buđenje svijesti

Anthony de Mello – Buđenje svijesti

Jeste li budni? Duhovnost je isto što i buđenje. Iako toga nisu

svjesni, većina je ljudi uspavana. Rođeni su uspavani, tako nastavljaju živjeti, u snu se žene i udaju, podižu djecu, čak i umiru uspavani - a da se nikada stvarno ne probude. Oni nikada ne uspijevaju shvatiti čarobnu ljepotu ljudskoga postojanja.

Svi mistici ovoga svijeta - katolički, kršćanski, nekršćanski, bez obzira na svjetonazor ili religijsku pripadnost - slažu se u jednom: sve je dobro, sve je uistinu dobro. Čak i u tako kaotičnom svijetu u kakvom živimo, njima je sve dobro. Za sve je ostale to pomalo začuđujući paradoks. Žalosno je što većina ljudi nikada ne uspijeva shvatiti kako je sve dobro samo zato što su utonuli u san. Svatko živi u svojoj noćnoj mori koju naziva životom.

Prošle sam godine na programu španjolske televizije čuo priču o čovjeku koji kuca na vrata


sobe svoga sina. »Jaime,« kaže, »probudi se!« »Ne želim ustati, tata!« odgovara mu Jaime. Otac je uporan: »Ustaj, moraš u školu!« »Ne želim ići u školu«, odgovara Jaime. »Ali zašto nećeš u školu?« pita ga otac. »Iz tri razloga«, odgovara Jaime. »Kao prvo, škola je dosadna; drugo, učenici mi se rugaju; a treće, mrzim školu.« Otac mu uzvrati: »Dobro, a sada ću ja tebi dati tri razloga zbog kojih moraš ići u školu. Kao prvo, to je tvoja dužnost; drugo, jer imaš četrdeset pet godina; a treće, jer si upravitelj.« Probudite se, dakle! Probudite se! Odrasli ste. Prestari ste da biste samo spavali. Probudite se! Prestanite se igrati svojim igračkama.

Većina ljudi tvrdi kako iz dječjega vrtića žele ući u svijet odraslih, ali nemojte im vjerovati. Nemojte vjerovati! Oni samo žele svoje polomljene igračke natrag. »Vratite mi moju ženu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.« To je ono što ljudi žele: samo nove igračke. Sva je istina u tome. Čak će vam i najbolji psiholozi reći kako ljudi zapravo ne žele biti


izliječeni. Oni samo traže olakšanje jer je izlječenje previše bolno.

I sami znate kako buđenje nije nimalo ugodno. Kada lijepo i udobno ležite u svome krevetu, buđenje vas samo uznemiri. Zato mudraci i ne pokušavaju buditi ljude oko sebe.

Nadam se da ću i ja uspjeti biti dovoljno mudar da vas ne pokušavam probuditi, ako već spavate. To uistinu nije moj posao. Povremeno ću, naravno, uzviknuti: »Probudite se!« Ali ne dajte si smetati. Ja samo moram nastaviti svojim putem i dalje igrati svoju igru. Ako time dobijete nešto za sebe, dobro; ako ne, to je vaš problem. Kao što stara arapska izreka kaže: Priroda kiše je uvijek ista, ali od nje raste trnje u pustinji, kao i cvijeće u oazi.


Očekujete li moju pomoć Mislite li da vam mogu pomoći? Ne! O, ne, ne,

ne, ne i opet ne! Ne očekujte da ikome pomognem, kao što ni ja ne očekujem da ikome od vas odmognem. Ako vam bude štetilo, za to ste sami krivi; ako vam pomogne, i to je vaša zasluga. Stvarno je tako. Mislite li da vam ljudi mogu pomoći? Ne mogu. Mislite li da vam daju potporu? Ne daju.

Evo vam primjer časne sestre s jedne grupne terapije koju sam nekoć vodio. Prišla mi je i rekla: »Ne osjećam nikakvu potporu svoje nadglednice.« »Ne znam na što mislite«, uzvratio sam. Pokušala mi je pojasniti: »Vidite, moja nadglednica, nadglednica provincijala, nikada ne posjećuje provincijal kojim ja upravljam. Nikada. I baš nikada mi nije uputila nijednu riječ pohvale.« »Dobro,« kažem joj, »probajmo s igrom uloga. Pravit ćemo se da ja dobro poznajem vašu


nadglednicu. U stvari, da točno znam što ona misli o vama. Prema tome, kao nadglednica provincijala kažem vam: 'Znate, Mary, ne posjećujem vaš novicijat baš zato što kod vas nema nikakvih problema. Znam da se upravo vašom zaslugom sve odvija u najboljem redu.' Kako se sada osjećate?« »Izvrsno!« kaže Mary. »Dobro,« kažem joj, »biste li sada na trenutak napustili sobu? I to je dio vježbe.« Mary je izašla. Dok je bila vani, obratio sam se ostalim članovima terapijske skupine: »Ja sam još uvijek nadglednica, dobro? Mary koja je upravo izašla, zapravo je najgora upraviteljica novincijata u povijesti cijeloga provincijata. U stvari, prilično je jasno zašto nikada tamo ne odlazim. Jednostavno se bojim jer nikada ne znam što je opet smislila. To je stvarno nepodnošljivo. Ali kažem li joj istinu, te će jadne redovnice još više patiti. Mi smo toga duboko svjesni i pripremamo osobu koja će je za godinu-dvije zamijeniti. U međuvremenu mi se činilo pametnije izreći joj nekoliko pohvalnih riječi kako bi se ona osjećala bolje i uspjela kako-tako


odraditi svoj posao. Što vi o tome mislite?« Svi su se složili: bilo je to jedino što se u takvim okolnostima moglo napraviti. Zatim sam pozvao Mary da nam se ponovno pridruži i pred svima je pitao osjeća li se još uvijek dobro. »O, da!« odgovorila je. Jadna Mary! Mislila je da ima potporu, a bila je to samo iluzija. Činjenica je da uglavnom sami oblikujemo svoje misli i osjećaje, i to neovisno o objektivnoj stvarnosti: sve je u našim glavama. Tako je i kada procjenjujemo koliko nam drugi ljudi zapravo pomažu.

Mislite li da nekome pomažete zato što ste zaljubljeni? Dobro, otkrit ću vam nešto. Vi nikada ni u koga niste zaljubljeni. Zaljubljeni ste jedino u željenu sliku koju ste stvorili o toj osobi. Razmislite na trenutak o ovome: nikada ni u koga niste zaljubljeni, zaljubljeni ste u sliku koju ste sami stvorili o toj osobi. Na isti se način i odljubljujete od nekoga. Mijenjate sliku o toj osobi. »Kako si me mogao iznevjeriti kad sam ti toliko vjerovala?« reći ćete nekome. Jeste li im doista vjerovali? Jer vi u


stvari nikome ne vjerujete. Saberite se konačno. Sve je to dio društvenog ispiranja mozga. Vi nikada nikome ne vjerujete. Vjerujete samo u svoj sud o određenoj osobi. Na što se onda žalite? Znam da ćete nerado priznati kako ste nekoga krivo procijenili. To vam se baš ne sviđa, zar ne? Radije ćete se čuditi kako vas je netko mogao tako razočarati.

Dakle, ljudi u biti ne žele odrasti, ne žele se stvarno promijeniti i zapravo ne žele biti sretni. Jednom mi je netko mudro rekao: »Nemoj ih nastojati usrećiti, to će te samo odvesti u nove probleme. Nemoj nastojati svinju naučiti pjevati - ti gubiš vrijeme, a svinju to samo iritira.« To vam je kao kada poslovan čovjek uđe u bar, sjedne i ugleda poznanika s bananom u uhu. Zamislite, čovjek ima bananu u uhu. I sad razmišlja: »Ne znam trebam li mu reći. Ne, to me se ionako ne tiče.« Međutim, što ga dulje gleda, sve ga više živcira ta banana. I nakon nekoliko pića obrati se svome poznaniku: »Oprosti, ali imaš bananu u


uhu.« Ovaj mu odgovara: »Što?« Naš poslovni čovjek ponavlja: »Imaš bananu u uhu!« »Ponovi, što si ono rekao?« »Čovječe, imaš bananu u uhu!« vikne poslovni čovjek. »Govori glasnije,« odgovara mu poznanik, »imam bananu u uhu!«

Prema tome, nema smisla. »Odustani, odustani, odustani«, kažem sam sebi. Reci što imaš i nestani odavde. Ako budu imali koristi od toga, dobro, a ako ne, šteta!


Istinska sebičnost Ako se uistinu želite probuditi, prije svega

morate shvatiti da to zapravo ne želite. Kao prvo, morate biti iskreni prema sebi i priznati da vam se to uopće ne sviđa. Vi ne želite biti sretni. Hoćete mali test? Probajmo. Trebat će vam točno jedna minuta. Možete zatvoriti oči dok budemo vježbali, ali možete ih i držati otvorenima, kako vam više odgovara. Mislite na nekoga koga jako volite, nekoga tko vam je uistinu blizak, nekoga tko vam je bitan i recite toj osobi u mislima: »Radije bih bio sretan nego imao tebe.« Promatrajte što se događa. »Radije bih bio sretan nego poznavao tebe, to uopće nije upitno. Kada bih mogao birati, izabrao bih sreću.« Koliko se vas osjećalo sebično dok ste to izgovarali? Mnogi, čini se. Vidite li sada kako su vam isprani mozgovi? Razmišljate kako ste mogli biti tako sebični. Ali pogledajte tko je tu stvarno sebičan. Zamislite sada tu dragu osobu kako vam


kaže: »Kako si mogao biti tako sebičan i izabrati sreću umjesto mene?« Ne biste li u tome trenutku nagonski odgovorili: »Oprosti, ali kako ti možeš biti tako sebična i tražiti da se radi tebe odreknem vlastite sreće?!«

Nekom prigodom jedna mi je žena ispričala kako je kao djevojčica bila na seminaru duhovne obnove koji je organizirao njezin rođak, pripadnik Jezuitske crkve u Milwaukeeju. Svaku je konferenciju počinjao riječima: »Ispit ljubavi je žrtva, a mjera ljubavi nesebično je davanje.« To je divno! Pitao sam je: »Biste li željeli da vas volim po cijenu moje vlastite sreće?« »Da«, odgovorila je. Nije li to prekrasno? To bi bilo stvarno krasno! Ona bi me voljela po cijenu svoje vlastite sreće, a ja bih volio nju po cijenu moje vlastite sreće, i tako biste imali dvoje nesretnih ljudi; ali - živjela ljubav!


Biti sretan Mi, dakle, ne želimo biti sretni. Želimo druge

stvari. Ili, bolje rečeno: mi ne želimo biti bezuvjetno sretni. Želim biti sretan pod uvjetom da imam ovo i ono, i da se dogodi to i to. To vam je kao kada svome prijatelju, ili svome Bogu, ili bilo kome, kažete: »Ti si moja sreća. Ako ne mogu imati tebe, odbijam biti sretan.« Jako je bitno shvatiti upravo to. Mi ne možemo ni zamisliti sreću bez svih tih uvjeta koje smo odredili kao njezinu cijenu. I to je tako. Mi nismo u stanju prihvatiti ni doživjeti sreću bez ispunjenja naših uvjeta. Naučeni smo uvjetovati svu svoju sreću.

Prema tome, to je prvo što trebamo učiniti želimo li se probuditi, što je u biti isto kao da kažemo: želimo li voljeti, želimo li slobodu, želimo li užitak, spokoj i duhovnost. U tom smislu, duhovnost je najstvarnija stvar na cijelom svijetu. Neka netko pokuša pronaći išta stvarnije od


duhovnosti, ali ne duhovnosti u smislu milosrđa, odanosti, religioznosti, obožavanja, već duhovnosti koja znači buđenje!

Pogledajte samo carstvo tjeskobe oko sebe: usamljenost, strah, zbunjenost, nemire u srcima ljudi, unutarnje i vanjske sukobe. Zamislite da vam netko pruži priliku da pobjegnete od svega toga. Zamislite da možete zaustaviti ogroman odljev energije, zdravlja i emocija koji je posljedica svih tih sukoba i opće smetenosti. Biste li to stvarno željeli? Zamislite da vam netko pokaže put, način na koji doista možemo voljeti jedni druge i istovremeno biti mirni, biti potpuno prožeti ljubavlju. Možete li zamisliti išta stvarnije od toga? Međutim, imate ljude koji čvrsto vjeruju da je velika tvrtka puno konkretnija, da je politika stvarnija, da je znanost korisnija.

Kakva je korist od toga da čovjeka pošaljemo na Mjesec kada ne znamo živjeti ni na Zemlji?


Psihologija duhovnosti Je li psihologija korisnija od duhovnosti? Ništa

nije korisnije od duhovnosti. Što jadni psiholog može napraviti? Može olakšati pritisak. I ja sam psiholog, i sam provodim psihoterapiju, a vrlo sam često proživljavao taj konflikt kada je trebalo izabrati između psihologije i duhovnosti. Ne znam koliko je vama to jasno. Meni je trebalo puno vremena da toga postanem svjestan.

Objasnit ću vam o čemu govorim. Sve to nije imalo previše smisla dok iznenada nisam shvatio kako ljudi moraju dovoljno patiti u nekom odnosu prije nego što se odreknu iluzija o svim odnosima. Nije li to strašno? Moraju dovoljno patiti u nekom odnosu prije nego što se probude i kažu: »Sada mi je dosta! Mora postojati i bolji način življenja od ovisnosti o drugim ljudima.« A što sam ja radio kao psihoterapeut? Ljudi bi dolazili sa svojim problematičnim odnosima, sa svojim problemima


u komunikaciji s drugim ljudima, i ponekad sam im uspijevao pomoći. Ali ponekad, moram to priznati, samo sam im pomagao da udobnije spavaju. Možda su trebali još malo patiti. Možda su trebali dotaknuti dno kako bi shvatili da im je konačno svega dosta. Tek kada ti je već zlo od toga da ti je stalno mučno, tek se onda otvara izlaz. Većina ljudi odlazi psihijatru ili psihologu kako bi osjetili olakšanje. Ponavljam: da bi im bilo lakše, a ne da izađu iz određene životne situacije ili odnosa.

Tu je i priča o malome Ivici koji je, kako kažu, bio mentalno retardiran. No, vidjet ćete iz ove priče, on zapravo i nije bio retardiran. Ivica je u okviru programa za djecu s posebnim potrebama pohađao sate modeliranja. Dali bi mu komad gline koji bi on uzeo, odnio ga u kut učionice i počeo se njime igrati. Priđe mu učitelj i kaže: »Bog, Ivice.« »Bog«, odgovori Ivica. Učitelj ga pita: »Ivice, što to imaš u rukama?« A on odgovara: »To vam je komad kravlje balege.« Učitelj i dalje ispituje: »Što


ćeš od toga napraviti?« »Pravim učitelja«, odgovori Ivica.

Učitelj pomisli kako Ivici nije dobro. Očito je dječak nazadovao u razvoju. U tom je trenutku pokraj učionice prolazio upravitelj te ga učitelj pozove i kaže: »Mali je Ivica nazadovao.« Upravitelj tada zabrinuto priđe dječaku i kaže: »Bog, mali.« A Ivica odgovori: »Bog.« Sada upravitelj postavlja isto pitanje: »Što to držiš u rukama?« Dječak mu odgovori: »Komad kravlje balege.« »I što ćeš od toga napraviti?« »Upravitelja«, odgovori Ivica.

Upravitelj se još više zabrine i shvati kako je to već slučaj za školskoga psihologa. »Kolega, pozovite psihologa!«

Psiholog je bio prilično bistar mladić. On priđe Ivici i pozdravi ga: »Bog.« »Bog«, odgovori dječak, a psiholog nastavi: »Znam što držiš u rukama.« »Što?« upita dječak. »Držiš komad kravlje balege.« »Točno«, reče Ivica. »A znam i što ćeš od toga napraviti.« »Što?« čudi se dječak. »Praviš


psihologa.« »Krivo, nemam dosta balege!« I oni tog dječaka nazivaju mentalno retardiranim!

Siroti psiholozi pošteno odrađuju svoj posao. Stvarno. U nekim slučajevima psihoterapija je stvarno korisna. Kada se netko nađe na rubu ludila, tada ili postaje psihotičan ili odlazi u drugu krajnost, a to je misticizam. Misticizam je u stvari suprotna strana ludila. Znate li koji je siguran znak buđenja? To je trenutak kada se pitate: »Jesam li ja lud ili je cijeli svijet poludio?« Stvarno. Jer mi jesmo ludi. Cijeli je ovaj svijet - lud. Dokazano ludilo. Nismo u ludnicama jedino zato što nas je previše. Dakle, ludi smo. Iz dana u dan živimo od suludih ideja o ljubavi, ljudskim odnosima, sreći, zadovoljstvu, svemu. Shvatio sam da smo ludi do te mjere da, slože li se svi oko nečega, možete biti sigurni da je to pogrešno! Svaka nova ideja, svaka velika ideja, potekla je od manjine koju čini jedan čovjek. Čovjek zvan Isus Krist bio je manjina. Svi su govorili upravo suprotno od onoga što je on naučavao. I Buddha je bio manjina od jednoga


čovjeka. Svi su govorili suprotno od onoga što je on propovijedao. Mislim da je upravo Bertrand Russell rekao: »Svaka velika ideja počela je kao svetogrđe.« To je prilično lijepo i točno rečeno. Ovih ćemo dana čuti dosta svetogrđa. »On je svetogrdio!« čut ćete. Jer ljudi su doista ludi, sve sami luđaci. Čim prije to shvatite, tim bolje za vaše mentalno i duhovno zdravlje. Nemojte im vjerovati. Ne vjerujte svojim najboljim prijateljima. Oni vas zavaravaju. Strašno su lukavi. I vi ste takvi prema svima ostalima, samo toga još niste svjesni. Tako ste domišljati, »prefrigani«, pametni. Sve sjajni glumci.

Nisam baš jako pohvalan, zar ne? Ali ponavljam: želite se probuditi. Dobra gluma. Iako toga niste svjesni. Mislite da ste puni ljubavi prema drugim ljudima, zar ne? Koga to volite? Čak i to vaše žrtvovanje čini vam zadovoljstvo. Kažete: »Ja se žrtvujem! Živim za svoje principe!« Ali siguran sam da za sve što činite dobivate nešto zauzvrat, sve dok se ne probudite.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Prema tome, prvo shvatite da se ne želite

probuditi. Prilično je bolno probuditi se kada ste hipnotizirani mišlju da je komad starog novinskog papira ček od milijun dolara. Prilično je teško odvojiti se od toga komada starog novinskog papira.


Je li stvar u odricanju? Svaki put kada se nečega odričete, postajete

ovisni o predmetu odricanja. Što kažete na to? Postajete ovisni. Čega se odričete? Svaki put kada se nečega odričete, postajete trajno vezani za predmet svoga odricanja. Neki indijski guru jednom je prigodom rekao: »Svaki put kada mi prostitutka dođe na razgovor, ona neprestano govori samo o Bogu. No, isto tako kada razgovaram sa svećenikom, on priča samo o seksu.« Dakle, kada se nečega odričete, samo se još više vežete, i to zauvijek. Kada se protiv nečega borite, to vas trajno zarobljava. Sve dok se borite protiv nečega, dajete mu moć, i to upravo onoliko moći koliko energije ulažete u borbu.

Ovo uključuje komunizam i sve druge vrste ovisnosti. Postajete ovisni o svojim demonima jer im tako žestokim suprotstavljanjem zapravo dajete snagu. Zar vam to još nitko nije rekao? Kada se


odričete, vi se vežete. Jedini je način da to razriješite - da to prozrete. Shvatite pravu vrijednost onoga što tako grčevito držite, a čega se želite osloboditi, i nećete se više morati odricati, ono će vam jednostavno iskliznuti iz ruku. Naravno, ako to ne spoznate, ako i dalje budete zaluđeni uvjerenjem da ne možete biti sretni bez predmeta svoje ovisnosti, nikada ih se nećete osloboditi. Ono čemu vas takozvana duhovnost pokušava naučiti - žrtvovanju, odricanju od stvari - nije ono što bi trebalo učiniti. To je beskorisno. Vi još uvijek spavate. Trebalo bi vam pomoći shvatiti, shvatiti i spoznati. Kada biste shvatili, nestalo bi i želje. To je još jedan od načina na koji vam mogu reći: ako se probudite, jednostavno će nestati želje za ovisnostima.


Slušanje i odučavanje Neke je od nas probudila gorka životna

stvarnost. Prošli smo toliko patnje da smo se na kraju ipak probudili. No, ljudi se uglavnom nastavljaju sudarati sa životom. Prolaze kroz život uspavani i nikada se ne probude. Na žalost, nikada im i ne padne na pamet da postoji i neki drukčiji način, neki bolji put. Ako vas život nije dovoljno izudarao i ako niste dovoljno patili, ipak postoji i drugi put, a to je slušanje. To ne znači da se morate složiti s onim što ja govorim. To ne bi bilo slušanje. Vjerujte, stvarno nije bitno slažete li se sa mnom ili ne. Jer slaganje i neslaganje odnosi se na riječi, gledišta, na različite teorije. Oni nemaju baš nikakve veze s istinom. Istina se nikada ne može izraziti riječima. Istina se može spoznati iznenada, kao rezultat određenog stava. Dakle, vi se i ne morate slagati sa mnom, a ipak spoznati istinu. Ali morate biti otvoreni i voljni spoznati nešto novo.


To je bitno, a ne vaše slaganje ili neslaganje sa mnom. Ono što vam u konačnici nudim ionako je samo teorija. Nijedna teorija ne može u potpunosti objasniti stvarnost. Prema tome, ja vam neću govoriti o istini, nego o zaprekama istini. Njih vam mogu opisati. Istinu vam ne mogu opisati. To nitko ne može. Mogu vam samo dati opis zabluda, tako da biste ih mogli ispustiti. Ovo je sve što mogu učiniti za vas: izazvati vaša uvjerenja i sustav vrijednosti koji vas čini nesretnima. Mogu vam pomoći u odučavanju. To je zapravo bit duhovnog učenja: odučavanje, odučavanje od gotovo svega što su vas učili. Volja za odučavanjem, za slušanjem.

Slušate li, kao većina ljudi, samo kako biste potvrdili ono što već znate? Promatrajte svoje reakcije dok ja govorim. Često ćete biti zgranuti ili šokirani ili iziritirani ili frustrirani. Ili ćete reći da je to sjajno. Ali zapravo slušate kako biste potvrdili svoje mišljenje. Ili možda ipak slušate kako biste otkrili nešto novo? To je bitno. Uspavanim ljudima


to je teško. Isus je propovijedao radosnu vijest, a ipak je odbačen. Ne zato što je vijest bila dobra, već zato što je bila nova. Mi mrzimo sve što je novo. Baš mrzimo. Čim prije toga postanemo svjesni, tim bolje. Ne želimo nove stvari, posebno kada nas uznemiravaju, kada donose promjene. Posebno ih ne želimo kada treba izgovoriti onu: »Bio sam u krivu.« Sjećam se susreta s osamdesetogodišnjim isusovcem u Španjolskoj, koji je prije trideset-četrdeset godina bio moj profesor i rektor u Indiji. Polazio je jedan od mojih seminara. »Ovo što govoriš trebao sam čuti prije šezdeset godina«, rekao mi je. »Znaš, cijeli sam život bio u krivu.« Kada ovo čujete, to vam je kao da vidite jedno od svjetskih čuda. To je, dragi moji, vjera! Otvorenost istini, bez obzira na posljedice, bez obzira na to kamo to vodi, čak i kada ne znaš kamo bi te to uopće moglo dovesti. To je vjera. Ne vjerovanje, već vjera. Vaša uvjerenja pružaju vam dosta sigurnosti, dok vjera donosi nesigurnost. Nikada ne znaš. Spreman si slijediti i potpuno si otvoren.


Spreman si slušati. Podsjećam, biti otvoren ne znači biti lakovjeran, to ne znači slijepo gutati sve što ti predavač govori. Ne. Morate preispitivati sve što vam govorim. Ali preispitujte otvorena srca, a ne iz tvrdoglavosti. I preispitujte sve. Sjetite se onih lijepih Buddhinih riječi: »Svećenici i učenici ne smiju slušati moje riječi bez dužnoga poštovanja, ali ih moraju izučavati na način na koji zlatar izučava zlato - režući ga, bruseći, čisteći, pretapajući.« Kada tako činite, onda doista slušate. Napravili ste još jedan veliki korak u pravcu buđenja. Prvi korak, kao što rekoh, bila je vaša spremnost priznati da se ne želite probuditi, da ne želite biti sretni. Unutar vas postoje različiti otpori. Drugi je korak vaša spremnost razumjeti, slušati, preispitati svoj sustav uvjerenja. Ne samo religioznih, već i političkih, društvenih, psiholoških, svih svojih uvjerenja. Spremnost da uvijek ponovno preispitujete njihovu vrijednost u smislu i na način Buddhine metafore o zlataru. A ja


ću vam nastojati pružiti mnoštvo prilika za takvo preispitivanje.


Razotkrivanje milosrđa Milosrđe je, u biti, osobni interes prerušen u

altruizam. Kažete kako vam je teško prihvatiti da niste tako iskreni i dobri, a trudite se biti puni ljubavi i povjerenja prema drugim ljudima. Objasnit ću vam to na vrlo jednostavan način. Pokušat ću pojednostaviti ovu temu, možda čak do granice banalnosti. Postoje dva oblika sebičnosti. Prvi je oblik kada si nastojimo ugoditi time što ćemo si priuštiti nešto lijepo i ugodno. To je ono što obično nazivamo egocentričnost. Drugi je oblik sebičnosti kada si priuštimo zadovoljstvo ugađanja drugima. To je već perfidniji oblik sebičnosti.

Prvi oblik sebičnosti je očit, ali ovaj drugi je prikriven, jako prikriven, i baš zato opasniji jer nam daje osjećaj da smo jako dobri. Ali možda i nismo baš tako jako dobri. Ne sviđa vam se kada kažem »jako dobri«. To je jako dobro!

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Vi, gospođo, kažete kako u vašemu slučaju, s

obzirom na to da živite sami, često odlazite u svoju župu i bavite se dobrovoljnim radom. Istovremeno priznajete kako to radite iz sebičnih razloga - volite osjećaj da ste nekome potrebni. Svjesni ste svoje potrebe, onoga osjećaja kada znate da barem malo pridonosite stvaranju boljega svijeta. Jednako tako tvrdite da je korist obostrana, jer i oni trebaju vašu pomoć.

Vi ste gotovo prosvijetljeni! Možemo od vas učiti. Tako je. Ona kaže: «Nešto dajem, nešto primam.« To je krasno. To je točno. To je stvarno. To nije dobro djelo, to je prosvijetljen osobni interes.

A vi, gospodine, kažete kako je Isusovo evanđelje u stvari evanđelje osobnog interesa. Ako činimo dobra djela, dobivamo život vječni. »Kada sam bio gladan, nasitiste me.« Kažete da to savršeno potvrđuje ono o čemu sam govorio. Kada promatramo Isusa, kažete, vidimo da on čini djela milosrđa iz vlastitoga interesa kako bi pridobio


duše vjernika za život vječni. I vi u tome vidite cijelu zakladu i smisao života: ostvarenje osobnog interesa kroz djela milosrđa.

U redu. No, vidite, tu pomalo varate jer ste u sve to uvukli religiju. To je vaše pravo. Ali kako bi bilo kada bih se ja, pred kraj predavanja, poigrao s evanđeljem, Biblijom, Isusom? Reći ću vam ovo kako bih sve skupa malo zakomplicirao. »Bio sam gladan i dali ste mi jesti. Bio sam žedan i dali ste mi piti.« I što oni odgovaraju? »Kada? Kada smo to učinili? Nismo znali.« Oni nisu bili svjesni! Ponekad me mori zastrašujuća fantazija u kojoj Gospodin kaže: »Bio sam gladan i nasitiste me«, a ljudi zdesna kažu: »Tako je, Gospode, znamo.« »Nisam se obraćao vama«, odgovara im Gospodin. »To ne stoji zapisano, vi niste trebali znati.« Nije li to zanimljivo? Ali vi znate. Vi poznajete to unutarnje zadovoljstvo koje doživljavate dok činite djela milosrđa. Tako je. Nije li to u potpunoj suprotnosti od nekoga tko kaže: »Što je tako veliko u onome što sam učinio? Nešto sam dao, nešto sam


dobio. Nisam imao osjećaj činjenja nečega posebnoga. Moja ljevica nije znala što radi desnica.« Znate, dobro nije nikada tako dobro kao kada niste svjesni da činite dobro. Nikada niste tako dobri kao kada nemate osjećaj da ste dobri. Ili, kako bi to veliki Sufi rekao: »Svetac je svetac do trenutka dok to ne sazna.« Nesebična svjesnost!

Neki će od vas zasigurno imati primjedbe. Kažete: »Nije li zadovoljstvo koje primam davanjem u stvari blaženstvo ovdje na zemlji?« Ne bih znao. Zadovoljstvo nazivam zadovoljstvom i ničim više. Barem dok se ozbiljnije ne pozabavimo religijom. Ali hoću da na samome početku shvatite ono što religija nije: ona nije nužno povezana s duhovnošću. Prema tome, molim vas da zasad ne miješate religiju s ovime o čemu govorim.

Dobro, pitate me što je s vojnikom koji pogiba od granate kako bi spasio druge ljude? Ili što je s čovjekom koji ulazi u kamion pun eksploziva i odlazi u američki kamp u Beirutu. Što je s njim? Nitko nema ljubavi veće od ove. Ali Amerikanci ne


misle tako. On je to učinio namjerno. On je grozan. Iako on, uvjeravam vas, nije mislio tako. On je mislio da odlazi u nebo. Tako je. Jednako kao i vojnik kojega pogađa granata.

Pokušavam zamisliti sliku neke akcije u kojoj je isključen ego, svjesni ste da ono što činite ide kroz vas. U tome se slučaju akcija pretvara u događaj. »Neka mi se to dogodi.« Ali kada vi to činite, onda već tražim naznake sebičnosti. Čak i ako se sva ta sebičnost sastoji u tome što ćete biti zapamćeni kao heroj ili u onome kako ne biste mogli živjeti sami sa sobom da ste pobjegli. Zapamtite, ja ovdje ne isključujem i drugu mogućnost. Ne kažem kako nikada ne činimo dobra djela bez sebičnih razloga. Možda i to postoji. To moramo malo istražiti.

Evo, recimo, majka spašava dijete, svoje vlastito dijete. Ali kako to da ne spašava susjedovo dijete? Dijete je njezino. Kao što vojnik pogiba za svoju domovinu. Mnoge smrti s tim predznakom pomalo me uznemiruju. Nisu li one rezultat dugotrajnoga ispiranja mozga? Uznemiruju me svi ti mučenici


ispranoga mozga. Svi odreda: muslimanski, hinduistički, budistički, kršćanski. Svi su oni ispranoga mozga.

U glavu im je usađena suluda ideja o tome kako moraju umrijeti, kako je smrt sjajna stvar. Ništa ne osjećaju, samo jure u smrt. Nisam rekao svi, iako ne isključujem i tu mogućnost. Mnogi su komunisti prošli pranje mozga. U to ste čak spremni povjerovati. Mozgovi su im tako isprani da su spremni i umrijeti. Ponekad mislim da je proces stvaranja, primjerice, sv. Franje Ksaverskog, zapravo isti kao i proces stvaranja terorista. Pošaljete čovjeka na tridesetodnevni seminar iz kojega izlazi u gorućoj ljubavi za Krista, ali bez imalo svijesti o sebi. Nimalo. To može biti zastrašujuće. Za sebe misli da je veliki svetac. Nije mi namjera blatiti Franju Ksaverskog, koji je vjerojatno bio veliki svetac, ali s njim je bilo teško živjeti. Znate, bio je jako loš nadzornik, stvarno! Hoćete povijesne činjenice? Ignacije je uvijek morao uskakati kako bi ispravljao štetu koju je ovaj


nanosio svojom netolerancijom. Ako hoćete postići ono što je on postigao, morate biti netolerantni. Samo naprijed, bez obzira na to koliko leševa ostavljaš iza sebe. Kritičari Franje Ksaverskog upravo mu to najviše i zamjeraju. On je običavao izopćiti ljude iz društva. Ovi bi se za pomoć obraćali Ignaciju koji bi im uvijek spremno rekao: »Dođite u Rim i razgovarat ćemo o tome.« Što je najbolje, Ignacije bi im uporno pomagao. Koliko je u njegovim nastojanjima bilo svjesnosti? Tko smo mi da bismo o tome sudili - to jednostavno ne znamo.

Ne kažem kako ne postoji ista motivacija. Kažem samo kako sve što obično radimo, radimo iz osobnog interesa. Sve. Kada nešto činimo iz ljubavi prema Kristu, je li i to sebičnost? Da. Što god činimo za nečiju ljubav, činimo to za vlastitu korist. Objasnit ću vam. Recimo da živite u Phoenixu i da hranite pet stotina djece na dan. To vam daje dobar osjećaj, zar ne? Niste ni očekivali da biste se zbog toga mogli loše osjećali. Ali ponekad ljudi čine


djela milosrđa kako se ne bi loše osjećali, kako bi izbjegli osjećaj krivnje, i onda to nazivaju milosrđem. Izbjegavanje krivnje nije ljubav. No, hvala Bogu, činite dobro ljudima oko sebe uživajući u tome. To je divno! Vi ste zdravi pojedinci jer se povodite za osobnim interesom.

Postoje, dakle, dvije vrste sebičnosti. Ili možda tri. Prvo, kada si priuštimo zadovoljstvo ugađanja samome sebi; drugo, kada si priuštimo zadovoljstvo ugađanja drugim ljudima. Nemojte zbog toga biti jako ponosni ili misliti da ste sjajna osoba. Vi ste sasvim obična osoba, samo nešto profinjenijeg ukusa. Imate dobar ukus, ali to nije osobina vaše duhovnosti. Dok ste bili dijete, voljeli ste Coca-colu; sada ste odrasli i za vrućega dana radije uživate u okusu dobrog, hladnog piva. Razvili ste bolji okus. Kao dijete uživali ste u čokoladi; kao odrasli naučili ste uživati u simfoniji, dobroj pjesmi. Imate bolji ukus. No, sve to vrijeme nastojite uživati, samo što ponekad ugađate i drugima.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Postoji i treća vrsta sebičnosti, i to ona najgora:

kada činite dobro samo kako se ne biste osjećali loše. To ne radite iz dobroga osjećanja, već upravo zato što se osjećate loše; Mrzite takve situacije. Kada se morate žrtvovati iz ljubavi, prigovarate i patite, ali ipak to činite. Ako mislite da ste to prevladali i da vi ne činite takve stvari, onda se, zapravo, jako slabo poznajete.

Kada bih dobio dolar svaki put kada sam činio drugima dobro samo da se ne bih osjećao loše, sada bih sigurno bio jako bogat. Znate kako to ide. »Oče, možemo li razgovarati večeras?« »Naravno, samo vi dođite.« Zapravo ga ne želim ni vidjeti ni čuti ni sresti. Mrzim te situacije. Radije bih gledao televiziju i odmarao se, ali kako mu to reći? »Samo vi navratite«, kažem, a u stvari mislim: »Moj Bože, zašto to sada moram trpjeti?« Ne osjećam se nimalo dobro ni ugodno s čovjekom, ali mi je isto tako loše ako ga odbijem. Onda biram od dva zla manje. Bit ću sretan kada razgovor završi i kada budem mogao maknuti namješteni osmijeh s lica, no susret


započinjem ljubaznim: »Kako ste?« »Sjajno«, odgovara on i onda beskrajno dugo priča o tome kako mu se jako svidio moj seminar. Sve to vrijeme ljubazno slušam i mislim u sebi: »Daj, pitaj već jednom ono što te zanima, pa da završimo«. Konačno, kada dođe do razloga svoga dolaska, ja ga s užitkom i grubo spustim na zemlju riječima u stilu: »Pa to svaka budala može riješiti.« I na brzinu završim razgovor i konačno ga se riješim. No, idućega jutra, za doručkom, gledam sebe kako mu prilazim (zbog osjećaja da sam sinoć ipak bio grub prema njemu) i ponovno nabacujem ljubazno pitanje: »Kako ste danas?« »Prilično dobro«, odgovara i nastavlja: »Znate, ono što ste mi jučer rekli, stvarno mi je koristilo. Možemo li poslije ručka ponovno razgovarati?« O, Bože!

Kao što ste vidjeli, to je najgora vrsta milosrđa. Nemate snage nekoga odbiti i reći mu da želite biti sami. Želite se svidjeti ljudima. Kada kažete kako ne volite nekoga povrijediti, reći ću vam: kako da ne. U to vam ne vjerujem. Ne vjerujte nikome tko


tvrdi kako ne voli povrijediti ljude. Mi uživamo u tome da povrijedimo druge, posebno neke ljude. Obožavamo to raditi. I uživamo kada ljudima koje poznajemo drugi nanose zlo. Sami to baš i ne volimo raditi jer bismo mogli stradati. U tome je stvar. Ako nanosimo zlo drugim ljudima, pokvarit ćemo sliku o sebi kao dobroj duši. Ako nas ljudi ne budu voljeli, mogli bi loše govoriti o nama, a to nam se baš ne sviđa.


Život je gozba Život je gozba. Tragedija je u tome što većina

ljudi umire od gladi. To je ono o čemu vam pričam. Ima jedna lijepa priča o nekolicini ljudi koji su danima bili zarobljeni na splavi nedaleko od brazilske obale, umirući od žeđi. Nisu imali pojma da je voda na kojoj su plutali bila - pitka voda. Upravo na tome mjestu rijeka se ulijevala u more takvom snagom da je slatka voda dopirala nekoliko kilometara prema pučini. Plovili su po pitkoj vodi i umirali od žeđi, a nisu to znali.

Na isti smo način i mi okruženi radošću, srećom, ljubavi. Većina ljudi kao da o tome pojma nema. Zašto? Jer im je ispran mozak, jer su hipnotizirani, uspavani. Zamislite opsjenara kako na pozornici, pred mnoštvom gledatelja, nekog hipnotizira tako da ovaj vidi ono čega nema, a ne vidi ono što postoji. U tome je sva mudrost. Pokajte se i primite dobru vijest. Probudite se! Nemojte plakati nad


svojim grijesima. Zašto plakati nad grijesima koji su učinjeni dok ste spavali? Zar ćete se rasplakati zbog onoga što ste radili dok ste bili pod hipnozom? Zašto se poistovjećivati s tom osobom? Probudite se! Probudite se! Mijenjajte se. Gledajte život iz nove perspektive. Kraljevstvo je ovdje! Malo je kršćana koji to shvaćaju. Rekao sam da se prvo morate probuditi i da to neće biti nimalo ugodno. Radije biste ostali hipnotizirani u vama dragocjenim uvjerenjima bez kojih ne biste znali živjeti. Zatim shvatite da ste zaluđeni krivim idejama koje vam od života prave pakao i zadržavaju vas u noćnoj mori. To su ideje o ljubavi, slobodi, sreći i slično. Znam da nije jednostavno slušati nekoga tko napada principe koji su vama tako dragocjeni.

