događaja u Jizreelskoj dolini i zbog toga što Debora i Barak ne bi mogli okupiti svoju vojsku tako blizu kanaanskoga glavnoga grada Hazora. Druga omiljena lokacija je Kedeš s Tel Kedešom (Tel Abu Kudeis), mala uz­visina smještena samo nekoliko kilometara od Tanaka u samoj Jizreel­skoj dolini. Međutim, ta je lokacija također malo vjerojatna jer je pre­blizu Harosheth-ha-goiimu i Siserinim snagama, bez obzira gdje treba smjestiti Harosheth-ha-goiim u Jizreelskoj dolini. Opet, Debora i Ba­rak ne bi mogli okupiti svoju vojsku tako blizu Siserinoga tabora. Od svih predloženih mogućnosti za smještaj Kedeša, najvjeroajatnije je mjesto Kirbet Kadiš (Horvat Kedeš), blizu Galilejskoga mora na str­mim padinama planina između ravnice Jizreel i rijeke Jordan. To bi mjesto bilo na južnoj granici Naftalija i moglo je poslužiti kao savr­šeno sastajalište za dragovoljce koji su stizali iz predjela što su ih nadzirala plemena Naftali i Zebulun, jer oni ne bi morali proći kroz Jizreelsku dolinu na putu prema mjestu okupljanja.

Pitanje koje se sljedeće postavlja: Kamo su točno otišli Izraeli-ćani u Jizreelsku dolinu kada su jednom napustili Kedeš u Naftaliju, prije nego su se sukobili s Kanaancima? Prozni prikaz priče govori da su Izraelićani marširali prema brdu Taboru, što je položaj koji je Kanaancima otkrio Heber Kenijac (Jaelin muž), možda s prethodnim znanjem i odobrenjem izraelićanskih zapovjednika.

Međutim, pjesnička inačica uopće ne spominje brdo Tabor. Ona jednostavno kaže. "Tada je prema dolje marširao ostatak plemeni­tih; narod Jahvin marširao je prema dolje za njega a protiv moćnih" (suci 5:13). Neki kažu da se problematična hebrejska riječ u tom stihu, sayd, treba tumačiti kao grad Sarid, koji je smješten blizu Megida. Također kažu da su stihovi u pjesmi koji se tiču prvih pet sudjelu-jućih plemena i četiri plemena koji nisu sudjelovali (Suci 5:14-17) kasniji umetak koji je odvojio stih koji se tiče Zebuluna i Naftalija (Suci 5:18) od svoga izvornoga ispravnoga mjesta u pjesmi, nakon stiha 13. Stoga je izvorna inačica mogla izgledati ovako:

Onda je dolje prema Saridu on marširao prema moćnima. Narod YHWH /Jahvin/ marširao je dolje za njega s ratnicima. Zebulun je narod koji prezire smrt. Naftali također, na visoravnima.

Izgleda vjerojatno, ako prosuđujemo po proznom prikazu kao i po prethodnoj raspravi, da su plemena Zebulun i Naftali imala za­paženu ulogu u predstojećoj bitci, što je činjenica koja bi ostala na­glašena da su stihovi u pjesmi postavljeni u svom izvornom pravilnom poretku.

Ako je to novo tumačenje točno, ono bi nam dalo ime izraelićan-skoga tabora u Jizreelskoj dolini, što inače nedostaje u pjesničkoj inačici. Nažalost, pretpostavka da su Izraelićani marširali iz Kedeša u Sarid izravno protuslovi proznom prikazu, koji kaže da su umjesto toga Izraelićani marširali prema brdu Taboru. Stoga ne možemo doći do konačnoga zaključka. Možemo samo kazati da je izraelićanska vojska marširala od Kedeša u Naftaliju u Jizreelsku dolinu, bilo to prema brdu Taboru (prozni prikaz) ili prema gradu Saridu blizu Me­gida (izmijenjena pjesnička inačica). Nadav Na'aman navijestio je novo rješenje da je autor ili urednik proznoga prikaza možda promi­jenio lokaciju od grada Sarida u bolje poznato brdo Tabor na korist kasnijega čitateljstva.

U međuvremenu Sisera je okupio ljude i devet stotina željeznih bornih kola svoje kanaanske vojske u Harosheth-ha-goiimu, za koji smo već rekli da je predio koji se vjerojatno nalazio na južnom rubu Jizreelske doline, i koji je uključivao kako Megido tako i Tanak.

Možda je Megido, ustvari, poslužio kao Siserin stožer, iako je to samo nagađanje nekih znanstvenika. Izgleda da se kanaanska voj­ska sastojala prvenstveno od ljudi iz Siserinih snaga, koji je, prema biblijskom prikazu, odgovarao kralju Jabinu od Hazora. Nadopu­njavali su je ljudi iz privatnih vojski drugih neimenovanih kanaan-skih kraljeva.

Ipak, uopće nije sigurno da Siserine snage treba ustvari povezati s kraljem Jabinom od Hazora. Jesu li oni doista bili ljudi kralja Jabina, pod vodstvom njegovoga generala Sisere? Ili su oni jednostavno bili Siserini ljudi? Kralj Jabin više se povezuje s Jošuinim bitkama u biblijskim pričama. Štoviše, govori se da je grad Hazor bio potpuno porušen tijekom Jabinove konačne bitke protiv Jošue koji ga je po­razio. Ako su Jošuine vojne prethodile onima Debore i Baraka ne­koliko desetljeća, kako je Jabin još uvijek mogao vladati u Hazoru i imati vojsku od devet stotina željeznih bornih kola? Dva moguća objašnjenja odmah padaju na um. Prvo, Hazor je mogao biti pono­vo izgrađen do Deborina vremena. Drugo, ime Jabin moglo je biti dinastijsko ime koje je koristio više nego jedan kralj Hazora. Međutim, već sam spomenuo da su se Jošuine vojne mogle dogoditi nakon Deborinih i Barakovih a ne prije njih. U tome slučaju, Jošua bi je­dnostavno razorio Hazor i dokrajčio kralja Jabina i njegove snage, nakon što su već bile značajno oslabljene ranijim gubicima koje su pretrpjele od Debore i Baraka u Jizreelskoj dolini. Konačna moguć­nost je, da Siserine snage nemaju uopće nikakve veze s Jabinom od Hazora i da ih je neki neuki autor pogrešno povezao. Iako to objašnje­nje izgleda daleko manje vjerojatno, ne možemo ga isključiti. Ukra­tko, porota još uvijek zasjeda o tom pitanju.

Siserinih devet stotina željeznih bornih kola također predstavlja­ju određenu zanimljivost, jer taj broj donekle podsjeća na 892 ka­naanska borna kola koja je zarobio Tutmozis III kod Megida skoro četiri stoljeća prije. Sličnost u brojevima može se uzeti kao dokaz da je Siseri doista bilo moguće skupiti devet stotina bornih kola i da prema tome to nije pretjeran broj. Alternativno, ta sličnost može se smatrati mogućim dokazom da je autor ili kasniji urednik proznoga prikaza koristio elemente drugih, ranijih priča da bi ukrasio svoju priču. Dodatne usporednice možemo naći između bitke Tutmozisa

Karta 10. Debora, Barak i Sisera (mogućnost br. 2, prema proznom pri­kazu u Sucima 4:1-24)

1. Sisera i kanaanske snage smještene su u Harosheth-ha-goiimu. 2. Izraelićani se okupljaju kod Kedeša. 3. Barak i Izraelićani marširaju prema brdu Taboru. 4. Sisera prodire svojim bojnim kolima i postrojbama prema brdu Taboru. 5. Barak i Izraelićani dolaze dolje s brda Tabora i približavaju se kanaan-

skim snagama. 6. Izraelićani poražavaju Kanaance u bitci. 7a. Sisera bježi prema sjeveru pješice nakon poraza njegovih snaga, ali ga

Jael ubija. 7b. dok se preživjeli Kanaanci povlače prema Harosheth-ha-goiimu, gone

ih Barak i Izraelićani. 8. Barak slijedi Siseru prema sjeveru, ali nalazi da je već mrtav u ruka­

ma Jaela.

III kod Megida i proznoga prikaza o Deborinoj i Barakovoj bitci protiv Sisere u Jizreelskoj dolini. Pjesnička inačica uopće ne spo­minje borna kola pa ni broj ljudi uključenih bilo na kanaanskoj bilo na izraelićanskoj strani.

Da sada nastavimo s pričom, dvije suprotstavljene vojske napo­kon su se susrele u bitci u Jizreelskoj dolini. Ali gdje su se u dolini one susrele? Prozni prikaz kaže:

Javiše Siseri da je Barak, sin Abinoamov, izašao na goru Tabor. Nato Sisera sabra sva svoja kola, devet stotina željeznih kola, i sve ljude koje je doveo od Harosheth-ha-goiima do Kišonskoga potoka. Debora reče Baraku: "Ustani, evo dana kada će Jahve predati Siseru u tvoje ruke! Sam Jahve ide pred tobom!" I Barak siđe s gore Tabora s deset tisuća ljudi za sobom. (Suci 4:12-14)

Ako se tekst čita tako da je Sisera pokrenuo svoje ljude i borna kola "iz Harosheth-ha-goiima prema Kišonskom potoku" to bi značilo da je Sisera uredno i bezuvjetno slijedio Deborin prvi prijedlog da namami kanaansku vojsku na točno to mjesto, pored rijeke Kišon (Suci 4:7). Međutim, taj se tekst može čitati na drugi način, naime, kao da piše da su postrojbe koje je Sisera prikupio bile toliko brojne da se njihov tabor prostirao "od Harosheth-ha-goiima do Kišonskoga potoka". Ako je to slučaj onda nije jasno gdje se vodila bitka, vjero­jatno da je to bilo negdje između rijeke Kišon i Sarida ili brda Tabora, to jest, na tlu Jizreelske doline.

Pjesnička inačica samo zamršuje stvari, jer u možda najpoznatijim stihovima pjesme o Debori ona kaže:

Došli su kraljevi, boj zametnuli, boj bili kraljevi kanaanski, u Tanaku na vodi megidskoj, al ni mrve srebra ne dobiše, Sa nebeskih staza vojevahu, vojevahu zvijezde prot Siseri. Sve otplavi potok Kišon, potok Kišon pradavni. Gazi čvrsto, moja dušo!

(Suci 5:19-21)

Taj odlomak očito podrazumijeva da se bitka vodila kod Tanaka. "Megidska voda" vjerojatno se odnosi na pritok rijeke Kišon koji je tekao kako mogidskom uzvisinom tako i mjestom Tanak. Stoga, najbo­lje što sada možemo reći je da su se dvije vojske susrele pokraj Wadi Kišona, ili "u Tanaku na vodi megidskoj" (pjesnička inačica) ili u samoj dolini istočno od Megida i predjela poznatom kao Harosheth-ha-goiim (prozni prikaz). U bilo kojem slučaju, izbor bojnoga polja svakako je pogodovao Izraelićaima, osobito ako je prije i za vrijeme bitke počela padati kiša, kao što izgleda da navještava pjesnička inačica.

Znanstvenici obično tumače da rečenica "vojevahu zvijezde proti Siseri" iz Sudaca 5:20 znači da je došlo do slučajne ili privremene kišne oluje. To ne bi samo pogodilo postrojbe tijekom bitke već bi i kanaanska borna kola učinilo beskorisnima u blatnoj ilovači pokraj rijeke u dolini. Ustvari, nabujale vode rijeke Kišon i možda popla­va u samome Wadi Kišonu, odnijela je borna kola i ljude kanaanske vojske. Kineski vojni strateg Sun-Tzu iz petoga stoljeća pr. Kr. upozoravao je, "Ako je bitka poželjna, nemojte je locirati blizu rijeka kada susrećete protivnika," ali taj je savjet malo mogao pomoći Siseri, koji je živio i borio se punih šest stoljeća prije. Bez sumnje su Debora i Barak znali za mogućnost kišne oluje i računali su na nju, osobito zbog toga što se bitka trebala voditi u zimsko vrijeme, kao što mnogi znanstvenici vjeruju.

Međutim, ratovanje tijekom zime bilo je prilično neuobičajeno, jer se većina bitaka u Jizreelskoj dolini vojevala u kasno proljeće, ljeto ili u ranu jesen, nakon što su prošle proljetne kiše i prije nego što su zimske počele. Takvo su vrijeme vladari svakako birali zbog uporabe konjice i/ili bornih kola, jer to je bilo vrijeme kada je tlo bilo najtvrđe i kada su ljudi i konji mogli najlakše manevrirati. Poznati su točni datumi za dvadeset četiri bitke, a dvadeset od njih zbile su se u osam mjeseci između travnja i studenoga, skoro točno podijeljene između proljeća (šest bitaka), ljeta (osam bitaka) i jeseni (šest bitaka). Ne čudi što su samo dvije bitke bile u prosincu i samo dvije u siječnju i veljači ili ožujku, jer je kišna sezona u Jizreelskoj dolini od prosin­ca do kraja travnja. Međutim, možda nešto više može čuditi da nije bilo bitaka u kolovozu, iako se to može objasniti činjenicom da je uvi­jek bilo suviše vruće za borbu u Jizreelskoj dolini u to doba godine.

Koalicija kanaanskih kraljeva spomenutih u gornjim stihovima podsjeća na konfederaciju pobunjenih kanaanskih prinčeva protiv faraona Tutmozisa III u toj istoj Jizreelskoj dolini nekoliko stoljeća prije ili pak na konfederaciju kralja Jabina od Hazora i manjih kanaanskih kraljeva s kojom se sukobio Jošua neposredno prije ili nakon Deborine i Barakove bitke. Postoji mala mogućnost da to nisu tri odvojene kanaanske koalicije već jedan te isti savez, koji su razni biblijski autori opetovano koristili, ali to izgleda udaljena i možda preosjetljiva mogućnost. U međuvremenu, prema proznom prika­zu (kako pjesnička inačica ne otkriva druge detalje o samoj bitci), pobjednički Izraelićani gonili su Kanaance natrag prema njihovome izvornome taboru u Harosheth-ha-goiimu i uništili ih.

Jahve zastraši Siseru, sva njegova kola i čitavu njegovu vojsku, koja naže u bijeg pred mačem Barakovim. Sisera siđe sa svojih kola i pobježe pješice. Barak je gonio kola i vojsku sve do Harosheth-ha-goiima. Sva je Siserina vojska pala od oštrog mača, i nijedan čovjek nije umakao. (Suci 4:15-16)

Barak se tada dao u potjeru za Siserom koji je pobjegao pješice, ali ga je Barak našao mrtvoga u rukama Jaele, žene Hebera Kenijca, istoga čovjeka koji je, izgleda, otkrio Kanaancima smještaj izraeli-ćanske vojske na brdu Taboru. Tu nailazimo na zanimljiva razilaže­nja između pjesničke inačice i proznoga prikaza priče.

Pjesnička inačica, za koju mnogi smatraju da je starija (kao što sam spomenuo prije u ovom poglavlju), ne opisuje kako je Sisera pobjegao s bojnoga polja, napuštajući svoje ljudi i završivši u šatoru Jaele. To je ostavljeno proznom prikazu, koji popunjava prazninu izvješćujući: "Sisera je dotle bježao pješice prema šatoru Jaele, žene Hebera Kenijca, jer između Jabina, kralja hasorskog, i kuće Hebera Kenijca bijaše mir. Umjesto toga, pjesma se jednostavno nastavlja s prizorom u kojemu Jaela nudi Siseri osvježenja. Ona tada uzima klin (ili čavao) i prišuljavši se otraga udara ga s njim po glavi u uspijeva ga ubiti.

Blagoslovljena među ženama bila Jaela, žena Hebera Kenijca, među ženama šatora nek je slavljena!

On vode zaiska, mlijeka mu ona dade, u zdjelu dragocjenu nali mu povlake. Rukom lijevom za klinom segnu, a desnom za čekićem kovačkim. Udari Siseru, glavu mu razmrska, probode mu, razbi sljepoočicu. Do nogu pade joj, sruši se, leže do nogu pade joj, sruši se; i gdje pade, mrtav osta."

(Suci 5:24-27)

Kao što je primijetio Baruch Halpern, u tim je stihovima mnogo pjesničkoga ponavljanja. Vjerojatno trebamo shvatiti da je Jaela ponudila Siseri samo jednu vrstu pića, naime kozje mlijeko (ghee), kao odgovor na njegovo traženje vode, ali također je moguće da ne trebamo tražiti previše detalja u tim dvostihovima već da te stihove treba jednostavno shvatit kao općenitu izjavu da je Sisera zatražio i dobio neko piće. Slično tome, "klin" i "kovački čekić" vjerojatno se odnose samo na jedan alat, klin (ili čavao) s kojim je Jaela udrila i ubila Siseru.

Autor ili urednik kasnijega proznoga prikaza krivo shvaća te ni­janse te ponešto mijenja priču.

Jaela iziđe Siseru ususret i reče mu: "Zaustavi se gospodaru, svrati se k meni. Ne boj se ničega!" On svrati k njoj pod šator, a ona ga pokri pokrivačem. On joj reče: "Daj mi malo vode, jer sam žedan."Ona otvori mijeh s mlijekom, napoji ga i opet ga pokri. "Stani na ulazu u šator- reče joj o n - p a ako tko naiđe i zapita te: 'Ima li tu koga?' ti odgovori: 'Nema!'" A Jaela, žena Heberova, uze šatorski klin i čekić u ruke, tiho mu se približi i žabi mu klin kroza sljepoočice tako da se zario u zemlju. On od iscrpljenosti bijaše tvrdo zaspao, i tako umrije. I gle, dođe Barak progoneći Siseru. Jaela iziđe preda nj i re­če mu: "Dođi da ti pokažem čovjeka kojega tražiš." On uđe k njoj, i gle - Sisera ležaše mrtav, s klinom u sljepoočici. (Suci 4:18-23)

Razlike izmed pjesničke inačice i proznog prikaza kako je Jaela ubila Siseru vjerovatno su nastale zbog nesvaćanja figure ponavlja­nja u izvornoj pjesmi. Naprimjer, vjerojatno je bio samo 1 jedini klin (ili čavao) a ne i čekić i šatorski klin ko što kaže prozni prikaz.

Uporaba dvaju predmeta a ne jednoga zahtijeva svu silu problema­tičnih dodavanja izvornoj priči, uključujući i potrebu da Sisera leži a ne stoji i da je spavao a ne bio budan. Drugi potencijalni pro­blemi u proznom prikazu uključuju očito dugotrajno hodanje tamo i natrag najprije Baraka a onda i Debore (od Kedeša do Efrajima i natrag u Kedeš, prije nego što je konačno koračala u Jizreelsku do­linu), točan smjer u kojemu je Sisera pobjegao s bojnoga polja, te smještaj Hrasta u Saananimu, gdje se, prema proznom prikazu, nalazio Heberov i Jaelin šator. Ti su problemi objašnjavani na razne načine. Najjednostavnija i najuvjerljivija mogućnost je da autor ili kasniji ured­nik nije poznavao zemljopis Jizreelske doline i obližnjih područja.

Nakon Siserine smrti od ruku Jaele, pjesnička inačica završava se slikom Siserine majke koja uzaludno čeka svoga sina da se vrati s bojnoga polja (Suci 5:28-30), proklinjanjem neprijatelja i blago­slivljanjem Gospodinovih prijatelja, te konačnom izjavom da je na zemlji zavladao mir u sljedećih četrdeset godina (Suci 5:31), za koje vrijeme su se Izraelićani uspjeli konsolidirati i proširiti svoj teritorij. Prozni prikaz kaže da je ubrzo nakon poraza Kanaanaca u Jizreel-skoj dolini kanaanski kralj Jabin doživio tragičnu sudbinu. "Tako je Bog u onaj dan ponizio Jabina, kralja kanaanskog, pred Izraelcima. Ruka Izraelaca postajaše sve teža Jabinu, kralju kanaanskom, dok ga nije napokon zatrla." (Suci 4:24). Tako je završila glavna faza ra­tovanja između Kanaanaca i Izraelićana, zaključujući ili predviđajući Jošuine vojne protiv istoga neprijatelja. Međutim, kao i uvijek, mir je bio samo privremen.

Što se tiče arheološkoga nalazišta te priče, znanstvenici su mnogo pisali pokušavajući odgonetnuti koje slojeve u nalazištima Tanaka i Megida treba povezati s Deborinom i Barakovom bitkom protiv Sisere. Istraživači Tanaka vjerovali su kako je cijeli grad bio porušen oko 1125. pr. Kr., s velikom prazninom u naseljavanju nakon kata­strofe, pa su tako odmah povezali razaranje s kanaanskim porazom. Međutim, ni pjesnička inačica ni prozni prikaz ništa ne govore o tome da je Tanak bio razoren tijekom ili poslije bitke, pa je zato ne­moguće ustvrditi da su ruševine što su ih pronašli istraživači Tanaka bile izravan ishod bitke. Drugi arheolozi i povjesničari tvrde da se cijeli taj događaj morao zbiti u vrijeme kada je Megido bio napušten

i nenaseljen, inače bi pjesma o Debori spomenula sam Megido a ne "megidske vode." Tako su se dugačke rasprave razvile oko pitanja može li to razdoblje bolje predstaviti prekid između gradova Megi-da Strata VIIA i VIB ili prekid između gradova Megida Strata VIA i VB. Ali, da je Megido doista bio Siserin stožer kao što neki tvrde, ne samo što bi grad u vrijeme sukoba bio naseljen, već se moglo oče­kivati i razaranje grada po završetku bitke. Nasilni i vatreni kraj ra­zvijenoga grada Stratuma VIIA kod Megida sada se datira između 1140. i 1130. pr. Kr., što ga stavlja u približno isto vrijeme kada se vodila Deborina i Barakova bitka protiv Sisere, nekoliko godina prije ili poslije.

Stoga se može navijestiti veza između zamijećenoga razaranja Megida i bitke koju su Debora i Barak vodili protiv Sisere u tom po­dručju, ali nije preporučljivo. Jer, ako je Jošua vodio vojne u Jizreelskoj dolini desetljeće ili dva prije one Deborine i Barakove i ako je on porazio kraljeve Megida, Tanaka, Shimrona, Jokneama i drugih gra­dova u Jizreelskoj dolini, kao što kaže jedan biblijski prikaz (Jošua 12:20-21), onda bi razaranje grada Stratuma VIIA kod Megida iz­među 1140. i 1130. pr. Kr. odgovaralo i vremenu Jošuinih vojni, ako ne i bolje nego onoj Deborinoj i Barakovoj protiv Sisere. Uz sve to, daje Megido doista bio Siserin stožer, vjerojatno bi se ta činjenica spo­minjala u tekstovima. Štoviše, Tanak, brdo Tabor, pa čak i Harosheth-ha-goiim bili su vjerojatno isto tako poznati kao Megido svakoj mo­gućoj publici. Stoga nije bilo potrebe spominjati Megido, ali to ni­kako ne podrazumijeva da je to mjesto bilo nužno napušteno kada se u blizini zbila bitke Debore i Baraka.

Nakon poraza što su ga Kanaanci doživjeli od Debore i Izraeli-ćana njihova vlast u Jizreelskoj dolini donekle je oslabjela. Dok su Izraelićani mogli zahtijevati zemlju i naseliti se u dolini, lutajuća nomadska plemena po pustinji također su mogla ući u Jizreelsku do­linu i opustošiti njezina bogatstva i izvore. Među njima su bili Midjanci i Amalečani, prema Sucima 6:33-35: "Svi Midjanci, Ama-lečani i sinovi Istoka bijahu se skupili i, prešavši Jordan, utaborili se u Jizreelskoj ravnici." Izraelićani su se okrenuli za pomoć Gideonu, tamošnjem čovjeku koji je, navodno, rođen u gradu Ofri (vjerojatno modernoj Afuli). Pohod koji je uslijedio da se izbace nomadski

napadači iz Jizreelske doline s pravom je poznat u biblijskim i vojno-povijesnim analima, ne samo zato što je Gideonov početni napad na Midjance i Amalečane prva noćna bitka u povijesti o kojoj imamo detaljan prikaz, već i po vrlo neuobičajenom načinu na koji je izabirao ljude koji su ga trebali pratiti u bitku.

Nevolje su počele još sedam godina prije nego što su se Gideon i njegova vojska pojavili na pozornici. Prema prikazu u Sucima 6, nomadski napadači vodili su rat s ciljem da unište izvore opstanka Izraelićana. Svakoga proljeća, kada je trebalo skupiti ljetinu, napa­dači na devama stigli bi u masi i uništili usjeve, ostavljajući Izraeli-ćanima vrlo malo ili ništa hrane.

I kada bi Izraelci posijali, dolazili bi na njih Midjanci i Amalečani i sinovi Istoka. Utaborivši se na njihovoj zemlji, uništavali bi rod zemlje sve do Gaze. Ne ostavljahu Izraelu ništa da se prehrani, ni ovce ni koze, ni vola ni magarca, jer dolažahu sa svojim stadima i svojim šatorima u takvu mnoštvu kao skakavci; ne bijaše broja njima ni njihovim devama; preplavili bi zemlju, opustošili je. Tako su Mid­janci bacili Izraela u veliku bijedu, te Izraelci zavapiše Jahvi. (Suci 6:3-6)

Zanimljivo je da su Spartanci upotrijebili sličnu taktiku protiv Atenjana skoro sedamsto godina poslije u Grčkoj, pustošeći i paleći sazrele usjeve po poljima izvan Atene svakoga proljeća tijekom pr­vih godina Peloponeskoga rata oko 431. pr. Kr.

Izraelićani u Jizreelskoj dolini odlučili su okončati upade Midja-naca i Amalečana. Pod vodstvom Gideona, člana klana Abiezer iz plemena Manaše, počele su pripreme za totalni rat. Midjanci i nji­hovi saveznici utaborili su se ispod brda Moreha, blizu Endora, upravo južno od brda Tabora (Suci 7:1). Biblijski prikaz kaže da ih je bilo 135.000 (Suci 8:10). Taj broj izgleda prevelik i vjerojatno je pretjeran, iako Josipov kasniji prikaz govori o još većem broju od 138.000 ljudi. Gideonovi ljudi brojali su u početku trideset dvije tisuće, unovačeni iz plemena Ašer, Zebulu, Naftali i Manaseh (Suci 6:35, 7:3). Okupili su se pokraj Izvora Harod na brežuljku koji gle­da na neprijateljski tabor (Suci 7:1,7:8). Izvor, vjerojatno u istom predjelu gdje i kasniji 'Ayn Jalut, ili "Golijatov izvor", ako ne i isti

izvor, bio je smješten sjeverozapadno od brda Gilboa i odmah južno od brda Moreh.

Početni se okršaj dogodio na padinama brda Tabora, sjeverno od tabora Midjanaca (Suci 8:18-19). Izraelićani, predvođeni Gideono-vom braćom, izveli su taj manevar kako bi zaustavili nomadskoga napadača da ne prodire dalje u dolinu, kao i da ga zaposle i zadrže na jednom mjestu dok je Gideon skupljao svoje postrojbe i pripremao napad. Ta privremena manja bitka omogućila je Izraelićanima da dobiju na vremenu i da se neotkriveno okupljaju, ali je stajala života Gideonove braće.

U međuvremenu Gideon je bio zaposlen tražeći kukavice, "one što se plaše i dršću" u njegovoj vojsci. Od trideset dvije tisuće Izrae-lićana dvadeset dvije tisuće koji su se okupili na Izvoru Harod od­govaralo je tom opisu i poslani su svojim kućama (Suci 7:3). Ostalo ih je deset tisuća, koji broj daje i Josip u svom prikazu. Gideon je zatim počeo tražiti tri stotine ljudi od preostalih deset tisuća. Možda nas ne bi trebalo previše iznenaditi što je on želio tako malo ljudi s obzirom da nije planirao napasti Midjance u otvorenoj borbi licem u lice, u dnevnoj borbi, već je prije imao na umu iznenadni napad pod okriljem tame, što je iziskivalo manje ljudi ali hrabrih kojima je mogao instinktivno vjerovati. U otvorenoj borbi koja bi se vodi­la pod jakim suncem Jizreelske doline, nomadi Midjanci i Amaleča-ni bi uvelike brojčano nadjačali Izraelićane, pa čak i da Gideon nije otpustio nijednoga od ljudi koji su se na početku prijavili na dužnost (32.000 Izraelićana nasuprot 135.000 Midjanaca i Ameličana, pre­ma biblijskom prikazu). Štoviše, nomadi su jahali na leđima deva i napravili bi rasulo među Izraelićanima, koji su bili uglavnom pješaci. Gideonova taktika trebala je nadmašiti kako nomadsko jahanje na devama tako i njihov veći broj. Konačno, čak kada bi Gideonov iz­nenadni napad propao, svih trideset dvije tisuće članova izraelićan-skih postrojbi (manje samo onih tri stotine ljudi koje je Gideon izabrao) još uvijek bi bilo dostupno da se suprotstave Midjancima i Amalečanima, ako bi se takva obrana pokazala potrebnom.

Način na koji je Gideon izabrao svojih tri stotine hvalisavaca za napad bio je u najmanju ruku vrlo originalan. Štoviše, oko toga je nastao određeni prijepor, jer postoje problemi s uobičajenim prije-

Karta 11. Gideon. Midjanci i Amalečani

1. Midjanci i Amalečani upadaju u Jizreelsku dolinu. 2. Gideon ide na Izvor Harod (moguće 'Ayn Jalut) iz Opraha (Afule). 3. Gideonovi ljudi se okupljaju i prorjeđuju se na konačnih tri stotine. 4. Gideonova braća izvode početni juriš na brdo Tabor. 5. Midjanci prihvaćaju sukob i ubijaju Gideonovu braću. 6. Gideon i Izraelićani napadaju midjanski i amalečanski tabor. 7. Midjanci i Amalečani bježe pred Gideonom i Izraelićanima

vodom biblijskoga teksta. Nova preuređena standardna inačica Bibilije predstavlja taj odlomak kako slijedi:

Jahve reče Gideonu: "Još je previše naroda. Povedi ih na vodu i ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: 'Neka ide s tobom', taj će s tobom ići. A za koga ti kažem: Neka ne ide s tobom', taj neće ići." Gideon povede narod na vodu, i Jahve mu reče: "Koji bude laptao vodu jezikom kao što lapće pas, stavi ga na stranu. Koji klekne da

pije, odvoji ga na drugu stranu." Onih koji su laptali vodu jezikom - prinoseći vodu rukom k ustima - bijaše tri stotine, a sav je ostali narod kleknuo da pije. Tad Jahve reče Gideonu: "Sa one tri stotine ljudi koji su laptali vodu ja ću vas izbaviti, i predat ću Midjance u vaše ruke. Svi drugi neka se vrate svaki svojoj kući."(Suci 7:4-7)

Međutim, u izvornom hebrejskom tekstu postoji dodatna, ponešto protuslovna rečenica pridodana pretposljednjoj rečenici u gornjem citatu: "A broj onih koji su laptali, prinoseći ruku ustima, bio je tri stotine ljudi: ali sav ostali narod kleknuo je da pije vodu" (Suci 7.6). Kaže se da je izraz "prinoseći ruku ustima" tu krivo ubačen, možda uslijed prepisivačeve pogreške, te da bi ustvari on trebao ići na kraj rečenice, jer samo oni koji su kleknuli trebali su donijeti vodu do svojih usta preko ruke savijene kao pehar, kao što se opisuje u reče­nici koja neposredno prethodi ovoj protuslovnoj.

Kako bilo da bilo, još uvijek ostaje pitanje zašto je Gideon iza­brao 300 ljudi koji su laptali vodu a ne 9.700 ljudi koji su kleknuli da piju. Većina vojnih stručnjaka misle da je Gideon iskušavao svoje ljude na razne načine. Prvo, oni vojnici koji se nisu željeli baciti na tlo da piju mogli bi isto tako nevoljko suočiti se s neudobnostima koje će bitka zahtijevati. Drugo, oni koji su legli na tlo da bi pili po­kazali su svoje vojno iskustvo jer će neprijatelju izložiti smanjenu metu, koju je teže pogoditi strijelom ili kopljem nego što je to čovjek koji kleči da pije. Konačno, ako prihvatimo hebrejski tekst bez pro­pitkivanja, oni ratnici koji istovremeno legnu licem dolje i onda pri-nesu vodu ustima jednom šakom moći će držati oružje u svojoj slo­bodnoj ruci i gledati prema neprijatelju dok ispijaju vodu.

Činjenica što je Gideon izabrao samo tri stotine ljudi također ne iznenađuje kao što bi moglo izgledati na prvi pogled. Brojne su se bitke vodile u povijesti u kojima je jedna strana namjerno koristila samo tri stotine ljudi. Najpoznatija od njih je Leonidova bitka s nje­govom skupinom od tri stotine Spartanaca, koji je u Grčkoj snažno ustao protiv Perzijanaca u Termopilskom klancu 480. pr. Kr. Alek­sandar Veliki izabrao je 327/326. g. pr. Kr. tri stotine ljudi u svojoj vojsci da napadne trideset tisuća neprijateljskih vojnika skrivenih u jednom taboru visoko u planinama Indije, a bizantski car Nikifor II. Fokas izabrao je tri stotine ljudi između svojih 80.000 vojnika da izvrši noćni napad na grad Antiohiju 968. po. Kr. Kao što

su prethodni znanstvenici ukazali, tri stotine do četiri stotine ljudi maksimalni je broj ljudi koje učinkovito može voditi jedan jedini vođa, a tri stotine ljudi mogu se lako podijeliti u tri satnije od stotinu ljudi svaka. Tada se te tri satnije mogu spremno rasporediti da obli­kuju središnju jedinicu s dva bočna krila.

Tako je Gideon smanjio svoje postrojbe na maksimalni broj što mu je dopuštao njegov smjeli plan, uzimajući u obzir teren koji tre­ba prijeći noću, sposobnosti svojih ljudi, broj neprijatelja, potrebu za tišinom i brzinom. Onda je on sam otišao u izviđanje u pratnji samo svoga sluge Puraha, kako bi proučio tlocrt neprijateljskoga tabora, vrijeme smjene straže i moral neprijateljskih vojnika (Suci 7:9-15). Kada je utvrdio da je moral neprijatelja nizak, te učestalost kojom se smjenjuju straže, Gideon se vratio u svoj tabor i podijelio ljude u tri satnije, od kojih je svaka imala sto ljudi. Svakome je vojniku dao rog i baklju s njezinim upaljenim krajem u vrču, vjerojatno pored uo­bičajenoga oružja mača i koplja. Napali su oko ponoći, odmah nakon smjene straže, s poražavajućim ishodom po neprijatelja.

Gideon tad podijeli svoje tri stotine ljudi u tri čete. Svakome čovje­ku dade u ruke rog, prazan vrč i luč u vrču: "Gledajte mene - reče im - i činite što i ja! Kada dođem na rub tabora, činite što budem i ja činio! Kad zatrubim u rog ja i svi koji su sa mnom, tada i vi zasvi-rajte u rog oko sveg tabora i vičite: 'Za Jahvu i Gideona!'"

Gideon i stotina ljudi što ga je pratila dođoše na rub tabora, pri početku ponoćne straže: tek što su postavili straže, oni zatrubiše u rogove i razbiše vrčeve koje su imali u ruci. Tako tri čete zasviraše u rogove i razbiše vrčeve; lijevom rukom držahu luč, a desnom rogove da trube, i udaraše vikati: "Za Jahvu i Gideona!". I svaki sta­jaše nepomično na svome mjestu uokrug tabora. Tada se probudi sav tabor, i Midjanci vičući nagnaše u bijeg.

Dok su one tri stotine trubile u rogove, učini Jahve te oni u ta­boru okrenuše mač jedan na drugoga. I sva se vojska razbježa do Bet-Hašita, prema Sartanu, do Abel-Meholske obale kod Tabata.

A Izraelci iz plemena Naftalijeva, Ašerova i iz svega pleme­na Manašeova sabraše se i prognaše Midjance. (Suci 7:16-23)

Dok je zora zarudjela, midjanska i amalečanska vojska se razbila. Gideonovi trubeži iz rogova i iznenadna zasljepljujuća svjetla brzo su stvorila paniku, uzbunu i zbrku. Buka je bez sumnje učinila da su

deve i druge životinje Midjanaca i Amalečana počele bezglavo juri­ti, što je stvorilo još veći metež i kaos. Tako su Gideonove male snage od tri stotine ljudi, raspodijeljenih u tri satnije od kojih je svaka, kako je neprijatelj pretpostavljao, napadala iz drugoga pravca, uspjele lako zastrašiti mnogo brojnije neprijateljske snage. Čak 120.000 Midjanaca i Amalečana bilo je navodno pobijeno u metežu (Suci 8:10), iako taj broj, bez sumnje, treba uzeti s rezervom i razmotriti. Mnoge su očito ubili vlastiti drugovi u zbrci i tami.

Preostalih petnaest tisuća neprijateljskih vojnika pobjeglo je na­vrat nanos prema istoku, u jedinom smjeru koji im je bio otvoren, a gonile su ih dodatne izraelićanske snage iz plemena Ašera, Naftalija i Manašea (Suci 7:23-24). Goneći Midjance i Amalečane preko rijeke Jordan, Gideon je pozvao pojačanja od ljudi iz Efrajima, koji su uhvatili i ubili Oreba i Zeeba, dva generala midjanske vojske i donijeli njihove glave Gideonu (Suci 7:25). Sam Gideon, sa svojim je ljudima nastavio napadati preostale neprijateljske postrojbe te uhitio i pogubio dva midjanska kralja, Zebaha i Salmunu (Suci 8:10-21), čime je donekle osvetio svoju braću koji su ubijeni na brdu Ta­boru u ranoj fazi vojne.

Gideonov iznenadni napad na Midjance i Amalečane bio je nesumnjiv uspjeh, djelomice zbog toga što je njegova strategija bila tako neuobičajena. Njegova majstorska taktika - suprotstavljajući malu, vrlo pokretnu snagu mnogo brojnijem neprijatelju, koristeći teren, tamu, iznenađenje, iznenadnu buku, svjetlo i strku -još uvijek je predmet proučavanja a citiraju je i današnji vojni stručnjaci, više od tri tisuće godina nakon što je njegov sjajan plan tako uspješno ostvaren. Ustvari, pruski vojni strateg iz devetnaestoga stoljeća, Carl von Clausewitz, čija djela još uvijek proučavaju vojni taktičari, s velikim je odobravanjem pisao o takvoj taktici "dobro isplaniran (no­ćni) napad najbolji je način kako dobro iskoristiti malobrojnu vojsku."

Gideon je poslije odbio da ga proglase kraljem i doživio je visoku starost (Suci 8:22-23,32), nakon što je uspješno uništio midjansku/ amalečansku prijetnju i donio mir u Jizreelsku dolinu: "Tako su Midjanci bili poniženi pred Izraelcima. Više ne dizahu glave, i zemlja bi mirna četrdeset godina, koliko još potraja vijek Gideonov". (Suci 8:28). Međutim, opet je mir bio samo privremen.

Kako je vrijeme odmicalo, Izraeličani su dovršili preuzimanje Kanaana i počeli su osnivati vlastito kraljevstvo na toj zemlji. Prije kraja jedanaestoga stoljeća pr. Kr., obratili su se Šaulu i postavili ga za kralja izraelićanskoga kraljevstva. To će postati Ujedinjeno kraljev­stvo, koje je proslavio Šaulov nasljednik David a zatim Salomon. Međutim, nije sve bilo mirno u toj zemlji, jer su još uvijek ogorčeni neprijatelji osporavali Izraelićanima njihovo pravo na to područje. Neprijatelji su bili Filistejci, protiv kojih se Šaul borio većim dijelom svoje vladavine. Ustvari, nakon godina ratovanja, Šaul i tri njegova sina vodili su posljednju veliku bitku i poginuli oko 1016, pr. Kr. na brdu Gilboa u Jizreelskoj dolini, doživjevši tako poraz od svojih osvetoljubivih neprijatelja.

Bitka između Šaula i Filistejaca u Jizreelskoj dolini bila je klju­čna za Filistejce koji su postigli svoj cilj: okruženje i zauzimanje srca Šaulovoga kraljevstva. Već su držali Bet-Šean (Beisan) na istoku od Jizreelske doline, kao i obalnu ravnicu na zapadu doline. Kad bi za­dobili brdo Gilboa, oni bi rascijepili Šaulovo kraljevstvo na dva dijela i odvojili Izraelićane u Galileji i Jizreelskoj dolini od ostalih plemena. Šaul stoga nije imao nikakvoga izbora već se morao boriti protiv Fi­listejaca za nadzor nad Jizreelskom dolinom. Dobro je znao što će se dogoditi ako izgubi, dok, ako pobijedi, on bi ne samo otklonio prijet­nju svome kraljevstvu, već bi njegova vojska vjerojatno mogla napre­dovati prema Ben-Šeanu što su ga nadzirali Filistejci.

O tome se pripovijeda samo u I Samuelu 28-3, II Samuelu 1, i I Ljetopisima 10 hebrejske Biblije. Još uvijek ne postoje suvremeni izvanbiblijski izvori koji bi potvrdili te prikaze, kao što i ne postoje za Deborinu i Gideonovu bitku. Međutim, Šaulovu priču ponovio je, s određenim uljepšavanjem, približno tisuću godina poslije, Josip u svojoj knjizi naslovljenoj Židovske starine Iskaz u I Samuelu sa­žeto bilježi pokrete postrojbi i spletkarenja koja su se zbivala prije stvarnoga sukoba.

