Četnički zločini nad hrvatima i muslimanima u bosni i hercegovini tijekom drugog svjetskog rata...

7/30/2019 Četnički zločini nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog rata (1941.-1945.).

http://slidepdf.com/reader/full/cetnicki-zlocini-nad-hrvatima-i-muslimanima-u-bosni-i-hercegovini-tijekom 1/25

Četnički zločini nad Hrvatima i Muslimanima uBosni i Hercegovini tijekom Drugog svjetskog

rata (1941.-1945.)

Published 25. oţujak 2012. Četnici su u krvavoj stvarnosti tijekom Drugoga svjetskoga rata

(1941.-1945.) izvršili više oblika zločina nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini, koji po svimmeĎunarodnim kvalifikacijama predstavljaju genocid. Pojam genocida predstavlja najteţi meĎunarodnizločin koji obuhvaća djela učinjena s namjerom da se potpuno ili djelomično unište narodne, etničk e,rasne ili vjerske skupine ljudi. Taj pojam je u novije vrijeme dopunjen novim meĎunarodnimdokumentima. Sve zemlje potpisnice obvezne su raditi na njegovom spriječavanju, a ukoliko do njegaipak doĎe, i na kaţnjavanju njegovih izvršitelja, bez obzira na vrijeme, jer ti zločini ne zastarijevaju.

MeĎutim, sve do potkraj 80-tih godina, četnički zločini su bili jedna od tzv. tabu tema, o kojoj se jednostavno nije smjelo u bivšoj SFRJ znanstveno istraţivati i pisati.Zato su ti zličini četnika jednostavnoprešućivani ili tek usput deklarativno spominjani, bez konkretnih podataka pa i brojčanih pokazatelja.Nasuprot tome, o stradanjima, zločinima i genocidu nad Srbima u Bosni i Hercegovini (i Hrvatskoj) odustaškog reţima, već od g. 1941 . gotovo jedino se govorilo i pisalo, često u sluţbi politike s netočnim izlonamjernim tvrdnjama, napose o toboţnjoj genocidnosti hrvatskoga naroda. Tako su do sada izostalasustavnija i potpunija istraţivanja ove problematike u cjelini. Tek s demokratskim promjenama od g.1989. počelo se i u zemlji pisati o genocidu nad Hrvatima i Muslimanima te o stvarnim ljudskim gubicimana području bivše Jugoslavije u ratu g.1941.-1945. No, još uvijek nemamo o tome znanstveno zasnovanestudije koja bi tu problematiku istraţivala i obradila u cjelini. Ovom prigodom ţelim ukazati na nekenajbitnije elemente iz četničkih planova i aktivnosti, rezultat kojih su njihovi zločini genocida tijekomDrugoga svjetskoga rata nad Hrvatima i Muslimanima na području današnje Bosne i Hercegovine.

Od svog osnutka g. 1903. četništvo je gotovo isključivo instrument nacionalističke i ekspanzionističkepolitike Srbije, pa tako i u Kraljevini Jugoslaviji (1918.-1941.). Tada ono pokraj vojske i policije,predstavlja jedno od sredstava obračuna s političkim protivnicima, a za očuvanje centralističkogavelikosrpskog političkog sustava, s kraljem na čelu, grubom silom i terorom. U Kraljevini Srba, Hrvata iSlovenaca 1921. započinje osnivanje četničke organizacije pod nazivom: “Udruţenje četnika za slobodu ičast otadţbine”, sa sjedištem u Beogradu. U početku u ovom udruţenju okupljaju se ratni veterani. Noubrzo počinje se primati u njega i one koji nisu ranije bili četnici, te isto postaje kao jedno od uporištavelikosrpske i hegemonističke politike. Jedan broj pododbora toga četničkog udruţenja nalazio se i na

http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/files/2012/03/2-Cetnicki_barjaktar.jpg



području Bosne i Hercegovine.Kako je ovo udruţenje bilo pod utjecajem Demokratske stranke, topoticajem Narodne radikalne stranke 1924. osnivaju se u Beogradu dva nova četnička udruţenja i to: “Udruţenje srpskih četnika za Kralja i Otadţbinu” i “ Udruţenje srpskih četnika “Petar Mrkonjić”.Oba ovačetnička udruţenja, kao i postojeće, iako su se deklarirala za jugoslavensku političku orjentaciju, imala suu osnovi stvaranje “Velike Srbije”, radi čega su traţila oslonac prvenstveno meĎu srpskim pučanstvom,širom Jugoslavije, pa tako i na području Bosne i Hercegovine. Radikalna stranka bila je najača srpska

politička organizacija u Bosni i Hercegovini a što su upečatljivo pokazali i skupštinski izbori na kojima sebroj dobijenih radikalskih glasova s 59.443 iz 1920. povećao na 183.308 u 1925 godini. Istodobno su jebroj dobivenih glasova na tadašnjim izborima na području Bosne i Hercegovine kod glavnih srpskihstranaka jako smanjio.Tako je Demokratska stranka od 18.500 dobivenih glasova 1920.g. spala 1925 na4.871 glas a Savez zemljoradnika od 55.108 spao na 26.326 dobivenih glasova.Te 1927.na skupštinskimizvorima Jugoslavenska muslimanska organizacija na području Bosne i Hercegovine dobila je 127.690glasova, a Hrvatska seljačka stranka 83.387 glasova. Ubrzo se počinju osnivati pododbori četničkihudruţenja na području Bosne i Hercegovine. Tako je već 1924. u Mostaru osnovan Okruţni odbor zaHercegovinu Udruţenja srpskih četnika “Petar Mrkonjić”. Dok je 1925. u Sarajevu osnovan OdborUdruţenja srpskih četnika za Kralja i Otadţbinu (tzv. Račićevih četnika). Oba radikalska četničkaudruţenja su se 1925. fuzionila u Udruţenje srpskih četnika “Petar Mrkonjić”za Kralja i Otadţbinu. StvarnivoĎa tog udruţenja do 1928. bio je Puniša Račić, ubica hrvatskih zastupnika u Narodnoj skupštini, uBeogradu, u koju je izabran 1927 kao predstavnik Radikalne stranke.Radi trzavica u vodstvu rad ovog

četničkog udruţenja postupno prestaje da bi 1929., nakon zavoĎenja kraljeve diktature, biloraspušteno.Tada većina članova prelazi prvotoj četničkoj organizaciji koja je nastavila uspješno djelovati.Udruţenje srpskih četnika imalo je zastavu jugoslavensku trobojku na čijim se stranama nalazio grbUdruţenja s natpisom “S VEROM U BOGA” a ispod “ZA KRALJA I OTADŢBINU” Zastava Udruţenja četnikaza slobodu i čast otadţbine bila je crne boje s mrtvačkom glavom u sredini, a na koplju se nalazio bijeliorao kao simbol monarhije i natpis “Za slobodu i čast otadţbine”.Dok su im pečati i značke bili isti –

dvoglavi bijeli orao s mačevima koji u kandţama nosi mrtvačku glavu s ukrštenim kostima. Te simbolezadrţaće kasnije i četnici Draţe Mihailovića.

Tih godina osnivaju se gotovo u svim većim mjestima Bosne i Hercegovine i nizu mjesta nastanjanihsrpskim pučanstvom, posebno u istočnoj Bosnii Hercegovini, četnički pododbori. Na čelu četničkogudruţenja u Kraljevini Jugoslaviji od 1929. do 1932. nalazio se vojvoda Ilija Trifunović Birčanin (koji tadapostaje predsjednik “Narodne obrane”), a od tada vojvoda Kosta Milovanović Pećanac. Udruţenje je imalo

već 1935. u zemlji 430 četničkih podobora s 213.210 članova, da bi se taj broj do 1938 g. povećao naoko 1000 četničkih pododbora s preko 500.000 članova. Uz četničke organizacije osnivaju se i druge podutjecajem četnika i u kojima isti djeluju. Posebno se nastoji okupiti omladinu pa je tako osnovana iorganizacija “Srpska nacionalna omladina” (SRNAO). Do 1926. već je na području Bosne i Hercegovinebilo osnovano 80 mjesnih organizacija SRNAO-a, u svim većim mjestima, sa oko 60.000. članova. Tu su još i slične organizacije kao “Narodna obrana”. “Organizacija jugoslavenskih nacionalista” (ORJUNA) i “Srpski kulturni klub”. Članovi ovih četničkih udruţenja i organizacija bili su po nacionalnosti oko 95% Srbia po zaniman ju većinom seljaci. U njima se nalazio manji broj Hrvata i Muslimana, uglavnom “jugoslavenskih nacionalista” i to preteţito u upravnim odborima i u nacionalno mješanim sredinama.Tako je do početka rata g. 1941 . osnovano i djelovalo, oko 300 u Bosni i Hercegovini (i oko 200 uHrvatskoj), različitih četničkih udruţenja te brojnih organizacija sličnog programa u kojima su četnicidjelovali a koja su se isticala terorom i okrutnošću te ubojstvima mnogih Hrvata, ali i mnogih Muslimana.

Pokušaji da se njihov rad zabrani uspjeli su samo na području Savske i Primorske banovine, ali ne i napodručju Vrbaske, Drinske i Zetske banovine (u sastavu kojih se nalaziolo preko 80% područja Bosne iHercegovine).

Tako su četnička udruţenja i organizacije u kojima su četnici djelovali nastavljaju i dalje nesmetano sradom gotovo na cijelom području Bosne i Hercegovine. Kroz ta udruţenja velikosrpska politika jeostvarivala svoj cilj. Nasilno je suzbijala i gušila svaku teţnju Hrvata i Muslimana za afirmacijom vlastitihnacionalnih vrijednosti. Istodobno, isticale su se srpske nacionalne vrijednosti, često kao jedine, a inastojalo se bezuspješno u Muslimana (i dijela Hrvata) razvijati srpsku nacionalnu svijest. Budući je uKraljevini Jugoslaviji Bosna i Hercegovina administrativnim putem bila razbijena na oblasti i od 1929. na



četiri banovine, ali tako da je u trima Srbima osigurana prevlast, dok su u četvrtoj prevlast imali Hrvati iMuslimani. Kako je i Hrvatska u toj drţavi nakon ujedinjenja g. 1918., ukidanjem Sabora i Vlade, hrvatskog domobranstva i policije, diobom područja na šest banovina g. 1929. (tako da je u četrimaSrbima osigurana prevlast), izgubila svoj povijesni identitet i svoju drţavnost koju je stoljećima imala.Zato je sve to dovelo do odgovarajućih protuakcija s hrvatske i muslimanske strane. Jedna od njih bila jeosnutak (1929.) ilegalnog ustaškog pokreta s ciljem stvaranja samostalne i neovisne hrvatske drţave,

izvan Jugoslavije, u koju bi ušla cijela Bosna i Hercegovina. S druge strane, bilo je kontinuirano jačanjehomogenizacije muslimanskog pučanstva oko Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) čije vodstvo je taktički varirajući izmeĎu velikosrpskih vlasti i opozicije nastojalo izboriti što povoljniji politički ali igospodarski poloţaj u Bosni i Hercegovini, te Kraljevini Jugoslaviji. Istodobno odvija se procesnezaustavljivog jačanja hrvatskoga narodnog pokreta predvoĎenog Hrvatskom seljačkom strankom(HSS), što su evidentno pokazali izbori g. 1938. HSS traţi rješenje hrvatskog pitanja u okviru Jugoslavije,što je velikosrpski monarhistički reţim zbog zaoštravanja meĎunarodnih prilika u Europi, gdje se naziraorat, te kako bi spasio drţavu od raspada, morao uvaţavati.

Tako je sporazumom Cvetković-Maček 26. VIII. 1939. nastala zasebna upravna cjelina BanovinaHrvatska, u sastavu Kraljevine Jugoslavije, ali s banskom upravom, Saborom te zakonodavnom,upravnom i sudskom autonomijom, koja joj se bez njezina pristanka nije mogla oduzeti i smanjiti. Usastav Banovine ušlo je 13 kotareva s područja BiH i kotar Šid, s područja Vojvodine, u kojima je hrvatsko

pučanstvo bilo većinsko, no bez hrvatskih povijesnih područja istočnog Srijema, te Boke kotorske sBudvom i Spičem. Banovina je imala površinu 65.456 km2 s 4,025.601 stanovnikom (po popisu iz g.1931.) od kojih je bilo 70,1 % Hrvata, 19,1 % Srba, 3,6 % Muslimana i 7,2 % ostalih. Protiv sporazuma,s hrvatske strane, bile su pristaše ustaškog pokreta jer njime nije riješeno hrvatsko pitanje kako su ga onizastupali, niti stvorena hrvatska neovisna drţava. S mus limanske strane protiv sporazuma izjasnila sevećina muslimanskog političkog vodstva, smatrajući ga nastavkom razbijanja B i H, u kojem sada uzsrpske sudjeluju i hrvatski političari, bez njihovog pitanja a na štetu muslimanskog pučanstva. Zato se onizalaţu da BiH postane zasebna autonomna političko-teritorijalna jedinica u svojim povijesnim granicama.No, uslijedile su i srpske protumjere. Tako su se uspostavi Banovine Hrvatske odlučno suprotstavile svesrpske stranke, osim SDS-a, nacionalističke i velikosrpske organizacije i udruţenja, kao i vojska iPravoslavna crkva koji su je smatrale opasnošću za srpstvo i opstanak drţave, najčešće reagirajući kaošovinisti i kao zagovaratelji svoga velikosrpstva. Zato su pokrenuli pokret “Srbi na okup” s ciljem da se ostalih šest banovina (Vrbaska, Drinska, Dunavska, Moravska, Vardarska i Zetska) spoje u jednu upravnu

cjelinu pod nazivom “Srpske zemlje”. U njihov sastav bi, po njima, ušli i svi oni dijelovi Banovine Hrvatskeu kojima srpsko pučanstvo ima većinu, kao i ona područja za koja Srbi smatraju da im iz geostrateških ipolitičkih razloga trebaju pripasti, poduzimajući pripreme za otpor (npr. u Kninu), što je još višezaoštravalo meĎunacionalne odnose. Radi unutarnjih i vanjskih čimbenika taj program nije sproveden uţivot, ali se od njega nikada nije odustajalo. Taj program stvaranja “Velike Srbije” na račun hrvatskihpovijesnih područja (ali i drugih) ostat će trajno opredjeljenje velikosrpskih i četničkih političkihekspanzionističkih krugova otada te tijekom Drugoga svjetskoga rata sve do naših dana i biti glavni uzrok njihovih zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima i ostalim nesrbima. Zato se ovaj predratni period idogaĎanja u njemu na području bivše Kraljevine Jugoslavije nikako ne smiju zanemariti.

Pred rat 1940. prišlo se osnivanju Četničke komande u sastavu vojske Kraljevine Jugoslavije i ustrojusedam bataljuna, pri svakoj armiji po jedan, ali ne i ozbiljnijem planu da se članstvo četničkih organizacijaiskoristi za gerilske operacije. Tako se je jedan bataljun nalazio u Mostaru a drugi u Sarajevu kad je izbio

rat, dok su se mnogi članovi četničkih udruţenja pri općoj mobilizaciji 1941. našli u vojsci. Ali utravanjskom ratu 1941. ovi odredi su se raspali a mnogi članovi četničkih udruţenja pali u njemačko italijansko zarobljeništvo, dok se vojvoda K. Pećanac, sa svojim četnicima u Srbiji odmah stavio u sluţbunjemačke okupacijske vojske. No, prije kapitulacije na više mjesta pripadnici četničkih udruţenja počinilisu masovnije i pojedinačne zločine nad Hrvatima i Muslimanima, pa tako i na nekoliko mjesta u Bosni iHercegovini.

Pri razmatranju i razumjevanju zbivanja, djelatntnosti i zločina četnika u Bosni i Hercegovini tijekomDrugoga svjetskoga rata treba imati u vidu upravo to meĎuratno razdoblje. Razdoblje (1921.-1941.)



osnivanja, ustroja i intenzivne djelatnosti četničkih udruţenja i sličnih organizacija u kojima četnici djeluju.Bilo je to razdoblje ţestokih političkih, vjerskih i nacionalnih konfrontacija, a što će se još više iskazatitijekom rata. Iako se većina rukovodilaca četničkih udruţenja s područja Bosne i Hercegovine, uslijedrazličitih okolnosti (odvoĎenje u zarobljeništvo, preseljenje u Srbiju i inozemstvo, uhićenje, zatvaranje istradanje) izvan nje ili izvan aktivnosti, ostali će se uključiti u obnovu i predstavljati osnovu četničkogpokreta tijekom rata. U tome će im pomoći i znatan broj onih četnika koji su iz Srbije i Crne Gore od

Draţe Mihailovića bili upućivani na rad, osnivanje i rukovoĎenje četničkim organizacijama i postrojb amana području Bosne i Hercegovine. Poglavito se to odnosi na časnike i dočasnike bivše jugoslavenskevojske koji će činiti rukovodeću strukturu četničkog pokreta u Bosni i Hercegovini. U četnički pokret će seuključivati i pripadnici raznih velikosrpskih političkih stranaka i društava kao i onih jugonacionalističkih, abiti će pokušaja da se u njega uključe prosrpski orijentirani Muslimani i Hrvati.

Krvava ratna zbivanja na prostoru razbijene Kraljevine Jugoslavije tijekom g. 1941.-1945. velikim dijelomsu rezultat i posljedica predratnih prilika i političkih odnosa, u novonastalim stanjima na terenu. Iskazalasu se u sukobljenim koncepcijama za obnovu Jugoslavije s jedne i nastojanja nesrpskih naroda s drugestrane, pogotovo Hrvata, da sačuvaju već uspostavljene autonomije ili nastoje uspostaviti neovisnenacionalne drţave izvan Jugoslavije. Poglavito se to očitovalo upravo na području Bosne i Hercegovine (iHrvatske).