Postoje mnoge zanimljive studije o ispiranju mozga koje su pokazale kako ste, kada vam jednom u glavu »usade« neku ideju koja može biti i suprotna vašim prijašnjim stavovima ili vrijednostima, spremni za nju poginuti. Nije li to


ipak čudno? Prva provjera uspješnosti ispiranja mozga radi se tako da se hipnotizirana osoba dovede u situaciju u kojoj je napadnuta i mora se braniti. Reakcija je čisto emocionalna. To je već prilično dobar znak, iako ne i potpuno siguran znak, učinkovitosti ispiranja mozga. U trenutku si spreman umrijeti za tuđu ideju, boriti se za tuđe principe. Teroristi i sveci (takozvani) uzmu neku ideju, progutaju je do kraja i spremni su za nju umrijeti. Prema tome, nije lako slušati, posebice kada vam je do nečega stalo, čak iako vam je to nešto nebitno: teško je slušati. Vi slušate i razmišljate u okviru svog programiranog stava, u okviru postavljenih uvjeta, u hipnotiziranom stanju. Sve što čujete uvjetovano je vašim stavovima. Kao studentica „* Trrede koja pozorno sluša predavača i nađena pita: »Oprostite“ profesore, u „„i s vama da je najbolje gnoji-Ali recite nam koliko bi nati godina?« Vidite kako o neke stavove i slušamo iz ako si se ti promijenio! Bio si nizak. Bio si tako zgodan, a sada si kost i


koža. Bio. si svijetle puti, a sada si nekako potamnio. Što ti se to dogodilo?« Henry odgovara: »Ja nisam Henry, ja sam John.« »Stvarno? Znači promijenio si i ime.« Kako takve ljude natjerati da stvarno slušaju?

Vidite, od svega na svijetu najteže je slušati. Mi ne želimo znati. Mislite li da pobornike kapitalizma stvarno zanimaju prednosti komunističkog sustava? Mislite li da komunisti žele uvidjeti prednosti kapitalizma? Mislite li da bogataš želi spoznati život siromaha? Mi ne želimo spoznati jer u trenutku spoznaje gubimo kontrolu nad svojim životom, koji ionako jedva držimo pod kontrolom. Prema tome, za buđenje vam nije najpotrebnija dodatna energija ili snaga volje, ili mladenački polet, pa čak ni visoki stupanj inteligencije. Najpotrebnije vam je da ste spremni naučiti nešto novo. Vjerojatnost da ćete se stvarno probuditi razmjerna je količini istine koju ste spremni prihvatiti. Koliko ste spremni primiti? Koliko ste


svojih dragocjenosti spremni odbaciti? Koliko ste spremni razmišljati o nečemu nepoznatom?

Prva je reakcija strah. Nije to strah od nepoznatog. Ne možete se bojati nečega što ne poznajete. Bojite se samo da ćete izgubiti ono što dobro poznajete. Toga vas je strah.

Na primjer, rekao sam kako je sve što radimo utemeljeno na sebičnome interesu. To nije lako čuti. Ali razmislite malo: ako se sve što radite temelji na osobnom interesu, kako ćete se osjećati zbog svih svojih djela milosrđa? Što se sada s njima događa? Probajte se sjetiti nekih svojih dobrih djela i osvijestite stvarne motive, bez obzira na to jeste li ih tada bili svjesni ili ne. Što se sada događa s vašim ponosom? Što je s vašom taštinom? A onaj dobar osjećaj kada nekome stvarno pomognete? Sada se sve to pomalo gubi, zar ne? U istom trenutku nemate više razloga onako svisoka promatrati susjeda kojega ste dosad držali sebičnim i škrtim čovjekom. Odjednom se sve mijenja. Sada je on samo čovjek lošijeg ukusa, a vi


postajete opasnija osoba. Isus Krist imao je manje problema s ljudima takvoga kova nego s ovakvima poput vas. Stvarne probleme imao je s ljudima koji su za sebe vjerovali da su dobri. Nisu mu zadavali previše boli oni koji su otvoreno priznali svoju sebičnost.

Probudite se! Vidite kako vas to oslobađa. To je divno! A vi ste sada depresivni. Zar nije divno spoznati kako niste ništa bolji od svih drugih ljudi na ovom svijetu? Zar to nije divno? Jeste li sada razočarani? Pogledajte što smo otkrili. Svoju ste taštinu godinama hranili osjećajem da ste bolji od drugih. Sada shvaćate da je to čista iluzija.


Dobri, zli ili sretni? Čini mi se da sebičnost proizlazi iz pobude za

opstankom, što je možda iskonska i najdublja ljudska pobuda. Kako se svjesno odlučiti za nesebičnost? To je kao odlučiti se za nepostojanje. Kako god, prestanite se osjećati krivima zato što se sebični. Svi smo takvi. Jednom je netko rekao prekrasnu stvar o Kristu, a nije čak bio ni vjernik. Rekao je: »Divna je stvar o Isusu bila to što se tako dobro osjećao s grješnicima, jer je shvaćao da nije nimalo bolji od njih.« Od drugih - kriminalaca, na primjer - razlikujemo se po onome što činimo ili ne činimo, a ne po onome što jesmo. Jedina je razlika između Isusa i grješnika u tome što je on bio budan, a oni nisu. Pogledajte što se događa s ljudima koji dobiju zgoditak na lutriji. Oni kažu: »Ponosan sam što mogu primiti ovaj pozamašan iznos, ne zbog sebe osobno, već zbog moje obitelji, mog radnog kolektiva, mog rodnog grada i moje


domovine.« Na što biti ponosan? Što je tako vrijedno u dobitku na lutriji? Pa to je čista sreća, sreća i ništa više.

Na isti način, postignete li prosvjetljenje, to činite samo zbog sebe. I pritom ste imali sreće. Treba li vam onda još i slava? Kakva slava? Čemu? Znate li kako je uopće glupo biti ponosan na svoja dobra djela? Farizej nije bio zao čovjek, on je samo bio glup. Nikada nije stao i razmislio. Netko je rekao: »Ne usudim se stati i razmisliti jer bih mogao shvatiti kako krenuti ispočetka.«


Iluzije o drugima Zastanete li i razmislite, vidjet ćete da se baš i

nemate čime ponositi. Kako će ta spoznaja utjecati na vaše odnose s drugim ljudima? Na što se žalite? Mladić se došao žaliti jer ga je djevojka razočarala, jer mu je lagala. Zašto se žali? Što je on zapravo očekivao? Ljudi su takvi - sebični. Ti si zapravo budala jer si joj pridavao osobine koje ona nema. Mislio si da je ona divna princeza, a da su ljudi dobri. E, pa nisu dobri, zločesti su jednako kao i ti, razumiješ? Ljudi jednako kao i ti spavaju. Što bi onda mogli tražiti u životu? Svoj osobni interes, kao i ti. Nema tu razlike. Zar ne vidite kako vas ta spoznaja može osloboditi od lažnih iluzija i novih razočaranja? Nikada više ne morate osjetiti da vas je netko izdao. Ako želite biti sretni i slobodni - probudite se! Iskusite svoje lažne predodžbe o ljudima, prozrite ih. Ako uspijete prozreti sebe, sigurno ćete uspjeti prozreti i druge ljude. Tek ćete


ih onda voljeti. U suprotnom, cijelo ćete vrijeme juriti za svojim krivim pretpostavkama, iluzijama koje se uvijek iznova sudaraju sa stvarnošću.

Vjerojatno vam je teško prihvatiti to što od svih, osim nekolicine probuđenih osoba, možete očekivati da budu sebični i da u svemu traže svoj osobni interes, bilo na fin ili na nešto grublji način. To vas dalje vodi do spoznaje kako vas više ništa ne može razočarati. Da ste stalno bili u kontaktu sa stvarnošću, do svih tih razočaranja ne bi ni došlo. Ali sami ste izabrali blistave boje kojima ste obojili ljude oko sebe kako ne biste prozreli pravu ljudsku prirodu i kako ne biste razotkrili sami sebe. Sada Za to plaćate cijenu.

Prije nego što krenemo dalje, ispričat ću vam priču. Jednom je netko pitao: »Kakvo je prosvjetljenje? Kako je to probuditi se?« To je kao kada se skitnica u Londonu priprema za još jednu noć na otvorenome. Jedva da je uspio doći do korice kruha prije spavanja. Stiže na obalu Temze. Polako počinje kiša i on se umota u svoj stari


poderani ogrtač te legne na klupu. Samo što nije zaspao, kada iznenada prođe limuzina i zaustavlja se pokraj njega. Iz auta izlazi prekrasna mlada dama i kaže mu: »Jadni čovječe, zar kanite provesti noć pod vedrim nebom?« A skitnica odgovara: »Da.« Ona uzvraća: »Ne dolazi u obzir. Idete sada sa mnom kući, dobit ćete pristojnu večeru i udoban krevet kako biste se dobro naspavali.« Na njezino inzistiranje, čovjek uđe u automobil, provezu se kroz cijeli London i konačno dolaze pred ogromno zdanje na još ljepšem imanju. Batler ih uvodi unutra, a ona mu kaže: »James, molim te, pobrini se da gospodin bude smješten u gostinjsku sobu i da mu bude ugodno.« Što je James i učinio. Mlada se djevojka nakon večere spremala na spavanje, kada se iznenada sjeti svog neobičnog gosta. Odšeta do krila za poslugu i kako je vidjela da u sobi skitnice još gori svjetlo, lagano pokuca na vrata. Čovjek je još bio budan. »Što vas muči, dobri čovječe, zar niste dobili dobar obrok?« On odgovara: »Nikada nisam jeo ništa bolje u životu,


gospođo.« »Je li vam dovoljno toplo?« nastavlja ona. »Da, imam prekrasan topao krevet.« »Onda vam možda treba društvo. Pomaknite se malo.« Ona mu priđe, a on se pomakne i padne ravno u Temzu.

Dakle, to niste očekivali! Prosvjetljenje! Probudite se! Tek kada bude spremni zamijeniti sve svoje iluzije stvarnošću, svoje snove činjenicama, tek tada ćete sve spoznati. Tada život dobiva smisao. Život postaje lijep.

Tu je i priča o Ramirezu. On je već star i živi u dvorcu na brdu. Ramirez pogleda kroz prozor (paraliziran je i leži u krevetu) i ugleda svoga neprijatelja. Star kakav već je, oslanjajući se na štap, njegov neprijatelj polako se i bolno uspinjao prema njemu. Trebalo mu je skoro dva i pol sata da se popne na brdo. Ramirez tu ništa ne može napraviti, posluga ima slobodan dan. Njegov neprijatelj otvara vrata, dolazi ravno do spavaće sobe, stavlja ruku u džep ogrtača i izvlači pištolj. Kaže: »Sada ćemo, Ramirez, konačno izravnati račune.«


Ramirez iskušava svoje umijeće kako bi ga odgovorio od toga. Kaže: »Borgia, ne možeš to učiniti. Ja više nisam onaj čovjek koji te zlostavljao u mladosti. Okani se toga.« »A, ne«, odgovara njegov neprijatelj, »ta tvoja slatkorječivost neće me udaljiti od moje božanske misije. To je osveta. Želim to i ti tu ništa ne možeš.« A Ramirez mu odgovara: »Mogu.« »Što možeš?« odgovara neprijatelj. »Mogu se probuditi«, kaže Ramirez. To je i učinio - probudio se. To vam je prosvjetljenje. Kada vam netko kaže: »Ne možeš tu ništa učiniti«, vi kažete: »Mogu, mogu se probuditi!« Odjednom, život više nije noćna mora kao što vam se činilo. Probudite se, dakle!

Jednom me netko pitao jesam li ja prosvijetljen. I znate što sam odgovorio? Rekao sam: »Zar je to bitno?« Vi hoćete neki bolji odgovor. Vama odgovaram: »Otkud znam? Kako biste vi mogli znati?« Ako nešto previše želite, onda ste u nevolji. I još nešto: ako sam prosvijetljen i ako me slušate zato što sam prosvijetljen, onda ste stvarno u


nezavidnoj situaciji. Hoćete li da vam mozak ispire netko tko je prosvijetljen? Svatko vam može ispirati mozak. Kakve veze ima je li on prosvijetljen ili nije? Ali mi se volimo oslanjati na nekoga, zar ne? Volimo se osloniti na nekoga tko je stigao. Volimo čuti da su ljudi stigli. To nam ulijeva nadu, zar ne? Čemu se hoćete nadati? Nije li to još jedan oblik želje?

Želite se nadati nečemu boljem od onoga što imate sada, zar ne? Inače se ne biste nadali. Ali zaboravljate da to nešto bolje imate već sada, a da to ne znate. Zašto se ne usredotočite na ovo sada, umjesto što se stalno nadate nečemu boljem što treba doći? Zašto ne spoznate sadašnjost, umjesto što je zaboravljate i nadate se boljoj budućnosti? Nije li budućnost samo još jedna zamka?


Samopromatranje Ljudi vam mogu pomoći samo utoliko što će

zajedno s vama preispitivati vaše zamisli. Ako ste spremni slušati, ako ste spremni čuti tuđe mišljenje, to vam može pomoći. Međutim, mora vam biti jasno da vam nitko ne može pomoći u razumijevanju sebe samoga. Što je najbitnije što morate učiniti? To je samopromatranje. Tu ste prepušteni sami sebi. Ne mogu vam čak ni pokazati pravi način, poučiti vas tehnici, jer u trenutku kada prihvatite nečiju tehniku, opet ste programirani. Samopromatranje, praćenje i uočavanje sebe - to je bitno. To nije isto što i biti zaokupljen sobom jer onda se brinete za sebe, bavite se sobom. Što je onda samopromatranje? To je kada promatrate sve unutar sebe, sve izvan sebe, s određene udaljenosti, kao da se događa nekom drugom. Što to znači? Znači da se ne doživljavate osobno i da ne doživljavate osobno sve ono što


vam se događa. Promatrajte stvari koje vam se događaju kao da nemaju baš nikakve veze s vama.

Svi vaši strahovi i sve vaše patnje u vrijeme depresije prouzročene su time što se s njima poistovjećujete. Kažete: »Ja sam depresivan.« To nije točno. Vi niste depresivni. Zapravo biste trebali reći: »Trenutačno prolazim kroz iskustvo depresije.« Nikako ne: »Ja sam depresivan.« Vi niste vaša depresija. To je samo varka vašeg uma, zabluda. Sami ste sebe zavarali i uvjerili, iako nesvjesno, da ste vi vaša depresija, da ste vi vaš strah, da ste radost i užitak koji proživljavate. »Ja sam ushićen.«

Vi nikako niste ushićeni. Ushit je možda trenutačno dio vašega raspoloženja, ali nakon nekog vremena on će sigurno proći, on nije trajan, nikada ne traje, stalno se mijenja. Oblaci dolaze i prolaze: neki su crni, a neki bijeli; neki su veliki, a neki mali. Ako pratimo analogiju oblaka, vi ćete biti nebo. Promatrajte oblake. Vi ste pasivan i nepristran promatrač. Mnogima od vas ovo je


začuđujuće. To je dio zapadnjačke kulture. Ne miješajte se. Nemojte uvijek nastojati nešto popraviti. Gledajte! Promatrajte!

Nevolja je u tome što su ljudi previše zaokupljeni popravljanjem onoga što ne razumiju. Stalno nešto popravljamo, zar ne? Nikada nam pritom nije palo na pamet da neke stvari možda ne treba popraviti. Stvarno, ne treba ih popraviti. To je čista zabluda. Treba ih samo razumjeti. Ako budete razumjeli, stvari će se promijeniti.


Promatrajte svjesno, bez prosuđivanja Želite li promijeniti svijet? Počnite onda od sebe.

Promijenite se prvo vi. Ali kako se to postiže? Kroz promatranje. Kroz razumijevanje. Bez uplitanja i prosuđivanja, jer ono što prosuđujete - ne možete razumjeti.

Kada za nekoga kažete da je komunist, tu prestaje vaše razumijevanje. Prilijepili ste naljepnicu. »Ona je kapitalist.« I tu prestaje razumijevanje. Prilijepili ste joj etiketu i uz nju idu svi vaši stavovi odobravanja ili, još gore, neodobravanja. Kako možete razumjeti što je to što odobravate, a što ne odobravate? Sve je to kao da ste otkrili novi planet, zar ne? Bez prosuđivanja, bez komentara, bez zauzimanja stava: jednostavno promatranje, proučavanje, gledanje, bez potrebe da se nešto mijenja. Jer ako želite ono što jest mijenjati u ono što vi mislite da bi trebalo biti, onda ne možete stvarno razumjeti. Trener pasa pokušava


razumjeti psa kako bi ga mogao uvježbati izvođenju određenih radnji. Znanstvenik proučava ponašanje mrava bez određene namjere, osim naučiti o njima što je više moguće. On nema neki skriveni cilj. On ih ne pokušava naučiti nečemu ili nešto od njih dobiti. Mravi ga zanimaju jer želi o njima naučiti što je moguće više. To je njegov pristup. Onoga dana kada zauzmete takav stav, doživjet ćete čudo. Promijenit ćete se, bez napora, na pravi način. Dogodit će se promjena, a vi nećete morati ništa poduzeti. Kada put svjesnosti uđe u vašu tamu, nestat će zlo u vama. Prevladat će dobro. To morate sami doživjeti.

No, prosvjetljenje traži disciplinu, a kada kažem disciplina ne mislim na napor. Govorim o nečemu drugome. Jeste li ikada promatrali atletičare? Atletika im je sve u životu, a pritom vode život pun discipline. Ili promatrajte rijeku koja teče prema svome ušću. Ona na tome putu sama stvara svoje obale koje je omeđuju. Kada vas nešto u vama pokreće i vodi u pravome smjeru, onda to


nešto stvara vlastite ograde, vlastitu disciplinu. Trenutak svjesne spoznaje je prekrasan. To je nešto najbolje što vam se može dogoditi. Ništa u životu nije tako značajno kao buđenje. Ništa! Naravno, ono sa sobom nosi svoju vlastitu disciplinu.

Ništa nije tako lijepo kao »biti svjestan«. Biste li ipak radije ostali u mraku? Biste li radije bili djelotvorni bez svijesti o svojim djelima ili pričali nesvjesni značenja izgovorenih riječi? Biste li radije slušali ljude oko sebe, a da ni sami ne znate što vam govore? Ili gledali stvari ne znajući u što gledate? Veliki je Sokrat rekao: »Nesvjesni život nije vrijedan življenja.« To je tako istinito. Većina ljudi ne živi svjestan život. Oni vode svoje uvjetovane živote, njih vode uvjetovane misli, tuđe uvjetovane emocije, djela i reakcije. Hoćete li vidjeti koliko ste stvarno uvjetovani? »Ah, kako imate lijepu košulju.« Drago vam je to čuti. Radujete se zbog košulje, zaboga! Ponosni ste kada vam to kažu. Ljudi dolaze k meni u Indiju i kažu: »Kakvo lijepo mjesto, kakva krasna stabla, kakva divna


klima.« Kao da sam ja za to zaslužan! I ja se već osjećam dobro, sve dok se ne ulovim u tom dobrom raspoloženju i kažem: »Zar to nije glupo?« Nisam ja odgovoran za to drveće, nisam ja izabrao tu lokaciju. Nisam ja naručio vrijeme, ono se jednostavno dogodilo. Ali »ja« sam se našao tu i zato se osjećam dobro. Ponosan sam na »svoju« kulturu i »svoju« naciju. Kako možemo biti toliko glupi? Stvarno. Ili kad mi kažu: »Sva ta sirotinja i bijeda u tvojoj zemlji - to je sramotno.« Ja sam posramljen. Ali nisam ja stvorio tu bijedu. Što se to događa? Jeste li ikada zastali i razmislili? Ljudi vam kažu nešto kao: »Mislim da si jako šarmantan«, a vi se odmah osjećate sjajno. Dobivam pozitivan moždani udar (zato oni to zovu - ja sam O.K., ti si O.K.). Jednoga dana napisat ću knjigu koja će se zvati »Ja sam budala, ti si budala«. To je zapravo oslobađajuća spoznaja. Divno je kada možete otvoreno reći da ste budala. Kada mi ljudi kažu da nisam u pravu, ja im odgovaram: »Što drugo od budale možete i očekivati?«

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Razočarani, svi trebaju biti razočarani. Konačno

oslobođenje: ja sam budala, ti si budala. U našem normalnom svijetu, pritisnem li dugme, vi ste na vrhuncu sreće. Pritisnem li neko drugo dugme, vi istog trenutka potonete. I to vam se sviđa. Koliko ljudi koji nisu podložni pohvalama i pokudama drugih zapravo poznajete? To nije humano, kažemo. Humano je ponašanje kada svi pomalo izigravamo majmune koje drugi vuku za rep, radimo ono što drugi misle da bismo trebali raditi. Je li to uistinu humano? Ako mislite da sam šarmantan, to je samo zato što ste trenutačno u dobrom raspoloženju, ništa više od toga.

To isto tako znači da se uklapam u vaš popis za nabavu. Svi mi hodamo uokolo s popisom za nabavu i sve uspoređujemo s mjerama na popisu: visok, taman, zgodan, sve po mome ukusu. »Sviđa mi se boja njegova glasa«, kažete. Kažete: »Zaljubljena sam.« Niste zaljubljeni, ludice. Svaki put kada se zaljubite, nerado vam to kažem, posebno ste budalasti. Promatrajte samo što vam se


događa. Bježite od sebe. Vi želite pobjeći. Jednom je netko rekao: »Hvala Svevišnjemu na stvarnosti i na mogućnostima bijega od nje.« Dakle, to je ono što se događa. Mi smo tako uvjetovani, tako smo kontrolirani. Pišemo knjige o kontroli i o tome kako je lijepo biti kontroliran, kako je prijeko potrebno da ti ljudi stalno govore »ti si O.K.« Onda se dobro osjećate. Kako je lijepo biti u zatvoru! Ili, kako mi je netko jučer rekao, biti u kavezu. Volite li biti u zatvoru? Volite li biti pod kontrolom? Reći ću vam nešto: ako si ikada dopustite osjećati se dobro kada vam ljudi govore da ste O.K., pripremate se osjećati se loše kada vam kažu da niste O.K. Sve dok živite kako biste ispunjavali tuđa očekivanja, bolje vam je paziti kako se oblačite, češljate, nosite li ulaštene cipele - ukratko, živite li prema prokletim očekivanjima drugih ljudi. Zar to nazivate humanim?

Što ćete otkriti dok se budete promatrali? Bit ćete zgranuti. Nije da ste O.K., ali nije ni da niste O.K. Možda se uklapate u trenutačno raspoloženje,


trendove ili modu vremena. Znači li to da ste postali O.K.? Ovisi li vaše »biti O.K.« o vama? Čini se da Isus Krist prema tim standardima prilično nije bio O.K. Vi niste O.K.; nije da niste O.K., vi ste vi. Nadam se da će barem nekima od vas ovo biti veliko otkriće. Ako troje ili četvero od vas tijekom ovih nekoliko seminarskih dana dođe do te spoznaje, bit će to prekrasno. Izuzetno. Riješite se svih O.K. i nije O.K., oslobodite se prosuđivanja i jednostavno promatrajte, gledajte. Čekaju vas velika otkrića. Otkrića koja će vas promijeniti, a da pritom, vjerujte mi, nećete morati učiniti ni najmanji napor.

To me podsjeća na nekog čovjeka u poslijeratnom Londonu. Sjedi on tako s paketom zamotanim u smeđi papir. Sjedi u autobusu s teškim paketom u krilu. Prilazi mu kondukter i kaže: »Što je to što držite u krilu?« Čovjek odgovara: »To je neeksplodirana bomba. Iskopali smo je u vrtu i nosim je u policijsku stanicu.«


Kondukter kaže: »Ne biste to trebali držati u krilu. Stavite kutiju pod sjedalo.«

Psihologija i duhovnost (kako se obično razumijeva) premještaju bombu iz vašeg krila pod vaše sjedalo. Oni ne rješavaju vaše probleme. Oni vaše probleme mijenjaju za druge probleme. Jeste li ikada pomislili na to? Imate problem i mijenjate ga za drugi. I to će biti tako sve dok ne riješite problem koji se zove »vi«.


Obmana nagradama Dok to ne riješimo, nećemo nigdje stići. Veliki

mistici i duhovni majstori Istoka reći će: »Tko si ti?« Mnogi misle da je najznačajnije pitanje na svijetu: »Tko je Isus Krist?« Krivo!

Mnogi misle da je to pitanje: »Postoji li Bog?« Krivo! Mnogi misle daje to pitanje: »Postoji li život nakon smrti?« Opet krivo! Čini se da se nitko ne bavi pitanjem postoji li život prije smrti. Moje iskustvo govori da su upravo oni koji nemaju pojma što učiniti sa svojim životom strašno zagrijani za pitanje što bi mogli raditi u nekom drugom životu. Jedan je od znakova buđenja kada te uopće ne zanima što će se događati u nekom budućem životu. Ne zanima te, nisi zainteresiran, nije te briga i točka.

Znate li što je to život vječni? Mislite da je to život koji traje vječno. Vaši teolozi reći će vam da je to glupo jer vječno je sastavni dio vremena. To je


vrijeme koje seže unedogled. Vječno znači i bezvremeno: nema vremena. Ljudski um to ne može shvatiti. Ljudski um može razumjeti vrijeme i može poreći vrijeme. Ali bezvremeno je izvan našeg razumijevanja. Ipak, mistici nam govore da je vječnost upravo sada. Nije li to dobra vijest? To je upravo sada. Ljudi se tako uzrujaju kada im kažem neka zaborave svoju prošlost. Oni su tako ponosni na svoju prošlost. Ili se tako srame svoje prošlosti. Stvarno su ludi. Pustite prošlost! Kada čujete da se trebate pokajati zbog svoje prošlosti, shvatite da je to veliko religijsko ometanje od buđenja. Probudite se! To znači pokajanje. Ne plačite nad svojim grijesima. Probudite se! Spoznajte, zaustavite plač. Spoznajte! Probudite se!


Pronaći sebe Veliki duhovni majstori govore nam kako je

najbitnije pitanje na svijetu: tko sam ja“? Što ja to smatram pod »ja«? Što je to što nazivam »jastvo«? Hoćete reći da ste shvatili sve drugo na svijetu, a niste shvatili ovo? Dakle! razumjeli ste astronomiju i crne rupe, svladali ste informatiku, a ne znate tko ste? Znači, još spavate. Vi ste uspavani znanstvenik. Dakle, shvatili ste tko je Isus Krist, a niste otkrili tko ste vi? Kako onda znate da razumijete Isusa Krista? Tko je ta osoba koja razumije? Otkrijte prvo to. To je temelj svega, zar ne? Upravo zato što nismo prvo spoznali sebe, imamo sve te glupe religiozne ljude uključene u sve te glupe religiozne ratove: muslimani se bore protiv Židova, protestanti protiv katolika, i ostale gluposti. Oni ne znaju tko su jer kada bi znali - ne bi bilo ratova. Kao kada mala djevojčica kaže


malom dječaku: »Jesi li ti prezbiterijanac?« A on kaže: »Ne, mi pripadamo drugoj vjeroispovijesti.«

No, sada bih želio istaknuti samopromatranje. Vi slušate moj govor, ali dok slušate, uz moj glas čujete i druge zvukove. Jeste li svjesni svojih reakcija dok me slušate? Ako niste, čeka vas još jedno pranje mozga. Ili ćete pasti pod utjecaj ranije prihvaćenih i uvjetovanih stavova, kojih uopće niste svjesni. Ali čak i ako ste svjesni svojih reakcija, jeste li istovremeno svjesni odakle one dopiru? Možda me vi uopće ne slušate, možda me sluša vaš otac? Mislite li da je i to moguće? Naravno. Na svojim terapijskim grupama stalno nailazim na ljude koji uopće nisu prisutni. Nikada nisu prisutni. »Ja sada živim; ne ja, nego moj tata živi u meni.« To je apsolutno i doslovce tako. Mogao bih vas polako rastaviti na dijelove i pitati: »Ova rečenica, dolazi li ona od tvoga tate, mame, bake, djeda, od koga?«

Tko živi u tebi? Prilično je zastrašujuće kada to shvatite. Misliš da si slobodan, ali vjerojatno ne


postoji nijedan pokret, misao, osjećaj, stav, vjerovanje u tebi koje ne dolazi od nekog drugog. Nije li to strašno? A vi to čak i ne znate. Pričamo samo o uvjetovanom životu koji vam je utisnut poput pečata. Prilično se snažno zalažete za neka uvjerenja i sigurni ste da su ta uvjerenja vaša. No, jesu li? Trebat će vam dosta svjesnosti da biste spoznali kako je vjerojatno sve ono što nazivate »ja« jednostavno sazdano od vaših prošlih iskustava, uvjeta i dosta programiranja.

To je prilično bolna spoznaja. U stvari, kada se počinjete buditi, doživljavate dosta boli. Bolno je vidjeti kako se iluzije raspršuju. Sve ono što ste mislili da ste sagradili, sada se raspada pred vašim očima i to je, naravno, bolno. To je buđenje. Mogli bismo sada - dok tu sjedite, dok ja govorim - zastati na trenutak i postati svjesni svojih osjećaja, svojih misli, svog emocionalnog stanja. Osvijestimo stvarnost oko sebe: ovu ploču, boju ovih zidova, materijala od kojih je zid napravljen. Budite svjesni izgleda moga lica i osjećaja koje ono u vama


pobuđuje. Jer dok sve to promatrate, u vama se javljaju neke misli, neki osjećaji, bili vi toga svjesni ili ne. Vjerojatno to i nisu vaši osjećaji, vaše misli: to je uvjetovana reakcija. Ili pokušajte stvarno postati svjesni nečega što sam upravo rekao, iako to možda i neće biti svjesna spoznaja, već samo prisjećanje.

Budite svjesni svoje prisutnosti u ovoj sobi. Recite si: »Ja sam sada u ovoj sobi.« To je kao da ste izvan sebe i promatrate sebe. Postanite svjesni da su vaši osjećaji ipak drukčiji nego što su bili dok ste promatrali stvari u ovoj sobi. Možemo se pitati: »Tko je ta osoba koja promatra?« Ja promatram sebe. Što je to »ja«, a što znači »sebe«? Zasad je dovoljno da »ja« promatra »sebe«. Ako pritom shvatite da se ponašate prijekorno, ili s odobravanjem, nemojte prestati promatrati. Ja optužujem sebe, ja se ne slažem sa sobom. Samo promatrajte i uočavajte. I to je sve. Nemojte ništa nastojati promijeniti. Nemojte se zamarati mislima poput: »Zar nije rekao da ne treba prosuđivati?«


Samo promatrajte što se događa jer, kao što sam već rekao, samopromatranje znači uočavanje svega što se događa u vama i oko vas, kao da se sve događa nekom drugom.


Otkriti pravo ja Predlažem sljedeću vježbu. Na komadu papira

opišite sebe što je moguće kraće. Na primjer: poslovan čovjek, svećenik, ljudsko biće, katolik, Židov, bilo što.

Vidim da neki u vlastitom opisu koriste riječi poput plodan, u traženju svetosti, nestrpljiv, staložen, ljubavnik, usredotočen, pripadnik ljudske rase, pretjerano organiziran. To su sve, vjerujem, plodovi vašeg promatranja sebe samih, kao da ste promatrali druge ljude.

Ali, molim vas, uočite da ovdje »ja« promatra »sebe«. To je svakako zanimljiv fenomen koji uvijek iznova potiče na razmišljanje brojne filozofe, mistike, znanstvenike, psihologe. Čini se da životinje nisu u stanju činiti tako nešto. Kao da za to treba određena razina inteligencije. Ono što ću vam sada reći nije metafizika, nije filozofija. To je čisto promatranje i zdrav razum. Veliki mistici


Istoka uistinu neće »ja« poistovjećivati sa »sobom«. Zapravo, oni govore kako naša svjesnost započinje sa stvarima, tek onda postajemo svjesni misli, odnosno »sebe«, i konačno postajemo svjesni onoga koji misli. Može li mislioc spoznati sebe? Mogu li saznati što je to »ja«? Neki će vam od njih odgovoriti: »Može li nož porezati sebe? Može li oko vidjeti samo sebe? Može li 'ja' spoznati 'sebe'?« No, mene u ovome trenutku zanima nešto puno praktičnije: vidjeti što »ja« zapravo nije. Pokušat ću vam to objasniti polako jer posljedice saznanja mogu biti pogubne. Sjajne ili zastrašujuće, ovisno o vašem stajalištu.

Slušajte ovo: »Jesam li ja moje misli, misli koje mislim?« Ne. Misli dolaze i odlaze; ja, dakle, nisam moje misli. Jesam li ja moje tijelo? Kažu da milijuni stanica odumiru ili se obnavljaju svake minute, tako da nakon sedam godina nemamo ni jednu jedinu stanicu istu kao sedam godina prije. Stanice dolaze i odlaze. Stanice se rađaju i odumiru. Ali


»ja« i dalje opstaje. Dakle, očito je da ja nisam moje tijelo.

Ja je svakako nešto drugo i više od moga tijela. Možete reći da je tijelo dio moga »ja«, ali svakako promjenjivi dio. Ono se stalno kreće i mijenja. Imamo isto ime za Nijagarine slapove, ali Nijagarini slapovi se sastoje od vode koja se stalno mijenja. Mi za stalno promjenjivu stvarnost koristimo stalno isto ime.

Što je s mojim imenom? Je li »ja« moje ime? Očito nije jer ime mogu promijeniti, a da ne mijenjam svoje »ja«. Ili možda moja karijera? Moja uvjerenja? Kažem da sam katolik, Židov - je li to bitan dio moga »ja«? Znači li to da promjenom vjere mijenjam i svoje »ja«? Spomenuo sam već djevojčicu koja pita svog malog prijatelja je li prezbiterijanac. Netko mi je ispričao sličnu priču. To je priča o Paddyju, koji hoda ulicama Belfasta i u jednome trenutku osjeti hladnu cijev pištolja na svome potiljku. Iza njega glas: »Jesi li katolik ili protestant?« Paddy je morao brzo razmišljati. Reče:


»Ja sam Židov.« A glas iz njega će oduševljeno: »Onda sam ja najsretniji Arap u cijelome Belfastu.« Jako su nam bitne etikete. Kažemo: »Ja sam republikanac.« No, jeste li zaista? Dobivate li onda promjenom stranke i novo »ja«? Nije li to isto »ja« s novim političkim uvjerenjima? Sjećam se priče o čovjeku koji pita svoga prijatelja: »Hoćeš li glasati za republikance?« Ovaj odgovara: »Ne, glasat ću za demokrate. Otac mi je bio demokrat, djed mi je bio demokrat, kao i njegov otac.« »To je prilično smiješna logika«, kaže ovaj, »jer ako ti je otac bio konjokradica i djed ti je bio konjokradica, kao i njegov otac, što bi ti onda bio?« »Ah, prijatelju, onda bih bio republikanac.«

Toliko vremena u životu provodimo reagirajući na razne etikete, svoje i tuđe. Sve te etikete poistovjećujemo sa »ja«. Česte su etikete katolik i protestant. Bio je čovjek koji je pošao svome svećeniku i rekao mu: »Oče, želim da služite misu za moga psa.« Svećenik je bio zgranut. »Kako to misliš - da služim svetu misu za tvoga psa?« «Taj je


pas moj kućni ljubimac«, odgovori čovjek. »Ovdje ne dajemo mise za pse. Pokušajte u crkvi na kraju ulice. Pitajte njih mogu li vam služiti takvu misu.« Na odlasku čovjek će svećeniku: »Šteta, stvarno sam volio tog psa. Htio sam vam dati milijun dolara za misu.« Svećenik uzvraća: »Čekaj, nisi mi rekao da je pas bio katolik.«

Kada se zapetljate u sve te etikete, u kakvoj su one vezi s vašim »ja«? Možemo li reći da »ja« nije nijedna od etiketa koje mu pripisujemo? Etikete pripadaju »meni/sebi«. Ono što se stalno mijenja je »sebi«. Mijenja li se ikada i »ja«? Mijenja li se Promatrač? Bez obzira na koju etiketu mislite (osim možda ljudsko biće), ona se lijepi na »sebe«. »Ja« nije nijedan od tih dodijeljenih oznaka s etiketa. Prema tome, kada se udaljite u promatranju »sebe«, u tom se trenutku više ne poistovjećujete sa »sobom«. Patnja živi u »meni/sebi«: kada »ja« poistovjetimo sa »sobom«, tada počinje patnja.

Recimo da se bojite ili želite nešto. Ako svoje »ja« ne poistovjećujete s novcem, imenom, nacijom,


osobama, prijateljima, vaše »ja« nikada neće biti u opasnosti. Ono može biti vrlo aktivno, ali nikada ugroženo. Sjetite se nečega što vam uzrokuje bol, brigu ili strah. Imate mogućnost izbora. Prvo, možete postati svjesni što je to što tako silno želite da zbog toga toliko patite, jer iza svake patnje stoji neispunjena želja. Koja vas to želja toliko muči? Drugo, ne radi se samo o želji; u pitanju je poistovjećivanje. Jednostavno ste sami sebe uvjerili da sreća vašega »ja«, gotovo opstanak, ovisi o ispunjenju želje. Sva patnja proizlazi iz poistovjećivanja »sebe« s nečim, bilo to nešto unutar ili izvan nas.


Negativni osjećaji prema drugima Na jednom od mojih seminara netko je

primijetio: »Htio bih podijeliti s vama jedno lijepo iskustvo. Išao sam u kino i odmah nakon toga na posao. Imao sam problema s troje ljudi u svome životu. Dobro, rekao sam si, učinit ću isto što i u kinu, promatrat ću što se događa. Sljedeća dva sata promatrao sam svoje osjećaje prema tim ljudima i shvatio da sam pun negativnih emocija. Zaista sam ih mrzio. Onda sam se obratio za pomoć. Rekao sam: 'Isuse, što ti tu možeš učiniti?' Zaplakao sam ubrzo nakon toga jer sam shvatio da je Isus umro na križu zbog takvih ljudi. No, oni se sami nisu mogli promijeniti. To popodne morao sam natrag u ured gdje sam mogao s njima razgovarati. Rekao sam im što me muči i oni su se složili. Nisam više bio bijesan i prestao sam ih mrziti.«

Svaki put kada vas obuzmu negativne emocije prema nekome, vi živite u zabludi. S vama se


događa nešto krivo. Ne možete sagledati stvarnost. Znači, to nešto u vama treba mijenjati. A što mi obično radimo kada osjetimo negativne emocije prema nekome? Pomislimo: »On je kriv; ona je kriva i treba se promijeniti.« Ne! Svijet je u redu. Vi se trebate mijenjati.

Jedan je od vas rekao da radi u nekoj instituciji. Na sastanku uposlenika netko bi rekao: »Ovdje se osjeća miris pokvarene hrane.« I to bi bilo dovoljno da žena koja je bila na dijeti poludi. Ona je sebe poistovjetila s hranom. »Svatko tko napada hranu, zapravo napada mene; ugrožena sam i moram se braniti.« Ona ne shvaća da njezino pravo »ja« nikada nije napadnuto; ugroženo je ono »mene/sebe«.

