CITATIRANJE

Definicija:

Pod citiranjem se podrazumijeva od riječi do riječi navođenje tuđih dijelova teksta ili riječi koje se

mogu izvorno provjeriti.

Osnovno pravilo:

U znanstvenom i stručnom pisanom djelu tuđi se tekst mora jasno i nedvosmisleno odvojiti od autorova

teksta. Stoga tuđi tekst stavljamo u znakove navoda!

Kako citirati?

Pri uporabi citata autor mora paziti na omjer tuđega u odnosu na vlastiti tekst. Vlastito razmišljanje ne smije

biti podređeno citatima. Rad ne smije biti gomila prikupljena i nabacana materijala! Citati se moraju

skladno inkorporirati u cjelinu izložene tematike.

1

Koristan savjet:

Ako je citat kratak (do četiri retka), stavlja se u vlastiti tekst pod navodnim znakovima. Ako je citat veći od

četiri retka, onda se redovito izdvaja na sljedeći način:

Citat se odvoji od prethodnoga teksta s dva razmaka između redova; isto se tako odvojiti i od teksta koji slijedi iza njega. Tekst citata bit će uvučen u odnosu na lijevu i desnu marginu otprilike za jednu tabularnu jedinicu. Razmak između redova u tom citatu jest jedan, a ne veći. Radi li se kompjutorski, ovakvi se citati redovito pišu manjim slovima (primjer: veličina slova teksta 12, citata 10). U tom se slučaju tekst ne mora nužno stavljati u navodne znakove.

Uvijek imati na umu:

Citate treba pisati vjerno i brižljivo. Jedan od najvažnijih pokazatelja nečije sposobnosti za znanstveni rad jesu

točnost, vjernost, jasnoća i ispravnost kojom ta osoba citira u svojim pisanim radovima.

Intervencije u tuđem tekstu (citatu):

a) ako se u citatu ispušta koja riječ ili dio teksta, na to svakako treba upozoriti i to trima točkicama u uglatim

zagradama […]. Pritom treba imati na umu da istrgnuti citati mogu biti vrlo opasni jer se njima može bitno

izmijeniti smisao autorovih misli.

2

- Primjerice:

Aristotel o tome kaže sljedeće: «Činim se da se dobro sastoji kako u kojoj radnji i vještini: drugo je npr. dobro

u medicini, drugo u strategiji itd. Što je dakle dobro u svakoj vještini? Zasigurno ono radi čega se u svakoj sve

ostalo događa. To je u medicini zdravlje […] u drugim vještinama opet nešto drugo, u svakom djelovanju i

htijenju cilj. […] Ako, dakle, za sve što pripada ljudskom djelovanju postoji neki cilj, onda je on dobro koje

treba postići djelovanjem.»

b) Ako je autor kojega citiramo napravio očitu pogrješku u odnosu na stil ili na informaciju, u citatu treba

prenijeti tu pogrješku (citat je vjerna reprodukcija tuđega teksta!), ali na tu pogrješku treba upozoriti, ito

stavljajući odmah iza riječi u kojoj se nalazi pogrješka u uglatu zagradu izraz sic! napisan masnim slovima ili

u kurzivu [sic!].

- Primjerice:

Jaspersov stav prema masi možda najbolje ilustrira sljedeći tekst: «Sve sam više sumnjao u rečenicu: 'Glas

naroda je glas Božiji [sic!]', ukoliko taj 'glas naroda' potiče od masa. Nisam mogao a da u duši ne prezrem

svakog koga je obuzeo taj zanos.»

3

c) Ako se u citatu nalazi neka nerazumljiva riječ ili rečenica, na njih se može upozoriti masnim upitnikom (ili u

kurzivu) u uglatim zagradama [?]. Želimo li pak čitateljevu pozornost svratiti na određenu riječ ili rečenicu u

citatu, iza njih ćemo staviti uskličnik, masnim slovima ili u kurzivu, u uglatim zagradama [!].

d) Ako je citat u originalu napisan kurzivom ili masnim slovima (bold), takvim ga moramo i mi donijeti.