Četnici su isticali da su dvanaestodnevnim ratom i vojničkim porazom, te okupacijom i razbijanjemJugoslavije od nacističke Njemačke i fašističke Italije te MaĎarske i Bugarske, koji su potom uslijedili,samo Srbi izgubili “drţavu i slobodu” (budući su oni Kraljevinu Jugoslaviju, gotovo svi smatrali samoproširenom Velikom Srbijom, te su se najčešće tako i ponašali), okrivljujući za to sve ostale nesrpskenarode, u prvom redu Hrvate i Muslimane. Posebno ih je pogodilo proglašenje 10. IV 1941. i potom ustroj “Nezavisne Drţave Hrvatske” (NDH), s cijelom Bosnom i Hercegovinom u njezinom sastavu (kao iSrijemom). No u sastavu NDH nije se našla Dalmacija od Zadra do Splita, istočni dio Konavala te Bokakotorska, zatim svi jadranski otoci (osim Hvara, Brača i Paga), kao i znatnog dijela Kvarnerskog primorja iGorskog kotara, što su anektirali Talijani (nazvavši to području svojom I. zonom), kao ni MeĎimurja iBaranje, koje su anektirali MaĎari. NDH je obuhvaćala površinu od 102.725 km2, brojila 6.640.000stanovnika i administrativno bila podijeljena na 22 velike ţupe s 141 kotarom, 19 kotarskih ispostava, 31gradom i 1.005 općina, te gradom Zagrebom, kao posebnim upravnim središtem. Srpsko pučanstvo je unjoj brojilo oko 30 % od ukupnog broja stanovnika. Prostor BiH obuhvaćao je površinu od oko 54.070 km

kvaratnih kilometara; bio podijeljen u 12 velikih ţupa, 55 kotareva, 16 kotarskih ispostava i 358 općina,dok je na njemu bilo 7 gradova, 364 varoši i 6.988 sela. Na tome prostoru prema posljednjem popisu1931. ţivjelo je prema vjeroispovjesti: 1,031.446 pravoslavnih, 645.175 muslimana, 496.013 rimokato lika,10.447 ţidova, 10.837 vjernika ostalih kršćenskih vjera ,6.697 grkokatolika i 49 bez vjere. NDH je bilapodijeljena demarkacijskom crtom, pravcem malo juţnije od Samobora, Gline, Dvora, Jajca, D. VakufaFojnice, Tarčina, Trnova, Prače, Rogatice i Višegrada, a sjevernije od B. Otoke, Sanskog Mosta, Vacvar Vakufa, Bugojna, Konjica, Kalinovika, Goraţda i Rudog. Sjeverno od te crte je njemačko, a juţno od njetalijansko okupacijsko područje.Nakon rimskih sporazuma 18. V 194l. talijanske postrojbe na područjuNDH, pa i Bosne i Hercegovine, postale su od okupacijskih posadne, predavši vlast ustašama.No to jepotrajalo kratko do izbijanja ustanka kada su Talijanu na osnovu sporazuma od 26. VIII l941. tijekomrujna i listopada izvršili reokupaciju cijelog svoga područja u NDH. Talijansko interesno i okupacijskopodručje u NDH tada je podijeljeno na II. i III. zonu.U II zoni Talijani su imali cjelokupnu vlast. Granica tezone na području Bosne i Hercegovine išla je nešto juţnije od Drvara, Glamoča, Kupresa, Prozora, Konjicai Uloga. U III zoni, koja ide do demarkacijske crte, Talijani su imali operativnu vlast nad postrojbamaNDH, a civilnu vlast NDH. Na području NDH uspostavljena je civilna, policijska i vojna drţavna vlast. Odpolitičkih organizacija u NDH jedino je bio dopušten rad ustaškim organizacijama, a osnivane su iposebne ustaške postrojbe.

Ustaški reţim provodio je politiku nacionalne i rasne isključivosti, što se posebno odraţavalo navišenacionalnom području Bosne i Hercegovine. Postojanje i djelovan je vlasti NDH ovisilo je od konkretnesituacije na dotičnom području, poglavito od aktivnosti partizanskih, a na nekim područjima i četničkihsnaga nakon izbijanja ustanka u ljeto 1941 ., kao i od interesa i volje okupatora. Za ustaško vodstvo na



čelu s dr. Antom Pavelićem nije se uopće postavljalo tzv. “muslimansko pitanje” u Bosni i Hercegovini,odnosno u NDH, jer je prihvaćalo tezu dr. Ante Starčevića o “muslimanima kao najčišćem dijelu hrvatskognaroda, čemu ne smeta i ne smije smetati vjerska različitost”.Dio muslimanskog političkog vodstva(poglavito iz bivše JMO) prihvatio je NDH i uključio se u ustaški reţim, dok je većina to nije učinila. Slično je bilo i s hrvatskim političarima s područja Bosne i Hercegovine (poglavito onima iz HSS-a), koji suprihvaćali drţavu ali ne i ustaški reţim.

Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani, najpoznatiji inajistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske drţave, pa tako ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da gotovo 90% područja NDH (umaksimalnom programu) predstavlja područja tzv. Srpske zemlje (uključujući tu cijelo područje današnjeRepublike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike Hrvatske), bez obzira na to što tapodručja nisu nikada bila sastavni dio srpske drţave i što u njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinupučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu i moraju ući samo u sastav tzv. “Homogene ili VelikeSrbije”, kako su je nazivali u dokumentima. Jedna od glavnih njihovih parola u BiH je “SrpskaBosna”.Glavni preduvjet za ostvarenje četničkih planova je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog imuslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom uključili u Veliku Srbiju. Tako često u BiHnailazimo na njihovu parolu “Borba protiv Turaka (tj. Muslimana) i Šokaca (tj. Hrvata).

To je jedan od razloga što, neposredno nakon proglašenja NDH, nailazimo i na prva masovnija ubojstvahrvatskog i muslimanskog pučanstva od strane četnika, te paljenje većeg broja kuća i cijelih sela u nekimpodručjima NDH. Tako su npr. četnički odjeli, koji su se nalazili u redovitoj vojsci Kraljevine Jugoslavije ibili namijenjeni za “specijalne akcije”, ili pojedini zapovjednici četnici u vojsci pri povlačenju, ubili su krajDervente od 11. do 13. IV. 1941. 17 civila Hrvata, od kojih je i 5 ţena (nakon čega se četnički bataljunpreko Doboja prebacio u Sarajevo gdje je razoruţan od njemačke vojske, a četnici upućeni uzarobljeništvo u Njemačku) a na području Čapljine od 13. do 15. IV. ubili su 20 Hrvata i 5 Muslimana izapalili 40 kuća te kraj Mostara 15. IV. ubili 5 civila Hrvata, od kojih 1 ţena, i zapalili sela Cim i Ilići,nastanjena Hrvatima, a takvih ubojstava bilo je u još nekim mjestima, kao početak i nagovještaj onogašto će ubrzo uslijediti.

Nakon prvoga šoka, uslijed okupacije i razbijanja Jugoslavije te stvaranja NDH, četnici su u BiH iHrvatskoj počeli, najčešće u suradnji i zajedno s komunistima, raditi na organiziranju oruţanog ustanka

Srba protiv hrvatske drţave kao takve, u ovom slučaju ustaške NDH (komunisti i protiv okupatora), apozivajući se na tradicije iz srpske prošlosti. Radi se istodobno na uspostavljanju veza a potom ipovezivanju s ostalim četničkim i nacionalističkim snagama na području bivše Jugoslavije (u prvom redu sonima u Srbiji). Isto tako se radi i na stvaranju četničkih programskih osnova, u kojima se jasno ističugenocidne namjere zločina prema Hrvatima i Muslimanima.

Tako je već 30. VI. I94I. dr.Stevan Moljević, advokat iz Banjaluke, jedan od kasnijih glavnih četničkihideologa i rukovoditelja u zemlji, izradio projekt: “Homogena Srbija” u kojem iznosi četnički program ogranicama, društvenom ustroju i vanjskoj politici “Velike Srbije” u obnovljenoj Jugoslaviji, nekolikomjeseci prije nego što će biti osnovan logor Jasenovac. Po tome projektu se “… Srbima nameće danasprva i osnovna duţnost: da stvore i organizuju homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničkopodručje na kome Srbi ţive…”. To je značilo uključenje u tu Srbiju Bosne i Hercegovine u cjelini i većegdijela Hrvatske, što je kartografski iskazano u posebnom promidţbenom letku, koji je uz prigodan tekst

kao u projektu širen na terenu. Da bi ta Srbija postala homogena tj. naseljena samo Srbima o stavljena jemogućnost “preseljavanja i izmjene ţiteljstva”, naročito Srba i dijela Hrvata, dok bi svi preostali Hrvati, sviMuslimani i nesrbi bili jednostavno “počišćeni”tj. fizički likvidirani.

U svezi s operacionalizacijom i ostvarenja svog programa Moljević je u pismu Dragiši Vasiću, takoĎer jednom od glavnih četničkih rukovodilaca, u veljači 1942. , u svezi granica i društvenog ureĎenjaposlijeratne “Velike Srbije” napisao: “…2) Što se tiče našeg unutrašnjeg pitanja, razgraničenja saHrvatima tu drţimo da treba odmah, čim se ukaţe prilika, prikupiti sve snage i stvoriti svršen čin:zaposesti na karti označenu teritoriju, očistiti je pre nego li se iko pribere. Zaposedanje bi se, mislimo,



moglo izvesti samo tako ako bi se jakim odredima zaposela glavna čvorišta i to: Osijek, Vinkovci, Slav.Brod, Sunja, Karlovac, Knin i Šibenik, te Mostar i Metković, a onda iznutra pristupiti čišćenju zemlje odsvih nesrpskih elemenata. Krivcima bi valjalo otvoriti put – Hrvatima u Hrvatsku, a Muslimanima u Tursku

(ili A lbaniju) U pogledu muslimana valjalo bi da naša vlada u Londonu odmah reši pitanje s Turskom, učemu će nas i Englezi pomoći. (Pitanje je!). Organizaciju za unutrašnje čišćenje valjalo bi odmahpripremiti, a moglo bi se, jer u Srbiji ima mnogo izbeglica iz svih srpskih krajeva …”.

Istodobno i grupa srpskih nacionalista koja je iz BiH i Hrvatske pobjegla u anketirani dio Dalmacije i tu seu svibnju 1941. povezala s talijanskom upravom, šalje talijanskoj vladi peticije u Rim zahtijevajući datalijanska vojska ponovo okupira i anketira Bosnu i Hercegovinu, cijelu Dalmaciju, zatim Liku, Kordun iBaniju, i na tim područjima ukine vlast NDH. To će talijanska fašistička vlada ubrzo koristiti za svojeekspanzionističke pretenzije i pritisak na NDH u pregovorima po izbijanju ustanka, kao i za razgovore,suradnju i organiziranje četnika na njezinom anketiranom i okupacijskom području u BiH i Hrvatskoj.

U srpnju i početkom kolovoza 1941. gotovo u svim područjima BiH i Hrvatske gdje je ţivjelo preteţitosrpsko pučanstvo izbio je opći ustanak Srba. Glavni pokretači i rukovoditelji ustanka bila su rukovodstvaKomunističke partije Jugoslavije i to Pokrajinski komitet KPJ za BiH u Bosni i Hercegovini i CK KPH uHrvatskoj, kao dijelovi jedinstvenog CK KPJ, iako je bilo mjesta gdje je izbio spontano, a u ponekimmjestima na čelu su mu se nalazili četnici ( kao npr. na području Srebrenice i Vlasenice, u istočnoj Bosni).

Tada u ustanku na tim područjima sudjeluje gotovo isključivo srpsko pučanstvo, a od pripadnika ostalihnaroda sudjeluju tek pojedinci i manje grupe, većinom članovi KPJ i SKOJ-a. Kao glavni razlog ustankaističu se zločini ustaškog reţima nad srpskim narodom te njegov spas od uništenja s ciljem rušenja NDH iobnove Jugoslavije. Dok komunisti nastoje ustanku dati narodnooslobodilački i antifašističko-nacističkikarakter uključujući u njega sve narode i nacionalne manjine s područja Jugoslavije i u tijeku rata izvršitiuspostavu svoje nove Komunističke vlasti, dotle mu četnici daju uglavnom nacionalni, odnosnonacionalistički i ekspanzionistički karakter, uključujući u njega gotovo isključivo Srbe, nastojeći zadrţatistari predratni velikosrpski sustav vlasti s kraljem na čelu. To će ubrzo dovesti do meĎusobne podjeleizmeĎu ovih dvaju pokreta na NOP, na čelu s komunistima, i četnike, te do meĎusobnih oruţanih borbikoje će trajati sve do kraja rata. Četnici od početka pa do kraja rata namjerno poistovjećuju čitav hrvatskii muslimanski narod s ustaškim reţimom, optuţivši ga za zločine ustaša prema Srbima u NDH, nastojećitako formalnim razlozima zapravo opravdati svoje zločine. Tako kroz cijelo to vrijeme četnici imaju izrazitogenocidni, antihrvatski i antimuslimanski karakter. Iz dokumenta četničke provenijencije proizlazi da su

razlozi koji oni navode za ustanak u NDH bili samo povod i formalne naravi dok su stvarni razlozi teţnjaza uspostavom etnički čiste Velike Srbije, a na račun povijesnih i nacionalnih teritorija hrvatskog imuslimanskog naroda (ali i nekih drugih). To će biti i osnovni uzrok četničkog terora i zločina genocidanad Hrvatima i Muslimanima u BiH i Hrvatskoj . Četnički pokret se sastojao od oruţanih i političkihorganizacija, koje su se pojavile i na području NDH ubrzo nakon kapitulacije Jugoslavije i proglašenjaNDH, i djelovale sve do kraja rata. Krajem g. 1941. nalazile su se pod jedinstvenim zapovjedništvomDraţe Mihailovića.

Potrebno je istaknuti da su izbjegličku vladu Kraljevine Jugoslavije kao legitimnu u lipnju 1941. prihvatileSAD i Velika Britanija, a u srpnju i SSSR – glavne velike sile antifašističke koalicije. Budući su Atlantskompoveljom od 14. VIII. 1941. bili odreĎeni ratni ciljevi sila antifašističke koalicije, meĎu kojima je bilonaznačeno i obnavljanje svih okupiranih drţava nakon rata, pa tako i Jugoslavije, time je njezina obnovabila osigurana. Upravo u to vrijeme na njezinom području, a poglavito na tadašnjem području NDH,

započinje graĎanski rat izmeĎu NOP-a sjedne i četničkog pokreta s druge strane na pitanju kakva će bitiobnovljena Jugoslavija. Četnički pokret je kroz cijelo vrijeme rata imao pomoć jugoslavenske emigrantskevlade i kralja Petra II., koji su se uglavnom nalazili u Londonu. Istodobno, četnički pokret je dobivaopodršku i pomoć zapadnih saveznika, poglavito V. Britanije do g. 1944. i potom SAD -a. U programu

aktivnosti četničkog pokreta tijekom i po završetku rata, što je u rujnu 1941. dostavljen jugoslavenskojkraljevskoj vladi, u ime političkog odbora četnika Draţe Mihailovića, voĎe pokreta, a koji je vladaprihvatila, nadopunjuje se Moljevićev projekt. U tome četničkom programu piše: “… Pripremati se da bi udanima sloma mogli izvršiti ove akcije… b) omeĎiti „defakto‟ srpske zemlje i učiniti da u njima ostanesamo srpski ţivalj. v) posebno imati u vidu brzo i radikalno čišćenje gradova i njihovo popunjenje sveţ im



srpskim elementom. g) izraditi plan za čišćenje ili pomeranje seoskog stanovništva sa ciljem homogenostisrpske drţavne zajednice. d) u srpskoj jedinici kao naročito teţak problem uzeti pitanje muslimana i pomogućnosti rešiti ga u ovoj fazi…”.

U “Instrukciji” četničkim odredima od 20. XII. 1941. o organizaciji, ciljevima i uporabi četničkih postrojbiD. Mihailović, koji je unaprijeĎen u čin generala i ubrzo postaje ministrom vojske u emigrantskoj vladi

Kraljevine Jugoslavije, otklanja sve dvojbe. Po njemu cilj borbe četničkog pokreta na čelu s kraljemPetrom je: “… Stvoriti veliku Jugoslaviju i u njoj veliku Srbiju, etnički čistu i u granicama predratne Srbije,Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srema, Banata i Bačke…”, “… čišćenje drţavne teritorije od svi hnarodnih manjina i nacionalnih elemenata…”, “… Stvoriti neposredno zajedničke granice izmeĎu Srbije iCrne Gore, kao i izmeĎu Srbije i Slovenačke, čišćenjem Sandţaka od muslimanskog ţivlja, a Bosne iHercegovine od muslimanskog i katoličkog ţivlja…”

Uz to je još kaţnjavanje svih “ustaša i muslimana” i krivaca “za našu aprilsku katastrofu” 1941., što suopet poglavito Hrvati i Muslimani, te naseljavanje Crnogoraca u očišćena područja, a za osiguranje svegatoga potrebno je osnivanje jednog “političkog tela”.

Kako se to prenosilo i obrazlagalo na terenu pokazuje i pismo zapovjednika Ozrenskog četničkog korpusaupućeno 13. II. I943. zapovjedniku Zeničkog vojno-četničkog odreda. Tu se uz iznošenje ciljeva četnikaprema Draţinoj “Instrukciji” kaţe i sljedeće: “… Moţda tebi i tvojim borcima izgledaju ovi ciljevi veliki ineizvedivi. Setite se velike borbe za osloboĎenje pod vodstvom velikog voţda KaraĎorĎa. Srbija je bilapuna Turaka (muslimana). U Beogradu i ostalim srpskim varošima stršale su muslimanske munare, a preddţamijama su Turci vršili svoja smrdljiva pranja kao što i sada rade u srpskoj Bosni i Hercegovini. Nastotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nasu otadţbinu. A poĎite danas kroz Srbiju. Nigdjenećete naći niti jednoga Turčina (muslimana), nećete naći čak niti jednoga njihovog groba (mezara)nijednog šiljka (nišana)…”. “… To je najbolji dokaz i najveće jamstvo da ćemo uspeti i u ovoj današnjojsvetoj borbi, i da ćemo istrebiti sve Turke iz ovih naših srpskih zemalja. Nijedan musliman neće meĎunama ostati… Seljake i ostali svijet sitni preselićemo u Tursku. Naša Vlada u Londonu posredstvomEngleske savezničke i prijateljske vlade nastoji da postigne u tom smislu pristanak Turske vlade (pa je otome Čerčil govorio u Ankari s g. Inenijem). Sve katolike koji su se ogrešili o naš narod u njegovimtragičnim danima, kao i sve intelektualce i sve ekonomski jače, nemilosrdno ćemo uništiti. Seljački svijet iisto tako sitni radni svijet poštediti i od njih ćemo napraviti prave Srbe, koje ćemo milom ili silom prevesti

na pravoslavlje.