U ono vrijeme Filistejci skupiše svoje čete za rat protiv Izraela ... Dok su se Filistejci skupljali te došli i utaborili se kod Šumena, Šaul skupi sve Izraelce te se utabori na Gilboi. Kad Šaul ugleda filistej-ski tabor, uplaši se i srce mu snažno zadrhta. Šaul upita za savjet Jahvu, ali mu Jahve ne dade odgovora, ni u snima, ni po Urimu, ni

preko proroka. Zato Šaul reče svojim slugama: "Potražite mi ženu koja zaziva duhove, da odem k njoj i upitam je." A sluge mu odgo-voriše: "Evo u En Doru ima žena koja zaziva duhove." Tada se Šaul preruši, obuče druge haljine i otputi se sa dva čovjeka. ...Filistejci skupiše sve svoje čete u Afeku, a Izraelci se utaboriše kod izvora u Jizreelu. Filistejski su knezovi prolazili sa svojim stotinama i tisu­ćama, a David i njegovi ljudi išli su sasvim na kraju s Akišem. Filistejski knezovi zapitaše: "Što hoće ti Hebreji ovdje?" A Akiš odgovori filistejskim knezovima: "Pa ovo je David, sluga izrael­skoga kralja Šaula! Već je godinu-dvije kod mene, ali nisam našao na njemu ništa sumnjivo od onoga dana kad je prebjegao k meni pa do današnjega dana." Ali filistejski knezovi planuše na njega i rekoše mu: "Pošalji toga čovjeka natrag, neka se vrati na mjesto koje si mu označio. Neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene protiv nas u boju!. ...Tako David sa svojim ljudima ustade rano, i krenu odmah ujutro, i vrati se u filistejsku zemlju, a Filistejci odoše u Jizreel. (I Samuel 28-29)

Prikaz koji je dan u biblijskom tekstu nema potpunoga smisla, jer je izvan kronološkoga slijeda. Nije logično da se Filistejci utabore kod Šunema u Jizreelskoj dolini (I Samuel 28:4), zatim da skupe svoje snage kod Afeka, dosta daleko na jugu doline (I Samuel 29:1); zatim da otpuste Davida i njegove ljude (I Samuel 29:2-11); a da se tek tada vrate u Jizreel (I Samuel 29:11) i konačno bore na brdu Gilboa (I Samuel 31:1). Slično tome, nema nikakvoga smisla da se Izraelićani utabore kod Gilboe (I Samuel 28:4) i da Šaul riskira proći pokraj Filistejaca kod Šunema da bi vidio vješticu u Endoru blizu brda Tabora (I Samuel 28:6-25); a onda da pomaknu tabor do „izvora koji je i Jizreelu" (I Samuel 29:1); a tek potom da se vrate istim putem da bi se borili kod brda Gilboa (I Samuel 31:1).

Bilo bi logičnije da su Filistejci najprije okupili svoje snage kod Afeka, a David i njegovi ljudi bi tada bili otpušteni; a onda stupali do Šunema u Jizreelskoj dolini; i konačno se pripremali za bitku dok su utaboreni u Jizreelu (vjerovatno kod izvora a ne u gradu, iako je i ovo drugo moguće). Izraelićani bi se opet najprije utaborili kod izvora Ein Jizreel, a Šaul bi u međuvremenu posjetio vješticu kod En Dora dosta prije dolaska Filistejaca, potom bi se vratio prema brdu Gilboa kada filistejske snage budu napredovale prema Šunemu i odatle u Jizreel. Takav promijenjeni scenarij logički spaja odlomke

iz biblijske priče i smisleniji je logički i zemljopisno: to jest, najprije se Filistejci okupljaju kod Afeka i otpuštaju Davida dok se Izraeli-ćani okupljaju kod Ein Jizreela a Šaul posjećuje vješticu kod En Dora; zatim Filistejci stupaju prema Šunemu dok se Izraelićani povlače prema brdu Gilboa; poslije Filistejci napreduju prema Jizreelu dok Izraelićani vjerojatno drže svoj položaj kod brda Gilboa.

Bibilijski prikaz same bitke je kratak, samo nekoliko rečenica.

Filistejci su zavojštili na Izraelce a Izraelci su pobjegli pred njima i padali pobijeni po gori Gilboi. Filistejci stisnuše Saula i njegove sinove i pogubiše Šaulove sinove Jonatana, Abinadaba i Malki-Šuu. Boj je postao žešći oko Saula. Iznenadiše ga strijelci s lukovima, i on pade teško ranjen od strijelaca. ... Tako onoga dana pogiboše zajedno Šaul, njegova tri sina, njegov štitonoša i svi njegovi ljudi. Kad Izraelci koji bijahu na drugoj strani Jordana vidješe da su sino­vi Izraelovi pobjegli i da je poginuo Šaul sa sinovima, ostaviše svoje gradove te se razbježaše. Filistejci dođoše i nastaniše se u njima. (Samuel I, 31:1-3, 6-7; usp, Ljetopisi I, 10:1-3, 6-7)

Biblijski prikaz ne daje ukupni broj poginulih ili ranjenih na ijed-noj strani, osim usputne opaske da su mnogi u izraelićanskoj vojsci pali i poginuli (II Samuel 1:4). Mnogo kasnije, Josip (Židovske starine 6.368-7.6) je ustvrdio da je deset tisuća Izraelićana bilo odsječeno (i vjerojatno pogubljeno), ali njegove brojke nisu utemeljene i vje­rojatno su pretjerane.

Iako se bitka očito vodila u blizini brda Gilboe - to jest gdje je mnogo Izraelićana navodno ubijeno (Samuel I, 31:1) - točna lokaci­ja i detalji bitke nisu uopće jasni. Mnogi znanstvenici pretpostavljaju da su Filistejci iskoristili prednost široke doline u podnožju brda Gilboa kako bi upotrijebili svoja borna kola protiv Izraelićana, koji su bili brzo desetkovani i prisiljeni se povući uz zapadnu padinu pla­nine, gdje su bili dotučeni. Međutim, biblijski tekst ustvari samo ka­že, "Filistejci su zavojštili na Izraelce, a Izraelci su pobjegli pred njima i padali pobijeni po gori Gilboi." (Samuel I, 31:1). Nigdje se ne spominje gdje će započeti boj; jedino se kaže da se okončao na brdu Gilboi.

Štoviše ne spominju se konkretne taktike nijedne strane, osim što se spominju filistejski strijelci koji su teško ranili Šaula (Samuel I,

Karta 12. Šaul, Jonatan i Filistejci 1. Izraelićani se okupljaju kod Ein Jizreela. 2a, Filistejci stupaju prema Šunemu. 2b. Šaul posjećuje vješticu En Dora. 3a. Filistejci se kreću prema Jizreelu. 3b. dok Izraelićani idu prema brdu Gilboi. 4. Filistejci napreduju prema brdu Gilboi. 5. Izraelićani su poraženi u boju; Šaul i Jonatan su ubijeni. 6. Filistejci stupaju prema Bet-Šeanu i vješaju Šaula i Jonatana na grad­

ske zidine.

31:3). Jedina uputa na uporabu filistejskih bornih kola daje se kada mladi preživjeli Amalečanin izvješćuje Davida nakon bitke, "Slu­čajno sam došao na goru Gilbou i vidio Šaula kako se upro o svoje koplje, a bojna kola i konjanici natisnuli se za njim. (Samuel II, 1:6). Nijedan prikaz ne spominje izraelićanska borna kola ili konja­nike. To ipak ne čudi, jer se ni borna kola ni konjanici nikada ne spominju kao dio izraelićanskih snaga u svim bitkama koje su vodili Šaul, Jonatan i David protiv Filistejaca prije bitke na brdu Gilbou

Slika 7. Endor (Zev Radovan, Jeruzalem)

(usp. Samuel I, 13-27). Nema razloga pretpostaviti da je izraelićanska vojska koja se okupila na Gilboi pod Šaulom bila ikako drukčije opremljena. Uostalom, biblijski tekst ne spominje bilo kakva izrae­lićanska borna kola medu snagama Debore i Baraka koji su se borili protiv Sisere (Suci 4-5), niti se ona spominju među Gideonovim snagama koje su se borile protiv Midjanaca i Amalečana (Suci 7). Izgleda da je Yigael Yadin imao pravo kada je zaključio da izraeli­ćanska vojska nije uvelike koristila borna kola sve do Davidova vre­mena. Međutim, ona su se sigurno koristila u vrijeme Salomona, Davidova sina, jer on je imao "tisuću i četiri stotine bornih kola i dvanaest tisuća konja, i rasporedio ih je po gradovima bornih kola i kod kralja u Jeruzalemu." ( Kraljevi I, 10:26; usp. Kraljevi I, 9:15, Kraljevi I, 4:26 i Ljetopisi II, 9:25).

Ako su se Izraelićani doista već nalazili na Gilboi kada su Fili-stejci bili u Šunemu (kao što sam gore pretpostavio) i tada zadržali svoj položaj dok su Filistejci napredovali prema Jizreelu, onda iz­gleda malo vjerojatno da bi se bitka vodila na otvorenoj ravnici u podnožju brda Gilboe kao što su mnogi prethodno tvrdili. Ako su postrojbe filistejske vojske doista brojile stotine i tisuće (Samuel I, 29:2), i ako su doista posjedovali borna kola (Samuel II, 1:6), onda

Slika 8. Ein Jezreel, blizu mjesta Jezreel (Zev Radovan, Jeruzalem)

bi imalo više smisla da su se Izraelićani, koji su bili bez kola, pri­premali za bitku na brdovitom području koje bi brojnost vojske uči­nilo manje važnom a neprijateljska borna kola gotovo beskorisnima. Zapadne padine brda Gilboe predstavljaju upravo takovu priliku, pa su Izraelci najvjerojatnije to i iskoristili. Stoga izgleda vjerojat­nim da su se izraelićanske snage rasporedile u obrambenom položa­ju na zapadnim padinama brda Gilboe (a ne da su se povlačili uz planinu nakon što su bili opkoljeni u dolini kao što je pretpostavila većina prethodnih znanstvenika) i da se cijela bitka namjerno tamo vodila. To ne bi bilo prvi put - a ni posljednji - da se neka veća bitka vodila na planinskim padinama u Jizreelskoj dolini. Međutim, ako je takav bio plan Izraelićana on se potpuno izjalovio, jer su oni i onako izgubili bitku, a Šaul i njegova tri sina su poginuli.

Clausewitz je mnogo kasnije naglasio u svojoj magistralnoj knji­zi o vojnoj strategiji nazvanoj O ratu:

Planinski teren nije od nikakve pomoći branitelju; naprotiv ... on više odgovara napadaču ... U slučaju veće bitke, prednost će biti na strani napadača ... Vojna povijest jasno pokazuje koliko su planine nepodobne za odlučne obrambene okršaje.

Slika 9. Brdo Gilboa (Zev Radovan, Jeruzalem)

Šaulov poraz pokazuje da je Clausewitzova procjena bila točna, jer Šaulov položaj na padinama brda Gilboe, ako je to doista bio nje­gov plan, nije spriječio Filistejce da poraze Izraelićane.

Prije kraja bitke, nakon što su Filistejci ubili tri Šaulova sina -Jonatana, Abinadaba i Malki-Šuu - Šaul je sam sebi oduzeo život jer nije želio da ga Filistejci zarobe. Prema jednoj inačici priče, Šaul je zatražio od svojega štitonoše da ga ubije, ali štitonoša to nije mo­gao, pa je Šaul uzeo vlastiti mač i pao na njega, počinivši tako ju­načko samoubojstvo.

Boj je postao žešći oko Šaula. Iznenadiše ga strijelci s lukovima, i on pade teško ranjen od strijelaca. Šaul tada reče svome štitonoši: "Izvuci svoj mač i probodi me da ne dođu ti neobrezanici i ne naru-gaju mi se." Ali se njegov štitonoša prestravi i ne htjede toga učiniti. Zato Šaul uze mač i baci se na nj. Kad je štitonoša vidio da je Šaul umro, baci se i on na svoj mač i umrije s njim. (Samuel I, 31:3-5 i I Ljetopisi 10:3-5)

Ponešto drukčija inačica Šaulove smrti dana je u II Samuel 1. Tu se govori da Šaul nije sebe ubio svojom rukom već je nagovorio mla­doga amalečanskoga vojnika da ga usmrti.

Poslije Šaulove smrti David se vratio kući pobijedivši Amalečane. Dva je dana proveo u Siklagu. Trećega dana dođe neki čovjek iz Saulova tabora, razdrtih haljina i prahom posute glave. Došavši k Davidu baci se na zemlju i pokloni mu se. David ga upita: "Odakle dolaziš?" A on mu odgovori: "Umakao sam iz izraelskoga tabora." A David ga upita: "Što se dogodilo? Pripovijedaj mi!" On odvrati: "Narod je pobjegao iz boja, a mnogo je ljudi i poginulo. Mrtvi su i Šaul i njegov sin Jonatan." Nato David upita mladoga glasonošu: "Kako znaš da je poginuo Šaul i njegov sin Jonatan?" A mladi gla­sonoša odgovori: "Slučajno sam došao na goru Gilbou i vidio Šaula kako se upro i svoje koplje, a bojna kola i konjanici natisnuli se za njim. Šaul, obazrevši se, ugleda mene pa me zovnu, a ja mu se odaz­vali: 'Evo me!' I upita me on: 'Tko si ti? A ja mu odgovorih: 'Ama-lečanin sam.' Tada mi on reče: 'Dođi ovamo k meni pa me ubij, jer me obuzeo smrtni grč, a duša je još sva u meni!' Pristupih k njemu i zadadoh mu smrtni udarac, jer sam znao da neće preživjeti nakon pada. Zatim uzeh kraljevski znak koji mu bijaše na glavi i narukvi­cu koju imaše na ruci i, evo, donesoh to svome gospodaru." (Sa­muel II, 1:1-10; vidi također Josip, Židovske starine 6.368-73)

Nema objašnjenja za protuslovne prikaze koji su izazvali burnu raspravu u znanstvenoj literaturi. Vrlo je vjerojatno da Amalečanin iz II. Samuela predstavlja retoričku figuru koju koristi autor II Sa-muela kako bi se posljednji trenuci Saulova života i njegova junačka smrt u boju mogli prenijeti publici - u tom slučaju Davidu u njegovu taboru u Ziklagu - i tako donekle potvrditi prikaz dan u I, Samuelu 31. Čak i tada, malo začuđuje da biblijski tekst nije usuglašen u vezi točnih detalja Šaulove smrti.

Nakon bitke, Filistejci odsijecaju Šaulovu glavu i glave njegova tri sina, uključujući Jonatana. Filistejci su svukli oklop i odjeću sa Šaula i njegova tri sina i odnijeli ih u Bet-Šean (Beisan). Tamo su oklop stavili u Hram Astarte, dok su tijela objesili na gradske zidine, kako bi ih izložili vremenskim nepogodama i kako bi ih svi mogli vidjeti.

Kad su sutradan došli Filistejci da oplijene pobijeđene, nađoše Šaula i njegova tri sina gdje leže na gori Gilboi. Oni mu odsjekoše glavu i skidoše s njega oružje, koje poslaše po svojoj filistejskoj zemlji naokolo, javljajući veselu vijest svojim idolima i narodu. Po-

tom oružje metnuše u Astartin hram, a Šaulovo mrtvo tijelo pribiše na zid grada Bet Šeana. Ali kad oni u Jabešu Gileadskom čuše što su Filistejci učinili od Saula, ustadoše svi hrabri ljudi i, pošto su hodili svu noć, uzeše Šaulovo mrtvo tijelo i tjelesa njegovih sinova sa zida Grada Bet Šana, pa ih donesoše u Jabeš i ondje spališe. Potom uzeše njihove kosti i ukopaše ih pod tamarisom u Jabešu, i postiše sedam dana. (Samuel I, 31:8-13; usp. Ljetopisi I, 10:7-12: Josip, Židovske starine 6.374-77)

Nema sumnje da bi tijela ostala visjeti na zidinama Bet-Šeana, i trunuti na suncu neko vrijeme, da ih ljudi iz Jabeša Gileadskoga ni­su spasili u smjelom noćnom napadu i dostojno ih pokopali u nji­hovu gradu. Nije jasno što su učinili s odsječenim glavama Šaula i njegovih sinova, iako je vrlo vjerojatno da su ih pokazivali po zemlji Filistejaca zajedno s porukom o pobjedi ( Samuel I, 31:9). Ne spominje se jesu li ljudi iz Jabeša Gileadskoga spasili odsječene glave u vrijeme kada su našli osakaćena tijela Saula i njegovih sino­va, pa izgleda prilično nevjerojatno da su njihovi dijelovi tijela usp­ješno spojeni prije pogreba.

Tako se okončala Šaulova vladavina, u bezuspješnom pokušaju da se još jednom riješi filistejske zle kobi protiv koje se borio veći dio svoje vladavine. Pobjednici Filistejci zadobili su nadzor nad cijelom Jizreelskom dolinom i presjekli Šaulovo kraljevstvo na dva dijela, upravo onako kako su planirali. Šaulovo se kraljevstvo nije nikada potpuno oporavilo. Nakon Šaulove smrti, sjeverna polovica njegova kraljevstva predana je Išbalu, jednom od preostalih Šaulo-vih sinova, dok se sam David dao proglasiti kraljem Judeje, južnoga dijela kraljevstva (Samuel II, 2:1-4, 8).

Možda se kralj David poslije i dalje borio u Jizreelskoj dolini, uključujući je u svoje novo kraljevstvo oko 1000. pr. Kr. Ali nikakvi ostavljeni pisani zapisi, pa čak ni u Bibliji, ne dokumentiraju konkret­ne bitke ili pobjede na bilo kojem ratištu unutar Jizreelske doline. Čak nije potpuno jasno koja se od mnogih razaranja Megida mogu pripisati Davidovim snagama, iako bi razaranje Stratuma VIA moglo biti posljedica Davidova djelovanja. Mjesna tradicija doista kaže da je neki mladi David, mnogo prije nego što je postao kralj, porazio filistejskoga ratnika Golijata na mjestu nazvanom 'Ayn Jalut ("Go-

lijatov izvor"), nekoliko kilometara od Megida, ali to je vjerojatno folkorna priča, jer se taj poznati događaj vjerojatnije zbio blizu Jeruzalema, daleko na jugu od Jizreelske doline. Stoga su, zasad, čak ako je David i ratovao u Jizreelskoj dolini, detalji izgubljeni u tami povijesti.

Kraljevstva pod opsadom

4 . P O G L A V L J E

U polju jizreelskom psi će proždrijeti Jezebelino tijelo. Jezebelino truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći kazati: Ovo je Je-zebela.

— Kraljevi II 9:36-37

Radnik koji je pomagao graditi kuću za smještaj istraživača sa Sveučilišta u Chicagu donio je 31. 10. 1925., u prvim danima njihove prve sezone istraživanja, veliki komad vap-

nenačkoga kamena s vrha brda Megida. Kuća s teniskim terenom izgrađena od Rockefellerove donacije, bila je smještena u podnožju brda. Ona je još uvijek tamo ali je već odavno pretvorena u muzej, suvenirnicu i restoran. Kameni blok nađen je na gomili odbačene zemlje i ruševina blizu istočnoga ruba brda, gdje su ga bacili Schu-makerovi radnici tijekom niza iskopavanja dvadeset godina prije.

Jedan egipatski poslovođa koji je radio za tim iz Chicaga sretnim je stjecajem okolnosti primijetio da vapnenački blok ima na sebi upisane blijede tragove hijeroglifa i upozorio je na tu činjenicu. James Henry Breasted, tadašnji direktor Orijentalnoga instituta na Sveučilištu u Chicagu, došao je posjetiti nalazište nakon nekoliko tjedana i utvrdio je da je kraljevski crtež na bloku pripadao faraonu Šešonku I, libijskom plaćeniku koji je utemeljio Dvadeset drugu egipatsku dinastiju i vladao otprilike od 945. do 923. pr. Kr. Taj je komad potjecao iz jednoga pobjedničkoga spomenika koji je izvor­no bio visok više od tri metra, ali je bio razbijen i ponovo iskorišten nakon Šešonkove smrti. Ako su usporedbe s drugim egipatskim pobjedničkim stelama točne, to je trebao biti prizor u kojemu Šešonk I štuje boga Amona na vrhu megidske stele, s natpisom o kraljevim pobjedama koji je pokrivao cijeli donji dio spomenika.

Dio koji je pronađen toga listopadskoga dana 1925. pripadao je gornjem desnom dijelu isklesanoga prizora na spomeniku. Natpisi na kamenom komadu govorili su, "Hedj-kheper-Re, Svijetao je oblik (boga-sunca) Ra, voljenoga Amunovoga Šešonka (I)." Tu su vrstu pobjedničkoga spomenika egipatski faraoni podizali u stranim ze­mljama, osobito u gradovima koje su osvojili i poslije nastanili. Slične su pobjedničke stele podigli faraoni Seti I. i Ramzes II. sto­ljećima prije, blizu Bet-Šeana nakon uspješnih pohoda u Siriji-Pa-lestini.

Je li Šešonk doista vodio bitku i osvojio Megido 925. pr. Kr. kao što označuje ispisani komad pronađen na tom arheološkom nalazištu? Svakako jest, kao što je i sam faraon potvrdio na drugom mnogo većem natpisu isklesanom na zidu takozvanoga Portala Bubasite u Amonovu hramu u Karnaku u Egiptu. James Breasted bio je, ustvari, već objavio raspravu o tom natpisu u 4. svesku svoje monumentalne knjige Ancient Records of Egypt (Drevni zapisi u Egiptu), što može objasniti lakoću s kojom je on utvrdio Šešonkov kraljevski znak na megidskom fragmentu.

Slika 10. Dio stele Šešonka I u Megidu (Fisher 1929, Lju-baznošću Orijentalnog insti­tuta Čikaškog sveučilišta

Slika 11. Rekonstrukcija Šešonkove stele u Megidu (Fisher 1929, Ljubaznošću Orijentalnog instituta Ci-kaškog sveučilišta

Prema Šešonkovom urezanom prikazu u Karnaku, nije samo Me-gido pao kao žrtva pobjedničke egipatske vojske, već i Tanak, Šunem i drugi gradovi u Jizreelskoj dolini uz ostale gradove u Izraelu i Negev. Njegov pohod u Siriji-Palestini treba vjerojatno promatrati kao pokušaj da vrati prijašnju slavu egipatske prevlasti kada se Kanaan smatrao rubnim teritorijem koji pripada Egipatskom carstvu. Štovi­še, ako je Šešonk I ista osoba kao i egipatski faraon Šišak spomenut

u Kraljevima I i Ljetopisima II u Bibliji, što je vjerojatno slučaj, on se također borio u Judeji s tisuću i dvjesto bornih kola i šezdeset ti­suća konjanika u istoj toj vojni, kada je opsjedao Jeruzalem i odnio veliku otkupninu.

Pete godine Roboamova kraljevanja egipatski kralj Šišak navali na Jeruzalem. Opljačka sve blago iz Doma Jahvina i riznicu kraljev­skog dvora; sve je uzeo; uze i zlatne štitove što ih bijaše napravio Salomon. (Kraljevi I, 14:25-26; usp. Ljetopisi II 12:2-9)

Gradovi spomenuti u egipatskim i biblijskim prikazima skoro su potpuno različiti (samo je grad Aijalon isti u oba popisa). To je bez sumnje zbog toga što se biblijski zapis prvenstveno bavi događaji­ma u Judeji, dok egipatski prikaz naglašava veće vojne događaje koji su se dogodili u Izraelu i Negevu, s obzirom da je Judeja pru­žila samo manji otpor. Vrlo je malo vjerojatno da su to zapisi o dvije različite vojne. Tako je bitka što ju je vojevao Šešonk I (Šišak) kod Megida bila dio veće egipatske vojne u Izraelu, Judeji i Negevu nakon kraja Ujedinjenoga kraljevstva koje su ustanovili David i Salomon tijekom prethodnoga stoljeća.

Jizreelska dolina očito se nalazila unutar kraljevstva kojim je vladao Salomon, Davidov sin i nasljednik. Gradovi u dolini bili su podijeljeni između tri upravna okruga kraljevstva. Megido je bio sjedište Petoga okruga, dok je čovjek po imenu Baana, Ahiludov sin, služio kao upravitelj okruga i živio u samome gradu (Kraljevi I 4:7-12). Izgleda da se Salomon nije borio u nekoj bitci unutar Jizreel-ske doline tijekom svoje vladavine, ali Biblija bilježi da je on utvr­dio Megido i možda ga pretvorio u jedan od svojih "gradova za borna kola".

Ovako je bilo s rabotom koju je kralj Salomon digao da sagradi Dom Jahvin, svoj dvor, Milo i zidove Jeruzalema, Hasor, Megido i Gezer. Faraon, kralj Egipta, krenu u vojni pohod, osvoji Gezer, po­pali i poubija Kanaance koji su ondje živjeli, zatim dade grad u miraz svojoj kćeri, ženi Salomonovoj, a Salomon obnovi Gezer, Bet Horon Donji, Baalat, Tamar u pustinji u zemlji, sve gradove-skladišta koje je Salomon imao, gradove za borna kola, i gradove za konjicu, i sve što je Salomon želio sagraditi u Jeruzaelmu, na

Libanonu i u svim zemljama koje su mu bile podložne. (Kraljevi I 9:15-19)

Nije točno jasno zašto je Salomon utvrdio Megido, Gezer i Hazor, ali to je vjerojatno imalo veze s uzdizanjem Šešeonka I u Egiptu. Salomon je pametno predvidio veliku faraonovu moć, kao što poka­zuje Šešonkova vojna u Siriji-Palestini nakon Salomonove smrti.

Današnja analiza Šešonkovog dugačkog uklesanog natpisa u Karnaku pokazala se iznenađujuće teškom u dugom vremenskom razdoblju. Tekst ispisan na zidu u Amonu, sastoji se prvenstveno od imena osvojenih gradova i gradića u Siriji-Palestini, napisanima u desert redova. Egiptolozi koji su prvi pretiskali natpis vjerovali su da sva imena treba čitati zdesna ulijevo, pa su ih tako i numerirali (brojevi 1-39), a prva tri reda glasila su ovako:

Red I, počinjući s desne strane): (1-9) Devet lukova, (10) Uvod, (11) Gaza, (12) Makedah, (13) Rubuti;

Red II, počinjući s desne strane): (14) Tanak, (15) Šunem, (16) Bet-Šean, (17) Rehob, (18) Hafaraim, (19) Adoraim, (20) /izgu­bljeno/, (21) Šaud/i/, (22) Mahanaim, (23) Gibeon, (24) Beto-ron, (25) Kiriathai?; (26) Aijalon;

Red III, počinjući s desne strane): (27) Megido, (28) Adar, (29) Jad-hamelek, (30) /Heb/el?, (31) Honim, (32) Aruna, (33) Borim, (34) Gathpadala, (35) Jehem, (36) Betaruma, (37) Kekri, (38) Sokoh, (39) Bettapuah.

Ako imena čitamo prema tom redoslijedu, onda ona nemaju zemljopisnoga smisla i ne izgledaju kao pravi smjer nekoga vojnog pohoda. Naprimjer, Šunem i Tanak, oba mjesta u Jizreelskoj dolini, trebala bi biti napisana pored Megida, ali su umjesto toga oni odvojeni od Megida za jedanaest imena, od kojih nijedan grad nije smješten u Jizreelskoj dolini. Rješenje je možda dao Benjamin Mazar, koji je predložio da se redovi na tom popisu ne trebaju čitati zdesna ulijevo, već zdesna ulijevo uredu I, onda se treba spustiti ravno dolje na red II i čitati slijeva udesno, onda se izravno spustiti na red III i čitati zdesna ulijevo, i tako dalje, kao što se vol kreće kada ore polje, a iz te slike potječe izraz boustrophedon. Tako bi se imena u redovima

I-III trebala ustvari čitati po sljedećem redu, počinjući s desne stra­ne prvoga reda:

13,12, 11,10,9,8,7,6,5,4,3,2, 1

26, 25, 24, 23, 22, 21, 20, 19, 18, 17, 16, 15, 14

39, 38, 37, 36, 35, 34, 33, 32, 31, 30, 29, 28, 27

Šišakov redoslijed osvajanja tako bi išao od (16) Bet-Šean do (15) Šunem do (14) Tanak do (27) Megido do (28) Adar i tako sve kroz Jizreelsku dolinu dok ne prođe kroz (32) Arunu, što je puno logičnije sa zemljopisnoga, topografskoga i vojnoga stajališta.

Sličan prijedlog, možda prihvatljiviji egiptolozima koji su uka­zali da Egipćani nisu obično pisali na način boustrophedon* je da ie drugi red imena možda jednostavno krivo prepisan i postavljen u obrnuti redoslijed, bilo da su to učinili modeli egiptolozi odgovor­ni za prepisivanje natpisa ili drevni egipatski pisari/umjetnici koji su uklesavali imena na zidu hrama. Ako je to točno, onda trebamo premjestiti imena u redu II tako da Aijalon dobije broj 14 a Tanak broj 26. Tada se imena u redovima I-III mogu jednostavno čitati od 1-39 zaredom, čitajući svaki redak zdesna ulijevo. To dovodi do is­toga čitanja kao i boustrophedon, tako da Šunem i Tanak neposredno prethode Megidu na popisu.

* bustrofedon - način pisanja u drevnoj davnini po kojem ste nakon završetka jednog reda prelazilo u sljedeći odmah ispod posljednjeg slova prethodnog retka i tako pisalo natraške

Prema tome, bez obzira treba li se tekst čitati na način boustro­phedon kao što je Mazar predložio ili je drugi red imena bio jednos­tavno krivo prepisan i mora se čitati po obrnutom redoslijedu, Še-šonk I vodio je svoj pohod iz Gaze za Judeju i Sjephelah; onda je krenuo prema Transjordaniji i uz Jordansku dolinu do Bet-Šeana (Bei-sana); zatim je krenuo prema zapadu i stupao kroz Jizreelsku dolinu, osvajajući Šunem, Tanak i Megido, prema takvom redoslijedu, na­kon čega je zauzimao manja mjesta u dolini; zatim se opet okrenuo prema jugu kroz klance Wadi 'Ara i Musmus, presjekao preko ravnice Sharon, i vratio se u Egipat. Druga snaga u tom pohodu napustila je,

Karta 13. Šešonk I (Šišak) u Jizreelskoj dolini 1. Egipatske snage kreću prema dolini Jordan, 2. zatim marširaju prema Šunemu, 3. nastavljaju do Tanaka, 4. pa do Megida, 5. i konačno kreću zapadno prema Jizreelskoj dolini i na jug prema Egiptu.

izgleda, glavne snage koje su se utaborile kod Megida i borile se na području Negeva prije nego što se pridružila ostaloj vojsci.

Moguće je također da Šešonk I nije samo poslao jednu jedinu ve­liku vojsku koja je slijedila unaprijed postavljen smjer osvajanja, već je možda poslala nekoliko različitih manjih snaga vojnika, od kojih je svaka imala različiti cilj, kao što je Jizreelska dolina ili Negev. Ako je tome tako, onda je glavna snaga predvođena Šešonkom I vjerojatno napala i pokorila Judeju a zatim nastavila prema sjeveru i smjestila svoj stožer u Megidu, ostavši tamo dulje vremena odaši-

ljući manje kontingente u razne pravce da se bore u obližnjim po­dručjima.

Bez obzira na različite scenarije, vidljivo je iz natpisa na zidu hrama u Karnaku u Egiptu da je Sešonk I tvrdio kako je zauzeo Me-gido. Iako se ne daju detalji bitke, fragment iz Šešonkova pobjed­ničkoga spomenika što su ga u Megidu pronašli čikaški istražitelji označuje da Šešonkova tvrdnja u Karnaku nije bila puko hvalisanje. Zašto se taj pohod uopće vodio nije potpuno jasno, izgleda vjerojat­nim da je Sešonk I još odavno želio ući u Judeju i Izrael, da bi se vratio u Egipat i vratio prethodne dane slave, kao što sam već pretpo­stavio, i daje jednostavno odgađao sa slanjem vojske u otvorenu bitku čekajući Salomonou smrt. Jedan odlomak stele iz Karnaka navije-šta da je možda došlo do pobune u Siriji-Palestini koja je Šešonku I pružila izgovor da napadne.

Dakle, Moje Veličanstvo saznalo je da su /oni/ ubili ... vojskovođe. Njegovo Veličanstvo bilo je uznemireno zbog njih. ... /Njegovo Veličanstvo išlo je naprijed/, uz pratnju bojnih kola za koja (nepri­jatelj) nije znao. Njegovo Veličanstvo izvršilo je među njima veliko klanje, ... na rubu Gorkih jezera.

Prema tome, sudeći po ispisanom fragmentu što su ga slučajno pronašli čikaški istraživači kod Megida 1925., po Šešonkovom vla­stitom natpisu u Karnaku, te po biblijskim prikazima danima u Kraljevi I i Ljetopisi II, grad što ga je Salomon utvrdio kod Megida, osvojio je faraon Sešonk I (Šišak) u petoj godini vladavine Salomo-nova nasljednika Roboama, kao dio uspješnoga egipatskoga pohoda u Siriju-Palestinu oko 925. pr. Kr. Činjenica što je on podigao pobjed­nički spomenik pokazuje da Šešonk I nije potpuno razorio Megido kada je zauzeo taj grad. Egipćani su tako postupali samo s onim gradovima koje su poslije imali namjeru nastaniti. Općenito se misli da je grad kod Megida, što su ga čikaški istraživači imenovali Stratum VA-IVB, onaj grad koji je utvrdio Salomon i zauzeo Še­šonk I. Samo je nekoliko zgrada na toj razini uništila vatra, uključu­jući zgradu 10 i dijelove palače 6000; većina je ostala nedirnuta. Prema tome, Sešonkovo zauzimanje Megida bilo je vjerojatno brzo i možda je postignuto bez opsade ili složenih taktičkih manevara.

Kada se jednom vojna Šešonka I završila u Siriji-Palestini, nijed­na egipatska vojna jedinica ili političko osoblje nisu tamo ostali dugo, čak ni u ključnim gradovima, kao što je Megido. Izgleda da je Še-šonk I umro ubrzo nakon uspješne vojne, možda nakon godinu dana ili nešto više, pa je završila dugačka egipatska prisutnost u Siriji-Pa­lestini.

Djelomice zbog pohoda Šešonka I na Siriju-Palestinu, bilo kakva nada da će se kraljevstva Izraela i Judeje ponovo ujediniti u Ujedi­njeno kraljevstvo bila je zauvijek izgubljena. Iako su njihove povi­jesti i dalje bile isprepletene, dva kraljevstva ostala su odvojene cje­line dok Asirci nisu osvojili Izrael 721. pr. Kr., a Babilonci Judeju 586. pr. Kr. Jizreelska dolina, osobito gradovi Megido i Jizreel, snažno su se razvijali tijekom tih stoljeća. Megido je bio ponovo sagrađen i preuređen, što su najvjerojatnije učinili izraelićanski kraljevi Omri i Ahab (Omrijev sin), koji su vjerojatno zaslužni za kopanje pozna­toga vodenoga tunela i izgradnje takozvanih staja Stratuma IVA. Jizreel je postao pomoćna rezidencija za te kraljeve i njegova je važnost rasla, postavši drugi grad iza glavnoga grada u Samariji.

U gradu Jizreelu (modernom Zarinu), Jehu je izvršio svoj neslav­ni udar oko 841. pr. Kr., u kojemu su Joram, kralj Izraela, i njegova majka Jezebel, udovica kralja Ahaba doživjeli svoj prijevremeni kraj. Time se ispunilo proročanstvo koje je prorečeno mnogo godi­na prije, koje je bacilo prokletstvo na Kuću Ahaba zbog toga što je on prouzročio smrt nevina čovjeka. Nekih sedamdeset Ahabovih potomaka također je poubijano tijekom Jehuina udara, kao i Ahazja, novoproglašeni kralj Judeje, koji je imao nesreću naći se u Jizreelu (Zarinu) kada je tamo stigao osvetnički Jehu, kao i nekih četrdeset dva rođaka Ahazje, koji su ga išli posjetiti u Jizreelu. Smrtno ranjen, Ahazja je uspio pobjeći sve do Megida, da bi tamo umro.

Prokletstvo koje je bačeno na Ahaba i njegove potomke poteklo je od smrti Nabota, istaknutoga člana bogate jizreelske obitelji. Prema dobro poznatoj priči ispričanoj u Kraljevima I, kralj Izraela želio je vinograd koji je Nabot posjedovao izvan grada Jizreela, ali ga je Nabot odbio dati. Kraljica Jezebel, Ahabova žena, lažno je op­tužila Nabota zbog svetogrđa, dala ga pred sud, a zatim su ga kame­novali do smrti izvan grada. Ona i Ahab tada su jednostavno ugra-

bili vinograd koji je Ahab tako žarko želio (Kraljevi I 21). Josip bilježi naredne događaje.

Bog se vrlo razgnjevio zbog toga i poslao je proroka Iliju u Nabo-tovo polje, da razgovara s Ahabom, i da mu kaže da je on nepravedno ubio pravoga vlasnika vinograda. Čim je došao do njega, i kad je kralj rekao da s njim može činiti što želi, ...Ilija je rekao da će se na tom istom mjestu na kojemu su psi pojeli mrtvo tijelo Nabotovo, proliti kako njegova krv tako i krv njegove žene, i da će sva njego­va obitelj umrijeti, zbog toga što je bio tako drzak i zao, i nepravedno ubio građanina, suprotno zakonima zemlje. Na to je Ahabu počelo biti žao zbog onoga što je učinio i pokajao se. On je također priznao svoje grijehe i tako pokušao udobrovoljiti Boga. Ali Bog je rekao proroku da će, dok Ahab živi, on odgoditi kažnjavanje njegove obi­telji, jer se pokajao za drske zločine za koje je kriv, ali da će on ipak izvršiti svoju prijetnju nad Ahabovim sinom; tu je poruku prorok izručio kralju. (Josip, Židovske starine 8.355-62)

Nekoliko g. poslije, tijekom ljeta 841. pr. Kr., nakon što je Ahab umro a Joram došo na prijestolj Izraela, Joram je poveo vojsku Izraela protiv kralja Hazaela od Arama (kraljevstvo smješteno u današnjoj Siriji). U bitci kod Ramota Gileadskoga, na prelazu rijeke Jordan iz Jizreelske doline, Joram je bio ranjen, možda od aramejske strele, i to prilično teško tako da su ga odveli s bojnog polja i od­veli u Jizreel da se oporavi u relativnom miru. Ahazja, kralj Judeje i sam rođak Joramov, došo je u Jizreel da posjeti Jorama za vrijeme njegovoga oporavka (Kraljevi II, 9:14-16; Ljetopisi II, 22:5-7); Josip, Židovske starine 9.105-13).

Jehu, zapovjednik u vojsci kralja Jorama, iskoristio je prednost kraljeva odsustva kako bi izvršio udar i proglasio se kraljem. Možda je Jehu bio više od vojnoga zapovjednika jer njega asirski zapisi opisuju kao člana Kuće Omri koju je uspostavio Joramov djed. On je tako možda bio Joramov rođak i rođak kraljevske obitelji. Jehu je brzo odjahao u Jizreel prije no što su vijesti o udaru postale opće poznate, ali su ga stražari prepoznali na gradskim vratima mnogo prije nego što je stigo u grad. Stoga su Joram i Ahazja imali vreme­na da opreme borna kola i izađu izvan grada, gdje su se susreli s Je-huom i svojom sudbinom u Nabotovu vinogradu.

Kad Joram ugleda Jehua, upita ga: "Je li sve u miru, Jehu?" Ovaj odgovori: "Kakvu miru dok traje bludništvo tvoje majke Izebele i njena mnoga čaranja!" Joram okrenu i udari u bijeg govoreći Aha-zji: "Izdaja, Ahazja!" Jehu se lati luka, ustrijeli Jorama među pleća: strijela mu prođe posred srca, te se on sruši u kola. Jehu reče svome dvorjaniku Bidkaru: "Digni ga i baci na njivu Nabota Jizreelca. Sjeti se: kad smo ja i ti jahali za njegovim ocem Ahabom kako Jahve iz­reče protiv njega: Kunem se kako sinoć vidjeh krv Nabotovu i krv njegovih sinova - riječ je Jahvina - tako ću ti vratiti isto na ovome polju - riječ je Jahvina. Digni ga, dakle, i baci ga na to polje, prema riječi Jahvinoj." (Kraljevi II 9:22-26; usp. Josip, Židovske starine 9.114-21).

Prema prikazu u Kraljevima II, Ahazja je, nakon što je vidio Jo­rama hladnokrvno rasječenoga, pokušao pobjeći u prema Bet haga-nu, prema današnjem Jeninu. Prema tom prikazu, sam je Jehu, ili njegovi ljudi, progonio Ahazju i pogodio ga, pokraj grada Ibleama, ali nije ga uspio uhititi. Ahazja je promijenio smjer i došao sve do Megida, ali je tamo umro, najvjerovatnije jer je iskrvario do smrti tijekom divlje vožnje kolima. Njegovo su tijelo poslije odnijeli u Je­ruzalem i pokopali u grobu pokraj njegovih predaka (Kraljevi II, 9:27-28; usp. Josip, Židovske starine 9.114-21).