Međutim, ako citat nije napisan masnim slovima ili kurzivom, a mi želimo istaknuti neki dio teksta ili riječ

koju citiramo, u tom slučaju u kutnim zagradama odmah nakon naše intervencije stavimo [istaknuo autor], ili

[podvukao autor], ili [kurziv je autorov]. To se isto može napisati u pozivnoj bilješci.

e) Sve interpunkcijske znakove kojima završava citirani tekst možemo prilagođavati našem tekstu, samo upitnik i

uskličnik ostaju nepromijenjeni.

- Primjer:

Tekst: «Pati bez suze, živi bez psovke, / i budi mirno nesretan.» koji završava točkom, u našem će tekstu

ostati bez te završne točke: «Pati bez suze, živi bez psovke, i budi mirno nesretan», uskliknuo je Ujević u

trenutku posvemašnjega razočarenja vlastitom sudbinom.

4

No, sljedeći citat završava uskličnikom pa ga i u samom citatu moramo sačuvati: «Čovječe pazi / da ne ideš

malen / ispod zvijezda!» poručuje nam veliki Šimić.

f) Početna riječ jedne citirane rečenice koju unosimo u svoj tekst tako da se više ne nalazi na početku rečenice

može se napisati malim slovom.

- Primjerice:

Dostojevski piše da onaj «tko voli ljude, taj voli i radost njihovu». Originalni tekst: «Tko voli ljude, taj

voli i radost njihovu.»

g) Također, neki citat može početi velikim slovom iako se njegova prva riječ u originalom tekstu nalazi u sredini

rečenice i napisana je malim slovom. No, obično se u tom slučaju stave navodni znakovi, zatim tri točkice i u

nastavku citat kako je u originalu, malim slovom. Uvrštavanje nekoga citata (riječi ili rečenice) u kontekst

naše rečenice zahtijeva ponekad promjenu u padežu ili u licu. Npr. originalni tekst: «Tehnički je napredak

zapravo Damoklov mač koji svima prijeti». Naš tekst: Suvremenu tehnologiju autor naziva

«Damoklovim mačem».

5

h) Nekada je nužno u citiranom tekstu učiniti neko objašnjenje radi boljega shvaćanja teksta. Takav, kao i svaki

drugi dodatak u originalni tekst, treba staviti u kutne zagrade.

- Primjerice:

«Išao je i sam pješice [Rašica], ali još u alkarskom odijelu, da se umije i opraši.»

Citat unutar citata:

Ako postoji citat unutar citata, tada ćemo uporabiti polunavodnike ('…') ili neku drugu vrstu navodnih

znakova.

Izostavljanje navodnika:

U nekim slučajevima, ako je tekst kratak, mogu se izostaviti navodni znakovi. Tada se citat stavlja u kurziv: U

Matejevu Evanđelju Isus govori: Dajte caru što je carevo, a Bogu što je Božje.

Važno pravopisno pravilo:

Navodni znak kojim završava citat treba staviti prije interpunkcijskih znakova ako ti znakovi nisu sastavni dio

citata i prije broja koji upućuje na podnožnu napomenu. «Smrt je preseljenje iz kuće u kuću»1, napisao je

Meša Selimović. A ako su interpunkcijski znakovi dio citata, navodni znak treba staviti iza njih.

6

BILJEŠKE (NAPOMENE, REFERENCE, FUSNOTE)

Postoje tri vrste pozivnih bilježaka:

1. Dokumentarne ili bibliografske napomene.

One moraju precizno uputiti čitatelja na bibliografski izvor kojim smo se služili.

2. Eksplikativne napomene.

Služe kao dopunska objašnjenja pojedinih dijelova izlaganja, određenih podataka, informacija,

stavova, činjenica ili spoznaja koji se nalaze u tekstu. Mogu sadržavati dopunske informacije, razne

ideje, usporedbe, primjedbe i slično.

3. Komparativne napomene.

Služe za upućivanje čitatelja na neki drugi izvor koji obrađuje istu ili sličnu problematiku.

7

Važno je znati:

U radovima kraćega opsega podnožne se bilješke nižu u jedinstvenome nizu; u opsežnijem radu (knjizi,

doktorskoj radnji i sl.) svako poglavlje ili veća cjelina može se odbrojčavati zasebno, od 1 nadalje.