Ali pretpostavimo da ste svjedoci neke učestale nepravde, nečega što je očito i objektivno krivo. Ne bi li bilo primjereno reagirati i reći da se tako nešto ne bi smjelo događati? Trebate li se uplitati u ispravljanje nepravdi? Netko je povrijedio dijete i vi ste bili svjedoci zlostavljanja. Što ćete učiniti?


Nadam se kako niste shvatili da ne biste trebali reagirati. Rekao sam da će, ako se oslobodite negativnih osjećaja, vaša reakcija biti puno učinkovitija. Jer u trenutku kada nastupe negativne emocije, mi postajemo slijepi. Na scenu stupa naše »uvjetovano ja« i sve je iskrivljeno. Tamo gdje smo imali jedan problem, odjednom se stvaraju dva problema. Mnogi pretpostavljaju kako, nemate li negativne emocije prema nekim situacijama, niste li bijesni i ne mrzite li, tada ne trebate ni reagirati. Ne! To je potpuno krivo! Vi niste emocionalno pogođeni, ali stupate u akciju. Postajete senzibilni prema ljudima i situacijama oko vas. Ono što zaustavlja osjećaje naziva se »uvjetovano ja«: kada se tako poistovjetite sa »sobom« da potpuno izgubite objektivnost. Kada krenete nešto poduzeti, bitno je da budete u stanju vidjeti stvari s distance, sa zadrškom. Negativne emocije mogu vas pri tome omesti ili čak spriječiti da stvarnost sagledate realno.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Kako ćemo onda nazvati onaj unutarnji poriv

koja nas motivira i energiju pretvara u aktivnost, u borbu protiv zla? O čemu se god radi, to nikako nije reakcija, već akcija.

Neki od vas pitaju se postoji li siva zona u koju ulazimo prije nego što potpuno postanemo ovisni, prije nego što se s nečim poistovjetimo. Recimo, dogodi se smrt dragoga prijatelja. Čini se potpuno ispravno i ljudski zbog toga osjetiti tugu. Ali kako pritom reagiramo? Samosažaljenjem? Što zapravo žalite? Razmislite malo o tome. Ovo što ću sada reći može vam se činiti grozno, ali već sam vas upozorio da ja stižem s nekog drugog planeta. Vi zapravo reagirate na svoj osobni gubitak, zar ne? Osjećate sažaljenje prema sebi ili prema drugim ljudima jer je vaš prijatelj, dok je bio živ, svima vama donosio radost. Nadalje, to znači da osjećate sažaljenje prema ljudima koji sažalijevaju sami sebe. Jer ako ne sažalijevaju sami sebe, koga onda zapravo žale? Nikada ne osjećamo tugu ako izgubimo nešto za što nismo bili vezani, što nismo


nastojali posjedovati. Tuga ili žaljenje znak je da sam svoju sreću uvjetovao, učinio ovisnom o drugim ljudima ili stvarima, barem do određene granice. No, naviknuti čuti upravo suprotno, pa sada ovo što ja govorim zvuči gotovo nehumano, zar ne?


Ovisnost Nije li to ono što su govorili svi mislioci ovoga

svijeta? Pritom ne tvrdim kako naše »uvjetovano ja« neće povremeno upasti u takve sheme. Tako smo programirani. No, sada se postavlja pitanje je li uopće moguće živjeti život potpuno odvojen od drugih ljudi, ne ovisiti o nikome.

Svi mi ovisimo jedni o drugima zbog raznih stvari, zar ne? Ovisimo o mesaru, pekaru, mljekaru. Međuovisnost. I to je u redu. Cjelokupno smo društvo ustrojili tako da smo različitim ljudima dodijelili različite uloge i povjerili im različite zadatke, a sve na dobrobit svih nas. Tako smo učinkovitiji i zahvaljujući tome živimo bolje - barem se nadamo. No, ovisiti o nekome psihološki ili emocionalno značilo bi u potpunosti uvjetovati i podrediti svoju sreću drugima.

Razmislite o tome. Jer evo što ćete sljedeće učiniti, bili toga svjesni ili ne: zahtijevat ćete od


drugih ljudi da pridonesu vašem osjećaju sreće i zadovoljstva. Zatim ide sljedeći zahtjev, a to je strah - strah od gubitka, strah od otuđenja, strah od odbijanja, uzajamne kontrole. Savršena ljubav ne poznaje strah. Tamo gdje je ljubav, nema zahtjeva, nema očekivanja, nema ovisnosti. Ja ne zahtijevani da me usrećiš jer moja sreća ne počiva u tebi. Ostaviš li me, neću zbog toga osjećati samosažaljenje. Beskrajno uživam u tvom društvu, ali nisam ovisan.

Lijepo mi je s tobom, ali ne temeljem vezanosti. Ono što je stvarno izvor moga užitka, nisi ti: to je nešto veće od nas oboje. To je nešto što sam otkrio, nešto kao simfonija, neka vrsta orkestra koji svira prekrasnu melodiju u tvom prisustvu, ali kada odeš, orkestar ne prestaje svirati. Kada sretnem drugu osobu, orkestar svira drugu melodiju, koja je isto tako lijepa. A kada ostanem sam, on i dalje nastavlja svirati. Repertoar je ogroman i on nikada ne prestaje svirati.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Tako vam izgleda buđenje. Eto zašto smo

hipnotizirani, ispranoga mozga, uspavani. Možete li reći da me volite ako se pritom za mene vežete, ako mi ne date otići? Ako mi ne date biti? Kako me možete voljeti ako ste psihološki i emocionalno ovisni? To se sudara s univerzalnim naukom svih svetih spisa, svih religija i svih mistika. Pritom se stalno pitam: »Kako to da nam to nije bilo jasno svih tih godina? Kako to da to nisam vidio?«

Dok čitate tako radikalne stavove iz svetih spisa, počinjete se pitati: »Je li ovaj lud?« Ali nakon nekoga vremena počinjete shvaćati kako su zapravo svi ludi. »Ako se ne odreknete svoga oca i svoje majke, braće i sestara, ako se ne pokajete i odreknete svega što posjedujete, ne možete biti moji učenici.« Morate se svega odreći. Ne fizičko odricanje, shvatite, jer to je lako. Morate se odreći svojih zabluda i ponovno doći u dodir sa stvarnošću i, vjerujte mi, nikada više nećete biti usamljeni. Samoća se ne liječi prisutnošću drugih ljudi. Samoća se liječi dodirom sa stvarnošću,


napuštanjem iluzija, stvarnim životom, iako to ne možemo nazvati pravim imenom. Kada prestanete biti ovisni o nestvarnom, vratit ćete se stvarnom životu. No prvo to morate željeti.

Razmislite malo o trenucima samoće. Je li vam ikada itko oduzeo taj osjećaj usamljenosti? Ljudi vam samo mogu pomoći odvratiti pozornost. Kako inače rješavate taj osjećaj ispraznosti? Tako što pobjegnete, uključite televizor, radio, čitate knjigu, tražite društvo ili zabavu, tražite nešto što bi vam moglo barem nakratko odvratiti pozornost. Svi to rade. Danas je to postao dobar biznis: organizirana industrija koja nas udaljava i zabavlja.


Što bude, bit će Vratite se kući. Dođite ponovno k sebi.

Promatrajte se. Zato sam ranije rekao da je samopromatranje tako prekrasno i izuzetno. Nakon nekog vremena ne moraš činiti nikakav napor jer se iluzija sama počinje raspadati, a ti spoznaješ stvari koje se ne mogu čak ni opisati. To se zove sreća. Sve se mijenja i vi postajete ovisni o svjesnosti.

Reći ću vam priču o učeniku koji je došao kod svoga učitelja i rekao mu: »Možeš li mi reći neku mudrost koja će me voditi kroz život?« Bio je to dan koji je učitelj provodio u šutnji. On uzme pločicu i napiše: »Svjesnost.« Kada učenik to vidi, reče: »To je suviše sažeto. Možeš li mi to malo pojasniti?« Učitelj potom ponovno uzme svoju pločicu i komadom krede napiše: »Svjesnost, svjesnost, svjesnost.« Učenik će na to: »Da, ali što to


znači?« Učitelj ponovno uze svoju pločicu i napiše »Svjesnost, svjesnost, svjesnost znači - svjesnost.«

To je tako kada promatrate samoga sebe. Nitko vam ne može pokazati kako ćete to raditi jer bi vam inače dao određenu tehniku i tako vas ponovno isprogramirao. Jednostavno pratite svoje ponašanje. Dok razgovarate s nekim, jeste li toga svjesni ili se jednostavno poistovjećujete s razgovorom? Kada ste ljuti, jeste li svjesni svoje ljutnje ili se poistovjećujete s ljutnjom? Kasnije, kada vas ljutnja prođe, pokušavate li razumjeti svoje iskustvo? Zašto ste zapravo ljuti? Odakle naviru tolike emocije? To je jedini način postizanja svjesnosti za koji ja znam. Možete promijeniti samo ono što poznajete. Ono što ne razumijete, čega niste svjesni, možete samo potiskivati, a ne mijenjati. Mijenjate se samo kada razumijete.

Ponekad me pitaju: »Je li to prerastanje u svjesnost postupan proces ili se ono događa kao bljesak?« Postoje sretnici koji to dožive kao bljesak. Oni jednostavno postanu svjesni. Drugi opet


prerastaju, uspinju se postupno i polako. Počinjete uviđati stvari. Gube se iluzije, tope fantazije i polako dolazite u dodir s činjenicama. Ne postoji neko opće pravilo. No, postoji sjajna priča o lavu koji je došao do stada ovaca i među njima pronašao drugog lava. Bio je to lav koji je kao mladunče donijet u stado i tamo odgojen. Ugledavši se na ovce, pasao je travu i trčkarao kao da je i sam ovca. Lav mu priđe i stane ispred njega, a ovca-lav se u prvome susretu s pravim lavom počne tresti od straha. Lav ga upita: »Što radiš ti ovdje, među ovcama?« A ovca-lav mu zastrašeno odgovori: »Ja sam ovca.« Lav će: »Ne, nipošto, nisi ti nikakva ovca. Dođi sa mnom.« Odveo je ovcu-lava do rijeke i rekao: »Gledaj!« Kad je ovca-lav pogledao svoj odraz u vodi, ispustio je snažan urlik i u trenutku se promijenio. Nikada više nije bio onaj stari.

Ako ste imalo sretni i bogovi su vam naklonjeni, ili ako vam je dana božanska milost (uzmite teološki izraz koji vam odgovara), mogli biste iznenada razumjeti tko je zapravo vaše »ja« i


nikada više nećete biti oni stari. Nikada vas više nitko i ništa neće moći povrijediti.

Ničega i nikoga vas više neće biti strah. Zar to nije sjajno? Živjet ćete kao kralj, kao kraljica. To znači živjeti kraljevski, a ne one gluposti kada vam slika izađe u novinama ili kada uspijete zaraditi puno novca. Neće vas biti strah jer ćete biti savršeno svjesni da ste nitko i ništa. Uspjeh ili neuspjeh neće vam značiti baš ništa. Čast, slava, poniženje, bit će vam svejedno. Zar to ne bi bilo krasno? Neki ljudi dolaze do ovoga stanja na prilično bolan način, korak po korak, kroz mjesece i tjedne svjesnosti o sebi. Ali, vjerujte mi, dosad nisam upoznao nijednu osobu koja je uložila vrijeme u svjesno promatranje sebe, a da već nakon nekoliko tjedana nije vidjela promjenu. Mijenja se kvaliteta njihova života, pa ne moraju sve graditi na vjeri. Oni shvaćaju; postaju drukčiji. Ponašaju se drukčije. Zapravo, manje reagiraju, a više djeluju. Vide stvari koji prije nisu uočavali.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Kada ste svjesni, imate više energije, postajete

življi. Možda ćete pomisliti da je probuđen čovjek oslobođen težnji, da postaje kao drvo. Ali to nije točno; osviješten čovjek oslobodio se samo napetosti, straha od gubitka, neizvjesnosti u iščekivanju uspjeha, i on postaje ono što je. Opušten. On ne vozi pod ručnom kočnicom. To je ono što vam se događa: oslobađate se nepotrebnih kočnica.

Reći ću vam dio velike kineske sage koji sam se potrudio naučiti napamet jer kaže: »Kada strijelac gađa svoj cilj, a pritom ne očekuje neku određenu nagradu, koristi puninu svojih sposobnosti; kada gađa da osvoji mjedeni pehar, već postaje nervozan; kada gađa za zlatnu medalju, postaje slijep, vidi dvije mete i sav je izvan sebe. Nisu se promijenile njegove vještine gađanja; njegova očekivanja su ga razdijelila. To mu je jako bitno. On više razmišlja o pobjedi nego o samome gađanju i snažna potreba da pobijedi odvlači mu energiju potrebnu za gađanje.« Nije li to prikaz većine ljudi?


Kada ne živite samo zbog jednog određenog cilja, na raspolaganju vam je ukupna energija. Sve vaše vještine, znanja, sposobnosti; opušteni ste, niste zabrinuti i nije vam bitno hoćete li pobijediti ili izgubiti.

No, vi ste ljudsko biće. U tome je bit vašega života, a ona može izaći samo iz svjesnosti. Kada postanete svjesni, onda ćete znati da čast ne znači ništa. To je samo društvena konvencija i ništa više. Zato se mistici i proroci nisu baš nimalo trudili oko ukazivanja počasti i dobivanja priznanja. Počast ili ponižavanje, bilo im je svejedno. Oni su živjeli u nekom drugom svijetu, u svijetu probuđenih. Uspjeh ili neuspjeh, bilo im je svejedno. Jednostavno su zauzeli stav. Ja sam budala, ti si budala, pa što? U čemu je problem?

Netko je rekao: »Tri čovjeku najteže stvari nisu fizička ili intelektualna dostignuća. To su: prvo, vratiti se ljubavi, a napustiti mržnju; drugo, prihvatiti odbačene; treće, priznati da si u krivu.« Ako svoje »ja« niste poistovjetili sa »sobom«, sa


svojim »uvjetovanim ja«, nema ništa lakše negoli reći: »Znam da nisam u pravu. Da me bolje poznajete, znali biste kako često griješim. Što uopće možete očekivati od jedne budale kao što sam ja?« Jer ako se nisam poistovjetio sa svim uvjetovanim osobinama »sebe«, ne možete me povrijediti. U početku će vam se događati da će vas povremeno pogađati svi oni naučeni uvjeti i vi ćete biti depresivni i pomalo uplašeni. Žalit ćete, plakati i tome slično. Prije prosvjetljenja, znao sam biti depresivan; nakon prosvjetljenja, nastavio sam biti depresivan. No, razlika je u tome što se više ne poistovjećujem sa svojom depresijom. Jeste li svjesni kolika je to razlika?

Jednostavno iskoračite iz sebe i promatrati svoju depresiju i pritom se ne poistovjećujete s njom. Ne činite ništa kako bi je otklonili; savršene ste voljni nastaviti svoj život sve dok depresija ne prođe i napokon nestane. Ako ne znate što to znači, stvarno se imate čemu nadati. Što je sa strahom?


On se pojavi, ali vas to nimalo ne brine. Čudno! Bojite se, ali vas to ne zabrinjava.

Nije li to paradoks? Spremni ste pustiti taj oblak iznad sebe jer što više bježite od njega, to mu dajete veću snagu. Spremni ste oblak straha promatrati i on neizbježno prolazi. Stvarno možete bio sretni u svojim strahovima. Nije li to suludo? Možete biti sretni u svojoj depresiji. Zar vam to nitko nije rekao? I kad ste u sjajnom raspoloženju, vi pripremate teren za svoju sljedeću depresiju. Sjajno ste raspoloženi, ali izabirete neki iz palete svojih strahova: »Koliko će to trajati? Što učiniti kako bi ovo trajalo vječno?« To više nije sreća, to je ponovno ovisnost.

Pitam se koliko je, među vama koji čitate ovu knjigu, onih koji nisu ovisnici? Ako ste imalo prosječna skupina, bojim se da je takvih jako malo. Nemojte tako svisoka gledati alkoholičare i ovisnike o drogama: možda ste vi jednako ovisni kao i oni. Kada sam prvi puta samo nakratko pogledao svoj novi svijet, to je bilo zastrašujuće.


Shvatio sam što znači biti sam, bez ramena na koje možeš osloniti glavu; pustiti druge na miru i sam biti slobodan, ne biti nikome posebno drag, a opet voljeti sve ljude - jer takva je ljubav. Ona poput sunca šalje svoje zrake na dobre i loše, ona poput kiše jednako pada na svece i grješnike. Može li ruža reći »podarit ću svoj miris samo dobrim ljudima koji me pomirišu, a uskratiti ga lošima«? Nadalje, može li svjetiljka reći »podarit ću svoje svjetlo samo dobrim ljudima u ovoj sobi, a oni zli će ostati u mraku«? Može li drvo reći »pružit ću svoju sjenu dobrim ljudima koji potraže odmor pod mojim krošnjama, ali ne i onima drugima«? To su sve prikazi prave ljubavi.

Ljubav je sve vrijeme bila prisutna, licem u lice u svetim spisima, ali nikada se nismo usudili vidjeti je jer smo bili tako zaokupljeni onim što naša vrsta naziva ljubavlju - pjesmama i poezijom - ali to nije ljubav, to je upravo suprotno pravoj ljubavi. To je težnja, kontrola, posesivnost. To su manipulacija i strah, a ne ljubav. Učili su nas da sreću nalazimo u


nekom nježnom licu, u dalekim putovanjima. To nije sreća, ali mi smo s vremenom spoznali suptilne načine uvjetovanja sreće takvim stvarima, bilo unutarnjim ili stvarima izvan nas. Kažemo: »Odbijam biti sretan dok se ne riješim svoje neuroze.« A ja vam kažem da možete biti sretni već sada, pa i s neurozom. Samo iz jednoga razloga u ovome trenutku ne osjećate ono što u Indiji zovemo anand - blaženstvo. Samo zato što ste stalno zaokupljeni onime što vam nedostaje. Vjerujte mi, vi ovoga trenutka imate sve što vam treba da biste uživali u blaženstvu.

Isus je učio zdravome razumu sve obične ljude, gladne, siromašne. Govorio im je dobru vijest: »Kraljevstvo je vaše, uzmite ga.« Ali tko ga je stvarno slušao? Nikoga to nije zanimalo, svi u radije spavali.


Strah – izvor nasilja Neki kažu da na svijetu postoje samo dvije

stvari: Bog i strah; ljubav i strah jedine su dvije stvari. Na svijetu postoji samo jedno zlo, strah. Na svijetu postoji samo dobro, ljubav. Ponekad ih nazivamo drugim imenima. Za ljubav kažemo sreća, sloboda, mir, užitak, Bog. Svejedno je jer sam naziv nije bitan. Isto tako ne postoji nijedno zlo u svijetu koje se ne svodi na strah. Nijedno.

Neznanje i strah, neznanje prouzročeno strahom, odatle dolazi sve zlo, odatle dolazi nasilje. Osoba koja nije nimalo nasilna, koja je nesposobna za bilo kakvo nasilje, osoba je oslobođena straha. Samo kada se bojite, postajete ljuti. Sjetite se kada ste zadnji put bili ljuti i potražite strah u pozadini te ljutnje. Što su vam to htjeli oduzeti? Taj strah bio je izvor vaše ljutnje. Sjetite se neke agresivne osobe, možda nekoga koga se i sami bojite. Zar ne vidite kako se boji, kako je pun ili puna straha? On je


zaista uplašen. Ona se stvarno boji jer inače ne bi bila ljuta. Kao što vidite, u konačnici nam ostaju samo ljubav i strah.

Na ovome seminaru namjerno idemo s jedne teme na drugu, ponovno se vraćamo na iste teme, pomalo nestrukturirano, ali to je dobar način da stvarno shvatite o čemu zapravo govorim. Ako nešto i ne dođe do vas prvi put, možda vas pogodi kada to ponovno čujete. Ako ne pogodi vas, možda će nekoga u vašem okruženju. Pričamo o različitim temama, ali sve se svodi na isto. Možete to nazvati svjesnost, ljubav, duhovnost, sloboda, buđenje, stvarno je svejedno. Sve je, u biti, isto.


Svjesnost i dodir sa stvarnošću Promatrajte sve što se događa unutar vas, pratite

zbivanja izvana. Kada se nešto od toga događa vama, ponašajte se kao da se događa nekome drugome, bez komentara, bez osude, bez uplitanja, bez pokušaja da nešto promijenite: samo razumijevajte. Budete li tako činili, vidjet ćete kako se naglo udaljavate od »sebe«. Sveta Terezija Avilska piše kako je krajem svoga života dobila od Boga veliku milost. Ona ne koristi ovaj suvremeni izraz, ali svakako govori o udaljavanju od same sebe. Čujem li da netko boluje od raka, netko koga ne poznajem, nisam osobito pogođen tom viješću. Ako imam ljubavi i samilosti, možda ću mu nastojati pomoći, ali to me neće pretjerano emocionalno opteretiti. Ili ako trebate izaći na ispit, ja mogu reagirati hladne glave i dati vam pomalo filozofski savjet: »Znaš, što se više brineš oko toga, bit će gore. Bolje je da se dobro odmoriš prije ispita,


umjesto da učiš cijelu noć.« No, kada dođe moj red za polaganje ispita, to je nešto sasvim drugo, zar ne? Razlog je jasan, ja sam se poistovjetio sa »sobom« ili - u nekoj drugoj prigodi - sa svojom obitelji, svojom domovinom, svojim stvarima, svojim tijelom, samim sobom. Što mislite kako bi bilo da od Boga dobijem milost da sve te pojmove ne nazivam svojima? Bio bih odvojen od njih, ne bih se više poistovjećivao. To znači izgubiti sebe, poreći sebe, umrijeti sebi.


Dobra religija – antipod nesvjesnog Jednom mi je netko prišao za vrijeme seminara i

upitao: »Što je s Gospom Fatimskom? Što mislite o njoj?« Takva me pitanja uvijek iznova podsjete na priču iz vremena kada su kip Gospe Lurdske prevozili avionom u svetište, i dok su se vozili iznad južne Francuske, avion je počeo pomalo tonuti i tresti se i činilo se kao da će se raspasti. Čudotvorni kip je zavapio: »Gospo Lurdska, moli za nas!« I nakon toga sve je bilo u redu. Zar nije prekrasno to što je jedna »Gospa« molila za pomoć drugu »Gospu«?

Isto tako jednom zgodom skupina od gotovo tisuću ljudi krenula je na hodočašće u Mexico City kako bi pohodili svetište Gospe od Guadalupe. Prije samoga puta hodočasnici su neko vrijeme sjedili ispred samostana u znak protesta jer je biskup proglasio Gospu Lurdsku zaštitnicom cijele biskupije! Oni su bili uvjereni da je Gospa od


Guadalupe osjećala nepravdu te su prosvjedovali kako bi se iskupili za nanesenu uvredu. To vam je problem s religijom. Niste li dovoljno oprezni, začas se izgubite.

Kada razgovaram s hinduistima, kažem im: »Vaši svećenici neće biti sretni kada ovo čuju, ali Bog bi bio sretniji, kako nas je učio Isus Krist, kada biste se preobrazili, umjesto što ga obožavate. Bila bi mu draža vaša ljubav nego divljenje.« Kada razgovaram s muslimanima, kažem: »Vaš Ayatollah i vaši mule neće biti sretni kada ovo čuju, ali Bog će biti puno sretniji ako se preobrazite u osobu punu ljubavi, umjesto što ga stalno zazivate.« Stvarno je bitnije da se probudite. To je duhovnost, to je bit svega. Ako ste svjesni, imate Boga. Tada ga štujete »u duhu i u istini«. Kada postanete ljubav, kada se pretvorite u ljubav.

Opasnost od religije lijepo je izrečena u priči koju je ispričao kardinal Martini, nadbiskup milanski. To je priča o talijanskom paru koji se trebao vjenčati. Dogovorili su sa župnikom da se


svadbena svečanost održi u župnom dvorištu pokraj crkve. No, padala je kiša, pa nisu mogli održati svatove u dvorištu. Kako bi spasili stvar, zamolili su župnika da uzvanike ipak ugoste u crkvi. Svećenik baš nije bio oduševljen tom idejom, ali mladenci su bili uporni: »Svatko će pojesti samo komadić torte, nešto ćemo otpjevati, popiti po čašu vina i razići se.« Župnik je pristao. No, kako su to bili mladi Talijani puni života, popili su nešto vina, pjevali, popili još malo vina, još malo pjevali, pili, pjevali, i za manje od pola sata u crkvi je bilo pravo veselje. Svi su se zabavljali i uživali. No, župnik je bio napet, hodao je gore-dolje po sakristiji, uzrujan zbog velike buke koja se stvarala. Priđe mu kapelan i kaže: »Vidim da ste prilično napeti.« »Naravno da sam napet. Slušaj samo buku koju stvaraju, i to u Božjoj kući, za ime Boga!« »Ali, oče, znate i sami da nemaju kamo.« »Znam, ali moraju li se stvarno toliko veseliti?« »Ne smijemo zaboraviti da je i sam Isus jednom bio prisutan na svadbi«, primijeti kapelan. »Naravno da ne


smijemo zaboraviti. Znam da je Isus Krist bio prisutan na svadbi! Ali tamo nije bio Sveti sakrament!!!«

Znate, ponekad - kao u ovome slučaju - Sveti sakrament postaje značajniji od Isusa Krista; štovanje postaje značajnije od ljubavi, Crkva značajnija od života, a sam Bog postaje značajniji od susjeda. To je uistinu opasno. To je ono na što nas je Isus pozivao - spoznati što je značajnije! Ljudsko je biće značajnije od Sabbatha. Ono što vam sada govorim značajnije je od pukog štovanja Boga. No, zasigurno znam da vaš mula, ili vaš svećenik, neće biti sretan kada to čuje.

Dakle, pričali smo o duhovnosti, o buđenju. Opet vam kažem: želite li se probuditi, stvarno je bitno promatrati sebe. Budite svjesni svega što govorite, budite svjesni onoga što mislite, svjesni onoga što činite. Osvijestite svoje porive, motive, što je to što vas pokreće. Jer nesvjesni život nije vrijedan življenja.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Nesvjesni život je poput mehaničkog života. Nije

ljudski, programiran je i uvjetovan. Isto tako mogli biste biti i kamen ili komad drveta. U zemlji iz koje ja dolazim imate na stotine tisuća ljudi koji žive u straćarama, u krajnjem siromaštvu, koji jedva uspijevaju preživjeti, radeći cijeli dan, obavljajući teške fizičke poslove; spavaju, bude se u rano jutro, nešto pojedu i kreću ispočetka. Promatrate ih i mislite: »Kakav je to život? Je li to doista sve što im je život odredio?« I onda, ako malo bolje razmislite, iznenada shvatite kako 99,999 posto ljudi ne živi ništa bolje. Vi možete odlaziti u kino, voziti se u sjajnim novim autima, beskorisno krstariti morima, ali zar stvarno mislite da ste bolji od onih jadnika? Vi ste jednako mrtvi kao i oni. Jednako ste tako stroj, kao i oni - možda nešto veći i suvremeniji, ali ipak samo stroj. To je tužno. Tužno je pomisliti da ljudi na taj način prolaze kroz život.

Ljudi prolaze kroz život hraneći se svojim iluzijama i nikada se ne mijenjaju. Nisu ni svjesni što im se događa. Isto bi tako mogli biti komad


drveta ili stijena, stroj koji hoda, priča i misli. To nije nimalo humano. Svi su oni lutke na koncu koje možeš pokrenuti laganim pokretom. Pritisneš dugme i dobiješ reakciju. Možeš gotovo predvidjeti kako će neka osoba u određenoj situaciji reagirati. Kada radim s terapijskom skupinom, ponekad na komadu papira - prije nego što počnemo raditi -napišem cijeli scenarij. Razgovor će započeti tako, onda će se dogoditi to i to, a odgovor će biti ovakav ili onakav. Mislite li da je to loše? Ne slušajte ljude koji vam kažu: »Zaboravi sebe! Idi i čini sve iz ljubavi prema drugima.« Nemojte ih slušati. Oni su u krivu. Najgore što možete učiniti je zaboraviti sebe čineći nešto za druge, a sve u namjeri da im se ugodi.

To mi je postalo vrlo jasno dok sam prije mnogo godina u Chicagu studirao psihologiju. Imali smo jedan tečaj savjetovanja za svećenike. Mogli su prisustvovati samo oni svećenici koji su se stvarno bavili savjetovanjem, s tim da su morali sa sobom donijeti snimke sa svojih sastanaka. Bilo nas je


dvadesetak. Kad je došao red na mene, donio sam kazetu koju sam snimio tijekom sastanka s jednom mladom ženom. Instruktor je pustio kazetu i svi smo je počeli slušati. Nakon pet minuta, što je bilo uobičajeno, instruktor je zaustavio snimku i pitao ima li možda komentara. Netko je pitao: »Zašto si joj postavio to pitanje?« Odgovorio sam kako nisam bio svjestan da sam je nešto pitao. Štoviše, bio sam siguran da nisam postavio baš nikakvo pitanje. On je tvrdio da jesam. To me prilično iznenadilo jer sam u to vrijeme svjesno pratio metodu Carla Rogersa, koja je usmjerena na osobu i ne preporuča usmjeravanje pitanjima. Ne postavljate pitanja, ne prekidate sugovornika i ne dajete savjete. Zato sam bio prilično siguran da nisam postavljao pitanja. Nakon kratke prepirke koja je nastala među nama, instruktor je predložio da još jednom zajedno preslušamo snimku. To smo učinili i na moje veliko zaprepaštenje, pitanje je bilo tamo, jasno i glasno, veliko kao kuća. Zanimljivo je da sam to pitanje morao čuti barem tri puta: prvi


put za vrijeme psihoterapije, kada sam ga i postavio; drugi put kada sam kod kuće preslušavao kasetu jer sam htio biti siguran da ću se predstaviti u najboljem svjetlu; i treći put dok sam je slušao s razredom. Unatoč tome, nisam ga registrirao! Jednostavno nisam bio svjestan.

Kako obično za vrijeme psihoterapije ili duhovnog savjetovanja snimamo razgovor i nakon toga ga zajedno preslušavamo, klijenti često reagiraju na isti način. Kažu: »Znate, nisam stvarno čuo to što ste rekli za vrijeme našega razgovora. Tek sada zapravo čujem što mi govorite.« Ili, još bolje: »Za-Pravo i ne znam što sam sve govorio za vrijeme terapije. Tek sada kada slušam snimku, jasno mi je što sam rekao. To je zapravo strašno što za vrijeme terapije govorim stvari kojih nisam svjestan. Stvarni učinak rečenog dopire do mene tek sada. Nije li to strašno?« No, vi kažete: »Zaboravi sebe i okreni se drugima.«

No, vratimo se mojoj priči iz Chicaga. Dakle, kada smo preslušali cijelu snimku, instruktor je


ponovno tražio pitanja i komentare. Jedan od svećenika, pedesetpetogodišnji čovjek koji mi je osobno bio vrlo drag, reče: »Tony, htio bih te pitati nešto osobno, ako smijem.« »Naravno, samo izvoli, ako mi se pitanje ne bude sviđalo, ne moram ti odgovoriti.« »Reci mi, misliš li da je žena s kojom si razgovarao lijepa?«

Znate, stvarno vam to iskreno kažem, u to vrijeme svoga razvoja (ili nazadovanja) ja jednostavno nisam zamjećivao je li netko lijep ili ne. To mi nije bilo važno. Ona je bila ovca u Kristovu stadu, a ja sam bio pastor. Bio sam osposobljen da joj pomognem. Stoga sam mu pomalo začuđeno odgovorio: »Kakve to sad ima veze?« On je nastavio: »Jer ti se ta žena očito ne sviđa, zar ne?« Bio sam još začuđeniji: »Molim?«

Nikada nisam razmišljao o tome da bi mi se netko trebao sviđati ili ne sviđati. Kao i većini ljudi, povremeno mi je netko bio manje drag i to bi bilo registrirano negdje u mojoj podsvijesti, ali sam pritom zadržavao neutralan stav. »Ne razumijem


otkud ti uopće takva pomisao?« »S tvoje kasete«, mirno je odgovorio. Ponovno smo preslušali tu nesretnu snimku i on me upozorio: »Slušaj samo ton kojim joj se obraćaš. Tako je sladunjav i umiljat. Očito je da si iziritiran, njome ili njezinom pričom.« To je bilo točno, a ja sam to osvijestio tek u tome trenutku. Ono što sam joj pritom nesvjesno i indirektno poručio svojim tonom bilo je: »Dosadna si, ne vraćaj se više.« Nisam to radio svjesno. Prijatelj svećenik nastavi: »Ona je žena i shvatit će tvoju poruku. Kada imaš sljedeću seansu s njom?« »Sljedeće srijede«, odgovorio sam. »Pretpostavljam da ti ona više neće doći.« I nije. Čekao sam cijeli tjedan, ali nije je bilo. Nije došla ni sljedeći tjedan. Onda sam je nazvao. Pritom sam još prekršio i jedno od svojih pravila: ti nisi ničiji spasilac.

Ipak, nazvao sam je i rekao: »Sjećate se one kasete koju smo snimili za vrijeme našeg razgovora i koju sam, uz vaše dopuštenje, odnio u razred? Znate, stvarno mi je pomogla jer mi je razred pomogao da shvatim mnogo toga o sebi (nisam joj,


naravno, rekao što!), što bi moglo unaprijediti naše daljnje razgovore. Nadam se da ste voljni doći na još jedan razgovor.« Pristala je. Ta mi se žena i dalje nije sviđala. Samo, to nesviđanje više nije bilo zapreka. Možete kontrolirati samo ono čega ste svjesni; ono čega niste svjesni, kontrolira vas. Uvijek ste rob stvari kojih niste svjesni jer kad ih postanete svjesni, oslobađate se od stege ovisnosti. Ona je i dalje prisutna, ali vas ne pogađa, ne utječe na vaš život. Niste više kontrolirani, niste porobljeni. U tome je razlika.

Svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost. Na tome su nas tečaju učili kako postati sudionik promatrač. Pokušajmo to prikazati slikovito: ja ću vam sada govoriti, ali ću istovremeno biti na određenoj udaljenosti s koje ću promatrati i sebe i vas. Dok vas slušam, puno mi je važnije slušati sebe nego slušati vas. Inače, vas uopće neću čuti. Ili ću jednostavno izokrenuti sve što ste rekli. Promatrat ću vas s pozicije svojih uvjetovanih stavova. Moja reakcija bit će u potpunosti


nagonska i proizlazit će iz mojih strahova, nesigurnosti, potrebe da na bilo koji način manipuliram vama; ona će počivati na mojoj želji za uspjehom, mojoj nesigurnosti i osjećajima kojih možda nisam ni svjestan. Upravo zato izuzetno je važno da slušam sebe dok slušam vas. To su nas pokušavali naučiti, da postignemo svjesnost.

Kako bi vam bilo jasnije o čemu govorim, pokušajte sada zamisliti dobrog vozača koji vozi auto i pritom se nastoji koncentrirati na ono što mu govorite. On čak može s vama žustro raspravljati i braniti svoje stavove, ali istovremeno je potpuno svjestan prometnih znakova na cesti. Ako se za vožnje dogodi nešto nepredviđeno ili neuobičajeno, ako čuje neki zvuk ili udarac, on će to istoga trena čuti. Reći će: »Jesi li siguran da si dobro zatvorio zadnja vrata?« Kako mu to uspijeva? Tako što je budan, svjestan. Njegova je pozornost usmjerena na vaš razgovor, ali njegova je svijest raspršena na više strana i pritom opaža više stvari odjednom.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Ono za što se ovdje zalažem nije koncentracija.

Ona nije bitna. Mnoge meditativne tehnike koriste koncentraciju, ali ja sam tu dosta sumnjičav. Jer, uz koncentraciju, tu je onda nasilje i daljnje programiranje i uvjetovanje, i opet smo na početku. Ja zagovaram svjesnost, koja nije isto što i koncentracija. Koncentracija je snop svjetla, vodeni val. Otvoreni ste za sve što se nađe u krugu vaše koncentracije. Koncentraciju je lako omesti, ali kada jednom postanete svjesni, ništa vam ne može odvratiti pozornost. Kada ste svjesni, vi ste uvijek i stalno svjesni svega što vam se događa.

Prema tome, ako promatram drveće pokraj puta i usto sam zabrinut, pitanje je - može li mi to odvratiti pozornost? Može jedino ako se nastojim koncentrirati na promatranje drveća. No, ako promatram drveće i svjestan sam da sam zabrinut, to nije ometanje pozornosti. Dogodi li se nešto nepredviđeno, vi ste istoga trenutka budni. Isto je i s osjećajima. U trenutku kada nešto pođe po zlu i preplave vas negativni osjećaji, vi ih svjesno


dočekujete, budni ste i bistra uma. Kao kada vozite auto.

Već sam spomenuo da je sv. Terezija Avilska imala milost da razluči sebe od »sebe«. Možete čuti i malu djecu kako govore na isti način. Dvogodišnjak će vam reći: »Tommy je doručkovao.« On neće reći »ja«, iako je on Tommy, već koristi Tommy - u trećem licu. Na isti način odnose se i mistici. On su se udaljili od samih sebe i žive u miru.

To je milost o kojoj nam govori sv. Terezija. To je »ja« o kojem govore mistici Istoka, a i oni sa Zapada. Među njih možete ubrojiti i Meistera Eckharta. Svi vas oni navode da otkrijete svoje pravo »ja«.


Etikete Nije čak ni bitno znati tko je »ja« ili što je »ja«. To

vam nikada neće poći za rukom. Ne postoje riječi kojima bismo to mogli opisati. Važno je ispustiti sve etikete. Kao što uče majstori japanskoga zena: »Ne tražite istinu; samo se odrecite svojih mišljenja.«

Odbacite svoje teorije; nemojte tražiti istinu. Istina nije nešto što možete tražiti. Kada prestanete biti čvrstih uvjerenja, onda ćete jednostavno znati. Što podrazumijevam pod etiketama? Možete se slobodno osloboditi svih etiketa, osim one o ljudskom stvorenju. Ja sam ljudsko stvorenje. Znam, to ne govori baš mnogo o meni. No, kada vi kažete »ja sam uspješan«, to je suludo. Uspjeh nije sastavni dio vašega »ja«. Uspjeh je nešto što dolazi i prolazi; danas ga ima, sutra nema. To nije »ja«. Kada se poistovjetite s uspjehom, sami sebe bacate u mrak. Isto se događa i kada kažete »ja sam


gubitnik, pravnik, poduzetnik.« Znate što će vam se dogoditi budete li se poistovjećivali s tim stvarima. Vi ćete se vezati, zatim ćete biti u silnom strahu da ih ne izgubite, i tu počinje vaša patnja. Dakle, ako patite, vi zacijelo spavate. Patnja vam je dana kako biste mogli otvoriti oči i spoznati istinu, kako biste shvatili da je u vama nešto lažno. Fizička bol, bolest tijela, treba vas samo upozoriti. Bolest se javlja onda kada ste u raskoraku sa stvarnošću, kada su vaše iluzije oprečne istini. Samo onda patite, inače patnja ne postoji, ona nije stvarna.