Prikaz u Ljetopisima II priča ponešto drukčiju priču o Ahazjevoj smrti, započinjući s činjenicom da je on, ustvari bio saveznik Joramov protiv kralja Hazaela od Arama i da je bio prisutan u bitci kod Ramot Gilaeda kada je Joram bio ranjen. Taj prikaz kaže da je nakon uboj­stva Jorama u Nabotovom vinogradu, Ahazja uspješno utekao iz Jizreela, neozlijeđen od Jehuove ruke, ali su ga poslije uhitili dok se skrivao u Samariji. Prema tom prikazu, tada su ga odveli Jehuu i usmrtili. Tu se ne spominje da je Ahazja bio ranjen dok se nalazio u kolima, da je umro u Megidu, ili da su njegovo tijelo poslije odni­jeli u Jeruzalem radi pokopa (Ljetopisi II, 22:5-9). Međutim, kro­ničar, bilo pogrešno ili namjerno, prenosi sve te različite ili pogre­šne detalje u sljedeću priču koja se tiče smrti Jošue, kralja Judeje, kod Megida 609. pr. Kr. (o tome se raspravlja poslije u ovom po­glavlju).

Nakon ubojstva Jorama i Ahazje, Jehu usredotočuje svoju pozor­nost prema Jezebeli, Ahabovoj udovici, Joramovoj majci, kćeri fe-

Karta 14. Jehu, Joram i Ahazja 1. Joram ide u Jizreel iz Ramot Gileada da se oporavi: Ahazja ga slijedi. 2. Jehu jaše u Jizreel iz Ramot Gileada. 3. Joram je ubijen u Jizreelu; Ahazja bježi ali je smrtno ranjen blizu Ib-

leama. 4. Ahazja dolazi do Megida, gdje umire. 5. Jehu se vraća u Jizreel i ubija Jezebel.

ničkoga kralja Etbaala od Sidona, i tada kraljici majci u Izraelu. Nju su optužili ne samo za poticanje na nepravedno ubojstvo Nabota zbog vinograda već i za štovanje stranih bogova, kao što je Baal. Ula­zeći u grad Jizreel, Jehu je vidio da ga Jezebela čeka. Ona je gledala iz prozora na drugom katu, nakon što je obojala oči i ukrasila glavu. Prikaz u Kraljevima II kaže:

Jehu okrene lice prema prozoru i reče: "Tko je sa mnom, tko?" I dva-tri dvoranina pogledaše prema njemu. On reče: "Bacite je dolje."

I oni je baciše. Njena je krv poprskala zidove i konje, koji je pogazi-še. Ušao je on, jeo i pio, a zatim naredio: "Pogledajte onu proklet-nicu i pokopajte je, jer je bila kraljevska kći." I odoše daje pokopa­ju, ali ne nađoše ništa od nje osim lubanje, nogu i ruku. Vratiše se i javiše, a Jehu reče: "To je riječ koju je Jahve objavio preko svoje­ga sluge Ilije Tišbijca: U polju jizreelskom psi će proždrijeti Izebe-lino tijelo. Izebelino truplo bit će kao gnoj u polju, da se neće moći kazati: Ovo je Izebela. (Kraljevi II, 9:32-37; usp, Josip Židovske starine 9.122-24)

Tako se ostvarilo prokletstvo na Kuću Ahab u vidu ubojstava Jorama i Jezebele, kasnijih umorstava Ahabovih rođaka u Jizreelu i odrubljivanjem glave sedamdesetorici sinova Ahabovih u Samariji, čije je glave Jehu naredio da mu donesu i onda ih je postavio na dva stupa izvan gradskih vrata Jizreela. Izgleda da je Ahazja bio nesretni, iako ne možda tako nevini, promatrač koji je uhićen i ubijen u tom udaru. Kao što sam već spomenuo, nekih četrdeset i dva Ahazjeva rođaka, na putu prema Jizreelu, imali su nesreću da naiđu na Jehua i da također izgube svoje živote (Kraljevi II, 10:1-14); Ljetopisi II, 22:8; usp. Josip, Židovske strarine 9.125-31). Jehu je, izgleda, proslijedio prema Samariji, gdje je progonio "sve one koji su Ahabu preostali" ... dok nije poubijao sve preživjele iz obitelji Ahabove u Samariji. (Kraljevi II 10:17).

Nedavna arheološka istraživanja možda će rasvijetliti priču o Jehuovoj pobuni i smrti Jorama i Ahazje. Tri fragmenta iz staroga aramejskoga natpisa otkrivena u Tel Danu 1993. i 1994. pripisuju se steli kralja Hazaela od Arama. Hazael je uzurpirao prijestolje Arama malo prije Jehuove pobune, između 845. i 842. pr. Kr. i bio je isti onaj kralj protiv kojega se Joram (a možda i Ahazja) borio kada je zadobio ranu što ga je navelo da se povuče u Jizreel. Ako su obnova i prijevod natpisa na toj steli ispravni, Hazael tvrdi da je on, a ne Jehu, ubio Jorama i Ahazju.

A Hadad je išao ispred mene, /i/ i otišao iz sedam /.../ mojih kra­lj evstava/kraljeva, a ja sam ubio /moćne/... kraljeve, koji su upreg­nuli tisuće ... kola i tisuće konja. /Ja sam ubio Jo/rama ... sina A/habova/, kralja Izraela, i /ja/ sam ubio /Ahaz/jina sina /Jorama, kralja/ Kuće Davidove. I ja sam /srušio njihove gradove i pretvorio/ njihovu zemlju u /pustoš.../

Kao što su sami istraživači stele ukazali, postoji ozbiljno protu­slovlje između natpisa pronađenoga u Tel Danu, u kojemu Hazael tvrdi da je ubio Jorama i Ahazju, i biblijskoga prikaza iz Kraljeva II, 9, koji baca krivnju na Jehua. Međutim, jedan stih u Kraljevima I mogao bi pomoći razriješiti tu protuslovnost, jer on naviješta da su ta dva čovjeka vjerojatno djelovala zajedno.

Jahve mu reče: "Idi, vrati se istim putom u damaščansku pustinju. Kad dođeš, pomaži ondje Hazaela za kralja aramskog. Pomaži Je-huu, sina Mimsijeva, za kralja izraelskoga;. . . a tko utekne od Jehuina mača, njega će pogubiti Jehu. (Kraljevi I 19:15-17)

Iako nije jasan točan odnos Jehua i njegove pobune protiv napa­da Hazaela i njegovih aramskih snaga (najvećim dijelom zbog toga što su detalji aramske invazije izgubljeni za znanstvenike i povje­sničare), odnedavno postoji teorija da Jehu nije mogao organizirati pobunu bez prešutnoga pristanka njegova aramskog suparnika u bitci kod Ramot Gilaeda, to jest, samoga Hazaela. Inače, Jehu ne bi mogao sigurno napustiti bitku i odvesti svoja kola do Jizreela da ubije Jorama i Ahazju. Ukratko, Hazael je uvelike podupro Jehuov udar. Stoga izgleda da postoji mogućnost da je Jehuova kasnija vladavina nad Izraelom, bila u statusu vazala ili barem saveznika aramskoga kralja Hazaela. Možda treba pripisati jednaku odgovornost Jehuu i Hazaelu za ubojstva Jorama i Ahazje. Možda je Jehu sam izvršio ubojstva, ali ako je to točno, Hazael je svakako doživljavao Jehua kao svoga predstavnika ili vazala koji djeluje u njegovo ime pa je zato pripisao tu zaslugu sebi na vlastitoj steli.

S tim u vezi, vatreno razaranje što su ga moderni istraživači nalazišta pokraj Jizreela pripisali Jehuovu udaru, možda je nastalo uslijed kasnijega Hazaelova osvajanja. Nedavno se pojavila teorija da se razaranja zabilježena na nizu nalazišta u Jizreelskoj dolini, uključujući Megido, Tanak i Jokneam, pokraj Jizreela, mogu pripi­sati Hazaelovim pobjedničkim pohodima protiv Izraelićana. Barem se jedan od današnjih istraživača Megida slaže da je to jedna od mo­gućnosti, ali tu hipotezu treba potpuno istražiti.

Nakon što je preuzeo prijestolje Izraela, Jehu vjerojatno nije morao imati posla samo sa Hazaelom Aramskim već je odmah bio

suočen s napadom strašnih Neoasiraca, predvođenih kraljem Sal-manasarom III. To je već bila peta Salmanasarova vojna na Zapad iz njegove domovine Mezopotamije, koja se datira 841. pr. Kr., što znači da je Jehuova vladavina naišla na trnovit put vjerojatno iste one godine u kojoj je uzurpirao prijestolje Izraela. Taj je pohod zabilježen na takozvanom Crnom obelisku, ispisanoj vapnenastoj steli višoj od tri metra, koju je otkrio Austen Henry Layard u Nimrudu (na rijeci Tigris u modernom Iranu) 1846. Na jednoj ploči Crnoga obeliska vidi se Jehu kako leži na zemlji licem prema tlu ispred Sal-manasara. Popratni natpis glasi: "Štovanje Iaue /Jehua/, sina Omrija. Srebro, zlato, zlatna zdjela, zlatna kupa, zlatne čaše s drškom, vrče­vi od zlata, limenka, potpore za kraljevu ruku, /i/ sulice, ja /Salma-nasar/ primio od njega." Biblija ne spominje da je Jehu odavao što­vanje Salmanasaru, ali tri dodatna asirska natpisa također upućuju na "Jehua, sina Omrijevoga", i navode da su Jehu i njegovi nasljed­nici postali lojalni vazali nakon asirske vojne 841. pr. Kr.

Neoasirska vojska prošla je kroz Izrael ponovno 733-732. g. pr. Kr., pod zapovjedništvom Tiglata-Pilesera III poznatoga kao "Pulu" u Bibliji (Kraljevi II, 15:19 -20, 29-30). Njegova je vojska prodrla s jugoistoka iz doline Beke u Libanonu osvojivši Gornju Galileju, Hazoe, Kedeš, Jiron i Merom u kratkom vremenu. Ramot Gilead i "zemlja s onu stranu Jordana" pala je sljedeća u ruke Tiglata-Pile­sera III, nakon čega je slijedila "Galileja naroda" kao što je opisuje Izaija (Izaija 9:1), a koju su neki znanstvenici prepoznali kao Jiz-reelsku dolinu.

Tijekom pohoda Tiglata-Pilesera III barem se jedna bitka (a vjerojatno i više) vodila u Jizreelskoj dolini. Grad Dabara (biblijski Daberat/kasnije Daburiya) zapadno od brda Tabora i grada Samhu-ne (biblijski Šimon/Shimron) blizu sjeverozapadnoga kraja Jizreel-ske doline spominje se, izgleda, u prikazu Tiglata-Pilesera III koji povezuje pohod i listu iseljenih iz toga područja 733. do 732. pr. Kr.: "/Sravnio sam sa zemljom xx gradova/ u 16 okruga zemlje Bita /Humri (to jest, Zemlja Omrija, t.j. Izrael)... xx zasužnjenih iz gra­da Dabare ... 650 zasužnjenih iz grada Sa/mhune/." Malo je vjero­jatno da bi ti gradovi kapitulirali a njihovi stanovnici bili iseljeni bez ikakve borbe, ali nažalost u tom prikazu nisu nam dostupni daljnji

detalji a nisu se pojavili dodatni zapisi koji bi dokumentirali te događaje.

Neoasirske vojske prošle su pokraj Megida barem još dvaput za vrijeme pohoda prema jugu, protiv Samarije i zatim Ašdoda. Nije jasno je li se ijedna od tih bitaka vodila u Jizreelskoj dolini. Pola stoljeća poslije, za vrijeme Asarhadonova drugog i uspješnog poku­šaja da osvoji Egipat 671. pr. Kr., neoasirska vojska je vjerojatno još jedanput prošla pokraj Megida u vrijeme kada je Jizreelska dolina bila "osporavani obod" (vidi 5. poglavlje), ali opet nije jasno jesu li se neke bitke vodile u Jizreelskoj dolini tijekom tih pohoda.

S padom Samarije u ruke Sargona II 722-721. pr. Kr., kraljevst­vo Izraela prestalo je postojati, a Asirija je potpuno pripojila tu ze­mlju. Grad Megido, vjerojatno preplavljen valom novih doseljenika shodno asirskoj praksi da raseljavaju zarobljeno stanovništvo po ci­jelom carstvu, poslije je postao glavni grad asirske pokrajine Magi-ddu i zadržao taj položaj više od stoljeća. Pokrajina Magiddu obu­hvaćala je ne samo Jizreelsku dolinu već i dolinu Bet-Šean i vjero­jatno i Donju Galileju. Grad Megido spominje se nekoliko puta kao glavni grad te pokrajine u neoasirskim zapisima, a ime jednoga guvernera Megida, nekoga Iti-Adad-aninua, konkretno se spominje za godinu 679 pr. Kr.

Kraj razdoblja omridske okupacije Megida, koje istraživači pre­dviđaju za Stratum IVA, označen je nekim dokazima o razaranju u takozvanim guvernerovim prostorijama (zgrada 338) i na drugim mjestima toga nalazišta, a ono se vjerojatno dogodilo tijekom napa­da Tiglat Pilesera III 733-732. pr. Kr. Sljedeći grad Stratum III ima potpuno novi tlocrt, a zgrade snažno podsjećaju na asirsku arhitekturu. Skoro je sigurno da na toj razini u Megidu vidimo asirski pokrajin­ski glavni grad.

Megido i Jizreelska dolina ostali su pod snažnom asirskom vlašću, kao dio prostranoga Neoasirskoga carstva, sve do dolaska Babilo-naca početkom šestoga stoljeća pr. Kr. Ali mir se nije dugo zadržao pod Asircima. Smrt Jošije, kralja Judeje i zadnjega kraljevskoga potomka kuće Davidove, od ruku egipatskoga faraona Neka II kod Megida 609. pr. Kr. bila je poput kamena bačenoga u vodu, jer je imala učinak koncentričnih krugova s ogromnim posljedicama. Je-

huino ubojstvo Jorama i Ahazja moglo je imati katastrofalan udarac kako za Izrael tako i za Judeju, ali Nekovo kraljeubojstvo Jošije bilo je doslovce katastrofa biblijskih razmjera za cijeli zapadni svijet. Štoviše, način Jošijine smrti i dalje ostaje neriješena višestoljetna tajna.

Jošija je došao na prijestolje Judeje 639. pr. Kr. kao golobradi os­mogodišnji dječak. Na polovici razdoblja svoje vladavine, on je po­duzeo niz dalekosežnih reformi kada je pergamentski svitak zakona (vjerojatno prijepis Ponovljenoga zakona) "pronađen" u hramu u Jeruzalemu. Shvaćajući da je narod Judeje zastranio, Jošija je os­tvario korjenite religijske i političke reforme, koje su uključivale širenje teritorija Judeje prema sjeveru i pripajanje Samarije i Jizreel-ske doline. Kasniji pisci slavili su ga kao "drugoga" Davida, između ostalog jer je bio zakoniti nasljednik kuće Davidove, a najviše zbog toga što je planirao da svome narodu vrati veličinu vremena Ujedi­njenoga kraljevstva od prije tri stoljeća.

Nažalost, kad je Jošija poginuo od ruke faraona Neka II., njegovi snovi o preporodu Judeje pokopani su zajedno s njim. Za mnoge znanstvenike i proučavatelje religije i povijesti susret Jošije i Neka II. kod Megida 609. pr. Kr. najznačajniji je događaj koji se dogodio u Jizreelskoj dolini tijekom prošlih četiri tisuće godina, zbog važnosti Jošijinih reformi i njihovoga prestanka s Jošijinom smrću.

Na prvi pogled, rekonstruiranje događaja kod Megida koji su doveli do Jošijine smrti 609. pr. Kr. izgleda relativno jednostavno jer prikazi o tome uključuju ne samo Kraljeve II, 23:29-30 i Ljetopise II 35:20-25 unutar same Biblije, već i Ezra I, 25-32 Apokrifa i pri­povijedanje Josipa {Židovske starine 10.74). Međutim, upravo ti različiti prikazi prouzročili su probleme, jer, poput svjedoka u pri­zoru zločina, svaki od njih pripovijeda različitu inačicu onoga što se dogodilo. Štoviše, razni moderni prijevodi Biblije pridonijeli su zbrci, jer svaki predstavlja ponešto posebnu sliku događaja.

Ako rekonstruiramo događaje spajajući sve dostupne izvore, pri­ča se odvija kako slijedi: U kasno proljeće ili rano ljeto godine 609. pr. Kr., egipatski faraon Neko II i njegova vojska žurili su u pomoć svome savezniku Asiriji, pripremajući se za borbu protiv zajedni­čkoga neprijatelja, Babilonije. Bitka se trebala voditi u Karkemišu u sjevernoj Siriji, aNekova vojska trebala je prijeći cijelu Siriju-Pa-

lestinu da bi tamo stigla. Neko II je zatražio dopuštenje Jošije, kralja Judeje, da prođe kroz njegove zemlje na putu prema sjevernoj Siriji i predstojećoj bitci s Babiloncima. Ne želeći dati dozvolu egipatskom kralju, Jošija i njegova vojska krenuli su u Jizreelsku dolinu i čekali da se egipatska vojska pojavi iz klanca Musmus (Wadi 'Ara). Potpuno je nejasno zašto su to učinili, iako je moguće da je Jošija bio ili pod pritiskom Babilonaca da to učini ili je želio braniti svoj novopripo-jeni teritorij.

Kada su se Egipćani okupili u Jizreelskoj dolini blizu Megida nakon što su prešli uski i opasni planinski klanac (upravo kao što su Tutmozis III i njegovi vojnici učinili skoro tisuću godina prije), vid­jeli su da ih judejska vojska očekuje. Jošija se popeo u svoja kola i jurio gore dolje uz svoje prve redove hrabreći ljude prerušen. On je zatrubio za napad i pripremao se promatrati kako će njegove snage uništiti egipatske napadače. Međutim, kako se bitka razvijala, jedan egipatski strijelac pogodio je Jošiju smrtno ga ranivši. Jošiju su pre­nijeli u druga kola i otpremili prema jugu u Jeruzalem, gdje je po­kopan, zajedno sa svojim snovima o obnovi Judeje.

Judejci su u žalosti postavili Joahaza, Jošijina sina, na prijestolje, dok su Neko II i njegova egipatska vojska proslijedili prema sjeveru da se spoje s Asircima i bore u velikoj bitci kod Karkemiša protiv Babilonaca, da bi doživjeli veliki poraz. Dok se vraćao u Egipat, Neko je pozvao Joahaza da ga sretne kod Riblaha u Siriji, zatim ga smi­jenio s judejskoga prijestolja i postavio drugoga Jošijina sina, Joja-kima da umjesto njega vlada Judejom. Joahaz je odveden u Egipat, gdje je poslije i umro, dok su Jojakim i Judejci ostavljeni da se suoče Nabukodonozorom i pljačkaškim Babiloncima samo nekoliko godina poslije.

Postoje veliki problemi s prethodnom hipotetskom rekonstrukci­jom. Najvažnija prepreka je jednostavno ovo: iako je sasvim mogu­će da je došlo do bitke kod Megida - možda i iznenadnog napada Jošije na Nekovu vojsku, postoji i mogućnost da uopće nije bilo bitke kod Mogida 609. pr. Kr.. Međutim, s obzirom da je, prema svim prikazima, Jošija očito poginuo kod Megida u to vrijeme, ogromno je pitanje: Je li Jošija poginuo dok se borio protiv Egipćana kod Megida, ili ga je tamo umorio Neko II.? Je li on ubijen u bitci ili su

Karta 15. Neko II i Jošija 1. Jošija i njegovi ljudi napreduju prema Jeruzalemu. 2. Neko II i njegovi ljudi marširaju iz Egipta preko Wadi 'Are (Musmus

prolaza). 3. Neko ubija Jošuu i nastavlja marširati prema Karkemišu.

ga izdajnički umorili po naredbi egipatskoga faraona? Pitanje poči­va na dva različita prikaza dana u Bibliji, Apokrifima i Josipu, kao i na raznim prijevodima različitih modernih izdanja Biblije. To je tajna vrijedna Herculea Poirota i njegovih "malih sivih ćelija", kao što bi to Agatha Christie rekla.

Praktički svi važni komentatori prihvaćaju bez pogovora mini­malistički prikaz u Kraljevima II, iako neki kažu da bi to mogao biti dodatak nekoga kasnijega pisca. Većina modernih izdanja Biblije prevodi taj stih kako slijedi:

U njegovo je vrijeme faraon Neko, egipatski kralj, krenuo protiv asirskoga kralja, na rijeci Eufratu. Kralj Jošija pošao je preda nj, ali ga on ubi u Megidu, pri prvom susretu. Sluge njegove prenesoše mu tijelo kolima iz Megida, odvezoše ga u Jeruzalem i sahraniše u njegovoj grobnici. (Kraljevi II, 23:29-30)

Izvorni hebrejski tekst navodi da je Neko "krenuo protiv kralja Asirije", a ne da je "otišao kralju Asirije". To bi značilo da je Neko otišao boriti se protiv Asiraca a ne da se udruži s njima protiv Babi-lonaca. To je očita povijesna pogreška, jer je iz drugih izvora pozna­to da su Egipćani i Asirci bili saveznici u borbi protiv Babilonaca u bitci kod Karkemiša 609. pr. Kr. Moderni znanstvenici dugo su po­kušavali objasniti tu pogrešku u hebrejskom tekstu, koju je možda namjerno počinio urednik toga odlomka. U međuvremenu, skoro većina modernih prijevoda odavno je "ispravila" taj tekst u smislu da je Neko "otišao kralju Asirije" a ne kao što kaže izvornik "krenuo pro­tiv kralja Asirije".

Neke inačice Biblije prevode rečenicu koja govori o susretu Neka i Jošije prilično različito, što još više doprinosi zbrci. The New Stu­dent Bible (Nova studentska Biblija) (Nova međunarodna inačica) prevodi taj stih kako slijedi:

Dok je Jošija bio kralj, faraon Neko, kralj Egipta, otišao je do rijeke Eufrat kako bi pomogao kralju Asirije. Kralj Jošija krenuo je da ga sretne u bitci, ali Neko mu se suprotstavio i ubio ga u Megidu. Joši-jine sluge donijele su njegovo tijelo u kolima iz Megida do Jeruza­lema u pokopale ga u njegovom grobu.

Izvorni hebrejski tekst Kraljeva II, 23:29-30 ne spominje nikakvu bitku, govoreći jedino da je Neko ubio Jošiju "kada ga je vidio". Prevoditelji Nove međunarodne inačice netočno su dodali riječi koje nisu postojale u izvornom hebrejskom tekstu pa su time značajno pro­mijenili značenje onoga što Kraljevi II kažu da se dogodilo u Megidu 1609. pr. Kr. Isti netočan prijevod događa se i u drugim izdanjima Biblije. Ne trebamo daleko ići da bismo vidjeli kako se dogodio taj netočni prijevod, jer su prevoditelji Nove međunarodne inačice jednostavno i pogrešno prenijeli tekst iz duljega prikaza koji su po­slije našli u II Ljetopisima.

Poslije svega toga, kad je Jošija uredio dom, došao je egipatski kralj Neko da se bije kod Karkemiša na Eufratu, a Jošija je izašao preda nj. Kralj Neko poslao je Jošiji glasnike i poručio: "Što ja imam s tobom, judejski kralju? Ne idem ja danas na tebe, nego na dom s kojim sam u ratu, i Bog mi je zapovjedio da se požurim. Okani se Boga koji je sa mnom, da te ne upropastim!" Ali Jošija nije odvra­tio lica od njega, nego se ojunačio da se bije s njim; ne poslušavši Nekonovih riječi iz Božjih usta, došao je da se bije na Megidskom polju. Strijelci ustrijeliše kralja Jošiju, a on reče slugama: "Izvedite me, jer sam teško ranjen." Sluge ga skinuše s bojnih kola i metnuše u druga koja je imao, pa ga odvezoše u Jeruzalem; ondje je umro i bio sahranjen u grobnici otaca. Sva Judeja s Jeruzalemom plakala je za Jošijom. I Jeremija je protužio za Jošijom. I svi pjevači i pje­vačice spominju u tužbalicama Jošiju do danas; uveli su ih u običaj u Izraelu, i eno su zapisane u Tužbalicama. (Ljetopisi II, 35:20-25)

Kako su Ljetopisi došli do te duže i detaljnije inačice priče o Jo-šuinoj smrti iz ruku egipatskoga faraona Neka II? Iako je moguće da je Kroničar iskoristio neke detalje dostupne iz Knjige o Jeremiji (koja spominje Karkemiš, naprimjer), on je možda imao pristupa još jednom nizu dokumenata koji su mu pružili dodatne detalje. Među­tim, izgleda nevjerojatno da je Kroničar koristio proširenu inačicu Petoknjižja koja je danas izgubljena ili čak prijepis Midraša, kao što neki tvrde. Vjerovatniji mogući izvor su t z v . Babilonske kronike, niz tekstova klinastim pismom Mezopotamije, koje dokumentiraju, između ostaloga, događaje koji su se zbivali tijekom vladavine ba­bilonskog kralja Nabopolasara. Iako te Babilonske kronike, koje se danas nalaze u Britanskom muzeju, spominju da je jedna egipatska vojska priskočila upomoć Asircima 609. pr. Kr., da bi bila poražena, one ne spominju ni Jošiju ni Judeju, niti otkrivaju da se bilo što neugodno zbilo tijekom Nekova marša na Karkemiš. Sve u svemu, ne može se dokazati da je Kroničar imao pristup drugim izvorima obavijesti, bilo biblijskim ili izvanbiblijskim, ali se to isto tako ne može ni osporiti.

Jedna skupina znanstvenika čvrsto vjeruje u valjanost prikaza u Ljetopisima i tvrde da je Jošija pokušao iznenadni napad na Nekovu vojsku kada su se egipatski vojnici pojavili iz klanca Musmus. To bi značilo da se ostvarila vojna strategija koju Kanaanci nisu uspjeli

izvesti kada su se suočili s egipatskom vojskom Tutmozisa III u is­tom predjelu tisuću godina prije i koju su Turci također propustili upotrijebiti kada su se suočili sa savezničkim snagama generala Allenbyja kod Megida, otprilike dvije tisuće i petsto godina posije. Međutim, neki su primijetili da bi Jošiji bilo bolje da je uhvatio Egi-ćane u zasjedi kada su koračali kroz klanac Musmus a ne da ih čeka dok ne izađu u Jizreelsku dolinu.

Ne bi bilo ozbiljnih razloga posumnjati u inačicu događaja iz Ljetopisa, barem na prvi pogled, kad se ne bi moglo odmah primije­titi da je Kroničar uljepšao i/ili na drugi način pretjerano opisao druge priče u svom tekstu. Ustvari, neki detalji u priči o Jošiji u Lje­topisima čudno podsjećaju na detalje u epizodama koje su se zbile nekoliko stoljeća prije. Osobito, cijeli niz događaja koji počinju Jo-šijinim ranjavanjem od neprijateljske strijele, uključujući i njegovo putovanje kolima da umre na drugom mjestu, i završavajući njegovim pokopom u Jeruzalemu, napadno podsjećaju na ranije priče kako o izraelskom kralju Ahabu tako i judejskom kralju Ahazji iz devetoga stoljeća pr. Kr., kao što se navode u Kraljevima I i II. U slučaju kralja Ahaba, kažu da je bio pogođen i ranjen od neprijateljskog strijelca dok je bio prerušen i da je zatražio od svojih ljudi da ga maknu s bojnoga polja kod Ramot Gilaeda (Kraljevi I, 22:34; II Ljetopisi 18:28-34). U slučaju kralja Ahazje, govori se kako je smrtno pogođen od stri­jele Jošijinih ljudi ali da je uspio doći na kolima do Megida prije nego što je umro, zatim su ga odveli u Jeruzalem i pokopali (Kraljevi II 9:21-28). Oba ta događaja zbila su se barem dvije stotine godina prije bitke između Jošije i Neka II. Te sličnosti su prije nastale zbog toga što je Kroničar koristio detalje iz ranijih priča kako bi uljepšao priču o Jošijinoj smrti kod Megida 609. pr. Kr.

Stoga, druga skupina znanstvenika, poput skeptičnih detektiva, ne vjeruje u Kroničarev prikaz. Doista, moguće je da je on sam jedno­stavno razradio događaje kod Megida, kao što je učinio i s drugim pričama u svome tekstu. Kroničar je mogao uvećati detalje o tom okrutnom susretu kod Megida 609. pr. Kr. jednostavnim preuzimanjem motiva iz ranijih epizoda iz izraelićanske i judejske povijesti. On je mogao dodati da je Jošija preživio dok nije došao do Jeruzalema, što je kritična točka ako događaje iz Megida hoćemo povezati s pro-

ročanstvom što ga je prije prorekla proročica Hulda, a koje je pre­dvidjelo da će Jošija umrijeti u miru i da će biti pokopan zajedno sa svojim precima u Jeruzalemu (Kraljevi II 22:15-20).

Prikaz iz Ezdra iz Apokrifa od male je pomoći u rješavanju te tajne, jer je to vjerojatno kasnija razrada temeljena na prikazu što se daje u Ljetopisima II. Taj tekst govori:

Nakon svih tih Jošijinih činova, faraon, kralj egipatski, otišao je u rat kod Karkemiša na Eufratu, a Jošija je krenuo protiv njega. A kralj Egipta poslao mu je glasnika i poručio mu, "Što mi imamo jedan s drugim, kralju judejski? Bog me nije poslao protiv tebe, jer je moj rat na Eufratu. A sada je Bog sa mnom! Bog je sa mnom i potiče me naprijed! Makni se s puta i ne suprotstavljaj se Bogu." Ali Jošija se nije vratio u svoja kola, već se pokušao boriti protiv njega i nije se osvrtao na riječi Jeremije proroka iz usta Gospodina. On je zapodje­nuo bitku s njim na Megidsom polju, a zapovjednici su se obrušili na kralja Jošiju. A kralj reče svojim slugama, "Odvedite me iz bitke jer sam vrlo slab." I odmah su ga njegove sluge odnijele iz crte boji­šnice. A on je ušao u svoja druga kola, a nakon što su ga doveli do Jeruzalema umro je, i pokopan je u grob svojih predaka. I u cijeloj Judeji tugovali su za Jošijom. Jeremija prorok tugovao je za Jošijom, a svi najvažniji ljudi, sa svojim ženama, tugovali su za njim do dana današnjega; odlučili su da se tako čini u cijelom narodu u Izraelu. (1 Ezra 25-32)

Ovaj prikaz čak i ne spominje da je Jošija bio smrtno ranjen kod Megida; on kaže samo da je bio slab. Tek kad je došao u Jeruzalem umro je i kasnije pokopan, ispunjajući još konkretnije proročanstvo koje je dala Hulda (II Kraljevi 22:15-20).

Prikaz pronađen u Josipa, napisan tijekom rimskoga razdoblja skoro 700 godina nakon što su se Jošija i Neko II. susreli kod Megida, sličan je onome iz Ljetopisa II i 1. Ezra ali dodaje neke značajne detalje.

Tada je Neko, kralj Egipta, skupio vojsku, i krenuo prema rijeci Eu-frat da bi se borio protiv Medejaca i Babilonaca koji su zbacili pre­vlast Asiraca, jer mu je želja bila zavladati Azijom. Tada kada je došao do grada Mendesa /Megida/, koji je pripadao kraljevstvu Jo-šije, ovaj skupi vojsku kako bi ga spriječio da prođe kroz njegovu

zemlju, na svom pohodu protiv Medejaca. Tada Neko pošalje glas­nika Jošiji i poruči mu da on ne ide u pohod na njega, već da se žuri prema Eufratu; i želi da ga ne izaziva na borbu jer mu stoji na putu u pravcu kojim je odlučio krenuti. Ali Jošija nije prihvatio taj Nekov savjet, već se ispriječio njegovom namjeravanom napredovanju. Ja pretpostavljam da ga je sudbina gurnula u takvo ponašanje, da mu se suprotstavi; jer dok je on svrstavao svoju vojsku u bojne redove, i vozio se u svojim kolima, od jednoga krila svoje vojske do drugoga, jedan Egipćanin odapeo je strijelu prema njemu i tako okončao nje­govu želju za borbom; jer, kako je bio teško ranjen, zapovjedio je uzmicanje svoje vojske i vratio se u Jeruzalem i umro od te rane; i bio veličanstveno pokopan u grobnici svojih otaca, proživjevši trideset i devet godina, a od tih je vladao trideset i jednu. Ali svi su ljudi duboko tugovali za njim, žaleći ga mnogo dana; a prorok Jeremija sastavio je elegiju da ga oplače. (Josip, Židovske starine 10.74-77)

Josip, prijašnji general, kaže da je Jošija jahao uokolo u svo­jim kolima, odlazeći na krila vojske da bi je hrabrio, kada ga je smrtno pogodila egipatska strijela. Iz tog i drugih sličnih razloga, neki znanstvenici kažu da je i Josip imao pristupa dodatnim doku­mentima, kao što su, možda, razmijenjena pisma između 2 vladara. Međutim, Jošijin prikaz vjerojatno se također temeljio na prikazu iz Ljetopisa II, uz moguć dodatak iz Knjige Jeremijine i Josipove ­­­­­­je o tome što bi on sam bio učinio na Jošijinom mjestu neposredno prije bitke.

Jedini drugi drevni izvor koji bi mogo dodatno rasvjetlit tu tajnu kod Megida je grčki povjesničar Herodot, koji jednostavno kaže:

Necos je onda prestao s gradnjom kanala i upustio se u pripreme za ratovanje; neki njegovi ratni brodovi izgrađeni su na sjevernom moru, a neki u Arapskom zaljevu, na obali Crvenoga mora: još uvijek se mogu vidjeti njihova vitla. On je te brodove koristio po potrebi i sa svojom kopnenom vojskom susreo se sa Sirijcima kod Magdolusa i pobijedio ih, zauzevši veliki sirijski grad Kadit nakon bitke. On je poslao Branhideju od Miletusa i tamo posvetio Apolu odjeću u kojoj je izvojevao te pobjede. Uskoro je umro nakon što je vladao šesnaest godina, a njegov sin Psamis ga je naslijedio. (Herodot Povijesti 2.159.1-3)

Prijašnji znanstvenici zajednički su tvrdili da je Herodotov grad "Magdolus", gdje se "Necos" borio protiv "Sirijaca", ustvari grad Megido, gdje je Neko II ratovao protiv Jošije. Međutim, "Magdolus" se danas više poistovjećuje s gradom Migdolom, tvrđavom na granici Egipta, koju je Neko II vjerojatno nekada prije zauzeo, pa vjerojatno on nema nikakve veze bilo s Megidom bilo s Jošijom. Stoga mo­žemo vjerojatno isključiti Herodotovo svjedočenje iz naših rasprava.

Tri točke oko kojih se svi prikazi slažu su da je Jošija doista "su­sreo svoga stvoritelja" kod Megida, da je počinitelj zločina egipat­ski faraon Neko II i da se taj događaj zbio 609. pr. Kr. Međutim, nije jasno jesu li ti osnovni detalji stvarno točni, jer uopće ne postoji izvanbiblijski dokaz koji bi podupro ta temeljna vjerovanja. Čak su i egipatski zapisi, koji su uvijek brzi u bilježenju neke pobjede protiv stranih suparnika, nijemi o temi Nekove "bitke" protiv Jošije kod Megida. Najbliži dokaz je datum događaja koji neizravno prenose Ba­bilonske kronike. One naznačuju da je Jojakim naslijedio prijestolje Judeje oko 604/605. pr. Kr., kada se najprije platio danak babilon­skom vladaru Nabukodonozoru. Stoga je vjerojatno Jošijina vla­davina završila nešto prije toga datuma, ali činjenicu da je on umro, ili barem da je bio smrtno ranjen, kod Megida treba shvatiti jedno­stavno kao pitanje vjerovanja.

Možda se bitka između Neka II i Jošije doista dogodila kod Me­gida 609. pr. Kr. i možda je Jošija poginuo u borbi, kao što govore prikazi iz Ljetopisa II, Ezre I i Josipa. Još uvijek se moramo zapitati zašto je Jošija uopće odlučio napast egipatsku vojsku, a nije im do­pustio da prođu kroz njegov teritorij, te zašto je izabrao Jizreelsku dolinu kao mjesto za napad na egipatsku vojsku. S jedne strane, pot­puno je shvatljivo zašto je Jizreelska dolina bila savršeno pogodna za Jošijin obrambeni položaj, osobito ako je znao da će Nekova vojska proći kroz klanac Musmus. Napad na egipatsku vojsku dok izlazi iz planinskoga klanca blizu Megida bila bi dobra strategija za broj­čano manju judejsku vojsku. U tome slučaju, možemo se samo za­pitati za mogući ishod bitke da Jošija nije bio smrtno ranjen na samom početku. S druge strane, možda Nekova vojska uopće nije prošla kroz Judeju. Možda je plovila prema sjeveru sve do Ake (Ako) kako bi uštedjela na vremenu i snazi, da bi se tek onda iskrcala i pješice pro-

marširala ostatak puta do Karkemiša. Onda bi Megido u Jizreelskoj dolini bio najbliža točka susreta za Jošiju koji je marširao prema sjeveru iz Jeruzalema i Neka koji je marširao kopnom iz Ake. Još uvijek nije jasno zbog čega bi Jošija osjetio obvezu da napadne egi­patsku vojsku, umjesto da je propusti da prođe kroz njegov predio neometana, je li to bio babilonski pritisak da tako učini ili želja da obrani novoosvojeni teritorij, dvije su mogućnosti (kao što smo prije spomenuli).

Ako, nasuprot tvrdnjama Ljetopisa II, Ezre I i Josipa, nije bilo bitke kod Megida 609. pr. Kr. a Jošijina smrt nije uslijedila zbog strijele što ju je odapeo egipatski strijelac u početnoj fazi sukoba, kako je onda Jošija umro u Megidu kao što izvješćuju Kraljevi II? Neko II tek je bio naslijedio egipatsko prijestolje nakon smrti oca, Psame-tika I, godinu dana prije, 610. pr. Kr. On je mogao odlučiti da isko­risti svoj pohod na sjevernu Siriju te se zaustavio na putu i zahtije­vao od Jošije da mu prisegne na vjernost, kao što bi priličilo novom faraonu, te tako obnovio vezu između Judeje i Egipta. Nakon što je sredio da ga Jošija susretne kod Megida, Neko II je onda izdajnički prevario Jošiju i ubio ga. To bi odgovaralo kratkom opisu u Kralje­vima II, koji jednostavno bilježe da je Neko ubio Jošiju "kad ga je vidio". Ali zašto bi Neko ubio Jošiju? Po svoj prilici, iako su Jošijine religijske reforme mogle preplašiti Neka u određenoj mjeri, vjeroja­tno su ga više ozlojedili Jošijini pokušaji da zadobije teritorij i pro­širi sjeverne granice Judeje pripajanjem Samarije i Jizreelske do­line, što ga je onda potaknulo da počini ubojstvo kralja.

Ali ako nije bilo bitke kod Megida između Jošije i Neka, već je samo dogovoren sastanak kako bi Jošija prisegnuo na vjernost novom faraonu, mogli bismo se opravdano zapitati zašto bi se takav sastanak održao kod Megida a ne u Jeruzalemu ili čak u Memfisu (Kairu), uz raskošne svečanosti. Možda je Neko želio izbjeći Jošijin obred ili iskazivanje njegove moći, što bi bio slučaj da se sastanak održao u Jeruzalemu. Ali Neko je bez sumnje mogao zahtijevati da Jošija dođe u Egipat na svečanost ukazivanja vjernosti, gdje bi Neko svakako imao veću riječ. Sasvim je moguće da su Megido i Jizreelska dolina predstavljali neutralni teren koji bi bio vrlo povoljan, osobito zbog toga što je faraon već bio na tom području, na putu za Karkemiš.

U to je vrijeme asirski grad Megido, ili Stratum III, prema istra­živačima sa sveučilišta u Chicagu, ustupio svoje mjesto Stratumu II. Međutim, nejasno je je li grad Stratum II bio u egipatskim rukama 609. pr. Kr. ili je već bio u Jošijinim rukama kao ishod novoga pro­širenja i pripajanja toga teritorija. Takozvana tvrđava pronađena unutar Stratuma II u Megidu, koja pokazuje neke znakove nasilnoga raza­ranja, središte je arheološke rasprave. Nije sigurno idu li zasluge za njezinu izgradnju Psametiku (Nekovu ocu), to jest, je li ona izgrađena dok je Megido bio u egipatskim rukama nekoliko desetljeća počet­kom sedmoga stoljeća pr. Kr., ili pak, Jošiji, to jest, je li ona izgrađena nakon što je on započeo svoje širenje prema sjeveru u zadnjoj četvr­tini sedmoga stoljeća pr. Kr. Moguće je da su "tvrđavu" čak i poslije izgradili Perzijanci u šestom ili petom stoljeću pr. Kr. To pitanje još nije riješeno na zadovoljavajući način, usprkos desetljećima iskopa­vanja na tom nalazištu.