Oznaka za bilješku može se pisati s lijeve ili s desne strane interpunkcijskog znaka.

a) s lijeve se strane interpunkcijskog znaka piše ako se bilješka vezuje na riječ koja prethodi interpunkcijskom

znaku ili kad se citira tekst kraći od rečenice, a bilješka se odnosi upravo za navedeni dio:

Primjeri:

Nakon što je korektura zadovoljavajuće napravljena, autor ili urednik daju svoju suglasnost za tisak, tzv.

imprimatur15, tako da potpišu stranice otiska.

__________________15 Latinski imprimatur – neka bude tiskano!

Ona [ljubav] se naime odvija između egzistencija u trajnom procesu potvrđivana i otkrivanja vlastite

egzistentnosti: to je uzajamna borba u kojoj "dolazimo k samima sebi"104.

______________________104 Karl JASPERS, Kleine Schule des philosophischen Denkens, R. Piper & Co. Verlag, München, 1965., str. 52.

8

b) s desne se strane interpunkcijskoga znaka piše ako se bilješka vezuje uz veću cjelinu – rečenicu ili odlomak

ispred pravopisnoga znaka

Primjer:

Prema Zimmermannovu mišljenju, svoju poziciju o ubačenosti u svijet i tjeskobnom stanju nezaštićenosti

Jaspers baštini od Schopenhauera i Kierkegaarda koji na život i opstanak u svijetu gledaju izrazito

pesimistički. Tomu treba pridodati i Nietzscheov utjecaj. On naime smatra da je u osnovi svijeta bol i

proturječje te da čovjek sam od sebe unosi vrijednosti u stvarnost dajući joj ljudski smisao. Slično rezonira

i J. P. Sartre za koga opstanak nije drugo doli "ubačenost" ("Geworfensein", po Heideggeru) u vremensku

neodoljivu struju gdje je besmisleno pitati za neki smisao.108

___________________108 Usp. isto, str. 5.

9

Katkada se u istom tekstu mogu upotrijebiti dva načina obilježavanja bilježaka – brojčanim oznaka i

zvjezdicama.

Primjer:

PREGLED KATOLIČKE I HRVATSKE PERIODIKE U BIH OD 1878. DO 1918.

S POSEBNIM OSVRTOM NA ČASOPIS BALKAN*

(…) Iako je tematika periodičnih izdanja u BiH prilično dobro proučena te su objavljene i neke bibliografije,1

ipak u svim dosadašnjim studijama, pa i onim najozbiljnijima, ima ozbiljnih previda koje treba popraviti.

_____________________* Prikazani rezultati proizašli su iz znanstvenoga projekta "Katolicizam, islam i pravoslavlje u identitetskim procesima u BiH", provođenoga uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.1 Usp. npr. Đorđe PEJANOVIĆ, Štampa Bosne i Hercegovine 1850-1941, Sarajevo, 1949.

10

EUROPSKI SUSTAV PISANJA POZIVNIH BILJEŽAKA

Njegova glavna obilježja:

a) pisanje bilježaka na dnu stranice, eventualno na kraju poglavlja ili na kraju cijeloga rada

b) podatci o bibliografskoj jedinici prvi se put donose cjelovito, a svaki drugi put u skraćenom obliku

c) uporaba kratica

Važno pravilo:

Fusnota mora biti barem toliko koliko se na popisu literature nalazi bibliografskih jedinica!

Pravopisno-tehnička pravila:

a) bilješke, iako kratke, uvijek se stavljaju jedna ispod druge

b) razmak unutar bilježaka uvijek je jedan, odnosno najmanji mogući

c) bilješke uvijek nakon broja počinju velikim slovom i uvijek završavaju točkom.

11

ELEMENTI BILJEŽAKA

Za knjige:

- Meša SELIMOVIĆ, Derviš i smrt, IP Veselin Masleša, Sarajevo, 1977., str. 111.

- Ratko ZELENIKA, Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, Ekonomski fakultet u

Rijeci, Rijeka, 42000., str. 487.

- Branko BOŠNJAK, Povijest filozofije, sv. 1, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1993., str. 323.

- Immanuel KANT, Kritika čistoga uma, prev. Viktor D. Sonnenfeld, Nakladni zavod Matice hrvatske,

Zagreb, 1984.