Eto to su ciljevi naše velike borbe i kad doĎe odsudan čas mi ćemo ih ostvariti. Mi smo ih već u nekimdijelovima naše otadţbine i ostvarili…”.

Ovaj dokument najneposrednije ukazuje na izvore četničkog zločina genocida nad Hrvatima iMuslimanima, koji vuče korijene još od stvaranja srpske nacionalne drţave i njezine ekspanzionističkepolitike. Draţa ide dalje od Moljevića u svezi teritorija te traţi za veliku Srbiju više od 90% teritorija NDH,na kojemu je tada ţivjelo više od 2.500.000 katolika i više od 800.000 muslimana, koji su činili oko 70%ukupnog pučanstva na tome području, dok su pravoslavni Srbi tvorili blizu 30% pučanstva. Kao štovidimo iz Draţine “Instrukcije” svi ti Hrvati, Muslimani i ostali nesrbi bi s toga područja morali nestati, bilotijekom rata ili neposredno nakon njega. Hrvatima se prepuštalo tek oko 10% tadanjeg teritorija odKarlovca, preko Zagreba do Varaţdina i oko 1/5 pučanstva NDH. Optuţbe i svaljivanje sveopće krivnje na

Hrvate i Muslimane za sva zla i stradanja Srba tijekom rata imala su za cilj stalno motiviranje četnika uvršenju kazni tj. zločina genocida prema njima, što Draţa jasno kaţe u svojoj “Instrukciji” . U svezi s timea s istim ciljem je i stalno umnaţanje srpskih ţrtava koje su prouzročile ustaše, odnosno po četnicima “Hrvati” tj. čitav hrvatski i muslimanski narod, počevši od brojke 382.000 krajem 1941., preko 518.000krajem veljače 1942., zatim s 600.000 u listopadu 1942., s 800.000 tijekom 1943. kako bi do kraja ratataj broj iznosio više od milijun ubijenih Srba na području NDH. To je iole objektivnom istrazivačuapsurdno, a što pokazuje i rad Srbina dr. B. Kočovića, ali i niza drugih znanstvenika. S istim ciljem su iDraţine prijetnje Hrvatima odmazdom, kao preduvjet za ţivot, granice Hrvatske i prava u budućoj drţavi,te prijetnje Muslimanima uništenjem.



I u drugim programskim dokumentima pojedinih četničkih voĎa i zapovjednika postrojbi navode se sličniili istovjetni argumenti i ciljevi. Tako u “Elaboratu” Dinarske četničke divizije, iz oţujka 1942., koja jeupravo u to vrijeme i osnovana obuhvativši u operativnom pogledu sjevernu Dalmaciju, Liku i jugozapadnidio Bosanske krajine, iznijeti su njezini ciljevi i zadaci. Glavni joj je cilj stvaranje “srpske nacionalnedrţave” tamo “gde ţive Srbi, pa i u onima na koje Srbi aspirišu…”, odnosno”Velike Srbije”, koja biobuhvaćala Bosnu i Hercegovinu te dio Dalmacije i Liku i druga područja s čisto nacionalnim poretkom “sa

kraljem Petrom na čelu”, u kojoj “ima isključivo ţiveti pravoslavno stanovništvo”. Ostalo treba nestati.Kada je potrebno treba i taktizirati. Tako se u “Elaboratu” ističe kako prema Muslimanima treba na vještnačin postupati i ubijediti ih da su im četnički odredi prijatelji, kako ne bi otišli u partizane, i da ostasnu “kod svojih kuća, pa da ih na njihovim domovima uništimo”. Kada je prosuĎeno da je došlo vrijemeuslijedila je 25. III. 1943. zapovjed zapovjednika postrojbama Dinarske divizije za “čišćenje Hrvata imuslimana” na njezinom području. Istodobno se postavio kao jedan od primarnih zadataka ove divizije ičetničkog pokreta “uspostavljanje jednog nacionalnog koridora duţ planine Dinare za vezu Hercegovinesa sjevernom Dalmacijom i Likom”, što će četnici pokušati i ostvariti, poglavito g. 1942. i 1943. čišćenj emtamošnjeg hrvatskog i muslimanskog pučanstva.

Vukašin Marčetić, zapovjednik četničkog odreda “Manjača”, 7. VI. 1942. na konferenciji tamošnjihčetničkih odreda izjavljuje: “… Smatram da su Bosna i Srbija jedna zemlja i nadam se da će iz Bosneočistiti sve sto nije srpsko”. Još neposredniji je Milan Šantić, jedan od četničkih voĎa. On u govoru krajem

srpnja 1942. u Trebinju izjavljuje da je cilj četničkog pokreta “uspostava Velike Srbije” kako ju je odredioDraţa te da te “Srpske zemlje moraju biti očišćene od katolika i muslimana. U njima će ţivjeti samo Srbi.Čišćenje će se provesti temeljito. Sve ćemo ih potisnuti i uništiti bez izuzetaka i bez saţaljenja. To će bitipolazna tačka našeg osloboĎenja”. Dalje ističe da sve to “treba da se svrši brzo i u je dnomrevolucionarnom zamahu”, a radi toga četnici neće “nikada ni formalno priznati” NDH.

Bajo Stanišić, pukovnik bivše jugoslavenske vojske, nakon što istupa protiv partizana, sredinom veljače1942., uz oslonac na talijanskog okupatora i njegov garnizon u Nikšiću, osnovao je četnički bataljun udanilovgradskom kotaru te Štab narodnooslobodilačke vojske Crne Gore i Hercegovine. Tada je dobio odčetničke Vrhovne komande nadleţnost za ustroj i organiziranje djelatnosti četničkih postrojbi u centralnoji zapadnoj Crnog Gori i jugoistočnoj Hercegovini.On je uspio da Talijani puste iz internacije grupuhercegovačkih oficira, koji su potom pošli u Hercegovinu sa njegovim uputama i zadatkom da rade nadaljnjem stvaranju četničke organizacije. Istodobno se koristio i svojim osobnim vezama s hercegovačkim

četničkim voĎama i snagama koje je od pred rat imao kao zapovjednik Podoficirske pješadijske škole uBileći, sudjelujući u travnju 1941. u napadu na Čapljinu, kada su počinjeni i prvi masovni zločini nadHrvatima i Muslimanima u ovim krajevima. Istodobno se koristio i vezama koje je imamo s tamošnjimčetnicima krajem 1941. i početkom 1942. U Stanišićevoj poruci četničkim funkcionerima, u biti četničkomprogramu, istaknuta je stara parola vodilja “Srbi na okup”, zatim taktičnost i lojalnost okupatoru uznastojanje da ga se pripremi u zajedničku suradnju protiv četničkih neprijatelja a sve radi postizanjakonačnog cilja. On je po Stanišiću slijedeći: “Konačni cilj jeste osnivanje nove srpske drţave, negeografskog pojma nego čisto srpskog, sa četiri svoja najosnovnija atributa: srpska drţava (Velika Srbija),Srbin kralj (iz) dinastije KaraĎorĎevića, srpska narodnost i srpska vjera. Balkanska federacija jeste istomsledeća etapa ali glavna osovina i vodilja te federacije mora biti isključivo naša srpska drţava tj. VelikaSrbija”.

Svi ovi dokumenti pokazuju da su četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima bili namjerni i

planirani. Muslimani su bili u još nepovoljnijoj situaciji od Hrvata. I dok se Hrvatima ostavljala mogućnostda ţive u svojoj, iako jako smanjenoj, teritorijalnoj jedinici, i budućoj Jugoslaviji, ta mogućnost, premashvaćanju četničkih ideologa, za Muslimane nije postojala. Oni su po njima smatrani “nenacionalnimelementom”, “unutrašnjim neprijateljem” i “Turcima” te se i njihovo uništavanje smatralo četničkom “najsvetijom duţnošću”. Zavisilo je jedino od vojničkih i datih mogućnosti četnika, te rasporedu i jačiniostalih vojnih tabora te prilika na pojedinim područjima te zamišljene četničke “Velike Srbije”. Sukladnotome bila su čišćena pojedina područja od Hrvata i Muslimana.



Radi ostvarenja planiranog zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima na području današnjih Bosne iHercegovine te Republike Hrvatske, a tadanje NDH, pristupilo se organizira nju vojnočetničkih postrojbi.One su osnivane na području NDH juţno od Save pa do Jadranskog mora, s neposrednim osloncem i uzpotporu talijanskih i njemačkih okupacijskih snaga. Talijansko-njemačke snage ne samo da suopskrbljivale četničke vojne postrojbe na osnovi sklopljenih sporazuma s oruţjem, streljivom inamirnicama te plaćale njihovo ljudstvo, nego su bile često inicijator a uglavnom okrilje najvećem broju

masovnih četničkih zločina genocida protiv Hrvata i Muslimana. Na početku ustanka (kolovoz-ru jan 1941.) postojali su samo Srebrenički i Vlasenički četnički odred, te višečetničkih grupa na području Bosne i Hercegovine. U rujnu1941. Talijani su reokupirali svoju Drugu zonu uNDH, preuzevši u njoj cjelokupnu vlast , dok su ih postrojbe NDH morale napustiti ( pa se zove idemilitarizirana), a ustaške organizacije raspustiti. Mjesec dana potom Talijani su zaposjeli i Treću zonu uNDH preuzeveši u njoj operativno zapovjedništvo nad tamošnjih postrojbama NDH, ostavivši NDH civilnuvlast u njoj. No tijek om operacija na tim područjima preuzimali su i cjelokupnu vlast.Od tada je osnivanjei djelovanje četničkih postojbi na ovim područjima NDH bilo preteţito vezano na potporu talijanskogokupatora i oficire Draţe Mihailovića, glavnog četničkog zapovjednika. Tako od jeseni 1941. talijanskiokupator ovdje počinje pomagati četnike materijalno, organizacijski i politički, kako bi ih suprostaviopartizanima i NOP-u, ali i kao protuteţu NDH. Tako je njemački general Gleise mogao već 13. IX. 1941.izvjestiti zapovjednika Jugositoka da “četnici sloţno suraĎuju s talijanskim trupama”. Talijani omogućuju

četnicima meĎusobno povezivanje izmeĎu postrojbi na cijelom svom okupacijskom području u NDH, ali sonima u Srbiji i Crnoj Gori, kao i s Draţom Mihailovićem i stavljanje pod njegovo zapovjedništvo. Već odrujna 1941. dolazi do osnivanja novih četničkih postrojbi. Tako su npr. tada u jugozapadnoj Bosniosnovani četnički pukovi: bosanskograhovski“Gavrilo Princip” i bosanskopetrovački “Kralj Aleksandar”.

U istočnoj Bosni osnovano je još 7 četničkih odreda.Talijani su s četnicima tu 11. XI 1941. sklopilisporazum, na osnovu kojega su povukli svoje postrojbe a četnicima predali vlast na području čajničkog ifočanskog kotara, naoruţavši 9 tamošnjih četničkih odreda s oko 3.000 pušaka, opskrbivši ih streljivom,opremom i hranom. Tada tu četnici drţe 8 gradova pod svojom vlašću a u još tri grada dijele vlast spartizanima. Za to područje su osnovali Privremenu upravu istočne Bosne te Gorski štab bosanskihčetničkih odreda. Na tome području nalazile su se i neke četničke postrojbe iz Srbije i Crne Gore. Izvantoga područja na Majevici, Ozrenu i nekim dijelovima Hercegovine i srednje Bosne postojale su pojedinečetničke grupe i postrojbe. Gotovo sve ove postrojbe na području talijanske zone suraĎuju s Talijanima, a

na području njemačke ne sudjeluju u borbi protiv Nijemaca, ali započinju borbu, zajedno s njima, protivpartizana i NOP-a. U svih tih 15-ak četničkih postrojbi zajedno na području Bosne i Hercegovine bilo jeblizu 13.000 naoruţanih četnika. (U isto vrijeme u BiH bilo je oko 18.600 partizana s toga područja,rasporeĎenih u 10 partizanskih odreda i 2 samostaljna odreda, te s 1.500 partizana iz Srbije i Crne Gore,uglavnom u 1. proleterskoj partizanskoj brigadi koja je i osnovana u Rudom 22. XII 1941.).

Tijekom 1942., politikom odlaganja borbe do povoljnijih uvjeta pruţanjem podrške i uključivanjem uoruţane akcije s Talijanima, Nijemcima i dijelom oruţanim snagama NDH protiv partizana, četnici su sedo sredine te godine na području BiH konstituirali kao “jugoslavenska vojska u otadţbini”, na čelu sgeneralom Draţom Mihailovićem. To je razdoblje vjerojatno najvećih četničkih uspjeha. Tako se oko 20-ak partizanskih i dobrovoljačkih odreda s područja BiH, a uslijed ofanzivnih aktivnosti njemačkih,talijanskih i oruţanih snaga NDH i četnika, raspalo preteţito uz pomoć tzv. “četničkih pučeva” i od većineosnovani novi četnički odredi (u istočnoj, srednjoj i jugozapadnoj Bosni te Hercegovini). Time je

omogućen prijelaz četničke vojne organizacije od odreda na viši stupanj – na osnivanje brigada, korpusa idivizija.Tako je do kraja 1942. na području BiH uz 20-ak odreda, 4 puka, osnovano i preko 20 četničkihbrigada.Spomenut ćemo ove: 1. i 2. Sarajevska, Bilećka, Fočanska, Hercegovačka leteća, Kalinovička,Kladanjska, Ljubinjska, Majevička, Manjačka, Mostarska, Nevesinjska, Rogatička, Srebrenička, Stolačka, Visočka, Vlasenička i Ţepačka, što govori i o prostornom rasporedu četnika, bez 5.-6. brigada iz susjednihpodručja Srbije, Crne Gore i Hrvatske, a koje su tijekom 1942. operativno djelovale na području BiH.

Osnovani su i prvi četnički korpusi i to: Drinski, Nevesinjski, Ozrenski, Romanijski i Trebinjski u sastavuKomande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine. U proljeće 1942. osnovana je i Dinarska



četnička divizija u čiji sastav, uz četničke postrojbe iz sjeverne Dalmacije i juţne Like, ulaze i dva četničkapuka s područja jugozapadne Bosne. U talijanskim okupacijskim zonama u NDH izvršena je legalizacijagotovo svih ovih četničkih postrojbi, koje su kao “Milizia volontaria anticomunista – MVAC” tj. “Antikomunistička dobrovoljačka policija” uključene u sastav talijanskih postrojbi.Krajem 1942. u sastavutalijanskih postrojbi bilo je oko 20.000 naoruţanih četnika, od kojih većina s područja BiH. Kako je NDHsnosila teret izdrţavanja talijanskih postrojbi to je bila primorana od sredine 1942. snositi teret

izdrţavanja i ovih četničkih postrojbi. Istodobno su na područjima njemačke okupacijske zone u BiH, kao idijelu talijanskih zona, koje su nakon povlačenja Talijana sredinom 1942., zaposjele postrojbe NDH,gotovo sve postojeće četničke postrojbe od rijeke Drine do rijeke Une, pregovarale, suraĎivale i sklopilesporazume s predstavnicima civilnih i vojnih vlasti NDH, a u nekoliko slučajeva i s Nijemcima, na osnovuzajedničke borbe protiv partizana i NOP-a u cjelini. O njima je bila izvještena četnička Vrhovna komanda sDraţom, koji su ih odobrili uz preporuku da se ta suradnja prikrije od javnosti. Sporazumima ove četničkepostrojbe su priznale suverenitet NDH, zadrţale odreĎenu autonomiju na svojim područjima i osiguraleodgovarajuću opskrbu, poglavito streljivom.

No četnici se nisu nikada u cijelosti pridrţavali tih sporazuma, a poglavito kada se radilo o pljački, teroru iubojstvima Hrvata i Muslimana na područjima pod njihovom kontrolom. Ipak na sreću nemamo višeonako masovnih i brojnih zločina kao na područjima gdje je veća koncentracija njihovih postrojbi i gdjetakovih sporazuma nema. Broj ovih četnika kolaboracionista u istočnoj i srednjoj Bosni kretao se tada oko

17.000 naoruţanih boraca, kojima treba dodati i oko 3.000 naoruţanih četnika koji su tu došli iz Srbije iCrne Gore. Sve četničke postrojbe u BiH bile su povezane i pod zajedničkim zapovjedništvom D.Mihailovića, iako su lokalni zapovjednici nastojali biti što neovisniji. Četničko zapovjedništvo jenamjeravalo iskoristiti ofenzivne operacije njemačko-talijanskih i NDH-ških postrojbi, priključivši im sečetničkim postrojbama, za uništenje partizana. Partizani su tada u BiH imali oko 11.000 boracarasporeĎenih u 1 korpus, 2 divizije i 10 brigada, s 5.000 partizana uglavnom iz Srbije i Crne Gore, a drţalisu pod svojom vlašću blizu 1/3 BiH sa svojim sjedištem u Bihaću. TakoĎer su drţali i znatna susjednapodručja Dalmacije, Like, Gorskog kotara, Korduna i Banovine u Hrvatskoj, u kojoj se tada u postrojbamanalazilo oko 25.000 partizana. Na svim područjima partizani su, za razliku od četnika, uspostavljali novisustav vlasti, koji su objedinili osnivanjem AVNOJ-a, u Bihaću, kao najvišeg predstavničkog i političkogtijela.