Prepreke na putu sreće Ono što ću vam sada reći može zvučati pomalo

uobraženo, ali je istinito. Ono što ću vam sada reći može biti najznačajnije od svega što ste dosad čuli. Uspijete li shvatiti, otkrit ćete tajnu buđenja. Zauvijek ćete biti sretni. Nikada više nećete biti nesretni. Ništa više neće imati moć nauditi vam ili vas učiniti nesretnima. Stvarno ništa. To je kao kada bacite crnu boju u zrak: zrak ostaje čist. Nikada ne možete zrak obojiti u crno. Bez obzira na to što vam se dogodi, vi ostajete čisti, ostajete mirni. Postoje ljudi koji su dosegli to stanje istinskog ljudskog bića. Ne ovo stanje lutaka na koncu, kojima okolnosti i drugi ljudi govore što u pojedinom trenutku trebaju osjećati. Vi ste pristali osjećati se jadno prema nalogu i nazivate se ranjivima. Ha! Ja to nazivam biti nečija lutka. Vi, znači, želite biti svačije lutke? Pritisnu dugme i vi ste jadni. Sviđa vam se to? Ali ako se odbijete


poistovjetiti s bilo kojom od etiketa, većina vaših briga jednostavno nestaje.

Kasnije ćemo govoriti o strahu od bolesti ili smrti, ali vi se obično bojite za svoje karijere. Mali poduzetnik, pedeset pet godina star, pijucka svoje pivo u nekom baru i sam sebi kaže: »Pogledaj moje kolege iz razreda, stvarno su svi uspjeli u životu.« Koja budala! Što mu znači »svi su uspjeli«? Zato što ima jedan čije je ime u novinama. Zar to nazivate uspjehom? Jedan je predsjednik neke korporacije; drugi je postao vrhovni sudac; netko je treći postao ovo ili ono. Majmuni, svi su oni samo obični majmuni.

Tko određuje kriterije za uspjeh? Ovo glupavo društvo! Osnovni je zadatak društva zadržati društvo u bolesnom stanju. Što prije to shvatite, to bolje. Sva su društva bolesna, budalasta, luda. Postajete predsjednik pribježišta luđaka i jako ste na to ponosni. Biti predsjednik korporacije nema baš nikakve veze s uspjehom u životu. Imati puno novca nije u nikakvoj vezi s uspjehom u životu.


Postajete uspješni u životu onoga trenutka kada se probudite. Onda se više ne morate nikome ispričavati, nije vam ni najmanje bitno što netko misli ili govori o vama. Ni o čemu ne brinete i odjednom ste sretni. To ja zovem uspjehom. Imati dobar posao ili biti poznata osoba, ili imati dobru reputaciju, nema ama baš nikakve veze sa srećom ili uspjehom. Ni najmanje! U potpunosti je nebitno. Čovjek stalno razmišlja o tome što njegova djeca misle o njemu, što će reći susjedi, što će mu reći žena. Trebao je postati slavan. Naše društvo i naša kultura danonoćno se trude uvrtjeti nam to u glavu. Ljudi koji su uspjeli! U čemu su uspjeli? U tome da prave budale od sebe. Utrošili su svu svoju energiju da dobiju nešto što je potpuno bezvrijedno. Oni su uplašeni i zbunjeni, baš kao i svi ostali koji im se dive i zavide. Pogledajte ih samo kako skakuću po pozornici. Pogledajte kako se uznemire kada otkriju mrlju na svojoj košulji. Nazivate li to uspjehom? Pogledajte kako su uplašeni na samu pomisao da možda neće biti


ponovno izabrani. To su sve nesretni ljudi - izmanipulirani, kontrolirani i jadni. Oni ne uživaju u životu jer su stalno napeti i uplašeni. Zar je to humano?

Znamo i zašto im se to događa. Samo je jedan razlog: poistovjetili su se s nekom etiketom. Poistovjetili su svoje »ja« sa svojim novcem, svojim poslom ili zanimanjem. U tome je njihova greška. Jeste li čuli priču o pravniku kojemu vodoinstalater preda račun za obavljeni posao. Ovaj pogleda račun i kaže: »Pa vi mi naplaćujete dvjesto dolara na sat. Ni ja toliko ne zarađujem kao pravnik.« Vodoinstalater mu odgovara: »Nisam ni ja zarađivao toliko novca dok sam radio kao pravnik!« Možete biti vodoinstalater ili pravnik, ili poduzetnik ili svećenik, ali to ne utječe na bit vašega »ja«. Ne utječe na vas. Ako sutra promijenim svoje zanimanje, to je kao da sam promijenio odijelo. Jeste li vi vaše odijelo ili vaše ime ili vaše zanimanje? Kažem vam, prestanite se


poistovjećivati sa svim tim prolaznim stvarima i pojmovima.


Četiri koraka do mudrosti Prvo trebate doći u dodir sa svojim negativnim

osjećajima, kojih niste svjesni. Mnogi ljudi nesvjesno nose negativne emocije. Mnogi su depresivni, a da to ne znaju. Tek kada ih dotakne radost, shvate da su ranije bili depresivni. Ne možete liječiti rak koji nije dijagnosticiran. Dakle, prvo se trebate osloboditi nesvjesnih negativnih emocija. Kojih negativnih emocija? Neraspoloženja, na primjer. Osjećate se neraspoloženo i jadno. Mrzite sami sebe i imate osjećaj krivnje. Čini vam se da život nema smisla, povrijeđeni su vam osjećaji, živčani ste i napeti. Prvo dođite u dodir s tim svojim osjećajima.

Drugi je korak razumjeti osjećaje u sebi, ne u stvarnosti. To se samo po sebi razumije, ali mislite li da ljudi to znaju? Uglavnom mi ne vjeruju. Oni su doktori znanosti, predsjednici moćnih kompanija, rektori sveučilišta, ali ipak ne razumiju.


U školi me nisu naučili kako živjeti. Naučili su me svemu drugome, ali ne i životu. Kao što je jednom netko rekao: »Imao sam prilično dobru naobrazbu. Trebalo mi je puno godina da to prevladam.« To vam je zapravo duhovnost: odučavanje. Odučavanje od svih gluposti kojima su vas učili.

Negativni osjećaji su u vama, oni ne postoje u stvarnosti. Prema tome, prestanite sa svojim upornim nastojanjima da promijenite stvarnost oko sebe. To je ludost! Prestanite mijenjati druge ljude. Mi trošimo svu svoju energiju i dragocjeno vrijeme nastojeći promijeniti vanjske okolnosti, nastojeći promijeniti svoje supružnike, svoje šefove, svoje prijatelje, svoje neprijatelje i sve druge koji nam se nađu na putu. Nije na nama da ih mijenjamo. Naše nezadovoljstvo je u nama. Nitko na kugli zemaljskoj nema tu moć učiniti vas nesretnima. Nema te sile koja vas može uznemiriti ili povrijediti. Nikakav događaj, uvjeti, situacija ili osoba. Nisu vam to rekli vaši učitelji; oni vam govore suprotno. Zato i jeste u svim problemima i


nedoumicama, duboko uspavani. Nisu vam rekli, a tako je očito.

Recimo da ste na izletu i kiša vas iznenada otjera s prekrasne livade. Tko je tu nezadovoljan? Kiša ili vi? Što je uzrok vašem nezadovoljstvu? Kiša ili vaša reakcija? Kada udarite koljeno prolazeći pokraj stola, stolu je i dalje dobro. On je zauzet svojom biti - i dalje je stol. Bol je u vašem koljenu, ne u stolu. To je ono što nam govore mudraci - sve je zapravo dobro. Nije problem u stvarnosti koja nas okružuje. Problemi nastaju jedino u ljudskom umu. Mi možemo dodati: u glupom, uspavanom ljudskom umu. Problem nije u okruženju. Ako maknete čovjeka s ovog planeta i premjestite ga negdje drugdje u svemir, planet će i dalje nastaviti živjeti u svoj svojoj ljepoti i okrutnosti od koje je sazdan. U čemu bi bio problem? Nema problema. Vi stvarate problem. Vi ste problem. Vi ste se poistovjetili sa sobom i to je osnovni problem. Osjećaji su u varna, nema ih u stvarnosti.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Treći korak: nikada se ne poistovjećujte s

osjećajima. Oni nemaju nikakve veze s vašim istinskim »ja«. Nemojte definirati sebe kroz svoje osjećaje. Nemojte govoriti »ja sam depresivan.« Ako ste htjeli reći »to je depresivno«, onda je u redu. Želite li reći da tamo vlada depresija, neraspoloženje, u redu. Ali zapamtite, nikada ne recite »ja sam neraspoložen«, jer ponovno određujete sebe osjećajima. Pustite osjećaje, neka idu svojim tijekom. Sve je prolazno. Vaši osjećaji samo su zamasi klatna koje je stalno u pokretu. S jedne strane oduševljenje, s druge depresija. Kada je jedno u usponu, očekujte dolazak onoga drugoga. Želite svoju drogu? Spremite se za mamurluk. Klatno se njiše s jednoga kraja na drugi.

Ono nema baš nikakve veze s vašim »ja« ili sa srećom. Klatno se odnosi na »mene/sebe«. Ako ovo budete zaista razumjeli, ako si to ponovite barem tisuću puta, ako ova tri koraka budete vježbali tisuću puta, na putu ste do uspjeha. Možda sve to nećete morati ponoviti ni tri puta. Ne znam, tu


nema pravila. Ali, za svaki slučaj, ponovite to tisuću puta i bit će to otkriće vašega života. K vragu i rudnici zlata na Aljaski. Što ćete sa svim tim zlatom? Ako niste sretni, zapravo ne živite. Recimo da pronađete to silno zlato. Što onda? To ne znači baš ništa. No, ako se probudite, vi postajete kralj; zlatna princeza. Postajete stvarno slobodni jer vam više nije bitno jeste li prihvaćeni ili odbačeni. Psiholozi nas uče gomilama gluposti kada kažu kako je bitan osjećaj pripadanja. Čista glupost! Zašto želite ikome pripadati? To više nije bitno.

Jedan moj prijatelj pričao mi je kako postoji neko afričko pleme u kojemu se smrtna kazna sastoji od izopćenja iz plemena. Ako vas izbace iz New Yorka ili iz vašeg mjesta stanovanja, vi sigurno nećete umrijeti zbog toga. Kako onda da pripadnici tog afričkog plemena umiru? Jer su dio općeprihvaćenih normi ljudske gluposti. On je uvjeren da neće moći preživjeti ako nekome ne pripada. To pleme je ipak različito od većine


čovječanstva, a možda i nije? On je uvjeren da mora pripadati. Ali vi ne morate pripadati nikomu i ničemu, nikakvoj skupini. Čak ne morate ni biti zaljubljeni. Tko vam je to rekao? Morate samo biti slobodni. Morate voljeti. To je bit vaše prirode. Pokušavate mi reći kako imate potrebu biti željeni. Želite da vam plješću, da budete privlačni, da imate gomilu majmuna koji trčkaraju za vama.

Vi samo tratite svoj život. Probudite se! Ne trebaju vam sve te gluposti. Možete biti savršeno sretni bez njih.

Vaše društvo neće biti sretno kada to čuje jer u trenutku kada otvorite oči i progledate, postajete opasni. Kako kontrolirati nekoga tko je slobodan, nekoga tko nije podložan društvenim kritikama, nekoga tko ne mari za ono što će ljudi reći ili misliti o njemu? Takav čovjek presijeca sve te konce, on prestaje biti nečija lutka. Za društvo je to uistinu zastrašujuće. »Takvih se treba osloboditi. On govori istinu, postaje neustrašiv, nije više čovjek.« Čovjek! Stanite malo! Pa on konačno postaje


čovjek! Prekinuo je lance ropstva i izašao iz njihovog zatvora.

Nikakav događaj ne opravdava negativne osjećaje. Nema te situacije koja bi opravdala negativne osjećaje. To su nam svi mudraci i mistici svijeta dosad pokušavali reći, ali nitko ih nije čuo. Negativni osjećaji su u vama. U Bhagavad-Giti, svetoj knjizi hinduista, Gospodin Krishna kaže Arjuni: »Svom svojom snagom uključi se u bitku i zadrži svoje srce u miru stopala Gospodnjih.« Prekrasna rečenica.

Vi ne trebate činiti ništa da dostignete sreću. Veliki Meister Eckhart vrlo je lijepo rekao: »Bog se ne dostiže dodavanjem vrlina svojoj duši, već procesom oduzimanja.« Ništa ne činite da biste bili sretni, samo se oslobađate viška. Postajete slobodni.

To me podsjetilo na irskog zatvorenika koji je dugo kopao tunel ispod zatvorskog zida i uspio pobjeći. Tunel je završavao nasred školskog igrališta, gdje su se igrala mala djeca. Kada je uspio


izaći iz tunela, nije se mogao suzdržati od sreće te je počeo skakati naokolo kao lud i vikati: »Ja sam slobodan, ja sam slobodan, slobodan!« Prišla mu je djevojčica i rekla: »Nije to ništa. Ja imam četiri godine.«

Četvrti korak: kako promijeniti stvari? Kako mijenjati sebe? Puno je stvari koje ovdje morate naučiti ili, točnije, samo jedna koja se izražava na različite načine. Zamislite pacijenta koji odlazi liječniku i kaže mu što ga sve muči. Liječnik mu odgovara: »Vrlo dobro, čuo sam vaše simptome. Znate li što ću sada učiniti? Prepisat ću lijek vašem susjedu!« Pacijent kaže: »Hvala vam lijepa, doktore, odmah se osjećam puno bolje.« Nije li to apsurdno? No, to je ono što uporno radimo. Osoba koja spava uvijek misli da će se osjećati bolje ako se netko drugi promijeni. Patite zato što spavate, ali pritom mislite: »Stvarno bi bilo krasno kada bi se moj šef promijenio; kamo sreće da se moj susjed hoće promijeniti; kada bi se samo moj žena promijenila.«

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Uvijek želimo mijenjati druge da bismo se mi

osjećali dobro. No, jeste li ikada razmislili - kako će to što se promijeni vaša žena, ili vaš suprug, zapravo promijeniti vas? Vi ste i dalje ranjivi, ponašate se jednako idiotski kao i prije. Prema tome, vi ste taj koji se treba mijenjati, vama je potreban lijek. No, vi i dalje inzistirate: »Dobro mi je jer je u svijetu sve dobro.« Krivo! U svijetu je sve dobro jer se ja osjećam dobro. To je ono o čemu govore mudraci.


Sa svijetom je sve u redu Kada ste budni, kada razumijete, kada uviđate,

svijet postaje sasvim dobro mjesto za život. Stalno nas muči problem zla u svijetu. Postoji vrlo snažna priča o malom dječaku koji hoda obalom rijeke i ugleda krokodila uhvaćenoga u mrežu. On ga zamoli: »Molim te, imaj samilosti prema meni i oslobodi me. Znam da sam ružan, ali to nije moja krivnja. Takav sam stvoren. No, ispod moje grube kože dobro je srce. Došao sam ovamo jutros u potrazi za hranom za moje krokodilčiće i upao u ovu groznu zamku.« Dječak reče: »Rado bih ti pomogao, ali znam da ćeš me, pomognem li ti izaći iz mreže, zgrabiti i pojesti.« Krokodil je bio ustrajan: »Misliš li da bih to mogao učiniti svome dobročinitelju i osloboditelju?« Dječak je bio uvjeren te skine mrežu, a u tom trenutku krokodil skoči i zgrabi ga svojim raljama. Dok se otimao iz usta krokodila, dječak reče: »To mi je, dakle,


nagrada što sam bio meka srca i oslobodio te sigurne smrti.« A krokodil mu odgovori: »Nemoj to shvatiti osobno, sinko; takav ti je život. To ti je zakon opstanka.« Dječak se nije mogao složiti s tako okrutnim zakonom te mu krokodil reče: »Dobro, ako ne vjeruješ meni, možemo pitati nekoga s iskustvom.« U tom trenutku dječak ugleda pticu na grani i upita je: »Ptico, reci mi ti, je li ovo što govori krokodil točno?« Ptica mu odgovori: »Krokodil je u pravu. Pogledaj mene. Jednoga dana vraćam se kući s hranom za svoje ptiće i ugledam odvratnu zmiju kako se uspinje ravno prema mome gnijezdu. Bila sam potpuno bespomoćna. Ona je proždirala moju djecu, jedno po jedno, a ja sam mogla samo vikati i vrištati, ali bez pomoći. Krokodil je u pravu takav ti je zakon opstanka, takav je svijet.« »Vidiš«, reče krokodil. Ali dječak reče »Daj da pitam još nekoga.« Krokodil je pristao. Jedan stari magarac prolazio je uz obalu rijeke. »Magarče,« reče dječak, »evo što krokodil kaže. Je li u pravu?« Magarac reče:

Anthony de Mello – Buđenje svijesti »Krokodil je potpuno u pravu. Pogledaj mene.

Radio sam i robovao svojem gospodaru cijeli svoj život, a jedva da mi je davao dovoljno da preživim. Sada kada sam star i beskoristan, pustio me je s uzde, i sada lutam po džungli čekajući da me zaskoči kakva divlja zvijer i privede mi život kraju. Krokodil je u pravu, to je zakon života, takav je svijet.«

»Čuo si sada, vrijeme je!« važno će krokodil. No, dječak ga nastavi moliti: »Daj mi još jednu

priliku, samo još jednu zadnju priliku.« »Dobro, kada hoćeš, tvoja zadnja prilika.« Dječak ugleda zeca i njemu postavi isto pitanje.

Zeko se obrati krokodilu: »To si rekao tom dječaku? Čekaj malo. Mislim da to ipak moramo raspraviti.«

On se složio: »Dobro.« No, zec će dalje: »Kako možemo razgovarati kao ljudi dok držiš tog dječaka u zubima? Pusti ga; hoću da i on sudjeluje u raspravi.«

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Krokodil kaže: »Stvarno si lukav. U trenutku

kada ga oslobodim, on će mi pobjeći.« Zec nastavi: »Mislio sam da si pametniji. Ako

samo pokaže namjeru da pobjegne, ti ga u trenutku možeš ubiti samo jednim zamahom svoga repa.«

»No, dobro«, pristane on i oslobodi dječaka. Kada ga je ispustio iz usta, zec poviče dječaku: »Bježi!« i dječak potrči te uspije nekako umaknuti. Zec se obrati dječaku: »Zar ti ne voliš meso krokodila? Ne misliš li da bi se ljudi u tvome selu radovali dobrome obroku? Ako malo bolje pogledaš, ti nisi do kraja oslobodio krokodila; veći dio tijela još je uvijek zapetljan u tu mrežu. Odi lijepo u selo, pozovi pomoć i priredite gozbu za cijelo selo.« Dječak je upravo to i učinio. Otišao je i dozvao sve muškarce iz svoga sela. Došli su sa sjekirama, bodežima i kopljima te ubili krokodila. Došao je i dječakov pas, i u trenutku kada je ugledao zeca, potrči za njim i zgrabi ga za vrat. Dječak je stigao prekasno i samo je mogao gledati zeca kako umire u raljama svoga psa. Jedino što je


zec uspio izustiti bilo je: »Krokodil je u pravu, takav je ovaj svijet, to je zakon opstanka.«

Ne postoji pravo objašnjenje koje bi dalo odgovor na sve patnje i zlo i mučenja i razaranja i glad ovoga svijeta. Nećemo to nikada moći objasniti. Možete pokušati svojim teorijama, religijom, ili na nebrojene druge načine, ali nikada nećete uspjeti do kraja objasniti. Jer život je misterija, a vaš um ne može spoznati smisao svijeta izvan sebe. Zato vam jedino preostaje da se probudite i shvatite kako svijet i nije tako loše mjesto za život, problem je samo u vama.


Hodanje u snu Sveti spisi stalno upućuju na to, ali vi nikada

nećete razumjeti ni riječi ako se ne probudite. Uspavani ljudi čitaju svete knjige i na temelju njih ponovno razapinju Krista. Morate se prvo probuditi da biste shvatili pravo značenje svetih spisa. Kada se probudite, sve dobiva smisao. Kao i stvarnost. Ali nikada svoje spoznaje nećete moći iskazati riječima. Vi biste radije nešto učinili? No, prije toga moramo biti sigurni da ne stupate u akciju samo zato da se oslobodite svojih negativnih osjećaja. Mnogi ljudi stupaju u akciju, odluče nešto učiniti, a onda samo pogoršaju početno stanje. Oni ne djeluju iz ljubavi, nego iz nezadovoljstva. Tjera ih krivnja, ljutnja, bijes, mržnja, osjećaj nepravde. Prije nego što krenete u bilo kakvu akciju, morate prvo upoznati svoje biće. Morate znati tko ste, pa tek onda djelovati. Na žalost, kada uspavani ljudi stupaju u akciju, oni jednostavno jednu okrutnost


zamjenjuju drugom, jednu nepravdu istjeruju drugom nepravdom. I tako to ide. Meister Eckhart kaže:

»Neće vas vaša djela spasiti,« ili probuditi, nazovite to kako želite, »nego vaša bit. Neće vam se suditi prema tome što činite, već prema onome što jeste.« Kakva je korist od toga da nahranite gladne, napojite žedne ili posjetite zatvorenike?

Sjetite se riječi sv. Pavla1: »Kada bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje, kada bih tijelo svoje predao da se sažeže, a ljubavi ne bih imao...« Nisu bitna vaša djela, već ono što jeste. Tek kada upoznate svoju bit, možete činiti djela. Možete i ne morate. Ne možete donositi odluke dok se ne probudite. Na žalost, previše se energije troši na nastojanja da se promijeni svijet, a premalo na buđenje. Istoga trenutka kada se probudite, vi ćete jednostavno znati što vam je činiti ili što ne trebate činiti. Znate, neki su mistici veoma čudni. Poput Isusa, koji je rekao nešto kao: »Ja nisam došao zbog tih ljudi. Sada ću činiti ono za što sam poslan.


Možda kasnije.« Drugi ostaju u šutnji. Tajanstveno, neki od njih pjevaju pjesme. Neki jednostavno služe. Nikada ne znaš. Oni su zakon sami za sebe - znaju točno što im je činiti. »Uključite se svom svojom snagom u životnu bitku i zadržite svoje srce u miru stopala Gospodnjih.«

Zamislite da se ne osjećate dobro, prilično ste neraspoloženi, a vozite se kroz prekrasan krajolik. Priroda je krasna, ali vama nije ni do čega i ništa od te ljepote ne primjećujete. Nakon nekoliko dana prolazite istim predjelom i kažete sami sebi: »Bože, kako nisam vidio svu tu ljepotu.« Sve postaje prelijepo kada se vi promijenite. Ili, to vam je kao da promatrate drveće i planine kroz mokro, zamagljeno i prljavo staklo, i sve vam se čini mutno i bezlično. Imate potrebu izaći van i promijeniti, nekako uljepšati to bezlično drveće i te zastrašujuće planine. Pričekajte malo, možda je bolje prvo pregledati staklo. Nakon oluje, kada stane kiša, zastanete i pogledate kroz prozor gotovo u čudu: »Kako je sve drukčije.« Isto tako vidimo i ljude oko


sebe; ne onakve kakvi stvarno jesu, nego onakve kakvi smo mi. Zato kada dvoje ljudi promatra istu stvar, osobu ili situaciju, dobijete potpuno različite reakcije. Stvari i ljude ne vidimo u pravome svjetlu, nego u svjetlu nas samih.

Sjećate se rečenice iz Biblije koja kaže kako sve postaje dobro za one koji vole Boga? Kada se konačno probudite, ne nastojite pridonijeti da se dobre stvari događaju; one se jednostavno dogode. Pomislite na nekoga s kim živite, a koga biste rado promijenili. Čine vam se neraspoloženi, bezobzirni, nepouzdani, skloni ogovaranju... Ali kada ste vi drukčiji, i oni su drukčiji. To vam je nepogrješiv i gotovo čudotvoran recept. Onoga dana kada vi postanete drukčiji, i oni će postati drukčiji. I vi ćete ih vidjeti drukčije, to je sigurno. Onaj tko vam se činio odbojan, sada će vam se činiti uplašen. Onaj tko se činio grub, činit će se uplašen. Odjednom nitko više neće imati tu moć da vas povrijedi ili vrši pritisak na vas. To vam je kao kada ostavite knjigu na stolu, a ja je uzmem i kažem: »Ti me pritišćeš


tom knjigom. Ja je sada moram ili uzeti ili ne uzeti.« Ljudi su tako zauzeti optužujući sve druge, kriveći sve druge, kriveći život, društvo, susjede. Na taj način ništa nećete promijeniti, samo ćete produljiti svoju noćnu moru, nikada se nećete probuditi.

Pokušajte primijeniti naša četiri koraka i ponavljajte ih tisuću puta: (a) prepoznajte svoje negativne osjećaje; (b) shvatite da su oni u vama, nisu stvarni; (c) ne poistovjećujte te osjećaje sa svojim bićem, osjećaji su prolazni; (d) shvatite kako se, kada se vi promijenite, mijenja i sve ostalo.


Promjena kao pohlepa Još uvijek nismo odgovorili na vrlo bitno pitanje:

trebam li ja išta činiti kako bih se promijenio? Obradovat ću vas, imam dobre vijesti! Ne

morate ništa činiti. Što više činite, stvari postaju gore. Trebate samo razumjeti.

Mislite na nekoga s kim živite ili radite, a tko vam se baš ne sviđa, na nekoga tko u vama budi negativne osjećaje. Pokušat ću vam pomoći shvatiti što se tu događa. Prvo trebate shvatiti kako je negativni osjećaj, vaše nezadovoljstvo tom osobom, u vama. Vi ste odgovorni za taj osjećaj nezadovoljstva, a ne ta osoba. Netko bi drugi bio savršeno miran u prisustvu te osobe, ona ne bi nimalo utjecala na njega. Na vas utječe. Idemo dalje. Sada shvatite kako prema toj osobi imate određene zahtjeve, imate neka očekivanja. Postanite svjesni svojih očekivanja. Zatim recite toj osobi: »Ja nemam nikakva prava postavljati ti bilo


kakve zahtjeve.« Dok to izgovarate, odbacite svoja očekivanja. »Ja nemam nikakva prava tebi postavljati zahtjeve. Naravno da ću se zaštititi od posljedica tvog djelovanja, tvog raspoloženja, ali prestajem s očekivanjima; slobodno budi to što jesi. Ja ti više neću postavljati nikakve zahtjeve.«

Promatrajte što vam se događa kada ste to izrekli. Imate li otpor prema svom odricanju od očekivanja, pred vama je još dug put otkrivanja »sebe«, svog »uvjetovanog ja«. Dopustite diktatoru u vama, tiraninu u vama, da izađe van. Mislili ste da ste nevinašce, zar ne? Ali ja sam tiranin i vi ste tiranin. To je samo mala varijacija od onoga »ja sam budala i ti si budala.« Ja sam diktator, ti si diktator. Ja želim upravljati tvojim životom umjesto tebe; želim ti reći što od tebe očekujem, kako se trebaš ponašati i što trebaš govoriti. Bolje ti je da me slušaš jer sam odlučio da ću, ako ne ispuniš sva moja očekivanja, kazniti sebe negativnim osjećajima. Zapamtite što sam vam rekao: svi su luđaci.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Jedna mije žena pričala kako je njezin sin dobio

neku školsku nagradu za akademska i sportska dostignuća. Bila je presretna, ali istovremeno je bila u napasti reći mu: »Nemoj previše uživati u toj nagradi jer te ovo kratko vrijeme slave priprema za neka teža vremena kada nećeš moći postizati tako dobre rezultate.« Bila je u nedoumici: kako ga spriječiti da živi u oblacima i pripremiti za buduća životna razočaranja, a ne pokvariti mu sadašnje trenutke slave?

Nadamo se da će on naučiti, baš kao što je i ona izrasla u svojoj mudrosti. To nije stvar onoga što bi mu ona mogla reći u tom trenutku. To je ono što će ona postati. Tada će shvatiti. Tada će znati što mu treba reći. Ta nagrada koju je mladić primio bila je rezultat natjecanja, koje može biti okrutno ako se temelji na mržnji prema sebi i drugima. Ljudi se dobro osjećaju ako se netko drugi loše osjeća; pobjeđuješ nekog drugog. Nije li to strašno? U svijetu luđaka, to je normalna pojava.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Jedan američki liječnik pisao je o utjecaju

natjecanja na njegov život. Pohađao je medicinsku školu u Švicarskoj i uz njega je tamo bio veliki broj drugih američkih đaka. Neki od studenata, među njima i moj znanac, bili su vidno šokirani spoznajom da je studij znatno različit od njihovih očekivanja. Naime, ondje nije bilo ocjena, nije bilo nagrada, čak ni popisa najboljih ili najlošijih studenata. On kaže: »Neki od nas to jednostavno nisu mogli podnijeti. Postali smo gotovo paranoični. Bili smo sigurni da mora postojati neka prijevara.« Neki su zbog toga čak prešli u drugu školu. Oni koji su ostali ubrzo su shvatili da se događa čudo, nešto nezabilježeno na američkim sveučilištima: najbolji su studenti pomagali lošijima. Njegov sin studira medicinu na nekom od američkih sveučilišta i priča kako se za vrijeme laboratorijskih vježbi često događa da student, kada završi vježbu, namjerno onesposobi mikroskop kako bi sljedećem studentu trebalo tri do četiri minute da ponovno prilagodi oštrinu


mikroskopa. On mi je ispričao i ovu priču koju ću vam sada reći. Ona je stvarna, iako može poslužiti i kao lijepa parabola.

U nekom gradiću u Americi nekoliko se ljudi skupilo navečer kako bi zajedno svirali. Imali su saksofon, bubanj i violinu. Bili su to uglavnom stariji ljudi koji su voljeli glazbu. Nisu baš bili vični sviranju, ali su to činili iz pukog zadovoljstva. Svirali su tako i uživali kao mala djeca, sve dok nisu odlučili uzeti novog dirigenta koji je imao velike ambicije. Od silne želje da napravi nešto od svog malog sastava, on reče: »Ljudi, pripremimo koncert za grad.« Ostali prihvate ideju jer je obećavala dobru zabavu. Dirigent je morao otpustiti nekoliko članova koji su bili nepopravljivo loši i u njihovu je zamjenu angažirao nekoliko profesionalnih glazbenika, doveo je orkestar u red i ubrzo su njihova imena osvanula u lokalnim novinama. Nije li to krasno? Kako je za daljnje uspjehe njihov gradić bio premalen, odlučili su orkestar premjestili u veliki grad. Neki od starijih


članova pomalo su žalili za svojim starim sastavom, za vremenima kada su tako uživali u sviranju. I tako je okrutnost ušla u njihove živote. Najgore od svega je to što to nitko nije prepoznao kao okrutan čin. Vidite kako su ljudi postali glupavi!

Neki od vas pitali su me što sam mislio kada sam rekao: »Vi budite ono što jeste, to je u redu, ali ja ću se zaštititi od vas. Ja ću biti ono što jesam.« Drugim riječima, neću vam dopustiti sa mnom manipulirati. Živjet ću svoj život; ići ću svojim putem; dat ću si slobodu misliti svoje misli, slijediti svoje sklonosti i ukuse. I reći ću vam: »Ne.« Ako ne budem želio biti u vašem društvu, to neće biti zato što u meni budite negativne osjećaje. Jer više niste uzrok mog nezadovoljstva. Vi nemate više tu moć. Jednostavno mogu radije biti u društvu nekih drugih ljudi. Prema tome, kada me pozovete u kino, reći ću vam: »Žao mi je, ali večeras bih išao s nekim drugim jer mi je s njim ugodnije nego s tobom.« I to je u redu. Prekrasno je kad ljudima


možete reći ne; to je sastavni dio buđenja. Sastavni dio buđenja je da vi živite svoj život onako kako vama odgovara. I shvatite da to nije sebično. Sebično je zahtijevati da netko drugi živi svoj život onako kako vama odgovara. Sebičnost se sastoji u tome da od drugih zahtijevate da žive svoj život sukladno vašem ukusu, vašem ponosu, vašem dobitku ili vašim užicima. To je stvarno sebično. Prema tome, ja se moram zaštititi od vašeg sebičnog ponašanja. Ja neću osjećati nikakvu obvezu da večer provedem s vama; nemam obvezu reći vam da. Ako mi je s vama u društvu ugodno, onda ću jednostavno uživati, ali se neću vezati za vas. Neću vas ni izbjegavati zbog svih onih negativnih osjećaja koje ste u meni budili jer više nemate tu moć. Buđenje bi trebalo biti iznenađenje. Kada ne očekujete da se nešto dogodi, a dogodi se, vi se iznenadite. Kada je Webstera supruga uhvatila kako ljubi služavku, rekla mu je kako je jako iznenađena. Kako je Webster bio sitničav pri nepravilnom korištenju pojmova (što je razumljivo,


znamo li da je napisao rječnik), on joj je odgovorio: »Ne draga. Ja sam iznenađen. Ti si zaprepaštena!«

Neki si ljudi postavljaju buđenje kao krajnji cilj Oni su čvrsto odlučili stići do svoga cilja. Pritom kažu: »Odbijam biti sretan dok se ne probudim.« U tom slučaju, bolje je biti tamo gdje ste sada, svjesni svog stanja. Ograničena svjesnost je čista sreća u usporedbi s onima koji stalno nešto pokušavaju dosegnuti. Ljudi su skloni brzim reakcijama samo zato što nisu svjesni. Doći ćete u stanje kada ćete razumjeti kako ima situacija u kojima ćete jednostavno reagirati, iako svjesni. Ali kako svjesnost raste, vi sve manje reagirate, a sve više činite. Kao da je to bitno.

Ima jedna priča o učeniku koji je rekao svom guruu da ide nekamo daleko u nadi da će postići prosvjetljenje. Svakih šest mjeseci slao je svom guruu poruke kako bi ga izvještavao o svom napretku. Prvi izvještaj bio je: »Sada razumijem što znači odreći se samog sebe.« Guru je poderao poruku i bacio je u koš za smeće. Nakon šest


mjeseci opet je dobio poruku koja je glasila: »Sada sam postigao osjetljivost za sva bića.« Poderao je i tu poruku. I onda je došla treća poruka koja je glasila: »Sada shvaćam tajnu jednoga i mnogih.” I opet je ju poderao. I tako je to bilo godinama sve dok jednoga dana poruke nisu prestale stizati. Nakon nekog vremena guru je postao znatiželjan. Neki putnik išao je u taj daleki kraj gdje je učenik živio, pa mu je guru rekao: »Pokušaj saznati što se dogodilo s tim čovjekom.« I konačno je dobio poruku od njega. Pisalo je: »Zar je to važno?« Kad je to guru pročitao, reče: »Uspio je! Uspio je! Shvatio je! Napokon je shvatio!«

A tu je i priča o vojniku koji bi u jeku borbe jednostavno ostavio svoju pušku, uzeo komad papira, legao na zemlju i zagledao se u papir. Onda bi pustio da papir odleprša iz njegovih ruku na tlo. Potom bi se premjestio na drugo mjesto i krenuo ispočetka. Njegovi suborci bi rekli: »Izlaže se opasnosti. Opasan je za sebe. Očito mu treba pomoć.« Tako su ga udaljili s bojišta, poslali ga u


bolnicu i odredili mu vrsnoga psihijatra. No, čini se da nije bilo nikakva pomaka. Šetao bi tako odjelom, ugledao negdje komad papira, uzeo ga, pomno ga promatrao, a zatim ga pustio da odleprša na tlo. Na kraju, zaključak komisije je bio: »Nesposoban. Otpust iz vojske.« Pozvali su ga, priopćili mu vijest da je otpušten iz vojske i predali mu otpusni list. On ga na isti način podigne, zagleda se i vikne: »To je to? To je to.« Konačno je našao.

Dakle, počnite biti svjesni svog sadašnjeg stanja, o kakvom se god stanju se radilo. Prestanite biti diktator. Prestanite sami sebe gurati na sve strane. Onda, jednoga dana, kroz svjesnost koju ćete postići, shvatit ćete da ste sami sebe gurali u sve te situacije.


Druga osoba Na putu postizanja svjesnosti, nemojte

postavljati zahtjeve. To je više kao poštivanje prometnih znakova. Ako ne pratite znakove, platite kaznu. Ovdje u Sjedinjenim Državama vozite desnom stranom ceste; u Engleskoj vozite lijevom stranom; u Indiji vozite lijevom stranom. U suprotnom, plaćate kaznu. Tu nema mjesta povrijeđenim osjećajima, zahtjevima, očekivanjima: vi jednostavno poštujete prometna pravila.

Pitate odakle dolazi vaša požrtvovnost, čemu osjećaj krivnje? Znat ćete kada budete budni. Ako se trenutačno zbog nečega osjećate krivima, kako bih vam to, pobogu, ja mogao objasniti? Kako biste mogli znati što je to samilost? Znate, ponekad ljudi oponašaju Krista, ali kada majmun svira saksofon, to ga ne čini glazbenikom. Ne možete postati Isus oponašajući njegovo vladanje. Morate postati Isus. Tada ćete točno znati što treba činiti u danoj


okolnosti, uzevši u obzir vaš temperament i značaj, te temperament i značaj osobe s kojom imate posla. Nitko vam to neće morati objašnjavati. Ali da biste to mogli, morati biti ono što je Isus bio. Oponašanje izvanjskog aspekta neće vas nikamo dovesti. Ako mislite da samilost podrazumijeva popustljivost, onda vam ni na koji način neću moći opisati što je suosjećanje. Nema šanse, jer suosjećajnost može dovesti do krajnje nepopustljivosti. Suosjećanje može biti vrlo grubo, može vas prodrmati, može zasukati svoje rukave i uzeti vas u svoje ruke. Suosjećanje uključuje mnoge stvari. Suosjećanje može biti vrlo blago, ali ne možete to znati. Možete to “saznati” jedino ako postanete ljubav, ili drugim riječima, ako odbacite svoje iluzije i navezanosti.

Kako se budete sve manje i manje poistovjećivali sa sobom, bit ćete sve mirniji i zadovoljniji sa svime i svačime. Znate zašto? Jer se više ne bojite da će vas povrijediti ili da vas neće voljeti. Više ne nastojite bilo koga zadiviti. Možete li zamisliti taj osjećaj olakšanja kada više ne morate nikoga


zadiviti? Konačno sreća! Više nemate potrebu ni poriv objašnjavati i opravdavati se. Sve je u redu. Što se tu ima objašnjavati? Radije bih da mi kažete »probudio sam se«, nego »oprosti«. Draže mi je čuti »postao sam svjestan od našeg zadnjeg susreta, ono što sam ti učinio neće se više ponoviti«, nego: »strašno mi je žao zbog svega što sam ti učinio.« Zašto bi itko zahtijevao ispriku? Razmislite malo o tome. Čak ako je netko i bio zločest prema vama, ne vidim razloga ni prostora za ispriku.