Nažalost, naša tajna o ubojstvu također se ne može riješiti na za-dovoljavajuć način. Ako je Jošija bio ubijen, to je učinio Neko II ili je barem dao naredbu. Toliko je jasno, ali zasad dostupni dokazi nisu dovoljni da se osudi egipatski faraon. Čak i najnesposobniji odvjet­nik mogao bi prenijeti "razumnu sumnju" na članove porote koja bi se okupila da presudi taj slučaj, jer je posve moguće da je Jošijina smrt uslijedila u žaru borbe. Bez obzira na način na koji je Jošija umoren kod Megida, reforme koje je započeo ubrzo su se zaustavile, odričući tako zapadnom svijetu bilo kakvu mogućnost da se Judeja stalno obnavlja. Uza sve to, Judejci su još jednom bili poniženi pred egipatskom moći, ali taj put samo na nekoliko godina. Dolazak Ba-bilonaca pokazao se još gorim po Judejce jer su Nabukodonozor i njegove vojske razorili grad Jeruzalem 597. pr. Kr., pa opet 586. pr. Kr., protjeravši vladare i vodeće obitelji te zemlje. Marš na Jeruzalem oba je puta vodio izravno preko Megida, iako izgleda da se u oba navrata nisu vodile nikakve bitke u Jizreelskoj dolini.

Kada je počeo babilonski izlazak 586. pr. Kr., smrtno zvono za­zvonilo je Izraelu i Judeji, dvama odvojenim kraljevstvima koja su bila pod opsadom od svrgavanja kralja Salomona i nestanka Ujedi­njenoga kraljevstva mnogo stoljeća prije. Taj konačni udarac ostavio je tim zemljama vrlo mali postotak prijašnjega broja stanovnika za

narednih šezdeset godina. Tek kada Kir Veliki od Perzije oslobodi Babilon i kada se vrate judejske izbjeglice, Jizreelska dolina i Me-gido još će se jednom napučiti. Sljedeće perzijsko razdoblje u povijesti toga grada, počevši 539. pr. Kr. (a to je Stratum I prema istraživa­čima sa sveučilišta u Chicagu), bit će posljednji put da je Megido doživio izgradnju imalo značajnijih građevina na svom drevnom tlu, a dolazak Aleksandra Velikoga 332. pr. Kr. označit će kraj puta toga dičnoga grada, jer taj brežuljak nikada više nije bio stalnije nastanjen nakon toga datuma.

5 . P O G L A V L J E

Na rubu carstava

Ali tada se Vespazijan dao na drugi posao..., a taj je bio pokoriti one koji su ugrabili brdo Tabor, mjesto koje se nalazi u sredini između velike ravnice i Skitopolisa... kako je na toj planini bilo mnoštvo naroda, Vespazijan je tamo poslao Placida sa šest stoti­na konjanika.

— Josip, Židovski rat 4-54

O čito je da su Ptolemejeve snage koje su branile Atabirium u Jizreelskoj dolini bile namamljene u pogibelj. Antioh III i njegova seleukidska vojska zauzeli su grad 218. pr. Kr.

pomoću česte varke, napadajući utvrđenja i tako zapošljavajući brani­telje, zatim se povlačeći i praveći se da odlaze u velikoj zbrci. Lako­vjerni branitelji otvorili su gradska vrata i počeli progoniti seleukid-ske snage "u povlačenju", očekujući da će napraviti veliki pokolj. Strahovito je ubijanje doista slijedilo, ali nad braniteljima koji su bili odsječeni u zasjedi, jer su generali Antioha III postavili dodatne skrivene postrojbe u blizini. Kada su branitelji Atabiriuma počeli trčati za seleukidskim vojnicima "u bijegu", oni skriveni ratnici ustali su iz svojih skrovišta i napali Ptolemejske snage iza leđa. Istodobno su se seleukidske postrojbe naglo okrenule i napale iznenađene bra­nitelje Atabiriuma, koji su se tada našli između dviju seleukidskih snaga i ubrzo su doživjeli pokolj. Vraćajući se u Atabirium, ljudi An­tioha III brzo su osvojili grad i preostale branitelje, koji više nisu pružali veliki otpor, jer su bili zaprepašteni preokretom.

Polibije, grčki povjesničar koji se rodio samo jedno desetljeće nakon bitke, jezgrovito priča:

Antioh, sa svojom vojskom, ... prešao je planinsku zemlju i došao do Atabiriuma, koji leži na čunovitom brežuljku, s usponom više od

petnaest stadija. Uz pomoć zasjede i varke pri usponu on je uspio zauzeti i taj grad: nakon što je namamio posadu da provali iz opkolje­ne utvrde i da se ogleda u okršaju, on je izazvao one u prvim redo­vima da progone njegove postrojbe što su se povlačile dosta daleko niz brdo, a onda se okrenuo i počeo napredovati, dok su oni skrive­ni provalili iz zasjede, napali neprijatelje i mnoge ubili; zatim ih je slijedio u stopu i unio paniku među njima pa je tako zauzeo taj grad najuriš ... Nakon što je postavio posadu u Atabiriumu, on je napre­dovao dalje i zauzeo Pelu, Kamus i Gefrus. (Polibije Histories 5.70. 1-12)

Kada su kraljevstva Izraela i Judeje praktički prestala postojati a babilonski izlazak počeo nakon razaranja Jeruzalema oko 586. pr. Kr., Megido i Jizreelska dolina postali su ono što bi mogli nazvati "osporavani obod". U takvoj zemljopisnoj i političkoj situaciji to se područje nalazilo između dva carstva, kraljevstva ili društvena ure­đenja uspostavljena na njezine obje strane, ali nijedna strana u su­kobu ne živi na osporavanom području. Povjesničari su dali posebnu oznaku za područje Megida, Jizreelske doline i Izraela/Palestine kao cjeline koje je u takvom stanju živjelo više od stoljeća. Fisher, jedan od istraživača Megida, možda je to najbolje izrazio 1929. g.

Svim je povjesničarima već dugo vremena očito da je Palestina sre­dišnja zemlja, neka vrsta drevne "Ničije zemlje" koja leži između velikih vojnih sila utaborenih na obje njezine strane - u Africi veli­ka civilizacija egipatskih faraona; u Aziji kraljevi Babilonije, moćne vojske asirskoga' vojnoga carstva, ili makedonski vladari Istoka. Vojske tih velikih sila, bilo da marširaju iz Azije u Afriku ili obratno, prolaze uz i niz doline Palestine ... Tako je slavna ravnica ... do­bivši svoje ime po Megidu (Armagedonu) ili po Esdraelonu (Jizree-lu), postala bojno polje gdje su se velike sile susjedne Afrike i Azije sukobljavale u jednoj drugoj, dugačkoj bitci tisućama godina, ospo­ravajući jedna drugoj političku prevlast na Bliskome Istoku. Bilo je neizbježno da se tamo uspostavi uporište koje će nadzirati klanac i dolinu.

Tako je bitka između Antioha III i Ptolemeja IV na brdu Taboru 218. pr. Kr. postala sukob oko teritorija koji leži na rubovima kako Ptolemejeva casrtva u Egiptu tako i Seleukidskoga carstva u Siriji -

Jizreelska dolina bila je doslovce osporavani obod - ali ni Egipćani ni Sirijsci nisu stvarno živjeli u dolini u vrijeme kada su se zbog nje borili. Isto je točno za bitke koje će uslijediti u Jizrelskoj dolini između Ikšidida, Abasida i Hamdanida tijekom godina 940-46. po Kr., između muslimana i Bizantinaca 975. po Kr. i muslimana i kri­žara u dvanaestom i trinaestom stoljeću po Kr., između Mameluka i Mongola 1260., i Osmanlija i Napoleona 1799 i Osmanlija i Allen-byja 1918. Tek kada je država Izrael bila utemeljena 1948. g. i mogla sebe vojno braniti, bitke u Jizreelskoj dolini opet su postale sukobi u kojima je barem jedna strana stvarno živjela u osporavanom području.

Status Megida i Jizreelske doline kao osporavanog oboda počeo je ustvari tijekom neoasirskoga razdoblja i nastavio se u kasnijem babilonskom i perzijskom razdoblju, kada su vojske koje su išle na Egipat stalno presijecale to područje. Neoasirski kralj Asarhadon (Esarhadon) vjerojatno je prošao pokraj Megida tijekom uspješno­ga pohoda na Egipat 671. pr. Kr., kao što sam kratko spomenuo u 4. poglavlju; zastrašujući neobabilonski kralj Nabukodonozor, koji je tuda prošao 597. i 586. pr. Kr., također je ponovo prošao kroz to po­dručje tijekom pokušaja osvajanja Egipta 569. pr. Kr.; a perzijski kralj Kambiz bez sumnje je također promarširao tim područjem kada je bio na putu da osvoji Egipat 526. pr. Kr. Čak i sukob između Jošije, kralja Judeje, i egipatskoga faraona Neka II, tamo 609. pr. Kr., ne­posredno prije kraja kraljevstva Judeje i početka babilonskoga izg­nanstva, možemo smatrati ranim primjerom bitke u kojoj je Jizreelska dolina bila osporavani obod, jer je Jošija bio kralj Judeje, a ne Izraela, a Jošijin napad na Neka II bio je nuzgredan događaj u stvarnom egipat­skom pohodu u sjevernoj Siriji, gdje su namjeravali pomoći Asircima protiv Babilonaca.

Dolazak Grka 332. pr. Kr. promijenio je narodnost napadajućih voj­ski ali gotovo ništa drugo. Aleksandar Veliki i njegova vojska, dok su bili na putu da osvoje Siriju-Palestinu i Egipat, gotovo su sigurno prošli pokraj Megida, izgleda bez potrebe da vode bitku. Nakon Aleksandrove smrti 323. pr. Kr., nekoliko njegovih generala među­sobno je podijelilo zemlje koje je osvojio. To je dovelo do rasta Anti-gonidskoga, Seleukidskoga i Ptolemejskoga carstva tijekom sljedećeg helenističkoga razdoblja od 323. do 30. pr. Kr. Seleukidi u Siriji i

Ptolemejevići u Egiptu bili su skoro stalno u ratu jedni s drugima, jer su jedni i drugi željeli osvojiti područje drugoga. Tijekom toga razdoblja, u vrijeme Antioha III i Ptolemeja IV, Jizreelska dolina ponovo je postala poprište prolijevanja krvi kao rezultat njezinoga statusa osporavanoga oboda.

U zanimljivom stjecaju okolnosti, Antioh III popeo se na sele-ukidsko prijestolje u Siriji 223/222. pr. Kr., upravo u vrijeme kada je Ptolemej IV došao na prijestolje u Egiptu. Ta su dva mlada čovjeka ratovala jedan protiv drugoga skoro cijelo vrijeme svojih vladavina u bitkama koje su pogodile cijelu Siriju-Palestinu. Antioh je, 221. pr. Kr. započeo ono što se danas naziva Četvrti sirijski rat, u koje­mu je jednom zauvijek pokušao oteti Ptolemeju IV Siriju-Palestinu. Rat se 218. pr. Kr. prenio na jug sve do brda Tabora u Jizreelskoj do­lini. Nakon što je Antioh III zauzeo Filoteriju, na obalama Galilejskoga mora, i veliki grad Skitopolis (helenistička inačica Bet-Seana/Bei-sana), produžio je prema Atabiriumu (također znan kao Itabirium ili Atabirion). Grad je služio kao upravno središte Jizreelske doline tije­kom helenističkoga razdoblja, jer je Megido već odavno bio pretvoren u ruševine, na kraju perzijskoga razdoblja oko 332. pr. Kr.

Osim onoga što nam Polibije pripovijeda (ranije u ovom poglavlju), malo znamo o bitci kod Atabiriuma. Čak je samo mjesto događaja izazvalo raspravu. Većina znanstvenika smatra da je Atabirium bio ili na vrhu ili na gornjim obroncima brda Tabora. Možda je grad ležao sjeverno od brda Tabora, jer ruševine nađene na samom brdu Taboru, koje uključuju ostatke tvrđava i samostana, datiraju tek iz rimskoga razdoblja i poslije. Ali postoji velika ruševina iz helenističkoga ra­zdoblja na terasi sjeverno od planine. Iako ta ruševina još nije iskopa­na, ona bi mogla sadržavati ostatke helenističkoga grada Atabiriuma koji je uništio Antioh i njegova seleukidska vojska.

Sukob između Antioha III i Ptolemeja IV nije se riješio kao ishod te bitke iz 218. pr. Kr., niti nakon novih bitaka 217. pr. Kr. Ustvari, Seleukidi će preuzeti većinu Palestine-Sirije od egipatskih Ptoleme-jevića tek nakon Petoga sirijskoga rata, koje su te dvije sile vodile od 201. do 198. pr. Kr. Seleukidi nisu dugo držali tu područje jer su Zidovi, nakon manje od trideset godina poslije, uspješno zbacili he­lenističke gospodare u Makabejskoj pobuni oko 167. pr. Kr. Pobunu

Karta 16. Antioh III i Ptolemej IV 1. Ptolemejske snage smještene u Atabiriumu. 2. Seleukidske snage marširaju iz Skitopolisa (Bet-Šeana/Beisana). 3. Seleukidske snage napadaju Atabirium, onda se prave da bježe, a Pto­

lemejske snage ih gone. 4. Seleukidi dočekuju u zasjedu ptolemejske snage, zatim osvajaju Atabi­

rium.

su predvodili svećenik Matatija i njegov sin Juda Makabejac, a po­taknula ju je tlačiteljska vjerska politika Antioha IV Epifana koja je zabranjivala štovanje na sabat, stavila obrezivanje izvan zakona i uklonila ograničenja na ishranu. Čašu je prelilo Antiohovo postavlja­nje žrtvenika Zeusu s Olimpa u Jeruzalemski hram (vidi Daniel 11: 31; 1 Makabejci 1:20-61; 2 Makabejci 6:2).

Iako se nikakve bitke nisu stvarno vodile u Jizreelskoj dolini ti­jekom makabejske pobune oko 167. pr. Kr. ili u narednom hasmo-

nejskom razdoblju židovske samouprave do Pompejeve opsade 63. pr. Kr., ta je dolina ipak doživjela prijelaz nekoliko vojski u tom raz­doblju. Među njima je bilo i tri tisuće vojnika Simona, brata Jude Makabejca, koji se probio 163. pr. Kr. i sigurno izveo Židove iz toga područja u Jeruzalem. Tri tisuće ljudi Jonatana, nasljednika Jude Ma­kabejca, također je promarširalo kroz Jizreelsku dolinu, od kojih je dvije tisuće ostalo u Jizreelskoj dolini i zapadnoj Galileji, dok je os­tatak marširao dalje prema Ptolomaisu (Aki) i stradao 143/142. pr. Kr.

Uza sve to, vojske Hasmonejca Ivana Hirkana i njegovih sinova Aristobula I i Antigona, kao i snage njihova seleukidskoga neprija­telja Antioha IX Cizicena, prelazile su preko istočnoga dijela Jiz-reelske doline tijekom njihovih raznih sukoba. Ta se borba konačno odlučila u bitci južno od doline, između Skitopolisa (helenistički Bet-Šean/Beisan) i Samarije, te hasmonejskim zauzećem samoga Skitopolisa 108/107. pr. Kr. Josip također bilježi da su dva hasmo-nejska brata, Aristobul I i Antigon, "opustošili svu zemlju koja leži oko brda Karmel" (Josip, Židovski rat, 1.66), što se možda neizravno odnosi na Jizreelsku dolinu.

Snage Aristobula I vjerojatno su tada prošle kroz Jizreelsku do­linu 104/103. pr. Kr., dok su išle ususret bitkama protiv Iturejaca u Gornjoj Galileji i dalje na sjever. Josip također daje popis gradova koji su se nalazili unutar kraljevstva Aleksandra Janeja (103-76. pr. Kr.), nasljednika Aristobula I, među kojima su se nalazili Tabor brdo, Skitopolis i Gadara. To vjerojatno podrazumijeva stalan hasmonejski nadzor nad Jizreelskom dolinom i mogući prijelaz vojski kroz to područje, iako se to ne može sa sigurnošću utvrditi.

Prema tome, iako su mnoge vojske promarširale kroz Jizreelsku dolinu, razne suprotne snage uglavnom se nisu zaustavljale da se tu bore više od stotinu godina, otprilike od 167. pr. Kr. do oko 63. pr. Kr. Umjesto toga, većina bitaka koje su se vodile u tom i širem području tijekom hasmonejskoga razdoblja dogodila se u blizini Skitopolisa (Bet-Šeana/Beisana). Čak je i Pompejev pohod na Palestinu 63. pr. Kr. prošao pokraj Skitopolisa, istočno od Jizreelske doline. Bitka za koju se može potvrditi da se vojevala u Jizreelskoj dolini je pohod Gabinija, rimskoga guvernera (prokonzula) Sirije, protiv hasmonej­skoga pobunjenika Aleksandra, sina Aristobula II prvog unuka Alek­sandra Janeja. To se zbilo na brdu Taboru ili blizu njega 55. g. pr. Kr.

Karta 17. Gabinije i Aleksandar, sin Aristobula II 1. Pobunjenički Židovi okupljaju se oko brda Tabora. 2. Rimske snage marširaju iz Egipta prema brdu Taboru. 3. Bitka na padinama brda Tabora. 4. Rimljani marširaju na Jeruzalem.

Aleksandrova pobuna 55. pr. Kr. bila je dio silovitih ustanaka pro­tiv Rimljana po cijeloj Palestini koji su počeli poslije Pompejevoga prodora u Palestinu 63. pr. Kr., i postajali još žešći nakon Gabinijevoga postavljanja za guvernera (prokonzula) Sirije 57. pr. Kr. Aleksandro­va bitka protiv Gabinija prva je od pet koje će se voditi u Jizreelskoj dolini u različitim vremenskim razmacima tijekom sljedećih dvije tisuće godina kao dio većih, povezanih pokušaja da se uspostavi neo­visno židovsko kraljevstvo ili nacija u Siriji-Palestini. Te bitke uklju­čuju ne samo dvije koje su se vodile u Jizreelskoj dolini tijekom rim­skoga razdoblja - onu Aleksandra, sina Aristobala II, protiv rimskoga

guvernera Gabinija 55. pr. Kr. i onu židovskih pobunjenika protiv rim­skoga generala Vespazijana 67. god. po Kr. - već i sukobe tijekom Izraelskoga rata za nezavisnost 1948. g., Šestodnevnoga rata 1967. i Jom Kipurskoga rata 1973. g. (vidi 9. poglavlje).

Prema povjesničaru Josipu, Aleksandar je ugrabio priliku kada je Gabinije bio privremeno zauzet boreći se najprije protiv Parta u Me­zopotamiji a zatim protiv Ptolemejevića iz Egipta. Okupljajući veliku vojsku, Aleksandar je brzo zauzeo Jeruzalem, Judeju, Samariju i Galileju i počeo ubijati sve Rimljane u tim područjima. Gabinije je najprije poslao Antipatera da uguši pobunu. Antipater je prilično uspio i nagovorio mnoge stanovnike da prihvate rimsku vlast, ali se Aleksan­dar sa svojih otprilike trideset tisuća vojnika povukao da bi pružio posljednji otpor blizu brda Tabora. Sam Gabinije vratio se na vrijeme da povede bitku protiv Aleksandrovih snaga. Josip ne opisuje detaljno samu bitku, ali kaže da je deset tisuća židovskih pobunjenika poubi­jano a da su ostali pobjegli.

Ali, kako je Gabinije bio odsutan, drugi dio Sirije bio je u komešanju, a Aleksandar, sin Aristobula, poveo je Židove ponovo u pobunu. Oku­pio je veliku vojsku i počeo ubijati sve Rimljane koji su se nalazili u zemlji; na to se Gabinije uplašio (jer on se već vratio iz Egipta, a bio je prisiljen brzo se vratiti zbog tih nereda) i poslao Antipatera, koji je uspio nagovoriti neke pobunjenike da se primire. Međutim, trideset tisuća još je uvijek nastavilo s Aleksandrom, koji je bio željan borbe; prema tome Gabinije je otišao u boj, kada su mu se Zidovi ispriječili; i tako dok se bitka vodila blizu brda Tabora, deset tisuća ih je poginulo, a ostatak mnoštva se raspršio i pobjegao. Tako je Ga­binije došao u Jeruzalem i učvrstio vlast kao što je Antipater to trebao učiniti. (Josip, Židovski rat 1.175).

Josip na drugome mjestu daje kraću inačicu istih događaja.

Slika 12. Brdo Tabor i Jizreelska dolina u blizini Ain Jaluta s brdom Gil-boa u pozadni (Zev Radovan, Jeruzalem)

Iako Josip govori da se bitka vodila blizu brda Tabor, on ne bi­lježi točno mjesto. Možda se vodila na padinama same planine ili u susjednoj Jizreelskoj dolini. Aleksandru bi svakako bilo teško razmje­stiti trideset tisuća ljudi na samoj planini što bi značilo da se bitka vodila u susjednoj ravnici, ali onda je teško povjerovati u Josipove brojke od trideset tisuća pobunjenika i deset tisuća mrtvih. Da je bilo manje ljudi sukob bi mogao biti na padinama planine; inače, obližnje ravno tlo Jizreelske doline, pozornica drugih prošlih i budućih bitaka, uključujući one Debore, Gideona i Napoleona, vjerojatnije je mjesto na kojemu bi se mogle rasporediti židovske i rimske snage.

U svakom slučaju, pobuna je skršena a rimska prisutnost u Siriji-Palestini ojačana. Govori se da je Gabinije poštedio Aleksandru život, da bi ga nekih šest godina poslije ubio Pompej. Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća došlo je do manjih pobuna u Siriji-Palestini, ali one se nisu ticale Jizreelske doline. Ustvari, izgleda da je ta dolina ostala prilično mirna cijelo stoljeće, osim jednoga jedinoga okršaja 36. god. po Kr. kada je Vitelije, rimski dužnosnik odgovoran za pro­vinciju Palestinu, proveo svoje legije kroz Jizreelsku dolinu na putu od Ptolemaisa (Ake) prema Transjordaniji ususret sukobu s Aretom

IV, kraljem Nabatejaca. Još jednom su odnosi Rimljana i Židova dostigli kritičku točku u vrijeme Nerona i Vespazijana, sredinom prvo­ga stoljeća po. Kr., u onome što danas nazivamo Prvi židovski ustanak.

Trajao je od oko 66 do 73. po Kr. a završio u poznatom (iako da­nas osporavanom) masovnom samoubojstvu kod Masade i izazvao pozornost rimskoga cara Nerona u samim prvima danima pobune. Neron je poslao svojega najboljeg generala, Vespazijana, s tri legije, u Palestinu kako bi stavio pod nadzor stanje koje se sve više pogorša­valo. Od te tri legije, Peta i Deseta legija bile su smještene u Ceza-reji na obali, dok je Petnaesta legija imala svoj stožer u Skitopolisu (Bet-Šeanu (Beisanu).

Židovske pobunjenike predvodio je lukavi general Josip, isti onaj čovjek koji će poslije postati povjesničar i apologet i koji je, između ostalih djela, napisao dvije knjige koje često citiram u ovim poglav­ljima: Židovske starine i Židovski rat. Josip je pokušao pripremiti Židove kako je najbolje znao za predstojeće bitke protiv Rimljana. Njegove pripreme uključivale su vojne vježbe za pobunjenike, kojih je navodno bilo skoro sto tisuća na početku pobune, te gradnju zidi­na, utvrda i drugih obrambenih građevina u Jizreelskoj dolini, Gali­leji u današnjoj Golanskoj visoravni. Najpoznatije su bile utvrde u Ga-mli i Jotapati; bio je sagrađen i zid koji je okruživao vrh brda Tabora.

Vespazijan je smjestio svoj stožer u Ptolemaisu (Aki) i brzo izazvao na bitku Josipa i pobunjenike. Okrenuvši se najprije protiv Seppho-risa i Jotapate 67. po Kr., Rimljani su doživjeli brzi uspjeh i čak su uhvatili samoga Josipa. Ubrzo je slijedila predaja Tiberijade, Tari-heje i većega dijela Galileje, a još uvijek su odolijevale pobunjeničke posade u Gišali i na brdu Taboru. Prije nego što su odlučili postaviti opsadu tih manjih utvrda, Vespazijan i njegove postrojbe skrenule su s puta da osvoje Gamalu na Golanskoj visoravni, koju je Agripa već opsjedao sedam mjeseci. Tri rimske legije mjesec dana su opsjedale i konačno osvojile tu tvrđavu-grad. Slijedio je napad na brdo Tabor koji nije trajao toliko dugo i nije ni izdaleka bio tako težak.

Vespazijan je u listopadu 67. po Kr. skrenuo svoju pozornost na židovske pobunjenike utvrđene u tvrđavi na brdu Taboru. Josip tvrdi da je on dao izgraditi obrambeni zid oko vrha planine, ali možda je i Herod izgradio tvrđavu na istom području, koju su pobunjenici mogli koristiti. Svakako, ruševine iz rimskoga doba još uvijek su

bile vidljive putnicima na brdu Taboru krajem devetnaestoga s t . Kitchener ih opisuje kako se sastoje od "čvrstoga zida izgrađenog od velikog spojenog kamenja, koje su na razmacima ojačavale če­tvrtaste kule zatvarajući velik pravokutni prostor koji je zauzimao cijeli vrh brežuljka."

Josip daje prilično detaljan opis bitke izmed židovskih pobunje­nika i rimskih snaga na brdu Taboru 67. g. po Kr.

A to su bile teške okolnosti u kojima se našao narod Gamale. Ali tada je Vespazijan započeo druge poslove, tijekom te opsade, a to je značilo pokoriti one koji su osvojili brdo Tabor, mjesto koje se na­lazi između velike ravnice i Skitopolisa, a kojega je brdo uzdignu­to trideset "furlonga" tako da se teško popeti s njegove sjeverne strane; njegov vrh je ravnica od dvadeset i šest furlonga, a cijela je oivičena zidom. Taj je dugačak zid Josip podigao u četrdeset dana, i snabdio ga drugim materijalima, te vodom odozdo, jer su stanov­nici koristili samo kišnicu. Kako je na tome brdu bilo mnoštvo ljudi, Vespazijan je tamo poslao Placida sa šest stotina konjanika. Kako je njemu bilo nemoguće popeti se uz planinu, pozvao je mnoge od njih na mir, nudeći svoju desnu ruku za njihovu sigurnost i za svoje zalaganje za njih. Oni su se stoga spustili dolje ali s izdajnič­kim planom, kao što je i on imao za njih izdajnički plan na drugoj strani, planirajući ih zaskočiti u dolini. Oni su se također spustili, kao da se slažu s njegovim prijedlogom, ali s ciljem da se obruše na njega kada on ne bude oprezan. Međutim, Placidova varka bila je suviše teška za njih; jer kada su se Židovi počeli boriti, on se pret­varao da bježi, a kada su oni stali progoniti Rimljane, on ih je na­mamio daleko na ravnicu, i onda naredio svojim konjanicima da se okrenu; nakon toga ih je porazio i pobio ih veliki broj, a ostalima odsjekao odstupnicu i spriječio povratak. Tako su oni napustili Tabor i pobjegli u Jeruzalem, dok su se ljudi te zemlje s njim nagodili jer im je ponestalo vode, pa su prepustili planinu i sami se predali Pla-cidu. (Josip, Židovski rat 4.54)

Josip ne daje točan br. židovskih pobunjenika koji su branili brdo Tabor, ali govorise da je Placid, kom je Vespazijan povjerio vodstvo napada, imao samo 600 konjanika. Nije jasno je li bila uklju­čeno i rimsko pješaštvo. Josip je ne spominje, a činjenica da izvješ­ćuje kako se rimske snage nisu mogle popet uz brdo može ukazivat

da je dobar dio rimskih napadača doista bio na konjima. Međutim, uzimajući u obzir standardnu rimsku taktiku, trebamo pretpostaviti da je bio prisutan barem manji broj rimskog pješaštva. U svakom slučaju izgleda da je mali broj ljudi bio uključen na objema stranama, barem u odnosu na ono što Josip govori za prethodnu bitku između Gabinija i Aleksandra u istom području.

Postoje problemi i s drugim brojkama spomenutim u Josipovom prikazu. Naprimjer, brdo Tabor je samo tri furlonga visoko (600 me­tara), a ne trideset kako kaže Josip, a obodnica na vrhu planine samo je šest furlonga (1200 metara) dugačka a ne dvadeset šest furlonga, kako piše Josip. Bilo bi skoro nemoguće izgraditi zid koji bi okru­živao dvadeset i šest furlonga (5200 metara) u samo nekoliko dana kao što Josip tvrdi, ali zid od samo šest furlonga vjerojatno bi se mo­gao izgraditi u tako kratkom razdoblju. Ti problemi s Josipovim broj­kama nisu neuobičajeni; prije u ovome poglavlju, zabilježio sam njegovo vjerojatno pretjerivanje s brojem hasmonejskih branitelja za vrijeme bitke između Gabinija i Aleksandra, sina Aristobula II 55. g. pr. Kr. I drugi znanstvenici koji su proučavali Josipov prikaz bitke koja se dogodila kod Megida 73. po Kr., nekih šest godina nakon poraza pobunjenika na brdu zvanom Tabor, ukazali su na nesuglasja i probleme s prikazanima visinama, razdaljinama i brojem ljudi koji su sudjelovali u bitci.

Sve tri bitke koje su se dogodile u Jizreelskoj dolini tijekom he­lenističkoga i rimskoga razdoblja (218. pr. Kr., 55. pr. Kr. i 67. po Kr.) vodile su se na brdu Taboru ili blizu njega, jer su ta planina i grad Atabirium funkcionirali kao upravno središte Jizreelske doline u to vrijeme. Možda nas ne bi trebala previše iznenaditi sličnost taktika u dvije od tri bitke (218. pr. Kr. i 67. po Kr.). koje su se sastojale u tome da se branitelji izmame iz svojih utvrda i zaskoče u zasjedi, jer je prirodni zemljopis brda Tabora možda nalagao takvu taktiku, slično kao što su, na suprotnoj strani Jizreelske doline. Tutmozis III i gene­ral Allenby slijedili planove bitke koji su podsjećali jedan na dru­goga tako što su jednako marširali kroz klanac Musmus prema Me-gidu iako razdvojeni tri tisuće četiristo godina.

Međutim, branitelji brda Tabora, kako u bitci protiv Antioha III 218. pr. Kr. tako i u bitci protiv Vespazijana 67. po Kr., bili bi se

Karta 18. Vespazijan i židovski pobunjenici 1. Židovski pobunjenici okupljaju se na vrhu brda Tabora. 2. Rimljani marširaju na brdo Tabor. 3. Pobunjenici marširaju dolje da susretnu Rimljane u miru, a da ih onda

iznenadno napadnu. 4. Rimljani se pretvaraju da bježe pred Židovima, a onda se okreću i za­

skoče pobunjenike.

okoristili strateškim savjetima koje je poslije predočio pruski vojni genij Clausewitz u svojoj knjizi Načela ratovanja.

Svrha utvrda je zadržati značajan dio neprijateljske vojske kao op­sadne postrojbe, a da mi dobijemo priliku da porazimo ostatak voj­ske. Prema tome, najbolje je voditi naše bitke iza naših utvrda a ne ispred njih.

U objema bitkama, branitelji brda Tabora, umjesto da ostanu iza utvrda, dopustili su svojim napadačima da ih namame izvan utvrda te da ih onda zaskoče u zasjedi i poraze.

Istina u dobro poznatoj uzrečici "Zemljopis diktira kako povijest tako i bitke" nigdje nije očitija nego u Jizreelskoj dolini, s njezinim planinama i brežuljcima, koritima rijeka i rijekama i plodnom ravni­com. Kao što je Clausewitz pisao u svojoj knjizi jednostavno na­slovljenoj O ratu: ... zemljopis i obilježje tla imaju blizak i uvijek prisutan odnos prema ratovanju. Oni imaju odlučujući utjecaj na bitku, kako na njezin tijek tako i na njezino planiranje i izvršavanje." Međutim, Clausewitz je otišao dalje i ukazao da su još važniji od te­rena "odnosna vrijednost dviju vojski i njihovih zapovjednika." On je zaključio, "Veliki zapovjednici... obično su više voljeli zauzeti položaj na otvorenom zemljištu." Prema tome, iako je očito da je zemljopis Jizreelske doline možda nalagao uporabu sličnih strategi­ja u trideset i četiri bitke koje su se tamo vojevale tijekom proteklih četiri tisuće godina, u nekoliko slučajeva pobjeda je postignuta kori­štenjem superiorne strategije koja bi se pokazala djelotvornom bez obzira na vrstu terena na kojima se ostvarivala. Najočitiji primjer je strategija tobožnjega uzmaka što namamljuje neprijatelja u zasjedu, kao što smo već raspravljali u ovome poglavlju. Ne samo što su Antioh III 218. godine pr. Kr. i Vespazijan 67. po kr. koristili tu strategiju, već ćemo ubrzo vidjeti da ju je koristio i Zahir al-'Umar 1735., a možda i Mameluci 1260.g.

Međutim, treba imati na umu da su u bitci protiv Vespazijana i Rimljana, židovski pobunjenici, izgleda, napustili dragovoljno svoje obrambene položaje i otišli susresti se s Rimljanima kao što su ovi pre­dložili. Pobunjenici nisu bili naivni i vjerojatno su intuitivno osjećali upozorenje kineskoga vojnoga stratega Sun Tzua iz petoga stoljeća pr. Kr. "Kada se zatraži prestanak vatre bez prethodnih dogovora, to govori o planu." Tako su pobunjenici otišli na predloženi sastanak, ali su i nosili izdajstvo u srcima, jer su namjeravali napasti Rimljane kada dođu blizu. Tek kada su pobunjenici počeli napad, Rimljani su izveli varku i pretvarali se da uzmiču, namamivši pobunjenike dalje u dolinu, gdje se rimska konjica mogla razmahati i sasjeći židovske branitelje na komade.

Tako su Rimljani porazili židovske pobunjenike na brdu Taboru 67. po Kr. i nastavili neumorno na svome putu da zauzmu Jeruzalem i unište Drugi hram tri godine poslije. Konačan otpor je uklonjen tek 73. g. po Kr. s mogućim masovnim samoubojstvom kod Masade, ali su dotad Rimljani naučili lekciju. Shvativši važnost Palestine kao cjeline i Jizreelske doline posebno, poslali su drugu rimsku legiju u to područje pedesetak godina poslije, tijekom burnoga desetljeća prije Drugoga židovskoga ustanka, koji je počeo oko 132. g. po Kr.

Šesta rimska legija stigla je u Palestinu najvjerojatnije između 117. i 120. g. po Kr., kao odgovor na pojačano židovsko neprijatelj­stvo i otpor rimskim okupatorima. Poznata kao Legio VI Ferrata ("Željezna"), legija je postavila svoj stožer samo jednu milju od drevnoga mjesta Megida, raselivši židovsko selo Kefar 'Otnai. To selo, koje su Rimljani nazvali "Caparcotnei", osnovano je tijekom hasmonejskoga razdoblja, a možda i prije, kako bi se čuvao vitalni put koji je vodio kroz Wadi 'Aru (klanac Musmus) i dalje za Jeruza­lem. Šesta rimska legija bit će prisutna u tome području narednih stotinu godina, osobito nadzirući Jizreelsku dolinu. Izgleda da je sa­ma njezina prisutnost bila dovoljna kako bi osigurala da se nikakva bitka ne vodi u toj dolini tijekom njezinoga stoljetnoga boravka.

Poslije je Šesta legija dala svoje ime gradu koji je izrastao oko vojnoga tabora. Ta metropola postala je poznata kao Legio, dok je Jizreelska dolina kao cjelina nazvana "Campus Maximus Legionis". Glavna rimska cesta vodila je od Legija prema Sepforisu, Cezareji, Skitopolisu (Bet-Šeanu/Beisanu), Ptolemisu (Aki) i Jeruzalemu, koji su tada nazvali Aelia Capitolina. Nažalost, rimski ostaci u Kefar 'Otnaiju/Capacotneiju/Legiju nisu još potpuno arheološki istraženi, a kasniji bizantski ostaci još su manje poznat.

Tijekom bizantskoga razdoblje, oko 300 do 634. g. po Kr. Legio je bio privremeno preimenovan u Maximianopolis, ili prema Diokle­cijanovom suvladaru Maxiamianusu Herculiusu (286-304. po Kr.) ili Maximianusu Galeriusu (305. po Kr.), koji je bio augustus provin­cija Istočnoga rimskoga carstva. Nasreću, to se ime nije održalo, a mještani su ga nastavili nazivati Legio. To objašnjava preobrazbu ime­na u arapski Lejjun ili Lajjun nakon kasnijega dolaska muslimanskih snaga 634. g. po Kr. To ime, Lejjun ili Lajjun, će se onda koristiti za

arapsko selo stalno smješteno na tome području u sljedećih tisuću i tristo godina, sve do Izraelskoga rata za nezavisnost 1948. kada je selo konačno napušteno jer su stanovnici pobjegli pred ratom.

6 . P O G L A V L J E

Islamski napadači

... tkogod se bori u slavu Alaha, bilo da pogine ili bude pobjed­nik, dobit će od nas veliku nagradu.

— Kuran, Sura 4 ("Žene"), 74

D olaskom islama u područje Sirije-Palestine, Jizreelska do­lina, nastavljajući svoju ulogu "osporavanoga oboda" (vidi 5. pog.), još je jednom postala pozornicom nekoliko vojnih

sukoba. Prvi se mogao dogoditi još 634. Bitka kod Adjnadayna (ta­kođer poznatoga kao Ijnadayn) dogodila se 30. srpnja iste godine, između bizantskih i islamskih snaga. U toj bitci, islamska je vojska nanijela strahovit poraz bizantskim vojnicima. Teodor, brat cara He-raklija i drugi bizantski vođe bili su prisiljeni povući se sve do Da­maska, ostavljajući cijelu Palestinu na milost i nemilost musliman­skim napadačima, koji su krenuli zauzeti Jeruzalem četiri godine poslije, 638. Oni će posjedovati taj Sveti grad sljedećih 450 godina, dok ga križari ne preotmu iz njihova nadzora 1099. g.

Iako muslimanski izvori kažu da je Adjnadayn smješten daleko južno od Jizreelske doline, geografi ne mogu potvrditi da tamo posto­ji mjesto takva naziva. Postoji manja mogućnost da je ime Adjnadayn, koje znači "Dvije vojske", arapska istoznačnica za latinski legionum, pa tako može značiti da se bitka ustvari dogodila kod Lejjuna u Jiz-reelskoj dolini. Međutim, nema dovoljno podataka koji bi potvrdili ili opovrgnuli tu mogućnost, a većina modernih znanstvenika vjeru­je da Adjnadayn nema nikakve veze s Jizreelskom dolinom već da ga treba poistovjetiti s Yarmuthom blizu Wadi al Samta, nekih dva­deset pet kilometara zapadno-jugozapadno od Jeruzalema, u blizini dvaju sela al-Djannaba.

Međutim, može se sa sigurnošću potvrditi da se nekoliko bitaka vodilo u Jizreelskoj dolini tijekom stoljeća islamske vladavine u Siriji-Palestini, prije dolaska križara. Dvije od njih dogodile su se u razmaku od samo šest godina, jedna 940. između egipatske ikšididske dinastije i abasidske dinastije iz Mezopotamije, a jedna 946. između Ikšidida i Hamdanida iz Mosula i sjeverne Sirije. Treća se vodila oko trideset godina poslije, kada je bizantski car Ivan Cimisko (Tzimi-kes) vidio priliku da osvoji Palestinu. Iako je malo detalja dostupno za bilo koju od tih bitaka, očito je da su se sve vodile zbog toga što je to područje nastavilo biti osporavani obod.

Abasidski vladari u Bagdadu postavili su Muhameda ibn Tughja za guvernera Egipta u srpnju 935. Ibn Tughj bio je sin prijašnjega guvernera Damaska i proveo je veći dio djetinjstva u Siriji i Palestini. On je brzo uspostavio nadzor u Egiptu, a 939. g. dobio je naslov al-Ikšid, ili "Sluga", što je naslov koji su prethodno koristili prinčevi iz Fraghane u Središnjoj Aziji, odakle je potjecala njegova obitelj. On je poslije odbacio abasidsku vlast i utemeljio ikšididsku dinastiju Egipta, koja će trajati približno trideset godina.

Skoro u isto vrijeme, krajem prosinca 938., čovjek po imenu Ibn Ra'ik, koji je služio kao vrhovni zapovjednik abasidske vojske, bio je postavljen za guvernera regije Gornjega Eufrata i sjeverne Sirije. On je smjesta išao u pohod kako bi preuzeo ostatak Sirije, Palestine i Egipta od novoosnovanoga ikšididskoga režima. Napustio je sa svo­jom vojskom Bagdad u siječnju 939. g. i krenuo prema Siriji-Pale­stini. Kao odgovor na to Muhamed ibn Tughj velikodušno je ponudio mir, nudeći mu mirovni sporazum kojim bi mu prepustio veći dio Sirije i Palestine južno, sve do Tiberiasa, kao i godišnji danak u novcu. Iako je Ibn Ra'ik u početku prihvatio tu ponudu, on se nije zadovo­ljio na duži rok, i u studenom iste godine, prekinuo je mir i poslao svoju vojsku prema jugu do Ramla u Palestini.