12

Mogući nedostatci:

a) ako nije upisano ime autora, bilješka počinje naslovom djela

b) ako na knjizi nije otisnuta godina izdanja, a autor je odnekud za nju doznao, onda se godina stavlja u uglatu

zagradu; ne znamo li za godinu, u uglatu ćemo zagradu staviti [b.g.] (b.god.) – bez godine, ili lat. [s.a.] (sine

anno = bez godine izdanja)

c) ne znamo li za mjesto izdanja, u zagrade staviti kraticu [b.mj.] ili lat. [s.l.] (= sine loco – bez mjesta)

d) ako je na djelu upisan pseudonim, a znanstvenik je doznao pravo ime, stavit će to pravo ime u uglatu zagradu

iza pseudonima; radi li se o prijevodu, u tom se slučaju obično navodi i ime prevoditelja (iza broja izdanja!)

13

Iznimno važno:

Svaki sljedeći put informacije o istom djelu donose se u skraćenom obliku!

a) ako je korišteno samo jedno djelo od jednoga autora, onda možemo napisati ovako:

M. SELIMOVIĆ, nav. dj., str. 65.

M. SELIMOVIĆ, n. dj., str. 65.

ili

M. SELIMOVIĆ, op. cit., p. 65.

M. SELIMOVIĆ, o. c., p. 65.

b) ako smo se služili dvama ili više djela istoga autora, u skraćenom obliku citiranja moramo paziti da ne dođe do

zbrke; u tom slučaju ne možemo pisati: op. cit. ili nav. dj. jer ne bismo znali na koje se djelo ta kratica odnosi; tada

moramo napisati ime i prezime autora (za ime je dovoljan inicijal) te barem prvu riječ djela (ako je naslov duži) iz

kojega citiramo i, naravno, broj stranice (netko osim toga još stavlja i kraticu nav. dj./op. cit.):

Primjer:

14

R. ZELENIKA, Metodologija…, str. 488.

ili

R. ZELENIKA, Metodologija…, nav. dj., str. 488.

c) ako je sljedeća bilješka iz djela koje je navedeno u prethodnoj bilješci, onda se piše ovako:

Isto, str. 90.

ili

Ibidem, p. 90.

ili

Ibid., p. 90.

ili

Ib., p. 90.

d) ako je sljedeća bilješka iz istoga djela i na istoj stranici kao prethodna, dovoljno je napisati kraticu: Nav. mj.

ili Loc. cit. (loco citato)

15

e) ako se od jednoga autora citiraju dva ili više djela jedno za drugim, drugi i svaki sljedeći put, umjesto da se

ponovno pišu ime i prezime, može se napisati kratica: Isti, Idem (Id.).

Treba razlikovati:

- kratica Isti (Idem) označava istoga autora, ali ne i isto djelo kao u prethodnoj fusnoti

- kratica Isto (Ibidem) označava istoga autora i isto djelo, ali različitu stranicu

- kratica Nav. mj. (Loc. cit.) označava istoga autora, isto djelo i istu stranicu kao u prethodnoj

bilješci.

Cilj uporabe kratica jest izbjegavanje nepotrebnih ponavljanja istih podataka, no pritom se čitatelja ni u kojem

slučaju ne smije dovesti u dvojbu.

16

- Klasične autore redovito treba navesti u skraćenom obliku, pa i prvi put. Treba navesti ime autora (redovito

skraćen), naslov djela (kurziv i obično skraćen), broj knjige, poglavlja, paragrafa, eventualno redaka, tako da

bude jasno gdje tekst započinje i gdje završava. Slijede prezime uređivača izvora (kritičkoga izdanja) ili zbirke

u kojoj je izvor izdan, broj sveska ako je potreban, zatim stranica početka i završetka teksta.

Primjeri:

Arist., Metaph. IV 12, 1019a,15 – 1020a,6; Jaeger, str. 103-106.

Plato, Resp. VI 18,506b; Chambry, str. 134.

Thomas Aq., Sum. theol. II, q. 64, a. 7, ad 3.

- Knjige Svetoga pisma Staroga i Novoga zavjeta citiraju se tako što se naslov knjige piše općevažećim

skraćenicama, u kurzivu, s početnim velikim slovom, a zatim slijedi broj poglavlja i retka, navedeni arapskim

brojevima i međusobno odvojeni zarezom (Mk 3,5-7; Job 2,12).

17

Posredno citiranje:

Ako u tekstu donosimo citat koji nismo uzeli direktno iz djela autora kojemu pripada nego iz nekoga drugoga

autora koji donosi taj citat, to trebamo naznačiti u bilješci.