Nitko nije bio zločest prema vama. Netko je bio zločest prema onome što je on ili ona smatrao da ste vi, ali ne prema vama. Nitko vas nikada nije odbacio; ljudi odbacuju ono što misle da ste vi. No, to ide u oba smjera. Nitko vas, prema tome, nije ni prihvatio. Sve dok pričamo o uspavanim ljudima, mora vam biti jasno da oni samo prihvaćaju ili odbacuju svoju sliku o vama. Oni su sami oblikovali određenu sliku o vama i, prema vlastitom sviđanju, tu sliku prihvaćaju ili je izbjegavaju. Vidite kako je poražavajuće dublje


ulaziti u to. To je odveć oslobađajuće. Istovremeno, jako je lako voljeti ljude kada toga postanu svjesni. Vrlo je lako voljeti sve ljude kada se ne poistovjećujete s onim što oni misle da jeste ili onim kako sami sebe vide Postaje lako voljeti ih; voljeti sve ljude.

Ja samo promatram »sebe«, ali ne razmišljam o »sebi«. Jer kada »uvjetovano ja« razmišlja, obično loše razmišlja. Ali dok promatram »sebe«, sve vrijeme sam svjestan da je to samo odraz. U stvarnosti, vi zapravo ne razmišljate o stvarnom »ja« i »uvjetovanom ja« ili »sebi«. Vi ste kao osoba koja vozi auto i koja ne želi izgubiti svijest čak ni o autu. Dobro je sanjariti, ali pritom ne treba gubiti svijest o okruženju. Morate stalno biti budni. Kao majka dok spava; ona ne čuje avione koji prelijeću iznad kuće, ali istovremeno čuje i najmanji šapat svoga djeteta. Ona je budna i u tom smislu svjesna. Teško je opisati stanje budnosti, možemo govoriti samo o stanju uspavanosti. Možemo samo nagađati. Ne možemo opisati sreću. Ono što se


može opisati je jad. Odbacite ono što vas čini nesretnima i shvatit ćete. Ljubav se ne može opisati, ali suprotno da. Odbacite suprotno, odbacite strah i shvatit ćete. Želimo saznati kakav je to probuđeni čovjek, ali saznat ćete tek kada to postignete.

Uključujem li u ovo, na primjer, da ništa ne zahtijevamo od svoje djece? Rekao sam: “Nemate pravo postavljati bilo kakve zahtjeve.” Prije ili kasnije to dijete će vas napustiti iz poslušnosti prema Gospodinovom nalogu, i nećete više uopće imati nikakva prava na njega. U stvari, to dijete nije vaše dijete, niti je ikad bilo vaše. Ono pripada životu, a ne vama. Nitko vam ne pripada. Vi, međutim, mislite na odgoj djece. Ako želite dobiti ručak, budite tu između dvanaest i pola jedan, ili nećete dobiti ručak. I točka. Tako se to ovdje radi. Ne dođete na vrijeme ne dobijete ručak. Istina, slobodni ste, ali morate snositi posljedice.

Kada govorim o tome da ne treba imati očekivanja prema drugim ljudima, ili da ne treba


postavljati zahtjeve, mislim na očekivanja i zahtjeve za moje dobro. Predsjednik Sjedinjenih Država mora postavljati određene zahtjeve građanima. Prometnik očito mora postavljati zahtjeve sudionicima u prometu. Ali to su zahtjevi za njihovim primjerenim ponašanjem - prometna pravila, dobra organizacija, nesmetano vođenje društva. Nije svrha ni bit ovih zahtjeva da bi se predsjednik države ili prometnik osjećali dobro.


Svijet tišine Svi uglavnom žele znati što se događa kada

konačno stigneš do cilja. Je li to puka radoznalost? Uvijek se pitamo kako će se to uklopiti u sustav, ili hoće li nešto imati smisla u određenom okruženju, ili kako se osjećate kada stignete do cilja. Krenite i znat ćete; to se ne može opisati riječima. Na Istoku kruži izreka: Oni koji znaju ne govore; oni koji o tome govore, ne znaju. Prema tome, ne može se opisati. Nijedan učitelj ne može vam dati istinu. Istinu ne možete sažeti riječima, formulom. Ne, to nije istina, to nije stvarnost. Stvarnost je nemoguće pretočiti u formulu. Učitelj vam može jedino ukazati na pogreške, na zablude. Kada odbacite pogreške, spoznat ćete istinu. Čak ni onda kada spoznate, nećete to moći izreći riječima. Takvo učenje nalazimo i među velikim katoličkim misticima. Veliki Toma Akvinski pred kraj svoga života prestaje pisati i naučavati; on je spoznao.


Mislio sam da je ustrajao u šutnji tek nekoliko zadnjih mjeseci, no to je zapravo trajalo godinama. Shvatio je da je pravio budalu od sebe i to je vrlo jasno izrekao. To vam je kao da nikada niste kušali zeleni mango i pitate me: »Kakva je okusa?« Rekao bih vam: »Kiseo«, ali time bih vas samo odvratio od pravog okusa. Pokušajte shvatiti. Većina ljudi ipak nije pretjerano mudra; oni posežu za riječima - za riječima svetih spisa, primjerice - i onda sve krivo shvate. Kada vam kažem »kiseo«, pitate me: »Kiseo poput octa ili kiseo poput limuna?« »Ne, nije kiseo poput limuna, nego poput manga.« »Ali ja nikada nisam kušao mango i kako onda mogu znati?« Šteta! No, vi ne odustajete i pišete doktorat na tu temu. Da ste kušali zeleni mango, nikada ne biste pisali doktorat. Možda na drugu temu, ali nikako ne o mangu. Kada jednoga dana dođete u priliku da konačno kušate zeleni mango, kažete sami sebi: »Bože, stvarno sam pravio budalu od sebe. Što mi je trebalo da još pišem i tu disertaciju.« Točno to rekao je i Toma Akvinski.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Veliki njemački filozof i teolog napisao je poveću

knjigu na temu tišine sv. Tome. Kaže da je svetac jednostavno utonuo u tišinu. Nije razgovarao. U uvodu svoga djela »Summa Theologica«. koji predstavlja sažetak njegova nauka, kaže: »O Bogu ne možemo reći ono što on jest, već samo ono što on nije«. U svom poznatom komentaru na Goethiusovo »De Sancta Trinitate« kaže kako postoje tri puta u spoznavanju Boga: 1) u stvaranju; 2) u Božjem djelovanju kroz povijest; 3) u najvišem obliku spoznaje Boga - spoznavanju Boga kao »tamquam ignotum« (kao nepoznatog). Najviši je oblik pojašnjavanja Trojstva - znati da ne znaš. Ovdje ne govorimo o majstoru istočnjačkoga zena. Riječ je o kanoniziranom svecu rimokatoličke crkve koji je stoljećima bio predvodnik kršćanske teologije. Poznavati Boga kao nepoznatog. Na drugome mjestu sv. Toma kaže »kao nespoznatljivog«. Stvarnost, Bog, božanstvo, istina, ljubav - nespoznatljivi su; to znači da ih naš ljudski um ne može razumjeti. Ta spoznaja lišila bi nas


mnogih pitanja jer živimo u zabludi da znamo. Iako ne znamo; ne možemo znati.

Što je onda sveti spis? Samo naznaka, smjernica, ali ne i opis. Fanatizam jednog iskrenog vjernika koji misli da zna, stvara više zla nego udruženi napori dvije stotine nitkova. Zastrašujuće je vidjeti što sve iskreni vjernici mogu učiniti jer misle da znaju. Ne bi li bilo prekrasno živjeti u svijetu u kojemu bi svi priznali kako ne znaju. Nestalo bi velike prepreke među ljudima. Ne bi li to bilo krasno?

Čovjek koji je slijep od rođenja priđe mi i pita: »Što je to što ljudi nazivaju zelenim?« Kako opisati zelenu boju nekome tko je rođen slijep? Pokušate analogijom. Kažem mu: »Zelena boja ti je poput nježne glazbe.« »Ah,« kaže on, »poput nježne glazbe.« Priđe mi i drugi slijepac i postavi isto pitanje.

Kažem mu da je zelena boja poput mekog satena, vrlo mekog i nježnog na dodir. Sljedećeg dana vidim kako se njih dvojica svađaju i


međusobno udaraju. Jedan viče: »Poput nježne glazbe«, a drugi odgovara: »Ne, nego poput mekog satena.« I ne odustaju. Nijedan nema pojma o čemu priča jer kad bi znali jednostavno bi ušutjeli. Ili, još gore, jednoga dana uspijete vratiti vid jednome od njih. Vidite ga kako sjedi u vrtu okružen zelenilom i kažete mu: »Evo, sada znaš kakva je zelena boja.« A on vam kaže: »Istina, čuo sam je jutros.«

Činjenica je da ste okruženi Bogom, a ne vidite ga jer vi »znate« sve o Bogu. Posljednja prepreka vašem viđenju Boga je vaša predodžba o Bogu. Propuštate susret s Bogom jer mislite da znate. To je strašna strana religije. U evanđelju se kaže kako su oci religioznosti »znali«, pa su se oslobodili Isusa. Prema tome, najviša spoznaja o Bogu je saznanje da je Bog nespoznatljiv. U svijetu se previše govori o Bogu; ljudima je dosta Boga. U svijetu je premalo svjesnosti, premalo ljubavi, premalo sreće, no nećemo koristiti te riječi. Recimo da je premalo odbacivanja iluzija, odbacivanja pogrešaka, odbacivanja ovisnosti i okrutnosti,


premalo svijesti. To je ono od čega boluje ovaj svijet, a ne od pomanjkanja religioznosti. Religija bi trebala predstavljati nedostatak svjesnosti, buđenja. Pogledajte u što smo se izrodili. Dođite u moju domovinu i vidjet ćete ljude koji se ubijaju zbog religije. Posvuda isto. »Onaj koji zna, ne govori; onaj koji govori, ne zna.« Sva otkrivenja, kako god božanska bila, samo su prst koji pokazuje prema mjesecu. Kao što na Istoku kažemo: Kada mudrac pokaže na mjesec, sve što budala vidi je prst.

Jean Guiton, prilično isključiv i pomalo zajedljiv francuski pisac, dodaje tome zastrašujući komentar: »Mi obično koristimo prst da bismo nekome iskopali oko.« Nije li to strašno? Svjesnost, svjesnost, svjesnost! U svjesnosti je ozdravljenje, u svjesnosti je istina; u svjesnosti je spas, u svjesnosti je duhovnost; u svjesnosti je rast, u svjesnosti je ljubav; u svjesnosti je buđenje. Svjesnost.

Ovdje moram govoriti o riječima i konceptima jer vam moram pojasniti zašto, kada gledamo u drvo, zapravo ne vidimo samo to drvo. Mislimo da


vidimo, ali u stvari ne vidimo. Isto tako, kada promatramo neku osobu, mi ne vidimo osobu, iako mislimo da vidimo. Vidimo ono što smo si umislili da vidimo. Stječemo određeni utisak i toga se držimo. Tako je gotovo sa svime što promatramo. Kada to shvatite, bit ćete u stanju spoznati ljupkost i ljepotu svjesnog viđenja svega što vas okružuje. Jer stvarnost je oko nas; »Bog«, što god da je, tu je oko nas. Sve je tu. Jadna mala ribica u oceanu kaže: »Oprostite, tražim ocean, možete li mi pomoći da ga nađem?« Prilično jadno, zar ne? Kada bismo samo podigli pogled i stvarno pogledati, onda bismo razumjeli.


Gubiti bitku Vratimo se na onu prekrasnu rečenicu iz

Evanđelja o tome kako se prvo treba izgubiti da bismo se pronašli. Tu misao pronalazimo u religioznim, duhovnim i mudrim knjigama gotovo svih religija. Kako netko može izgubiti sebe? Jeste li ikada pokušali izgubiti nešto? Tako je, što se više trudite, to je teže. Stvari gubite onda kada se najmanje trudite izgubiti ih. Gubite stvari kada niste svjesni. Pitamo se kako netko može umrijeti sebi? Sada govorimo o smrti, ne o samoubojstvu. Nije nam rečeno da se ubijemo, nego umremo sebi. Nanositi si bol, samome sebi stvarati patnju, značilo bi poraziti samoga sebe. To bi bilo kontraproduktivno. Nikada niste tako puni sebe kao kada trpite bol. Nikada niste tako zaokupljeni sobom kao kada ste depresivni. Nikada niste tako spremni zaboraviti sebe kao kada ste sretni. Sreća je ta koja vas oslobađa »sebe«. Upravo su patnja,


bol, jad i depresija ono što vas veže za »sebe«. Sjetite se samo kako ste svjesni svog zuba dok vas boli. Kada vas ne boli, niste svjesni čak ni da ga imate. Niste svjesni ni da imate glavu, sve dok vas ne zaboli. I te kako vam je važna vaša glava kada vas uhvati teška glavobolja.

Dakle, sigurno je krivo, pogrešno misliti da nas do umiranja sebi može dovesti nanošenje bola samima sebi, odricanje, mrtvljenje, kako se to tradicionalno razumijevalo. Odreći se samoga sebe, umrijeti sebi, izgubiti samoga sebe, znači shvatiti svoju narav. Kada to učinite, »pripadajuće« će nestati, izgubit će se. Recimo da mi jednoga dana netko uđe u sobu i ja mu kažem: »Samo naprijed. Možete mi reći tko ste vi?« I čovjek mi odgovori: »Ja sam Napoleon.« A ja kažem: »Ne onaj Napoleon…« On odgovori: »Upravo taj Bonaparte, francuski car.« »Vidi, vidi.« kažem ja dok u sebi razmišljam: »S ovim čovjekom bih trebao biti oprezan.« Kažem mu: »Sjednite, Vaše veličanstvo.« »Kažu da ste jako dobar duhovnik. Ja imam jedan


duhovni problem. Tjeskoban sam, teško mi je vjerovati u Boga. Moja vojska je u Rusiji, znate, i provodim besane noći pitajući se kako će se to završiti.« I kažem mu ja: »Vaše Veličanstvo, ima nešto što vam mogu prepisati za to. Preporučam vam da pročitate šesto poglavlje Evanđelja po Mateju: ‘Gledajte ljiljane na polju…niti siju niti žanju.’«

U tom trenutku stvarno se počinjem pitati tko je od nas dvojice luđi. No, ipak nastavljam sa svojim ludilom. To je ono što mudri učitelj čini s vama na početku duhovne obnove. On se uživljava u vaše probleme. Čak vas tješi, suosjeća s vama, a ako treba, možda pusti i koju suzu nad vašom teškom sudbinom. Vi ste ludi, ali to još ne znate. No, doći će i trenutak kada će vam izmaći tepih pod nogama i reći vam: »Dosta s glupostima. Nisi ti nikakav Napoleon.«

U poznatim dijalozima koje je sv. Katarina Sienska vodila s Bogom stoji da joj je Bog jednom rekao: »Ja sam Onaj koji jest; ti si ona koja nije.«


Jeste li ikada iskusili svoj ne-biti? Na Istoku imamo slikoviti prikaz za to. To je prikaz plesača i plesa.

Boga zamišljamo kao plesača, a stvaranje kao Božji ples. Znači, nije Bog veliki plesač, a vi mali plesači. Ne, vi uopće niste plesači. Vi ste otplesani. Jeste li ikada iskusili takvo što? Tako, kada čovjek iz naše priče shvati da nije Napoleon, on time ne prestaje biti. On i dalje postoji, ali iznenada shvaća da je nešto potpuno drugo od onoga što je mislio da je.

Izgubiti sebe znači shvatiti da si nešto drugo od onoga što si mislio da jesi. Mislio si da si u središtu, a sada sebe doživljavaš kao satelit. Mislio si da si plesač, a onda se počneš doživljavati kao ples. To su samo različiti prikazi stvarnosti, pa ih nemojte shvaćati doslovno. Oni su samo naznake, putokazi, smjernice. Na njih se ne možete osloniti, na njima ne možete graditi. Ne shvaćajte ih doslovno.


Trajna vrijednost Prije nego što krenemo dalje, moramo pojasniti

cijeli koncept nečije osobne vrijednosti. Osobna vrijednost nije isto što i vlastita vrijednost. Na čemu se temelji vlastita vrijednost? Temelji li se na uspjehu na poslu? Temelji li se na posjedovanju mnogo novca? Temelji li se na tome što ste privlačni mnogim muškarcima (ako ste žensko), odnosno ženama (ako ste muško)? Kako je sve to krhko i prolazno. Kada govorimo o vlastitoj vrijednosti, nije li to onda slika koju vidimo u glavama drugih ljudi? Međutim, moramo li ovisit o tome? Shvatiti ćete svoju osobnu vrijednost kada se s tim prolaznim stvarima prestanete poistovjećivati i određivati se prema njima. Nisam lijep zato što mi svi kažu da sam lijep. U stvari, nisam ni lijep, ni ružan. To spada u stvari koje dolaze i odlaze. Moglo bi se dogoditi da se sutra preobrazim u vrlo ružno biće, ali to će još uvijek biti “ja”. I recimo da


se onda podvrgnem plastičnoj operaciji i opet postanem lijep. Postaje li “ja” zaista lijep? O tim stvarima trebali biste puno razmišljati. Ja vam ih brzo redom nabrajam, ali kada biste uzeli malo vremena da shvatite o čemu sam govorio, da se malo zadržite na tome, našli biste bogat rudnik. Ja to znam jer sam našao veliko blago kada sam se prvi put spotaknuo o te stvari.

Ugodna iskustva čine život lijepim. Bolna iskustva donose rast. Iako lijepa iskustva čine život lijepim, ona ne vode osobnom razvoju. Izrastate samo iz bolnog iskustva. Patnja ukazuje na ona životna područja u kojima trebate rasti, u kojima trebate izrasti, preobražavati se i mijenjati. Kada biste znali kako koristiti patnju, kako biste samo rasli! Zadržimo se zasad na psihičkoj patnji, na svim onim negativnim emocijama koje nosite u sebi. Nemojte gubiti vrijeme i baviti se pojedinim osjećajima. Već sam vam rekao što vam je činiti sa svima njima. Razočarani ste kada stvari ne idu onako kako biste vi željeli - što to kazuje o vama


kao osobi? Govorim bez optužbi, bez osuđivanja (inače ćete se uhvatiti u mržnji prema samima sebi). Promatrajte ih kao da promatrate emocije drugih ljudi. Promatrajte to razočaranje, taj jad u vama dok vas drugi kritiziraju. Što to govori o vama?

Čuli ste nekoga kako kaže: »Tko kaže da briga ne pomaže? Meni pomaže. Svaki put kada se brinem zbog nečega, to nešto se ne dogodi!« Vidite, njemu je pomoglo. No, netko drugi kaže: »Neurotična osoba brine o nečemu što se nije dogodilo u prošlosti. Ona nije kao mi, normalni ljudi, koji brinemo samo o onome što se neće dogoditi u budućnosti.« To je problem. Ta vaša briga, strah - i što to opet govori o vama?

Negativna osjećanja, sva negativna osjećanja bitna su za vaše buđenje, za razumijevanje. Ona vam daju priliku da osjetite, da promatrate izvana. U početku, depresija će i dalje biti prisutna, ali vi ćete uspjeti potrgati svoju vezu s njom. Postupno ćete početi razumijevati depresiju. Kada budete


razumjeli, pojavljivat će se sve rjeđe, sve dok konačno ne iščezne iz vašeg života. Možda, no tada vam to više ionako neće biti bitno. Prije samog prosvjetljenja znao sam biti depresivan. Nakon prosvjetljenja nastavio sam biti depresivan. No, postupno - ili naglo, ili iznenada - postižete stanje budnosti. To je stanje u kojemu odbacujete želje. Ali sjetite se što podrazumijevamo pod željama i čežnjama: »Ako ne dobijem ono što hoću, odbijam biti sretan.« Dakle, mislim na slučajeve kada sreća ovisi o ispunjenju neke želje.


Odredite prioritete Nemojte potiskivati svoje želje jer ćete postati

beživotni. Izgubit ćete energiju, a to zna biti strašno. Želja u zdravom smislu riječi označava energiju i - što više energije imamo, to bolje. Nemojte potiskivati želje, pokušajte ih razumjeti. Da, razumjeti. Nemojte tako žarko nastojati ispuniti svoje želje, radije ih shvatite. Nemojte samo ispitivati objekt svoje želje - shvatite ih u potpunosti, sagledajte svoje želje u pravome svjetlu. Sagledajte njihovu pravu vrijednost. Jer ako budete samo potiskivali svoje želje, ako pokušate odbaciti predmet svoje želje, vrlo je vjerojatno da ćete se vezati za njega. No, ako budete promatrali svoju želju te uvidjeli njenu pravu vrijednost, ako uspijete razumjeti kako si pripremate teren za razočaranje i depresiju, vaša će se želja preobraziti i pretvoriti u ono što ja nazivam prioritetom.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Kada idete kroz život s jasno određenim

prioritetima, a istovremeno ne dopuštate da vaša sreća ovisi o njima, tada ste budni. Krećete se u pravcu budnosti. Budnost, sreća - zovite to kako hoćete - zapravo je stanje ne-zavaravanja, stanje u kojemu vidite stvari ne onakvima kakvi ste vi, nego onakvima kakve one stvarno jesu, koliko je to uopće moguće za jedno ljudsko biće. Odbaciti zablude, vidjeti stvari realno, vidjeti stvarnost. Svaki put kada ste nesretni, nešto ste dodali stvarnosti. Upravo ta ovisnost čini vas nesretnima. Ponavljam: nešto ste nadodali… negativnu reakciju. Stvarnost donosi poticaj, vi ste ti koji stvarate reakciju. Nešto dodajete svojom reakcijom. I ako promotrite što ste to dodali, zasigurno ćete naići na neku od svojih zabluda, neki zahtjev, očekivanje, težnju. Uvijek. Primjera je mnogo. Kada nastavite raditi na svom buđenju, i sami ćete ih početi uočavati.

Na primjer, učestala je zabluda, pogreška u mišljenju, kako promjenom vanjskoga svijeta vi


postajete drukčiji. No, ako promijenite stvari ili ljude oko sebe, vi se zapravo ne mijenjate. Ako dobijete novi posao ili novog bračnog partnera ili novi dom, ili novog duhovnog učitelja ili neku novu duhovnost, to vas ne mijenja. To vam je kao da si umislite kako ćete promjenom olovke promijeniti rukopis. Ili da ćete utjecati na svoj način razmišljanja, promijenite li šešir. Takve izvanjske promjene ne mijenjaju stvarnost, a vi provodite toliko vremena i trošite toliko energije u nastojanju da svijet oko sebe prilagodite svojim željama i ukusima. Ponekad u tome i uspijete - na pet minuta - ali čak i tada ste pomalo nervozni jer ste svjesni da se sve neprestano kreće, život se stalno mijenja.

Prema tome, želite li uistinu živjeti, ne smijete imati trajan oslonac. Ne smijete imati mjesto na koje ćete uvijek moći nasloniti glavu. Morate se kretati s promjenama. Kao što je veliki Konfucije rekao: »Onaj koji želi biti stalan u sreći, mora se neprestano mijenjati.« Protok. No, mi se stalno osvrćemo unatrag, zar ne? Vežemo se za stvari i


događaje iz prošlosti te one koje nam se upravo događaju. »Kada uzmete plug i krenete orati, ne možete se osvrtati unatrag.« Želite li uživati u glazbi? Želite li uživati u zvucima simfonije? Nemojte se onda stalno držati za nekoliko akorda. Pustite ih neka teku. Cjelokupan užitak u zvucima simfonije zapravo je u vašoj spremnosti da pustite notama da se izmjenjuju - vi samo pratite njihov tijek. Ako bi vam se posebno svidio neki ton, mogli biste viknuti orkestru da iznova i iznova svira vaš omiljeni ton, no to zasigurno više ne bi bila simfonija.

Jesu li vam poznate priče starom Nasr-ed-Dinu? On je legendarni junak kojega jednako prisvajaju Grci, Turci i Perzijci. Nasr-ed-Din je običavao naučavati pričajući duhovite priče, a glavni »ridikul« svih njegovih priča bio je on sam.

Jednoga dana lupao je po gitari uporno svirajući samo jednu notu. Nakon nekog vremena oko njega se skupila masa ljudi (svirao je na tržnici) i čovjek koji je sjedio u blizini reče: »Sviđa mi se ta nota


koju sviraš, mula, ali zašto je malo ne promijeniš, kao što to čine drugi glazbenici?« »Sve su to budale,« odgovori mu Nasr-ed-Din, »oni samo traže pravu notu. Ja sam je našao.«


Hvatanje za iluzije Kada se hvatate za bilo što, uništavate si život:

svakim vezivanjem prestajete živjeti. To vam piše posvuda u Evanđelju. To ćete shvatiti kada budete istinski razumjeli. Razumijevanjem. Pokušajte razumjeti još jednu zabludu: vaša sreća nije isto što i uzbuđenje, nije isto što i ushit. Tako često živite u zabludi da je ushit rezultat ispunjene želje. Želja donosi bojazan, pa strah, i na kraju - prije ili kasnije - mamurluk. To možete uvidjeti tek kada ste dovoljno patili. U međuvremenu se hranite raznim ushićenjima. To je kao da trkaćeg konja hranite raznim delicijama. Dajete mu kolače i vino. To nije hrana za trkaćeg konja. To je kao da se vi hranite drogom. Zar to nije suludo? Zapravo vam trebaju dobra, hranjiva, zdrava hrana i piće. To je ono što trebate razumjeti.

Opasna je i zabluda da to netko drugi može učiniti umjesto vas - neki spasitelj, guru, duhovni


učitelj. Čak ni najveći duhovni učitelj ne može učiniti ni najmanji korak umjesto vas. To morate učiniti sami. To je lijepo izrazio sv. Augustin: »Isus Krist nije mogao učiniti ništa za mnoge od onih koji su ga slijedili.« Možemo ponoviti i lijepu arapsku izreku: Priroda kiše ista je za trnje u pustinji i cvijeće u vrtu. To zaista morate učiniti sami. Nitko vam u tome ne može pomoći. Vi morate probaviti hranu, vi morate razumjeti. Ne može netko drugi razumjeti umjesto vas. Vi morate tražiti. Nitko ne može tražiti umjesto vas. Ako je ono što tražite istina, onda to morate učiniti sami i pritom se ne možete oslanjati ni na koga.

Nadalje, tu je i zabluda da je strašno bitno biti uvažen, omiljen, cijenjen. Mnogi će od vas reći kako je prirodna potreba čovjeka da bude voljen i cijenjen, da pripada. To nije točno. Odbacite i ovu iluziju i bit ćete sretni. Naša urođena potreba je biti slobodan i voljeti, ali ne i biti voljen. Ponekad za vrijeme psihoterapije uočavam čest problem: »Nitko me ne voli; kako onda mogu biti sretan?« Ja


ih uporno podsjećam da su sigurno barem nekada imali trenutke kada su zaboravili da nisu voljeni i kada su zapravo bili sretni.

Neka se žena, na primjer, potpuno udubi u neki film. Gleda komediju, umire od smijeha i u tom blagoslovljenom trenutku zaboravlja podsjetiti samu sebe da je baš nitko ne voli. Ona je sretna. Onda izađe iz kina i prijateljica s kojom je gledala film ode sa svojim dečkom, a ona ostaje sama. Sada je ponovno u svojim mislima: »Sve moje prijateljice imaju dečke, a ja sam sama. Tako sam nesretna. Mene nitko ne voli!«

U Indiji, mnogi siromasi uspijevaju nabaviti tranzistor, što je za naše prilike pravi luksuz. »Svi imaju tranzistor,« čujete, »samo gaja nemam; tako sam nesretan.« Dok nije bilo tranzistora, nitko nije ni znao da im nedostaje i bili su sretni. Tako je i s vama. Dok vam nisu rekli kako ne možete biti sretni ako vas netko ne voli, bili ste savršeno sretni. Možete biti sretni bez toga da vas netko voli; možete biti sretni iako nikome niste privlačni.


Postajete sretni kada dođete u dodir sa stvarnošću. Tu ćete pronaći Boga, tu ćete pronaći sreću. No, većina ljudi to ne želi ni čuti.

Dolazimo do sljedeće, jednako opasne zablude, koja kaže da vam vanjski događaji i ljudi oko vas mogu nauditi. To nije točno. Vi im dajete tu snagu.

Još jedna zabluda: vi ste sve one etikete koje su vam ljudi prilijepili ili koje ste si sami priskrbili. Ni to nije točno. Prema tome, ne morate se vezati za njih. Onoga dana kada mi netko kaže kako sam genijalan i ja u to povjerujem, stavljam si na leđa ogroman teret - teret genijalnosti. Razumijete zašto? Jer teret genijalnosti nosi obveze, očekivanja i stvara priličnu nervozu. Sada nakon svakog predavanja moram provjeravati jeste li zadovoljni i mislite li još uvijek da sam genij? Vidite? Prema tome, samo trebati strgati tu etiketu! Odbacite je i slobodni ste! Nemojte se poistovjetiti sa svojim etiketama. To je mišljenje drugih ljudi. To je nečiji trenutačni doživljaj. Jeste li stvarno genijalni ili ste totalni luđak? Možda ste mudri ili samo malo


šašavi? Kao da je to bitno. Bitno je jedino da se probudite, da nastavite biti svjesni kako biste živjeli punim životom. Sjetite se onog prekrasnog prizora iz Evanđelja: »Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? A tko od vas zabrinutošću može svome stasu dodati jedan lakat? I za odijelo što ste zabrinuti? Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se niti predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest, a sutra se u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni? Nemojte dakle zabrinuto govoriti: 'Što ćemo jesti?' ili 'Što ćemo piti?' ili 'U što ćemo se obući?' Ta sve to pogani ištu. Zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati. Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dostaje svakome danu zla njegova.« (Matej 6-7:25-34)

Anthony de Mello – Buđenje svijesti To je istinski govor jednog mistika, govor

probuđene osobe. Dakle, zašto se bojite? Možete li svojim brigama

produžiti ijedan dan svoga života? Zašto brinete za sutra? Postoji li život nakon smrti? Hoću li živjeti kada umrem? Zašto brinete za sutra? Živite danas. Netko je rekao: "Život je nešto što nam se događa dok smo zauzeti drugim stvarima.« Nije li to jadno? Život se odvija sada. Život će se početi događati onog trenutka kada se probudite. Počet ćete živjeti u sadašnjosti i uživati u svakom trenutku koji budete proživljavali. Dobar je znak i kada budete čuli simfoniju sa svim njenim zvucima bez potrebe da se zaustavite na pojedinoj noti.


Hvatanje za uspomene Dolazimo do nove teme, koja je usko vezana uz

moj poziv da postanete svjesni svih stvari koje neprestano dodajete stvarnosti. No, krenimo redom. Moj poznanik isusovac pričao mi je neki dan kako je prije nekoliko godina držao govor u New Yorku, gdje su Portorikanci bili omraženi zbog nekog incidenta koji se dogodio tih dana. Svi su govorili prilično ružne stvari o njima. Potaknut tolikim lošim nabojem, on je u jednom trenutku rekao kako će im pročitati neke od zabilježenih izjava o određenoj useljeničkoj populaciji. Ono što im je pročitao bile su izjave i mišljenja ljudi o Ircima i Nijemcima i svim drugim useljeničkim valovima i skupinama, koje su činile građane New Yorka prije mnogo godina. Na kraju predavanja lijepo im je rekao: »Ti ljudi ne donose svoju delikvenciju sa sobom; oni postaju delikventi kada se suoče s određenim situacijama ovdje. Trebamo


ih razumjeti. Želite li popraviti trenutačno stanje, beskorisno je reagirati i djelovati iz predrasuda. Ono što vam treba je razumijevanje, a ne osuda.« Na isti način unosite i promjene unutar sebe. Ne osudama, ne nazivajući se pogrdnim imenima, nego razumijevanjem onoga što vam se događa. Nemojte se nazivati velikim grješnicima. Ne činite to!

Postati svjesni možete samo ako shvatite, a ne možete shvatiti ako ste opterećeni predrasudama. Gotovo sve oko sebe i svakoga oko sebe promatramo kroz maglu vlastitih predrasuda. Često je to dovoljno da ih se odreknemo.

To vam je kao susret s dugogodišnjim prijateljem. »Bog, Tom,« pozdravim ga, »baš mi je drago što te vidim«. I potom ga srdačno zagrlim. Grlim li ja u tom trenutku uistinu svog prijatelja Toma ili grlim svoje sjećanje na njega? Živo ljudsko biće ili nečije tijelo? Pretpostavljam da je još uvijek zanimljiv kao nekada. Pretpostavljam da se još uvijek uklapa u sliku koju imam o njemu, u moja


sjećanja i asocijacije. Dakle, grlim ga. Nakon pet minuta razgovora shvatim da se promijenio i gubim interes za njega. Zagrlio sam krivu osobu.

Evo dokaza koliko je ovaj primjer stvaran. Časna sestra u Indiji izlazi iz samostana kako bi organizirala seminar. Svi iz njene okoline kažu: »Ah, znamo, to je dio njezine karizme. Ona stalno organizira neke radionice i odlazi na seminare; nju ništa ne može promijeniti.« No, dogodi se to da se ona za vrijeme tog seminara doista promijenila. Ona se promijenila i svi sudionici seminara su uočili razliku. Sada svi govore: »Izgleda da si stvarno došla do nekih uvida?« I jest. Ona je spoznala neke stvari, a oni su primijetili razliku u njenom ponašanju, držanju, na njenom licu. To je normalna pojava kada se mijenjaš iznutra. To se uvijek odražava na vašem licu, u pogledu, u držanju tijela. Dakle, časna sestra vraća se u svoju malu zajednicu i kako je njeno okruženje opterećeno predrasudama, fiksiranim slikama i predodžbama o tome tko ona zapravo je, oni će je i


dalje gledati iz ugla svojih predrasuda. Oni su jedine osobe, iako naizgled njoj najbliže osobe, koje ne vide tako očite promjene na njoj. Kažu: »Sada možda izgleda nešto duhovnije, ali vidjet ćete, nakon nekog vremena opet će pasti u depresiju.« Nakon nekoliko tjedana ona stvarno postaje depresivna jer reagira na očekivanja svoje okoline. Oni su zadovoljni jer kažu: »Vidiš, rekli smo ti: nije se nimalo promijenila.« Tragedija je što se ona promijenila, ali oni to nisu vidjeli. Ljudska percepcija ima pogubne učinke kada su u pitanju ljubav i međuljudski odnosi.

O kojem god odnosu je riječ, on uključuje dvije stvari: prvo, jasnu percepciju (onoliko jasnu koliko smo za to sposobni, o čemu bi se, naravno, dalo razgovarati); i drugo, preciznost reagiranja. Što jasnije vidite neki odnos, to bolje možete reagirati. Ako vam je percepcija zamagljena, ne možete pravilno reagirati. Kako možete voljeti nekoga koga čak i ne vidite? Vidite li stvarno osobe za koje se vežete? Vidite li uistinu osobe kojih se bojite, pa


vam se zato ne sviđaju? Uvijek mrzimo ono čega nas je strah.

Ponekad čujem kako je »strah Gospodnji početak mudrosti«. Ali stanite malo. Nadam se da oni koji to govore znaju o čemu pričaju jer mi uvijek mrzimo ono čega se bojimo. Želimo se osloboditi, uništiti ili barem izbjeći ono čega nas je strah. Ako se nekoga bojiš, sigurno ti nije drag. Čak ga i ne vidiš dobro jer ti emocije zamagljuju doživljaj, stoje ti na putu. No, to je tako samo dok se za nekoga i nešto vežete. Kada u vaš odnos uđe prava ljubav, ta vam osoba prestaje biti prijetnja; nestaje vašeg određivanja u smislu uobičajenog sviđanja ili nesviđanja. Vidite je jasno i odgovarate točno onako kako treba. Na ljudskoj razini vaša sviđanja i nesviđanja, odabiri i privlačnost, i dalje vam stoje na putu. Prema tome, trebate postati svjesni svojih predrasuda, svojih kriterija prema kojima vam se netko sviđa, netko vam je odbojan, a netko drugi vas zabavlja ili privlači. Svako određenje proizlazi iz kriterija i uvjeta koje ste sami odredili. Jer, kako


to da volite stvari koje ja ne volim? Vaša je kultura različita od moje. Vaš odgoj je različit od moga. Kada bih vam ponudio neku hranu koju ja inače obožavam, vi bi ste je vjerojatno odbili s gađenjem.

U nekim dijelovima Indije ima ljudi koji vole pseće meso. Mnogima bi od same pomisli da su posluženi psećim odrescima bilo zlo. Zašto? Različita uvjetovanost, različito su programirani. Hinduistima bi zasigurno bilo loše kada bi znali kako im je upravo poslužena govedina, dok Amerikanci uživaju u njoj. Pitat ćete: »Zašto ne žele jesti govedinu?« Iz istog razloga iz kojeg vi ne želite pojesti svog kućnog psića. Potpuno isti razlog. Krava je indijskom seljaku isto što i vama vaš pas. Prema tome, jasno je zašto seljak ne može pojesti svoju kravu. Postoji naraštajima usađena kulturna predrasuda koja pomaže sačuvati životinju potrebnu za obradu zemlje.

Zašto se zaljubljujemo u nekoga? Zašto se uvijek zaljubimo u određeni tip osobe? Jer smo uvjetovani. Podsvjesno smo izgradili sliku osobe


željenih osobina, odredili smo koje su to osobine koje nas privlače. Tako, kada konačno sretnemo osobu koja naizgled zadovoljava naše kriterije, poludimo od sreće i zaljubimo se do ušiju. No, jesmo li doista vidjeli i osobu koju tako ludo volimo? Često je ugledamo tek nakon vjenčanja i onda se naglo budimo. E, sad tek može započeti ljubav. Samo zaljubljivanje nema baš nikakve veze s ljubavlju jer to nije ljubav: to je želja, žarka želja. Svim svojim srcem želite čuti kako to prekrasno biće želi baš vas. To vam pruža osjećaj beskrajne ushićenosti. U međuvremenu, svi ostali govore: »Kog vraga vidi u njoj?« No, riječ je o vašoj uvjetovanosti - vi zapravo ne vidite. Zato kažu da je ljubav slijepa. Vjerujte mi, ništa na svijetu ne vidi tako jasno kao prava ljubav. Ovisnost je slijepa, vezanost je slijepa; privrženost, težnje i želje su slijepe. Ali ne i prava ljubav. Prema tome, ne nazivajte slijepe želje ljubavlju. Riječ ljubav uistinu je oskrnavljena u mnogim jezicima. Ljudi kažu da vode ljubav, da se zaljubljuju. Kao kada dječak


kaže djevojčici: »Jesi li se ikada zaljubila?« A ona mu odgovara: »Ne, ali mi se zasviđao.«

Dakle, o čemu je zapravo riječ kada se zaljubimo? Prvo što nam treba je jasna percepcija. Jasnom sagledavanju druge osobe prva je prepreka mnoštvo emocija koje se nađe na putu; pregršt uvjeta, kriterija, sviđanja i nesviđanja. Moramo se suočiti s činjenicama. Ali prvo se moramo suočiti s nečim još važnijim, a to su naše ideje, principi, životna opredjeljenja. Tako se događa da naše osnovne životne postavke, naši principi koji bi nam trebali pomoći da spoznamo realnost, postaju glavna prepreka u spoznavanju stvarnosti. Jer prije ili kasnije zaboravimo da riječi nisu stvarne. Životni koncept nije isto što i život. To su različite stvari. Zato sam vam i rekao kako su glavne prepreke u pronalaženju Boga sama riječ »Bog« i naše shvaćanje Boga. Niste li dovoljno oprezni, vaša će vam shvaćanja doista postati prepreke na putu spoznaje i odvesti vas u potpuno krivom pravcu.