Godina 1943. predstavlja prekretnicu u odnosima i učincima postrojbi na području Bosne i Hercegovine

koja je, s obzirom na nepovoljni razvoj situacije na istočnom i afričkom bojištu za Nijemce i Talijane, dobila poseban značaj. Taj značaj je proizlazio iz nezaustavljivog jačanja partizanskih postrojbi i snagaNOP-a, koji su onemogućavali neophodnu privrednu eksploataciju najznačajnijih ruda i sirovina, te radimogućnosti savezničke invazije poglavito na susjednu hrvatsku jadransku obalu, koja je nakonkapitulacije Italije, u rujnu 1943. postala sve aktualnija. Zato je njemačka Vrhovna komada nastojala svelikim vojnima snagama, u kordinaciji s talijanskim i četničkim snagama te oruţanim snagama NDH, podsvaku cijenu nastojala uništiti snaga NOP-a i zaposjesti obalni prostor i onaj u njegovom zaleĎu, teosigurati prometnice i eksploataciju najvaţnijih strateških sirovina iz BiH za svoju privredu. Četnici su u1943. na području BiH ušli s velikim planovima. S jedne strane nastojali su (uz pomoć četničkih snaga izSrbije, Crne Gore i Hrvatske) uništiti NDH, a s druge strane, u suradnji i uz pomoć okupatora, poglavitoTalijana, nastoje uništiti NOP i partizane, glavnog političkog protivnika. To je bio preduvjet d aljnjeuspješne izgradnje vlastite četničke vojne i političke organizacije, te nakon poraza sila Osovine, osiguranjeobnove Kraljevine Jugoslavije.Tako u prvoj polovici 1943. bosansko-hercegovački četnici sudjeluju u svimznačajnijim njemačko-talijanskim operacijama protiv partizana, radi čega se na područje BiH prebacujeoko 20.000 četnika iz Srbije, Crne Gore i Hrvatske.

No uslijed pretrpljenih poraza koje su četnicima nanijeli partizani, posebno u najvećim bitkama naNeretvi, Drini i Sutjesci, njihova strategija doţivjela je opći slom. Nakon ovih njihovih poraza te nakonkapitulacije Italije njihov broj u BiH se jako smanjio na oko 15.000 naoruţanih četnika.Znatan dio jeprešao u partizane. To se bitno odrazilo na daljnjim odnosima prema četnicima u zemlj i ali i uinozemstvu. Ove postojeće četničke snage su se brzo prilagodile novonastaloj sitaciji i ubrzo, gotovo sve,njihove postrojbe ostvarile su neposrednu suradnju s Nijemcima, a pod njihovim patronatom na osnovu



novih sporazuma i s dijelovima oruţanih snaga NDH, a sve na crti zajedničke borbe protiv partizana iNOP-a koji su stalno jačali. Nijemci od jeseni 1943. pa do kraja rata opskrbljuju četničke postrojbe u BiHpoglavito streljivom, spremom i hranom, omogućavajući im daljnji preustroj i osnivanje novihzapovjedništava i postrojbi, od odreda i brigada do korpusa. Tijekom 1943., pored onih 5 četničkihkorpusa u istočnoj Bosni i Hercegovini, bili su osnovani novi četnički korpusi i to: Majevički (osnovan 3. VI1943. s majevičkom, semberijskom, tuzlanskom i podrinjskom čet. brigadom); Grmečko-klekovački

(odluka o osnovanju donijeta 26. II. 1943. u Kninu, obuhvaća područje Bos. Grahova, Drvara i B.Petrovca, a imao je brigade “Gavrilo Princip” i “Kralj Aleksandar”), koji se operacijski nalazio u sastavuDinarske četničke divizije, te Bosanskokrajiški (osnovan 3. VI 1943. s brigadom “Vojvoda Mišić” ibrigadom “Zmijanje”); Srednjobosanski (osnovan 8. VII 1943. s vrbaskom, teslićkom, ljubićkom,motajičkom i banjalučkom čet. brigadom). Za posljednja dva korpusa u listopadu 1943. ustrojena ječetnička Komanda zapadne Bosne.

Prema izvješću D. Mihailovića iz listopada 1943. u pet četničkih korpusa istočne Bosne i Hercegovine bilo je 24.075 naoruţanih četnika, rasporeĎenih u 21 četničku brigadu, uz još toliki broj nenaoruţanih četnikana tom području. U ostalim četničkim postrojbama u srednjoj i zapadnoj Bosni prema njemačkimpodacima bilo je oko 13.000 naoruţanih četnika. (Istodobno krajem 1943. partizanske postrojbe u BiH suporasle na oko 30.000 partizanskih boraca rasporeĎenih u 2 korpusa, 7 divizija, 24 brigade i 26 odreda, atu je još tada djelovalo oko10.000 partizana iz susjednih područja Srbije, Crne Gore, Hrvatske i

Vojvodine).

Četničke postrojbe tijekom 1944.primorane su oslanjati se neposredno na njemačke garnizone i uporištau BiH (a ponegdje i oruţane snage NDH) te sve manje djelovati na terenu. I dalje nastoje ojačati ireorgnizirati svoje postrojbe osnivajući nove brigade i korpuse ( npr. 2. bosanski, 2. srednjobosanski iZenički čet. korpus), a pokušavaju osnovati četničke postrojbe od Muslimana i Hrvata. Njihov broj oscilira.Tako ih je potkraj veljače 1944., prema njemačkim izvorima na području NDH bilo 23.300 naoruţanihčetnika, od kojih je 17.500 na osnovu sporazuma kolaboriralo s Njiemcima i vlas tima NDH. U jesen istegodine bilo ih je u BiH prema istom izvoru u Hercegovini i istočnoj Bosni 17.500 rasporeĎenih u 6 korpusaa u srednjoj i zapadnoj Mosni oko 14.000 rasporeĎenih u 4 četnička korpusa i 2 četnička odreda. Premapodacima D. Mihailovića, pod njegovim zapovjedništvom istovremeno (krajem 1944.) u BiH je bilo 22.320domaćih naoruţanih četnika te 19.960 četnika koji su se tu prebacili iz Srbije i 7.5000 četnika iz CrneGore i Sandţaka, ili sveukupno 49.780. Nijemci su ih opskrbljivali streljivom i dijelom ostalim potrebitim

materijalom. No kako su izgubili pomoć Saveznika, to ih je sve više hvatala demoralizacija, a mnogi sukoristili partizansku amnestiju i prelazili bez posljedica u partizane.

Iako je D. Mihailović 28. II. 1945. izvještavao da u “Bosni ima domaćih snaga 35.000 boraca; pored toga,ima još 20.000 iz Srbije i Crne Gore”, ubrzo dolazi do njihovog raslojavanja i opadanja njihovog broja.Nijemci su oko 32.000 ovih četnika koncentrirali u dolinu rijeke Bosne kako bi osiguravali prometnjemačkim postrojbama koje su se izvlačile iz Sarajeva, Tuzle, Teslića i Dervente na sjever, na lijevuobalu Save.U oţujku 1945. od D. Mihailovića odvojili su se crnogorski četnici i dio hercegovačkih četnika,ali su na putu prema zapadu u travnju razbijeni od ustaša na Lijevče Polju, nakon čega je od njihosnovana Crnogorska narodna armija, uključena u sastav Hrvatskih oruţanih snaga NDH. Kod drugihčetnika uslijedio je ubrzani raspad te je s D. Mihailovićem ostalo oko 20.000 četnika. S njima je 13. IV1945. u tri kolone D. Mihailović nastojao se vratiti u Srbiju. No na putu su se četnici osipali i na Zelengoriod 12. do 18. V 1945. bili razbijeni od partizana uz gubitke od preko 9.000 mrtvih i zarobljenih

četnika..Preostale četničke vojničke grupe na području BiH postupno su uništavane i hvatane do 1947.godine.

Rezimirajući na kraju moţemo konstatirati da je prema četničkim dokumentima tijekom rata g. 1941. -1945. na području Bosne i Hercegovine bilo osnovano 14 četničkih korpusa, 76 brigada i 2 puka (a n apodručju Hrvatske 4 korpusa, 1 divizija, 32 brigade i 2 puka četnika). Uz njih su postojali i brojni organivlasti na područjima pod četničkom kontrolom. Točan broj četnika nije do sada utvrĎen a prema nekimpokazateljima, što u vojsci i što na terenu, na području BiH i Hrvatske kroz njihove redove prošlo je višeod 100.000 ljudi, od kojih oko 98% Srba. Ovdje treba istaknuti i pomoć koju je četničko rukovodstvo



upućivalo u ove krajeve iz Srbije i Crne Gore. Sve četničke postrojbe su činile zločine, ali po stojale su iposebne postrojbe kojima je to bio i glavni zadatak, od četničkih trojki, i letećih četa do letećih brigada.

Iz programskih dokumenata je nedvojbeno da su četnički zločini genocida usmjereni protiv hrvatskog imuslimanskog naroda u cjelini na područjima po njima zamišljene “Velike Srbije”. No, treba reći kako sučetnički teror i zločini bili usmjereni i prema sudionicima antifašističkog pokreta ili NOP-a, kako se on

nazivao, kao i njihovim obiteljima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, iako su četnici nastojali svremena na vrijeme i poštedjeti ţivote pojedinim uhićenim partizanima i pripadnicima NOP -a Srbima. A takoĎer je bio usmjeren i prema onim Srbima koji su na različite načine iskazivali lojalnost prema vlastimaNDH. Dvije su glavne metode četničkih zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima. Prva je direktna,kojom se na različite načine fizički uništavaju pripadnici ovih dvaju naroda (ali i drugih), i druga indirektnaputem različitih prijetnji, fizičkih i psihičkih zlostavljanja, silovanja ţena i djevojaka, te pljački. Fizičkomuništavanju najčešći oblici tih četničkih zločina bili su klanje, vješanje, odsijecanje glave, paljenje, bacanjeu jame te ubijanje različitim predmetima, obično uz prethodno mučenje ţrtava. Od indirektn ih metodaistaknuo bih brojne četničke prijetnje pokoljima Hrvatima i Muslimanima bilo putem letaka, pjesme iligovora, zatim najrazličitija fizička nasilja nad tim ţrtvama, od kamenovanja, batinanja, sakaćenja,prebijanja do mučenja glaĎu i ţedu, poglavito u centralnom četničkom zatvoru-logoru u Kosovu, krajKnina, ali i u zatvorima pri štabovima korpusa, pa do silovanja ţena i djevojaka Hrvatica i Muslimanki,čime ih se htjelo nacionalno i vjerski poniziti.

Ovdje treba ukazati na još dva izuzetno značajna smišljena oblika indirektnog četničkog zločina, a to supljačke i prisilni prijelazi katolika i muslimana na srpsku pravoslavnu vjeru. Pljačka je imala stravičnerazmjere i često bila jedna od glavnih motiva pokretanja četnika za akcije. Ona se najviše prakticirala zavrijeme vojnih aktivnosti četničkih postrojbi, ali činila se i u svim mogućim prilikama. Imala je zaposljedicu izazivanje gladi i smrti u područjima kroz koje su četnici prošli, te masovni egzodus pučanstva,a što je i bio glavni četnički ci lj. Prisilnim prijelazima na srpsko-pravoslavnu vjeru nastojalo se ţrtve jošviše poniziti i kod njih uništiti onu najdublju nit koja ih veţe s hrvatskom, odnosno muslimanskomnarodnošću.

Ostvarivanje zločina genocida nad Hrvatima i Muslimanima, po iznijetim planovima četničkih voĎa izapovjednika, započelo je odmah iza njihovog donošenja i trajalo sve do kraja rata. Njihov obim je ovisiood četničkih, prije svega vojnih, mogućnosti, te o rasporedu i jačini suparničkih tabora na dotičnom

području. Iz dokumenata se mogu uočiti tri razdoblja u kojima su ti četnički zločini genocida, po brojustradalih bili najmasovniji. Prvo je od početka ustanka tj. kraja srpnja 1941. do veljače 1942., drugo odkolovoza do listopada 1942. i treće od siječnja do oţujka 1943. godine. To je razdoblje u kojemu ječetnici na području Bosne i Hercegovine i Hrvatske bili vojno najjači, kada su imali najintenzivniju potporučetnika iz Srbije i Crne Gore, ali i svekoliku potporu talijanskog, a manjim dijelom i njemačkog okupatora.Za svako od ovih perioda navest ćemo nekoliko karakterističnih primjera.

Prvo razdoblje (kraj srpnja 1941 . – veljača 1942.)

Ovo razdoblje ima dva dijela i to: prvi, od izbijanja ustanka do jeseni g. 1941. kada u ustanku sudjelujučetnici i gerilci zajedno; a drugi započinje kada i diferencijacija na četnički i narodnooslobodilački pokret,odnosno vojnički na četnike i partizane, te se mogu pratiti zločini četničkih postrojbi.

Ustanak Srba u Bosni i Hercegovini ima je masovni karakter. U njemu sudjeluje velika većina Srba, a napodručjima nastanjenim isključivo Srbima ili gdje predstavljaju većinu pučanstva sudjeluju u njemugotovo svi Srbi. O obimu ustanka govori i podatak da se u kolovozu 1941. g. gotovo polovica BiH našlapod nadzorom ustanika ( gerilaca /od rujna 1941. partizana/ i četnika, kako se sami zovu), s kojih supotisnute ili uništene oruţane snage i vlasti NDH. Tada su se mnoga mjesta nastanjena hrvatskim imuslimanskim pučanstvom našla na udaru ili okruţenju ustanika. Ova tzv. “osloboĎena područja” su senadovezivala na područja pod nadzorom ustanika Srba u sjevernoj Dalmaciji, Lici, Kordunu i Banovini.Ubrzo se stvaranju tri glavna ţarišta ustanika Srba u Bosni i Hercegovini i to: u Bosanskoj krajini, istočnojHercegovini i istočnoj Bosni. Pokušaji vlasti NDH da oruţanim postrojbama uguše ustanak nisu uspjeli. Utome prvom razdoblju ustanka, kada u akcijama zajedno sudjeluju četnici i komunisti, izvršeni su i prvi



masovni zločini nad Hrvatima i Muslimanima u BiH (i Hrvatskoj). Navesti ću nekoliko karakterističnihprimjera s područja svakog od ustaničkih središta, a koji govore samo o masovnijim protjerivanjima istradanjima Hrvata i Muslimana, pošto je stradanja manjih grupa i pojedinaca bilo vrlo mnogo.

Najveća ustanička “osloboĎena teritorija” u BiH ( pa i u cijeloj NDH) bila je ona u Bosanskoj krajini sasjedištem u Drvaru, u kojem je ustanak i počeo 27. VII. 1941. pod vodstvom komunista. Već toga dana

te u nekoliko narednih dana ustanak se proširio i na sva okolna područja nastanjena Srbima. Tako se topodručje pod nadzorom ustanika prostiralo od Livna, Knina, Gračaca, Udbine, Gospića, Bihaća, Bos.Krupe, Bos. Novoga, Prijedora, Sanskog Mosta, Ključa, Vacvar Vakufa (Mrkonjić Grada), Jajca, Glamočado opet Livna. Unutar toga područja odrţao se pod nadzorom postrojbi i vlasti NDH jedino garnizon uBos. Petrovcu. Na cijelome tome području, uključujući i Drvar, Hrvati i Muslimani, ukoliko nisu uspjelipobjeći napuštajući svoje kuće i imanja, uglavnom su stradali. Bila su to tako prva očišćena područja o dHrvata i Muslimana.

Tako su 27. VII. 1941. i nekoliko narednih dana u Bosanskom Grahovu i okolici od ustanika (četnika /sšubarom i četničkim znakom/ i gerilaca-komunista /s kapom i crvenom petokrakom zvijezdom na glavi/),ubijena 62 Hrvata, medu kojima 5 ţena i 9 djece, dok su sve hrvatske kuće u mjestu i pet okolnih selaopljačkane i potom spaljene. Bosanskograhovskog ţupnika Juraja Gospodnetića, četnici su nakonokrutnog mučenja nabili na raţanj i ţivog ispekli pred majkom kraj B. Grahova. Ostali su Hrvati izbjegli u

Knin. Na čelu tamošnjih četnika nalazio se Branko Bogunović, od rujna 1941., kada Talijani ponovnopreuzimaju vlast na tome području, zapovjednik tamošnjeg četničkog puka. Uz dozvolu i garancijuTalijana pojedini bosanograhovski Hrvati počeli su se vraćati početkom studenog 1941. u svoja sela iostatke svojih kuća. Ali Bogunović, prema izvješću Ţupske redarstvene oblasti Knin od 13. XI. 1941., tospriječava, nastavljajući da “govori i prijeti i danomice ubija i kolje Hrvatski narod, sve dotle dok ubije dozadnjega Hrvata, jer da u njegovom kraju ne smie biti ţivo ni jedno Hrvatsko lice”.Dalje o stradanjuHrvata u tom izvješću navodi se: “Dana 12. studenoga t. g. on (tj. Bogunović – a.) je usmrtio petmomaka, čobana iz sela Luke kod Grahova, a zatim prigrabio i za sebe prisvojio njihovo blago circa 500ovaca, 20 goveda i 10 konja. Doznaje se takoĎer, da je pred nekoliko dana pod njegovom upravomnestalo seljaka Samardţija Mate, njegova ţena i diete, a za sudbinu ove trojice se uobće ne zna što se snjima dogodilo”. Radi Bogunovićevog terora tamošnji hrvatski narod “prisiljen je da napušta svojedomove i imovinu i bjeţi glavom bez obzira, bar da spasi goli ţivot” te “danomice dolazi u bjegstvu uKnin”. Bogunović sa svojim četnicima dolazi i na područje kninskog kotara te je 12. XI. 1941. u gostionici

Save Dešića, u Kninskom polju govorio: “da nema spasa za Hrvate, te ne treba da bjeţe, jer uteći nemogu, jer Hrvatske drţave nema, niti će je biti, a Hrvate treba sve poklati”. U samom Drvaru i bliţo jokolici, uoči rata stalno je ţivjelo oko 800 Hrvata. Nakon njegovog zauzimanja od strane ustanika 27. VII.1941.pobijeno je oko 300 Hrvata koji su tu ţivjeli i radili, te izvjestan broj Muslimana koji su radili utvornici celuloze, što je oko 90% od zatečenih i uhvaćenih.Većina je ubijena u selu Kamenici i bačena u jedan ponor. Treba istaći da meĎu pobijenim Hrvatima, kako u Drvaru tako i u B. Grahovu i okolici, tek oko 10% su bili naoruţani pripadnici ustaškog pokreta, a sve ostalo nenaoruţani civili. Tako je nestalohrvatskog ţivlja. U Drvaru je preostalo tek oko 20-ak Hrvata, članova KPJ i SKOJ-a i članova njihovihobitelji, a u Grahovu nitko. Većina onih koji preţivjeli ili izbjegli zarobljavanje došla u Knin, a nekolicinu supustili partizani da odu iz grada.