- Primjer:

René DESCARTES, Rasprava o metodi, Zagreb, NZMH, 1951., str. 33; citirano prema: Branko BOŠNJAK, Povijest

filozofije, sv. 1, Zagreb, NZMH, 1993., str. 150.

Parafraziranje:

Ako smo dio teksta nekoga autora parafrazirali, a ne doslovno citirali, onda ćemo bilješku započeti s Usp. ili

Cf. (Cfr. = confer) – usporedi. Pritom svakako treba izbjegavati citiranje neodređenoga broja stranica. Nije

dobro pisati npr.: str. 23 ss. (i sljedeće stranice), nego: str. 23-31. Ali je ispravno napisati 29 s. (i sljedeća), što

je isto ako napišemo 29-30. Želimo li čitatelja uputiti na neko djelo koje nismo citirali niti parafrazirali,

napisat ćemo: Vidi.

18

Za članke:

Za razliku od naslova knjige koji dolazi u kurzivu, naslov članka, bilo da se nalazi u nekoj knjizi, časopisu ili

novinama, piše se u navodnim znakovima, a naziv knjige, časopisa ili novina piše se u kurzivu.

a) iz knjige:

- Ivan SUPIČIĆ, «Humanizam i politika», u: Stjepan BALABAN (ur.), Kršćanstvo, Crkva i politika,

CPSNC, Zagreb, 1999., str. 17.

b) iz časopisa:

- Ivan KEŠINA, «Evolucionizam u prosudbi Antuna Bauera», Obnovljeni život, Zagreb, god. LIV (1999.),

br. 2, str. 193.

- Bonifac BADROV, «Teistički egzistencijalizam Karla Jaspersa», Dobri pastir, Sarajevo, god. XI-XII

(1962.), sv. 1-4, str. 25.

c) iz novina:

- Milan VUKADIN, «Pao prvi snijeg», Slobodna Dalmacija, Split, 11. prosinca 2002., str. 12.

19

Za enciklopedije i leksikone:

- Josip HAMM, «Archiv für slavische Philologie», Enciklopedija Jugoslavije, Leksikografski zavod,

Zagreb, 1958., sv. 3., str. 351.

- «Tehnika», Enciklopedija Leksikografskog zavoda, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1959.,

sv. 6., str. 378.

- Bratoljub KLAIĆ, «Tehnika», Rječnik stranih riječi, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2002., str.

1332.

20

Za propise:

- Konvencija Ujedinjenih naroda o prijevozu robe morem, 1978. (Hamburška pravila), «Međunarodni

ugovori – Narodne novine», 1992., 1, čl. 4.

- Zakon o visokim učilištima, «Narodne novine», 1993., 96, čl. 35.

21

Citiranje s interneta:

Citiranje s interneta ili drugoga on line sustava prilično je komplicirano pitanje koje do danas nije primjereno

riješeno. No, ustaljeno je navesti sljedeće elemente: 1. ime autora (ako je poznato), 2. potpuni naslov dokumenta u

navodnicima, 3. naslov rada u kurzivu (ako postoji), 4. datum publiciranja i posljednjih prepravaka, 5. potpunu

adresu unutar izlomljenih zagrada, 6. datum «posjeta» web stranici u zagradama.

Primjerice:

«Povijest Hrvata: Hrvatski kralj Dmitar Zvonimir», Kralj Dmitar Zvonimir, 15. 10. 2003.

<http://www.hrvati.virtualave.net/hr/vladari/zvo.html>

(17. 1. 2004.).

22

Pozor:

Način pisanja pozivnih bilježaka u znatnoj mjeri varira od autora do autora i od tiskare do tiskare. Pisac

znanstvenoga rada može se opredijeliti po svom ukusu i nahođenju za neki od tih načina, ali kada se već za njega

odluči, onda je dužan dosljedno ga i provoditi. Dosljednost je bitan zahtjev metodologije!

Pri pisanju bilježaka autor stalno treba voditi računa da se čitatelja mora precizno i nedvosmisleno uputiti na

bibliografski izvor iz kojega je preuzeta tuđa spoznaja, ideja i dr. Dobra metodologija odlika je dobroga i savjesnoga

istraživača i pisca znanstvenih i stručnih radova.