Budimo konkretni Svaki put kada imam neki koncept u glavi,

mogu ga primijeniti na mnoge ljude. Ne govorimo o određenim, konkretnim imenima kao što su Mary ili John, koji su stvarni. Svaki koncept može se odnositi na više osoba, na bezbroj osoba. Koncepti su univerzalni. Na primjer, riječ »list« može se koristiti za svaki list na grani ili nekom drvetu; ista riječ odnosi se na sve lišće toga drveta. Štoviše, ista riječ odnosi se na sve lišće, lišće svakog drveta na svijetu, veliko, malo, meko, suho, žuto, zeleno, na list banane. Ako vam kažem da sam jutros vidio list, vi zapravo nemate pojma što sam ja vidio.

Pokušajmo to razjasniti. Vi imate svoju sliku o tome što nisam vidio. Nisam vidio životinju. Nisam vidio psa, ni čovjeka, ni cipelu. Dakle, imate samo mutnu sliku onoga što sam mogao vidjeti, ali ne i preciznu stvarnu sliku. »Ljudsko biće« ne


odnosi se na primitivnog čovjeka, na civiliziranog čovjeka, na odraslog čovjeka, na dijete, na ženu ili muškarca, na određenu dob, na određenu kulturu, nego na koncept. No, ljudsko biće je stvarno, iako nikada nećete naići na univerzalno ljudsko biće koje odgovara vašem konceptu, vašoj slici ljudskog bića. Dakle, vaš koncept ukazuje na neke osobine, ali nikada nije potpuno točan, nedostaje mu jedinstvenost, osobnost konkretnog čovjeka. Koncepti su univerzalni, ljudi su jedinstveni.

Kada vam predstavljam neki koncept, svakako vam dajem nešto, a opet tako malo. Koncept je tako vrijedan i koristan za znanost. Na primjer, ako bih rekao da su svi u ovoj prostoriji životinje, to bi sa znanstvenog gledišta bilo potpuno ispravno. Ali mi se ipak razlikujemo od životinja. Kažem li da je Mary Jane životinja, i to je točno. No, kako sam ispustio njene bitne karakteristike, tvrdnja da je životinja postaje kriva jer ne daje pravu sliku o njoj. Kada neku osobu nazovem ženom, to je točno, ali u toj istoj osobi vjerojatno je još puno osobina koje se


ne uklapaju u koncept žene. Ona je uvijek ta određena, konkretna, jedinstvena žena koju možete doživjeti, ali ne i omeđiti određenim konceptom. Ona je konkretna osoba koju sam moram upoznati, čije vrijednosti moram uočiti, koju moram intuitivno osjetiti. Osobu možete intuitivno spoznati, ali ne možete je konceptualizirati.

Osoba prelazi granice našeg uma. Mnogi su od vas vjerojatno ponosni jer se nazivaju Amerikancima, kao što bi mnogi Indijci bili ponosni što su Indijci. Ali što znači biti Amerikanac ili biti Indijac? To je konvencija; to nije dio vaše prirode. Sve što imate je etiketa. Iza nje ne vidite osobu. Svaki koncept propušta ili ispušta nešto stvarno bitno, nešto dragocjeno što nalazimo samo u stvarnosti, što je konkretna osobnost. Veliki Krishnamurti tako je lijepo rekao: »Čim dijete nauči ime ptice, ono više nikada neće vidjeti samu pticu.« To je točno! Prvi put kada dijete ugleda to pernato živo biće u pokretu, i vi mu kažete »vrabac«, sutra kada ugleda neko drugo pernato živo biće u


pokretu slično onom prvom, dijete će povikati: »Ah, vrabac. Već sam vidio vrapca. Već mi je dosta vrabaca.«

Ako stvari ne gledate kroz svoje koncepte, shvaćanja, nikada vam neće biti dosadno. Svaka stvar, svako biće je jedinstveno. Nijedan vrabac nije nimalo nalik nekom drugom vrapcu, unatoč očitim sličnostima. Od velike je pomoći uočavati sličnosti kako bismo mogli sažimati, kako bismo mogli stvarati koncepte. To je velika pomoć kada je u pitanju komunikacija, obrazovanje, znanost. Ali istovremeno može odvesti na krivi put i biti velika prepreka u prepoznavanju i upoznavanju određene osobe. Ako se sve vaše iskustvo sastoji od različitih koncepata, vi ne doživljavate stvarnost jer stvarnost je konkretna. Koncept je samo pomoć, on bi vas trebao voditi do stvarnosti, ali kada stignete do stvarnosti, onda trebate spoznavati intuitivno i doživljavati svaku osobu izravno i zasebno.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Koncept je vrijedan i zbog toga što je stalna

kategorija, dok se stvarnost stalno mijenja. Tako stalno koristimo isto ime za Nijagarine slapove, iako se voda stalno mijenja i protječe. Imamo i riječ »rijeka«, a voda stalno teče. Koristimo istu riječ za naše »tijelo«, a stanice tijela se konstantno mijenjaju i obnavljaju. Pretpostavimo, na primjer, da vani puše jak vjetar, a kako želim svojim prijateljima, kada se vratim, dočarati kako izgleda jedan pravi američki orkan, odlučim uhvatiti dio tog strašnog vjetra i ponijeti ga sa sobom u kutiji šibica. Dakle, vratim se kući i sav važan pokazujem svojim prijateljima: »Gledajte ovo.« Naravno, jednom kada ga uhvatite, to više nije onaj isti vjetar, zar ne? Ili kada bih zagrabio kantu vode iz rijeke kako bih vam dočarao rijeku. U trenutku kada zahvatim vodu, ona prestaje teći. Tako je i sa stvarima, s ljudima. Onoga trenutka kada ih pokušate ugraditi u neki koncept, oni prestaju živjeti, prestaju teći, postaju statični i umiru. Smrznuti val nije val. Val u svojoj biti predstavlja pokret, akciju; kada ga


zamrznete, on prestaje biti val. Koncepti su uvijek zamrznuti, dok stvarnost teče. Konačno, ako ćemo vjerovati misticima (a nije tako teško prihvatiti, pa čak ni vjerovati, iako ne odjednom), stvarnost je cjelina, ali riječi i koncepti kidaju stvarnost na dijelove. Zato je tako teško prevoditi s jednog jezika na drugi, jer svaki jezik kida stvarnost drugačije, na svoj način. Englesku riječ »home« (kuća, dom) nemoguće je prevesti na francuski ili španjolski. «Casa« nije baš isto što i »home«; »home« nosi asocijacije koje su svojstvene engleskom jeziku. Svaki jezik ima neprevodive riječi i izraze jer različito dijelimo, režemo i razlažemo stvarnost, ponešto dodajemo ili oduzimamo od izvornog značenja; upotreba se mijenja. Stvarnost je cjelina koju režemo kako bismo stvarali koncepte i pritom koristimo riječi kako bismo označili različite dijelove. Ako nikada u životu niste vidjeli životinju, a ono jednoga dana naiđete na rep i netko vam kaže »to je rep«, hoćete li stvarno znati o čemu priča i što je to životinja?

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Ideje su te kojima cjelinu - viziju, intuiciju ili

iskustvo stvarnosti - razlažemo na sastavne dijelove. To je ono o čemu mistici neprekidno govore. Riječi ti ne mogu dati stvarnost. One samo daju naznaku, smjernice. Možete ih koristiti kao putokaze da dođete do stvarnosti. No, čim dođete do stvarnosti, koncepti vam više ne pomažu, postaju beskorisni. Hinduistički svećenik jednom je prilikom raspravljao s filozofom koji je tvrdio da je posljednja prepreka do Boga sama riječ »Bog«, sam koncept Boga. Svećenik je bio šokiran tom tezom, na što mu je filozof rekao: »Magarac kojega jašeš i na čijim leđima putuješ da bi stigao do kuće, nije sredstvo kojim ćeš ući u kuću. Koncept koristiš da dođeš pred cilj; onda ga ostaviš i prođeš kroz cilj.« Ne trebate čak biti ni mistik da biste razumjeli kako stvarnost ne možete obuhvatiti riječima i konceptima. Vi znate da u stvarnosti morate znati izvan i iza znanja. To vam govore svi veliki pjesnici, slikari, mistici, svi veliki filozofi; oni još od davnina ukazuju na to da treba proći iza znanja.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Pretpostavimo da se jednoga dana probudim i

tako budan promatram stablo. Do tada, kada god bih ugledao stablo, rekao bih: »To je stablo.« Ali danas kada ga promatram, ja ne vidim stablo. Barem ne vidim ono što sam navikao gledati. Vidim nešto novo, drukčije, kao kroz pogled djeteta. Nemam riječi kojima bih opisao to što vidim. Vidim nešto jedinstveno, cjelovito, tijek, a ne razlomljene dijelove. Potpuno sam zatečen. Pitate me što vidim, ali što vam mogu reći kada nemam riječi kojima bih to opisao. Ne postoje riječi za stvarnost. Jer u trenutku kada pokušam stvarnost staviti u riječi, vraćam se konceptima.

Dakle, ne možemo li izraziti i opisati stvarnost koju vidimo, kako ćemo onda moći izraziti ono što ne vidimo očima i ne čujemo ušima? Kako pronaći riječ za postojanje Boga? Jeste li blizu shvaćanju onoga što su sv. Toma Akvinski, Augustin i ostali stalno ponavljali i onoga na što crkveni učitelji stalno podsjećaju - da je Bog misterij, nespoznatljiv ljudskome umu?

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Veliki Karl Rahner u jednome od svojih pisama

piše mladom Nijemcu, ovisniku koji mu se obratio za pomoć. Ovisnik mu je napisao: »Vi teolozi govorite o Bogu, ali kakve veze taj Bog ima s mojim životom? Kako me taj Bog može osloboditi ovisnosti o drogama?« Rahner mu je odgovorio: »Najiskrenije vam moram priznati da je za mene Bog oduvijek bio i jest potpuni misterij. Ja ne razumijem što Bog jest; nitko to ne zna. Mi na razne načine pokušavamo misterij pretočiti u riječi. Ali ne postoji riječ, ni rečenica, koja bi objasnila Boga.« Isto tako, drugom prilikom, dok se obraćao skupini teologa u Londonu, Rahner je rekao: »Zadatak je teologa objasniti sve kroz Boga te objasniti Boga kao neobjašnjivo.« Neobjašnjiv misterij. Ne znam, ne mogu reći.

Riječi su samo smjernice, ne i objašnjenja. Na žalost, ljudi upadaju u idolopoklonstvo jer misle

kako, kada je riječ o Bogu, onda riječ Bog uistinu označava Boga. Zar to nije suludo? Čak kada govorimo o ljudskim bićima ili drveću, lišću,


životinjama, riječ ne označava njihovu bit. Kako onda riječ može označiti Boga? Jedan čuveni poznavalac svetih spisa pohađao je moj seminar u San Franciscu i nakon seminara rekao mi je: »O, Bože, nakon što sam slušao o čemu govorite, shvatio sam da sam cijelog svog života bio pravi idolopoklonik. Moj idol nije napravljen od drva ili metala; to je mentalni idol.« To su najopasniji idolopoklonici. Oni koriste vrlo istančanu tvar - svoj um, kojim stvaraju vlastitog Boga.

Ono čemu vas pokušavam dovesti je svjesnost o stvarnosti koja vas okružuje. Svjesnost znači gledati, promatrati sve što se događa unutar vas i oko vas. »Događa« je prilično precizan izraz jer drveće, trava, cvijeće, životinje, kamenje, cjelokupna stvarnost se stalno mijenja. Treba je promatrati. Vrlo je bitno ne promatrati samo sebe, već cjelokupnu stvarnost. Jeste li i vi zatočenici svojih vlastitih pojmova? Želite li van iz svoga zatvora? Onda gledajte, promatrajte - provodite sate promatrajući. Pitate se: »Što da gledam?« Bilo


što, sve. Izraze lica, oblik drveća, pticu u letu, hrpu kamenja, gledajte travu kako raste. Stupite u dodir sa svime, promotrite pozorno i možda uspijete prekinuti krute matrice koje ste godinama razvijali, a iz kojih izlaze misli i riječi, ograničenja koja smo sami sebi nametnuli. Nadajmo se da ćemo vidjeti. Ali što bdjeti? Ono što smo odlučili nazivati stvarnošću, ono što je izvan i iza riječi i pojmova. To je duhovna vježba - povezana je s duhovnošću - a izvodi vas izvan rešetaka, iz zatvora vlastitih riječi i poimanja.

Bilo bi tužno proživjeti cijeli život, a ne vidjeti ga očima djeteta. To ne znači da se u potpunosti morate odreći svojih poimanja života; ona su ipak dragocjena. Iako smo započeli život bez njih, različiti koncepti koje smo tijekom života usvojili imaju pozitivnu ulogu: zahvaljujući njima razvijamo inteligenciju. Pozvani smo ne da budemo djeca, već da budemo poput djece. Nužno je izaći iz stanja nevinosti, biti izbačen iz raja; nužno je razviti koncept »ja«, kao i shvaćanje


»sebe«. No, onda se moramo vratiti u raj i biti ponovno rođeni. Moramo odbaciti svoju staru prirodu, »uvjetovano ja«, i vratiti se djetinjem stanju, što ne znači biti dijete. Kada krećemo ispočetka, stvarnost promatramo s čuđenjem, ali to nije inteligentno čuđenje kako to čine mistici; to je bezlično čuđenje djeteta. Onda čuđenje polako umire: kako učimo riječi, usvajamo jezik i stvaramo koncepte, čuđenje prerasta u dosadu. Nadajmo se da ćemo se u konačnici ponovno vratiti čuđenju.


Ostati bez riječi Dag Hammarskjold, nekada generalni tajnik

Ujedinjenih naroda, lijepo je rekao: »Bog ne umire onoga dana kada prestanemo vjerovati u njegovo postojanje. Naprotiv, mi smo ti koji lagano umiremo kada izađemo iz svjetla začuđenosti, trajnog izvora koji se obnavlja svakoga dana, a ne može se spoznati umom.« Ne moramo se svađati oko riječi jer »Bog« je samo riječ, određeni koncept. Ljudi se nikada ne svađaju oko stvarnosti, svađaju se oko različitih mišljenja, poimanja stvarnosti, različitih sudova. Odbacite svoja poimanja, svoje mišljenje, svoje predrasude, odbacite svoje sudove i shvatit ćete.

»Quia de deo scire non possumus quid sit, sed quid non sit, non possumus considerare de deo, quomodo sit sed quomodo non sit.«

Tim riječima sv. Toma Akvinski započinje svoje djelo »Summa Theologica«: »Kako ne možemo


znati što Bog jest, već samo ono što Bog nije, ne možemo znati ni kako Bog jest, već samo kako Bog nije.« Već sam spomenuo njegov komentar na Boethiusovo »De Sancta Trinitate«, gdje kaže kako je najviša spoznaja o Bogu znati da je Bog nespoznatljiv, »tamquam ignotum«. A u svom »Questio Disputata de Potentia Dei«, sv. Toma kaže: »Krajnja ljudska spoznaja o Bogu je - znamo da Boga ne znamo.« On je bio teolog nad teolozima; bio je mistik i danas je kanonizirani svetac. Prema tome, govorimo o prilično čvrstim temeljima.

U Indiji imamo izreku na sanskrtu koja dočarava to o čemu govorimo. Ona glasi »neti, neti«, a znači »ne to, ne to«. Toma Akvinski također je bio poznat po negacijskom pristupu, »via negativa«. C. S. Lewis pisao je dnevnik dok mu je žena umirala. Nazvao ga je »Dnevnik bola«. Bio je u braku s Amerikankom, koju je naprosto obožavao. Svojim prijateljima je rekao: »Bog mi je podario u šezdesetima ono što mi je uskratio u dvadesetima.«


Bili su tek kratko u braku, a ona je bolno umirala od raka. Lewis je govorio kako mu se vjera raspada kao kula od karata. Veliki kršćanski apologist koji se, kada ga je zadesila ova nesreća, zapitao: »Je li Bog Otac pun ljubavi ili se možda bavi vivisekcijom?« Postoje prilično dobri dokazi za obje teze. Sjećam se, kada je moja majka oboljela od raka, sestra mi je rekla: »Tony, zašto Bog dopušta da se to događa majci?« Rekao sam joj: »Draga moja, prošle godine u Kini je zbog suše milijun ljudi umrlo od gladi, a nikada nisi postavila isto pitanje.«

Ponekad, najbolje što možemo učiniti je biti svjestan svega što se može dogoditi, svake nevolje, jer tako stižemo do vjere, kao što je to uspjelo C. S. Lewisu. Pisao je kako nikada nije sumnjao u život nakon smrti, ali kada je njegova žena umrla, više nije bio siguran. Zašto? Jer njemu je bilo tako bitno da ona živi. Lewis je, kao što znate, bio majstor usporedbi i analogija. Rekao je: »To je poput konopca. Netko vas pita može li taj konopac


izdržati težinu od osamdeset kilograma. Kažete: 'Naravno.' 'Dobro, spustit ćemo njime tvog najboljeg prijatelja.' Onda kažete: 'Čekajte da provjerim još jednom'. Odjednom više niste tako sigurni.« Lewis u svom dnevniku isto tako navodi kako o Bogu ne možemo ništa znati i kako su čak i naša pitanja o Bogu apsurdna. Zašto? To je kao da vas osoba slijepa od rođenja pita: »Zelena boja, je li topla ili hladna?« »Neti, neti - ne to, ne to.« »Je li duga ili kratka?« »Ne to.« »Je li kisela ili slatka?« »Ne to.« »Je li okrugla, ovalna ili četvrtasta?« »Ne to, ne to.« Slijepa osoba nema riječi, nema pojma kako objasniti boju o kojoj nema nikakvu predstavu, iskustvo ili intuiciju. Možete joj odgovarati jedino usporedbama. Bez obzira koje pitanje postavi, možete joj odgovarati samo: »Neti, neti.« C. S. Lewis kaže da je to kao pitati koliko ima minuta u žutoj boji. Svatko bi pokušao dati što točniji odgovor, vodila bi se živa rasprava u kojoj bi svatko bio uvjeren da je u pravu. Netko bi rekao da se žuta boja zapravo sastoji od dvadeset pet


mrkvi, dok bi netko drugi tvrdio da se zapravo radi o sedamnaest krumpira i imamo početak sukoba. »Neti, neti!«

Naša krajnja spoznaja o Bogu je znati da ne znamo. Naša tragedija je u tome što previše znamo. Mislimo da znamo, i to je naše prokletstvo jer ostajemo na tome i ne istražujemo - nikada ne saznamo. U stvari, Toma Akvinski (koji nije bio samo teolog, nego i veliki filozof) stalno ponavlja: »Svi napori ljudskoga uma ne mogu dokučiti bit jedne obične muhe.«


Uvjetovanost kulturom Nešto više o riječima. Rekli smo da su riječi

ograničene. No, recimo nešto više o tome. Postoje riječi koje se ne odnose ni na što. Na primjer, ja sam Indijac. Pretpostavimo da sam ratni zarobljenik u Pakistanu i da mi kažu: »Vidiš, danas ćemo te odvesti do granice i moći ćeš baciti pogled na svoju domovinu.« Dakle, odvedu me do granice, ja gledam na drugu stranu i mislim: »Ah, moja zemlja, moja prekrasna zemlja. Vidim obližnja sela, drveće, brda. To je ta moja rodna gruda!« Nakon nekog vremena jedan od stražara kaže: »Oprostite, pogriješili smo. Trebamo otići desetak kilometara na sjever.« Nad čime sam se ja onda rastužio? Ni nad čime. Moje misli bile su usmjerene na riječ Indija. Ali drveće nije Indija; drveće je drveće. U stvari, ne postoje nikakve granice - one su proizvod ljudskog uma, stvorili su ih glupi i pohlepni političari. Nekada je moja domovina bila jedna


cjelina, sada se sastoji od četiri države. Ako tako nastavimo, uskoro bi ih moglo biti šest. Onda ćemo imati šest različitih zastava i čak šest neprijatelja. Zato me nikada nećete vidjeti kako pozdravljam zastavu. Prezirem sve nacionalne zastave jer su to idoli. Što onda pozdravljamo? Ja pozdravljam čovječanstvo, ali ne i zastavu koju čuva naoružana vojska.

Zastave postoje u glavama ljudi. Imate na tisuće takvih riječi koje nemaju baš nikakve veze sa stvarnošću. Ali to ne znači da ne pobuđuju emocije. I onda se dogodi da vidimo stvari koje ne postoje. Vidimo indijska brda, vidimo ljude Indije, koji zapravo ne postoje. Postoji vaša američka, kao i naša indijska uvjetovanost, ali to baš i nije nešto čime bismo se morali hvaliti.

Danas u zemljama Trećega svijeta često govorimo o »kulturalizaciji«. Što je to zapravo »kultura«? Nisam baš oduševljen tom riječju. Znači li to da želiš biti, činiti, osjećati ili postati nešto jer si tako programiran, uvjetovan kulturom? Nije li to


isto što i mehaničko ponašanje? Zamislite da američku bebu usvoji neki ruski par i odvede je u Rusiju. Dijete nema osjećaja da je rođeno u Americi jer odgojili su ga roditelji Rusi; dijete odrasta, živi i umire za Rusiju i pritom mrzi Amerikance. Dijete je obilježeno vlastitom kulturom - odrasta uz rusku književnost i na svijet gleda očima svoje kulture. Ako hoćete pronositi svoju kulturu na isti način na koji nosite svoju odjeću, to je u redu. Indijka će nositi svoj sari, Amerikanka kostim, dok će Japanka radije obući svoj kimono. Ali nitko se ne poistovjećuje sa odjećom koju nosi. Međutim, kultura se već pronosi s više ponosa, ona se ističe, naglašava. Jer učili su vas da budete ponosni na svoju kulturu.

Jedan prijatelj isusovac jednom mi je rekao: »Svaki puta kada vidim prosjaka ili nekog siromaha, ne mogu a da mu ne dam milostinju. To sam naslijedio od svoje majke.« Naime, njegova majka uvijek je nudila hranu siromasima. Kažem mu: »To čime se ti hvališ, nije nikakva vrlina; to je


čisti poriv, svakako dobar za prosjaka, ali ipak samo poriv, uvjetovana radnja.«

Sjećam se jednog drugog isusovačkog svećenika, koji je tijekom okupljanja isusovaca bombayske provincije rekao: »Imam osamdeset godina. Isusovac sam već šezdeset pet godina. Nikada nisam propustio sat molitve - niti jedan jedini put.« To uistinu može biti vrijedno poštovanja, a može biti i čista navika. Ako je to bila mehanička radnja, onda se baš i ne radi o nekoj vrlini. Ljepota nekog djela ne izlazi iz same aktivnosti, koja može biti čista navika: vrijednost izvire iz osjetilnosti, svjesnosti, bistre percepcije i preciznog uzvraćanja. Ja mogu darivati jednoga prosjaka i odbiti drugoga jer pritom nisam uvjetovan određenim ponašanjem, koje izlazi iz kulturnog nasljeđa ili proživljenog iskustva. Ja nisam obilježen i ne reagiram onako kako se to od mene očekuje. Ako ste možda imali loše iskustvo s nekim Amerikancem ili vas je ugrizao pas ili ste se otrovali nekom hranom, takva će iskustva trajno


utjecati na vaše ponašanje. A to je loše. Morate se osloboditi toga. Nemojte nositi terete, ali ni ushite svojih prijašnjih iskustava. Naučite što znači u potpunosti proživljavati svako novo iskustvo, a zatim ga ostaviti iza sebe i potpuno otvoreno i neopterećeno krenuti u nova iskustva. To znači putovati s jako malo prtljage, s tako malo tereta da ćete moći proći i kroz iglene uši. Spoznat ćete vječni život jer on se događa sada, u bezvremenom sada. Samo tako ući ćete u život vječni.

Toliko toga nosimo uokolo, nosimo sa sobom kamo god krenemo, i nikada se nismo sjetili ostaviti neki od tereta, ispustiti prtljagu i nastaviti hodati slobodno. Žao mi je što moram reći kako svuda uokolo srećem muslimane koji koriste svoju religiju, svoj kult i svoj Kuran samo kako bi se udaljili i izbjegli svoj zadatak. To se odnosi i na hinduiste i na kršćane.

Možete li zamisliti ljudsko biće koje više ne pogađaju riječi? Možete mu reći puno grubih riječi, izgovoriti bilo što, a ono će se i dalje ponašati kao


da ništa od toga niste izgovorili. Možete reći: »Ja sam nadbiskup taj i taj«, a ono uopće neće reagirati jer ono vas vidi onakvog kakvi jeste i nikakve etikete ni riječi to neće poremetiti.


Filtrirana stvarnost Htio bih reći još nešto o našem poimanju

stvarnosti. Govorit ću o percepcijama, a pritom ću koristiti analogiju. Predsjednik Sjedinjenih Država mora slušati glas svojih građana. Papa mora slušati glas cijele Crkve. Toliko je toga što bi oni trebali čuti i znati, radi se doslovce o milijunima stvari, tema i problema, no jasno je da mogu čuti samo neke od njih, a još ih manje mogu stvarno usvojiti. Upravo zato oni imaju savjetnike i suradnike koji u njihovo ime primaju sve te informacije, odabiru ono najhitnije, sažimaju ih, promatraju što se događa i propuštaju kroz svoje filtre prije nego što ih predstave papi ili predsjedniku. To je upravo ono što se nama događa. Svakom stanicom svoga bića primamo podražaje i povratne informacije iz svog okruženja, u stalnom smo dodiru sa stvarnošću. Ali sve podražaje konstantno filtriramo i ne damo im prići. Tko je tu cenzor? Naša


uvjetovanost? Naša kultura? Naša programiranost? Način na koji smo naučeni vidjeti i prepoznavati stvari. Čak i naš jezik postaje filtar. Toliko je sve prepuno raznih filtara da više doista ne vidimo stvarnost onakvu kakva je. Pogledajte samo paranoičnu osobu, koja uvijek ima osjećaj da je netko progoni, da je ugrožena nečime što stvarno ne postoji. Ona stvarnost tumači kroz maglu prošlog iskustva ili određenih uvjeta iz svoje prošlosti.

No, obratimo pozornost na još jednog demona, na cenzora koji vrijedno preispituje i filtrira. Naziv mu je ovisnost, želja, čežnja. Korijen svake tuge je čežnja. Ona iskrivljuje i uništava percepciju. Progone nas strahovi i neispunjene želje. Samuel Johnson rekao je: »Svijest o tome da će ovih dana biti smaknut, usredotočuje ljudski um.« Sve ostalo postaje nevažno i koncentrirate se samo na strah, želju ili čežnju. Kada samo mladi, na mnoge smo načine drogirani, opijeni. Odgojeni smo tako da trebamo druge ljude. Zašto? Treba nam njihovo


prihvaćanje, odobravanje, uvažavanje, pohvale -za ono što oni nazivaju uspjehom. To nisu riječi koje nalazimo u stvarnosti. To su konvencije, izmišljotine ljudskog uma, ali problem je u tome što ne shvaćamo da njih nema u stvarnosti, da one u stvari ne postoje. Što je uspjeh? To je ono za što je skupina ljudi rekla da je dobro. Neka druga skupina može odlučiti da je isto to loše i nepoželjno. Ono što je dobro i poželjno u nekim krugovima u Washingtonu, može se smatrati izrazito lošim u nekom samostanu. Uspjeh u političkim krugovima može se smatrati neuspjehom u nekim drugim krugovima. Sve su to konvencije. Mi se prema njima odnosimo kao da su stvarne. Dok smo bili mladi, bili smo programirani da budemo nesretni. Učili su nas da za sreću trebaš novac, uspjeh, lijepog ili zgodnog partnera, dobar posao, prijatelje, duhovnost, Boga - i još štošta. Rekli su ti da ne možeš biti sretan ukoliko nemaš sve te stvari. To je ono što ja nazivam ovisnošću - vjerovanje da bez nekih stvari ne možeš biti sretan


čovjek. Jednom kada prihvatiš tu konvenciju i kada ona uđe u tvoju podsvijest, ulazi u same korijene tvoga bića i onda si gotov. »Kako mogu biti sretan kada nisam zdrav?« Reći ću vam kako ima ljudi koji boluju od raka, znaju da će umrijeti, a ipak su sretni. Pitate se kako? Ili kako možete biti sretni ako nemate novca? Ima toliko ljudi koji imaju milijune dolara na računima banaka, a ipak su nesigurni i nesretni. Istovremeno, netko bez prebijenog novčića savršeno je sretan i siguran. On je samo drukčije programiran. Nema potrebe ni svrhe jadnoga bogataša iscrpljivati savjetima što bi sa svim tim novcem trebao napraviti, kada njemu treba samo malo razumijevanja. Iscrpljivanje savjetima nije od velike pomoći. Samo trebate shvatiti da ste programirani, a sva vaša uvjerenja lažna. Kako ljudi provode svoj život? Zauzeti su raznim borbama, bore se za ovo, za ono - i to onda nazivaju borbom za opstanak. Kada vam prosječan Amerikanac kaže da se bori za bolji život, to za što se on bori nije život. Jer svi imaju znatno više nego


što im uopće treba da bi živjeli. Dođite u moju zemlju i bit će vam jasno. Ne trebaju vam svi ti automobili da biste živjeli. Ne treba vam ni televizor da bi si sredili život; ne treba vam šminka, ni sva ta odjeća da biste živjeli. Ali pokušajte u to uvjeriti prosječnog Amerikanca. Isprani su im mozgovi, programirani su tako da rade i teže dobiti željeni predmet koji će ih usrećiti. Čujte ovu patetičnu priču - vašu priču, moju priču, svačiju priču: »Dok ne dobijem to što hoću (novac, prijateljstvo, bilo što), neću biti sretan. Moram težiti tome da to dobijem i onda ću to nastojati zadržati. Dobivam trenutačni ushit. Tako sam ushićen jer sam uspio!« Ali koliko traje taj ushit? Nekoliko minuta ili, u najboljem slučaju, nekoliko dana. Kada uspijete dobraj ili kupiti novi auto, koliko traje vaš ushit? Sve dok neko vaše dostignuće ne dođe pod znak pitanja, dok ga nešto ne ugrozi.

Istina je o ushitima da nakon nekog vremena postanu naporni. Rekli su mi da je molitva prava stvar; rekli su mi da je Bog istinska vrijednost; kažu


da su prijateljstva vrijedna. Ali ako ne znate što znači prava molitva, ako niste uistinu spoznali svog Boga, ako ne poznajete bit prijateljstva, onda ćete puno toga sami nadodati. Nakon nekog vremena osjetimo dosadu, umor - molitva nas zamara, umorni smo od Boga, dosta nam je prijateljstva. Nije li to patetično? Ne vidimo izlaz, a to je jedini put k sreći koji znamo. Naša kultura, naše društvo, čak ni religija, ne nude drugi model. Postavljeni ste za kardinala. Zar to nije velika čast?

Kažete čast. Koristite krivu riječ. Sada će i drugi težiti istom položaju. Zapali ste u ono što se u Evanđelju naziva »svijet«, a izgubit ćete dušu. Svijet, moć, prestiž, pobjeda, uspjeh, čast - ne postoje. Dobili ste svijet, ali gubite dušu. Čitav vaš život bio je prazan i bez duše. Nema ničega. Samo je jedan izlaz, jedno rješenje - reprogramiranje! Kako? Prvo postanite svjesni da ste programirani. To ne možete promijeniti snagom volje; ne mogu vas promijeniti ideje ni nove navike. Možete promijeniti svoje ponašanje, ali ne i sebe. Sebe


mijenjate samo kroz svjesno razumijevanje. Kada vidite da je kamen - kamen, a komad papira - komad papira; više si ne umišljate da je kamen skupocjeni dragulj, a komad papira ček od milijardu dolara. Tek kada stvarno budete vidjeli, tek tada ćete se promijeniti. Nema više nasilnih pokušaja da se promijenite. U protivnom će ono. što nazivate promjenom biti samo premještanje istog namještaja. Promijenit će se vaše ponašanje, ali ne i vi sami.


Odvikavanje Jedini je način da promijenite sebe taj da

mijenjate svoja shvaćanja. Ali što uopće znači shvatiti? Pogledajte samo kako robujemo različitim željama i težnjama koje smo si postavili; pritom nastojimo preurediti svijet oko sebe kako bismo mogli ostvariti svoje težnje, a zatim ih i zadržati jer svijet nam je stalna prijetnja. Bojim se da bi me prijatelj mogao prestati voljeti; on bi mogao naći nekog drugog prijatelja. Moram nastojati biti zanimljiv kako bih pridobio i zadržao sve te ljude oko sebe. Netko me je jednostavnom metodom ispiranja mozga naprosto uvjerio da ne mogu živjeti bez njegove ili njezine ljubavi. U stvarnosti mogu, ali ja to ne znam. Dakle, trebam izaći iz svoga zatvora, izaći iz stanja programiranosti, iz uvjetovanosti, izaći iz lažnih uvjerenja: moram ući u stvarnost. Stvarnost je krasna; to je potpuna ljepota. Vječni život je ovdje i sada. Okruženi smo


njime kao riba u moru, ali toga nismo svjesni. Previše smo zaokupljeni svojim ovisnostima. Svijet se mijenja i povremeno se dogodi da nam stvari i događaji idu na ruku, i onda pomislimo: »Super! Uspjeli smo! To je to!« Ali stanite malo - i to će se uskoro promijeniti, sutra ćete opet biti depresivni. Zašto to onda uporno radimo? Napravimo malu vježbu: mislite na nekoga ili na nešto za što ste vezani; drugim riječima, nekoga ili nešto bez čega mislite da ne možete biti sretni. To može biti vaš posao, vaše zanimanje, neki prijatelj, novac, bilo što. Recite sada tom predmetu ili osobi: »Stvarno te ne trebam da bih bio sretan. Samo sam se zavaravao da bez tebe ne mogu biti sretan. Ti nisi uvjet za moju radost, za moju sreću.« Ako se radi o osobi, ona neće baš biti oduševljena kada joj to kažete, ali svejedno, nastavite. Možete to izgovoriti u tajnosti svog srca, onako, samo za sebe. U svakom slučaju, doći ćete u dodir s istinom i raspršiti fantazije. Sreća je stanje bez iluzija, stanje u kojemu odbacujemo zablude.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Ili probajte drugu vježbu: mislite na vrijeme

kada ste se osjećali jadno, srce vam je bilo slomljeno i bili ste uvjereni kako više nikada nećete biti sretni (možda vam je netko umro, ostavio vas je prijatelj ili ste izgubili novac). Što se dogodilo? Vrijeme je prolazilo i vi ste uspjeli pronaći neki novi objekt za koji ste se vezali, ili ste bili privučeni nekome ili nečemu drugom. Odjednom vam onaj stari izgubljeni objekt ovisnosti više nije bio potreban za sreću, zamijenio ga je drugi. Iz toga ste trebali nešto naučiti, ali nikako da naučimo. Programirani smo i uvjetovani. Oslobađajuće je ne ovisiti emocionalno o drugima, o bilo čemu. Kada biste samo na sekundu mogli iskusiti osjećaj slobode, zasigurno biste raskinuli rešetke iza kojih se skrivate i ugledali komadić neba. Jednoga dana, mogli biste i poletjeti.

Bojao sam se priznati, ali razgovarao sam s Bogom i njemu sam isto tako rekao da ga ne trebam. Moja prva reakcija bila je zastrašujuća jer to je u suprotnosti sa svime što su me učili. Neki


ljudi žele svoj odnos s Bogom zadržati kao izuzetak. Kažu: »Ako je Bog Onaj koji mislim da jest, neće mu se svidjeti ako se odreknem svoje ovisnosti o Njemu.« Dobro, ako mislite da nećete biti sretni ako nemate Boga, onda takav Bog, kako ga vi poimate, nema baš nikakve veze s pravim Bogom. Vi razmišljate u snu, mislite na svoje koncepte. Nekada se morate osloboditi »Boga« kako biste pronašli Boga. To nam govore mnogi mistici.

Toliko smo zaslijepljeni da nismo u stanju spoznati duboku istinu o tome kako ovisnost i vezanost ne pomažu popraviti naše odnose, nego im smetaju, stoje im na putu. Sjećam se kako sam bio uplašen kada sam svom dobrom prijatelju trebao reći: »Ja te uistinu ne poznajem i mogu biti savršeno sretan bez tebe. Osjećam da ovim priznanjem postajem slobodniji; sada mogu istinski uživati u tvome društvu i ne moram se više opterećivati strahovima, ljubomorom, posesivnošću, vezanošću. Prekrasno je biti s tobom


u društvu na nevezanoj osnovi. Ti si slobodan, pa i ja postajem slobodan.« Siguran sam da mnogima od vas ovo što govorim zvuči kao strani jezik. Meni je trebalo više mjeseci kako bi mi to u potpunosti postalo jasno, a podsjećam vas da sam ja isusovac, čije učenje se sastoji upravo od takvih spoznaja. No, zbog svog kulturnog nasljeđa i društva koje me je učilo da ljude sagledavam kroz ogledalo ovisnosti, sve do tada nisam bio svjestan tako jednostavne istine. Pomalo me zabavlja kada čujem kako objektivni ljudi, kao što su terapeuti ili duhovni učitelji, kažu na prvi pogled: »On je super, stvarno je pravi, jako mi se sviđa.« Kasnije shvatim da mu se sviđam zato što se on sviđa meni. Kada sve malo dublje sagledam, shvatim da ponovno upadam u iste zamke: ako se vežem za pohvale i priznanja, onda ću sagledavati ljude prema tome kako se oni odnose prema meni. Ako ste političar i želite biti izabrani, kako mislite da možete biti nepristrani prema osobama koje vam trebaju dati svoj glas. Bit ćete zabrinuti za ona pitanja i one


ljude koji vam donose glasove. Ako vas neka osoba seksualno privlači, kako možete nju ili njega vidjeti i stvarno upoznati? Ako vas zanima moć, onda će to sigurno utjecati na vaše shvaćanje ljudskih vrijednosti. Vaša vezanost za nešto uništava vašu sposobnost da volite. Što je ljubav? Ljubav je osjetilnost, ljubav je svjesnost. Dat ću vam primjer: slušam simfoniju, ali ako stalno čujem samo zvuk bubnjeva, ne čujem cijelu simfoniju. Što je to srce puno ljubavi? Srce puno ljubavi osjeća cjelinu života, osjeća sva bića, srce ljubavi ne osuđuje sebe zbog nekoga ili nečega. No, onoga trenutka kada se vežete, sami zamagljujete viziju, postavljate si brojna ograničenja. Vaš vidokrug se sužuje i vi ste u stanju vidjeti samo objekt za koji ste vezani; vaše uši čuju samo bubnjeve, a srce postaje tvrdo. Štoviše, postaje slijepo jer više ni objekt svog obožavanja ne vidi jasno. Ljubav uključuje bistrinu percepcije, objektivnost; ništa nije tako bistrog pogleda kao ljubav.