Krnjeušu i okolicu, u kojima je pred rat ţivjelo preko 300 Hrvata, 2. VIII. 1941. zauzeli su ustanici suizvršivši pokolj svih onih Hrvata koje su tu zatekli ili pohvatali. Većinom su to bili staraci, ţene i djeca, kojisu ubijeni ispred svojih kuća i na svojim imanjima. Sve hrvatske kuće su opljačkane i rimokatolička crkvau Krnjeuši i potom zapaljene. Krnjeuškog ţupnika Krešimira Barišića, ustanici su ţivog zapalili u ţupnojcrkvi. U susjednom selu Vrtočama, u kojem je pred rat ţivjelo preko 70 Hrvata, takoĎer su istoga danakad i u Knjeuši, po zauzimanju od ustanika, pobijeni svi zatečeni Hrvati. Izvjestan broj Hrvata uspio jeizbjeći uništenje sakrivši se i preko šuma probivši se do Bihaća.Točan broj ubijenih na području overimokatoličke ţupe s područja bosanskopetrovačkog kotara nije utvrĎen, ali je ona neposredno nakonDrugoga svjetskoga rata, ostavši bez vjernika, prestala postojati.



Zatim slijedi proboj oko 2.500 Hrvata iz Boričevca i okolice u Bihać, dok je mjesto potom bilo od ustanikaopl jačkano i potpuno spaljeno, a nakon rata nije obnovljeno. Tako je prestalo postojati 19 rimokatoličkihţupa s desne i desetak s lijeve obale Une, budući da su ostale bez vjernika.

Potom je od ustanika iz Bosne i Like 5. IX. 1941 .izvršen stravičan pokolj u Kulen Vakufu i okolici, iz Vakufa i okolnih mjesta nastanjenih Muslimanima. Većinu poklanih činili su starci, ţene i djeca. Za oko

1.500 postoje odreĎeni biografski podaci, dok za još toliko njih, koliko se pretpostavlja da je u ovomepokolju stradalo, ti podaci nedostaju. Tu je stradalo i oko stotinjak Hrvata, koji su se zatekli u Vakufu iokolici.Sve muslimanske kuće su opljačkane i potpuno spaljene. Oni koji su izbjegli zarobljavanje probilisu se za Bihać. Slično je bilo i na drugim mjestima gdje su se nalazila sela nastanjena muslimanskim ihrvatskim ţivljem prema onima nastanjenim srpskim ţivljem, pod nadzorom ustanika. Tako je zapaljeno 5sela nastanjena Muslimanima kod B. Krupe, dok su u V. Duboviku u jednoj kući pobijeno “krampovima isjekirama! 12 Muslimana, koji su se tu sklonili, a u selu još 8, uglavnom starijih ljudi.To se navodi i upojedinim komunističkim dokumentima. Tako se npr. u izvješću Oblasnog komiteta KPJ za Bosanskukrajinu upućenom PK KPJ za BiH od 12. VIII. 1941. kaţe za sukob kod Sanskog Mosta i okolice da je bio “čisto na četničkoj liniji”, te da su ustanici “ubijali muslimane i Hrvate seljake, pa i njihovu obitelj – ţene idjecu”. Prema dnevnom izvješću od 20. X 1941. na području Sanskog mosta “četnici su zapalilimuslimanska sela Gorice 60 kuća, Naprelje 120 kuća, Fajtovci 20 i Kisku 12 kuća i napali gradKamengrad”. Tada su Varcar Vakufu i okolici ubijena 44 Muslimana i 12 Hrvata a u Glamoču i okolici 45

Muslimana i 2 Hrvata. Tako je bilo i prema Livnu, Kninu, Udbini, Gospiću, Bihaću, B. Krupi i drugimokolnim mjestima. Tako su ta “osloboĎena područja” ubrzo osloboĎena od Hrvata i Muslimana koji su ihmorali napustiti, kako ne bi bili zaklani i pobijeni, a što se dogodilo onima koji su bili uhvaćeni, a njihovekuće i sela opljačkana i spaljena. Ubrzo se u Bihaću, Jajcu, Kninu, Sanskom Mostu, Prijedoru, Livnu idrugim gradovima slila rijeka od oko 50.000 hrvatskih i muslimanskih izbjeglica. Udio četnika i njihovihsimpatizera u ovim zločinima je naječešće bio dominantan.

I u istočnoj Hercegovini nakon izbijanja ustanka (prvi puta u lipnju 1941., a nakon njegovog savladavanjatijekom srpnja od oruţanih snaga NDH, izbija opet u kolovozu) zabiljeţeno je nekoliko izvršenih pokoljacivilnog muslimanskog i hrvatskog pučanstva od strane ustanika (četnika i gerilaca /partizana/) Srba, uzpripomoć ustanika iz Crne Gore. Tako je pri zauzimanju Avtovca, kod Gackog 28. VI. 1941. zaklano iubijeno 47 Muslimana, meĎu kojima je bilo ţena i djece, dok je mjesto i okolna sela nastanjenaMuslimanima opljačkana i potom spaljena. Prema izvješćima komunističkih i vojnih rukovodstava

hercegovačkih ustanika izvršeni su ovi veći zločini nad Muslimanima i Hrvatima. Po zauzimanju Berkovića(Dabra) 28. VIII. 1941. “crnogorske komitske čete” s domaćima izvršili su opći “pokolj i paljevinu” kada je “poklano preko 300 muslim. ţena, ljudi i djece”.Iste čete su po zauzimanju Plane 29. VIII i grada Bilećedan kasnije (izuzev tvrĎave i vojarne gdje je uz oko 500 vojnika NDH našlo spas oko 4.500 muslimana dodolaska Talijana), “poklale oko 40 lica neboračkog stanovništva”, opljačkavši i potom zapalivšimuslimanske kuće.Pri evakuaciji 3. IX 1941. muslimanskog pučanstva iz sela oko Fatnice, prema Stocutransport od “oko 400 ţena, djece i staraca” koji je pratilo 12 partizana, presrela je grupa četnici i srpskihţandara na Dabru “i gotovo cio taj transport pobila bacanjem u jame”, a tek se nekolicina bjekstvomspasila. Većina je bačena u jamu “Čavkaricu”, koju je nakon 81 preţivjela Hadţera Bijedić, pošto su jeizvadili iz nje seljaci iz Nevesinja. Ona izjavljuje “ da ih je bilo oko 600, što ţena, što djece i staraca”, kojisu s njome stradali u toj jami. Iz općine Divin od 425 ubijenih ljudi, uglavnom staraca, ţena i djece zakoje postoje osobni podaci,ubijeno je i bačeno u jamu Čavkaricu oko 375., dok su ostali ubijeni naoko ili uselima, a još ih je 41. stradao u bjeţanju za Bileću, na Planoj. Tako se ovdje u sjeveroistočnom dijeluHercegovine ustanak, koji je “bio uperen samo protiv ustaške vlasti i hrv. vojske” vrlo brzo “pretvorio upljačku i opšti pokolj muslimana”. U nešto manjoj mjeri s obzirom na broj stradalih bilo je i na područjuostalih istočnohercegovačkih kotareva. Tako su npr. četnici 7. IX 1941. opljačkali selo Dubljane i zapalili23 kuće a 9. i 10. IX. opljačkali i zapalili sela Kruševicu i Ţabicu, sva tri sela u kotaru Ravno.Istodobno su8. IX 1941. na području stolačkog kotara opljačkali su i potom zapalili u selu Bitonji 20 kuća i 70 štala icijelo selo Grablje. Dalje su pljačkali i palili sela koja su prethodno napustili Muslimani i Hrvati. Premadokumentima vlasti NDH na području istočne Hercegovine do kraja 1941.g. broj stradalih iznosio je 1.056zaklanih i ubijenih Muslimana te preko 100 ubijenih Hrvata. Istodobno su iz cijele istočne Hercegovinepotekle kolone izbjeglica u susjedne gradove, poglavito Čapljinu, Mostar i Dubrovnik. Mnoge muslimanske



i hrvatske kuće i nekoliko sela su nakon pljačke spaljeni.Pojedinim četničkim akcijama prethode iprijetnje.U tom pogledu karakteristična je ona “Komande Četničkog Štaba”iz Nevesinja upućena S. Dţebi,M. Bajramoviću i V. Barišiću, u kojoj ih obavještava o nestanku sa Bune Ilije Boškovića iz Hodbine 7. XII.1941.. Pa iako talijanska istraga u svezi toga nije ništa utvrdila četnička komda smatra da oni nešto otome znaju, i da su mogući saučenici te prijeti “u koliko se bude ovako ili slično desilo u buduće za svaku jednu Srpsku glavu koštaće vas 50 hrvatskije glava, a ni Vašoj dobro biti neće.Znajte dobro, da je ovo

naša Srpska zemlja i da Vaša nikad biti neće”. Početkom siječnja 1942., prema četničkom izvješću, “osvojena su i zapaljena turska sela oko Uloga”.Vlasti NDH o tome navode da su u tih 5 sela i okoliciUloga četnici nakon pljačke sve “kuće popalili”, te svugdje gdje su došli “sve su redom klali i ubijali i topučanstvo vjere islamske”.

I u istočnoj Bosni, gdje se od početka ustanka pojavljuju četnički odredi (poglavito na prostoru HanPijeska, Olova, Srebrenice, Bratunca i Vlasenice), osnovani i pomagani od onih iz Srbije, zabiljeţeni suprvi pokolji muslimanskog pučanstva. Ovi četnički odredi zauzeli su polovinom kolovoza 1941. Han-Pijesak, Srebrenicu i Bratunac, a 8. VIII ušli su u Vlasenicu, koju su ranije zauzeli partizani. Te varoši selaodmah su počeli pljačkati a postupno kako su se organizaciono učvršćivali i brojčano jačali, započeli su smasovnim zločinima.Tako npr. četnici u MeĎeĎi (juţno od Višegrada) i Koraju (jugozapadno od Bijeljine),u listopadu i studenom 1941., pri napadu na ta mjesta, zaklali i ubili nekoliko stotina Muslimana,uglavnom ţena i djece. U mjestima gdje su preuzimali vlast uslijedila su uz pljačku, paleţ i brojna

ubojstva Muslimana i Hrvata (ako ih je bilo) na cijelom području pod njihovim nadzorom (npr. Rogatica,Prača).Kako su četnici napredovali tako je pred njima muslimansko stanovništvo napuštalo svoje domovei ugroţena mjesta, koja su pljačkana i potom paljena, i povlačilo se u veća mjesta i gradove, poglavitoTuzlu i Sarajevo. Tako su npr. popaljena sela Klašnik, Banja, Strumica i druga nastanjena Muslimanaima ina tome području ubijeno oko 600 Muslimana. I ovdje su četnici prijetili. Tako trebavski četnici u proglasugradačačkim Muslimanima prijete da “ za svaku zapaljenu srpsku kuću zapaliće celo neprijateljsko selo”, aza jednu srpsku glavu pišu da će sravniti “ s lica zemlje 100 neprijateljskih glava”.

O četničkim zločinima i situaciji na području opkoljenog Višegrada izvjestio je pismeno 3. XI. 1941. Reis-ul-ulemu u Sarajevu njihov izaslanik, moleći pomoć u hrani i vojničku zaštitu. On izjavljuje: “Četnici suuzeli u svoje ruke cijelu okolicu Višegrada osim sela Orahovica. Sve dokle doĎu i što ţivo uhvate, i tomuškarce od 12 godina pa na više, na najokrutniji način ubijaju. Jednim vade grkljane, druge ţive gule,trećima reţu uši, nos i vade oči. Ţenski svijet ubijaju, a djevojke prije toga spolno upotrijebe. Mlade ţene

vode sebi u logore da im posluţuju i da se s njima provode. Do sada računa se da je izginulo muslimanau kotaru Višegrada na gornji način oko 2.500 računajući u ovo i odbranu.Ima slučajeva i to dosta da idjecu kolju, pa im glave peku i svojim voĎama šalju…Pošto se je pučanstvo iz sela sleglo u Višegrad, sam Višegrad je pasivno mjesto, tu je zavladala neopisiva glad i siromaštvo tako, da ima dosta svijeta, kojinema niti da jede, niti da se obuče, a niti da se gdje skloni. Danas je jedino moguće hranu pribaviti prekoMostara, Kalinovika i Foče. Izlaţući ovo napominjem, da su četnici sva sela popalili, pa je potrebna brza itrajna pomoć, pošto se izbjeglice ne bi imale kuda povratiti i kad se prilike srede” .

I na drugim područjima izvan ova tri ţarišta ustanka bilo je sličnih aktivnosti u manjem obimu. Tako sunapr. 6. VIII 1941. četnici zapalili sela Dabrovinu i Briševo u visočkom kotaru, te selo Ljubovo, u jajačkomkotaru,nastanjena muslimanskim pučanstvom koje je izbjeglo u sigirnija mjesta.

Slično je bilo i u graničnim područjima BiH s Hrvatskom. Tako su četnici u okolici Knina i na TromeĎi uz

teror prema hrvatskom pučanstvu izvršili nekoliko većih zločina. Dana 29. IX. 1941. uhitili su 44 Hrvata izBrotinje, kod D. Lapca te ih na mjestu “Poljice, kod Dolja mučili i klali i bacili u ponor”, meĎu kojima suvećinom bile ţene i djeca; 7/8. X.1941 . u Donjem Erveniku zaklali su 7 Hrvata, od kojih su 3 bile ţene; 1.XI. četnici su zapalili selo Rudopolje, koje je do temelja izgorjelo, a u kući su zaklali 3 Hrvata ( od kojih 1ţena), a četvrtog udarcem sjekire po glavi teško ranili; 3. XII. 1941 . su naredili “da se moraju svi katoliciu selu Štikovu pokrstiti i preći u Srpsku vjeru”, a 16 dana kasnije u napadu su zaklali 11 mještana Hrvata i1 oruţnika ubili dok su 11. XII. 1941. u selu Velika Plana, kraj Lovinca zaklali 6 Hrvata, od kojih jednaţena i njezina kćerka od 3 godine. To je prouzročilo novi val izbjeglica Hrvata.



Oruţane snage NDH, koje su bile u osnivanju, iako su do kraja 1941. narasle na oko 50.000 ljudi u BiH,nisu uspjele ustanak ugušiti i spriječiti njegovo dalje širenje. Tako se ustanaku jesen i zimu 1941. širi iubrzo zahvaća srednju Bosnu i druga područja u kojima u većem broju ţive Srbi, te ustanici na mnogimmjestima prekidaju glavne komunikacije, te ugroţavaju mnoga rudarska i industrijska središta. Zato sumorale intervenirati talijanske i njemačke okupacijske snage. Talijani s oko 30.000 vojnika zaposjedaju II( poč. rujna). i III. zonu (tijekom listopada 1941.) u BiH. Zato je general Gleise 13. IX 1941. izvjestio

njemačko Vrhovno zapovjedništvo oruţanih snaga: “Poloţaj NDH u kritičnoj fazi. Dvije trećine zemljenalazi se u rukama Talijana i ustanika, a samo trećina u rukama vlade NDH”. Zato i Nijemci dovlače novesnage i njihov broj u njihovoj zoni u BiH raste na oko 12.000 vojnika.. Talijani omogućavaju osnivanje,ustroj, jačanje, povezivanje, naoruţavanje i opskrbu četničkih postrojbi i na području BiH, od rijeke Drinedo rijekeUne, kojih broj narasta na oko 10.000 naoruţanih četnika, predajući im u pojedinim mjestimavlast. Time se stvaraju osnovne pretpostavke za ostvarenje četničkih planova zločinima genocida premaHrvatima i Muslimanima.