Muhamed ibn Tughj i njegove ikšididske snage smjesta su kre­nule prema sjeveru iz Egipta, u namjeri da odbiju napadače. Iako su bili poraženi u bitci blizu el-Arisha na Sinaju, Ibn Tughj i njegova vojska uspjeli su se preustrojiti i dočekati u zasjedi Ibn Ra'ika prije nego što se on uspio uputiti prema Egiptu. Ibn Ra'ik privremeno se povukao prema Damasku, dok su se Ikšididi vratili u Egipat da priku-

pe još jednu vojsku. Te dvije sile susrest će se ponovno, i to u Jizreel-skoj dolini, nekoliko mjeseci poslije.

Ikšididska vojska još je jednom krenula sjeverno od Egipta, po­četkom ljeta 940, ali je tada nije vodio Muhamed ibn Tughj već njegov brat Abu Nasr al-Husain. Abasidsku vojsku koja je krenula južno od Damaska u isto vrijeme opet je predvodio Ibn Ra'ik. Bitka se vodila kod Lejjuna u Jizreelskoj dolini 24. lipnja 940, sredinom Ramadana. Nije zabilježeno koliko su obje strane bile brojčano snažne. Nisu poznati ni točni detalji bitke, osim jedne jedine činjenice daje Abu Nasr al- Husain, vođa ikšididskih snaga i brat Ibn Tughjya, poginuo tijekom sukoba. Iz tog se razloga ta bitka ponekad doživljava kao abasidska pobjeda, iako je ishod bio više izjednačen a ne prava pobje­da jedne ili druge strane.

Postoji priča da je sam Ibn Ra'ik otkrio Abu Nasrovo tijelo i dos­tojno ga pokopao. U žalosti za smrću Ikšididova brata, Ibn Ra'ik poslao je sina Muzahima kao taoca u Egipat, poručujući Ibn Tughju da čini s Muzahimom što god želi. Ibn Tughj spremno je odgovorio jednostavnim zahtjevom da se stanje vrati na ono koje je vladalo prije zadnjeg ratovanja. Ibn Ra'ik se složio, pa je zaključen trajniji mir bračnim savezom između Muzahima, sina Ibn Ra'ika, i Fatime, kćeri Ibn Tughja. Južni dio Sirije-Palestine, uključujući područje od Tiberiasa i Galilejskoga mora prema jugu, i dalje je bio u vlasti Ibn Tughja i njegovih ikšididskih snaga, dok je sjeverni dio, uključujući većinu Sirije, pripao Ibn Ra'iku i njegovim abasidskim snagama. Ibn Tughj također se složio da plaća godišnji danak od 140.000 zlat­nika, čime je taj sporazum postao gotovo istovjetan kao onaj što ga je u početku ponudio Ibn Ra'iku još 939. g.

Međutim, mir nije dugo trajao jer je samo dvije godine poslije, 942., Ibn Ra'ik ubijen. Njegovo ubojstvo naredio je Nasir ad-Dau-lah, ili "Branitelj dinastije", član suparničke hamdanidske obitelji podrijetlom iz Mosula. Nasir ad-Daulah poslao je 944, kao dio us­postave vlastitoga kraljevstva, najprije rođaka Husaina a zatim mla­đega brata, Saif ad-Daulaha, ili "Mača dinastije" da zauzmu Alepo i da preuzmu područje Sirije koje je prije nadzirao Ibn Ra'ik.

Muhamed ibn Tughj al-Ikšid od Egipta, u listopadu 945., nakon nekoliko čarki i barem jedne izravne bitke, složio se oko mirovnih

Karta 19. Ikšididi i Abasidi 1. Ikšididska vojska kreće sjeverno od Egipta. 2. Abasidska vojska kreće južno od Damaska. 3. Bitka kod Lejjuna.

uvjeta s novo silom u tome području, da bi umro u ljeto 946., prije nego što je novi sporazum ostvaren. Tako su ujesen 946., Saif ad-Daulah i njegove hamdanidske snage iskoristile uočeni prazan pros­tor i zauzeli Palestinu u vlasti Ikšidida. Slijedila je oružana borba između dvije suparničke islamske sile.

Hamdanidska vojska napredovala je južno od Sirije, pod zapovje­dništvom Saif ad-Daulaha. Ikšididska vojska napredovala je sjever­no od Egipta, pod zapovjedništvom vladara Egipta, Hasana ibn Tug-hjya i Abu'l Kasima Unujura (brata i sina nedavno preminuloga Muhameda ibn Tughja al-Ikšida), kao i Kafura, poznatog crnačkog eunuha, egipatskoga regenta. Te dvije vojske susrele su se u Jizreel-

skoj dolini 21. prosinca 946. (24 Jumada I A.H. 335). Neki prikazi, kao onaj što ga je napisao al-Kindi, kažu da se to zbilo u samom Lejjunu, blizu Nazareta. Ibn al-Amin, čiji se prikaz smatra najtočnijim u vezi sa Saif ad-Daulahom, kaže da je hamdanidska vojska marširala prema jugu s prvotnom namjerom da presretne ikšididsku vojsku kod Lejjuna, ali prije nego što je uspjela doći do grada, Ikšididi ne samo da su već bili doprli do njega već su marširali prema sjeveru. Tako se, kaže on, bitka dogodila kod Iksala, još uvijek u Jizreelskoj dolini, umjesto kod Lejjuna kao što je bilo planirano.

Detalji o samoj bitci su nepotpuni, ali svi se prikazi slažu da je ikšididska vojska iz Egipta nanijela težak poraz Saif ad-Daulahu i hamdanidskim napadačima iz Sirije. Hamdanidska vojska bila je prisiljena povući se daleko na sjever, dok su Unujur i ikšididske snage ušli pobjednički u Damask i Alepo. Kao ishod svega, ikšididski i hamdanidski vladari potpisali su sporazum 947., podijelivši Siriju-Palestinu između sebe. Hamdanidi su dobili prava na sjevernu Siriju i dijelove Mezopotamije, dok su Ikšididi nastavili vladati područjem Palestine sve do Damaska.

Je li puka slučajnost da su se nakon razmaka od tri stotine godine (od 634.) a možda čak i devet stotina godina (od 67. g.) od pretho­dnoga sukoba u Jizreelskoj dolini, dvije bitke vodile kod Lejjuna šest godina jedna nakon druge? To svakako može biti slučaj, ali tre­bamo uzeti u obzir da je ikšididska vojska sudjelovala u objema bitkama. Štoviše, u oba slučaja, ta je bitka bila ili posljednja ili jedi­na u cijelom ratu. Svakako postoji mogućnost kako su ikšididski vojni stratezi namjerno izabrali Jizreelsku dolinu kao logično mjesto da se bore protiv svojih abasidskih i hamdanidskih neprijatelja. Iako ikšididska vojska nije uspjela pobijediti abasidske snage u prvoj bitci 940, Ibn Tughj još uvijek je uspio postići mir i osigurati sigur­nost samoga Egipta. To je mogao biti više nego dovoljan motiv za njegova brata i sina da provedu istu strategiju 946. u bitci koju su Ikšididi doista dobili.

Ustvari, bitka koju su vodili Ikšididi 946. predstavlja određenu izuzetnost u povijesti Jizreelske doline. Od trinaest bitaka u kojima je Jizreelska dolina bila bojno polje zbog svojega statusa osporava­noga oboda, a nijedna strana nije stalno živjela u dolini, strana koja

Karta 20. Ikšididi i Hamdanidi 1. Ikšididska vojska kreće iz Egipta prema sjeveru. 2. Hamdanidska vojska kreće iz Sirije prema jugu. 3. Bitka se dogodila a) kod Lejjuna ili b) kod Iksala.

je stigla druga (tj. bila je zadnja na bojnom polju), dobila je bitku u deset slučaja. Dvije od druge tri bitke bile su izjednačene, pa je tako jedini slučaj u kojemu je prva strana koja je stigla na bojno polje premoćno dobila bitku ona iz 946. kada su Ikšididi porazili hamda-nidske snage. Međutim, s obzirom da je to bila Ikšididima druga bitka u Jizreelskoj dolini u jednom desetljeću, mogli bismo reći da su oni očito naučili lekciju kada su se izjednačeno borili s Abasidi-ma u istom predjelu šest godina prije.

Zapažanje da je strana koja je došla zadnja na bojno polje dobila bitku u deset od trinaest slučajeva, kada obje strane nisu poznavale Jizreelsku dolinu, izgleda na prvi pogled nelogično. Mogli bismo

očekivati da će strana koja prva dođe skoro svaki put pobijediti, jer ima priliku izabrati položaj i teren na kojemu će se bitka voditi i ta­ko se pripremiti na području po vlastitom izboru. Međutim, možda je ona vojska koja je stigla druga imala prednost jer je vidjela ra­zmještaj prve strane i shodno tome pripremila svoj napad - slično kao što trener u američkom nogometu ili košarci najprije vidi ob­rambeni razmještaj svoga protivnika a onda zatraži kratak prekid, kako bi pripremio napad prije nego što se igra nastavi.

Fatimidski kalifat preuzeo je vlast u Egiptu 969. god. a također je prisvojio Palestinu, uključujući i Jezrieelsku dolinu. Bizantski car Ivan I Cimisko ubrzo je ugrabio priliku da preotme tu regiju iz mu­slimanskoga nadzora i poveo je vojnu s namjerom da osvoji Jeruza­lem. Predvodeći snagu od dvadeset i pet do sedamdeset tisuća pje­šaka i od šesnaest do četrdeset tisuća konjanika, Ivan I uputio se iz Antioha u travnju 975. Osvojivši Baalbek i Damask u Siriji, bizantska vojska krenula je južno na Palestinu i ubrzo osvojila Tiberias, Bei-san (drevni Bet-Šean) i Nazaret. Osvojila je brdo Tabor bez borbe, a Ivan I Cimisko smjestio je svoj dvor na toj planini, primajući izasla­nike iz Jeruzalema i Ramle koji su mu obećavali lojalnost i danak. Prema suvremenoj kronici Mateja iz Ezre, sam je Ivan napisao slje­deći prikaz pohoda.

U mjesecu travnju (975.) mi smo se usmjerili prema Feniciji i Palestini i napredovali u ta područja; štoviše, progonili smo strašne Afrikance koji su došli u regiju Sirije... Odlazeći odatle /iz Damas­ka/, otišli smo prema Galilejskom moru, gdje je naš Gospodin Isus Krist izveo čudo sa stotinu pedeset i tri ribe. Namjeravali smo i postaviti opsadu ispred grada Tiberiasa, ali su tamošnji ljudi iskazali pokornost našemu carskome veličanstvu i donijeli nam mnogo da­rova kao što su učinili i stanovnici Damaska kao i danak u iznosu od trideset tisuća dahekana, ne računajući mnoge druge vrijedne daro­ve. Oni su zatražili da jednoga od naših zapovjednika postavimo nad njima i iskazali su nam lojalnost kao što su učinili i stanovnici Damaska, obećavajući da će biti naši stalni podanici i da će nam ne­prestano davati danak. Oslanjajući se na to nismo ih zasužnjili i ni­smo ih opljačkali jer je to područje rodna gruda svetih apostola. Isto smo to osjećali prema Nazaretu gdje je Theodokos, Sveta Djevica Marija, čula dobre vijesti od anđela. Također smo otišli na brdo Tabor

i popeli se na to mjesto gdje je Krist naš Bog doživio Preobraženje. Dok smo boravili na tome mjestu, ljudi su dolazili iz Ramle i Jeruza­lema da se pokore našem carskom veličanstvu, tražeći od nas milost. Zatražili su da nad njima postavimo zapovjednika, i postali su naši vazali, zaklinjući se da će nam služiti; sve što su zatražili mi smo doista i učinili. Također smo imali namjeru osloboditi grob Krista našega Gospodina iz ruku muslimana. Uspostavili smo vojne zapo­vjednike u svim područjima koja su nam se pokorila i postala vaza­lima našem carskom veličanstvu; to su bili Baisan (zvan Decapolis, Genesareth i Acre (također zvan Ptolemais, Aka), a oni su se pismeno obvezali plaćati danak neprestano iz godine u godinu i služiti nam. Otišli smo prema Cezareji, koja je na obali velikoga Sredozemnoga mora, i oni su se također pokorili i došli pod našu vlast.

Osvajanje Jizreelske doline, koje je izvršio bizantski car Ivan I Cimisko i njegova vojska 975. jedan je od 21 sukoba tijekom proteklih 4000 godina u kojemu je barem jedna strana stvarno živjela ili je bila smještena u Jizreelskoj dolini. U 15 od 21 slučaja, napadačka snaga, kao što je Ivanova bizantska vojska, izašla je kao pobjednik. Jedine strane koje su se uspješno obranile od svojih napadača bile su Biridije iz Megida u 14.-om stoljeću pr. Kr., Gideon iz Ophraha (moderne Afule) u 11.-om stoljeću pr. Kr. i, ko što ćemo vidjeti u 7. i 9. poglavlju, muslimani na brdu Tabor 1217. po Kr. i Izraelci iz kibuca Mishmara Haemeka 1948., te u zračnom stožeru Ramat David 1967. i 1973.

Zašto napadačka snaga obično pobijedi? Je li lakše pripremiti dobar napad nego djelotvorno obranu? Pruski general i voj. strateg iz 19.-og st. Carl von Claussewitz dao je mogući odgovor izjavljujući, "Doduše, napadač često odlučuje o ratu prije nego ne­vini branitelj, i ako uspije svoje pripreme zadržati dovoljno tajnim, on može zateći svoju žrtvu. To je moglo biti točno za nekoliko bitaka u Jizreelskoj dolini, kao što su pohodi Pepija I, Amenhotepa II, Šešonka I (Šišaka), Ivana I Cimiska i Saladina. Ali možda je još važnije ono na što je Claussewitz rekao:

Prednost koju posjeduje napadač je ta, da je on slobodan udariti na bilo koju točku uzduž crte obrane, i to punom snagom. ... Za napa­dača lakše je opkoliti cijelu protivnu snagu i odsjeći je nego što je

to za branitelja: ovaj posljednji je vezan za svoj položaj i tako pruža cilj napadaču .

Možemo prosuditi s velikom vjerojatnošću da je nekoliko čimbe­nika bilo uključeno u svaku tu pobjedu osvajačkih snaga u Jizreelskoj dolini, i da ne možemo izdvojiti nijedan konkretan element za nji­hov 75 postotni uspjeh (pobijedivši u petnaest od dvadeset i jedne bitke) u prošlih četiri tisuće godina. Bilo bi zanimljivo vidjeti je li taj postotak uspjeha sličan onome drugih napadačkih snaga drugdje u svijetu i u raznim vremenima. Očito je da su, iz bilo kojega razlo­ga, napadači na Jizreelsku dolinu imali uvijek više uspjeha nego što su ga imali branitelji doline tijekom četiri minula tisućljeća, usprkos stalnim promjenama u tehnologiji, taktici i tehnikama ratovanja.

Nakon uspješnoga zauzimanja Jizreelske doline i pobjedničkoga povratka u Carigrad, car Ivan I Cimisko iznenada je umro 10. siječnja 976. Najvjerojatnije je bio žrtva tifusa, iako su kolale glasine da ga je ustvari otrovala njegova žena i čovjek koji je na kraju naslijedio bizantsko prijestolje, Bazilije II. Ivanova osvajanja u Palestini, uklju­čujući i ona u Jizreelskoj dolini i oko nje, bila su samo prolazna, ali njegova vojna kao cjelina bila je navještaj onoga što slijedi kada kri­žari dođu ponovo osvojiti Svetu Zemlju nešto više od stoljeća po­slije, 1099. g.

7 . P O G L A V L J E

Dolazak križara

Takvo je, dakle, bilo stanje u kraljevstvu, dok se u međuvremenu veći dio vojske okupio u Seforiji. Tijekom toga vremena Saladin je, nakon mnogo savjetovanja, pozvao svoje snage iz zemalja s onu stranu Eufrata i sa svom konjicom koju je mogao okupiti iz svih izvora prešao granice kraljevstva, na čelu velikoga mnoštva naoružanoga do zuba.

— Vilim od Tira

D a ste bili tamo vaše bi noge bile uprljane krvlju ubijenih do gležnja. Što više da kažem? Nijednome od njih nisu dopu­stili da živi. Nisu štedjeli ni žene ni djecu" - tako je pisao

Fulcher od Chartresa, opisujući zauzeće Jeruzalema tijekom Prve križarske vojne 1099. g. Priča o pozivu Pape Urbana II 1096. na križarsku vojnu da se Sveta Zemlja spasi od muslimana i o kasnijoj povijesti slijedećih križarskih vojni u toj zemlji od 1099. do 1291. dobro je poznata, a povjesničari su je vrlo dobro dokumentirali. Me-gido i Jizreelska dolina prvi su put postali aktualni oko jedno deset­ljeće nakon uspjeha Prve križarske vojne, kada su muslimani zapo­čeli s nizom protunapada s ciljem da preotmu Svetu Zemlju od kri­žara. Prvi vojskovođa bio je Maudud iz Mosula, koji je poveo četiri odvojena pohoda početkom dvanaestoga stoljeća. Njegov napad go­dine 1113. prvi je put pogodio Jizreelsku dolinu.

Tijekom tog posljednjeg od četiri Maududova pohoda, on se po­vezao s Tughtiginom iz Damaska, koji je imao problema s križarskim napadima na njegove zemlje. Te udružene muslimanske vojske prvi su put krenule niz istočnu stranu jezera Tiberias, gdje su susrele i po­razile kralja Baudouina i njegovu križarsku vojsku u bitci blizu al-Sanabre 28. 06. 1113. Baudouin je izgubio tisuću i dvjesto pješaka

i trideset vitezova od svojih snaga, koje su brojile četiri tisuće pješa­ka i sedam stotina vitezova, ali nakon što je prešao rijeku Jordan, južno od Tiberiasa, on se uspio spojiti s pojačanjima, vojskama Ro-gera iz Antiohije i Ponsa iz Tripolija. Križari su se povukli na neime­novano brdo zapadno od Tiberiasa, gdje su ih Maudud i Tughtigin opsjedali dvadeset i šest dana i izmorili ih žeđu. U to su vrijeme mu­slimanske vojske harale po Jizreelskoj dolini kako su htjele, a Maudud je sa svojim snagama osvojio i razorio Galileju, Samariju i tri kršćan­ska samostana na vrhu brda Tabora. Nažalost ne postoje detalji o bor­bama na brdu Taboru, iako izgleda da su Nablus i Beisan (Bet-Sean) doživjeli razaranje u isto vrijeme. Tada su iračke snage u Maududovoj vojsci zahtijevale da se vrate kući. Maudud im je to dopustio i otpu­stio ostatak svojih ljudi, tako da je muslimanska opsada Jizreelske doline i susjednih područja prestala krajem ljeta 1113.

To je bio posljednji Maududov pohod u Palestinu, jer se on vratio u Damask s Tughtiginom 5. 09. 1113., da bi 2. 10. bio tamo ubijen. Maududovu smrt vjerojatno je naručio njegov prijašnji savez­nik Tughtigin, koji je sam želio nadzirati ta područja Palestine. Me­đutim, ako je on doista bio krivac, plan mu nije uspio, jer iako ga nikada nisu optužili za Maududovo ubojstvo, on je bio vrlo sumnjiv i izgubio je naklonost svojih nadređenih u Bagdadu. Tughtigin je bio na kraju prisiljen potpisati primirje s križarima i okončati svoje na­pade na Palestinu. Jizreelska dolina živjela je zatim u miru skoro se­damdeset godina, do dolaska Saladina.

Najpoznatiji po tome što je gotovo potpuno uništio križarske snage u bitci kod Hattina blizu Tiberiasa 1187. i po osvajanju Jeruzalema dvije godine poslije, Saladin je počeo svoj uspon na vlast tijekom međurazdoblja između Druge i Treće križarske vojne, nakon što se zakleo da će vratiti Svetu Zemlju od križara. Jizreelska dolina bila je pozornica nekoliko Saladinovih upada u godinama prije i poslije bitke kod Hattina, jer je Saladin nastavio koristiti taktiku koju je prije njega tako uspješno koristio Maudud iz Mosula. Saladinova je vojska ne jednom već barem četiri puta u jednom desetljeću prešla rijeku Jordan i ušla u Jizreelsku dolinu, kroz ista "Tiberiaska vrata" koja je koristio Maudud. Križari su dobro upoznali Saladina tijekom tih godina. Ustvari, križari su mogli potpuno izbjeći teški poraz kod ro-

gova Hattina 1187., a povijest križara mogla je poprimiti potpuno drukčiji smjer, da su samo uzeli u obzir lekciju koju su naučili u bitci kod 'Ayn Jaluta ("Golijatovog izvora"), koja se dogodila u vrijeme Saladinova osvajanja Jizreelske doline 1183.

Priča o sukobu križara i Saladina u Jizreelskoj dolini počinje, ustvari, godinu dana prije, 1182., kada su Saladinovi ljudi izvršili dva odvojena napada u lipnju i srpnju. Prvi je vodio Saladinov pod­ređeni Farruk-Shah, koji je poveo islamske postrojbe iz Damaska u lipnju 1182. g. Prema povjesničaru Vilimu od Tira, koji je naš glavni izvor, radnja se zatim zbivala ovako:

Oni su prešli Jordan blizu Galilejskoga mora, to jest, blizu Tiberia-sa, i potajno ušli u našu zemlju. Nakon što su pregazili dio Galileje, došli su do mjesta u podnožju brda Tabora zvanog Buria /Daburiya/, blizu drevnoga grada Naina. Ljudi u tim područjima nisu još bili svjesni da je prekršen mir. Prema tome, oslanjajući se potpuno na to, oni nisu poduzeli zaštitne mjere. Tako se neprijatelj obrušio na njih kradomice po noći i potpuno opkolio to mjesto tako da opko­ljeni nisu mogli pobjeći u planine koje su se uzdizale iznad njih.

Tako je Farruk-Shah prešao rijeku Jordan i napao grad Daburiyu (biblijski Debir), koji je ležao u podnožju zapadnih obronaka brda Tabora. On i njegovi ljudi opkolili su grad prije zore, što je bila uo­bičajena strategija islamskih napadača. Kada su se stanovnici grada probudili našli su se već opkoljenima. Branitelji Daburiye povukli su se u tvrđavu, ali njihova obrana brzo je popustila i u roku od četiri sata pet stotina ljudi bilo je zarobljeno. Iako Vilim od Tira kaže, "Onda su Turci ponovno prešli Jordan i vratili se, sigurni, u svoju zemlju." Saladin tvrdi da je Farruk-Shah u stvari nastavio dalje prema zapadu do Ake (Ako) na svom pohodu i ubio i zarobio tisuću muškaraca i žena i dvadeset tisuća grla stoke prije nego što se vratio preko rijeke Jordana.

Saladinov drugi napad uslijedio je u srpnju 1182., a predvodio ga je sam Saladin. Njegova je vojska napustila Damask 11. 07. i tre­balo joj je malo više od jednoga dana da dođe do Galilejskoga mora. Uvečer 12. 07. već su zaprijetili gradu Tiberiasu. Križari u Tibe-riasu, pod zapovjedništvom Raymonda iz Tripolija, koji je bio ože-

nio Lady od Tiberiasa, poslao je po pojačanja iz obližnjih dvoraca Safeda i Kaukaba. Te dodatne snage došle su do grada u noći od 12. srpnja i uspjele se uvući među branitelje. Ujutro 13. srpnja, Saladina su obavijestili o dolasku tih pojačanja i on je odlučio izazvati bitku poslavši u boj svoje lijevo krilo pod zapovjedništvom Farruk-Shah. Međutim, križari nisu prihvatili bitku. Stoga je te večeri Saladin krenuo južno da napadne Beisan (Bet-Šean), nadajući se da će iza­zvati križare da izađu iz Tiberiasa. Saladinove snage osvojile su i opljačkale Beisan, iako se posada snažno opirala. To je konačno na­velo križare u Tiberiasu da se pokrenu, što je Saladin upravo želio.

Prema Vilimu od Tira, križari su krenuli južno, s rijekom Jordan na svojoj lijevoj strani, i došli do Jizreelske doline između Beisana i Forbeleta (moderne Taiyibe) uvečer 14. srpnja. Proveli su noć uta-borivši se na padini jednoga brežuljka radi zaštite. Kada je osvanuo dan 15. srpnja, križari su se našli licem u lice sa Saladinovim ljudima, koji su prekinuli svoj napad na Beisan kada su čuli da su križari na­pustili Tiberias. Saladinove snage brojale su dvadeset tisuća boraca i izgleda da je to bila najveća muslimanska vojska od početka križar­skih vojni, barem prema onome što piše Vilim od Tira. Križare su pak predvodili franački plemići među kojima su se nalazili braća Ibelin, Baudouin iz Ramlaha i Balian iz Nablusa, kao i Hugo Mlađi, pastorak grofa od Tripolija, ali su brojali jedva sedam stotina konjanika i ne­poznat broj pješaka.

Saladinove snage opkolile su križare s tri strane, s Farruk-Shahom na zapadu, Taqi al-Dinom na istoku i samim Saladinom na jugu u središtu. Vilim od Tira izvješćuje da su križari "povukli svoje crte bojišnice prema pravilima vojne znanosti i svojom uobičajenom hrabrošću napredovali prema neprijatelju." Zatim nastavlja, "Čvrsto su odolijevali napadima protiv sebe, pa iako su na njihovu trajnu sramotu mnogi kršćani... kukavički pobjegli iz žara bitke, ipak smo se mi u tom sukobu pokazali nadmoćnijima nad našim neprijateljima."

Međutim, prema muslimanskim izvorima, događaji oko bitke i njezin ishod dogodili su se ponešto drukčije. Franačka konjica je napala ali su je muslimani vrlo brzo odbacili i onda počeli napadati franačku pješadiju. Nakon žestoke borbe, križari su bili prisiljeni odstupiti sjeverno prema padini brda, u jedinom smjeru koji im je

Karta 21. Saladin i križari, 1182. 1. Islamske postrojbe prelaze rijeku Jordan i zauzimaju Daburiyju u lip­

nju 1182., zatim nastavljaju na Aku. 2. Saladin prijeti Tiberiasu u srpnju 1182., zatim kreće u napad na Beisan. 3. Križari kreću iz Tiberiasa prema Jizreelskoj dolini, južno od Forbeleta. 4. Saladin kreće ususret križarima. 5. Križari napadaju muslimansku vojsku ali ih ova odbacuje. 6. Križari se povlače u dvorac Forbelet, pred Saladinovim snagama, koje

su se utaborile u blizini. 7. Saladin napušta opsadu, ponovo prelazi rijeku Jordan i vraća se na sjever. 8. Križari kreću prema Sepphorisu da se oporave u miru.

bio otvoren i povuć se u obližnji dvorac Forbelet. Iako je Vilim tvr­dio da su križari dobili bitku, izgleda da su toga dana Saladinove snage izašle kao pobjednici. Saladin i njegovi ljudi tada su proveli noć 15. 07. pokraj Forbeleta, možda razmišljajuć da izvrše opsadu dvorca i križara unutar njega, ali su napustili okoliš dvorca dan, dva

poslije. Saladin je 18. srpnja ponovo prešao rijeku Jordan i vratio se na sjever, ostavljajući križare da se ukopaju kod Sepphorisa (Sepfo-risa) i viđaju svoje rane u relativnom miru.

Uza sve to, jaka srpanjska vrućina očito je znatno utjecala na bit­ku. Saladin se žalio da mu je podnevno sunce onemogućilo potpunu pobjedu, dok Vilim od Tira bilježi da je isto toliko ljudi umrlo od srča­noga udara koliko u stvarnoj borbi. Nije poznat točan broj mrtvih. Vilim kaže za križarske snage, "samo je nekoliko naših vitezova palo ... ali mnogo drugih ljudi je poginulo." Izgleda da su muslimani iz­gubili oko tisuću ljudi, iako je taj broj samo približan, jer su Saladi-novi ljudi odnijeli tijela i tajno ih pokopali tijekom noći.

Saladin i njegova vojska vratili su se u Jizreelsku dolinu samo godinu dana poslije, sredinom rujna 1183., nakon što su zauzeli si­rijski grad Alepo i razne gradove u Mezopotamiji. Oni su napustili Damask 17. rujna, ali su rijeku Jordan prešli južno od jezera Tiberi­as tek 29. rujna. Našli su grad Beisan prazan jer su njegovi stanovnici pobjegli u Tiberias, te su ga opljačkali i spalili. Nije jasno koliko je ljudi bilo točno u Saladinovoj vojsci, ali arapski povjesničari izvije­stili su da ih je bio "ogroman broj" i kazali da su se među njima na­lazile postrojbe iz Alepoa i one s onu stranu Eufrata kao i turkmenska konjica i veliki broj dragovoljaca i pomoćnih postrojbi. U među­vremenu, do križara je dopro glas da je Saladin ponovno u pokretu, pa su počeli okupljati vlastite snage u gradu Sepforisu.

Križari su brojili otprilike tisuću i tristo vitezova i više od tisuću i petsto dobro naoružanih pješaka, prema Vilimu od Tira i Tmad al-Dinu, kroničarima dvaju suprotnih strana. Njihove snage pojačali su talijanski pomorci, trgovci i hodočasnici iz Pise, Lombardske doline i Genove, koji su svoje brodove ostavili u Aki da bi se pridružili sve brojnijoj vojsci. Međutim, muslimanske snage koje su napredovale pod Saladinom opet su ih nadjačale. Svi križari bili su pod vodstvom Guya de Lusignana, šurjaka mladoga jeruzalemskoga kralja Bau-douina IV. Sam kralj nije mogao zapovijedati zbog gube koja mu je i oduzela prerano život u Nazaretu. Izgleda da su neke križarske vođe bile protiv Guyjevoga nadzora nad vojskom. Prema Vilimu od Tira, među njima su bili bogati križari-gosti, kao što su Godfrey III, vojvo­da od Brabanta; Henry, vojvoda od Louvaina, iz kraljevstva Teuto-

Karta 22. Saladin i križari 1183. 1. Križari iz Ake pridružuju se drugima koji su već u Sepphorisu. 2a. (Puna strelica) Saladin kreće iz Beisana prema 'Ayn Jalutu 30. 09.,

(iscrtkana strelica) dok islamski odred dočekuje u zasjedi križare koji kreću prema Sepphorisu.

2b. Križari iz Sepphorisa kreću prema al-Fuli (Afuli) 30. 09. 3a. Saladin neočekivano kreće prema "Ain Tubaniyji 1. 10. 3b. Križari kreću i utabore se kod 'Ayn Jaluta 1. 10. 1183. 4a. Saladin kreće prema brdu Taboru 6. 10. a onda natrag prema

Damasku. 4b. Križari kreću natrag prema al-Fuli 6. 10. a onda natrag prema

Sepphorisu.

naca; te Ralf de Maleine, slavni ratnik iz Akvitanije. U bitci je sudje­lovala i većina mjesnih križarskih plemića, uključujući i Raymonda od Tripolija, velikoga majstora hospitalaca; Reynald od Chatillona, gospodar područja s onu stranu rijeke Jordan, koji je prije bio princ

Slika 13. Ein Harod / 'Ayn Jalut (Zev Radovan, Jeruzalem)

od Antiohije; braća Ibelin, Baudouin od Ramlaha i Balian od Nablusa; Walter od Cezareje; te Joscelin de Courtenay, kraljevski majordom. Oni su očito smatrali da je Guy nesposoban vođa; Vilim izvješćuje da su ga oni smatrali "tajanstvenim čovjekom, potpuno nesposobnim i nesmotrenim"

Saladinovi ljudi krenuli su 30. 09. 1183. prema zapadu nekih petnaest kilometara od Jizreelske doline i utaborili se kod 'Ayn Ja-luta ("Golijatov izvor"). Taj se izvor nalazi zapadno od današnjega sela Gidone, u podnožju sjeverozapadnoga kuta brda Gilboe i nalazi se u istom području, ili je čak jedan te isti izvor, kao i Zdenac Harod, gdje je Gideon okupio snage da se bore protiv Midjanaca i Amale-čana prije više od dvije tisuće godina. Na putu prema 'Ayn Jalutu, prethodnica što su je predvodile islamske vođe Chauli i Tz al-Din Jurdik naišla je na križarsku zasjedu pod zapovjedništvom Humphre-ya IV Od Torona, koja je išla iz dvoraca Keraka i Shaubaka prema gradu Sepphorisu da se pridruži ostatku križarske vojske. Islamske snage uhvatile su iz zasjede manju križarsku skupinu na padinama brda Gilboe i sve njezine članove ubile ili zarobile, dok je islamska prethodnica izgubila samo jednoga čovjeka.

Tog istoga dana, 30. 09. križari koji su se okupili kod Seppho-risa i konačno su krenuli. Vilim od Tira izvješćuje:

Oni su prešli planine tamo gdje leži Nazaret, grad našega Gospoda­ra, i spustili se u veliku ravnicu, kojoj je drevno ime bilo Esdraelon. Odatle, s postrojbama poredanima u bojni poredak, raspoređenima prema pravilima vojne znanosti, oni su se usmjerili prema izvorima Tubaniyje (ustvari, Jalute), gdje se Saladin sa snažnim snagama iza­branih vitezova poznatih po svojoj vještini utvrdio blizu vode.

Križari su se utaborili te noći kod al-Fule (moderne Afule), u kri­žarskom zamku poznatom kao La Feve, ili "Grah", danas zatrpan ispod modernog kibuca Merhaviyja. Ujutro, 1. 10., križarske snage krenule su ravno prema Saladinu kod 'Ayn Jaluta. Saladin se neočekivano povukao pokrećući svoje ljude oko jedan i po kilometar u dolinu, podalje od 'Ayn Jaluta i u otvoreno polje, pored izvora 'Ayn Tubaniyje. Tijekom toga marša, pet stotina muslimanskih vojnika napalo je križarsku prethodnicu koju je predvodio zapovjednik zamka Amalric. Možda je Saladin iskušavao križare poslavši naprijed tih pet stotina ljudi i onda pokrenuo svoje snage prema otvorenom po­lju kod 'Ayn Tubaniye kako bi upotrijebio svoju konjicu ako mu se pruži prilika. Međutim, križarsku prethodnicu u pravo je vrijeme spasio dolazak pojačanja koje su predvodili braća Ibelin, Baudouin i Balian. Saladin stoga nije mogao upotrijebiti svoju konjicu protiv brojnoga križarskoga poretka i bio je prisiljen čekati buduću priliku. Ostatak marša prošao je bez prepreka i križari su odmah iskoristili priliku da se sami utabore kod Ayn Jaluta, smjestivši se pokraj izvora okrenuti leđima prema brdu Gilboi i nadohvat Saladinovih snaga udaljenih samo kilometar i pol.

Saladinovi ljudi namjeravali su opljačkati sela na svome putu. Vi­lim od Tira bilježi da su napali grčki manastir na vrhu brda Tabora, ali da su ih redovnici odbili uz pomoć izbjeglica iz obližnjih sela. Vilim piše; "Činjenica je ... da 7 ili 8 dana uzastopce, ne­prijatelj nije nailazio na otpor na našem području u blizini rijeke Jor­dan i da je svakoga dana nekažnjeno nanosio veliko zlo našoj vojsci." Tijekom tih napada muslimani su napali selo Zarin, u blizini drevnog mjesta Jizreela samo 3 km od 'Ayn Jaluta, i razorili Forbelet

(Taiyibu), gdje su se križari sklonili pred Saladinom još u 7.mj. 1182. tijekom njegovih upada u to područje. Opsjedali su i druge manje utvrde u tom području, a stanovnici Nazareta tvrdili su da su vidjeli kako muslimanski vojnici gledaju dolje prema njihovu gradu s obliž­njih brda. Međutim, nije bilo većih sukob u sljedećih pet dana, dok su dvije vojske stajale jedna prema drugoj oči u oči, svaka izazivajući onu drugu da prva krene u napad.

Muslimani su uspjeli presjeći crte snabdijevanja križara tako da je glad ubrzo zavladala u taboru pokraj 'Ayn Jaluta. Vitezovi i pješaci došli su snabdjeveni namirnicama, ali mornari, trgovci hodočasnici, koji su ostavili svoje brodove u luci Aki i pridružili se spontano ma­lom križarskom pohodu, došli su doslovno bez ikakve hrane, očeku­jući da će sukob trajati samo nekoliko dana. Vilim od Tira piše kako se dogodilo manje čudo i da su križari iznenada otkrili ribu u izvorima, tamo gdje je prije nije bilo.

Jedan je događaj vrijedan da se zabilježi, dogodio se kada je naša vojska čekala kod izvora Tubaniyje. Do toga se vremena vjerovalo da taj izvor i potoci što iz njega istječu sadrže malo ili nimalo ribe, ali za vrijeme križarskoga boravka, kažu da je ribe bilo dovoljno za cijelu vojsku.

Ta riba koja je hranila cijelu vojsku opet je nestala nakon što su se kolone s opskrbom probile kroz muslimansku blokadu i tako okončale prijetnju glađu.

U međuvremenu, Saladinove snage također su se suočile s prijet­njom glađu nakon što skoro tjedan dana nisu uspjele namamiti kri­žare u borbu pod svojim uvjetima. Saladin je stoga počeo marširati prema brdu Taboru 6. 10., nadajući se da će ga križari početi progoniti. Križari su doista napustili tabor ali tek da krenu natrag prema al-Fuli i zatim u svoju stožer u Sepphorisu (Sepforisu) nakon što su uspješno odvratili napadače. Saladin je 8. 10. ponovno prešao rijeku Jordan; 13. 10. on i njegova ogromna vojska bili su natrag u Damasku. Tako je konfrontacija iz 1183 kod 'Ayn Ja­luta bila ustvari ne-događaj, ali ta činjenica pogodovala je križarskim snagama.

Vilim od Tira izvješćuje da su mnogi u križarskoj vojsci bili bi­jesni na plan bitke što ga je slijedio Guy de Lusignan. Oni su mislili

daje Guy trebao napasti Saladina a ne ostati pasivan; Guy je zapovi­jedao najvećom križarskom vojskom koja se ikada okupila, a ipak je dopustio Saladinu da nekažnjeno napada franački teritorij. Oni su optužili Guyja za kukavičluk, to je, ustvari, strpljivo čekanje da se Saladinove zalihe iscrpe i da se on onda mora povući, bio vjerojatno najrazumniji plan za križare. Iako je Guy možda slijedio svoju stra­tegiju iz puke neodlučnosti ili zbog toga što nije mogao dobiti nije­dnoga ljubomornoga križarskoga vođu da uskladi napad, Raymond od Tripolija, te braća Ibelin, Baudouin i Balian, upravo su mu savje­tovali da ostane pasivan. Uspjeh taktike nenapadanja koja je prisilila Saladina da se povuče a da nije nanio ozbiljnu štetu Jizreelskoj doli­ni, učinila je taj sukob ili bolje ne-sukob istovremeno neriješenim susretom i pravom križarskom pobjedom. Iako je on završio tišinom a ne treskom - što svakako nije sukob o kojemu bi se poslije pisali junački epovi, kao što se ustvari nije ni dogodilo - križari su naučili vrijednu lekciju u njihovom tadašnjem ratovanju sa Saladinom i njegovim muslimanskim snagama, nešto u smislu aforizma Alexan-dera Popea: "Budale jure tamo gdje se anđeli plaše stupiti."

U svakom slučaju, Guy de Lusignan i križari imali su priliku pri­mijeniti tu lekciju i slijediti istu obrambenu strategiju četiri godine poslije, kod Hattinskih rogova pokraj Galilejskoga mora sjeverno od Jizreelske doline, 3. i 4. 07. 1187. g. Svi se kasniji povjesničari slažu da bi Saladin još jednom bio prisiljen na povlačenje da su kri­žari to učinili. Međutim, Guy je taj put odlučio boriti se. Kritike koje je primio što se nije upustio u borbu sa Saladinom 1183. možda su bile pogonska snaga u pozadini njegova ludo odvažnoga plana da napadne Hattin. 1187. Tada su Guy de Lusignon i križari slijedili kata­strofalnu ofenzivnu politiku, koja je dovela do pokolja križarskih snaga, uhićenja samoga Guyja, odrubljivanje glave Reynaldu od Cha-tillona, te do najveće pobjede muslimanskih snaga tijekom cijele povijesti križarskih vojni. Od toga trenutka nadalje odbrojeni su dani križara u Svetoj Zemlji

Saladin je neposredno nakon bitke kod Hattina zauzeo brdo Tabor, dotad poznato na arapskom kao "Qalat al-Tur." Malo je detalja zna­no osim činjenice da brdo Tabor nije bilo jedino križarsko uporište u Jizreelskoj dolini koje je tada osvojeno, jer su pred Saladinom pali i Daburiya, Zarin (Jizreel) i zamak kod al-Fule (moderne Afule).

Ustvari, križari nisu uopće branili svoje utvrde između Ake i Tibe-riasa. Saladin je osvojio i druga utvrđenja kao što su ona u Nazaretu, Cezareji, Haifi i Sepphorisu (Sepforisu). Govorilo se da je Saladin opljačkao sve unutar križarskih utvrda i da je iznio toliki plijen da bi mogao ispuniti jednu veliku dolinu.