Ovisna ljubav Zaljubljeno srce ostaje meko i osjetljivo. Ali kada

pod svaku cijenu i uz velike napore nastojimo doći do nečega, postajemo okrutni, nemilosrdni i bezosjećajni. Kako možeš voljeti nekoga koga trebaš? Možeš ga samo iskoristiti. Ako vas trebam da biste me usrećili, onda vas moram iskoristiti, moram vama manipulirati, moram pronaći načine i sredstva da vas pobijedim i zadržim pokraj sebe. Ne mogu vam dopustiti da budete slobodni. Ljude možete voljeti samo onda kada ste se oslobodili ovisnosti o ljudima. Kada pobijedim svoju potrebu za ljudima, stižem ravno do pustinje. U početku se osjećate grozno, usamljeno, ali nakon nekog vremena shvatiš kako uopće nisi sam. To je samoća, usamljenost, ali onda pustinja počinje cvjetati. Tek onda spoznaš što je to ljubav, što je Bog, što je stvarnost. To vam je kao s drogom. Na početku odricanja zapadate u krizu, teško vam je.


Osim ako ste potpuno svjesno ušli u proces odricanja ili ste dovoljno patili. Zaista je vrijedno to što ste patili. Jer samo tada vam može biti svega dosta. Možete iskoristiti patnju da prekinete patnju. Većina ljudi jednostavno nastavlja patiti. To objašnjava onaj moj unutarnji konflikt mene kao terapeuta i mene kao duhovnog učitelja. Terapeut u meni kaže: »Olakšajmo joj patnju.« A duhovni učitelj kaže: »Neka samo pati, jedino će tako konačno shvatiti da se na pogrešan način odnosi prema ljudima i možda konačno odluči prekinuti emocionalnu ovisnost o drugim ljudima.« Trebam li joj ponuditi lijek protiv bolova ili odstraniti rak? To nije laka odluka.

Netko s gnušanjem baca knjigu. Neka ga. Nemojte umjesto njega podići knjigu s poda i reći mu kako će sve biti u redu. Duhovnost je svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost, svjesnost. Kada se vaša majka naljutila na vas, ona nije rekla kako s njom nešto nije u redu; rekla je kako s vama nešto nije u redu jer inače ne bi bila ljuta. A ja sam,


Majko, shvatio kako, ako si ti ljuta, onda s tobom nešto ne valja. Zato nauči bolje se nositi sa svojom ljutnjom. Suči se s njom. To nije moja ljutnja. Ako u meni i mojim postupcima prema tebi ima nešto krivo, ja će se nositi s time, neovisno o tvojoj ljutnji. Neću dopustiti da tvoja ljutnja utječe na mene.

Zanimljivo je kako, kada uspijevam tako postupiti u odnosu na druge, bez negativnih emocija, uspijevam biti objektivan i prema samome sebi. Samo potpuno svjesna osoba koja je u stanju odbiti tuđi bijes i krivnju može reći: »Očito je da imaš napad bijesa. Šteta. Ne osjećam ni najmanju želju da te spašavam i odbijam svaki osjećaj krivnje.« Neću mrziti sebe zbog nečega što sam napravio, dobro ili loše. Spreman sam to analizirati, promotriti i reći: »Ako je i bilo loše, učinio sam to nesvjesno.« Nitko ne čini loše u svjesnom stanju. Zato teolozi kažu da Isus nije mogao činiti ništa loše. To mi se čini potpuno razumljivo jer prosvijetljena osoba ne može činiti zlo. Prosvijetljena osoba je slobodna. Isus je bio


slobodan i zato nije mogao činiti ništa loše. Kako vi možete i činite loše, to znači da niste slobodni.


Još nešto o riječima Mark Twain je vrlo lijepo rekao: »Bilo je toliko

hladno da bismo se vjerojatno smrznuli da je termometar bio samo dva centimetra duži.« Mi se doista smrznemo od riječi. Nije bitna vanjska temperatura, nego termometar. Nije u pitanju stvarnost, već način na koji sami sebi objašnjavamo stvarnost. Čuo sam lijepu priču o finskom seljaku. Kada su određivali finsko-rusko granicu, on je trebao odlučiti hoće li živjeti u Finskoj ili u Rusiji. Nakon dugog razmišljanja odlučio je da će ipak živjeti u Finskoj, ali pritom nije htio uvrijediti ruske vlasti. Došli su, naime, do njega i pitali ga za razloge takve njegove odluke. Seljak im je odgovorio: »Oduvijek sam želio živjeti u majci Rusiji, ali bojim se da u mojim godinama ne bih preživio još jednu rusku zimu.«

Rusija i Finska samo su riječi, koncepti, ali ne i ljudima, ne i glupim ljudskim bićima. Mi gotovo


nikada ne sagledamo stvarnost. Jednom je neki guru namjeravao skupini ljudi objasniti kako ljudi reagiraju na riječi, kako se hrane riječima, žive od riječi, radije nego od stvarnosti. Jedan je čovjek ustao i usprotivio se riječima: »Ne slažem se da riječi imaju takav utjecaj na nas.« Guru mu je odgovorio: »Sjedni, kretenu glupi!« Čovjek mu priđe i bijesno reče: »I vi sebe nazivate prosvijetljenim čovjekom! Vi ste mi neki guru, učitelj; treba vas biti sram.« Guru mu odgovori: »Oprostite, gospodine, malo sam se zanio. Stvarno mi je žao; silno sam pogriješio.« Čovjek se napokon smirio, a guru je nastavio: »Trebalo je samo nekoliko riječi da podignu pravu buru u vama, a zatim je opet trebalo samo nekoliko riječi da vas smire, zar ne?« Riječi, riječi, riječi, riječi, mogu biti tako opasne; ako ih ne koristimo valjano, mogu nas čak i porobiti.


Skriveni scenarij Postoji razlika između znanja i svjesnosti; razlika

između informacija i svjesnosti. Maloprije sam rekao kako u stanju svijesti ne možete činiti zlo. Ali ako znate i imate informacije, ipak možete činiti zlo - iako znate da je to loše. »Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.« Ja bih to preveo kao »nisu svjesni što čine«. Sveti Pavao za sebe kaže da je najveći od svih grješnika jer je progonio Kristovu crkvu. »Ali«, dodaje, »činio sam to bez svijesti.« Ili - da su znali kako razapinju Krista Kralja, nikada ga ne bi razapeli. Ili: »Doći će dan kada će vas progoniti i mislit će da služe Bogu.« Dakle, oni nisu svjesni. Uhvaćeni su u mrežu informacija i znanja. Sveti Toma Akvinski kaže: »Svaki put kada netko sagriješi, čini to pod izlikom da čini dobro.« Sami sebe zasljepljuju i zavaravaju kako čine nešto dobro, iako znaju da čine zlo; traže izgovor i pokušavaju opravdati svoje grijehe.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Neka žena opisala mi je dvije situacije u kojima

joj je bilo teško ostati u stanju pune svijesti. Bila je zaposlena u uslužnoj djelatnosti u kojoj su brojni ljudi čekali u redovima, na sve strane su zvonili telefoni. Ona je bila sama i okružena brojnim uzrujanim i gnjevnim ljudima. U takvoj situaciji bilo joj je izuzetno teško ostati pribrana i hladna. Druga situacija koju mi je predočila događa se u prometu. Velika je gužva, svi trube, viču i vrijeđaju. Pitala me hoće li na kraju nervoza ipak nestati i hoće li ona biti u stanju zadržati bistru glavu i u tako stresnim životnim situacijama.

Jeste li uočili predmet njene ovisnosti? Mir. Ona je vezana, gotovo ovisna o miru i tišini. Kao da kaže: »Ukoliko ne mogu imati svoj mir, ne mogu biti sretna.« Je li vam ikada palo napamet da možete biti sretni u stanju napetosti. Prije prosvjetljenja bio sam depresivan; i nakon prosvjetljenja nastavio sam biti depresivan. Ne možete relaksaciju i osjetilnost postaviti kao životni cilj. Jeste li ikada čuli da postoje ljudi koji postaju


napeti kada se pokušavaju opustiti? Kada ste napeti trebate samo promatrati to stanje napetosti. Nikada nećete sami sebe razumjeti ako se cijelo vrijeme budete nastojali promijeniti. Što se više budete trudili, to će vam biti teže. Pozvani ste na uspon svijesti. Probajte dobiti osjećaj, promatrati što se događa kada vam zazvoni telefon, kada u vama raste napetost, promatrajte pokret i zvuk i snagu pogonskih kotača vašega auta. Drugima riječima, dođite u dodir sa stvarnošću i onda dopustite napetosti ili miru da vas obuzme, da se dogodi. U stvari, samo ih puštate da se dogode, da idu svojim tokom. Za to vrijeme vi ćete polako, korak po korak, puštajući da se stvari događaju, dolaziti u dodir za stvarnošću. Stvarna promjena dogodit će se u skladu sa stvarnošću, a ne prema željama i potrebama vašeg ega. Svjesnost pušta stvarnosti da vas promijeni.

Kada ste svjesni, vi se mijenjate, iskustveno postajete dio promjene. U ovome trenutku morate se osloniti na moje iskustvo, na moje svjedočenje i


'svoju dobru volju ili namjeru da se promijenite. Vaš ego će vas, na svoj lukav način, nastojati gurnuti u svjesnost. Pazite! Zasigurno ćete naići na unutarnje otpore. Negdje će se javiti blaga anksioznost od bojazni da niste budni. To je sastavni dio asketizma, ne svjesnosti. To možda zvuči pomalo čudno za kulturu u kojoj smo naučeni kako trebamo težiti određenim životnim ciljevima, kako trebamo nekamo stići. U stvari, nemate kamo ići, ni kamo stizati, jer već ste tamo gdje trebate biti. Japanci to izražavaju na svoj način: Onoga dana kada prestaneš putovati, došao si do odredišta. Prema tome, vaš stav treba biti: »Želim biti svjestan, želim biti u dodiru sa svime i pustiti svemu da se događa; ako sam pritom budan, dobro, a ako i spavam, opet dobro.«

Onoga trenutka kada si buđenje postavite za cilj, kada budete nastojali doći do cilja, otvarate put svom egu, koji će u svakom svjesnom trenutku nalaziti osnovu za promociju vlastitih dostignuća. Vi želite imati dobar osjećaj jer znate da ste uspjeli.


Ali, kada napokon uspijete, nećete to znati. Vaša ljevica neće znati što vam čini desnica. »Oče, kada smo ti činili? Nismo bili svjesni.« Milosrđe nije nikada tako vrijedno kao kada onaj koji ga čini izgubi svijest da čini djelo milosrđa. »Hoćeš reći da sam ti pomogla? Ja sam samo uživala u tome što sam radila. Samo sam plesala svoj ples. Ako sam ti pritom pomogla, to je sjajno. Čestitam. Nema tu nikakve moje zasluge.«

Kada to postignete, kada postanete svjesni, više vam neće smetati ni trebali etikete »budan« ili »uspavan«. Jedna od teškoća s kojima se ja sada suočavam je - kako potaknuti vašu zdravu znatiželju, a pritom ne pobuditi i vašu duhovnu pohlepu? Probudite se, bit će to divno iskustvo. Nakon nekog vremena, više nije važno zašto jer budni ste zato što živite. Nesvjestan život nije vrijedan življenja. Zato ostavite svu tu bol, neka se brine sama za sebe.


Popuštanje Što se više trudite promijeniti se, to vam postaje

teže. Znači li to da je određena razina pasivnosti prihvatljiva ili čak poželjna? Da, jer što se nečemu više opirete, dajete mu veću moć. Čini mi se da je to značenje Isusovih riječi: »Ako te netko udari po lijevom obrazu, okreni mu i desni.« Uvijek dajemo snagu demonima protiv kojih se borimo. To je istočnjački način razmišljanja. Ali pratiš li ritam svoga neprijatelja, na kraju ga uspijevaš pobijediti. Kako se onda uopće odnositi prema zlu? Ne borbom, sigurno, već razumijevanjem. Kada ga prozrete, kada uistinu razumijete, zlo nestaje. Kako se nositi s mrakom? Ne šakama. Mrak nećete istjerati iz sobe ni metlom ni šakama, nego ćete upaliti svjetlo. Ako se borite u mraku, on postaje stvaran, pretvara se u noćnu moru i sve vas više iscrpljuje. Ali ako samo upalite svjetlo spoznaje, mrak se raspršuje.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Recimo da je ovaj komad papira ček od milijardu

dolara. Evanđelje kaže da ga se moram odreći; ako hoću vječni život, moram ga odbaciti. Zar ćete jednu vrstu pohlepe odbaciti i zamijeniti drugom -duhovnom pohlepom? Ranije ste imali svoj svjetovni ego, a sada ste ga samo zamijenili duhovnim egom; i dalje imate ego, samo nešto rafiniraniji, ego s kojim ćete se puno teže nositi. Kada se nečega odrečete, samo se vežete za predmet svoga odricanja. No, ako umjesto odbacivanja pogledam taj navodni ček i kažem: »Ha, to nije ček od milijardu dolara, to je samo običan komad papira«, nema ničega čega bismo se trebali odricati, ničega protiv čega bismo se trebali boriti, ničega što bismo morali odbaciti.


Odabrana minska polja U mojoj zemlji mnogi muškarci odrastaju u

vjerovanju da su žene stoka. »Oženio sam je«, kažu. »Ona je moje vlasništvo.« Treba li ih zbog toga kriviti? Na vaše iznenađenje, reći ću - ne. Jer jednako tako ne krivite Amerikance koji potpuno isto vide Ruse. Stakla njihovih naočala, kroz koje promatraju svijet, odnosno njihova percepcija, obojena su određenim bojama. Oni svijet vide u bojama svojih naočala. Kako ih natjerati da vide stvarni svijet, da postanu svjesni kako promatraju svijet kroz obojene naočale? Tu nema spasa, sve dok ne postanu svjesni svojih predrasuda.

Sve dok promatrate svijet kroz obrise neke ideologije, nema vam spasa. Stvarnost se ne uklapa ni u jednu ideologiju. Život je veći od svake i bilo koje ideologije. Zato ljudi stalno traže smisao života. Ali život nema smisla; on ne može imati smisla jer smisao je formula, smisao je nešto što


odgovara logici uma. Svaki put kada pronađete smisao u stvarnosti, nabasate na nešto što narušava smisao, logiku, značenje koje ste stvarnosti pripisali. Smisao možete pronaći jedino ako izađete iz smisla. Život ima smisla jedino ako ga shvaćate kao misterij koji nema baš nikakvog smisla našem konceptualnom umu.

Ne kažem da divljenje nije bitno, ali tvrdim da je sumnja definitivno bitnija od divljenja. Ljudi posvuda traže predmete kojima će se diviti, ali ne mislim da su ljudi dovoljno budni u svojim stavovima i uvjerenjima. Vjerojatno bismo bili puno sretniji kada bi teroristi svojoj ideologiji prilazili s više sumnje, a manje neupitnoga divljenja. To se, međutim, ne odnosi na nas jer volimo vjerovati kako smo mi u pravu, a teroristi, naravno, potpuno u krivu. No, ti su isti teroristi za nekog drugog - mučenici.

Usamljenost je kada vam nedostaju ljudi, samoća je kada uživate biti sami. Sjetite se dosjetke Georgea Bernarda Shawa. Na jednoj od svojih


groznih koktel zabava, na kojima se uglavnom šutjelo, netko ga je pitao kako se osjeća. Odgovorio je: »Jedino u čemu uživam je ono u meni.« Ne možete uživati u drugima dok vas pokoravaju. Ljudska se zajednica ne sastoji od niza robova, od ljudi koji zahtijevaju od drugih da ih usreće. Zajednicu čine kraljevi i princeze. Dakle, vi ste kralj, a ne prosjak; vi ste princeza, a ne prosjakinja. U pravoj zajednici nema prosjačkih štapova, torbi ni šešira. Nema ovisnosti, bojazni, straha; nema mamurluka, posesivnosti ni zahtjeva. Zajednicu čine slobodni ljudi, a ne robovi. Religiozne kulture znaju biti jako manipulativne. Zato morate biti oprezni.

Nekim je ljudima svjesnost najviši domet, vrhunac, a to znači da im je svjesnost sama za sebe cilj. Ali uz istinsku svjesnost, nemate kamo ići, nemate što dosezati ni postizati. Kako doći do takvog stanja svijesti? Kroz svjesnost. Kada ljudi govore kako zaista žele iskusiti svaki trenutak, oni doista govore o svjesnosti, osim onog dijela


»željeti«. Vi ne želite iskusiti svjesnost - ili ste svjesni ili niste.

Jedan moj prijatelj ovih je dana otišao u Irsku. Pričao mi je kako on, kao američki državljanin, ostvaruje pravo na irsku putovnicu. Naime, to mu je bitno jer se boji putovati Irskom s američkom putovnicom. Strahuje da bi ga irski teroristi mogli zaustaviti i tražiti osobne isprave i u tom bi trenutku on htio reći da je Irac. Njemu se to činilo bitnim. No, ljudima koji će ga htjeti upoznati - recimo, negdje na putu, u avionu - ta etiketa neće značiti ništa. Oni će htjeti saznati nešto više o njemu, okusiti i doživjeti stvarnu osobu. Koliko je samo ljudi koji ne jedu pravu hranu, nego se cijeli život hrane jelovnikom? A jelovnik je samo naznaka onoga što vam toga dana stoji na raspolaganju.

Vi biste možda ipak pojeli odrezak, a ne biste se hranili riječima.


Umrijeti sebi Može li netko u potpunosti biti human, a da nije

iskusio neku životnu tragediju? Jedina je prava svjetska tragedija neznanje; sve zlo ovoga svijeta dolazi upravo iz neznanja. Jedina tragedija ovoga svijeta je neprobuđenost, nesvjesnost. Iz njih izvire strah, a iz straha dolaze sve druge nedaće ovoga svijeta. Pritom ne mislim na smrt. Umiranje je lijepo; ono je strašno samo za ljude koji nikada nisu shvatili život. Samo kada vas je strah života, bojite se i smrti. Samo se mrtvi ljudi boje smrti. Netko je lijepo rekao kako je buđenje smrt našeg vjerovanja u nepravdu i tragediju. Kraj svijeta za gusjenicu, za mudraca je leptir. Smrt je uskrsnuće. Ovdje ne govorimo o nekom uskrsnuću koje se ima dogoditi jednoga dana: govorimo o uskrsnuću koje se događa upravo sada. Ako umrete za prošlost, ako umrete za svaku minutu, postat ćete potpuno živa osoba jer živa je osoba ujedno puna smrti. Mi


neprestano umiremo raznim stvarima. Neprestano skidamo sa sebe sve nepotrebno kako bismo bili potpuno živi i kako bismo uvijek iznova mogli uskrsavati. Veliki mistici i sveci činili su velike napore kako bi probudili ljude oko sebe. Jer ako se ne probude, stalno će bolovati od istih bolesti poput gladi, ratova i nasilja. Najveće je zlo u uspavanim i neukim ljudima.

Neki isusovac jednom je pisao poruku ocu Arrupeu, svom nadgledniku, moleći ga da mu objasni usporedne vrijednosti komunizma, socijalizma i kapitalizma. Otac Arrupe poslao mu je zgodan odgovor: »Svaki sustav je dobar ili loš, ovisno o tome koliko su dobri ili loši ljudi koji ga koriste.« Za ljude zlatnoga srca kapitalizam, socijalizam i kapitalizam funkcionirali bi jednako dobro.

Ne tražite da se promijeni svijet oko vas - promijenite se prvo vi. Onda ćete moći sagledati svijet u pravom svjetlu i moći ćete dovoljno jasno vidjeti što treba mijenjati. Izvadite prvo trn iz svoga


oka. U protivnome gubite svako pravo mijenjati bilo što ili bilo koga. Sve dok niste svjesni sebe, nemate se pravo uplitati u nečiji život, nemate pravo mijenjati svijet. Vaša namjera da mijenjate druge u stanju bez vlastite svijesti mogla bi biti opasna jer biste to mogli činiti prema vlastitom ukusu, onako kako vama odgovara, iz svoga ponosa, iz svojih dogmatskih uvjerenja i shvaćanja ili samo kako biste se oslobodili svojih negativnih emocija. Ne osjećam se dobro, zato ti je bolje da se promijeniš kako bih se ja osjećao bolje. Prvo, nosite se sa svojim negativnim emocijama, tako da, kada krenete mijenjati druge, to ne činite iz mržnje ili neprijateljstva, već samo iz ljubavi. Može vam zvučati čudno to što ljudi mogu biti grubi prema onima koje vole. Kirurg može biti vrlo oštar prema pacijentu, a da je ipak pun ljubavi. Inače, ljubav zna biti gruba.


Uvid i razumijevanje Što samo-promjena zapravo uključuje? Istina je

da sam to već toliko puta ponavljao, ali sada ću pokušati razložiti cijeli proces na sitne dijelove. Prvo, uvid. Ne navika, ne kultiviranje navika, ne stvaranje ideala. Ideali nanose dosta štete. Cijelo vrijeme koncentrirate se na ono što bi trebalo biti ili doći, a ne na ono što već je. Tako ono što bi trebalo biti namećete realnoj stvarnosti, a da pritom ne razumijete što realna stvarnost zapravo je. Dat ću vam primjer jednog uvida iz vlastitog iskustva. Svećenik dolazi k meni na razgovor i priznaje da je lijen; želio bi biti radišniji i korisniji, ali u stvari je lijen. Pitam ga što on podrazumijeva pod lijenošću. Ranije bih mu vjerojatno bio rekao: »Zašto ne napravite popis stvari koje želite napraviti tijekom dana? Navečer jednostavno pogledajte koliko ste od toga napravili i to će vam dati dobar osjećaj; tako ćete stvarati naviku.« Ili sam mu mogao reći:


»Tko je vaš uzor, vaš svetac zaštitnik?«, i da je rekao sv. Franjo Ksaverski, rekao bi mu: »Vidite koliko je Franjo radio. Morate razmatrati o tome i to će vas pokrenuti.« To je jedan od mogućih odgovora, ali, na žalost, površan. Ako ga natjerate da koristi snagu volje ili napor, to neće dugo potrajati. Može se promijeniti njegovo ponašanje, ali on se neće promijeniti. Zato sada krećem u drugom smjeru. Kažem mu: »Što znači biti lijen? Postoji milijun vrsta lijenosti. Da čujem koji je vaš tip lijenosti. Opišite mi malo što vi podrazumijevate pod lijenošću.« On kaže: »Vidite, čini mi se kao da nikada ništa ne uspijevam napraviti, kao da ništa ne radim.« Pitam ga: »Mislite od trenutka kada ujutro ustanete?« »Da«, odgovara mi. »Budim se ujutro i ne vidim ništa vrijedno za što bih trebalo ustajati iz kreveta.« »Onda ste sigurno depresivni?« pitam ga. »Mogli biste to tako nazvati,« kaže on, »kao da sam u nekom stanju povlačenja od svijeta.« »Jeste li oduvijek bili takvi?« pitam ga. »Pa ne baš oduvijek.


Dok sam bio mlađi, bio sam aktivniji. Dok sam bio u sjemeništu, bio sam pun života.« »Dakle, kada je to počelo?« »Ah, prije otprilike tri do četiri godine.« Pitao sam zatim je li mu se u to vrijeme nešto dogodilo. Neko vrijeme je razmišljao. Kažem mu: »Ako morate toliko razmišljati, očito vam se prije četiri godine nije dogodilo ništa tako značajno. Možda godinu prije toga?« Kaže: »Te sam godine zaređen.« »I je li se dogodilo nešto značajno te godine?« pitam ga. »Nešto beznačajno, završni ispit iz teologije - nisam prošao. Bilo je to malo razočaranje, ali sam ga prevladao. Biskup me namjeravao poslati u Rim kako bih na kraju mogao predavati u sjemeništu. Sviđala mi se ta ideja, ali kako sam pao na tom ispitu, biskup se predomislio i poslao me u ovu župu. U stvari, bila je to nepravda jer...« Dakle, tek sada se suočio sa svojom ljutnjom, koju ipak nije prevladao. On mora raditi na svojim razočaranjima. Nema puno koristi od toga da mu sada dajem smjernice za dalje, da mu dajem savjete za život. Trebao bi se suočiti sa


svojom ljutnjom, s razočaranjima koje sve te godine nosi u sebi. Tek kada bude u stanju prebroditi i prevladati sve te silne potisnute emocije, moći će natrag u život. Kada bih ga nastojao posramiti rekavši mu kako li tek mukotrpno žive njegova braća i sestre koji podnose sve nedaće i tegobe bračnoga života, to bi samo pogoršalo njegovo stanje. Vjerojatno bi se osjećao krivim. On nema unutarnji uvid koji bi ga mogao izliječiti. Dakle, prvo treba krenuti u tome smjeru.

Tu je i drugi veliki zadatak: razumijevanje. Jeste li se stvarno nadali da ću vas učiniti sretnim? Vi ste pretpostavili da će vas to usrećiti. Zašto ste htjeli poučavati u sjemeništu? Jer ste htjeli biti sretni. Mislili ste da će vas status profesora i ugled koji on nosi učiniti sretnim. Biste li doista bili sretni? Vama treba razumijevanja.

U razlikovanju »ja« i »sebe« bitno je razotkriti što se zapravo događa. Dat ću vam primjer. Mladi svećenik, isusovac, dolazi k meni; on je drag, izuzetan, nadaren, šarmantan mlad čovjek. Ali ima


pomalo čudnovatu manu. U odnosu prema zaposlenicima ponaša se prilično nasilno. Nerijetko ih čak i vrijeđa, do te mjere da je jednom skoro i policija morala intervenirati. Pa čak i kada je zadužen za dječja igrališta ili škole, stalno se javlja isti problem. Bio je čak i na tridesetodnevnom seminaru, koji mi isusovci nazivamo tridesetdnevnicom, gdje je dane provodio u meditaciji o strpljivoj ljubavi Isusovoj u odnosu prema malenima i potlačenima. Ali znao sam da to neće dati nikakve rezultate. Međutim, on se vratio sa seminara i sljedećih nekoliko mjeseci doista je bio bolji. (Netko je rekao da većina takvih seminara počinje u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, a završava kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.) Nakon toga bio je na samome početku. Takav je došao k meni. U to sam vrijeme bio jako zauzet. Iako je došao iz udaljenoga grada u Indiji, nisam ga mogao primiti. Ipak, rekao sam mu: »Krećem na svoju večernju šetnju; ako želite šetati sa mnom, možete mi se pridružiti, ali


ne mogu vam posvetiti nijedno drugo vrijeme.« Pristao je. Kako sam ga poznavao od ranije, imao sam čudan osjećaj da nešto nije u redu. Kada mi se to dogodi, obično to provjerim s osobom o kojoj se radi. Tako sam i njega pitao: »Imam neki osjećaj da nešto skrivaš od mene.« Uznemirio se i rekao: »Kako to mislite - skrivam? Zar mislite da bih krenuo na tako dalek put i čekao da me primite da bih vam nešto tajio?« »Znaš, imao sam taj osjećaj, pa sam htio provjeriti s tobom.« Šetali smo pokraj jezera i on me zamolio da sjednemo na niski zidić uz rub jezera. Nakon nekog vremena, rekao je: »U pravu ste. Ipak vam nešto skrivam.« I zatim je briznuo u plač. »Reći ću vam nešto što nikome nisam ispričao otkako sam postao svećenik. Znate, moj je otac umro dok sam još bio mali i moja je majka postala sluškinja. Čistila je zahode i kupaonice, radila je i po šesnaest sati na dan kako bi nas mogla uzdržavati. Toliko sam se toga sramio da sam to godinama skrivao i sve to vrijeme nagomilavao bijes, a podsvijest je nastojala osvetiti


nju i cijelu klasu služinčadi.« Kako je to izgovarao, osjećaj se mijenjao. Nitko nije vidio smisao u takvome ponašanju tog dragog mladog čovjeka, ali u trenutku kada je on to shvatio, promijenio se: nikada više nije stvarao probleme jer je bio dobro.


Ne gurati Meditacija i oponašanje izvanjskoga ponašanja

Isusa Krista neće vam pomoći u usponu svijesti. To nije pitanje oponašanja Krista, to je pitanje kako postati Krist, postati svjestan, u potpunosti razumjeti sve što se unutar vas događa. Sve ostale metode koje koristimo za samo-promjenu mogli bismo usporediti s guranjem auta. Pretpostavimo da ste krenuli na dalek put. Usput vam se pokvari auto. Dakle, zasučete rukave i počnete ga gurati i gurati, sve dok ne dođete do odredišta. Kažete: »Eto, uspjeli smo.« I onda nastavite gurati auto prema drugom odredištu. Jer stigli ste do jednoga grada, zašto na isti način ne biste došli i do nekog drugog mjesta? Mislim da vam ovdje ipak treba majstor, treba vam dobar mehaničar koji će podići poklopac motora i zamijeniti svjećicu. Okrenete ključ i auto je ponovno u pokretu. Treba vam majstor; treba vam znanje, razumijevanje, uvid,


svjesnost - ne morate gurati. Nije vam potreban nikakav napor. Zato su ljudi tako umorni, tako istrošeni, jer po cijele dane nešto guraju. Učili su nas da budemo nezadovoljni sobom. Tu je izvor zla u psihološkom smislu. Stalno smo nezadovoljni, nepovezani, stalno nešto guramo. Jedni drugima ponavljamo: »Hajde, potrudi se malo, uloži više napora.« No, koliko god se trudimo, ostaje nam stalni unutarnji sukob, a tako malo razumijevanja.


Budimo stvarni Sjećam se jednog značajnog dana u svom životu.

Bilo je to u Indiji, dan nakon što sam zaređen. Bio sam na ispovijedi. U našoj je župi bio taj gotovo sveti čovjek, svećenik španjolskoga podrijetla, kojega sam poznavao još iz vremena dok nisam došao u sjemenište. Dan prije odlaska u sjemenište htio sam se još ispovjediti kako bih u svoju novu sredinu došao čista srca i čista obraza, kako svom novom učitelju ne bih imao što ispovijedati. Ispred ispovjedaonice tog starog Španjolca uvijek je u redovima čekala gomila ljudi; on je imao ljubičastu maramicu kojom bi prekrivao oči za vrijeme ispovijedi i stalno nešto mrmljao, zatim bi vam odredio pokoru, odriješio vas grijeha i otpustio u miru. Prije te ispovijedi sreli smo se tek nekoliko puta i on me zvao Antonie. Tako sam stao u red i kada je došao moj red, nastojao sam izmijeniti glas kako me ne bi prepoznao. Slušao me strpljivo i s


velikom pozornošću, dao mi je pokoru, odriješio me grijeha, blagoslovio me i onda rekao: »Antonie, kada odlaziš u sjemenište?«

Uglavnom, otišao sam u župu dan nakon što sam se zaredio. I stari svećenik mi kaže: »Želiš li čuti ispovijedi?« Odgovorio sam potvrdno i on mi reče neka sjednem pokraj njega. Mislio sam: »Moj Bože, pa ja sam živi svetac. Sjedit ću u njegovoj ispovjedaonici.« Puna tri sata sjedio sam i slušao razne ispovijedi. Bila je Cvjetna nedjelja i stoga smo imali uobičajenu gužvu pred Uskrs. Nakon tri sata izašao sam potpuno deprimiran, ali ne od njihovih grijeha jer to sam očekivao. Bio sam u šoku od vlastite spoznaje da im dajem te male riječi utjehe: »Molite se Blaženoj Majci, ona vas voli.« Ili: »Zapamtite da je Bog na vašoj strani.« Jesu li te riječi utjehe pravi lijek za rak? A ovdje se doista radilo o raku, o nedostatku svjesnosti, o potpunome odmaku od stvarnosti. Stoga sam se toga dana čvrsto zarekao da ću učiti i učiti kako mi na kraju mojih dana ljudi ne bi mogli reći: »Oče,


sve što ste govorili bilo je vrlo utješno i tako istinito, ali potpuno beskorisno.«

Ono što nam treba je svjesnost, potpuni uvid. Kada postanete stručnjak (a uskoro ćete to postati), neće vam trebati seminari iz psihologije. Kada počnete promatrati sebe, shvaćati što vam se događa, vidjeti odakle izviru svi ti negativni osjećaji, naći ćete način da ih objasnite. I vidjet ćete promjenu. Ali tada ćete se morati suočiti s velikim vilenjakom u sebi, s vlastitim čudovištem, a to je samo-prezir, mržnja prema samome sebi, nezadovoljstvo samim sobom.


Odabrane slike Recimo još nešto o promjeni bez napora. Sjetio

sam se lijepe predodžbe: slike jedrilice. Kada jedrilica ima dobar vjetar u svojim jedrima, ona klizi bez napora, tako da jedriličar ne mora činiti ništa osim držati kormilo. On ne čini nikakav napor; on ne mora gurati ni vući svoj brod. Upravo to se događa pri usponu svijesti, kada se kroz razumijevanje dogodi promjena u vama.

Malo sam listao svoje bilješke i pronašao nekoliko citata koji se jako lijepo uklapaju u ovo o čemu govorim. Čujte ovo: »Ništa nije tako okrutno kao priroda. U čitavom svemiru nema načina da pobjegnete prirodi, a ipak nije priroda ta koja nas ranjava, već naše vlastito srce.« Ima li to smisla? Nije priroda ta koja nas vrijeđa, nego je to naše srce. Tu je priča o Petru koji je pao s nasipa i zaradio kvrgu na glavi. Pitaju ga: »Je li te boljelo kad si pao?«A on odgovara: »Ne, nije me bolio pad


već zaustavljanje.« Kada siječete vodu, ne možete je povrijediti; tek kada siječete nešto čvrsto, dolazi do pucanja, do loma. Puni ste čvrstih stavova, prepuni čvrstih zabluda; to je ono što se sudara sa prirodom, tu se ranjavate, odatle dolazi i vaša bol.

Evo još jedne zgodne rečenice. Mislim da je to dio neke istočnjačke priče, ali se ne sjećam koje. To vam je kao s Biblijom, sam autor nije bitan. Bitno je ono što se kaže, bitno je značenje. »Ako oči nisu vezane, imamo vid; ako uši nisu prekrivene, imamo sluh; ako nos nije zatvoren, imamo osjet mirisa; ako usta nisu zatvorena, imamo osjećaj okusa; ako um nije zatvoren, imamo mudrost.«

Mudrost se javlja kada odbacite svoje koncepte i uvjete kojima ste izgradili prepreke na putu spoznaje. Mudrost nije nešto što možete postići; mudrost nije iskustvo, mudrost nije kada jučerašnje iskustvo primjenjujete kako biste riješili današnje probleme. Prije mnogo godina, u vrijeme dok sam u Chicagu studirao psihologiju, netko mi je rekao: »U životu svećenika pedeset godina iskustva često


je kao godina iskustva koja se ponavlja trideset puta.« Dobivate i godinama dajete potpuno iste recepte: ovako postupaš s alkoholičarima, ovako sa svećenicima, ovako se odnosiš prema sestrama, a ovako prema razvedenima. Ali to nije mudrost. Mudrost znači biti osjetljiv na ovu situaciju, na ovu osobu, bez opterećenosti sličnim prijašnjim situacijama i iskustvima. To se, dakako, razlikuje od uobičajenog načina razmišljanja.

Za kraj bih dodao još jednu rečenicu: »Ako naše srce nije zatvoreno, imamo ljubav.« Dosta sam govorio o ljubavi, iako sam već rekao da nema toga što bi se stvarno moglo reći o ljubavi. Možemo samo govoriti o nedostatku ljubavi. Možemo govoriti o ovisnosti. Ali o samoj ljubavi ne možemo reći ništa izričito.


Ljubav je neizreciva Kako bih mogao opisati ljubav? Pada mi na

pamet jedna Platonova misao: »Slobodnog čovjeka ne možete pretvoriti u roba jer slobodan čovjek - slobodan je i u zatvoru.« Baš kao ona poznata rečenica: »Ako vas netko natjera da hodate s njim jednu milju, pođite dvije.« Možete pomisliti da ste me porobili jer ste mi stavili teret na leđa, ali niste. Ako stalno pokušavate promijeniti vanjske okolnosti, ako nastojite promijeniti stvarnost i izaći iz zatvora, nećete uspjeti, i dalje ćete biti zarobljeni. Slobodu ne nalazimo u vanjskim okolnostima, sloboda počiva u srcu. Kada dosegnete mudrost, tko vas može porobiti? Ali čujte još jednu rečenicu: »Otpustio je ljude i uspeo se u brda kako bi molio u samoći. Bilo je kasno, a on je još uvijek bio tamo potpuno sam.« To vam je ljubav. Je li vam ikada palo na pamet da možete voljeti samo kada ste sami? Što znači voljeti? To znači vidjeti osobu,


situaciju; vidjeti stvari onakve kakve jesu, a ne kakvima ste ih zamišljali. I, ako situacija to zavrjeđuje, pravilno odgovoriti. Teško da možete voljeti nešto što čak i ne vidite. Što nas to priječi da vidimo? Naša uvjetovanost. Naši koncepti, razne kategorije, naše predrasude, naše projekcije, sve etikete koje smo izvukli odnekud iz svojih kultura i svojih prošlih iskustava. Vidjeti je najveća stvar koju ljudsko biće može poduzeti jer viđenje zahtjeva discipliniran i budan um. Mnogi će ljudi radije utonuti u mentalnu lijenost nego si dati truda da stvarno vide neku osobu ili stvar u njegovoj sadašnjoj svježini, ljepoti i punoći.


Gubitak kontrole Ako želite razumjeti što znači gubitak kontrole,

pomislite na malo dijete kojemu je netko dao drogu. Kada opojno sredstvo prodre u tijelo, ono postaje ovisno: cijelo njegovo biće vapi za drogom. Biti bez droge tako je nepodnošljivo mučenje da radije pomišlja na smrt. Zamislite to jadno dijete koje je navučeno na drogu. Evo, upravo to vama je učinilo vaše društvo u trenutku kada ste rođeni. Nisu vam dozvolili da uživate u čvrstoj, hranjivoj, dobroj hrani života - rad, igra, zabava, smijeh, društvo, učinci osjetilnog uma. Umjesto toga dali su vam okus za droge koje nazivate odobravanjem, priznanjem, pažnjom.

Poslužit ću se navodom velikog pisca A. S. Neilla, koji kaže da ćete bolesno dijete prepoznati po tome što se stalno drži svojih roditelja: njegovo zanimanje usmjereno je na ljude. Zdravo dijete ne zanimaju ljudi; njega zanimaju stvari. Kada dijete


zna da ga majka voli, on ide istraživati svijet; sve oko njega budi znatiželju. Promatra žabu, kukce, ispituje stvari, rastavlja ih, stavlja ih u usta. Dijete koje se ne miče od svoje majke, svakako je loš znak jer ono je nesigurno. Možda je majka pokušavala isisati ljubav iz njega, ne dajući mu slobode i pouzdanja koliko mu treba. Majka je na mnoge suptilne načine davala naznake da bi ga mogla napustiti.