Od prosinca 1941. pa do veljače 1942. izvršeni su mnogi masovni pokolji nad Muslimanima od stranečetnika u istočnoj Bosni i Hercegovini, gdje su im Talijani predali vlast. Tako je u studenom 1941. nakonpregovora izmeĎu četnika i Talijana dogovoreno meĎusobno nenapadanje, te da četnici osiguravaju širi rajon Višegrada a Talijani im daju široka ovlaštenja za borbu protiv muslimanskog ţivlja. To oni odmahkoriste pljačkajući i paleći sela nastanjena Muslimanima i ubijajući stanovništvo. Već 30. XI 1941. uslijedio

je slijedeći sporazum izmeĎu majora Boška Todorovića, zapovjednika hercegovačkih četnika, i talijanskogpukovnika Castagnerom o ulasku četnika u Foču i Goraţde. Tako su četnici još istoga dana ušli u Goraţdea 5. XII 1941. u Foču, u kojoj ostaju do 20. I 1942., kada je zauzimaju partizani. S ulaskom četničkihpostrojbi u ova mjesta dolazi do pravog masakra stanovništva. O ulasku četnika i njohovoj vladavinisvjedoči izvješće Kotarske ispostave Goraţde od 18. V. 1942. U njemu piše: “KRVAVA VLADA ČETNIKA.Dne 30. studenog 1941. godine naše vlasti i talijanska vojska napustile su Goraţde, te su na 1. prosincaunišli u Goraţde krvavi odredi četničkih zlikovaca. Na samome mjestu u Goraţdu sačekali su četnikemnogi graĎani Goraţda neki iz straha, a neki iz zadovoljstva. Na čelu ostalih četnike je dočekao na mostuzloglasni Mitar Traparić sa srpskom zastavom. Prije samoga nastupa četnika, sam svrstao graĎane takoda su na desnoj strani bili postrojeni Srbi, a na lijevoj muslimani i katlici. U to je naišao krvavi majorDangić i nazvao Boga, na što je vodstvo te povorke odgovorilo sa “Ţivila Velika Srbija i Ţivili četnici”. Nato je zloglasni major odrţao govor u kome je izmeĎu ostalog rekao: “Mi smo se digli Srbi sa motikom ivilama u ruci, šta je ko imao protiv Hrvata i Muslimana”.

Na to je zloglasni Traparić dignute glave plačući odgovorio, “Hvala Vam brćo četnici što ste nas oslobodiliHrvatske i turskoga zuluma. Mi smo svi unuci Nemanjića i svi četnici. Pod ovo malo vladavine Hrvatske, anama sto godina, pod njihovim terorom smo ţivjeli, ipak smo svi radili koji se osjećamo Srbi i pomagaličetničku organizaciju”. Na te i druge riječi odgovorio je Dangić: “Nema više Hrvata nema više Turaka,sada je velika Srbija”.Iza toga se Dangić okrenuo Hrvatima i Muslimanima koji su bili zarobljeni i okupljenitu i reko oštrim tonom: “Niste nam mogli umaći ni pobjeći”, pa se okrene četnicima i rekne: “Draga braćočetnici nećemo više zajedno mi i balije”.Tu veče je odpočelo krvavo klanje i pljačkanje. Četnici su sepodijelili u razne formacije, te se razišli na razne strane i počeli su u masama dovoditi nesretnehapšenike, čija je sudbina bila da na najgrozniji način završe svoje ţivote na krvavom mostu. Tako sudovodili iz Čajniča, Rogatice, okolice Foče, Višegrada, kao i svih bliţnjih kotareva iz okolice Goraţda iteritorija ispostave koga su god uhvatili i znali za njega.Čak šta više su za pojedincima pravili potjeru, akosu recimo saznali da je kekuda otišao, da spase goli ţivot. Na most su dovodili cijele grupe ljudi od 50 do300, pa i više. Tada bi na jednu strana mosta donijeli harmoniki i svirali, a na drugu bi stranu postavili

samovoz, te bi upalili motor i dali sav gas tako da bi rad motora, a sviranje sa druge strane eliminiralovrisak nesretnih ţrtava koje bi u to vrijeme klali na najgori način patili. Časne sestre koje su odvedene saPala pošto je nad njima po svoj prilici najprije izvršeno nasilje po ovim zlikovcima zaklane na kamenommostu. Cijela sela i okolica samoga Goraţda ostale su bez kuća, a često i bez jedne muške glave….Grad je imao 75 ţrtava koji su poklani. Mnogi koji su ostali su isprebijani i prestrašeni da više ne liče nanormalne ljude. Na tri mosta u Goraţdu poklano je oko 7.000 ljudi a u relaciji od Foče do Ustiprače Drina je progutala oko 20.000 ljudi. Da su preţivjeli graĎani Goraţda spasili bar gole ţivote moţe se zahvaliti



čestitim i poštenim nekim graĎanima pravoslavne vjere kao i to da sam grad Goraţde sa ovu stranu Drinenije do temelja izgorio”.

Gotovo identično je bili i u Foči.Tako je kapetan Sergej Mihailović, četnički zapovjednik u Foč i 6. XII 1941.pozvao proglasom sve Muslimane i Hrvate od 16 do 60 godina da se jave. Potom su za nekoliko dana nazvjerski način pobijeni. Uz oko 400 mještana meĎu pobijenima bilo je i oko 700 Muslimana, koji su tu u

Foči zatečeni kao izbjeglice iz jugoistočne Bosne, sklanjajući se od četničkog terora. Za nepuna dvamjeseca na fočanskom kotaru tada je na različite načine poubijano oko 5.000 muškaraca, ţena i djece,dok je spaljeno nekoliko stotina kuća. Po izjavi samoga S.Mihailovića u Foči i Goraţdu ubije no je 5.000

Muslimana. Istodobno ubijeno je tu tada i stotinjak Hrvata.

Četnici se nisu zaustavili samo na ova dva grada i kotara već su činili zločine na svim područjima koja suim došla pod njihovu vlast.

O četničkim zločinima na području čajničkog kotara pismeno u veljači 1942. svjedoči Sejfo Čelik, jedan odočevidaca. On kaţe: “Kada su se Talijani povukli iz kotara čajničkoga sva snaga četnička sa Goraţda iFoče bacila se na Čajniče …. te počela robiti i paliti, te ubijati sve ono što je muslimansko.Kad a su zauzeličitav kotar Čajniče postavili su za zapovjednika mjesta nekog Nedimovića, šumarskog upravitelja u penzijiiz Goraţda, a u općini batovskoj nekog Strahinju, lugara u Batovu, Karadţić Marijana, seljaka iz Sučića iMićević Milana, seljaka iz MeĎurečja. Sada je nastupilo klanje muslimanskog ţivlja. Koga su uhvatili zaklalisu i to ne ispod nego iznad vrata. Vido sam Hastar Salku sina Nedţibova iz sela Prolaza kojemu su grkljanizvadili i koji je tek nakon mjesec dana u teškim mukama i patnjama izdahnuo.U općini Batavskoj supoklali i poubijali oko 1.000 ljudi, a u Miletkovićkoj oko 500….Od ovih su neki uhvaćeni i poklani, a neki ubijegu poubijani….Pored zuluma koja su izvršavali na nama muškarcima najteţe nam je što su najprijeobeščastili naše najljepše ţenskinje, a onda ih poubijali. Kada bi izvršavali ove svoje nalete na našemuslimanke djevojke su skakale kroz prozore i u vodu, te tako raĎe išle u smrt nego u ruke odmetnika”.

I na području Srebrenice četnici su tada izvršili brojne zločine. Prema izvješću kotarskog predstojnika izSrebrenice od 29. I 1942. samo mjesto se od 18. VIII 1941. do 16. I. 1942. nalazilo pod vlašćučetnika.Kotar broji oko 40.000 ljudi od kojih je oko polovica Muslimana a ostala polovica Srbi, uz jednuţidovsku i nekoliko katoličkih kuća.Odmah su četnici počeli pljačkati robu, stoku i hranu kako u gradu takoi na selima, bez masovnijih ubojstava. No dolaskom četnika iz Srbije s majorom Jezdimirom Danigićem, tevlaseničkih na čelu s Rajkom Čelonjom, početkom siječnja 1942. uz pljačke, paljevine, mučenja vrše se imasovna ubojstva Muslimana. O tome kotarski predstojnik izvješćuje: “Točan broj ţrtava ne moţe sesada znati, ali od prilike u kotaru srebreničkom oko 1.000 ljudi je poubijano, a materijalne ţrtve suneprocjenjive, jer su opljačkali sve redom, poklali i uništili svu stoku kao i ostalu pokretnu imovinu.Prilikom pljačke su zvjerski postupali sa ljdima i ţenama, tukli ţicom, kundacima, boli noţem po raznimdijelovima tijela, svlačile gole ljude i ţene, kao od majke roĎ ene i tako ih prisiljavali da im daju novac,kaţu ko ima novaca i gdje je ko pobjegao, te mnogima i ako je dao sve što je imao oduzeli bi i goli ţivot.Bilo je nekoliko silovanja nad djevojčicama od 14 godina pa na više. Neke su ljude ubijali iz puške, nek ekundacima, a najviše su klali kao janjad. Ljudi su stalno ţivjeli u strahu, jer je svaki očekivao strepio kaoovca noţa, te više noći i dana proveli na onoj zimi po šumi. Pored ljudi koje su četnici ubili i zaklali ima ihdosta mrtvih od posljedica iza batina i studeni”.Preostalim stanovnicima radi nedostatka hrane, uslijedbolesti i radi studeni prijeti glad te zarazne bolesti.

O stanju u Višegradu izvjestila je Kotarska oblast Višegrad 28. V. 1942. slijedeće: ”Pučanstvo ove oblastiod 2. rujna 1941. godine, pa sve do danas preţivljuje najcrnje dane u svome ţivotu. Sela popaljena.Pučanstvo unire od gladi i bolesti po ulicama grada u koliko je izbjeglo ispred komunističko -četničkihbandita iz svojih seoskih domova u grad. Do danas pobijeno je Hrvata, muslimana i katolika u ovomeKotaru oko 5.000 ljudi koja se cifra još povećava.U gradu se nalazi oko 10.000 nezbrinutih izbjeglica.Ţivotnih namirnica nema, a u koliko se mogu naći, cijene su previsoke da bi se siromašni dio pučanstvamogao odrţati na ţivotu”. U izvješću iste oblasti od 12. VI. 1942. daje se potpunije izvješće o “prilikama ipolitičkoj situaciji u kotaru višegradskom od dolaska Talijanskih vlasti (9. XI. 1941.) do danas”. Tu senavode i ovi četnički zločini: 3. I. 1942. u selu Dobrunu “sakupljeno je u jednu kuću 82 lica (sitne djece,



starih ţena, odraslih muškaraca i ţenskinja) bombe su bačene u kuću koja je kasnije zapaljena i kojoj susvih 82 izgorjeli”; 6. I. = u selu Strmici “u jednoj su kući izgorjeli 46 lica (djece, ţena i muškaraca)” i 5. III. = u selu Resniku “natjerano je u Drinu 52 osobe u kojoj su se svi podavili osim jednog dječaka koji jeiako ranjen u plećku isplivao na desnu obalu rijeke Drine i ispričao mi ovaj četnički postupak”. Tu senavodi da je već oko 300 izbjegliva u Višegradu umrlo od gladi.

U to vrijeme broj ubijenih Muslimana od strane četnika pocjenjuje se prema pisanim dokumentima još zapodručje Vlasenice 2 do 3.000 i Rogatice do 1.000. Slično je bilo i u okolici Nevesinja gdje su takoĎerMuslimani klani i ubijani, a zapaljeno pet sela. Većina ţrtava je mučena, a ţene i djevojke silovane, dok sumnogi zaklani i ubijeni bacani u Drinu od Foče do Ustiprače. Nakon pljačke, mnoge su kuće i neka selaspaljena, a spaljene su i mnoge dţamije, od kojih samo u Foči tri. Tisuće i zbjeglica je pohitalo premaSarajevu, Tuzli, Mostaru i drugim okolnim gradovima. Tako je u Sarajevu krajem siječnja 1942. bilo 7.000prijavljenih izbjeglica, krajem veljače 11.266. te u oţujku oko 17.000 i to gotovo svih Muslimana. Većinaih je bila smještena u zajedničkim nastambama. Blizu 60% od ukupnog broja tih izbjeglica činile su ţene,djeca(do 7 god.) i starci i starice (preko 60 god.).Izbjeglice su bile izistočnobosanskih kotareva: Goraţde,Rogatica, Čajniče, Foča, Višegrad, Srebrenica, Sarajevo i Vlasenica, zatim iz istočnohercegovačkihkotareva: Gacko, Bileća, Nevesinje,Ljubinje, Trebinje i Stolac, a bilo ih je izvjestan broj iz Sandţaka. Kojisu sve problemi nastali u svezi s njihovim smještjem, odjećom i obućom, ishranom te liječničkomzaštitom, u to zimsko vrijeme s temperaturama od –20 stupnjeva ,nije potrebno ni govoriti. Tako se

ukupan broj izbjeglica u cijeloj NDH u proljeće 1942. već popeo na blizu 100.000, većinom radi četničkogterora i zločina. Dolazak partizana u to istočnobosansko područje onemogućilo je privremeno dalječetničke zločine, ali je omogućio mnogim četnicima prelazak u partizane, bez kazni za počinjene zločine.

Drugo razdoblje (kolovoz-listopad 1942.)

U ovome razdoblju opet će najveći četnički zločini genocida biti učinjeni u istočnoj Bosni i Hercegovini, alii u drugim krajevima. Prema izvješću D. JevĎevića majoru P. Baćoviću iz druge polovice srpnja 1942. natome području tada četnici su raspolagali sa 10.000 pušaka, od kojih se 7.000 nalazilo organizirano irazvrstano po postrojbama. Od toga se u Hercegovini nalazilo oko 4.000 koje su Talijani hranili.Njima suu pomoć slati oni iz Crne Gore, Sandţaka i Srbije. Istodobno četnici su nastojali očistiti svoje redove ali ilikvidirati poznatije pojedince izvan njih koji im smetaju u radu. Zato je 6. VIII. 1942. major PetarBaćović, zapovjednik Komande operativnih jedinica istočne Bosne i Hercegovine uputio zapovjednicima

svih četničkih korpusa i brigada zapovjed da dostave spiskove i podatke o pojedinim ljudima s mišljenjemkako bi Komanda donosila rješenja o primjeni slova “Z”. Zapovjednici brigada duţni su po prijemunareĎenja o stavljanju pojedinog lica pod slovo “Z” u roku 24 sata pomoću trojki istog likvidirati – ubiti.Baćović pojašnjava da ovo “likvidiranje – ubijanje ima biti isključivo klanje kamom”. Iz prakse proizlazi dačetnicima nisu bile potrene takove zapovjedi pošto su oni to i bez njih činili, a najčešće masovno.

Planirajući napad na Foču četnici su istaknutim talijanskim zapovjednicima poklonili vrijedne poklone i odTalijana dobili dozvolu.Zapovjednik operacije bio je major Zaharije Ostojić. Četnici su zauzeli Foču, 19. VIII. 1942., u kojoj se nalazilo oko 8.000 Muslimana, što mještana što okolnih izbjeglica. Oko 5.000 njih je uspjelo pobjeći prema Sarajevu, manje grupice su se posakrivale, dok su svi ostali uhvaćeni i pobijeni.Z. Ostojić je 23. VIII. 1942. izvjestio čevničku Vrhovnu komandu : “Jučer završio akciju do Ustikoline igrebena Jahorine….Po dosadašnjim podacima …. 1.000-3.000 muslimana poklanih. Sve trupe dobri borci,a još bolji pljačkaši…. Pad Foče ima dobrog odjeka. Muslimani u masama bjeţe u Sarajevo”.Jedan od

preţivjelih Muslimana iz Foče izjavljuje: “… Čim su Foču zauzeli četnici, pohvatali su i poubijali svemuškarce muslimane kao i jedan veliki broj ţena i djece, dok su skoro sve djevojke i mlade ţene silovali.Ostalo je ţivo svega 11 skrivenih muškaraca. Trgovine i kuće do kraja opljačkane, a neke od njihzapaljene”. Isti navodi “oko dvije tisuće nevinih ţrtava”. O tim dogaĎajima u Foči krajem ko lovoza 1942.izvješćuje Kotarska ispostava Goraţde. Tu piše: “Za cijelo vrijeme dok su naše vlasti bile u Foči (od 30.V.do 19. VIII. 1942. – a.) četnici su ubijali i vršili su nasilja nad muslimanskim ţivljem, koje je bilo podnjihovom vlašću Sve se je dogaĎalo i u ono vrijeme kada je talijanski časnik bio u Foči (od 20. VI. 1942. – a.), kome su naše vlasti sve predočavale, što rade četnici po muslimanskim selima. On je obećao da ćeovo spriječiti, ali iz dana u dan ovo se ponavljalo, u zadnje vrijeme čak i učestalo….Kada su četnici vršili



napad na Foču (19. VIII. 1942. –a.), sve su ubijali bez ikakve milosti, kako djecu tako i ţene, opljačkalidjelomično polalili na primjer kod same ţeljezničke postaje natjerali su u jednu kuću oko 40 osoba ţena idjece te istu zapalili. Po zauzeću grada Foče ulazili su po kućama vršili pljačku, klali ljude, ţene i djecu ivršili nasilja silovanja nad djevojakama i ţenama, pa potom ih ubijali, takoĎersve one što im je došlo napušku i pod noţ nisu ostavili već su sve pobili i poklali. Za vrijeme zbjega i probijanja pučanstva, četnicisu postavili strojnice , pucali u masu izbjeglica, a sa bacačima su u najveće mase tukli i ništili, tako da se

računa da je u onome zbjegu ubijeno i stradalo oko 3.000 osoba većinom ţena i djece…Talijanske vlasti izGoraţda i Čajniča prispjeli su u Foču 21. kolovoza 1942. godine i bili očevici cijelog pokolja kojeg sučetnici izvršili u Foči i okolici”. No, prema izvješću P. Baćovića i D. JevĎevića D. Mihailoviću, četnici su sepobrinuli tako da su pred Talijanima svi “tragovi masakra odmah uklonjeni”, objavivši formalno istrijeljanje onih četnika “koji su ubijali i pljačkali” te Talijanima i pismeno “utvrditi” kako četnička “vojskanije činila nikakva nasilja”. Ali u drugom izvješću četnički zapovjednik P. Baćović 5. IX. 1942. izvještava D.Mihailovića o rezultatima ove akcije navodeći da je u Foči poginulo “… 1 .200 ustaša u uniformi i oko1.000 kompromitovanih muslimana, dok smo mi imali četiri mrtva i pet ranjenih… Imali smo ogromniplen. Naš je cilj bio da osiguramo vezu sa Srbijom i to smo postigli”. Istodobno zapovjednik Nevesinjskečetničke brigade 24. VIII. 1942. izvještava D. Mihailoviću u svezi Foče slijedeće: “moram na ţalost, danaglasim, da je Foča ovog puta sva opljačkana i najveći broj zgrada demoliran. Bilo je slučajeva gde su isrpske porodice opljačkane. Pljačku su vršili i četnici i susedni seljaci, muško i ţensko, staro i mlado MnogiOficiri nisu bili na visini jer nisu ništa preduzeli da pljačku spreče, naprotiv bilo ih je koji kaţu da je to

prirodna stvar i da ne treba sprečavati pljačku nad neprijateljem … To što se desilo u Foči, čini se i nasvim drugim mestima kuda četnici prolaze, tako da izgleda da je glavni četnički zadatak pljačkanje. Upljački nisu se pokazale nikakve razlike izmeĎu Crnogoraca i Hercegovaca”.