Peta križarska vojna počela je trideset godina poslije, nakon što Rikard Lavljeg Srca nije uspio u Trećoj vojni izbaciti Saladina i muslimane iz Svete Zemlje i nakon što su križari u Trećoj vojni po­gubili stanovnike Carigrada umjesto Jeruzalema. Mađarski kralj Andrija II, između ostalih, odazvao se na poziv pape da preotmu upo­rište na brdu Taboru. Međutim, Andrija je postao poznat ne po svome odvažnom ponašanju u borbi tijekom Pete vojne 1217. g. već po broju moći i dijelova svetačkih tijela koje je skupio dok je bio u Svetoj Zemlji. Naprimjer, on je pribavio glave sv. Stjepana i sv. Margarete te desne ruke sv. Tome i sv. Bartolomeja. Također je pri­bavio dio štapa biblijskoga Aarona i jedan od vrčeva za vodu koji su se koristili prilikom svadbene večere u Kani, što je zabilježeno u Novom zavjetu, ili je Andrija barem u to vjerovao. On je sve te pre­dmete donio u Europu sljedeće godine napustivši križarsku vojnu odmah nakon što je počela, ali ne prije nego što su križari pokušali bezuspješno zauzeti muslimansku utvrdu na brdu Taboru.

Godine 1121., Saladinov brat, sultan al-'Adil, i sultanov sin al-Mu'-azam, obojica članovi ajubidske dinastije u Egiptu koju je osnovao Saladin, počeli su graditi čvrstu tvrđavu na vrhu brda Tabora, gdje se prije nalazio kršćanski samostan koji je označavao mjesto Kristova Preobraženja To je bio isti onaj samostan, jedan od tri na vrhu brda Tabora, što su ga prije napali Maudud od Mosula i sam Saladin. Pre­tvaranje toga samostana u muslimansku tvrđavu pokrenulo je Petu križarsku vojnu. Papa Inocent III Pozvao je u 4.mj. 1213. g. na Petom Lateranskom saboru u križarsku vojnu kako bi se uništilo to uporište na vrhu brda Tabora, kao i radi spašavanja tisuća križara koji su zarobljeni u prijašnjim križarskim vojnama i koji su tada ča­mili u muslimanskim zatvorima.

Kao dodatak prijašnjim velikim i teškim uvredama koje su izdajnič­ki Saraceni nanijeli našemu Iskupitelju, isti himbeni Saraceni ne­davno su izgradili utvrđeno uporište da bi posramili kršćansko ime

na brdu Taboru, gdje je Krist svojim učenicima otkrio viziju svoje buduće slave; misle da će pomoću te tvrđave lako osvojiti grad Aku, koji im je vrlo blizu, a onda zauzeti ostatak zemlje bez ikakva otpo­ra, jer je on gotovo potpuno bez ikakvih snaga ili namirnica (Prog­las pape Inocenta III, Za Petu križarsku vojnu)

Dodatni cilj Pete vojne, napad na Damiettu u Egiptu, možda su izmislile križarske snage koje su već bile u Palestini a ne sam papa, koji je imao na umu ograničeniju metu.

Ta križarska vojna počela je 1217., usprkos smrti Inocenta III prethodne godine, jer je njegov nasljednik Honorije III preuzeo od­govornost za ostvarenje Inocentovoga plana. Izgleda da Andrija, osim što je oduševljeno skupljao moći svetaca, nije mnogo postigao za vrijeme svoga tadašnjega boravka u Svetoj Zemlji. Nakon što se iskrcao u Aki, on i njegove mađarske postrojbe spojile su se s austrij­skim vojvodom Leopoldom i Johnom de Brienneom, kraljem Jeru­zalema, i njihovim ljudima. Oni su odmah započeli pohod, 3. 11.

1217., i marširali od Ake (Ako) prema istoku kroz Jizreelsku dolinu.

Oliver od Paderborna, sudionik i svjedok koji je napisao kroniku događaja što su se dogodili tijekom Pete križarske vojne, najbolje govori što se dogodilo, ili bolje reći što se nije dogodilo.

Patrijarh Jeruzalema, s velikom poniznošću dijela svećenstva i na­roda, pun poštovanja podigao je drvo životvornoga Križa, i uputio se iz Ake šestoga dana nakon blagdana Svih svetih. ... Pod tim bar­jakom napredovali smo u bojnom poretku kroz dolinu Fabe /Al-Fule, moderne Afule/ sve do izvora Tubanije, uz velike napore toga dana; a kada smo poslali naprijed izvidnicu, vidjevši prašinu koju su po­dizali naši neprijatelji, nismo bili sigurni je li oni žure da nas napa­dnu ili bježe. Sljedeći dan uputili smo se preko planina Gilboe, koje su nam bile zdesna, s močvarom nadesno, prema Beisanu gdje su se neprijatelji utaborili; ali bojeći se dolaska vojske živoga Boga, koja je bila tako brojna i stupala u tako savršenom poretku, oni su napu­stili tabor i pobjegli, ostavljajući zemlju da je opustoše Kristovi voj­nici. Prelazeći odatle rijeku Jordan ... oprali smo naša tijela u njoj, i odmarali smo se dva dana na istome mjestu pronašavši obilje hrane i krme; tada smo se tri dana odmarali na obali Galilejskoga mora,

Slika 14. Brdo Tabor (Zev Radovan, Jeruzalem)

lutajući kroz mjesta u kojima se Naš Spasitelj usudio stvarati čuda i razgovarali s ljudima u Njegovoj tjelesnoj prisutnosti. Pogledali smo Bet Saidu, ... i tako se vratili u Aku, noseći našu bolesnu i izne­moglu braću kroz Kafarnaum na teglećoj marvi.

Izgleda da je egipatski sultan al-'Adil odlučio da ne napadne pljačkaške križare, te je naredio svome sinu al-Mu'azamu da se isto tako ustegne od napada, vjerojatno iz jednostavnoga razloga što su križari, koji su mogli imati četiri tisuće vitezova ili više u križarskoj vojsci, bili brojniji. Neki izvori kažu da je bilo ukupno petnaest tisuća ljudi, ili čak više, ali to je vjerojatno pretjerani broj. U svakom slu­čaju, sultan al-' Adil i njegove muslimanske snage povukli su se pre­ko rijeke Jordan pred nadolazećim križarima, pripremajući se za na­pad jedino u slučaju da križari pokažu namjeru krenuti prema Na-blusu ili Jeruzalemu, što se nije dogodilo.

Sudjelovanje u tom prvom pohodu kroz Jizreelsku dolinu i dalje bio je uglavnom cijeli doseg Andrijinoga uključivanja u Petu križar­sku vojnu. Njegovi su se ljudi uključili u barem još jedan upad sjever­no u Siriju, s nesretnim ishodom. Ali, Andrija je ostao u Aki uživa­jući u raskoši, dok nije otišao, zajedno s ciparskim kraljem Hugom

kako bi nazočio vjenčanju grofa Bohemonda IV i Hugove polusestre Melisende u Tripoliju, na sirijskoj obali. Nakon Hugove iznenadne smrti u dobi od samo dvadeset i tri godine u Tripoliju 10. 01. 1218., Andrija je odlučio vratiti se u Europu sa svojom zbirkom moći, glava i ruku raznih svetaca. On je odmah krenuo kopnom natrag u Mađarsku preko Tripolija, Antiohije, Armenije i Carigrada, usprkos najprije prijetnji a zatim i činjenici da ga je jeruzalemski patrijarh ekskomunicirao, što nije dovršio križarsku vojnu i što je svoje ljude poveo kući, ostavljajući tako preostale križarske snage ozbiljno os­labljenima u Aki, pa makar i privremeno.

Međutim, u međuvremenu, nakon prvoga neučinkovitoga poho­da nakon kojega se križarska vojska vratila u Aku 14. 11. 1217., John de Brienne, kralj Jeruzalema, odlučio je uzeti stvari u svoje ruke. Pruživši svojim ljudima samo dva tjedna odmora, John je opet krenuo iz Ake kroz Jizreelsku dolinu 30. 11. 1217., odlučivši zauzeti brdo Tabor i tako postići jedan o prvotnih ciljeva Pete vojne. Njegove su snage taj put bile mnogo manje, ali je njihov prvi napad na tvrđavu. 3. 12,, zamalo uspio, usprkos činjenici štoj e tvrđava, izgrađena sa sedamdeset pet kula i posadom od dvije tisuće muslimanskih vojnika, bila skoro neosvojiva.

Križari su se primaknuli neprimijećeni, zahvaljujući debelom oblaku koji je pokrivao vrh planine. Pomogao im je jedan mjesni muslimanski mladac, kojega su pokrstili i koji im je pokazao put gore prema tvrđavi. Kao što Oliver od Paderborna izvješćuje, patri­jarh Jeruzalema (Ralph od Merencourta) išao je na čelu križarskih snaga, predvodeći put prema planini, držeći dijelove Pravoga križa u pratnji biskupa i svećenika koji su pjevali i molili. Dok su koračali uzbrdo u gustoj magli, križari su iznenadili malu muslimansku voj­sku izvan tvrđave koja se brzo povukla unutra. Tada je uslijedila teška borba na zidinama same tvrđave.

John je sam ubio muslimanskoga emira i zapovjednika tvrđave, a onda je iznenada i neobjašnjivo naredio svojim ljudima da odustanu i vrate se niz planinu. Zašto je John dao tu naredbu ostaje jedna od velikih tajni toga sukoba. Jakov Vitrijski (u to vrijeme biskup Ake) navodi nedostatak strojeva za opsadu, kao što su ovnovi za rušenje bedema, ljestve za juriš na bedeme i drugi teški strojevi za napad. Oliver od Paderborna napisao je:

Ali, Kralj je izgubio je mnogo više na ugledu silazeći, nego je dobio uspinjući se; jer silazeći te iste nedjelje i naređujući drugima da siđu, on je ohrabrio nevjernike i ostavio im vremena da se organiziraju; ali mi ne znamo zbog kakvoga je Božjega suda ili zbog kakvoga plana svojih vođa Božja vojska tada sišla i neslavno se povukla.

Moguće je da John nije znao koliko je bio blizu pobjede i povukao se očekujući opremu za opsadu ili očekujući pojačanje. Njegova je odluka poslije naišla na žestoku kritiku jer se muslimanska posada, što njemu vjerojatno nije bilo poznato, spremala na predaju kada su se križari povukli po Johnovom nalogu.

Drugi napad dva dana poslije propao je usprkos dodatnim snaga­ma hospitalaca i templara koji su pristigli da pojačaju križarske sna­ge. Tada su križari uspjeli uznijeti ogromne ljestve uz planinu i po­staviti ih uz zidine tvrđave, ali su muslimanski branitelji stupili u pro-tunapad. Polijevajući križare "grčkom vatrom" (napalmom tadašnjega doba), muslimani su zapalili ljestve i ubili skoro cijelu skupinu ljudi na njima. Štoviše, muslimani su tada krenuli u napad odlučivši da se taj put bore na život i smrt, jer su svi čuli priče kako je Rikard Lavljeg Srca izdajnički pogubio skoro tri tisuće njihove braće koji su se predali križarima u dobroj vjeri nakon što su napustili Aku tijekom Treće križarske vojne. Obeshrabreni snažnim muslimanskim otpo­rom, križari su napustili opsadu i vratili se u Aku 7. 12., ostavlja­jući ajubidske snage kao posadu u tvrđavi na vrhu brda Tabora.

Križari su tada prestali s napadima u Jizreelskoj dolini i usmjerili se prema svome dodatnome cilju, zauzeću Damiette u Egiptu - koju će osvojiti osamnaest mjeseci poslije. Skoro odmah nakon što su križari krenuli u Egipat, sultan al-'Adil naredio je svome sinu al-Mu'azamu da razori muslimansku tvrđavu na vrhu brda Tabora, djelomice zbog toga što više nije imao dovoljno ljudi da brani to uporište. On je ispravno mislio kako je bolje da tvrđavu razore njegovi ljudi nego da padne u ruke križara, jer bi križarski nadzor tvrđave predstavljao opasnost za cijelu Galileju. Tako su samo šest mjeseci nakon križar­skoga neslavnoga uzmaka s brda Tabora, sami muslimani srušili tvrđavu koju križari nisu uspjeli osvojiti.

Nakon što ju je porušio al-Mu'azam, sultanov sin i Saladinov si­novac, 1218., muslimanska tvrđava na brdu Taboru ostala je u ruše­vinama u sljedećem desetljeću, sve do 1229. g., kada su je djelomi-

ce obnovili mađarski redovnici. Ona je još jednom došla u križarske ruke 1241., kao ishod mirovnoga sporazuma što ga je potpisao Richard od Cornwalla. Međutim, muslimani su opet osvojili tvrđavu u kasno proljeće 1247. Taj ih je put predvodio novi sudionik na svjetskoj pozornici, ajubidski vladar as-Salih Ajub. Ajub se pojavio na pozornici kao sultan u Egiptu nakon što je zbacio mlađega brata 1240. .g Od tada je bio zauzet borbama, uglavnom protiv ujaka, as-Saliha Isma'ila od Damaska i rođaka an-Nasiraa Da'uda od Keraka, ali i borbama protiv križara, uključujući i bitku koja se pokazala ve­likom pobjedom nad združenim snagama tih triju neprijatelja kod Harbiyye (La Forbie), nekoliko kilometara sjeveroistočno od Gaze, daleko južno od Jizreelske doline, 1244. g.

U kasno proljeće 1247., nakon što je pobijedio ujaka i rođaka, Ajub je poslao vojsku sjeverno prema Jizreelskoj dolini i Gelileji. Egi­patska je vojska, pod zapovjedništvom generala Fakhra al-Dina ibn al-Shaykha, napala najprije Tiberias, 16. 06. 1247., a zatim osvo­jila brdo Tabor, Belvoir i Kaukab nešto poslije. Križari su pružili slabi otpor kako u obrani brda Tabora tako i drugih tvrđava, jer su imali suviše malo tjelesno sposobnih ljudi da se obrane. Ajub i njegova vojska krenuli su zatim da opsjednu i zauzmu Aškelon, a onda su krenuli na Damask.

Međutim, Jizreelska dolina spasila se od daljnjih Ajubovih upada jer ga je pogodila smrtonosna bolest pa je ubrzo umro. Tvrđava na vrhu brda Tabora još je jednom došla u križarske ruke 1255., kada su hospitalci uputili molbu papi Aleksandru IV i dobili njegovu privo­lu da poprave tvrđavu i postave posadu od četrdeset vitezova Među­tim, poslije, manje od desetljeća, muslimani su je opet osvojili. Tada je mamelučki sultan Baibars iz Egipta preuzeo nadzor nad brdom Taborom, nakon slavne pobjede nad mongolskom vojskom u bitci kod 'Ayn Jaluta, upravo preko puta doline, u podnožju brda Gilboe.

8 . P O G L A V L J E

Snovi o slavi

Sve vojske na svijetu mogle bi vršiti manevre po toj prostranoj ravnici. ... Ne postoji mjesto na svijetu pogodnije za rat od ovoga. ... /To je/ najprirodnije bojno polje na cijeloj zemlji

— Napoleon Bonaparte (?), pretpostavlja se da je to izrekao dok je promatrao Jizreelsku dolinu 1799. g.

M ongolske horde nahrupile su iz svoje postojbine u azijskim stepama, pogubljujući, paleći i pljačkajući sve što im se našlo na putu. Oni su bili neuništiva snaga, u početku

šireći se poput prolivene tinte po Srednjem Istoku a onda se sručivši na Siriju-Palestinu, u namjeri da zagospodare sve većim carstvom. Oni su bili glasnici nove ere, koja je od trinaestoga do osamnaestoga stoljeća svjedočila o širenju carstava kroz to područje - uključujući ona Mongola i Mameluka, Osmanlija i Napoleona, da spomenemo samo neke od njih čiji su snovi o slavi potresli Jizreelsku dolinu u drugom tisućljeću.

Jizreelska dolina bila je 3. rujna 1260. poprište žestokoga sukoba dvaju relativnih novopridošlica na svjetskoj pozornici, Mongola i Mameluka. Oni su se susreli toga dana u ogorčenoj borbi kod 'Ayn Jaluta ("Golijatovog izvora") u Jizreelskoj dolini, na istom mjestu gdje su Saladin i križari stajali i zurili jedni u druge u neodlučnom sukobu prije sedamdeset i pet godina. Mameluci su pobijedili u tom novom sukobu nanijevši Mongolima prvi veći poraz i spasivši Siriju-Palestinu i Egipat od mongolske prevlasti. Detalji te bitke prilično su dobro poznati zahvaljujući nekolikim suvremenim i skoro suvre­menim prikazima, od kojih se neki temelje na opisima svjedoka. Me­đutim, s obzirom da imamo zapise iz promongolskih i protumongolskih izvora, postoji nekoliko inačica o tijeku bitke i sudbini nekih od su­dionika. Stoga se postavljaju mnoga važna pitanja: je li postojala

zasjeda mongolskih postrojbi, kao što tvrdi perzijski povjesničar Raši dal-Din? Je li mongolski vođa Kitbuqa ubijen usred bitke, ili su mu poslije odsjekli glavu? Koliko je ishod bitke bio važan za po­vijest Srednjega Istoka i za zapadni svijet u cjelini?

Mongoli su se širili prema zapadu iz azijskih stepa još od vreme­na Džingis-kana početkom trinaestoga stoljeća. Nakon što su prega­zili Iran, Mezopotamiju, Armeniju, Gruziju, Anatoliju i Irak do 1258. god., oni su namjeravali osvojiti i Siriju-Palestinu i Egipat. Mongolska vojska pod zapovjedništvom Hulagua, unuka Džingis-kana i mlađega brata vladajućega Velikoga kana Mongkea, prešla je Eufrat i napala Alepo u Siriji. Raspravlja se o veličini njegove vojske a procjene se kreću od 60.000 do 300.000 ljudi, ali je najvjerojatnije bilo oko 120.000 vojnika. Alepo je brzo pao pred napadačima, ali su događaji u mongol­skoj postojbini zahtijevali promjenu Hulaguovih planova. Glas da je Veliki kan umro i da su se Hulaguova dva starija brat svađala oko nasljedstva naveli su Hulagua da se vrati s većim dijelom vojske, sjeveroistočno u Azerbejdžan, blizu Tabriza. On se možda i brinuo što nema dovoljno zemlje za ispašu u Siriji za njegovu ogromnu vojsku i njezinu konjicu u većem vremenskom razdoblju.

Prije nego što je otišao krajem 4.mj. 1260., ili možda nakon što je već bio na putu za Azerbejdžan, Hulagu je poslao emisare u Egipat, zahtijevajući da se mamelučki sultan ili pokori Mongolima i postane vazal ili da se suoči s gnjevom njihove vojske. Pismo koje je sadr­žavalo stihove iz Kurana zajedno s uvredama prema egipatskom sul­tanu, govorilo je da je svaki otpor uzaludan, da je mongolsko pravo da vladaju svijetom Bogom dano, te da će svi pobunjenici biti unište­ni ako se mirno ne pokore. Pismo je požurivalo sultana: "Požurite s vašim odgovorom prije nego što se vatra rata ne rasplamsa. ... Pre-trpjet ćete najstrašniju katastrofu, vaše zemlje postat će pustinje, ... a mi ćemo ubiti vašu djecu i vaše starce."

Hulagu je prepustio zauzimanje Sirije, Palestine i Egipta jednome od svojih najpovjerljivijih generala, Kitbuqi. Međutim, s obzirom da je Hulagu poveo većinu vojske sa sobom natrag u Azerbejdžan, Kitbuqi je preostalo ne više od deset do dvanaest tisuća mongolskih vojnika. Čak ako su novaci na licu mjesta povećali snage na dvade­set tisuća vojnika, kao što neki drevni izvori govore, to nije bila ve-

lika vojska. Nije potpuno jasno zašto ga je Hulagu ostavio s tako malo postrojbi, ali izgleda da su Hulagu i Mongoli podcijenili egi­patske snage kako u brojčanom smislu tako i u smislu njihove od­lučnosti za borbu. Možda se to temeljilo na krivim obavještajnim podacima što su im ih namjerno davali sirijski zarobljenici. Kako bilo da bilo, Kitbuqa je brzo krenuo u napad, osvojivši Damask i Sidon do kolovoza 1260., i poslavši prethodnicu u Palestinu sve do Gaze, kako bi promotrio krajolik, usput je pljačkao i palio kadgod mu je to bilo moguće.

U međuvremenu je u Kairu mamelučki sultan Kutuz primio i pro­čitao prijeteću poruku koju mu je poslao Hulagu. On je brzo reagi­rao: pogubio je mongolske izaslanike koji su donijeli pismo tako što ih je prepolovio a glave im je pribio na vrata Zuvaila u Kairu. Po­čele su pripreme za obranu Egipta od neizbježnoga mongolskoga napada, kojega je taj čin prkosa samo pospješio.

Sam Kutuz bio je relativno nova osoba na političkoj pozornici. On je došao na vlast u Egiptu u studenom 1259., samo nekoliko mje­seci prije nego što je pristigla Hulaguova poruka. On je bio Mame-luk, jedan od robova-vojnika koje su egipatski sultani toliko cijenili u trinaestom stoljeću. Ti su Mameluci skoro svi bili turskoga podrije­tla. Oni su bili robovi koje su kao djecu kupili i doveli u Egipat. Tamo su ih preobratili na islam, dali im naziv Ibn Abdulah ("Abdulahov sin" - zato što je Abdulah bio Muhamedov otac), i odgajali ih pod strogim nadzorom mamelučkoga narednika. Kada su dosegnuli zre­lost dali su im slobodu u zamjenu za službu u egipatskoj vojsci. Oni su ulijevali strahopoštovanje i bili su žestoki i vjerni ratnici.

Kutuz je bio povjerljivi zapovjednik vojske pod prethodnim egipat­skim sultanom Ajbakom. Kada su Ajbaka ubili 1257. g., njego sin Ali imao je samo petnaest godina, pa je tako Kutuz postavljen za regenta kako bi pomogao mladiću da vlada. Međutim, krajem 1259. Kutuz je zbacio Alija i proglasio se sultanom umjesto njega. Kutuz je iskoristio prijetnju mongolske vojske i egipatsku potrebu za snaž­nim vođom kao izgovor za svoja djela. Mameluci su shvatili da su dovoljno brojni i snažni da mogu vladati Egiptom, isto tako dobro ako ne i bolje nego njihovi prijašnji gospodari, ajubidski sultani. Odlučivši preduhitriti prijeteći mongolski napad i preuzeti inicija-

tivu, Kutuz je okupio Egipćane gorljivim govorom i ubrzo podigao vojsku od mamelučkih vojnika i drugih skupljenih postrojbi. Vjero­jatno je vjerovao kako je najbolja prilika da se obrani Egipat ako krene prema sjeveru i izazove sučeljavanje s Mongolima u području koje je daleko od egipatskih granica. Na taj način, čak i da njegove snage dožive početni poraz, one će biti sposobne povlačiti se i bori­ti još nekoliko puta prije nego što Mongoli stvarno prijeđu u Egipat. Ako egipatske snage ostanu u Kairu i čekaju da dođu Mongoli, neće biti prilike za uzmak ako izgube prvu bitku. Štoviše, Kutuz se možda bojao da će njegove snage izgubiti moral kad se mongolska vojska počne približavati Kairu i da se neće boriti onako dobro kao što bi se borile ako prijeđu u napad protiv snaga za koje je Kutuz već znao da su samo mali dio mongolske vojske koja je zauzela Siriju.

Broj vojnika u tim mamelučko egipatskim snagama je prijeporan. Na početku su moderni znanstvenici smatrali da je moglo biti oko 120.000 ljudi, ali to je, izgleda, bila brojka do koje se došlo kada se jedan izvorni arapski izvor prevodio na francuski a onda na engleski. Nijedan od mamelučkih izvora ne daje točne brojke, ali izgleda da je bilo oko dvanaest tisuća mamelučkih vojnika. Uz Mameluke, vojska se sastojala i od prebjeglih sirijskih postrojbi i drugih boraca koji su pobjegli pred mongolskim napredovanjem u sjevernim zemljama. Oni su povećali broj egipatske vojske na nekih dvadeset tisuća voj­nika, ali sigurno ne više od toga. Malo je vjerojatno da je brojala preko 100.000 ljudi, kao što neki tvrde. Ukratko, mongolska i mamelučka vojska koje su se trebale uskoro susresti kod 'Ayn Jaluta imale su pri­bližno isti broj vojnika, između deset i dvadeset tisuća ljudi u svakoj od njih.

Mamelučka je vojska napustila Kairo 26. 07. 1260. i napredova­la prema Salihiji, zoni koncentracije, približno 120 kilometara sje­veroistočno od Kaira. Tu je Kutuz ponovo morao upotrijebiti svoju govorničku vještinu kako bi nagovorio kolebljive egipatske vođe da nastave napredovati prema sjeveru. On ih je uspio posramiti i natjerati da nastave napredovanje tako što je u jednom trenutku uzviknuo, "Sam ću se boriti protiv Mongola!" Oni su postali odlučniji, pretho­dnica pod zapovjedništvom mamelučkoga zapovjednika Baibarsa, napustila je Gazu i porazila malu skupinu Mongola koji su tamo bili

smješteni. Ono malo preživjelih Mongola pobjeglo je u sigurni Da­mask i izvijestilo o obratu događaja Kitbuqa i mongolske generale.

Ostatak egipatske vojske, pod zapovjedništvom samoga Kutuza, slijedilo je Baibarsa i prethodnicu do Gaze, a onda je, nakon što se odmorio samo jedan dan, marširao uz obalu i utaborio se izvan križar­skoga grada Ake. Tamo je Kutuz stupio u pregovore s franačkim kri­žarima, koji su se našli u unakrsnoj vatri između Mameluka i Mon­gola. Franci su odlučili ostati neutralni ali su dopustili egipatskoj vojsci da prođe kroz njihov teritorij te su ih snabdjeli i drugim zalihama.

Čim je Kitbuqa čuo da egipatska vojska ide prema sjeveru, on je odlučio napustiti tabor i povesti mongolsku vojsku prema jugu i poći ususret Egipćanima. Međutim, pobuna je izbila u Damasku upravo u to vrijeme i Kitbuqa je bio prisiljen odgoditi pohod dok se pobuna ne uguši. To je omogućilo Kutuzu i Egipćanima da dođu neometani do Ake. Mongolske snage konačno su krenule iz Damaska prema jugu, prešle rijeku Jordan i utaborile se u Jizreelskoj dolini krajem kolo­voza ili početkom rujna 1260. g. Tu su, kod 'Ayn Jaluta pokraj brda Gilboe, nekih petnaestak kilometara u Jizrelskoj dolini, Saladin i križari stajali jedni prema drugima stoljeće prije, a sada su Mongoli čekali Mameluke.

Zašto su Mongoli izabrali baš to mjesto u Jizreelskoj dolini, za svoje bojno polje? Nekoliko čimbenika doprinijelo je takvom njiho­vom izboru. Prvo, to je područje pružalo vodu i dobru ispašu za nji­hove konje i prilično dobre uvjete za konjičko ratovanje, jer je bio početak ljeta ili rana jesen. Ustvari neki povjesničari tvrde da je to bila zadnja južna točka koja je nudila takve prednosti na putu od Damaska do Egipta. Drugo, tlo Jizreelske doline, koje je na nekim mjestima široko oko deset kilometara, sužava se samo na nešto manje od pet kilometara kod 'Ayn Jaluta pa ga velika vojska može lako nadzirati ili čak potpuno blokirati. Treće, i brdo Gilboa i obližnji bre­žuljak Moreh može se iskoristiti kao izvidnička točka, a brdo Gilboa moglo bi se iskoristiti kao uporište za mongolski bok tijekom bitke. Četvrto, Mongoli su mogli pomisliti da će Mameluci doći s juga i poslati svoju vojsku kroz klanac Wadi 'Ara, te se pojaviti u Jizreel­skoj dolini pokraj drevnoga mjesta Megida, isto onako kao što je učinio Tutmozis III dvije i po tisuće godina prije, i kao što će gene-

Karta 23. Mameluci i Mongoli 1. Mameluci se kreću prema sjeveru iz Egipta preko Salihije i Gaze prema

Aki. 2. Mongoli se pokreću južno od Damaska, prelaze rijeku Jordan i utabore

se kod 'Ayn Jaluta. 3. Mameluci napreduju iz Ake prema 'Ayn Jalutu. 4. Bitka kod 'Ayn Jaluta 3. 09.; Mameluci pobjeđuju.

ral Allenby opet učiniti 700 godina poslije. U tom slučaju, oni bi mogli napasti mamelučku vojsku dok ona bude još dolazila kroz klanac raspoređena u tankoj koloni dugačkoj nekoliko kilometara i ranjiva na zasjedu, na koju su egipatski generali upozoravali Tutmo-zisa III. Međutim, kao što sam prije spomenuo u ovoj raspravi, Ma­meluci su umjesto toga već krenuli dalje na sjever, uz obalu Ake i kretali se južno i istočno preko Jizreelske doline prema mongolskim položajima kod Ayn Jaluta.

Slika 15. Pokrov Jizreelske doline (Zev Radovan, Jeruzalem)

Kutuz je bodrio svoju mamelučku vojsku utaborenu izvan Ake, podsjećajući ih na mongolska zvjerstva u prošlosti; pozivajući se na potrebu da zaštite svoje obitelji, imovinu i način života; te naglaša­vajući potrebu da brane islam od nevjernika. On je zatim poslao po­vjerljivoga zapovjednika Baibarsa naprijed s mamelučkom pretho­dnicom i oprezno poveo ostatak vojske iz Ake prema Mongolima.

Postoje barem dva različita prikaza događaja koji su se događali u bitci kod 'Ain-Jaluta: prikaz promonogolskoga perzijskoga povje­sničara Rašid al-Dina napisan u četrnaestom stoljeću i onaj proma-melučkoga egipatskoga povjesničara iz petnaestoga stoljeća, al-Ma-krizija, koji sasvim drukčije prikazuje bitku. Donedavno se smatralo da je promongolski prikaz Rašida al-Dina točniji, ali nedavno istra­živanje koje se koristilo dodatnim izvorima, uključujući neka svje­dočanstva s lica mjesta, dramatično je promijenilo sliku događaja. Danas se promamelučki prikazi bitke, kao što je onaj al-Makrizija, smatraju općenito pouzdanijima, ali izgleda sve u svemu da se isti­niti tijek bitke nalazi negdje u sredini između opisa Rašida i al-Ma­krizija, što možda ne bi trebalo potpuno čuditi.

Kada je mamelučka prethodnica predvođena Baibarsom naišla na prve mongolske izvidnice, došlo je do niza manjih okršaja. Rašid al-Din tvrdi da su se Baibars i njegova mala skupina povlačili malo po malo pred navalom Mongola, dok nisu navele mongolske postrojbe u zasjedu. Rašid zapisuje da su Kutuz i ostatak mamelučke vojske, koji su se sakrili na povoljnom položaju, spremno napali i desetkovali Kitbuqine snage, upravo onako kao što je Antioh III učinio Ptolo-meju IV stoljećima prije. Međutim, nema potvrde za Rašidov prikaz i on je možda slobodno protumačio činjenice. Umjesto toga, izgleda da su se ti mali okršaji dogodili dan prije stvarne bitke kada su Bai­bars i njegova prethodnica naišli na prve mongolske izvidnice, Baibars je jednostavno javio Kutuzu i kratko se povukao očekujući pojača­nja. Nije trebao dugo čekati jer su Kutuz i njegova vojska bili samo na dan jahanja iza Baibarsa, jašući iz Ake uzduž Jizreelske doline. Ubrzo nakon što je svanulo sunce sljedećega dana, ujutro 3. 09. 1260., bitka kod 'Ayn Jaluta službeno je počela.

Na početku, dvije vojske stajale su jedna nasuprot drugoj u doli­ni sjeverno ili sjeveroistočno od izvora kod 'Ayn Jaluta, a svaka od njih bila je poredana po crti sjever-jug protežući se po cijeloj dolini. Mongoli, koji su prvi stigli i rasporedili se po bojnom polju, brzo su napali i razbili lijevo krilo mamelučke vojske, koje su Kutuz i njegovi generali možda namjerno ostavili slabim. Kutuz je okupio svoje ljude, uklonivši svoju kacigu kako bi ga mogli prepoznati i jašući ravno na neprijatelje uzvikujući svim svojim glasom "O islam!". Postavlja­jući svoje ljude uokolo poput figura na šahovskoj ploči, prešao je u protunapad i taktički nadigrao Mongolce, tako da je izravnao bitku. Ako je i postojala zasjeda u bilo kojem trenutku bitke, kao što Rašid tvrdi, onda se to dogodilo u tomu trenutku, ali samo onda ako je Kutuz namjerno dopustio da njegovo lijevo krilo popusti kako bi namamio Mongolske postrojbe i opkolio ih u pogodnom trenutku. Mameluci su se žestoko borili, a Mongoli su počeli bježati glavom bez obzira da bi ih Mameluci sasijecali dok su trčali.

Međutim, Kitbuqa je pozvao svoje ljude i izvršio očajnički pro­tunapad, te skoro preokrenuo situaciju toga dana. Mameluci su se spasili samo zato što je Kutuz još jednom ohrabrio svoje postrojbe, zaurlavši, "O Bože daj nam pobjedu!" dok je jurišao po bojnom polju.

Mameluci su slijedili svojega neustrašivoga vođu u konačnom od-važnom napadu, tijekom kojega su nadjačali mongolske snage i sasje­kli ih na komade. Al-Makrizijev prikaz kaže da je Kitbuqa galopi-rao "naprijed nazad ispred svojih ljudi vičući da je njihova dužnost umrijeti na bojnome polju" kada su ga oborili i ubili. Međutim, Rašid kaže da Kitbuqa nije bio ubijen u bitci već uhićen nakon što je izgubio konja i doveden pred Kutuza. Rašid izvješćuje da je došlo do žestoke razmjene riječi i uvreda između dvojice vođa, te da je, na­kon što mu je Kutuz zaprijetio odrubljivanjem glave, rekao mame-lučkom vođi:

Ne budi suviše ushićen svojom trenutnom pobjedom. Ako poginem bit će to od Božje ruke a ne od tvoje. Čim vijest o mojoj smrti dođe do ušiju Kulagu-kana, njegov će bijes uskipjeti poput ljutitoga mora. Od Azerbeidžana do vrata Egipta, cijelu će zemlju pregaziti kopita mongolskih konja a naši vojnici će nositi u bisagama svojih konja pijesak Egipta. Kulagu-kan ima među svojim sljedbenicima 300.000 ratnika koji su ravni Kitbuqi. Moja smrt bit će za njih samo jedan vojnik manje.... Požuri i dokrajči me kako ne bih više morao slušati tvoja predbacivanja.

Prema Rašidu. Kutuz je onda ostvario svoju prijetnju: Kitbuqu su odmah smakli, a njegovu odrubljenu glavu poslali u Kairo najbr­žim putom. U svakom slučaju, bez obzira je li ubijen u borbi ili po­gubljen odmah poslije nje, očito je iz oba prikaza da su Kitbuqi odru­bili glavu i poslali je u Kairo kao pravi dokaz mamelučke pobjede.

Nakon poraza ono malo preživjelih Mongola pobjeglo je na razne strane. Mnogi su se penjali na obližnje brdo da bi ih Baibars i nje­govi ljudi sustigli i pogubili na licu mjesta. Druge su ubili seljaci, dok su se neki pokušali skriti u poljima šaša, ali su ih Mameluci iz­mamili vatrom i ubili. Preostali preživjeli pobjegli su sjeverno u Siriju, gdje su njihove žene i djeca još uvijek čekali u taboru, a tamo ih je opet sustigao Baibars i njegova prethodnica i još jednom pora­zio. Nema točnoga podatka koliko je mongolskih ratnika poginulo toga dana kod 'Ayn Jaluta. Jedan zapis koji govori da je cijela mon­golska vojska našla smrt vjerojatno je pretjeran; drugi zapis spomi­nje brojku od tisuću i petsto mrtvih, što je možda bliže istini. Ne postoje zabilježeni podaci o broju mamelučkih žrtava.

Egipatski sultan Kutuz, na njegovu žalost, nije dugo vremena uži­vao u pobjedi. On je nastavio predvoditi ostatak mamelučke vojske prema sjeveru nakon bitke kod 'Ayn Jaluta i zauzeo Damask i Ale-po, dovevši Siriju pod mamelučku vlas i stvorivši novu političku i vojnu snagu u Siriji-Palestini, s kojom će se preostali križari boriti ubuduće. On se u listopadu vraćao u Egipat, namjeravajući slaviti mamelučku pobjedu u sigurnosti vlastita doma. Međutim, skupina urotnika ubila ga je nekoliko kilometara izvan Kaira, u pustinji iz­među el-Arisha i Salihije. Tu je skupinu predvodio nitko drugi do njegov povjerljivi zapovjednik Baibars. Bilo je to 22. 10. 1260. Kutuz je bio sultan manje od godine dana. Baibars, koji je možda bio bijesan što ga Kutuz nije imenovao guvernerom Sirije, sam se proglasio sultanom i kao takvoga su ga službeno ustoličili u Kairu sljedećega dana.

Važnost bitke koja se toga dana u rujnu 1260. vojevala kod 'Ayn Jaluta ne može se precijeniti. Bio je to prvi put da su Mongoli doži­vjeli poraz bilo gdje na bojnom polju od nekog neprijatelja. Taj njihov poraz pokazao je da su oni ipak pobjedivi. Mit o mongolskoj nepobje­divosti razbio se. Ta je bitka uticala na cijelu povijest zapadne civi­lizacije. Ona je ne samo zaustavila napredovanje Mongola prema zapadu i spasila Egipat i Siriju-Palestinu od mongolske prevlasti, već je označila početak mamelučkoga utjecaja u tome području, počevši vladavinom Baibarsa, kojega se smatra "pravim utemeljiteljem ma­melučke moći."

Iz razloga koji još uvijek nisu potpuno jasni, Mongoli nisu nika­da ozbiljno pokušali osvetiti se za svoj poraz kod 'Ayn Jaluta. Sim­boličke snage krenule su u studenome 1260., kako bi iskušale odluč­nost novoga mamelučkog sultana Baibarsa, ali su poražene kod Homsa u Siriji. Uslijedili su pohodi 1281., 1299, , 1300., 1303. i 1312. g., ali samo uz jedan jedini izuzetak - 1300., kada su Mongoli trenutno ponovo zauzeli Siriju - svi su izgledali malodušni i, na kraju, nisu bili uspješniji od borbe Kitbuqe i njegovih snaga toga kobnoga dana kod 'Ayn Jaluta u Jizreelskoj dolini.

Kada su Baibars i njegovi mamelučki sljedbenici preuzeli vlast u Egiptu 1260., oni su naslijedili i pridružene teritorije u Siriji-Pale­stini. Baibarsova politika u tom području bila je pod utjecajem

stalne prijetnje koju su Mongoli predstavljali u sljedećih pola stoljeća. Baibars je osobito nastojao osigurati stalan i slobodan prolaz za svoje mamelučke vojske od Kaira do Damaska, koji je put prolazio kroz Jizreelsku dolinu. Stoga je Baibars osjetio izravnu i neposrednu prijetnju svojoj vojnoj žili kucavici što se protezala od Kaira do Da­maska kada su se hospitalci dali na obnovu porušene muslimanske tvrđave na vrhu brda Tabora, koju im je dao papa Aleksandar IV 1255., i napučili je sa četrdeset vitezova (kao što smo spomenuli u 7. poglavlju).

Baibars je stoga napao i uništio djelomice obnovljeno križarsko uporište na vrhu brda Tabora početkom 1263. Malo je dostupnih detalja o toj bitci, možda zbog toga što su, izgleda, hospitalci napu­stili zamak kada su vidjeli da se Baibars približava, a možda su ga i predali bez borbe. Baibars je zatim nastavio pljačkati Nazaret i Aku u travnju 1263., koristeći svoj tabor na brdu Taboru kao stožer za te i druge pohode. Za odmazdu, hospitalci i templari ujedinili su se te napali i osvojili Baibarsovu malu tvrđavu u al-Lejjunu blizu Megida u siječnju 1264. g. Opet, malo je dostupnih detalja o bitci, a govorilo se da su "takvi besplodni izleti samo služili da razljute sultana."

Bez sumnje, i druge su se bitke dogodile u Jizreelskoj dolini tije­kom sljedećih nekoliko stoljeća, jer je Sirija-Palestina bila sve samo ne mirna tijekom tih godina, a Jizreelska dolina nije bila izuzetak. Naprimjer, slično stanju tijekom neoasirskoga i perzijskoga razdo­blja, Jizreelska dolina doživjela je brojne vojske koje su je prelazile uzduž i poprijeko tijekom ranoga otomanskog razdoblja. Sultan Seim I i njegova otomanska vojska marširala je kroz Jizreelsku dolinu poznatu na arapskom kao "Marj Ibn 'Amir", na svom putu od Cari­grada do Jeruzalema, Kaira i natrag, tijekom pobjedničkih pohoda protiv Mameluka 1516/1517.g. Taj je pohod slomio Mamelucima kralježnicu i uspostavio je Otomansko carstvo, koje je onda preuzelo vlast na tom području za sljedećih četiristo godina, sve do Prvog svjetskog rata. Selim I i njegovi ljudi boravili su dvaput u Khan Lejunu i drevnom Megidu - jednom 24. prosinca 1516. tijekom putovanja do Kaira, te opet 3. 09. 1517. tijekom putovanja natrag u Carigrad. Vojnici Selima I također su vodili veću bitku 24. 12. 1516. blizu Beisana, nanoseći težak poraz mamelučkim snagama, ali to je bilo najbliže Jizreelskoj dolini dokle su uspjeli ikada doprijeti.