Na taj je način dijete iskusilo brojna opojna sredstva i postalo ovisno o odobravanju, pažnji, uspjehu, dostignućima, ugledu, moći, o tome da mu se ime nađe u novinama. Dana su nam iskustva kao što je biti kapetan sportskog tima, voditelj sastava i slično. Kada jednom osjetite čar droge, stalno se iscrpljujete strahom i nastojanjima da ga ne izgubite. Sjetite se neke situacije u kojoj ste osjetili da gubite kontrolu, sjetite se užasa koji je prouzročila mogućnost da ćete pogriješiti, da će vas kritizirati. Zato postajete ovisni o drugima i gubite slobodu. Sada drugi imaju tu moć da vas čine


sretnima ili jadnima. Vi molite za svoju drogu i koliko god mrzite patnju koju pritom prolazite, osjećate se potpuno bespomoćno. Nema trenutka kada svjesno ili nesvjesno ne osjećate ritam ljudi od kojih očekujete i najmanje znake odobravanja. Lijepa je definicija koja probuđenu osobu opisuje kao nekoga tko više ne korača prema ritmu društva, kao osobu koja pleše na zvuke glazbe koja odzvanja iznutra. Kada vas ignoriraju ili vas omalovažavaju, osjećate se tako strašno usamljeno da ćete otpuzati natrag tim istim ljudima i prosjačiti za malo utješne droge koju nazivamo potporom, snaženjem i ohrabrenjem. Živjeti s ljudima na takav način znači stalno biti u stanju beskrajne napetosti. »Pakao su drugi ljudi«, rekao je Sartre. Točno je tako. Kada ste u stanju ovisnosti, stalno morate paziti da se ponašate najbolje što znate - nikada ne možete raspustiti kosu, morate živjeti prema tuđim očekivanjima. Biti s ljudima znači živjeti u stalnoj napetosti. Živjeti bez ljudi znači biti u agoniji samoće jer vam nedostaju ti isti


ljudi. Malo ste se pogubili. Izgubili ste sposobnost da ih vidite onakvima kakvi jesu i da im na pravi način odgovorite. Vaša percepcija zamagljena je potrebom da pod svaku cijenu dođete do svoje droge. Ljudi su vam ili sredstvo kojim dolazite do droge ili prepreka na putu do svih vama potrebnih opijata. Svjesno ili nesvjesno ljude gledate kroz naočale svojih potreba - potreba ovisne osobe. Hoću li dobiti od njih ono što mi treba ili ne? Ako mi ne mogu pomoći ili me ne ugrožavaju, onda me niti ne zanimaju. To je strašno. Ali pitam se ima li ovdje itko na koga se to ne odnosi.


Slušajte zvukove života Dakle, potrebna vam je svjesnost i potrebna vam

je ishrana. Treba vam dobra, zdrava hrana. Naučite uživati u dobroj hrani: u dobroj hrani, dobrom vinu, dobroj vodi. Okusite ih. Izgubite razum i vratite se svojim osjetima. To je dobra, zdrava ishrana. Užitci osjeta i užitci uma. Dobro štivo, dok čitate dobru knjigu. Ili stvarno dobra rasprava, ili razmišljanje. To je prekrasno. Na žalost, ljudi su poludjeli i sve su više ovisni jer ne znaju kako uživati u lijepim i dobrim stvarima u životu. Stoga jure za sve većim i težim umjetnim stimulansima.

Sedamdesetih godina predsjednik Carter obratio se američkom narodu i tražio da postanu odgovorniji. Pomislio sam: nije ih trebao pozivati na odgovornost, trebao ih je pozvati da više uživaju u životu. Većina njih izgubila je smisao za užitak. Uistinu vjerujem da su ljudi u tako utjecajnim zemljama izgubili tu sposobnost


uživanja. Oni moraju imati sve veće i skuplje naprave; ne znaju uživati u jednostavnim životnim radostima. Kao kada uđem u neku od onih velikih trgovina u kojima imaju veliki izbor prekrasne glazbe - gomila ploča na sniženju, sve je prepuno ljudi - ali ne vidim da itko od njih sluša glazbu, da uživa u njoj. Doista, nikada nisam vidio da netko sluša i uživa. Osjećaju grižnju savjesti jer nemaju vremena za život. Previše rade, žure, jure i stalno su u pokretu. Kada biste doista znali uživati u malim životnim stvarima, bili biste zaprepašteni njihovom ljepotom. Razvili biste posebna osjetila, poput životinja. Životinja se nikada neće prejesti. U svom prirodnom okruženju, ona nikada neće biti predebela. Nikada neće ni piti ni jesti nešto što joj škodi. Nećete naći životinju koja puši. Vježbaju onoliko koliko im treba - gledajte svoju mačku kako se opušta i zadovoljno odmara nakon doručka. A pogledajte i kako hitro skače, uočite živost i gipkost njenih pokreta dok je u igri. To je ono što smo mi izgubili. Izgubili smo se u svojim


mislima, idejama, idealima i stalno smo u pokretu, stalno nekud žurimo. Za razliku od životinja, ljudi imaju taj unutarnji konflikt, sukob sa samim sobom. Stalno se optužujemo i sami sebi namećemo osjećaj krivnje. Znate točno o čemu vam govorim.

Za sebe bih mogao reći ono što mi je jedan moj prijatelj isusovac rekao prije nekoliko godina: »Molim te, skloni taj pladanj sa slatkišima ispred mene jer dok sam u blizini bombona ili čokolade, ja gubim slobodu.« To je vrijedilo i za mene. Ja sam gubio svoju slobodu pred mnogim stvarima. Ali više je ne gubim. Zadovoljan sam malim i u tome intenzivno uživam. Ako u nečemu zaista uživate, onda vam za to ne trebaju velike količine. To vam je kao s ljudima koji vrijedno planiraju svoj godišnji odmor: mjesece provode u pripremama, dolaze na odredište i onda strahuju hoće li imati rezervaciju za povratak. Ali sve vrijeme fotografiraju kako bi popunili obiteljski album i imali što pokazati svojim prijateljima kada se vrate. Oni će vam


ponosno pokazivati fotografije sa svojih putovanja, slike mjesta koja nikada nisu vidjeli, samo su ih slikali. To je simbolika suvremenog života. Ne mogu vas dovoljno dobro pripremiti za tu vrstu asketizma.

Zato usporite malo, okusite, čujte, pomirišite i dopustite svojim osjetilima da ožive. Ako želite ući u misticizam na velika vrata, sjednite u miru i slušajte zvukove oko sebe. Nemojte se pritom usmjeriti na neki od mnoštva zvukova: pokušajte ih čuti sve. Vidjet ćete, kada vaša osjetila budu otvorena - dogodit će se čudo. To je izuzetno bitno za svaki proces promjene.


Kraj analize Htio bih vam pojasniti razliku između analize i

svjesnosti, odnosno razliku između informacije i uvida. Informacija nije isto što i uvid, a analiza nije isto što i svjesnost; znati ne znači biti svjestan. Recimo, uđem u sobu sa zmijom oko ruke i kažem vam: »Prije dolaska ovamo provjerio sam u enciklopediji i vidio da se radi o zmiji koja se zove Russellova otrovnica. Ako me ugrize, za pola minute bit ću mrtav. Biste li mi ljubazno predložili načine na koje se mogu osloboditi tog ljigavog stvorenja koje mi plazi niz ruku?« Tko tako govori? Netko tko ima informacije, ali ih nije svjestan.

Ili, recimo, uništavam se alkoholom. Kažem vam: »Budite tako ljubazni pa mi opišite načine i metode pomoću kojih se mogu osloboditi ove ovisnosti.« Osoba koja bi izgovorila ovu rečenicu sigurno nije svjesna. Ona možda zna da se uništava, ali toga nije svjesna. Kada bi bila svjesna,


u trenutku bi odbacila alkohol. Vi ne mijenjate sebe: promjena se događa kroz vas, u vama. Ne mogu vam to bolje objasniti. Vidite da se u vama događa promjena; ona ide kroz vas, događa se u vašoj svijesti. Vi ne stvarate promjenu; kada vi unosite promjenu, onda je to loš znak jer promjena nije trajna. A ako traje, neka se Bog smiluje ljudima u vašoj blizini jer ćete postati nemilosrdni. S ljudima koji se preobražavaju iz mržnje prema samima sebi ili iz vlastitog nezadovoljstva, nemoguće je živjeti. Netko je rekao: »Želiš li biti mučenik, oženi se sveticom.« Ili obrnuto: »Želiš li biti mučenica, udaj se za sveca.« Ako se promjena događa u svijesti, zadržat ćete svoju blagost, osjetilnost, nježnost, otvorenost, prilagodljivost i ništa ne morate gurati, promjena se jednostavno događa. Sjećam se svećenika kojega sam poznavao za svoga boravka u Americi. Jednoga dana pričao nam je: »Znate, imao sam sve informacije o tome kako je alkohol loš, kako mi škodi, i znao sam da me može ubiti. Ali vjerujte, ništa ne može


promijeniti alkoholičara - čak ni ljubav prema najmilijima. Volio sam svoju ženu, neizmjerno volim svoju djecu, ali ljubav vas ne mijenja. No, otkrio sam nešto što me promijenilo. Jednoga dana ležao sam na pločniku i pomalo je kišilo. Otvorio sam oči i u tom trenutku znao sam što me ubija. Jasno sam vidio i više nikada nisam imao želju ni potrebu okusiti niti jednu kap alkohola.« O tome vam govorim: o svjesnosti. Nisu bitne informacije, nego svjesnost.

Jedan moj prijatelj, koji je prekomjerno pušio, rekao mi je: »Znaš, postoje razni vicevi o pušačima. Kažu da duhan ubija ljude, ali pogledaj drevne Egipćane: oni su svi mrtvi, a nitko od njih nije pušio.« No, jednoga dana imao je problema s plućima pa je otišao na Institut za ispitivanje raka u Bombayu. Liječnik mu je rekao: »Oče, imate dvije sjene na plućima. Mogao bi biti rak, pa ćete morati ponovno doći sljedeći mjesec.« Nakon toga više nikada nije zapalio cigaretu. Ranije je znao da ga


može ubiti; sada je postao svjestan da će ga ubiti. U tome je razlika.

Osnivač mog crkvenog reda, sv. Ignacije, imao je lijep izraz za to. On je to nazivao »okusiti osjećaj istine«; ne poznavati, nego okusiti osjećaj, dobiti osjećaj za to. Kada dobijete osjećaj, onda se mijenjate. Kada samo znate, to vam nije dovoljno za promjenu.


Mrtvi prije vremena Znao sam reći ljudima da prvo moraju umrijeti

kako bi mogli stvarno živjeti. Putovnica za život je - zamisliti sebe u grobu. Zamislite kako ležite u lijesu. Birajte položaj koji vam odgovara. U Indiji pokojnike položimo prekriženih nogu. Ponekad ih u tome položaju nosimo na mjesto spaljivanja. A ponekad leže potpuno ravno. Dakle, zamislite da ležite i da ste mrtvi. Sagledajte svoje probleme iz tog položaja. Sve se mijenja, zar ne?

To je vrlo lijepa meditacija. Imate li vremena, možete je svakodnevno prakticirati i vidjet ćete da će vas učiniti živim. Tu vježbu možete pronaći u mojoj knjizi »Izvori«. Vidite kako vam se tijelo raspada, zatim kosti, onda prah. Svaki put kada govorim o toj jednostavnoj i lijepoj vježbi, ljudi se zgražaju i kažu: »Grozno! Odvratno!« Ali što je tu tako odvratno? To je čista realnost. Većina vas ne želi vidjeti stvarnost. Ne želite razmišljati o smrti.


Ljudi ne žive, većina vas ne živi: samo održavate svoje tijelo na životu. To nije život. Ne živite sve dok vam ne postane nebitno živite li ili ne. Tek tada živite. Živite tek kada ste spremni izgubiti svoj život. Ako nastojite zaštititi svoj život, onda niste živi, već umirete. Sjedite na tavanu i ja vam kažem: »Dođite ovamo, siđite!« A vi mi odgovarate: "Ne, ne silazim ja nikamo. Čitao sam ja o ljudima koji su sišli. Poskliznu se i slome vrat: to je previše opasno.« Ili druga situacija u kojoj vas ne mogu natjerati da pređete ulicu jer tvrdite kako znate koliko je ljudi poginulo prelazeći cestu. Ako vas ne mogu nagovoriti da pređete cestu, kako ću vas onda natjerati da odete na drugi kontinent? Nadalje, ako vas ne mogu nagovoriti da se maknete od svojih uskih malih vjerovanja i uvjerenja kako biste pogledali i neki drugi svijet, onda ste zacijelo mrtvi; potpuno ste mrtvi - a život samo prolazi pokraj vas. Sjedite zarobljeni u svom malom zatvoru i umirete od straha da ćete izgubiti svog Boga, svoju religiju, svoje prijatelje, sve što


imate. No, život je stvoren za kockare. Doista. To je i Isus govorio. Jeste li spremni sve staviti na kocku? Znate li kada ste spremni na rizik? Kada shvatite kako ovo što vi i vaši prijatelji nazivate životom -nije život. U zabludi ste kada mislite da živjeti znači održavati tijelo na životu. Zato prigrlite misao o smrti i radujte se. Uvijek joj se iznova vraćajte. Razmišljajte o ljepoti toga trupla, o kosturu, o kostima koje se lome i nestaju sve dok od svega ne ostane šaka praha. Nakon toga ostaje vam veliko olakšanje. U ovom trenutku nekima od vas uistinu nije jasno o čemu govorim, čak se bojite i razmišljati o tome. Ali znajte da je veliko olakšanje kada možete gledati na svoj život iz te perspektive.

Ili posjetite groblje. To je nevjerojatno lijepo i ozdravljujuće iskustvo. Vidite ime na nekom grobu i pomislite: »Bože, on je živio tako davno, prije gotovo dva stoljeća; mora da je imao iste probleme kao ja danas, vjerojatno mnogo neprospavanih noći.« Suludo je živjeti tako malo vremena. Jedan


talijanski pjesnik je rekao: »Mi živimo pod bljeskovima svjetla; dolazi večer i onda zauvijek mrak.« To je samo bljesak, a mi ga tratimo uzalud. Tratimo ga svojim strahovima, svojim brigama, svojim teretima. Dakle, kada ste prošli ovu meditaciju, možete doći do informacije; ali možete doseći i svjesnost. U trenutku uspona svijesti, rađate se iznova. Konačno, neka traje dok traje. U tom trenutku spoznat ćete razliku između informacije i svjesnosti.

Moj prijatelj astronom nedavno me upućivao u osnove astronomije. Naime, nisam znao kako, kada gledamo u Sunce, u stvari ga vidimo tamo gdje je bilo prije osam i pol minuta, a ne ondje gdje se u tom trenutku nalazi. Jer zraci Sunca treba osam i pol minuta da stigne do Zemlje. Dakle, mi ne vidimo gdje je ono sada; u ovom trenutku ono je već na nekom drugom mjestu. Isto je i sa zvijezdama koje nam stotinama tisuća godina šalju svoju svjetlost. Stoga, kada ih promatramo, one mogu biti negdje drugdje. Nadalje, rekao mi je


kako -promatramo li cijelu galaktiku, čitav svemir - ova naša Zemlja izgubila bi se negdje na repu Mliječnoga puta; čak ne bi bila ni u središtu. Svaka od zvijezda je sunce, a neka sunca su tako velika da bi mogla sadržavati naše Sunce i Zemlju i čitavu udaljenost između njih. Prema prilično skromnim procjenama, postoji oko stotinu milijuna galaktika! Svemir se, koliko je nama znano, širi brzinom od oko dva milijuna milja u sekundi. Uistinu sam bio fasciniran ovim saznanjima i kada sam izašao iz restorana u kojemu smo ručali, pogledao sam prema nebu i imao posve drugi osjećaj, drugi pogled na svijet. To je svjesnost. Vi možete sve to prihvatiti kao gole činjenice (i onda je to informacija) ili iznenada gledati svijet iz drugog ugla, imati drugo viđenje svijeta, sebe, svemira, života. Kada dobijete taj novi osjećaj, onda ćete znati o čemu pričam kada govorim o svjesnosti.


Zemlja ljubavi Kada bismo uistinu odbacili svoje zablude, bili

bismo budni. U protivnom, posljedice su užasavajuće, ali neizbježne. Gubimo sposobnost voljeti. Ako doista želite voljeti, morate naučiti ponovno vidjeti. A ako želite vidjeti, morate naučiti odreći se svojih ovisnosti. To je vrlo jednostavno. Odreknite se svoje ovisnosti. Raskinite okove društva koji su omotali i ugušili vaše biće. Morate ih odbaciti. Izvana će se sve činiti kao ranije, ali iako ćete nastaviti živjeti u svijetu, vi nećete više biti dio toga svijeta. Napokon ćete biti slobodni u svome srcu. Nestat će vaše ovisnosti. Nećete morati odlaziti u pustinju; tu ste sa svim tim ljudima i beskrajno uživate u njihovom društvu. Razlika je u tome što ste im oduzeli moć da vas čine sretnima ili nesretnima. To znači biti sam. Kod takve samoće nestaje ovisnosti o drugima. Rađa se vaša sposobnost voljenja. Druge više ne doživljavate kao


sredstvo za zadovoljenje vlastite ovisnosti. Samo onaj tko je probao, zna što znači proći kroz cijeli taj proces. To je kao da sami sebe pozovete umrijeti. Kao da jadnog ovisnika o heroinu zamolite neka se odrekne svog jedinog užitka, neka odbaci jedini izvor sreće koji je ikada poznavao. Kako taj okus droge zamijeniti okusom domaćeg kruha, slasnog voća, svježinom jutarnjeg zraka ili gutljajem izvorske vode? Dok se opire utjecaju droge, prolazi krizu apstinencije, osjeća kako ništa ne može ispuniti tu strašnu prazninu. Možete li zamisliti život u kojemu odbijate uživati u riječima priznanja, u kojemu nemate ramena za plakanje? Zamislite život u kojemu niste emocionalno ovisni i u kojemu vas nitko ne može razveseliti, ali ni rastužiti. Vi odbijate svaku potrebu za nekom osobom, nitko vam nije poseban i nikoga ne nazivate svojim. Ptice na nebu imaju svoja gnijezda, lisice imaju svoje jazbine, ali vi na svom životnom putu nećete više imati gdje nasloniti glavu. Ako ikada dođete do tog stanja, barem ćete


znati što znači imati jasnu viziju, nepomućenu oblacima straha i želja. Svaka riječ se važe; sve se mjeri. Napokon imati jasnu viziju, nepomućenu oblacima straha i želja. Onda ćete znati što znači voljeti. Ali da biste pristigli u zemlju ljubavi, morate proći patnju umiranja, jer voljeti druge ljude znači izgubiti potrebu za drugima, znači ostati potpuno sam.

Kako to uopće postići? Krenite putem stalne, neprekinute svjesnosti, beskrajnim strpljenjem, pokažite samilost za ovisnika u sebi. Razvijajte ukus za dobre stvari: ljubav prema poslu, ljubav prema prisnim odnosima s ljudima - ljudima o kojima niste ovisni, ali vam je s njima lijepo i uživate u njihovom društvu. Korisno je i baviti se aktivnostima koje možete činiti cijelim svojim bićem, raditi ono što zaista volite, ono što vas ispunjava srećom i zadovoljstvom do te mjere da vam uspjeh, priznanje ili odobravanje baš ništa ne znače. Pomoglo bi i kada biste se vratili prirodi. Maknite se od gomile ljudi, pođite u planinu i u


tišini razgovarajte s drvećem, cvijećem, životinjama i pticama, s morem i nebom, s oblacima i zvijezdama. Promatrati stvari i biti ih svjestan pravo je duhovno iskustvo. Riječi i pojmovi se postupno gube i vi odjednom vidite, dolazite u dodir sa stvarnim. To je lijek za samoću. Obično svoju samoću nastojimo izliječiti tako što se emocionalno vežemo za ljude, kroz razdraganost i glasno druženje. No, znamo da to nije lijek. Vratite se stvarima, vratite se prirodi, pođite u planinu. Tada ćete znati da vas je vaše srce dovelo do široke pustinje samoće; tamo gdje nema nikoga na vašoj strani, apsolutno nikoga.

U početku, to će vam se činiti nepodnošljivim. Ali samo zato jer niste navikli na samoću. Ali ako uspijete ostati neko vrijeme, pustinja će iznenada procvjetati najljepšim cvjetovima ljubavi. Vaše srce će propjevati i vama će stalno i zauvijek biti proljeće; nestalo je ovisnosti, postali ste slobodni. Tada ćete znati što je sloboda, što je ljubav, što je


Bog. Vidjet ćete iza i izvan pojmova i uvjeta, prozreti veze i ovisnosti. Bit ćete slobodni.

Ispričao bih vam još jednu priču. To je priča o čovjeku koji je izumio umijeće paljenja vatre. Uzeo je svoje oruđe i otišao do jednog plemena na sjeveru, gdje je bila velika hladnoća. Naučio je ljude plemena paliti vatru. Pokazao im je kako je vatra korisna za kuhanje i kako se mogu ugrijati. Bili su mu tako zahvalni da su i sami naučili umijeće paljenja vatre. Ali prije nego što su mu stigli izraziti svoju veliku zahvalnost, čovjek je nestao. Njemu priznanje i zahvalnost nisu bili bitni; njega je zanimala samo dobrobit koju je vatra donosila. Nastavio je svoj put i otišao do drugog plemena kako bi i njima pokazao vrijednost svoga izuma. I ovdje su ljudi bili jako zainteresirani za tako korisno otkriće. No, to se nije svidjelo njihovim svećenicima, jer je čovjek odvlačio pozornost od crkve i oni su gubili popularnost. Zato su ga odlučili smaknuti. Uhvatili su ga, zatvorili, razapeli. Ipak, bojali su se da bi to moglo izazvati


gnjev ljudi te postupiše mudro, čak lukavo. Znate li što su učinili? Dali su napraviti portret tog čovjeka i ugraditi ga na glavni oltar svoga hrama. Oruđe kojim se palila vatra smjestili su ispred oltara, a ljudima je rečeno da u znak zahvale časte portret velikog izumitelja i da se klanjaju svetim predmetima, što su oni pokorno činili stoljećima. Slavljenje i odavanje počasti nastavilo se, ali nigdje nije bilo vatre.

Gdje je vatra? Gdje je ljubav? Gdje je sloboda? To je bit duhovnosti. Na žalost, često to zaboravljamo. To je Isus Krist. Ali mi se previše klanjamo i zazivamo: »Gospode, Gospode!« Gdje je vatra? Ako obožavanje ne vodi do vatre, ako se klanjanjem ne dolazi do ljubavi, ako bogoslužje ne donosi jasniju percepciju stvarnosti, ako Bog ne vodi do života - od kakve je koristi religija, osim što dovodi do novih podjela, više fanatizma, još neprijateljstva? Svijet ne pati od manjka religije, svijet pati od manjka ljubavi i svjesnosti. A ljubav se stvara kroz svjesnost i nikako drukčije. Shvatite


prepreke koje ste postavili na putu ljubavi, slobode, sreće - i one će nestati. Upalite svjetlo svjesnosti i nestat će tama. Sreća se ne može steći ili zaraditi; ljubav se ne može stvoriti; ljubav ne možete imati; ljubav ima vas. Vi ne možete imati vjetar, ni zvijezde, ni kišu. Ne možete ih posjedovati, možete im se predati. Predajete se samo onda kada ste svjesni svojih zabluda, kada ste svjesni svojih ovisnosti, kada ste svjesni svojih želja i strahova.

Kao što sam rekao, od velike je pomoći psihološki uvid, a ne analiza; analiza je isto što i paraliza. Uvid ne znači isto što i analiza. Jedan poznati američki terapeut lijepo je rekao: »Bitna su naša 'Ah, to!' iskustva.« Samo analiziranje ne pomaže, ono samo pruža informacije. Ali ako dođete do iskustva »Ah, to!«, onda je to uvid. To je promjena. Drugo, važno je razumjeti, razumjeti svoje ovisnosti, svoje poroke. Za to vam treba vremena. Sve ono vrijeme koje provodite u hvalospjevima i obožavanju, radije provedite u


razumijevanju sebe. Zajednica se ne stvara zajedničkim liturgijskim slavljima.

Duboko u srcu znamo da takva slavlja služe samo za to da prodube naše razlike. Zajednica se stvara razumijevanjem prepreka koje smo postavili između sebe, razumijevanjem sukoba koji nastaju iz naših želja i naših strahova. Tada se stvara zajednica slobodnih ljudi. Stalno morate biti svjesni da je obožavanje samo jedna od brojnih prepreka: čisto ometanje stvarnog života.

Živjeti ne znači imati neki odgovoran posao u vladi ili biti uspješan poslovan čovjek ili činiti velika djela milosrđa. To nije život. Živjeti znači odbaciti sve okove i živjeti u svakom trenutku. »Pogledajte ptice nebeske. . . niti siju niti žanju« - to je život. Na samome početku rekao sam kako su ljudi uspavani, kako su mrtvi. Mrtvaci nam sjede u vladama, mrtvi ljudi upravljaju velikim tvrtkama, mrtvi ljudi uče druge mrtve ljude; oživite napokon! Ako vam bogoslužja u tome ne pomognu, onda ih odbacite. Posebno je opasno to što gubimo sve više


mladih ljudi. Oni nas mrze jer im namećemo razne strahove, nove osjećaje krivnje. Njih ne zanimaju novi obredi. Samo žele učiti o ljubavi. Kako mogu biti sretan? Kako mogu živjeti? Kako mogu iskusiti te veličanstvene stvari o kojima govore mistici? Dakle, razumjeti. Ali ne poistovjetiti se. Danas dok sam dolazio ovamo, netko me pitao osjećam li se ikada loše. Naravno da se povremeno osjećam loše. Imam ja svoje tužne trenutke, ali oni ne traju dugo. I što onda radim? Kao prvo, ne poistovjećujem se sa svojim osjećajima depresije i razočaranja, jer znam da oni dolaze i odlaze, da to nisam ja. Drugo, priznajem da su osjećaji u meni; dakle, problem nije u drugoj osobi koja nije ispunila moja očekivanja, problem nije u izvanjskom svijetu. Jer sve dok mislim da je problem izvan, smatram opravdanim držati osjećaj ozlojeđenosti u sebi. Ne kažem da bi se svi trebali tako osjećati, samo uspavane budale. Treći korak: ne poistovjećujem se s osjećajem. »Ja« nisam osjećaj. »Ja« nisam usamljen. »Ja« nisam depresivan. »Ja« nisam


razočaran. Razočaranje je tu i ja ga promatram. Ne biste vjerovali kako brzo iščezne. Sve čega ste svjesni nužno se mijenja; oblaci se kreću. Istovremeno, dobivate uvide u razloge dolaska svih tih oblaka na vaše nebo.

Imam jedan zlata vrijedan navod iz knjige A. S. Neilla »Slobodna djeca Summerhilla«. No, prvo vam moram objasniti podlogu Neillova pisanja. Vjerojatno znate da se Neill četrdeset godina bavio obrazovanjem. Razvio je vlastiti način poučavanja. Skupio bi dječake i djevojčice i jednostavno ih pustio da budu slobodni. Ako želite naučiti čitati i pisati, dobro; ako ne, opet dobro. Možete činiti što želite sa svojim životom, pod uvjetom da ne narušavate slobodu drugih. No, djeci je trebalo vremena da prebrode svu ljutnju i odbacivanje koje su godinama potiskivali. Nekima je bilo potrebno i šest mjeseci da prebrode svoju buntovničku fazu u kojoj su se opirali i borili protiv sustava. Najteže mu je bilo s djevojčicom koja bi uzela bicikl i odvezla se u grad kako bi izbjegla nastavu, razred,


sve obveze. No, nakon ove pobunjeničke faze, svi su željeli učiti; čak su i protestirali ako ne bi imali nastavu. Ali učili su samo ono što su htjeli. Doživjeli su preobrazbu. Roditelji su se u početku bojali slati djecu u školu bez discipline. Njihova očekivanja bila su drukčija. Govorili bi: »Kako ćete ih obrazovati ako ih ne možete disciplinirati? Trebate ih učiti i usmjeravati.«

Dakle, u čemu je tajna Neillova uspjeha? On bi uzimao najgoru djecu, onu od kojih su svi ostali digli ruke, i nakon šest mjeseci svi bi se promijenili. Slušajte što on kaže, to su vrlo snažne i svete riječi: »Svako dijete u sebi nosi boga. Naši pokušaji da dijete oblikujemo i usmjerimo pretvaraju boga u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu mali su vragovi: mrze svijet, destruktivni su, neodgojeni, lažljivi, sklone krađi, teške naravi. Za šest mjeseci to su sretna i zdrava djeca koja ne čine nikakvo zlo.«

To su prekrasne riječi iz usta čovjeka čiju školu redovito posjećuje inspekcija britanskog


Ministarstva prosvjete, ravnatelj i ravnateljice svih škola te ostali gosti kojima su vrata širom otvorena. To je očito njegova karizma. Takve stvari ne rade se po nalogu, za to morate biti rođeni. U nekim svojim predavanjima za ravnatelje i ravnateljice škola on kaže: »Dođite u Summerhill i vidjet ćete sve voćke pune plodova; nema želje ni potrebe za napadanjem autoriteta; svi su dobro ishranjeni; nema otpora ni ljutnje. Dođite u Summerhill i nigdje nećete vidjeti hendikepirano dijete s nadimkom (a znate kako djeca znaju biti okrutna kada netko zamuckuje). U toj djeci nema nasilja, jer se ni prema njima nitko ne odnosi nasilno.« Poslušajte te riječi otkrivenja, jer to su svete riječi. U svijetu ima takvih ljudi. Bez obzira na to što vam govore vaši nastavnici, svećenici i teolozi, u svijetu ima ljudi koji se ne svađaju i koji nisu ljubomorni, ima ljudi bez sukoba i ratova, ljudi bez neprijatelja. U mojoj zemlji postoje takvi ljudi ili, bolje rečeno, postojali su donedavno.

Anthony de Mello – Buđenje svijesti Jedan moj prijatelj isusovac otišao je živjeti među

ljude koji su, kako me uvjeravao, bili nesposobni ukrasti ili lagati. Isto tako, jedna časna sestra mi je pričala kako je, dok je radila na sjeveroistoku Indije, živjela među plemenima u kojima nitko ništa nije skrivao ili zaključavao. Nikada ništa nije ukradeno, a ljudi nikada nisu izgovarali laži - sve dok se nisu pojavili predstavnici indijske vlade i misionari.

Svako dijete u sebi nosi boga; naša nastojanja da oblikujemo dijete pretvaraju boga u vraga.

Ima jedan zgodan film Federica Fellinija, »Osam i pol«. U jednoj sceni svećenik odlazi na izlet sa skupinom dječaka u dobi od osam do deset godina. Hodaju plažom, svećenik je okružen djecom, ali neki dječaci požure naprijed. Naiđu na stariju ženu, koja je kurva, i pozdrave je. Dječaci radoznalo pitaju: »Tko ste vi?« A ona im odgovori: »Ja sam prostitutka.« Oni ne znaju što to znači, ali se pretvaraju kao da im je sve jasno. Jedan dječak - koji je, čini se, ipak znao nešto više - kaže:


»Prostitutka je žena koja čini neke stvari ako joj platiš.« Dječaci pitaju: »Hoće li učiniti nešto ako joj mi platimo?« »Zašto ne?« odgovara ona. Tako oni skupe nešto novca, daju ga ženi i pitaju: »Hoćeš li sada, kada smo ti dali novac, učiniti nešto za nas?« »Naravno, djeco, što hoćete da radim?« Jedino što su se mogli dosjetiti bilo je - da skine odjeću sa sebe. To je i učinila. Oni su je gledali - nikada prije nisu vidjeli golu ženu. Ne znaju što bi dalje tražili, pa kažu: »Hoćeš li plesati?« Ona pristaje: pleše dok dječaci okupljeni oko nje pjevaju i plješću; ona se kreće u ritmu glazbe i dječaci uživaju. Svećenik vidi što se događa, dojuri s plaže i počne se derati na ženu. Ona pokupi svoju odjeću, a pripovjedač kaže: »U tom trenutku djeca su se iskvarila; do tada su bila nevina, prekrasna.«

Ovo nije usamljen slučaj. Znam jednog prilično konzervativnog misionara, isusovca. Došao je na jednu od mojih radionica. Kako sam razrađivao ovu temu puna dva dana, vidjelo se da mu je bilo prilično mučno. Druge večeri prišao mi je i rekao:


»Tony, ne mogu ti opisati koliko se mučim slušajući te ova dva dana.« Pitam ga: »Zašto, Stan?« Kaže mi: »Uspio si oživiti pitanje koje sam si dugo postavljao, a onda ga potisnuo punih dvadeset pet godina, strašnu dilemu. Sada se iznova i iznova pitam nisam li pokvario sve one ljude koje sam učinio kršćanima?« To nije bio jedan od onih liberalnih, slobodoumnih isusovaca - ne, bio je ortodoksan, u potpunosti predan, konzervativan čovjek. Ali osjećao je da je pokvario sretne, drage, jednostavne, vesele ljude time što ih je učinio kršćanima.

Američki misionari koji su se sa svojim suprugama našli na otocima Polinezije bili su zgranuti kada su vidjeli žene kako dolaze u crkvu golih grudi. Njihove supruge inzistirale su na tome da žene trebaju dolaziti u crkvu pristojno odjevene. Stoga su im misionari dali majice. Sljedeće nedjelje žene su došle u crkvu odjevene u nove majice na kojima su izrezale po dvije velike rupe, kako bi im


bilo udobnije i prozračnije. Bile su u pravu, a misionari u krivu.

Sada se vratimo Neillu, koji kaže: »Ja nisam genij, ja sam tek čovjek koji odbija upravljati dječjim stopama.« Što je onda s istočnim grijehom? Neill kaže kako svako dijete u sebi ima boga; naša nastojanja da ih oblikujemo pretvaraju boga u vraga. On dopušta djeci da stvaraju vlastite sustave vrijednosti, a njihove su vrijednosti neupitno dobre i društveno prihvatljive. Možete li vjerovati? Kada dijete osjeća da je voljeno (što znači: kada dijete osjeća da ste na njegovoj strani), ono je dobro. Dijete više ne osjeća nasilje. Nema straha, a time ni nasilja. Dijete se počinje odnositi prema drugima onako kako se drugi odnose prema njemu. Morate pročitati tu knjigu. Kažem vam, to je sveta knjiga. Pročitajte je; to je knjiga koja je promijenila moje shvaćanje života i način na koji se ophodim prema ljudima. Počeo sam viđati čuda. Odjednom sam vidio nezadovoljstvo samim sobom, konkurenciju, usporedbe, znate ono - »to nije dovoljno dobro«, i


slično. Možda ćete reći kako mi je to iskustvo stalnoga nastojanja, nezadovoljstva, pomoglo da postanem to što jesam. Jesu li mi stvarno bila potrebna sva ta uzaludna nastojanja? Uostalom, tko bi uopće htio biti ja? Ja želim biti sretan, želim biti svet, želim biti pun ljubavi, želim biti u miru, želim biti slobodan, želim biti čovjek.

Znate li odakle izviru svi ratovi? Dolaze iz naših projekcija, iz prebacivanja sukoba unutar nas u svijet izvan nas. Pokažite mi osobu koja je riješila sve svoje sukobe pa ću vam pokazati osobu u kojoj nema nasilja. Takav čovjek bit će spreman za djelotvornu, možda čak grubu reakciju, ali ne iz mržnje. Njegovo djelovanje bit će kao djelo kirurga; on će biti kao učitelj koji odgaja mentalno retardiranu djecu. Ne možete ih kriviti ako su ponekad grubi. Oni to rade iz ljubavi. S druge strane, kada nešto radite iz mržnje, nesvjesni vlastitog nasilnog ponašanja, velika je vjerojatnost da ćete pogrešno reagirati. Pokušavate ugasiti


vatru tako što dodajete još vatre. Borite se s poplavom tako što dolijevate još vode.

Ponovit ću Neillove riječi: »Svako dijete u sebi ima boga. Naša nastojanja da oblikujemo dijete pretvaraju boga u vraga. Djeca koja dolaze u moju školu mali su vragovi, mrze svijet, destruktivni su, neodgojeni, lažljivi, skloni krađi, teške naravi. Za šest mjeseci to su sretna i zdrava djeca koja ne čine nikakvo zlo. Ja nisam nikakav genij, ja sam tek čovjek koji odbija upravljati dječjim stopama. Ja im dopuštam da stvaraju vlastite sustave vrijednosti, a njihove su vrijednosti neupitno dobre i društveno prihvatljive. Religija koja ljude čini dobrima, istovremeno ih čini zlima; ali religija zvana sloboda sve ljude čini dobrima, jer uništava unutarnji sukob [ja sam dodao riječ 'unutarnji'] koji ljude čini vragovima.«

Neill također kaže: »Prva stvar koju činim kada dijete dođe u Summerhill je - uništim mu samosvijest.« Pretpostavljam da znate o čemu govori jer meni je jasno o čemu govori. Ne treba


vam samosvijest kada imate svjesnost; ne treba vam samosvijest kada imate osjetilnost. Niste nasilni i ne bojite se. Vjerojatno mislite kako je to nedostižan ideal. Pročitajte ovu knjigu. S vremena na vrijeme naiđem na ljude koji su ipak stigli, koji iznenada dođu do istine: korijen zla je u vama. Kada to budete razumjeli, prestat ćete si postavljati zahtjeve, prestat ćete s očekivanjima, prestat ćete se tjerati na razumijevanje. Hranite se dobrom i zdravom, cjelovitom hranom. Ne govorim o pravoj hrani. Govorim vam o zalascima sunca, o prirodi, o dobrom filmu, dobroj knjizi, o ugodnom poslu, dobrom društvu. Nadam se da ćete se uspjeti osloboditi ovisnosti o onim drugim osjećajima.

Kako se osjećate dok ste u dodiru s prirodom ili dok radite nešto što volite? Ili dok stvarno razgovarate s nekim u čijem društvu osjećate otvorenost i bliskost bez ovisnosti i vezivanja? Kako se osjećate? Usporedite te osjećaje s osjećajima kada nekoga pobijedite argumentima ili kada pobijedite u utrci ili kada postanete popularni


i svi vam plješću. Ove druge nazivam osjećajima svijeta, dok su oni prvi za mene osjećaji duše. Mnogo je ljudi koji dobivaju svijet, a izgube svoju dušu. Mnogi ljudi žive svoje prazne, bezdušne živote jer se hrane popularnošću, divljenjem, pohvalama. Žive na »vidi me«, »obrati pozornost«, »podrži me«, »poštuj me«. Žive od »ja sam šef«, »imam moć«, »ja sam pobjednik«. Čime se vi hranite? Ako se hranite ovom nezdravom hranom, onda ste mrtvi. Izgubili ste svoju dušu. Hranite se zdravije! Onda ćete doživjeti preobražaj. Dao sam vam program za cijeli život.

buđenje svijesti

Documents