Od 29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1 .000 istočnohercegovačkih četnika je za vrijeme talijanskevojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvršila masovnu pljačku, paleţ i zločine nadtamošnjim civilnim hrvatskim pučanstvom. Tako je samo na području velike ţupe Cetine (u mjestimaBašćani, ţupa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medu kojima itri svećenika i to: Ivan Bondić, Josip Braenović, kojemu su odsjekli glavu, i Ladislav Ivanković. MajorPetar Baćović, zapovjednik četnika 5. IX. 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvijestioje D. Mihailovića : “Naši četnici prošli su te krajeve s pesmom i srpskom zastavom i došli na obalu našeg Jadrana (juţno odMakarske – a.) gde su na obali poboli našu zastavu. Preko 1 .000 ustaša pobijeno je, dok mi nijesmoimali ni jednog mrtvog ni ranjenog”. Dalje navodi da su na tome putu od Ljubuškog do Vrgorca, radi

“velikog ogorčenja za nedela koja su ustaše počinili prema Srbima” (iako na tome podrugčju gotovo inema Srba – te im to sluţi kao motivacija i opravdanje za svoje zločine) “oderali ţiva tri katoličkasveštenika.Naši četnici ubijali su sve muškarce od 15 godina na više. Ţene i deca ispod 15 gorina nisuubijana. 17 sela je potpuno spaljeno”.

Od svibnja do rujna 1942. u istočnoj su Hercegovini četnici, na osnovi sporazuma s Talijanima, preuzelivlast, osim gradova. M. Šantić, na sastanku četničkog vodstva u Trebinju izjavljue: “Naša suradnja saTalijanima odobrena je od Draţe…Osim toga Talijani nam daju oruţje i municiju. Mi danas uhercegovačkim krjevima imamo oko 8.000 pušaka i preko 2 miliona rezervnih metaka” najavivši i ovdječišćenje “od katolika i muslimana”, koje treba sve “potisnuti i uništiti bez izuzetka i bez saţaljenja”. Točetnici i čine tamo gdje su postojali uvjeti a tamo gdje takovi uvjeti trenutno nisu postojali, tu su taktičkipostupali. Tako su pobili nekoliko stotina Hrvata i Muslimana, nakon čega je uslijedilo masovnoiseljavanje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s lijeve obale Neretve. U ovom periodu taj egzodus je bio

većinom s područja stolačkog kotara na kojemu od “oko 28.000 katolika i muslimana”, osim nekolikoobitelji u samom Stolcu nije ostao ni jedan Hrvat i Musliman, kaţe se u jednom četničkom dokumentu.Tako da bi ostvarili svoj cilj izbijanja na Neretvu nastojali su ostvariti. suradnju sa prosrpski orjentiranimMuslimanima Tako su,uz suglasnost Talijana, osnovane muslimanske četničke postrojbe pod četničkimnadzorom i neposrednim zapovjedništvom, prikrivajući – dakako – svoje krajnje namjere. Takovepostrojbe nazvane su kvazi “Muslimanske nacionalne organizacije”. Glavni nosilac promidţbe oko ustrojate organizacije bio je Dr. Ismet Popovac. Četnici će iskoristiti ove postrojbe za ostvarenje svog cilja tj.izbijanja na lijevu obalu Neretve, čišćenjem tamošnjih Hrvata. Tako su četnici od 19. do 25. rujna 1942.godine protjerali Hrvati iz Stoca i Dubrava i pritom zaklali njih preko 100, dok nisu stradali Muslimani u



tim mjestima, sukladno dogovoru JevĎevića i predstavnika tamošnjih Muslimana. Tada su četnici u seluPrenj, kod Stoca polili benzinom, ţiva zapalili i na taj način ubili 83-godišnjeg ţupnika don Vidu Puticu.Tada je prema podacima JevĎeviću upućenim Draţi, uništeno, poklano i protjerano s cijelog stolačkogkotara 10 do 15.000 Hrvata. Istodobno su četnici opljačkali a potom porušili ili spalili oko 1.000 hrvatskihdomova, opljačkavši svu krupnu i istnu stoku i sve dogugo što se moglo opljačkati. U tome poslupriključio im se i jedan broj tamošnjih Muslimana. Tada su hercegovački četnici krenuli u napad na sela u

čapljinskom kotaru na lijevoj obali Neretve. O tome je Kotarska oblast Čapljina izvjestila 27. rujna 1942.Ministarstvo unutarnjih poslova NDH slijedeće:”Dana 26. rujna 1942. godine tokom cijelog posli jepodnevanapadali su četnici selo Dretelj, Šumance i Kručeviće pucajući s lijeve strane Neretve na desnu stranu,dok je druga grupa napadala Bivolje Brdo. Iz kotara stolačkoga imade ovdje oko 1.000 osoba izbjeglicakoji nisu ništa iznijeli osim golih ţivota. O pobijenim i poklanimma u selima ne zna se još točan broj jer suobezumljeni ljudi izbjegli u razne krajeve i kotareve i da ne znaju jedan za drugoga.

U noći od 26. i 27. rujna t. g. napali su četnici oko 11 sati noću oruţničku postaju Domanovići. Napadaj jeodbijen bez ţrtava.

Nakon svega ovoga kotar stolački je očišćen od hrvatskog ţivlja koji se nalazi još jedino u selu Dabrici,potpuno blokiran od četnika, i ţive izbjeglice u samom mjestu Stolac.Dakle pod okriljem Talijana četnicisu očistili potpuno lijevu obalu Neretve u kotaru stolačkom od hrvatskog ţivlja i sada došli do Neretve i

napadaju sela kotara Čapljina i Mostara s desne strane Neretve….Od kotara čapljinskog takoĎer jespaljeno selo Hotanj, porušene kuće u selu Tasovčićima, istjeran hrvatski ţivalj iz Počitelja”. Talijani susamo forme radi uhitili nekoliko četnika koji su sudjelovali u paljenju, ubijanju i protjerivanju hrvatskogţivlja, koji su nakon par dana pušteni, dok su kamionima prebacili hrvatske izbjeglice iz Stoca u Čapljinu.Odatle se većina prebacila u Slavoniju. Sada su četnici nastavili svoju aktivnost u dolini Neretve. Već “ 6.listopada 1942. godine napali su četnici u zajednici s nekoliko muslimana i što ubili, što poklali 17 osoba uselu Višići. Ubijeni su ovi: Boras Franjo, glavar sela, zaklan noţem, Manda Boras, ţena mu, zaklana, JakaBoras, kći mu zaklana, Nikola Falak, Zaklan, AnĎa Falak, zaklana, Stojka Ivanković, zaklana, AndrijaIvanković, ubijen puškom, Boţica Malić, zaklana, Anica Cvitanović, zaklana, Miško Malić ubijen, BoškoMalić ubijen, Mara Blaţević ubijena, Kata Krešić ubijena, Pero Raić zaklan, Marija Raić zaklana, LucaLjiljanović, puškom ubijena”.Ne treba ni govoriti da je stoka i hrana u selu po četnicima opljačkana. Četicisu 12. X. 1942., u pratnji tali janske vojske, popalili sela Beleniće, Kijev Dol i Golubinjac, u kotaru Ravno,iz kojih se hrvatsko pučanstvo spašavalo bijegom u Slano na jadranskoj obali. Time je bio ispunjen u

potpunosti talijansko-četnički dogovor o uništenju Hrvata s lijeve obale Neretve u Hercegovini.

U tijeku talijanske vojne operacije protiv partizana na prozorskom području u listopadu 1942., četnici sunajprije na mostarskom području ubili oko 200 Hrvata i Muslimana, a zatim na prozorskom ubili, zaklali,bacili u vodu ili jamu 1.716 ljudi, od kojih su 340 bili Muslimani, a ostalo Hrvati civili, dok su u povratkuna konjičkom kotaru ubili dvadesetak Hrvata, opljačkavši kuće i sela i mnoge od njih zapalivši. Baćović jebrzojavom 23. X. 1942. izvijestio D. Mihailovića: “U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Šokaca iMuslimana. Vojnici se vratili oduševljeni”.

I na drugim područjima BiH na kojima su djelovale četničke postrojbe, premda vezane sporazumima svlastima NDH ili Nijemcima, vršile su kontinuirano pljačke, paleţe i ubojstva. Tako su npr. prema izvješćuŢupske redarstvene oblasti Nova Gradiška četnici iz Velike Ilove, pod zapovjedništvom Rajka Maleševića29. VII. 1942. opljačkali 11 Hrvata (čija se imena navode). Prema izvješću Zapovjedništva 3. oruţničke

pukovnije četnici su nakon što su 10. IX l941. “zauzeli Bos. Svinjar – zapalili u istome 30 katoličkih imuslimanskih domova”, dok su zarobljene zapovjednika oruţničke postaje i jednog oruţnika zaklali.Napodručju Dervente četnici su vršili upade i pljačke, te ubojstva po selima nad hrvatskim i muslimanskimpučanstvom te zarobljenim domobranima. Tako su 23. VIII. 1942. na rijeci Bosni u Podnovlju poklali 96zarobljenih domobrana. O daljnjim četničkim zvjerstvima nad pučanstvom sela nastanjenim Hrvatimaizvjestila je kotarska oblast Deventa 15. XI 1942. Zato je Vrhovno oruţničko zapovjedništvo NDH uizvješćeu za drugu polovicu studenog 1942. u svezi s četničkom djelatnosti moglo navesti “da su svisporazumi sa četnicima bez ikakve vriednosti”, pošto njihove manje “skupine upadaju u hrvatska selagdje otimaju sve vednije stvari i razoruţavaju seoske milicije”. Istodobno oni četnici na područjima pod



talijanskim nadzorom, kao protukomunistička milicija zajedno s talijanskim postrojbama vrše “progonnašeg mirnog ţivlja kojeg četnici okrivljuju zbog komunizma, a ta okolnost pruţa im neograničena pravada naš ţivalj uništavaju, vrše pljačke i paleţe a naše vlasti uobće preziraju”.Potom se navode izvjećaoruţničkih pukovnija koja to ilustriraju.Tako su npr. 5. XI. 1942. u Milinom selu dočekali “ trgovca MehuHaračića i Mehu Memiševića, oba iz Koraja, kotar Brčko. Iste opljačkali a potom na zvjerski način ubili ibacili u jedan potok gdje su pronaĎeni”; 13. XI kod Dervente “uhitili seljake Petra Gavrana i Matu

Sirovinu, svezali i odveli sobom. Na putu u selo Gor. Smrtići ubili su Petra Gavrana, dok je Sirovini uspjelopobjeći”; 17. XI u selu Agići, kotar Derventa ubijen je “seljak Ivan Mamić i njegova ţena Manda” pošto se “htio iseliti sa njihova područja”; 6. XI – po skupini “četnika napadnuti su i ubijeni braća Ibro i Mujo Voloder te Halil Voloder iz sela Rabine, kotar Nevesinje”; 9. XI – “ubijena je po četnicima Kata Bender iMara Krašić, obe iz sela Vinina Hrasno, kotar Čapljina” pošto su se “suprostavile četnicima kododuzimanja stok e”; 13. XI – “ više pravoslavaca drţavnih sluţbenika u miru iz biv. Jugoslavije, primilo jesvoje mirovine i mirovinske zaostatke na blagajni poreznog ureda u Trebinju. Nakon toga otišli su ukrčmu Vlade Petkovića u Trebinju. Bivši blagajnik obćine Trebinje Tomo Petković i Dimitrije Kurilić, biv.direktor gimnazije u Trebinju plaćajući račun dizali su novac u vis i govorili: “Vidi Kune na njima ne piše “Za dom spremni”, ovo su nam dali Hrvati koje smo klali ima 13 mjeseci”….itd.

Istodobno i na području sjeverne i srednje Dalmacije četnici su u reţiji Talijana i pod njihovim okriljemučinili više zločina genocida nad Hrvatima. Tako su početkom listopada 1942. na području velike ţupe

Cetina, predvoĎeni vojvodom M. Rokvićem u selima Gata, Naglice, Cisla, Ostrvica, Zvečanji, Dugopolje,Kolenice, Srijani i Dolac Gornji pobili oko 200 Hrvata, a nakon pljačke mnoge kuće zapalili. Kako suTalijani zabiljeţili: “Poklane su većinom starije osobe, ţene i djeca koje nisu imale nikakve veze spartizanima”. Svatko je zaklan tamo gdje je i uhvaćen. Četnici su usput pjevali: “Nama Petar iz Londonapiše oj Hrvati, nema vas više”. Zatim su Đujićevi četnici 21. X. 1942. u Biteliću, kod Sinja, u reţiji Talijanaubili 29, a u Otišiću 6 Hrvata, zapalivši pritom 220 hrvatskih kuća. Po izvješću talijanskog generalaBerardija iz Knina “svaki katolik je mučen i zaklan, a poslije je većina lešina izmrcvarena na najgroznijinačin”, ali nije reagirao. Đujić je brzojavom izvijestio D. Mihailovića: “Moji su klali sreda!” I Medačkičetnici su 3. X. 1942. ubili petoricu Hrvata iz Ribnika u Lici. Svi dokumenti pokazuju da su u ovimpokoljima stradali civili, što se vidi i po četnickim gubicima, a isti su imali za posljedicu novi val izbjeglihHrvata iz ovih područja prema moru i dalje u unutrašn jost NDH.

Treće razdoblje (siječanj-oţujak 1943.)

Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u ovom razdoblju poklapaju se s operacijamaNijemaca i Talijana protiv snaga NOP-a na širem području NDH sa sjedištem u Bihaću, koje započinju 20.I. 1943. U njima sudjeluju i četnici s područja NDH, Crne Gore i Srbije. To će oni iskoristiti za već otprijeplanirano čišćenje Muslimana i Hrvata. Već 25. XII. 1942.u instrukciji D. Mihailovića majoru ZaharijuOstojiću, da prije prikupljanja četnika u rajonu Jablanice i njihovog upućivanja u borbu protiv partizana, “prvo svrši glavnu stvar” tj. pokolj Muslimana u jugoistočnom dijelu Bosne i u zapadnom dijelu Sandţaka. Vještom propagandom četnici su pridobili dio prosrpski orijentiranih Muslimana intelektualaca kao nrp.dra Ismeta Popovca, Mustafu Pašića i majora Fehima Musakadića. Oni su osnovali kvazi “Muslimanskunacionalnu vojno-četničku organizaciju”, u sastavu četničkog pokreta, pod njihovim nadzorom, ustrojivši iograničene vojne postrojbe, kako bi odvojili Muslimane od NOP-a. To se vidi i iz depeše majora Ostojićaupućene 2. I. 1943. Draţi Mihailoviću u kojoj piše: “Muslimani (odnosi se na Popovca, Pašića i Musakadića – a) vam šalju pozdravni telegram. Još su kod mene i pišu rezoluciju. Pored ovog prijatel jstva ja

istovremeno radim detaljan plan za uništenje Turaka u čajničkom srezu”.I ovdje je jasan četnički dvoličnistav. Kako se već 3. I. 1943. bilo prikupilo 4.200 četnika Četvrtog četničkog korpusa (sastavljen odčetnika Limsko-sandţačkih četničkih odreda i četnika Zetskog letećeg četničkog odreda) u Kolašinu iOstrogu, a kako su Talijani privremeno odgodili njihov pokret za Jablanicu, to je Draţa Mihailović pristupioostvarenju svog monstruoznog plana uništenja Muslimana. Točno je prosudio da Talijani, radi zauzetostiborbama s partizanima te odnosima s Nijemcima i ustašama, neće biti u mogućnosti intervenirati.Postupajući po Draţinoj zapovjedi Ostojić je sazvao konferenciju u Šahovićima, kod Bijelog Polja, na kojojsu uz njega bili još četnički zaovjednici major Pavle Đurišić i Vojislav Lukačević. Na konferenciji jerazraĎen plan uništenja Muslimana koji su se nalazili na putu četnika iz Crne Gore i Sandţaka prema



Jablanici na Neretvi. Odlučeno je odmah krenuti u akciju sa hercegovačko -crnogorskim četnicima koji sutrenutno bili na raspolaganju, ne čekajući da se prikupe preostali četnici iz Crne Gore, Sandţaka i istočneBosne.

Zato se s tih oko 3.000 četnika, na čelu s Lukačevićem i Mirašem Savićem, a prema zapovjedi majoraOstojića od 3. I 1943., pristupilo dva dana kasnije čišćenju Muslimana bjelopoljskog kotara. Đurišić je

otklonio talijansku intervenciju i 6. I. naredio četničkim zaoovjednicima da produţe “ s napadom sve dotledok se ne postigne cilj koji sam odredio na konferenciji u Šahovićima, a k ada se taj cilj dostigne, ondastanite”, uz napomenu na “prisustvo Italijana se ne obazirite”. Đurišić je 10. I. 1943. izvjestio četničku Vrhovnu komandu da je akcija u bjelopoljskom kotaru završena, da su u njoj potpuno opljačkana a potomuništena 33 muslimanska sela; ubijeno oko 400 muslimanskih boraca i oko 1.000 ţena i djece, koji nisuuspjeli izbjeći s ostalima, dok su sami inali 14 poginulih i 26 ranjenih četnika. Bio je to samo uvod. Iako jemajor Ostojić 3. I. izdao zapovijed i za čišćenje Muslimana u čajničkom kotaru, izvršenje se moraloprolongirati dok se ne prikupe sve četničke snage, predviĎene u akcijama protiv partizana u doliniNeretve, pod okriljem Talijana. Dana 15. I. 1943. Talijani su dali odobrenje za pokret prema Jablaniciovim crnogorskim četnicima podijelivši im u narednih 15-ak dana 4.000 pušaka i ostalo neophodnonaoruţanje i streljivo. Draţa je naredio Ostojiću “da ljudi ne sede besposleni” te da četnici krenu u pravcuKalinovika, gdje se Ostojić nalazio, ali da uz put “očiste oblast Čajniča”.Tako je 28. I. 1943. donijetaodluka o “ilegalnom” odlasku četnika u zapadnu Bosnu koji će uz put izvršiti stravičan pokolj Muslimana.