Moguće je da su se i druge bitke vodile u Jizreelskoj dolini tijekom prvih stoljeća otomanske vladavine, ali tek kada se mjesni palestinski vođa Zahir al-'Umar pojavio na pozornici tijekom osamnaestoga stoljeća, pun snova o slavi. Imamo zabilježene podatke o takvim su­kobima. Započevši svoju karijeru prilično nezapaženo, kao najmlađi sin jedne beduinske obitelji skupljača poreza po imenu Zayadinah, Zahir al-'Umar brzo je uspostavio vlast nad većim dijelom Galileje i vladao nad njom željeznom rukom. Rođen oko 1690., Zahir je za­počeo uspostavljati svoje mini carstvo iz uporišta u Tiberiasu 1720-ih godina. Do vremena svoje smrti 1775., on je nadzirao područje koje se protezalo od Tiberiasa i rijeke Jordana na istoku do Ake i Sredo­zemlja na zapadu, uključujući Safed i Nazaret, a bio je pouzdanik tako moćnih vladara kao što su egipatski 'Ali Beg, ruski car i otomanski sultan. Kao ishod Zahirovih agresivnih akcija da proširi svoje mini carstvo i pokušaja drugih da ga zaustave, Jizreelska dolina bila je poprište barem dviju bitaka za života Zahir al-'Umara.

U prvom je redu Zahir bio suočen, 1735, s neprijateljskim savezom šeika iz Nablusa i beduinskog plemena Bani Sakr. Vladari Nablusa bojali su se da će se Zahir umiješati u poslove Nazareta koji su oni tada nadzirali. Pleme Bani Sakr gajilo je duboku i ukorijenjenu mržnju prema Zahiru zbog toga što je on uspostavio relativan mir u Jizreel­skoj dolini koji je sprječavao njih kao razbojnike da napadaju i plja­čkaju putnike što su prolazili kroz taj teritorij. Tako se stvorio savez Nablus-Sakr protiv Zahira al-'Umara.

Zahir je u početku računao na nekih tri tisuće konjanika iz ple­mena Bani-Sakr kao pomoć u borbi protiv nabluskih šeika. Kada je čuo da su se te dvije sile udružile protiv njega, shvatio je da je nužna promjena plana i potpuno nova taktika. Sazvao je vijeće svoje obi­telji Zayadinah i dobio pomoć svojega brata Sa'da i drugih članova obitelj. S obzirom da nije bilo vremena unovačiti nove ratnike, oni su isplanirali zasjedu na združene snage saveza Nablus-Sakr u mjestu poznatom kao al-Rawdah, smještenom u Jizreelskoj dolini nešto za­padno od Lejjuna i Megida.

Zahir je poveo glavne snage od dvije tisuće ljudi ravno na vojni­ke Nablus-Sakra, kao što je nacrtano na karti. Nakon što se upustio u žestoku bitku, on i njegovi ljudi su se povukli u velikoj zbrci, jer su ih neprijatelji opkolili i teško porazili. Vojnici Nablus-Sakra jurili

Karta 24. Zahir al'-Umar i Nablus-Saqrov savez 1. Nablus-Saqrova vosjka maršira do al-Rawdaha. 2. Zahir al'-Umar napreduje do al-Rawdaha i napada snage Nablus-Saqra 3. Zahirovi vojnici pretvaraju se da se povlače, Nablus-Saqrova vojska ih

sijedi, zatim se naglo okreću i zatvaraju kruk oko Nablus-Saqrove vosjke

su za njima u veseloj potjeri. Dvije odvojene i dodatne snage od Zahirovih pet stotina vojnika svaka pod zapovjedništvom Zahirovoga brata Sa'da i drugih vođa, spremno su reagirale i uhvatile snage Nab-lus-Sakra u stupicu, jer su se Zahirovih dvije tisuće ljudi pretvarale da se povlače, onda se naglo okrenule kao jedan i zatvorile krug oko neprijateljskih vojnika. Povijest se tako ponovila, jer je Zahir upotri­jebio istu taktiku koju su u Jizreelsoj dolini koristili Antioh III 218. pr. Kr., i Vespazijan 67. po Kr., te vjerojatno i Mameluci 1260. (kao što smo upravo naveli). I doista, ta se taktika još jednom pokazala uspješnom. Neki prikazi tvrde da je Zahirova pobjeda bila tako nad-

moćna da je skoro osam tisuća neprijatelja poginulo u bitci. Toliko je kosti ostalo na bojnom polju da ga nije bilo moguće obrađivati sljedećih dvadeset godina.

Zahirova moć i ugled nastavili su rasti nakon te bitke, pa je on uspio, usprkos brojnim pokušajima pobune protiv njega, uključujući i onu vlastitih sinova, ne samo zadržati nadzor već proširiti svoje po­sjede u Galileji i Jizreelskoj dolini tijekom sljedećih desetljeća sre­dinom osamnaestoga stoljeća. To je vrijeme Jizreelska dolina bila najplodnije područje u cijeloj Palestini, poznata po svojem žitu, duha­nu, dinjama i, iznad svega, pamuku. Uopće ne začuđuje, osobito uzevši u obzir stalnu stratešku važnost Jizreelske doline uzduž trgo­vačkih putova što su vodili iz Damaska, da je Zahir al-'Umar proveo veći dio svoje vladavine u sukobu s drugim silama koje su željele preoteti njegove zemlje.

Kada se drugi put Zahir al-'Umar borio u Jizreelskoj dolini bilo je to tijekom njegova pohoda 1771/73., kada je pokušavao osvojiti Nablus, smješten nešto južnije od doline. Govori se da je upotrijebio topove protiv grada Lejjuna, razrušivši veći njegov dio, iako nisu dostupni točni detalji te bitke. Tijekom istoga razdoblja nekoliko je vojski promarširalo kroz Jizreelsku dolinu. Neke su se doista i zausta­vile i utaborile se pokraj Megida, Lejjuna i drugih mjesta. Međutim, sve su one bile ili na putu prema velikim bitkama izvan same doline ili su se povlačile nakon njih.

Zahirovo mini carstvo ubrzo je palo nakon njegove smrti. On je bio umoren, vjerojatno po naredbi otomanskoga sultana, a možda i od vlastitih ljudi - izvan Ake 1775. g. dok s borio protiv otomanskih snaga u uzaludnom pokušaju da zaštiti svoje posjede. Međutim, Jizreelska dolina neće dugo biti bez sukoba jer je to područje postalo poprištem Napoleonovih snova o slavi manje od četvrt stoljeća poslije.

Tijekom Napoleonovih neuspjelih pokušaja da oslobodi Egipat i Siriju-Palestinu od Otomanskoga carstva oko 1798-1801., on je izveo pohod na Siriju-Palestinu 1799. Prvenstveni ciljevi bili su, prvo, presresti i poraziti tursku vojsku koju je u Siriji okupio otomanski sultan za napad na Egipat i, drugo, zauzeti grad Aku.31 Znanstvenici i vojni povjesničari tumačili su da je taj pohod bio neuspješan zbog toga što Napoleon nije uspio zauzeti grad Aku ni nakon dugotrajne opsade. Međutim, drugi znanstvenici smatraju da je taj pohod bio

uspješan, isključivo zbog takozvane Bitke kod brda Tabora koja se vodila 16. travnja 1799. Ishod te bitke, koja se vodila u Jizreelskoj dolini blizu današnjega grada Afule, bio je da je Napoleon raspršio tursku "Damašćansku vojsku". Ta se vojska okupila u Siriji i bila je jedna od dvije snage - druga je bila "vojska s Rodosa" - koje je oto­manski sultan planirao poslati protiv Napoleona u pokušaju da oslo­bodi Egipat od Francuza. Izvještaji govore da je Napoleon dobio "bitku kod brda Tabora" jednostavno tako što je ispalio dva topa preko pozadine turske vojske, nakon čega su otomanske snage pobje-gle glavom bez obzira. Je li se to baš tako dogodilo? Izgleda malo vje­rojatnim, ali s Napoleonom čovjek uvijek mora očekivati iznenađenje.

Tijekom jeseni i početka zime 1798. g. do Napeolona su došle vi­jesti da se otomanski sultan priprema ponovo osvojiti Egipat, koji je Napoleon zauzeo nešto prije, iste godine. Pod pretpostavkom daje najbolja obrana dobar napad, i slijedeći rasuđivanje Ikšidida i Ma-meluka prije njega, Napoleon je okupio trinaest tisuća ljudi i pripre­mao je susresti s turskom Damaščanskom vojskom prije nego što ona prijeđe pustinju od Palestine i napadne sam Egipat. On je također želio osvojiti grad Aku, na palestinskoj obali, kojim je vladao Ahmed-paša (rođeni Hercegovac - prim, prev.), još bolje poznat kao El Jezzar (Džezar), ili '"Mesar". Detalji o cijelom pohodu i o bitci koja se vo­dila kod brda Tabor dostupni su iz brojnih izvora, uključujući Napo-leonovu korespondenciju s Izvršnim Direktorijem u Francuskoj i njegove kasnije memoare, izvještaj Napoleonovoga šefa stožera, generala Berthiera poslan ministru rata u Parizu, te razna svjedočan­stva s lica mjesta, uključujući i pisani izvještaj generala Klebera, Napoleonu nakon bitke.

Ostavivši nekih šesnaest tisuća ljudi iza sebe da brane Egipat u njegovoj odsutnosti, Napolen je poveo malu snagu od trinaest tisuća prema Suezu u 12.mj. 1798. i vršio posljednje pripreme za pohod na Palestinu. Njegovi su se ljudi raspodijelili u četiri pješadijske di­vizije koje su brojale skoro deset tisuća vojnika, pod zapovjedništvom generala Klebera, Regniera, Bona i Lannesa. Tu je bila i divizija od osam stotina konjanika pod zapovjedništvom generala Murata. Arti­ljerijska divizija pod zapovjedništvom generala Dommartina, te inženjerska divizija pod zapovjedništvom generala Caffarellija.

Karta 25. Napoleon kod brda Tabora, 15-16. 04. 1799. 1. Otomanski odredi okupljaju se kod el-Fuleha (Afule), kod Lejjuna i u

podnožju brda Tabora. 2. Kleber maršira iz Nazareta u noći od 15. na 16. 04. 3. Francuske snage, opkoljene od otomanske vojske, bore se u neravno­

pravnoj borbi 16. 04. 4. Napoleon maršira, preko Sepphorisa (Sepforis), u pomoć Kleberu. 5. Trideset druga brigada generala Rambauda ide ravno u borbu; Osam­

naesta brigada generala Bona i Viala nastavlja marširati prema brdu Gilboa; divizija izviđača-pješaka nastavlja marširati prema Jeninu; a konjica se okreće i napada mamelučki tabor kod Lejjuna.

6. Otomanske snage raštrkavaju se i bježe; mnogi se utapaju dok pokuša­vaju prijeći rijeku Jordan.

Napoleon je do 18. 03. 1799., nakon niza bitaka kod el-Arisha, Jaffe i drugih mjesta, došo do Ake i postavio opsadu toga grada. Istovremeno je poslao razne odrede da zauzmu luku Safed, osvoje

Nazaret i Tir. Svi su ti ciljevi uspješno izvršeni. Početkom travnja, proširile su se vijesti da je Damaščanska vojska u pokretu i da ide prema Galileji i Jizreelskoj dolini. Došlo je do nekoliko manjih bita­ka i okršaja između francuskih snaga i raznih odreda turske vojske i njihovih saveznika tijekom tjedna od 8. do 15. 04..

General se Kleber našao 15.04. u Nazaretu s nekih dvije ti­suće ljudi pod svojim zapovjedništvom. On je čuo da su se turske snage utaborile na brdu Taboru i u obližnjem gradu el-Fulehu (da­našnjoj Afuli) u Jizreelskoj dolini. Kleber je odlučio poduzeti noćni marš do toga brda i izvesti iznenadni napad ujutro 16. 04. Uputili su se u 10 sati te večeri, očekujući da će stići do cilja za otprilike če­tiri sata, oko 2 ujutro. Međutim, nažalost, za razliku o Gideona u sličnoj situaciji dvije tisuće i devetsto godina prije, Kleber nije prije osobno izvidio cestu te nije znao daljinu, teškoće terena noću i vre­mena koje će mu trebati da prevali taj put.

On i njegovih dvije tisuće pješaka marširali su istočno od Naza-reta; okrenuli se na jug kada su prešli brdo Tabor, kako bi obišli oko planine; a tek onda krenuli opet na zapad uz Jizreelsku dolinu u sje­ni brda Tabora. Stigli su na određeno mjesto četiri sata kasnije nego što su očekivali, oko 6 sati ujutro 16. 04. Trebalo im je punih osam sati da promarširaju 25 kilometara. Trenutno su se našli okruženi s dvadeset i pet tisuća konjanika i deset tisuća pješaka, koji su svi pripadali paši od Damaska. Kleber je uspješno locirao Damaščansku vojsku ali je izgubio kritični element iznenađenja.

Prema Kleberovom vlastitom izvještaju Napoleonu, napisanom nakon bitke, on je odmah zauzeo obližnju "utvrdu" (vjerojatno ru­ševine križarskoga zamka poznatoga kao La Feve, blizu el-Fuleha /Afule/ koji nije bio dostupan konjici). On ga je do 7 sati ujutro na­pučio sa stotinu ljudi namjeravajući ga koristiti kao uporište i mje­sto za uzmak u slučaju potrebe. Kleber je ubrzo rasporedio ostatak svojih ljudi u dva četverokuta, što je bila omiljena Napoleonova tak­tika i uspješno odbijao val za valom otomanskih konjanika u napadu. Jedan izvjestitelj izvješćuje kako je bitka tako brzo počela da fran­cuske postrojbe nisu imale vremena pojesti svoj doručak niti napiti se iz obližnjega jezera koje ih je mamilo tijekom cijeloga dana. Broj­čano nadjačani s omjerom sedamnaest prema jedan, Kleber i njegovi ljudi bili su prisiljeni voditi potpuno obrambenu bitku, što su i činili

cijelo jutro. U podne, Kleber je zapovjedio svojim ljudima da se spoje u jedan četverokut i počnu štedjeti streljivo. Oni su nastavili boriti se do ranoga poslijepodneva, a stanje je za njih postajalo beznadno. Iznenada, oko jedan sat poslije podne, ili možda nešto malo poslije, čuli su pucnjeve iz dva francuska topa južno od bojnoga polja. To su bila ona dva legendarna topa, prvi "pucnjevi koji su se čuli u svi­jetu", ili barem u plodnoj ravnici Jizreelske doline.

Izgleda da je Napoleon posumnjao kako bi se Kleber mogao naći u teškoj situaciji. Stoga je i on počeo marširati prema brdu Taboru 15. 04., prepuštajući generalu Lannesu i njegovoj diviziji da nastavi s opsadom Ake. Napoleon je poveo sa sobom pješačku divi­ziju generala Bona, kao i cijelu konjičku diviziju generala Murata, te osam topova iz artiljerijske divizije generala Dommartina. Nakon što su prenoćili pored Sepphorisa, počeli su ponovo marširati u zoru 16. 04.. Između 9 i 10 sati ujutro, gledajući dvogledima s uzvisi­na oko Nazareta, mogli su u daljini vidjeti Kleberove ljude, barem pet a možda čak i 15 kilometara daleko. Vidjeli su nejasno kako su raspoređeni u dva četverokuta okruženi vrtložnim oblacima dima, braneći se hrabro od napada konjice Damaščanske vojske. Maršira­jući izravno prema jugu, zapadno od Nazareta i dolje u Jizreelsku dolinu, a ne istočno i iza brda Tabora kao što su učinili Kleberovi ljudi, Napoleon i njegove snage brzo su prešle preostalu udaljenost. Na­kon što se približio pozadini turske vojske, Napoleon je ispalio dva pucnja iz svojih topova.

Prema Kleberu i samom Napoleonu turska se vojska tada raspala i razbježala "u svim smjerovima, prema planinama i u doline." Kleber i Napoleon su izvijestili: "Francuzi koji su to gledali iz daljine uživali su u prizoru i smijali se." Međutim, kao što je uobičajeno u takvim pričama koje se prepričavaju u barovima i konobama one su suviše dobre da bi bile istinite. A ova priča nije izuzetak jer izgleda da posto­ji istovremeno skraćena i pretjerana inačica onoga što se stvarno do­godilo. Ne iznenađuje činjenica da je trebalo više od dva topovska pucnja da se prestraši trideset pet tisuća otomanskih vojnika. Drugi izvori, uključujući i nekoliko sudionika u bitci, daju detaljniji prikaz zadnjih sati borbe, koje prepričavam u odlomcima što slijede.

Iako su Napoleonove postrojbe, marširajući brzo prema bojnome polju, mogle vidjeti borbu s vrhova planina već u 9 ili 10 sati ujutro

16. travnja (samo nekoliko sati nakon što je bitka počela), razdalji­na do bojnoga polja još je uvijek bila velika. Štoviše, postrojbe su marširale od rane zore i preko planinskoga područja koje im je upra­vo omogućilo pogled na bojno polje, pa je Napoleon stoga odlučio da im treba odmor, kako bi bile odmorne kada stupe u boj. Tako je, usprkos želji svojih ljudi, Napoleon zapovjedio odmor od nekoliko sati. Kada se marš nastavio i Napoleon odlučio ispaliti pucnjeve iz dva topa, bilo je već barem jedan sat poslije podne. Napoleon je ispa­lio te pucnjeve kako bi zbunio neprijatelja te da najavi opkoljenim Kleberovim ljudima skori dolazak s pojačanjima. Kleberovi ljudi, na­kon što su čuli pucnjeve, počeli su se boriti obnovljenom snagom, uzvikujući, "To je Bonaparte! To je Bonaparte!"

Napoleon i njegovi ljudi tada su brzo napredovali ususret oto-manskoj Damaščanskoj vojsci. Nakon što su prije marširali prema zapadu od neprijateljskih postrojbi, Francuzi su tada mogli napasti pozadinu otomanskih snaga i tako uhvatiti u stupicu neprijatelja iz­među Kleberovih i Napoleonovih ljudi. Jedan svjedok s licu mjesta, artiljerijski pukovnik po imenu Jean-Pierre Doguereau, koji se poslije uzdigao do čina generala u Francuskoj vojsci, izvješćuje da je Na­poleon razdvojio pješadijsku diviziju generala Bona na dva dijela i poslao ih u raznim smjerovima, kako bi s Kleberovim ljudima obli­kovali tri strane trokuta, s neprijateljem uhvaćenim u sredini. Drugi izvori kažu da je Napoleon, ustvari, podijelio svoje ljude u četiri je­dinice, s razdaljinom između svake jedinice od osam stotina metara. Visoke stabljike pšenice koja je rasla u dolini štitile su francuske snage od pogleda otomanskih vojnika do zadnje minute.

Kada su Napoleonovi ljudi započeli svoj konačan napad na nepri­jatelja, Trideset četvrta brigada generala Rambauda otišla je ravno u borbu koja je bila u tijeku, dok je Osamnaesta brigada generala Bona i Viala nastavila marširati prema brdu Gilboe. Izviđači-pješaci usmjerili su se prema Jeninu, dok se konjica okrenula udesno i napala bazni tabor mamelučkoga dijela otomanske vojske, koji je bio smješ­ten blizu Lejjuna. Tako je Napoleon ne samo ubacio neke svoje snage izravno u borbu nego je neke poslao da napadnu neprijateljski tabor a opet druge da odsijeku moguće crte povlačenja, iskoristivši tako psihološku kao i fizičku taktiku protiv otomanske vojske.

Nakon početnoga otpora, turske su snage popustile i njihovi voj­nici su u panici počeli bježati prema rijeci Jordan i obližnjim planina-

ma. Francuske su ih snage slijedile, osvojivši selo el-Fulah (današnju Afulu) i poubijali veći dio Damaščanske vojske. Ostatak se razbježao na sve četiri strane svijeta. Jedan sudionik u bitci izjavio je;

Nismo više mislili na vodu već samo na ubijanje i na to kako ćemo jezero učiniti crvenim krvlju barbara, koji su se samo trenutak prije nadali kako će nam odsjeći glave i utopiti naša tijela u isto ono jeze­ro, gdje su se sami utopili i koje je bilo ispunjeno njihovim trupli­ma.

Bitka je okončana oko 4 sata poslije podne, punih 10 sati nakon što je počela. Ta dugačka priča tu se ne zaustavlja jer, prema izvještaju generala Klebera, kada je nakon bitke izvršena prozivka, samo su dvojica njegovih ljudi bila ubijena a šezdeset ih je bilo ra­njeno. On ne spominje koliko je poginulo vojnika što ih je doveo Napoleon. Na drugoj strani, barem pet tisuća vojnika Damaščanske vojske je izgubilo živote, uključujući dvije tisuće onih koji su se utopili dok su bježali i pokušali prijeći rijeku Jordan nakon same bitke. Ti brojevi izgledaju nevjerojatni, osobito uzimajući u obzir činjenicu da se dvije tisuće Kleberovih ljudi borilo protiv trideset i pet tisuća neprijateljskih konjanika i pješaka dobar dio dana, dok su Napoleonove dodatne postrojbe također bile uključene u zadnju fazu bitke. Doista, trebali bismo se prisjetiti pruskoga vojnoga stra­tega iz devetnaestoga stoljeća, Carla von Clausewitza koji je primi­jetio da "da izvještaji o broju žrtava na jednoj i drugoj strani nikada nisu točni, rijetko istiniti, a u većini slučaja namjerno iskrivljeni."

Jedan francuski sudionik po imenu Bernoyer, napisao je pismo kući izvješćujući konkretno da je "bitka kod brda Tabora stajala neprijatelja šest tisuća života, dok smo mi izgubili samo dvije sto­tine." Napoleonovi vlastiti memoari, koje je napisao dok je bio zatočen na Sv. Heleni mnogo godina poslije, potkrepljuju tu veću brojku navodeći da je "Kleber imao 250 do 300 ubijenih ili ranjenih ljudi; Kolona /Napoleonova imala ih je 3 ili 4." To izgleda mnogo razumniji ukupni broj francuskih gubitaka, iako je još uvijek malo prenizak, uzimajući u obzir da su se borili punih deset sati i da su bili brojčano nadjačani s omjerom sedamnaest prema jedan tijekom većega dijela bitke. Međutim, bez obzira koliko ih je stvarno bilo ubijenih ili ranjenih, francuska strategija korištenja disciplinirane

Karta 26. Napoleon kod brda Tabora, 17-18. 04. 1799. la. Francuske snage pale Nuris na brdu Gilboi i Jenin ujutro 17. 04. lb. dok Kleber i njegovi ljudi čuvaju stražu na rijeci Jordan. 2. Napoleonovi ljudi marširaju natrag u Nazaret, paleći Sunem na putu,

poslije 17. 04. 3. Napoleon se pobjednički vraća u Aku 18. 04.

pješadije poredane u četverokute nasuprot dezorganiziranim ma­sovnim konjičkim napadima neprijatelja očito se pokazala nadmoć­nijom taktikom toga dana u Jizreelskoj dolini.

Toga su dana, prema zapisima, Napoleon i njegove postrojbe prespavali na brdu Taboru, iako i ta priča može biti kasnija krivo­tvorina, jer je ta planina bila vjerojatno daleko od mjesta stvarne bitke. Napoleonov tabor mogao je biti smješten nešto bliže drevnom mjestu Jizreelu i 'Ayn Jalutu ("Golijatovom izvoru"), te bliže brdu Gilboi nego brdu Taboru. Kleber je bio s Napoleonom u šatoru do

rano ujutro 17. 04., kada je otišao kako bi se ponovno pridružio svojoj diviziji i poveo ljude da čuvaju stražu na rijeci Jordan protiv mogućega upada otomanskih snaga i njihovih saveznika. Nakon što su ustale, Napoleonove su postrojbe osvojile i spalile selo Nuris na brdu Gilboi i grad Jenin dalje prema jugu, izvan Jizreelske doline, prije nego što su se vratile u tabor i onda krenule u opušteni marš prema sjeveru i zapadu do Nazareta. Tijekom marša natrag u Nazaret oni su, izgleda, spalili i selo Šunem u Jizreelskoj dolini. Napoleon i njegovi ljudi tada su proveli noć 17. 04. u jednom samostanu u Nazaretu, vrativši se u Aku sljedećega dana.

Napoleon je ubrzo bio prisiljen napustiti bezuspješnu opsadu Ake, zahvaljujući djelomice provali kuge koja je harala njegovim postrojbama. On je izjavio u vatrenom govoru svojoj vojsci, 20. 05.

1799., prije nego što su napustili Aku poslije istoga dana:

Vojnici! Vi ste prešli pustinju koja dijeli Afriku od Azije većom brzinom nego arapska vojska. Vojska koja je marširala da osvoji Egi­pat razbijena je. Vi ste zarobili njezina generala, njezinu ratnu opre­mu, njezinu popudbinu, njezine boce od kozje kože; vi ste osvojili sve utvrđene gradove i obranili pustinjske bunare; vi ste raspršili na polju brda Tabora to mnoštvo ljudi koje je došlo iz svih dijelova Azije u nadi da će opljačkati Egipat.

On je zatim povukao svoje ljude i krenuo natrag u Egipat da bi se suočio s Rodoskom vojskom, drugom savezničkom polovicom otoman-skoga sultana, koja je pokušala preoteti Egipat od francuskih snaga.

Iako nije uspio osvojiti Aku, što je bio vjerojatno jedan od prven­stvenih ciljeva palestinskog pohoda, Napoleon je s velikim uspjehom porazio i raspršio tursku Damaščansku vojsku u "Bitci kod brda Ta­bora". Doista, iako nije postigao sve ono što je pred sebe postavio, njegov glavni cilj da razbije tursku vojsku prije nego što ona prijeđe pustinju i napadne sam Egipat u potpunosti je postignut. Nakon što je postigao barem taj cilj, Napoleon, taj poznati propagandist, pro­glasio je da je njegov pohod na Siriju-Palestinu i Jizreelsku dolinu bio velik uspjeh i upriličio je trijumfalni marš kroz Kairo 14. 06. 1799. god.

Napoleonova bitka kod brda Tabora bit će posljednja borba u Jizreelskoj dolini za više od jednoga stoljeća, sve do Prvoga svjet-

skoga rata. Čovjek koji ga je naslijedio kao pobjednik u sljedećemu sukobu, general Edmund H.H. Allenby, znao je sve o Napoleonu i bitci kod brda Tabora, jer su 1918. Napoleonove pobjede bile te­meljno štivo u udžbenicima Kraljevskog vojnoga koledža u Sand-hurstu i Staff Collegeu gdje je Allenby studirao. Allenby, potomak Olivera Cromwella, bio je nezasitni čitatelj drevne povijesti i starih vojnih taktika. Već sam u 1. poglavlju raspravljao kako je on isko­ristio svoje znanje o vojnoj povijesti Jizreelske doline u vođenju britanske vojske i njezinih saveznika prema pobjedi nad Otomani­ma kod Megida 20. 09. 1918. Naime, prelazim na vrijeme točno trideset godina poslije Allenbyjeve pobjede - u razdoblje kada su Britanci odstupili od svojih prava na Palestinu i kada se mlada dr­žava Izrael borila za goli život - kako bih došao do sljedećega suko­ba koji se zbio na krvlju natopljenom tlu Jizreelske doline.

9 . P O G L A V L J E

Borba za opstanak

Ispred nas je duga trnovita staza. Na dan kada je Država Izrael uspostavljena, egipatski zrakoplovi bombardirali su Tel Aviv ... Također primamo izviješća da su našu zemlju napale sa sjevera, istoka i juga redovne vojske susjednih arapskih država. Ispred nas je teško i opasno vrijeme ... Dužnost svakoga od nas i svakoga mjesnoga tijela je da poduzmemo prikladne obrambene mjere, kao što je izgradnja skloništa, kopanje rovova itd. Osobito se moramo usredotočiti na izgradnju vojne udarne sile koja je sposobna odbiti i uništiti neprijateljske snage gdje god se nalaze.

— Premijer David Ben-Gurion Radio govor narodu Izraela 15. 05. 1948.

B eba je odmah poginula na razrušenom drugom katu dječje kuće kada je artiljerijska granata probila betonsku zgradu kibuca. Majka, koja je pokušala zaštiti svoju bebu, umrla je

nekoliko sati poslije na provizornom operacijskom stolu postavlje­nom u kupaonici razrušene zgrade. One su bile prve žrtve napada na Mishmar Haemek, kibuc smješten nekoliko kilometara sjeveroza­padno od Megida u Jizreelskoj dolini. Napad je počeo udarom od tisuću granata baražne vatre na židovsko naselje bez upozorenja u vrijeme čaja poslije podne 4. 04. 1948. Trajao je dva sata i ostavio većinu zgrada u ruševinama, čak i one koje su izgrađene od betona. Nasreću, većina branitelja uspjela je potražiti zaklon u dubokim rovo­vima koji su isprekrižali kibuc.

Bitka kod Mishmar Haemeka trajala je devet dana, od 4. do 12. 04. 1948., pri čemu su židovski doseljenici pretrpjeli teške gu­bitke i borili se za goli život cijelo vrijeme protiv nadmoćnijega ne­prijatelja. Prošlo je točno trideset godina otkad se Allenby borio

protiv Otomana kod obližnjeg Megida 1918. g. Sada je napad izvršila Arapska oslobodilačka vojska (ALA) pod vodstvom Fauzija el-Kau-kjija, bivšega sirijskog časnika u otomanskoj vojsci. On je odlučio zauzeti Mishmar Haemek dok su se glavne snage mlade židovske vojske usredotočile na Operaciju Nachshon, otvaranju ceste Tel Aviv-Jeruzalem, koja se službeno vodila od 6. do 15. 04. Pobjeda kod Mishmar Haemeka priskrbila bi žilu kucavicu u snabdijevanju arap­skih snaga, mogućnost ometanja židovskih komunikacija uzduž ceste Haifa-Tel Aviv, te priliku Kaukjiju da vrati svoj ugled koji mu je bio poljuljan porazom kod Tirat Zvija južno od Beisana još u 4.mj.

Tijekom Rata za nezavisnost 1948. g., dva odvojena niza bitaka, u razmaku od 6 tjedana, vodila su se u Jizreelskoj dolini između arapskih i izraelskih snaga, kao dio napora Izraelaca da uspostave novu državu Izrael i Arapa da oslobode Palestinu od neželjenih uljeza. Za obje strane, bila je to bitka na život i smrt. U prvom nizu bitaka od 4. do 12. 04., Arapi su bili agresori, napadajući židovsko naselje, kibuc Mishmar Haemek. U drugom nizu bitaka koje su se dogodile od 28. 05. do 4. 06., strane su se promijenile jer su Izraelci bili agresori u napadu na arapska sela i obrambene položaje, uključujući Zarin, Megido, Lejjun i, na kraju, dalje prema jugu i izvan Jizreel-ske doline, grad Jenin.

Kaukji je bio zadužen za više od tisuću ljudi, uključujući bojnu Dadisia, bojnu Hittin i jedinice Prve Yarmuk bojne. One su marširale zapadno od Nazareta 3. 04. 1948. Ujutro sljedećega dana, 4. 04., on je rasporedio svoje ljude oko kibuca u labavom krugu koji se može u bilo koje doba zategnuti. Kaukji je također imao oko dva­naest minobacača od 76 mm, sedam artiljerijskih oruđa, topove od 75 i 105 milimetara, koje mu je dala sirijska vojska i koje je prve upotrijebio u ratu. Postavio ih je na brdima iznad Mishmar Haemeka.

Kibuc su branili naoružani doseljenici Mishmar Haemeka, koji su se sastojali od približno 300 muškaraca, žena i djece, predvođe­ni zapovjednikom, Yehudom Yevzorijem. Dobili su pojačanje maloga odreda Haganaha, ogranka izraelskih obrambenih snaga. Branitelji su na početku bitke imali na raspolaganju samo jednu strojnicu, mi­nobacač od 76 milimetra, dva minobacača od 50 mm., dvije lake stroj­nice i oko 50 pušaka. Međutim, oni su svoju obranu pripremali skoro 2 mjeseca prije, podigli su bodljikavu žicu i iskopali dubo-

ke povezane rovove preko terena u kibucu. Također su pripremili zalihe hrane za mjesec dana.

Napad pješadije koji je neposredno slijedio artiljerijsku baražnu vatru u vrijeme čaja 4. 04. 1948. jedva je odbila vatra iz kratkoga oružja i granata na vanjskoj ogradi kibuca kada se spustila noć. Te noći, u ranim satima 5. 04, jedna satnija iz Golanske brigade pri­stigla je kao pojačanje opkoljenim braniteljima u Mishmar Haeme-ku. Kaukji i arapske snage znale su za dolazak pojačanja i mogli su pucati na njih u bilo koje vrijeme dok su se približavali kibucu. Umje­sto toga, Kaukji je odlučio propustiti Izraelce da se ušuljaju bez prepreka kako bi mogao ubiti više židovskih branitelja.

Međutim, ujutro 5. 04, očekivan napad arapskih snaga nije se ostvario. Razlog je bio neočekivano primirje koje je dogovoreno posredstvom britanskih časnika iz Treće husarske pukovnije, koja je bila smještena oko tri kilometra dalje od bojišnice. Sljedeći dan, 6. travnja, ipak se nastavila sporadična borba, a kibuc je bio pod teškom paljbom granata veći dio dana. Ujutro 7. 04, dogovoreno je drugo primirje, ovaj put na zahtjev potpukovnika britanske vojske, Peela, koji je zahtijevao da se evakuiraju ranjene žene i djeca. Te noći, dodat­no židovsko pojačanje u vidu Prve bojne Palmacha koju je predvo­dio bojnik Dan Laner, spremalo se u obližnjem selu Ein Hashofet za iznenadni napad na arapske snage koje su opkolile Mishmar Haemek. Možda je to bio prst sudbine ili namjerna odluka da Prva bojna Pal-mach dođe u pomoć, jer je upravo u Mishmar Haemeku novoformi­rani Palmach (tj. "Odredi za napad" koje je uspostavio Haganah) vršio intenzivne vježbe još 1942., sa 600 novaka. Oni su učili sabotažu i izviđanje, između ostalih vještina i uvježbavali su se u šumama oko Mishmar Haemeka. Stoga je to bio vrlo poznati teren za mnoge vojnike Prve bojne.

Ujutro 4. 04., bojnik Laner i Prva bojna napali su Kaukjijeve arapske snage. Bitka je trajala pet dana, tako da su obje strane nasto­jale zauzeti arapska sela i položaje na brdima oko Mishmar Haeme­ka. Neka područja prelazila su u arapske ruke tijekom dana da bi ih židovske snage ponovo zauzele po noći. Tih dana borbi pojavile su se po prvi put mlade Izraelske zračne snage, naziva "Galilejske es-kadrile" Zračnih snaga, koje su se u to vrijeme sastojale od dva zra­koplova tipa Piper Cubs i tri pilota. Piloti, koji su izviđali 5. 04.,

Karta 27. Rat za neovisnost: Mishmar Haemek (4.mj. 1948.) 1. Izraelski naseljenici utvrđuju kibuc Mishmar pripremajući se za arap­

ski napad. 2. Arapske snage kreću zapadno od Nazareta prema Mishmar Haemeku. 3. Napad na Mishmar Haemek počinje 4. 04. 4. Izraelska pojačanja stižu tijekom noći od 4. na 5. 04. i 8. 04. 5. Nakon 5 dana borbi, arapske snage povlače se u Jenin, Jeruzalem i Jaffu.

7.04. su bacali zalihe streljiva zapmotanog u stare krpe, te izravno napali arapske snage 9. 04. Njihove "bombe" sastojale su se od cijevi za navodnjavanje s vrhom koji se odvijao najednom kraju i fitiljem koji se palio šibicom na drugom. Bacali su ih na Kaukjijeve ljude a osobito na bitnice u brdima iz kojih se mogao gađati kibuc.

Kada je, 11. 04., Kaukjiju postalo očito da Prva bojna Palma-cha postupno pobjeđuje, on je poslao brzojav Druzijskoj bojni, sa stožerom u selu Shfar-Amu. Druzi su okupili plaćeničke snage koje

su bile voljne boriti se na strani onoga koji ponudi najvišu cijenu, ali nisu bili u savezu ni s Arapima ni sa Židovima. Kaukji je pisao: "Obraćam se vama Sinovima Marufa. U nevolji sam. Ako mi ne po­mognete, mogu se obratiti samo Bogu." Kao odgovor, Druzi su odmah napali dva obližnja arapska sela koja su židovske snage prethodno zauzele. Međutim, suočeni sa žestokim otporom, Druzi su se povu­kli ne ostvarivši nikakvu prednost u toj operaciji. Poslije su odlučili da im je korisnije boriti se na strani Židova.

Kaukji je, 12. 04. još jednom pokušao izravno napasti Mish­mar Haemek, ali njegove su snage pale u zasjedu u šumama oko ki-buca prije nego što su uspjele izvršiti napad. U isto su vrijeme iz­raelski vojnici Haganaha osvojili dva arapska sela iza i istočno od Kaukjija i prijetile da opkole njegove snage i odsjeku mu crte ko­munikacije. Kaukji je brzo poslao očajnički brzojav Arapskoj ligi, najavljujući, "10.000 Židova odsjeklo je Mishmar Haemek i zatva­raju ga sa svih strana." On je onda odustao od napada na Mishmar Haemek i povukao se u Jenin, poslavši svoju dragocjenu artiljeriju prema jugu u Jeruzalem a dio svojih postrojbi u Jaffu. Haganahove snage krenule su u žestoku potjeru i došli su skoro do ždrijela Wadi 'Are (klanca Musmusa) pokraj Megida.

Kaukji je doživio još jedan ponižavajući poraz nakon njegovoga prijašnjega sloma kod Tirat Zvija u veljači. Doista, nakon toga drugog neuspjeha, ne samo da nije kod Mishmar Haemeka zadobio prijašnji ugled i slavu, već su ga kralj Transjordanije i predsjednik Sirije u svojim brzojavima nazivali "psom", "lopovom" i "izdajnikom". Ba­rem su jedne arapske novine, u Beirutu, objavile, iako pogrešno, da je Kaukji izašao kao pobjednik. Mnogi stanovnici u selima što su okruživala Mishmar Haemek protjerani su na jug, u Jenin i dalje, dok je nekoliko sela, kao što je 'Ayn al-Mansi, razoreno dinamitom ili na drugi način u vremenu od 8. do 9. 04.

Uspješna obrana Mishmar Haemeka bio je vrlo važan i ohrabru­jući događaj za Izraelce, osobito što je došla u isto vrijeme kao i us­pješno otvaranje ceste Tel Aviv-Jeruzalem pod pokroviteljstvom Operacije Nachshon. Približno, mjesec dana poslije, 14. 05. 1948. objavljena je Deklaracija o osnivanju države Izrael. Sljede­ćega dana arapske su države službeno objavile rat Izraelu i postavljen je plan za naredne bitke koje će se voditi u Jizreelskoj dolini.

Drugi krug borbi započeo je oko šest tjedana nakon bitke kod Mishmar Haemeka i dva tjedna nakon službenoga početka Rata za nezavisnost. Te su se bitke, od kojih se većina u početku vodila noću, dogodile od 28. do 31. 05. 1948. U pitanju je bilo nekoliko gra­dova i sela u Jizreelskoj dolini, uključujući Zarin, Lejjun i Megido. Međutim, krajnji cilj pokreta bio je napad na Jenin, smješten dalje na jugozapad uzduž klanca koji vodi prema dolini Dothan.

Selo Zarin, nekih desetak kilometara sjeverno od Jenina, smješte­no je blizu brda Gilboe, pokraj drevnoga mjesta Jizreela. To je selo postalo prva meta napada. Jedna satnija Golanske brigade izraelskih snaga dobila je naredbu da krene iz el-Fuleha (Afule) uvečer 28. 05. 1948. Do jutra narednoga dana, 29. 05., selo Zarin je os­vojeno, usprkos nedostatku artiljerijske potpore i raspadu izraelskoga komunikacijskoga sustava. Poslije će iračka artiljerija granatirati selo, a arapske neredovite postrojbe pokušati izvršiti protunapad, ali je Zarin ostao u izraelskim rukama.

Odmorivši se tijekom dana 29. 05., ista satnija iz Golanske bri­gade krenula je te večeri s ciljem da zauzme još dva sela, al-Mazar i Nuris, jedno na vrhu a drugo u podnožju brda Gilboe (poznato na arapskom kao "brdo al-Mazar"). Opet, do završetka noći i izlaska sunca sljedećega jutra, 30. 05., ta su sela i cijelo brdo Gilboa pali u Izraelske ruke.

Druge jedinice iz Golanske brigade izvršile su u noći od 30. svib­nja napad, najprije na drevno mjesto Megido a zatim na obližnje arap­sko selo Lejjun. Naselje Ein Hashofet, gdje se je Prva bojna Palma-cha okupila prije nego što je ušla u bitku kod Mishmar Haemeka u travnju, bilo je polazište za napad. Arapske snage koje su branile Megido bile su potpuno iznenađene, pa je drevno mjesto osvojeno nakon manjih okršaja. Iračani su izvršili protunapad sljedeći dan, ali Megido je ostao u izraelskim rukama.