Ovdje valja reći i to da su elementi i redoslijed pisanja tih elemenata identični u pozivnim bilješkama i u

popisu korištene literature (literaturi, bibliografiji). Jedina je razlika što se u fusnotama piše broj stranice s

koje se citira, a toga nema u popisu literature. Zato se u popisu literature za članke navodi od koje do koje

stranice se nalaze u dotičnoj ediciji.

23

EUROPSKI PODSUSTAV POZIVNIH BILJEŽAKA U TEKSTU

Njegovo glavno obilježje:

Citat se direktno povezuje s bibliografskom jedinicom u popisu literature tako što se na kraju rečenice koja

sadrži tuđe podatke, spoznaje ili ključne riječi stavlja u uglate zagrade broj koji označuje redni broj

bibliografske jedinice, a bibliografske se jedinice u popisu literature slažu abecednim redom i tako dobivaju

broj prema mjestu koje zauzimaju u tome redu.

Primjer:

«Dva su bitna pravila citiranja. Prvo, citirati treba samo objavljene podatke. Neobjavljene podatke, članke koji su u

tisku, sažetke, teze ili sekundarne informacije treba izbjegavati. Ako ih je ipak prijeko potrebno navesti, može ih se

spomenuti u tekstu, u zagradi ili u bilješci ispod teksta. Drugo, svaki citat treba provjeriti prema originalu prije nego

li se rukopis pošalje u tisak. Najčešće su pogreške i najviše ih je baš u Popisu citirane literature!» [5:50]

Literatura:

[5] Vlatko SILOBRČIĆ, Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo, četvrto, dopunjeno izdanje,

Medicinska knjiga, Zagreb, 1998.

24

AMERIČKI ILI HARVARDSKI SUSTAV POZIVNIH BILJEŽAKA

Glavna obilježja:

a) bilješke se pišu odmah nakon citata u zagradama

b) pretpostavlja popis korištene literature

Elementi bilješke: prezime autora (bez imena ili inicijala), godina objavljivanja citiranoga djela te broj

stranice (ili stranica) s koje se preuzima tuđi tekst.

Primjer:

"Iz filozofije polazimo u život i iz života u filozofiju." (Zimmermann, 1945., 213)

Ovdje posebno treba voditi računa o slučajevima kada se rabe dvije ili više bibliografske jedinice istoga autora

koje su objavljene iste godine. Tada se svaka bibliografska jedinica označi s početnim malim slovom abecede:

(Zelenika, 1995a, 36).

25

U popisu literature redoslijed elemenata nešto je drugačiji negoli u europskome načinu. Naime, godina izdanja

dolazi odmah nakon prezimena i imena autora u malim zagradama.

Primjer:

ZELENIKA, Ratko (2000.) Metodika i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela, četvrto izdanje, Rijeka,

Ekonomski fakultet u Rijeci.

26

KRATICE U BILJEŠKAMA

Najčešće kratice u bilješkama su slijedeće:

a) hrvatske:

b. br. – bez broja

b. g. (b. god.) – bez godine

bilj. – bilješka

br. – broj

god. – godina

isti – isti autor

isto – isto djelo

izd. – izdanje

knj. – knjiga

mj. – mjesto

n.d. (nav. dj.) – navedeno djelo

nav. – navedeno (citirano)

par. – paragraf

pogl. – poglavlje

prev. – preveo, prevedeno

r. – redak

st. – stupac

str. – strana

sv. – svezak

tom – tom

usp. – usporedi

v. – vidi

27

b) latinske:

all. – allegatio = dodatak

alt. – drugo

ap. – apud = kod

art. – articulus = član

ca (cca) – circa = oko

cap. – caput = poglavlje

cf. (cfr.) – confer = usporedi

corr. – correxit = ispravio

etc. – et cetera = i tako dalje

i.e. – id est = to jest

ib. (ibid.) – isto (na istom mjestu)

idem – isti (autor)

loc. – locus = mjesto

loc. cit. (l.c.) – loco citato = nav.

mjesto

N.B. – nota bene = pripazi

N.N. – nomen nescio = ne znam

imena

num. – numerus = broj

op. cit. (o.c.) – opus citatum =

nav. dj.

p. (pag.) – pagina = strana

P.S. – post scriptum = naknadno

napisano

s.a. – sine anno = bez godine

s.l. – sine loco = bez mjesta

vid. – videtur = treba vidjeti

vol. – volumen = svezak

28