Major Pavle Đurišić, koji je odreĎen da rukovodi ovom operaciojom izdao je 29. I. 1943. zapovijest svojojgrupaciji od 6.000 četnika za pokolj muslimanskog ţivlja u čajničkom kotaru. Draţa ih je pismenoinstruirao 1. i 4. II. 1943. predviĎajući da će ovi Đurišićevi četnici 4. korpusa ići “kao divlji odredi kojimase ne zna poreklo”, ali da “usput čiste sve pred sobom”, te da “su već krenuli i čiste Sandţak i takoredom”.

Postupajući po tim Draţinim instrukcijama P. Đurišić je naredio zapovjednicima svih pet četničkih kolonada Talijane ne napadaju a od stanovništva “sve borbe Muslimane, ustaše i komuniste ubijati, ţene i djecune ubijati”, što je bila obična četnička podvala, kako se ne bi ostavili pismeni tragovi o ubijanjustanovništva. To je vidljivo iz Đurišićeve povjerljive zapovjedi od 8. II. u kojoj piše: “skrenite paţnjustarješinama na obezbeĎenje od r.(ijeke) Drine, a izdati pored toga nareĎenje pojedinim odjeljenjima daprokrstare okolni teren i unište sav muslimanski ţivalj na koji naiĎu”. Sve četničke postrojbe prešle su 5.II 1943. u napad izbivši već 7. II. na rijeku Drinu, čime su završene borbe s mus limanskom milicijom.

Potom se prišlo pregledu terena, pljački i uništavanju kuće i imovine, te potpunom uništavanju Muslimanes područja kotareva Čajniče, Foča i Pljevlja, ubijajući uz put sve na koje se naišlo, bez obzira na spol iuzrast. Sukladno višim zapovjedima i zapovjednici brigada izdavali su zapovjedi takovog sadrţaja. Tako jeJovan Jelovac, zapovjednik četničke Pljevaljske brigade 10. II. naredio svojim četnicima: “Hvatajte … isve ubijajte. To je nareĎenje naših najviših starešina i to moramo izvršavati”.Manji dio muslimanskogţivlja spasio se skrivanjem i bijegom izbjegavši tako četničkom pokolju. O rezultatima operacije P. Đurišićizvijestio je Vrhovnu komandu i Draţu Mihailovića osmi dan nakon njezina početka tj. 13. II. 1943 .

Tu stoji:”Sva muslimanska sela u tri pomenuta sreza su potpuno spaljena tako da nijedan njihov dom nijeostao čitav. Sva imovina je uništana sem stoke, ţita i sena. NaeĎeno je prikupljanje ljudske i stočne hraneu odreĎenim mestima, za stvaranje magacina rezervne hrane i ishranu jedinica koje su ostale na terenuradi čišćenja i pretresanja terena i šumovitih predela, kao i radi sprovoĎenja i učvršćivanja organizacije naosloboĎenoj teritoriji. Za vreme operacija se pristupilo potpunom uništavanju muslimanskog ţivlja bezobzira na pol i godine starosti. Ţrtve. Naše ukupne ţrtve su bile 22 mrtva, od kojih 2 nesretnim slučajem i32 ranjena. Kod muslimana oko 1.200 boraca i do 8.000 ostalih ţrtava: ţena, staraca i dece”.

Ovaj pokolj je bez sumnje jedan od najvećih grupnih zločina počinjenih tijekom Drugoga svjetskog ratana području bivše Jugoslavije. Čišćenje je potom nastavljeno i u Sandţaku.

Po njemačkom generalu Lutersu cilj ovih četničkih akcija je “istrebljenje muslimanskog dijela narodanaročito u Sandţaku i u Hercegovini”, jer taj “klin muslimanski izmeĎu Srbije i Crne Gore mora konačnoda nestane”. Istodobno on svom Glavnom stanu piše: “Treba baš istaknuti kao osobinu četničkog



vojevanja njihovo napadanje nenaoruţanoga i slaboga neprijatelja… Klanje bespomoćnih ţena i d jece(muslimana) za četnike je po sebi razumljivo, časno i hrabro djelo, a izvršioci se smatraju junacima”.

To je potvrdio i četnički voda D. JevĎević iz toga vremena kada, su oni “koji su bili junaci u pljačkanju iklanju ţena bili su kukavice čim je prva puška pukla” bjeţeći 30 km pred hrvatskim partizanima izDalmacije.

Upravo su porazi četnika od partizana na Neretvi, a potom na Drini, gdje je doprinos hrvatskih partizanabio najznačajniji, utjecali da njihovi planovi uništenja Muslimana i Hrvata doţive slom. Po njemačkimprovjerenim podacima s područja svoje zone, u šest istočnobosanskih i četiri srednjobosanska kotara, dotoga vremena poginulo je 32.800 Hrvata i Muslimana, od kojih prvih 8.400 a drugih 24.400. One malepreostale skupine Muslimana četnici su početkom oţujka 1943. prisilili da prijeĎu s islamske na srpskupravoslavnu vjeru, kao što je bio slučaj u selima kraj Foče i to Potpeću i Viskoču.

Istodobno su krajem siječnja 1943. i četnici u Dalmaciji, iskoristivi odsutnost jačih partizanskih snaga,krenuli u akciju ubivši u selima Kijevo, Kosori, Maovice, Vrlika, Ruţić, Otavice, Gradac i Kričke više od 100Hrvata, silujući ţene i djevojke, a sve pod parolom “pali i kolji sve sto je katoličko”. Tada su starca NikuBlaţevića od 68 g. ţivog nabili na kolac i pekli na vatri dok nije umro, a u Otavicama Iliju Meštrovića,starca od 86 g., strica glasovitog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, bacili ţiva u njegovu zapaljenu kuću itako usmrtili. Već 1 . II. 1943. D. Mihailović je izvješten: “U Kijevu i Vrlici Baćović streljao 55, a uMaovicama i Otavicama Đujić 48 ustaša”. Potom su 3. i 4. II. 1 943. hercegovački četnici na područjuImotskog i okolnih sela zaklali i ubili 32 Hrvata, pljačkajući i uništavajući imovinu, paleći kuće, silujućidjevojke i ţene. U tim akcijama stradali su samo Hrvati civili, koji su za četnike svi ustaše, a niti jedanSrbin, kao ni jedno selo nastanjeno Srbima. Posljedica je opet samo u Sinju oko 3.000 izbjeglih Hrvata.

U svezi s vijestima o stravičnim pokoljima Muslimana pod vodstvom D. Mihailovića britanska vlada mu je1 . V. 1943. skrenula pozornost da bi četničko vodstvo trebalo “ublaţiti stav” prema Muslimanima.Istodobno legendarni francuski general Charles. de Gaulle, voĎa pokreta Slobodne Francuske i novearmije, laţnim informacijama jugoslavenske vlade Slobodana Jovanovića doveden u zabludu, odlikovao jefrancuskim ratnim kriţem D. Mihailovića i nekoliko drugih Z. Ostojića i još nekoliko četničkih zapovjednika,na njihovo veliko zadovoljstvo.

Treba istaknuti da su Hrvati i Muslimani antifašisti, aktivisti, borci i sudionici NOP-a bili gotovo bez

izuzetka ubijani ukoliko su bili zarobljeni od četnika. Tako je samo Dinarska četnička divizija od 25. V. do15. VI. 1942. u borbi s partizanima izbrojila “preko 500 partizanskih leševa, većinom Hrvata”. Neštokasnije 1942. kraj Rujišta četnici su uhitili 23 partizana Hrvata i strijeljali ih, za sto su od Talijana dobilinagradu od 10.000 lira, koji su ih i na ovaj način poticali na zločine. U izvješću vojvode Đujića D.Mihailoviću od 21 . XII. 1943. navodi se da je u borbama s partizanima zarobljeno njih 140, od kojih su 7bili Srbi, a ostalo Hrvati. Srbi su pušteni a Hrvati svi poklani i bačeni u jamu. U to vrijeme i zapovjednik Podrinjske četničke brigade u svom izvještaju uz ostalo piše: “streljao sam 5 partizana jer su bili Turci…” (tj. Muslimani, op. Z.D.). Iz drugih dokumenata se vidi da su to većinom bili predstavnici raznihantifašističkih organizacija NOP-a te ranjenici, bez dovoljne vojne zaštite, što su četnici koristili.

I izvan ovih razdoblja, pa sve do kraja rata četnici su činili i dalje brojne pljačke, zlostavljanja i ubojstvaHrvata i Muslimana, gdje god im se pruţila prilika. Spomenut ćemo samo neke od tih zločina. Tako sučetnici 7. VI. 1943. u općini Brnjic poklali 42 Muslimana, nakon čega je u Zenicu pobjeglo 1.060muslimanskih izbjeglica. Dalmatinski četnici su u veljači 1944. u selima Dubrava, Danilo, Radonići i Gorišubili 30 Hrvata, a u prominskom selu Nečmen 4. IV. ubili 10 Hrvata i na području Skradina 12. IX. 1944.ubili 27 Hrvata, te u prosincu 1944. u Bribiru, Griţanima i Tribalju, kod Crikvenice ubili 32 Hrvata,zapalivši 70 kuca i bribirsku crkvu. U svibnju 1944. četnici su u Goraţdu poklali oko 50 Muslimana,zapalivši 2 dţamije. U sjeveroistočnoj Bosni trebavski četnici su 8. X. 1944. u selima Tramošnica, Turić,Liporašće i Srednja Slatina ubili 25 Hrvata, potom 3. I. 1945. u selima Kladari i Carevac “uhvatili, silovali ipostrijeljali 27 ţena i djevojaka” Hrvatica, a 10 dana potom su izvršili pokolj Hrvata u selu Pećniku.Rogatički četnici su 21. XII. 1944. u selu Vinograd ubili 23 Muslimana. Samo na području rogatičkog



kotara do lipnja 1944. bilo je spaljeno 3.677 domova i ubijeno 4.635 Muslimana (medu kojima i mali brojHrvata) od strane četnika.

Četnici su na kraju rata vojnički poraţeni ali je mnogima tijekom rata omogućeno, najčešće nakonzarobljavanja, a od rujna 1944. nakon amnestije, da “dobrovoljno” stupe u partizane, ili su jednostavnomobilizirani u partizane krajem 1944. i početkom 1945. pri općoj mobilizaciji na područjima pod nadzorom

partizana, što je iskoristilo njih više od 80% čime su, gotovo u pravilu, bili amnestirani od zločina. Tek jenekolicini suĎeno za zločine. Tako im se mnogima posredno pruţila prigoda planiranja odmazde koju suti jekom rata stalno isticali a najčešće pjesmom: “Oj Hrvati, al‟ ćemo Vas klati, kad se Pero iz Londonavrati”, iako im se kralj nije vratio. Posebno je to došlo do izraţaja tijekom završnih operacija nakonpredaje kod Bleiburga, ubojstvima, strijeljanjima i stradanjima na brojnim kriţnim putovima, u logorima istratištima pripadnika hrvatskih oruţanih snaga i vlasti NDH te civila širom tadanje Jugoslavije, dakleHrvata i Muslimana. Što se tiče broja četničkih ţrtava genocida medu Hrvatima i Muslimanima tijek omrata 1941 .-1945 . on još dosada nije utvrĎen. Tijekom rata za odreĎena razdoblja davane su i odreĎeneprocjene. Tako je npr. Ministarvstvo vanjskih poslova NDH u svom Unutrašnjopolitičkom pregledu br. 11od 11. IX 1944. od odjeljku “Četnici protiv NDH” navelo da su do tada”četnici razorili oko 30.000hrvatskih domova i poubijali najmanje oko 150.000 hrvatskog pučanstva”. Najnovija demografskaistraţivanja daju mogući stvarni gubitak Hrvata od oko 200.000 a Muslimana oko 100.000 na područjuNDH, tj. onih koji su ubijeni. Prema V. Ţerjaviću, od toga na moguće četničke ţrtve genocida otpada

32.000 ubijenih Hrvata (u Hrvatskoj 20.000 a u BiH 12.000) i 33.000 ubijenih Muslimana. Mnogima seova Ţerjavićeva brojka čini premalena, poglavito zbog već raširenih procjena u izvorima i literaturi.Smatram da je i to moguće dok će buduća istraţivanja, koja su u tijeku, moći dati konkretnije brojčanepodatke ovih četničkih zločina genocida.

Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini tijekom Drugogasvjetskoga rata (1941.-1945.) nisu bili slučajni, već su planirani i bili sastavnim dijelom vojnih i politickihciljeva četničkog pokreta. Oni imaju izvorište u shvaćanjima velikosrpskih nacionalista i ekspanzionistakojih je četničk i pokret tijekom rata bio najekstremniji, najorganiziraniji i najoperativniji dio. Po njima su iizvan Srbije okolna nacionalna i povijesna područja drugih naroda srpska, jer u njima ima Srba, bezobzira na broj, a1i i ona gdje ih nema a Srbi ih iz geostrateskih ili drugih razloga smatraju srpskima. Takosu Bosnu i Hercegovinu u cjelini i najveći dio današnje Republike Hrvatske smatrali srpskim, i nastojali ih “očistiti” zločinima genocida od tamošnjih Hrvata i Muslimana, većinskog pučanstva, i uključiti u srpsku

etnički čistu drţavu “Veliku Srbiju”. Upravo stalno zalaganje četničkog pokreta za uspostavu te i takve “Velike Srbije”, na navedenim područjima, je stvarni uzrok četničkog terora i zločina genocida, a nereligiozne i nacionalne raznolikosti, kao niti teror i kontrateror, kao sto neki misle i pišu, a što su samoformalni razlozi. Ova svoja genocidna shvaćanja četnici su iskazali u svim prigodama brojnimdokumentima, zemljovidima, govorima, izjavama i praksom uoči i tijekom, a na ţalost i nakon Drugogasvjetskoga rata.

Tijekom toga rata oni su s osloncem i pod okriljem najprije talijanskog, a potom i njemačkog okupatora,te podršku izbjegličke vlade Kraljevine Jugoslavije kao i V. Britanije i SAD-a, pokušali, putem četničkihpostrojbi, ostvariti svoje genocidne planove. Zato uz četnike i svi naprijed navedeni čimbenici snose svojdio odgovornosti za njihove zločine. Tako su, kao sto smo dijelom pokazali planski `”čišćena” odMuslimana i Hrvata mnoga područja Bosne i Hercegovine i Hrvatske, od Srbije i C rne Gore do Slovenije,po četnicima. Svugdje gdje su stizale četničke postrojbe izvršeni su stravični zločini i ovisili su jedino od

odnosa snaga i okolnosti na datom području, ali i šire u NDH, Europi i svijetu. Rezultat toga je spaljeno irazoreno oko 300 sela i gradova, više muslimanskih dţamija i katoličkih crkava i drugih povijesnih ikulturnih spomenika, uz desetke tisuća ubijenih Hrvata i Muslimana. MeĎu njima je okrutno ubijeno 67muslimanskih imama i hafiza te 52 katolička svećenika, te nekoliko časnih sestara, od kojih sunajpoznatije tzv. drinske mučenice, njih pet iz samostana na Palama, koje su četnici pred Boţić 1941.doveli u Goraţde i nakon mučenja poklali i bacili u Drinu.

Četnički pokret nije mogao svoje genocidne namjere i provesti jer nije raspolagao s dovoljnim vojnimpostrojbama. No, po meni, glavni je razlog samoorganiziranje obrane i oruţanog otpora hrvatskog i



muslimanskog naroda, koji se tako na mnogim mjestima zaštitio od još tragičnijih četničkih zločina. ali idoveo do njihovoga vojničkog poraza. Nakon rata g.1945. propuštena je prilika da svi četnički zločinci ipred sudom odgovaraju za svoje zločine genocida nad Muslimanima i Hrvatima i njihovim povijesnim,sakralnim i kulturnim spomenicima. Dapače, mnogima je pod novim znakom (zvijezdom?) pruţena prilikada s tim zločinima nastave. Zato nije slučajno to su se takvi zločini genocida velikosrpskih nacionalista ičetnika u još strašnijem, i po broju ubijenih i prognanih i po razaranjima, obliku dogodili nad Hrvatima i

Muslimanima od velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. a potom i Republiku Bosnu iHercegovinu do 1995. godine. Povijesno iskustvo pokazuje da vojnički poraz četnika omogućuje povratak većine preţivjelog hrvatskog i muslimanskog pučanstva na svoja spaljena ognjišta, ali da to nije dovoljno.Potrebno je i sve zločince suditi i osuditi te privesti zasluţenoj kazni, jer dok se to ne učini neće biti mirana ovim prostorima i stalno će prijetiti ubuduće opasnost od novih sukoba i novih četničkih zločina.Togamoraju biti svijesni i svi oni meĎunarodni čimbenici, ako im je zaista do trajnog mira stalo i ako ne ţele isami snositi svoj dio odgovornosti za te četničke zločine genocida.

P. S. Autor teksta je dr. sc. Zdravko Dizdar s Hrvatskog instituta za povijest

Četnički zločini nad hrvatima i muslimanima u bosni i hercegovini tijekom drugog svjetskog rata...

Documents