Međutim, osvajanje Lejjuna nije bilo tako jednostavno. Borbe pokraj Megida uzbunile su arapske branitelje Lejjuna pa su oni is­koristili priliku da se pripreme za moguć napad Izraelaca. Utvrdili su policijsku postaju i radio vezom pozvali pojačanja, prvenstveno, oklopnih kola. Kada su Golanske pješadijske snage došle do Lejjuna u ranim jutarnjim satima 31. 05. (nakon što je napad na Megido

Karta 28. Rat za nezavisnost: Zarin, Megido i Lejjun (5.mj.-6.mj. 1948) 1. Snage Golanske brigade kreću prema Zarinu uvečer 28. 05. i osva­

jaju ga sljedećeg jutra. 2. Izraelci nastavljaju napredovati, krećući prema al-Mazaru i Nurisu

uvečer 29. 05. i osvajaju ih do sljedećeg jutra. 3. Dodatne snage Golanske brigade idu prema Megidu uvečer 30. 05.

i osvajaju ga do sljedećeg jutra. 4. Izraelske snage nastavljaju ići prema Lejjunu rano ujutro 31. 05. i

osvajaju taj grad nakon žestokih borbi 5. Napad na Jenin koji provode bojne izraelskih brigada Carmeli i Golani

počinje 1. 06. a završava pobjedom 4. 06..

uspješno okončan), našle su se pod vatrom kako oklopnih kola iz­vana tako i branitelja iznutra. Međutim, izraelske su postrojbe, us­prkos svemu, brzo zauzele policijski stožer. Uz pomoć vlastitih ok­lopnih vozila i jednoga Renaultova tenka, koji je poslije pristigao,

Slika 16. Četiri potrošene čahure i neispaljena patrona, nađeni u rovu u Megidu (Eric H. Gine)

Izraelci su tada trebali izdržati žestoki irački protunapad u preos­talom dijelu dana i uspjeli su poslije iste večeri minirati ceste, sprje­čavajući tako daljnje arapske napade.

Napad na Jenin uslijedio je sljedećeg dana, 1. 06. i vodile su ga dvije sjeverne bojne iz brigade Carmeli uz pomoć jedne bojne iz brigade Golani. Snage Carmeli prošle su kroz Jizreelsku dolinu, koja je tada bila u sigurnim rukama brigade Golani, na njihovom putu prema Jeninu. Jenin i okolna brda tada su osvojena nakon žestoke borbe koja je trajala do 4. 06. Uspjeh kratkog pohoda krajem svi­bnja i početkom lipnja ujutro je put za sljedeću fazu izraelske ofen­zive izvan Jizreelske doline, u ljeto 1948.

Neki materijalni ostaci iz bitaka 1948. godine još uvijek se mogu naći u mjestu Megidu. Iskopavanja izvršena 1994. izvan ulaza u taj drevni grad otkrila su rov dubok skoro jedan metar na obodnici nižega humka. Na dnu rova nađeni su potrošeni meci, koluti žice (kako bodljikave tako i one za poljski telefon) i komadi drvenih oplata. Ti ostaci i drugi, nađeni po okolnim mjestima pripadali su ili arapskim snagama koje su izraelske snage brigade Golani porazili u noći od 30. na 31. 05. ili izraelskim snagama koje su se pripremale po-

Slika 17. Bodljikava žica nađena u rovu u Megidu (Eric H. Cline)

slije, u lipnju, za srpanjsku ofenzivu protiv Kaukjija i ALA-e pozna­te pod nazivom Operacija Dekel.

Sljedeće godine, u 1.mj. 1949., uspostavljeno je naselje kibuc, Yosef Kaplan približno pola kilometra sjeveroistočno od prijašnjega sela Lejjun. To je naselje poslije nazvano kibuc Megido, u počast tom drevnom mjestu. Kibuc je imao klimatizirano svratište i bazen olimpijskih dimenzija, a stanovnici su se bavili obradom zemlje i mljekarstvom, a i danas se tu nalazi. Proći će manje od dvadeset go­dina prije nego što Megido i Jizreelska dolina budu opet napadnuti, a njegovi stanovnici prisiljeni se boriti za goli život.

Ti su se događaji zbili u Jizreelskoj dolini za vrijeme Šestodnev­noga rata 1967. i bili su potpuno drukčiji od prijašnja 32 vojna sukoba koja su se dogodila u tom području. Do toga rata, napredak u tehnologiji ratovanja nije mnogo utjecao na tehnike koje su se koristile u bitkama u Jizreelskoj dolini tijekom prošlih četiri tisućljeća, osim što su tenk i oklopno vozilo zamijenili kola i konja. Uspjeh na bojnom polju u Jizreelskoj dolini više je ovisio o nadmoć­noj strategiji i taktici nego o nadmoćnom broju vojnika i tehnologiji. Primjeri takve nadmoćne strategije i taktike su: Kleberovo raspore-

Karta 29. Šestodnevni rat 1. Jordanske artiljerijske granate ispaljene iz Yamuna pogađaju zračni sto­

žer Ramat David ujutro 5. 06. 2. Sirijski MIG-ovi napadaju zračnu luku Ramat David prije podne 5. 06. 3. Izraelsko zrakoplovstvo odmah bombardira sirijska uzletišta za odmazdu. 4. Irački zrakoplovi napadaju zračni stožer Ramat David u 2 sata poslije

podne 5. 06. 5. Izraelske kopnene snage napadaju Jenin i Yamun sa sjevera i juga po­

slije podne 5. 06; bitka traje sve do predvečerja; pobjeda je osigura­la da više ne bude artiljerijske vatre na zračni stožer Ramat David.

6. Irački zrakoplov napada zračni stožer Ramat David ujutro 6. 06. 7. Izraelsko zrakoplovstvo vrši nekoliko uzvratnih napada na Irak 6. 06.

i razara zračni stožer Habbaniyah pokraj naftovoda Kirkuk.

đivanje ljudi u četverokute nasuprot brojnoj ali nediscipliniranoj otomanskoj konjici; neočekivano slanje trupa kroz klanac Musmus što su ga izvršili Tutmozis III i Allenby; kada je pješadija Debore i

Baraka nadvladala Siserinih devet stotina željeznih bornih kola u bitci u dolini; te kada su Antioh III, Vespazijan i Zahir al-'Umar za­skočili neprijatelja u dobro planiranim i dobro izvedenim iznenadnim zasjedama.

Međutim, izumi zrakoplova i topova dugoga dometa dramatično su promijenili način na koji su se bitke vodile u Jizreelskoj dolini. Zrakoplovi, prvi put korišteni u tome području kao novina u Ratu za nezavisnost 1948. (kao što smo prije spomenuli u ovom poglavlju), te artiljerija dugoga dometa, bili su temelj vojne taktike koja se ko­ristila u Jizreelskoj dolini 1967. g. Ta nova tehnologija značila je da se po prvi put u povijesti Jizreelske doline, ratovalo isključivo oru­žjima dugoga dometa, bez sudionika koji su se suočavali licem u lice u samoj dolini. Glavni, i praktički jedini cilja napada u Jizreelskoj dolini jordanskih, sirijskih i iračkih snaga tijekom Šestodnevnoga rata bila je zračna luka Ramat David blizu Megida. To je bio najveći Izraelski zračni stožer sjeverno od Tel Aviva i smatrao se vitalnim za nacionalnu obranu.

Neprijateljstva su počela u ponedjeljak, 5. 06. 1967. Posada jordanske artiljerije smještene u Yamunu, sjeverozapadno od Jenina u dolini Dothan, počela je u 9 sati ujutro sporadično pucati iz svoje bitnice dalekometnim američkim topovima od 155 milimetara, poz­natih kao Long Tom, na zračni stožer Ramat David u Jizreelskoj doli­ni. Salva granata ispucana između 10 i 10, 15 sati ujutro oštetila je instalacije u stožeru, i, što je još važnije, napravila duboke rupe na uzletištima. Te salve granata i kratere koje su pričinile, počele su postavljati ozbiljne probleme za izraelske zrakoplove, prijeteći da taj zračni stožer stave izvan uporabe upravo u trenutku kada je on bio potreban na sirijskoj bojišnici, kako bi pružio zračnu potporu iz­raelskim pješadijskim postrojbama smještenima u Gornjoj Galileji.

Kao odgovor na to, Izrael je započeo kopnenim operacijama ši­rokoga dometa protiv jordanskih položaja u Jeninu i dalje prema jugu. Jordanska Dvadeset i peta pješadijska brigada, pod zapovjed­ništvom potpukovnika Khalidija branila je Jenin i obližnje područje. Nekoliko izraelskih jedinica, uključujući oklopnu brigadu pod pu­kovnikom Urijem Ramom, krenula je preko Jizreelske doline prema Jordancima. Druge su se jedinice približavale Jeninu s juga. Uz sve

to, izraelsko zrakoplovstvo započelo je sa stalnim napadima na bit­nicu koja je pucala na zračnu luku Ramat David.

Međutim, u međuvremenu, zračni stožer pretrpio je dodatne zra­čne udarce od dvije neprijateljske snage. Malo prije podneva, sirij­sko zrakoplovstvo poslano je u napad na zračni stožer Ramat David, bombardiralo rafinerije nafte u Haifi i pogodilo druge položaje blizu Tiberiasa. Kao ironija sudbine, 3 sirijska MIG-a koja su napadala Ramat David pogrešno su bombardirala obližnje uzletište za zrako-plove-zaprašivače usjeva na kojemu se nalazila maketa borbenoga zrakoplova i tako su dragocjena uzletišta u zračnom stožeru Ramat David bila pošteđena. Tijekom napada barem je jedan MIG bio oboren, a možda i dva. Izraelci su odmah uzvratili, napadajući većinu sirij­skih uzletišta i razorivši veći dio sirijskoga ratnoga zrakoplovstva. Nekih dva sata nakon sirijskoga napada, oko 2 sata poslije podne, Iračko zrakoplovstvo također je napalo zračni stožer Ramat David. Osveta je odgođena za sljedeći dan, kada je Izraelsko ratno zrako­plovstvo bilo sigurno u svoju nadmoć sve do Iraka.

Bitka za Jenin i okolno područje, jugoistočno od Megida i Jizreel-ske doline počela je poslije 15h 5. 06. Već u 19, 30h , jedna bojna izraelske oklopne pješadije, približavajući se od jugozapada uz dolinu Dothan pod zapovjedništvom potpukovnika Moshea Bara Kochve, ušla je u selo Yamun. Iako su se jordanske postrojbe pod pukovni­kom Khalidijem žestoko borile na drugim mjestima u području Je-nina, vojnici koji su bili posada bitnice topova Long Tom povukli su se nakon samo nekoliko pucnjeva. Izraelske snage zarobile su ne­taknute topove od 155 milimetara, osiguravši tako da jordanska da­lekometna artiljerija ne može dosegnuti zračni stožer Ramat David.

Ujutro 6. lipnja, šest izraelskih zrakoplova pripremalo se da poleti s uzletišta Ramat David u osvetnički napad na Irak, s ciljem da ga­đaju zračni stožer H-3 u Habbaniyahu, blizu Kirkuškoga naftovoda. Nekoliko minuta prije nego što su trebali poletjeti jedan irački bom­barder TU-16 Tupoljev, leteći bez oznaka ili kamuflaže, približio se zračnom stožeru Ramat David leteći u napad. Nekoliko sekunda nakon što je artiljerac u velikom bombarderu otvorio vatru na stožer, dva izraelska Miragea sručila su se na irački zrakoplov. Jedan je Mirage pucao iz svojih topova a drugi je ispalio raketu i irački bombarder pao

je u plamenu. Na nesreću srušio se na vojni logor smješten blizu Megida, ubivši dvanaest izraelskih vojnika i ranivši mnogo više. Iz­raelci su odmah odgovorili, poslavši dva Vautoursa i dva Miragesa da prelete pet stotina milja do Iraka i bombardiraju zračni stožer Habbaniyah. Izraelci su iznenadili deset iračkih zrakoplova u stože­ru i sve ih uništili prije nego što su se mogli dići sa zemlje. Poslije, u istome danu izvršena su još dva napada na irački zračni stožer.24

Tako su se, do večeri 6. 06. 1967, izraelski zrakoplovi u zračnom stožeru Ramat David oslobodili prijetnje od daljnjih jordanskih, sirij­skih i iračkih napada do kraja toga kratkotrajnoga rata. Zračni stožer Ramat David postat će meta napada tek u ratu Jom Kipur 1973.. Taj put, ispaljene su sirijske dalekometne rakete zemlja-zemlja tipa FROG na Jizreelsku dolinu i to 7. i 8. 10. Sirijci su pokuša­vali pogoditi Ramat David, ali njihovo netočno gađanje ugrozilo je civilno stanovništvo po cijeloj Jizreelskoj dolini i Središnjoj Galileji. Još je jednom izraelska reakcija bila trenutačna. Izraelski zrakoplovi, su za odmazdu, 9. 10. 1973. počeli sustavno bombardirati sirij­ske luke, skladišne prostore, električne centrale i industrijske pogo­ne po cijeloj zemlji. Tada su prestali sirijski artiljerijski napadi na zračni stožer Ramat David i Središnju Galileju, dok Jizreelska doli­na nije doživjela napade do kraja Jom Kipurškoga rata. Borba za preživljavanje još je jednom završila kao pobjeda Izraelaca.

Jizreelska dolina bila je prilično mirna od 1973, ako izuzmemo razne terorističke činove, uglavnom bombaške napade, koji su se do­gađali od 1994. do 1998. g. u današnjem gradu Afuli kao dio ustan­ka poznatoga kao Intifada. Ti se bombaški napadi ne mogu nazvati bitkama kao takovima ali mogli bi biti preteče borbi koje će se još dogoditi na tom području smještenom tako blizu Jenina i Zapadne obale. Doista, dobar dio svjetskoga stanovništva danas iščekuje, s dozom zabrinutosti, straha i strašnih predviđanja, "Majku svih bita­ka" - konačnu Armagedonsku bitku koju je predvidio Ivan u biblij­skoj Knjizi Otkrivenja - za koju se pretpostavlja da će se odigrati, kod Megida i u Jizreelskoj dolini nekada u budućnosti.

1 0 . P O G L A V L J E

Borba između dobra i zla ... pobjeda će biti naša, i izvojevat ćemo je kao što smo već izvo-jevali tako mnogo pobjeda, čistom i poštenom borbom za najuzvi-šenije ciljeve. Borimo se na častan način za dobro čovječanstva; bez straha od budućnosti; bez obzira na naše pojedinačne sud­bine; s nepokolebljivim srcem i bistrim očima; mi stojimo u Ar-magedonu, i borimo se za Gospodina.

— Theodore Roosevelt, govor na Republikanskoj konvenciji u Chicagu 17. 06. 1912.

Apokalipsa, Sudnji dan, Kraj vremena, Armagedon, katakliz-mička bitka između snaga Zla i snaga Dobra - evokativan, snažan i zastrašujući koncept "Majke svih bitaka" zaokuplja

maštu pripadnika judeokršćanske civilizacije otkad je Ivan napisao Knjigu Otkrivenja u Novom zavjetu u prvom stoljeću po Kr. Bitka kod Armagedona koju je Biblija predvidjela prikazana je na bezbroj srednjovjekovnih slika, o njoj se raspravljalo u mnogobrojnim popu­larnim i znanstvenim člancima i knjigama, prikazivana je na televiziji i u brojnim hollywooddskim filmovima, a bila je i predmetom brojnih prodika. Opći odnos javnosti prema konceptu Armagedona doživio je vrhunac dolaskom dvadeset i prvoga stoljeća, punoga važnih, zanimljivih pitanja o prirodi dobra i zla, kraju svijeta i milenijskim nadama i strahovima, na koje u biti nema odgovora. To su samo neke od najprisutnijih tema. Ali hoće li se to dogoditi? Hoće li doći do bitke kod Armagedona? A ako hoće, kada će se i gdje ona dogo­diti? O tim se pitanjima dugo raspravljalo i o njima će se bez sum­nje nastaviti žestoko raspravljati u predvidivoj budućnosti, dok taj događaj sam ne ishlapi, štogod to moglo biti. U samom središtu ra­sprave nalazi se Megido, kojega mnogi znanstvenici, laici i turistički vodiči smatraju mjestom koje je u središtu udara Armagedona.

Možda će nas iznenaditi da se Armagedon spominje samo jedan­put u Bibiliji, kako u Novom i Starom zavjetu tako i u apokrifnim knjigama. On se pojavljuje samo u Knjizi Otkrivenja, gdje se kaže:

Uto opazih gdje iz usta Zmaja, iz usta Zvijeri i iz usta lažnog Proroka izlaze tri nečista duha kao "žabe". To su, uistinu, proročki duhovi koji proizvode znakove i koji odlaze kraljevima cijeloga svijeta da ih skupe za rat velikoga Dana Boga, Svemogućega... Skupiše ih na mjesto koje se hebrejski zove Harmagedon. (Otkrivenje 16:13-16)

Koji je odnos između Armagedona i mjesta Megida? Doslovce, Megido je Armagedon, ili, bolje rečeno, Arrnagedon jest Megido. Sama riječ Armagedon dolazi od grčkoga koje opet najvjerojatnije potječe od hebrejskoga Har Megiddon, u značenju "brdo Megido". Iskrivljavanje izraza Har Megiddon u Harmageddon i odatle u Armageddon lako se vidi, osobito u ranim inačicama No­voga zavjeta gdje se grčki često piše s aspriranim "H" na početku riječi, to jest kao (transliterirano kao "Harmagedon"). Grčka riječ povremeno ima i drugu pridodanu deltu pa dobivamo

(transliterirano "Harmageddon"), koje je pisanje vrlo blisko izvornom hebrejskom Har Meggidon. Tako bi pravi prije­vod Otkrivenja 16:16 u stvari trebao glasiti, "Skupiše ih na mjestu koje se hebrejski zove 'brdo Megiddo'."

Ivan je napisao Knjigu Otkrivenja dok je boravio na otoku Pat-mosu. To nam se kaže u uvodnom poglavlju knjige (Otkrivenje 1:1-11). Ivan je svakako mogao biti čovjek kojega znamo kao Ivana Apostola, ali usprkos gomili učenih knjiga i članaka, znanstvenici nisu uspjeli utvrditi je li autor bio, ustvari, apostol ili netko drugi po imenu Ivan. Tkogod je bio autor, unutarnje upute upućuju da je Knjiga Otkrivenja vjerojatno napisana u prvom stoljeću po Kr., tijekom vladavine rimskoga cara Domicijana. Usprkos vrtoglavom nizanju simbola, brojeva, psihodeličkih slika i snova u Knjizi Otkrivenja, do­gađaji koji vode prema Armagedonu, samoj bitci i kasnijim radnjama prikazuju se, ustvari, na jasan i izravan način.

Međutim, uopće nije jasno jesu li detalji napisani u Knjizi Otkri­venja trebali biti samo simbolički, kao što je slučaj s većinom apo-kaliptičkih vizija opisanih u Starom i Novom zavjetu, ili su oni pro-

ročansko proricanje budućnosti. Ako su oni sasvim simbolički, onda ne možemo shvatiti opis u Otkrivenju 6-21 kao točno predviđanje događaja prije, za vrijeme i nakon Armagedonske bitke i ne možemo početi raspravljati o detaljima bitke. Ako, međutim, postoji i najmanja mogućnost da su ti detalji doslovni kao proročanstvo onoga što do­lazi - kao što je Ivan sam mogao misliti, i kao što većina televizijskih evanđelista i autori nedavnih bestselera o toj temi osjećaju - onda nam priliči da detaljno razmotrimo opis u Otkrivenju 6-21. S ob­zirom da se o toj temi i dalje raspravlja s obzirom kako postoji barem mala mogućnost da je Ivanova vizija doista predviđanje onoga što će doći, ja krećem pomno kroz znanstveno i religijsko minsko polje kako bih raspravio taj moguć sukob na isti način kao što sam raspravljao o prethodne trideset i četiri bitke koje su se vodile u Jizreelskoj dolini.

Ako pretpostavimo, radi same postavke, da će se ta bitka doista dogoditi kao stvaran povijesni događaj, još uvijek moramo imati na umu da je Ivan opisivao događaje u bitci tijekom prvoga stoljeća po Kr. Bilo je to vrijeme prije skoro dvije tisuće godina, kada se samo 13 bitaka zbilo u Jizreelskoj dolini a dvadeset i jedna još se tre­bala dogoditi. Stoga je Ivanov opis bitke izražen riječima koje su primjerenije prvom stoljeću po Kr. nego dvadeset i prvom stoljeću, te odražava političku i tehnološku stvarnost te ranije ere, kada su Rimljani vladali civiliziranim svijetom.

Detalji o događajima koji će neposredno prethoditi Armagedon-skoj bitci prikazani su u Otkrivenju 6-16:15. Oni uključuju velike zemljotrese (6:12-17; 8:5; 11;13, 19); grom i munju (8:5, 11:19); tuču i velike požare (8:7, 11:19, 16:8-9); komet ili asteroid (8:10-11); djelomične pomrčine, kako sunca tako i mjeseca (8 :12); pošast ska­kavaca (9:3-11); trećinu poginuloga čovječanstva, s krvlju koja teče dvije stotine milja (9:15, 14:20); konjičke postrojbe od dvije stotine milijuna (9:16); pošast gnojnih i bolnih rana (16:2); smrt svih živih bića u moru (16:3); pretvaranje sve vode u rijekama i izvori­ma u krv (16:4); potpunu tamu (16:10); te isušenje velike rijeke Eufrat kako bi se pripremio put za kraljeve s istoka (16:12). Pred­met je to velike rasprave. Koje od tih događaja treba shvatiti doslovce a koje figurativno? Neki kažu da se nekoliko takvih događaja već dogodilo ili se događaju danas u svijetu, osobito ako uzmemo u

Karta 30. Megido i Jizreelska dolina kod Armagedona 1. "Kraljevi cijeloga svijeta" i njihove vojske okupili su se za bitku kod

Armagedona; potaknuli su ih tri nečista duha koji dolaze iz usta zmaja, zvijeri i lažnoga proroka (Otk. 16:13-16).

2. Vojske neba predvođene "jahačem na konju" lete iz neba za Armagedonsku bitku (Otk. 19:11-16).

3. Poraženi od vojski neba, zvijer i lažni prorok bačeni su živi u vatreno jezero, "jahač na konju" ubija mačem "kraljeve cijeloga svijeta"", dok je zmaj (sotona) zavezan i bačen u jamu, koju su onda zatvorili i zapečatili za tisuću godina (Otk. 19:19-20:3)

obzir pomrčine i poplavu zemljotresa te vulkanske aktivnosti koje su se dogodile tijekom ljeta i jeseni 1999. g.

Prema Ivanu, kada se jednom ti događaji dogode, borci će se taka okupiti na katastrofalnu bitku. Na tom se mjestu Armagedon spomi­nje po prvi i jedini put u Bibliji. Ivan kaže da je vidio 3 nečista du­ha, u obliku žaba, kako izlaze iz usta zmaja, zvijeri i lažnog proroka.

Ti duhovi odlaze "kraljevima cijeloga svijeta" kako bi ih okupili za bitku "na mjestu koje se na hebrejskom zove Harmagedon" (Otkri­venje 16:13-16). Tako zli duhovi pozivaju "kraljeve cijeloga svije­ta" i njihove vojske u rat. Kao što su istaknuli mnogi "dispenzijski" autori i teolozi (nazvani "dispenzijski" jer tumače povijest kao niz oprosta od Boga), ljudske vojske borit će se na strani zla a ne na strani dobra. One će se boriti za Antikrista a ne za novoga Mesiju, što iznenađuje mnoge ljude koji pogrešno pretpostavljaju da će ljudi biti na strani dobra a ne zla u toj bitci. Potvrda dolazi od oskudnih detalja o toj stvarnoj bitci u Otkrivenju 19-20.

Zatim opazih otvoreno nebo, i pojavi se bijeli konj. Jahač na njemu zove se Vjerni i Istiniti; on sudi i vojuje pravedno. Oči su mu pla­men ognjeni, na glavi mu mnoge krune. On nosi napisano ime koje nitko ne zna osim njega. Obučen je u ogrtač umočen u krv, a njego­vo ime glasi: Riječ Božja. Pratile ga nebeske vojske na bijelim konji­ma, obučene u bijel, čist lan. Iz njegovih usta izlazi oštar mač da njime pobije pogane. On će nad njima vladati željeznim žezlom. On gazi tijesak vina uskipjelog gnjeva Boga Svemogućega. A na svom ogrtaču - na boku - nosi napisano ime: Kralj kraljeva i Gospodar gospodara ... Zatim opazih Zvijer s kraljevima zemlje i njihove vojske skupljene da zametnu rat protiv onog koji jaše na konju i protiv nje­gove vojske. Ali Zvijer bi uhvaćena zajedno s lažnim prorokom koji je u službi Zvijeri činio znakove i njima zaveo one koji su primili žig Zvijeri i klanjali se njezinu kipu. Oboje su živi bačeni u ognjeno jezero koje gori sumporom. A ostali su ubijeni mačem što izlazi iz usta jahača na konju; sve se ptice nasitiše njihova mesa. Potom opazih anđela gdje silazi s neba držeći u ruci ključ od Bezdana i velike verige. On uhvati Zmaja, staru zmiju - a to je đavao, sotona - i sveza ga za tisuću godina te ga baci u Bezdan, koji nad njim zaključa i zapečati, da više ne zavodi naroda dok se ne navrši tisuću godina. Poslije toga ima biti odvezan kratko vrijeme. (Otkrivenje 19:11-20:3)

Prema Knjizi Otkrivenja (20:4-6), nakon bitke, kada su snage zla poražene, oni ljudi koji su prije umrli kao mučenici vratit će se u život i vladati s Kristom u razdoblju od tisuću godina. Vodi se žestoka rasprava hoće li ta era slijediti nakon povratka Krista, kao što vjeruju takozvani predmilenijalisti, ili se ona događa u današnje vrijeme,

možda na nebu a ne na zemlji, kao što smatraju takozvani amileni-jalisti. Kada to razdoblje istekne, sotona će biti pušten iz zatvora i još će jednom obmanuti narode svijeta. Ti će narodi, uključujući one Goga i Magoga, koji se također spominju u Ezekielu 38-39 i o identitetu kojih se mnogo raspravlja, marširati onda protiv Jeruza­lema i vojske svetaca, ali će opet biti poraženi u konačnom sukobu između dobra i zla (Otkrivenje 20:7-10). Tada će se dogoditi Sudnji dan, svi će mrtvi ustati i bit će im suđeno prema onome što su uradili (20:11-15), te će započeti nova era (21:1-8).

Tako, nasuprot općem vjerovanju, bitka koja se treba voditi kod Armagedona ustvari ne bi bila posljednja koja je ikada vođena već pretposljednja, koja se događa tijekom prve faze konačnoga sukoba. Druga bitka, koja bi se vodila kod Jeruzalema nakon međurazdob-lja od tisuću godina mira (Otkrivenje 20:7-10) bit će konačna bitka u sukobu između dobra i zla. Prijeporno je gdje će se točno ta konačna bitka dogoditi, u Jeruzalemu ili oko njega, ali se smatra da je naj­vjerojatnija lokacija Dolina Jehoshaphat, što se temelji na moguće povezanim uputama u Ezekielu 38-39 i Joelu 3:1-16.

Međutim, neki autori, propovjednici i vjernici očito krivo tumače ili vrlo slobodno objašnjavaju tekst iz Knjige Otkrivenja. Neki ukra­šavaju jednostavan opis Armagedonske bitke detaljno prikazujući detalje prijašnjih događaja kao da su dio same bitke. Drugi spajaju te dvije bitke, odvojene razdobljem od tisuću godina, u jednu jedin­stvenu bitku i tvrde da će se Armagedon dogoditi u dolini Jehoshaphat pokraj Jeruzalema, da će Armagedon početi u Megidu ali završiti u Je­ruzalemu, ili da su Jizrelska dolina i dolina Jehoshaphat jedna te ista. Drugi opet - mnogi drugi - uvlače u svoju raspravu o Armagedonu detalje iz proročanstava opisanih u knjigama Ezekiela, Daniela, Zaha-rija i Joela, a ta se proročanstva mogu ali, i ne moraju povezivati.

Ponekad se čuje primjedba da ne postoji pravo brdo kod Megida, što je doista problem ako riječ Armageddon potječe iz hebrejskoga Har Megiddon i odnosi se na "brdo Megido". Neki znanstvenici smatraju da se to možda odnosi na planinu negdje u blizini Megida, kao što je brdo Carmel ili možda brdo Gilboa ili brdo Tabor. Drugi umjesto toga predlažu da Armageddon treba prevesti kao "Brdo okupljanja" a ne "brdo Megido", te da ta riječ upućuje na brdo Sion u Jeruzalemu a ne na Megido.

Međutim, Megido je doista brdo, iako napravljeno ljudskom ru­kom. Humak drevnoga Megida uzdiže se oko dvadeset metara iznad obližnje ravnice i ono ima dojmljiv izgled iz mnogih kutova. Ono je dosegnulo svoju današnju visinu još u Željeznom dobu, početkom prvoga tisućljeća pr. Kr., a u rimskom i helenističkom razdoblju bilo je još više. U početku se ono doimalo još višim jer je tlo doline oko Megida u to vrijeme bilo niže nego što je sada. Velike naslage zemlje i mulja nataložile su se u prošle dvije tisuće godina, možda čak 3 metra visoko, kao rezultat poplava i sličnih pojava. U svakome slučaju, nema nikakve sumnje da su ljudi vidjeli Megido kao "brdo" u vrijeme kada je Ivan pisao Knjigu Otkrivenja u prvom stoljeću po. Kr., pa prema tome ne postoji problem ako riječ Armageddon pro­tumačimo da dolazi od Har Megiddon i da se stoga odnosi na Me­gido i, proširenjem značenja, na okolnu Jizreelsku dolinu.

Ali zašto je Ivan izabrao Megido i Jizreelsku dolinu kao mjesto za kataklizmičku bitku? Zašto ne Jeruzalem, ili Rim, ili čak Atenu? Najvjerojatnije, objašnjenje nas vraća natrag na smrt Jošije, kralja Judeje koji je bio posljednji pravi (tj. ne marionetski) vladar što je potekao od Kuće Davidove. Jošija je bio ubijen u bitci kod Megida 609. pr. Kr., a ubio ga je egipatski faraon Neko II. Zlodjelo koje je učinjeno nad tim dobrim i pravednim kraljem, kojega su mnogi do­življavali kao "drugoga kralja Davida", trebalo je osvetiti, a koje je mjesto bolje za osvetu od lokacije na kojoj je ubijen? Štoviše, upra­vo kao što je Jošijina smrt kod Megida okončala eru Božjega kraljev­stva u obliku Kuće Davidove koja je vladala najprije nad Ujedinjenim kraljevstvom a zatim nad južnim dijelom Davidova kraljevstva, ot­prilike, od 1000. do 600. g. pr. Kr., tako će i buduća Armagedonska bitka kod Megida otvoriti novu eru i ponovo uspostaviti Božje kra­ljevstvo. Ivan, autor Knjige Otkrivenja, sigurno je poznavao priču o Jošuji i njegovoj smrti kod Megida, koja se spominje na dva mjes­ta u Bibliji ( Kraljevi II 23:29-30 i Ljetopisi II 35:20-24), a o njoj govori i Josip, kao što sam obrazlagao u 4. poglavlju.

Ivan je najvjerojatnije poznavao i proročanstva iz Staroga zavje­ta koja se mogu naći u Knjizi o Zahariji, a koja spominje Megido u kontekstu obnove Davidova Jeruzalema: "U onaj dan plač veliki će nastati u Jeruzalemu, poput plača hadad-rimonskog u ravnici megi-

donskoj" (Zaharija 12:11). Zaharijina proročanstva u toj knjizi također se tiču konačne bitke između Boga i "svih naroda koji su došli pro­tiv Jeruzalema" (12:9). To svakako ne bi bilo promaknuto Ivanu i možda je utjecalo na lokaciju konačnih bitaka u njegovim proročan­stvima zabilježenima u Knjizi Otkrivenja.

Uza sve to, do prvoga stoljeća po. Kr. brojne su se bitke vodile kod Megida i u Jizreelskoj dolini (četiri kod samoga Megida, četiri na brdu Tabor i jedna na brdu Gilboi, jedna na brežuljku Moreh/Endor, jedna u gradu Jizreelu, a dvije u široj Jizreelskoj dolini). Iako Ivan nije mogao znati za sve te bitke, on je bez svake sumnje znao za one koje su opisane u pričama u Bibliji, to jest, one u kojima su sudjelovali Debora, Gideon, Šaul i Jošija. Vjerojatno je znao za one koje su se vojevale bliže njegovu vremenu, to jest, za one tijekom helenističkoga i rimskoga razdoblja, kao što su bitke na brdu Taboru 218, pr. Kr., 55. pr. Kr. i 67. po. Kr., od kojih je posljednje dvije zabilježio i opisao Josip. Moglo je izgledati logičnim da će regija koja je doživjela tako mnogo bitaka i tako mnogo prolijevanja krvi u prošlosti biti priklad­na lokacija za pretposljednju "Majku svih bitaka".

Stoga bismo mogli rekonstruirati Ivanov proces razmišljanja ka­ko slijedi: Prvo, bilo je očito da se Armagedonska bitka treba voditi u Palestini, jer je tu Isus živio i umro. Ali gdje će se u Palestini ona voditi? Više se bitaka vojevalo u Jizreelskoj dolini - a Ivan je znao za barem sedam njih - nego bilo gdje drugdje u Palestini, pa bi stoga to bilo logično mjesto. Zatim, izabirući konkretan lokalitet unutar same doline, te suočen s izborom brda Tabora (gdje se dogodilo Kri­stovo Preobraženje), brdom Gilboom, brežuljkom Morehom, te drev­nim mjestima Megidom i Jizreelom, ističe se humak Megido zbog toga što se smrt Jošije povezuje u narodu s tim jedinstvenim mjestom, a možda i zbog toga što se Megido spominje u Zaharijinim proročan­stvima. Bilo bi doista primjereno da se rađanje nove ere dogodi točno na mjestu na kojemu je umro posljednji potomak Kuće Davidove i gdje se ugasila zadnja iskra razdrmanog Ujedinjenog kraljevstva koje su uspostavili David i Salomon. Tako će se, prema Ivanovim proračunima, pretposljednja bitka između Dobra i Zla najvjerojatnije dogoditi "na mjestu koje se na hebrejskom zove Armageddon", na "brdu Megido".

Dakle, kada će se dogoditi Armagedonska bitka, ako se uopće dogodi? Današnja predviđanja da se ona treba dogoditi ili da se tre­bala dogoditi na prijelazu tisućljeća su neutemeljena, jer je početak tisućljeća došao i prošao mirno, iako je većina ljudi vjerovala u su­protno. Kada je redovnik Dionizije Egzigus u šestome stoljeću poku­šao izračunati točnu godinu Kristova rođenja i neizravno stvorio kalendar koji danas koristimo, te sustav računanja godina prije i poslije Krista, on je pogriješio za nekoliko godina. Kao ishod toga, danas smatramo da se Kristovo rođenje zbilo 4. godine pr. Kr., a ne izme­đu 1. godine pr. Kr. i prve godine po Kr., kao što je Dionizije izraču­nao. Ako bismo htjeli pravilno podesiti naše kalendare morali bismo dodati četiri godine našem današnjem datumu. Prema tome, novi milenij je stvarno došao između 1996. i 1997. g. bez ikakvih većih promjena ili trajnih loših učinaka. Usprkos strašnim predviđanjima "dispenzijskih" autora, i drugih koji tvrde da su vidjeli znakove što prethode Armagedonu i koji se događaju ili su se već dogodili oko nas,14 ne postoje jasne naznake kada će se (ili hoće li se) Armagedon dogoditi. Međutim, uzimajući u obzir vojnu povijest Megida i Jiz-reelske doline u proteklih četiri tisuće godina, možda je samo pitanje vremena kada će se sljedeća bitka dogoditi u tome području.

Što u tome području privlači bitke i što je dovelo do skoro stal­noga ratovanja u proteklih četiri tisuće godina? Na početku ove knjige usporedio sam Jizreelsku dolinu sa sastajalištem dviju tektonskih ploča, kada pritisak i napetost često imaju za ishod kataklizmičke događaje čije se posljedice osjećaju nadaleko, kako prostorno tako i vremenski. Rekao sam da će samo stalno proučavanje toga područja priskrbiti odgovore na takva pitanja. Sada, kada smo detaljno zavi­rili u vojnu povijest Megida i Jizreelske doline, možemo li doći do ikakvih zaključaka kao rezultata naših istraživanja? Koje lekcije možemo naučiti iz trideset i četiri bitke koje su se vojevale u Jizreel-skoj dolini u prošlih četiri tisuće godina?

Moj iskaz ovdje poslužit će samo kao poticaj za raspravu, a ne kao njezin kraj. Tako bi trebalo biti u svim raspravama takvoga obi­ma. Pa ipak, u ovom trenutku možemo dati nekoliko jezgrovitih primjedbi. Da počnemo s najočitijim zapažanjima. Iako su Megido i Jizreelska dolina sami po sebi vrijedni pozornosti, ono što ih čini

još vrednijima je činjenica, da su oni doslovce bili na putu svakome tko je želio proći od sjevera prema jugu ili od juga prema sjeveru, bez obzira na razdoblje. Jizreelska dolina bila je, ukratko, glavno raskrižje, jer je ona također nadzirala putove od istoka prema zapadu i zapada prema istoku. Stoga, tkogod da je nadzirao Jizreelsku dolinu, bilo to zauzećem Megida, Jizrela, brda Tabora, ili bilo kojega dru­goga istaknutoga grada ili mjesta koje se uzdizalo i propadalo kroz tisućljeća, nadzirao je i trgovinu i promet kroz to područje, bili to tr­govci ili ratnici, nomadi ili kraljevi.

Postoji također nešto u vezi s tom dolinom, neko zemljopisno, ne znam, koje kako se čini, dovodi velike osvajače kroz vrijeme kao nigdje drugdje. Kao što je Napoleon prikladno rekao, "Ne postoji nijedno mjesto na cijelome svijetu pogodnije za rat od ovoga.... /Ono je/ najprirodnije bojno polje na cijeloj zemlji." Doista, malo drugih područja svijeta mogu se pohvaliti da su vidjela tako mnogo različitih vojski i tako mnogo slavnih vođa kako marširaju kroz njihove zemlje. Možda se u tom pogledu mogu spomenuti samo Trojanska ravnica i susjedni predjeli koji graniče s Hellespontom, ili pak ravnica i dolina kojom dominira beotijska Teba u Grčkoj, ali čak i ta područja blijede u usporedbi s pravom paradom vojnih sukoba koje čine krvavu po­vijest Jizreelske doline. Djelomice, to je i zbog jedinstvenog smješ­taja Jizreelske doline na rubovima Egipta, na kraju carstava i na pu­tu snovima o slavi.

Da završimo vedrijim krajem, želio bih spomenuti dva važna za­pažanja koja se tiču Armagedonske bitke, onako, kako ju je prore­kao Ivan u Novome zavjetu (Knjizi Otkrivenja). Prvo i najvažnije, rekao bih da će tijekom bitke Megido i Jizreelska dolina biti još jed­nom "osporavani obod" - jer će to bit područje na kojemu će se bori­ti snage dobra, s jedne strane, i snage zla, s druge strane, od kojih nijedne ne žive danas u samoj dolini. Uzimajući u obzir prošlost Jiz­reelske doline, u kojoj se skoro trećina bitaka koje su se tamo vodile zbog statusa osporavanoga oboda, to nas ne bi trebalo iznenaditi. Još važnije, već sam istaknuo (u 6. pogl.) kako je u 13 bitaka koje su se vodile, u kojima nijedna strana nije stalno živjela u Jizreelskoj dolini, strana koja je stigla druga (tj. bila zadnja na bojnom polju) dobila bitku u deset od trinaest slučajeva. To je doista dobra vijest,

jer će prema Ivanu snage neba stupiti u Armagedonsku bitku tek nakon što se "kraljevi cijeloga svijeta" već okupe u Jizreelskoj doli­ni. Stoga bih mogao riskirati sasvim neznanstveno a ipak dobrodoš­lo predviđanje (možda sa 75 % sigurnosti, ako su prethodne bitke koje su se vodile u dolini ikakva naznaka), da snage dobra s neba imaju izgleda poraziti snage zla, ako i jedino zbog toga što će zadnje stići na bojno polje Megido u Jizreelskoj dolini.

U svakom slučaju, pretpostavljajući da se ljudska vrsta neće pro­mijeniti u bliskoj budućnosti, postoji vrlo stvarna mogućnost, da će, iz bilo kojih razloga, doći do daljnjih bitaka u Jizreelskoj dolini od današnjega vremena do konačne Armagedonske bitke. Pripremajući se za mogućnost budućih bitaka, a osobito pokušavajući ih spriječi­ti, današnji stanovnici Jizreelske doline, pa i svijet kao cjelina, imali bi korist, kada bi zapamtili krvavu povijest te male doline i da uvijek imaju na umu poznatu rečenicu koja se pripisuje Georgeu Santaya-ni, "Oni koji ne mogu zapamtiti prošlost osuđeni su, da je ponavljaju." U slučaju Megida i Jizreelske doline, popis propalih ponavljača povijesti već je daleko duži nego za bilo koje mjesto na zemlji. Ostaje nam da vidimo koliko još sudionika i koliko još bitaka treba pridodati tom popisu prije nego što nam se Armagedon pojavi pred vratima.